Gospodin naš Isus Krist nam je prije svega ostavio
Tajnu Pričesti, rekavši: Kruh
koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta (Iv
6,51). To jest hrana koju ja želim da vam dam, – to je tijelo moje, koje ja
želim da dam za život cijelog svijeta. To znači da je Božanska Pričest za
vjernike nužan sastavni dio duhovnog života po Kristu, i pošto taj duhovni
život u Kristu ne treba da se gasi i prekida (kako kaže apostol Pavao: duha
ne gasite (1 Sol 5,19)), već treba da bude odlučan i neprekidan, da živi ne
bi živjeli za sebe, već za Onoga koji je za njih umro i uskrsnuo (po tom istim
Apostolu 1 Sol), to jest da živi vjernici više ne bi živjeli vlastitim i tjelesnim
životom, već životom Krista, koji je za nas umro i uskrsnuo – uz nužnost se
zahtijeva da bude i neprekidno i to što njega čini, to jest Božanska Pričest.
I na drugom mjestu Gospodin zapovijeda: Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi (Iv 6,53). Iz ovih riječi slijedi da je Božanska Pričest nužna za kršćane isto toliko koliko im je potrebno i sveto Krštenje, pošto je tu istu dvostruku zapovijed koju je rekao za Krštenje rekao i za Božansku Pričest. Оn је о svetom Krštenju rekao: Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje (Iv 3,5). I o Božanskoj Pričesti govori slično: Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!
Dakle, kako nitko bez Krštenja ne može živjeti duhovnim životom niti se spasiti, tako nitko ne može da živi ni bez Božanske Pričesti. Međutim, pošto se te dvije Tajne razlikuju po tome što se Krštenje vrši samo jednom, а Božanska Pričest neprekidno i svakodnevno, odatle proizlazi da za Božansku Pričest postoje dvije nužne stvari: prvo, treba se pričestiti, a drugo, treba se neprekidno pričestiti. Pored toga kada je Gospodin predao tu Tajnu svojim učenicima, On im nije rekao u obliku savjeta: ''Tko hoće neka jede moje Tijelo, i tko hoće neka pije moju Krv'', već je On rekao: Hoće li tko za mnom (Mt 16,24) i Hoćeš li biti savršen (Mt 19,21). Ali je zapovjednički uzviknuo: Uzmite i jedite. Ovo je tijelo moje! i Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja (Mt 26,24-28). To jest vi neprekidno treba da jedete moje Tijelo i obavezni ste da pijete moju Krv, i ponovo govori: Ovo činite meni na spomen (Lk 22,19). To jest tu Tajnu, ja vam je predajem i to ne da se ona vrši samo jednom, dvaput, ili triput već svakodnevno (kako to objašnjava sveti Ivan Zlatousti) u spomen na moja stradanja, moju smrt i cio moj plan spasenja.
Te Gospodinove riječi jasno određuju dva nužna momenta u Pričesti: jedan je sadržan u obaveznoj zapovijedi, а drugi – u postojanosti, na koju ukazuje riječ činite, što razumljivo označava da nam se ne zapovijeda da se prosto samo pričestimo, već i da to činimo neprestano.
Dakle, svatko sada vidi da kršćaninu nije dozvoljeno da naruši tu zapovijed, bez obzira koji čin u Crkvi ima, već to predstavlja njegov dug i obavezu koju treba neprekidno da vrši kao Kraljeve zapovijedi i postavke.
I na drugom mjestu Gospodin zapovijeda: Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi (Iv 6,53). Iz ovih riječi slijedi da je Božanska Pričest nužna za kršćane isto toliko koliko im je potrebno i sveto Krštenje, pošto je tu istu dvostruku zapovijed koju je rekao za Krštenje rekao i za Božansku Pričest. Оn је о svetom Krštenju rekao: Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje (Iv 3,5). I o Božanskoj Pričesti govori slično: Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!
Dakle, kako nitko bez Krštenja ne može živjeti duhovnim životom niti se spasiti, tako nitko ne može da živi ni bez Božanske Pričesti. Međutim, pošto se te dvije Tajne razlikuju po tome što se Krštenje vrši samo jednom, а Božanska Pričest neprekidno i svakodnevno, odatle proizlazi da za Božansku Pričest postoje dvije nužne stvari: prvo, treba se pričestiti, a drugo, treba se neprekidno pričestiti. Pored toga kada je Gospodin predao tu Tajnu svojim učenicima, On im nije rekao u obliku savjeta: ''Tko hoće neka jede moje Tijelo, i tko hoće neka pije moju Krv'', već je On rekao: Hoće li tko za mnom (Mt 16,24) i Hoćeš li biti savršen (Mt 19,21). Ali je zapovjednički uzviknuo: Uzmite i jedite. Ovo je tijelo moje! i Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja (Mt 26,24-28). To jest vi neprekidno treba da jedete moje Tijelo i obavezni ste da pijete moju Krv, i ponovo govori: Ovo činite meni na spomen (Lk 22,19). To jest tu Tajnu, ja vam je predajem i to ne da se ona vrši samo jednom, dvaput, ili triput već svakodnevno (kako to objašnjava sveti Ivan Zlatousti) u spomen na moja stradanja, moju smrt i cio moj plan spasenja.
Te Gospodinove riječi jasno određuju dva nužna momenta u Pričesti: jedan je sadržan u obaveznoj zapovijedi, а drugi – u postojanosti, na koju ukazuje riječ činite, što razumljivo označava da nam se ne zapovijeda da se prosto samo pričestimo, već i da to činimo neprestano.
Dakle, svatko sada vidi da kršćaninu nije dozvoljeno da naruši tu zapovijed, bez obzira koji čin u Crkvi ima, već to predstavlja njegov dug i obavezu koju treba neprekidno da vrši kao Kraljeve zapovijedi i postavke.
