Nevidljiva borba

KNJIGA ZA REDOVNIKE I REDOVNICE I OSTALE UGODNIKE BOŽJE 

- U ČEMU SE SASTOJI KRŠĆANSKO SAVRŠENSTVO 

- DO SAVRŠENSTVA SE DOLAZI BORBOM 

- ČETIRI NUŽNA SREDSTVA ZA BORBU

Po svojoj prirodi čovjek želi da bude savršen, a to mu je i stavljeno u zadatak jer je Gospodin rekao: 

Budite savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski! (Mt 5,48)

Međutim, u čemu se sastoji to savršenstvo?

Ima ljudi koji misle da se ono sastoji u postu, bdijenju, klanjanju, spavanju na goloj zemlji, u obavljanju mnogih molitvi doma i u dugom stajanju na bogoslužju u crkvi. Drugi opet drže da se ono sastoji u takozvanoj umnoj molitvi, usamljenosti, pustinjaštvu i redovništvu.
U stvari, sve te kreposti ili vrline i svi ti podvizi sami po sebi ne predstavljaju savršenstvo nego su samo sredstvo za njegovo postizanje. Savršenstvo se sastoji u približavanju Bogu i životu u jedinstvu s Njim!
A, da su podvizi i kreposti samo sredstva, i to stvarna i potrebna sredstva, to je bez sumnje. Sveti ljudi se njima koriste da pomoću njih savladaju svoju grešnu prirodu i odole svojim glavnim neprijateljima i to: tijelu, svijetu i zlom duhu. Poste da ukrote tijelo, bdiju da izoštre duhovni vid, spavaju na goloj zemlji da se ne raznježe snom, provode vrijeme u šutnji i odaju se usamljeničkom životu da izbjegnu i najmanji povod da učine nešto čime bi uvrijedili Boga, mole se, stoje dugo na bogoslužju i čine druga pobožna djela da im se pažnja nikako ne odvaja od misli na nebo.
Ne smije se nikako zaboraviti da te kreposti mogu onima koji u njih polažu svu nadu nanijeti veliku štetu. Ne same po sebi, jer su one svete, nego krivicom upravo onih ljudi koji se njima nepravilno koriste. 

Obrativši pažnju samo na vanjska djela oni ostave srce da hodi po svojim željama i po željama zlog duha, koji im, vidjevši da su skrenuli s pravog puta, ne brani ne samo da rado vrše podvig nego da tjelesne podvige po svojoj sujeti još više umnože. Osjetivši pri tome određene duhovne utjehe, ti ljudi počinju misliti da su se uzdigli do anđela, ponekad pak, udubivši se u razmišljanje o određenim visokim, nezemaljskim istinama, zamisle da su sasvim izašli iz oblasti ovoga svijeta i uzdigli se do sedmog neba.
Ali, koliko oni griješe i kako daleko stoji od njih pravo savršenstvo može svatko vidjeti ako promatra njihov život i njihovo vladanje.

Oni obično žele da ih ljudi u svim prilikama smatraju višim od ostalog svijeta, vole da žive po svojoj volji i uvijek su uporni u svojim odlukama, slijepi su da vide svoje pogreške, ali su vrlo oštrovidni i revni u pretresanju riječi i djela drugih. Ne mogu podnijeti da ljudi ukazuju nekom poštovanje, jer misle da ono pripada jedino njima. Ako im netko smeta u pobožnim zanimanjima i podvizima, odmah se uzrujavaju, uskipe srdžbom i izmjene se tako da više i ne sliče na sebe. Ako im Bog, u želji da im pomogne da upoznaju sebe i da ih uputi na pravi put, pošalje stradanja i bolesti, ili dopusti da budu izloženi kušnjama preko kojih On obično ispituje tko su Njegove prave sluge, tada se pokaže što se skrivalo u njihovom srcu i kako su ti ljudi duboko razoreni ohološću. Jer ma kakva nevolja da im se dogodi, oni neće da priklone glavu pred voljom Božjom i da se uzdaju u pravedne sudove Njegove, niti žele da po primjeru Onoga koji se ponizio i koji je stradao radi nas, ponize sebe i smatraju svoje neprijatelje za dobrotvore ili za oruđe Božje naklonosti i pomagače na putu spasenja.
Ti se ljudi nalaze u velikoj opasnosti. Obzirom da im je potamnjen um, pogrešno sude o sebi. Promatrajući svoja vanjska pobožna djela, nalaze da su dobra te misle da su već dostigli savršenstvo, ohole se i počinju da osuđuju druge. Tu već nema mogućnosti da bi ih netko mogao uputiti na pravi put, osim posebne pomoći Božje. Lakše će se obratiti ili okrenuti k dobru javni grešnici, nego onaj koji se zaklanja vanjskim dobrim djelima.
Dakle, duhovni život i savršenstvo se ne sastoji samo u vanjskim dobrim djelima nego, kao što je već rečeno, u približavanju Bogu i jedinstvu s Njim. S tim je nerazdvojno vezano saznanje svoje bezvrijednosti i sklonosti svakome zlu, ljubav prema Bogu i odsustvo ljubavi prema sebi, poniznost ne samo pred Bogom nego i pred svim tvarima, potpuno odricanje od svoje volje i savršena pokornost volji Božjoj.
Dragi brate, možda se želiš truditi da postigneš savršenstvo? Neka je blagoslovljena tvoja namjera, ali se već na prvim koracima pripremi na trud, znoj i borbu. Moraš sve prinijeti na žrtvu Bogu i činiti jedino Njegovu volju. U samom sebi naići ćeš na mnoge želje koje traže da budu zadovoljene, bez obzira je li to suglasno s Božjom voljom ili nije. Da postigneš cilj koji si sebi postavio, potrebno je da već u početku podviga gušiš svoje želje, a na kraju da ih sasvim ugušiš. Da u tome uspiješ, trebaš sebi zabraniti zlo i primorati sebe na dobro. Trebaš se stalno boriti sa sobom i sa svim što ide na ruku tvojim željama, što ih raspiruje i podržava. Pripremi se za takvu borbu i znaj da se vijenac daje jedino hrabrim borcima.
Ukoliko je ta borba teža od svake druge, jer kad ustajemo protiv sebe nalazimo protivnika u samome sebi, utoliko je pobjeda slavnija od svih ostalih pobjeda, i što je najvažnije, ona je najugodnija Bogu.
Ako želiš da iz te borbe izađeš kao pobjednik, nužno je da se strogo pridržavaš ovih pravila:

1) Nikada se i ni u čemu ne uzdaj u sebe.
2) Imaj u srcu uvijek čvrstu nadu u Boga.
3) Stalno vrši podvig.
4) Stalno se moli.

NIKADA SE I NI U ČEMU NE SMIJEŠ UZDATI U SEBE NITI VJEROVATI SEBI

U duhovnom životu je toliko nužno ne uzdati se u sebe, da bez toga, u to budi uvjeren, ne samo ne možeš postići željenu pobjedu nego nećeš moći odoljeti ni najmanjem napadu neprijatelja. Zapamti to dobro! 

Bez obzira na slabost duhovno–moralnih moći, mi obično vrlo visoko mislimo o sebi. Iako nas svakodnevno iskustvo očigledno uvjerava da je takvo mišljenje pogrešno, mi po nekoj neshvatljivoj samoobmani, ne prestajemo vjerovati da smo nešto, i to ne nešto beznačajno. Ta je naša slabost, koju vrlo teško uviđamo, od svega najviše protivna Bogu. Ona je prvi plod našeg samoljublja i izvor i uzrok svih strasti i svih naših posrtanja i padanja. Ona zatvara vrata kroz koja nam dolazi milost Božja i ne dozvoljava joj da uđe i da se u nama nastani. Jer kako može milost sići u čovjeka koji misli za sebe da je on nešto veliko, da sve zna i da nema potrebe ni za čijom pomoći?

Samouvjerene Bog kori preko proroka Izaije govoreći: 

Jao onima koji su mudri u svojim očima i pametni sami pred sobom! (Iz 5,21) Stoga nas apostol Pavao i savjetuje: Ne smatrajte sami sebe mudrima! (Rim 12,16)
Bog mrzi čovjekovu samouvjerenost, a ništa tako ne želi da vidi u njemu kao iskreno saznanje vlastitog ništavila i duboko uvjerenje i osjećaj da svako dobro u nama, našoj prirodi i našem životu dolazi jedino od Njega kao izvora svakog dobra i da od nas ne može doći ništa što bi stvarno bilo dobro tj. ni dobra misao, ni dobro djelo. Zato se Bog i brine da to nebesko sjeme zasadi u srcu onih koje voli te budi u njima raspoloženje da ne cijene sebe i utvrđuje u njima uvjerenje da se ne smiju uzdati u sebe. On to nekada čini putem milosti i nekom unutrašnjom ozarenošću, nekada vanjskim udarima i stradanjima, ponekad neočekivanim i skoro neodoljivim iskušenjima, a po koji put čini to i na druge, za nas ne uvijek razumljive načine.
Pa ipak, iako je to ne očekivanje ničeg dobrog od sebe u stvari Božje djelo u nama, dužni smo i mi sa svoje strane činiti sve što možemo i što je u našoj moći da dođemo do takvog raspoloženja. Zato ti predlažem ovdje četiri vježbanja pomoću kojih ćeš, s Božjom pomoću, moći da dođeš do toga da ne vjeruješ sebi i da se nikada ni u čemu ne uzdaš u sebe:

a) Uvidi svoje ništavilo i imaj stalno na umu da sam od sebe ne možeš učiniti nikakvo dobro za koje bi bio dostojan Kraljevstva nebeskog. Slušaj što vele u Bogu mudri oci. Tako, sv. Petar iz Damaska kaže: ''Nema ničeg boljeg od saznanja svoje nemoći i neznanja, i ničeg goreg nego to ne znati''. 

Sv. Maksim Ispovjednik uči: ''Temelj svake vrline je saznanje svoje vlastite nemoći''. 

Sv. Ivan Zlatousti tvrdi: ''Samo onaj poznaje najbolje sebe tko o sebi misli da je ništa''.

b) Traži u poniznim molitvama da ti Bog u tome pomogne, jer je i to Njegov dar. Ako želiš da dobiješ taj dar, moraš na prvom mjestu stvoriti u sebi uvjerenje ne samo da ti nedostaje to saznanje o sebi nego da ga sam od sebe ne možeš ni imati. Zatim, moraš čvrsto vjerovati da će ti Bog to saznanje darovati, kada to nađe za potrebno i nimalo u to ne sumnjaj.

c) Nauči se da uvijek strahuješ za sebe i da se strašiš svojih bezbrojnih duhovnih neprijatelja kojima se ne možeš ni kratko vrijeme oduprijeti. Strahuj od njihove izvježbanosti u vođenju rata protiv čovjeka, od njihovog lukavstva i njihovih zasjeda, njihovog pretvaranja u anđela svjetla, njihovih bezbrojnih zamki i mreža koje potajno rasprostiru po putu kreposna života.

d) Ako padneš u kakav grijeh, iskoristi to odmah da uvidiš i saznaš svoju nemoć. Bog ti je zato i dopustio da padneš, da bi upoznao svoju slabost i ne samo naučio da prezireš sebe nego da bi zaželio da te i drugi zbog tvoje slabosti preziru. Bez te se želje neće moći ukorijeniti u tebi blagotvorno ne uzdanje u sebe koje je temelj i početak prave poniznosti.
Čovjeku koji želi da uspije u duhovnom životu nužno je da upozna svoju slabost. Ohole i samouvjerene dovodi Bog do tog saznanja dopustivši da padnu upravo u onaj grijeh za koji su mislili da su u stanju da se sami od njega sačuvaju. Padom uviđaju svoju nemoć, te se više ne usude da se uzdaju u sebe kako u tome tako i u svemu drugom.
Iako je to sredstvo vrlo uspješno, ali ne i bezopasno, Bog ga ne koristi uvijek nego tek kad sva druga, lakša sredstva, o kojima smo govorili, nisu pomogla čovjeku da upozna sebe. Kada se iscrpe sva sredstva, Bog dopusti da čovjek padne u veći ili manji grijeh, već prema njegovoj većoj ili manjoj samouvjerenosti. Ondje gdje samouvjerenosti nema, ta se padanja za pouku i ne događaju. Stoga, kad ti se dogodi da padneš, odmah pribjegni niskom mišljenju o sebi i traži u molitvi od Boga da ti pomogne da saznaš svoje ništavilo i da utvrdi tvoje srce da se ne uzda u sebe, kako ne bi opet pao u isti ili još teži grijeh.
Ali, ne samo kad čovjek padne u grijeh nego i kad ga snalaze nesreće i nevolje, osobito teške i dugotrajne tjelesne bolesti, treba znati da strada zato da bi došao do samospoznaje, tj. do saznanja svoje nemoći i da bi stekao poniznost. Zato Bog dopusti da nailaze na nas sve vrste iskušenja od zlog duha, i od ljudi i od naše povrijeđene prirode. I apostol Pavao misli da su mu s tim ciljem bila poslana iskušenja kojima je bio izložen u Aziji: Čak smo u sebi smatrali sigurnom smrtnu osudu, da se ne b uzdali sami u sebe, nego u Boga koji uskrsava mrtve. (2 Kor 1,9)
Tko hoće i na drugi način da upozna svoju slabost neka ne više nego samo jedan dan pazi na svoje misli, riječi i djela tj. o čemu je mislio, što je govorio i činio. Uvidjet će da je veći dio njegovih misli, riječi i djela bio nerazuman, neispravan i loš. Taj će mu ogled pomoći da uvidi kakav je nered u njemu i kako je slab. A, to će ga iskustvo, ako samo iskreno želi sebi dobro, dovesti do saznanja, kako je ludo očekivati neko dobro od sebe i uzdati se u sebe.

UZDAJ SE JEDINO U BOGA

Iako je u duhovnom životu nužno ne uzdati se u sebe, to ipak ne znači da moramo očajavati, bježati s bojišta i predati se neprijatelju. Kad se odreknemo sebe, treba svim srcem osjetiti da nemamo u koga da se uzdamo do u Boga i da jedino od Njega možemo očekivati dobro, pomoć i pobjedu.

Kao što od sebe ne očekujemo ništa, pošto smo i sami ništa, tako se isto nadamo da će nam Bog darovati svaku pobjedu, po svjedočenju iz psalma: U njega se srce moje pouzdalo, i pomoć mi dođe. (Ps 28,7)
Da dobijemo takvu nadu i pomoć bit će nam korisno ovakvo razmišljanje:

a) Svemogući Bog može učiniti sve što želi, pa može i nama pomoći.

b) Kao sveznajući i premudri zna sve najsavršenije, te zna što je najbolje za spasenje svakog od nas.

c) Kao beskrajno dobar uvijek je spreman da nam svakog dana i svakog trenutka s neiskazanom ljubavlju pruži pomoć koja nam je za ostvarivanje potpune duhovne pobjede potrebna. Treba samo da mu se s čvrstom nadom obratimo.
Zar bi onaj dobri Pastir koji je tri godine hodio, tražeći zabludjelu ovcu, zvao je iz sveg glasa, prolio svoju krv i dao svoj život za nju, mogao, kada ovca ide za njim, kada mu se s ljubavlju obraća i zove ga u pomoć, ne obratiti pažnju na nju, ne uzeti je na svoja Božja leđa, ne donijeti je pred korove anđeoske i ne prirediti veliku svečanost u čast toga? Kad Bog ne prestaje da traži s velikom brigom i ljubavlju grešnika, kao ona udovica iz Evanđelja izgubljeni novčić, zar je moguće da će ga ostaviti sada kada kao zabludjela ovca moli i zove svoga Pastira? I tko bi vjerovao da Bog, koji po riječima Otkrivenja: Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom (Otk 3, 20), stalno kuca na vratima čovjekovog srca, želi da uđe unutra, da objeduje s njim i donese mu svoje darove, tko bi vjerovao da se taj isti Bog sada, kada mu čovjek otvara svoje srce i zove ga, može oglušiti i ne željeti da u njega uđe?

d) Postoji još jedno sredstvo da se oživi nada u Boga, a to je sjećanje na sve slučajeve Božje pomoći koji su zapisani u Svetom Pismu. Ti nam tako mnogobrojni slučajevi jasno kazuju da nikada nitko tko se uzdao u Boga nije ostao postiđen i bespomoćan. Stoga i govori premudri Sirah: Pogledajte prošla pokoljenja i vidite: je li se ikad postidio tko se uzdao u Gospodina? (Sir 2,10)

Naoružaj se tim mislima i hrabro stupaj na bojište, bori se junački i budi uvjeren da ćeš odnijeti pobjedu. Jer ćeš, zahvaljujući takvim mislima, zadobiti snažnu nadu u Boga, a ona će ti stalno donositi Božju pomoć i davati snagu da pobijediš.

KAKO SE MOŽE ZNATI DA NETKO ŽIVI S NADOM U BOGA I NE UZDA SE U SEBE

Neki samouvjereni ljudi misle da su svu nadu položili u Boga, a u stvari nisu, u što se sami mogu uvjeriti kad promatraju sebe poslije pada. Ako žale što su pali, prekorijevaju sebe, ali istovremeno i govore: ''Učinit ću to i to i tako ću zagladiti posljedice pada'', to je siguran znak da su se i prije pada uzdali u sebe, a ne u Boga. I, ukoliko je njihova tuga zbog pada veća i neutješna, utoliko je sigurnije da su se previše uzdali u sebe, a vrlo malo u Boga. Tko pak ne računa sa sobom, nego se uzda u Boga, taj se i kad padne ne čudi mnogo i ne predaje prevelikoj tuzi, jer zna da se to dogodilo zbog njegove slabosti, a još više zbog njegovog uzdanja u Boga, te poslije pada povećava ne uzdanje u sebe i stara se da udvostruči i poveća poniznu nadu u Boga.
Zatim, mrzeći strasti koje su bile uzrok toga pada, mirno podnosi trudove obraćenja, naoružava se nadom u Boga i s velikom se hrabrošću bori sa svojim neprijateljima do smrti.
Volio bih da o svemu ovome razmisle ljudi koji smatraju sebe duhovnim i punim vrlina. Kada oni padnu u kakav grijeh, muče se i tuguju i nigdje mira ne nalaze. A, kada se zamore od tog mučenja i žalosti, koja kod njih dolazi jedino iz samoljublja, odlaze opet pobuđeni samoljubljem duhovnom ocu da se oslobode tog tereta. A, to je trebalo učiniti odmah poslije pada, i to ni zbog čega drugog, već jedino iz želje da se što prije opere nečistoća grijeha kojim se ožalostio Bog i da se dobije nova snaga protiv sebe samoga u svetoj tajni ispovijedi ili pokajanja.

POGREŠNO JE SMATRATI PREVELIKU TUGU ZBOG UČINJENOG GRIJEHA ZA KREPOST ILI VRLINU

Pogrešno misle oni koji smatraju preveliku tugu, koja kod njih nastaje po učinjenom grijehu, za krepost. Ne uviđaju da ta prevelika tuga biva zbog oholosti i samouvjerenosti i da baš ona dokazuje da se puno uzdaju u sebe i svoju snagu. Misleći da su nešto veliko, uzeli su na sebe puno u nadi da će svojim vlastitim snagama to savladati. Uvidjevši poslije pada da su slabi, čude se kao da su doživjeli nešto neočekivano, tuguju i padaju u malodušnost jer vide da su srušeni idoli, a to su oni sami, na koje su polagali sve nade. To se ne događa čovjeku koji se uzda jedino u Boga i ne očekuje ništa dobro od sebe. On i kada padne u kakav grijeh, premda osjeća tegobu i žalosti se, ipak se ne muči toliko jer zna da je pad došao zbog njegove slabosti, i to za njega nije nešto neočekivano i novo.

PO ČEMU SE JOŠ POZNAJE DA SE NEKO NE UZDA U SEBE NEGO DA JE SVU NADU POLOŽIO U BOGA

Pošto nam snaga za savladati neprijatelja dolazi od neimanja vjere u sebe i od nade u Boga, potrebno je da znaš kako ćeš, s Božjom pomoću, uvijek imati i čuvati u sebi tu moć.
Znaj da nam ni sve sposobnosti i dobre osobine, bile one prirodne ili stečene, ni svi darovi, ni znanje cijelog Svetog Pisma, ni to što dugo služimo Bogu i što smo na to naučeni, ni sve to zajedno neće pomoći da savršeno izvršavamo volju Božju, ako nas pri svakom bogougodnom djelu koje treba da izvršimo, pri svakom iskušenju koje želimo da pobijedimo, pri svakom križu koji treba da ponesemo po Božjoj volji, ne oduševi naročita pomoć Božja i ne daruje nam snage da izvršimo, jer je Gospodin rekao: Jer bez mene ne možete ništa učiniti. (Iv 15,5) Zato je potrebno da cijelog života, svakog dana i svakog časa čuvamo u srcu to uvjerenje i da se nimalo ne uzdamo u sebe.
Znaj da za Boga nije ništa lakše nego da pomogne da pobijediš neprijatelja, pa bilo da ih je malo ili puno, bilo da su stari i jaki, ili novi i slabi. Samo što kod Boga sve dolazi u svoje vrijeme i sve ima svoj red. Zato, iako je neka duša opterećena grijesima, iako je ukaljana svim porocima koliko se samo može zamisliti, iako je poduzimala sve što je bilo u njenoj moći da se ostavi grijeha i obrati na put dobra i to joj nije ni najmanje polazilo za rukom, nego je sve dublje padala u grijeh, ne mari ništa. Glavno je da ne smije slabiti u nadi u Boga, da ne smije odstupati od Njega i ostavljati svoje duhovne podvige, nego neka se bori sa sobom i sa svojim neprijateljima. Jer znaj da u tom nevidljivom ratu samo onaj ne gubi tko se stalno bori i nada u Boga. Pomoć Božja nikad ne odstupa od onih koji se bore na Njegovoj strani, premda On po koji put i dozvoljava da čovjek dobije ranu. Zato se bori i ne odstupaj, jer je u toj ne odstupnoj borbi čitava stvar. Bog uvijek ima u izobilju lijekova za one koji padaju u borbi i pomoći će im da savladaju neprijatelja. On te lijekove daje u pravo vrijeme borcima koji imaju čvrstu nadu u Njega. U času kada ne očekuju vidjet će kako nestaju njihovi oholi neprijatelji, kao što je napisano: Odustaše od borbe junaci babilonski. (Jer 51,30)

O VJEŽBANJU UMA

Ne uzdanje u sebe i nada u Boga su nužni za duhovnu borbu, ali su nedovoljni. Ako ostanemo samo na njima, ne samo da nećemo izboriti pobjedu, nego možemo pasti u još veće zlo. Zato pored njih moramo koristiti i druga duhovna vježbanja.

Na prvom mjestu dolazi vježbanje uma i volje. Prije svega, čuvaj um od neznanja, jer mu neznanje ne daje da vidi istinu. Trudi se zatim da um bude čist, te da točno raspoznaje što je potrebno da se duša oslobodi i da se ukrasi krepostima ili vrlinama. Tu čistoću uma možeš postići na dva načina.
Prvi je – molitva Svetome Duhu da izlije svoju božansku svjetlost na srce, što će On i učiniti ako stvarno budeš tražio Boga, trudio se da u svemu živiš po Njegovoj volji i ako se u svemu budeš rado podčinjavao savjetima iskusnih duhovnih otaca, ne poduzimajući ništa prije nego što ih upitaš za savjet.
Drugi je način – promatranje stvari i udubljivanje u njih radi ocjene koje su dobre, a koje loše; ali ne u onom smislu kako o njima sudi tvoj osjećaj i svijest, nego kako sudi Duh Sveti ili riječ od Boga nadahnutih knjiga Svetoga Pisma i duhovnih otaca i učitelja svete Crkve. A, kad to ocjenjivanje bude pravilno, bit će ti jasno da ne smiješ ni za što smatrati sve ono što voli i traži slijepi i izopačeni svijet. A, to će reći da časti, zadovoljstva i bogatstva ovoga svijeta nisu ništa drugo do sujeta i propast za dušu; da nam grdnje i klevete, kojima nas obasipa svijet donose istinsku slavu, a žalosti ovoga svijeta radost; da je praštanje i činjenje dobra neprijateljima prava velikodušnost jedna od najbitnijih oznaka da je čovjek sličan Bogu; da većom snagom raspolaže čovjek koji prezire svijet nego onaj koji vlada cijelim svijetom; da dragovoljna poslušnost predstavlja veću hrabrost i veću čvrstinu duha nego pobjeda i vladanje nad kraljevima; da je ponizno poznavanje svojih loših sklonosti, ta bilo one i najneznatnije, više dostojno pohvala nego zauzimanje tvrđava, pobjeda silnih i naoružanih vojski, veće nego činjenje čuda i uskrsavanje mrtvih.

ZAŠTO SUDIMO NEPRAVILNO I KAKO ĆEMO DOĆI DO PRAVILNOG SUĐENJA

Mi ne sudimo pravilno zato što ne gledamo dubinu stvari nego se od prvog pogleda, sudeći po vanjskom izgledu, ispunimo ljubavlju ili mržnjom prema njima. Ljubav ili mržnja ovladaju umom i zamrače ga te ne može pravilno suditi. Zato, kad promatraš što ili misliš o čemu, obuzdaj što više možeš svoje želje i ne dozvoli da se prema tome što ocjenjuješ odmah zaneseš ljubavlju ili ga odmah zamrziš, nego ga nezainteresirano promatraj samim umom. Kad je um u svom prirodnom stanju i nije pomračen strašću, on je slobodan i čist, te može da saznaje istinu, da proniče u dubinu stvari u kojima se pod lažnom privlačnom vanjštinom često skriva zlo, a pod ružnim vanjskim izgledom dobro.
No, ako se povedeš za svojom naklonošću, te od prvog pogleda nešto zavoliš ili zamrziš, tvoj um više ne može pravilno suditi. Jer to raspoloženje ili, bolje reći, ta strast koja ide ispred suđenja, postavlja se kao zid između uma i stvari, zaklanja um i utječe da čovjek misli po strasti, tj. ne onako kakav je taj predmet u stvarnosti. To opet čini da se prvo raspoloženje, ljubav ili mržnja, još više povećava. A, ukoliko ono jača, ukoliko čovjek više voli ili mrzi nešto, utoliko se um u odnosu prema tome više zamrači dok se sasvim ne pomrači. I događa se da strast prema određenoj stvari raste do krajnjih granica, te se čovjeku čini da bi je trebalo voljeti ili mrziti više od svega na svijetu. Tako, eto, biva kada čovjek ne zauzdava sebe nego dopusti sebi da zavoli ili zamrzi nešto prije nego što o tome promisli. Um ili volja u tome slučaju loše funkcioniraju i sve dublje padaju iz tame u tamu, iz pogreške u pogrešku.
Zato, čuvaj se od ljubavi ili mržnje prema bilo čemu prije no što uspiješ da to temeljno upoznaš pri svjetlosti razuma, Svetog Pisma, milosti, molitve i pomoći svog duhovnog oca, kako ne bi pogriješio i smatrao dobro za zlo, a zlo za dobro, kao što u većini slučajeva i biva.

O ČUVANJU UMA OD NEKORISNOG ZNANJA I PRAZNE RADOZNALOSTI

Kao što je nužno čuvati um od neznanja tako je potrebno čuvati ga i od raznog praznog znanja i radoznalosti. Jer ako se um puni mnogim znanjem, ne isključujući tu i sujetno, nepotrebno i štetno, postat će nesposoban da saznaje što je dobro za naše ispravljanje i usavršavanje. Zato se prema zemaljskim stvarima koje su dozvoljene, ali ne i nužne, moraš odnositi kao da si već umro. Usmjeri svoj um u sebe i drži ga daleko od svih stvari ovoga svijeta.
Priče o onome što je bilo i znanja o onome što se događa bolje neka prolaze mimo tebe. Prevrati u raznim zemljama bolje neka budu za tebe kao da ih nije bilo. Kada i budeš imao prilike da čuješ o njima, radije zaboravi na to što brže možeš. Evo što veli sv. Bazilije: ''Neka ti slušanje vijesti iz svijeta bude gorka hrana, a slatke kao med pouke duhovnih ljudi''. Prorok David govori: Kazivahu mi šale prestupnici zakona, ali one nisu kao zakon tvoj. Zavoli da slušaš pretežno o duhovnom, to izučavaj i nemoj željeti ništa da znaš osim Isusa Krista, i to raspetoga (1 Kor 2,2), osim njegovog života i smrti i onoga što On od tebe želi. Ako se toga budeš držao, činit ćeš što je ugodno Bogu. A, Bog voli duše koje vole Njega i koje se trude da vrše Njegovu volju.
Interes za mnoge stvari je često plod oholosti i hrana za samoljublje. To su samo zamke zlog duha koji, vidjevši da kod nekih postoji jaka volja da žive duhovnim životom, pokušava da ih saplete radoznalošću i da tako ovlada njihovim umom i voljom. Zbog toga ubacuje, osobito onima koji su sposobniji i skloniji mudrovanju, visoke i divne misli. A, oni, zanijevši se zadovoljstvom da raspredaju o visokim stvarima, zaboravljaju da čuvaju čistoću srca, da ponizno misle o sebi i da savladavaju strasti. Vezani lancima oholosti i samouvjerenosti stvaraju od svog uma idola i malo po malo dolaze do uvjerenja, a to i ne primjećuju, da više nemaju potrebe za savjetima drugih, te u svakoj prilici pribjegavaju idolu vlastitog rasuđivanja.
To je vrlo opasna i teško izlječiva bolest. Oholost uma je gora od oholosti volje. Jer um je još u stanju da izliječi oholost volje, ali kada se on oholo uvjeri da je ono što on misli najbolje, tko će ga razuvjeriti? Može li poslušati koga kada je uvjeren da misli pravilnije nego itko drugi? A, kad je to oko duše, pomoću koga bi čovjek mogao uviđati i ispravljati oholost volje, samo oslijepljeno ohološću i ne može se izliječiti, tko će izliječiti i volju? I tada sve biva u čovjeku rastrojeno, te nema koga da stavi melem. Zato je, eto, potrebno, da povedeš borbu protiv oholosti uma, prije nego što ona uzme maha. Ustaj protiv nje, obuzdavaj je i pokorno podčinjavaj svoje mišljenje mišljenju duhovnika. Budi skroman iz ljubavi prema Bogu, ako želiš da budeš mudriji od Salomona. Ako tko misli da je mudar među vama na ovome svijetu, neka bude lud da bude mudar. (1 Kor 3,18)

KAKO ĆEŠ NAVIKNUTI VOLJU DA SVE ČINI S CILJEM DA SLUŽI BOGU

Pored upravljanja umom potrebno je i upravljanje voljom.
Ne dopusti volji da se povodi za svojim željama, nego neka uvijek bude jedno s voljom Božjom. Imaj pri tome uvijek na umu da nije dovoljno samo željeti ono što je Bogu ugodno, nego mu valja služiti čistim srcem i bez želje da se ugađa sebi. Da bi se u tome uspjelo, mora se izdržati strašnija borba sa svojom prirodom nego ikoja do sada. Jer je naša priroda toliko sklona sebi, da je u svim, čak i najboljim i najduhovnijim djelima, spremna da zadovolji sebe i da se time neprimjetno i pohotljivo hrani.
Zato se, kada pred nama stoje duhovna djela, događa da zaželimo da ih izvršimo, ali ne što nas na to pokreće volja Božja i ne radi toga da bi ugodili Bogu, nego radi onih zadovoljstava koja nam ta djela sobom donose. Ta je zamka utoliko skrivenija, ukoliko je duhovnije ono što želimo. Zato i velim da se ne smijemo zadovoljiti samo time da želimo ono što hoće Bog, nego moramo željeti to kada, kako i zašto on hoće. Apostol Pavao nam zapovijeda da pazimo što je volja Božja, ne samo dobra, nego i ugodna i savršena: Ne suobličavajte se ovomu svijetu, nego se preobrazite obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno. (Rim 12,2) Jer ako u djelu bude makar kakvog nedostatka, ili ako to djelo ne vršimo od sveg srca, ono je nesavršeno. Znaj da i kada želimo i tražimo samo Boga, mogu i u tome biti određeni nedostaci i potkrasti se pogreške koje dolaze od naše ljubavi prema sebi, osobito ako više imamo u vidu svoje vlastito dobro nego Boga.
Ako želiš da se sačuvaš od tih skrivenih prepreka na putu savršenstva i da budeš duhovno tako nastrojen da uvijek želiš i radiš sve samo radi Boga i da služiš jedino Njemu, onda postupaj ovako:

1. Kad imaš pred sobom neko djelo koje je suglasno s voljom Božjom, ili je samo po sebi dobro, ne želi da ga izvršiš dok prethodno ne uzneseš svoj um Bogu i uvjeriš se da je Božja volja da ga izvršiš.

2. Isto tako, kada želiš da ostaviš nešto što nije suglasno s voljom Božjom, ili uopće što nije dobro, ne ostavljaj ga prije no što uzneseš svoj um Bogu i uvjeriš se da Bog želi da to ostaviš. Jer je lukavstvo naše prirode prefinjeno i malo njih ga uviđa. Naša priroda skriveno traži samo svoje, a međutim izvana predstavlja stvar tako da ima za cilj samo da ugodi Bogu, što u stvari nije.
Zato se često događa da mi želimo ili ne želimo nešto iz vlastitih pobuda, za svoje zadovoljstvo, a mislimo da želimo ili ne želimo jedino radi služenja Bogu. Da izbjegnemo tu samoobmanu, nužno je samo jedno, a to je čistoća srca, koja se sastoji u svlačenju sa sebe starog čovjeka i u oblačenju novoga. To je glavna svrha duhovnog ratovanja.
Ako želiš da znaš kako se taj rat vodi, onda pomno slušaj!
U početku svakog svog djela moraš odbaciti svaku osobnu želju i ne željeti, ne raditi, ali ne odbacivati nešto, ako prethodno ne osjetiš da te u tome ne rukovodi volja Božja. Ako u svojim vanjskim, a naročito unutrašnjim, duševnim djelima, ne možeš uvijek stvarno osjetiti to držanje Božje strane, zadovolji se iskrenim nastojanjem da u svakom djelu imaš u vidu jedino služenje Bogu.
Osjećaj da Bog pokreće na neko djelo pokazuje se ponekad rasvjetljenjem uma, ponekad unutrašnjim Božjim nadahnućem, nekom unutarnjom riječi ili kojim drugim načinom djelovanja milosti u čistom srcu kao što su duhovna toplina i radost, raskajanost i suze raskajanosti, božanska ljubav i druga duhovna osjećanja po Božjoj volji. Ta nas osjećanja uvjeravaju da je ono što želimo učiniti po Božjoj volji. Pred svakim djelom moramo se od sveg srca moliti Bogu jedanput, dvaput, i mnogo puta, da osvijetli mrak i da nam ukaže put. ''Triput se pomoli a potom čini ono što ti srce izabere'' uče veliki starci sv. Barsonufije i Ivan. Ne smiješ pri tom zaboravljati da se prilikom nabrojanih unutrašnjih duhovnih doživljaja, koji utječu na donošenje odluke, moraš rukovoditi savjetima i rasuđivanjima iskusnijih.
Za djela koja traju duže, moraš ne samo u početku nego sve do kraja održati riješenost da ih vršiš radi služenja Bogu. Ako ne budeš tako činio, može ti se dogoditi da se ponovo spleteš u lance ljubavi prema sebi, da izgubiš prvobitnu pravilnu nastrojenost, zaboraviš na prve visoke namjere i ciljeve i radiš više iz ugađanja sebi nego radi služenja Bogu. Zato je sv. Grigorije Sinait i pisao: ''Bilo da čitaš, pjevaš, šutiš, moliš se ili činiš što drugo, pazi stalno na nastrojenost svoje volje: teži li Bogu, dobru i duhovnoj koristi, da ne bi i nehotice potkradao sebe''.
Ako tko ne pazi na ovo kad krene da služi Bogu, unosi malo po malo u to služenje ugađanje sebi, zadovoljavanje svoje želje, te često na Boga sasvim zaboravlja. Ugađanje sebi često ga vezuje u tolikoj mjeri da, ako mu Bog bilo preko bolesti, bilo preko ljudi i zlih duhova ili na koji drugi način onemogući da izvrši ono što mu čini zadovoljstvo, on sav uskipti srdžbom, a ponekad mrmlja i na samog Boga. A, to jasno pokazuje da njegovo duševno raspoloženje nije po Bogu nego da je nastalo iz povrijeđenog i trulog korijena samoljublja. Jer tko radi nešto u uvjerenju da je to po volji Božjoj i iz želje da služi Bogu, taj nikada ne želi jedno djelo više nego drugo, pa bilo jedno od njih visoko i veliko a drugo nisko i beznačajno, nego im je naklonjen jednako pošto je i jedno i drugo ugodno Bogu. Zato je takav čovjek isto tako miran i zadovoljan kad radi kakvo neznatno djelo kao i kad radi nešto visoko i veliko, jer je svuda isti cilj – u svemu služiti Bogu: bilo životom, bilo smrću, kao što veli apostol Pavao: Zato se i trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni. (2 Kor 5,9) Stoga, gledaj da srcem budeš fokusiran i staraj se da uvijek upravljaš djela svoja služenju Bogu.
Nitko i ne sluti koliku vrijednost u duhovnom životu ima ta nakana služiti Bogu. Jer je i najmanje djelo koje se čini iz želje da se služi Bogu veće nego sva najveća djela koja se ne čine iz te nakane. Spasonosnije je ako daš siromahu makar samo jedan novčić s namjerom da time poslužiš Bogu nego da se odrekneš čitavog svog imetka u nekom drugom cilju, ma to bilo i iz želje da naslijediš duhovna blaga, premda je ta želja sama po sebi dobra i pohvalna.
Taj unutrašnji podvig tj. upravljati svoje misli, osjećaje i djela u svakoj prilici samo služenju Bogu izgledat će ti u početku težak, ali kasnije, kada se na to navikneš, bit će ti sasvim lak, tim prije, ako budeš uvijek težio Bogu kao jedinom i najsavršenijem dobru, dostojnom da ga želimo zbog Njega samog, da mu služimo i da ga volimo više od bilo čega drugog na svijetu.
Ukoliko se ta težnja Bogu bude češće javljala u tebi i ukoliko ti više bude osvajala srce, utoliko će se brže i lakše kod tebe stvoriti navika da svako djelo radiš jedino iz ljubavi prema Bogu i jedino iz želje da služiš Njemu, najdostojnijem svake ljubavi.

KAKO ĆEŠ UPRAVLJATI VOLJU DA U SVEMU ŽELI DA SLUŽI BOGU

Da bi lakše prisilio volju da u svemu želi da služi Bogu, sjećaj se češće da je Bog u mnogo čemu pokazao ljubav prema tebi. Stvorio te ni iz čega po svojoj slici i prilici i stavio ti na raspolaganje sve zemaljske tvari; izbavio te od služenja zlom duhu poslavši ti svog Jedinorođenog Sina da bi te iskupio najtežom i najprezrenijom smrću; svakog trenutka čuva te od neprijatelja, pomaže te svojom božanskom milošću i daje ti za hranu, u svetoj pričesti, tijelo i krv svoga Sina.
Sve je to znak prevelike časti i ljubavi kojima te obasipa Bog. Ne možemo ni predstaviti sebi kolika je to čast: Gospodar svemira ukazuje čast našem ništavilu i nepotrebnosti.
A, Božje veličanstvo je i, bez obzira na sve to, samo po sebi dostojno da mu odajemo svaku čast i da mu služimo od sveg srca.

O DVJEMA VOLJAMA U ČOVJEKU I BORBI IZMEĐU NJIH

U duhovnom ratu vojuju među sobom dvije volje koje žive u nama; jedna pripada razumnom dijelu duše i zato se naziva razumnom, višom voljom, a druga pripada našoj nižoj, čulnoj prirodi i naziva se čulnom, nižom, tjelesnom, strasnom voljom. Viša volja teži dobru, a niža zlu. To dolazi samo po sebi, te nam se dobra želja ne uračunava u vrlinu ni zla u grijeh. Uračunavanje zavisi od našeg slobodnog odabira: kada biramo zlo, uračunava nam se u zlo. A, dobra i loša želja idu zajedno, kad se pojavi jedna, odmah se poslije nje javlja i druga. Mi se možemo slobodno opredijeliti i za dobro i za zlo. U tome se i sastoji naša nevidljiva duhovna borba. Cilj je te borbe da se nikako ne dozvoli sebi povođenje za željama niže, tjelesne i strasne volje, nego da se uvijek ide za višom, jer je ona volja Božja. Osnovni zakon našeg postojanja je da se njoj pokoravamo: Boj se Boga, vrši njegove zapovijedi, jer - to je sav čovjek. (Prop 12,13) I jedna i druga želja vuče volju i želi da je podčini sebi. Osudiš li nižu i opredijeliš li se za višu – pobjeda je s tobom; izabereš li nižu i prezreš li višu – bit ćeš pobijeđen. Apostol Pavao piše da se u nama vodi borba: Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljava me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. (Rim 7,21-23) Isti apostol svima propisuje za pravilo: Po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! (Gal 5,16) A, to se bez borbe s tijelom ne može postići.

Osobito veliki podvig moraju u početku ulagati oni koji su, prije no što su odlučili da otpočnu bogougodni život, čestim zadovoljenjem želja svoje tjelesne i strasne volje stekli rđave navike. Kod njih, s jedne strane stoje želje razumne volje, a s druge još uvijek drage želje tjelesne i strasne volje. Ove se posljednje bore protiv prvih. Vuku čovjeka na svoju stranu kao kad se vuče vezana životinja, te samo milost Božja može pomoći da čovjek ostane pri dobroj namjeri. Borba slabi moć tjelesnih želja ali se one ne prikraćuju. Neka se zato nitko ne vara da će postići pravo kršćansko raspoloženje duše i istinski služiti Bogu ako ne bude primoravao sebe da odbaci sve strasne želje koje je navikao rado da zadovoljava i to ne samo velike nego i male. Upravo zato što čovjek neće da primorava sebe da se odlučno odrekne svega, tako malo ljudi i dostiže kršćansko savršenstvo. Ako čovjek, pošto je pobijedio velike strasne sklonosti, neće da savlada i male koje su, premda izgledaju beznačajne, ustvari plod i izraz velikih, on, zadovoljavajući male, hrani time i velike koje na taj način produžuju da žive, iako se ne pokazuju u većim razmjerima. Zato srce i ostaje strasno i nečisto, i, što je glavno, nimalo se nije odreklo ugađanja sebi, što služenju Bogu daje karakter služenja sebi.
Na primjer, ima ljudi koji ne prisvajaju tuđe, ali previše vole ono što je njihovo, mnogo se uzdaju u svoje blago i tvrdi su kad treba nešto dati. Isto tako, ima ljudi koji ne žele da dođu do počasti na nepriličan način, prave se da ne računaju počasti ni u što, pa ipak ih žele, samo pod uvjetom da se tko drugi postara da ih dobiju, tobože protiv njihove volje. Neki opet drže duge postove, ali se ipak ne odriču da zadovolje želju da dovoljno i slatko pojedu, čime se potpuno ništi dostojanstvo posta. Ima opet osoba koje žive čedno, ali ne prekidaju odnose sa licima koja im se sviđaju i naslađuju se time, ne znajući da na taj način postavljaju prepreku savršenstvu.
Ovamo spada i ne obraćanje pažnje na prirodne nedostatke karaktera. Iako ti nedostaci ne zavise potpuno od čovjekove volje, ipak mu služe na osudu, ako se ne brine da ih, pomoću milosti Božje, iskorijeni, što može postići ako hoće. Ti su nedostaci: ćudljivost, prgavost, osjetljivost i, kao posljedica svega toga, prenagljenost u riječima i djelima, surovost, tvrdoglavost, svadljivost i slično. Sve te prirodne nedostatke trebalo bi ispravljati oduzimanjem suvišnog, dodavanjem onoga u čemu se oskudijeva i preobraćanjem u odgovarajuće dobre osobine. Jer se ništa urođeno, ma kako silno bilo, ne može održati kad čovjekova volja, naoružana Božjom milošću, svom snagom ustane protiv toga.
Kada čovjek ne obraća pažnju na nedostatke u karakteru, on može činiti dobra djela, ali ona ostaju nesavršena i protkana pohotama koje kraljuju u svijetu. Zato ti ljudi ne uspijevaju nimalo na putu spasenja, nego se vrte na jednom mjestu, a često se vraćaju natrag i padaju u ranije grijehe. Iz toga se opet vidi da nisu u početku u potpunosti zavoljeli život u Kristu, ispunili se osjećajem zahvalnosti prema Bogu i sa savršenom odlučnošću riješili da služe jedino njemu. Zbog toga dolazi i to da takvi uvijek ostaju neobučeni u dobru i slijepi te ne vide opasnost u kojoj se nalaze, misleći da je njihov položaj siguran i da im ne prijeti nikakva opasnost.
Zato, dragi u Kristu brate, ako ne želiš da budeš pobijeđen, moraš zavoljeti teškoće i muke koje neminovno prate duhovnu borbu. To savjetuje i premudri Sirah kad kaže: Ne preziri tegobna rada. (Sir 7,15) U ovoj borbi sve stoji na tome temelju. Ukoliko više zavoliš trud i podvige, utoliko ćeš brže i potpunije odnijeti pobjedu nad sobom i nad onim što se u tebi protiv dobra bori. Ispunit ćeš se svakom krepošću ili vrlinom i mir Božji doselit će se u tebe.

KAKO SE TREBA BORITI PROTIV SVOJE ČULNE VOLJE I ŠTO VALJA PODUZIMATI DA NAM VRLINA POSTANE NAVIKA

Svaki put kada se boriš da li da se povedeš za svojom čulnom, strasnom voljom ili za voljom Božjom, postupi ovako:

1) Čim osjetiš da se u tebi budi čulna i strasna volja, odmah joj se usprotivi, ne povodi se za njom ni najmanje, uguši je i odbaci od sebe.

2) Da bi u tome uspio, zamrzi je odmah kao neprijatelja koji hoće da ti pogubi dušu.

3) Ali ne zaboravi pri tom da pozoveš u pomoć Gospodina i umoliš da ti da snage za to, jer bez njega ne možeš ništa postići.
To troje pomoći će ti da pobijediš strasnu želju. Ali to je samo odbijanje neprijatelja. Ako želiš da ga potpuno uništiš, učini nešto što je sasvim suprotno od onoga na što te je navodila strasna želja, i, ako je moguće, zapovijedi sebi da to činiš uvijek. Ovo posljednje će te najzad sasvim izbaviti od ponovne pojave iskušenja te vrste.
Da objasnimo to primjerom. Predstavimo da te je tko čime ožalostio, da si se oneraspoložio, razdražio i zaželio da mu se osvetiš. Pazi dobro i požuri da saznaš da te to ne vodi dobru, zato zauzmi borbeni stav i brani se:

1) Sasijeci sve to još u korijenu i ne dozvoli volji da stane na tu stranu, tobože pravu. To znači usprotiviti se.

2) Ali neraspoloženje, razdraženost i želja za osvetom još uvijek su spremni da napadnu. Zato ih zamrzi kao neprijatelje iz želje da sačuvaš sebe, tako da možeš iskreno reći: Mrzim na laž, gadi mi se ona, a ljubim tvoj Zakon. (Ps 119,163) ili: Mržnjom dubokom ja ih mrzim i držim ih svojim neprijateljima. (Ps 139,22) To je veliki udar za njih i oni će se odbiti, ali neće iščeznuti.

3) Zatim se obrati Gospodinu: O Bože, spasi me, Jahve, u pomoć mi priteci! (Ps 70,2) I ne prestaj se obraćati dok ne nestane ni traga od neprijateljskih napada i dok ne zavlada mir u duši.

4) Kad se tako umiriš, učini onome tko te je ožalostio nešto po čemu će uvidjeti tvoje dobro raspoloženje prema njemu. Reci mu lijepu riječ, učini mu prijateljsku uslugu i tome slično. To će biti ispunjenje onoga što zapovijeda sveti kralj David: Zla se kloni, a čini dobro. (Ps 34,14)
Kad se tako postupa, onda vrlina čovjeku prelazi u naviku i služi za oklop protiv loših sklonosti. A, to je za neprijatelja potpuni poraz i propast.
Sve čini s čvrstom unutrašnjom odlučnošću da bi se loše sklonosti zauvijek onemogućile. Trudi se, isto tako, da i u drugim slučajevima proizvedeš i ukorijeniš u sebi odgovarajuća osjećanja i raspoloženja. To će istjerati strast iz srca i zamijeniti je protivnom krepošću ili vrlinom, što je cilj duhovnog života.
Iznijet ću ti opću uputu svetih otaca za sve slučajeve.
U našoj duši postoje tri moći: misaona, osjećajna i razdražljiva. Pošto su te tri moći povrijeđene, rađaju se od njih tri vrste grešnih misli i sklonosti. Od misaone proističu zle misli nevjerovanja, nezahvalnosti prema Bogu i mrmljanja protiv Boga, zaboravljanje Boga, neznanje Božjih istina, nerazumnosti i grešne misli svake vrste. Od osjećajne moći proističu zle sklonosti prema nasladama, slavoljublju, srebroljublju u svim njihovim mnogobrojnim oblicima, što sve opet predstavlja vrstu ugađanja sebi. Od razdražljive moći proizlaze pomisli srdžbe, mržnje, zavisti, osvete, zluradosti, zlobe i uopće zle misli.
Sve te misli i sklonosti moraš pobijediti na već pokazani način, tj. brinući se da im uvijek suprotstaviš osjećanja i raspoloženja koja su im potpuno suprotna: nevjerovanju – tvrdu vjeru u Boga, mrmljanju – iskrenu zahvalnost Bogu za sve, zaboravljanju Boga – stalno sjećanje na Boga koji je svuda i sve održava, neznanju – duboko sagledavanje svih spasonosnih kršćanskih istina, nerazumnosti – jasno razlikovanje dobra od zla, pomislima hule – hvaljenje i slavljenje Boga, nasladama – post i uzdržavanje svake vrste, slavoljublju – smjernost i želju da budeš neznan, srebroljublju – zadovoljstvo malim i ljubav prema siromaštvu, srdžbi – blagost ili krotkost, mržnji – ljubav, zavisti – radovanje tuđem dobru, osveti – praštanje, zluradosti – sažaljenje, zlobi – ne zlobnost. Sabrat ću sve to sa sv. Maksimom Ispovjednikom u nekoliko riječi: ''Ukrasi svoju misaonu moć stalnim sjećanjem na Boga, molitvom i poznavanjem Božjih istina; osjećajnu moć odricanjem sebe i oslobođenjem od svakog ugađanja sebi, a razdražljivost ljubavlju, i budi uvjeren svjetlost se tvoga uma nikada neće pomračiti i spomenute zle misli neće u tebi imati mjesta''. Ako budeš jutrom, večerom i u toku čitavog dana budio u sebi nebrojena milosna osjećanja i raspoloženja, nevidljivi neprijatelji ti se neće približiti, jer ćeš sličiti na vojskovođu koji stalno vrši smotru svoje vojske i postrojava je u bojni red, a na njega se ne savjetuje napadati. I to neprijatelji znaju.
Samo tim putem tj. suprotstavljanjem kreposti svojim strastima možeš iskorijeniti strasti iz sebe i zauzeti siguran stav. Jer dok korijenje strasti ostaje u čovjeku, ono će uvijek puštati izdanke i gušiti i onemogućavati kreposti ili vrline.
Tu se čovjek stalno izlaže opasnosti da ponovo padne u ranije grijehe i upropasti sve što je postigao. Zato se bori na pokazani način sve dok ne uništiš i ne istrijebiš strasnu naviku protiv koje ustaješ, jer kao što je ova navika ojačala čestim ponavljanjem, tako je za njeno slabljenje i uništenje potrebno neprekidno prakticirati vrlinu koja joj je protivna, koja se s njom bori i pobjeđuje je. Ako se ta krepost bude uporno prakticirala, strasna navika slabi i gine, a krepost i navika da se čini dobro sve se više ukorjenjuje. Nije potrebno da ti kažem i to da je za postizanje dobre navike nužno činiti više dobrih djela nego što je za lošu naviku potrebno činiti zlih, zato što se loše navike brže ukorjenjuju, pošto imaju za pomoćnika grijeh koji živi u nama. To je ugađanje sebi. Zato ma kako da ti se napor učini teškim, ti ga, znajući slabost svoje dobre i jačinu svoje strasne volje, ne prekidaj nego primoravaj sebe na taj napor. Neka je tvoj rad u početku i nesavršen, ali on će održavati tvoju hrabrost u borbi i probijati put pobjedi.
Bori se junački ne samo sa jakim nego i sa malim i slabijim napadima strasti. Jer mali napadi krče put velikim, osobito kada pređu u naviku. Iskustvo je više puta potvrdilo da kada se tko ne stara da izbaci iz srca male strasne želje, pošto je već pobijedio velike, taj će se izložiti iznenadnom i neočekivanom i tako snažnom napadu neprijatelja da neće odoljeti, nego će pasti još dublje nego ranije.
Napominjem ti još da moraš sasijecati i odbacivati od sebe svaku privezanost za ma što (ma to bilo i dozvoljeno ali ne i nužno), čim samo primijetiš da to slabi odlučnost tvoje volje, otklanja tvoju pažnju od tebe i kvari poredak pobožnog života koji si ustrojio, kao što su na primjer: šetnje, poznanstva, razgovori, večere, ručci, spavanje i slično. Puno ćeš koristi imati od toga, naučit ćeš se da pobjeđuješ sebe i u svemu drugom, postat ćeš snažniji i iskusniji u borbi sa iskušenjima, izbjeći ćeš mnoge i razne zamke zlog duha, koji umije da ih postavlja na tim na izgled bezopasnim stazama, i, vjeruj, činit ćeš ono što je ugodno Bogu.
Ako poslušaš moje savjete i hrabro počneš vršiti spomenute svete podvige, budi uvjeren da ćeš za kratko vrijeme postići uspjeh i postati istinski, a ne lažno i samo po imenu, duhovan. No, znaj da je protivljenje samome sebi u ovom slučaju nužni zakon, koji isključuje svako samo-naslađivanje, čak i u duhovnom smislu. Ako miješaš jedno s drugim, ili činiš samo ono što ti je ugodno, makar to bilo i duhovne prirode, pokvarit ćeš čitavu stvar. Trudit ćeš se ali nećeš imati koristi: donijet ćeš samo cvijet bez ploda i ni u čemu se duhovnom stvarno ni sigurno nećeš ustaliti. Izgledat će da imaš nečeg duhovnog ali u stvari toga neće biti. Jer sve istinski duhovno dolazi milošću Svetoga Duha, a milost se nastanjuje samo u onima koji su razapeli sebe dobrovoljnim stradanjima i lišavanjima bez ikakvog žaljenja sebe i kroz to se sjedinili s raspetim za njih Gospodinom Spasiteljem našim.

ŠTO DA SE ČINI AKO VIŠA, RAZUMNA VOLJA BUDE NAIZGLED POTPUNO POBJEĐENA NIŽOM VOLJOM I ZLIM DUHOM

Ako koji put osjetiš tako snažan napad grijeha, da ti se učini da mu nikako ne možeš odoljeti i da ti zato nedostaje snage, ni tada ne opuštaj ruke, nego se preni i stoj čvrsto. To je zamka zlog duha da pomišlju o beznađu presječe svaki otpor te da mu se čovjek, položivši oružje, preda u ruke bez borbe. Pomisli onda na to lukavstvo neprijatelja i ne odstupaj. Jer sve dokle god se voljom ne opredijeliš za strasnu želju stojiš u broju pobjednika, premda se tvoje osjećanje i priklonilo na stranu strasti. A, nitko i ništa ne može prisiliti tvoju volju, niti iščupati iz tvojih ruku pobjedu i oboriti te, pa ma kakvu silnu i žestoku borbu poduzeo. Bog je našoj slobodnoj volji dao takvu snagu da kad bi sva ljudska osjećanja, sav svijet i svi demoni ustali protiv nje i uhvatili se s njom u koštac, ne mogu činiti nad njom nasilja; na čovjekovoj strani uvijek ostaje sloboda zaželjeti ili ne zaželjeti nešto. Zato volja i odgovara za sve i podleže sudu. Zapamti dobro da ma kako izgledao sebi slab, ne možeš opravdati sebe ako se odlučiš za strasnu želju. To će ti kazati i tvoja savjest. Zato budi spreman da se utoliko vatrenije usprotiviš, ukoliko je jači napad, i nikada ne odstupaj od te odluke. U svakom slučaju sjećaj se riječi apostola Pavla: Bdijte postojani u vjeri, muževni budite, čvrsti. (1 Kor 16,13)

Držeći svoju volju nepopustljivom prema grešnim sklonostima i stojeći na strani zahtjeva više volje, koristi jedno za drugim duhovna oružja. Glavno je od njih molitva. Njom i oduševi sebe govoreći: Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim? Kad navale na me zlotvori da mi tijelo žderu, protivnici moji i dušmani, oni posrću i padaju. Neka se vojska protiv mene utabori, srce se moje ne boji; neka i rat plane protiv mene, i tada pun sam pouzdanja. (Ps 27,1-3) U svoj se luk nisam pouzdavao, niti me mač moj spašavao. Dičili smo se Bogom u svako doba i tvoje ime slavili uvijek. (Ps 44, 6-8)

Oduševljen tako, čini i ti ono što u vidljivom ratu čini vojnik koga pritisne neprijatelj: on se malo povlači nazad da bi izabrao zgodniji položaj i osmotrio kako će najlakše baciti strijelu neprijatelju u srce. Sabravši svoje misli unutra i probudivši saznanje i osjećanje, ništavila i nemoći da sam učiniš što je potrebno, priteci Bogu koji sve može. Pozovi ga s toplom nadom i sa suzama u pomoć protiv strasti koja te napada i reci: Ustani, u pomoć nam priteci, izbavi nas radi ljubavi svoje! (Ps 44,26) Stavi oklop, uzmi štit svoj i ustani meni u pomoć! Neka se smetu i postide koji život moj traže, neka uzmaknu i neka se posrame koji mi propast snuju! (Ps 35, 2 i 4) Kraljice Bogorodice, ne dopusti da pokleknem pred neprijateljem i da me pobijedi. Anđele, čuvaru moj, sačuvaj me u sjenci krila svojih od neprijateljskih strijela i mačem svojim porazi ih i otjeraj od mene.
Ustraj u tim molitvama i uskoro ćeš vidjeti da ti dolazi pomoć. Pazi na sebe stalno. Zli duh zna silu takvih molitava i žuri se da ih spriječi ili razbije besmislenim mrmljanjem na Boga. Čim to primijetiš, požuri da se u tebi ponovo uspostavi uvjerenje da Bog ne napastuje nikoga. Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. (Jak 1, 13-14) Zatim razgledaj svoja ranija djela, osjećaje i misli i vidjet ćeš da je upravo iz njih proizašla ta unutrašnja bura. Zli duh je nabacio klevete na Boga, a tvoju nemarnost prikrio. Zato moraš vjerom opravdati u sebi Boga i rasuđivanjem skinuti sa sebe lažljivi demonski pokrov, osloboditi se popuštanja sebi i, ispovjedivši skrušeno taj unutrašnji grijeh, pomoliti se kao što je gore rečeno i to će ti donijeti Božju pomoć.
Pošto se pak unutrašnja bura utiša, borba se vodi po općim pravilima nevidljivog rata o kojima je već govoreno.

BORBA SE MORA VODITI HRABRO I NEPREKIDNO

Ako želiš da pobijediš zlog duha što je moguće lakše i brže nužno je da se boriš protiv svih svojih strasti hrabro i neprekidno a osobito protiv samoljublja, ugađanja sebi i žaljenja sebe, zato što ono služi za korijen i izvor svih strasti i što se ono ne može ukrotiti ničim do radosnim primanjem nevolja, lišavanja, neosnovanih optužbi i ugnjetavanja od strane ljudi. Ako se to ispušta iz vida i čovjek i dalje žali sebe, onda su napori bezuspješni i pobjede nesavršene i nesigurne.
Zato borba mora biti neprekidna i mora se voditi s velikom duševnom hrabrošću. Do hrabrosti se ipak može lako doći ako se izmoli od Boga. Izađi, dakle, na bojno polje bez dvoumljenja. Ako ti dođe i uplaši te pomisao da je zao duh jak a ti slab, sjeti se da je Bog svemoćan i da te on voli. Koliko je slabih žena i koliko je nedorasle djece podigla na borbu misao o tako velikoj pomoći. I održali su pobjedu, pobijedili su svu mudrost svijeta, sva lukavstva neprijatelja tj. zlog duha i svu zlobu pakla.
Zato se nikako ne smiješ plašiti kada se počnu rojiti misli da je borba koju podižu neprijatelji protiv tebe strašna, da nema svršetka i da će se protegnuti do kraja života, da te neće mimoići padanja i da će se ona ponavljati mnogo puta i na razne načine. Znaj da se naši neprijatelji sa svima svojim lukavstvima nalaze pod rukom našeg božanskog zapovjednika Gospodina Isusa Krista, u čiju čast i slavu se ti boriš. Pošto te on sam vodi u borbu, svakako da neće dopustiti da neprijatelji učine nad tobom nasilje, ako ti sam od svoje volje ne prijeđeš na stranu neprijatelja, nego će se sam boriti za tebe i predat će neprijatelje u tvoje ruke kad mu to bude ugodno, kao što je rečeno: 

Gospodin, Bog tvoj, ide posred tvoga tabora da te štiti i da ti predaje neprijatelje. (Pnz 23,15)
Ako Gospodin uspori da ti da potpunu pobjedu nad neprijateljima i odloži je do posljednjeg dana tvog života, znaj da i to čini samo radi tvog dobra, samo ti ne odstupaj i ne prestaj voditi borbu svom snagom. Makar bivao i ranjavan, ne odbacuj oružje i ne bježi s bojnog polja. Imaj samo jednu namjeru tj. boriti se i boriti se svim oduševljenjem i svom hrabrošću, jer je to nužno. Nema čovjeka koga bi mimoišla borba u životu. A, tko ne vodi borbu protiv strasti, taj će neminovno biti predan smrti.
Korisno je da stalno misliš zašto je Bogu ugodno da nas ostavi u tom borbenom položaju. A, evo zašto. Kao što nekada, vodeći Izrael u obećanu zemlju, Bog nije zapovjedio da se istrijebe svi narodi, nego je ostavio pet tuđih i neprijateljski prema Izraelu raspoloženih plemena. Prvo - zato da bi vidio da li je čvrsta vjera izabranog naroda i je li vjerno ispunjava njegove zapovijedi, a drugo - da bi naučio svoj narod da vodi borbu. Tako, ne iskorjenjuje on odjednom ni sve naše strasti, nego ih ostavlja da žive u nama, da se bore s nama do same smrti, da bi ispitao našu ljubav prema njemu i našu pokornost njegovoj volji i da bi nas naučio duhovnoj borbi.
Budući stalno okruženi tolikim i takvim neprijateljima koji nas strahovito mrze, ne možemo očekivati mir i prekid neprijateljstva, nego moramo u svakom trenutku biti spremni za borbu i čim je neprijatelji najave, odmah hrabro ulaziti u nju. Razumje se, bolje bi bilo da nismo u početku otvarali svoju dušu i puštali unutra strasti. Sada, kada su one prokrčile put ne možemo više biti bezbrižni nego se moramo oružati protiv njih da bi ih istjerali iz sebe. One su bestidne i uporne i neće izaći ako ih ne istjeramo silom.

KAKO SE KRISTOV VOJNIK MORA IZJUTRA SPREMITI ZA BORBU

Čim se izjutra probudiš i kažeš molitvu: Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku, prvi posao neka ti bude da se povučeš u svoje srce. Kad to učiniš, sjeti se da ti s jedne strane stoji neprijatelj i strasna želja, s kojima si u ratu i koji su spremni da te napadnu. Zato odmah donesi odluku ili da pobijediš ili da umreš, ali da ne odustaneš. Sjeti se isto tako da ti s druge strane stoji pobjedonosni vojskovođa tvoj, Gospodin Krist, s Presvetom svojom Majkom i svecima, i mnoštvo svetih anđela na čelu s arkanđelom Mihovilom, spremni da ti priteknu u pomoć, i zato se oduševi nadom.

Eto, ustat će na tebe knez pakla sa svojom vojskom i počet će raspaljivati u tebi strasne čežnje, zavaravat će raznim lažnim obećanjima tvoju sklonost ugađanja sebi samo da bi se prestao boriti sa strašću i da bi joj se pokorio i uvjeravat će te da je to bolje i mirnije. Ali ćeš istovremeno i čuti glas s desna da budeš oprezan. To ti šapće i oduševljava te tvoj anđeo čuvar u ime Gospodina i vojske Njegove. Predstoji ti borba sa strašću i drugim tvojim neprijateljima, govori ti on. Ne plaši se i ne bježi s bojnog polja. Jer sam Gospodin Isus, tvoj vojskovođa, stoji blizu tebe, okružen anđelima, spreman da se s tobom bori protiv neprijatelja. On neće dozvoliti da te neprijatelji obore i pobjede, jer je obećano: Gospodin će se boriti za vas. (Izl 14,14) Zato stoj čvrsto, trudi se da ne podlegneš, nego napregni svu snagu da odoliš napadu vapijući iz dubine duše: Bijesu dušmana mojih ne predaj me. (Ps 27,12) Obrati se Gospodinu svome, Bogorodici, svim anđelima i svetima. Doći će ti pomoć i pobijedit ćeš, jer je napisano: Pišem vama, mladići, jer ste pobijedili Zloga. (1 Iv 2,13) Ne mari što si slab i sputan lošim navikama i što su neprijatelji tvoji jaki i mnogobrojni. Puno je silnija moć Onoga koji te je stvorio i iskupio. I neusporedivo je jači od svih Bog, tvoj zaštitnik u ovoj borbi, kao što je napisano: Gospodin silan i junačan, Gospod silan u boju (Ps 24,8) Pored toga, više On želi da te spasi, nego što tvoj neprijatelj želi da te pogubi. Zato se bori i nikada ne osjećaj napor, koji u tu borbu ulažeš, kao teret. Jer se tim trudom, prisilom sebe na dobro i odricanjem od poročnih navika bez žaljenja sebe, dobija pobjeda i umnaža riznica kojom se kupuje Kraljevstvo nebesko i duša zauvijek sjedinjuje s Bogom.

Tako svakog jutra počinji, u ime Božje, borbu sa svojim neprijateljima ne uzdanjem u sebe i velikom nadom u Boga. Molitvom primoravaj sebe na potrebne trudove i duhovne podvige, a naročito se pomaži umno-srčanom molitvom: ''Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni grešniku''. To strašno ime sjaji kao mač u srcu i kao grom pogađa zle duhove i strasti. Zato je sv. Ivan Klimak i kazao: ''Imenom Gospodina Isusa Krista bičuj neprijatelje''. O toj ćemo molitvi govoriti kasnije u posebnom poglavlju. Tim oružjem, ponavljam, pobijedi neprijatelje onako kako sam ti već savjetovao: prvo, protivljenjem strasti, zatim, mržnjom prema njoj i najzad, djelima vrline koja joj je potpuno suprotna. Razumije se, sve se to mora vršiti u molitvenoj atmosferi. Čineći tako, radit ćeš djelo ugodno Bogu tvome, koji sa svojom proslavljenom svetom Crkvom na nebesima promatra tvoju bitku.

Težak je i zamoran taj boj, ali se ne žalosti i ne predaji se. Misli da smo dužni da služimo svome Bogu i da nam je, ako hoćemo da živimo, borba neizbježna, jer čim se prestanemo boriti, osuđeni smo na smrt. Pazi da te neprijatelj ne prevari nagovorom: ''Popusti samo za jedan čas''.

Što ćeš postići ako odstupiš od života po Bogu i predaš se svijetu, njegovim radostima i tjelesnim nasladama? Kao takav bit ćeš daleko od Boga, a to je strašno biti i jedan trenutak, a kamo li jedan sat. Uz to, zar je to obično djelo da bi trajalo samo jedan sat? Neće li proći u tome životu, protivnom Bogu, sat za satom, a potom dani za danima i godine za godinama? A onda? Ako se Bog smiluje nad tobom i dadne ti da se osvijestiš, otrgneš od te đavlove zamke i probudiš iz sna grijeha, ipak moraš stupiti u borbu koju sada izbjegavaš, s tom razlikom što će kasnije borba biti daleko teža i bolnija, a pored toga i sa slabijim izgledima na uspjeh.

Ako te Gospodin ostavi u rukama tvoje zle sklonosti i neprijatelja, šta će biti? Neću ponavljati, reći ću ti samo: razmisli! Jer tko to ne zna? Poslije života u mučnim okovima zlih strasti, opijenosti čula, ali bez pravih radosti, doći će iznenada čas smrti, strašno i mučno stanje duše, koje ni riječ Božja nije mogla izraziti, nego je samo kazala: Tada će reći gorama i kamenju: padnite na nas i sakrijte nas od lica Onoga koji sjedi na prijestolju i od srdžbe Jaganjčeve. (Otk 6,16) Taj krik koji počinje u času smrti produžit će se do svršetka svijeta, slušat će se u čas Strašnog suda i uvijek bez odziva. Ne budi toliko bezuman da se svjesno baciš u vječne muke pakla, bježeći od trenutnih podviga i borbe. Kao razuman čovjek bolje je da sada učiniš neznatne napore duhovne borbe, da bi, kad pobijediš, dobio vijenac i bio u zajednici s Bogom i ovdje i tamo tj. u Kraljevstvu nebeskom.

KOJIM REDOM DA SAVLADAMO SVOJE STRASTI

Korisno je da znaš kojim se redom moraš boriti protiv strasti, da bi se borio uspješno, a ne kako bilo. Jer mnogi nisu na to pazili, pa ne samo da nisu uspjeli, nego su još i naštetili sebi.

Ovim se redom bori protiv svojih neprijatelja i savladavaj svoje zle želje i strasti: najprije uđi pažljivo u svoje srce i dobro ispitaj kojim je mislima, raspoloženjima i naklonostima ono osobito zauzeto i koja strast najviše gospodari i vrši tiraniju nad njim. Digni onda najprije oružje protiv te strasti i staraj se da je savladaš. Usmjeri na to svu svoju pažnju i svu svoju brigu. Ali, ako se slučajno pojavi koja druga strast, odmah se pobrini za nju i uguši je pa se opet vrati borbi protiv svoje glavne strasti, koja neprekidno pokazuje svoje prisustvo i vlast. Jer se i u duhovnoj borbi kao i u svakoj drugoj moramo boriti protiv onoga što ustaje na nas u danom trenutku.

KAKO ĆEŠ SAVLADATI STRASTI KOJE IZNENADA NAIĐU

Ako nisi naučio da se boriš protiv iznenadnih napada strasti, na primjer protiv srdžbe zbog nanijete ti uvrede, savjetujem ti da postupiš ovako: postavi sebi pravilo da svaki dan, još dok sjediš kod kuće, razmisliš što ti se sve može u toku dana ugodno i neugodno dogoditi i koje se sve strasti i razdraženja tim povodom mogu u tebi pokrenuti, pa se unaprijed pripremi kako da ih u klici ugušiš i ne dozvoliš da se pojave. Ako tako budeš činio, nikada te napad strasti neće iznenaditi, nego ćeš uvijek biti spreman da mu se odupreš: neće te obuzeti gnjev ni zarobiti pohota. Čini takvu smotru osobito onda kada moraš ići nekuda gdje ćeš se sresti s osobama koje te mogu privući ili razdražiti. Ako se spremiš, lako ćeš izbjeći i jedno i drugo.

Val strasti će se, čim se podigne, razbiti o tebe kao o stijenu i neće te prevaliti kao mali čamac. O tome te, bar što se gnjeva tiče, uvjerava i sam prorok David kad kaže: Prenuh se i ne zbunih se.

Ali, tom pripremom nije sve učinjeno. Strast ipak može izbiti, i to neočekivano. U tom slučaju postupaj ovako: čim osjetiš da se strast javlja pohitaj da je zaustaviš silnim naprezanjem volje. Siđi umom u srce i ne dopusti da strast uđe u njega. Pazi da se ono ne razdraži i ne zanese. A, ako strast uspje iznenada da prodre u srce, postaraj se odmah da to izvana ni riječju, ni pogledom, ni pokretom ne pokažeš.

Potom primoraj sebe da uzneseš um i srce Bogu, da se sjetiš bezgranične Božje ljubavi i njegove pravde. Zatim se trudi da spriječiš vanjsko pojavljivanje strasti i da probudiš vrlinu koja joj je suprotna. To možda i nećeš savršeno obaviti kako namjeravaš, ali ipak ne odstupaj. Ako ti borba izgleda i bezuspješna, malo kasnije kad strast oslabi stvar će poći nabolje i moći ćeš sve dobro privesti kraju. Glavno je ne dozvoliti da se strast izvana pojavi. To će je zaustaviti. Zato, čim se malo pribereš, pohitaj srcu i postaraj se da izbaciš iz njega prljavštinu.

Najbolja i najsigurnija zaštita od iznenadnog napada strasti je odstranjenje uzroka koji do nje dovodi. A postoje samo dva uzroka: ljubav i mržnja. Ako je tvoje srce osvojila ljubav prema nekoj osobi ili nekoj stvari, prirodno je da kada vidiš da neko žalosti osobu koju voliš, ili ti oduzima stvar koju voliš, onog časa uskiptiš i ustaješ protiv njega. Zato, ako želiš da te prepadi ne iznenade, potrudi se da savladaš i da iščupaš iz srca tu nedozvoljenu ljubav, i koliko si se više zanio, utoliko se više staraj da postaneš ravnodušan prema njoj, jer ukoliko je tvoja ljubav veća, utoliko će se burnije i nenadano strasti u svim navedenim slučajevima pojavljivati.

Isto tako, ako mrziš nekoga ili imaš odvratnost prema nečemu, doći ćeš također u priliku da planeš, kada se s njim sretneš, a osobito ako ga tko još i pohvali. Zato, ako hoćeš da sačuvaš duševni mir u takvim slučajevima, primoraj prvo sebe da ugušiš to ružno osjećanje.

U tom će ti, bar što se tiče ljudi, pomoći razmišljanje da su i oni Božja stvorenja, sazdana kao i ti po slici i prilici njegovoj, da su i oni iskupljeni dragocjenom krvlju Gospodina Isusa Krista, da su i oni tvoja subraća, koju ne smiješ mrziti čak ni mišlju, kao što je napisano: Ne mrzi svoga brata u svom srcu! (Lev 19,17)

Ako su zaslužili da ne budeš prema njima dobro raspoložen, a ti ipak jesi, postat ćeš sličan Bogu koji voli svako svoje stvorenje i ne stidi se nikoga, kao što veli premudri Salomon: Ljubiš sve što postoji i ničeg se ne gnušaš od onoga što si stvorio, niti mrziš nešto što si ustrojio, i koji, daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. (Mt 5,45)

KAKO ĆEŠ SAVLADATI TJELESNE STRASTI

S tjelesnim se strastima moraš boriti na osobit način!
Prije iskušenja treba da izbjegavaš prilike koje dovode do iskušenja i strasti. Ovdje važi pravilo: izbjegni po svaku cijenu slučajeve koji mogu da pomute mir tvoga tijela, a osobito izbjegni susret s licima drugog pola. Ako koji put budeš morao da govoriš s njima, govori malo i gledaj da se na tebi ogleda ne samo skromnost nego i određena strogost. Neka u tvojim riječima bude više uzdržanosti i hladnoće nego ljubaznosti.
Nikad ne vjeruj neprijatelju (Sir 12,10), govori premudri Sirah. I ti nikada ne vjeruj svome tijelu. Jer kao što željezo rađa hrđu, tako i naša povrijeđena priroda tijela rađa zle i pohotne sklonosti. Ne vjeruj, ponavljam, sebi u tom pogledu, makar da ne osjećaš i da već davno nisi osjećao žaoku tijela. Jer se ona po koji put pritaji i šuti po čitave godine ali je spremna da se pojavi u trenutku kada se i ne nadaš. I ukoliko se više pretvara i ne daje ni najmanjeg povoda za sumnju utoliko veću štetu nanosi kasnije i često pobjeđuje do smrti.
Potrebno je isto tako bojati se osobito dodira sa onim licima drugoga spola s kojima se smatra da je dozvoljeno biti zajedno. Bilo što su nam rod, ili što su pobožna i puna vrlina, ili što su nas čime zadužila, te moramo prema njima biti pažljivi i zahvalni. Toga se treba čuvati zato što se u tom odnosu u kome nema straha i opreznosti skoro uvijek uvlači čulna strast koja malo po malo proniče neosjetno u dušu do najdubljih dubina i toliko zamrači um, da oni koji su toj bolesti podlegli počinju da ne smatraju ni za što opasne povode za grijeh, kao što su: strasni pogledi, slatke riječi, primamljivi pokreti i položaji tijela, stiskanje ruku, od čega najzad padaju u sami grijeh i druge đavlove zamke iz kojih se kasnije nikako ne mogu osloboditi.
Bježi, brate, od te vatre, zato što je čovjek kao barut. Ne misli samouvjereno o sebi da si natopljen vodom dobre i snažne volje. Ne, nego misli da si suh, presuh barut i da ćeš za čas, čim osjetiš tu vatru, buknuti. Ne uzdaj se u čvrstinu svoje revnosti ni u svoju spremnost da ćeš prije umrijeti nego što ćeš grijehom uvrijediti Boga. Jer od čestog dodira i sjedenja oči u oči, tjelesna će vatra malo po malo sasušiti rosu tvoje odlučnosti i nećeš ni primijetiti kada te plamen tjelesne ljubavi bude obuzimao. A, poslije ćeš, hrleći grijehu, prestati da se stidiš ljudi i da se bojiš Boga, i nećeš ni za što smatrati čast i život, kao ni paklena mučenja.
Zato se, ako iskreno želiš da ne padneš u ropstvo grijeha i ne platiš to duhovnom smrću na svaki način kloni takvog dodira s licima koja ti mogu poslužiti za sablazan. Premudri Salomon naziva premudrim čovjeka koji se boji i koji izbjegava povode za grijeh. A, onoga koji se puno i samouvjereno uzda u sebe i ne čuva se, naziva nerazumnim: Mudar se boji i oda zla se uklanja, a bezuman se raspaljuje i bez straha je. (Izr 14,16) Zar nije na to ukazivao i apostol Pavao kada je zapovijedao Korinćanima: Bježite od bludnosti! (1 Kor 6,18)

Kloni se nerada i lijenosti, pazi dobro na svoje pomisli i mudro vodi svoja djela.
Ne ogluši se o savjete nadstojnika i duhovnih otaca, nego im se rado i odmah povinuj u svemu i spremno ispuni sve što ti zapovjede, a naročito ono što će ti služiti za skrušenost i što je protivno tvojoj volji i tvojim sklonostima.
Nikad ne dozvoli sebi da sudiš smjelo o bližnjem, nikoga ne osuđuj, osobito za ovaj grijeh o kome govorimo, čak i kad javno padne u njega, nego se sažali nad njim. Ne ljuti se na grešnika i ne smij se nad njim, nego neka ti njegov pad posluži kao pouka za poniznost. Znajući da si i sam slab i sklon zlu, govori sebi: danas je pao on, a sutra ću pasti ja. Ako budeš brz da osudiš i prezreš drugoga, Bog će te zato teško kazniti i dozvolit će da padneš u isti grijeh za koji osuđuješ drugoga. Rečeno je: Ne sudite da ne budete suđeni! (Mt 7,1) Bit ćeš osuđen da padneš da bi na djelu uvidio pogubnost oholosti i da bi poslije toga s poniznošću tražio lijek od dva zla: oholosti i bluda. No ako te Bog po svojoj milosti sačuva od pada, te održiš svoju misao čednom, ipak, ako si osuđivao, ne osuđuj više i ne uzdaj se u sebe, nego radije strahuj i ne vjeruj u svoju postojanost.
Pazi na sebe i bdij nad sobom. Ako si dobio kakav dar od Boga ili si u povoljnom duhovnom stanju, nemoj se samouvjereno ponijeti i misliti za sebe da predstavljaš nešto, da te neprijatelji ne smiju napasti i da ćeš ih odbiti čim se usude da ti se približe. Čim to pomisliš, past ćeš kao jesenji list s drveta.
Eto šta moraš činiti prije no što nastupi iskušenje!
A, evo što moraš činiti za vrijeme samog iskušenja: pronađi brzo uzrok zašto nastaje borba i odmah ga odstrani. Uzroci mogu biti unutrašnji i vanjski. Vanjski su: sloboda očiju, slatke riječi, a isto takve po sadržaju i po melodiji pjesme, lijepe i od finih materija haljine, ugodni mirisi, slobodno ponašanje i slobodni razgovori, dodiri i stiskanje ruku, razne igre i tome slično. Kao lijek protiv svega toga služi: skromno oblačenje, odsutnost želje da se vidi, čuje, osjeti, kaže i dodirne išta od onoga što prouzrokuje strast. Kao što je već rečeno, naročito valja izbjegavati općenje s licima drugog spola.
Unutrašnji su uzroci: život u izobilju i neradu u kome sve tjelesne želje dobiju puno zadovoljenje, a zatim grješne misli, koje dolaze ili sjećanjem na ono što se vidjelo, čulo i doživjelo, ili pod djelovanjem duhova zlobe.
Protiv provođenja života u obilju i neradu služi: post, bdijenje, tjelesni trud, pokloni do iznemoglosti i druga dragovoljna zamaranja tijela, što savjetuju i zapovijedaju mudri i iskusni sveti oci. A, protiv grešnih pomisli, ma od čega dolazile, služe za lijek razna duhovna zanimanja koja odgovaraju tvome stanju kao: čitanje svetih i za dušu korisnih knjiga, osobito sv. Efrema Sirijskog, Ivana Klimaka, zbirke Dobrotoljublje i drugih, zatim pobožna razmišljanja i molitve.
Kad počnu da te napadaju grešne misli, moli se za spas raspetom Gospodinu ovako: ''Isuse, Gospodine moj, pohitaj mi u pomoć i ne dopusti neprijatelju da me zarobi''. Potraži brzo križ, ljubi na njemu rane Gospodina koji je radi nas razapet i govori im s ljubavlju: ''Dragocjene rane, najsvetije rane, prečiste rane, ranite izgubljeno moje srce i ne dozvolite mi da vas ožalostim i nagrdim svojom prljavštinom''.
Kada se u tebi roje grešne misli, nemoj kao što neki preporučuju, predstavljati sebi nečistoću tjelesnih grijeha, ni grižnju savjesti koja iza njih dolazi, ni gubitak čistoće i časti, niti što slično. Ne trudi se da razmišljaš o tome jer takvo razmišljanje nije uvijek pravo sredstvo za odolijevanje iskušenju, nego naprotiv može još više raspiriti borbu i čak dovesti do pada. Jer, iako se ovdje um protivi strasti, ipak se mislima vezuje za predmete prema kojima srce nije ravnodušno, te se ono naslađuje njima, a to već znači unutrašnji pad. Ne čini tako! Nego misli o nečemu drugom što će skrenuti pažnju na drugu stranu i sasvim otrijezniti srce. Misli na život i stradanja Gospodina Isusa, koji je radi nas uzeo tijelo, o neminovnom času smrti, o strašnom času posljednjeg suda.
Ako se dogodi, a to češće biva, da te grješne misli i dalje silno napadaju, ne boj se i ne prestaj da razmišljaš o tome.
Razmišljanje prekidaj češće ovakvom ili sličnom molitvom: ''Oslobodi me, Tvorče i Izbavitelju, od ovih neprijatelja, u slavu tvojih stradanja i tvoje neiskazane dobrote''. Tom ili sličnom molitvom i završi svoje razmišljanje.
Dobro je da uopće ne misliš na te stvari, jer predstava o njima nije bezopasna. Ne zadržavaj se na razgovoru o njima, da bi tobože vidio povodi li se duša za njima ili ne. Takav ogled, premda naizgled dobar, ustvari je zamka đavola koji na ovaj način hoće da te što više zadrži da misliš na to i da te tim putem navede na grijeh ili bar da te baci u malodušnost.
Umjesto svih razmišljanja o onome što te smućuje, otiđi i ispovjedi sve podrobno duhovnom ocu i onda neka nastane mir u tvom umu i srcu. Ne uznemiravaj sebe nikakvim pitanjima, nego se zadovolji rješenjem duhovnika. Samo, otkrij mu sve što je zbunjivalo i što te zbunjuje ne skrivajući ništa i ne dopuštajući stidu da ti veže jezik. Neka ti i to posluži za stjecanje poniznosti, jer ako u svakoj borbi s neprijateljima imamo potrebu za dubokom skrušenošću, koliko nam je tek ona potrebna za vrijeme borbe s tjelesnim strastima? Tim prije što je samo ovo iskušenje u većini slučajeva plod oholosti ili kazna za oholost. Zato sv. Ivan Klimak i kaže da tko je pao u blud ili drugi kakav tjelesni grijeh, taj je prije toga pao u oholost i da mu je Bog dopustio da padne da bi se ponizio: ''Gdje je nastao pad, ondje se prvo uselila oholost, jer je oholost prethodnica pada''. I još: ''Pad je kazna oholome''.
Najzad, kad se utišaju grešne misli i iskušenje prođe, postupaj ovako: ma koliko ti izgledalo da si slobodan od tjelesne borbe i ma koliko bio u to uvjeren, ipak se svesrdno staraj da držiš daleko svoj um i svoju pažnju od lica koja su bila povod iskušenju. Ni u kom se slučaju ne odazivaj pozivu da se vidiš s njima pod izgovorom da si rod, ili što su te osobe tobože i tvoji dobrotvori. Shvati da je to samo prevara naše iskvarene prirode i zamka lukavog neprijatelja koji se i tu pretvara u svijetlog anđela da bi nas bacio u tamu.

KAKO SE TREBA BORITI PROTIV NEMARNOSTI I LIJENOSTI

Da ne padneš u nemar koji zaustavlja napredak u savršenstvu i predaje te u ruke neprijatelja, moraš izbjegavati sve vrste prazne radoznalosti, svako vezivanje za ma što zemaljsko i svaki posao koji radiš samo zato što ti se on sviđa, iako ti ne odgovara. Isto tako, moraš po svaku cijenu primorati sebe da brzo i rado ispuniš savjet i svaku zapovijed svojih nadstojnika i duhovnih otaca i da činiš sve onda i onako kako oni hoće.

Kad imaš da svršiš posao ni u kom slučaju ne kasni, nego mu odmah pristupi, jer prvo i kratko kašnjenje dovest će te do drugog i dužeg, a ovo do trećeg još dužeg i tako dalje. Tako se posao odugovlači ili kao tegoban napusti. A, kad jednom okusiš slasti nerada, počet ćeš da voliš više nerad od rada i doći ćeš malo po malo do navike da ne radiš ništa, do lijenosti u kojoj će strasti toliko ovladati tobom, da ćeš prestati i da osjećaš da je to grijeh. A, to će trajati sve dok ti lijenost ne dosadi i ne pristupiš ponovo na posao. Tada ćeš sa stidom uvidjeti koliko si nužnih poslova propustio iz puste želje da radiš samo ono što se tebi sviđa.
Taj nemar koji počinje skoro neprimjetno proniče cijelo biće i ne samo da svojim otrovom nagriza volju u koju unosi odvratnost prema svakom radu i svakom duhovnom zanimanju i poslušnosti, nego oslijepi i um i ne daje mu da vidi svu nerazumnost i lažnost misli na kojima se tako nastrojena volja zasniva. On mu ne dozvoljava da dođe do zdravog rasuđivanja koje bi podiglo lijenu volju da što brže i što usrdnije izvrši posao i ne odlaže ga za kasnije, jer nije dovoljno samo raditi brzo, nego je potrebno da se svaki posao radi u pravo vrijeme i s velikom pažnjom i usrdnošću da bi ispao što bolje. Slušaj što je napisano: Proklet bio tko nemarno obavlja poslove Gospodinove! (Jer 48,10) I ti podvrgavaš sebe toj osudi, zato što si lijen da razmisliš o vrijednosti i dostojanstvu rada i da nagnaš sebe da ga obaviš u pravo vrijeme i s odlučnošću koja razmeće sve misli o teškoćama koje ti lijenost nameće da bi te od rada odvratila.
Neka te ne napusti misao i uvjerenje da je jedno uzdizanje uma Bogu i jedno skrušeno padanje na koljena pred njim daleko vrijednije od svih blaga ovoga svijeta i da nam se svaki put kad savladamo lijenost i primoramo sebe da svršimo čestito posao koji stoji pred nama sprema vijenac pobjede, a da se, naprotiv, neradnicima malo po malo oduzimaju i oni darovi koji su im ranije za usrdno služenje bili dati. Ako u ovome i ostanu, gube udio u Kraljevstvu Božjem, jer je u priči o onima koji su pozvani bili na svadbu i zbog lijenosti nisu došli, Bog kazao: A, kažem vam: nijedan od onih pozvanih neće okusiti moje večere. (Lk 14,24) Tako biva s nemarnima. Onima pak koji su vrijedni i koji bez žaljenja primoravaju sebe na svako dobro djelo, Gospodin umnožava milosne darove i sprema im vječno blaženi život u svome nebeskom Kraljevstvu, kao što je rekao: Kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe. (Mt 11,12)
Ako ti zla misao, u namjeri da te baci u nemar bude prikazivala da moraš dugo vremena ulagati trud da bi zadobio vrlinu koju si zavolio, da su tvoji neprijatelji silni i mnogobrojni, a da si ti sam i nemoćan, da moraš puno raditi i poduzeti veliki napor da bi dostigao taj cilj, ne slušaj je, nego misli ovako: ''Moram raditi, ali to nije tako puno; moram uložiti napor, ali ne tako veliki i to neće trajati tako dugo''. Misli da ćeš sresti neprijatelje, ali ne tako mnogobrojne, nego samo jednog i da si ti, zahvaljujući Božjoj pomoći, koja je uvijek uz tebe, daleko jači od njega. Ako budeš tako činio, nemar će početi da odstupa od tebe. Na njegovo će mjesto, pod djelovanjem dobrih misli i osjećaja, malo po malo doći revnost i najzad će zavladati svim moćima tvoje duše i tijela.
Tako postupi i kada je u pitanju molitva. Ako moraš stajati na molitvi čas i učini ti se da je to teško, to, pristupajući molitvi, ne misli da ćeš stajati čitav sat, nego samo četvrt sata, a pošto neprimjetno odstojiš moleći se tih četvrt sata, reci sebi: ''Molit ću se još četvrt sata, to nije tako puno''. Zatim učini to isto s trećom i četvrtom četvrti, i tako ćeš završiti molitvu ne osjećajući teškoću i napor. Ako koji put u toku molitve osjetiš toliku tegobu da to već smeta molitvi, onda je prekini na čas, pa joj se kasnije ponovo vrati i dovrši je.
Tako postupi i s ručnim radovima i sa svim onim što ti je zapovjeđeno da izvršiš. Učinit će ti se da je tih poslova puno, oneraspoložit ćeš se i opustiti ruke. Zato ne misli o mnoštvu poslova, nego, ohrabrivši srce, prilegni na prvi posao i radi ga svom usrdnošću kao da drugih poslova uopće i nema i svršit ćeš ga mirno. Potom, isto tako, pristupi i ostalim i sve ćeš ih mirno i bez uzrujavanja i žurbe obaviti.
Ako ne budeš tako savladao osjećaj tegobe od rada koje preda te iznosi neprijatelj, nemar će te najzad potpuno osvojiti, te ćeš, ne samo kad moraš preuzeti kakav posao nego i kad se on samo izdaleka pojavi, osjećati kao da ti je čitava planina na leđima. Osjećat ćeš se opterećenim i mučit ćeš se kao neko tko je zapao u bezizlazan položaj. Tako ni za vrijeme mira nećeš imati mira i bez posla osjećat ćeš se preopterećen poslovima.
Zato, brate, znaj da bolest lijenosti i nerada razara malo po malo svojim otrovom ne samo početne i male izdanke, iz kojih bi se vremenom mogle razviti dobre navike, nego i one koje su već davno stečene i služe za osnovu pobožnog života. Kao što crv malo po malo nagriza drvo, tako i ona vremenom neosjetno uništava i istrijebi same osnovne niti duhovnog života. Pomoću nje đavao rasprostire zamke i mreže iskušenja na svakog čovjeka. S osobitim pak nastojanjem i lukavstvom poduzima to protiv revnih u duhovnom životu, jer zna da se lijenčina i neradnik lako podaje pohotama i pada, kao što je napisano: Besposleni živi u pohotama. Zato bdij stalno, moli se i revan budi u dobru, kao što priliči hrabrom borcu. Uzaludna je žudnja lijenčine. (Izr 13,4) Ne sjedi skrštenih ruku, odlažući šivanje svadbenog ruha do časa kad budeš morao u punoj svečanoj opremi izići u susret ženiku Kristu Gospodinu. Govori sebi svaki dan da je sada u našim rukama, a sutra u rukama Božjim i da Onaj koji ti je poklonio jutro nije vezao sebe obećanjem da će ti dati i večer. Nikako ne slušaj zlog duha kada ti bude šaptao: ''Pokloni meni današnji dan, a Bogu daj sutrašnji''. Ne čini to nipošto, nego sve sate svoga života provodi onako kako je ugodno Bogu. Pomisli da ti se poslije ovoga sata drugi možda neće ni dati i da ćeš za svaki minut ovoga sata biti dužan dati najpodrobniji odgovor. Razumij da je to vrijeme kojim raspolažeš toliko dragocjeno da se ne može procijeniti, i ako ga potrošiš uludo doći će čas kada ćeš ga tražiti i nećeš ga naći. Smatraj taj dan izgubljenim jer, premda si činio dobra djela, nisi savladao svoje loše želje i sklonosti.
Završavam ove savjete ponavljajući zapovijed apostola Pavla: Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan. (1 Tim 6,12). Jer često biva da jedan čas revnog truda osvoji Raj i da ga jedan čas nerada gubi. Budi marljiv ako želiš da zasvjedočiš koliko je jaka tvoja nada u spasenje pred Bogom. Tko se uzda u Gospodina, uspjet će. (Izr 28,25)

O PRAVILNOM KORIŠTENJU ČULA

Pobožni revnitelj mora obratiti puno pažnje na pravilno korištenje čula: vida, sluha, mirisa, ukusa i dodira. Naše srce stalno želi naslade i radosti.

Trebalo bi da ih traži unutra, u duši, koja je stvorena po slici Onoga koji je izvor svake radosti. Kada smo otpali od Boga, učinili smo to radi sebe, ali se nismo zadržali na sebi, nego smo izišli van sebe i tako smo počeli tražiti sebi radosti i zadovoljstva izvana. U tome su nam čula postala vođe. Preko njih duša izlazi napolje, osjeća stvari, i kojima se od njih naslađuju čula naslađuje se i ona sama i misli da joj je u tome svo blago. Tako se poredak pokvario: umjesto da traži Boga unutra, srce traži slasti izvana i zadovoljava se njima. Oni koji su se odazvali Božjem glasu: 

''Obratite se'', kaju se i postavljaju sebi za zakon da ponovo ustanove u sebi prvobitni poredak života, tj. da se vrate unutra i odatle Bogu da bi živjeli Njime i u Njemu, i u tome nalazili svoje najveće dobro i nosili u sebi izvor zadovoljstva. Uspostavljanje takvog poretka, i kad se poduzima s velikom odlučnošću i jakom voljom ipak se ne postiže odmah. Pred onim koji se na to odlučio stoji velika borba s ranijim navikama, da se naslađuje i zadovoljava sebe, dok se one ne iskorijene i zamijene drugim koje odgovaraju novom životu. I baš tu veliki značaj ima gospodarenje čulima i pravilno korištenje njima.
Svako čulo ima svoj krug ugodnog i neugodnog. Duša se ugodnim naslađuje, i kad na to navikne, stvara se u njoj sklonost prema tome. Na taj se način od svakog čula korijeni u duši po koja strasna sklonost. One se sve kriju u duši i miruju dok ne naiđe povod koji ih uzbuđuje. Ponekad se one pokreću i pomišlju na omiljene predmete, ali uglavnom to biva onda kad su ti predmeti na domaku čula i ova ih osjećaju. Tada pohota ustaje neobuzdano i u čovjeku koji nije odlučio da se ne predaje tome, rađa grijehom, a grijeh izvršen rađa smrću (Jak 1,15), te se na njemu izvršava riječ proroka smrt se ušulja kroz prozore naše (Jer 9,21), tj. kroz čula koja su prozori duše za vezu s vanjskim svijetom. Tako raspaljena pohota podiže u čovjeku, koji je odlučio da se bori, vrlo jaki vjetar koji ga može i oboriti.
Zato upravljaj i koristi se čulima tako da se preko njih ne raspiruju strasne sklonosti, nego da ona primaju samo utiske koji guše strasna, a potpomažu plemenita osjećanja.
Čuo si u kakvu te opasnost mogu dovesti čula. Zato pazi na sebe i brini se da to preduhitriš. Ne dopusti svojim čulima da blude tamo i amo kako hoće i upućuj ih, ne na iskorištavanje čulnih strasti nego na ono što je dobro, korisno i potrebno. Ako su se dosada tvoja čula opijala tjelesnim nasladama, trudi se odsada svim silama da ih obuzdaš i vratiš natrag. Upravljaj njima tako da bi ona koja su bila zarobljena sujetnim i ubitačnim zadovoljstvima dobila od svake tvari utiske korisne za dušu i oplemenila je. Ti utisci koji rađaju u duši uzvišene misli sabirat će dušu i uznosit će je Bogu, kao što govori blaženi Augustin: ''Koliko god je tvari u svijetu, sve one razgovaraju s pobožnim čovjekom na jeziku, istina nijemom, ali ne manje stvarnom i za njega ugodnom i razumljivom, od čega se u njemu rađaju uzvišene i pobožne misli i ljubav prema Bogu biva vatrena''.
To i ti možeš činiti na ovaj način. Kada pred tobom stoji bilo koja tvar, odijeli u mislima ono što je u njoj čulno i materijalno od onoga što je od tvornog Duha Božjeg. Pomisli da ona nema biće sama od sebe nego da je djelo Boga koji joj daje biće, ljepotu, moć i sve drugo što je u njoj dobro. Zatim prenesi tu misao i na sve druge vidljive tvari i raduj se srcem što je jedan Bog uzrok i početak toliko velikih i toliko divnih savršenstava, i što su ta savršenstva ništa drugo nego slabi odsjaj i sjenka beskrajnih njegovih savršenstava. Čini tako češće pri pogledu na svaku tvar i naviknut ćeš da, gledajući vidljive tvari, bez zadržavanja pažnje na njihovoj vanjštini, proničeš u ono što je u njima božansko, u njihovu nevidljivu, skrivenu ljepotu, do koje se može doći samo umom. Tako će sve što je u tvarima izvana privlačno za čula, proći mimo tvoju pažnju i osjećanja, a njihov će unutrašnji sadržaj ovladati umom i buditi da slaviš Boga.
Tako kad promatraš materijalne stihije i misliš o njihovom biću i sili, zapjevat ćeš od velike radosti Tvorcu: ''Bože veliki i silo neizmjerna, radujem se i veselim se što si ti jedini početak i uzrok suštine i sile tvari''.
Kad pogledaš nebo i nebeska tijela: sunce, mjesec i zvijezde i pomisliš da su svoj sjaj i bljesak dobili od Boga, reci: ''Svjetlosti predivna koja si stvorila svaku materijalnu svjetlost, prvi uzroče anđeoskog radovanja i ushićenja svetih, u koju s divljenjem gledaju oči kerubina, i u usporedbi s kojom je svaka druga svjetlost duboka tama, slavim te i uznosim. Istinska Svjetlosti, koja prosvjećuješ svakog čovjeka koji dolazi na svijet, udostoj me da uvijek gledam umom u tebe i da se punom radošću raduje srce moje''.
Kad promatraš drveće, travu i drugo bilje i razmišljaš kako žive, hrane se, obnavljaju se i rastu kao i da ne žive sami od sebe, nego da je sve u njima od stvaralačkog Duha, reci: ''Evo gdje je pravi život, od kojega, u kojem i kojim živi, hrani se i množi sve''.
A, kad promatraš sebe ili druge ljude i pomisliš da je jedino čovjeku dat izuzetan položaj, da je on jedini od svih živih bića na zemlji obdaren razumom i predstavlja zajednicu materijalne i nematerijalne tvari, ustani na slavljenje Tvorca i reci: ''Slava ti, Sveto Trojstvo, što si me udostojao svojom slikom, razumom, riječju, živim tijelom, i darovao mi moć da postanem sličan tebi i imam vječno tebe u sebi''.
Tako čini i sa svakim drugim čulom. Vidjevši ljepotu tvari, odijeli umom ono što vidiš od duhovnog značenja koje ne vidiš i, znajući da je sva ta ljepota koja se izvana vidi djelo nevidljivog i prekrasnog stvaralačkog Duha, koji je uzrok svake vanjske ljepote, reci ispunjen radošću: ''Gle obilnih potoka iz nestvorenog izvora! Gle svjetlosnog dažda iz beskrajnog mora svakoga dobra! Kako se veseli srce kad misli na neiskazanu ljepotu Tvorca moga koji je početak i uzrok svake stvorene ljepote! Kakvom sam duhovnom radošću ispunjen kad mislim na neiskazanu ljepotu Boga moga u kojoj je početak svake ljepote''!
Kada čuješ kakav ugodan glas ili harmoniju ugodnih glasova, uznesi um Bogu i reci: ''Harmonijo harmonija, Gospodine moj, kako se radujem zbog beskrajnih savršenstava tvojih koja se odražavaju na anđeoskim korovima na nebesima i na bezbrojnim stvorenjima pod nebesima i čine jednu prekrasnu i divnu simfoniju. Kada će, Gospodine, doći čas da čujem najslađi glas tvoj koji mi govori: Mir svoj dajem ti, mir od strasti, Jer je glas tvoj sladak, kako pjeva zaručnica u Pjesmi nad pjesmama (Pj 2,14).
Ako osjetiš kakav miris, neka ti to posluži da se sjetiš miomirisa Duha Svetoga i kažeš: ''Gle mirisa Cvjeta miomirisnoga i Mira neiscrpnog koji se izlijeva od najčišćih anđela do posljednjih stvorenja''.
Kada jedeš i piješ, pomisli da Bog daje svemu ukus i reci: ''Raduj se, dušo moja, što izvan Boga nema za tebe nikakvog zadovoljstva''.
Kad pružiš ruke svoje da što učiniš, sjeti se da je Bog prvi uzrok svakog pokreta, a ti samo oruđe u njegovoj ruci, i reci: ''Kakvu radost osjećam, Bože moj, kad pomislim da bez tebe ne mogu učiniti ništa i da si ti prvi i glavni radnik u svakom djelu''.
Kada vidiš kod nekog koju vrlinu, reci Bogu svome: ''O prebogata riznice svake vrline, koliko se radujem što znam i vidim da svako dobro dolazi od tebe i da je svako naše dobro u ravnanju s tvojim božanskim savršenstvima ništa. Zahvaljujem ti Bože za ovo i za svako dobro koje činiš mome bližnjem. Spomeni se, Dobrotvore, i moje ubogosti u vrlinama''.
I svaki put kad osjetiš u Božjim tvarima nešto privlačno, ne zadržavaj pažnju na toj privlačnosti, nego prenesi svoju misao na Boga i reci: ''Ako su tvoja stvorenja, Bože, tako divna i donose tolike radosti, koliko si bezmjerno divan i koliko više donosiš radosti ti, Tvorče svega''.
Ako budeš tako činio, dolazit ćeš i pomoću čula do spoznaje Boga, prelazeći uvijek umom od tvari k Tvorcu. Postojanje i uređenje svega stvorenog bit će za tebe knjiga bogoslovlja i, nalazeći se u ovom, posjedovat ćeš znanje o onom svijetu. Jer je sav svijet i sva priroda samo organ u kome pod vidljivim nevidljivo prebiva. Sam Tvorac i Umjetnik svega, pružajući pogledu razumnih stvorenja u vidljivom i materijalnom svijetu svoja nevidljiva i materijalna savršenstva i djelovanja. Zato premudri Salomon govori, da se kroz ljepotu stvorenja vidi njihov Tvorac, a sv. Pavao uvjerava da što se na njemu ne može vidjeti, od postanka svijeta moglo se poznati i vidjeti na stvorenjima, i njegova vječna sila i božanstvo. (Rim 1,20) 

U svijetu Božjem su s jedne strane postavljena sva stvorenja Božja, a s druge strane ljudi obogaćeni razumnom silom da bi ovi, gledajući stvorenja Božja i vidjevši kako su premudro stvorena, dolazili do poznavanja vječne i iskonske Riječi kroz koju je sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. (Iv 1,3) I mi prirodno iz djela poznajemo Tvorca, te je potrebno samo pravilno i zdravo rasuđivati i preko tvari doći do vjere i vidjeti Boga.

KAKO NAS STVARI KOJE VIDIMO MOGU PODSTAĆI NA RAZMIŠLJANJE O UTJELOVLJENJU SPASITELJA I O TAJNAMA NJEGOVOG ŽIVOTA, STRADANJA I SMRTI

Pokazali smo kako se promatranjem materijalnog svijeta može um podići do sagledavanja Boga. Izložit ćemo kako se još od materijalnog može uzdići božanskom. To se postiže prenošenjem misli od materijalnog na razmišljanje o utjelovljenju Spasitelja i o najsvetijim tajnama njegovog života, stradanja i smrti.
Kad vidiš ili dodirneš uže, bič, trnje, čavle ili što slično, pomisli da je sve to nekada služilo kao oruđe za stradanje tvoga Gospodina.
Kad vidiš sirotinjske kuće ili živiš u njima, sjeti se pećine i jaslica u kojima se on rodio.
Kad vidiš da pada kiša, sjeti se krvavih kaplji znoja koje su kapale s njegovog božanskog tijela u Getsemanskom vrtu i kvasile zemlju.
Kad vidiš more i lađe na njemu, sjeti se kako je nekada Bog tvoj hodio po moru i, stojeći u lađi, učio narod.
Neka te kamenje podsjeti na ono kamenje koje se raspalo u času smrti tvoga Gospodina, i zemlja po kojoj hodaš neka te podsjeća kako se zemlja potresla kada su se Kristove muke završile.
Neka te sunce podsjeća na tamu koja ga je obavila u času smrti Isusove; voda neka te sjeća na onu vodu koja je potekla zajedno s krvlju iz njegovih božanskih rebara kada ga je vojnik mrtvog probio na križu. Kada piješ vino ili koje drugo piće, sjeti se onog octa i žuči kojima su ga na križu napojili.
Kada se oblačiš, sjeti se da se vječni Logos obukao u ljudsko tijelo da bi te odjenuo svojim božanstvom. Kada vidiš sebe obučena, pomisli na Krista Gospodina, koji je bio obnažen, bičevan i raspet radi tebe.
Ako ti se koji glas učini ugodnim, sjeti se i tada Spasitelja iz čijih se usta izlijeva svaka milost i slast, kao što se pjeva u psalmima: Po usnama ti se milina prosula (Ps 45,2) i zbog čije slatke riječi narod nije mogao da se odvoji od njega, kao što svjedoči evanđelist Luka kad kaže: Jer je sav narod visio o njegovoj riječi. (Lk 19,48)
Kad čuješ graju i viku naroda, sjeti se bezakonog krika Židova: Ukloni! Ukloni! Raspni ga! (Iv 19,15) koji su tada slušale uši Isusove.
Kada vidiš čije lijepo lice, sjeti se da je najljepši od ljudskih sinova (Ps 45,3), Gospodin Isus Krist, iz ljubavi prema tebi bio na križu bez obličja i ljepote, prezren više nego itko od sinova ljudskih.
Uvijek kada otkucava sat, sjećaj se one tuge koja je obuzela Gospodina Isusa kada se u Getsemanskom vrtu počeo užasavati trenutka stradanja i smrti, ili pomisli da slušaš udarce čekića koji su se čuli prilikom razapinjanja Gospodina.
A, kada na tebe ili na koga drugog naiđe stradanje, misli da je svaka naša žalost i stradanje ništa u usporedbi s mučenjima i ranama koje je Gospodin pretrpio radi našeg spasenja.

KAKO ĆEŠ IZ VANJSKIH UTISAKA IZVUĆI MORALNE POUKE

Kada vidiš stvari koje su lijepe i koje su cijenjene na zemlji, pomisli da su ništavne kao smeće prema ljepotama i dragocjenostima nebeskim.
Promatrajući sunce, pomisli da je duša svjetlija i krasnija od njega ako je ispunjena milošću, a ako nije, da je mračnija i ružnija od najcrnje tame.
Kad čuješ ptičju pjesmu u proljeće, pomisli kako se na nebu na sve strane razliježu odjeci pjesme Aleluja i drugih anđeoskih himni i moli Boga da te udostoji da mu vječno pjevaš s nebeskim duhovima o kojima piše u Otkrivenju: Nakon toga začujem kao jak glas silnoga mnoštva na nebu: "Aleluja! Spasenje i slava i moć Bogu našemu!'' (Otk 19,1)
Kad osjetiš da te zanosi nečija ljepota, pomisli da se pod tom privlačnošću krije lukava zmija, spremna da te rani i usmrti i reci joj: ''Uzaludan ti je trud, prokleta zmijo, jer mi je Gospodin pomoćnik''. Potom se obrati Bogu i reci: ''Blagoslovljen si, Bože moj, koji si mi otkrio skrivene neprijatelje i koji nas ne dade za plijen zubima njihovim! (Ps 124,6) A zatim se skloni kao pod spasonosno utočište pod rane Raspetoga i pomisli koliko je Gospodin pretrpio u najsvetijem tijelu svom da bi te izbavio od grijeha i uselio u tebe mržnju prema strasti. Postoji još jedno sredstvo za borbu protiv zanošenja nečijom tjelesnom ljepotom. Čim se taj zanos pojavi, pomisli kako će izgledati poslije smrti tijelo koje te sada očarava.
Kad hodaš, pomisli da se tvoj život sve korak po korak bliži grobu. Kad vidiš kako ptice brzo lete i kako rijeke brzo teku, pomisli da još većom brzinom leti tvoj život, hitajući kraju.
Kada se podignu burni vjetrovi, kad nebo prekriju oblaci i kada stanu sijevati munje i tutnjati gromovi, sjeti se strašnog Sudnjeg dana, padni na koljena, pokloni se Gospodinu i moli ga za pomoć da se pripremiš da bez stida iziđeš u čas suda pred lice Njegovog strašnog veličanstva.
Čak i kada ti se događaju neprijatnosti, vježbaj svoj um poučnim mislima. Misli na volju Božju koja svim upravlja, uvjeri sebe da je predobra premudrost i pravedna volja Božja htjela, radi tvog dobra i radi tvog spasenja da toliko pretrpiš. Raduj se zbog te ljubavi koju ti ukazuje Bog. Raduj se što ti daje mogućnosti da pokažeš kako se rado i s ljubavlju pokoravaš Njegovoj volji u svemu što mu je bilo ugodno da ti pošalje i reci od srca: ''Evo ispunjava se na meni volja Božja. On je iz ljubavi prema meni htio da podnesem ovu neprijatnost, žalost, gubitak, nepravednu optužbu. Neka je blagoslovljeno ime Gospodinovo''.
Kad ti dođe na um kakva dobra misao, obrati se Bogu i budući uvjeren da ti je on poslao, zahvali mu na njoj.
Kada čitaš riječ Božju, misli da je u svakoj riječi prisutan Bog i primaj te riječi kao da izlaze iz njegovih božanskih usta.
Kada u vrijeme dok sunce blista na nebu, vidiš da nailazi tama i zamrači njegovu svjetlost, pomoli se Bogu da ti ne dopusti pad u najcrnju tamu.
Kada gledaš križ, sjeti se da je on zastava našeg duhovnog ratovanja, u kome se nalazi pobjednička sila i da ćeš, ako se udaljiš od njega, biti predan u ruke neprijatelja svojih, a ako ostaneš pod njim, da ćeš zadobiti nebo i ući u njega sa slavom.
Ikone svetih neka ti kazuju koliko imaš molitelja pred Bogom, koji se uvijek za tebe mole i koliko boraca koji se s tobom stalno bore. Oni su se cijelog života hrabro borili s neprijateljima, pobijedili ih i pokazali ti bojište s koga ćeš njihovom pomoću poći ukrašen pobjedničkim vijencima vječnoj slavi nebeskoj.
Kada vidiš hram, sjeti se da je tvoja duša također hram Božji, kao što je napisano: Jer mi smo hram Boga živoga (2 Kor 6,16) i da zato moraš čuvati dušu čistu i neporočnu.
Svaki put kad čuješ dobru vijest, sjeti se blage vijesti i pozdrava arkanđela: Bogorodice Djevo, raduj se! Zahvali Bogu što je poslao tu blagu vijest koja je bila početak našeg spasenja; raduj se zajedno s Bogorodicom zbog veličanstva do koga se ona uzdigla svojom najdubljom poniznošću, i pokloni se zajedno s njom i s arkanđelom Gabrijelom njenom božanskom Sinu. Dobro je da češće u toku dana ponavljaš tu pjesmu, a da to činiš po tri puta izjutra, u podne i uvečer, postavi sebi za ne izmijenjeno pravilo.
I reći ću ti još ukratko: pazi neprekidno na svoja čula i ne dopusti da ono što preko njih primaš uzbudi i hrani tvoje strasti, nego se, naprotiv, koristi njima tako kako te ono što primaš ne bi omelo u odluci da uvijek i u svemu služiš Bogu. Tome, pored ovog što je rečeno ovdje, pomaže pravilo koje smo spomenuli u prvim glavama ove knjige: ne zanositi se ničim i ne mrziti ništa prije nego što se dobro promisli, kako se treba prema nečemu odnositi da bi to bilo sukladno s voljom Božjom izraženom u njegovim zapovijedima.
Napominjem još i to da ove upute o pravilnom korištenju čula nisu iznijeta da tako stalno činiš, nego samo da ih znaš i da se njima koristiš kada je to potrebno. Sabravši um u srce, prebivaj u njemu s Gospodinom neprekidno i neka ti On bude rukovodilac i pomoćnik u savladavanju neprijatelja i strasti čas prostim unutrašnjim protivljenjem strastima, čas dobrim djelima koja su im suprotna. A nesumnjivo je da je za nevidljivu borbu veoma djelotvorno pokriti kao duhovnim pokrivačem sve materijalno.

OPĆA UPUTSTVA O UPOTREBI ČULA

Ostaje mi još da navedem opća pravila kako valja upotrijebiti čula da utisci koje preko njih dobijemo ne bi razorili ono što smo u duhovno moralnom smislu postigli.
a) Prije svega, po svaku cijenu uzdrži oči i ne dozvoli im da radoznalo zagledaju u lica i ispituju jesu li lijepa ili ružna. Ne dozvoli im da gledaju nago tijelo ne samo tuđe, nego ni svoje. Jer se iz te radoznalosti u srcu rađa sladostrašće koje podliježe osudi po riječima Gospodina: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. (Mt 5,28)
I od mudraca neko je napisao: Ne poželi u svom srcu njezine ljepote i ne daj da te osvoji trepavicama svojim. (Izr 6,25)
Nemoj, isto tako, gledati ni lijepa jela i pića. Sjeti se pramajke Eve koja je, pogledavši žudno na plod zabranjenog drveta, zaželjela ga, ubrala, okusila i podvrgla smrti sebe i sav svoj rod.
Ne gledaj s željom na lijepe haljine, ni na srebro, ni zlato, ni blistave svjetske parade da ti u dušu ne bi ušla strast sujete ili taštine i srebroljublja, od čega David moli da bude izbavljen: Odvrati moje oči da ne vide ništavost, život mi čuvaj na putu svojemu! (Ps 119,37)
I uopće, kloni se da gledaš razne igre, veselja, raskoš, da slušaš prepirke, svađe, prazne razgovore.
Kloni se i svih ostalih nepriličnih djela kojima se zanosi nerazumni svijet, a koja zabranjuje zakon Božji.
Bježi i skrivaj oči od svega toga da ti se u srcu ne bi pokrenula strast i ispunila ga sramnim slikama i tako podigla buru u duši i prekinula tvoj podvig. Nego posjeti crkvu, gledaj svete ikone, svete knjige, groblja i sve što je sveto i što može spasonosno djelovati na dušu.
b) Treba da čuvaš i svoj sluh. U prvom redu ne slušaj sramne i sladostrasne riječi, pjesme i muziku, od kojih se duša uzmuti i srce raspali pohotom.
Ne slušaj ni bučne i vesele razgovore, pusta i izmišljena pričanja, a ako ih preko volje i čuješ, ne naslađuj se njima. Ne pristoji kršćanima da nalaze zadovoljstva u takvim razgovorima. To zadovoljstvo valja ostaviti ljudima za koje je apostol Pavao rekao da vole da ih škakljaju po ušima, odvraćaju se od istine i okreću se bajkama.
Isto tako, ne slušaj s nasladom osude, ogovaranja i klevete koje ljudi rasprostiru o svojim bližnjima, nego, ili ih prekini ako možeš, ili se prosto udalji da ih ne slušaš. Jer sv. Bazilije Veliki smatra da valja izbjegavati ne samo one koji osuđuju i govore klevete, nego i one koji ih bez protivljenja slušaju.
Ne slušaj ni prazne i sujetne razgovore u kojima provodi vrijeme i kojima se naslađuje veliki dio svijeta. Jer je u zakonu napisano: Ne pristaj uz sujetne razgovore. I Salomon se molio: Udalji od mene licemjernu i lažnu riječ. (Izr 30,8) A Spasitelj je rekao: A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji. (Mt 12,36)
Napokon, čuvaj se i od ostalih razgovora koji mogu škoditi duši, od kojih važno mjesto zauzimaju laskanje i pohvale. Sjeti se riječi iz proroka Izaije: O narode moj, vladaoci te tvoji zavode i raskopavaju put kojim hodiš. (Iz 3,12) Nego voli da slušaš božanske riječi, svete pjesme i psalme i sve što je časno, sveto, premudro i korisno za dušu. Nauči se da rado slušaš grdnje i ukore kada te tko njima obasipa.
c) Čuvaj i čulo mirisa i izbjegavaj da osjećaš mirise koji raznježuju i koji mogu da izazovu grješne misli, ne maži se njima; to priliči sumnjivim ženama a ne ozbiljnim ljudima. Od toga slabi muževnost duše i uzbuđuju se strasti, te se na onima koji koriste mirise često izvršavaju proročke riječi koje glase: Teško vama koji se mažete skupocjenim mirisima (Am 6,6), jer mjesto mirisa bit će smrad (Iz 3,24).
d) Pazi također na čulo ukusa i stomak. Ne podlegni ropstvu raznovrsnih jela koja goje i mirisnih napitaka koji raspaljuju. Jer dok dođeš do onoga što je potrebno za držanje obilne trpeze moraš se često služiti lažju, obmanom, pa i krađom. A tu dolaze i druge strasti i zla djela. Kada budeš imao raskošnu trpezu i kreneš da se time naslađuješ, utonut ćeš u bezdan tjelesnih naslada i životinjskih prohtjeva, koji obilno djeluju preko stomaka. I past ćeš pod osudu proroka Amosa, koji je govorio: Teško vama … koji jedete janjce iz stada i teliće ugojene … i pijete vino velikim čašama. (Am 6, 1-4-6)
e) Izbjegavaj da dodiruješ ne samo tuđe nego i svoje tijelo, osobito izvjesne dijelove. Ukoliko je neko u tome slobodniji, utoliko u njemu biva snažnija pohota i vuče ga grijehu. I ostala čula pomažu da se pohota pokrene i na određen način surađuju izdaleka da dođe do grijeha, ali ako i čulo dodira dođe do izražaja, onda je već sasvim teško uzdržati se od grješnog djela.
Nemoj oblačiti tijelo u mekane, raznobojne, raskošne haljine, niti ukrašavati glavu dragocjenim pokrivačima i noge bogatom obućom. Ne priliči to ljudima. Nego se odijevaj tako da haljina odgovara svojoj namjeni, to jest da sačuva tijelo od hladnoće zimi i od žege ljeti. Inače, možeš i ti čuti ono što i bogataš koji se oblačio u svilu i skerlet: Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja (Lk 16,25) i ubrojiti se u one kojima je prijetio prorok Ezekiel da će odbaciti svoje plašteve, i skinuti vezene haljine (Ez 26,16).
Ostavi i ostala ugađanja tijelu kao što su: česta kupanja, lijepe kuće, tepisi, skup namještaj, raskošne postelje i nježnosti na njima. Čuvaj se svega toga kao opasnog po čistoću duše i kao povoda za uzbuđivanje i predaju tjelesnim i nečistim djelima, da ne bi i ti pao pod prokletstvo koje je izrekao sv. prorok Amos: Teško vama … koji ležite na odrima od slonove kosti i pružate se na posteljama svojim (Am 6,1-4).
Sve što sam nabrojio služi protiv podržavanja strasti. Ako ne budeš pogrešno sve to smatrao samo za sitnice na koje ne vrijedi obraćati pažnju, nego se muški odupreš i ne dopustiš da što rđavo ulazi kroz čula u dušu i srce, lako ćeš oslabiti snagu strasti, jer im nećeš davati hrane i izići ćeš iz borbe kao pobjednik. Napisano je kod Joba: Lav ugiba jer mu nesta plijena (Job 4, 11). I strasti ginu ako se odstrane uzbudljivi utisci koji dolaze preko čula i koji ih hrane.

KAKO ĆEŠ UPRAVLJATI JEZIKOM

Nužno je znati kako treba upraviti jezikom i obuzdati ga. Pokretač jezika je srce. Čime je puno srce, to se izlijeva preko jezika. Ali i obratno, ono što se preko jezika izlilo, jače i dublje se usađuje u srce.
Dobra osjećanja su šutljiva, a samoljubiva žele da budu objavljena. Velika pričljivost u većini slučajeva dolazi iz neke ohole samouvjerenosti. Uobrazivši da puno znamo i da je naše mišljenje o nečemu točno, osjećamo nesavladanu potrebu da naširoko i nadugačko, s mnogim ponavljanjima predamo to mišljenje i drugima, namećući im se ne traženi za učitelje, vjerujući da učimo one koji često znaju stvari daleko bolje nego mi. Ovo što smo rekli odnosi se bar na slučajeve kada je ono o čemu se govori koliko toliko dostojno pažnje. U većini pak slučajeva velika pričljivost je isto što i prazno pričanje i nema riječi kojima bi se iskazalo kakva sve zla od te rđave navike dolaze. Velika pričljivost otvara vrata duše kroz koja odilazi toplina srca, a tim više to čine prazni razgovori. Oni odvlače čovjekovu pažnju od njega samog i u srcu na koje se ne pazi počinju se potkradati strasna osjećanja i želje. Po koji put to biva u tolikoj mjeri da kad se prazni razgovori završe, u srcu se nađe ne samo pristanak nego i odluka da se pristupi strasnim djelima.
Prazni razgovori su vrata za osuđivanje i klevete, raznosači raznih vijesti i mišljenja, sijači nesloge i razdora. Oni ubijaju želju za duhovnim radom i skoro uvijek služe kao zavjesa ondje gdje stvarnog znanja nedostaje. Poslije puno govorenja, kada dim samozadovoljstva prođe, uvijek ostane u duši neko osjećanje tuge i lijenosti. Nije li to svjedočanstvo da duša i nehotice osjeća da je pokradena?
U želji da pokaže da je čovjeku koji mnogo govori teško uzdržati se od nekorisnog, grješnog i štetnog, apostol Jakov je rekao da je uzdržavanje jezika osobina samo savršenih ljudi: Ako tko u govoru ne griješi, savršen je čovjek, vrstan zauzdati i cijelo tijelo. (Jak 3,2)
Kada čovjek počne da govori za svoje zadovoljstvo, on se zanese riječima i postane sličan ne zauzdanom konju te govori ne samo ono što je dobro i ugodno, nego i ono što je rđavo i neugodno. Zato apostol i naziva jezik zlo nemirno, pun otrova smrtonosnog. (Jak 3,8) Slično je i Salomon rekao: Obilje riječi ne biva bez grijeha, a tko zauzdava svoj jezik, razuman je. (Izr 10,19)

Mi s Propovjednikom mislimo da tko mnogo govori taj pokazuje svoje bezumlje, jer obično samo ludi mnogo govore.
Ne upuštaj se u druge razgovore s onim tko te nerado sluša, da mu ne bi postao mrzak kao što je napisano: Tko odviše govori, postaje odvratan. 

(Sir 20,8)
Čuvaj se da ne govoriš surovo i visokim tonom, jer je i jedno i drugo mrsko i stvara uvjerenje da si vrlo sujetan i da jako visoko misliš o sebi.
Ne govori o sebi, o svojim djelima i svojim srodnicima, izuzev slučajeva kada je to nužno, no i tada govori što je moguće kraće i brže.
Kada vidiš da neki puno govori o sebi primoravaj sebe da ih ne podupireš, čak i kada ti se njihove riječi učine ponizne i pune samo-ukora.
Kada je potrebno da govoriš o svom bližnjem i o njegovim djelima, ne ustručavaj se, ali ipak govori koliko je moguće kraće, čak i onda kada je potrebno govoriti radi njegovog dobra.
Kada govoriš, govori o Bogu, osobito o njegovoj ljubavi i dobroti, ali govori sa strahom i pazi da ne pogriješiš i kažeš o Bogu nešto što će zbuniti prosta srca onih koji slušaju. Zato radije slušaj druge kada o tome govore i čuvaj njihove riječi u srcu.
A kada se govori o nečem drugom, onda neka glas dopire samo do tvoga sluha, a um neka bude vezan s Bogom. Čak i kada je nužno saslušati nekoga da bi razumio o čemu se radi i da bi odgovorio, ne zaboravljaj ni tada da između riječi koje slušaš i govoriš, nađeš vremena da podigneš um Bogu i da misliš o tome kako on ne skida svoje oko s tebe i vidi šta gospodari u tvojim mislima, riječima i djelima.
Kada je potrebno da govoriš, dobro razmisli što hoćeš da kažeš prije nego što riječ pređe preko tvoga jezika. Uvidjet ćeš da je bolje da puno što od toga i ne iziđe iz tvojih usta. Znaj pri tome da i ono što ti izgleda dobro, bolje je da bude sahranjeno u grobu šutnje. Ako to odmah ne uvidiš, uvidjet ćeš svakako kad govor završiš.
Šutnja je velika snaga u duhovnoj borbi i zalog pobjede. Ona je draga onome tko se ne uzda u sebe nego u Boga. Ona je čuvar molitve, pomoćnik u vježbanju u vrlinama i znak mudrosti. Sv. Izak veli: ''Uzdržavanje jezika ne samo da pomaže umu da se uzdiže Bogu, nego daje čovjeku i u vanjskim, tjelesnim djelima veliku pomoć i snagu''. Na drugom mjestu isti sveti otac ovako hvali šutnju: ''Kada na jednu stranu staviš sva djela podviga u životu, a na drugu šutnju, vidjet ćeš da je šutnja teža. Ima mnogo dobrih savjeta, ali onome tko se preda šutnji nisu potrebni mnogi savjeti''. Na trećem mjestu on naziva šutnju ''tajnom budućeg vijeka''. ''Riječi su, veli, oruđe ovog svijeta.'' A sv. Barsanufije stavlja šutnju čak i iznad raspravljanja o Bogu.
Da bi se navikao na šutnju, postoji samo jedno prosto sredstvo: poduzmi da šutiš i samo će te šutnja tome naučiti. Da bi podržao sklonost prema tome trudu, razmišljaj češće o strašnim posljedicama nerazborite pričljivosti i o spasonosnim posljedicama šutnje. A kada okusiš divne plodove šutnje, neće ti više biti potrebni nikakvi savjeti u tom pogledu.

KAKO SE TREBA BORITI PROTIV NAVALE SJEĆANJA

Kazali smo što je bilo potrebno o gospodarenju čulima. Treba da kažemo nešto i o tome kako treba upravljati duševnim moćima a u prvom redu sjećanjem.
Sjećanje predstavlja neku vrstu unutrašnjeg čula koje obnavlja u nama sve što se pomoću pet vanjskih čula doživjelo. Vanjska čula i čulni predmeti sliče u neku ruku na pečat, a moć sjećanja na otisak pečata. Pošto nemamo mogućnosti da imamo uvijek pred sobom predmete koje smo vidjeli, čuli, mirisali, okusili ili dodirnuli, vraćamo ih u svijest pomoću sjećanja, razmišljamo i sudimo o njima kao da su pred nama.
Ti si, na primjer, nekada bio u Smirni, ali si otišao iz nje i ne vidiš je više, ali kad zaželiš ti se sjećaš Smirne onakva kakva je po izgledu, veličini, rasporedu. To ne znači da duša izlazi iz tebe i odlazi u Smirnu, kao što neupućeni misle, nego vidiš sliku tog grada koja se u tebi utisnula.
To sjećanje na materijalne predmete mnogo dosađuje onima koji žele da uvijek budu s Bogom, jer odvlači pažnju od Boga i navodi je da misli na sujetne i često grješne stvari i time kvari unutrašnje dobro raspoloženje. Od toga stradamo ne samo na javi nego i za vrijeme sna.
Kako je sjećanje često nesvjesno i mehaničko, a duhovni život je čista sloboda, to se samo po sebi razumije da se to dvoje ne slaže. Zato ću ti u tome pogledu dati nekoliko savjeta.
Skoro nijedna duševna ni tjelesna strast ne može doći do uma drugim putem nego putem sjećanja na čulne stvari, zato se trudi da čuvaš svoj um od toga.
A, to možeš postići jedino držanjem uma u srcu, u unutrašnjem čovjeku i navikom da on stalno prebiva unutra i moli: ''Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku'', ili da tamo razmišlja o sebi i Bogu i da u njemu nalazi mir. Jer kao što se zmija kada treba da zbaci staru košuljicu provlači kroz kakav tijesan prolaz, tako se i um provlači kroz tjesnac srca i kroz srčano umnu molitvu, svlačeći odjeću sjećanja na materijalne predmete i postaje čist, svet i pogodan za sjedinjenje s Bogom, za sličnost s Bogom, do koje se tim putem i dolazi.
Kao što voda, ukoliko se više skuplja na uzanim prolazima utoliko jače nadire i silnije se uzdiže naviše, tako i um, ukoliko se više usmjerava utoliko postaje produhovljeniji i snažniji.
Usmjeren um se uzdiže naviše te je nedostižniji za strasti, za zanos pomisli i za sve slike ne samo čulnih nego i misaonih predmeta.
Kao što sunčani zraci kada se pomoću naročitog stakla privuku na jednu točku daju osljepljujući bljesak i temperaturu koja sagorijeva, tako i um sabran u srcu biva svijetao i plamen, razgoni materijalnu i strasnu tamu i sagorijeva i odstranjuje iz duše nepotrebne slike sjećanja.
Takav je prvi glavni način kako treba upravljati sjećanjem, i ti ga se moraš držati. Njime ćeš ne samo ispraviti tu duševnu moć, nego ćeš izgladiti i sve tragove ranije primljenih utisaka i slika koje uzbuđuju i hrane strasti. No, ukoliko je taj trud stvarniji i plodonosniji, utoliko je teži, a ukoliko je teži, utoliko ima manje ljudi koji se njime koriste, da ne kažem, utoliko je manje onih koji vjeruju u njegovu moć. Osobito ih malo ima među mudracima i učiteljima ne samo svjetovnim nego i duhovnim. Ne želeći da povjeruju nauci Svetoga Duha i tolikih svetih Otaca koji u dragocjenoj knjizi Dobrotoljublje to preporučuju, ostaju bez plodova Duha, kojih se udostoje mnogi prosti i čak i nepismeni. Jer, po Spasiteljevoj riječi, Bog je ovo skrio od premudrih i razumnih i otkrio prostima (Lk 10,21). Oni koji ne vjeruju u moć te umne djelatnosti i ne koriste se njome, ne mogu razumjeti koliko je ona blagotvorna, po prorokovoj riječi: Ako se na me ne oslonite, održati se nećete! (Iz 7,9)
Kada osjetiš da se um zamorio i nije u mogućnosti više da prebiva u umno-srčanoj molitvi, tada upotrebi drugi način. Dozvoli mu da razmišlja o božanskim i duhovnim stvarima, kako onim iz Svetog Pisma, tako i onim koje pruža Božja tvar. Ta duhovna razmišljanja neće privezati um za ono što je vanjsko nego će zadovoljiti njegovu žeđ za slobodnim kretanjem po oblasti koja mu odgovara i stvarati u njemu raspoloženje da se brzo vrati u unutrašnjost srca i zajednicu s Bogom. Zato sv. Maksim Ispovjednik i govori da: ''Jednostrana djelatnost uma ne može učiniti um bestrasnim, nego on mora da se odaje raznim duhovnim zanimanjima''.
Čuvaj se da se, promatrajući Božja stvorenja, dok si još strastan, ne zaustaviš samo na njihovoj materijalnoj strani. Jer će se um u tom slučaju, pošto još nije slobodan od strasnog gledanja na tvari, umjesto da preko njih dolazi do duhovnog razmišljanja, zanositi samo njihovom vanjskom ljepotom i izgledom. Naslađujući se njima, može, po riječima sv. Maksima, doći do lažnih učenja o njima i do strasnih raspoloženja prema njima, kao što se dogodilo tolikim ljudima.
Ili, upotrijebi treći način za odmor uma, to jest, trudi se da razmišljaš o tajnama života i stradanja Gospodina: o njegovom rođenju u pećini, donošenju u hram pred Boga, krštenju na Jordanu, četrdesetodnevnom postu u pustinji, o njegovoj propovijedi Evanđelja, o raznim čudima koja je učinio, o preobraženju na Taboru, o pranju nogu učenicima i o Tajnoj večeri, o njegovom stradanju, križu, pogrebu, uskrsenju i uznesenju na nebo, o raznim mukama koje su pretrpjeli mučenici i o dugogodišnjim strogim podvizima podobnih svetih Otaca.
Isto tako možeš radi poniznosti i pobude osjećanja pokajanja pomišljati još i o tajni strašnog časa smrti, o posljednjem sudu, o vječnim mukama, vječnom životu s demonima, o radosti pravednika, o Kraljevstvu nebeskom, vječnoj slavi i stalnom blaženstvu, o savršenom jedinstvu s Bogom, o neprekidnom životu s anđelima i svim svetima.
Ako utisneš u svoju dušu takve misli i predstave, ne samo da ćeš se izbaviti od nepotrebnih sjećanja i rđavih misli, nego ćeš dobiti veliku pohvalu u Dan suda za taj podvig. Na to ukazuje sv. Bazilije Veliki u riječi o djevičanstvu, kada kaže da svaki čovjek koji živi u ovom tijelu liči na slikara koji na skrivenom mjestu radi neku sliku. Kad je završenu iznose na izložbu, gledatelji ga hvale ako je izabrao lijep predmet i lijepo ga naslikao, i grde ako je izabrao ružan predmet i slabo ga naslikao. Tako i svaki čovjek kad poslije smrti iziđe na sud Božji, bit će pohvaljen od Boga, anđela i svetih ako je svoj um i svoju uobrazilju ukrasio svetim, božanskim i duhovnim slikama i predstavama, i, naprotiv, biće posramljen i osuđen ako je ispunio strasnim, sramnim i niskim slikama. I sv. Grigorije Solunski se divi kako se od čulnih utisaka useljava u čovjekovu dušu ili umna svjetlost koja donosi vječno blaženi život ili misaoni mrak koji vodi u tamu pakla.
Znaj, uostalom, da ti ovo ne govorim zato da bi se ti zanimao jedino tim mislima. Ne, nego se zanimaj njima samo onda dok se tvoj um, zamoren u tjeskobi srca odmara. A, kad odahne, vrati ga opet u srce i pazi da bude bez maštanja i slika, nego neka prebiva u sjećanju na Boga. Jer kao što sve životinje koje imaju školjku i oklop nalaze mir samo u svojoj školjci, u koju se zatvaraju kao u kućicu, tako se um prirodno nigdje tako ne umiruje kao u dvornici srca, u unutrašnjem čovjeku, kuda se povlači kao u tvrđavu i odakle s uspjehom vodi borbu s grešnim pomislima, zlim dusima i strastima koje se tamo unutra kriju, iako većina ljudi to i ne zna.
A, da se strasti i pomisli kriju u srcu i da otuda izlaze i bore se s nama, to nije moja misao. Evo što govori Gospodin: Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. (Mt 15,19) I to da se naši neprijatelji, zli dusi, nalaze oko srca nije moj pronalazak. Tako uče sveti Oci, a sv. Grigorije bogoslov tumačeći Gospodinove riječi da nečisti duh izlazi iz čovjeka i opet se vraća u njega veli: ''Izgnan krštenjem, nečisti duh šeta se tamo i ovamo i, ne nalazeći pribježišta, vraća se domu iz koga je izašao. Ako nađe da se trudom i ljubavlju krštenog Krist uselio i stanuje u srcu odakle je on izgnan, odlazi. A, ako nađe da je njegovo ranije obitavalište pusto i nezauzeto sjećanjem na Gospodina, brzo ulazi s još većom zlobom. I biva tome čovjeku potonje gore od prvoga'' (Pouka 40). Namjerno govorim o ovome opširno da bih te više raspoložio da prebivaš u srcu s molitvom i sjećanjem na Boga. Drži se toga ako želiš da iziđeš kao pobjednik kad na srce navale zbunjenost misli i napadi strasti. Kada si ti tamo s Gospodinom zli duh ne smije prići.
A, više svega bdij nad sobom i ne dozvoljavaj sebi da se sjećaš onoga što si vidio, čuo, osjetio, okusio i dodirnuo, osobito ako je u tome bilo nečeg grješnog i nepotrebnog. U tome se i sastoji glavna borba i ona je teža od borbe s čulima. Svaki od onih koji se bore zna to iz iskustva. Treba se truditi da se ne podlegne nečem sablažnjivom preko čula, ali ako se već podleglo, vrlo je teško zadržavati sjećanje. Nije teško vidjeti ili ne vidjeti neko lice i ne pogledati ga ili pogledati sa strašću. Tu nije potrebna velika borba. Ali, kad vidiš i kad pogledaš strasno, više nije lako, i potrebna je velika borba i ne mali podvig da bi se iz sjećanja izgnala slika tog lica. Zli duh se tada može igrati tvojom dušom kao lopticom, prebacujući tvoju pažnju s jednog sjećanja na drugo, proizvodeći odgovarajuće želje i strasti i držeći te u strasnom osjećaju. Zato ti i kažem: bdij i više svega pazi na svoje sjećanje.

AKO ŽELI DA POBIJEDI DUHOVNE NEPRIJATELJE, KRISTOV VOJNIK MORA PO SVAKU CIJENU DA IZBJEGAVA UZRUJANOST I DUŠEVNI NEMIR

Kao što je svaki kršćanin dužan da po svaku cijenu povrati duševni mir kada ga izgubi, tako je isto dužan da ne dopusti da taj mir naruši kakva slučajnost, na primjer: bolest, smrt srodnika, rat, požar, iznenadna radost, strah i žalost, sjećanje na ranije krivice i pogreške, jednom riječju, sve što uzbuđuje i uznemiruje srce. Jer kad se čovjek poda uzbuđenju i uznemirenosti, gubi svaku vlast nad sobom i lišava se mogućnosti da jasno shvaća događaje i da vidi pravu sliku stvarnosti. To pak neprijatelju daje mogućnosti da čovjeka još više uznemiri, te da ovaj učini kakav korak koji se teško ili nikako ne može popraviti.
Neću time da kažem: ne dopusti da naiđu žalosti, jer to nije u našoj vlasti, nego: ne dozvoli da žalost ovlada tvojim srcem i da ga uzburka, nego pohitaj da je ublažiš kako ti ne bi smetala da pravilno prosuđuješ i radiš. To je, uz Božju pomoć, u našoj vlasti, ako su naša moralno-religiozna osjećanja i raspoloženja čvrsta.
Svaka žalost ima svojih odlika i protiv svake od njih treba upotrijebiti odgovarajuća sredstva, ili ja govorim uopće o njima i imam u vidu njihovu opću sliku – uznemirenje i uzrujavanje duše, te i predlažem opći lijek. A taj lijek je vjera u Proviđenje koje upravlja tokom našeg života sa svima njegovim slučajnostima na dobro svakoga od nas kao i srčana pokornost volji Božjoj. Ljudi koji su predani Bogu govore u svakoj takvoj prilici iz dubine srca: ''Neka bude volja Božja. Neka bude onako kako Gospodin hoće, i bit će na dobro''.
Samo, svako od njih to drukčije prima. Jedan misli: ''To me Gospodin upućuje pokajanju''. Drugi osjeća: ''Zbog grijeha mojih poslao mi je Gospodin ovo da bi me očistio od njih''. Treći misli: ''Stavlja me Gospodin na ispit da li mu iskreno služim''. A ljudi koji sa strane promatraju onoga koji strada mogu misliti: ''To je zato da se jave djela Božja na njemu''. Zašto je pak stvarno to nastupilo može se znati tek kad se žalosti prekrate i kad Bog pomogne da saznamo. Za ožalošćenog su umjesna samo tri prva osjećanja. I svako od njih ima moć da utiša buru koja se podiže i da uspostavi mir u srcu.
Opći lijek za umirenje srca kada ga uhvate bolovi je ovaj: povrati vjeru u proviđenje Božje i oživi u duši predanost volji Božjoj. Zatim, pomišljaj da time Bog ili ispituje, ili čisti, ili upućuje pokajanju, ili za opće grijehe ili za neki pojedinačni zaboravljeni grijeh. Čim srce osjeti što od toga, tuga se odmah ublažuje i u duši nastaje mir, te ne možeš a da ne kažeš: ''Neka je blagoslovljeno ime Gospodinovo od sada pa do vijeka''!
Tako smiruj srce kada se uzbuni. Ali ako dugim trudom nad sobom i duhovnim podvizima ukorijeniš u srcu spomenuta osjećanja, nikakva te tuga neće uznemiriti, jer će to duhovno nastojanje biti za tebe stvarna pred-odbrana protiv bilo čega. Ne da žalosti neće napadati, nego će one dolaziti i odbijati se kao valovi o stijenu.

ŠTO TREBA DA RADI ONAJ KOJI JE RANJEN U BORBI

Kada budeš ranjen u borbi i padneš u kakav grijeh po nemoći ili po svojoj zloj ćudi, ne padaj duhom i ne muči se uzalud i bez smisla. Prije svega, potrebno je da se ne zaustavljaš na sebi i ne govoriš: ''Kako sam mogao dopustiti tako što''? To je krik ohole samouvjerenosti. Nego se naprotiv ponizi, podigni um Gospodinu i reci: ''Što se drugo i moglo očekivati od mene tako nemoćnog i rđavog''? Zahvali Bogu što se samo na tome svršilo i što nisi pao još niže.
Ali, osjećajući tako, pazi ipak da ti se ne potkrade misao da, pošto si takav, imaš i prava da činiš što ne valja. Ne, bez obzira na to što si slab i loš sve loše što činiš upisuje se tebi u grijeh. Jer sve što dolazi od tebe, obdarenog slobodnom voljom, ne biva protiv tvoje volje. Zato, priznajući da si loš, priznaj istovremeno da si kriv za zlo koje si učinio. Osudi i ukori sebe i ne obziri se okolo na koga bi svalio svoj grijeh. Ni prilike, ni ljudi oko tebe nisu krivi za tvoj grijeh. Kriva je jedino tvoja zla volja, stoga sebe i kori.
Ali, ne budi ni kao oni koji govore: ''Da, učinio sam, ali šta je to!'' Nego, poslije priznanja i ukora samoga sebe postavi sebe pred lice neupitne pravde Božje i pohitaj da pobudiš u sebi osjećaj obraćenja ili pokajanja, skrušenosti i žaljenja zbog grijeha. Ali, ne zato što si grijehom unižen, nego što si njime ožalostio Boga koji te je obasuo tolikim milostima.
Ukoliko je veća skrušenost, utoliko je bolje. Ali, ma koliko da si skrušen, ne dozvoljavaj ni sjenku sumnje u pomilovanje. Ono je izvršeno i svi su grijesi iskupljeni na križu. Očekuje se samo tvoje obraćenje ili pokajanje i poniznost da bi i ti usvojio silu iskupljenja grijeha svijeta, koje je izvršeno na križu. S tom nadom padni dušom i tijelom ničice i zavapi: Smiluj se na me, Bože, po velikoj milosti svojoj, i stalno vapi dok ne osjetiš da si pomilovani grješnik, tako da se grijeh i pomilovanje sliju u jedan osjećaj.
Ta milost nailazi na svakoga koji se kaje. Ali, s tim mora ići i tvoja odluka pojačana obećanjem da ubuduće nećeš popuštati sebi, nego da ćeš se budno čuvati ne samo velikih, nego i malih padanja. Uz to dodaj i usrdnu molitvu za milosnu pomoć. Poslije tako očiglednog iskustva da se ne možeš uzdati u svoju snagu, sami će se od sebe izviti iz srca uzdasi: Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene! (Ps 12-13)

Sve ovo: samo-osudu, skrušenost, molitvu s nadom na pomilovanje, oduševljeno rješenje da ćeš se ubuduće čuvati, kao i molitvu za milosnu pomoć treba da pređeš u sebi uvijek kad god pogriješiš okom, sluhom, jezikom, mišlju, osjećajem. Ne ostavi ni za trenutak u srcu ni jedan grijeh koji ne bi ispovjedio Gospodinu i očistio se pred njim obraćenjem ili pokajanjem iz srca. Ako opet padneš, opet učini to isto, i ako puno puta pogriješiš, toliko puta očisti sebe pred Gospodinom. Ako ima mogućnosti, reci uvečer svom duhovnom ocu sve, a ako ne uspiješ te večeri, a ti kaži čim budeš mogao. Ta ispovijed ili otkrivanje svega duhovnom ocu je nešto najblagotvornije u djelu duhovne borbe.
Ništa tako ne pogađa neprijatelja i ne razbacuje i unutrašnje i vanjsko obraćenje ili pokajanje: unutrašnje – mislima i osjećajima, a vanjsko – pomoću raznih susreta i slučajnosti. Kakve su upravo te prepreke vidjet ćeš na djelu. Spomenut ću samo jednu: zli duh se po svaku cijenu trudi da se djelu čišćenja ne pristupi odmah nego da se malo pričeka, ne dan i ne sat, nego malo. Ali, čim se s tim suglasiš, on te već navodi na drugi grijeh i tako prolazi vrijeme i grijeh za grijehom puni dušu. I, uvečer ništa se u duši ne vidi jasno od mnoštva prijestupa koje si sebi dopustio. Duša je već slična očima punim prašine, ili vodi koju je zamutilo smeće. Kako se u njoj ništa ne vidi, to se djelo pokajanja sasvim napušta, a s tim i duša ostaje mutna i zbunjena. Od toga večernja molitva biva hladna, a zatim i snovi nemirni. Zato nikad ni za trenutak ne odlaži unutrašnje očišćenje, čim uvidiš da si u čemu rđavo postupio.
Drugo na što upućuje zli duh je – ne saopćiti duhovnom ocu ono što se dogodilo. Ne slušaj ga i, naprotiv, otkrivaj sve, jer koliko je dobra od tog otkrivanja, toliko i još više zla biva od skrivanja onoga što se zbiva u nama i s nama.

POREDAK KOGA SE ZAO DUH DRŽI U BORBI I KAKO ON ZAVODI LJUDE RAZNIH DUHOVNIH STANJA

Znaj, dragi moj brate, da se zao duh ni o čemu drugom ne stara nego da odnese pobjedu nad svakim od nas. Ali on ne vodi na isti način borbu sa svima. Da bi to jasnije razumio opisat ću ti nekoliko duhovnih stupnjeva na kojima se ljudi mogu nalaziti i za svaki stupanj odgovarajuće zamke, podilaženja i prevare zlog duha.

Ima ljudi koji žive u grijehu i ne pomišljaju da ga se oslobode, ima ih koji ako i pomišljaju na oslobođenje i žele ga, ništa stvarno u tom pravcu ne poduzimaju, ima ih, zatim, koji po oslobođenju od okova grijeha i poslije stjecanja dobrih djela ponovo padaju u grijeh. Od ovih posljednjih jedni u samoobmani misle da, bez obzira na sve, još uvijek idu savršenstvu, drugi bezbrižno ostavljaju put vrline, a treći samu vrlinu obraćaju u zlo.

Zli duh napada na ljude prema duhovnoj nastrojenosti svakog od njih.

KAKO ZLI DUH UTVRĐUJE GRJEŠNIKE U ROBOVANJU GRIJEHU

Kada zli duh drži koga u ropstvu grijeha, on se u prvom redu stara da ga sve više i više duhovno zaslijepi, goneći od njega svaku misao koja bi mogla da ga dovede do svijesti o njegovom strašnom stanju. Ne samo da odagna od njega misli koje bi ga privele obraćenju ili pokajanju i vratile na put dobra, nego mu nameće zle i razvratne misli, podmeće mu povode za uobičajeni grijeh i navodi ga da često pada u njega ili u neki još teži. Od toga grješnik biva sve u većoj mjeri slijep. To sljepilo, opet, sve više i više ukorjenjuje u njemu naviku da griješi. Bacan tako od grijeha većem sljepilu i od sljepila većim grijesima, okreće se grješni čovjek kao u nekom vrtlogu i to ide tako kroz čitav život, ako naročita milost Božja ne pritekne mu u pomoć.

Tko se nalazi u tako žalosnom položaju trebalo bi da, čim mu dođe poziv iz tame na svjetlost, odmah pristupi obraćenju ili pokajanju i da iz dubine srca zavapi Darodavcu svakog dobra: ''Pomozi mi, Gospodine Bože moj, pomozi mi i ne ostavi me u tami grijeha''. Neka to čini bez predaha, ali neka se istovremeno obrati i kome od iskusnih duhovnika koji će mu pomoći savjetom kako da se oslobodi od okova ropstva grijeha. Ako mu je nemoguće da to učini istog časa, neka učini čim mu se ukaže prva prilika, ali zato neka ne prestaje pribjegavati Gospodinu Isusu i Presvetoj Bogorodici da mu se smiluje i da ga ne liši skore pomoći. Neka zna da u tom neodlaganju i u brzoj spremnosti da se odazove Božjem pozivu leži zalog pobjede nad neprijateljem.

KAKO ZLI DUH ZADRŽAVA U SVOJIM MREŽAMA LJUDE KOJI SU UVIDJELI SVU BIJEDU SVOGA POLOŽAJA I ŽELE DA SE OSLOBODE, ALI NE PRISTUPAJU DJELU OSLOBOĐENJA I ZAŠTO SE NAŠE DOBRE NAMJERE ČESTO NE PROVODE U DJELO

Oni koji su uvidjeli da im je život rđav i bijedan, zao duh uspijeva da zadrži u svojoj vlasti najvećim dijelom prostim ali svemoćnim nagovaranjem: ''Poslije, poslije; sutra, sutra''. Zaveden sjenkom dobre namjere u tom savjetu jadni grješnik misli: ''Pa stvarno, ostavit ću to za sutra. Sada ću lijepo učiniti još ovo i ono, a poslije ću se pokajati i potpuno predati u ruke milosti Božje i poći putem duhovnog života''. To je đavlova zamka, brate moj, kojom on hvata mnoge i mnoge, te drži u rukama sav svijet. Uzrok što se u tu mrežu tako lako hvatamo leži u našem nemaru i sljepilu. Jer se ničim drugim do nemarom i sljepilom ne može objasniti da u tako važnom djelu od koga zavisi sve naše spasenje i sva slava Božja oklijevamo i ne prihvaćamo se najprostijeg, najlakšeg i najsigurnijeg oruđa, to jest, da svom odlučnošću i svom snagom kažemo sebi: ''Odmah ili sada! Ovaj čas ću otpočeti duhovni život, a ne poslije; sada ću se obratiti ili pokajati, a ne sutra. Sada i odmah je u mojim rukama, a sutra i poslije su u rukama Božjim. No ako i bude Bogu ugodno da mi daruje sutra i poslije, mogu li biti siguran da će i sutra naići na mene ta dobra i spasonosna misao da ispravim svoj život''?

Kako bi bilo besmisleno da bolesnik kome se nudi lijek kaže: ''Pričekaj da bolujem još malo''. A onaj koji odlaže djelo spasenja liči na takvog bolesnika.

Ako želiš dakle da se osiguraš protiv te zamke zlog duha i da pobijediš, uzimaj odmah sigurno oružje. Poslušaj odmah dobru misao i Božji poziv da se pokaješ i ne dozvoli ni najmanje odlaganje, niti govori sebi: ''Čvrsto sam odlučio da se pokajem nešto kasnije i neću odstupiti od te odluke''. Ne, ne, ne čini tako. Te su odluke uvijek bile lažne, i mnogi su, uzdajući se u njih, ostajali iz raznih uzroka neobraćeni i grješni do kraja života.

a) Prvi je od tih uzroka taj što se naše odluke ne zasnivaju na nevjerovanju sebi i na čvrstoj nadi u Boga. One su proizvod oholog mišljenja o sebi, a posljedica toga je uvijek udaljavanje od nas Božje milosne pomoći i s tim ujedno neizbježni pad. Otuda onaj koji govori: ''sutra ću neizostavno ostaviti put grijeha'' – ne ide u susret uzdizanju, nego gorem padanju i dalje se sve niže pad za padom. Po mudrosti svojoj, Bog ponekada ovo dopušta da bi priveo samouvjerenog do svijesti o vlastitoj nemoći i da bi ga podsticao da zatraži pomoć i odbaci svaku nadu u sebe.

Hoćeš li da znaš, čovječe, kad će tvoje odluke biti čvrste i sigurne? Onda kada se ne budeš nimalo uzdao u sebe i kada tvoje odluke budu zasnovane na velikodušnosti i čvrstoj nadi u Boga.

b) Drugi je uzrok taj što se pri takvim našim odlukama prvenstveno ima u vidu ljepota i svjetlost vrline. Ljepota vrline privlači čovjekovu volju ma koliko ova bila slaba, ali se pri tome trnoviti put vrline ispušta iz vida. Uzvišenost vrline danas silno privlači dušu, ali kad sutra dođu obična djela i brige, težnja dobru neće biti tako jaka, premda namjera neće biti sasvim zaboravljena. Ali, sa slabljenjem težnje dobru, slabi i volja. Onda istupa pred oči trnoviti put vrline. Onaj koji se danas odlučio da sutra stupi na taj put, sutra već neće imati nikakve potpore za to: težnja će malaksati, volja slabiti, pred očima će biti samo teškoće. I čovjek odluči: ''Pričekat ću dok malo priberem snagu''. I tako počne prolaziti dan za danom i neće biti čudo ako tako prođe i čitav život. A, da je pristupio djelu jučer kad je ponikla oduševljena želja za ispravljanjem, da je udovoljio toj želji i učinio što suglasno s njom, danas ne bi ni želja ni volja bile toliko slabe. Bez teškoća ne bi prošao, ali bi barem imao potporu i savladao bi ih, iako s naporom. Ako bi u tom savladavanju izdržao čitav dan, drugoga dana bi se teškoće učinile manjim, a trećeg još manjim. Dalje i dalje, i on bi se sigurnim korakom uputio putem dobra.

c) Treći je uzrok taj što se želja da se ostavi grješni život, ako se odmah ne zadovolji, kasnije nerado vraća, ne čini više takav utisak na volju kao prvi put. Volja se više ne odlučuje tako brzo da promijeni život, i ako se odluči, odluka je slaba i bez snage. Ako je prvu, snažnu odluku čovjek mogao ostaviti do sutra i kasnije je sasvim napustiti, tim će lakše s trećom. I tako će ići dalje: ukoliko češće bude odlagao ispuniti dobre odluke, utoliko će njihovo djelovanje biti slabije. Zatim će doći dotle da će te odluke postati sasvim bez snage, dolazit će i odlazit će i neće ostavljati traga. Najzad će sasvim nestati. Čovjek će se predati padanju, srce će ogrubjeti i steći će odvratnost prema dobrim odlukama. Odlaganje je, dakle, siguran put konačnoj propasti.

Odlaganje nanosi čovjeku štete ne samo u tom slučaju, nego i kad se ukaže prilika da učini što dobro i on to odloži do sutra ili na neograničeno vrijeme. Tko propušta slučaj da učini dobro, taj se ne samo lišava ploda od dobra koje bi učinio, nego i Boga žalosti. Bog mu šalje nekoga koji ima potrebu za nečim i on mu kaže: ''Dođi drugi put''! Kad tako kažeš čovjeku, kažeš to isto i Bogu koji je čovjeka poslao. Bog će naći potrebitom drugog dobrotvora, ali onaj tko je odbio da iziđe u susret bit će osuđen.

O ZAMKAMA ZLOG DUHA PROTIV ONIH KOJI SU POŠLI DOBRIM PUTEM

Ako je pak tko prešao prve teškoće, zaželio da se oslobodi okova grijeha i pristupio pokajanju odmah, zli duh ga ne ostavlja ni tada. Mijenja samo način borbe, a ne i svoju zlu želju da koga slomi o kamen iskušenja i pogubi. Sveti oci uspoređuju čovjeka koji ide putem vrline s ratnikom na koga lete strijele sa svih strana, odozgo i odozdo, s desna i s lijeva, sprijeda i straga. Odozgo dolaze misli o prekomjernoj teškoći duhovnih napora, odozdo misli da se umanje ili sasvim napuste ti podvizi iz žaljenja sebe, nemara i bezbrižnosti. S desna, zli dusi bacaju čovjeka u iskušenja i opasnosti da se zaplete u izvjesna tobože dobra poduzeća i djela. S lijeva, dolaze sablazni koje vuku grijehu. Sprijeda, misli što će biti ubuduće. Straga, sjećanja na ranija djela i ranije događaje. I sve te misli dolaze u dušu ili izvana ili iznutra: iznutra preko sjećanja i mašte ili neposrednim utjecajem zla u srcu, izvana putem utisaka koji dolaze preko čula. Pomagači zlog duha su naše ranije grješne navike i padom povrijeđena priroda. Imajući toliko načina da nam smeta, zli duh se nimalo ne zbunjuje prvim neuspjesima i stalno navaljuje čas jednim, čas drugim da bi spotakao i skrenuo s puta slugu Kristova koji mu se oteo iz vlasti.

Kada se čovjek riješi da ostavi i stvarno ostavi loši put, prvi posao zlog duha je da osigura sebi mjesto tako da mu nitko ne smeta. A, to mu polazi za rukom kada uspije da nametne čovjeku misao da radi sam za sebe i da se ne obraća za savjet i upute duhovnicima kojih uvijek ima u Crkvi.

Tko se pokorava savjetima i sva svoja vanjska i unutrašnja djela povjerava duhovniku da on o njima rasudi, u župama župnim svećenicima, a u samostanima iskusnim starcima, zao duh mu ne može pristupiti. Ma kakvu sugestiju zli duh davao, iskusno oko odmah zapaža kuda on cilja i upozorava svog duhovnog sina i tako osujeti sva demonska lukavstva.

Tko se odvoji od duhovnika, neminovno skreće s pravog puta. Postoje mnoge mogućnosti koje ne izgledaju loše. Zli duh njih i sugerira. Neiskusni novajlija se povodi za njima i pada u klopku u kojoj ga očekuju velike opasnosti pa i sama duhovna smrt.

Drugo što poduzima zao duh, je da ostavi čovjeka ne samo bez rukovodstva nego i bez pomoći. Onaj tko namisli da živi duhovnim životom bez savjeta i rukovodstva, uskoro počinje misliti da mu za vođenje bogougodnog života nije potrebna pomoć izvana. Zli duh taj prelazak ubrzava na taj način što se određeno vrijeme pritaji i ne napada čovjeka, te se ovaj ohrabri i počne uobražavati da je to povoljno stanje plod njegovih vlastitih napora i uzda se samo u njih. Kad se i moli za Božju pomoć govori to kao kroz zube, i samo zato što tako u molitveniku piše. A, kad se pomoć ne traži, ona i ne dolazi. I tako čovjek ostaje sam, samo sa svojom snagom. S takvim zli duh lako završava.

Kao posljedica takve samoobmane dolazi da se neki bacaju na pretjerane podvige koji ne odgovaraju ni vremenu ni njihovoj moći. Snažno uzbuđenje samopouzdanja daje im u prvi mah moć da produže te podvige za neko vrijeme. Zatim se snage istroše i ti ljudi ne mogu više izdržati ni najumjerenije podvige, te ih često sasvim napuste. Drugi pak, upinjući svoju snagu sve više i više dolaze do takve samouvjerenosti da smatraju da im je sve u moći. U tom razdraženom stanju čine smrtonosne korake: odriču se sasvim hrane i tome slično. A, sve to neprimjetno vodi i ugađa zao duh.

Treći, opet, obmanuti uspjesima koje pripisuju sebi, daju sebi prava na razna olakšanja. Postoji u životu u koji se unosi nešto novo, na primjer obraćenje ili pokajanje, da dani izgledaju dugi kao mjeseci, a nedjelje kao godine. Od toga zli duh lako uvrti u glavu onome koji se nešto malo trudio ovakva maštanja: ''Koliko sam se već trudio, koliko sam dugo postio, koliko noći nisam spavao,'' i slično. ''Mogao bih se malo i odmoriti''. ''Odmori se'', šapće zli duh, ''daj odmora tijelu, možeš se malo i razonoditi''. A, čim se neiskusni čovjek s tim složi, otpočnu olakšice za olakšicama, dok se najzad ne sruši sav poredak života po Bogu i čovjek se ponovo spusti na nivo s koga je pošao: počinje ponovo da živi nemarno i bezbrižno.

Uostalom, s takvim iskušenjima kao što su: uklanjanje od rukovodstva, pripisivanje uspjeha sebi i odlučivanje da se podvizi oslabe, zli duh ne pristupa samo u početku duhovnog podviga, nego čini to i u toku cijelog života. Iz ovoga možeš zaključiti da sve što radiš treba da radiš po savjetu duhovnika, da nikad nikakve pa ni najmanje uspjehe ne pripisuješ sebi, svojim silama i svome trudu i da izbjegavaš sve vrste pretjerivanja, ali i olakšica. Valja da živiš mirno, ali i energično i živo, i da se držiš od svetih Otaca ustanovljenog reda koji si jednom zaveo i koga ti je duhovnik odredio.

KAKO ZLI DUH ODVRAĆA OD DOBRIH DJELA I KAKO IH KVARI

Spomenuta lukavstva zlog duha podrivaju sav duhovni život. Protiv onoga pak tko se održi i ne svraća s pravoga puta zli duh izmišlja druge zamke i druge prepreke. Tu on već napada svako pojedinačno djelo koje dobri kršćanin otpočinje i radi.

Od otvaranja očiju izjutra pa do zatvaranja uvečer niže se djelo za djelom. Ako pazimo na sebe i ne bolujemo od lijenosti i nemara, ne ostaje nam nimalo praznog vremena. A, sve što čovjek radi mora biti upućeno djelu spasenja i vršeno s pažnjom, brigom, srcem i ljubavlju. Ne samo djelo molitvenog stremljenja srca Bogu i podvizi samo-savladavanja nego i obični svakodnevni građanski poslovi. Revnima Bog pomaže milošću da sve obavljaju kao što treba. Ali, ni zao duh ne spava, nego se trudi da na svaki način omete naše dobre namjere i da nas uputi da činimo što ne valja. Ili nam smeta da dobra djela otpočnemo, ili se trudi da ih, pošto ih započnemo, prikrati. U slučaju da u tome ne uspije, trudi se da se ni završenim poslovima ne postigne ono što se htjelo ili da im se ubije svaka vrijednost pred Bogom, budeći u čovjeku samouvjerenost i sujetu.

Sv. Ivan Klimak ovako govori o tome: ''U svim djelima kojima se trudimo da služimo Bogu, zli dusi nam kopaju tri zamke. Prvo se bore da nam ometu rad. Ako u tom ne uspiju, onda gledaju da ono što je urađeno ne bude po Bogu. A, ako i tu ne postignu uspjeh, onda nam oprezno pristupaju i hvale nas da živimo u svemu bogougodno. Prvom se iskušenju treba protiviti plamenom revnošću i sjećanjem na smrt, drugome ponižavanjem sebe i poslušnošću, a trećem neprekidnim ukorom samoga sebe. Taj trud traje dok ne uđe u svetište naše ona vatra Božja. Tada kod nas već neće biti tiranije zlih navika, jer je Bog naš oganj koji spaljuje: svaku pohotu, svaku lošu naviku, razdražljivost i svako zamračivanje unutrašnje i vanjsko, vidljivo i nevidljivo''.

Što se sve pri tome zbiva nije u mogućnosti da opiše nijedno pero. Pazi na sebe i imaj na umu samo jedno mjerilo: da u svemu, velikom i malom, samo služiš Bogu. Tada će te sam život naučiti da jasno vidiš i osjetiš lukavstva zlog duha. Ipak, navest ću ti dva tri primjera da vidiš što sve zli duh poduzima da bi onemogućio i upropastio neko dobro djelo koje zahtjeva duže vrijeme da bi se ostvarilo.

Kad se, na primjer, bolesnik odluči da strpljivo podnosi svoju bolest, zli duh, znajući da će onaj na taj način ojačati u vrlini trpljenja, prilazi mu i stara se da uništi to dobro raspoloženje. Počinje da mu predlaže dobra djela koja bi mogao učiniti da nije bolestan i trudi se da ga uvjeri da bi kao zdrav mnogo učinio za Božju stvar i mnogo koristi donio i sebi i drugima: išao bi u crkvu, vodio korisne razgovore, čitao i pisao za pouku bližnjima i tome slično. Uvjerivši se da bolesnik te misli usvaja, zli duh ih češće i više ubacuje u um, uljepšava ih i izaziva želju da se ostvare. Govori čovjeku kako bi lijepo uradio ovo ili ono i izaziva žaljenje što su mu i ruke i noge vezane bolešću. Malo po malo, od čestog ponavljanja tih misli žaljenje prelazi u nezadovoljstvo i u dosadu. Ranijeg spokojnog trpljenja nestaje, a i bolest već ne izgleda kao lijek dat od Boga i prilika da se pokaže trpljenje, nego kao nešto neprijateljsko djelu spasenja. Želja da se oslobodi bolesti postaje u čovjeku neodoljiva, a sve to pod vidom da se bez smetnje ide putem vrline i služenja Bogu u svemu. Kad dođe dotle, zli duh oduzima bolesniku iz uma i srca i taj prividno plemeniti cilj želje za ozdravljenjem i ostavlja samo želju za zdravljem kao zdravljem i utiče da se na bolest više ne gleda kao na prepreku vrlini, nego kao na nešto neprijateljsko samo po sebi. A, od toga, samo ako se ne liječi, netrpljivost dobiva snagu, prelazi u mrmljanje i lišava bolesnika ranijeg mira koji je od trpljenja dolazio. Zli duh se raduje što je uspio da to postigne. Isto tako postupa on i sa svakim koji strpljivo podnosi svoj udio, pokazujući mu kakvim bi se sve dobrim djelima ukrasio da je u boljem ili drugom položaju.

Na isti način obara i one koji su u samostanu podvrgnuti podvigu poslušnosti. Uvjerava ih da ako ostanu na tome podvigu neće uskoro doći do željenog savršenstva i raspaljuje u njima želju za zatvoreništvom ili pustinjaštvom. I često biva da oni podlegnu tim utjecajima. A, kad postignu što su tražili i nađu se u usamljenosti, predaju se neradu i gube i ono što su ranije s trudom stekli u podvigu poslušnosti.

S druge se opet strane događa da zli duh uspijeva da istjera nekog iz usamljenosti i dobrovoljnog zatvora uvjeravanjem da on tamo sjedi bez ikakve koristi za sebe i za druge, dok u samostanu njegova korisna djela ne bi prestajala ni danju ni noću. Kada ovaj to posluša i pređe u samostan, ne samo da ne uspije da učini očekivana korisna djela, nego uskoro gubi i ono što je stekao u pustinji i ostaje bez ičega.

I mnogo takvih slučajeva ima u kojima neprijatelju polazi za rukom da odvrati čovjeka od jednog posla i da ga uputi drugome, tobože korisnijem, i da tako upropasti i jedan i drugi.

Sva ta iskustva lako savladava onaj tko ima iskusnog duhovnika i svećenika i koji se s poniznom poslušnošću pokorava njegovim savjetima. Ako netko iz određenih razloga nema duhovnika, neka pazi dobro i neka pažljivo uči da razlikuje dobro od zla. Ako ti se čini da okolnosti smetaju da se tvoje vrline razviju, a te okolnosti ne dolaze od tvoje volje nego ih šalje Bog, primaj ih s pokornošću i ne povodi se ni za kakvim utjecajima koji te od pokornosti odvraćaju. Kada ti je poslao takav slučaj, Bog od tebe očekuje samo da držiš i da radiš ono zašto ti poslati slučaj jedino daje mogućnosti. Trpeći dobrodušno bolest ili što drugo nalazit ćeš se u stvari neprekidno u korisnom poslu. Kadgod Bog bude pogledao na tebe vidjet će da neprekidno prebivaš u dobru, dok djela zdravih bivaju s prekidima. Želeći promjenu svog položaja, želiš promjenu od boljeg na gore.

A, ako položaj u kome se nalaziš i koji, kako ti se čini, sužava krug dobrih djela koja bi mogao učiniti, ako taj položaj, velim, zavisi od tvoje volje, ako si ga izabrao, pošto si prethodno dobro razmislio, ne dopusti mislima da blude po raznim mogućnostima. Naprotiv, saberi svu pažnju i spokojno čini sve što ti taj položaj nalaže, u potpunom uvjerenju da, ako to činiš iz želje da služiš Bogu, a ne da ugađaš sebi, tvoj trud neće biti uzaludan i Bog će ga primiti kao najsavršeniju žrtvu. Radi tako i budi spokojan.

KAKO ZLI DUH I SAME VRLINE OBRAĆA NA ŠTETU ČOVJEKA

Ali, pretpostavimo da ti vjerno i sigurno ideš putem vrline i ne skrećeš ni desno, ni lijevo. Ne misli da će te zli duh ostaviti. Ne, već sam ti naveo riječi sv. Ivana Klimaka da zli duh, kada vidi da su njegovi pokušaji da te skloni na zlo ostali bezuspješni, ide polako za tobom i hvali te kao čovjeka koji u svemu živi bogougodno. A to je upravo njegovo posljednje lukavstvo. Ta se demonska hvala dočekuje sa naše strane samouvjerenošću i samozadovoljstvom, a od njih se opet rađa sujeta i oholost. Sujeta pak uništava svaku vrijednost našeg djela, ako ih i ima dobrih, a oholost nas čini odvratnim Bogu. Pazi se dakle i brani se na sve moguće načine od tih demonskih hvala i ne daj im da dolaze do srca. Odbacuj ih od prvog trenutka kada se dotaknu tvoje duše.

Da ne bi upao u zamku koja ti otuda prijeti, drži svoj um stalno u srcu i uvijek budi spreman da odbijaš te demonske strijele. Stojeći tamo u srcu kao vojskovođa nasred bojnog polja, izaberi mjesto za borbu i utvrdi ga. A, to je utvrđenje i naoružanje u ovom slučaju ništa drugo do iskreno i duboko saznanje vlastitog ništavila, saznanje da si jadan, i slijep, i nag, i bogat jedino slabostima, nedostatcima i ružnim, nerazumnim, sujetnim i grješnim djelima. Kad se tako utvrdiš, ne dopusti umu da izlazi iz te tvrđave, a naročito se uzdrži da hodiš po svojim, kako ti se čini, plodnim poljima i vrtovima, to jest, po svojim dobrim djelima. Ako budeš tako čuvao sebe, neće te otrovne strijele demonskih hvala raniti. Ako koja i poleti, ti ćeš je odmah primijetiti i odbiti.

Ali, kao što vojnici dok sjede u tvrđavi ne provode vrijeme uzalud, nego se vježbaju ili još više utvrđuju svoje sklonište, tako čini i ti kad se povučeš u saznanje svog ništavila. Upravo, evo što valja da činiš. Ma kako da budeš čuvao svoj um, on će se stalno otimati i bježati. I nije čudo ako u prvom redu bude odlazio onim tvojim djelima koja ti se čine da su dobra. Čim um do njih dođe, zli duh ga odmah zarobljava samouvjerenošću. Um staje na stranu zlog duha i otpočinje i tebe da vuče tamo. Čim to primijetiš, obrati mu se i reci: ''Ti me, eto, hvališ. Dobro, hvali, slušam te. Ali, pravda zahtjeva da me hvališ samo za ono što je u mojim djelima osobno moje. Za ono što je od Boga i od njegove milosti treba hvaliti ne mene nego Boga. Hajde da razmotrimo što je kod mene i kod tebe, ume moj, naše, a što je Božje, pa Božje da stavimo na jednu stranu, a naše na drugu. Po tome što je naše, mjerit ćemo svoje dostojanstvo i hvalit ćemo se. Počnimo, dakle! Zagledajmo prvo u vrijeme koje je prethodilo našem postojanju. Što smo mi tada bili? Ništa, i ništa nismo mogli učiniti zašto bi nam Izvor svakog bića kao nagradu darovao biće. Ono je nezavisni Božji dar, Božje dobročinstvo, početak svih kasnijih dobročinstava njegove beskrajne dobrote. Stavimo to dakle na Božji dio. Zatim smo otpočeli živjeti. Kako? Ni sami ne znamo. Prošlo je dosta godina, ja i ti nismo znali da postojimo, a postojali smo. Kada smo i saznali, nismo ništa mogli učiniti za održavanje života. Druge su se ruke starale o nama i to ne same od sebe, nego po uredbama onoga koji gospodari svakim životom i svakim bićem. Nas su odgajali, učili i postavili na noge. Tu nije bilo ničeg našeg, zato stavi i to na onu stranu. Počeli smo zatim živjeti sami. Što je tu naše? Odvojimo životne snage i sredstva za održavanje života koja su oko nas. Sve to nije naše, nego dar Božji.

Božji dar je urođeno saznanje o Bogu, Božji dar je savjest, Božji dar je žeđ za nebeskim životom. Ti, ume moj, nisi moj, Bog mi te je darovao. Nisu moje sile koje djeluju u meni, nije moja volja. Nije moje osjećanje, nije moje ni tijelo. Sve je to Bog darovao. I sam ja nisam svoj nego Božji. Sve to, dakle, nije razlog za hvaljenje sebe, nego samo za saznanje veličine i težine duga koji leži na nama i straha od odgovora na pitanje koje će nam biti postavljeno: što smo mi sa sobom i od sebe načinili?

Pogledajmo sad na sredstva za održanje života. U nama postoji tjelesni, duševni i duhovni život. Za svaki od njih postoje naročita sredstva za održavanje i mi ih imamo pri ruci. I njih nismo mi izmislili, nego su dar Božji. Zrak, vatra, voda, zemlja sa svim njenim blagom: kamenjem, metalima, biljkama i životinjama, koje nam pružaju sve što je nužno za hranu, odijevanje, stanovanje, sve to nismo stvorili mi, nego smo dobili. Zbir nužnih pojmova o svemu što je oko nas, životni, društveni, državni poredak; umjetnosti i zanate, kao i pravila za kretanje u svim tim oblastima, nalazimo gotove, ne mučeći se da ih izmišljamo, nego ih samo usvajamo. Svaki koji dolazi na svijet dobiva ih kao naslijeđe od svojih predaka. A otkuda sve to precima? Bog šalje ljude sa osobitim darovima i naročitom snagom volje i oni daju nova otkrića i usavršavaju način života ljudskog. No ako bi pitao te ljude kako su došli do ovoga ili onoga, oni bi rekli: ''Ne znamo ni sami. Došlo je na um, razvijalo se, stvaralo i stvorilo''. Tako je uvijek bilo, i tako će i do kraja svijeta biti. Sredstva za duševni život nisu naša, već se daju. Tim više se to može reći o duhovno – moralno – religioznom životu. Bog je stavio u dušu znanje o sebi i o svojoj volji u savjesti, ocijenivši i jedno i drugo čekanjem blaženog života u vječnosti. A to je sjeme duhovnog života. Ono je posijano u nama u trenutku kada je Bog udahnuo u nas svoju božansku iskru života. Svaki rođenjem donosi sa sobom i u sebi to sjeme koje se zatim razvija i dobiva određeni oblik od sredine u kojoj živi. Kako je neizmjerno blago roditi se među ljudima koji žive istinskim duhovnim životom. Pogledaj samo! Mi imamo znanje o jednom istinskom Bogu u Trojici slavljenom; ispovijedamo Sina Božjega koji se radi nas utjelovio i sve učinio za naše spasenje; vjerujemo i u Duha Svetoga, koji nas je milošću oživio i duhovni život u nama stvarno ponovo sazdao, i s Crkvom smo Božjom srasli i primamo u njoj sve što je potrebno za napredak u duhovnom životu, i hrabrimo sebe čekanjem uskrsenja mrtvih i života budućeg vijeka. I sve je ovo kod nas u najčišćem obliku i bez ikakvih primjesa, ali ni to nije od nas nego je dar Božji. Eto kakva izdašna sredstva imaš za duhovni i svestrani život i nijedno od njih nije plod tvojih napora, sve je darovano. Ti si pozvan na već spremljenu gozbu života. Ako je umjesno da se u tom pogledu ma čime hvalimo, možemo samo time kako smo se svim tim koristili. I to predstavlja naše svadbeno ruho. Da li da se hvalimo njim? Nije li bolje pribojavati se da nam veliki Priređivač gozbe kad dođe ne kaže: ''Vidite kakva je gozba, a kakvo je vaše ruho''.

Pogledajmo sada pažljivije i to ruho. Odjeća duše predstavlja u prvom redu moralno-religiozna raspoloženja i osjećanja u njoj ukorijenjena, a ne samo djela. A kako su ta raspoloženja i osjećanja skrivena, ona rijetko bivaju povod za sujetu ili taštinu i oholost, dok djela, pošto su vidljiva, bodu oči i skoro nehotice podstiču onoga tko ih čini da hvali sebe, a svjedoke njegovih djela podstiče da ga hvale izvana, što još silnije i dublje ukorjenjuje u duši samodopadnost i želju da se trubi pred sobom. Zato razgledajmo svoja djela i vidimo ima li u njima nečega čime bi se mogli slobodno pohvaliti.

Sjetimo se da se možemo hvaliti samo onim što dolazi jedino od nas i što izvršimo mi sami, nezavisno od ičega. A pogledajmo kako stoji stvar s našim djelima. Kako počinju? Stvaraju se okolnosti i upućuju ovome ili onome, a drugi put dolazi na um da učinimo štogod i činimo. No stjecanje okolnosti nije od nas i ono što nam pada na um također nije naše; netko ubacuje misao. Dakle, početak ili rađanje misli da se učini bilo što ne može pri takvom stanju stvari biti povod da čovjek hvali sebe. A koliko je djela te vrste? Ako savjesno razgledamo, skoro sva redom. Znači, dakle, nema čime da se hvalimo.

Ako je moguće hvaliti se, onda možemo samo time da smo mogli ne učiniti, pa smo ipak učinili. Jer ne znam kako da su snažne unutrašnje i vanjske pobude, uvijek odlučuje naša volja. No i ta odluka ne biva uvijek stvarno dobra. Dobra je samo onda ako se donosi po saznanju volje Božje i iz pokornosti volji Božjoj. Ako ovamo dolazi ma što drugo, nešto ljudsko ili nešto iz želje da se ugodi čovjeku, to se plemenitost odluke zamrači. Ponekad odlučimo da učinimo dobro iz straha što će svijet reći ako ne učinimo, drugi put opet očekujemo kakvu nagradu i korist, a ponekad ga činimo zato što se drukčije ne može: ne čini nam se, ali se mora. Sva takva djela ne mogu stajati u redu čisto dobrih djela i, premda izvana izgledaju da su za pohvalu, po unutrašnjem dostojanstvu pred Bogom i savješću, ne zaslužuju pohvalu. A pogledajmo koliko je kod nas djela te vrste. I opet moramo uvidjeti da su skoro sva redom. I opet izlazi da se nemamo čime hvaliti.

Tako, dakle, naša dobra djela, ako ih dobro razgledamo, ne daju da otvorimo usta i da hvalimo sebe pred drugima ili da trubimo pred sobom. No, ako se pri tom sjetimo i svih svojih ružnih djela, praznih, sujetnih, nekorisnih, štetnih, bezakonih, protivnih Bogu, kakvih će se svakako naći i to ne malo, što bi onda trebalo osjećati? Možda će netko reći: postavi na jednu stranu dobra, a na drugu stranu zla, pa koja pretegnu po tome i sudi o sebi. No to bi u ovom slučaju bilo neumjesno. Djela dolaze iznutra. Ako postoje ružna djela, to znači da u našoj unutrašnjosti nije sve u redu, a taj poredak u unutrašnjosti određuje našu cijenu pred Bogom. Ako to nije na svom mjestu, znači nije ni sam čovjek.

Dodat ću još nešto. Naša vanjska  djela: u poroku, u društvu, u službi, sačinjavaju ono što se zove vladanje. Ako pogledamo okolo, ne možemo ne priznati da je, uopće uzevši, naše vladanje većim dijelom ispravno. No je li ispravno i unutrašnje, to već ne možemo reći. Oči onih koji nas okružuju silno sputavaju naše rđave namjere. Ti nas svjedoci nagone da savladamo zlo koje niče u srcu i da se uzdržimo od zla, te naše vladanje izgleda ispravno. A da tih svjedoka nije, možda bismo se vladali sasvim drukčije. Jer kad smo uvjereni da nas tuđe oko ne vidi, umijemo da se vladamo i drukčije. Događa se da kod nekih, čim se vanjske prilike promijene i mogu slobodnije da požive, izbija na vidjelo sve što se ranije iz straha od tuđih očiju skrivalo, i čovjek koji je ranije bio ispravan, postaje pijanica, razvratnik, čak i pljačkaš. A sve se to nije u njemu tek sada rodilo. Postojalo je to u njemu, samo nije dolazilo do izražaja. Sada je dobilo slobodu i izbilo je vani. A ako sve to živi unutra u čovjeku, onda je i sam čovjek bio takav pijanica, razvratnik, lopov, bez obzira što se to izvana nije pojavljivalo. Pogledaj malo bolje da i ti ne pripadaš toj vrsti ljudi. Ako pripadaš ma i u kojem stupnju, onda nemaš prava da se hvališ i da primaš pohvale.

Da završim. Ako budeš kao što je ovdje izloženo češće razmatrao svoj život, onda, kada ti zli duh bude počeo stavljati u uši kako si dobar, to negdje u tebi neće naći odjeka i poroditi samozadovoljstvo, nego će, naprotiv, svaki put biti popraćeno posve skrušenim i poniznim mislima i osjećajima o sebi.

JOŠ NEKOLIKO UPUTSTAVA KAKO SE POBJEĐUJU STRASTI I DOLAZI DO VRLINE

Iako sam ti do sada već dosta rekao o sredstvima kojima se treba koristiti da se pobjede strasti i zadobiju vrline, ima da dodam još nešto.

Prvo. - Na prvom mjestu savjetujem ti da se ne povodiš za onima koji u toku jedne nedjelje raspoređuju svoja duhovna djela tako da jedno služi za jednu vrlinu, drugo za drugu itd., bez obzira je li im u taj mah potrebno ovo ili ono. Nemoj činiti tako, nego se prvenstveno naoružaj protiv one strasti koja ti najviše dosađuje, koja te je više puta pobijedila i koja se sprema da te ponovo napadne. Naoružaj se protiv nje i svom se snagom staraj da se ustališ u vrlini koja je toj strasti suprotna i upotrijebi podvige i sva djela koja tome idu u prilog. Jer ako u tome budeš uspio, ti ćeš ujedno s tim oživjeti u sebi i sve ostale vrline i obući ćeš se u njih kao u oklop koji će te čuvati od svih strasnih strijela.

Srce je naše po svojoj prirodi puno dobrih raspoloženja, ali strasti dolaze i guše ih. A, strasti nisu kod svih iste, nego kod jednog je glavna jedna a kod drugog druga, ali ta koja je glavna upravlja drugima. I ukoliko savladaš tu glavnu strast, utoliko slabe i druge i uklanjaju se same od sebe. A, kad se one uklone, onda se dobra raspoloženja oslobađaju tiranije i ponovo dobivaju snagu.

Drugo. - Za stjecanje vrline ne navodi određeno vrijeme, dane, nedjelje, mjesece i godine, i ne govori: ''Potrudit ću se pa ću onda odahnuti da, po odmoru, poduzmem trud ponovo''. Spremi se na neprekidni trud, podvig i borbu i ne dopusti da se približi misao o njihovom slabljenju. Ugledaj se u tome na apostola Pavla koji govori o sebi: Ja dakle tako trčim … ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego - hitim ne bih li kako dohvatio. (1 Kor 9,26 i Filip 3,12) Zaustaviti se na putu vrline radi odmora ne znači prikupljati novu snagu, nego razoriti ono što se skupilo i slabiti sebe, a to je isto što i vratiti se snu i razoriti ono što se s trudom steklo. Pod zaustavljanjem smatram uobraženje da se vrlina tobože dostigla u savršenom obliku, previd što joj sve nedostaje i propuštanje prilika koje se ukazuju za vršenje dobra. Ne popuštaj nego budi uvijek hrabar i vatren. Ne zatvaraj oči i ne uklanjaj se kad ti se ukazuje prilika da učiniš dobro, nego joj izlazi u susret. Gledaj na sve takve prilike s ljubavlju, a osobito na one koje sadrže i određene teškoće oko izvršenja. Naprezanje snage da se odstrane prepreke i učini dobro skoro će ukorijeniti u nama naviku da činimo dobro. Samo slučajeve koji daju prilike da se pokaže vrlina razboritosti, a izlaže opasnosti da se raspališ pohotom, izbjegavaj po svaku cijenu. Bolje je ne puštati blizu sebe tu vatru da se ne bi opekao i izgorio.

Treće. - Budi mudar kada su u pitanju tjelesni podvizi tj. postovi, bdijenja, naporni radovi i slično. Oni su stvarno nužni i ne misli da ćeš bez njih uspjeti u duhovnom životu, ali znaj da držiš mjeru. A, ta je mjera sredina izmeću ugađanja tijelu i bezobzirnog mučenja tijela bez osobite potrebe. Tu sredinu traži ti sam na djelu. Uzmi tu za pravilo da napreduješ postupno i to idući od manjeg većem. Traži i naći ćeš. Što se tiče unutarnjih duhovnih vrlina, kao što su: ljubav prema Bogu, preziranje svijeta, poniznost, čuvanje od strasti i grijeha, trpljenje i krotkost, mir sa svima, čak i s onima koji nas mrze i vrijeđaju i slično, tu se već ne može postavljati granica. Stupnjevitost njihovog usavršavanja izvodi se sama od sebe unutra u čovjeku. Tvoj je posao da neprekidno i svim silama primoravaš sebe na svako dobro djelo i da ga činiš uvijek bez odlaganja. U tome valja da se ogleda sva tvoja mudrost i snaga.

Četvrto. - Ali, dok radiš na tome svom mišlju, svom voljom i svim srcem, želi samo da pobijediš strast s kojom se sada boriš i da na njeno mjesto podigneš vrlinu koja joj je suprotna i koja je tom strašću ugušena. To jedno neka bude za tebe: sav svijet, čitavo nebo i zemlja, sve blago tvoje i tvoj posljednji cilj, i budi uvjeren da tim jednim možeš dostojno služiti Bogu. Jedeš li ili postiš, trudiš li se ili odmaraš, spavaš li ili si budan, sjediš li kod kuće ili se nalaziš van nje, moliš li se ili radiš svakodnevni posao, sve to neka bude upućeno u tom pravcu tj. da savladaš strast i da na njeno mjesto postaviš vrlinu koju je ona protjerala. O savladavanju glavne strasti govorio sam ranije, a ovdje govorim o strasti koja napada sada, pa bila ona glavna ili sporedna. Kao što se u vidljivom ratu događa da se jednom stupa u borbu s vodom ili odredom kojim zapovijeda sam glavni zapovjednik, a drugi put s onim kojim upravlja običan ili niži časnik, tako biva i u duhovnoj borbi jer ne napada uvijek glavna strast. Ponekad ona šalje pomoćnice i češće se događa da imamo posla s njima nego s njom. Ali ti si dužan da održiš pobjedu i u ovim slučajevima isto koliko i u prvom.

Peto. - Budi nepomirljiv neprijatelj svih čulnih zadovoljstava. Jer ako tu popustiš, onda ćeš se lakše i više izlagati napadima ne samo tjelesnih nego i svih ostalih strasti uopće, jer sve one imaju korijen u ugađanju sebi. A, kad se ugađanje sebi uguši, onda otpadaju i one, jer gube snagu i otpornost, pošto gube podlogu. Nemoj se sablazniti mišlju: ''dozvolit ću sebi jedno zadovoljstvo, okusit ću jednu slast''. Jer ma to i ne bilo nešto grešno, čim se čini iz ugađanja sebi, onda za vrijeme tog popuštanja podižu glavu sve strasti i počnu se micati kao crvi. I neće biti čudo ako se koja od njih raspali u tolikoj mjeri da borba s njom mora biti žestoka i izgledi na pobjedu sumnjivi.

Zato ne zaboravljaj nikada riječi Svetog Pisma: Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A, tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. (Iv 12,25) Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete. (Rim 8,12-13)

Šesto. - Na kraju, dajem ti zadnji savjet: vrlo je korisno za dušu, ili, bolje reći, nužno je da prije svega učiniš opću ispovijed sa svim nužnim odlukama koje uz nju idu, da bi ti dušu ispunilo čvrsto uvjerenje da se nalaziš u milosti Darodavca svih duhovnih darova, vrlina i pobjeda.

KOJIM SE REDOM STIČU VRLINE

Premda pravi Kristov vojnik koji je zaželio da dostigne punoću savršenstva ne može postavljati granice za napredak u svemu, ipak je potrebno da usmjerava prekomjerna nadiranja duhovnog stremljenja i da pravilno upravlja njima. Ta stremljenja se osobito u početku najednom raspaljuju velikom snagom i nesavladivo vuku, a zatim slabe i sasvim se gase, ostavljajući nas bez pomoći nasred puta. Zato ne samo da bi trebalo vanjske, tjelesne vrline steći malo po malo, idući njima kao uz stepenice, nego se i u zadobivanju unutrašnjih, duševnih valja držati određenog ili utvrđenog reda, jer samo tako naše malo postaje uskoro veliko i ostaje zauvijek u nama. Tako, na primjer, u stjecanju vrline trpljenja ne treba zaželjeti odjednom nepravedne optužbe, uvrede i svakovrsne druge neugodnosti. Dovoljno je da se snose onda kada na čovjeka naiđu. Jer ono su viši stupnjevi trpljenja do kojih možeš doći tek kad priđeš niže, kao: smjerno poniženje, koje smatra sebe zaslužnim svake uvrede, ugušivanje želje za osvetom, mržnja prema svakoj misli o osveti i slično.

Preporučam ti isto tako da ne uzimaš sve vrline, čak ni nekoliko njih odjednom, nego se prvo učvrsti u jednoj, a zatim prelazi na drugu. Kada se tako postupa, svaka se dobra navika lakše i trajnije ukorijeni u duši. Jer kada se počneš stalno vježbati u jednoj vrlini, tvoja će misao biti zauzeta skoro samo njom, te će se i tvoj um brže izvježbati u iznalaženju načina da se ona ostvari, volja će se radije i s većim raspoloženjem priljubiti njoj, a sve su to u dijelu stjecanja dobrih navika snažna pomoćna sredstva koja ćeš uzalud očekivati ako se odjednom latiš mnogih vrlina.

S druge strane, i sama djela vrline, pošto su slična i jednaka među sobom, postaju baš zbog te jednoličnosti sve manje i manje teška i brže dovode drugoj vrlini. Jer jedna vrlina obično izaziva drugu, sličnu njoj, i pomaže joj tim samim što, ukorijenivši se u duši, priprema unaprijed srce da primi sličnu vrlinu i sprema prijestol za nju.

Da je sve ovo što sam kazao točno vidimo i iz iskustva. Tko se pravilno i svesrdno vježba u jednoj vrlini, taj se istovremeno ne samo unaprijed uči kako će se izvježbati i u drugoj, nego, navikavajući se više na jednu vrlinu, podstiče i jača i sve druge vrline, zbog njihove međusobne nedjeljivosti, pošto su one zraci koji dolaze od jedne iste božanske svjetlosti.

KAKVA SU RASPOLOŽENJA POTREBNA ZA STJECANJE VRLINA I KAKO VRLINA PRELAZI U NAVIKU

Za stjecanje vrlina potrebna je hrabra i velika duša te odlučna i snažna, a ne slaba i mlitava volja. Osim toga potrebna je jasna svijest o mnogim preprekama, i teškim naporima i spremnost da se oni podnesu i pretrpe. U osnovi tih raspoloženja treba da leži žarka ili vatrena revnost i jaka ljubav prema svakoj vrlini i prema kreposnom životu uopće. U tome se sastoji pokretačka snaga vrline koju valja stalno zagrijevati da se ne bi istrošila i oslabila, pošto, kad prestane, i svako djelo prestane. Zato, nemoj biti lijen da podgrijavaš svoju revnost prema vrlini razmišljanjem kako je krepostan život ugodan Bogu, kako je vrlina uzvišena i divna i kako je ona nužna i blagotvorna za nas, pošto je u njoj početak i kraj našeg savršenstva i napretka u savršenstvu.
Zato se svako jutro s velikom pažnjom staraj da predvidiš koje ti se prilike u toku dana mogu ukazati za vršenje ovog ili onog dobrog djela, uz želju i odluku da po svaku cijenu tako postupiš. Uvečer pak ispituj sebe jesu li i kako su ispunjene tvoje jutarnje dobre želje. Sutradan ponovi opet iste namjere i želje s življom revnošću i voljom da ih točno ispuniš.
Brini se da sve upućuješ vježbanju u toj vrlini na koju si odlučio da se sada navikneš. Isto tako i primjeri svetih, i molitve, i razmišljanje o životu i stradanjima Krista Gospodina i sve drugo što se smatra korisnim i nužnim za uspjeh u vrlinama i duhovnom životu treba kod tebe da bude upravljeno prvenstveno toj vrlini kojom si zauzet, ali se brini da se koristiš i svim slučajnostima dana, ma kako raznoliki bili, tako da se ne bi rastrojio, nego da bi više učvrstio i ukorijenio naviku da vršiš tu vrlinu za koju sada osobito prakticiraš.
Time se želi da se dođe do toga da dobra djela, bila vanjska ili unutrašnja, budu izvršena s takvom lakoćom i spremnošću s kakvom su ranije vršena djela koja su im suprotna, ili bolje, s kojima se obavljaju svakodnevni poslovi. A, to znači isto što i ukorijeniti naviku da se čini dobro tako da nam to postane prirodno. Pri tom te podsjećam na ono što sam rekao ranije: ukoliko više bude bilo unutrašnjih i vanjskih prepreka za stjecanje vrline, utoliko će se ona dublje ukorijeniti u duši, ako se s potpunom revnošću i bez žaljenja sebe budemo trudili da te prepreke savladamo.
Odgovarajuće izreke iz Svetog Pisma, ako ih govorimo glasno, ili makar samo u sebi, dat će nam mnogo snage da utisnemo u um sliku te vrline i da stvorimo prema njoj raspoloženje u srcu; a i jedno i drugo daju ogromnu pomoć onome koji se trudi da ih stekne. Traži ta mjesta iz Svetog Pisma o vrlini koju želiš da stekneš i nauči ih da bi bila uvijek u tebi i zatim ih ponavljaj u sebi što možeš češće, osobito kada počne da te napada strast suprotna toj vrlini.
Na primjer, kada se trudiš da stekneš vrlinu trpljenja, možeš izabrati, naučiti i često ponavljati ova mjesta iz Svetog Pisma: Tko se teško srdi, velike je razboritosti. (Izr 14,29). Jer siromah neće pasti u zaborav zauvijek. (Ps 9,18) Jao vama koji ste izgubili izdržljivost. (Sir 2,14) Tko se teško srdi, bolji je od junaka, i tko nad sobom vlada, bolji je od osvajača grada. (Izr 16,32) Svojom ćete se postojanošću spasiti. (Lk 21,19) S ustrajnošću trčimo da dobijemo na trci, koja nam je određena. (Heb 12,1) Eto: blaženima nazivamo one koji ustrajaše. (Jak 5,11) Blago čovjeku koji trpi kušnju. (Jak 1,12) Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostataka. (Jak 1,4) 

Postojanosti vam uistinu treba da bi vršeći volju Božju zadobili obećano. (Heb 10,36)
Tome možeš dodavati i svoje kratke molitve kao: ''Bože moj, kada će se već jednom moje srce obući u oružje trpljenja? Kad ću najzad početi da podnosim mirne duše svaku neugodnost da bi se obradovao Bog moj zbog mene! O, kako vas volim, bolovi moji, koji me činite sličnim Gospodinu mome Isusu, koji je stradao za mene! Isuse moj, daj mi da spokojno podnosim tisuće bolova radi slave Tvog imena! Bit ću blažen ako i usred vatre bolova zaplamtim željom da podnosim još veća stradanja''.
Takve molitve treba iznositi da bi napredovali u vrlinama i prilagođavali sve onoj vrlini u kojoj se osobito vježbamo, onako kako nam duh vjere i pobožnosti nalaže. Te se kratke molitve s Prorokom mogu s pravom nazivati ''uzlaženjima u srcu postavljenim'', koja se uzdižu iz srca punog vjere i nade, uzlaze na nebesa i dolaze do Boga. To su uzdisanja koja nisu nikada skrivena od očiju Boga milosrdnoga. To je vika koju uvijek čuje i razumije milostivi Gospodin. Samo ne bi trebalo zaboravljati da se tome pridodaju ova dva krila: prvo, uvjerenje da se Bog raduje, vidjevši kako se trudimo u stjecanju vrlina, i drugo, da žarko želeći savršenstvo u vrlinama, ne tražimo ništa drugo nego da služimo Bogu.

U VRLINAMA SE VALJA VJEŽBATI USRDNO I NEPREKIDNO

Ako želimo brzo i uspješno da dođemo do cilja, moramo u stjecanju vrlina postupati tako da uvijek idemo naprijed. Jer čim se zaustavimo, ma i na kratko vrijeme, odmah počinjemo nazadovati, pošto strasti koje su bile prigušene naporom za stjecanje vrline, zahvaljujući našoj sklonosti čulnosti i ugađanju sebi, odmah podižu glave i pokreću nečiste želje, osobito ako im u tome pomažu vanjske prilike. A, to uvijek guši dobre navike i, što je osobito ubitačno, lišava čovjeka blago-tvorenog djelovanja milosti, bez koje ne može ništa stvarno dobro uspjeti.
Znaj da se put duhovnog života mnogo razlikuje od običnih zemnih putovanja. Kada se u zemaljskom putovanju putnik zaustavlja, on ništa ne gubi od puta koji je prešao; ako se zaustavi na putu duhovnog života, on gubi puno od vrlina koje je ranije stekao. Na običnom putovanju, ukoliko putnik ide dalje, utoliko se više zamara; na duhovnom pak putu, što se više produžuje put, sežući za onim što je naprijed, tim putnik dobiva veću snagu i moć za dalje putovanje. Uzrok je taj što naša niža priroda, tj. tijelo koje svojim ustajanjem protiv duha i čini put vrline teškim, sve više i više slabi u svojoj borbi protiv duha; dok međutim viša priroda u kojoj i obitava vrlina, tj. duh, sve više i više jača i postaje vidnija. Zato, ukoliko više uspijevamo u dobru, utoliko se umanjuje bolni napor koji se javlja u početku stupanja na taj put sreće. Pored toga, neka skrivena slatkoća, koju Bog daje, rastvara se sa našim srcem i svakim časom postaje veća. Posljedica svega toga je ta da, hitajući naprijed s većom voljom i snagom, lako prelazimo od vrline vrlini i dostižemo najzad najviši vrh duhovnog savršenstva, gdje duša otpočinje da čini svako dobro, ne s prisilom nego od dobre volje i s radošću. Jer, pošto je savladala i pobijedila strasti i odrekla se svega materijalnog, živi u Bogu i u njemu se, usred ugodnih duhovnih napora, naslađuje slatkim mirom.

NE IZBJEGAVAJ SLUČAJEVE KADA TI SE DAJE PRILIKA DA UČINIŠ DOBRO

Ako hoćeš da napreduješ u vrlini bez zaustavljanja, treba dobro da paziš i nikako da ne dozvoliš da ti isklizne iz ruku nešto što ti može dati povod da učiniš dobro. Zato ne postupaju dobro oni koji na putu kreposti po svaku cijenu izbjegavaju teškoće, koje bi baš mogle da im posluže na dobro. Na primjer, ako želiš da stekneš trpljenje ne bi trebalo da izbjegavaš one ljude i poslove i prilike koje te najviše izvode iz strpljenja. Naprotiv, preduhitri ih rado, i odluči da ćeš trpjeti neugodnost, samo se pripremi da je podneseš s nepokolebljivim spokojstvom duha. Ako budeš drukčije postupio, nikada nećeš steći trpljenje.
Isto tako treba da se odnosiš prema poslu koji ti se ne dopada, ili sam po sebi, ili zato što ti ga nameće čovjek koga ne voliš, ili zato što te odvlači od posla koji se tebi dopada. Ne bi trebalo da se uklanjaš od njega, nego, naprotiv, da mu pristupiš da ga radiš i uradiš kao da ti je najugodniji posao i da ne bježiš od uznemiravanja duše koje će ti on donijeti, niti da pomišljaš kako bi bio savršeno miran da toga posla nije. Inače, nećeš se nikada naučiti kako da podnosiš neugodnosti koje će na tebe naići, a nećeš imati ni pravog mira koji želiš, ako iz ugađanja sebi bježiš od takvih slučajeva, jer savršeni mir ne živi u srcima onih koji ugađaju sebi.
Isto ti to savjetujem da činiš i s mislima koje te po koji put napadaju i zbunjuju, na primjer, kad se sjećaš na ljudske nepravde i na što slično. Ne progoni te misli i ne ugušuj ih dok ne odu same zbog trpljenja s kojim ih podnosiš. Neka te smućuju i muče, one će te ujedno učiti strpljivom podnošenju neugodnosti uopće. Tko ti bude o tome govorio drukčije i savjetovao da je bolje bježati od takvog slučajnog nespokojstva, taj ti savjetuje da prestaneš težiti vrlinu koju se trudiš da stekneš.
Istina je da novi vojnik koji nije iskusan u borbi bolje čini kada bježi od prilika koje mogu da ga zbune, nego kada im se izlaže i kada se bori protiv njih. Ipak, ni on ne treba uvijek da bježi nego da postupi pažljivo i oprezno: ponekad da primi borbu, a ponekad da i ne obraća pažnju na to iskušenje. Samo u odnosu prema tjelesnoj strasti nije umjesno tako postupati; tu bježi od svih slučajeva koje je mogu raspaliti zbog njene neukrotljivosti i lukave podmuklosti zlog duha, koji umije pokrenuti pohotu da pošto poto traži zadovoljavanje.

RADUJ SE KADA TI SE DAJE PRILIKA DA UČINIŠ DOBRO, OSOBITO AKO JE TO SPOJENO S TEŠKOĆAMA

Ne izbjegavaj slučajeve u kojima ti se daje prilika da učiniš dobro, nego ih preduhitri s radošću i neka ti budu najmiliji upravo slučajevi za koje tvoje srce nije imalo nimalo naklonosti. A, do toga ćeš s Božjom pomoću doći, ako budeš dobro upamtio ovo:
Prvo. - Moraš znati da su prilike koje ti se ukazuju najpogodnija sredstva za stjecanje vrlina i da ti ih Bog šalje po tvojoj molitvi. Želeći da stekneš vrlinu, svakako si se molio da ti je Bog daruje. Moleći za to, nisi se mogao moliti i o načinima i sredstvima za njeno postizanje. Bog pak ne daje povoda za vrlinu trpljenja bez bolova i za vrlinu poniznosti bez podnošenja poniženja i sramote. Zato ako si se molio da ti Bog daruje te vrline, on ti šalje odgovarajuće slučajeve. Što ti sad radiš kad bježiš i kad se uklanjaš od njih? Otklanjaš Božju pomoć za koju si se molio i ružiš dar Božji.
Zato odluči da s radošću preduhitriš prilike za vrline, i utoliko radosnije ukoliko više teškoća sadrže. Jer u tim djelima spojenim s teškoćama moramo pokazati veću hrabrost i veću moralnu snagu, a time se čini značajan korak na putu vrline što se uvijek mora i imati za cilj.
Kada ti savjetujem da se koristiš važnim slučajevima koji ti mogu pomoći u stjecanju vrline, ne mislim da propustiš nevažne. Ne, nego se što više možeš koristiti i jednima i drugima da bi stalno bio zauzet činjenjem dobra. Na primjer, valja strpljivo snositi ne samo nagli napad i grdnju ili čak i udare, nego i prezriv pogled i izraz lica i zajedljivu riječ. Potrebno je da i u tim sitnim slučajevima, koji mogu biti vrlo česti, pokazujemo trpljenje, jer to neprekidno naprezanje podržava našu snagu i time nas jača da se ispravno držimo i u važnijim slučajevima. Ako pak nemarno propuštamo takve prilike, slabimo svoju moralnu snagu i činimo je manje sposobnom za veća djela.
Drugo. - Učvrsti u sebi uvjerenje da sve što se s nama događa, događa se po Božjoj volji i na našu korist, tj. da bi preko toga dobili neki duhovni plod. Premda grijesi ne dolaze od aktivne volje Božje, ipak ne bivaju bez pasivne volje Božje koja dopušta da se padne u grijeh za urazumljivanje i poniznost. Što se pak tiče muka i stradanja, bilo da ona bivaju zbog naših grijeha ili zbog zlobe drugih, to ih Bog sam šalje, želeći da se malo pomučimo i stradamo, kako bi stekli vrlinu koju ćemo svakako i dobiti ako mirno pretrpimo ono što nam on šalje, što je opet, po drugim, skrivenim od nas sudovima njegovim, nesumnjivo pravedno i blagoslovljeno.
Budući uvjeren da sam Bog hoće da pretrpiš nevolju i tugu, bilo da one dolaze od zloće drugih ili zbog tvojih nepravdi, ti već nećeš misliti i govoriti kao neki: ''Ne, to nije od Boga, to je nepravedno i zlo, a Bog neće zlo i s odvratnošću gleda na njega i na one koji ga čine''. Oni time hoće da opravdaju svoju netrpeljivost i izljeve srdžbe i želje za osvetom pri susretu s nepravdama koje im se nanose, a čine u stvari samo to da ustaju protiv Božjeg opredjeljenja i pokušavaju da zbace sa sebe spasonosni križ koji im je Bog poslao radi njihovog dobra, dok bi mu primanjem i krotkim nošenjem križa nesumnjivo poslužili. A, što dobivaju? Zbacuju križ, i ne uspijevaju da ga zbace; Boga žaloste, a mira i tako ne nalaze. Naprotiv, žalosti pridodaju nemir i beskorisnu razdraženost i čine da njihovo stanje postaje neizdržljivo. Da su pak sve mirno podnijeli, stekli bi Božju naklonost i bogato bi okusili duhovni plod.
Izvuci i ti iz ovoga pouku za sebe kada na tebe naiđu nepravedne optužbe, vrijeđanja i napadi. Ne obraćaj pažnju na to kako su nepravedni oni koji ti ih nanose, nego misli samo da je Bog dao da to naiđe na tebe i da ćeš se lišiti blaga ako budeš netrpeljiv, razdražen i nemiran. Isto tako, ne ispituj zašto ti je Bog baš to poslao. Vjeruješ li da je Bog uvijek pravedan i milostiv? Onda vjeruj da i u ovom slučaju čini nad tobom pravdu i pokazuje milost, iako ti ne vidiš kako, a sjeti se da je Gospodin rekao za one koji tako čine: Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! (Iv 20,29)
Vjeruješ li da se i osobno na tebe odnose riječi Gospodinove: Uzmi križ svoj. Ako vjeruješ, onda ga uzmi. Eto, Gospodin ti ga pruža. Ne govori: ''Odveć je težak'', Bog zna bolje mjeru tvoje snage. Jednima Bog šalje neugodnosti ili žalosti koje dolaze same od sebe i ne zavise od ljudi. One se lakše podnose. Drugima ih šalje preko ljudi. Ta su iskušenja teža, osobito ako nepravda koja nam se nanosi nije nenamjerna. Još je teže ako smo tim ljudima činili dobro. Ako ti baš to pošalje Bog, znači da je taj križ za tebe. Bog vidi da imaš snage da ga poneseš i to mirno i bez mrmljanja. Nemoj iznevjeriti Božje očekivanje.

Bogu je ugodnije da podnosimo neugodnosti koje dolaze od ljudske zloće, osobito od zloće onih kojima smo činili dobro, nego neugodnosti koje dolaze od okolnosti koje su se slučajno stekle. Zašto? Zato što prve uspješnije ugušuju i iskorjenjuju našu oholost nego ove druge. I još zato što je u našem duhovnom životu najvažnija stvar pokornost volji Božjoj, a mi tu pokornost nigdje ne možemo u tolikoj mjeri pokazati kao u takvim slučajevima, samo ako ih krotko podnosimo i zahvaljujemo Bogu, koji nam ih je poslao. Time pokazujemo i svoju potpunu predanost volji Božjoj i žarku revnost da sve u sebi podredimo toj volji.
To duševno raspoloženje prethodi teškim iskušenjima. Vidjevši da se to raspoloženje rađa u čovjeku i želeći da ga osnaži, Bog šalje čašu još težih iskušenja. Ako ih čovjek krotko i radosno podnese, uvijek će u duši biti radosno nastrojen. Kad to znamo, treba da primimo tu čašu iz Božje ruke bez ispitivanja zašto nam se ona podnosi ili daje. S dubokom vjerom valja da vidimo u njoj veliku ljubav Božju prema nama i našem stvarnom duhovnom napretku i da je ispijemo radosno do dna, i utoliko radije ukoliko je gorča.

KAKO SE U RAZLIČITIM PRILIKAMA MOŽE NAPREDOVATI U JEDNOJ ISTOJ VRLINI

Ranije smo na jednom mjestu kazali da je daleko korisnije vježbati se određeno vrijeme u jednoj vrlini nego odjednom u više njih i da zato valja sve slučajnosti koje naiđu obraćati u njenu korist ma one bile i različite među sobom. Reći ću ti kako je to moguće. Ako ti se, na primjer, dogodi da u jedan isti dan budeš ukoren za neko djelo koje je samo po sebi besprijekorno, ili te netko odbije kad ga za što moliš, ili ti se dogodi nešto zbog čega počinju da sumnjaju u tebe, ili naiđe kakva tjelesna bolest, ili ti se dogodi ma što drugo neugodno čime je ispunjen bijedni ljudski život, moraš zbog svih tih raznih slučajeva učiniti različita dobra djela. Ali rukovodeći se gornjim pravilom, bolje ćeš učiniti ako sva ta dobra djela budeš upravio onoj vrlini uz koju si se u to vrijeme prvenstveno priljubio.
Zato, ako se u vrijeme kada spomenuta iskušenja naiđu budeš prvenstveno vježbao u trpljenju, postaraj se da ih pretrpiš rado i radosno. Ako si zauzet vježbanjem u poniznosti, potrudi se da stvoriš u sebi saznanje da si dostojan svakog zla i da zaslužuješ neugodnosti koje su ti se dogodile. Ako se vježbaš u poslušnosti, primoraj sebe da krotko prikloniš glavu pod moćnu Božju ruku i, u želji da mu služiš, rado se podčini svemu preko čega on navodi na tebe te teškoće i bolove. Ako se vježbaš u siromaštvu budi zadovoljan, radostan i zahvalan što si lišen svakog svjetskog izobilja. Ako se trudiš da ukorijeniš u sebi ljubav, staraj se da raspališ u sebi osjećanje ljubavi prema bližnjem, pošto je on u ovim slučajevima posrednik dobra koje možeš izvući, a tako isto razgori osjećaje ljubavi prema Bogu, pošto on i sada kao i uvijek šalje ili pripušta na tebe neugodnosti radi tvog duhovnog napretka.
Iz ovoga što sam rekao možeš već i sam uvidjeti kako se u korist jedne iste vrline mogu iskoristiti i slučajevi koji ne dosađuju čovjeku kratko vrijeme, nego se protežu duže kao na primjer bolest ili drugo što.

KAKO SE VALJA VJEŽBATI U JEDNOJ VRLINI I KOJI SU ZNACI DA SMO U NJOJ NAPREDOVALI

Ne može se postavljati opće pravilo koliko se valja vježbati u jednoj vrlini da bismo se u njoj ustalili. To svako zaključuje sam, imajući u vidu svoje duhovno stanje. Presudno rješenje u ovome ima starac ili duhovni otac koji tobom rukovodi. Uostalom, kod onoga kod koga postoji vatrena revnost za uspjehom i koji se ne zaustavlja ni pred kakvim teškoćama, kod toga će se uskoro pokazati ne mali uspjeh.
Kao znak uspjeha služi u prvom redu to da onaj koji stupi na put dobra revno ide njime s čvrstom odlučnošću da s njega ne silazi, ma kako težak bio i ma kakvih ga žrtava stajao. Tu spada i ne obraćanje pažnje na trenutna hlađenja i zamračivanja duše ni na umanjenje duhovnih zadovoljstava i milosne radosti koje nam Bog po svome naumu za naše dobro šalje.
Drugi je ne manje siguran znak stupanj ili jačina borbe koju protiv dobrih odluka i djela diže tijelo. Ukoliko ta borba slabi, utoliko uspjeh u vrlini napreduje. Zato kad ne osjećaš borbu ili napade sa strane svoje niže, čulne prirode, osobito u vrijeme kad pred sobom imaš slučajeve koji uzbuđuju, možeš vjerovati da je tvoja pobjeda blizu. Isto tako, ako si počeo vršiti dobra djela s većom spremnošću i duhovnom radošću nego ranije, možeš smatrati još sigurnije kao znak da napreduješ.
I sv. Izak savjetuje da moraš odrediti cilj kome hoćeš da upravljaš sva svoja djela i onda da paziš na znake i pitaš iskusne ideš li pravim putem ili si sišao s njega i ideš nekom stazom mimo pravu. A, ti su znaci, po njemu, ovi: ''Ako vidiš da ti je um slobodan i obiluje dobrim mislima, to je znak da ideš naprijed. Isto tako, ako stojiš na molitvi i um ne luta tamo amo; ako ti se, ponekad u duši pojavi dobra misao ili osjećanje, oči pune suzama i suze same teku, ako vidiš da se misao sama od sebe bez tvog učešća uranja u dubinu srca i prebiva u tom stanju po nekoliko sati i za to vrijeme kraljuje u tebi mir, znaj da su sve to znaci da dobro napreduješ na putu duhovnog života''. (Uputa 44)
Ipak, ne smijemo biti sigurni da smo se savršeno ustalili u vrlini, ili da smo konačno pobijedili neku strast, iako je dugo ne osjećamo, jer se tu može skrivati zamka demona i lukavstvo grijeha koji živi u nama i predstavlja se dobrim i mi ga iz skrivene oholosti za dobro smatramo, dok je on nešto sasvim suprotno. Osim toga, ako pomislimo na savršenstvo kojem nas Bog priziva, to, iako smo već dovoljno išli putem vrline, uskoro ćemo misliti da smo tek otpočeli život kakav bi trebali voditi. Sveti oci nazivaju nesavršenim i život najsavršenijih ljudi, jer ni njihov život nije bez nedostataka. ''I kod savršenih je nesavršeno savršenstvo'', govori sv. Ivan Klimak. Apostol Pavao smatra da se savršenstvo sastoji u neprekidnom napretku bez obaziranja natrag i uobražavanja da smo dostigli što smo željeli. Zato i naziva sebe nesavršenim i ne smatra da je dostigao ono čemu je težio: Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego - hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. (Fil 3, 12-14) A, u želji da pokaže da se u tome jedino i sastoji naše savršenstvo, dodaje: Koji smo god zreli, ovako mislimo! (Fil 3,15) Kao da kaže: savršenstvo se u tome i sastoji da ne mislimo da smo dostigli savršenstvo. To dakle i znači biti na pravom putu: ne stajati nego neprekidno napredovati u dobru.
Pored toga u dubini našeg srca stanuju neprimjetne i skrivene strasti a da mi i ne znamo za njih. Kako možemo dopustiti sebi da mislimo da smo se potpuno očistili od njih? Ako vidovite i proročke Davidove oči to nisu mogle vidjeti u sebi, kako možemo pripisati sebi tu moć? On je molio Boga: Od potajnih grijeha očisti me! (Ps 19,12) Tim je potrebnije da i mi to molimo. Jer mi osjećamo samo djelovanje i grane strasti, a njihovu silu i korijen ne možemo vidjeti bez naročitog prosvjetljenja Duhom Svetim. Mi znamo za strasti samo kad su one na djelu, a kada se pritaje mislimo da smo već dostigli savršenstvo.
Po čemu se možemo uvjeriti da su se strasti samo pritajile u našem srcu a nisu iščezle? Po tome što nam se događa da se pojavi iznenada nešto čime se skrivene strasti hrane i one odmah ožive i daju jasne znake o sebi, te se zbunjeni pitamo gdje su se krile i kako su odjednom izronile. Sv. Izak Sirijski to objašnjava ovim divnom usporedbom: ''Kao što u toku zime iščezavaju s lica zemlje trava i cvijeće, ali njihovo korijenje ostaje skriveno u zemlji, te čim osjete proljetnu kišu i toplinu odmah ponovo rastu, tako biva i sa strastima''. I još: ''Kao što je zemlja prokleta da od prirode rađa trnje i korov, tako i čovjekova priroda, povrijeđena padom, na neki način od prirode rađa strasti od kojih nastaju grijesi: zato prirodi nikada ne bi trebalo vjerovati, niti se u nju uzdati''.
Zato se ti, koji si još nov u duhovnoj borbi, svim srcem vježbaj u vrlini kao da je nisi još ni otpočeo jer je bolje brinuti se da uvijek napreduješ u njoj, nego da određuje i znake njenog savršenstva.
Gospodin i Bog naš koji jedini zna srca naša, prosvjetljuje jedne i daje im da vide svoje napredovanje u dobru, dok drugima to saznanje ne daje. Jer vidi da će kod jednih to znanje poslužiti poniznosti, dok se drugi neće uzdržati od oholosti. Kao otac koji ljubi svoju djecu otklanja on od ovih drugih opasnosti da padnu u grijeh. Prvima pak daje povod da pojačaju vrlinu poniznosti. Uostalom, i onaj kome se ne daje da sazna napredak, ako samo ne postane nemaran i ne prestane s vježbanjem u vrlini, može u svoje vrijeme saznati za napredak, kada Bogu bude ugodno da mu to radi njegovog dobra otkrije.

NIJE DOBRO ODVEĆ ŽELJETI OSLOBOĐENJE OD NEVOLJA KOJE TRPIMO, NEGO SE TREBA POTPUNO PREDAVATI VOLJI BOŽJOJ

Kad se nalaziš u nekoj nevolji i podnosiš je s trpljenjem i zahvalnošću, pazi da te ne prevari neprijatelj ili tvoje samoljublje i zaželiš da je se oslobodiš, jer ćeš u tom slučaju pretrpjeti dva gubitka. Prvo ćeš, ako ne sasvim a ono djelomično, oslabiti vrlinu trpljenja koja će, zbog toga što se želja za izbavljenjem od teškoća ne ispunja, slabiti sve više, te ćeš dospjeti u stanje razdraženosti i netrpeljivosti. Drugo, od toga trenutka tvoje trpljenje biva po nevolji, a Bog voli onog tko daje rado. Zato će, premda ćeš i dalje trpjeti, jer sama želja da se čovjek izbavi nevolje ne donosi izbavljenje, biti bez nagrade. Bog će te nagraditi za trpljenje do onog časa do koga si trpio ponizno i krotko. Od vremena pak kada ti je želja za izbavljenjem došla i otkad trpiš preko volje, nećeš primati ništa. A, ako odbaciš i ugušiš želju za izbavljenjem od stradanja i predaješ sebe potpuno blagoj volji Božjoj i izjavljuješ spremnost da rado pretrpiš i sto puta veće nevolje nego što su ove, samo ako Bogu bude ugodno da ti ih pošalje, makar se tvoje stradanje produžilo samo koji čas pa i manje, Bog će ga primiti za najduže.
Isto tako, ne daj ni u drugim slučajevima na volju svojim željama, nego ih drži u svojoj vlasti i upravljaj sve isključivo jednom cilju: pokoravati se i živjeti u svemu po volji Božjoj. Tada će i sve tvoje želje biti pravedne i ti ćeš ostati miran u svakom neugodnom slučaju koji ti se dogodi, jer ćeš nalaziti mir u saznanju da sve biva po volji Božjoj. Kad iskreno vjeruješ da ti se ne može ništa dogoditi bez volje Božje i kad ne želiš ništa drugo, osim da u svemu nju ispuniš, ti ćeš uvijek imati samo to što želiš, ma što se s tobom dogodilo.
Ipak, pod tim da sve biva po volji Božjoj ne podrazumijevam i tvoje grijehe i grijehe drugih, jer Bog ne želi grijeh, nego mislim na nevolje i teškoće koje nam Bog šalje da nas urazumi ili kazni za grijehe. One su blagotvorne i s pravom se nazivaju spasonosnim križem koji Bog često stavlja na svoje ugodnike.
I, što sam rekao: ne želi da se izbaviš od nevolja, razumij pravilno. Mi ne možemo ne željeti da budemo slobodni od nevolje jer je sam Bog stavio u našu prirodu želju da nam bude dobro. Zato je i u molitvi koju je sam za nas dao na kraju stavio: I ne uvedi nas u napast, što mi svakodnevno po nekoliko puta ponavljamo. Ako nam dakle Bog i posle te molitve šalje stradanja, znači da je to njegova volja, kojoj mi, kao njegove tvari, valja krotko da se pokorimo kao nečemu što je nužno za spasenje.
Pa i kad govoriš molitvu: Ne uvedi nas u napast, 

dodaj: Ali ne moja volja nego Tvoja neka bude, nasljedujući u tome Gospodina Spasitelja. Govori je ne zato što ni po kakvu cijenu ne želiš iskušenje, nego samo zato što je Gospodin zapovjedio da se tako moli. Nosi pored toga uvijek u duši potpunu spremnost da s radošću primiš sve što Bogu bude ugodno da ti pošalje. Ne popuštaj samoljubivoj želji koja teži da ti neprekidno bude dobro, jer je to na zemlji nemoguće: to je udio budućeg, vječnog života.

ČUVAJ SE KRIVIH SAVJETA ZLOG DUHA I NE PRETJERUJ U PODVIZIMA

Kad zli duh vidi da idemo pravo i usrdno putem dobra i da nas ne može odvući na svoju stranu otvorenim navođenjem na zlo, onda se pretvara u svijetlog anđela i pomoću lažno-plemenitih pomisli, izreka iz Svetog Pisma i primjera iz života svetih podstiče nas da uzimamo na sebe preteške podvige, kako bi nas, dok uobražavamo da stojimo na vrhu duhovnog savršenstva, bacio u propast.
Tako ponekog uči da silno muči tijelo postom, bičevanjem, spavanjem na goloj zemlji i drugim sličnim mučenjima, da bi ovaj, uobražavajući da čini velika djela, pao u oholost ili se zbog krajnje iscrpljenosti razbolio i postao nesposoban da vrši i mala djela pobožnosti, ili da bi se pod težinom podviga umorio i postao ravnodušan prema svim duhovnim djelima, pa i prema samom spasenju i tako malo po malo ohladio u dobru i bacio se s još silnijom požudom na tjelesne strasti i svjetska zadovoljstva.
I, koliko je duša koje su se predale nerazumnoj revnosti i prešle mjeru svoje snage palo u tu klopku i, na radost zlih duhova, propalo. A, to im se ne bi dogodilo da su se držale mjere i da nisu zaboravljale da ti podvizi, premda su duhovni i korisni ondje gdje za njih ima dovoljno tjelesne snage i duševne poniznosti i smirenosti, ipak valja da se mudro koriste kao sredstva za duhovni napredak.
Oni koji ne mogu živjeti strogo i uzimati na sebe podvige koje su mogli uzimati sveti, mogu da oponašaju ili nasljeduju život svetih na drugi način. Mogu, na primjer, podsticati u srcu dobra raspoloženja, učiti se toploj molitvi, neprekidno savladavati strasne misli i želje, čuvati čistoću srca, gajiti ljubav prema šutnji i usamljenosti, imati poniznost i krotkost, činiti dobro onima koji su im nanijeli zlo, čuvati sebe od svega rđavog ma ono bilo i neznatno. Te vrline srca mnogo su ugodnije Bogu nego prekomjerni podvizi mučenja tijela, kada oni nisu nužni za naše duhovno stanje.
Zato postupaj mudro kada nalažeš na sebe tjelesne podvige, čak i onda kada su oni nužni. Ne uzimaj odmah teške, nego počinji s malima. Bolje je po malo ići naviše, nego dohvatiti se odjednom visine, pa poslije morati, na svoju sramotu, silaziti dolje. Savjetujem ti također da izbjegavaš drugu krajnost u koju ponekad padaju i oni koji se smatraju duhovnim. Rukovodeći se ugađanjem sebi i žaljenjem sebe ulažu odveć mnogo staranja oko čuvanja tjelesnog zdravlja i unose u to toliko brige da drhte i pred malim naporom i lišavanjem, bojeći se da ne izgube zdravlje. Ti ljudi ni o čemu toliko ne misle i ni o čemu s takvim zadovoljstvom ne govore kao o čuvanju svog života. A međutim, uzimajući jela koja više služe zadovoljenju njihovog ukusa a ne zdravlju, slabe i često sasvim upropaste zdravlje, te tako lišavaju sebe upravo onoga što smatraju za najveće blago.
Premda, kad tako čine, misle da rade iz želje da najbolje služe Gospodinu, u stvari to je samo pokušaj da se pomire dva nepomirljiva neprijatelja, tijelo i duh, i to ne samo bez ikakve koristi i za jedno i za drugo, nego naprotiv na štetu i jednog i drugog, jer se time tijelu oduzima zdravlje, a duhu spasonosno izgrađivanje. Zato je za tijelo i za dušu bezopasniji i korisniji umjereni način života, pri kome se uzimaju u obzir i duševne potrebe i tjelesna snaga i stanje zdravlja. Jer nije za sve jedna mjera, premda je za sve jedan zakon, da tijelo bude u službi duha. Sjeti se ovdje i onoga što smo već rekli da se ne samo u stjecanju tjelesnih nego i duševnih vrlina valja držati postupnosti i ulaziti u njih malo po malo.

STROGO SUĐENJE O BLIŽNJIMA DOLAZI OD VISOKOG MIŠLJENJA O SEBI I POD UTICAJEM ZLOG DUHA. KAKO DA POBJEDIMO TU SKLONOST

Iz samoljublja i samouvjerenosti rađa se u nama još jedno zlo koje nam nanosi štetu, a to je strogo suđenje o bližnjem i osuđivanje. Zapazili ste da mi nekog ne računamo ni u što, preziremo ga i ponižavamo. Ta posve loša navika dolazi iz oholosti, ohološću se održava i oholost joj pomaže da jača. I, isto tako, ta navika sa svoje strane podržava oholost i jača je, te se poslije svakoga djela osuđivanja naša oholost, zbog samozadovoljstva koje je suputnik osuđivanja, povećava.
Kad dajemo sebi visoku cijenu i kad mislimo visoko o sebi, sasvim je prirodno da tom prilikom s visine gledamo na druge, osuđujemo ih i preziremo, pošto nam se čini da smo slobodni od nedostataka kojih su, kako mi mislimo, oni puni. A, kad naš zlobni neprijatelj, zli duh vidi kod nas to raspoloženje odmah staje blizu nas i budno nas uči da pažljivo gledamo što čine i što govore drugi, pomaže nam da stvaramo pretpostavke kakve su kod njih misli, te najzad donosimo sud o tim ljudima i on je najčešće negativan. Oni koji osuđuju ne primjećuju i ne vide da sama osnova osuđivanja tj. sumnja da je neko loš dolazi pod utjecajem zlog duha koji tu sumnju potom proširuje u uvjerenje da je stvarno loš.
Ali kad zli duh budno ide za tobom gledajući kako će u tebi posijati zlo, ti još budnije pazi da ne padneš u zamke koje ti on postavlja. Čim ti ukaže na neki nedostatak bližnjeg, požuri da odmah otkloniš od sebe tu misao, ne dajući joj da se zadrži i učvrsti u tebi. Istjeraj je iz sebe da joj ni traga ne ostane i stavi na njeno mjesto misli o dobrim osobinama toga bližnjeg i ljudi uopće. Ako još uvijek osjećaš potrebu da osuđuješ, onda se sjeti da ti nije dana vlast da osuđuješ druge i da, prisvajajući sebi tu vlast, podvrgavaš sebe osudi ne od ljudi nego od Boga.
Takvo skretanje misli je najjače sredstvo ne samo da se odagnaju misli osuđivanja koje slučajno naiđu, nego i da se čovjek sasvim oduči od toga poroka. Drugo isto tako snažno sredstvo je ne prestajati misliti na svoje nedostatke, na svoje nečiste i zle strasti i djela i na svoju nedostojnost. A, i strasti i loših djela naći će se bez sumnje kod tebe u dovoljnoj mjeri. Ako nisi odmahnuo rukom i rekao: ''Neka bude što hoće'', onda se ne možemo ne brinuti o liječenju tih svojih slabosti. A, ako se budeš brinuo iskreno, nećeš imati vremena da se zanimaš djelima drugih i da ih osuđuješ, jer ako to dozvoliš sebi u ušima će ti neprekidno odjekivati: Liječniče, izliječi sam sebe! (Lk 4,23) Izvadi najprije brvno iz oka svojega. (Mt 7,5)

Pored toga, kada strogo sudiš o kakvom lošem postupku bližnjega, znaj da neki korjenčić tog istog zla postoji u tvom srcu koje te po svojoj strasnosti uči da slutiš to u drugima i da ih osuđuješ. Zao čovjek iz riznice zle vadi zlo. (Mt 12, 35) Naprotiv, čisto bestrasno oko ne gleda lukavo nego bestrasno i na djela drugih. Čisto oko ne gleda zlo. Zato kad ti dođe misao da osudiš drugoga za neku pogrešku, rasrdi se na sebe kao na onoga koji sam čini takva djela i koji je zato kriv i reci u svom srcu: ''Kako se ja, izgubljeni, koji se gušim u samom tom grijehu i činim još veće prijestupe, usuđujem da dižem glavu i gledam pogreške drugih i osuđujem ih''? Ako budeš tako činio, umjesto da raniš brata, stavit ćeš melem na vlastite rane.
I onda kada grijeh brata bude javan i vidljiv za sve, staraj se da se ne povedeš za strašću osuđivanja nego ga zavoli još više.
Makar nečiji grijeh bio ne samo javan nego i vrlo težak i makar dolazio iz razjarenog i neobraćenog srca, ne osuđuj ga ni tada, nego uzdigni svoj um nedostižnim i divnim sudovima Božjim i sjeti se kako su mnogi ljudi bili ranije veliki grješnici i potom se pokajali, dostigli visoki stupanj svetosti i, s druge strane, kako su neki koji su stajali na visokom stupnju savršenstva padali u duboku propast. Pazi da se i tebi tako što ne dogodi zbog osuđivanja.
Zato uvijek stoj sa strahom i trepetom i boj se više za sebe nego za drugog. I budi uvjeren da je svaka dobra riječ o bližnjem i radost zbog njega plod i djelo Svetoga Duha u tebi, kao što svaka ružna riječ o bližnjem i prezrivo osuđivanje dolaze iz pakosti i pod utjecajem zlog duha. Zato kad se sablazniš zbog nečijeg ružnog postupka, ne daj očima svojim sna dok ne istjeraš iz srca tu sablazan i potpuno se ne pomiriš s bratom.

O MOLITVI

U duhovnoj je borbi, kao što smo već kazali, krajnje nužno ne uzdanje u sebe, uzdanje u Boga i neprekidni podvig. Ipak od svega je najnužnija molitva, to četvrto oružje u ovoj borbi, jer se pomoću nje postižu i sve ostale vrline.
Molitvom ti stavljaš svoj borbeni mač u Božju desnicu da se on bori s tvojim neprijateljima i da ih pobijedi. Ali, molitvi treba da pristupiš s takvim duhovim stavom da želiš samo što je Božja, a ne tvoja volja.
Neka u tebi postoji jedino želja da potpuno sjediniš svoju volju s voljom Božjom, da se uvijek njoj podčinjavaš i da nikada ne želiš da je sklanjaš na ono što je tvoja volja.
Zašto? Zato što tvoja volja uvijek ima primjese samoljublja, te često griješi i ne zna što valja da traži. A, volja Božja je uvijek dobra, premudra, svepravedna i nikada ne može pogriješiti. Pošto je ona zakon za sve što postoji i što se zbiva, mora da bude i pravilo za volju svih razumnih tvari i kraljica njihovih želja i one joj se moraju u svemu podčiniti.
Molitva, pored toga, treba da bude praćena djelima koja idu u prilog onome zašto se čovjek moli. Ako se netko moli za napredak u nekoj vrlini, a predaje se nemaru i ništa u korist te vrline ne čini, taj se stvarno ne moli nego kuša Boga. Zato je apostol Jakov i kazao da puno može molitva pravednog kada je potpomognuta. Potpomaganje se u ovom slučaju sastoji u ovom: kada neko moli pravednika da se pomoli za njega, treba i sam da se moli za to. Isto tako, ako se netko moli Bogu za nešto, treba i sam da čini sve što je potrebno da se dobije ono što se moli. Tako ovo mjesto iz poslanice apostola Jakova razumije sv. Maksim Ispovjednik.
Po učenju sv. Bazilija Velikog molitva treba da sadrži četiri elementa: slavljenje Boga, zahvaljivanje Bogu za dobro koje nam je dao, ispovijedanje svojih grijeha i, na kraju, molba za ono što je čovjeku potrebno, a prvenstveno molba za spasenje.
Može se, dakle, ovako moliti:
''Gospodine Bože moj, hvalim te i pjevam tvoju neiskazanu slavu i tvoje bezmjerno veličanstvo, zahvaljujem ti što si mi jedino iz svoje dobrote dao da postojim i udostojao me da budem učesnik tvojih spasonosnih dobara. Ti si me neprekidno izbavljao od nesreća koje su mi prijetile od ruke mojih nevidljivih neprijatelja, a da ja nisam ni znao. Ispovijedam ti da sam se bezbroj puta oglušio o svoju savjest, bez straha narušavao tvoje svete zapovijedi i bio nezahvalan za tolika i tolika dobra koja si mi učinio. Ali, puno milostivi Bože moj, neka ova nezahvalnost ne bude veća od tvoje dobrote. Pogledaj na suze moje poniznosti po obilnom milosrđu svome, pomozi mi i sada daj mi ono što mi je potrebno za spasenje i upravi sav moj život služenju tebi, kako bi i ja nedostojni slavio presveto ime tvoje''.
Kod ove posljednje molbe možeš dodati sve svoje duhovne, duševne i tjelesne potrebe, i ako se naročito vježbaš u kojoj vrlini, sjeti se i nje i pomoli se za pomoć da u njoj uspiješ. Ako te muči koja strast moli se da ti Bog pomogne da toj strasti ne podlegneš nego da je odstraniš. Ako podnosiš nečiju klevetu ili uvredu ili kakvu bilo nevolju, zahvali Bogu i na tome. Sve to nije bez Njegove volje, i sve ti to služi na dobro.
Da bi molitva imala snagu, utvrdi je čvrstom vjerom u neizmjernost Božje dobrote i u istinitost Njegovog obećanja da će uslišati one koji mu se mole prije no što se molitva završi. A, isto tako čvrsto vjeruj u silu otkupiteljskog podviga Gospodina našega Isusa Krista koji se radi nas utjelovio, pretrpio smrt na križu, uskrsnuo, uznio se na nebo i sjeo s desne strane Oca, te se stalno zauzima za nas. Ta On ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati? (Rim 8,32)
Zamoli za posredništvo Presvetu Bogorodicu koja se dan i noć moli za nas, i sve svete arkanđele i anđele, apostole i proroke, pastire i učitelje, mučenike i mučenice, svete oce i majke i sve Božje ugodnike; tvoga anđela čuvara, sveca čije ime nosiš, sveca kome je posvećena crkva u kojoj si kršten i u kojoj se moliš. Stavljajući ispred svojih molitava ovo zastupništvo, stavit ćeš u prvi red svoju poniznost od koje ništa nije ugodnije Bogu: On ni na koga tako milostivo ne gleda kao na krotkog i poniznog. Srca skrušena i ponizna Bog ne odbacuje.
Završavaj svoje molitve uvijek s neumornom marljivošću kao što zapovijeda apostol Pavao kada kaže: U molitvi ustrajte, bdijte u njoj u zahvaljivanju! (Kol 4,2) Jer skrušeno trpljenje, neumornost i neprekidnost u moljenju pobjeđuje nepobjedivog Boga i potiče ga na milost. Ako je upornost evanđeoske udovice uticala na zlog i nepravednog sudca da joj učini ono što je molila, a tu nam je priču Gospodin s tom namjerom i kazao da bi nas naučio da nam ne dosadi molitva, nego da se strpljivo molimo kao što i čitamo u Evanđelju: Kaza im i prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati (Lk 18,1). Stoga, ako se nepravedni sudac privolio da učini udovici ono za što je molila, kako da ne usliši naše molbe Bog koji je sama dobrota? Zato kada se moliš Bogu za nešto i Bog oklijeva da te usliši, ti sve produžuj da se moliš, imajući u srcu čvrstu i živu nadu na Njegovu pomoć. Jer se On nikada neće oglušiti na usrdnu molitvu i Njegova je bogata milost uvijek spremna da se izlije u tolikoj mjeri da bude iznad očekivanja svih koji se mole, samo ako za to ne postoje i smetnje s njihove strane i ako se ne nalaze u takvom položaju da je za njih bolje da im se molba ne usliši. U tom slučaju, umjesto onog zašto se molimo, Bog šalje kakvo drugo dobro koje je potrebno bez obzira da li oni koji se mole zato znaju ili ne znaju. Iz toga je razloga na svome mjestu uvjerenje da molitva nikada ne biva ne uslišena. Zato budi uvijek strpljiv u molitvi i budi uvjeren da ona nikada ne ostaje bez ploda.
Evo što govori sv. Ivan Zlatousti: ''Molitva je veliko blago ako se vrši s potrebnim raspoloženjem i ako naučimo sebe da i kad dobijemo i kada ne dobijemo ono što molimo, zahvalimo Bogu. Jer, On i kada daje i kada ne daje čini ono što je dobro za nas''.

O UMNOJ ILI UNUTRAŠNJOJ MOLITVI I NJENIM OBLICIMA

Umna ili unutrašnja molitva je ona u kojoj čovjek sabire um u srce i otud se nečujno moli. Ne treba se moliti samo riječju, nego i umom i ne samo umom nego i srcem, da um razumije što se riječju kaže i da srce to osjeti. Sve ovo zajedno i je prava molitva. Ako tvojoj molitvi što od toga nedostaje, ona je ili nesavršena ili uopće nije molitva.
Svakako si slušao da se govori o molitvi riječima, zatim o misaonoj ili molitvi iz srca. Otkud ta podjela? Otud što se po našoj nemarnosti događa da ponekad jezik govori svete riječi molitve, a um bludi kojekuda, ili um i razumije riječi molitve ali se srce na njih ne odaziva. U prvom slučaju je samo molitva riječima, i to uopće nije molitva. U drugom s molitvenom riječi spojena je i misaona molitva i to je nesavršena, nepotpuna molitva. Potpuna i prava molitva je kada se s molitvenom riječju i molitvenom mišlju spoji i molitveni osjećaj.
Postoji, po daru milosti Božje, i srčana ili molitva iz srca, a to znači duhovna molitva, koju u srcu pokreće Duh Sveti. Onaj koji se moli osjeća je, ali je ne svršava on nego se ona svršava u njemu. Ta je molitva odlika savršenih. Ali se od svih kršćana traži da im s molitvenom riječju bude združena molitvena misao i molitveni osjećaj.
Postoji još i molitva koju nazivaju stajanjem pred Bogom, u kojoj se čovjek sav koncentrira u srcu, misaono sagledava prisustvo Božje uz osjećaj bilo straha Božjega, bilo pobožnog ushićenja pred Njegovim veličanstvom, bilo vjere i nade, bilo ljubavi i predanosti volji Njegovoj, bilo skrušenosti i spremnosti na svaku žrtvu. To stanje dolazi i kada se netko u običnoj molitvi riječju udubi umom i srcem. Tko se dugo i pravilno moli, kod toga se ta stanja sve češće i češće ponavljaju, a najzad to raspoloženje može postati stalnim i tada se ono naziva hodom pred Bogom i znači neprekidnu molitvu. U takvom raspoloženju je bio David koji svjedoči o sebi: Gospodin mi je svagda pred očima; jer mi je zdesna, neću posrnuti. (Ps 16,8)

Zato ako želiš da ti molitva bude plodna, nemoj se nikako ograničiti samo na izgovaranje molitvenih riječi, nego se ujedno moli i umom i srcem. A, naročito se moli srcem. Molitva koja izvire iz srca je kao munja koja za jedan tren prelazi nebesa i izlazi pred prijestol Božji. I, Bog je ispunjava. Takvom se molitvom molio Mojsije pred Crvenim morem i odmah je čuo glas Božji: Zašto zapomažete prema meni? (Izl 14,15) I dobio je od Boga pomoć da izbavi svoj narod od nesreće koja mu je prijetila.

KAKO ĆEMO NAUČITI DA SE TAKO MOLIMO

Možda se, pošto si pročitao prethodno poglavlje, pitaš: ''Kako ću se naučiti takvoj molitvi''? Evo ti odgovora: uči se da se uvijek upravo tako moliš, tj. ne samo riječju, nego i umom i srcem, i naučit ćeš se. Kako si naučio čitati? Trudio si se i naučio. Kako si naučio pisati? Počeo si pisati i naučio si. Tako ćeš naučiti i da se moliš, ako se počneš moliti kako sam ti preporučio.
Riječi molitava svakako znaš, jer su te od malena tome učili. Molitve su već nadahnute molitvenim duhom i ti ćeš se njime ispuniti, samo ako se budeš molio umom i srcem.
Većina je molitava sabrana u molitvenicima, te nije potrebno da se trudiš i da ih sam skupljaš. Prosto, nabavi molitvenik i u određeno za molitvu vrijeme, obično izjutra i uvečer, čitaj molitve koje su tamo napisane. Udubi se u svaku riječ, misli na ono što se u njima kazuje i trudi se da proizvedeš u srcu iste osjećaje koji se u molitvi koju čitaš sadrže. Eto, to je čitava mudrost. Tako obično svi i rade.
Tako obično svi rade to je istina, reći ćeš. Ali, zašto nemaju svi pravu molitvu? Zato što rade ovako: uzimaju molitvenik, staju pred ikone i čitaju, ali su im um i srce daleko, um luta tko zna kuda, a srce se naslađuje nečim svojim, a ne molitvenim. Zato kad se moliš zaključaj um svoj u riječi molitve, i srcem primaj ono što one izražavaju i odmah ćeš osjetiti korist od takvog moljenja.
Dakle, riječi molitava imaš, znaš što znači razumjeti ih i osjećati, i to je u tvojoj vlasti. Znači da su molitva i uspjeh u njoj u tvojim rukama. Trudi se vrijedno i uspjet ćeš. Ipak ću ti dati određene upute kako ćeš lakše uspjeti:
1) Prvo, potrudi se, ne u času molitve nego u koje drugo vrijeme, da razmišljaš o onome što se u pojedinim molitvama sadrži i da to prvo osjećaš. Ako to budeš činio, nećeš morati za vrijeme molitve činiti nikakav napor da proizvedeš u sebi osjećanja koja se u molitvi koju čitaš sadrže. Čim budeš otpočeo koju molitvu u tvojoj će se svijesti javiti misli i osjećanja koja se u njoj sadrže i ti ćeš izgovarati riječi molitve kao da su tvoje vlastite i kao da izviru iz tvog srca.
2) Zatim se potrudi da naučiš molitvu napamet. Što god činio, nosit ćeš molitve u sebi i, ma u kakvim se prilikama nalazio, uvijek ćeš imati uza se svoj molitvenik. Uz to, učeći molitve, dublje ćeš urezati u sebe molitvene misli i osjećanja.
3) Kad dođe vrijeme za molitvu, nemoj odmah, čim prekineš obične poslove, počinjati molitvu, nego se najprije pripremi za to: ''Postoj malo šuteći, dok se ne smire čula'', kao što piše u molitveniku i sjeti se čemu pristupaš i što imaš da izvršiš, tko si ti i tko je onaj pred kojim ćeš govoriti svoje molitve i što valja da kažeš i kako. Ta je priprema nužna izjutra zbog otežale duše od sna i napada briga što se sve mora uraditi u toku dana, a uvečer zbog raznovrsnih dnevnih utisaka. Pobrini se da ukloniš iz svijesti sve i da molitva zauzme svu tvoju pažnju. Ako ne možeš da se oslobodiš utisaka onoga što te je naročito iznenadilo u toku dana, onda obrati to u predmet molitve. Ili zahvali Bogu za to, ili traži pomoći, ili predaj i to i sebe i sve svoje volji Božjoj.
4) Pred samim početkom molitve pomisli da je Bog prisutan i imaj pred njim osjećanje pobožnog straha. Razgori u srcu živu vjeru da te Bog vidi i čuje, da se ne odvraća od onih koji se mole nego blagonaklono gleda na njih i na tebe u času molitve. Utvrdi se nadom da je on spreman da ispuni tvoje molbe. I on će ih stvarno ispuniti ako su korisne za tvoju dušu.
5) Stvorivši takvo raspoloženje, izgovaraj riječi molitve udubljujući se u njih što više možeš i starajući se da ti one izviru iz srca kao tvoje vlastite, iako su naučene. Ne dozvoli svojoj pažnji da skreće na ma što drugo, niti mislima da lete na drugu stranu. Čim osjetiš da se to dogodilo, vrati svoje misli i ponovi molitvu od onoga mjesta na kome se pažnja udaljila. Znaj da se pažnja ne rasijava kada je srce u molitvenim osjećajima. Zato se i staraj više svega da do tih osjećaja dođeš. Ne dozvoli sebi da žuriš u čitanju molitava, nego ih svršavaj pobožno, kao sveto djelo, i strpljivo ih govori do kraja.
6) Ako neke riječi molitve osobito privuku pažnju, dirnu srce i izazovu u tebi vlastitu molitvenu riječ, ne propusti da takav slučaj promakne, nego se zaustavi i moli se svojim riječima dok se molitveni osjećaj i potreba koja se rodila ne zadovolji.
7) Ako se potrudiš da tako obavljaš molitvu, iznijet ćeš iz nje molitveno raspoloženje. Trudi se potom da ga sačuvaš što duže. Zato se ne bacaj odmah na obične poslove i ne misli da si, pošto si završio svoje molitveno pravilo, svršio sve u vezi s Bogom i da sada možeš dati na volju svojim mislima i osjećajima. Ne, nego se moraš starati da čitav dan držiš sebe u molitvenom raspoloženju. Da bi u tome uspio, sjećaj se da hodiš pred Bogom i da te Njegova desnica drži nad ponorom ništavila, te obavljaj svako svoje djelo i malo i veliko, kao što Bog hoće, moli od njega blagoslov za svako djelo i upućuj sve slavi imena Njegovog. Ako tako budeš činio, ti ćeš do same svoje večernje molitve ostati u molitvenom raspoloženju. Završiš li na taj način i večernje pravilo, provest ćeš i noć mirno. I eto ti dan i noć dobrog molitvenog ustrojenja. Provodi tako dan za danom. I za nekoliko mjeseci, a možda i nekoliko nedjelja, postat ćeš silan molitelj i molitva će početi kao neugasiva buktinja neprestano gorjeti u tvome srcu.
8) Dodat ću ti još jedno malo pravilo, a to je da molitvu moraš obavljati tako bez prekida, od početka pa dok ne uspiješ u njoj. Ako se pak danas lijepo moliš i održiš sebe u molitvenom raspoloženju, a sutra daš sebi na volju i provedeš dan neuredno, onda nikad nećeš uspjeti u molitvi, jer jednom rukom zidaš, a drugom rušiš. Tim se putem može doći do toga da se molitva sasvim zapusti i da duša postane nesposobna za nju. Zato kad otpočneš da se moliš ostani na tome i ne popuštaj sebi.

O MOLITVI KOJU SAMO ČOVJEKOVO SRCE SASTAVLJA

Sve do sada govoreno je o molitvama koje su drugi sastavili. Da li na njima treba ostati zauvijek? Na to će odgovoriti sama molitva. Tko počne da se moli naučenim molitvama onako kako je propisano, molitva će početi da mu raduje dušu i podsticat će ga da govori i molitve koje samo njegovo srce, imajući u vidu vlastite potrebe, bude sastavljalo te će kadgod se bude molio moliti i svojim molitvama.
Još smo u prošlom poglavlju rekli da ako se za vrijeme molitve određene riječi osobito lijepe za dušu, valja da se tu zaustaviš i pomoliš i svojim riječima. I ovaj put ti preporučujem to isto. To raspoloženje može doći i prilikom čitanja riječi Božje i knjiga svetih otaca, a isto tako i pri razmišljanju o Bogu, o Njegovom veličanstvu, savršenstvu i djelima. Ono može doći i prilikom osobito značajnih i krupnih događaja u životu. Ima stvari koje naročito iznenađuju dušu, jako privlače pažnju i podstiču čovjeka da se molitveno uzdigne Svevišnjem. U svim tim slučajevima ne ogluši se o poziv nego prekini za određeno vrijeme posao koji u tom trenutku radiš i zadovolji molitveno raspoloženje koje je na tebe naišlo.
Ta iznenadna nadiranja znače da je molitva otpočela da priliježe za srce. Jer se to ne javlja u početku molitvenog podviga, nego poslije dužeg ili kraćeg vremena i to je već znak uspjeha u molitvenom trudu. Ukoliko se ti pozivi budu češće javljali, utoliko će se srce više puniti molitvenim duhom.
Ponekad se u čovjeku rađa samo poziv da moli za nešto, a ponekad samo srce govori svoje molitve bez ikakve teškoće. Zato u tim slučajevima ponekad moraš sastavljati molitvu, a ponekad samo paziti i ne smetati molitvi koja sama izvire iz srca.
Ipak, pazi da te ne sablazni želja da bez unutrašnjeg poziva sam sastavljaš molitve. Ti možeš vrlo lijepo složiti riječi kojima ćeš se obratiti Bogu, ali to neće biti molitva, nego slaganje riječi i misli bez molitvenog duha. Ne čini to, tu nećeš proći bez sujete i samouvjerenosti, a one guše pravu molitvu.
Što se tiče molitve koju srce samo po unutrašnjem pozivu govori, a predmet te molitve se tiče tebe osobno ili ti je to od potrebe, ta molitva može biti i sastav iz izraza koji su se nakupili od usvojenih i naučenih molitava, a može se sastavljati i pod djelovanjem Božje milosti. U ovom slučaju ona je začetak ili klica duhovne molitve o kojoj sam ti ranije spominjao. Kad se budeš počeo udostojati toga, to znači da prilaziš savršenstvu. Zahvali tada Bogu i otpočni da ideš putem duhovnog života još s većim strahom i trepetom. Ukoliko je čija riznica bogatija utoliko se zavist neprijatelja više raspaljuje.

O MOLITVENIM UZDASIMA BOGU

Nije jednom rečeno da je prava molitva ona koja se ne vrši jedino riječima, nego i umom i srcem. Takva molitva zauzima svu pažnju i drži je u srcu, i to je glavna odlika prave molitve.
Pored toga, nužna je i misao o prisustvu Boga koji vidi i koji čuje molitvu, kao i odbacivanje svake druge misli. A, to se opet zove čuvanjem srca. Sva briga onoga koji se trudi da uspije u molitvi, mora dakle biti upućena na to da uvijek prebiva u srcu, da ga budno čuva od svake misli, osim misli na Boga, i ma što mu valjalo činiti, da čini ne odvraćajući pažnju od Boga i budući neprekidno svjestan da je Bog prisutan i da stoji pred Njegovim licem. To je već više djelo u molitvenom trudu.
Kad čovjek uvidi koliko je ovo usmjerenje ili fokusiranje blagotvorno, on će zavoljeti da to usmjerenje ostane nepromjenljivo stanje njegove duše i da se njegova molitva nikako ne prekida. A, tko to zaželi, prirodno je da traži i zadovoljavanje te želje. Svi koji su osjetili potrebu za tim tražili su i traže. I, sve su pouke svetih otaca o čuvanju srca tome upućene i dolaze iz već postignutih rezultata.
Možda i ti osjećaš potrebu za tim i pitaš kako da uspiješ da neprekidno prebivaš pred Božjim licem i budno čuvaš srce? Molitva priprema put tome i stvara začetke, ali rezultat ponekad izostaje. Jer molitva ponekad podsjeti i na stvari koje, premda su svete, ipak mogu odvesti pažnju na druge, svjetske, koje tu nemaju mjesta. A, to se događa. I, najusrdnija molitva ne biva, a da se misao ne udalji. Nema čovjeka koji se na to ne žali i ne želi da se te slabosti izbavi. Već od prvih dana podviga obraćena je pažnja na to. Što se pronašlo kao lijek? Pronašlo se da je dobro moliti se kratkim molitvama koje neprekidno drže misao vezanu za Boga, ne daju joj povoda da se udalji i primoravaju je da stalno prebiva u srcu. O tome svjedoči sv. Ivan Kasijan i tvrdi da su u njegovo vrijeme tako činili svuda u Egiptu. Iz pouka drugih otaca vidimo da je takva molitva bila u upotrebi na Sinaju, u Palestini i u svim drugim mjestima u čitavom kršćanskom svijetu. Kratka molitva: ''Gospodine smiluj se'', i druge slične njoj kojima su ispunjena sva naša bogoslužja, ne znače drugo nego to. Zato ti savjetujem: izaberi neku takvu kratku molitvu ili nekoliko njih i ponavljaj ih dotle dok se ne počnu same od sebe ponavljati u tebi i držati tvoju pažnju na jednom jedinom, na misli o Bogu.
Kakve molitvice treba izabrati to se ostavlja svakome na volju. Čitaj psaltir: tamo možeš u svakom psalmu naći vapaje Bogu. Iz njih izaberi neki koji odgovara tvome duhovnom stanju i koji je blizak tvojoj duši. Nauči i ponavljaj čas jedan, čas drugi, čas treći; njima ispuni vrijeme između svojih određenih molitava i neka ti oni budu na jeziku u svako vrijeme i pri svakom radu od molitve do molitve. Možeš ih i sam sastavljati i izraziti njima bliže svoju potrebu, po ugledu na one 24 molitvice sv. Ivana Zlatoustog koje imaš u molitveniku.
Ipak nemoj ih nakupiti puno da ne bi opteretio njima pamćenje i rasijavao pažnju, jer bi to bilo sasvim protivno cilju kome one služe, a to je: držati pažnju sabranom. 24 molitvice sv. Zlatoustog je dovoljno, može se uzeti i manje. I to bolje je imati ih nekoliko a ne jednu radi raznolikosti i duhovnog osvježenja. Ipak, prilikom upotrebe ne valja da prelaziš brzo od jedne drugoj nego uzmi jednu koja više odgovara tvojoj duhovnoj potrebi i govori je dokle voliš. Možeš i svoje molitveno pravilo ili jedan njegov dio zamijeniti ovim molitvicama, uzevši na sebe da ih ponavljaš po 10, 50 i 100 puta s malim poklonima. Pri tome ne zaboravi jedno: misli stalno na Boga. Ta se, eto, vrsta molitve naziva kratkim molitvenim uzdasima Bogu u svaki čas dana i noći.

O MOLITVI ISUSOVOJ

Bilo je, a ima i sada, molitelja koji su osobito voljeli po neku kratku molitvicu i nju stalno ponavljali. Sv. Ivan Kasijan govori da je u njegovo vrijeme bila uobičajena kratka molitva: O Bože, spasi me, Jahve, u pomoć mi pohitaj! (Ps 70,1) U životopisu sv. Joanikija piše da je on stalno ponavljao molitvicu: ''Nada je moja Otac, utočište moje Sin, zaštita moja Duh Sveti''. Ovu je molitvu on dodavao i svakome stihu od trideset psalma koje je bio naučio napamet i koji su sastavljali njegovo molitveno pravilo. Drugome nekome je stalna molitva bila: ''Ja kao čovjek sagriješih, a ti mi se kao milostivi Bog smiluj''! Drugi su opet voljeli druge molitvice. A, od najstarijeg vremena vrlo mnogi su uzimali molitvicu: ''Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku''. Nju spominje sv. Efrem Sirijski, sv. Ivan Zlatousti, sv. Izak Sirijski, sv. Isihije, sv. Barsanufije i Ivan i sv. Ivan Klimak. Kasnije je postajala sve općija i izgovarala su je mnoga sveta usta, te je ušla i u crkveni ustav, koji je preporuča kao zamjenu za sve domaće molitve i sve crkvene službe. Zato se od kratkih molitava ona kod nas prvenstveno i upotrebljava. Potrudi se da se na nju navikneš i ti.
Ona se naziva Isusovom molitvom, jer se obraća Gospodinu Isusu. Naziva se i umnom kada se ne vrši samo riječju nego i umom i srcem, a osobito kada se dugom i pravilnom upotrebom prosto slije s disanjem. Svaka kratka molitva može doći do tog stupnja, a Isusovoj molitvi pripada prvenstvo jer ona sjedinjuje dušu s Gospodinom Isusom, koji predstavlja jedini put za zajednicu s Bogom što je i cilj molitve. On je sam rekao: Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. (Iv 14,6)

Zato tko zadobije tu molitvu, prima u sebe svu silu otkupiteljskog podviga u čemu se i sastoji naše spasenje. Sad razumiješ zašto ljudi revni spasenja nisu žalili truda u navikavanju na ovu molitvu. Ugledaj se i ti na njih.
Navika na Isusovu molitvu sastoji se izvana u tome da se ta molitva sama od sebe stalno nalazi na jeziku, a unutrašnje u usmjeravanju uma u srcu i stalnom stajanju pred Bogom s odgovarajućom srčanom toplinom i naročito sa skrušenim pripadanjem Gospodinu Spasitelju. Temelj ovoj navici se udara što je moguće češćim pažljivim ponavljanjem ove molitve u srcu. Kada se često ponavljanje ustali, um se sabire u stajanje pred Gospodinom. A, uz to dolazi zagrijevanje srca i odbacivanje i običnih, a ne samo strasnih pomisli. Kada počne u srcu neprekidno da gori oganj ljubavi prema Gospodinu, tada se zajedno s tim ukorjenjuje u čovjeku mirno ustrojenje srca sa skrušenim i poniznim misaonim pripadanjem Bogu dotle dolazi naš trud pomoću milosti Božje.
Što se više ovoga postigne u daru molitve, to će biti jedino dar milosti. Kod svetih otaca se ovo spominje samo da onaj koji je dostigao ovu granicu ne bi pomislio da nema više što da želi i da ne uobrazi da stoji na vrhu molitvenog ili duhovnog savršenstva.
Dakle, kao prvo valja često, koliko možeš češće, da ponavljaš Isusovu molitvu dok ne navikneš da je stalno ponavljaš. Čini to ovako:
1) Odredi u svom molitvenom pravilu dio i molitvi Isusovoj. Izgovori je nekoliko puta u početku i nekoliko puta na kraju molitvenog pravila. Ako postoji za to raspoloženje čini to i poslije svake molitve koja u tvoje molitveno pravilo ulazi. Kao što je sv. Joanikije Veliki posle svakoga stiha psalma, koje je prilikom molitve čitao, dodavao svoju molitvicu: ''Nada je moja Otac, utočište moje Sin, zaštita moja Duh Sveti''.
2) Koliko ćeš puta i u koje vrijeme ponavljati ovu molitvu, odredi sam ili se posavjetuj s duhovnim ocem. Samo u početku nemoj puno odrediti, nego ukoliko ti ova molitva bude slađa, utoliko je malo po malo povećavaj. Ako koji put zaželiš da ponoviš određen broj, ne zabranjuj to sebi, ali neka to bude samo za taj slučaj a ne pravilo. I koliko god bi tvoje srce zaželjelo da je izgovara, ne odbijaj mu.
3) Ne žuri da govoriš brzo jednu molitvu za drugom, nego ih izgovaraj u potrebnim razmacima, onako kako se govori pred nekim koga za nešto moliš. Ipak, ne brini se jedino o riječima, nego više o tome da ti um bude u srcu i da stoji pred Gospodinom kao da je on prisutan, i s potpunom sviješću o njegovom veličanstvu, milosti i pravdi.
4) Ako si slobodan između jednog i drugog molitvenog pravila, onda odredi sebi da u to vrijeme uznosiš Gospodinu nekoliko puta ovu molitvu. A ako nisi, onda u tajnosti govori kad god ti se da prilika između poslova, čak i između riječi.
5) Kad govoriš ovu molitvu u toku molitvenog pravila ili inače kad ti se daje prilika, zauzmi molitveni stav i pri svakom izgovaranju čini poklon – deset puta pojasni, a zatim zemni – tako sve dok ne završiš. Svakako si slušao ili čitao da sveti oci u svojim pravilima o molitvi zapovijedaju mnoštvo poklona. Jedan je od njih rekao: ''Nedovoljna je molitva ako tko ne zamori i tijelo poklonima''. Ako odlučiš da prema svojoj moći podražavaš tome, uskoro ćeš vidjeti plod od svoga truda u privikavanju na Isusovu molitvu.
6) O daljim uputama, savjetima i opomenama u pogledu Isusove molitve, čitaj u Dobrotoljublju Simeona Novog Bogoslova, Grigorija Sinaita, Nikifora Monaha, Ignjacija i Kalista, a i pouke svih drugih otaca o unutrašnjoj molitvi koje se mogu primijeniti i na Isusovu molitvu. Obrati pažnju: u poukama svetih otaca naći ćeš upustva kako da sjediš, kako da držiš glavu i kako da upravljaš disanjem. To sve, kao što su rekli Kalist i Ignjacije, nije bitno, nego su samo vanjska sredstva koja ne moraju biti za ista sve. Za tebe je dovoljno da bdiješ u srcu pred Gospodinom i da mu uznosiš ovu molitvu pobožno i smjerno, s poklonima kada si na molitvenom pravilu i s misaonim pripadanjima kada je vršiš između poslova.
7) Obrati pažnju na mjesto nešto više iznad srca i tako ponavljaj molitvu Isusovu. Kada od naprezanja počinje u srcu tištati, onda, po savjetu monaha Nikifora, promijeni mjesto koncentriranja i premjesti ga uvrh prsa. Poslije opet siđi na prvo mjesto. Ne podcjenjuj i ove napomene, ma koliko ti se one činile prostim i neduhovnim.
8) Kod svetih otaca ćeš naći puno korisnih opomena protiv nepravilnog postupanja kod ove molitve. Da bi se te nepravilnosti izbjegle, valja da imaš savjetnika duhovnog oca ili brata kome ćeš povjeriti što ti se dogodilo u toku podviga. A sam uvijek radi s najvećom jednostavnošću, s velikom poniznošću i ne prisvajaj uspjeh sebi. Znaj da pravi uspjeh biva unutra, neprimjetno i bez pokazivanja, kao što neprimjetno raste tijelo. Zato kada se tebi unutra oglasi: ''A, evo ga''! - znaj da je to glas zlog duha, koji umjesto stvarnog pokazuje nešto što samo izvana izgleda. Tu je početak samoobmane. Uguši odmah taj glas, inače će on kao truba odjekivati u tebi i podgrijavati samouvjerenost.
9) Ne određuj vrijeme koje je potrebno za uspjeh u ovoj molitvi. Odredi sebi samo trud i trud. Proći će mjeseci i godine dok ti se ukažu slabi počeci uspjeha. Jedan od otaca s gore Atona rekao je za sebe da je prošlo dvije godine truda dok se zagrijalo srce, kod drugoga se to dogodilo poslije osam mjeseci. Kod svakog to biva prema njegovoj moći i trudu u ovome djelu.

POMOĆNA SREDSTVA ZA USPJEVANJE U MOLITVENOM PODVIGU

Ako želiš da postigneš uspjeh u molitvenom trudu moraš sve činiti da jednom rukom ne rušiš ono što drugom zidaš.
1) Prvo, drži strogo svoje tijelo, kako u pogledu hrane, tako i u pogledu sna i odmora. Ne popusti mu samo zato što ono to hoće. Poslušaj apostola koji govori: U brizi za tijelo, ne pogodujte požudama. (Rim 13,14) Ne daj tijelu odmora.
2) Svoje vanjske veze s ljudima svedi na najnužnije. I to samo za vrijeme navikavanja na molitvu, a poslije će ti se već samo pokazati što ćeš moći dopustiti. Osobito čuvaj čula i među njima naročito oči i uši, a isto tako veži i jezik. Ako se ne pridržavaš toga, nećeš moći ni koraknuti u molitvenom podvigu. Kao što svijeća ne može gorjeti na vjetru, tako se molitva ne može zapaliti pod prilivom vanjskih utisaka.
3) Svo slobodno vrijeme poslije molitve upotrijebi na rad, čitanje i razmišljanje. Za čitanje biraj u prvom redu knjige u kojima se govori o molitvi i uopće o unutrašnjem, duhovnom životu. Razmišljaj isključivo o Bogu i o božanskom, osobito o otkupiteljskom podvigu Spasitelja, a naročito o njegovim stradanjima i smrti. Ako budeš tako činio, zaplivat ćeš u more božanske svjetlosti. Ovome dodaj i pohađanje crkve koliko više možeš. Prisustvo u hramu osjenit će te molitvenim oblakom. A što ćeš dobiti ako svu službu odstojiš u istinskom molitvenom ustrojenju!
4) Znaj i to da je nemoguće uspjeti u molitvi bez uspjeha u kršćanskom životu. Nužno je da na duši ne leži ni jedan grijeh koji nije očišćen obraćenjem ili pokajanjem; i ako za vrijeme molitvenog truda učiniš nešto što muči savjest, pohitaj da se očistiš pokajanjem i ispovijedanjem da bi mogao slobodno podizati oči Gospodinu. A, u srcu imaj stalno potpunu skrušenost. Zatim ne propusti ni jedan slučaj kad ti se daje prilika da učiniš dobro ili da ti prođe kakvo dobro raspoloženje, a osobito poniznost, poslušnost i odricanje od svoje volje. A samo se po sebi razumije da revnost za spasenje mora silno gorjeti u tebi i ispuniti svu dušu. Ona mora u svemu biti glavna pokretačka snaga zajedno sa strahom Božjim i čvrstom nadom. Kad budeš stvorio takvo raspoloženje, zaposli sebe molitvenim trudom i moli se čas gotovim, čas svojim molitvama, čas kratkim uzdasima Bogu, čas molitvom Isusovom, ali ne propusti pri tome ništa što ti u tom trudu može biti od pomoći. I dobit ćeš ono što tražiš. Navest ću ti što kaže o tome sv. Makarije Egipatski: ''Vidjet će'', veli, ''Bog tvoj veliki molitveni trud i da iskreno želiš uspjeh u molitvi i podarit će ti molitvu. Jer znaj: iako je molitva koja se čini vlastitim naporima ugodna Bogu, ipak prava molitva, koja se useljava u srce i u njemu ostaje, je dar Božji, djelo Božje milosti. Zato, moleći se za sve, ne zaboravi da se moliš i za molitvu''.
5) Reći ću ti što sam čuo od jednog Božjeg čovjeka. ''Živio sam'', govorio mi je on, ''ne sasvim kako treba, ali se Bog smilovao na mene i poslao mi duh obraćenja ili pokajanja. Bilo je to za vrijeme spremanja za svetu pričest. Starao sam se svim silama da stvorim u sebi čvrstu odluku da postanem bolji, a pred ispovijed sam se dugo molio pred slikom ili ikonom Bogorodice, preklinjući je da izmoli da budem odlučan. Zatim sam pristupio svetoj ispovijedi i sve otvoreno rekao. Duhovni otac mi nije ništa kazao, ali kada je nad mojom glavom čitao molitvu razrješenja, u moje je srce sišao slatki plamičak. Taj je plamičak tamo u srcu i ostao, i ja sam imao utisak kao da se netko dotiče moga srca. Od toga sam se vremena molio i usmjeravao svu pažnju na to mjesto na kome sam osjećao taj dodir i starajući se da to osjećanje ostane. I Bog mi je pomagao. O molitvi Isusovoj nisam bio čuo, a kad sam čuo, vidio sam da je ono što se događalo u meni upravo to što se traži ovom molitvom''.
Govorim ti ovo da bi vidio što se molitvenim trudom traži i po čemu se može znati da je to što se traži svekoliko zadobiveno.
6) Dodat ću još nekoliko riječi sv. Grigorija Sinaita: ''U nama'', veli on, ''postoji milost još od samog krštenja, ali je ona zbog naše nepažnje i neispravnog života prigušena ili kao zarivena u zemlju. Kada tko odluči da živi po Bogu i počne se starati o svome spasenju, njegov trud ima za posljedicu vraćanje snage tom milosnom daru. Taj se dar pojavljuje na dva načina. U prvom redu u ispunjavanju zapovijedi; i ukoliko tko u tome više uspijeva taj dar više pokazuje svoj sjaj. S druge strane, taj se dar pokazuje u neprekidnom molitvenom prizivanju Gospodina Isusa. Onaj prvi način pojavljivanja je snažan, ali je ovaj drugi snažniji, i prvi preko ovog drugog dobiva svoju snagu. Zato ako iskreno hoćemo da se milosna klica koja je u nama sakrivena razvije, požurimo da se naviknemo na ovaj drugi poziv i da nam u srcu postoji samo molitva, dok se ona ne zagrije i ne razgori do neiskazane ljubavi prema Gospodinu''. U ovome se odjeljku iz djela sv. Grigorija Sinaita, sadrži sve ono što sam u gornjem izlaganju rekao.

DIO MOLITVE U NEVIDLJIVOM RATU

Govoreći o molitvi, govorio sam ti u prvom redu kako ćeš dovesti molitvu do toga da bude prava. Možda ti se učinilo čudno, da kada je riječ o nevidljivoj borbi, i kada želiš da znaš kakvu pomoć u toj borbi daje molitva, slušaš samo o tome što da činiš pa da molitva bude istinska. Ne čudi se tome i znaj da će molitva samo u tom slučaju postati pobjedonosno oružje, ako bude prava, to jest, ako se ukorijeni u srcu i počne u njemu neprekidno djelovati. Od tog trenutka ona postaje kao neprobojni oklop duše koji brani da do nje dopru strijele zlog duha, strasni napadi tijela i sablazni svijeta. Samim svojim prisustvom u srcu ona prekraćuje borbu. Zato se i savjetuje: požuri da ti za srce prione molitva i postaraj se da ona u njemu bude neprekidno. A to znači isto što i reći: postupaj tako i bit ćeš pobjednik i bez borbe.
Tako stvarno i biva. Ali dok molitva dođe do te snage, zli dusi ti neće dati mira i neće proći ni minuta bez borbe, ili bez bojazni da će borba naići. Je li i tu od pomoći molitva? Nesumnjivo, i to više nego ma koje drugo sredstvo. Samo ako je molitva usrdna, ona je u stanju da prizove Božju pomoć i da odbije neprijatelja.
Molitvi pripada mjesto u samom početku odbijanja neprijateljskih napada. Evo kojim redom teče ta borba. Kad čovjekova pažnja, kao budni stražar, primijeti da nailaze neprijatelji i njihove se strijele osjete: to jest, ili se pojavi strasna misao, ili se uopće strast u čovjeku pokrene, onda onaj koji je revan na svome spasenju odmah biva svjestan da je to djelo zlog duha i napreže sve snage i bespoštedno ga odbija od srca ne dajući mu da u njega uđe. Ali istovremeno uznosi Gospodinu molitvu i priziva ga u pomoć. Pomoć dolazi, neprijatelj se povlače i borba se stišava.
Sv. Ivan Kolov to ovako predstavlja: ''Ja sam sličan čovjeku koji sjedi pod velikim drvetom i vidi da mu se približava mnoštvo zvjeri i zmija. Pošto sam ne može da se spasi od njih, on se brzo penje na drvo i tako se spašava. Tako i ja: sjedim u svojoj ćeliji i vidim da zle misli ustaju na mene. Kako nemam snage da se borim s njima, pribjegavam Bogu molitvom i tako se spašavam od neprijatelja''.
Sv. Isihije piše o tome u svojoj besjedi o trezvenosti i molitvi: ''Trebalo bi oprezno i budnim okom uma da gledaš na srce i da paziš tko ulazi. Kad vidiš da dolazi neprijatelj, odmah ga odbij i istovremeno zavapi Kristu Gospodinu. I tada ćeš imati prilike da osjetiš Božju zaštitu''.
I dalje veli: ''Zato svaki put kad nam se dogodi da navale zle misli, ubacimo među njih prizivanje u pomoć Gospodina našega Isusa Krista i odmah ćemo vidjeti kako će početi da se razilaze kao dim – kao što smo imali prilike i da doživimo''.
Na drugom opet mjestu isti svetac piše: ''Borbu s mislima moramo voditi ovim redom: prije svega potrebna je opreznost; zatim, kad primijetimo da je došla nečista misao, moramo je odmah odbaciti od srca sa srdžbom i kletvom: istovremeno se moramo obratiti molitvom Gospodinu Kristu da se to demonsko maštanje odmah razbije da ne bi um pošao za njim kao dijete zaneseno vještim mađioničarem''.
I dalje: ''Čovjekov otpor obično prekida dalji napad grješne misli, a prizivanje imena Isusa Krista izgoni je iz srca. Čim samo prodre u dušu predstava nekog čulnog predmeta, kao na primjer čovjeka koji nas je uvrijedio, ženske ljepote, ili srebra i zlata odmah osuđujte sebe što ste unijeli u srce zlopamćenje, blud, srebroljublje i drugo. Ako je um naviknut da se čuva od prevare zlog duha i ako je sposoban da uvidi njegove zamke, neka se odmah odupre i obrati molitvom Gospodinu za pomoć. Ako tako učini, ražarene strijele demona se odbijaju i ne dozvoljava se strasnom maštanju da za sobom odvuče misli, niti da se srce njima zabavlja i suglasi, jer iza toga neminovno dolaze rđava djela, kao noć poslije dana''.
I mnogo ćeš sličnih mjesta naći kod sv. Isihija. Kod njega se može naći i cio plan ove nevidljive borbe, te ti savjetujem da češće čitaš njegovu besjedu o opreznosti i molitvi.

O TAJNI SVETE PRIČESTI

Sve do sada govorio sam ti o četiri oruđa koja su potrebna za savladati neprijatelja u nevidljivom ratu i to: o ne uzdanju u sebe, o neustrašivoj nadi na Boga, o borbi s grijehom i o molitvi. Sada želim da ti ukažem na još jedno snažno oruđe u ovoj borbi, a to je tajna svete pričesti. To je tajna najviša među tajnama, te je i u broju duhovnih oruđa najjača i najopasnija za neprijatelja. Četiri oruđa o kojima smo govorili dobivaju svoju snagu od milosnih moći i darova koje nam je stekla krv Kristova, a ova tajna i je sama krv Kristova i samo tijelo Kristovo. S ona četiri oruđa mi se borimo s neprijateljima Kristovom silom, a ovdje sam Gospodin Krist uništava naše neprijatelje preko nas i zajedno s nama. Jer tko jede Kristovo tijelo i pije Njegovu krv, taj živi u Kristu i Krist živi u njemu, kao što je on sam i rekao: Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. (Iv 6,56) Zato kad odnosimo pobjedu nad neprijateljima, to ih pobjeđuje krv Kristova, kao što je napisano u Otkrivenju: Ali oni ga pobijediše krvlju Jaganjčevom. (Otk 12,11)
Ova se najsvetija tajna može primati na dva načina: prvo, u tajni tijela i krvi Kristove, drugo, duhovno i misaono, u umu i srcu. Prvo može biti često samo onoliko koliko je to moguće s obzirom na vanjske prilike, unutrašnje stanje i savjet duhovnog oca, a drugo može biti svakog trenutka, tako da ti možeš imati u rukama uvijek ovo svemoćno oružje i braniti se njime od neprijatelja stalno. Imaj ovo u vidu i pričešćuj se svetim Kristovim tajnama što možeš češće i čim ti to odobri duhovni otac, a revan budi stalno da se misaono i duhovno pričešćuješ Kristom Gospodinom. Uputu ovo posljednje dao sam ti u poglavlju o molitvi.

KAKO TREBA PRIMATI SVETU TAJNU PRIČESTI

Da bismo dostigli cilj s kojim pristupamo ovoj božanskoj tajni, treba da imamo određena naročita raspoloženja, da poduzimamo određena naročita djela i naročite mjere i to neke prije, neke za vrijeme, a neke poslije pričesti.
Prije pričesti treba kroz tajnu pokajanja i ispovijedi očistiti sebe od svake prljavštine grijeha i ispuniti ono što na ispovijedi zapovijedi duhovni otac. Tome valja dodati i čvrstu i svesrdnu riješenost da ćemo ubuduće svom dušom, svom snagom i svom mišlju služiti samo Gospodinu Kristu i činiti samo ono što je Njemu ugodno.
Kada zaželiš da primiš ovu tajnu, počni još uoči toga dana, ili još ranije, misliti kako Spasitelj silno želi da mu primanjem ove tajne daš mjesto u svome srcu.
Ta je Spasiteljeva želja toliko velika da je nikakav um ne može potpuno pojmiti. Da bi to ipak koliko toliko shvatio, potrudi se da dublje urežeš u um ove dvije misli: prvo, da Bog želi da bude u zajednici s nama, kao što svjedoči sama sveta Premudrost kada govori: Moja su radost djeca čovjekova (Izr 8,31) i drugo da Bog silno mrzi grijeh pošto mu on smeta da se sjedini s nama.
Izjutra, prije svete pričesti, pomno pređi sve pogreške koje si učinio od prošle pričesti do sada. Sjeti se kako si bez straha i s kakvom sljepoćom sve to činio i zastidi se što si svoju pohotu stavljao iznad volje Božje. Ipak, ne dopusti sebi da se izgubiš u tuzi i odbaci od sebe svako očajanje. Eto, dugo-trpljivi Gospodin, primajući tvoje pokajanje i spremnost da od sada služiš samo njemu, opet ti dolazi i ulazi u tebe da bi svojom neizmjernom dobrotom ispunio težnju tvoje nezahvalnosti i male vjere. Pristupi mu s poniznim osjećanjem nedostojnosti, ali i s punom nadom, ljubavlju i predanošću.
Kako i na koji način? Izgonom iz srca svake misli o ma čemu tvarnom i zatvaranjem vrata srca da u njega ne uđe ništa i nitko osim Gospodina.
Po pričešću svetim tajnama uđi odmah u unutrašnjost svoga srca i poklonivši se tamo Gospodinu s pobožnom poniznošću reci mu: ''Ti vidiš, predobri moj Gospodine, kako na svoju propast lako padam u grijeh i kakvu snagu ima nada mnom strast koja se sa mnom bori i koliko sam nemoćan da se nje oslobodim. Pomozi mi i daj snage mojim nemoćnim naporima. Ili uzmi sam moje oružje, bori se mjesto mene i uništi mog neprijatelja''.

KAKO SE RAZMIŠLJANJEM O SVETOJ TAJNI PRIČESTI RASPALJUJE U NAMA LJUBAV PREMA BOGU

Da bi razmišljanjem o nebeskoj tajni tijela i krvi Kristove raspalio u sebi veću ljubav prema Bogu, razmišljaj o ljubavi koju pokazuje Bog prema tebi u ovoj tajni.
Sjeti se da mi sa svoje strane nismo učinili ništa zašto bi zaslužili Božju ljubav. A, Bog nas je zavolio toliko da je i sebe darovao nama najnedostojnijim stvorenjima svojim.
Sjeti se da ta ljubav po svojoj čistoći ne liči na ljubav čovjeka prema čovjeku, koja daje i očekuje da joj se nečim uzvrati. Bog nema potrebe za nečim izvana ili spolja. Zato ako nas je obasuo ljubavlju, nije to učinio radi sebe nego jedino radi nas.
Razmišljajući o tome reci: ''Kako je sve to čudesno! Svevišnji Bog je ponudio svoje srce meni najneznatnijem svojem stvorenju. Što želiš od mene, Kralju slave? Što očekuješ od mene koji sam samo prah? Pri svjetlosti tvoje neizmjerne ljubavi vidim da hoćeš da mi podariš sebe za hranu i piće i to ne radi čega drugog, nego da pretvoriš mene u sebe. Ne zato što imaš potrebu za mnom nego što ja imam potrebu za tobom; jer tim sjedinjenjem u ljubavi ti živiš u meni i ja u tebi i ja postajem kao ti sam. Sjedinjenjem moga zemaljskog srca s tvojim nebeskim, stvara se u meni jedno božansko srce''.
Ispunit ćeš se radošću kada postaneš svjestan koliko te voli i visoko uzdiže Bog u želji da i ti zavoliš njega i da se otrgneš od privezanosti za tvari i samog sebe i da prineseš sebe njemu, svome Bogu, kao žrtvu paljenicu, tako da kroz čitav tvoj život tvojim umom, voljom i svim osjećanjima vlada samo ljubav prema njemu i usrdna želja da njemu služiš. Zato gledajući na svetu tajnu pričesti otvori svoje srce i pomoli se: ''O Kruhu nebeski, kada će doći čas da se žrtvujem sav za tebe, ne na kakvom drugom ognju nego na ognju tvoje ljubavi? Kada ću, savršena ljubavi i kruše života, početi da živim jedino tobom, radi tebe i u tebi? Kada ću se, živote moj prekrasni, slatki i vječni, otrgnuti od svega drugog i početi da želim jedino tebe i da se hranim jedino tobom? Gospodine, moj Gospodine, otrgni moje bijedno srce od ostalih veza i naklonosti, ukrasi ga svetim tvojim vrlinama i ispuni ga raspoloženjem da sve radi samo da posluži tebi. Tada ću otvoriti srce svoje, pozvat ću te i moliti da uđeš u njega i činiš u njemu sve ono što činiš i u dušama onih koji su potpuno predani tebi''.
U takvim mislima i osjećajima provedi večer i jutro, pripremajući se za svetu pričest. A, kada se približi sveti čas pričesti s poniznošću i srčanom toplinom življe predstavi sebi tko si ti a tko je Onaj koga ima da primiš.
On je Sin Božji pred kojim drhte nebesa i sve sile, sveti nad svetima, sjajniji od sunca, sama čistoća, koji je iz ljubavi prema tebi primio oblik sluge, bio prezren, izrugan, i raspet, ostajući i dalje Bog u čijoj je ruci život i smrt čitavog svijeta. A tko si ti? Ništa i niži od ničega.
Zatim pristupi svetoj pričesti sa svetim strahom i ljubavlju, govoreći: ''Nedostojan sam, Gospodine, da te primim jer se još nisam očistio od privezanosti za ono što ti ne voliš. Nedostojan sam da te primim, jer se još nisam potpuno predao tvojoj ljubavi i tvojoj volji. Ali me ti, predobri Bože moj, po svojoj bezgraničnoj ljubavi udostoj primanja jer ti s vjerom prilazim''.
Pošto primiš svetu pričest, zatvori se u dubinu srca, zaboravi na sve materijalno i pomoli se: ''Svevišnji Kralju neba i zemlje, udostojao si me nedostojnog tvoje ljubavi. Pomozi mi da na žrtveniku moga srca gori jedino vatra moje ljubavi prema tebi i da ona sagori svaku drugu ljubav i svaku drugu želju, osim želje da prinesem sebe kao žrtvu paljenicu tebi. Nikada ništa drugo nisi želio od mene i sada ne želiš. Čuj sada, Gospodine, i zavjete moga srca! Evo sjedinjujem svoju volju s tvojom voljom i kao što si ti dao cijelog sebe meni i ja predajem cijelog sebe tebi da budem sav u tebi. Znam, Gospodine, da to ne može biti ako se potpuno ne odreknem sebe, ako ostane u meni i najmanji trag samoljublja, ako se u meni bude zadržalo raspoloženje da ma u čemu činim svoju volju, ili da cijenim svoje misli, ili da zadržim navike ugađanja sebi. Zato hoću i želim da se od sada protivim sebi u svemu, ako mi duša bude zaželjela nešto što nije tebi ugodno, i da primoravam sebe na sve ono što je po tvojoj volji, makar sve u meni i izvan mene protiv toga ustajalo. Svojim silama u tome ne mogu uspjeti, no pošto si ti od sada sa mnom, nadam se da ćeš ti obavljati u meni ono što je potrebno. Želim da moje srce bude jedno s tvojim i nadam se da će to pomoću tvoje milosti i biti. Želim da ne vidim, ne čujem, ne mislim i ne osjećam ništa do ono čemu me uče tvoje zapovijedi i nadam se da ću tvojom pomoću to i postići. Želim da se moja pažnja ne udaljuje od srca u kome si ti, nego da stalno prebiva u njemu, da gleda u tebe, da se grije toplinom koja od tebe dolazi i nadam se da će, zahvaljujući dodiru s tobom, tako i biti. Želim da mi od sada jedino ti budeš svjetlost, moć i radovanje i nadam se da će tako i biti, zahvaljujući tvome spasonosnom utjecaju na moju dušu. Zato se i molim i neprekidno ću se moliti. O Premilostivi Gospodine neka to bude, neka to bude''!
Zatim se staraj da iz dana u dan sve više zagrijavaš u sebi želju za primanjem ove tajne i trudi se da činiš samo volju Božju i da ti ona bude putokaz u svim duhovnim i tjelesnim djelima. Svaki put kad se pričešćuješ, pričešćuj se beskrvnom žrtvom i prinosi samog sebe na žrtvu Bogu, tj. izjavljuj savršenu spremnost da iz ljubavi prema Gospodinu, koji se žrtvovao za nas, pretrpiš svaku nevolju, svaku žalost i svaku nepravednu optužbu koje mogu u toku života da naiđu na tebe.
Sv. Bazilije Veliki, govoreći o dužnosti koja nam se svetom pričešću nalaže, spominje riječi apostola Pavla da oni koji se pričešćuju tijelom i krvlju Gospodinovom, smrt Gospodinovu obznanjuju. A, Gospodin je pretrpio smrt za sve ljude, razumje se i za one koji se pričešćuju. Radi čega? Da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu. (2 Kor 5,15)

Prema tome oni koji se pričešćuju s vjerom, ljubavlju i spremnošću da će ma i po cijenu života biti vjerni Božjim zapovijedima, uzimaju na sebe obavezu da ne žive više sebi, ni svijetu, ni grijehu, nego onome koga su u svetoj pričesti primili odnosno Gospodinu Bogu koji je za njih umro i uskrsnuo.
Najzad, primivši u svetoj pričesti Gospodina koji se za tebe žrtvovao i silu te žrtve, uznesi nebeskom Ocu i u njeno ime zahvalnost, slavu, a zatim molitve za svoje duhovne, duševne i tjelesne potrebe, za svetu Crkvu Božju, za svoju obitelj, za svoje dobrotvore i za duše onih koji su u vjeri umrli.
Sjedinjena s žrtvom kojom nam je Sin Božji izmolio od Oca svaku milost, ova će molitva biti uslišana i neće ostati bez ploda.

O DUHOVNOJ PRIČESTI

Tajnom tijela i krvi može se čovjek pričestiti samo u određeno vrijeme, ali ne više nego jednom dnevno. Međutim, unutrašnje, duhovno, može se pričestiti svakog časa i svakog trenutka, tj. čovjek može po Božjoj milosti biti u neprekidnom dodiru s Bogom, i kada Bog hoće, osjećati srcem ovaj dodir. Kada se pričestimo tijelom i krvlju Gospodina, primamo po Njegovom obećanju u sebe Njega samog i Njegovu milost koja daje čistom srcu da ovo osjeti. Pravi pričesnici uvijek bivaju poslije pričesti u milosnom raspoloženju tj. srce duhovno osjeća Gospodina.
No, pošto smo obučeni u tijelo i upleteni u odnose s vanjskim svijetom, u kome moramo učestvovati ili živjeti, duhovni osjećaj Gospodina zbog tog skretanja pažnje na svijet iz dana u dan slabi i skriva se. Osjećaj Boga se povlači, ali se dodir s Njim ne prekida ako, po nesreći, ne učinimo kakav grijeh, koji to milosno stanje raskida. Ni jedan se drugi osjećaj ne može ravnati s osjećajem Boga, zato oni koji su to jednom osjetili, čim primijete da taj osjećaj slabi, trude se da ga povrate, a kad u tome uspiju, osjećaju se isto kao i prvi put. To i je duhovna pričest Gospodinom.
Ona dakle biva s vremena na vrijeme. No, ona može biti i neprekidno kod čovjeka koji uvijek čuva u čistoći svoje srce i čija se pažnja i osjećaj nikako ne odvajaju od Boga. Ona je dar milosti onim trudbenicima na putu Gospodinovom koji su iz srca uporni i koji ne žale sebe.
Ali, i kada netko osjeća s vremena na vrijeme Boga u svome duhu, i to je dar milosti. Naša je samo žeđ, i glad i usrdno moljenje za ovaj dar.
No, postoje ipak i djela koja tome pripremaju put, premda taj dar uvijek dolazi neočekivano. Ta su djela: čista kao u djeteta srčana molitva i odricanje od sebe.
Kada na duši nema grijeha, kada čovjek ne trpi u sebi grešne misli i grešne osjećaje, što može smetati Gospodinu, koji je već tu, da daruje duši da ga osjeti. A, Gospodin tako i čini, ako ne nađe da je za dobro same duše potrebno da još malo bude gladna i žedna.
Među djelima odricanja od sebe najvažnije je u ovom slučaju ponizna poslušnost i mišljenje da smo najnedostojniji od svih ljudi, zatim oslobođenje od privezanosti za ma što i mirno podnošenje nepravednih optužbi, a sve to u duhu potpunog predavanja volji Božjoj.
To su djela koja naročito pripremaju čovjeka da mu Gospodin daruje da ga osjeća u duši.
Isto tako i usrdno i besprijekorno izvršavanje svih zapovijedi Božjih ima za plod useljavanje Gospodina s Ocem i Svetim Duhom u srce.
Duhovno se pričešćivanje ne smije miješati sa sjećanjem na pričešćivanje tijelom i krvlju ma to sjećanje i bilo praćeno određenim snažnim duhovnim osjećajima. Ne smije se isto tako miješati ni s onim što osjećaju vjerni u hramu dok se završava sveta tajna Euharistije. Oni su dostojni prisustva Božjeg samo zbog učestvovanja pri prinošenju beskrvne žrtve, ali to nije isto što i duhovno pričešćivanje, premda ono tu i može biti.

O ZAHVALJIVANJU BOGU

Svako dobro koje imamo i svako dobro koje činimo Božje je i od Boga je. Zato valja zahvaljivati Bogu za sve: za svako dobro koje dobijemo iz Njegove darežljive ruke, bilo ono javno ili tajno, za svako dobro djelo, za svaki dobri podvig i za svaku pobjedu nad neprijateljem našeg spasenja, kao što apostol Pavao i savjetuje: U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu. (1 Sol 5,18)
Pobrini se da raspaljuješ u sebi osjećaj zahvalnosti prema Bogu od trenutka kad se izjutra probudiš, pa preko cijeloga dana, i uvečer sklopi oči s riječima zahvalnosti na ustima što si obasut Božjim darovima, od kojih je jedan i san.
Tvoja zahvaljivanja nisu Bogu potrebna, ali su tebi Njegovi darovi nužni.
''Najbolje sredstvo da se očuva dobrotvorstvo dobrotvora, veli sv. Zlatousti, je sjećanje na dobro koje nam je učinjeno i neprekidna zahvalnost''. I sv. Izak piše: ''Zahvalnost onoga koji prima, podstiče Onoga koji daje i na veće darove od ranijih. Tko nije zahvalan na malom, toga će u većem nada obmanuti. Dar se ne udvostručava samo kada nema zahvalnosti''. Sv. Bazilije Veliki dodaje ovome i određeno zastrašivanje, govoreći: ''Pošto ne zahvaljujemo za dobra koja nam Bog daje, uskratit će nam se dobro koje imamo da bi se osvijestili. Kao što oči ne mogu da vide predmet koji je jako blizu, nego je za to potrebna određena udaljenost, tako i nezahvalne duše obično počinju uviđati vrijednost onoga što su imale tek kada ga izgube. Dok su se koristili darovima nisu osjećali zahvalnost prema Darodavcu, a po gubitku hvale ono što su izgubili''.
Kako ćeš rasplamsati u sebi osjećaj zahvalnosti prema Bogu i kako ćeš ga stalno nasljedovati?
Razmisli o svim dobročinstvima Božjim prema ljudskom rodu i prema tebi samom i češće zaustavljaj svoju misao na njima. Ako u tebi živi srce, nećeš moći da ne uzneseš Bogu pjesmu zahvalnosti. Uglede za te pjesme naći ćeš u molitvama i spisima svetih. Ponavljaj ih češće mišlju i riječju, i to ne samo svakoga dana nego puno puta u toku dana, i u tebi će oživjeti osjećaj zahvalnosti prema Bogu.
U ljudskom se društvu nezahvalnost naziva crnom. Kojom ćemo riječju nazvati nezahvalnost prema Bogu? A, Bogu ne možeš ničim drugim dostojno pokazati zahvalnost, osim potpunom spremnošću da sve svoje, i samoga sebe, prineseš na žrtvu Njemu.

O PREDANOSTI VOLJI BOŽJOJ

Onaj koji se obratio ili pokajao predaje sebe Bogu i otpočinje da mu služi, vršeći Njegove zapovijedi i čineći Njegovu volju.
Otpočinje trud i rad u znoju lica. Zapovijedi nisu teške, ali se nailazi na mnoge vanjske i unutrašnje prepreke koje dolaze od stečenih sklonosti i navika. Ali, neumorni trudbenik s Božjom pomoću najzad sve pobjeđuje. Trudbenik sve čini sam, ali uz Božju pomoć. Već od prvih dana uspijeva u dobru utoliko ukoliko mu dolazi pomoć odozgo. I što ide dalje, to se uvjerenje sve dublje ukorjenjuje.
Pošto u čovjeku zavlada odgovarajući mir, to uvjerenje stupa u prvi red i postaje jedno od glavnih. Nastaje potpuno predavanje čovjeka volji Božjoj i prepuštanje da Bog djeluje u njemu.
Djelovanje Božje u onima koji se trude da se spasu počinje od prvih trenutaka obraćanja i ono vrši i samo obraćanje.
I ukoliko se trudbenik više odriče sebe, priljubljuje uz Boga i, svjestan svoje nemoći, snaži se nadom na pomoć Božju, utoliko je Božja pomoć sve veća.
Kad najzad čovjek preda cijelog sebe Bogu, Bog stalno djeluje u njemu, ukazuje mu što valja da čini i pomaže mu da to ostvari. To je visoki stupanj kršćanskog savršenstva u kome Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati. (Fil 2,13) Sjeme za to je: ne uzdanje u sebe i nada u Boga, kao što smo rekli u početku, samo ovdje se to sasvim jasno uviđa.
U čemu je suština savršene predanosti volji Božjoj,  saznaje se tek kada se ona pokaže u svoj sili. Ona dolazi sama od sebe i ne postoje pravila koja bi govorila kako se ona stiče, te se ne može reći: čini to i to i dobit ćeš je. Ona raste neprimjetno pri ne uzdanju u sebe i u nadi u Boga.
Da je netko predao sebe volji Božjoj poznaje se po tome što se odriče svoga mišljenja, svoje volje, svojih osjećaja da bi živio po Božjem razumu, Božjoj volji, i u osjećanju Boga. Za to je najsavršeniji primjer Krist Spasitelj. On je predao cijelog sebe Bogu Ocu i u sebi nas, jer doista, mi smo udovi njegova Tijela! (Ef 5,30) Pođimo, dakle, za njim, jer on i to od nas očekuje. Zašto to prinošenje sebe na žrtvu biva na kraju a ne na početku?
Zato što žrtva Bogu treba da bude savršena i besprijekorna. Savršenstvo je nešto što se u početku samo želi ali ne dolazi; kada se pak do savršenstva dođe, tada je prinošenje sebe na žrtvu na svome mjestu.
U početku čovjek samo posvećuje sebe na žrtvu, a tek na kraju prinosi sebe. Prije nego što dođe do savršenstva, on i ne može prinijeti sebe na žrtvu sve-paljenicu. Druge žrtve, na primjer, žrtvu dobitka milosti, očišćenja, zahvaljivanja i može prinositi, ali ne i žrtvu sve-paljenicu. On to može pokušavati, može i govoriti, ali to će biti samo riječ, a ne djelo. To se pak djelo izvršava bez riječi. Znaj: ako si privezan za ma što zemaljsko, ako se oslanjaš na ma što u sebi i izvan sebe, osim Boga; ako nalaziš zadovoljstvo ma u čemu tvarnom ili materijalnom nisi još za žrtvu paljenicu.
Pobrini se najprije da se odrekneš svega, učini da u tebi umre svaki drugi život i ostane samo život u Bogu: da ne živiš više ti, nego da živi u tebi Bog i Gospodin Krist i Duh Sveti, a tada žrtvuj sebe Bogu. A dotle neka tvoja žrtva Bogu bude duh skrušen i srce skrušeno i ponizno i budi s tim zadovoljan, ali ne zauvijek. Na kraju podviga valja da prineseš sebe Bogu na žrtvu sve-paljenicu.

O TOPLINI I HLADNOĆI SRCA

Duhovna toplina u srcu plod je osjećanja Boga i svega božanskog i ona otpočinje još od trenutka pokajanja. Dok se čovjek trudi oko čišćenja srca, ona sve više jača i od povremene postupno prelazi u stalnu i postaje trajno raspoloženje srca.
Kada je sv. Ivan Klimak savjetovao na jednom mjestu: ''Staraj se da neprekidno osjećaš Boga i božansko'', imao je u vidu tu srčanu toplinu. Sve što naslađuje srce istovremeno ga i zagrijeva, zato ima više vrsta srčane topline. Duhovna toplina nastaje u srcu od utjecaja onog što je duhovno. Odlika prave duhovne topline je odricanje od svega materijalnog ili tvarnog i potpuna posveta Bogu i svemu što je božansko. Po tome se ona razlikuje od duševnih i tjelesnih toplina kao nebo od zemlje. Osjećanje duhovne topline dolazi prosto i jednostavno, a u suštini predstavlja spoj mnogih duhovnih elemenata. U tome se osjećanju sadrži: pobožnost, stiče sklonost, sveta revnost i ljubav prema Bogu. Pošto sva ta duhovna osjećanja ne nastaju odmah, to i duhovna toplina ne biva odjednom svojina našega srca.
Dok duhovna toplina ne postane stalno raspoloženje srca, dotle ona dolazi i odlazi. Dolazi ili sama od sebe, kao gost s neba, ili kao rezultat duhovnih vježbanja: učenja, razmišljanja, molitve, samoodricanja i dobrih djela. Odlazi kada pažnja skreće s duhovnih predmeta i srce se naslađuje nečim neduhovnim. Time se duhovna toplina gasi, kao što se oganj gasi vodom.
Ako želiš da sačuvaš u srcu tu toplinu, onda usmjeri svoju pažnju unutra, stoj molitveno u srcu pred Bogom i ne dozvoli mislima da blude i da se rasijavaju, ni osjećajima da se zanose nečim tjelesnim. Iskorijeni odmah izdanke brige o svjetskom i živo budi revan u služenju Bogu i spasenju duše.
U vanjskim djelima zauzmi jedan razuman stav i upućuj sva ta djela glavnom cilju i dok radiš jedno ne tereti um brigama o mnogom. Kada osjetiš ovu toplinu, ne možeš a da se ne trudiš da je održiš. Trudeći se, koristit ćeš se odgovarajućim sredstvima, a koristeći se njima saznat ćeš kako ćeš je lakše sačuvati.
Ako se budeš mudro trudio, duhovna toplina će te i sama učiti kako da upravljaš sobom i uopće što da činiš da bi je sačuvao. Koliko je ugodno prisustvo duhovne topline u srcu, toliko je gorko i teško kad ona ode. A, ona, kao što sam već rekao, odlazi kad se pažnja i srce od duhovnog obrate neduhovnom. Pod neduhovnim se ovdje smatra ne samo ono što je grješno, jer onaj koji osjeti duhovnu toplinu gubi volju za onim što je grješno, nego čitava duševno-tjelesna oblast, sujetna, zemaljska, tvarna ili materijalna. Čim se pažnja na to skrene, duhovna toplina odmah opada; a kad se i srce tome priljubi, ona sasvim odlazi i ostavlja hladnoću prema svemu božanskom i prema samome Bogu. S hladnoćom dolazi i ravnodušnost prema svim duhovnim djelima koja je čovjek činio da bi duhovnu toplinu održao.
Tko se odmah prene i požuri da povrati sebe u prijašnje stanje, toplina se, nekad brže, nekad sporije vraća. No, tko ne obrati pažnju na to i iz rasijanosti ili samouvjerenosti dozvoli sebi da ostane u atmosferi koja rashlađuje, i ako se još povede te i djelom zadovolji neduhovne želje koje u njemu nastaju, kod njega će sama revnost za duhovnim životom oslabiti, a možda će se sasvim i ugasiti. I, to je put za padanje u ranije grijehe, što neće zakasniti da stigne bezbrižnoga. Ali, onaj koji se i u ovom trenutku prene, lako će povratiti pravilno duhovno ustrojstvo.
Duhovna hladnoća uvijek tako dolazi: ponekad zbog slabljenja pažnje i bdijenja nad sobom, ponekad zbog sablazni koje nas okružuju u svijetu (ovo osobito kad ljepote svijeta zasljepljujućim izgledom povuku čovjeka iz sebe samog), ponekad zbog zamki zlog duha koji se dovija da izmami čovjeka iz sebe, u čemu ponekad i uspijeva, dodajući prirodnim slikama čovjekova maštanja također još i svoja naročito privlačna, a ponekad djelujući i na tijelo.
No, ma kakav uzrok bio, duhovna hladnoća počinje skretanjem pažnje od sebe, a učvršćuje se vezivanjem čovjeka za ma što, što je u početku prazno i sujetno, a kasnije strasno i grješno. I, zato je uvijek kriv samo čovjek. Jer ni svijet, ni zao duh ne mogu činiti nasilje na slobodu, nego je samo sablažnjavaju.
Ali, duhovna hladnoća može doći i od milosti. Duhovna toplina je u svom pravom obliku rezultat prisustva milosti u srcu. Kada je milost u srcu, ono je toplo a kada ona ode ono je hladno. A, milost odlazi uglavnom onda, kad čovjek sam izađe iz sebe i počne se zanimati nepotrebnim stvarima. Tada se to lišavanje duhovne topline naziva lišavanjem po kazni. Ali, ponekad milost odlazi samo radi čovjekovog duhovnog dobra. I to se odsustvo duhovne topline naziva poučnim. Posljedica je i u ovom slučaju ista. Hladnoća i osjećaj praznine u srcu pošto je gost otišao. Razlika je samo u tome što zaslužena hladnoća slabi revnost prema duhovnom životu, a poučna je raspaljuje, i to raspaljivanje je jedini cilj.
Poučno odstupanje milosti dolazi: ili da bi se pojavila revnost koja od dugog prebivanja u miru slabi, ili da bi čovjek bolje razgledao sebe i odstranio osjećanja i zanimanja koja nisu u svemu bogougodna i kojima nije krajnji cilj Bog, ili da bi u čovjeku ojačalo saznanje i osjećanje da je svako dobro koje se učini plod Božje milosti, ili da bi ubuduće više cijenio Božje darove, revnosnije se trudio da ih sačuva i dublje ponizio sebe, ili da bi iskrenije predao sebe u ruke Božje uz savršeno samoodricanje i samoponiženje, ili da mu se srce ne bi samo naslađivalo duhovnim radostima kad Bog želi da ono potpuno samo pripada njemu, ili, najzad, da čovjek ne bi opustio ruke, nego pomoću milosti neprekidno radio na Božjem djelu, naprežući sve sile koje mu je Bog jedino za to i dao.
Tako je i kada hladnoća dolazi zbog poučnog odstupanja milosti Božje uzrok u tebi. Jer iako milost odstupa sama, odstupa imajući u vidu tebe.
Zato, kada osjetiš u sebi hladnoću prema duhovnim zanimanjima i prema duhovnom i svemu božanskom, uđi u sebe i razgledaj zašto je ona došla, i ako u tome ima tvoje krivice, pobrini se da je odstraniš i izgladiš pun revnosti ne da ti se povrate duhovne radosti, nego u prvom redu da odstraniš ono što se u tebi nađe da nije ugodno Bogu. Ako ne nađeš ništa tamo, pokloni se volji Božjoj i reci u sebi: ''Tako je rekao Bog, neka bude volja tvoja, Gospodine, na meni nemoćnom i nepotrebnom''. I zatim trpi i čekaj, ali ne dozvoli sebi da ma u čemu odstupiš od običnog poretka tvojih duhovnih zanimanja. Savladaj taj napad hladnoće prema duhovnim zanimanjima, prisilom sebe na njih i ne obraćaj pažnju na pomisli koje te odvraćaju od toga truda, kao da je tobože besplodan.

S radošću ispijaj tu čašu bola, govoreći Gospodinu: ''Pogledaj na poniznost moju i na trud moj i ne uskrati mi milost svoju''. Oduševi sebe vjerom da ti je ljubav Božja podnijela tu čašu želeći ti veće duhovno savršenstvo.
Ne idi za Gospodinom rado samo na Tabor, nego i na Golgotu, to jest, ne samo onda kada osjećaš u sebi božansku svjetlost i duhovne utjehe i radosti, nego i kada te napadaju tuga, nevolje i bolovi koji ponekad nailaze na dušu od demonskih iskušenja, unutrašnjih i vanjskih.
Ako ta hladnoća bude praćena i takvom zamračenošću i smućenošću duha da ne znaš što da radiš i kuda da se okreneš, ipak se ne boj, nego ostani na tome križu skrušeno i odbaci od sebe svaku zemaljsku radost koju ti bude, po nagovoru zlog duha, pružao svijet ili tijelo.
Staraj se, isto tako, da sakriješ tu svoju nemoć od ljudi. Ne govori o njoj nikome izuzev duhovnom ocu, ali ne žali se ni njemu na tegobu koja ti je poslana, nego radije zatraži pouku kako ćeš je ubuduće izbjeći. Sada je pak mirno podnosi sve dok Bogu bude ugodno da te u njoj drži.
Svoje molitve, pričesti i druga duhovna zanimanja nastavi da svršavaš kao i obično. I kao što sam rekao, ne završavaj ih samo zato da ponovo dobiješ duhovne slatkoće, niti samo zato da budeš skinut s tog križa na kome si sada, nego da bi ti bila darovana snaga da mirno ostaneš na tom križu u slavu raspetog za nas Gospodina Krista i da uvijek živiš i radiš onako kako je njemu ugodno.
Ako se koji put dok si u tom stanju ne budeš mogao moliti Bogu i predavati pobožnim razmišljanjima kao ranije, zbog velike zamorenosti i smušenosti uma, čini sve to kako možeš samo bez lijenosti i popuštanja sebi, i ono što ne možeš savršeno učiniti djelom neka bar bude savršeno po želji i naporu. Ostani u toj želji i trudu i vidjet ćeš divne plodove, doći će oduševljenje i snaga, i ispunit će ti dušu.
Evo kako treba da se moliš u vrijeme duhovne hladnoće. Govori: Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni? U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog! (Ps 42,6) 

O Gospodine, ne ostavljaj me! Bože moj, ne udaljuj se od mene! (Ps 38,21) Sjeti se i molitve kojom se po nadahnuću Božjem molila Sara, žena Tobije u vrijeme tuge i moli se isto tako: ''Svaki koji ti služi, Gospodine, zna da će ovaj život, ako prođe u stradanju, biti ovjenčan slavom, i ako prođe u tuzi, nagrađen izbavljenjem. Ti se ne raduješ našoj propasti, nego poslije bure daješ tišinu i poslije plača i suza izlijevaš radost. Neka je blagoslovljeno u vjekove ime tvoje, Bože Izraelov''!
Sjeti se i Gospodina Krista dok je bio u Getsemaniji i na križu i iz srca zavapi u svojoj nevolji njegovim riječima: Neka bude volja tvoja, Gospodine! Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti. (Mt 26,39)
Ako budeš tako činio, tvoje će se trpljenje i tvoja molitva izviti pred lice Božje kao plamen tvoga srca. I time ćeš posvjedočiti da si spreman da ideš za Gospodinom Kristom svakom stazom kojom bi te pozvao s križem na leđima i s ljubavlju jakom kao smrt.
To je pravi život po Bogu. Željeti i tražiti Boga radi Boga i imati ga i osjećati to u onoj mjeri u kojoj On hoće.
Kada bi ljudi stupali na put života po Bogu s takvim raspoloženjem i kada bi čvrstinom tog raspoloženja, a ne prilivima duhovne radosti mjerili svoje utjehe na tom putu, ne bi tako lako obmanjivali sebe, podlijegali zamkama zlog duha i nekorisno se mučili kada na njih naiđe duhovna hladnoća, nego bi je primali i podnosili sa zahvalnošću i u uvjerenju da pošto tako hoće Bog, to je svakako došlo za njihovo dobro. Ne obraćajući dalje pažnju na duhovnu hladnoću, oni bi sa većom revnošću i s većim samoodricanjem i primoravanjem sebe na dobro produžili da idu putem bogougodnog života, držeći se svega što se za taj život propisuje.
Ponekad se događa da zli duh, dok se duša muči u toj hladnoći prema svemu duhovnom, snažnije napada na čovjeka, podstiče ružne misli, tjelesno uzbuđenje i sablažnjive snove. Neprijatelj tu ima za cilj da se čovjek preda osjećanju da ga je Bog ostavio, da opusti ruke i da se odluči na nešto strasno, posle čega će lako ponovo uvesti čovjeka u vrtlog grješnog života.
Kad ovo znaš, stoj čvrsto. Neka bjesne valovi grijeha oko srca, ali dok ti sam ne želiš grijeh nego hoćeš da ostaneš vjeran Bogu, tvoj će čamac ostati čitav. Božja ti je milost oduzela duhovne radosti, ali ona je blizu tebe i neće te ostaviti bez pomoći, sve dok tvoja volja stoji na strani dobra. Zato podiži u sebi duh uvjerenjem da će ta bura uskoro proći i da će tada prestati i hladnoća. Budi svjestan da je to iskušenje došlo na tebe za tvoje dobro: kad vrijeme iskušenja prođe, izići ćeš s potpunim saznanjem svoje nemoći, s većom poniznošću i čvršćim uvjerenjem da je Bog uvijek spreman da ti pomogne.

O ČUVANJU I ISPITIVANJU SAVJESTI

Trudi se da ti savjest uvijek bude čista i besprijekorna i da te ni za što ne osuđuje i ne muči. Ako ti to pođe za rukom, savjest će dobiti snagu i postat će gospodar koji će pravilno upravljati tvojim životom. Čista savjest će učiniti i tvoj život besprijekornim, jer će biti osjetljiva i snažna da te podstiče na dobro i protiv zla. Ona je zakon koji je Bog napisao u srcima ljudi da bi im osvijetlio put i rukovodio ih u svemu što je dobro. Kao što uči apostol Pavao kad naziva savjest zakonom napisanim u srcima našim, na što se i poziva sveti Nil kad savjetuje svakog: ''U svim svojim djelima koristi se kao svjetionikom svojom savješću''.
Savjest treba da ti bude čista: u odnosu prema Bogu, prema sebi, prema bližnjima i prema svemu s čime dolaziš u dodir. Sve ti to već znaš. Spomenut ću ti samo najvažnije.
1. U odnosu prema Bogu budi svjestan da te Bog gleda, da te on čuva, sjećaj se zašto ti je darovao život, posvećuj sebe i sve svoje na služenje njemu i njegovom svetom imenu. U njemu živi, u njega se uzdaj, njemu predaj svoju privremenu i svoju vječnu sudbinu.
2. U odnosu prema sebi budi pravedan prema sebi i daj svakom djelu svoje prirode ono što mu je potrebno. Neka tvoj duh koji čezne za Bogom, nebeskim i vječnim, vlada dušom i tijelom. Neka se duša podčinjava duhu i neka priklanja um istinama koje je otkrio Bog i neka njima osvjetljava oblast svoga znanja. Neka drži volju u pokornosti zapovijedima Božjim, neka joj ne daje da se povodi za svojim željama. Neka uči srce da nalazi zadovoljstvo samo u onome što je božansko, što nosi otisak božanskog i služi za izraz božanskog i neka u tom duhu radi i živi. Tijelu pak daj ono što je nužno, ali dobro pazi na granice i imaj za zakon: nikad i ni u čemu u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama. (Rim 13,14) Ako se ovako budeš držao, dobro ćeš upravljati sobom i činit ćeš dobro sebi.
3. U odnosu prema bližnjima poštuj sve ljude kao slike Božje, svima želi dobro i čini dobro koliko možeš. Raduj se s radosnima i tuguj s žalosnima. Nikoga ne osuđuj i ne ponižavaj, čak ni u mislima i osjećajima. Od onih koji ti se obraćaju za savjet i pouku ne skrivaj istinu kad je znaš, ali se sam nikome ne nameći za učitelja. Više svega pazi da, po cijenu svake žrtve sa strane, živiš u miru sa svima i po svaku cijenu izbjegavaj da sablazniš koga.
4. Prema stvarima se odnosi kao prema nečemu što ti Bog daje na upotrebu, čuvaj ih i koristi se njima u slavu Božju. Budi zadovoljan ma kako ih malo imao i za sve zahvali Darodavcu. Ni za koju se ne vezuj i na sve gledaj kao na vanjska oruđa, kako bi mogao njima slobodno raspolagati i kako ti ne bi služila za prepreku u dobru. Ne dopuštaj sebi da se na njih oslanjaš jer su trošne prirode. Ne hvali se svojim stvarima i ne zavidi tuđim. Ne budi tvrdica, ali i ne rasipaj kad to ne služi na dobro.
Čini sve tako uvijek i na svakom koraku. Ako tako dobro budeš živio, imat ćeš dobru savjest ugledajući se na apostola Pavla: Uvjereni smo doista da imamo dobru savjest i u svemu se želimo dobro ponašati. (Heb 13,18)
Koji žele pobožno da žive i koji su revni za svoje spasenje tako i čine. Oni se staraju da ni u čemu ne pogriješe i ničim ne uprljaju savjest. Pri svemu tom određene grješne misli, osjećanja, riječi, a ponekad i djela ipak promaknu, nekad neprimjetno, a nekad i primjetno i zamračuju čisti lik savjesti, te pri svršetku dana rijetko tko nije sličan putniku koji je išao prašnjavim putem i kome je napadala prašina i u oči, i u nos, i u usta, i u kosu i pokrila mu sve lice. Zato se svakome koji je revan za spasenje stavlja u dužnost da večerom ispituje svoju savjest i da, kad utvrdi sve neispravnosti koje je u toku dana dopustio sebi u mislima, riječima i djelima očisti ih pokajanjem, to jest, da čini isto što čini i zaprašeni putnik. Putnik se umiva vodom, a onaj koji je revan za spasenje čisti sebe pokajanjem, skrušenošću i suzama.
To ispitivanje savjesti mora biti opće. Ispituje se i dobro i rđavo, pravedno i nepravedno, onako kako je gore označeno. Što vidiš da je pravedno u suštini, razgledaj je li pravedno i po pobudama i namjerama, po načinu izvršenja, kao i jesi li pravilno gledao na to djelo kada si ga činio: nisi li ga učinio da se pokažeš, ili da ugodiš ljudima, ili sebi; ili je li bilo na mjestu, je li odgovaralo vremenu, licu; nisi li po izvršenju trubio pred sobom, nisi li počeo maštati o sebi ne davši slavu Bogu? Pravedno djelo je zaista pravedno kad se čini iz pokornosti volji Božjoj i u slavu Božju s potpunim samoodricanjem i samozaboravom.
Što nađeš da je bilo neispravno, razgledaj kako se dogodilo da to učiniš, iako stalno želiš da činiš samo što je dobro. Koji su bili unutrašnji i vanjski uzroci za to? Kako je trebalo da se držiš u tom slučaju pa da ne pogriješiš i zašto nisi tako postupio? Potom osudi sebe i nikog i ništa drugo, i razmisli kako valja ubuduće da se držiš pa da u takvoj i sličnoj prilici ne pogriješiš. Pripiši to sebi za zakon i odluči se da ga se držiš bez okolišanja i bez popuštanja sebi i ugađanja ljudima.
Kad završiš ispitivanje, zahvali Bogu za sve što si učinio pravo, ali ne pripisuj to sebi u zaslugu jer je stvarno da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati (Fil 2,13), i bez njega se ne može činiti ništa dobro.
Pošto zahvališ Bogu, zaboravi dobro koje si učinio i po primjeru svetog apostola Pavla s većim žarom srca 

reci: Za onim što je preda mnom, prežem. (Fil 3,13)

Iz sveg srca se kaj za sve što si učinio krivo, ponizi se pred Gospodinom i ukori sebe što mu na žrtveniku svoje duše nikada ne prinosiš savršeno čista djela.
Zatim donesi čvrstu odluku da paziš strogo na sebe idućeg dana, kako ništa ružno ne bi izbilo ne samo u djelima i riječima, nego ni u mislima i osjećajima.
Oni koji paze na sebe vrše to ispitivanje i u toku dana poslije svakoga djela, a uvečer samo to ponavljaju, ispravljaju i dopunjuju. Taj je način bolji i prirodniji. Od savjesti nećeš sakriti ako si učinio što ružno, a kad ona to primijeti odmah počinje da se buni. Nije li prirodnije umiriti je odmah samo-osudom, skrušenošću i odlukom da nećemo više tako činiti, nego ostavljati do večeri.
Reći ću ti još nešto povodom svega toga. Procjenjuj svoja djela što možeš strože i donosi bez poštede sud o sebi. Ukoliko dublje budeš prodirao u sve što biva u tebi i što dolazi od tebe, te ružno odstranjivao a u dobrom se utvrđivao, utoliko će se brže tvoja savjest očistiti: isto kao što ukoliko se bunar kopa dublje, utoliko je voda u njemu čišća.
Kad savjest uviđa što je pravo a što nije, neće prestajati sa zahtjevom da se radi pravo i da progoni i muči ako se dopustilo rđavo. No, dok ona dođe do saznanja o dobru i zlu, ili dok ne stekne osjećaj dugim učenjem obučena za razlikovanje dobra i zla, i dobije oči da vidi, ona stoji u određenoj zavisnosti u tom pogledu od drugih duševnih moći, osobito od razuma. A, razum je, dok se srce ne očisti od strasti, često pod utjecajem strasti i opravdava ružna djela, zamračuje oko savjesti i uvodi savjest u zabludu, te ova ponekad smatra crno za bijelo.
Zato, dok se još boriš sa strastima, uvijek pri ispitivanju sebe stavljaj svoja djela pred ogledalo riječi Božje i time se rukovodi pri određivanju njihove kakvoće i dostojanstva. A, isto tako ne stidi se i ne oklijevaj da se obraćaš pitanjima duhovnom ocu.
Počinji i završavaj ocjenjivanje svojih djela usrdnom molitvom da ti Bog otvori oči da vidiš skrivene tajne svoga srca, jer podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne? (Jer 17,9) Nitko do Bog koji je veći od našega srca i znade sve (1 Iv 3,20) i koji jedini poznaje srca sviju. (1 Kra 8,39)
Duboko u srcu kriju se grešna osjećanja koja se ponekad potkradu u djela, a ponekad i neprimijećena daju djelima određeni miris grijeha. Zato se i moli s prorokom Davidom: Od oholosti čuvaj slugu svoga da mnome ne zavlada. (Ps 19,14)

O SPREMANJU ZA BORBU SA ZLIM DUSIMA U ČASU SMRTI

Premda je sav naš život na zemlji neprekidna borba i premda je moramo voditi do samoga kraja, glavna i odlučna bitka očekuje nas tek u času smrti. Tko u tom trenutku podlegne, taj više ne ustaje. Tome se ne treba čuditi. Ako se zli duh usudio da pristupi bezgrješnom Gospodinu posljednjih njegovih dana na zemlji, što je Gospodin sam posvjedočio govoreći: Jer dolazi knez svijeta, protiv mene ne može on ništa (Iv 14,30), što ga može zadržati od napada na nas grješne na kraju našeg života. I sv. Bazilije Veliki u tumačenju drugog stiha sedmog psalma koji glasi: Da mi dušu ne zgrabe kao lav što razdire, a nema tko da izbavi (Ps 7,3) govori da borci koji su se cijelog života neumorno borili sa zlim dusima, izbjegli njihove zamke i održali se protiv njihovih napada, podvrgavaju se na kraju života smotri kneza ovoga sveta, da se vidi ima li u njima čega grješnog. Oni kod kojih se nađe rana, mrlja ili trag grijeha, ostaju u vlasti zlog duha, a kod kojih se ne nađe ništa takvo, prolaze kraj njega slobodno i nalaze mir u Kristu Gospodinu.
Kad tako stoji stvar, onda treba to imati u vidu i spremati se unaprijed za borbu u smrtnom času da bi se uspješno prebrodio. Cijeli život treba da služi kao priprema za to. Za taj čas ćeš biti spreman ako se u toku cijelog života budeš hrabro borio s neprijateljima svoga spasenja. Kad se u toku života naučiš da pobjeđuješ zle duhove, lako ćeš u času smrti steći vijenac pobjede. Zato češće pomišljaj na čas smrti i na sve što će ti se u taj čas dogoditi. Ako me poslušaš, taj te čas neće zateći nespremnog, neće te uplašiti, ili te bar neće puno uplašiti, te će tvoja duša neoslabljena strahom, biti jača u toj posljednjoj odsudnoj bitci.
Svjetski ljudi nerado misle na smrt da ne bi zagorčali slast ovoga života. Kod njih sve više jača privezanost za dobra ovoga svijeta, pošto nema prepreke koja bi je zaustavila. Zato kad dođe vrijeme da se rastaju sa životom i sa svima voljenim stvarima, strašno se uznemiruju, muče i plaše.
Da bi sjećanje na smrt bilo od koristi potrebno je da zamisliš sebe u smrtnim mukama i da predstaviš sebi iskušenja koja te mogu napasti, kao i da aktiviraš sve misli i osjećaje koji bi te napade odbili.
U čemu se sastoje ti napadi izloženo je u idućim poglavljima da bi se za života misaono vježbao i pripremao za borbu i prihvatio je spreman u času smrti.
Ta će se borba odigrati samo jednom a neće mimoići nikoga. Nužno je da se čovjek za nju pripremi kako ne bi činio pogreške i pretrpio gubitak koji se više ne može nadoknaditi.

O ČETIRI ISKUŠENJA U ČASU SMRTI

PRVO ISKUŠENJE JE GUBLJENJE VJERE I NAČIN BORBE S NJIM

Četiri osnovna iskušenja kojima je čovjek izložen času smrti su:

 

1) dvoumljenje ili kolebanje u vjeri, 

2) očajanje, 

3) sujeta, 

4) priviđenja.

Što se prvog iskušenja tiče, to je kad ti zli duh počne ubacivati nevjerničke misli ili govoriti protiv vjere, ne ulazi s njim u prepirku, nego sam utvrdi u sebi vjeru i reci mu sa svetom srdžbom: ''Odlazi dalje od mene, oče laži. Nisam raspoložen da te slušam, jer sam od sve duše uvijek vjerovao i vjerujem u sve u što vjeruje sveta Crkva i to mi je dovoljno.'' I nipošto ne dopusti da se u tebi roje nevjerničke misli, nego ostani čvrsto u vjeri kao što predlaže Sveto Pismo kad kaže: Ako se na te digne vladaočev gnjev, ne ostavljaj svoga mjesta. (Prop 10,4) Znaj da je tu u pitanju samo zamka zlog duha koji pokušava da te zbuni na posljednjem času. Ako nisi u mogućnosti da stojiš u vjeri čvrsto umom, onda stoj hrabro voljom i osjećajem i ne dozvoli im da se povedu za utjecajem zlog duha, ma njegovo nagovaranje bilo prikriveno i izrekama iz Svetog Pisma. Jer ma što on navodio iz Svetog Pisma to ti sve, zbog njegovog krivog tumačenja i izvrtanja istine riječi Božjih, služi samo za propast.
Ako ti zli duh postavi pitanje kako o nečemu uči Crkva, ne odgovaraj mu i ne obraćaj pažnju na njegove riječi, nego znajući da je on samo laž i samo lukavstvo i da je otpočeo govoriti s tobom da bi te uhvatio za riječ, povuci se u svoje srce puno vjere. Uostalom, ako osjećaš da si snažan u vjeri i silan u mislima i želiš da postidiš neprijatelja, odgovori mu da sveta Crkva vjeruje u ono što je samo istina. Ako te on opet upita koja je to istina, reci mu: ''Da te je Gospodin Krist križem porazio i da je srušio tvoju vlast.'' I, zatim se svojim umom priljubi razmišljanju o raspetom za nas Gospodinu i pomoli mu se: ''Bože moj, Tvorče i Izbavitelju, požuri mi u pomoć i ne dozvoli da se ma i najmanje dvoumim ili pokolebam u istini svete vjere tvoje, nego mi daj, kao što sam se po dobroti tvojoj i rodio u ovoj istini, tako da u njoj ostanem do kraja života u slavu tvoga imena''.

DRUGO ISKUŠENJE U ČASU SMRTI JE OČAJANJE

Drugo iskušenje kojim zli duh pokušava da nas slomi na kraju života, je strah od množine grijeha. Taj strah čovjeka ne može mimoići, ali se on ublažuje vjerom u iskupljenje Krista Spasitelja njegovom smrti na križu. Pomračujući ovu vjeru zli duh pojačava taj strah do te mjere da čovjek gubi svaku nadu na spasenje te pada u očajanje. Zato se unaprijed spremi za odbijanje toga napada i još od sada želi da držiš čvršće našu pobjedničku zastavu ili križ Kristov, tj. da ti u srcu visoko stoji snažna vjera u otkupiteljsku moć Gospodinove smrti na križu.
A, kada stvarno budeš stupio na vrata smrti i osjetiš napad očajanja, požuri prije svega da uvjeriš sebe da su to napadi zlog duha, a ne obično sjećanje na svoje grijehe. Istinsko sjećanje na grijeh rađa poniznost, skrušenost i srčanu tugu što smo ožalostili pravednog i sve-milostivog Boga. To sjećanje rađa i strah, ali ne takav koji gasi nadu na Božju milost, nego naprotiv podgrijava nadu na spasenje i progoni osjećaj odbačenosti.
Zato ako te sjećanje na grijeh previše muči, baca u očajanje, guši u tebi nadu na spasenje i rađa strah da si odbačen od Boga, znaj da je sve to samo spletkarenje zlog duha. Kad budeš to uvidio, neće ti više biti teško da oživiš u sebi nadu i odagnaš očajanje.
Istinska se nada uzda u milosrđe Božje i stvara uvjerenje da Bog želi da se spasimo, a ne da poginemo. Ovo uvjerenje naročito jača osjećajem na bezgraničnu moć Gospodinove smrti na križu. Zato je potrebno da se uvijek sklanjamo pod sjenu križa, a osobito u času smrti.
A, evo kako valja da se moliš kad pristupiš vratima smrti: ''Gospodine, imam puno razloga da se strašim da me ne osudiš i odbaciš po pravdi svojoj za moje grijehe, ali imam još veću nadu u beskrajno milosrđe tvoje u Kristu Isusu, Otkupitelju i Spasitelju našem. Zato molim tvoju beskrajnu dobrotu, poštedi me bijednog osuđenog zbog grijeha mojih, ali umivenog dragocjenom krvlju Sina tvoga i Boga našega, da te proslavljam i blagoslivljam u vjekove. Cijelog sebe predajem u tvoje ruke, učini mi po milosti svojoj. Ti si jedini Gospodar života moga''.

TREĆE ISKUŠENJE U ČASU SMRTI JE SUJETA

Treće iskušenje u času smrti je sujeta ili taština, ili visoko mišljenje o sebi i uzdanje u sebe i u svoja djela.
Nikada, a najmanje u času smrti, ne dopusti svojim mislima da se zaustave na tebi i da budu zadovoljne tobom i tvojim djelima ma imao dobrih djela više negoli svi sveti. Neka, naprotiv, sve tvoje zadovoljstvo bude u Bogu i sva nada u njegovo milosrđe i u stradanja Gospodina Spasitelja da bi se spasao. Ponizi sebe u svojim očima do posljednjeg daha svog. Iako ti padne na um koje tvoje dobro djelo, misli o njemu da ga je Bog učinio pomoću tebe a ne ti sam i da je ono od Boga došlo. Sklanjaj se po zaklon milosrđa Božjeg, ali ne dozvoli sebi da ga očekuješ kao neku nagradu za mnoge borbe i pobjede koje si održao.
Neka u tebi uvijek živi spasonosni strah. Priznaj od srca da bi svi tvoji napori i podvizi bili uzaludni i besplodni da ih Bog nije uzeo pod svoju zaštitu i učestvovao u njima. Na tu milostivu Božju suradnju položi i sada svu svoju nadu.
Ako poslušaš ovaj savjet, tvoji neprijatelji neće u času smrti imati nikakvog uspjeha u svojima napadima. I otkriće se pred tobom slobodan put iz zemaljske doline u nebeski Jeruzalem, željenu tvoju domovinu.

ČETVRTO ISKUŠENJE U ČASU SMRTI SU PRIVIĐENJA

Ako bi naš zli, lukavi, uporni i neumorni u iskušenjima neprijatelj htio da te u času smrti zbuni i sablazni kakvim priviđenjima u obliku svijetlog anđela, stoj čvrsto u saznanju svoje ubogosti i svoga ništavila. Reci mu tada hrabro i bez straha: ''Idi, zlobniče pomračeni, natrag u svoju tamu. Nisam ja dostojan da imam viđenja. Potrebno mi je samo jedno i to beskrajna milost Gospodina moga Isusa Krista, po molitvama i zauzimanju Presvete Bogorodice i svih svetih''. Ako bi ti se čak po određenim znacima učinilo da imaš istinska, od Boga dana viđenja, ne žuri se ni u tom slučaju da im povjeruješ, nego se brzo povuci u saznanje svoga ne dostojanstva i ništavila. Ne straši se da ćeš time ožalostiti Boga, jer njemu nisu nikada neugodna naša osjećanja skrušenosti. Ako su ta viđenja za tebe nužna, Bog zna kako će postupiti, te da ne zatvoriš pred njima svoje oči i oprostit će ti što si oklijevao da povjeruješ da su od Njega. Onaj koji daje milost poniznima, ne oduzima je za djela koja oni čine iz poniznosti i svete opreznosti.
To su najčešća iskušenja kojima nas zli duh napada na samrtnom času. Ali, on iskorištava i svaku drugu strast koja je umirućim vladala u toku života i u koju je on najlakše padao. Zli duh se stara da je obnovi, kako bi umirući otišao iz ovoga života u strasnom ustrojenju što bi i odlučilo njegovu vječnu sudbinu. Zato je potrebno da se pred početak te velike bitke naoružamo protiv svojih najjačih strasti da stupimo u borbu s njima i da se očistimo od njih, da bi olakšali sebi pobjedu u posljednjem času, koji može svakog trenutka naići. U tom smislu Gospodin savjetuje svakome: Napadaj na njih do istrebljenja. (1 Sam 15,18)

O DUHOVNOM MIRU SRCA

Tvoje je srce Bog stvorio jedino da bi njega ljubilo i njemu služilo za hram. Zato ti i traži da mu predaš srce: Daj mi, sine moj, srce svoje. (Izr 23,26) A pošto je Bog mir koji je iznad svakog uma, nužno je da u srcu koje hoće da ga primi, vlada mir. Samo je u miru stan njegov, pjeva kralj David. Zato se više svega staraj da uspostaviš mirno ustrojstvo u srcu i sva tvoja djela i podvizi neka budu upućeni stjecanju tog mira kao što je rekao veliki otac Arsenije: ''Obrati svu pažnju na to da ti unutrašnje ustrojenje bude po Bogu i pobijedit ćeš vanjske strasti''.
Mir srca remete strasti. Ne puštaj strasti do srca i ono će uvijek biti mirno. Onaj koji se bori za spasenje stoji naoružan na vratima srca i odbija sve što pokušava da uđe u njega i da ga uznemiri. Kad se strasna uznemirenost potkrade do srca, ne ustremljuj se na strast da se s njom boriš, nego se brzo povuci u srce i staraj se da ga umiriš. Čim se srce smiri, borba je završena.
Čovjekov život je neprekidna borba i stalno iskušenje. Zato je Job rekao: Nije li borba život čovjekov na zemlji? (Job 7,1) Iskušenje izaziva borbu i eto rata. Zbog toga moraš uvijek biti budan i paziti da ti srce po svaku cijenu bude mirno i spokojno. Kada ti se u duši pojavi uznemirenost, uguši je odmah da ne bi pod njenim utjecajem sišao s pravog puta. Jer je srce čovjekovo slično tegu na zidnom satu i krmi na brodu. Ako olakšaš ili opteretiš teg, odmah se mijenja brzina svih točkića u satu i kazaljke ne pokazuju više pravo vrijeme. Ako okreneš na desno ili na lijevo kormilo, brod odmah mijenja pravac. Isto tako, čim se uznemiri srce, u čitavom našem biću nastaje nered, te i um gubi pravilno suđenje. Zato je nužno umirit srce odmah čim se, bilo nečim vanjskim ili unutrašnjim, bilo na molitvi ili u koje drugo vreme, uznemiri.
Znaj da ćeš se samo onda umjeti pravilno moliti, kad se naučiš da čuvaš svoj unutrašnji mir. Zato se trudi da to postigneš i svako svoje djelo završi u srčanom miru sa zadovoljstvom i radošću. Čuvanje srca treba da bude neprekidni podvig čitavog tvog života i nikako ne smiješ dozvoliti da ga što grešno uznemiri. Sva tvoja djela neka budu u znaku tog mira i krotkosti, kao što je napisano: Sine moj, budi krotak u poslu svojem (Sir 3,17), da bi se udostojao Spasiteljevog obećanja: Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!

(Mt 5,5)

KAKO ĆEŠ OČUVATI UNUTRAŠNJI MIR

Da bi sačuvao unutrašnji mir:
1) Prije svega drži strogo svoja čula i izbjegavaj da pustiš sebi na volju u vanjskom držanju, tj. ne gledaj, ne govori, ne maši rukama, ne koračaj i ne čini ništa s uzrujanošću, nego sve čini pristojno i tiho. Kad navikneš držati sebe mirno u vanjskom pogledu, lako ćeš i bez muke zadobiti i mir u sebi, u svome srcu jer, po svjedočanstvu otaca, unutrašnji čovjek u mnogome dobiva raspoloženje od vanjskog.
2) Stvori u sebi raspoloženje ljubavi prema svima ljudima i živi sa svima u miru, kao što zapovijeda apostol Pavao: Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima! (Rim 12,18)
3) Pazi da ti savjest ne bude uznemirena i da nema zašto da ti prebacuje i da te muči. Neka bude mirna i u odnosu prema Bogu, i u odnosu prema tebi, i u odnosu prema bližnjima, i u svemu vanjskom. Čuvanje savjesti stvara, produbljuje i povećava unutrašnji mir, kao što svjedoči David: Koji tvoj Zakon ljube, velik mir uživaju, ni o što se oni ne spotiču. (Ps 119,165)
4) Nauči se da bez uzbuđenja podnosiš sve neugodnosti i uvrede. Istina, mnogo ćeš se namučiti i pretrpjeti dok se na to navikneš, ali kada tu naviku stekneš, tvoja će duša imati veliko zadovoljstvo i od samih neugodnosti koje te budu snalazile. Kad se na to odlučiš, iz dana u dan ćeš sve bolje upravljati sobom i uskoro ćeš umjeti da sačuvaš mir u sebi pri svim vanjskim i unutrašnjim nemirima.
5) Ako ti se koji put dogodi da ne možeš vladati svojim srcem, otjerati iz njega tugu i žalost i uspostaviti mir, pribjegni molitvi, ugledajući se na Gospodina Spasitelja koji se u Getsemanskom vrtu tri puta molio. On ti je time dao primjer da u svakoj žalosti i tuzi pribjegneš molitvi. Ma koliko žalost i malodušnost navalili na tebe, ne odstupaj od molitve sve dok tvoja volja ne postane potpuno suglasna s voljom Božjom i dok ti se srce ne umiri i ne ispuni hrabrošću da primi i podnosi radosno ono čega se ranije strašilo i što je željelo da izbjegne. I, Gospodin se prije molitve plašio, tužio i bio žalostan, a poslije molitve se umirio i spokojno rekao: Ustanite, hajdemo! Evo, približio se moj izdajica. (Mt 26,46)

MIR SE POSTUPNO USELJAVA U SRCE

Pobrini se da nikako ne dopustiš uznemirenost srca, nego da ono stalno bude u mirnom ustrojenju. I Bog će, vidjevši da se trudiš, sazidati u tebi svojom milošću grad mira i tvoje će srce postati dom utjehe.
Bog traži od tebe samo to da uvijek, čim se zbog nečega uznemiriš, odmah uspostaviš u sebi mir i da taj mir očuvaš u svim svojim djelima i postupcima. Imaj na umu da ćeš radi toga dosta trpjeti. Jer kao što se grad ne podiže za jedan dan tako se ni unutrašnji mir ne stječe za jedan dan. Jer to nije ništa drugo do zidanje doma za Boga mira i za Svevišnjeg.

Znaj isto tako da je sam Bog zidar doma u tebi i da će bez njega biti uzaludan svaki trud, kao što je napisano: Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. (Ps 127,1)
Znaj još i da je glavni temelj toga mira skrušenost i izbjegavanje djela koja uzbuđuju i uznemiruju. Tko ne zna da su poniznost, mir srca i krotkost tako tijesno povezani među sobom, da gdje je jedno tamo je i drugo? Tko je tih srcem i krotak, taj je i skrušen i, isto tako, tko je ponizan srcem, taj je krotak i miran. Zato ih je Gospodin i stavio zajedno kad je rekao: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca. (Mt 11,29)
Što se tiče potrebe da se izbjegnu djela koja donose nemir, primjer toga vidimo u staroj povijesti. Bog je zahtijevao da mu dom ne zida kralj David, koji je skoro cijelog života morao ratovati, nego njegov sin Salomon, koji je po svome imenu bio kralj mira i koji ni s kim nije vodio ratove.

DA BI SE ZADOBIO MIR SRCA TREBA IZBJEGAVATI POČASTI I VOLJETI PONIZNOST I SIROMAŠTVO

Ako želiš da dobiješ mir u srcu, uđi u srce kroz dveri poniznosti: drugog ulaza nema. A, da bi dobio poniznost, primoraj sebe da primaš sve neugodnosti i sve nevolje kao rođene sestre i da po svaku cijenu izbjegavaš slavu i počasti. Više voli da te svi ponižavaju, da nitko ne zna za tebe, da se nitko o tebi ne stara do jedini Bog. Učvrsti u sebi uvjerenje da je jedino tvoje dobro i utočište Bog i da je sve ostalo samo trnje koje će ti, ako ga priviješ na srce, pričiniti smrtonosne povrede.
Ako se dogodi da ti neko nanese uvredu, ne žalosti se nego je podnesi s radošću i budi uvjeren da je tada Bog s tobom. I ne želi druge časti i ne traži drugo nego da stradaš za ljubav prema Bogu i za ono što služi na Njegovu slavu.
Primoravaj sebe da se raduješ kada ti tko nanese uvredu, ili te osudi, ili pokaže prezir prema tebi. Pod tom se sramotom i omalovažavanjem skriva veliko blago.
Ako rado primaš uvrede i prezir, uskoro ćeš postati bogat duhovno, što neće ni slutiti onaj koji ti je to dobročinstvo učinio, to jest, onaj tko ti je uvrede nanio.
Ne traži da te neko u ovom životu voli i cijeni, da bi lakše i ne obazirući se ni na koga postradao s Kristom raspetim.
Čuvaj se sebe kao najvećeg neprijatelja i ne povodi se za svojom voljom, svojim umom, ni za svojim ukusom i osjećajem, ako ne želiš da izgubiš sebe. Drži zato uvijek u pripravnosti oružje protiv sebe i kad ti se volja povede za nečim, ma to bilo i nešto sveto, ostavi to sa najdubljom poniznošću pred Bogom i umoli ga da bude Njegova a ne tvoja volja. Učini to s iskrenim i srčanim predavanjem sebe Njemu bez imalo samoljublja, jer sam ne možeš učiniti ništa za svoje spasenje.
Čuvaj se prividno svetih pomisli koje raspaljuju nerazumnu revnost i o kojima preneseno Gospodin govori: Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. (Mt 7,15) Znaj da je sve što te udaljuje od poniznosti i unutrašnjeg mira, ma pod kako lijepim vidom dolazilo, samo lažni prorok koji se prikriva ovčjim ruhom, to jest, licemjernom revnošću da sa tobom učini dobro bližnjima. Zaista je grabljivi vuk ono što te lišava poniznosti i spokojstva, jer je ovo dvoje nužno čovjeku koji se trudi da uspijeva u duhovnom životu. Zato, ukoliko djelo po vanjštini više izgleda sveto, utoliko ga strože, ali ne i neprijateljski, ispituj.
Ako ti se koji put dogodi da u ocjenjivanju pogriješiš, ne padaj duhom nego se ponizi pred Bogom i uvidjevši svoju nemoć, izvuci iz toga za sebe pouku za budućnost. Možda je to Bog dopustio samo da bi ponizio određenu crtu oholosti koja se u tebi krije a ti je i ne znaš.
Kada osjetiš da ti dušu ranjava ubod kakve strasti ili strasne misli, ne zbunjuj se već udvostruči pažnju i pobrini se da je ne pustiš u srce, nego neka ono uvijek bude čisto pred Bogom. Ako ti pak srce bude čisto u njemu će živjeti Bog i tvoje će duhovno ustrojenje biti ispravno. Hrabri u tim trenutcima svoju dušu istinom da sve što biva s tobom i u tebi biva radi ispitivanja i za pouku da bi se naučio da raspoznaješ što je za tebe spasonosno, te da se tako udostojiš vijenca pravde koji ti je spremljen od Boga.

NUŽNO JE DA DUŠA PREBIVA U SAMOĆI DA BI JE BOG ISPUNIO SVOJIM MIROM

Bog je stvorio dušu da mu bude stan i hram. Zato je visoko cijeni i ne dopusti da se ponižava i povodi za nečim što je ispod nje. Sve tvoje želje neka budu u znaku očekivanja te nevidljive Božje posjete.
Bog neće posjetiti dušu ako nije koncentrirana ili sređena. On želi da duša bude slobodna i od pomisli i želja koje unose u nju nemir, a naročito želi da se čovjek odrekne svoje volje. Ali se u cilju odricanja ne smiju bez razmišljanja uzimati kakvi strogi podvizi, niti se moraju tražiti povodi da se postrada iz ljubavi prema Bogu. Dokle će odricanje ići, odredit će duhovni otac koji rukovodi tobom. Slušaj ga u svemu i Bog će preko njega upraviti tvoju volju onome što je Njegova volja i što nalazi da je za tebe korisno.
Nikad ne čini ništa po svojoj volji, nego neka u tebi čini Bog ono što on želi od tebe. Neka tvoja volja bude uvijek slobodna od tebe samog, tj. ne želi ništa sam od sebe. I ako što zaželiš, neka tvoja želja bude takva da se, ispunilo sve što želiš ili ne, nimalo ne žalostiš, nego da ostaneš spokojna duha kao da ništa nisi ni želio.
Prava sloboda i koncentracija ili sređivanje nastaju kad duša ne bude ni umom, ni voljom vezana ni za što na zemlji. Ako takvu slobodnu i koncentriranu ili sređenu dušu ponudiš Bogu, zadivit ćeš se onome što će on učiniti u njoj. Dat će ti prije svega mir, a mir povlači za sobom sve darove, kao što kaže Grigorije Solunski: ''O, divna usamljenosti, skriveni hrame Svevišnjeg, u kome Bog sluša riječi koje mu govoriš i sam govori tvojoj duši. O, pustinjo i samoćo, u kojoj je raj. Jedino tu daje Bog da ga tko vidi i govori s njim''. 
Hajde da priđem, i promotrim ovaj čudni prizor: zašto grm ne sagorijeva (Izl 3,3), govori Mojsije u pustinji Sinajskoj. Ako i ti to želiš, izuj obuću svoju, to jest, oslobodi dušu od interesa za ma što zemaljsko. Ne uzimaj ni novaca, ni štapa kad polaziš na taj put, kao što je zapovjedio Gospodin svojim učenicima: Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. (Lk 10,4)
Ne moli ništa od ovoga svijeta i nikoga ne pozdravljaj na tome putu kao što je zapovjedio Gospodin svojim učenicima, nego sve svoje misli, sve svoje raspoloženje i svu ljubav posveti jedino Bogu. Hajde za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve (Mt 8,22), a ti idi zemljom živih i neka smrt nema mjesta u tebi.

O RAZBORITOSTI U VRŠENJU DJELA LJUBAVI PREMA BLIŽNJIMA RADI ČUVANJA VLASTITOG DUŠEVNOG MIRA

Gospodin je rekao u Evanđelju da je došao da baci oganj ljubavi na zemlju srca našeg i da bi jako želio da se ta vatra što prije razgori: Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! (Lk 12,49)
Ljubav prema Bogu ne smije imati granica, kao što ni Bog nema granica. Ali, ljubav prema bližnjima mora imati granica. Ako je ne budeš držao u granicama, ta te ljubav može udaljiti od ljubavi prema Bogu, nanijeti veliku štetu i baciti u pogibelj. Bližnjega trebaš voljeti, ali tako da ne pričiniš štete svojoj duši. Čini sva svoja djela prosto i sveto imajući u vidu samo služenje Bogu, i to će te u djelima ljubavi prema bližnjima sačuvati od svakog krivog koraka.
U tim djelima najvažnije je pomaganje spasenju bližnjega. Ali, tu se često potkrade nerazborita revnost koja donosi i nama i bližnjima samo štete. Pokazuj

bližnjima primjer iskrene vjere i bogougodnog života i bit ćeš, slično apostolima, miris Kristov koji privlači ljude da idu za njim. Ali, ne dosađuj svima bez razlike propovijedanjem: time ćeš samo narušiti mir s drugima i u sebi. Imaj žarku revnost i silnu želju da svi saznaju istinu tako savršeno kako je držiš ti. Želi uvijek spasenje bližnjima, ali neka ta želja dolazi iz ljubavi prema Bogu, a ne iz nerazumne revnosti. Bog je sam usadio u tvoju dušu takvu ljubav prema braći kad si se odrekao svega i on će u svoje vrijeme doći da skupi plodove. Sam ne sij ništa, nego prinosi Bogu zemlju srca svog čistu od svakog trnja i korova i on će posijati na njoj kakvo hoće sjeme. To će sjeme i donijeti plod u svoje vrijeme.
Bog hoće da vidi tvoju dušu slobodnu od svega da bi je sjedinio sa sobom. Pusti neka On djeluje u tebi i ne smetaj mu uplitanjem svoje volje. Ne misli ni o čemu drugom do da uvijek služiš Bogu i da budeš predan volji Njegovoj.
Eto izašao je, po evanđeoskoj priči, domaćin i traži radnike za svoj vinograd. Odbaci svaku brigu i svaku misao, oslobodi se svake brige o sebi i privezanosti za ma šta privremeno i Bog će te odjenuti sobom i dat će ti ono što ni zamisliti ne možeš. Zaboravi koliko više možeš na sebe i neka u tvojoj duši živi samo ljubav prema Njemu. Pri tome razborito stišavaj prekomjernu revnost za druge da bi ti Bog sačuvao mir i duševno spokojstvo. Pazi da zbog nerazborite i prekomjerne brige o drugima ne izgubiš glavno blago, a to je – mir srca. Riznica iz koje možeš crpsti ovo blago je potpuna pokornost duše Bogu i odricanje od svega ostalog. Čini tako ne očekujući za to nagrdu i nikada ne misli da činiš nešto što nagradu zaslužuje.
Bog djeluje u svemu i od tebe ne traži ništa drugo nego da se poniziš pred Njim, da mu predaš svoju dušu slobodnu od svega zemaljskog i da u dubini srca imaš samo želju da se na tebi u svemu i kroz sve ispuni Njegova volja.

KAD SE ODREKNEŠ SEBE, PREDAJ SEBE BOGU

Uzdaj se u Boga koji zove svakog i govori: Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. (Mt 11,28) Pođi za ovim pozivom i čekaj silazak Svetog Duha. Zatvorenim očima uroni u more božanske providnosti i pusti da te silni valovi Božje volje nose bez ikakvog protivljenja s tvoje strane. Oni će te uskoro odnijeti u pristanište kršćanskog spasenja i savršenstva. Prepusti se tome više puta na dan. Trudi se, pored toga, što više možeš da ostaneš u samoći kako unutrašnjoj tako i vanjskoj da bi se svesrdnije mogao predavati djelima koja osobito raspaljuju ljubav prema Bogu kao što su: molitva, neprekidno prizivanje imena Gospodina Isusa Krista i prolivanje suza iz ljubavi prema Njemu. Ali neka sve to bude bez prejakog prisiljavanja srca da ne bi iznemoglo od zamaranja, postalo grubo i nesposobno za primanje milosti. Upravljaj se u tome prema savjetima iskusnijih. Boravi što više u razmišljanju o Božjoj svetosti i Njegovim neizmjernim dobrima i sa poniznošću primaj slatke kapi koje kaplju u tvoju dušu od Njegove neiskazane dobrote.
Ali ne dosađuj Bogu, nego stoj ponizno u svojoj unutrašnjoj usamljenosti i čekaj da se na tebi ispuni volja Njegova. I kada te Bog obaspe darovima bez tvog nastojanja, osjetit ćeš kako su ti darovi slatki i korisni. Ključevi kojima se otvaraju tajanstvene riznice duhovnih darova poznavanja i božanske ljubavi jesu: poniznost, odricanje od svoje volje i predaja sebe Bogu u svako vrijeme i svakom djelu. Tim se istim ključevima zatvaraju vrata neznanja i duhovne hladnoće.
Stoj šuteći s Marijom kraj nogu Krista Gospodina koliko možeš duže i pazi što on govori tvojoj duši. Pazi da tvoji neprijatelji, od kojih si najveći ti sam ne ometaju to tvoje sveto i nijemo stajanje pred Gospodinom.
Kada želiš svojim umom da nađeš Boga i da otpočineš u Njemu ne ukazuj mu mjesta i granice svojom nemoćnom i uskom maštom, jer je On bezgrešan i nalazi se svuda i u svemu, ili bolje reći sve je u Njemu. Ti ćeš ga naći u sebi i u svojoj duši svaki put kad ga istinski zaželiš. Bog voli da bude s nama, sinovima ljudskim, da bi nas učinio dostojnim sebe, premda nema nikakve potrebe za nama.
Kad čitaš Sveto Pismo, nemoj samo čitati list za listom, nego se udubljuj u svaku riječ i kada te određene riječi zadrže da se u njih udubiš ili proizvedu u tebi poniznost, ili pune tvoje srce duhovnom radošću i ljubavlju, zaustavi se na njima. To se Bog približava tebi, primi ga ponizno otvorena srca, jer on sam hoće da se sjediniš s njim. Ako radi toga propustiš da ispuniš što od tvog pravila, ne uznemiruj se. Jer cilj svih duhovnih zanimanja, kao i ovog, je udostojati se osjećanja Boga. Kad ono dođe, nema potrebe zadržavati se na sredstvima koja služe za njegovo postizanje. Isto tako i kad razmišljaš o čemu božanskom, osobito o stradanjima našeg Gospodina Isusa Krista, i osjetiš ugodu, zaustavi se na tome da bi se to sveto osjećanje produžilo.
Jedna od prepreka za čuvanje unutarnjeg mira je postavljanje sebi za pravilo da se pročita na dan jedan određen broj psalama iz Psaltira i određeni broj glava iz Evanđelja i apostolskih poslanica. Oni koji sebi postave takva pravila obično žure da pročitaju sve, ne brinući da li dolazi ugoda od onoga što se čita i da li se u umu rađaju uzvišene misli. Kada ne uspiju da pročitaju sve što su odredili, uzrujavaju se i ljute, ne zbog toga što su se lišili duhovnih plodova od čitanja, nego što nisu sve pročitali. Sv. Izak o tome veli: ''Ako hoćeš da od pročitanog imaš koristi i da razumiješ ono što pročitaš, ne obraćaj pažnju na broj pročitanih strana, nego se udubi u riječi Svetoga Duha dok ti se duša ne zadivi Božjem prizivu i počne hvaliti Boga''. U ropskom obavljanju čitanja nema mira umu; uzrujanost smeta da se shvati smisao i, slično pijavici koja isisava život iz tijela, krade čovjeku misli.
Ako imaš pred sobom samo cilj da nađeš Boga i toga se udostojiš, prekidaj onda svaki drugi rad i ne produžuj ga, zaboravi tada svaki drugi posao i nalazi mir u Bogu. Kada pak bude njegova volja da se odvoji od tebe, tek tada nastavi svoja redovna duhovna zanimanja, imajući pred sobom uvijek taj isti cilj: da kroz njih nađeš Boga. Zapamti ovo dobro, jer ima mnogo duhovnih lica koja lišavaju sebe spasonosnog ploda mira od svojih duhovnih zanimanja time što ih produžuju, misleći da će pretrpjeti štetu ako ih ne završe do kraja, i to, razumije se, čine u lažnom uvjerenju da se u tome i sastoji duhovno savršenstvo. Povodeći se za svojom voljom oni se puno trude i muče, ali ne dobivaju pravi unutarnji mir u kome se stvarno nalazi Bog.

ZADOVOLJSTVA I RADOSTI TRAŽI SAMO U BOGU

Ne traži zadovoljstva i radosti od kojih nema nikakve koristi za dušu, nego neka svako tvoje djelo bude korak približavanja Bogu i neka ni jedno ne bude prepreka na tome putu.
Neka ti jedino Bog bude radost, a sve drugo gorčina. Svaku svoju brigu uznesi Njemu. Voli ga i predaj mu svo svoje srce bez straha i dvoumljenja. A, On će naći načina da odstrani sve nedoumice i da te podigne ako si pao.
Da bi uspješno hodio ovim putem, položi svoju volju pred voljom Božjom. Ukoliko tvoje predavanje bude potpunije, utoliko ćeš dobiti veću snagu i više radosti. Neka tvoja volja bude tako raspoložena da želi samo ono što želi Bog i da ne želi ništa što On ne želi. Pri svakom djelu obnavljaj namjeru i odlučnost da u svemu služiš Njemu. Ne snivaj o budućnosti i ne hvali se danom sutrašnjim jer ne znaš što danas može donijeti (Izr 27,1), nego budi slobodan od svega. Ovim se ne zabranjuje razumna briga i staranje za ono što spada u djelokrug tvoga zanimanja, položaja i zvanja, jer je ta briga suglasna s voljom Božjom i ne smeta unutrašnjem miru i duhovnom napretku. Pri svakom djelu odluči da učiniš sve što je potrebno i što si dužan učiniti. Za sve ostalo što je izvan tvoga domašaja budi ravnodušan i ponizno se pokoravaj onome što iz toga izvana za tebe dođe.
Ti možeš u svako doba prinositi na žrtvu Bogu svoju volju i on ništa više od toga i ne želi. Ako uvijek budeš to činio i ne budeš ničim drugim vezan, uvijek ćeš imati mir u sebi. U toj se slobodi duha i sastoji ono veliko blago o kome slušaš u svetim knjigama. Ono nije ništa drugo do stalno prebivanje unutrašnjeg čovjeka u samom sebi bez želje da traži što van sebe. I, sve dok budeš držao sebe slobodnim, osjećat ćeš tu božansku neiskazanu radost koja je nerazdvojna s Kraljevstvom Božjim koje se u nas useljava, kao što je rekao Gospodin: Ta evo, kraljevstvo je Božje među vama. (Lk 17,21)

NE BUDI MALODUŠAN KAD TE DUŠEVNI MIR NAPUSTI

Oni koji idu Božjim putem često osjete da ih je ostavio sveti mir, slatka unutrašnja samoća i sloboda, a ponekad u njima nastaje i određeno zamračenje te ne vide put kojim treba da idu.
Kada ti se tako što dogodi znaj da Bog to dopusti za tvoje dobro. To i je ta borba za koju su se Božji sveci ovjenčavali svijetlim vijencima. Stoj hrabro i sjećaj se ovoga kada to iskušenje na tebe naiđe. I pri tome, kao i pri svakom drugom iskušenju, obrati se Gospodinu i reci mu od srca: ''Gospodine Bože moj, pogledaj na slugu svoga i neka bude volja tvoja. Znam i ispovijedam da je istina riječi tvojih postojana i da su tvoja obećanja istinita. I uzdajući se u njih stojim postojano na putu tvome''.
Blažena je duša koja tako predaje sebe Gospodinu kad god na nju naiđe kakva uznemirenost i teškoća.
A, ako napad i dalje traje i ne možeš brzo, kao što bi htio, da sjediniš svoju volju sa voljom Božjom, ne žalosti se i ne budi malodušan nego pripusti i dalje sebe Bogu i prikloni se mirno pred njegovim odredbama i, pobijedit ćeš. Sjeti se kakvu je borbu podnio Gospodin Krist u Getsemanskom vrtu kada je njegova čovječja priroda, plašeći se isprva čaše koju je valjalo da ispije, govorila: Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša, a potom, povrativši se i predavši dušu u Božje ruke, rekla je u najdubljoj poniznosti: Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti. (Mt 26,39)
Kada se nalaziš u nevolji ne čini ni koraka prije nego što podigneš svoje oči raspetome na križu Gospodinu Isusu Kristu. Tamo ćeš vidjeti kako valja da se držiš u susretu s tom nevoljom. Primi to, i kada osjetiš napade samoljubivog žaljenja sebe, ne obraćaj pažnju na njih i ne silazi u malodušnosti s križa, nego pribjegni molitvi i trpi s poniznošću, starajući se da pobijediš svoju volju i da zaželiš od sveg srca da bude na tebi volja Božja. Ako s takvim plodom odeš s molitve, raduj se i veseli. Ako to ne postigneš, tvoja će duša, ne dobivši istinsko piće, ostati žedna. Trudi se da se ništa, ni na najkraće vrijeme ne useli u tvoju dušu, izuzev Boga.
Ni za što se ne žalosti i ne muči. Ne gledaj na loša djela i primjere drugih, nego budi kao malo dijete koje ih po svojoj bezazlenosti ne primjećuje i prolazi kraj njih bez ikakve štete po sebe.

ZLI DUH POSTAVLJA MNOGE ZAMKE DA TI RAZORI DUŠEVNI MIR: ČUVAJ SE!

Naš neprijatelj zli duh raduje se kada se duša uznemiri i srce uzruja. Zato se stara da po svaku cijenu uzmuti dušu. Prvo što poduzima je golicanje samoljublja da bi se čovjek ponovo zanio sobom, da bi tako odstupila od njega milost koja je održavala i čuvala unutrašnji mir. Zato nam ubacuje misli da je sve što u nama izgleda dobro zadobiveno našim trudom. Na taj način udalji od nas poniznost i bezazlenost, stvara raspoloženje da pridajemo sebi veću cijenu, da mislimo o sebi da smo nešto važno i da zaboravimo djelovanje Božje milosti, bez koje nitko ne može ni ime Gospodinovo nazvati, kao što svjedoči apostol Pavao kad kaže: I nitko ne može reći: "Gospodin Isus" osim u Duhu Svetom. (1 Kor 12,3) Ova se milost daje svima vjernima i njeno prisustvo služi kao znak da je neko pravi vjernik. A, kad je vjernik primi ne čini i ne može činiti ništa istinski dobro bez njene pomoći. I ona je po Gospodinovom obećanju uvijek s kršćaninom i neprijatelj ne može ništa učiniti protiv čovjeka dok je ona u njemu.
Zli duh se zato i brine da je po svaku cijenu odstrani, i prvo što čini u tom pravcu je kao što je rečeno, nagovaranje čovjeka da cijeni sebe i da ne misli za sebe da je ništa, nego da je nešto i to nešto važno. Poslije toga utiče na čovjeka da misli da je bolji, revnosniji i bogatiji djelima od drugih. Kada uspije da usadi takvo mišljenje u čovjeku, zli duh ga tjera da osuđuje i prezire druge, poslije čega neizostavno dolazi oholost.
Sve se ovo može dogoditi u srcu u jedan tren. Milost odmah prekida svoje djelovanje i kao posljedica toga dolazi ne obraćanje pažnje na svoje pogreške, slabljenje revnosti, nicanje praznih a zatim i strasnih pomisli, raspaljivanje strasti poslije čega nastaje neizostavna bura u srcu. Unutrašnji mir je izgubljen.
I ako se onaj koga ovo zadesi prene, vraća se sebi, ponizi se, kaje i molitvom uspostavlja staro raspoloženje u duši. Zli duh je tada prognan, ali on ne slabi, nego opet i opet pristupa s istim iskušenjima i istim ciljem tj. da naruši unutrašnji mir.
Kad ovo znaš, onda suprotstavi pokušajima neprijatelja budno čuvanje sebe, po riječi Gospodina: Bdijte i molite da ne padnete u napast! (Mt 26,41) Pazi na sebe da ti se neprijatelj ne bi prikrao, pokrao te i lišio te velikog blaga, tj. unutrašnjeg mira i duševne tišine.
Zli duh pokušava da naruši duševni mir jer zna da dušu lakše može skloniti na nešto loše kada je uznemirena. Zato čuvaj svoj mir i znaj: kada je duša mirna, zli duh nema pristupa k njoj; ona je tada spremna na svako dobro i čini ga rado i bez napora.
Da bi lakše uspijevao u čuvanju unutarnjeg mira brini se da unaprijed naslutiš prilaženje neprijatelja. Prilaženje neprijatelja je samouvjerena misao. Zato postavi sebi za pravilo da odbiješ svaku misao koja umanjuje u tebi uvjerenje da sve što je dobro dolazi od Boga. Budi svjestan da bez Njegove pomoći ne možeš ni u čemu uspjeti i da zato jedino na Njega moraš polagati svu nadu.
Djelo Duha Svetoga u nama je da privodimo svoje duše u svim slučajevima u jedinstvo s Bogom raspaljivanjem ljubavi prema Njemu i nadom u Njega. Sve što je ovome suprotno djelo je neprijatelja.
On upotrebljava sva moguća sredstva da rastroji dušu: navodi suvišna strahovanja na srce, povećava duševnu nemoć, ne daje duši da sačuva pobožna raspoloženja i da bude pravilno nastrojena prilikom molitve, ispovijedi i svete pričesti, utiče na nju da u svemu tome učestvuje bez ljubavi, da oskudijeva u religioznim osjećanjima i da ostaje bez duhovnih slatkoća koje dolaze od molitve i drugih duhovnih zanimanja, i da zbog toga pada u beznadnu tugu. Nameće joj misao da uskraćivanje tih radosti nije pustio Bog radi njenog dobra, nego da sva njena djela i napori ne vode ničemu i da je zato bolje odbaciti sve.
Na kraju je dovodi do tolike zablude i beznađa da počinje i stvarno misliti da je sve što čini nekorisno i besplodno i da ju je Bog sasvim zaboravio i ostavio.
No tu je očigledno u pitanju obmana. Neka duša osjeća hladnoću i oskudicu religioznih osjećaja, ali bez obzira na to, ona može činiti dobra djela rukovodeći se vjerom i naoružavši se svetim trpljenjem.
Uostalom, da ti ne bi služilo na štetu to kad Bogu bude ugodno da radi tvog dobra pusti na tebe odsustvo duhovnog osjećaja i slatkoće, izložit ću ti u idućem poglavlju kakva dobra dolaze od trpljenja za to vrijeme da bi se naučio da ne gubiš duševni mir i da te ne savlada tuga kada budeš stradao od sličnog napada.

NEKA TE NE ZBUNJUJE OTSUSTVO DUHOVNIH RADOSTI I DRUGA UNUTRAŠNJA ISKUŠENJA

Premda sam u sedmoj glavi govorio o hladnoći srca i o žalosti koju duša zbog toga osjeća, reći ću i ovdje nešto što tamo nisam rekao, a to je da takva žalost, hladnoća srca ili odsustvo duhovne radosti donosi mnogo koristi kada je primamo i podnosimo sa poniznošću i trpljenjem. I kad bi čovjek unaprijed znao tu korist, ne bi se mučio i žalostio kada ta iskušenja naiđu. Odsustvo unutrašnjih duhovnih radosti ne bi smatrao za znak Božje nenaklonosti, nego naprotiv, vidio bi u tome znak osobite Božje ljubavi prema sebi i primio bi ovo s radošću kao veliku Božju milost.
Već je i to utješno što takva raspoloženja dolaze samo onima koji se s osobitom revnošću predaju na služenje Bogu i s naročitom pažnjom staraju da izbjegnu sve što može da ga ožalosti, i što to ne doživljuju u početku svog obraćanja Bogu, nego pošto mu duže vremena služe: kada već očiste svoje srce molitvom i poniznošću, kada osjete neku duhovnu slatkoću, toplinu i radost, kada odluče da se potpuno posvete Bogu i već otpočnu taj trud. Grešnici i oni koji su predati svjetskim sujetama ne osjećaju tako nešto, niti podliježu tim iskušenjima. A, to je znak da je ta gorčina dragocjena trpeza na koju Bog poziva one koje voli. Premda nije tako ugodna dok traje, ta gorčina donosi mnogo dobra iako mi to u tom trenutku ne osjećamo. Jer kad se duša nalazi u stanju hladnoće i stradanja od tih iskušenja na koje i samo sjećanje dovodi čovjeka do užasa, ona se uči da ne vjeruje sebi i da se ne uzda u svoje dobro raspoloženje, nego dobiva istinsku poniznost koju Bog od nje tako želi. Pored toga, dobiva želju za većom ljubavlju prema Bogu, obraća pažnju na svoje misli, dobiva veću snagu za podizanje takvih iskušenja bez štete i izlazi iz te borbe zadobivši osjećaje dugim učenjem obučena za razlikovanje i dobra i zla. A za zrele je tvrda hrana, za one koji imaju iskustvom izvježbana čula za rasuđivanje dobra i zla. (Heb 5,14)
Ne vidjevši te skrivene korisne plodove, duša se bez potrebe uzrujava, izbjegava gorčinu, ne želi da i najmanje vremena ostane bez osjećaja duhovnih radosti i svako duhovno zanimanje, ako je bez ovih radosti, smatra izgubljenim vremenom i besplodnim trudom.

SVA ISKUŠENJA DOLAZE ČOVJEKU ZA NJEGOVO DOBRO

Da bi ti bilo jasnije kakva nam sve iskušenja šalje Bog za naše dobro, obrati pažnju na ovo što ću ti reći. Čovjek je, zahvaljujući svojoj iskvarenoj prirodi, ohol, slavoljubiv, voli da se pokaže, stalo mu je do svojih misli i odluka i uvijek želi da ga svi visoko cijene, daleko više nego što zaslužuje. To visoko mišljenje o sebi i ta samouvjerenost krajnje su ubitačni za duhovni napredak. Dovoljna je i mala mrlja toga, pa da omete dostizanje istinskog savršenstva. Zato, promišljajući o nama, osobito o onima koji su iskreno predali sebe Njemu na službu, Bog pomoću iskušenja koja dopusti da na nas naiđu, dovodi nas u stanje u kome lako možemo da izbjegnemo opasnost od ovog uvažavanja sebe i skoro nas primorava da dođemo do istinskog poniznog samo-poznavanja. Tako je postupio i s apostolom Petrom kad je dopustio da ga se ovaj tri puta odrekne da bi upoznao svoju nemoć i prestao da se uzda u samog sebe. Tako je postupio i s apostolom Pavlom na koga je, pošto ga je uznio do trećeg neba i otkrio mu neiskazane božanske tajne, dopustio neko teško iskušenje da bi ovaj, noseći u sebi potvrdu svoje nemoći i ništavila, napredovao u poniznosti i hvalio se samo svojim nemoćima, i da ga veličina otkrivenja kojih se udostojao od Boga ne bi uzoholila. To sam apostol Pavao za sebe svjedoči i piše: I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. (2 Kor 12,7)
U želji da iskorijeni tu nesretnu sklonost (uvijek visoko misliti o sebi), Bog dopusti da nailaze na nas često vrlo teška iskušenja kako bi se, uvidjevši svoju nemoć, ponizili. Onim što izgleda najštetnije šalje nam najveću korist jer nas ponižava, a poniznost je više svega potrebna i korisna duši. Ako dakle iskušenja dolaze da nas nauče poniznosti, onda onaj koji osjeti u srcu hladnoću, odsustvo ukusa za duhovno i odsustvo duhovnih radosti, treba da zna da je to došlo da bi se naučio poniznosti. Onaj koji je ranije mislio o sebi da je nešto i to nešto važno, sada, pošto je okusio gorki lijek koji mu je poslat odozgo, počinje da misli da je najgrešniji čovjek na svijetu, nedostojan čak i imena kršćanin. Nikada on ne bi došao do takvog poniznog mišljenja o sebi i do tako duboke poniznosti, da ga na to nisu navela ta naročita iskušenja, ta velika tuga i gorčina srca. Zato su one velika milost koju Bog ukazuje u ovom životu duši ponizno predanoj Njemu.
Pod teretom unutrašnjih briga čovjek je primoran da pribjegne Bogu i traži pomoć od Njega, da čini sve što smatra korisnim za liječenje tuge i gorčine srca. Da bi se ubuduće izbavio tog duševnog mučenja, donosi čvrstu odluku da ubuduće ide putem duhovnog života s velikom pažnjom, da izbjegava čak i sjenku grijeha i svaku, pa i najmanju, neispravnost koja može ma na koji način da ga odvoji od Boga. Tako tuga koju je smatrao toliko štetnom postaje sredstvo koje ga podstiče da traži Boga s većim žarom i da se s većom revnošću kloni svega što se ne slaže s voljom Božjom. Ukratko rečeno, sve nevolje i mučenja koje duša trpi za vrijeme unutrašnjih iskušenja i za vrijeme odsustva duhovnih radosti nisu ništa drugo do lijek kojim Bog s ljubavlju čisti dušu, ako ova s poniznošću i trpljenjem ta iskušenja podnosi. A, ta iskušenja pripremaju strpljivim stradalnicima vijenac utoliko slavniji, ukoliko je veći bol koje srce za vrijeme njih podnosi.
Iz toga izlazi da se ne smijemo zbuniti i mučiti sebe kako zbog vanjskih tako i zbog unutrašnjih iskušenja kao što čine oni koji imaju malo iskustva u tome, te ono što dolazi od Boga smatraju da dolazi od đavla, ili od vlastitih grijeha i nesavršenosti. Znake Božje ljubavi uzimaju za znake Njegove srdžbe, dobročinstva i darove smatraju bičevima i udarima. Sve što rade smatraju suvišnim ili besmislenim naporom i nenaknadivim gubitkom. A, kad bi znali da od tih iskušenja duša nema nikakve štete nego, naprotiv, ima toliko koristi, samo ako ih prima s poniznošću i podnosi s zahvalnošću, i kad bi vjerovali da su ta iskušenja znak Božje naklonosti prema njima, ne bi se zbunjivali i gubili duševni mir što su tim iskušenjima podvrgnuti, te osjećaju nadiranje sramnih pomisli i hladnoću za vrijeme molitve i za vrijeme duhovnih zanimanja. Naprotiv, više bi ponizili svoje duše pred Bogom i odlučili da svakim svojim djelom ispune volju Božju, pošto Bog želi da mu se samo na taj način služi u svijetu. Trudili bi se da po svaku cijenu ostanu mirni i spokojni i primili bi sve što naiđe kao da dolazi iz ruke nebeskog Oca. Jer bilo da to iskušenje biva od zlog duha, ili od ljudi, ili zbog grijeha, ono u svakom slučaju zavisi od Boga i On nam ga šalje za naše dobro i za sprječavanje nekog većeg zla.

LIJEK PROTIV DUŠEVNOG UZRUJAVANJA KOJE NASTAJE ZBOG ODREĐENIH LAKŠIH POGREŠAKA I SLABOSTI

Ako padneš u kakav lakši grijeh djelom ili riječju, uzrujaš se zbog neke slučajnosti, osudiš nekog ili slušaš kako drugi osuđuju, ili se budeš prepirao s nekim, ili osjetiš netrpeljivost, sujetu, ili sumnju prema nekome, ili zanemariš nešto, ne smiješ se previše smesti, tugovati, očajavati i misliti da se nikad nećeš osloboditi tih slabosti i da si preslab da služiš Bogu.
Jer što odatle može proizaći? Time što se stidiš da staneš pred Boga uzalud gubiš vrijeme razmišljajući koliko si vremena probavio u grijehu, jesi li se slagao s njim u duši, jesi li ga zaželio i slično. I ukoliko više mučiš sebe time, utoliko se u tebi povećava duševno rastrojstvo, tuga i odsustvo želje za ispovijedi. A, i kada pođeš na ispovijed, ispovijedaš se sa uzrujanošću i strahom i poslije ispovijedi opet ne nalaziš mira, jer ti izgleda da nisi sve rekao. I tako živiš nespokojnim, gorkim i nekorisnim životom, gubeći mnogo vremena ni u što. Sve to dolazi odatle što zaboravljaš na svoju prirodnu nemoć i ispustiš iz vida kako duša treba da se odnosi prema Bogu. Kada padne u koji laki grijeh duša se mora sa skrušenim obraćenjem ili pokajanjem i s nadom obraćati Bogu, a ne mučiti sebe besmislenom žalošću, tugom i gorčinom. To velim o lakim grijesima, jer samo u njih još i može padati čovjek koji je počeo da živi strogim životom. Ovdje upućujemo svoju riječ onima koji žive duhovnim životom i stvarno žele uspjeha u njemu, kloneći se po svaku cijenu smrtnih grijeha. Za one koji ne žive strogo i ne uzbuđuju se ako se dogodi da i smrtnim grijehom ožaloste Boga, potrebna je druga pouka. Lijek koji smo gore iznijeli nije za njih. Oni treba duboko da tuguju i gorko da plaču osuđujući uvijek strogo sebe i ne smiju se iz lijenosti lišavati nijednog sredstva koje je nužno za liječenje i spasenje.
Obraćenje ili pokajanje uvijek treba da bude oduševljeno i proniknuto čvrstom nadom u Boga i kada su u pitanju laka, svakodnevna padanja, a tim više kad su u pitanju teži grijesi u koje ponekad, po Božjoj providnosti, pada usrdni sluga Božji. Jer pokajnička skrušenost koja samo muči i grize dušu ne dovodi je u pravilno duhovno ustrojenje ako nije spojena s čvrstom nadom na milosrđe Božje i njegovu blagost. Ta nada treba uvijek da ispuni srce onih koji se brinu da dostignu viši stupanj kršćanskog savršenstva. Ona oživljuje i podiže sve sile duše i duha. Ali, mnogi koji su stupili na put duhovnog života zaustavljaju se na tome hladna srca i ne miču se naprijed te ne dobivaju milosna dobra koja Bog na taj put stavlja i kojih se obično udostoje revni koji neumanjenom snagom idu sve naprijed i naprijed.
Onaj koji osjeća kakvu uznemirenost srca, ili kakvu nedoumicu ili dvoumljenje u savjesti, treba da se obrati svome duhovnom ocu ili kome drugom iskusnom duhovniku, moleći se usrdno da Gospodin preko njih otkrije istinu i razriješi nedoumicu i zbunjenost i da se poslije njihove pouke potpuno umiri.

KAD SE TKO UZRUJA, TREBA ODMAH DA USPOSTAVLJA DUŠEVNI MIR

Svaki put kad padneš u neki laki grijeh, pa bilo to i tisuću puta na dan, ne muči sebe i ne gubi uzalud vrijeme nego se odmah ponizi i, uvidjevši svoju nemoć, obrati se Bogu s nadom i zavapi mu iz dubine srca: ''Gospodine Bože moj, učinio sam to što sam takav te od mene ništa izuzev pogrešaka ne treba ni očekivati ako mi tvoja milost ne pomogne. Kajem se što na tvoju brigu o meni ne odgovaram ispravnim životom, nego jednako padam. Oprosti i daj mi snage da te više ne žalostim i da ni u čemu ne odstupim od tvoje volje. Iskreno želim da služim tebi i da ti u svemu budem poslušan''.
Kad to učiniš ne muči se mišlju je li ti Bog oprostio. Gospodin je blizu i čuje uzdahe slugu svojih. Umiri se tim uvjerenjem, a kad se umiriš, nastavi obična zanimanja kao da se s tobom ništa nije dogodilo.
Tako treba da postupiš ne samo jednom, nego ako je potrebno i po sto puta svakog časa, uvijek sa savršenom nadom i slobodom kao i prvi put. Čineći tako stalno ćeš rasti u duhovnom životu i ići stalno naprijed, ne gubeći uzalud vrijeme i trud.
Za čuvanje unutrašnjeg mira u ovom slučaju možeš poduzimati i ovo: svjestan svoje nedostojnosti pred Bogom, misli na velike milosti koje ti je On ukazao. Oživivši tako ljubav prema Njemu, stvori u sebi raspoloženje da mu zahvališ i da ga slaviš iz dubine duše. Pošto je zahvalnost i slavljenje Boga najviši znak živog saveza s Njim, plod tvoga pada će, ako se razumno prema Njemu odnosiš, biti, s Božjom pomoću, tvoje veće uzdizanje Bogu. Ovo bi trebalo da zapamte oni koji se odveć uzrujavaju i muče zbog malih pogrešaka da bi uvidjeli koliko su slijepi u ovom slučaju i kako sami sebi nanose štetu zbog svoje nerazumnosti. Radi njih i dajemo ovu posljednju pouku koja je ključ pomoću koga duša otvara veliku duhovnu riznicu kojom se za kratko vrijeme možemo obogatiti milošću Gospodina našega Isusa Krista, kome neka je hvala i slava s Ocem i Svetim Duhom, sada i svagda i u vjekove vjekova. Amen!

Sveti Nikodim Agiorit

POGOVOR

Grčki svetac Nikodim Agiorit (1748-1809) bio je redovnik samostana Dionizijata na svetoj gori Atonskoj. Kao pisac zauzima vidno mjesto u povijesti asketske književnosti. U suradnji s korintskim biskupom Makarijem objavio je 1782. godine u Veneciji izbor tekstova iz asketskih spisa i djela svetih Otaca pod nazivom Filokalija ili Dobrotoljublje. To je i danas knjiga preko koje se redovnici upoznaju sa najljepšim odjeljcima asketske književnosti.

Proučivši praksu duhovnog usavršavanja kako kod istočnih tako i kod zapadnih redovnika, sveti Nikodim Agiorit je objavio u Veneciji 1796. god. i svoju drugu knjigu ''Aoratos polemos'' ili Nevidljiva borba. Ta knjiga predstavlja univerzalno kršćansko iskustvo o načinu duhovnog usavršavanja.
31. svibnja 1955. god. Carigradska patrijaršija je donijela odluku da se Nikodim Agiorit, zbog svoga svetog života i velike pomoći koju je svojim spisima ukazao tisućama duša koje se spašavaju, uvrsti u red svetaca Pravoslavne crkve.
Djelo Nikodima Agiorita, u slavenskom svijetu, prvi je popularizirao njegov suvremenik Pajsije Veličkovski (1722-1794). Otac Pajsije je bio Ukrajinac, podvig je vršio najprije u ruskom skitu sv. Ilije na Atonu, a zatim je prešao u samostan Njamcu u Moldaviji, odakle je živo radio kako u Rusiji tako i u Rumuniji na oživljavanju atonskih redovničkih tradicija. On je već 1793. godine priredio slavensko-rusko izdanje Dobrotoljublja koje je te godine tiskao u Petrogradu. Kasnije je prošireno izdanje Dobrotoljublja izdao na ruskom jeziku u 5 velikih tomova biskup Teofan Zatvornik. Biskup Teofan je preveo na ruski jezik i Nevidljivu borbu. Ovo je prvo izdanje Nevidljive borbe na hrvatskom jeziku, a njena je namjena, ne samo redovnicima i redovnicama nego, svim ugodnicima Božjim. Amen!