Pouke svetog Antuna Pustinjaka o životu u Isusu Kristu

SVETI ANTUN PUSTINJAK

Nekoliko riječi o životu i spisima sv. Antuna Pustinjaka

Položivši temelj usamljeničkom pustinjačkom podvigu, sv. Antun svojim životom predstavlja ideal ugađanja Bogu i ujedno put kojim i svaka voljna duša treba da ide prema kršćanskom savršenstvu koje je ljudima na zemlji dostupno. Život sv. Antuna je opisao sv. Atanazije. Ovdje ćemo ukazati samo na njegove opće crte. Božji izbor sv. Antuna na djelo koje je kasnije ostvario, pojavio se još u njegovom djetinjstvu. Tiha, osjetljiva narav, sklona usamljenosti, udaljavala ga je od dječjih nestašluka i šala njegovih drugova, zadržavajući ga u domu pred očima roditelja koji su ga čuvali kao zjenicu oka. U takvoj odvojenosti od ljudi on je i odrastao, izlazeći iz kuće jedino do crkve. Pri takvoj izgrađenosti i poretku u životu, milost Božja dobivena na krštenju slobodno djelovaše na izgradnju duha i bez posebnih napora s njegove strane. Prirodno je što je on rano osjetio slatkoću života po Bogu i što se razgorio božanskom željom, kako govori sv. Atanazije. Ne nalazeći smetnju za takav život u kući, budući da su i roditelji bili istog duha, sveti Antun nije pokazivao nikakvu namjeru da se od njega odvoji, sve dok su mu roditelji bili živi i izbavljali ga od neizbježnih životnih briga. Međutim, kad su oni otišli Bogu, kao stariji, on je bio dužan da preuzme brigu oko upravljanja domom i izdržavanja sestre. Nove okolnosti su mu odmah pružile mogućnost da osjeti razliku između života po Bogu i puno-brižnog staranja o zemaljskom, što je u njemu brzo porodilo želju da sve ostavi i živi jedino za Boga. S takvom izgrađenošću čuvši u crkvi riječ Gospodinovu: Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. (Mt 19,21), i zatim drugu: Ne budite dakle zabrinuti za sutra. (Mt 6,34), njegova želja se zapečatila Božjim pečatom. U tim riječima on je čuo Božji odgovor na pitanja svoje savjesti, a ujedno i Božju zapovijed i blagoslov za ispunjenje skrivenih želja i stremljenja svog srca. On je donio čvrsto rješenje i, razdavši sve, počeo da živi jedino za Boga. Prve godine svog života po odricanju od svijeta sveti Antun je provodio isto kao i drugi tada poznati isposnici. Od njih se on svemu učio. Poznato je da se isposništvo, koje se sastojalo u odricanju od svijeta i svih životnih briga i revnosti jedino oko toga kako da se ugodi Gospodinu, u Crkvi Božjoj ustanovilo od samog njenog osnivanja kao nasušna potreba njenog ustrojstva. Ono je od svetih apostola dobilo prve temeljne zakone. U početku su asketi ili isposnici, kako su se zvali ljudi koji su se posvećivali tom obliku života, odvajajući se od svijeta, ostajali u svojim domovima, usamljujući se u nekom sporednom kutku i predajući se molitvi, mišlju o Bogu, postu, bdijenju i svim podvizima. Tokom vremena, po prostornom i brojnom širenju kršćanstva, mnogi isposnici počeše da napuštaju svoje porodice i da se udaljuju iz gradova i sela, provodeći život u usamljenosti. Koristili su prirodne pećine, zapuštene grobove, ili osobito napravljene omanje sobe ili ćelije. U vrijeme svetog Antuna su najrevnosniji isposnici živjeli baš na takav način. I on je poželio da ih oponaša. Osnova asketskog ili isposničkog života je poslušnost. Sveti Antun ga se držao, oponašajući druge isposnike. Suština poslušnosti sastoji u utvrđivanju srca kršćanskim krepostima ili vrlinama i u usvajanju poredaka isposničkog života pod rukovodstvom iskusnih staraca. Kršćanske kreposti ili vrline je sveti Antun usvojio još kroz kućni odgoj. Preostalo mu je da sazna kakvi podvizi su nužni onome koji je riješio da revan bude u životu po Bogu, i kako da ih vrši. Radi toga je odlazio kod tada poznatih isposnika. Saznavši što kako da radi, on bi se kao s nekim dobitkom vraćao u svoje usamljeno prebivalište. Na taj način on je, kao što primjećuje sveti Atanazije, slično mudroj pčeli sa svih strana sabirao duhovni med, slažući ga u svoje srce kao u košnicu. Od jednoga je primao strogost u odricanju od hrane, spavanje na goloj zemlji i dugotrajno bdijenje, od drugoga se učio neumornoj molitvi, pažnji prema pomislima i mislima o Bogu, treći mu je bio primjer požrtvovanja, vjernosti pravilima i trpljenja, dok je od svih zajedno pozajmljivao jedan isti duh tvrde vjere u Krista Gospodina i bratske ljubavi prema svima. On se starao da u sebi sakupi sve ono u čemu se svaki od otaca koje je vidio odlikovao ponaosob. Bez provjere svog života životom drugih i bez rukovodstva sa strane nitko nije dostizao viši stupanj isposničkog života. Spomenutim starcima sveti Antun je povjeravao svoj život. Njihovim rukovođenjem on je bio upućivan na neustrašivi put savršenstva. U tom poslušničkom odgoju on je proveo petnaest godina, živeći izvan sela u grobnici, najprije u blizini, a zatim nešto dalje, gdje mu je dolazio jedan prijatelj, seljak, i donosio kruh, jedinstvenu hranu koju je koristio. Seljak bi tada uzimao njegove ručne radove, budući da se sveti Antun izdržavao trudom vlastitih ruku. Sve svoje vrijeme on je dijelio između ručnih radova, molitve i razmišljanja o božanskim istinama Svetog Pisma. U takvoj djelatnosti ga je utvrdio i anđeo Božji koji mu se javio kada ga je jednom mučio duh očajanja. Kako je tada tekao njegov život, vidi se iz svjedočanstva koje navodi Sozomen (Crkvena povijest, knj. 1 gl. 13): ''Shvativši da dobar život može postati ugodan kada se pretvori u naviku, premda u početku i jest težak, on je izmišljao sve strože oblike asketskog ogleda, svakim danom postajući sve više uzdržljiv. On kao da je svagda tek započinjao, dodajući novu silu revnosti. Tjelesna zadovoljstva je obuzdavao trudom, dok se protiv duševnih strasti naoružavao božanskom mržnjom. Njegova hrana je bio kruh sa solju, piće – voda, a vrijeme objeda – zalazak sunca. Često bi po dva ili više dana ostajao bez hrane. Može se reći da je u bdijenju provodio cijele noći i da je na molitvi susretao dan. Ako bi i odspavao, radilo se o minutama. Većinom je spavao na goloj zemlji, koja mu je služila kao postelja. Sebi nije dozvoljavao mazanje uljem, kupanje i druge ugodnosti da se tijelo ne bi raznježilo. Lijenost nije mogao da podnosi, tako da posao iz njegovih ruku nije izlazio gotovo cio dan''. Takvim tijesnim putem je išao sveti Antun. Kao što je poznato, međutim, takav život ne može proći bez borbe, kao što ni svjetlosti nema bez sjenke. Kad u nama ne bi bilo grijeha i kad ne bismo imali neprijatelja, jedino bi se dobro razvijalo i nesmetano raslo. Međutim, pošto i jedno i drugo postoji, nužna je borba. Potrebno je učiniti ih nemoćnim i pobijediti ih, kako bi mogli slobodno ići dalje. Sve dotle, oni će vezivati ruke i noge onome koji hoće da ide pravo, pa ma tko on bio. Prebivajući u duhu svetog Antuna, milost Božja je dopustila da se u njemu razvije borba kako bi ga ispitala kao zlato u ognju i utvrdila njegove moralne sile, davši prostor njihovom djelovanju. Neprijatelju je dat pristup, a isposnika podupirala skrivena pomoć.
Sveti Atanazije je opširno opisao tu borbu. Đavlove strijele su, govori on, bile vrlo primjetne. Hrabri borac ih je, međutim, odbijao, nimalo se ne dvoumeći. Najprije je đavao pokušao da ga pokoleba žalošću što je ostavio svijet, privodeći mu na misao s jedne strane zanemarivanje plemenitog roda, uzaludno napuštanje znatnog bogatstva i beskorisno odbacivanje svih udobnosti života, a posebno napuštenu sestru bez podrške, zbrinutosti i utjehe, i s druge strane težinu i surovost započetog bezutješnog života, nenaviknutost i neizdržljivost tijela koje, navodno, neće podnijeti takva lišavanja i dugotrajnost takvog života kome se kraj ne vidi, udaljenost od ljudi, odsustvo svih utjeha i stalno samo-umrtvljenje. Tim podsjećanjima neprijatelj je izazivao silnu buru pomisli. Međutim, on ne samo da je bio odbijen odlučnošću svetog Antuna, koji se tvrdo držao svoje namjere i svog rješenja, već i oboren njegovom velikom vjerom da je sve što je ostavio i što trpi ništavno u poredbi s beskonačnim blagom koje je Bog pripremio isposnicima. Sveti je znao da se Bogu može najlakše ugađati ako je čovjek slobodan od svih životnih i tjelesnih briga. Njegovim neprestanim molitvama, koje su u njegovo srce privlačile najslađe duhovne utjehe, neprijatelj je bačen u prah. Pobijeđen s te strane, đavao je na mladog borca napadao s druge, s koje je navikao da obara mladost: započeo je da ga iskušava tjelesnom pohotom, smućujući ga noću i uznemirujući danju. Borba je bila tako žestoka i dugotrajna da nije mogla da se sakrije od drugih. Đavao je podmetao nečiste pomisli, a sveti Antun ih je odbijao molitvom; prvi je raspaljivao udove, a drugi ih hladio postom, bdijenjem i svakovrsnim zamaranjem; prvi je noću na sebe uzimao ženski izgled, na svaki način se trudeći da izazove grešnu primamljivost, a drugi se mišlju uznosio na nebo, sagledavao tamošnje krasote i podsjećanjem na gospodstvo kojim Gospodin Isus Krist udostojao našu prirodu, razgonio varljivu obmanu; nečastivi je izazivao osjećaj slasti koje dolazi od zadovoljstva, a blaženi mu je suprotstavljao strašnu gorčinu muka u vječnom ognju i sjećanjem na neuspavanog crva ostajao nepovrijeđen. Upornost i ružnoća napada najzad su u napadanom obrazovali takvu odvratnost prema svim nečistim pokretima i takvu srdžbu sa snažnom razdraženošću, da se neprijatelj lišio mogućnosti čak i da mu priđe ili da ga izdaleka iskušava i uznemirava s te strane. Jer, osjećaj mržnje i odvratnosti prema strasnim pokretima jesu vatrene strijele koje spaljuju neprijatelja. Na taj način je i u tome sve-lukavi bio pobijeđen od mladosti koja nosi strasno tijelo. On je odstupio posramljen zato što je sluzi Božjem potpomagao sam Gospodin koji je radi nas ponio tijelo i u njemu satro svu silu sotone. Svaki istinski nosilac podviga ili isposnik stoga s apostolom ispovijeda: Ali ne ja, nego milost Božja sa mnom. (1 Kor 15,10) Međutim, čovjekomrzac još nije istrošio svu svoju snagu. Vidjevši pokrov Božji nad mladim borcem, i znajući da on osjenjuje samo ponizne, neprijatelj je zamislio da ga, navevši ga na visokoumlje i nadutost, liši nebeske pomoći. Zbog toga se javljao s izgledom malog crnog dječaka, s prijetvornim ponižavanjem govoreći svetom Antunu: ''Pobijedio si me''. Time je mislio da svetoga navede na misao da pobjedu pripiše sebi, čime bi pao u oholost i od sebe odbio Boga koji mu je pomagao. Međutim, sveti Antun ga je pitao: ''Tko si ti?'' On je odgovorio: ''Ja sam duh bluda koji izaziva tjelesnu pohotu i podstiče na tjelesni grijeh. Ja sam prevario mnoge od onih koji su dali zavjet čednosti. Ja sam doveo do pada mnoge od onih koji su dugo vremena umrtvljivali svoje tijelo. Ti si, pak, razvalio sve moje zamke i sve strijele polomio, tako da sam oboren''. Tada je sveti Antun, zahvaljujući Bogu, Spasitelju svom, uskliknuo: Gospodin je sa mnom, pomoć moja, i zbunjene gledam dušmane. (Ps 118,7) Pogledavši zatim bez straha na neprijatelja, on je rekao: ''Bog je dopustio da mi se javiš crn radi razotkrivanja tame tvojih zlih misli, a kao dječak radi izobličenja tvoje nemoći. Zbog toga si i dostojan svakog prezira''. Od tih riječi nečisti taj duh je pobjegao kao paljen vatrom i više se nije približavao blaženom Antunu. Pobjeda nad strastima približava savršenstvu. U mjeri u kojoj se utvrđuje, savršenstvo sa sobom donosi i duševni mir. Mir, pak, duševni, zajedno sa slatkim osjećajima, koji dolaze s molitvom i mislima o Bogu, u srcu rađa duhovnu toplinu koja, sabirući u sebi sve sile duha, duše i tijela, čovjeka uvodi u njega samog. Tada se kod njega javlja snažna potreba da bude nasamo s Bogom jedinim. Ta neodoljiva unutarnja težnja k Bogu predstavlja drugi stupanj na putu duhovnog napretka. Sveti Antun je upravo stupio na njega. I do tada je on većinom bio usamljen. Do njega je rijetko dolazio prijatelj iz njegovog sela, a i sam bi ponekad odlazio starcima ili do seoske crkve na bogoslužje osobito na misu ili liturgiju. Sve je to bilo povezano sa svojevrsnim rasijavanjem, ma koliko se inače čuvao. Težeći k unutrašnjosti, duh svetog Antuna je zahtijevao potpunu usamljenost, bez ikakvih viđenja i susreta.
Kao što je ukazano, do te želje duša dolazi sama po sebi, hodeći pravim putem isposništva. Ipak, taj prevrat ubrzava i daje mu odlučujući podsticaj i izvjestan snažan poriv samoodricanja. Mogućnost da iskaže takav poriv svetom Antunu je pružio slučaj otvorenog napada demona. Lišivši se mogućnosti da kroz pomisli djeluju na dušu koja se očistila, demoni počinju da nastupaju u snu, da se javljaju vidljivo i da isposniku podmeću iskušenja, nadajući se da mu naštete i da pokolebaju njegove dobre namjere. Milost Božja je takve napade dopuštala radi isposnikovog napretka, radi njegovog uzdizanja na viši stupanj duhovnog života, snabdijevajući ga ujedno i vlašću nad samim duhovima kušačima (demonima). Najvažniji trenutak u kome se iskazala odlučnost sveca pokazao se u želji da i pored žestoke borbe s demonima bude vraćen u njegovo usamljeno prebivalište. Njega su, naime, po dopuštenju Božjem, demoni pretukli do te mjere da je izgubio svijest. U takvom stanju ga je našao njegov prijatelj i donio u crkvenu kapelu. Došavši sebi, on mu je rekao: ''Nosi me opet u moje usamljeno mjesto''. Time je on izrazio da se predao na smrt radi života po Bogu. To je značilo na djelu umrijeti za Gospodina. Njegova spremnost je bila očigledna. Spremnost na smrt radi Gospodina i radi ugađanja njemu je pobjedonosno oružje. Onoga koji nju posjeduje više ništa ne može iskušati, niti uplašiti. Ona se i smatra početnim načelom isposništva i snagom koja ga podržava u cjelokupnom njegovom trajanju. U sve dane svog zemaljskog života naš Gospodin i Spasitelj, vidjevši smrt pred sobom, da bi je u Getsemanskom vrtu, za vrijeme molitvene borbe, konačno pobijedio svojom čovječjom prirodom. Stradanja i smrt na križu su na djelu ispunili ono što je tu izrečeno. Tome je slijedilo trodnevno smrtno mirovanje pred slavnim uskrsnućem. Isti put prolaze sve duše koje slijede Gospodina. Prvi korak na tome putu je samoodricanje. Ma kako da je neznatno, ono uvijek posjeduje određen stupanj spremnosti na smrt. Zatim samoodricanje raste, a raste i ta spremnost. Zapravo, ova spremnost je duša samoodricanja. Onome tko dođe do mjere spremnosti koju je imao Spasitelj u vrtu, brzo predstoji uspinjanje na križ, a zatim duhovno smrtno mirovanje, za kojim slijedi duhovno uskrsnuće u slavi Gospodina Isusa. Sve se to ostvarilo u duhu svetog Antonija. Svojim riječima prijatelju da ga vrati tamo gdje su ga izmučili, on je pokazao da je u njegovom duhu bilo isto kao u duhu Spasitelja u trenutku kada je u vrtu rekao svojim učenicima: Ustanite, hajdemo! Evo, približio se moj izdajica. (Mt 26,46) Poslije toga je slijedilo njegovo udaljavanje u najdalju pustinju i dvadesetogodišnje prebivanje u tišini kao neko raspinjanje i smrtno mirovanju u duhu. Tek što se oporavio od stradanja koje su mu priredili demoni, sveti se uputio u pustinju udaljenu dva ili tri dana puta od naseljenih mjesta. Tu se nastanio u napuštenom idolskom obitavalištu u kome se nalazio bunar s vodom. Kruh mu je dva puta godišnje donosio njegov prijatelj. Kakav podvig i kakav trud je tu podnio i što se s njim događalo, nitko ne zna. Međutim, sudeći po tome kakav je izašao iz tog zatvora, mora se zaključiti da se radilo o vremenu njegovog izgrađivanja Duhom Svetim. Događalo se nešto slično onome što se događa s gusjenicom kada se uvije u larvu: nitko je ne vidi i ona kao da je zamrla. Međutim, oživljujuća sila prirode djeluje u njoj i u svoje vrijeme iz larve izlijeće prekrasan raznobojan leptir. Tako je bilo i sa svetim Antunom. Niko nije vidio što se s njim događalo. Međutim, Duh Božji je, većim dijelom neprimjetno i za njega samog, u njemu izgradio novog čovjeka, po licu Onoga koji ga je sazdao. Po isteku vremena izgrađivanja, bilo mu je zapovjeđeno da iziđe na služenje onima koji vjeruju. On je i izišao, obučen raznolikim milosnim darovima Svetoga Duha. Kao što je Krist ustao iz mrtvih u slavi Očevoj, tako je sada sveti Antun izašao u život obnovljen Duhom.
Time se završilo obrazovanje duha svetog Antuna. Čitav preostali njegov život nije bio ništa drugo do donošenje ploda začetog u prva dva perioda njegovog isposništva. Treći period njegovog života predstavlja njegovo služenje Crkvi, njegov apostolat. Svatko tko pročita njegov životopis od svetog Atanazija može da se uvjeri koliko je to služenje bilo plodno. On je služio svim milosnim darovima. I koje od njih on nije imao? Imao je dar čudotvorstva, dar vlasti nad demonima, nad silama prirode i nad životinjama, dar proziranja misli, dar viđenja onoga što se događa u daljini, dar otkrivenja i viđenja. Međutim, najplodniji i najviše primijenjen bio je svakako dar riječi. Njime je on svojoj maloj braći najobilnije poslužio. Sveti Atanazije piše da je Bog svetom Antunu dao snažnu riječ, koja prodire do dubina srca. On je umio s takvom silom da govori na korist svakome da su mnogi od znatnih ljudi: velikaši i građani, ljudi sa značajnim imetkom sa sebe zbacivali sve životne brige i postajali redovnici. Tko se od onih koji su mu dolazili s tugom nije vraćao razveseljen? Tko od onih koji su mu dolazili sa suzama u očima zbog smrti bližnjega nije odmah ostavljao plač? Tko od onih koji su mu dolazili sa srdžbom nije svoju srdžbu pretvarao u krotkost? Koji od nemarnih redovnika nije, posjetivši ga, postajao revnostan i odlučan u podvizima? Koji se od mladića koji su vidjeli svetog Antonija nije odrekao utjeha i koji nije zavolio neporočnost? Koliko je djevojaka, koje su već imale svoje zaručnike, prešlo u čin zaručnica Kristovih samo zato što su izdaleka vidjele svetog Antuna? Iz tog svjedočenja je očigledno da sveti Antun nije zatvarao izvor svog Bogom darovanog znanja. Njemu su uglavnom i dolazili zbog toga da bi čuli i primili riječ istine i da bi našli potrebno rukovodstvo. Po apostolu, on je sve poučavao, izobličavao, molio. Ponekad se njegova riječ izlijevala kao obilan potok (kao što se vidi u životopisu svetog Atanazija), a ponekad je izgovarao kraće pouke (kao što vidimo u njegovih 20 kratkih pouka). Međutim, najčešće se on ograničavao na kratke izreke, pune smisla i sile. Te kratke izreke u velikom broju su zatim prelazile iz usta u usta, sačinjavajući određen pokretni isposnički ustav, da bi najzad ušle u zbornike bisera svetih otaca. Ponekada je sveti Antun pisao poslanice svojoj duhovnoj djeci, redovnicima raznih obitelji, i u njima izobražavao opće crte života u Kristu Isusu ili liječio pojedinačne slabosti braće. Sve što je izišlo iz usta svetog Antuna i što je zapisano pružit će bogatu hranu duši koja traži pouku. 

POUKE

1. Svi zajedno imajte prvenstveno brigu da, počevši, ne slabite, da ne padate duhom trudeći se i da ne govorite: ''Već dugo vremena boravimo u podvizima''. Naprotiv, umnožite revnost svoju, kao da svaki dan počinjete. Cijeli život ljudski je veoma kratak u poretku s budućim vijekom, i sve naše je ništa pred vječnim životom. U ovom svijetu se svaka stvar prodaje po cijeni, i svi razmjenjuju stvari iste vrijednosti, dok se obećanje vječnog života kupuje za neku neznatnost. Jer, napisano je: Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset; a većina od njih muka je i ništavost. (Ps 89,10) I tako, za osamdeset, ili čak i sto godina provedenih u podvigu mi nećemo kraljevati jedino sto godina, već u vjeke vjekova. Uz to, naše naslijeđe neće biti na zemlji, već na nebu, iako smo podvig vršili na zemlji. I još, ostavivši truležno tijelo, dobit ćemo ne truležno. Ne padajmo u očajanje, i ne mislimo da smo dugo proboravili u podvigu, ili da smo učinili nešto veliko: Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati. (Rim 8,18)

2. Isto tako, gledajući na svijet, ne mislimo da smo se odrekli nečega velikog, budući da je i cijela zemlja mala u odnosu na nebo. Zbog toga, čak i da smo svijet napustili kao gospodari nad cijelom zemljom, ipak ne bi učinili ništa što bi bilo ravno vrijednosti Kraljevstva nebeskog. Onaj tko se odriče cijele zemlje kao gospodar nad njom, sličan je onome tko baca jedan novčić od bakra da bi dobio sto novčića u zlatu on ostavlja malo da bi dobio sto puta više. Kad ni sva zemlja nije vrijedna koliko nebo, onda onaj koji ostavlja nekoliko desetina zemlje, kao da ne ostavlja ništa. On ne treba da se hvali, niti da je malodušan čak i ako bi ostavio i kuću i puno zlata. S druge strane, treba pomisliti na to da bi ono što imamo u času smrti svakako morali da ostavimo, i to možda upravo onima kojima bi najmanje željeli, kako još Propovjednik spominje (Prop 4,8), čak i da ga nismo napustili radi kreposti ili vrline. Zašto ga, onda, ne bi ostavili radi kreposti, kako bi naslijedili Kraljevstvo nebesko?

3. Iz tog razloga nitko ne treba da gaji želju za stjecanjem. Jer, kakva je korist stjecati ono što se po smrti ne može uzeti sa sobom? Zar nije bolje da stječemo ono što ćemo moći ponijeti sa sobom tj. razboritost, pravičnost, neporočnost, hrabrost, rasuđivanje, ljubav, ljubav prema siromaštvu, vjeru u Krista, ne srditost i gostoljubivost? Kreposti koje ovdje steknemo, ići će pred nama i u zemlji krotkih nam pripremiti pristanište.

4. Takvim mislima neka svatko urazumi sebe da ne bi bio malodušan. Svatko treba da rasuđuje o tome da je sluga Gospodinov i da je dužan da služi svome Kralju. Kao što se rob ne usuđuje da kaže: ''Pošto sam radio jučer, neću raditi danas'', već, računajući proteklo vrijeme truda, ne prestaje da se trudi u ostale dane svakodnevno, po pisanom u Evanđelju, pokazujući istu revnost da bi ugodio svom gospodaru i da ne bi dopao bijede, tako i mi svakodnevno pribivajmo u podvigu, znajući da nam Gospodin neće oprostiti ukoliko jedan dan provedemo u lijenosti, iako smo prije toga pokazivali požrtvovanje, već se rasrditi na nas zbog nemarnosti. Tako smo i kod Ezekiela čuli: Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, pa zbog toga umre, umrijet će zbog nepravde što je počini. (Ez 18,26) Tako je i Juda za jednu noć pogubio trud čitavog prošlog vremena.

5. I tako, latimo se podviga i nemojmo padati u očajanje. Jer, u tome nam pomaže i Gospodin, kao što je napisano: Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube. (Rim 8,28) Radi toga, tj. da ne budemo malodušni, treba da se sjećamo i sljedeće izreke apostola Pavla: Dan za danom umirem. (1 Kor 15,31). Jer, mi nećemo sagriješiti ukoliko budemo živjeli kao oni koji svaki dan umiru. Evo što znači ta izreka: svako jutro kad se probudimo treba da mislimo da nećemo dočekati večer, i prije nego što legnemo u krevet treba da mislimo da se nećemo probuditi. Po prirodi stvari nije poznata granica našeg života, niti se zna koliku nam mjeru svakodnevno ostavlja promisao Božja. Živeći svakodnevno s takvim raspoloženjem mi nećemo ni griješiti, ni imati pohotu, niti se na koga srditi, niti gomilati bogatstvo na zemlji. Svakodnevno očekujući smrt, steći ćemo ljubav prema siromaštvu i svima ćemo sve praštati. Pohotu za ženom ili kakvo drugo nečisto zadovoljstvo ni jednog trenutka nećemo zadržavati u sebi, već ćemo ih brzo odbijati, uvijek zauzeti predsmrtnim borbama i očekivanjem sudnjeg dana. Jer, veliki strah i bojazan od muka uništava ugodnost zadovoljstva i podiže dušu koja je blizu pada.

6. I tako, počevši djelo spasenja i već stupivši na put kreposti, pružajmo se k onome što je naprijed, kako bi ga i dostigli. Neka se nitko ne okreće unazad, kao Lotova žena, pogotovo stoga što je Gospodin rekao: Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje. (Lk 9,62) Obazirati se nazad znači kajati se što smo ostavili svijet i opet početi razmišljati po svjetski.

7. Nemojte se čuditi slušajući o kreposti ili vrlini i ne čudite se zbog tog imena. Jer, to djelo nije daleko od nas i nije izvan nas, već u nama. Heleni (Grci) idu u tuđe krajeve i plove preko mora da bi izučili nauke, a nama nije potrebno da idemo u tuđe krajeve radi Kraljevstva nebeskog, niti da plovimo preko mora zbog vrlina. Gospodin je pokazao da je to suvišno, govoreći: Ta evo - kraljevstvo je Božje među vama! (Lk 17,21) Prema tome, da bi imali krepost, potrebno je samo da je poželimo, budući da je u nama i da se u nama obrazuje. Jer, ukoliko je razumna duša u svom prirodnom stanju, vrline će biti u nama. Duša se nalazi u svom prirodnom stanju ukoliko je onakva kakva je stvorena: veoma dobra i pravedna. Zato je Jošua i govorio narodu: Maknite, dakle, tuđe bogove koji su među vama i priklonite svoja srca Jahvi, Bogu Izraelovu. (Jš 24,23), a Ivan Krstitelj: Poravnite mu staze! (Mt 3,3) Duša je pravedna kada joj je razumnost suglasna prirodi. Zlom u duši se naziva njeno skretanje s puta koji zahtjeva priroda. Prema tome, krepost nije neko teško djelo. Ukoliko ostanemo onakvi kakvi smo sazdani, bit ćemo u stanju vrline, a ukoliko zamišljamo zlo s pravom će nas nazvati zlim. Djelo kreposti bi bilo teško kad bi bilo potrebno da ga steknemo negdje izvan sebe. Međutim, pošto je krepost u nama, potrebno je jedino da se čuvamo od loših pomisli, te da svoju dušu pripremimo za Gospodina, kao zalog koji smo primili od njega. On će je priznati za svoje stvorenje, ukoliko vidi da je onakva kakvom ju je sazdao.

8. Borimo se sa sobom kako srdžba ne bi gospodarila nad nama i kako nama ne bi vladala požuda. Jer, pisano je: Jer srdžba čovjekova ne čini pravde Božje, i: Požuda zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh izvršen rađa smrću. (Jak 1,20;15) Vodeći takav život, čvrsto se držimo razumnosti, kao što je napisano: Svom brižljivošću čuvaj svoje srce. (Izr 4,23) Mi, naime, imamo strašne i sve lukave neprijatelje, zle demone.

9. Mi s njima vodimo borbu, kao što je rekao apostol Pavao: Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. (Ef 6,12) Oni se u gomilama nalaze u zraku koji nas okružuje i nisu daleko od nas. Među njima postoji velika raznolikost. Međutim, govor o njihovoj prirodi i njihovoj raznolikosti bio bi vrlo opširan, i više bi priličio onima koji su viši od nas. Mi za sada imamo veliku potrebu da saznamo zamke koje nam spremaju.

10. I tako, najprije znamo da demoni nisu sazdani u stanju po kome se nazivaju demonima. Jer, Bog nije stvorio ništa zlo. I oni su sazdani kao dobri. Otpavši, međutim, od nebeske mudrosti i vrteći se oko zemlje, oni su Helene (Grke) prevarili prividima. Nama, pak, kršćanima zavideći, oni sve privode u pokret u želji da nam spriječe uzlazak na nebo, odakle su oni otpali. Zbog toga nam je potrebna velika molitva i podvig da bismo od Duha dobili dar razlikovanja duhova, kojim bi mogli saznati koji od njih je manje zao a koji više, o čemu se svaki od njih brine i kako je moguće da se savladaju i prognaju. Jer, oni imaju mnoge zamke i njihovi napadi su prevrtljivi. Znajući to, blaženi apostol i njegovi sljedbenici su govorili: Ta znamo njegove namjere! (2 Kor 2,11) I mi jedan drugog treba da opominjemo u onome u čemu smo sami bili iskušani. Eto, i ja vama kao djeci govorim o zamkama koje sam i sam u dijelu iskusio.

11. Čim primijete nekog kršćanina, i utoliko prije redovnika, da prebiva u trudu i napretku, oni najprije pokušavaju i smišljaju kako da mu na put postave sablazan. Sablazni, pak, jesu zle pomisli. Međutim, ne treba da se bojimo njihovih podmetanja s obzirom na to da se molitvom, postom i vjerom u Gospodina neprijatelji odmah savladaju. Ipak, i pobijeđeni, oni se ne smiruju, nego odmah ponovo pristupaju s lukavstvima i podmuklošću. Ukoliko srce ne mogu da obuzmu očigledno nečistim željama, oni opet na drugi način napadaju: priređuju razna priviđenja da bi izazvali strah, uslijed čega se pretvaraju u razne oblike i na sebe uzimaju izgled žene, zvijeri, gmizavaca, divova, čitave vojske. Međutim, ni takvih privida ne treba da se bojimo zato što su ništa i što iščezavaju čim se ogradimo vjerom i znamenjem križa. Uostalom, oni su drski i krajnje bestidni. Stoga oni, pobijeđeni i u tome, napadaju na drugi način: uzimaju na sebe izgled proroka i predstavljaju što će biti kroz nekoliko dana. Također se pokazuju kao veoma visoki, samo da bi barem nekoga prevarili preko pomisli i ulovili priviđenjima. Ne slušajmo demone jer su nam tuđi, ne slušajmo ih čak i da nas podstiču na molitvu, čak i da nam govore o postu, nego pažljivo gledajmo na cilj našeg podviga. Ne dajmo da nas varaju, jer oni sve čine s lukavstvom. Ne treba ni da ih se strašimo, čak i da nastupaju na nas, čak i da nam prijete smrću, zato što su nemoćni i zato što ne mogu ostvariti ništa već jedino prijete.

12. Glavnu brigu treba posvetiti duši, a ne tijelu. Tijelu možemo posvetiti samo nužno vrijeme, dok sve ostalo vrijeme treba da posvetimo duši i tražimo ono šta joj je na korist, tj. da se ne povodi za tjelesnim strastima, već da sebi podčini tijelo. To i znače Spasiteljeve riječi: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. (Mt 6,25) Ne tražite što ćete jesti, što piti. Ne uznemirujte se! Ta sve to traže pogani ovoga svijeta. Otac vaš zna da vam je sve to potrebno. Nego, tražite kraljevstvo njegovo, a to će vam se nadodati! (Lk 12,29-31)

13. Vjeruj u Gospodina i ljubi ga! Čuvaj sebe od nečistih pomisli i od tjelesnih zadovoljstava. Izbjegavaj sujetu, neprestano se moli, čitaj Psalme prije i poslije spavanja, izučavaj zapovijedi koje su ti date u Svetom Pismu, drži na umu primjere svetih, da bi duša tvoja, pamteći zapovijedi, mogla da se ugleda na njihovu revnost. Naročito gledaj da ispuniš apostolski savjet: Srdite se, ali ne griješite! Sunce neka ne zađe nad vašom srdžbom. (Ef 4,26) Smatraj da je to rečeno uopće za svaku zapovijed, tj. da nas zalazak sunca ne zatekne ne samo u srdžbi, nego ni u bilo kakvom drugom grijehu. Jer je i dobro i nužno da nas ne osude, ni sunce za dnevnu pogrešku, ni mjesec za noćne grijehe, pa čak ni za loše pomisli.

14. Da sačuvamo sebe od toga, dobro je da čujemo i zapamtimo apostolsku riječ: Sami sebe provjeravajte! (2 Kor 13,5) Radi toga neka svatko daje sebi račun za svoje dnevne i noćne postupke. Ako je sagriješio, neka prestane griješiti, a ako nije sagriješio, neka se ne hvali, nego neka ustraje u dobru, neka se ne predaje nemarnosti, neka ne osuđuje bližnjega, neka sebe ne smatra pravednikom, dok ne dođe Gospodin (1 Kor 4,5), koji ispituje tajne. Često puta je i od nas samih sakriveno ono što radimo. No, ako mi ne vidimo, Gospodin vidi sve. Zbog toga ostavimo Gospodinu neka sudi, a mi suosjećajmo jedan drugome, i nosimo jedni bremena drugih. (Gal 6,2) Ispitujmo sami sebe i popravimo se u onome u čemu smo neispravni.

15. Da se sačuvamo od grijeha, obratimo pažnju i na sljedeće: neka svatko od nas pazi i zapisuje svoje postupke i duševne pokrete s namjerom da ih saopći drugome. Budite uvjereni da ćemo, stideći se otkrivanja, neizostavno prestati da griješimo i čak da mislimo na bilo šta rđavo. Jer, tko je taj koji želi da ga ostali vide kad griješi? Ili, tko poslije grijeha neće radije slagati, samo da prikrije svoj grijeh? Kao što nitko neće činiti blud ako ga neko gleda, tako ćemo lakše sačuvati sebe od nečistih misli, ukoliko ih zapisujemo s namjerom da ih saopćimo drugome, stideći se od toga da postanu poznate. I neka to zapisivanje zamijeni prisustvo naših sudrugova, da bismo, osjećajući pri zapisivanju isti stid kao da nas gledaju, i iz misli progonili ono što je loše. Ako se budemo srodili s takvim navikama, uspjet ćemo da ukrotimo svoje tijelo, ugađajući Gospodinu i kidajući zamke sotone.

16. Izgleda mi da milost Svetoga Duha brže ispunjava one koji od sveg srca stupaju na podvig, i od samog početka rješavaju da se drže čvrsto i da ne ustupaju đavlu ni u jednoj borbi sve dok ga ne pobijede. Uostalom, prizvavši ih, Sveti Duh im u početku pruža mnoge olakšice, da bi im osladio stupanje na podvig pokajanja. On im tek kasnije otkriva taj put u svoj istini (teškoći). Pomažući im u svemu, On zapečaćuje u njih kakve napore pokajanja da nose i određuje granice i ponašanje kako u pogledu tijela, tako i u pogledu duše, sve dok ih ne dovede do savršene obraćenosti k Bogu, njihovom Tvorcu. Radi toga, On ih stalno pobuđuje da opterećuju i tijelo i dušu, kako bi se i jedno i drugo ravnomjerno dopalo, i podjednako postalo dostojno naslijeđa vječnoga života: tijelo da opterećuju stalnim postom, trudom i čestim bdijenjima, a dušu duhovnim naporima i marljivošću u izvršenju svih službi poslušnosti koje se vrše tijelom. O tome, da ništa ne treba raditi nemarno, već s marljivošću i strahom Božjim, treba da mislimo pri svakom tjelesnom djelu, ukoliko želimo da bude plodonosno.

17. Izvodeći pokajnika na podvig na koji ga poziva, Duh Božji mu pruža svoju utjehu i uči ga da se ne vraća nazad, i da se ne priljubljuje ni za kakvu stvar ovog svijeta. Radi toga On otvara oči duše i daje joj da uvidi ljepotu čistoće ka kojoj vodi pokajnički trud, zagrijavajući u njoj revnost za potpuno očišćenje i sebe i tijela, kako bi i jedno i drugo postalo nerazdvojno u pogledu čistoće. U tome leži cilj obuke pod rukovodstvom Svetoga Duha: da se i duša i tijelo potpuno očiste, i da se dovedu do prvobitnog stanja u kome su bili do pada, uz iskorjenjivanje svega što je dodala đavlova zavist. Tada u njima neće ostati više ništa đavlovo, i tijelo će početi da se u svemu pokorava zahtjevima uma. Um će tada s vlašću određivati i njegovo piće i hranu, i san, i svaku drugu djelatnost, učeći se stalno od Duha Svetoga, po primjeru apostola Pavla: Nego krotim svoje tijelo. (1 Kor 9,27)

18. Poznato je da se u tijelu odigravaju tri vrste tjelesnih pokreta: Na prvom mjestu dolaze prirodni, urođeni pokreti, koji u stvari ne proizvode ništa bez suglasnosti duše, nego samo daju da se osjete prisutnim u tijelu. Druga vrsta pokreta proizlazi od obilne hrane i pića, koji rađaju naročitu zažarenost u krvi, i podižu borbu protiv duše, navodeći je na nečistu pohotu. Zbog toga i kaže apostol Pavao: Ne opijajte se vinom, u čemu je razvrat. Isto tako i Gospodin zapovijeda svojim učenicima u Evanđelju: Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu. (Lk 21,34) Redovnici koji su riješili da dostignu punu mjeru svetosti i čistoće, naročito su dužni da se vladaju tako da i oni sa apostolom Pavlom mogu reći: Nego krotim svoje tijelo. (1 Kor 9,27) Treća vrsta pokreta dolazi od zlih duhova, koji iz zavisti vas kušaju i probaju da raslabe redovnike koji teže ka čistoći, ili da skrenu s puta one koji žele da uđu na vrata čistoće tj. da stupe u redovništvo.

19. Uostalom, ako se čovjek naoruža trpljenjem i nepokolebljivom vjernošću zapovijedima Božjim, Duh Sveti će njegov um naučiti kako da očisti dušu i tijelo od takvih pokreta. Ukoliko, pak, oslabi u osjećajima i dopusti nemarnost u odnosu na zapovijedi i naredbe o kojima je slušao, zli dusi će početi da ga pobjeđuju, da opsjedaju čitav sustav tijela i da ga oskrnavljuju pokretima do te mjere da izmučena duša neće znati gdje da se skloni, u očajanju ne vidjevši pomoć ni otkuda. I tek kada, otrijeznivši se, ponovo stane na stranu zapovijedi i, uzevši njihovo breme (ili shvativši silu obaveze), preda sebe Duhu Božjem, ona će se iznova ispuniti spasonosnim ustrojem. Tada će shvatiti da je dužna da spokojstvo traži jedino u Bogu, i da je jedino na taj način njoj dostupan mir.

20. Treba suglasno i ravnomjerno nositi pokajničke napore i dušom i tijelom, u stremljenju k savršenoj čistoći. Kada se um udostoji milosti da može bez samo-žaljenja i popuštanja sebi da stupi u borbu sa strastima, znači da u sebi ima nadahnuće, upute i potporu Duha, pomoću kojih uspješno počinje da od duše odsijeca sve nečiste pokrete, koji proizlaze od pohote srca. Sjedinivši se s umom ili duhom čovjeka radi riješenosti za strogo ispunjavanje ukazanih zapovijedi, ovaj Duh ga upućuje da progoni sve strasti iz duše, kako one koje su se pomiješale pomoću tijela, tako i one koje su se uselile u dušu nezavisno od tijela. I Duh ga uči da cijelo tijelo, od glave do nogu, drži u poretku: oči, da gledaju s čistoćom; uši da slušaju u miru, ne naslađujući se ponižavanjem, osuđivanjem i uvredama; jezik, da govori samo ono što je dobro, mjereći svaku riječ, i ne dopuštajući da mu se u govor umiješa bilo što nečisto i strasno; ruke, da su spremne na pokret jedino radi molitve i djela milosrđa i velikodušnosti; stomak, da se drži mjere u primanju hrane i pića, suglasno potrebi odražavanja tijela i ne dopuštajući pohotu i nasladu; noge, da stupaju pravo i da se hode po volji Božjoj, uvijek idući na vršenje dobrih djela. Podčinjavajući se vlasti Svetoga Duha, tijelo se mijenja, navikava na svako dobro, i, do određene mjere, unaprijed uzima učešće u svojstvima duhovnog tijela, koja će primiti prilikom uskrsenja pravednih.

21. Kao što je rečeno, duša ima vlastite strasti: oholost, mržnju, zavist, gnjev, očajanje i slično. Duši koja mu se svom snagom preda, velikodušni Bog daje duh istinskog pokajanja i čisti je od svih tih strasti, učeći je da ne ide za njima i pružajući joj silu da ih savlada i da pobjedi neprijatelje, koji ne prestaju da joj pletu zamke, starajući se da je posredstvom iskušenja ponovo vežu za sebe. I ukoliko se ona pokaže odlučna u svom obraćenju i u dobrom pokoravanju Duhu Svetom, koji je uči pokajanju, milosrdni Tvorac će se sažaliti nad njom radi njenih napora (dugih postova, čestih bdijenja, poučavanja u riječi Božjoj, neprestane molitve, odricanja od svih svjetskih utjeha, služenja svima čistim srcem, poniznosti i siromaštva duha), koje poduzima sa svakom tjeskobom i nevoljom. Ukoliko, dakle, ustraje u svemu tome, Velikodušni će na nju pogledati milostivim okom, izbavljajući je od svih iskušenja i svojom milošću je izvlačeći iz ruku neprijatelja.

22. Bog Otac po svojoj blagosti nije poštedio Sina svog jedinorođenog, nego ga je predao radi našeg izbavljenja od grijeha i nepravdi naših. Ponizivši sebe radi nas, Sin Božji nas je iscijelio od duševnih bolesti naših i omogućio nam spasenje od grijeha naših. Molim vas imenom Gospodina našeg Isusa Krista da znate i uvijek u mislima držite to veliko djelo Božje, tj. da je Bog Riječ radi nas u svemu postao sličan nama osim u grijehu. Onima koji su obdareni razumom priliči da ovo znaju razumno, da budu revnosni u tome da i na djelu postanu slobodni od grijeha silom dolaska Gospodinova. Oni koji su ovo djelo primijenili kao što treba, postali su Njegove sluge. Međutim, to još nije savršeno zvanje. Savršenstvo dovodi do visine sinova, do blagoslova, koji dolazi u svoje vrijeme. Vidjevši da su Njegovi učenici već dospjeli do visine sinova i da su ga poznali, naučeni Duhom Svetim, Gospodin naš Isus Krist im je rekao: Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. (Iv 15,15) Oni koji su poznali što su postali u Isusu Kristu, podigoše glas govoreći: Ta ne primismo duh robovanja da se opet bojimo, nego primismo Duha posinstva u kojem kličemo: "Abba! Oče! (Rim 8,15) Onaj tko ne iskaže punu i usrdnu spremnost da ustane iz grijeha, neka zna da će dolazak Gospodina Izbavitelja njemu biti na osudu. Zbog toga je u početku starac Šimun zapijevao: Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan. (Lk 2,34) Zatim su i apostoli uzviknuli: Mi smo ovima miris iz smrti za smrt, onima miris iz života za život. (2 Kor 2,16)

23. Nije vam nepoznato da se neprijatelji istine stalno trude da potru istinu. Bog je od samog početka sazdanja svijeta u svako vrijeme posjećivao tvar svoju i one koji su mu kao Stvoritelju pristupali od sveg srca učio kako treba da ga poštuju. Međutim, kada su, uslijed strasnosti tijela i zlobe neprijatelja koji nas napadaju, dobra stremljenja duše izgubila silu i kada ljudi ne samo da nisu mogli da se izbave od grijeha i da se vrate u prvobitno stanje, nego ni da shvate što im je svojstveno po prirodi i značenju, Bog je učinio milost i naučio ih istinskom poštovanju Boga kroz pisani Zakon. Kada, međutim, ni to nije pomoglo i vidjevši da se rana širi i da zahtjeva odlučno liječenje, Bog je odlučio da pošalje Sina svog jedinorođenog, koji i je jedinstveni Ljekar naš.

24. Gledajući na naše vrijeme i pobjeđivan ljubavlju prema Isusu Kristu, ponekad osjećam radost, a ponekad žalost ili čak plač. Mnogi su se u našem pokoljenju obukli u odjeću pobožnosti (monaštvo). Međutim, samo nekolicina od njih su to učinili iz sveg srca, udostojavši se da steknu izbavljenje koje je donijeto dolaskom Gospodina Isusa. To su oni zbog kojih se radujem. Drugi, pak, prezrevši silu svog zavjeta, djeluju po volji tijela i naklonostima svog srca, zbog čega je dolazak Gospodinov za njih postao izobličenje. To su oni zbog kojih sam žalostan. Neki su, najzad, pomišljajući na dužinu vremena podviga, pali duhom, zbacili sa sebe odjeću pobožnosti i postali kao nerazumni. To su oni zbog kojih plačem, budući da dolazak Gospodinov za njih predstavlja osudu.

25. Svim svojim silama se molim Bogu za vas kako bi vam u srca položio onaj oganj koji je Gospodin naš Isus Krist bacio na zemlju da bi mogli pravilno da upravljate svojim namjerama i osjećajima i da razlikujete dobro od zla.

26. Kada vjetar puše u jednom pravcu, svaki moreplovac može da pomisli visoko o sebi i da se pohvali, međutim, tek se pri iznenadnoj promjeni vjetrova otkriva iskustvo iskusnih kormilara.

27. Sluga Božji je onaj koji se boji Gospodina i koji čuva Njegove zapovijedi. To nije ropstvo u kome se mi nalazimo, već pravednost koja vodi k nivou sina. Gospodin naš je izabrao apostole i povjerio im blagu vijest Evanđelja. Zapovijedi koje su nam oni dali ustanovile su prekrasno ropstvo u kome mi gospodarimo svim strastima i obavljamo prekrasno služenje vrlinama. Međutim, kad se još više približimo milosti, Gospodin naš Isus Krist će i nama, kao svojim apostolima, reći: Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. (Iv 15,15) Oni koji pristupe milosti iz iskustva će poznati pokrete Duha Svetog i shvatiti svoje duhovno stanje. Shvativši i upoznavši to, oni će uzviknuti: Ta ne primismo duh robovanja da se opet bojimo, nego primismo Duha posinstva u kojem kličemo: "Abba! Oče! (Rim 8,15)

28. Bog svima rukovodi djelovanjem svoje milosti. Zbog toga ne budite lijeni i ne predajte se očaju, već zovite Boga dan i noć da bi umolili blagost Boga Oca, i da bi vam poslao pomoć odozgor radi poznavanja onoga što treba da činite. Ne dajte sna očima svojim, ni vjeđama svojim drijema (Ps 132,4), u revnosti da prinesete sami sebe Bogu kao čistu žrtvu, i da bi ga vidjeli. Bez čistoće, naime, nitko ne može vidjeti Boga, kao što veli apostol Pavao: Nastojte oko mira sa svima! I oko posvećenja bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina! (Heb 12,14)

29. Svi sveti žale, plaču i tuguju kad nas vide da smo lijeni i nemarni. Kad nas, pak, vide da smo ispravni i da napredujemo u savršenstvu, raduju se, i u radosti i veselju ne prestaju da prinose Tvorcu molitve za nas. I Gospodin se tada tješi našim dobrim djelima, isto koliko i svjedočenju i molitvama svetih, ukrepljujući nas raznim darovima.

30. Onaj tko iz sveg srca ne zamrzi ono što je svojstveno materijalnoj ili tjelesnoj i zemnoj pohoti i svim njenim pokretima i djelovanjima, i tko svoj um ne uzdigne gore k Ocu svih ne može dostići spasenje. A nad trudom onog tko to učini, Gospodin će biti milostiv i dati mu nevidljivi i nematerijalni oganj koji će u njemu sagorjeti sve strasti i savršeno očistiti njegov um. Tada će se naseliti u njemu Duh Gospodina našeg Isusa Krista i ostati u njemu, učeći ga doličnom klanjanju Ocu. Međutim, sve dok mi suučestvujemo u slastima svoje tjelesne ili materijalne pohote, ostajemo neprijatelji Bogu, Njegovim anđelima i svim svetima. Molim vas imenom Gospodina našeg Isusa Krista da budete marljivi za život svoj i spasenje svoje, i da ne dozvolite ovom vremenu da zbog trenutka otme od vas vječnost kojoj nema kraja, ni tom zemljanom tijelu da vas liši Kraljevstva svjetlosti koje nema kraja i koje se ne može opisati. Zaista se smućuje duša moja i obamire um moj zbog toga što nam je dana sloboda da izaberemo i činimo djela svetih, a mi, opijeni strastima, slično pijanim od vina, nećemo um svoj da uzdignemo gore i potražimo višnju slavu, nećemo da podražavamo djela svetih i slijedimo njihove stope, kako bi postali i nasljednici njihovih djela i zajedno s njima dobili vječno naslijeđe.

31. Vi ste se udostojali velikog dobra stekavši milost koja je u vama. Ipak, dužni ste i da bez lijenosti činite podvig u ime Onoga koji vas je posjetio, Istoka s visine kako bi mu postali sveta i neporočna žrtva. Mi znamo kako je pala naša priroda s visine svoje u dubinu poniženja i bijede i kako ju je posjećivao milosrdni Bog svojim zakonima preko ruku Mojsijevih i ostalih proroka, kako nas je u posljednje vrijeme posjetio preko jedinorođenog Sina svog, koji je vrhovni Načelnik naših prvosvećenika i istinski Ljekar naš, jedini koji može da iscijeli bolesti naše, koji se obukao u naše tijelo i samog sebe predao za naše grijehe. Njegovom smrću smo mi spašeni. Shvatite i marljivo ispitujte naredbe našeg Tvorca. Zapazite Njegove posjete i izvanjskog i unutrašnjeg čovjeka i to pošto smo, premda razumni, postali nerazumni, budući da smo se privezali za volju neprijatelja, zlotvora i oca laži.

32. Koliko je milijardi zlih duhova, i kako su bezbrojni oblici njihovih zamki! Čak i kad vide da smo spoznali svoje strasti i sramotu, da izbjegavamo zla djela na koja nas navode, da sklanjamo svoje uho od rđavih savjeta koje nam došaptavaju, oni ne odustaju, nego s očajnim naporom nastavljaju svoje djelo, znajući da je njihova sudbina konačno riješena i da će im pakao pasti u nasljedstvo, zbog njihove prekomjerne zlobe i otpadništva od Boga. Neka Gospodin otvori oči srca vaših da vidite koliko su bezbrojne mreže demonske, i kako nam čine mnogo zla svakoga dana. Neka vam daruje hrabro srce i duh rasuđivanja kako bi sami sebe prinijeli Bogu kao živu i besprijekornu žrtvu! Čuvajte se u svako vrijeme demonske zavisti i njihovih zlih savjeta, skrivenih zamki i pritajene zlobe, prevrtljive laži i oholih pomisli i tananih nagovaranja koja svakog dana ubacuju u naša srca! Klonite se gnjeva i klevete na koje nas oni podbadaju da bi se borili među sobom, sebe pravdajući a druge osuđujući, da bi vrijeđali jedni druge, da bi govorili laskavim jezikom, skrivajući gorčinu u svojim srcima, da bi osuđivali vanjštinu bližnjega, skrivajući u sebi otimačinu, da bi se svađali među sobom i išli jedan nasuprot drugome, s željom da ustrajemo na svome i da se pokažemo čestitiji od drugih. Svaki čovjek koji se naslađuje grešnim pomislima pada svojevoljno, jer mu je milo ono što u njega sije neprijatelj i zato što misli da se opravda samo vidljivim djelima, premda je iznutra stanište zlog duha koji ga uči svakom zlu. Tijelo njegovo će se ispuniti sramotom, budući da njime vladaju demonske strasti koje on ne tjera od sebe. Demoni nisu vidljiva tijela. Međutim, mi postajemo njihova tijela kada nam duše primaju njihove tamne pomisli. Jer, primivši te pomisli, mi primamo same demone, te činimo da se prepoznaju u tijelima.

33. Umna i besmrtna priroda sakrivena je u truležnom tijelu našem da bi kroz njega iskazivala svoja djelovanja. I tako, čineći ovo tijelo oltarom za kađenje, prinesite na njega sve vaše pomisli i rđave savjete, i, postavljajući ih pred lice Gospodinovo, uznesite k Njemu svoj um i srce, moleći ga da vam s visine pošalje svoj oganj, koji će spaliti i očistiti sve što se nalazi na njemu. I pobojat će se protivnici vaši, svećenici Balovi, i poginut će od ruke vaše, kao od ruke Ilije proroka. Tada ćete ugledati čovjeka koji izlazi iz božanske vode i koji će učiniti da na vas siđe duhovna kiša, tj. rosa Duha Utješitelja.

34. Otpavši od svog nebeskog čina zbog oholosti, đavao stalno pokušava da navede na pad i sve one koji od sveg srca žele da pristupe Gospodinu, i to istim putem kojim je i sam pao, tj. ohološću i ljubavlju prema sujetnoj ili taštoj slavi. Time nas napadaju demoni, i time i drugim sličnim misle da nas odvoje od Boga. Osim toga, znajući da onaj tko voli svog brata, voli i Boga, oni u naša srca polažu mržnju prema bližnjemu i to u toj mjeri da ne možemo ni da pogledamo na brata svoga, niti da progovorimo s njim. Događalo se da su mnogi poduzimali zaista veliki trud u vrlini, ali su uslijed nerazumnosti opet pogubili sebe. To se može desiti i među vama ukoliko, na primjer, ohladivši za djela, budete mislili da posjedujete vrline. Jer, eto, već ste upali u tu đavolsku bolest (nadmenost), misleći da ste bliski Bogu i da boravite u svjetlosti, iako se, u samoj stvari, nalazite u tami. Što je pobudilo Gospodina našeg Isusa Krista da složi svoje haljine, da opaše svoja bedra ubrusom, naspe vodu u umivaonik i opere noge onima koji su niži od Njega, ako ne namjera da nas nauči poniznosti? Da, On nam je nju na primjeru tada pokazao. I zaista, svi koji hoće da budu primljeni u prvobitni čin, uspjet će jedino preko poniznosti, s obzirom da je u početku pokret oholosti bio razlog svrgnuća s neba. I tako, čovjek neće naslijediti Kraljevstvo Božje ukoliko se u njemu ne nađe krajnja poniznost, poniznost svim srcem, svim umom, svim duhom, svom dušom i tijelom.

35. Ako želimo da se iskreno približimo svome Stvoritelju, treba da, po duhovnome zakonu, činimo podvig da se duša oslobodi od strasti. Jer, zbog naših rđavih djela, zbog naslađivanja strastima, zbog mnogih demonskih iskušenja, naša umna snaga je oslabila, dok su dobre pobude naših duša zamrle. Mi već ne možemo da poznamo ljepotu i potrebe naše duhovne prirode zbog strasti u koje često upadamo. Ali, nema nama spasenja ni od koga do od Gospodina našeg Isusa Krista, po riječima apostola Pavla: Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. (1 Kor 15,22) Naš Gospodin Isus Krist je život svih razumnih stvorenja, sazdanih po Njegovom obrazu.

36. Mi smo dobili imena svetih i obukli se u njihovo odijelo, kojim se hvalimo pred nevjernim, ali nemamo usrdnosti da ih podupiremo u djelima. Bojim se da se i na nas ne primjeni ono što je rekao apostol Pavao:

Imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli. (2 Tim 3,5) Neka vam Gospodin da, da shvatite što je život koji ste prihvatili kako bi, djelujući u njegovom duhu, postali dostojni nevidljivog naslijeđa. Mi smo dužni da suglasno svojim silama činimo djela koja odgovaraju volji Gospodinovoj! To je, naime, svojstveno našoj prirodi, i osim toga više ništa ne treba zahtijevati od naše vrline. Onaj tko služi Bogu i traži ga iz sveg srca svog, djeluje suglasno sa svojom prirodom, a tko čini grijeh, dostojan je prijekora i kazne, zato što čini ono što je strano njegovoj prirodi.

37. Od vremena kad je Gospodin milošću svojom probudio moj um od smrtnog sna, stekao sam prekomjerni plač i neutješno uzdisanje. Pomišljao sam u sebi što bi uzvratili Gospodinu za sve što je uradio za nas! Anđelima svojim zapovjedio je da nam služe, prorocima da proreknu, apostolima da objavljuju Evanđelje. Iznad svega, poslao je Sina svog jedinorođenog radi našeg spasenja. Zbog toga, pobuđujte srca svoja na strah Božji. Znajte da je sveti Ivan Krstitelj i preteča krstio vodom radi pokajanja i radi pripremanja za krštenje Gospodina našeg Isusa Krista, koji krsti Duhom Svetim i ognjem, tj. ognjem revnosti za dobra djela. Pokažimo usrdnu spremnost za svoje duševno i tjelesno očišćenje, i, primivši krštenje Gospodina našeg Isusa Krista, budimo revni u dobrim djelima, kako bi mu prinijeli sami sebe kao ugodnu žrtvu. Duh Utješitelj, primljen na krštenju, daje nam silu da djelujemo sveto, kako bi nas opet uzdigao do prvobitnog slavnog stanja, i učinio nas dostojnim da dobijemo vječno naslijeđe. Znajte, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste, primajući milost Svetoga Duha, kao što veli apostol Pavao (Gal 3,27-28). Tjelesne razlike roba i slobodnjaka, muškarca i žene odmah prestaju čim se primi ova milost. Postavši za njih zalog naslijeđa vječnog Kraljevstva nebeskog, Sveti Duh ih uči kako da se poklanjaju Ocu u duhu i istini (Iv 4,23).

38. Ja sam se molio za vas da se i vi udostojite da primite velikog ognjenog Duha, kojeg sam ja dobio. Ako vi želite da ga dobijete i da ostane u vama, prinesite najprije tjelesni trud i poniznost srca, te uznoseći dan i noć svoje pomisli na nebo, molite s iskrenim srcem dar Duha ognjenog – i, dat će vam se. Na taj način su ga dobili prorok Ilija, Elizej i ostali proroci. Onome tko sebe obrađuje na taj način (tj. ukazanim podvigom) dat će se ovaj Duh za svagda i zauvijek. Ustrajte u molitvama s upornim traženjem ili iskanjem iz sveg srca – i dat će vam se, jer taj Duh boravi u pravednim srcima. Prišavši vam, otkriće vam velike tajne, odagnat će od vas strah od ljudi i zvijeri, i nebeska radost će biti u vama dan i noć. U ovom tijelu ćete biti kao oni koji se već nalaze u Kraljevstvu  nebeskom.

39. Ako čovjek želi da stekne ljubav Božju, dužan je najprije da zadobije strah Božji. Od straha se rađa plač, a od plača hrabrost. Duša u kojoj sve ovo sazrije, počet će da donosi plodove u svemu. Vidjevši u duši te divne plodove, Bog je privlači sebi kao miris odabranog tamjana i zbog nje se raduje s anđelima u svako doba. On i nju ispunja radošću, čuvajući je na svakom putu njenom, kako bi bez opasnosti dostigla mjesto svog spokojstva. Vidjevši kako je najviši Čuvar opkoljava, đavao je više ne napada. Što više, zbog ove velike sile, ne smije ni blizu da joj priđe. Stecite ovu silu da bi vas se bojali demoni, pa će vam se olakšati napori koje poduzimate, i osladiti vam se sve božansko. Slatkoća božanske ljubavi je daleko slađa od saća meda. Mnogi od monaha i neporočnih, koji su živjeli u zajednici, mišljahu da posjeduju slatkoću božanske ljubavi, iako je nisu okusili. Bog im je nije podario budući da nisu uložili nikakav trud da bi je stekli. Nju će, pak, po milosti Božjoj, svakako steći onaj tko se stara da je dostigne, jer Bog ne gleda tko je tko. Bog udostoji takvom silom čovjeka koji iz želje za svjetlošću Božjom i njegovom silom prezire i uvrede i čast ovoga svijeta, mrzi sve svjetsko i pokoj tijela, čisti srce svoje od svih rđavih pomisli, stalno prinoseći Bogu post, danonoćni plač i čiste molitve. Potrudite se da dobijete takvu silu, pa ćete sva svoja djela vršiti spokojno i lako, i dobiti smjelost u obraćanju Bogu. Tada će on ispuniti sve vaše molbe.

40. Bog sluša one koji ga ljube i koji ga traže iz sveg srca svog i uslišava ih u svim njihovim molbama. Molbe, međutim, onih koji mu pristupaju s podijeljenim a ne cijelim srcem, s željom da dobiju slavu i pohvalu od ljudi, On ne sluša, već se na njih gnjevi, budući da su im djela izvanjska (samo da ih ljudi vide). Na njima se ispunjava riječ Psalma koji govori: Bog će rasuti kosti onih koji tebe opsjedaju. (Ps 53,6) Sila Božja ne djeluje u njima zato što nisu ustrajni u djelima kojih se prihvaćaju. Oni ne poznaju božansku slatkoću, njenu mirnoću i veselje. Puno je u našem rodu onih koji nisu dobili silu koja daje slatkoću duši, i iz dana u dan je ispunjava sve većom radošću i veseljem, razbuktavajući u njoj božansku toplinu. Njih vara zli duh zato što svoja djela vrše da bi se pokazali ljudima. Vi, pak, plodove trudova svojih prinosite pred lice Gospodinovo, starajući se da se udaljavate od duha sujete. Neprestano se borite da vodite borbu protiv njega kako bi Gospodin primio vaše plodove koje prinosite pred Njegovo lice, i kako bi vam poslao silu koju daje izabranim svojim. Nemojte prestajati da se protivite tom zlom duhu. Kad čovjek pristupa dobrom djelu ili prekrasnom podvigu, taj zli duh odmah prilazi, želeći da ima udio s njim ili da ga potpuno odvoji od tih namjera. On ne trpi da neko postupa pravedno i protivi se svima koji žele da su vjerni Gospodinu. Mnogima on ne dopušta da pristupe vrlini, a drugima se miješa u djelatnost, poništavajući njihove plodove. On ih uči da upražnjavaju vrline i čine djela milosrđa sa sujetom. O takvim ljudima misle da su bogati plodovima, iako ih uopće nemaju. Oni liče na smokvu o kojoj se, kada se gleda izdaleka, misli da je puna slatkih plodova, iako se, kada se priđe bliže, na njoj ništa ne može naći. Zato što na njima ne nalazi ni jednog dobrog ploda, Bog ne samo da ih lišava neusporedive slatkoće svog božanstva, već ih i isušuje. Vi se, pak, stupivši na podvig, starajte oko protivljenja duhu sujete. Protivite mu se i savladajte ga. Pristupit će vam sila Božja, ukazat će vam pomoć i ostati s vama. U svako vrijeme će vam pružati revnost i toplinu, od koje ništa nije dragocjenije. Onaj među vama koji uvidi da nije obdaren tom toplinom, neka se potrudi da je stekne, i ona će mu doći. Ona liči na oganj koji se razgorijeva i poprima svoju prirodnu silu, diže uvis i plamti kada ljudi pušu u njega, želeći da zagriju ulje. Na isti način, ako uvidite da vam se duša, uslijed nemara i lijenosti, hladi, požurite da je probudite, prolijevajući suze nad njom. Bez sumnje je da će doći taj oganj i sjediniti se s vašim dušama, te će oni koji ga steknu obilovati dobrim djelima. Eto i David je, primijetivši da mu je duša otežala i ohladnjela, rekao:  Spominjem se dana minulih, mislim o svim djelima tvojim, o djelima ruku tvojih razmišljam. Ruke svoje za tobom pružam, duša moja kao suha zemlja za tobom žeđa. (Ps 143,5,6) Vidite, David je bio krajnje zabrinut kad mu je srce otežalo, sve dok se opet nije razgorio oganj u njegovom srcu. Tada je on uzviknuo: Moje je srce sigurno, Bože, sigurno je srce moje. (Ps 108,2) Na osnovu takve dano-noćne brige i staranja, on je ponovo vraćen u svoj čin. Isto tako postupajte i vi kako bi bili jednodušni u pripremanju srca, uz pomoć božanske svjetlosti i ognja.

41. Molite se da vam Bog da milost da sve jasno vidite i razumijete, da biste jasno razlikovali što je dobro, a što zlo. Kod apostola Pavla je napisano:  A za zrele je tvrda hrana. (Heb 5,14) To su oni koji su dugim i marljivim podvigom svoja čula i namjere obučili da razlikuju dobro i zlo, postali sinovi Kraljevstva i izabrani za božanske sinove. Bog im je darovao mudrost i rasuđivanje u svim djelima njihovim, da ih ne bi prevario ni čovjek ni đavao. Treba da znate da neprijatelj iskušava vjerne pod vidom dobra, i mnoge vara zato što nemaju rasuđivanja i mudrosti. Saznavši o tom bogatstvu razuma koje je određeno za vjerne i koje nema granica, blaženi Pavao je pisao Efežanima:

Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima. (Ef 1,17-18) To je on činio po svojoj bezmjernoj ljubavi prema nama, znajući da oni koji to budu postigli neće imati nikakvog truda i da se neće ničega strašiti, te da će ih radost Gospodinova štititi dan i noć. Trud će im tada biti sladak u svako vrijeme. Mnogi od monaha i neporočnih koji žive u samostanima ili manastirima ne dostižu do te mjere. A vi, ako hoćete da dostignete mjeru u kojoj se nalazi vrhunac savršenstva, odstupite od svih koji nose takva imena (tj. monaštva i neporočnosti), a nemaju tog saznanja i rasuđivanja. Jer, ukoliko stupite u općenje s njima, neće vam dati da napredujete, već će ugasiti i vaš žar, budući da sami nemaju nikakvog žara. Kod njih je hladnoća, jer idu za svojim željama. I tako, nemojte se suglasiti s njima kad dođu kod vas i povedu razgovor svjetskim riječima, suglasno sa svojim željama. Jer, kod apostola Pavla je napisano: Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! (1 Sol 5,19-20) Znajte da se Duh ničim tako ne gasi kao sujetnim ili taštim razgovorima.

42. U svim razumnim stvorenjima, bila muška ili ženska, nalazi se organ ljubavi, kojim su u stanju obuhvatiti i božansko i čovječje. Božji (duhovni) vole božansko, a tjelesni vole tjelesno. Prvi čiste svoja srca od svake nečistoće i od djela ovog prolaznog svijeta. Omrznuvši i svijet i svoju vlastitu dušu i noseći križ, oni idu za Gospodinom, u svemu vršeći Njegovu volju. Zbog toga se u njih useljava Bog, daje im slatkoću i radost, koje dušu hrane i obnavljaju. Kao što drveće ne može da raste ako se ne zalijeva prirodnom vodom, tako ni duša ne može da napreduje bez nebeske slatkoće. Samo one duše koje su primile Duha i koje su napojene nebeskom slatkoćom mogu da rastu.

43. Govorite da ste grješnici i oplakujte sve što ste učinili u stanju nemarnosti. Zbog toga će blaženstvo Gospodinovo biti s vama i djelovat će u vama. Jer, On je blag i otpušta grijehe svih koji mu se obraćaju, ma tko oni bili, i to tako da ih više ni ne spominje. Ipak, On hoće da se pomilovani sami sjećaju oproštaja grijeha koje su do tada učinili, kako se ne bi desilo da, zaboravivši, opet u svom ponašanju dopuste nešto zbog čega će biti dužni da daju odgovor i za ona sagrješenja koja su im već bili oproštena – kao što se desilo sa slugom kome je gospodar oprostio sav dug koji mu je bio dužan. Jer, kad je, zaboravivši na milost, nepravedno postupio s drugim slugom, gospodar je od njega tražio čitav prethodni dug koji mu je već bio oprošten. To se desilo stoga što se nije sažalio nad drugim slugom i što mu nije oprostio sumu novca koja je bila ništavna u usporedbi s onom koja je njemu oproštena (Mt 18,23). Pogledajmo i na Davida proroka. Čim ga je prorok Natan izobličio za grijeh s Urijinom ženom i za grijeh koji je sa samim Urijom učinio, on se odmah pokajao i ponizio. Zbog toga mu je prorok Natan rekao: Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti. (2 Sam 12,13) Međutim, David ih nije zaboravio, iako je dobio oproštaj, već je spomen na njih predao i potomstvu. To je ostavljeno na spomen svim pokoljenjima, od roda u rod. Učit ću bezakonike tvojim stazama, i grešnici tebi će se obraćati (Ps 51,15), govori on, kako bi se svi grješnici naučili iz njegovog primjera i kako bi se, slično njemu, kajali zbog grijeha svojih, nikada ih ne zaboravljajući, čak i kad dobiju oproštaj. Slično je rekao sam Bog preko proroka Izaije: Ja radi sebe opačine tvoje brišem i grijeha se tvojih ne spominjem. Podsjeti me, zajedno se sporimo, govori ti da se opravdaš. (Iz 43,25-26) On je i preko proroka Jeremije rekao: Vrati se, odmetnice, Izraele, riječ je Jahvina. Ne gnjevi se više lice moje na vas, jer sam milostiv neću se gnjeviti dovijeka. Samo priznaj svoju krivnju da si se odvrgla od Jahve, Boga svojega, i odlutala k tuđincima. (Jr 3,12-13) Prema tome, grijehe koje nam Gospodin otpušta mi smo dužni da zadržavamo i da ih se uvijek sjećamo, obnavljajući i kajanje za njih.

44. Puno je slave duhovno isposništvo, ali ima mnogo protivnika. Tko želi u njemu biti savršen, ne treba da robuje ničem rđavom. Onaj tko je rob bilo čemu rđavome, nalazi se daleko od, granica savršenstva.

45. Po svojoj nedostižnoj poniznosti, Gospodin naš Isus Krist je svoje božanstvo pokrio čovještvom. Tako da su svi na Njega gledali kao na čovjeka, iako nije bio samo čovjek, nego Bog koji se očovječio, kao što je pisano: I Riječ tijelom postade i nastani se među nama. (Iv 1,14) Međutim, Gospodin svojim utjelovljenjem, koje mu je bilo nužno radi navještaja našeg spasenja, nije izišao izvan svoga božanstva.

46. Mnogi u gluposti svojoj govore: ''Mi smo također vidjeli Gospodina Isusa Krista, kao i apostoli''. Međutim, oni su se zapleli u samoobmanu i prijevaru, i nemaju oči da vide Gospodina, kao što su ga vidjeli apostoli. Apostol Pavle je vidio Gospodina kao što su ga vidjeli apostoli, koji su bili s Njim i koji su povjerovali u Njega u vrijeme kad je hodio po zemlji, opkoljen gomilama svijeta, koji je na Njega gledao kao na čovjeka. Vidjevši ga očima i povjerovavši da je On Bog, žena koja je bolovala od krvarenja je s vjerom dodirnula kraj Njegove haljine, i odmah ozdravila od duge bolesti. On je pitao: Tko me se to dotaknu? (Lk 8, 45) ne zbog toga što nije znao, nego da bi otkrio njenu vjeru. Apostol Petar je odgovorio: Učitelju, mnoštvo te gura i pritišće. (Lk 8,45) Međutim, žena je sama kazala i priznala da se iscijelila. Tada joj je Gospodin rekao: Kćeri, vjera te tvoja spasila. Idi u miru! (Lk 8,48) Vidjeli su Gospodina i Pilat, i Ana, i Kajafa, ali kao i svi ostali koji su gledali na Njega bez vjere, a ne kao što su ga vidjeli apostoli. Zbog toga nisu imali nikakve koristi što su ga vidjeli. Apostol Pavle ga je vidio očima svoga srca i svojom jakom vjerom, kao što ga je vidjela žena koja je bolovala od krvarenja, koja je s vjerom dotakla Njegove haljine i dobila iscjeljenje.

47. Kad u tijelu prestane da kraljuje grijeh, u duši se javlja Bog i čisti je zajedno s tijelom. Ako, pak, kraljevstvo grijeha živi u tijelu, čovjek ne može vidjeti Boga, jer se njegova duša nalazi u tijelu, i u njoj nema mjesta za svjetlost kojom se vidi Bog. Prorok David kaže: U tebi je izvor životni, tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. (Ps 36,10) Što predstavlja ta svjetlost u kojoj čovjek vidi svjetlost? To je ona svjetlost koju Gospodin naš Isus Krist spominje u Evanđelju. Njome čovjek treba da bude osvijetljen i da nema nikakva tamnog dijela (Lk 11,36). Gospodin je također rekao: Nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. (Mt 11,27) Sin, pak, ne otkriva Oca svoga sinovima tame, nego onima koji borave u svjetlosti, i koji su sinovi svjetlosti, čije oči srca je prosvijetlio poznavanjem zapovijedi.

48. U Psalmu piše: Proći ću do divnog naseljenog mjesta, čak do doma Božjeg (Ps 41,5) To ''proći ću'' označava dugotrajno prolaženje i ukazuje na izvršeni rast duše. Tu se ona već približila Bogu, dok je ranije njen put bio još vrlo udaljen od Njega. Nemojmo se čuditi što je naš put vrlo udaljen – mi se nalazimo u duhovnom djetinjstvu. Vidimo da je i onom velikom proroku Iliji bilo rečeno: Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put! (1 Kra 19,7), (a on iđaše k viđenju Boga). O toj dužini je i David rekao: O, da su mi krila golubinja, odletio bih da otpočinem! (Ps 55,7) Zbog toga ovaj put treba prohodati s pažnjom i revnošću, a ne s nemarnošću, izmučenošću i lijenošću. Učitelj svemira, Pavao nam savjetuje: Tako trčite da … dobijete, i dodaje: Nego krotim svoje tijelo i zarobljavam. (1 Kor 9,27) Trčimo, dakle, dok imamo vremena u ovom tijelu, kako bi dostigli savršenstvo koje je dostigao sam apostol Pavao, koji govori: Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti. (2 Tim 4,7;8)

49. Kao što tijelo, dok u njemu boravi duša, prolazi kroz tri uzrasta, naime: mladost, zrelost i starost, tako i duša, skrivena u tijelu, prolazi kroz tri uzrasta, naime: početak vjere, napredak u vjeri i savršenstvo. U prvom, počinjući da vjeruje, duša se rađa u Kristu, kao što se govori u Evanđelju. Sveti Ivan apostol nam je naveo obilježja tog novog rođenja, kao uostalom i srednjeg stanja i savršenstva, govoreći: Pišem vama, dječice, ... Pišem vama, oci, … Napisah vama, djeco. (1 Iv 2,12-14) On ne pisaše tjelesnim prijateljima, nego onima u vjeri, izobražavajući tri stanja koja prohode oni koji streme k duhovnoj oblasti, tj. da dostignu savršenstvo i udostoje se punoće milosti.

50. Onaj tko zavoli duhovni život treba da slijedi Josipovu čistoću i uzdržavanje. Dužan je da počne da se dovodi u red sagledavanjem i da se naoruža protiv svih rđavih pohota, koje su snažne uslijed podrške neprijatelja, o kome Job govori: U bedrima je, gle, snaga njegova, a krepkost mu u mišićju trbušnom. (Job 40,11) Zbog toga je svatko tko čini podvig i naoružava protiv ovih tjelesnih pohota, koje se obično razgorijevaju od pretjerane hrane i pića, dužan da opaše bedra svoja strogim uzdržavanjem, kako bi ustrajao u čistoći. Napisano je da je anđeo, koji se borio s Jakovom, snažno stegnuo žilu njegovog stegna, uslijed čega je uvenulo i oslabilo njegovo tijelo, a on nazvan Izrael, tj. onaj koji vidi Boga (Post 32,25;32). Na isti način i mi treba da učinimo da uvene naše tijelo, kako bi umrtvili i ugasili pohotu. Jer, uvenuće tijela nam daje mogućnost da dođemo do savršenstva u vrlini čistoće. Duša postaje snažna kada je tijelo izmoždeno. I tako, stanjimo tijela svoja kako bi imali snage da se držimo u poretku. Jer, ukoliko savladamo tijelo i predamo ga u ropstvo duši, tjelesne pomisli će biti umrtvljene. Ljubav prema tjelesnim pomislima je neprijateljstvo prema Bogu. Njihovo umrtvljenje se ostvaruje preko umrtvljenja tijela. Tada će se duša pročistiti i postati hram Božji. Istinski duhovni isposnik je onaj koji se stara da je čist u svim udovima svojim. On, je onaj koji je obučio svoja čula i koji im ne dozvoljava da vladaju njime. On ih drži na uzdi i velikom čistoćom ih podvodi pod duh Gospodina. On svojim očima ne dozvoljava da vide što loše, ili da sa željom gledaju na ženu; svojim ušima ne dozvoljava da sluša osuđivanje, ili đavlove savjete i pomisli koje podmeću đavli; na svoja usta polaže pečat a jeziku ne daje da govori prazne riječi; ruke svoje pruža na vršenje prekrasnih djela milosrđa i pomoći; njegove noge su brze na ispunjenje riječi Gospodinovih: Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. (Mt 5,41); stomak svoj i grudi drži tako da ne padne na zemlju i da ne počne da puže slično zmiji, koja gmiže na svom stomaku i grudima. Takav je, braćo, izgled života isposnika.

51. Svatko tko želi da bude istinski duhovan isposnik treba da se postara da se udalji od bučne gomile i da joj se ne približava, kako bi i tijelom i umom i srcem bio izvan smutnje i ljudskog vrtloga. Jer, gdje su ljudi, tamo je i smutnja. Naš Gospodin nam je pokazao primjer udaljavanja od ljudi i usamljivanja time što je sam zasebno odlazio na goru radi molitve. U pustinji je On također, pobijedio i đavla, koji se usudio da s Njim stupi u borbu. Svakako, On je mogao da ga pobijedi i usred mnoštva, ali je to učinio u pustinji da bi nas naučio da je u usamljenosti i tišini lakše pobijediti neprijatelja i postići savršenstvo. Ni svoju slavu Gospodin nije pokazao svojim učenicima među ljudima, nego tek pošto ih je izveo na goru. I Ivan Krstitelj je bio u pustinji sve do dana svog javljanja Izraelu. U svijetu nas neprijatelj lakše pritješnjava svojim oruđima, i izvanjskim i unutrašnjim. Tu on preko nekih ljudi, koje je privukao i koji su mu poslušni, kao preko pomoćnika i suradnika, vodi borbu protiv vjernih: neka bestidna žena može kod njega biti vrlo snažno oružje, koje široko rasprostire svoje varljive zamke. Kada je vidio četiri životinje koje su pokazivale slavu Božju, Ezekiel nije bio u gradu ili selu, već napolje – na polju, jer mu je Bog rekao: Ustani i siđi u dolinu da ondje s tobom govorim! (Ez 3,22) I uopće, viđenja i otkrivenja takve vrste bila su svetima pokazivana jedino na gorama i u pustinjama. Znajući kako je Bogu ugodna usamljenost, prorok Jeremija je također rekao: Dobro je čovjeku da nosi jaram za svoje mladosti. Neka sjedi u samoći i šuti. (Tuž 3,27-28) Znajući, opet, dobro koliko štete može ljudska vreva da nanese onima koji hoće da ugode Bogu, on se nije suzdržao, već je rekao: Da imam u pustinji obitavalište, ostavio bih narod svoj i daleko od njih otišao. (Jr 9,2) I prorok Ilija se udostojao da hranu dobiva od anđela u pustinji, a ne usred narodne gomile, ne u gradu ili selu. Sve ovo i slično što je bilo sa svetima, napisano je radi toga da bi se uvjerili da podupiremo one koji su voljeli usamljenost, zato što ona i nas može privesti Bogu. Zbog toga se starajte da se utvrdite u njoj kao što treba, da bi vas privela viđenju Boga, što i je duhovno sagledavanje.

52. Hoću da vam kažem na što liči duša u koju se uselio oganj božanski. Slična je dvokrilnoj ptici koja se uzdiže po nebeskom zraku. Od svih stvorova samo ptice imaju krila kao nešto naročito. A krila duše koja se povinuje Bogu sastoje se od čežnje ognja Božjeg, kojim se ona uzdiže gore k nebu. Ukoliko se liši ovih krila, ona nema sile kojom bi se uzdigla u visinu, jer nema udjela u ognju koji uzdiže u visinu, i postaje slična ptici koja, lišena svojih krila, više ne može da leti. Osim toga, duša čovječja liči na pticu još i u tom smislu što je toplina sredstvo rađanja ptica. Jer, ukoliko ptice ne zagrijevaju jaja, neće se izleći živi pilići, budući da se oni drukčije ne mogu da se probude u život osim toplinom. Tako i Bog obuhvaća i zagrijeva duše koje su mu poslušne, pobuđujući ih na duhovni život. Vidjevši tako da je duša, koja se priljepljuje uz Boga i koja mu je poslušna, slična ptici kojoj je toplina izvor postojanja, nikako nemojte sebi dozvoliti da se lišite ovoga ognja. Znajte da su vam zbog tog ognja koji vam se od Boga daruje, od đavla pripremljene mnoge borbe s ciljem da ga se lišite. Jer, on dobro zna da vas ne može pobijediti sve dok je u vama taj oganj.

53. Protivite se đavlu i starajte se da raspoznate njegove zamke. On svoju gorčinu obično skriva pod vidom slasti, kako ne bi bio otkriven. On priprema razne prividnosti, lijepe na izgled, ali sasvim drukčije po djelovanju, da bi zavarao srca vaša lukavim oponašanjem istine, koja je inače privlačna. K tome je usmjerena sva njegova vještina, tj. da se svim silama odupre svakoj duši koja dobro služi Bogu. Demon duši nudi mnoge strasti, kako bi njima ugasio božanski oganj u kojem je sva sila. Veliki uspjeh postiže on pomoću tjelesnog pokoja i onoga što je s njim povezano. Najzad, ako vidi da se vjerni od svega toga čuvaju, da ništa ne primaju od njega, niti daju kakvog znaka da će ga ikad poslušati, on sa stidom odstupa. Tada se u njih useljava Duh Božji, dajući im spokojstvo ili mir u svim djelima njihovim. I samo nošenje jarma Božjeg postaje im slatko, po riječima Evanđelja: Naći ćete spokoj dušama svojim. (Mt 11,29) Oni imaju pokoj iako su uzeli i nose duh Njegov. Tada postaju neumorni kako u vršenju vrlina, tako i u vršenju molitvi i noćnih bdijenja; više se ne srde zbog ljudskih uvreda i ne boje se ni čovjeka, ni zvijeri, ni kakvog duha, zato što radost Gospodinova prebiva u njima dan i noć, oživljavajući njihov razum i hraneći ih. Tom radošću duša raste i postaje pogodna za sve ili savršena. U toj radosti se i uznosi na nebo.

54. Vidimo da dijete raste primajući u početku samo majčino mlijeko, a zatim drugu kakvu mekanu hranu, i najzad svaku hranu koju obično upotrebljavaju ljudi. Tako ono postaje snažno, hrabro, i njegovo srce smjelo izlazi u susret neprijateljima koji hoće da ga napadnu. Međutim, ako ga u djetinjstvu snađe kakva bolest, njegova ishrana i jačanje nisu dovoljno uspješni, zbog čega postaje slabo i svaki ga neprijatelj savlada i pobijedi. Da bi ozdravilo i dobilo moć da odoli neprijatelju, treba da nađe pomoć i brigu iskusnog ljekara. Tako i duša čovječja, u kojoj nema radosti Božje, osjeća slabost i prima mnoge rane. Stoga ona treba da se postara da nađe Božjeg slugu, koji ima iskustva u duhovnom liječenju, i da mu priđe sa predanošću. On će je prvo iscijeliti od strasti, a zatim uskrsnuti i naučiti kako će, uz pomoć Božju, zadobiti radost koja je njena prava hrana. Tada će se ona usprotiviti svojim neprijateljima, zlim duhovima, i pobijediti ih, a njihove savjete zgaziti, i uzradovati se savršenijom radošću.

55. Čuvajte se od savjeta zlog đavla koji prilazi kao pravdoljubiv, kako bi vas prevario i obmanuo. Makar vam prišao i u obliku svijetlog anđela, ne vjerujte mu i ne slušajte ga. On vjerne obično očarava privlačnom vanjštinom navodne istine. Nesavršeni ne poznaju ta njegova lukavstva ni ono što im uporno podmeće. Savršeni ih, pak, znaju, kao što veli apostol Pavao: A za zrele je tvrda hrana, za one koji imaju iskustvom izvježbana čula za rasuđivanje dobra i zla. (Heb 5,14) Njih neprijatelj ne može prevariti. Međutim, vjerne koji su nepažljivi, on lako hvata i obmanjuje svojim navodno slatkim mamcem, slično ribaru koji ribu lovi pomoću oštre udice pokrivene mamcem. Riba ne zna da je udica pokrivena mamcem, nego doplivava, guta mamac i pada u plijen. Kad bi riba znala da će tim mamcem biti ulovljena, bez svake sumnje mu se ne bi približila, već bi bježala od njega. Na isti način i nesavršene vjernike, kao što smo rekli, neprijatelj lovi, i to iz potpuno istih razloga, kao što govori Salomon: Neki se put čini čovjeku prav, a na kraju vodi k smrti. (Izr 16,25) I kod proroka Amosa piše: Što vidiš, Amose? 0n je odgovorio: 

Kotaricu zrela ploda. (Am 8,2) Iz straha da ne bude uhvaćena na zemlji, ptica leti zrakom i pravi sebi gnijezdo radi odmora i sna na najvišim mjestima. Tu ona spava bezbrižno, znajući da je nitko ne može dostići i uhvatiti. Međutim, poznato je kako se lovac mnogo dovija da je prevari: dolazi do tog mjesta, razastire mreže, i baca zrna na vidna mjesta. Tom hranom on mami pticu s visine, te ona slijeće i postaje plijen. Na sličan način djeluje i đavao, loveći neiskusne kršćane svojim podvalama, i zbacujući ih s njihove visine. Tako je on uradio kad se sakrio u zmiju i kazao Evi: Ne, nećete umrijeti! Onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi. (Post 3,4-5) Čuvši te riječi, Eva mu se predala srcem, misleći da je to istina. O tome nije razmislila kao što je trebalo. Ona je okusila plod i dala i Adamu da proba i njih je zadesila velika nesreća: oboje su pali sa svoje visine. Tako đavao postupa s nesavršenim kršćanima koji se, ne razlikujući dobro od zla, upravljaju po svojim sklonostima, zadovoljavajući se svojim rasuđivanjem i mišljenjem. Misleći da su dostigli savršenstvo, i da su stekli blagoslov otaca svojih, oni ne smatraju da je potrebno da pitaju svoje savršene oce koji umiju da razlikuju dobro od zla, već idu za željama svoga srca. Takvi su slični pticama koje su sagradile gnijezdo na visini, pa zatim sletjele na zemlju, pale u zamku i postale plijen. Slično se događa i njima, jer u svojoj samouvjerenosti djeluju uvijek po naklonosti svog srca i ispunjavajući svoje želje, ne slušajući svoje oce i ne savjetujući se s njima. Đavao im stoga namješta razna viđenja i privide, puneći njihovo srce ohološću. Ponekad im noću daje snove koji se danju ispunjavaju, kako bi ih uronio u veću obmanu. I još više: ponekad im noću pokazuje svjetlost tako da mjesto na kome se nalaze postaje obasjano. I mnogo drugog sličnog čini, čak i navodna čuda. Sve on to čini da bi oni bili spokojni u vezi s njim, misleći da je anđeo i da ga prime. Čim ga prime na taj način, on ih surva s visine pomoću duha oholosti koji je njima ovladao. On se stara da ih drži u uvjerenju da su duhovno postali veliki i slavniji od drugih, i da nemaju više potrebe da se obraćaju svojim ocima i da ih slušaju. Oni su, međutim, po Pismu, slični sjajnom grožđu koje je nezrelo i oporo. Pouke otaca njima su teške, zato što su uvjereni da već sami sve znaju.

56. Znajte zasigurno da nećete moći ni da napredujete, ni da uzrastete, ni da postanete savršeni, niti da jasno razlikujete dobro od zla, ukoliko se ne budete ravnali svojim ocima. Oci naši su i sami tako postupali: ravnali su se ocima svojim i slušali njihove pouke. Zbog toga su napredovali, uzrasli i postali učitelji, kao što je napisano u Premudrosti sina Sirahova: Ne podcjenjuj govora staraca, jer oni su učili od svojih roditelja, a od njih ćeš se ti naučiti razboru i u pravo vrijeme odgovarati. (Sir 8,9) I tako, vi ste dužni da podupirete one koji su bili poslušni svojim ocima, i u svemu ih slušali. Njih su oci, uz pomoć Božju, naučili svemu čemu su se sami naučili od svojih otaca. To su i predali svojim poslušnim sinovima. Tako je Izak slušao Abrahama, Jakov Izaka, Josip Jakova, Elizej Izaiju, Pavao Ananiju, Timotej Pavla. Svi oni i njima slični slušali su svoje oce i ispunjavali njihovu volju, slijedeći  njihove savjete. Stoga su poznali istinu, naučili se pravdi i najzad se udostojali Duha Svetog, postavši propovjednici istine u svemu, kao što je napisano kod proroka Ezekijela: 

Postavljam te za čuvara doma Izraelova. I ti ćeš riječi iz mojih usta slušati i opominjat ćeš ih u moje ime. (Ez 3,17) Prema tome, ako želite da napredujete i da potpuno uzrastete, da postanete ponizni ili smireni u srcu svom i da ni u čemu niste ismijani od vraga, povinujte se ocima svojim i u svemu ih slušajte. Na taj način nikada nećete pasti.

57. Ja hoću da vam ukažem na jedno djelo koje jedino može da utvrdi čovjeka u dobru i da ga održi u takvom stanju od početka do kraja: Ljubite Boga svom dušom svojom, svim srcem svojim, i svim umom svojim, i Njemu jedinome služite. Tada će vam Bog dati veliku silu i radost, i sva djela Božja biće vam slatka kao med. Svi tjelesni napori, umna zanimanja i bdijenja, i uopće, cijeli jaram Božji, bit će vam lak i sladak. Iz ljubavi, uostalom, ponekad Gospodin pripusti i iznenađenja na ljude da se ne bi veličali, nego da bi ustrajali u podvigu. Tada umjesto hrabrosti oni osjećaju teškoće i slabost, umjesto radosti – tugu, umjesto spokojstva i tišine – uzbuđenje, umjesto slatkoće – gorčinu. To i mnogo drugo slično biva onima koji ljube Gospodina. Ali, boreći se sa time i pobjeđujući, oni sve više jačaju. Kada, najzad, u svemu pobijede, Duh Božji počinje u svemu da ih prati. Tada nemaju više ničega rđavog da se plaše.

58. Duh Sveti stalno vije najprijatnijim i najslađim miomirisom, koje ne može da se izrazi ljudskim jezikom. I tko poznaje ovu prijatnost Duha i Njegovu slatkoću, osim onih koji su se udostojali da se On useli u njih? Duh Sveti ulazi u duše pokajnika, i to poslije mnogo uloženog truda. Mnogo sličnog vidimo i u ovom svijetu: drago kamenje se ne nalazi bez velikih napora. Sveti su tražili ovog Duha i nalazili ga. On je onaj skupocjeni biser o kome se govori u Evanđelju (Mt 13,45-46), u priči o trgovcu koji je, tražeći dobre bisere, naišao na jedan skupocjeni biser, prodao sve i kupio ga. O Njemu se govori i u priči o blagu u skrivenom polju, koje je našao jedan čovjek, ponovo ga sakrio, te otišao i prodao sve svoje da bi kupio to polje (Mt 13, 44). Iskušenja ni na koga tako ne napadaju kao na one koji su stekli Duha Svetog. I sam Gospodin naš je, pošto je pri krštenju na Njega sišao Duh Sveti u obliku goluba, bio odveden Duhom u pustinju da ga đavao kuša. On ga je iskušao svim svojim iskušenjima, ali ni u čemu nije mogao uspjeti protiv Njega, kao što piše u Evanđelju od Luke: Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike. (Lk 4,13) I Gospodin Isus se vratio u Galileju u sili Duha. Tako i sve koji se, po prijemu Duha, bore i pobjeđuju, Duh Sveti ukrepljuje i daje im silu da pobijede svako iskušenje.

59. Serafin koga je vidio prorok Ezekiel (Ez 1,2;9) je izobraženje vjernih duša, koje čine podvig da dostignu savršenstvo. On je imao šest krila punih očiju, zatim četiri lica koja gledaju na četiri strane: jedno, koje liči na lice čovjeka, drugo – na lice teleta, treće – na lice lava, i četvrto – na lice orla. Prvo lice serafina, lice čovjeka, označava vjerne koji žive u svijetu i ispunjavaju zapovijedi koje važe za njih. Ako neko od njih ode u monaštvo, poprima izgled teleta stoga što počinje da nosi teže napore u ispunjavanju monaških pravila i vršenju tjelesnih podviga. Tko izlazi u usamljenost, usavršivši se u poretku samostana ili manastira, i stupa u borbu s nevidljivim demonima, postaje sličan lavu, kralju divljih zvijeri. A kada pobijedi nevidljive neprijatelje i zavlada nad strastima, podčinivši ih sebi, bit će uzdignut na gore Duhom Svetim i vidjet će božanska viđenja. Time će postati sličan orlu: njegov um će tada vidjeti sve što s njim može da se desi sa šest strana, postajući sličan onim šestorim krilima – punih očiju. Tako će on postati u potpunosti duhovni serafin i naslijediti vječno blaženstvo.

60. Čistoća, stalni i nepromjenjivi mir, potpuno milosrđe i ostale prekrasne vrline, koje se vjenčavaju blagoslovom, sačinjavaju zapovijedi Božje. Starajte se da ispunite sve naredbe Duha, kojima će oživjeti duše vaše, i kojima primate Gospodina u sebe. One su siguran put. Bez čistoće tijela i srca nitko ne može biti savršen pred Bogom. Zato je i rečeno u svetom Evanđelju: Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! (Mt 5,8) Savršenstvo se rađa od čistoće srca. U srcu se nalazi i prirodno dobro i neprirodno zlo. Od zla se rađaju duševne strasti: osuđivanja, mržnja, samouvjerenost i tome slično. Od prirodnog dobra srca rađa se poznavanje Boga (strah Božji) i svetost ili čistoća duše od svih strasti (savjest). Čovjeku koji se riješi da se ispravi i počne da izbjegava svako zlo, naoružavši se podvigom plača, skrušenošću, uzdasima, postom, bdijenjem, siromaštvom i mnogim molitvama, pomoći će Gospodin svojom milošću i izbaviti ga od svih duševnih strasti. Mnogi monasi, ni poslije dugo vremena provedenog u neporočnosti i čednosti nisu stekli nauku o čistoći zbog toga što su se, prezrevši savjete svojih otaca, povodili za željama svoga srca. Iz tog razloga njih su savladali zli duhovi (duše-gupci), pogađajući ih skrivenim strijelama dan i noć, i ne dajući im mira ni na kakvom mjestu. Njihova srca su zauzeta čas ohološću, čas sujetom ili taštinom, čas nečistom zavišću, čas osuđivanjem, čas gnjevom i jarošću, čas svadljivošću i mnogim drugim strastima. Njihov udio će biti s pet ludih djevica, zašto su nerazumno provodili sve svoje vrijeme. Oni ne obuzdavaju jezik, ne čuvaju čistim oči svoje, ni tijelo od pohote, ni srce od prljavštine i sličnih mana dostojnih plača. Zbog toga se oni nečisti zadovoljavaju samo jednom lanenom haljinom, koja je samo slika neporočnosti. Zbog toga se i lišavaju nebeskog ognja, nužnog za paljenje svijećnjaka. Ženik im u svoje vreme neće otvoriti vrata svoje bračne odaje. On će im, kao što je rečeno u priči o ludim djevicama, reći: Zaista kažem vam, ne poznajem vas! (Mt 25,12) Ovo vam pišem iz želje da se spasite, i da postanete slobodni i vjerni – čista nevjesta Kristova, jer je On ženik svih duša, kako veli apostol Pavao: Ta zaručih vas s jednim mužem, kao čistu djevicu privedoh vas Kristu. (2 Kor 11,2)

61. Zlato se mnogo puta čisti ognjem kako bi postalo što čistije. Na isti način i Gospodin, po blagosti svojoj, čisti čovjeka mnogim iskušenjima, ispituje ga i čini iskusnim u borbi srca kako se više ne bi vraćao na misli i sjećanja o nepravdama i poniženjima kojima su ga ljudi podvrgavali, već se ponižavao pred Bogom i na Njega polagao svu svoju nadu, budući uvijek spreman na svako dobro djelo pred Bogom, kao što je rekao prorok David: Moje je srce sigurno, Bože, sigurno je srce moje: pjevat ću i svirati. (Ps 108,2) Imajte na umu da ćete biti ispitivani određenom braćom, posredstvom uvreda i nepravdi, ili budući podvrgavani vrijeđanju od strane svojih sudrugova. Stoga, kad vam se desi nešto slično, stojte čvrsto, ne bojte se i nemojte padati u očajanje, već uznosite zahvaljivanje Gospodinu za sve, zato što bez Njega ništa slično ne biva. On to dopušta zato što je nužno da sluge Božje okuse borbu. Jer, tko ne bude ispitan iskušenjima, trudom, mukama i nevoljama od milosti Božje, sve dok se ne navikne da ustrajava u dobru u svim slučajevima od Njega se neće udostojati časti.

62. Strpljivo podnosite bijede i nevolje na koje god naiđete, i zahvalite za njih Gospodinu s velikom poniznošću, da biste okusili radost svoga truda slično blaženoj Suzani koja je pokazala junački otpor, odoljela pohoti dvojice bezakonih staraca, pretrpjela mnoge bede i muke od njihovih kleveta: nju je, najzad, sam Bog uzvisio na kraju njenog podviga, i porazio sve njene neprijatelje; slično Tekli koja je imala u sebi još više junačkog duha, i nije se plašila ni rana koje su joj nanijeli njeni roditelji, ni ognja, ni kidanja tijela, ni zvjeri: njoj je najzad Bog darovao radost u srcu i nagradu za trud, jer je vjerom ugasila plamteći oganj, zatvorila usta krvožednih lavova, i posramila sve neprijatelje; slično Josipu, poniznom i pred Bogom i pred ljudima, koga su braća gonila iz zavisti što im je bio pretpostavljen po želji njihovog oca: kad su htjeli da proliju njegovu krv, Božja pomoć ga je sačuvala, kad su podlegli mržnji i prodali ga kao roba, žena gospodara kod koga je služio ga je mnogo mučila, da bi zbog njenih kleveta dopao i tamnice. Ali, Bog ga nije ostavio. Jer, on je bio uzdržljiv, krotak, čist, neporočan dušom i tijelom. Po Božjem blaženstvu on nije pao pod pritiskom svih tih nezgoda, već ih je strpljivo snosio, polažući svu nadu na Gospodina. I Bog ga je najzad uzvisio, postavivši ga glavom Egipta i svih njegovih oblasti. On je i braću svoju, koji su ga mrzili, pokorio pod noge svoje. Sva ova spomenuta lica i njima slična nisu nikada u početku svoga podviga i borbe odbijali čast od Boga, nego poslije, pošto ih je oprobao, očistio pomoću bijede i patnje, i naučio kako treba biti istrajan za vrijeme borbe. Tek pošto je vidio da junački podnose bijedu i patnje polažući nadu na Njega, Gospodin im ukazuje čast svojom božanskom pomoću, a njihove mrzitelje posramljuje i njima ih pokorava.

63. Ustrajte u trpljenju i ne dajte da oslabe vaša srca kad naiđe kakva bijeda. Za sve zahvaljujte da biste dobili nagradu od Gospodina. Neka među svima vama vlada mir, istina, ljubav prema Bogu, uzajamna blagonaklonost. Neka su daleko od vas razdor, kleveta, sporovi, zla zavist, neposlušnost, oholost, uvrede, podsmjehivanje, taština, mržnja, nedruženje u ljubavi. U obitelj u kojoj se pojave takvi pokreti, useljava se gnjev Božji. Znajte da je naš život na ovom svijetu veoma kratak. Štedite ga i ne trošite ga u neradu. Pazite da vas smrtni čas ne zatekne u vrijeme kad se gnjevite jedan na drugoga, da se ne biste ubrojili u ubojice čovjeka, po Pismu: Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života. (1 Iv 3,15) Štedite jedni druge da poštedi i vas Bog. Praštajte i oprostit će vam se. (Lk 6,37) Tko pretrpi klevete, neka se raduje, i neka sve svoje preda Gospodinu, koji je pravedni sudac i davalac nagrade. A tko okleveta bližnjega, neka se požuri da se ponizi pred Gospodinom, i neka traži oproštaj od svoga bližnjega, da bi ga Gospodin poštedio. Čuvajte se da vas zalazak sunca ne zatekne u gnjevu, kao što nas uči Pismo (Ef 4,26). Zle pomisli koje vas muče s korijenom vadite iz srca, da bi istrijebili svaki zametak nedruženja u ljubavi. Njihov korijen je mržnja i zavist. Te dvije strasti posjeduju najveće zlo, mrsko i Bogu i ljudima. Zbog toga onome koji vjeruje ili sluzi Božjem ne priliči da ih ima. Neka se nitko od vas ne hvali po svojoj gluposti, govoreći: ''Ja sam nadvladao tog brata i nema mu milosti''. Onaj koji tako zamišlja i govori neka zna da je predao svoju dušu u ruke smrti. Njegovo naslijeđe biće mjesto plača i škrguta zuba, neuspavanog crva i neugasivog ognja.

64. Probudimo se iz sna dok se još nalazimo u ovom tijelu. Uzdahnimo zbog sebe samih, i oplakujmo sebe iz sveg srca dan i noć, da se izbavimo od onog strašnog mučenja, stenjanja, plača i tuge kojima neće biti kraja. Uklonimo se od širokih vrata i prostranog puta koji vodi u pogibao, mada mnogi njime idu. Uđimo na uska vrata i pođimo tijesnim putem koji vodi u život, iako njime idu samo malobrojni. Oni koji idu ovim putem pravi su duše-brižnici i dobit će svoju nagradu za svoj trud s radošću naslijedivši Kraljevstvo nebesko. Onoga tko još nije sasvim spreman za Kraljevstvo, molim da se ne predaje neradu sve dok još ima vremena, kako se u vrijeme nevolje ne bi našao bez ulja. Jer, tada ga neće moći kupiti, kao uostalom ni pet ludih djevica. One su tada s plačem uzviknule: Gospodine! Gospodine! Otvori nam! A on im odgovori: 'Zaista kažem vam, ne poznajem vas!' (Mt 25,11-12) To im se desilo jedino zbog lijenosti. I potom, premda se probudiše i rastrčaše, ne nađoše nikakve koristi jer je gospodar doma već bio ustao i zaključao vrata, kao što je napisano. Navest ću vam i drugi sličan primjer. Ušavši u kovčeg sa svojim sinovima i njihovim ženama, i sa svim ostalim što je bilo sa njim, Noa je zaključao vrata zbog vode potopa koja je poslana na one koji čine zlo, i više ih nije otvarao da sinovima ne bi dopustio da vide užasan prizor kažnjavanja nečastivih. Isto tako ni zli, po zaključavanju vrata, više nisu mogli da uđu i da budu s pravednima, već su svi poginuli od vode zbog svoje lijenosti i nepokornosti. Jer, Noa ih je tokom trista godina, sve dok je gradio kovčeg, prizivao na bolji život, a oni nisu marili niti ga slušali. Zbog toga su i poginuli.

65. Držite bratstvo na jednom mjestu i uređujte ga u miru, jednoj misli, poniznosti, strahu Božjem i molitvama. Tada će se savršeno među vama iskazati blago doma Božjeg, i vi ćete ga imati s radošću i veseljem. Osim toga, krasite se vjerom, nadom, ljubavlju, poniznošću, strahom, rasuđivanjem, pobožnošću, mirom, ljubavlju prema braći. Jer, tko sve ovo ima, obučen je u bračnu odjeću i hodi u zapovijedima Duha. Ustrajte u svakoj poniznosti i trpljenju, da bi se od vas udaljile strasti.

66. Tko bude hodio po volji Božjoj, koja je slađa od meda i puna svake radosti, bit će krijepljen i pomagan. Ona će njegovu dušu uputiti na divna djela i pred njim pripremiti put koji je Gospodinu ugodan. Tada mu se neće moći usprotiviti ni jedan neprijatelj, zato što hodi po volji Božjoj. Tko se, međutim, upravlja po svojoj volji, ni u čemu neće imati Božju pomoć, već će biti ostavljen demonima koji će se nastaniti u njegovo srce, ni dan ni noć mu ne dajući mira. Oni će ga učiniti slabim i nemoćnim u svim djelima, kako vanjskim, tako i unutarnjim, i mnogo drugog pogubnog i štetnog će navesti na njega. Đavao ponekad u njih unosi radost i veselje. Međutim, u tome nema prave radosti, već samo tuge i žalosti. U onome što liči na radost nema istine, već se radi o prividu, budući da nije od Boga. Volja koja djeluje u čovjeku je trojaka: prva je od đavla, druga od čovjeka, treća od Boga. Prve dvije Bogu nisu ugodne, već samo ona koja dolazi od Njega. Ispitajte sami sebe, odbacite sve što je tuđinsko, i samo volju Božju zavolite. Jer, nije mala stvar za čovjeka da stalno i u svemu upoznaje volju Božju. Uvjeravam vas da onaj tko ne ostavi volju srca svoga, ne odrekne se potpuno od samoga sebe, ne odbaci od sebe sve svoje imanje i bogatstvo, i ne pokori se Gospodinu kroz poslušnost svojim duhovnim ocima, neće moći da spozna volju Božju, niti da je ispuni, već će biti lišen i posljednjeg blagoslova.

67. Gospodin nam nije rekao da ćemo ovdje biti nagrađeni, nego da će ovdje biti iskušenja, tjeskobe, muke i patnje, a tamo nagrada. Ovaj život je pun podviga i iskušenja.

68. Ako budete trpeljivi, poslušni i pokorni svojim ocima Gospodin će vas nagraditi prekrasnim uzdarjem. To je trud koji se spominje pred licem Gospodina. Tko se povinuje svojim ocima, povinuje se i Gospodinu. A tko se povinuje Gospodinu, i svojim ocima se povinuje.

69. Prije svega, treba da vjerujemo u Gospodina našeg Isusa Krista da mu se klanjamo i da smo mu poslušni, tvoreći Njegovu volju u svako vrijeme i u svakom trenutku.

70. Hodimo u strahu Gospodinovom, kao što nam je i naloženo: Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja! (Fil 2,12) Strah Gospodinov iz duše iskorjenjuje sva lukavstva i grijehe. Tko se ne boji Boga, lako pada u mnoga zla. Strah Gospodinov čuva i ograđuje čovjeka, sve dok sa sebe ne zbaci ovo tijelo, kao što je pisano: Straha radi Tvoga primismo u utrobu, poboljesmo i rodismo duh spasenja. (Iz 26,18)

71. Tko je bez zlobe, savršen je i podoban u Bogu. On je ispunjen radošću i u njemu boravi Duh Božji. Kao što oganj sagorijeva velike šume ukoliko se zanemari, tako i zloba koja se pusti u srce, pogubljuje dušu, oskrnavljuje tijelo, i prinosi mnogo neispravnih pomisli: pobuđuje na neprijateljstvo, razdor, metež, zavist, mržnju i slične zle strasti, koje opterećuju tijelo i donose mu bolest. Požurite da steknete dobrodušnost i prostosrdačnost svetih, da bi vas Gospodin naš Isus Krist primio kod sebe, i da bi svaki od vas sa radošću mogao reći: A mene ćeš zdrava uzdržati i pred svoje me lice staviti dovijeka. (Ps 41,13)

72. Bog preko proroka govori: Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna koji od moje riječi dršće. (Iz 66,2) A, u Evanđelju Gospodin naš govori: Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. (Mt 11,29) Prema tome, steknite poniznost i nemojte hoditi sa ohološću srca, svojstvenom đavlima. Onaj koji hodi sa ohološću srca, sudionik je đavla. Visokouman čovjek je svima mrzak zato što su mu djela razmetljiva. Zbog toga on upada u mnoge grijehe. Svi grijesi su mrski pred Bogom, ali je od svih najmrskija oholost srca. Tko urazumljuje ili savjetuje ohologa, liči na onoga koji sipa vodu u probušeni sud ili koji priča ptici u letu. Ljude ohole srcem Bog posrami, a ponizna i skrušena srca neće prezreti. Sama ljubav Božja, koja nam je sišla odozgor, ponizila se do krajnjeg stupnja. Zavolimo poniznost da bi mogli uzvikivati: Vidi nevolju moju i muku i oprosti sve grijehe moje! (Ps 25,18)

73. Ne idite za pohotom očiju svojih, niti se oslabljujte srcem jer zla pohota izopačuje srce i pomračuje um. Idite dalje od nje da se na vas ne bi rasrdio Duh Božji koji živi u vama. Činimo podvig za čistoću do smrti i na svaki način se čuvajmo od grešne i nečiste pohote: naročito se čuvajmo gledanja ženske ljepote. Nemojmo biti robovi nečistih strasti i sramne pohote, koje Bog posrami. Ime Boga napišite pred očima srdaca svojih kako bi u vama neprestano odjekivalo: Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. (1 Kor 3,16) i mjesto obitavališta Duha Svetog. Tko je obuzet nečistom pohotom, pred Bogom je sličan stoci lišenoj razuma, po riječi Davida proroka (Ps 48,13). Stoga, zamrzimo nepristojno oko i tražimo čistoću, jer je ona slava anđela Božjih. Ukoliko, pak, po nagovoru đavla i padnemo, ustanimo pokajanjem i pristupimo Onome koji je došao da traži ovcu koja je izgubljena u grijehu (Lk 15,4).

74. Tko ne može da čuva svoja usta i jezik, neka se barem pobrine da nije od puno riječi (Iv 11,3). Čuvaj se čovječe, uspostavi vlast nad jezikom svojim i ne množi riječi, da ne bi umnožio grijehe. Položi prst na usta svoja i uzdu na jezik svoj, zato što čovjek koji puno govori u sebi ne ostavlja mjesta Duhu Svetome. Ako te iskušenik u razgovoru zapita za nešto spasonosno za dušu, odgovori mu; a ako pita o nečemu od čega nema koristi, budi kao gluh koji ne čuje i kao nijem koji ne govori.

75. Natjerajmo se da postavimo jaku stražu oko svojih usta, kako ni o kome ne bismo govorili ništa rđavo. Jer, ružna riječ je gora od otrova. Sve se rane zaliječe, a rana od jezika je neizlječiva. Jezik neopreznog ogovarača pokreće đavao. On je otrovniji od zmijskog jezika, zato što budi svađu i ogorčena neprijateljstva među braćom, sije pometnju i zlobu među mirnima i rastura veliko-brojne zajednice. Čuvajte se, dakle, osuđivanja drugih i pridržavajte se šutnje. Tko voli šutnju, boravi blizu Boga i Njegovih anđela, i njegovo je mjesto na visini. Gospodin je rekao da će čuvati tvoje puteve ukoliko budeš čuvao svoja usta (Izr 13,3).

76. Sveto Pismo nas uči da ima dvije vrste stida: od jednog se rađa grijeh, a od drugoga proizlazi slava i milost (Sir 4,23-25). Stid od činjenja grijeha je pravi i spasonosni stid; a stid iz koga se rađa grijeh ometa ispunjavanje zapovijedi Božjih. Nemoj se stidjeti da činiš ono što je suglasno s voljom Božjom, i nemoj kriti djelo istine. Ne boj se objavljivati učenje Gospodinovo, ili riječi mudrosti, i nemoj se stidjeti da otkrivaš grijehe svoje duhovnome ocu.

77. Pobuđen sažaljenjem prema našim dušama, Gospodin naš u Evanđelju veli: Jao vama kad vas svi budu hvalili! A slave od Boga jedinoga ne tražite! (Lk 6,26, Iv 5,44) I tako, činimo podvig do same smrti protiveći se sujeti ili taštini i odsijecajući njene ljute izdanke, kako ne bi bili dovedeni do pogibli. Bježi od sujete ili taštine, jer su mnogi pali zbog nje. Ona čovjeka pobuđuje na veliki trud: post, molitve, učestala noćna bdijenja, davanje milostinje pred ljudima, i mnogo slično tome. Međutim, čovjek od svega toga ne postiže ništa osim sramote i prijekora. Ne starajmo se da pokažemo na sebi bilo šta značajno, da ne bismo zbog toga poginuli, ili se zapleli u mreže taštine. Jer, demona taštine ima neobično mnogo. Više se trudimo da steknemo slavu svetih i njihovo siromaštvo, da bismo zaslužili onu slatku pohvalu Božju: Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! (Mt 5,3)

78. Gospodin naš Isus Krist je u svom Evanđelju rekao: Svojom ćete se postojanošću spasiti. (Lk 21,19), i još: Tko ustraje do svršetka, bit će spašen. (Mt 10,22) S kakvom onda samo revnošću treba da se potrudimo i pretrpimo da bismo dostigli ono što nam je pripremljeno na nebesima? Uostalom, nemojmo se hvaliti sve dok ne dospijemo do prolivanja krvi. Jer, nijedan umjetnik se ne hvali svojim djelom prije nego što ga završi. Blaženim treba nazivati samo onoga koji je pobjedu stekao trpljenjem. U svoje vrijeme on će biti proslavljen gore, kao i Lazar.

79. Prorok David je rekao: Kako su slatke nepcu mom riječi tvoje, od meda su slađe ustima mojim. (Ps 119,103), i još: Dragocjenije su od zlata, od mnogoga čistog zlata. (Ps 19,10) Istinski je blažen onaj koji bdije i ispunjava zapovijedi Gospodina našeg Isusa Krista, sve dok ne dostigne istinsko znanje, na osnovu koga može reći: Odveć je čudno za me takvo znanje, odveć visoko. (Ps 139,6) Boj se nevjere, da se Onaj koji nas je sazdao ne bi rasrdio. Tko istinu propovijeda nevjernome, prekorava ga ili poučava, liči na čovjeka koji dragocjene perle baca u dubinu mora. Nasuprot tome, riječ Gospodinova ulazi u dušu onoga tko je u vjeri kao što voda brzo teče po strmoj zemlji.

80. Budimo hrabri i stalno zagrijavajmo blagu revnost u domu uma svoga, da nas ne nazovu nemarnim i lijenima. Nad revnosnim i hrabrima strasti nikad neće zavladati. Ukoliko on ponekad i posrne zbog zamki đavla (kušača), revnost i hrabrost će ga odmah podignuti. Bezbrižni, pak, i nemarni, koji nema revnosti za ugađanje Bogu, neće ni primijetiti kad padne po đavolskom iskušenju, zato što je srce njegovo žestoko kao kamen. On je sličan ukroćenoj i zauzdanoj mazgi, na koju svaki zasjeda bez njenog protivljenja. Nad takvom vrstom ljudi đavao izvršava sve svoje prohtjeve i cjelokupnu svoju pokvarenost. On ih vuče gdje god hoće, sve dok se ne prevrši njihova nepravda, i ne umru sa plačem i jecanjem. Nemaran liči na razvaljeni dom čiji su stanovnici rastjerani, koji je svima odvratan i proklet, budući boravište guja, škorpija i zvjeri. O njemu se nitko ne stara, jer je razvaljen i zapustio. Takvo je stanje nemarnog. Pobrinite se da očuvate revnost i nikada je ne napuštajte, da ne biste pali pod vlast neprijatelja. Ta prekrasna revnost i briga čovjeka podižu od svih padova i povreda i štite ga, te on postaje mjesto pokoja Duhu Svetom. On će sretno dovršiti svoj put i udostojati se da u miru uđe u pokoj svetih.

81. Čuli smo da je blaženi Pavao, došavši do rasuđivanja o neporočnosti, rekao: Nemam zapovijedi, nego dajem savjet. (1 Kor 7,25) On nije imao zapovijedi stoga što ne mogu svi ponijeti to teško breme. Ono je, naime, ostavljeno slobodnom izboru onih koji imaju sile da ga ponesu. Neka se nitko od neporočnih ne hvali neporočnosti zato što je ona milost samog Boga. Neporočnost ili djevičanstvo od sebe udaljuje ženska osjećanja, tjelesne pomisli, oholost srca i ljubav prema svemu što je đavolsko. Ona daleko od sebe tjera nepomirljivo mrmljanje, mržnju prema ljudima i svjetsku slavu, budući marljiva za bogosluženje i uzdržavanje jezika. Ona stomak kažnjava postom. Ukrašena svim tim, ona je žrtva bez poroka i srama. Ukoliko se, pak, neporočna dušo, budeš starala o mnogim jelima i ako se budeš divila sebi (budući zauzeta sama sobom), bit ćeš posramljena u svim djelima svojim. Ukoliko ne budeš čuvala svoj jezik, bit ćeš pusta za sve vrijeme svog života, i tvoj veliki trud će biti uzaludan.

82. Pravedno hodimo putem kojim su išli sveti, o kojima je napisano: Blaženi oni kojih je put neokaljan, koji hode po Zakonu Gospodinovu! (Ps 119,1), tj. u čistoći tijela, u čistoći jezika, u čistoći očiju, u čistoći ruku, u čistoći ušiju, u čistoći nogu, s ispravnim pomislima pred Bogom i u čistoći srca u međusobnom odnosu, kao što govorimo u molitvama: Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! (Ps 51,12)

POUKE O DOBROJ MORALNOSTI I O SVETOM ŽIVOTU U 170 POGLAVLJA

1. Mi obično krivo koristimo riječ razuman prilikom primjene na ljude. Razumni nisu oni koji su izučili izreke i spise drevnih mudraca, nego oni koji imaju razumnu dušu i koji mogu da razlikuju dobro od zla, te ono što je loše i po dušu štetno izbjegavaju, a ono što je dobro i za dušu korisno usrdno traže i čine uz veliku zahvalnost Bogu. Jedino njih uistinu možemo nazvati razumnim ljudima.

2. Istinski razuman čovjek ima samo jednu brigu: kako da bude poslušan i kako da ugodi Bogu svih. On se samo jednom uči tj. kako da mu zahvali za Njegovo promišljanje i upravljanje svim što postoji, ma što njega samoga zadesilo u životu. I zaista, bilo bi neumjesno da liječnicima, koji nam daju i gorke i neugodne lijekove, budemo zahvalni za naše tjelesno zdravlje, a da Bogu zbog onoga što nam izgleda neugodno budemo nezahvalni i da ne shvaćamo da se sve zbiva po Njegovom promislu na našu korist. Jer, poznavanje Boga i vjera u Boga je spasenje i savršenstvo duše.

3. Odricanje, krotkost, neporočnost, uzdržljivost, trpljenje i slično, dobili smo od Boga kao velike kreposne sile. One se suprotstavljaju i protive teškoćama koje nas snalaze i pomažu nam. Ako se budemo vježbali u njima i uvijek ih budemo imali pri ruci, ništa više nećemo smatrati teškim, ili bolnim, ili nepodnošljivim, već ćemo smatrati da sve što doživljavamo je ljudsko i da će sve to pobijediti vrline koje su u nama. Ovoga se ne sjećaju oni koji su nerazumni dušom, i oni koji ne shvaćaju da sve biva na dobar način, onako kako treba, na našu korist, da bi zablistale vrline i primili pobjednički vijenac od Boga.

4. Stjecanje novca i njegovo izdašno korištenje smatraj kratkovremenom maštarijom. Znaj da je kreposno i bogougodno življenje iznad bogatstva. Budeš li to neizostavno imao u sjećanju, nećeš uzdisati, ni mrmljati, niti ćeš ikoga koriti, nego ćeš za sve zahvaliti Bogu, gledajući na one koji su gori od tebe kako se oslanjaju na riječi i novac. Najgore strasti duše su pohota, slavoljublje i ne znanje.

5. Razuman čovjek promatra samog sebe i provjerava što mu priliči i koristi, odnosno što je svojstveno i korisno duši, a što joj je tuđe. Tako on izbjegava ono što škodi duši kao tuđe, kao ono što je odvaja od besmrtnosti.

6. Ukoliko je čovjek umjereniji u životu, utoliko je sretniji, budući da ne mora da brine o mnogome: o robovima, seljacima i stjecanju stoke. Jer, kada se dušom priljubimo uza sve to i kada se upletemo u teškoće koje zbog svega toga nastaju, onda mrmljamo na Boga. Iz naše samovoljne želje napaja se smrt, a mi ostajemo u zabludi tame grešnog života, ne prepoznajući sami sebe.

7. Ne treba govoriti da čovjeku nije moguće da vodi kreposni život, nego da to nije lako. I zaista, to nije za sve lako. Kreposni život imaju pobožni ljudi, čiji je um bogoljubiv. Običan um je okrenut svijetu i izmjenjiv, posjedujući i dobre i loše misli. Njegova priroda se mijenja i on je sklon ljubavlju prema tvarima. Bogoljubiv um, naprotiv, kažnjava zlo, koje se u ljude useljava zbog samovoljne nemarnosti.

8. Ne naučeni i neznalice misle da su riječi o vrlini ili kreposti smiješne i neće da ih slušaju zato što se pomoću njih objelodanjuje njihova ne naučenost, a oni bi htjeli da svi budu slični njima. Isto tako se i oni koji žive raspusnim životom upinju da svi budu gori od njih, misleći da će mnogobrojnost zlih njih same osloboditi krivice. Slaba duša propada i prlja se od zloće, koja u sebi sadrži blud, oholost, ne zasitnu lakomost, srdžbu, ne promišljenost, bijes, ubistvo, mrmljanje, zavist, pohlepu, grabljivost, bol, laž, uživanje, lijenost, žalost, kukavičluk, bolest, mržnju, ukor, nemoć, zabludu, neznanje, obmanu, zaborav Boga. To i tome slično kažnjava bijednu dušu koja se odvaja od Boga.

9. One koji hoće da čine podvig u kreposnom, pobožnom i po Bogu slavnom životu, ne treba cijeniti po izvještačenoj moralnosti ili lažnom življenju. Naprotiv, oni, po ugledu na umjetnike, slikare i kipare, na osnovu samih djela, treba da pokazuju kreposno i bogoljubivo življenje i da se kao od zamki klone svih rđavih uživanja.

10. Po mišljenju razboritih ljudi, bogataš plemenita roda, ali bez odgojene duše i bez ikakve vrline u životu, nije drugo do nesretnik, kao što i slučajan siromah, pa i rob, je sretan čovjek, ukoliko je ukrašen odgojem i vrlinom u životu. Kao što stranci lutaju po putevima, tako i oni koji se ne staraju da žive kreposnim životom propadaju, zavedeni željama.

11. Za onoga tko je u stanju da pripitomi neodgojene i da ih navede da zavole pouku i odgajanje, treba reći da ''stvara'' ljude. Isto tako treba da kažemo da stvaraju ljude i oni koji razvratnike preokrenu na kreposni i bogougodni život. Oni, u stvari, na neki način, preodgajaju ljude. Jer, krotkost i odricanje dušama ljudskim su sreća i dobra nada.

12. Zaista, čovjek treba da čini podvig u moralnosti i da živi kao što priliči. Uspjevši u tome, on će lako spoznati ono što se o Bogu da spoznati. Bog promišlja o onome tko ga svim srcem i svom vjerom poštuje i daje mu sposobnost da pobjedi srdžbu i pohotu. Pohota i srdžba su uzrok svih zala.

13. Čovjekom nazivamo ili onoga tko je razuman ili onoga tko se da popraviti. Ne popravljivoga, naprotiv, obično nazivamo ne čovjekom, jer ne popravljivost i je ne čovječna. Takve treba izbjegavati. Oni koji su se združili sa zlom, nikako se ne mogu naći među besmrtnima.

14. Razumnost je nešto što nam zaista pripada i čini nas dostojnim da se nazovemo ljudima. Kad bi nas napustila razumnost (umnost), od nerazumnih životinja bi se razlikovali samo po drukčijoj tjelesnoj građi i po drukčijem glasu. Neka, dakle, razboriti čovjek shvati da je određen za besmrtnost i neka zamrzi svaku sramnu pohotu, uzročnicu smrti među ljudima.

15. Baveći se nekom vještinom, čovjek ukrašava odgovarajuće sazdanje i tako pokazuje svaku vrlinu – jedan obrađuje drvo, drugi bakar, a treći zlato i srebro. Tako i mi koji slušamo o dobrom, kreposnom i bogougodnom vladanju, treba da se pokažemo ljudima razumnom dušom, a ne samo tjelesnim građom. Uistinu razumna i bogoljubiva duša odmah prepoznaje sve što se tiče života. Ona ljubavlju umilostivi Boga i istinski mu zahvaljuje. Sve njeno stremljenje i sav njen razum k Njemu su usmjereni.

16. Kao što kormilari pažljivo usmjeravaju brod da ne udari o kakav podvodni kamen ili kakvu stijenu, tako i oni koji su revni u kreposnom životu neka brižljivo razmatraju što treba da čine, a što da izbjegavaju. Neka drže da su im istiniti i božanski zakoni na korist, a rđava sjećanja neka odsijecaju od svoje duše.

17. Kao što kormilari i kočijaši uspijevaju u ispravnosti, zahvaljujući staranju i marljivosti, tako i oni koji se trude da žive doličnim i kreposnim životom treba da paze i da se staraju da žive dolično i bogougodno. Jer, onaj tko hoće i tko je shvatio da mu je moguće, vjerujući napreduje k ne truležnom ili ne propadajućem tj. čistom životu.

18. Slobodnim ljudima nemoj da smatraš one koji su nekim slučajem slobodni, nego one koji su slobodni po načinu svoga života. Ne treba, naime, nazivati uistinu slobodnim zle ili raspusne upravitelje ili starješine. Oni su robovi strasti vezanih za tvar. Sloboda i sreća duše je prava čistoća i prezir prema onome što je privremeno.

19. Podsjećaj samog sebe na to da treba neprestano da se pokazuješ razuman, i to na osnovu čestitog življenja i rada. I bolesnici otkrivaju i prepoznaju u ljekarima svoje spasioce i dobrotvore, ali ne na osnovu njihovih riječi nego na osnovu njihovih spasonosnih i dobrotvornih postupaka.

20. Razumna i kreposna duša prepoznaje se i po pogledu, i po hodu, i po glasu, i po osmjehu i po načinu provođenja vremena, i po općenju. Jer, u njoj se sve izmijenilo i poprimilo pristojan izgled. Njen bogoljubivi um, kao razboriti vratar, odlučno sprječava ulazak rđavim i sramnim sjećanjima.

21. Istraži i ispitaj, pa ćeš ustanoviti da upravitelji i vlasnici imaju vlast samo nad tijelom, ali ne i nad dušom. To uvijek imaj u vidu. Stoga se njima ne treba pokoravati ukoliko zapovijedaju da se učini ubistvo ili neko drugo bezakonje i nepravda na štetu duše, pa makar zbog toga i mučili tijelo. Jer, Bog je dušu stvorio slobodnom i samovlasnom da čini dobro ili zlo.

22. Razumna duša se trudi da se oslobodi raspuštenosti, nadmenosti, hvalisavosti, prevare, zavisti, grabljivosti i sličnog. To su djela demona i lukavog čovjekovog odabira. Uz uporan trud i staranje čovjek to može postići, izbjegavajući želju koja ga vuče k grješnim uživanjima.

23. Oni koji žive s malim i skromnim podvigom, niti zapadaju u opasnosti niti imaju potrebe za čuvarem. U svemu pobjeđujući svoju želju, oni lako pronalaze put ka Bogu.

24. Razumnim ljudima nije potrebno da slušaju mnogobrojne razgovore, već samo korisne, koji vode poznavanju volje Božje. Tako ljudi ponovo dospijevaju u život i u vječnu svjetlost.

25. Oni koji teže ka kreposnom i bogoljubivom životu treba da se oslobode oholosti, kao i svake prazne i lažne slave, i da se trude oko ispravke svog načina življenja i mišljenja. Jer, bogoljubivi i nepokolebljivi um je uspon i put k Bogu.

26. Nema koristi od izučavanja nauka, ukoliko izostaje dolično i bogougodno djelovanje duše. Uzrok sviju zala je sablazan, obmana, i nepoznavanje Boga.

27. Istraživanje najboljeg života i staranje za dušu ljude čini blagim i bogoljubivim. Onaj tko traži Boga, naći će ga, u svemu pobjeđujući pohotu i ne odustajući od molitve. Takav čovjek se ne boji demona.

28. Oni koji se zavaravaju ovozemaljskim nadama, a do detalja znaju sve što treba činiti da bi se živjelo najboljim životom, prolaze kao oni koji posjeduju lijekove i ljekarske instrumente, ali niti umiju da se njima posluže, niti im je do toga stalo. Prema tome, kad je riječ o grijesima koje smo učinili, nikada nemojmo bacati krivicu na prirodu ili na nekoga drugoga, već jedino na sebe. Jer, duša koja hoće da ljenčari, ne može ostati nepobijeđena.

29. Onome tko ne umije da razlikuje što je dobro, a što zlo, ne dolikuje da sudi o tome tko je dobar, a tko rđav. Dobar čovjek je onaj tko poznaje Boga. A tko nije dobar, ništa ne zna, niti će ga ikada Bog poznati. Način da se dođe do poznavanja Boga je dobro.

30. Dobri i bogoljubivi muževi kore ljude za zlo samo kada su prisutni – u lice. Oni ne ogovaraju odsutne, niti to dozvoljavaju onima koji od toga ne prezaju.

31. U razgovorima neka ne bude nikakve grubosti! Jer, razumne ljude krasi stidljivost i neporočnost više nego djevice. Bogoljubiv um je svjetlost koja obasjava dušu kao što sunce obasjava tijelo.

32. Kad god te napadne neka duševna strast, sjeti se da ljudi koji ispravno misle i koji žele da dolično i sigurno očuvaju ono što se njih tiče, i koji zadovoljstvom ne smatraju stjecanje novca i propadajućih stvari, već pravu i istinsku slavu. Bogatstvo može biti pokradeno i oteto od silnika, dok je vrlina duše pouzdan i neotuđiv imetak. Ona i po smrti spašava one koji su je stekli. Ako ovako budemo razmišljali, neće nas obuzimati maštanja o bogatstvu i o ostalim uživanjima.

33. Nestalnima i neobrazovanima ne dolikuje da poučavaju razumne ljude. Razuman čovjek u stvari jest bogougodan čovjek, koji ponajviše šuti. Kada, pak, govori, govori malo, samo ono što je nužno i Bogu ugodno.

34. Oni koji streme kreposnom i bogoljubivom životu, staraju se da steknu duševne vrline. One za njih i jesu prava svojina i vječna slatkoća. Onim što je privremeno oni se služe koliko je potrebno i koliko daje i hoće Bog. Oni sve upotrebljavaju s mnogo radosti i zahvalnosti, čak i kada je posrijedi nešto veoma oskudno. Jer, raskošna ishrana, kao ono što je materijalno, jedino tijelo hrani. Dotle poznavanje Boga, odricanje, blagost, dobročinstvo, pobožnost i krotkost preporađa dušu.

35. Vlastodršci koji prisiljavaju čovjeka da vrši nečasna i za dušu štetna djela ne mogu da zagospodare njegovom dušom, koja je stvorena suverena ili slobodne volje. Oni mogu da vežu tijelo, ali ne i odabir. Razuman čovjek je gospodar svoje volje, jer ga je takvim stvorio Bog, koji je jači od svake vlasti, prinude i sile.

36. Oni koji gubitak novca, ili djece, ili slugu, ili nekog drugog imanja, smatraju za nesreću, valja najprije da znaju da treba da budemo zadovoljni onim što nam Bog daje, a zatim i da dano (ukoliko se traži od nas) treba rado i zahvalno da vraćamo. Nikakvo lišavanje, ili bolje reći vraćanje, ne treba da nam pada teško. Posluživši se, naime, nečim što nije naše, opet ga vraćamo Onome čije je.

37. Osobina je dobroga čovjeka da svoju slobodnu volju ne prodaje za novac, pa makar količina i bila znatna. Jer, sve u ovom životu je slično snu, a mašta bogatstva je neizvjesna i kratkotrajna.

38. Istinski ljudi treba da se trude da žive bogoljubivo i kreposno, da bi njihov kreposni život zasvijetlio među ljudima. Kao što dio porfire, prišiven na bijelu haljinu kao ukras, blista i izdaleka se prepoznaje, tako se i oni revnosno staraju da steknu duševne vrline.

39. Razboriti ljudi treba da promatraju koliko u sebi imaju snage i pripravnosti koju donosi duševna vrlina, pa da se pripremaju i suprotstavljaju napadima strasti, u skladu s unutrašnjom snagom, koja im je po prirodi od Boga podarena. Tako prema ljepoti i svakoj po dušu štetnoj želji treba da pokazuju odricanje, prema bolu i neimaštini – strpljivost, a prema poruzi i srdžbi – dobrodušnost. Tako treba da bude i s ostalim.

40. Nemoguće je da čovjek odjednom postane dobar i mudar, već jedino upornim staranjem, bavljenjem, iskustvom, vremenom, podvigom i čežnjom za djelovanjem dobra. Dobar i bogoljubiv čovjek, koji uistinu poznaje Boga, neprestano i izobilno čini sve što je Bogu ugodno. Takvi ljudi se, uostalom, rijetko nalaze.

41. Manje sposobni ljudi ne treba da očajavaju, da odustaju od bogoljubivog i kreposnog života niti da ga zanemaruju, smatrajući da je za njih nedosežan i nedokučiv, već treba da ispitaju svoju snagu i da se postaraju o sebi. Ako i ne budu mogli da do kraja steknu spasenje na osnovu vrline, zahvaljujući trudu i želji postat će bolji, a nikako gori. A ni to nije mala korist za dušu.

42. Čovjek se po razumnosti svoje duše sjedinjuje s neizrecivom božanskom silom, dok je po svome tjelesnom sastavu u srodstvu s životinjama. Samo malobrojni, tj. savršeni i razumni ljudi, trude se da i svojim mišljenjem imaju srodnost s Bogom i Spasiteljem, što i pokazuju svojim djelima i kreposnim životom. Većina, pak, ljudi, nerazumni dušom, napuštajući božansko i besmrtno posinjenje, naginju k mrtvom, nesretnom i kratkovremenom tjelesnom srodstvu: oni kao nerazumni misle ono što je tjelesno, raspaljujući se uživanjima, i odvajajući se od Boga. Oni dušu svoju zbog prohtjeva svlače s nebesa u provaliju.

43. Misleći na sjedinjenje i općenje s božanstvom, razuman čovjek nikada neće zavoljeti ništa zemaljsko i nisko, nego će mu um biti usmjeren na ono što je nebesko i vječno. On zna da je volja Božja (kao uzrok svih dobara i izvor vječnih blaga za ljude) da se čovjek spasi.

44. Kada naiđeš na nekoga tko se rado prepire i protivi istini i očevidnosti, odustani od prepirke i popusti mu budući da mu je um okamenjen. Jer, kao što loša voda upropasti izvrsna vina, tako i loši razgovori kvare ljude čiji život i mišljenje krase vrline.

45. Kad ulažemo svako staranje i vještinu da bismo izbjegli tjelesnu smrt, utoliko više moramo da se trudimo da izbjegnemo duševnu smrt. Jer, onome tko hoće da se spasi ništa nije prepreka osim nemara i lijenosti duše.

46. Smatramo da su ljudi koji teško shvaćaju ono što je za njih korisno i šta znače riječi o dobru, u stvari bolesni. Oni, pak, koji shvaćaju istinu, ali se ipak bestidno prepiru, imaju umrtvljenu razumnu sposobnost. Njima je način ponašanja postao zvjerski i oni Boga ne znaju. Njihova duša nije prosvijetljena.

47. Bog je životinjske vrste stvorio svojom Riječju za raznovrsne potrebe. Jedne je stvorio da ljudima posluže za hranu, a druge da im služe. Samog, pak, čovjeka stvorio je za gledaoca i zahvalnog tumača njegovih djela. Stoga, neka se ljudi potrude da ne pomru kao nerazumne zvijeri, ne vidjevši i ne pojmivši Boga i djela njegova. Čovjek treba da zna da Bog sve može i da Svemogućem ništa nije protivno. On je iz nebića sve što je htio sazdao i sve tvori svojom Riječju ljudima na spasenje.

48. Nebeska bića su besmrtna uslijed dobrote koja u njima postoji. Zemaljska, pak, bića postala su smrtna dobrovoljnom zloćom koja u njima postoji i koja se u nerazumnima umnožava lijenošću i neznanjem Boga.

49. Smrt za ljude koji je pravilno shvaćaju je besmrtnost, dok je za neznalice koji je ne shvaćaju zaista smrt. Ali, ne treba se strašiti te smrti, već propasti duše, tj. neznanja Boga. To je za dušu strašno.

50. Zlo je postalo strast tijela. Prema tome, nije moguće da postoji tijelo bez zla. Shvativši to, razumna duša sa sebe stresa breme tijela, tj. zla. Oporavivši se od toga bremena, duša poznaje Boga svih, te počinje da gleda na tijelo kao na neprijatelja i protivnika, više mu se ne pokoravajući. Tako Bog vjenčava dušu koja je pobijedila strasti zla i tijela.

51. Postavši svjesna zla, duša ga mrzi kao kakvu najgoru zvijer. Naprotiv, zlo voli onaj koji ga ne shvaća. Svog ljubitelja ono zarobljava, držeći ga kao sužnja. Taj nesretnik i jadnik niti uviđa niti shvaća što mu je na korist, već naprotiv, misli da je zlo nešto što ga krasi, te se raduje.

52. Čistu dušu kao dobru Bog obasjava i prosvjećuje, te um tada razmišlja o dobru i rađa bogoljubive riječi. A od duše koja se uprljala zlom, Bog se okreće ili, bolje rečeno, sama duša se odvaja od Boga, a zli demoni se uvlače u pomisao i navode je na nepodobna djela – na preljub, ubojstva, otimanje, krađu svetinja i tome slično, tj. na demonska djela.

53. Oni koji poznaju Boga ispunjeni su dobrim i blagim mislima, te žele ono što je nebesko, a zanemaruju ovozemaljsko. Takvi ljudi niti se mnogima dopadaju, niti im se mnogi dopadaju. Uslijed toga nerazumno mnoštvo ne samo da ih mrzi, već im se i podsmijeva. Oni, pak, rado trpe oskudicu, znajući da ono što mnogima izgleda zlo za njih predstavlja dobro. Jer, onaj tko ima na umu ono što je nebesko, vjeruje Bogu i zna da sve što postoji predstavlja tvorevinu njegove volje, dok onaj tko to ne razumije – uopće i ne vjeruje da svijet predstavlja djelo Božje i da je nastao radi čovjekovog spasenja.

54. Ljudi ispunjeni zlom i opijeni neznanjem ne poznaju Boga, niti su trezveni dušom. A Bog se umom poznaje. On, dakako, nije vidljiv, ali je očigledan u vidljivoj stvarnosti, kao duša u tijelu. Kao što je nemoguće da tijelo postoji bez duše, tako je nemoguće da sve što se vidi i što je postoji bez Boga.

55. Zašto je stvoren čovjek? Zato da, shvativši sve što je Bog stvorio, sagledava i proslavlja Stvoritelja koji je sve stvorio radi čovjeka. A um koji privlači ljubav Božju je nevidljivo dobro koje Bog zbog blagog života daruje dostojnima.

56. Slobodan je onaj tko ne robuje uživanjima, i tko razboritošću i neporočnošću gospodari nad svojim tijelom, s velikom zahvalnošću se zadovoljavajući onim što mu Bog daje, pa makar to bilo i sasvim oskudno. Ako dođe do suglasnosti između bogoljubivog uma i duše, čitavo tijelo će mirovati, čak i mimo svoje volje. Ukoliko duša zaželi, svaki tjelesni pokret se gasi.

57. Ljudi koji nisu zadovoljni onim što imaju za opstanak, nego streme k većem, predaju se u ropstvo strastima koje uznemiruju dušu i unose u nju pomisli i maštanja, po kojima ono što se ima je loše. I kao što predugačke haljine ometaju takmičare pri trčanju, tako i želja za prekomijernim imetkom sprječava duše da čine podvig, pa i da se spase.

58. Nalazeći se negdje prinudno, protiv svoje volje, čovjek se osjeća kao kažnjenik u zatvoru. Stoga budi zadovoljan onim što je da ne bi, budući nezahvalan, neosjetno sam sebe kažnjavao. Tu postoji jedan jedini put – zanemarivanje ovozemaljskoga.

59. Kao što nam je Bog dao čulo vida da raspoznajemo vidljive stvari, tj. što je bijelo i koje je crna boja, tako nam je darovao i razumnost da možemo da razlikujemo što je korisno za dušu. Odvojivši se, pak, od misli, želja rađa uživanje, ne dopuštajući duši da se spasi, niti da se sjedini sa Bogom.

60. Nisu grijesi ono što biva po prirodi, već lukava djela koja činimo po slobodnoj volji. Nije grijeh jesti nego jesti bez zahvalnosti Bogu i jesti nepristojno i neuzdržano. Jer, jelo služi tome da se tijelo održi u životu, a ne da izaziva bilo kakve rđave misli. Isto tako, nije grijeh bezazleno gledati, nego je grijeh gledati zavidljivo, oholo i nezasitno. Grijeh je, dalje, ne slušati mirno, već srdito; ne obuzdavati jezik i ne podsticati ga na zahvaljivanje Bogu i na molitvu, nego na ogovaranje; i kada ruke ne služe za vršenje milostinje, već za ubistva i za pljačku. Tako, svaki naš ud griješi kada po svojoj slobodnoj volji – a protiv volje Božje – čini zlo umjesto dobra.

61. Ako posumnjaš u to da Bog vidi svaki tvoj postupak, razmisli o tome kako ti, budući čovjek i prah, možeš odjednom istovremeno da imaš u vidu razna mjesta i da razmišljaš o njima. Koliko li tek to važi za Boga koji sve vidi kao zrno gorušično i koji sve oživljava i hrani kako hoće.

62. Kada zatvoriš kućna vrata i ostaneš u kući sam, znaj da se pored tebe nalazi anđeo koga Bog određuje svakom čovjeku. Njega Heleni (Grci) ili bezbožnici nazivaju kućnim demonom. On nikada ne spava i ne može se prevariti. On je uvijek uz tebe, sve vidi i mrak ga ne ometa. Zajedno s njim i Bog je prisutan na svakome mjestu. Ne postoji, naime, nijedno mjesto niti bilo kakva tvar, u kojoj nije prisutan Bog kao onaj koji je od svega veći i koji sve drži u svojoj ruci.

63. Vojnici čuvaju položenu zakletvu vjernosti kralju zato što ih on hrani. Koliko li tek mi treba da se trudimo da neprestano, ne šutljivim ustima, zahvalimo i ugađamo Bogu koji je sve sazdao radi čovjeka?

64. Zahvalnost Bogu i čestit život jesu plodovi kojima čovjek ugađa Bogu. Zemaljski plodovi ne rađaju odjednom, već zahtijevaju vrijeme, kišu i staranje. Na isti način i ljudski plodovi blistaju tek posle podviga, staranja, vremena, istrajnosti, uzdržavanja i strpljenja. Ako li nekim ljudima budeš izgledao pobožan, nemoj vjerovati samome sebi dokle god si u tijelu, niti smatraj da si ičim ugodio Bogu. Znaj da čovjeku nije lako da se do kraja sačuva od grijeha.

65. Ljudi ništa ne smatraju časnijim od riječi. Riječ je tako silna da njome i zahvaljivanjem služimo Bogu. Međutim, upotrebljavajući nepotrebne ili pogrdne riječi, mi osuđujemo dušu svoju. Djelo neosjetljivog čovjeka je da, dok svojevoljno koristi rđavu riječ ili čini lukavo djelo, za svoj grijeh okrivljuje svoje porijeklo ili nekog drugog.

66. Ako se borimo da uklonimo svoje tjelesne mane da nam se ne bi smijali oni koji su pored nas, utoliko više treba da se svom silom borimo da se iscijelimo od duševnih strasti, da ne bi bili beščasni i izrugani pred licem Božjim na budućem sudu. Budući slobodni, možemo, samo ako hoćemo, da ne izvršimo rđava djela, premda nas i privlače. Možemo, i u našoj je vlasti, da živimo bogougodno. Nitko nikada ne može da nas protiv naše volje prisili da činimo zlo. Tako čineći podvig, bit ćemo ljudi dostojni Boga, živeći kao anđeli na nebesima.

67. Ako hoćeš, možeš biti rob strastima, i ako hoćeš, možeš biti slobodan i nepodložan strastima. Jer, Bog te je stvorio slobodnim. Tko pobijedi tjelesne strasti, vjenčava se ne propadanju. Uostalom, da ne postoje strasti, ne bi postojale ni vrline, a ni vijenci koje Bog daruje dostojnim ljudima.

68. Duše onih koji ne vide što im je korisno i ne znaju što je dobro, pate od sljepila, a rasuđivanje im je pomućeno. Stoga njima i ne treba poklanjati pažnju, da i sami, htjeli – ne htjeli, kao kakvi slijepci, nepromišljeno ne bismo dospjeli u isto stanje.

69. Ne treba se srditi na one koji griješe, čak ni onda kada njihovi postupci nisu ništa drugo do zlodjela koja zaslužuju kaznu. Naprotiv, dužni smo radi same pravde, krivce vraćati na pravi put, pa i da ih, ako zatreba, kažnjavamo, bilo osobno, bilo preko drugih ljudi. Međutim, nikako ne treba da se na njih srdimo ili ljutimo. Srdžba, naime, djeluje samo po strasti, a ne po rasuđivanju i po pravdi. Ne treba, opet, ni da prihvaćamo postupanje onih koji se prema krivcima odnose previše milostivo. U stvari, zli treba da budu kažnjeni radi samog dobra i radi pravde, a ne radi vlastite strasti srdžbe.

70. Jedini siguran imetak koji se ne može ukrasti je imetak duše, tj. kreposni i bogougodni život, spoznaja Boga i vršenje dobrih dijela. Bogatstvo je, naprotiv, slijep vodič i nerazuman savjetnik. Upropašćuje svoju neosjetljivu dušu onaj tko bogatstvo upotrebljava na zlo i na slasti.

71. Ljudi ne treba da posjeduju ništa izobilno. Ukoliko, pak, imaju više no što im je potrebno, treba pouzdano da znaju da sve u ovome životu po prirodi propada, da se otuđiti, izgubiti i slomiti. Znajući to, ipak, ne smiju da padaju u malodušnost zbog onog što se dešava u životu.

72. Znaj da su tjelesni bolovi prirodno svojstveni tijelu, budući da je truležno i propada. Stoga učena duša treba da rado pokazuje uzdržljivost i strpljenje u takvim stradanjima, i nipošto da ne kori Boga zbog toga što je sazdao tijelo.

73. Oni koji se takmiče na olimpijskim igrama ne dobivaju vijenac ako pobjede jednog, ili dvojicu, ili trojicu, nego ako pobijede sve takmičare. Tako, dakle, i svatko tko želi da od Boga bude ovjenčan, treba da vježba dušu svoju u razumnosti, i to ne samo u odnosu na tjelesne strasti, nego i odnosu na dobitak, i otimanje i zavist, i hranu, i praznu slavu, i poruge, i ubilačke namjere i ostalo tome slično.

74. Nemojmo se odlučiti za čestit i bogoljubiv život radi pohvale čovječje nego, naprotiv, kreposni život izaberimo radi spasenja duše. Jer, svakog dana imamo smrt pred očima našim: sve što je ljudsko neizvjesno je.

75. U našoj je vlasti da razumno i razborito živimo, ali da se obogatimo već nije. Što dakle učiniti? Zar treba da osudimo svoju dušu radi kratkovremenog privida bogatstva, čije sticanje, uostalom, i nije u našoj vlasti, ili – radi želje za bogatstvom? O, zašto li bezumno trčimo, ne znajući da je poniznost ispred svih vrlina, kao što je ispred svih strasti ugađati stomaku i želja za ovozemaljskim stvarima.

76. Razboriti ljudi treba neprestano da se sjećaju da ćemo se, ukoliko u životu pretrpimo male i kratkotrajne nevolje, poslije smrti naslađivati najvećim uživanjem i vječnom slatkoćom. Stoga borac protiv strasti, koji želi da dobije vijenac od Boga, ne treba da bude malodušan ako padne i ne treba da očajava, ostajući u padu, već da ustane i da se opet bori, starajući se da se ovjenča. I koliko god da se događa da pada, neka se trudi da se diže, sve do posljednjeg daha. Tjelesni podvizi jesu duše-spasonosna oruđa vrlina ili kreposti.

77. Životne muke čine da muževi i dostojni nositelji podviga ili isposnici od Boga dobiju vijenac. Jer, u životu nam valja umrtviti udove u odnosu ne sve ovozemaljsko. Mrtvac se, naime, nikad neće brinuti o bilo čemu ovozemaljskom.

78. Razumna i isposnička duša ne bi smjela odmah da klone i da se uplaši zbog strasti kojima je podlegla, da ne bi bila ismijana kao plašljiva. Uznemirena ovozemaljskim brigama i maštarijama, duša skreće s doličnog puta. Naše duševne vrline nas vode ka vječnim dobrima, dok dobrovoljna ljudska zloća prouzrokuje paklena mučenja.

79. Razumnog čovjeka napadaju njegova tjelesna čula i to pomoću duševnih strasti. Ima pet tjelesnih čula: čulo vida, mirisa, sluha, ukusa i dodira. Preko ovih pet čula bijedna duša pada u ropstvo svojih vlastitih strasti. Postoje četiri duševne strasti: sujeta ili taština, radost u tjelesnom pokoju, srdžba i kukavičluk. Čovjek koji pomoću razboritosti i stalnog razmišljanja dobro vojuje u duhovnom boju i savlada i pobijedi strasti, više neće biti napadan, već će osjetiti mir u duši. Takovoga Bog ovjenčava vijencem pobjednika.

80. Neki od gostiju u ubogim krčmama dobivaju postelju za prenoćište, a neki u nedostatku postelje moraju da spavaju na podu. Ali, i oni hrču u snu kao i oni koji spavaju na postelji. A kada prođe noć, u zoru ustaju i oni koji su imali postelju i oni koji je nisu imali. Tada svi zajedno izlaze iz krčme, noseći samo svoje stvari. Isto se zbiva i sa svim ljudima koji dolaze u ovaj život: kako s onima koji su proživjeli umjereno, tako i s onima koji su proživjeli u slavi i bogatstvu. Svi odlaze iz ovoga života kao iz krčme, ne odnoseći sa sobom ništa od životnih uživanja i bogatstva, već samo djela učinjena u životu, bilo dobra, bilo zla.

81. Imajući vlast u rukama, nemoj nikome olako da prijetiš smrću, znajući da si i ti po prirodi podložan smrti i da duša svlači tijelo kao svoju posljednju haljinu. Shvaćajući to jasno, postupaj krotko i, čineći dobro, stalno zahvaljuj Bogu. Onaj tko nije darežljiv, u sebi nema nikakve vrline.

82. Nemoguće je i neostvarivo izbjeći smrt. To znaju istinski razumni ljudi te, izvježbani u vrlinama i bogoljubivim mislima, smrt prihvaćaju bez, uzdisanja, straha i plača, sjećajući se njene neizbježnosti i izbavljenja od ovozemaljskih zala.

83. Ne treba mrziti one koji su zaboravili dobar i bogougodan način života i koji ne misle u skladu s pravim i bogougodnim dogmama. Naprotiv, prema njima treba biti milostiv kao prema ljudima sakatog rasuđivanja i slijepog srca i razuma. Prihvativši zlo kao dobro, oni propadaju u neznanju. Ti triput okajani i dušom nerazumni ljudi ne poznaju Boga.

84. Ne trudi se da mnogima govoriš riječi o pobožnosti i čestitom životu! Ovo ne govorim iz zavisti, već zato što ćeš, čini mi se, nepromišljenima izgledati smiješan. Jer, slično se sličnome raduje. Takve riječi imaju malobrojne, pa čak i sasvim retke slušaoce. Otuda je bolje da ćutiš, osim u slučaju kad treba reći o onome što Bog želi radi čovjekovog spasenja.

85. Duša suosjeća tijelu, dok tijelo ne suosjeća duši. Tako, kada se tijelo posječe, i duša suosjeća, a kada je jako i zdravo – i osjećanja duše uživaju zajedno s njim. Međutim, dok se duša dvoumi, tijelo se ne dvoumi. Ono, naprotiv, ostaje po strani, jer dvoumljenje je nepovjerljivo osjećanje duše, kao što su to, uostalom, i neznanje, oholost ili gordost, nevjerovanje, lakomost, mržnja, zavist, bijes, bezobzirnost, taština, častoljublje, dvoumljenje, ali i osjećanje za dobro. Sve se to dešava u duši.

86. Razmišljajući o Bogu, budi pobožan, nezavidan, dobar, razborit, krotak, darežljiv po svojim mogućnostima, druželjubiv, pomirljiv i tome slično. Jer, imetak duše koje se ne može ukrasti je ugađanje Bogu pomoću sličnog, pri čemu nikoga ne treba osuđivati, niti govoriti: ''Taj čovjek, koji je sagriješio, je rđav.'' Bolje je tragati za zlom u sebi i razmatrati svoj vlastiti način života, pitajući se je li Bogu ugodan. Što nas se tiče je li neko drugi rđav?

87. Istinski čovjek se stara da bude pobožan. A pobožan je onaj tko ne želi tuđe. Čovjeku je, pak, tuđe sve što je stvoreno. On, dakle, kao obraz Božji, prezire sve to. Čovjek postaje obraz Božji kada živi ispravno i bogougodno. To, međutim, ne može da ostvari ukoliko se ne oslobodi svega zemaljskog. Onaj tko ima bogoljubiv um zna koliku duševnu korist i pobožnost rađa ovakav životni stav. Stoga bogoljubiv čovjek nikoga ne kori za ono u čemu i sam griješi. Takvo držanje je znak duše koja se spašava.

88. Oni koji se svom silom upinju da steknu privremeni imetak i, ne mareći za smrt niti za gubitak vlastite duše, imaju naklonost ka zlim djelima, nisu drugo do bijednici koji ne pogađaju ono što im je na korist. Oni ne misle o patnji koju ljudima poslije smrti nanosi zlo.

89. Zlo je strast tvari. Bog nije uzročnik zla. On je ljudima dao znanje i razumijevanje, sposobnost razlikovanja dobra i zla i slobodu. Ono, dakle što rađa zle strasti je ljudski nemar i lakomislenost. Bog ni u kom slučaju nije njihov vinovnik. Demoni su postali zli svojim voljnim izborom, kao uostalom i većina ljudi.

90. Čovjek koji živi pobožno ne dopušta da mu se zlo uvuče u dušu. Duša, pak, u kojoj nema zla, nalazi se izvan opasnosti i povredivosti. Takve ni drski demon, ni slučajnost ne drže u svojoj vlasti. Njih Bog izbavlja od zala i kao bogougodne ih čuva nepovrijeđene. Ako ga neko pohvali, on će se u sebi nasmijati onima koji ga hvale. Ukoliko ga, pak, neko pokudi, on se neće braniti pred onim koji ga ruži, niti će negodovati zbog onoga što se o njemu govori.

91. Zlo prati čovjekovu prirodu kao rđa bakar i kao prljavština tijelo. Ali, kao što majstor nije načinio rđu, ni roditelji prljavštinu, tako ni Bog nije stvorio zlo. On je čovjeku dao znanje i rasuđivanje da bi izbjegavao zlo, znajući da mu ono nanosi štetu i muči ga. Gledaj, dakle, pažljivo da, naveden demonskim prividom, ne nazoveš blaženim onoga koga vidiš kako u obilju moći i bogatstva živi sretno. Neka ti odmah smrt iziđe pred oči, kako nikada ne bi poželio ništa zlo ili zemaljsko.

92. Bog naš je nebeskim bićima podario besmrtnost, a zemaljska je sazdao promjenjivim. Svemu ostalom je darovao život i kretanje i sve radi čovjeka. Stoga nemoj da se zavedeš zemaljskim maštarijama, kada ti demon bude u dušu ubacivao lukave pomisli, već smjesta pomisli na nebeska dobra, govoreći u sebi: ''Ako, hoću, do mene stoji da pobijedim ovaj napad strasti. Međutim, neću pobijediti ukoliko budem htio da ostvarim svoj prohtjev''. Čini podvig, dakle, u ovome, jer ti to može spasti dušu.

93. Život je jedinstvo i sveza uma, duše i tijela. Smrt, pak, nije njihov nestanak, već razdvajanje njihovog znanja. Jer, sve to Bog čuva i posle razdvajanja.

94. Um nije duša, već dar Božji koji spašava dušu. Bogougodan um preduhitri dušu i savjetuje je da prezire privremeno, materijalno i truležno, a da ljubi vječna, ne truležna i nematerijalna dobra. Tako čovjek živi u tijelu, a umom shvaća i sagledava ono što je na nebesima i što je oko Boga. Prema tome, bogoljubiv um je dobrotvor i spasenje čovjekove duše.

95. Našavši se u tijelu, duša se odmah pomračuje tugom i uživanjem, te propada. Tuga i uživanje su kao životni sokovi tijela. Bogoljubivi um, međutim, djeluje suprotno. On žalosti tijelo, a spašava dušu, postupajući kao ljekar koji siječe ili sažiže dijelove tijela.

96. Duše koje ne obuzdava razumnost i kojima ne vlada um putem zadržavanja, savlađivanja i usmjeravanja njihovih strasti, tj. tuge i uživanja, propadaju kao nerazumne životinje. Kod njih strasti za sobom vuku razumni dio duše, kao što konji ponekad savladaju kočijaša.

97. Najveća bolest, pogibao i propast za dušu je nepoznavanje Boga, koji je sve sazdao za čovjeka i darovao mu um i riječ. Pomoću njih on uzlijeće k Bogu, sjedinjuje se s Njime, poima ga i slavi.

98. Duša je u tijelu, u duši je um, a u umu je riječ. Preko njih se poima i slavi Bog. Preko njih on oživljuje dušu, darujući joj neprolaznost i vječnu slatkoću. Bog je, naime, svim stvorenjima darovao biće jedino po svojoj blagosti.

99. Nemajući u sebi nikakve zavisti i budući blag, Bog je čovjeka sazdao kao slobodnog. On mu je dao mogućnost da mu ugodi, ukoliko želi. Čovjek ugađa Bogu kad u sebi nema zla. Među ljudima dobra djela i vrline bogougodne i bogoljubive duše zadobivaju pohvalu, a sramna i lukava djela prezir i osudu. Koliko prije će to biti slučaj kod Boga koji svakome čovjeku želi spasenje.

100. Čovjek dobiva dobro od blagog Boga. Zbog toga ga je Bog i stvorio. Zla, pak, čovjek sam navlači na sebe, naime – od sebe i od svoje zloće, pohote i neosjetljivosti.

101. Duša je besmrtna i gospodari nad tijelom. Ali, kad je nerazumna, ona robuje tijelu kroz uživanja, ne shvaćajući da joj naslađivanje tijela nanosi štetu. Zapavši u neosjetljivost i ludost, ona se stara za tjelesno naslađivanje.

102. Bog je blag, a čovjek lukav. Nema ničega zlog na nebu, niti ičega dobrog na zemlji. Stoga razuman čovjek bira ono što je bolje: poznaje Boga svih, zahvaljuje mu i pjeva mu pjesme. On se prije smrti gnuša tijela i ne dozvoljava da se ostvare rđava osjećanja, znajući njihovu pogubnost i rđavo djelovanje.

103. Zao čovjek voli lakomost, a prezire pravednost, ne misleći na neizvjesnost, nepostojanost i kratkotrajnost života, niti se sjećajući nepodmitljivosti i neminovnosti smrti. Starac koji je bestidan i bezuman nije pogodan ni za što, već je kao gnjilo drvo.

104. Tek iskusivši tugu, mi osjećamo što znači uživanje i radost. Tko nije žedan neće slatko piti, niti će slatko jesti tko nije gladan, niti će slatko spavati tko nije vrlo pospan. Tko nije najprije tugovao, neće snažno osjetiti radost. Tako se nećemo ni vječnim dobrima naslađivati ukoliko ne prezremo kratkotrajna.

105. Riječ je sluga uma. Riječ tumači ono što um hoće.

106. Um sagledava sve, pa i ono što je na nebesima. Njega ne pomračuje ništa osim grijeha. Čistome ništa nije neshvatljivo, kao što ni riječima ništa nije neizrecivo.

107. Čovjek je tijelom smrtan, a umom i razumnošću besmrtan. Šuteći misliš, a promislivši govoriš. Jer, u šutnji um rađa riječ. A zahvalna riječ prinijeta Bogu je čovjekovo spasenje.

108. Tko govori nerazumno nema uma, budući da govori ništa ne misleći. Ti, pak, gledaj što ti je korisno da činiš radi spasenja duše.

109. Umno i duše-korisna riječ je dar Božji, kao što je riječ puna brbljanja, riječ koja traga za razmjerima i rastojanjima neba i zemlje ili za veličinom sunca i zvijezda – pronalazak čovjeka koji se uzaludno trudi. Takav čovjek oholo i uzalud traži ono što ničemu ne koristi – kao da hoće sitom da zahvati vodu. Čovjeku nije moguće da pronađe takve stvari.

110. Nitko ne vidi nebo, niti može da razumije ono što je na njemu, osim čovjeka koji se trudi da živi kreposnim životom, koji razmišlja i proslavlja onoga koji ga je sazdao za spasenje i život čovjeka. Jer, takav bogoljubiv čovjek sasvim izvjesno zna da bez Boga nema ničega. Kao neograničen, Bog je svuda i u svemu.

111. Duša u času smrti iz tijela izlazi naga, slično kao što čovjek izlazi iz majčine utrobe. Jedna je pritom čista i svjetla, druga ukaljana mrljama sagrješenja, a treća je, opet, crna zbog mnogih prijestupa. Sjećajući se i pomišljajući na zla poslije smrti, razumna i bogoljubiva duša živi pobožno da ne bi bila osuđena i da ih ne bi dopala. Oni, pak, koji ne vjeruju, koji su nerazumni dušom, postupaju bezbožno i griješe, prezirući ono što je s one strane.

112. Izišavši iz tijela, čovjek se neće sjećati onoga što je bilo u tijelu, kao što se, izašavši iz majčine utrobe, više ne sjeća onoga što je bilo u njoj.

113. Tvoje tijelo je po izlasku iz majčine utrobe postalo bolje i veće. Tako ćeš i ti, iziđeš li iz tijela čist i neporočan, postati bolji i besmrtan, prebivajući na nebesima.

114. Kao što je nužno da se tijelo rodi kada se dovrši u utrobi, tako je nužno da duša, došavši do granice koju joj je Bog odredio, iziđe iz tijela.

115. Kako si upotrijebio dušu dok je bila u tijelu, tako će i ona upotrijebiti tebe po izlasku iz tijela. Onaj, naime, tko je ovdje na zemlji obasipao svoje tijelo dobrima i nasladom, sam je sebi učinio lošu uslugu za stanje poslije smrti. On je kao bezumnik osudio svoju vlastitu dušu.

116. Kao što ne može da bude othranjeno tijelo koje iz majčine utrobe iziđe nerazvijeno, tako se ne može spasti niti sjediniti s Bogom duša koja izađe iz tijela prije nego što je kroz čestito življenje postigla poznavanje Boga.

117. Spajajući se s dušom, tijelo iz mraka utrobe izlazi na dnevnu svjetlost. Duša pak, spajajući se s tijelom, postaje zatočenica tame tijela. Zbog toga treba da mrzimo i obuzdavamo tijelo kao neprijatelja i protivnika duše. Mnoga i slatka jela kod ljudi izazivaju zle strasti, dok uzdržavanje trbuha smiruje strasti i spašava dušu.

118. Tjelesno čulo vida jesu oči, a duševno čulo vida je um. I kao što je tijelo bez očiju slijepo, te ne vidi sunce kako obasjava svu zemlju i more, niti može da uživa u svjetlosti, tako je i duša bez blagog uma i čestitog življenja slijepa, te ne poznaje niti slavi Boga, stvoritelja i dobrotvora svega, i ne može dospjeti u naslađivanje njegovom neprolaznošću i vječnim dobrima.

119. Bezosjećajnost i ludost duše je nepoznavanje Boga. Zlo se rađa iz nepoznavanja. Dobro, pak, ljudima biva od poznavanja Boga koje spašava dušu. Razborit si i poznaješ Boga, i um ti je upravljen k vrlinama ukoliko se trudiš da ne postupaš po svojim prohtjevima. Ukoliko se, pak, upinješ da ostvaruješ svoje rđave prohtjeve radi uživanja – pijan si od nepoznavanja Boga, i propast ćeš poput nerazumnih životinja, ne sjećajući se zala koja će te snaći poslije smrti.

120. Promisao je sve ono što se zbiva po nužnosti koja je od Boga – kao na pr. svakodnevni izlazak i zalazak sunca i rađanje zemaljskih plodova. Tako se i zakonom naziva ono što biva po ljudskoj nužnosti. Sve je to postalo radi čovjeka.

121. Kao blag, sve što čini, Bog čini radi čovjeka. Sve što čovjek čini, bilo dobro ili zlo – sebi čini. Da se ne bi čudio blagostanju zlih ljudi, treba da znaš: kao što gradovi izdržavaju dželate, iako ne hvale njihovo rđavo volju sklonu ubijanju, već ih drže samo radi kažnjavanja dostojnih, tako i Bog zlim ljudima dopušta da vladaju kako bi bili kažnjeni bezbožnici. Kasnije, međutim, on i njih predaje sudu, budući da nanose patnju ljudima ne kao služitelji Božji, već kao robovi vlastite rđavosti.

122. Kad bi idolopoklonici znali i srcem vidjeli što poštuju, ne bi, jadnici, skretali s puta pobožnosti, već bi, promatrajući krasotu, poredak i promisao u onome što je Bog učinio i što sada čini, poznali onoga koji je sve učinio radi čovjeka.

123. Kada je zao i nepravedan, čovjek može i da ubije. Bog, međutim, ne prestaje da daje život, čak i nedostojnima. Kao darežljiv i blag po prirodi, on je htio da postane svijet i svijet je postao. I on postoji radi čovjeka i radi njegovog spasenja.

124. Duhovan čovjek je onaj tko je pojmio šta je tijelo, tj. da je truležno i kratkotrajno. Takav shvaća i što je duša, tj. da je božanstvena, besmrtna, od Boga udahnuta i povezana s tijelom radi čovjekovog ispitivanja i prosvjećenja. Onaj tko razumije što je duša, živjet će ispravno i bogougodno, ne pokoravajući se tijelu. On će svojim umom gledati Boga i umno sagledavati vječna dobra koja Bog daruje duši.

125. Budući svagda blag i dobar, Bog je čovjeku dao vlast da bira između dobra i zla, podarivši mu i znanje kojim može da, sagledavajući svijet i što je u njemu, pozna onoga koji je sve sazdao čovjeka radi. Ne bogoljubivom je, međutim, dopušteno da hoće i da ne razumije. Dopušteno mu je i nevjerovanje i promašaj istine i mišljenje suprotno istini. Tolika je čovjekova vlast u odnosu na dobro i zlo.

126. Božje opredjeljenje je da se duša utoliko više ispunjava umom ukoliko raste tijelo, kako bi čovjek između dobra i zla izabrao ono što mu je ugodno. Duša, pak, koja ne odabira dobro, nema uma. Prema tome, sva tijela imaju dušu, ali se za svaku dušu ne kaže da ima uma. Bogoljubiv um se nalazi kod neporočnih, bogoljubivih, pravednih, čistih, blagih, milostivih i pobožnih. Prisustvo uma njima pomaže da se približe Bogu.

127. Samo je jedno čovjeku nemoguće – da bude besmrtan. Sjediniti se, pak, sa Bogom, njemu je moguće, samo ukoliko shvati da mu je to moguće. Kada hoće, čovjek shvaća, vjeruje i voli Boga, te živi čestito, postajući njegov sugovornik.

128. Oko promatra ono što se vidi, a um shvaća ono što je nevidljivo. Bogoljubivi um je svjetlost duše. Čovjek s bogoljubivim umom ima prosvjećeno srce. On Boga gleda umom svojim.

129. Onaj tko je dobar, ne živi sramno. Onaj, pak, tko nije dobar, svakako je zao i ljubi tijelo. Prva čovjekova vrlina je preziranje tijela. Jer, odvajanje od privremenog, prolaznog i tjelesnog (i to proizvoljno, a ne zbog neimaštine) čini nas nasljednicima vječnih i neprolaznih dobara.

130. Onaj tko ima uma zna što je, tj. da je prolazan čovjek. Onaj tko poznaje sebe, poznaje sve i zna da je sve tvorevina Božja, postalo radi čovjekovog spasenja. Jer, u čovjekovoj vlasti je da sve pojmi i da o svemu ispravno vjeruje. Takav čovjek izvjesno zna da oni koji preziru ovozemaljsko ulažu najmanji trud, ali od Boga poslije smrti dobivaju slatkoću i vječni pokoj.

131. Kao što je tijelo bez duše mrtvo, tako je i duša bez uma nedjelatna, te ne može da naslijedi Boga.

132. Bog samo čovjeka sluša. Bog se samo čovjeku javlja. Ma gdje bio, Bog je uvijek čovjekoljubac i Bog. Jedino je čovjek dostojan poklonik Božji. Bog se radi čovjeka preobražava.

133. Bog je za čovjeka stvorio nebo ukrašeno zvijezdama. Za čovjeka je i zemlja. Ljudi je obrađuju za sebe. Oni koji ne osjećaju toliko Božje promišljanje o čovjeku imaju bezumnu dušu.

134. Dobro je poput nebeske stvarnosti – ne vidi se. Zlo je poput zemaljske stvarnosti – vidi se. S dobrom se ništa ne može usporediti. Čovjek s umom bira ono što je bolje. Jer, samo je čovjeku poznat Bog i njegova stvorenja.

135. Um se pokazuje u duši, a priroda u tijelu. Um je prosvjećenje duše, dok je raspadljivost – priroda tijela. Svako tijelo ima prirodu, ali uma nema u svakoj duši. Stoga se i ne spašava svaka duša.

136. Kao rođena, duša je u svijetu. Kao nerođen, um je iznad svijeta. Duša koja razumije svijet i hoće da se spasi, svakoga časa se drži zakona kojeg ne prestupa i misli u sebi: ''Sada je vrijeme podviga i ispita''. Zato i ne dopušta da je preuzme Sudac. Ona zna da se duša gubi ili spašava suglasno svom odnosu prema sitnom i sramnom uživanju.

137. Bog je na zemlji uspostavio rađanje i umiranje, a na nebu promisao i nuždu. Sve je postalo radi čovjeka i njegovog spasenja. Nemajući potrebe ni za kakvim dobrima, Bog je radi ljudi stvorio nebo, zemlju i stihije. Preko njih on im izdašno nudi svako naslađivanje u dobrima.

138. Smrtno je podložno besmrtnome. Ali, besmrtno služi smrtnome, tj. stihije čovjeku, po čovjekoljublju i prirodnoj dobroti stvoritelja Boga.

139. Siromah koji ne može da našteti drugima ne smatra se pobožnim na djelu. Onaj, pak, tko može da našteti, ali svoju moć ne koristi na zlo, već zbog pobožnosti pred Bogom štedi slabije od sebe, zadobiva dobre nagrade i ovdje i po smrti.

140. Po čovjekoljublju Boga koji nas je sazdao, ljudima na raspolaganju stoji mnoštvo puteva k spasenju, koji duše vraćaju Bogu i uznose ih na nebesa. Duše ljudske za vrlinu dobivaju nagrade, a za sagrješenja kazne.

141. Sin je u Ocu, Duh u Sinu, a Otac u obojici. Vjerom čovjek poznaje sve nevidljivo i duhovno. Vjera je dobrovoljni pristanak duše.

142. Potrebe ili okolnosti katkada primoravaju ljude da plivaju i po najvećim rijekama. Oni koji su u takvim prilikama trijezni – spašavaju se. Čak i ako se budu borili protiv silnih valova koji su gotovi da ih progutaju, spasit će se čim se dohvate bilo čega što raste na obalama. Budu li, međutim, pijani, čak i da su po tisuću puta do krajnosti izučili vještinu plivanja, vino će ih nadvladati, te će se naći ispod talasa i nestati iz broja živih. Isto tako će i duša koja zapadne među silne valove života koji je odvlače u dubinu i prijete da je potope, biti privučena tjelesnim uživanjem kao valovima koji će je odvući u dubinu propasti, ukoliko se ne otrijezni od zla što je u tjelesnom i ne spozna sebe, odnosno ne shvati da je božanstvena i besmrtna, privezana za kratkotrajnu, napaćenu i smrtnu materiju tijela radi ispitivanja. Sama sebe prezirući, i duhovnim neznanjem se opijajući, te sama sebe ne shvaćajući, ona propada, našavši se izvan broja onih koji se spašavaju. Tijelo nas, poput rijeke, mnogo puta uvlači u neprilična uživanja.

143. Držeći se nepomično svoje dobre volje, razumna duša svoj razjareni i željni dio obuzdava kao konja. Pobjeđujući, suzbijajući i savlađujući svoje bezumne strasti, ona se ovjenčava i udostoji prebivanja na nebesima. To je nagrada za pobjedu i napore koju joj dodjeljuje Bog koji ju je sazdao.

144. Vidjevši sreću zlih i blagostanje nedostojnih i predočavajući sebi njihovo uživanje u ovome životu, istinski razumna duša se, za razliku od nerazumnih, ne uznemirava. Jer, ona jasno zna i nepostojanost sreće, i neizvjesnost življenja, i kratkotrajnost života, i nepotkupljivost Božjeg suda. Takva duša vjeruje da Bog neće previdjeti da joj pruži potrebnu hranu.

145. Život tijela i uživanje u velikom bogatstvu i u moći ovog života – smrt je za dušu, dok trud, trpljenje, oskudica praćena blagodarnošću i smrt tijela predstavljaju život i vječnu slatkoću duše.

146. Prezirući ovozemaljsku tvar i kratkotrajni život, razumna duša izabira nebesku slatkoću i vječni život. Ona ga i dobiva od Boga zbog čestitog življenja.

147. Oni koji nose blatom ukaljanu odjeću, uprljat će i haljinu onoga koga se dotaknu. Na isti će način oni s zlom voljom i neispravnim životom, govoreći neprilično preko sluha kao kakvim blatom kaljati dušu jednostavnih ljudi s kojima dolaze u dodir.

148. Početak grijeha je želja ili pohota. Zbog nje propada razumna duša. Početak, pak, spasenja i Kraljevstva nebeskog za dušu je ljubav.

149. Kao što zanemaren bakar, bez potrebnog održavanja, uslijed dugotrajnog nekorištenja i zapuštenosti, sasvim zarđa i postaje neupotrebljiv i ružan, tako i zapuštenu dušu, koja se ne brine o čestitom življenju i obraćanju k Bogu, već se kroz rđava djela odvaja od pokrova Božjeg, izjeda zlo koje nastaje u kušanju tijela od lijenosti, čineći je ružnom i neprikladnom za spasenje.

150. Bog je blag, bez strasti i nepromjenjiv. U pravu je i posjeduje istinu onaj tko misli da se Bog ne mijenja. On, međutim, može biti u nedoumici zbog toga, što se kaže, da se Bog raduje dobrima, a odvraća od zlih, što se srdi na grešnike, a miluje one koji se ispravljaju njemu, treba reći da se Bog ne raduje i ne srdi (radost i tuga, naime, predstavljaju neko stradanje). Njemu se ni darovima ne može ugoditi, jer bi to značilo da je savladan uživanjem. Nije ispravno na osnovu ljudskih stvari zaključivati da božanstvo postupa dobro ili rđavo. Bog je blag i samo koristi ljudima. On nikada nikome ne škodi, već je uvijek isti. Mi, pak, ili smo dobri i sjedinjujemo se s Bogom zbog sličnosti s njime, ili postajemo zli i odvajamo se od njega zbog ne sličnosti. Živeći po vrlini, mi imamo obraz Božji. Ako smo zli, pak, činimo da on postaje naš neprijatelj, iako se on ne srdi ni za što. Naši grijesi ne dopuštaju da nas Bog iznutra, u nama samima, prosvjećuje, već nas vezuju za mučitelje demone. Zadobivši razrješenje od grijeha kroz molitve i dobročinstva, mi ne pridobivamo i ne mijenjamo Boga, već se svojim postupcima i svojim obraćanjem k božanstvu iscjeljujemo od zloće, i već se opet naslađujemo Božjom dobrotom. Prema tome, reći da se Bog okreće od zlih, isto je što i reći da se sunce skriva od onih koji su lišeni vida.

151. Pobožna duša poznaje Boga svih. Jer, pobožnost nije ništa drugo do vršenje volje Božje. To i je spoznaja Boga, tj. kada je čovjek bez zavisti, razborit, krotak, darežljiv prema mogućnostima, druževan, kada izbjegava prepiranja i, uopće, kada se drži svega što je ugodno volji Božjoj.

152. Spoznaja Boga i strah Božji je iscjeljenje od tjelesnih strasti. U duši koja je ispunjena nepoznavanjem Boga strasti ostaju neiscijeljene. Zbog okorjelosti u zlu ona trune kao od kakvog dugotrajnog čira. Bog nije vinovnik takvog stanja budući da je ljudima darovao rasuđivanje i znanje.

153. Po svojoj dobroti Bog je čovjeka ispunio rasuđivanjem i znanjem, starajući se da ga očisti od strasti i dobrovoljno izabranog zla, i želeći da njegovu smrtnost preobrati u besmrtnost.

154. Um koji se nalazi u čistoj i bogoljubivoj duši zaista vidi nerođenoga, nesagledivoga, neizrecivoga Boga, jedinoga čistoga za one koji su čistog srca.

155. Čovjekov vijenac neporočnosti, vrlina i spasenje je u tome da blagodušno i zahvalno podnosi ono što ga zadesi. Ogromna je pomoć duši kada čovjek vlada srdžbom, jezikom, trbuhom i uživanjem.

156. Promisao Božji održava svijet. Nema ni jednoga mjesta koje on ne obuhvaća. Promisao je samo-djelatna Riječ Božja koja obrazuje materiju što dolazi na svijet, i koje je tvorac i uređivač svega što nastaje. I nije moguće da tvar bude ukrašena bez razlučujuće sile Riječi (Logosa), koji i je obraz, um, premudrost i promisao Božji.

157. Želja koja se rađa iz prisjećanja je korijen strasti koje su srodne sa tamom. Ustrajavajući u prisjećanju koje rađa pohotu, duša ne zna za sebe, zaboravljajući da ju je Bog udahnuo u čovjeka. Ne računajući na ono što je poslije smrti ona, bezumna, hrli u grijeh.

158. Najveća i neizlječiva bolest za dušu je bezbožništvo i slavoljublje. Pohota za zlom predstavlja nedostatak dobra. Čovjek je blag kada izobilno čini sve što je dobro, što je ugodno Bogu svih.

159. Samo je čovjek sposoban da primi Boga. On je jedino živo biće s kojim Bog razgovara – noću preko snova, a danju preko uma. On ljudima koji su ga dostojni svakojako predskaže i nagoviješta buduća dobra.

160. Ništa nije teško onome koji vjeruje i koji hoće da pozna Boga. Želiš li, pak, i da ga sagledaš – gledaj na uređenost i promišljanje o svemu što je nastalo i što se zbiva Riječju njegovom. Sve je čovjeka radi.

161. Svetim se naziva onaj tko je čist od zla i grijeha. Najveći uspjeh duše je odsustvo zla u čovjeku. To je Bogu ugodno.

162. Imenom se označava jedan od mnogih. Stoga je besmisleno misliti da Bog, koji je jedan i jedini, ima drugo ime. Riječ Bog označava onoga koji je bez početka, koji je sve sazdao za čovjeka.

163. Zla djela koja primijetiš u sebi odsijecaj od duše svoje, sa iščekivanjem dobrih djela. Jer, Bog je pravedan i čovjekoljubiv.

164. Boga poznaje i poznat je Bogu čovjek koji se svagda stara da je svagda pored Boga. Čovjek postaje neodvojiv od Boga kada je dobar u svemu i kada se uzdržava od svakog uživanja, i to ne zato što nema sredstva da ga sebi priušti, već po vlastitoj volji i uzdržljivosti.

165. Čini dobro onome tko ti nanosi nepravdu i Bog će ti biti prijatelj. Ni pred kim ne kleveći neprijatelja svoga! Vježbaj su u ljubavi, neporočnosti, trpljenju, uzdržljivosti i sličnome. Spoznaja Boga se sastoji u revnosti Bogu putem poniznosti i drugih sličnih vrlina. Takva djela su svojstvena umnoj duši, a ne bilo kome.

166. Ovo poglavlje napisah da se upute prostodušni, zbog toga što se neki nečasno usuđuju da govore da biljke i povrće imaju dušu. Biljke imaju prirodni život, ali ne i dušu. Čovjek se naziva razumnim živim bićem, jer ima um i jer je pristupačan za znanje. Druga živa bića na zemlji i u zraku imaju glas, jer imaju duh i dušu. Sve što raste i smjenjuje se je živo, jer živi i raste, ali ne znači i da ima dušu. Među živim bićima razlikujemo četiri vrste. Prva su besmrtna živa bića koja imaju dušu, tj. anđeli. Druga, tj. ljudi, imaju um i dušu i duh. Treća, tj. životinje, imaju duh i dušu. A četvrta, tj. biljke, imaju samo život. Život biljaka je život bez duše, duha, uma i besmrtnosti. Ni druga bića ne mogu postojati bez života. Svaka, pak, ljudska duša uvijek je pokretljiva i prelazi s jednog mjesta na drugo.

167. Ukoliko prihvatiš maštanje o nekom uživanju, čuvaj se i pazi da te ne obuzme odmah. Odstranivši ga na kratko, prisjeti se smrti i pomisli kako je bolje da budeš svjestan da si pobijedio tu obmanu uživanja.

168. Kao što pri rođenju postoji stradanje, (naime, sve što počinje da živi je prolazno), tako i u stradanju ima zla. Ali, nemoj reći da Bog nije mogao da odsječe zlo. Tako govore neosjetljivi i ludi ljudi. Nije ni bilo potrebno da Bog odsječe materiju, pošto spomenuta stradanja jesu stradanja materije. Bog je, međutim, gledajući na korist, od ljudi odsjekao zlo, podarivši im um, nauku, znanje i raspoznavanje. Tako mi možemo da bježimo od zla, znajući da nam nanosi štetu. Bezuman čovjek ide za zlom i diči se njime. On se otima kao čovjek koji se upleo u mrežu, ali nikada ne može da pogleda naviše, da ugleda i pozna Boga, koji je sve sazdao za čovjekovo spasenje i posvećenje.

169. Smrtna bića zavide budući da predosjećaju smrt. Budući dobro, besmrtnost pripada bogougodnoj duši, a smrtnost, budući zlo, sustiže bezumnu i ne obraćenu dušu.

170. Sa zahvalnošću Bogu legavši na svoju postelju, pomisli na sva dobročinstva Božja i na toliko promišljanje njegovo, pa ćeš se, ispunjen dobrim mislima, još više radovati. Tvoj tjelesni san će se pretvoriti u trezvenost duše, sklapanje tvojih očiju pretvorit će se u istinsko viđenje Boga, a tvoja šutnja, bremenito dobrom, progovorit će tako što će se, uz uzdižuće osjećanje, iz sve tvoje duše i snage uznijeti slavljenje Boga svih. Sama zahvalnost čovjeka u kome nema zla, ugodnija je Bogu od bilo kakve skupocjene žrtve. Njemu slava u vijeke vjekova. Amen!