O krivovjerju ili herezi - sv. Ignjacije Brjančaninov

KRIVOVJERJE ILI HEREZA

Hereza ili krivovjerje je riječ grčkog porijekla koja označava bilo koje posebno ili odijeljeno učenje, tj. otpad od pravog učenja. Tako se i kršćansko učenje u doba svoje pojave ponekad nazivalo krivovjerjem ili herezom: Nego molimo da čujemo od tebe što misliš; jer nam je poznato za ovu herezu da joj se svud nasuprot govori (Dj 28,22). Kasnije se ovaj naziv primjenjivao isključivo na svojevoljno i lažno učenje o kršćanstvu, odvojeno i različito od učenja jedne, svete saborne i apostolske Crkve.

Kršćanstvo je Božje učenje, otkrivenje Božje. Ono, kao znanje koje je čovjeku podario Bog, treba biti prihvaćeno i čuvano s najvećim poštovanjem i pokornošću koje priliče toj najvišoj svetinji. Kršćanstvo se može prihvatiti i očuvati jedino poniznom vjerom, obzirom da ono nadaleko nadmašuje ljudski razum. To je ona duhovna, tajanstvena knjiga (Otk 22,18,19), Knjiga znanja Božjeg, koju je napisao i izdao sam Bog i kojoj se ništa ne može ni dodati, niti oduzeti. Iz tog je jasno koliko je krivovjerje težak grijeh. 

Krivovjerje je ogorčenost i pobuna tvari protiv Tvorca, pobuna i ogorčenost bezvrijednog, ograničenog čovjekova bića prema posve savršenom Bogu. To je grijeh uma, grijeh duha, hula na Boga, neprijateljstvo protiv Boga. I posljedice pada kroz krivovjerje vrlo nalikuju posljedicama pada odbačenih duhova: tama razuma, okorjelost srca, razlijevanje otrova po tijelu i unošenje vječne smrti u dušu. Krivovjerje nije sposobno za poniznost kaže sv. Ivan Klimak (Ljestvičar). Ono čovjeka čini potpuno otuđenim od Boga. Ono predstavlja smrtni grijeh. Kao plod oholosti, krivovjerje drži u željeznim lancima onog koji se njime zarobio, i rijetko tko se njegovih okova oslobađa. Uporno ustrajati u krivovjerju svojstvo je krivovjernih.

Čovječanstvo je padalo u krivovjerje masovno, to pokazuje povijest mnogih naroda, dok se obraćenje od krivovjerja u pravu vjeru može zapaziti u malom broju pojedinačnih slučajeva, i to rijetko. O, kako je strašan otrov krivovjerje! Otrov od kojeg se čovjek teško može izliječiti, to je krivovjerje!

Krivovjerje je grijeh uma. Suština tog grijeha je hula na Boga. Obzirom da se radi o grijehu uma, krivovjerje ne samo što zatamni um, nego i srce okameni i zarobi, ubijajući ga vječnom smrću. Kroz ovaj grijeh čovjek se najviše pokorava palim duhovima, čiji je glavni grijeh protivljenje Bogu i hula na Boga.

Oholost je suštinska odlika palih duhova, a suštinska odlika krivovjernika također je oholost koja se najočiglednije iskazuje kroz prezriv odnos i osuđivanje sviju koji ne pripadaju određenoj sekti, i neprijateljstvo i snažnu mržnju prema njima. Ali, najznačajnije iskazivanje oholosti u krivovjernika i raskolnika sastoji se u tome što oni, odbacivši spoznaju o Bogu i bogoslužje otkriveno i priopćeno ljudima od samog Boga, nastoje da ih zamijene samovoljnim, bogohulnim i Bogu protivnim spoznajama o Bogu i bogoslužjima. Onog koji je pobijeđen grijehom krivovjerja i raskola, đavao ne kuša drugim strastima i očiglednim grijesima. Uostalom, i zašto bi đavao kušao i borio se s onim koji je smrtnim grijehom krivovjerja već ubijen vječnom smrću i koji je već dospio u stanje demonsko? Naprotiv, đavao usrdno podržava krivovjernika i raskolnika u uzdržavanju i drugim izvanjskim podvizima i oblicima kreposti, da ga na taj način drži u samozadovoljstvu i zabludi i da tom maskom svetosti kojom se pokriva krivovjernik privuče pravovjerne ili makar zadobio od njih priznanje, opravdanje i određeno odobravanje krivovjerja, sumnju u pravu vjeru i ravnodušnost prema njoj.

Onaj koji posjeduje blago biva napadan od razbojnika, a onome koji ničeg nema neće dosađivati razbojnici. Tko posjeduje blago prave vjere žestoko je napadan od neprijatelja! Neprijatelj svim snagama napada pravovjerne, pokušavajući da ih pred svijetom predstavi kao poražene s istim ciljem s kojim nastoji da krivovjernika pokaže kao čovjeka kreposna života i dostojna svakog poštovanja. Dakle, s kakvim lukavstvom koje ljudski um ne može često prozreti djeluje zli duh u korist krivovjerja i na štetu istinitog kršćanstva! Na žalost, ova njegova podvala daje vrlo porazne rezultate jer njome bivaju ulovljene i na put pogibelji povedene tisuće i tisuće duša! Mnogi krivovjerci i raskolnici živjeli su u strogom isposništvu, a kad su prihvatili svetu Pravoslavnu vjeru, počeli su iskazivati različite slabosti. 

Do kakvog nas zaključka ovo može dovesti? U prvobitnom njihovom stanju neprijatelj nije ratovao protiv njih, držeći ih za svoje, dok je u drugom ustao na njih, objavivši im strašan rat jer su javno priznali i ispovjedili da su neprijatelji njegovi. Sveto Pismo zlog duha naziva ne samo neprijateljem nego i osvetnikom. Lukavi ne samo što se bori protiv čovjeka nego, budući pun najljuće zavisti protiv čovjeka, ne može da ravnodušno promatra kako se čovjek ispunjava krepošću i kako ugađa Bogu, pa se sveti zbog njegovih bogougodnih djela, navodeći i iznutra raspirujući u čovjeku plamen najrazličitijih strasti.

Strašan utjecaj ima krivovjerje i raskol na tijelo čovjekovo! Ozlojeđenost duha prenosi se i na tijelo. Nisu svi sposobni da tu pojavu zapaze za života krivovjernika, ali poslije smrti tijelo onog tko je odstupio od Boga u trenu biva otvrdnuto i od njega se odmah počinje osjećati strašan neugodni zadah. Tako biva naročito s tijelima onih krivovjernika koji su vodili strogi asketski život i koji su bili znameniti učitelji svojih sekti, zasluživši sveopće uvažavanje onog svijeta što u tami ide. Od njihovih tijela poslije smrti osjeća se strašan, jeziv zadah, i iz tih isušenih leševa počinju teći rijeke gnoja neugodnog mirisa, tako da je teško pripremati ih za sahranu i prisustvovati ukopu njihovom. Na grobovima njihovim pojavljuju se demoni, prikazujući se ljudima u raznim oblicima da bih ustrašili ili obmanuli.

Krivovjerniku je nedostupno obraćenje ili pokajanje i spoznaja Istine. Lakše je preljubniku i kriminalcu obratiti se i Boga spoznati nego krivovjerniku i raskolniku, posebno ukoliko je riječ o učenom čovjeku ili isposniku. To dokazuju grešnici i učeni sektaši, suvremenici Kristovi, koji se spominju u Evanđelju: grešnici prihvaćaju Gospodina i njegovog Preteču, dok književnici, farizeji i saduceji odbacuju i Isusa i Ivana.

Daleko je obraćenje ili pokajanje od onog tko je sobom potpuno zadovoljan, dok oko sebe uočava sve same nedostatke i sablazni. Onome tko drži da je razumniji od sviju, glad i žeđ za beskonačnom Božjom istinom koja hrani i zasićuje, izazivajući time samo još veću glad i žeđ za milosnom istinom, suviše su daleki i nepristupačni. Teško je odbaciti svoju hulu na Boga onome koji to bogohulstvo smatra za ''svetu istinu'', i teško mu je da spozna svetu Istinu obzirom da mu je samo čulo vida, duševno oko, odnosno um zaslijepljen lažima. Obraćenje krivovjernika i raskolnika, njihovo pristupanje pravoj vjeri velika je milost Božja koja se po osobitom naumu Božjem iskazuje samo na izabranima, poznatim jedinome Bogu. A, ljudska sredstva za obraćenje raskolnika i krivovjernika su nemoćna. Tako, iako su na Prvom saboru u Niceji protiv Arija i njegovih istomišljenika stajali veliki učitelji Crkve, svjetla cijele zemlje, Atanazije Veliki, Nikola Čudotvorac, Spiridon Trimifuntski, i iako su oni djelovali ne samo snagom svoje riječi, nego i snagom znamenja, nisu uspjeli da smekšaju tvrda srca bestidnog skupa krivovjeraca s Arijem na čelu, koji je do kraja života ostao uporan i vjeran svojoj zabludi, kao što svjedoči povijest svete Crkve.

Sučeljavanje, raspravljanje predstavlja najslabije oružje protiv krivovjernika, oružje koje donosi više štete nego koristi, što je posljedica samog karaktera krivovjerja. Oholo krivovjerje ne trpi optužbe, prokazivanje, ne podnosi da bude pobijeđeno. Optužbe ga čine još surovijim, pobjede ispravnog učenja ga dovode do bijesa. To su pokazala brojna iskustva.

Krivovjerje se može pobijediti samo krotkim savjetovanjem; još bolje šutljivim pozdravom, poniznošću, ljubavlju, trpljenjem i dugim trpljenjem, usrdnom molitvom, ispunjenom sućuti prema bližnjem i milosrđem. Čovjek nije u stanju da pobijedi krivovjerje, obzirom da je ono izum demonski. Pobijediti ga može samo Bog, kojeg čovjek, ponizan pred Bogom i ispunjen ljubavlju prema bližnjemu, poziva na borbu s njim i pobjedu nad njim.

Onaj koji želi da se uspješno suprotstavlja krivovjerju treba biti potpuno slobodan od sujete i neprijateljstva prema bližnjima, da ne bi ironijom, zajedljivom ili oštrom riječju izazvao krivovjernika, uzburkavši strasti u njegovoj oholoj duši. Kraste i gnojne rane bližnjega pomazuj, kao ljekovitim uljem, samo riječima ljubavi i poniznosti, da pogleda milostivi Gospodin na ljubav tvoju i poniznost koju imaš, da se dotaknu srca bližnjeg tvog, i da se ti udostojiš velikog Božjeg dara spasenja bližnjeg tvog. Oholost, drskost, inat, zanos krivovjernika samo su naizgled energija, međutim u biti svojoj to je nemoć koja vapi za blago-razumnom sućuti. Ta se nemoć samo umnožava i postaje svirepa ukoliko se protiv nje postupa s nepromišljenom revnošću, izraženom u napadnom razotkrivanju.

Krivovjerje predstavlja prikriveno odbacivanje kršćanstva. Kad su ljudi počeli da odbacuju idolopoklonstvo zbog njegove očigledne apsurdnosti i da dolaze k spoznaji i ispovijedanju Otkupitelja, kad su sva nastojanja đavla da održi među ljudima idolopoklonstvo ostala bez rezultata, tad neprijatelj roda ljudskoga pronalazi krivovjerje, da putem njega, čuvajući u onima koji ga ispovijedaju i ime i donekle vanjštinu kršćansku, ne samo oduzme od njih učenje Kristovo nego ga i zamijeni hulom na Boga.

STARIJA KRIVOVJERJA ILI HEREZE

Što predstavlja arijanstvo? To je odricanje od Krista i kršćanstva, odricanje od Boga. Ako je Sin tvar, kao što je tvrdio Arije, onda nema istinitoga u Trojedinome Bogu. Ako Sin nije Bog, onda nema osnova da tvrdimo da je Bog postao čovjek, niti ljudi u svojoj prirodi postaju pričesnici božanske prirode (2 Pet 1,4), onda nema ni spasenja, ni kršćanstva. Svaki koji odriče Sina, ni Oca nema (1 Iv 2,23), govori riječ Božja. Dakle, arijanstvo je i bezboštvo i hula na Boga.

A, što je nestorijanstvo? Odbacivanje istine da je Bog Riječ postao čovjek. Ako se od Djevice rodio običan čovjek, gdje je tu onda začeće od Duha Svetoga (Mt 1,18), gdje je događaj o kojemu svjedoči Sveto Pismo da Riječ postade tijelo (Iv 1,14), gdje je rođenje Sina Božjeg (Lk 1,31), gdje je kršćanstvo?

Nestorije ponavlja Arijevo krivovjerstvo, samo pod drukčijom maskom, ali je suština tih krivovjerja potpuno ista, odnosno odbacivanje Krista, a time i otpadanje od Boga.

Isto to čine Evtihije i monoteliti. Slijevajući u Bogočovjeku dvije prirode i dvije volje u jednu i tvrdeći da je u Kristu čovječje nestalo u božanskom kao kap vina u beskrajnom moru, oni dolaze do istog cilja kao Arije i Nestorije, samo s druge strane. Naime, odbacujući prisustvo ljudske prirode u očovječenom Sinu Božjem, oni neizostavno odbacuju sve što je Gospodin pretrpio kao čovjek, dakle, odbacuju i otkupljenje čovječanstva stradanjima i smrću Gospodina Isusa Krista i time odbacuju kršćanstvo u cjelini.

Ovome teže i ikonoborci. Odbacujući mogućnost da se Krist prikazuje na ikonama, oni posredno odbacuju i dolazak Sina Božjeg u ljudskom tijelu. Ako se Sin Božji obukao u tijelo, onda u potpunosti postoji mogućnost da se On, koji se ne da prikazati u svojoj božanskoj prirodi, prikaže kao čovjek. A, ako se On može prikazati, onda se prikazivanja Njegova na ikone trebaju poštovati.

NOVIJA KRIVOVJERJA ILI HEREZE

Papizam još više odbacuje Krista. Ovo krivovjerje, koje je zahvatilo Zapad i od kojega vode porijeklo različita protestantska učenja, kao grane koje polaze iz istog stabla, prisvaja papi svojstva samog Krista i time odbacuje Krista. Neki zapadni crkveni autori gotovo su javno ispovjedili svoje odricanje, tvrdeći da je manji grijeh odreći se Krista nego odreći se pape. Papa je idol papistima, on je njihovo božanstvo. Zbog ovakve strašne zablude milost Božja napustila je papiste te su oni prepušteni sami sebi i sotoni, pronalazaču i ocu svih krivovjerja, uključujući i papizam. U tom stanju potamnjenosti oni su iskrivili neke dogme i svete Tajne, a božansku euharistiju lišili njene suštine, izbacivši iz nje priziv Duha Svetoga i blagoslivljanje predloženih kruha i vina, prilikom kojeg dolazi do njihovog pretvaranja u Tijelo i Krv Kristovu. Taj bitni dio euharistije bio je prisutan u svim euharistijama koje su apostoli Kristovi podarili čitavoj zemlji; on je postojao i u prvobitnoj rimskoj euharistiji. Nijedno krivovjerje ne izražava tako otvoreno i tako bezobzirno svoju nemjerljivu oholost, surov prezir prema ljudima i mržnju prema njima.
Protestanti ustaju protiv papističkih zabluda, točnije, ustaju protiv nakazne vlasti i ''božanstvenosti'' papa, ali obzirom da su oni djelovali u skladu sa strasnim pobudama, tonući u moru razvrata, a ne podstaknuti težnjom k svetoj Istini, ne onako kako je to činio satnik iz Cezarije po imenu Kornelije, pokazalo se da nisu dostojni da je poznaju. Jer svaki koji čini zlo mrzi svjetlost i ne ide k svjetlosti (Iv 3, 20). Od svih papističkih zabluda protestanti odbacuju jedino nečasno mišljenje o papi, dok ostale prihvaćaju, puno još više razvijaju, a ranijim greškama i zabludama dodaju i puno novih. Tako, recimo, protestanti odbacuju svete Tajne, svećenstvo, euharistiju, svu crkvenu predaju, dajući za pravo svakom svom sljedbeniku da svojevoljno tumači Sveto Pismo, iako se ono, pokrenuto Duhom Svetim, može i tumačiti jedino u Duhu Svetome (2 Pet 1,21).

U krivovjerja ubrajamo i ona učenja koja, ne dotičući se ni dogmi, ni svetih Tajni, odbacuju život po zapovijedima Kristovim i dopuštaju kršćanima da žive poput bezbožnika. Ovo učenje, za koje nam se, izvana promatrano, može učiniti da nije protivno kršćanstvu, u biti svojoj s njim je nespojivo, predstavljajući odricanje od Krista. Sam Gospodin je kazao: Neće svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine, ući u Kraljevstvo nebesko. I tad ću im javno kazati: idite od mene vi koji činite bezakonje (Mt 7,21,23). Vjera je živa samo ukoliko je praćena djelima, jer bez djela, vjera je mrtva (Iv 2, 26). Uostalom, i najpravilnije poimanje dogmi kršćanske vjere gubi se kroz život nekršćanski. Još u doba velike snage i moći idolopoklonstva krivovjernici su živjeli poput neznabožaca.

Sveti Atanazije Veliki primijetio je ovu pojavu kod arijanaca, koji su učestvovali u zabavama idolopokloničkim i bili im slični po nemoralu. U novije vrijeme u krilu papizma obnovile su se neznabožačke vrijednosti. Neznabožački osjećaj i ukus papista iskazuje se naročito snažno u umjetnosti primijenjenoj na predmete kulta, u likovnim i kiparskim predstavama svetih, u njihovom crkvenom pjevanju i muzici, njihovoj religioznoj poeziji. Sve njihove škole nose na sebi pečat grešnih strasti, prije svega sladostrašća; nema tamo osjećaja neporočnosti i blage pristojnosti, ni osjećaja jednostavnosti, niti čistoće i duhovnosti. Takva je njihova crkvena muzika i pjevanje, ali to nije sve. Kod njih pjesnik, opisujući oslobađanje Jeruzalema i Groba Gospodinova, bez zazora priziva muzu, opjeva Sion zajedno s Helikonom, od muze prelazi k arkanđelu Gabrijelu. 

''Nepogrešive'' pape, ti novi kumiri Rima, zašto su bili primjer razvratnosti, tiranije, bezboštva, hule na sve što je sveto?! Neznabožački život sa svojom komedijom i tragedijom, sa svojim plesovima, odbacivanjem stida i pristojnosti, bludom i preljubom, kao i svim drugim idolopokloničkim običajima, obnovio se u Rimu pod okriljem njegovih bogova papa, da bi se odatle raširio po čitavoj Evropi. Uslijed krivovjerja i neznabožačkog života svi ti neznabošci koji su nekad primili kršćanstvo ostavili su i ostavljaju učenje Kristovo, vraćajući se negdašnjem potpunom neznanju Boga i služenju demonima, iako se to više ne događa u otvorenoj formi idolopoklonstva.

GRIJEH HULE NA DUHA SVETOGA

Kakav je uzrok takvog djelovanja krivovjerja? Taj uzrok sastoji se u činjenici da ovaj strašni grijeh, koji u sebi sadrži hulu na Duha Svetoga, potpuno otuđuje čovjeka od Boga, predajući ga pod vlast sotone. U takvom stanju čovjek nije sposoban ni za kakvu pomisao, ili osjećaj ili postupak duhovni, pa je stoga nesposoban da boravi u duhovnom stanju. Naprotiv, u njemu se snažno razvijaju duševna i tjelesna stanja. U takvom čovjeku obilno se toči premudrost zemaljska, duševna, demonska, puna zavisti i oholosti (Jak 3,11,15). Krotkosti, ljubavi, poniznosti koje bi bile drugima na korist nema u takvoj premudrosti, ona je vrlo pričljiva i praznorječiva, puna ljudskog i demonskog znanja, samoobmane i obmane onih koji joj se predaju. Ona i ne može biti drukčija, obzirom da se pomisli krivovjernika, dalekog od milosti Božje, nalaze pod stalnim rukovodstvom i nasiljem palih duhova. Da bi pomisao, riječ, djelo bili dostojni Gospodina, na njima treba boraviti milost Duha Svetoga. Pomisli, riječi i djela lišeni takve milosti svojina su starog čovjeka i mrski su Bogu, bez obzira koliko se vanjštinom svojom u očima svijeta činili mudrima i dobrima.

Stanje otuđenosti od Boga, stanje samoobmane, potamnjenost uma, iskazivanje najsilnijih strasti oduvijek su bili karakteristični za krivovjernike, posebno za vođe krivovjerja. Oni su se obično nalazili pod vlašću najrazličitijih strasti. Recimo, Evtihije je bio izuzetno koristoljubiv, pa je, i pored zavjeta siromaštva, skupio znatnu sumu novca. Apolinarije je pod stare dane imao preljubnicu. Arije je napisao 'Taliju' jedno djelo u stihovima koje se nije sačuvalo, ali za koje je poznato da je bilo ispunjeno besramnim razvratom. Naime, taj spis počeli su čitati Oci okupljeni na Prvom saboru u Niceji, ali su zbog njegove besramnosti prestali, bacivši primjerak koji im je bio dostavljen u vatru. A, takva su djela i novijih krivovjernika, ona su puna paklene hule, drskih i lažnih umovanja, jezive bestidnosti i razvrata. Običnom čovjeku ne može ni na kraj pameti doći ono što su izgovorili i napisali vođe krivovjerja. Uostalom, sva su krivovjerna djela napisana pod utjecajem zlih duhova, i sva sadrže moralni otrov koji dušu ubija vječnom smrću. Njihove dogmatske knjige neizostavno sadrže lažne dogme i hulu na dogme darovane svetoj Crkvi Duhom Svetim; njihove knjige o isposništvu ili askezi, iako, izvana promatrano, izlažu učenje o najvišim kršćanskim krepostima i duhovnim stanjima, u suštini nisu ništa drugo do plodovi i izraz samoobmane i demonske obmane koja nije vidljiva svijetu; njihovi pisci koji se bave pitanjima morala izlažu shvaćanja svojstvena starom Adamu, pošto su samo takva shvaćanja njima znana, dok je kršćansko učenje nedostupno umovima i srcima njihovim. Romani, komedije i drugi, očigledno grešni, spisi također su plodovi krivovjerja, iako su izvjesna takva djela, ispunjena sladostrašćem, pisala duhovna lica (sjetimo se Fenelonovog 'Telemaha'). Čitanje svih tih knjiga krajnje je štetno, iako će neiskusno oko otrov primijetiti samo u nekim od njih, dok je u drugima on brižljivo skriven. Neprimjetnost otrova ne smanjuje njegovu jačinu, naprotiv: najopasniji su prefinjeni otrovi, njihova razorna moć je najveća. Čitanje dogmatske, ili, naročito, isposničke knjige nerijetko izaziva bludne pomisli, dok čitanje romana budi pomisli nevjere, raznih nedoumica i sumnji u pogledu vjere. Nečisti duhovi i grijesi srodni su među sobom; onaj tko se dragovoljno podčini jednom grijehu bez svoje volje i po nužnosti podčinit će se utjecaju drugog grijeha, čemu je uzrok srodnost zlih duhova i strasti. Iskustvo pokazuje da su krivovjerje i bezboštvo ljudi prihvaćali najčešće ako su živjeli razvratnim životom, kao što je i krivovjerje povlači, sa svoje strane, moralni pad uslijed međusobnog srodstva grijeha.
Početno djelovanje svih krivovjernih knjiga sastoji se u buđenju pomisli sumnje prema vjeri. ''Čuvaj se da ne čitaš krivovjerne dogme, jer to naoružava protiv tebe duha hule''; savjetuje sv. Izak Sirijski. 

Djeluju li u nekome hulne pomisli? Je li se tko dvoumio u povjerenju prema Pravoslavnoj crkvi, koja je jedina istinita Crkva Kristova? Je li tko postao ''univerzalni'' (katolik) kršćanin, koji, po svome uvjerenju, ili, točnije, zbog svog potpunog nepoznavanja kršćanstva, pripada nijednoj od njih? Znaj da je u takvo stanje on dospio čitajući krivovjerne knjige i razgovarajući s onima koji su se i sami zarazili tim čitanjem.

Ljudi kojima je ovladalo sladostrašće najradije čitaju krivovjerne knjige o kršćanskom isposništvu i savršenstvu, dok se moralnih knjiga Pravoslavne crkve klone. Zašto to biva? Uzrok ove pojave vidimo u srodnosti duha. Ovakvi ljudi nalaze nasladu u čitanju knjige koja je napisana u stanju obmane i samoobmane i koja je začinjena perfidnim sladostrašćem, sujetom, visokoumljem oni se umovima i srcima koje još nije očistilo istinito učenje Kristovo predstavljaju kao milosno. Pravoslavne knjige pozivaju na obraćenje ili pokajanje, na ostavljanje grešnog života, na samopožrtvovanje, samo-osudu i poniznost, na sve ono što svijet ne zna i za čime ne žudi.

Idolopoklonstvo i sve vidove javnog odricanja Boga možemo usporediti s neskrivenim otrovom; od takvog otrova svatko se lako može sačuvati. Međutim, krivovjerje ćemo usporediti s hranom koja prekrasno izgleda, ali koja je otrovna: od takvog otrova teško je sačuvati se kako zbog toga što je on skriven, zakamufliran, tako i zbog toga što ugodan izgled i miris te hrane kod čovjeka izazivaju prirodnu želju da se zasiti i da uživa u hrani. Krivovjerje je uvijek praćeno licemjerjem i dvoličnošću; ono je vrlo pričljivo, rječito, ukrašeno ljudskom učenošću i zato lako privlači ljude i odvodi ih u vječnu propast. Neusporedivo veći broj ljudi predat je vječnoj smrti kroz krivovjerja nego kroz neposredno odricanje od Krista.

Sveti IGNJACIJE BRJANČANINOV

Knjiga: ISTINA JE JEDNA
Sveti Oci Pravoslavne Crkve o rimokatolicizmu