Osnovom općenja s Bogom u Raju ne smatra se bez grijeha Adamova priroda, već milost Božja, koja je živjela u njemu. Zato je osnova spasenja i vječnog života milosni put od izgubljenog Edena prema nebeskom Raju, to jest stjecanje milosti. Blagoslov praotaca, simbolički obredi starozavjetne Crkve i tajne novozavjetne Crkve, sve su to sredstva za stjecanje milosti. Svojim vlastitim snagama čovjek se ne može spasti kao što se samo jednim naporom volje ne može zaustaviti starost ili savladati smrt. Metafizika spasenja je učenje o milosti Božjoj, tim božanskim energijama u kojima se Bog otkriva svijetu i opći s čovjekom. U suštini govoreći, kršćanska askeza, to je učenje o onim uvjetima i stanjima, kada milost može da djeluje u duši čovjeka.
Liberalno mišljenje smatra spasenje čovjekovim samo-spasenjem. Grijeh također ima svoju metafiziku, te strašne dubine, u koje ne sumnja ili na koje zaboravlja liberalno i humanističko mišljenje, od antičkih vremena do naših dana. Za humaniste i liberale grijeh je samo greška, glupa navika ili pretjerivanje. Prema njihovom tumačenju dovoljno je spoznati grijeh, a kasnije će ga biti lako ispraviti, kao kad se gumicom izbrišu dječje sličice na papiru. Ali, u suštini grijeh je izdaja Boga i uz to tajni savez s demonskim silama. I, otud u svakoj grješnoj pomisli postoji element suosjećanja s demonom, a u grješnoj navici ljubav prema sotoni. Zato je u grijehu založena, kao programirana, smrt. Nasuprot tome, milost Božja osjeća se dušom kao život. Svatko od nas ima iskustvo gubitka milosti i u takvom stanju čovjeka smrt prilazi najviše. Mi osjećamo da nas napušta nešto najdragocjenije. Osjećamo tugu i patnju, kao da se približavamo vratima smrti. Naša vlastita duša čini nam se kao mračna grobnica.
Milost je bila darovana praroditeljima, nju je trebalo samo čuvati. Ali poslije pada u grijeh, kad prvorođeni grijeh, kao nasljedna bolest, živi u čovjeku, kad kao gnojna rana razjeda njegovu dušu, milost je potrebno tražiti kao izgubljeno skrovište, stezati i čuvati je u stalnoj borbi s grijehom kojim diše naša pala priroda, koja se nalazi pod utjecajem mračnih sila. Metafizika grijeha, to je vječno demonsko izjednačavanje. Zato je grijeh najveća nesreća i najveće zlo na zemlji.
Sokrat je rekao: ''Upoznaj samog sebe'', ali bez obzira pa svoj veličanstveni um on nije mogao spoznati svoju vlastitu dušu i objašnjavao je grijeh neznanjem koje se može savladati samo-školovanjem i učenjem. Ipak i sam Sokrat povrijedio je neutemeljenost takvog objašnjenja.
Samo milost Božja otkriva čovjeku užas vječite smrti. Zato su sveti, vidjevši čovječju prirodu i pad, oplakivali svoju dušu dan i noć. Savršene liberalne predstave o mogućnosti spasenja, to jest općenja s Bogom, bez milosti Božje proizlaze od te iste duhovne laži, od nepoznavanja grijeha, koji se ukorijenio u čovjeku, koji se uvukao u njegovu prirodu, koga može samo milost pobijediti. Ovi koji sebe nazivaju kršćanskim mnogobošcima ponavljaju dogmu humanizma: ''Čovjek, to zvuči oholo, ali đavao zvuči još oholije''; zbog toga humanizam, koji stavlja čovjeka na mjesto Boga, na kraju krajeva stavlja demona na mjesto čovjeka.
Gospodin je uradio nešto čak više od stvaranja svijeta i stvaranja čovjeka. On je čovjeka koji je pao zamijenio sobom. U ovome se dogodilo iskupljenje na metafizičkom planu. Ovdje se izmijenila duhovna situacija: demon je izgubio vlast nad čovjekom i postao u odnosu njega vanjska snaga; on ne može vladati nad kršćaninom, obzirom da poslije krštenja Krist sam nevidljivo boravi u čovjeku i u njegovom srcu kraljuje milost.
Kraljevstvo nebesko obećano je Crkvi. A, Crkva, to je predvorje nebeskog Kraljevstva, kao stepenice – trijem pred vratima nebeskog Hrama. Crkva, to je polje milosti bez koje se je čovjeku nemoguće sjediniti s Bogom. Tko nije u Crkvi taj ostaje sa svojom neizliječenom grešnom prirodom, a grijeh je centrifugalna snaga, koja objedinjuje sve poroke. Znači, tko nije u Crkvi taj je u skrivenim dubinama svoje duše protiv Crkve. Samo milost krštenja i svete pričesti mogu istjerati tamni duh iz čovječjeg srca, svrgnuti sotonu s prijestola duše. A, humanisti smatraju da za ovu snagu i samom čovjeku ostaje samo da ''zasuče rukave''.
Mi smo govorili prvenstveno o čovjekovoj prirodi koja je jedinstvena za čitavo čovječanstvo, pa prema tome sama sobom čini rodovski pojam. Ali, čovjek također predstavlja osobu koju možemo uvjetno, ali ne u potpunosti, točno nazvati pojmom vrste u odnosu na prirodu. Osoba vlada mogućnošću izbora zato ona može na svim etapama duhovnog puta primati milost, tj. potruditi se da se pokorava milosti, ili da odbaci milost, suprotstavljajući joj se. Bez iskupljenja čovječje prirode od strane Spasitelja nemoguće je općenje s milošću. U tome je tajna spasenja.
Naći Boga i samog sebe
Spasti se – znači naći Boga i samoga sebe. Svaki čovjek je neponovljiva pojava, i u tome je izražena premudrost i ljepota Spasitelja. Neki smatraju spasenjem odricanje od sebe kao osobe i svoje posebnosti, kao rastakanje u nekakvoj zajedničkoj apstraktnoj ideji. To je zabluda.
Čovjek je dužan da se oslobodi, ne od sebe, već od tuđega u sebi, sačuvavši svoju osobnost i individualnost kao dar Božji. Da je cilj stvaranja bio unifikacija i uopćenost, onda je Gospodin mogao da nas stvori u obliku istih geometrijskih figura. Svaki čovjek ima neponovljivu tjelesnu strukturu. To je znak da svako ima i jedinstvenu dušu. U ovome nam se otkriva ljepota Božja, predstavljena ne u jednoobraznosti već u raznovrsnosti svoje tvorevine.
Čovjek treba naći sebe usred tuđega koje se ubacilo u njega, koje ga je opkolilo sa svih strana. A, tuđe to je grijeh, strast i nemir. Ali, na duhovnom putu često se susreće upravo s takvim greškama. Da se oslobodi nemira i nanesenog mulja čovjek ruši ne samo grijeh već i sebe uništava i danu mu Bogom neponovljivost, svoju osobnost, tj. lice svoje duše. Ovo sliči na to, kao kad bi restaurator, mjesto da očisti sliku od čađi i prljavštine grundirao je i naslikao na toj istoj podlozi drugu sliku, uz sve to još neuspješno.
Čini nam se da postoje dvije opasnosti na duhovnom putu kad čovjek sakati sebe, svoj život kao pjevač koji pjeva tuđim glasom, to je prisila, to je nasilje i imitiranje. Čovjek može oponašati primjerima iz knjiga ljude koje susreće kao apstraktne i idealne likove koje stvara u mašti, zaboravljajući pri tome da taj primjer, život drugog čovjeka, odraz druge osobnosti i druge individualnosti, apstraktni lik uvijek je sjedinjen s raspaljenom maštom i nema prema nama konkretnu realnost. Ovo oponašanje drugoga tijesno je povezano s uobražavanjem i zato postaje za dušu laž, ako je orijentirana na vanjštinu, a ne na duh. Mi uvijek ostajemo mi, druga osoba nećemo postati nikada, ali svoje ''ja'' možemo pokvariti i osakatiti, to jest izgubiti svoj put. Mi moramo naći svoje ''ja'', zato čovjek, uzimajući u obzir iskustvo i primjer drugih, ne treba se poistovjećivati s drugima, već izlaziti iz samog sebe, samo razlikovati što je naše, a što tuđe što je prisutno u našoj duši, a što je ubačeno. On treba da riješi zadatak, među linijama koje se sijeku da nađe svoj, a ne tuđi put. U služenju Bogu, u duhovnom životu važno je sačuvati svoju osobnost, a ne da smatra osobnim svijetom razne okolnosti, sujete, boju. Ako tako postupi u duhovnom životu, čovjek će postupati licemjerno, svrstat će se u neke osobe pročitanih knjiga, u neke ljude iz okruženja ili svoju vlastitu maštu. Zato je ovdje vrlo važno ni u kom slučaju ne izjednačavati se sa svojim strastima, privrženostima, sa svojom ohološću sa svojim neprirodnim stanjem, tako isto ne treba se identificirati sa svojom bolesnom maštom. Čovjek nalazi sebe boreći se s grijehom, on kao da se iskopava i izvlači to iz zemlje svojih strasti. Kako razlikovati glas grijeha i strasti od glasa čiste duše? Na glas grijeha srce, reagira tužnim čuvstvom; ono ili šuti, pritajivši se ili jednoliko kuckajući stenje. Grijeh stiska čovječje srce i čini ga malim, uskim i sivim. Nekakva sjenka pada na čovjeka, sjenka dolazeće odmazde. Glas strasti je praćen čuvstvom naslade, um kao da zatvara svoje oči i ponire u tamu, a pažnja se slijeva s čuvstvom naslade, pije ga kao čašu s opojnim slatkim napitkom. Po svome djelovanju naslada je uspavljivanje, poniranje u podsvijest, u proces, koji nema cilja, to jest kada cilj postaje sam proces ili mutna radost živaca ka krvi slična čudnom zadovoljstvu koje osjeća čovjek češući na svome tijelu lišaj ili ranu. Osobina strasti je gašenje uma. Suvišna privezanost prema nekome ili nečemu, misao da se ne može živjeti bez toga (''drugoga''), sve su to strasti. Čak više od toga, podsvjesno predmet strasti dobiva za nas značenje samog božanstva. Slijediti ovaj put donosi čovjeku osjećaj mira, još kada djeluje milost, kada se skidaju sve suprotnosti, čovjek doživljava veliki spokoj i unutrašnju slobodu. I još nešto, osjećaj radosti. Tuđi put rijetko da je radost. Duhovna radost se može dobiti i kod dubokog pokajanja čovjekova. Ovdje nije riječ o emocionalnoj zemaljskoj radosti, već o miru srca, koji je ozaren toplim svjetlom. Kada milost govori u duši: ''To je moje'' tu nema sumnji, a kada umjesto duha strast govori: ''To je moje'' onda u srcu niče sumnja i smutnja koje ga oslabljuju i rastužuju. Ali, strast svojom agresivnom energijom guši tugu, potiskuje svijet od srca, kao psa od tuđeg dvorišta i prisiljava razum da laže samom sebi.
Dakle, prvo, kako nam se čini, zlo — to je vanjsko podupiranje primjerima, u kojima je uvijek prisutna glumačka igra. Čak kad bi ta igra bila povezana s teškoćama koje dolaze do stupnja podviga, i tada bi se takav podvig za dušu pokazao kao vanjski. Drugo – to je nasilje: nasilje mira, po riječima asketa, običaj mira – to su uzavrele strasti, nasilje koje dolazi od naših bliskih, koji žele da budemo slični njima.
Roditelji koji su dali život djeci, često na nivou podsvijesti hoće da žive u svojoj djeci zato čine nasilje nad osobnosti svoga djeteta, koje nije kopija svojih roditelja već posebno biće. Protiv ovog nasilja potrebni su hrabrost i poniznost; uostalom, hrabrost i poniznost, pravilno shvaćeni, jedno su te isto. Poniznost bez hrabrosti pretvara se u plašljivost, kapitulaciju pred vanjskom silom. Hrabrost bez poniznosti pretvara se u drskost, želja da se na udarac odgovori udarcem.
Još jedan oblik nasilja događa se zbog neiskustva duhovnih rukovodilaca. U duhovnom rukovođenju treba vladati sposobnošću da se može osjećati tuđa duša. Kao duhovni rukovodioci ''naznačuje se'' količina pročitane literature, kako to ne čini čovjeka duhovnim nastavnikom. Za duhovnika je potrebna sposobnost intuicije, milost Duha Svetoga, da bi mogli vidjeti dušu svakog čovjeka, osjećati je, pomoći čovjeku da nađe samog sebe i svoj put. Duhovnik koji djeluje šablonski i po nacrtu, kao psiholog uneređuje svoju djecu. Čovječja duša dublja je i složenija od svih sistema i teorija. Duhovni otac mora da ovlada takvim pogledom koji vidi lice duše, kao da ulazi u drugu ličnost, vidi je iznutra, prima je na sebe. U dvije iste situacije za dvoje različitih ljudi on može ukazati, ne donijeti suprotne, odlike, na jedno isto pitanje dati različite odgovore. Neiskusan rukovodilac će se prisjećati da je čitao kod jednoga ili drugog svetog oca kao kad bi, uzimajući s police naslijepo lijek i dajući ga čovjeku ne znajući od čega boluje. Ne može se postati duhovni rukovodilac po narudžbi, kao što se ne može postati pjesnik načitavši se stihova – to je dar Božji, to je ta drevna karizma koja čeka u oslabljenom i skrivenom obliku, ali ipak još uvijek djeluje u suvremenom nam crkvenom životu. Navest ćemo još primjera: drugi neki neiskusni duhovnik može, biti sličan liječniku koji, okruživši se priručnicima, ispisuje recept čak ne vidjevši bolesnika i njegovu bolest. Biva i ovako: ''duhovni rukovodilac'' smatra da je dobivši svećenički čin, dobio zajedno s njim i garanciju bezuvjetne ispravnosti svih savjeta, rješenje koje donosi, zato svoje savjete i upute pastvi on primjenjuje kao crkvenu tajnu. On obično ne čita nikakve duhovne knjige, smatrajući da su se rukopoloženjem već posvetile njegove misli. U razgovoru takav čovjek nečim podsjeća na pijanca, koji je uvjeren da, ako on dodirne stup on će pasti - srušiti se. Stup se neće srušiti, ali on može vrlo unerediti čovjeka koga sretne na njegovom putu. Ima ''duhovnih rukovodilaca'' koji podilaze strastima i željama duhovne djece, iz oholosti ili da bi izazvali kod njih sebi privrženost. Čovjek voli onoga tko opravdava njegove strasti. Postoje ''starci'' koji okupljaju duhovnu djecu samo zato da bi ih poslali u svoj povrtnjak.
Duhovni rukovodilac, ako bude intuitivno osjećao duše svoje duhovne djece, najčešće će upadati u dvije krajnosti: ili će početi iskazivati suvišnu opreznost, prepuštajući bolesti da se mirno razvija, a brojne rane trunu, ili, što je svojstveno neiskusnim ali odlučnim ljekarima koji ne iskoristivši sva sredstva počnu odmah primjenjivati šok terapiju i amputaciju.
Gospodin je obdario svakoga čovjeka nekakvim talentom. To je veoma zgodna riječ: talent je mjera zlata. Bog kao roditelj dao je svakom od ljudi u nasljedstvo posebne sposobnosti i određene sklonosti. Potrebno ih je samo naći, ne pogriješiti, ne promijeniti svojstveno svoju duši za tuđe što će za čovjeka biti strano i beživotno. Čovjek ne treba da mijenja sebe za drugog. Evanđelje – to je ličnost samoga Krista spasitelja. Ono je božansko i u isto vrijeme duboko čovječno. Zato će svaki čovjek naći u njemu samoga sebe. Evanđeoske zapovijedi daju širinu i slobodu unutrašnjem životu. Zato je Krist upozoravao svoje učenike da ne zamjenjuju zapovijedi vanjskim pravilom, formulama života. Kada se osobnost i individualnost ne orijentiraju na ideal Evanđelja, nego se guše normalnim zakonima, tada postaje loša kopija. U ovome je principijelna razlika između kršćanstva koje oslikava ličnost u Bogu, i razuma koji smješta čovjeka za čitav život u željezni steznik pravila, dozvola, zabrana. Evanđelje je u svome univerzalizmu okrenuto osobi, a Talmud, na primjer je okrenut etnosu kao samostalnom subjektu i višoj vrijednosti. U islamskom fatalizmu ličnost je uvjetovana, predodređena; ovdje kraljuje zakon nužnosti. U hinduizmu i budizmu osoba kao realnost uopće ne postoji, ona je samo trenutni oblik nepostojećeg bića.
Pojmovi osobe i slobode su međusobno povezani. Krist nam je otkrio neograničene unutrašnje prostore slobode, kao da novi horizonti smjenjuju jedan drugi kod uzdizanja naviše. To je mogućnost da se živi u zajednici s likom i milosti Božjom, koja je darovana čovjeku. To je mogućnost da se uz pomoć milosti Božje spasi od ropstva grijeha, da se vrati sebi, a od sebe Bogu, da se ponovo učini i da se postane od duhovno intelektualne amebe bogougodna osoba.
Vjerujem li ja?
Postoje trenuci kada čovjek pred licem svoje savjesti pita samog sebe; iskreno govoreći, jesam li ja vjernik?
Promatrajući svoj duhovni život kao slobodu, pa misli koje se vrte u podsvijesti, kao struje rijeke u vrtlogu ili uznemireni osinji roj, fiksirajući u svom srcu osjećaj stalne uznemirenosti od očekivanih nevolja i gubitaka, koje, kao nezvani gosti, stoje pred vratima; osjećajući stalnu želju da se dobije i strah da se izgubi, promatrajući svoju izopačenu volju, koji vuče niskosti i podu – ja počinjem da sumnjam: jesam li ja vjernik?
Jesam li ja kršćanin ili ateist, koji dopušta postojanje Boga samo kao apstraktnog razuma, koji je stvorio svijet, a zatim ga prepustio samom sebi? Ja znam da je to tajni glas moralnoga duha, ali u to isto vrijeme moja duša pažljivo sluša kao Eva zmiju. Bog stalno daje mojoj duši svjedočanstva svoga postojanja, dublja i tvrđa nego čak ona kojima dokazuje dokaz svoga življenja. Potvrđuje to i svijet koji se prihvaća organima naših čula. Ali zbog nečeg ova svjedočanstva koja se preživljavaju kao stvarna, a ne ostavljaju u srcu trag, koja su kao slova napisana na vodi, točnije, od njih ostaje samo mutno neodređeno sjećanje. Bog više puta za vrijeme čovjekovog života pokazuje ovome izvanjske dokaze svoga prisustva. Kada se zbog slabe čovječje pomoći čini da izlaza nema Bog neočekivano mijenja bilo kakvu situaciju, kao da otvara vrata tamnice. On tiho govori duši: ''Ja sam blizu tebe, ne boj se, samo vjeruj'', ali poslije nekog vremena to se nesvjesno zaboravi. I više od toga, tajni glas mu šapuće: ''To je sve samo podudaranje višega promisli nema, život je lanac slučajnosti, u kojem stalno igramo neku igru.'' Dobivajući dokaze Božje pomoći čovjek ih začuđujuće lako gubi, kao da demon pljačka uspomene iz njegovog pamćenja, kao ptice koje kljucaju zrna iz klasova pšenice. Sveti Oci su nas upozoravali na fatalni grijeh zaborava; među tri glavna uzroka pogibije duše oni su stavili zaborav, koji kao crna pelena zamotava čovjekov um i taj prestaje da vidi svjetlost. Sveti Oci nam zapovijedaju da treba da volimo Gospodina, zbog njegove milosti i blagoslova, a mi najčešće postupamo kao iscijeljeli gubavci, koji su pošli svojim putem, čak se i ne okrenuvši na Krista.
Čudan paradoks: čovjek je u svom životu probao sve i zaboravio sve. Uostalom, sumnje o kojima govorim razlikuju se na spoznajnom nivou. Najčešće se one gnijezde u dubini duše, gdje strasti zaglušuju glas duha, gdje vidim skrivenu ljubav prema grijehu, tamno odvlačenje prema oholosti strasti, prema prahu i gnoju. Kroz strasti čovjek gubi mistički pokušaj općenja s Bogom. On prestaje da osjeća Boga u svojoj duši. Strast, to je ljubav prema demonu, koji izdiže u duši idola – praznoga unutra.
Čovjek može smatrati sebe vjernikom, to jest ''vjerovati u svoju vjeru'' ali da u dubini srca ne bude takav. Obično u ekstremnim situacijama, kada se čovjek nađe na granici života i smrti, pokazuje se njegova suština, priroda; većina od nas u tom periodu traži zaštitu i spasenje u izvanjskom i tek kad se uvjeri u svoju nemoć sjeti se Boga. Ovdje se Bog promatra ne kao tvorac i promisao svijeta, već kao neka posljednja šansa. Opet psihološka zagonetka: zašto čovjek voli demona, koji ga kao lopov stalno vara i potkrada? Ljude, nepravedne prema sebi čovjek smatra neprijateljima, a demona svoga ubojicu prijateljem! Ovaj fenomen nepotpuno se može objasniti učenjem o praroditeljskom grijehu, koji je porazio kako cjelokupno čovječanstvo, tako i svaku dušu. Zmije se gnijezde u srcima čovjeka – to su strasti; one zapovjednički traže hranu za sebe. Za lopove je potreban noćni mrak, i duša, sklona strastima, ona isključuje svjetlost duha, da ne vidi svoj bezobrazluk i pad, da bi se uvukla u svoje tamno podzemlje.
Ne mogu se uživati istovremeno milost i grijeh. Ruže ne rastu na đubretu. Kada volja i um sklapaju savez sa strastima onda se gubi osjećaj prisustva Boga. Duša sama odustaje od jedinstva s duhom i identificira sa svojim strastima i vanjskim svijetom, u tome nalazi hranu za svoje strasti. Prvorođeni grijeh je porazio svijet kao polje zemaljskog postojanja čovječanstva, kao sistem uzajamnih odnosa kao atmosferu i središte u kome duša diše i raste već bolesna, od samoga svog rođenja. Svijet se više pretvara u steznik strasti, njegovo postojanje prelazi u prikrivenu agoniju. Bolest i bezumlje – pojedinačno i kolektivno – stvaraju svoje komplekse, izvrnute psihičke modele i sisteme. Prilagođavajući se svijetu, čovjek se uključuje u njega, postaje njegov dio. Ovdje se unutrašnje bezumlje čovječjeg uma sjedinjuje s kolektivnim bezumljem svijeta, samo se može tako izraziti s organiziranim bezumljem i organiziranim kaosom. Čovjek zaboravlja iskustvo općenja s Bogom, ali čovjek zaboravlja također i iskustvo druženja sa svijetom. On lako zaboravlja da postoji Bog, ali također lako zaboravlja da je svijet čarobnjak i varalica i opet traži savez s njim kao s prijateljem. Svijet nikome ne može dati sreću: kako vjernicima tako i nevjernicima. Samo vjernik osjeća dublje tugu, kada ga svijet zarobljava u njegovu mrežu strasti. A kod nevjernika ova tuga se manifestira u gluhoj zlobi, nezadovoljstvu, dosadi, koje oni pokušavaju zaglušiti, vinom, bujicom vanjskih utjecaja, tjelesnim i duševnim nasladama, kao da hoće da umanje bol od rane, ali neprestano je zagađujući.
Čovjekova duša se stalno nalazi u stanju uznemirenosti i napregnutosti. Raskorak između ostvarljive ili zamišljene želje i strogo realne stvarnosti primoravaju dušu da preživljava stalna razočarenja: jedni žele i ne mogu da dostignu željeno, drugi dostižu ono što su htjeli ali, ono se ne pokaže onakvim kakvim su ga zamišljali i oni traže novo, i ponovo, dobivši ga, ne bivaju sretniji.
Materijalno je uvjet za postojanje duhovnog. Ali ako ono iz uvjeta pređe u cilj onda postaje zamka za dušu. Materija se u ovakvom slučaju pretvara u iluzionistu koji pokazuje na vanjskoj pozornici scene iz zamki bajke. Duša voli ovaj svijet. Ona se zaljubila u njega, kao što se čovjek nehotice može zaljubiti u kradljivicu i bludnicu. Ona ga čitavo vrijeme vara, zarazi prljavštinom njegovu krv, krade mu sve što on ima, a on ipak voli nju kao predmet svoje bolesne strasti.
Čovjekova volja je grješna. Unutrašnji grijeh je solidaran s vanjskim. Božja volja je svetinja, zato joj se protivi čitav svijet i čovječja duša. Božja volja je blago, ali to ne želi da zna čovjek poražen grijehom. Zato on laže Boga i sebe kada govori u molitvi: ''neka bude volja Tvoja'', – njegova tajna molitva je ''neka bude volja moja''. I pad i spasenje počinju od njihove volje. I tada imamo dva puta, ''spasenja'' – prvi, lakši i bezopasniji, – to je odbacivanje svoje volje, svoje predavanje poslušnosti, potajno podčiniti sebe duhovnom rukovodiocu, kao kad bi čovjek sam predao svoju volju, kao bludnog i neposlušnog roba, svome gospodaru, koji hoće da ga nauči i smiri.
Ima drugi put, naporan i težak: čovjek mora da misli o neizbježnoj smrti, o prolaznosti ovoga svijeta, da shvati da je sve ovdje nestalno, prolazno. Da nas svijet neprestano obmanjuje, da smo mi prvi neprijatelji svoji i da treba da se naučimo da ne želimo ništa vanjsko i svjetsko, već samo volju Božju. Ovo nije budistička ravnodušnost u odnosu na svijet kao izjednačavanje dobra i zla, postojanja i nepostojanja, već vjera u to da je jedino istinsko blago u ovom životu praćenje volje Božje i strahopoštovanje pred njegovom promisli.
Slijedeći prvi put mi dajemo svoju volju, slijedeći drugi, dužni smo je umrtviti. Mada bi točnije bilo reći, treba da je umrtvimo i u jednom i u drugom slučaju. I u prvom i u drugom slučaju energija volje prelazi u oblast duha a sama volja se transformira u ono što su sveti Oci nazivali trezvenošću i bdijenjem - hranjenjem svoga srca i koncentracije duše u molitvi. Duša mora da donese dramatičan izvod o tome šta je bogatstvo i siromaštvo, pobjeda i poraz, dug život ili rana smrt, izvršavanje ili neizvršavanje planova i želja – to nije ni dobro ni zlo, već određene okolnosti i situacije, i da je jedino i iskreno i dobro – Bog, a jedino zlo ono što stoji kao prepreka između duše i Boga.
Duša ovome i vjeruje i ne vjeruje. Ona protestira i viče, i ovdje volja mora da prisili dušu da nasilno povjeruje kao što nasilno odučavaju pijanca od pića. Ovdje nije riječ o intelektualnom nasilju nad dušom, već nasilju nad bolešću, to je borba za dušu čiji je jedini život Bog. Ako se uzme glavna zapovijed o volji Božjoj, onda ona glasi: volja Božja – svetost naša (usp. 1 Sol 4,3), a svetost – to je prisustvo milosti u duši. Ako se čovjek nauči da računa na promisao Božji, da vjeruje u promisao Božji, da voli promisao Božji, onda će on s zahvalnošću primati ono što mu šalje Bog i ono što drugi ljudi primaju kao bijedu i nesreću smatrat će darom koji mu daje sam Gospodin, naučit će se više cijeniti zemaljske jade s kojima ubija crve u njegovoj duši, nego zemaljske radosti u kojima se ovi crvi razmnožavaju i rastu, zarazivši dušu nekakvim bolesnim bavljenjem ovim svijetom. Da bi čovjek bio zaista sretan, njegov život mora biti smješten u riječ ''slava Bogu za sve''. On se mora odreći ovoga svijeta da bi dobio vječni svijet, on se mora odreći sebe da bi dobio samog sebe.
O molitvi
Najšira od svih zapovijedi koja obuhvaća čitav duhovni život čovjeka, čije se ispunjenje treba pretvoriti u postojano stanje čovječje duše jest – molitva. Nju je izrazio apostol Pavao u dvije riječi: Bez prestanka se molite (1 Sol 5, 17). Druge zapovijedi predstavljaju ili posebne radnje, koje se vrše u određeno vrijeme, ili osjećanja, koja ne mogu biti stalna i neizmjenljiva. Čak ljubav prema Bogu mijenjala se kod isposnika u periodima ohlađenja. Ovaj duhovni plamen čas je žarko gorio u njihovim srcima, čas se smisleno skrivao u dubinama i tajnim skrovištima njihova duha.
Čovječja duša je po svojoj prirodi prosta, ali poslije pada u grijeh jedinstvo njenih snaga se narušava, one su došle u stanje bolesnog nesklada, odvojenosti, često se suprotstavljajući jedna drugoj. U molitvi dolazi do spajanja onih snaga, buđenja duha i okrenutosti onome što je Krist nazvao ''okom srca'', prema Bogu.
Milost nadilazi grijehe i strasti, ali oni nastavljaju da žive i djeluju u čovječjoj duši čak u ono vrijeme, kada se čovjeku čini da se na krilima milosti izdigao iznad grijeha i da već potpuno pripada Bogu. Vrijedi mu samo još nakratko potrošiti milost kao strasti, kao kad probuđene zvijeri ponovo počnu trzati svojim kandžama njegovo srce.
Molitva je svjetlost duše. Mrači se svjetlost i čovjek upada u mrak. On gubi osjećaj vječnosti, prestaje da vidi samog sebe. Bog postaje za njega ne živi Bog koga on osjeća svim svojim bićem, već kao apstraktno-razumna ideja slična hladnoj i dalekoj svjetlosti zvijezde. Molitva je postala za nas neki vanjski dug koji mi uplaćujemo u određeno vrijeme i to trudeći se da umanjimo njegovu visinu ili da ga potpuno izbjegnemo. No, međutim potrebna je molitva koju daje Crkva, jer ona je sredstvo za dobivanje stalne molitve. U životu drevnih kršćana molitva je služila kao stožer oko koga su se okupljali moralni koji nas i do danas poražavaju svojom veličinom. Molitva je za njih bila podzemni izvor koji stalno teče, koji je nevidljivo hranio njihova djela, misli i osjećanja. Molitva je za njih sila, ona nebeska vatra čiji odsjaji ozaruju vremenom i nas, kada čitamo djela isposnika i svetih Otaca. Zato izreke asketa koje su skupljene, proste su i kratke, ali zadivljujuće jasne i živopisne, pa vrše izuzetno djelovanje na ljudska srca.
Čovječanstvo se sve više udaljava od Boga. Nekada je bilo moguće podijeliti svijet na kršćanski i poganski. Sad kršćanski svijet više liči na ogromnu pustinju, gdje su se samo rijetke nekakvim čudom sačuvale male oaze i mjestimično ispod kamenja i pijeska probija se kao zakržljala trava.
Jedina sila, koja se može suprotstaviti ovoj pustinji koja guta sve, je molitva.
Svijet je prestao shvaćati molitvu. On ili odbacuje molitvu (najčešće trošeći snagu na mnoštvo nepotrebnih vanjskih djela), ili gleda na nju kao na meditaciju sredstvo za određeno psihološko raspoloženje, to jest vrši je kao autohipnozu ili autosugestiju. I što je zaista strašno, taj svijet, koji je izgubio molitvu, izgubio je Boga…
Najopasnija stvar u duhovnom životu je kompromis. Kompromis stalno čini čovjeka farizejom, koji ima dva lica i dvije volje. Baš zbog kompromisa s duhom svjetskim otežava naša duša i slabi naša duša. Svjetski duh veže čovjeka prema zemlji stotinama niti.
Što je potrebno da bi se naučili molitvi? Prije svega molitvu treba smatrati najvažnijim poslom u svom životu, a sve ostalo drugostupanjsko. Potrebno je da sav naš život doprinosi molitvi. I to nije odricanje od vanjskog svijeta. Drevni kršćani su savjesno ispunjavali svoje obaveze i rad, smatrajući ih služenjem Bogu, a ne ljudima. Smetnja je drugo – naš nepravilan odnos prema svijetu, ljudima i samima sebi. Anđeli se šalju da služe ljudima, ali oni ovim ne gube molitve. Molitva se gasi od našeg strasnog očaravajućeg srca u odnosu prema svijetu, njegovim djelima i pojavama, od naše totalne predanosti njima. Zato čovjek treba da mrzi ono što sprječava molitvu. Duša se sastoji od tri sile: uma, osjećanja i volje (u drevnoj antropologiji: mišljenja, želje i razdražljive sile), i sve tri sile treba da učestvuju u molitvi.
Kao prepreka razuma u molitvi je njegova oholost. Oholost rađa sebeljublje i uvjerenost u svoje snage. Dok je čovjek siguran u sebe onda on ne može da se moli. Njegova molitva se pretvara u naučeni monolog i Bog mu prestaje biti potreban. Um, koji se nada u sebe, odvaja se od Boga i pod djelovanjem oholosti i strasti sebeljublja, crpi snagu u izvanjskim znanjima kako bi osigurao podlogu za svoju veličinu. Ovdje se najavljuje radoznalost uma. Čovjek tovari na sebe nepotrebna znanja koja smatra svojim intelektualnim bogatstvom. Ova znanja hrane njegovu oholost, a sujeta stalno traži nova znanja. Takav čovjek sliči na škrticu koji vuče sve s ulice u svoju kuću. Njegova soba sliči na gomilu smeća, njemu je teško disati i kretati se zbog starudije, ali umjesto da tu starudiju izbaci, on skuplja još više nepotrebnu starudiju. Um, opterećen nepotrebnim znanjima, stečenim zbog sujete i neukrotive radoznalosti, vuče dušu naniže. On je sličan ptici koja na krilima ima privezane olovne utege: ona hoće da uzleti ali ne može i samo bespomoćno puzi po zemlji.
Visoka molitvena stanja dostižu obično ljudi jednostavna uma i srca, ili pak oni koji smatraju svjetska znanja, koja su dobili, za prašinu i prah.
Čovjek mora da se odrekne nepotrebnih znanja da bi u duši imao slobodno ono prostranstvo u kome može djelovati milost. Lažna znanja su ispisana i obrisana tabla na kojoj je više nemoguće napisati i naslikati.
Mržnja prema lažnim znanjima i oholosti razuma otkriva pred čovjekom tajne vjere i duhovnu mudrost. Nepoznavanje vanjskog i prolaznog, onoga, što ne prelazi u vječnost postaje početak istinskog znanja duhovnog svijeta i puta prema njemu. A, nepoznavanje onoga, što nije potrebno za spasenje što se odnosi samo na obično zemaljsko življenje postaje osnova na kojoj rastu cvjetovi duhovne mudrosti. Ptica, koja se izvuče iz mreže, slobodno uzlijeće gore, naviše. Um, oslobođen od suvišnih znanja, ulazi u onu unutrašnju mrežu, gdje u tami razgovara s Bogom.
Što je potrebno uraditi da bi smanjili potok informacija koje nas stalno opterećuju? Prvo – odreći se grješnog, javno štetnog, nepotrebnog, a zatim čak potrebno svesti na minimum, do najnužnijeg; uz ovo kvalitetu čovjekovog rada često popravljati, da bi umjesto mehaničkog pamćenja u njemu probudio stvaralački um, i dostigao umijeće da kroz malo dostigne puno.
Sljedeći neprijatelj molitve je naslada koja iskušava čovjekove osjećaje. To je emocionalna provokacija kojoj je najviše podložna čovječja duša. Naslada – to je surogat sreće, demonski falsifikat, dozvan da sobom zamijeni duhovni rast koji je čovjek izgubio. Ono se završava teškim osjećajem unutrašnje opustošenosti i pri tome što je izraženija bila sama naslada tome će biti jače posljedice osjećaja gubitka. Poslije emocionalnog uspjeha, koji preživi duša slijedi neka provala u duši – kao sjenka smrti. I to je najsigurniji znak toga da nam sada odvodi dušu od Boga – izvora života.
Suvremena kultura s nekim izuzecima, predstavlja kult naslada, ponekad u izuzetno ružnom obliku, a ponekad pod vanjskim privlačnim osobnim dobročinstvima. Strasno srce ne može biti čestica neba, ono postaje šaka zemlje. Srce, uprljano i oslabljeno nasladom ne samo da ne može da se moli, već se čak protivi molitvi, mrzi molitvu, kao što pas mrzi onoga koji pokušava da mu izvadi otrovan komad mesa. Takav čovjek ili sasvim bježi od molitve ili samo izgovara zvučne riječi kao sintagmu zvukova ne shvaćajući kome se on obraća i što traži, to jest ostavlja od molitve samo vanjski oblik. Da bi se naučili molitvi treba zamrziti nasladu kao svoga neprijatelja, odbacivati ono što izaziva strast, ma koliko to bilo teško kao po riječima Spasitelja, odsjeći sebi ruku ili izvaditi oko za to da bi ušli u Kraljevstvo nebesko (Mt 5,29–30). Svijet posebno žestoko štiti svoje pravo na strast i nasladu, smatrajući to glavnim ciljem čovječjeg života. Upravo zato gotovo sva umjetnost se i bavi time da oblači raspadajući trup naslade u svilenu odjeću i zlatne ukrase.
Strasti se najčešće pobjeđuju jakim osjećajnim likovima, zbog toga kod molitve, kod pripreme za molitvu, likove, nakićene svjetskom umjetnošću i modernom književnošću, a također maštom i fantazijom moramo nemilosrdno izgoniti kao lopove koji su provalili u naš dom.
Molitva, to je ogledalo unutrašnjeg čovječanskog stanja. Molitva, to je sud nad čovjekovom dušom; je li ona vjerna Bogu?
Treća sila duše, to je sila volje. Od nje zavisi čovjekova sposobnost da se koncentrira na potrebno i zaštiti um i srce od nepotrebnog. Ponekad je nazivaju odvažnošću duše. Volju slabi isto ono što slabi um i srce: mnogo znanja, prekomjerno starateljstvo i sujeta, zaboravljanje glavnog i primamljivost naslada. Osobine volje su odlučnost i trpljenje. U molitvi trodijelna duša postaje trojna.
Bijela boja čini se posebno jarkom na crnoj podlozi. Duhovni svijet postaje posebno intenzivan u polju voljnog neznanja. Apostol Petar rekao je Kristu: Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti? (Mt 19,27); ostavili sve, to jest zemaljske običaje, zakone, pretpostavljanja i znanja; ostavili sve, to jest ostavili svoje čovječje pomisli i želje. Ići za Kristom znači ići putem molitve koja prolazi kroz čovječje srce. Zato su se istinski sposobni moliti samo oni koji slično apostolima mogu reći: ''Evo mi smo ostavili sve i pošli za tobom.''
Molitva, to je smrt i uskrsenje. Tko ne umre za svijet, taj ne može uskrsnuti za vječnost. Tko se ne odrekne sebe taj se ne može naći.
Blaženi su siromašni duhom
Drevni redovnici su govorili da je Isusova molitva skraćeno Evanđelje, zato na svakoj stranici Evanđelja kao da šutljivo diše i svijetli nevidljivom svjetlošću Isusova molitva.
Apostol Ivan rekao je da je cilj Evanđelja otkriti ljudima da je Isus – Sin Božji, da bi oni, vjerujući u njega, imali u njemu život vječni (Iv 20,31). Kroz Isusovu molitvu čovjekovo srce dobiva svjedodžbu ne od knjige, ne od ljudi već od milosti da je Krist stvarno Sin Božji i samo je u njemu život vječni. Sve zapovijedi Novog i Starog zavjeta mogu se otvoriti pred nama kao učenje o Isusovoj molitvi.
Prva zapovijed blaženstva glasi: Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko (Mt 5,3)! Duhovno siromaštvo, to je unutrašnje odricanje. Čovjek koji ju je primio odriče se od svojih iluzornih bogatstava, onoga, što toliko cijeni slijepi i strastveni svijet. On se odriče privremenog i prolaznog, od onoga što postaje pljačka truljenja i smrti. On se oslobađa od svojih strasnih privrženosti, on ih s bolom otkida od srca. On prestaje vjerovati svojim rasuđivanjima kao provjerenim lažima. Njegova duša liči na brod iz koga se za vrijeme oluje izbacuje sav nepotrebni tovar, da ne bi potonuo i propao na dno sa svim dragocjenostima, koje su sakrivene u njegovoj utrobi; ili na borca, koji na dvoboj izlazi nag da ga protivnik ne bi mogao uhvatiti za odjeću i baciti na zemlju. Siromašan duhom je onaj koji se ne nada u sebe nego u Boga, ne u svoj razum, ne u svoje talente, ne u pomoć ljudi, već samo u promisao Božju. Zato se on odriče ne samo svijeta nego i svjetskih likova u svojoj duši, od pomisli koje kolebaju njegov um. Biti siromašan duhom znači imati svoje srce slobodno za Boga. Biti siromašan duhom znači odreći se od svega radi jednog i u tom jednom dobiti sve. Ali ako je za vanjsko, tjelesno siromaštvo dovoljno jedanput razdati sve svoje imanje, onda je za duhovno siromaštvo potrebna stalna unutrašnja borba sa strastvenim likovima ovoga svijeta.
Čovjek nikad ne može ispuniti zapovijed do savršenstva, to je put koji nema kraja. Biti siromašan duhom znači stajati umom s molitvom kod svoga srca i proganjati pomisli koje se javljaju u njegovim dubinama. Biti siromašan duhom znači služiti Bogu u tajni šutljivog srca i imati ga siromašnim od pomisli ovoga svijeta. Spašavajući se od vlastitih pomisli, čovjek se spašava od demona tuge. Zato je siromašni duhom uvijek radostan. U srcu siromašnog duhom rađa se Isusova molitva. U srcu ''bogatog'' mislima makar one blistave i uzvišene molitve se počinju mračiti i gasiti. Postoji blaženo siromaštvo, odreći se bogatstva stvarnog i mislenog Boga radi. Postoji drugo, siromaštvo sotone, izgubiti samoga Boga, u ovom smislu siromaštvo su demoni, oni imaju sve osim Boga.
Veći dio naših pomisli usijava se u nas preko mračnih duhova. Zato odreći se od pomisli, znači dati svoje lažno imanje siromašnima, demonima, onima koji pune maštanjima našu strasnu dušu i naš oholi um. Oni koji postaju siromašni duhom po Bogu ne moraju ponovo nabavljati spiskano ili rastočeno ''bogatstvo'', inače će to biti Sizifov posao: čovjek nosi kamen prema vrhu, ali on ispada iz ruku i ponovo se kotrlja. Siromašni duhom mora se odreći ne samo onoga što pobuđuje u duši strasti i otvoreno vuče prema grijehu, već i od svega onoga što nije od Boga: od svjetske umjetnosti i književnosti, od praznih priča, od igara i zabava od svake nepotrebne informacije. Čak i u čitanju duhovnih knjiga on mora da se ograničava, da ne bi otkinulo vrijeme i silu po najbolje, kod molitve, i nehotično razvio u sebi duhovnu ljubav spram strasti u nadutost. Prosto čitanje duhovnih knjiga bez selekcije u svakodnevnom životu je falsifikat duhovnosti, laž, ono nepravedno bogatstvo od koga i treba da se odrekne siromašni duhom. Duhovna znanja koja nisu dobivena radom i krvlju i nisu pretvorena u život čine čovjeka farizejom koji se ponosi poznavanjem Tore napamet. Kod siromašnih duhom čak i molitva ne mora biti od mnogo riječi. Daleko više odgovara njegovom siromaštvu molitva kratka po obliku ali duga po vremenu. Siromašnom duhom nije potrebno mjesto i pjesnički opisivati svoje siromaštvo ili igrati dramu pred publikom, njemu je dovoljna jedna riječ – ''pomozite''! Pravo siromaštvo, bilo da je duhovno ili tjelesno, od malo je riječi. I zato ovo učenje o Isusovoj molitvi i o borbi s pomislima koje su nam ostavili sveti Oci po svojoj suštini, jest otkrivanje i ispunjavane te prve zapovijedi: blaženi siromašni duhom.
U današnje vrijeme neki crkveni pisci pokušavaju da idu dalje i od svetih Otaca, i ''usavrše'' tehniku Isusove molitve. Primjer ovome je opširan članak ''o molitvi'' mitropolita Antonija (Bluma). Ovdje su stavljeni u isti red bogougodni Serafim Sarovski, Franjo Asiški, Optinski starci i dr. Autor hoće da sintetički razmotri njihov ogled, i neprimjetno silazi s puta, koji su prokrčili sveti Oci. Mitropolit Antonije piše o tome da poslije izgovaranja Isusove molitve ne treba nastavljati s njenim ponavljanjem već osluhnuti prema svojoj duši u šutnji i potruditi se da u ovoj pauzi čuje odgovor od Boga. Po mišljenju mitropolita Antonija mi govorimo s Bogom, ali ga ne slušamo zato smo slični subesjedniku koji poklanja pažnju samo svojim vlastitim riječima. Ovoj svojoj misli, Mitropolit pridaje prvostupanjski značaj i saopćava da su mnogi iz njegove pastve, kojima se ranije nije davala Isusova molitva, poslije primanja njegove metode osjećali oživljavanje molitve i interes prema njoj. ''Ranije sam i ja u molitvi samo govorila, a sada slušam Boga'' – sa zahvalnošću je saopćila mitropolitu jedna njegova duhovna kći. Što se događa pak u tako reformiranoj varijanti molitve? Ništa drugo nego spajanje i jednačenje molitve s meditacijom. Pauza šutnje – to je meditativno promatranje svoje vlastite podsvijesti, pri čemu se u njoj rađaju subjektivna preživljavanja i primaju se mučne predstave kao odgovor Boga. Samo očekivanje božanskog odgovora nije lišeno okolnosti: čovjek smatra da su kod njega stvoreni unutrašnji uvjeti za to da bi glas Božji zazvučao u njegovoj duši; on nastupa tako, kao da uzima telefonsku slušalicu, govori ''halo'' i sluša odgovor s drugog kraja žice. Ovdje dolazi do gubitka onoga osnovnog za molitvu – osjećanja svoje nedostojnosti i grešnosti. Preživljavanja neočišćene strasne duše postaju predmetom šutljivog promatranja; oni se kultiviraju, to jest vještački se pobuđuju pažnjom i interesom prema njima. Ovaj zapadni pijetizam u najboljem slučaju čini čovjeka gurmanom molitve, a u najgorem vodi u obmanu.
Ushićenje uma prema Bogu kod pravoslavnih isposnika događalo se neočekivano za njih; a ne metodski i planski, događalo se često baš tada kada su se smatrali nedostojnim da sagledavaju nebesku visinu i samo su dozivali iz dubine srca: ''Gospodine, smiluj se meni grešniku'', kada su se molili samo za jedno – za oproštaj svojih grijeha. Čovjek, koji se u molitvi obraća Bogu, nikada ne ostaje bez odgovora; taj odgovor je pomoć Božja u njegovom životu, posebno u njegovoj duhovnoj borbi. Ponekad se čovjeku čini da njegova molitva nije uslišana ali on se ne ispunjava onako kako hoće slijepac i strastven čovjek, već po volji Božjoj, premudroj i blagoj. Čuti ili vidjeti Boga u svom srcu, prizivajući ga molitvom, kao zakletvom, ili zamišljanje Boga koji djeluje u našem srcu snagom svoga raspaljenog uobraženja – to znači na samom početku skrenuti s puta općenja s Bogom. Bog po svojoj ljubavi ne može se javiti duši čovjeka koji je ohol i strastan, pošto bi to bilo zlo, zato što bi to učvrstilo takvog čovjeka – u sablazni.
Ali, Mitropolit je htio da sintetizira ogled istočnih isihasta i zapadnih vizionara – pietista, htio je kao da ujedini istočne i zapadne monahe u jedan manastir i kao rezultat stvori svoju posebnu ''mistiku''. U takvoj metodi teško je shvatiti što je pauza: šutnja između molitve, ili riječi molitve između šutljivoga osluškivanja prema svojoj duši u očekivanju ''odgovora od Boga''.
Svaka sinteza istine i laži pretvara se u nevjerojatnu laž. Greška u oblasti mistike rušilački se pojavila i u oblasti dogmatike. Zato, odgovarajući na pitanja studenata Moskovske Duhovne akademije, Mitropolit je priznao da on vjeruje u spasenje ljudi van kršćanske vjere prema njihovim osobnim i moralnim zaslugama.
Siromašni duhom ne propagira u svojoj molitvi susrete s Bogom, ozarenosti i otkrivenja. On se nada samo jednome – milosrđu Božjem prema njemu, njemu posljednjem grešniku.
Stjecanje milosti
Spasenje – to je stjecanje milosti, one nevidljive sile Božje, čijim djelovanjem se preobražava čovječja duša.
U milosti je uvijek sve novo: ona je neiscrpna kao samo Božanstvo. Milost čovjeku otkriva tri viđenja. Prvo viđenje božanskoga svijeta, koje postaje za njega kao unutrašnja očiglednost i unutrašnje viđenje svoga svijeta i nikad se ne manifestira kao dvije jednake i identične slike. Milost otkriva duhovni svijet uvijek kao novo i neočekivano u različitim zapreminama i dubinama. To viđenje nema materijalni oblik, boja i crteža, ali u ono isto vrijeme to pije pustoš kao neki bezdani vakum, nije ista fizička zatamnjenost u kojoj se gubi čovječja duša – to je svijet drugih razmjera koji se otvara duši kao nevidljiva svjetlost, apsolutno suprotna fizičkoj svjetlosti, sa odsjajem plamena ili zraka sunca.
Drugo viđenje – to je vlastita čovjekova duša, unutrašnji ponor. Milost otkriva čovjeku njegovu dušu u njenoj izopačenosti grijehom, u prljavštini strasti, u njenom dubokom padu. Samo viđenje grijeha je početak iscjeljenja. Ovdje je čudna i neshvatljiva antinomija: milost otkriva čovjekovom pogledu tamno dno njegovog srca, gdje se legu kao zmije strasti i u isto vrijeme čine njegovu dušu ljepšom kao da svlače s nje prljave zakrpe i oblače je u bijelu vjenčanicu.
Treće viđenje, koje daje milost – to je viđenje svijeta koji nas okružuje. Čovjek vidi u svijetu isto ono što i u svojoj duši – njegovo otpadanje od Boga i tragove izgubljenog raja. I on počinje da voli ovaj pali svijet, ali već drukčijom nepristranom ljubavlju prema njemu sjedinjenom s milošću, s bolom o tome da su ljudi sami sebe gurnuli u more, potonuli, da su gluhi na poziv Boga. Milost otkriva čovjeku tragediju svijeta: on prepoznaje Božansku ljubav koju svijet ne prima. Milost otkriva čovjeku da je najstrašnija nesreća nepoznavanje Boga i vječna smrt, zato čovjek počinje na pravi način suosjećati s onim koga je ranije smatrao svojim neprijateljima.
Milost uvijek čini novo. Ali Božje otkrivanje bilo je dato Crkvi, i zato tajne bogoslužja, molitve kao duhovni kanali milosti imaju svoj oblik utvrđivan vjekovima. I ovdje je opet antinomija: u jednima te istim oblicima pjevanjem, obredima i molitvama čovjek mora i može naći nov sadržaj pošto su obredi i simboli koji uključuju čovjeka u svijet beskonačnoga, gdje nema međa i granica za duhovno savršenstvo.
Uzet ćemo primjer: čovjekovom pogledu nebeski svod se čini kao ograničeni horizont: to je kao prava sfera ili kristalna kupola, koja ovjenčava zemlju; ipak u stvarnosti nebo ne samo da je bezgranično u svojim dubinama već uvijek i neponovljivo za čovjeka. Ako kršćanin bude pažljivo čitao crkvene molitve, onda će svaki put otkrivati u njima nešto novo i ranije nepoznato, pronicat će u njihov smisao, preživljavati na drugi način svaku riječ, činit će mu se da prvi put čita molitvu koju odavno zna napamet. Zbog toga su neki od svetih otaca i nazvali molitvu stvaralaštvom; samo, to je vlastito stvaralaštvo upućeno ne vani već svojoj vlastitoj duši. Molitva je spojena s naporom. Naše lijeno tijelo i strasna duša joj se suprotstavljaju. Često ova borba biva napregnuta i mučna, čovjek se suprotstavlja svojoj paloj prirodi, svijetu, koji se uvlači u njega kroz pomisli i sablažnjive slike i demonskim silama koje pri dopuštenju Božjem muče čovjeka, pune njegovo srce tugom i nepotrebnim strahom, mržnjom, a ponekad dovode do stanja potpune iznemoglosti.
Zbog toga je za pažljivu molitvu potreban podvig sličan beskrvnom mučeništvu. Ovdje je ponovo antinomija: u molitvi se spajaju bol i radost, borba i mir, rad i utjeha. Molitva je svojevrstan ispit koji polaže čovjek pokazujući u stvarnosti kakav je njegov život. Ali pali čovječji egoizam želi nagradu bez truda i muljavi čovječji um slaže se sa strastima — prevariti Boga. To se događa neprimjetno. Čovjek prestaje da shvaća da molitvene riječi dobivaju životvornu snagu kada se one osmišljavaju umom i preživljavaju srcem. Moliti se rasijano kao u polusnu za tjelesnog čovjeka mnogo je lakše, i on počinje zamjenjivati molitvu jednostavnim izgovaranjem molitvenih riječi. Ovdje dolazi do raspada volje, uma i osjećanja koji su spojeni ako je molitva pažljiva. Um se puni pomislima kao nečistim životinjama, koje nitko ne izgoni iz kuće, srce postaje gluho prema molitvi, otvrdne kao kamen, na kome od molitvenih riječi ne ostaje ni traga. Volja se odvaja od razuma i srca, i počinje ličiti oslabljenoj struni koja ne može da daje zvuk. Između čovjeka i Boga stvara se nekakav nevidljivi zid. Čovjek počinje misliti da čitanje određenih riječi čini molitvu i teži prema konačnom cilju, prema posljednjoj riječi – ''amen''.
Ako takvome čovjeku kažete da se ne moli, već obmanjuje sebe i Boga, on će se uvrijediti i čak neće shvatiti zbog čega ga prekorijevaju. Suština farizejstva je vanjski ritual bez duhovnog sadržaja, blažena poza pri praznom srcu. Čovjek postupno zaboravlja na ona milosna stanja koja je preživio u prošlosti. Na molitvu počinje gledati kao na neko vanjsko djelo, kao na jaram koji on mora da nosi, kao na porez koji on mora platiti. Ovim porezom postaje broj pročitanih stranica. Svjetlost molitve se gasi u čovjeku, zajedno s tim duhovni svijet postaje za njega dalek. Često se nereligiozni ljudi čude zašto neki vjernici, pravoslavni kršćani, koji redovno posjećuju hram, ne mijenjaju se na bolje, ostaju pak isti, sa svojim nedostatcima i porocima. Najčešće to biva baš zato što su ovi kršćani ugasili svoju vlastitu molitvu, zamijenili je samo nekim razumnim oblikom, otprilike kao šuštanje suhim papirom. Ako takvoga čovjeka upitate čemu se moli, teško da će moći odgovoriti. On neće da uloži čak ni tako mali napor koji je potreban da bi shvatio smisao onoga što je pročitano i onoga što se čuje, ne govoreći više o duhovnim preživljavanjima. Događa se, da čovjek, završivši molitveni obred ne sjeća se je li pročitao jutarnje ili večernje molitve ili nešto treće.
Ovdje se posebna opasnost krije za svećenike. Oni moraju da čitaju molitve ''po narudžbi'', bez obzira na zauzetost, umor, svoje duševno stanje; zato je velika sablazan za njih pročitati molitvu, a ne uključiti se u nju kako treba, ne pročitavši je srcem. Zato se i zahtijeva od svećenika izuzetno veliki podvig biti uvijek iznutra pripremanje za molitvu, izvršavati svako vršenje službe kao svoje krvno djelo.
Obično oni, koji se mole nepažljivo i rasijano, postaju nepažljivima također i u odnosu prema izvršavanju zapovjedi Božjih, moralna strana kršćanstva kao da prestaje postojati za njih. Oni prestaju da vide i osjećaju svoju grešnost. Slabi molitva, slabi pokajanje, a iza njih i duhovni život. Za vrijeme molitve u kući ili u hramu, analizirajući stalno svoje pomisli ili životne poslove, čovjek po završetku službe ili pravila zadovoljno govori sebi: ''Ja sam se pomolio'', uopće ne pomišljajući da se on nalazio pred Bogom kao mrtvac.
Često lažna farizejska molitva razvije kod čovjeka posebnu oholost: on počinje osuđivati i učiti druge kao da je stekao na to pravo. I u svom životu ovakvi licemjerni, ''molioci'', bivaju uvredljivi, razdražljivi i zli pa zato vidjevši to nevjernici govore: ''Ide u Crkvu, a živi gore od nas''. Ovi ljudi ne shvaćaju da su duhovno prestali na pravi način prisustvovati u Crkvi. U hramu stoje samo njihova tijela kao grob duše, a um je zakopan, uronjen u svjetskim brigama. Oni su opterećeni svojim maštama i planovima, gluhi i slijepi za ono što se događa u pravom smislu u hramu, srce takvih ljudi je zatvoreno za milost koja treba da siđe za vrijeme bogoslužja. Točnije oni vide samo vanjštinu hrama: kako je hram počišćen, tko je od poznatih došao danas na službu, kako su odjeveni; prilaze da ih pozdrave, saopćavaju i saznaju novosti, promatraju lica, uzbuđuju se što su ih gurnuli, negoduju što je kod pjevača ružan sluh i zatim izlaze iz hrama, budući sigurni da su se pomolili i platili porez Bogu. Ovo stanje duhovnog samozadovoljstava i licemjerja može se nazvati malograđanskim farizejstvom.
Ali postoji drugi tip ljudi, koji hoće da se mole, ali njihova molitva se raspada kao kuća od pijeska; oni ulažu napor, ali ne čuju vlastitu molitvu, slično kao kad se ne čuje glas iza zatvorenih vrata tamnice. To su ljudi koji su napunili svoju dušu i sjećanje vanjskim stvarima, kao što pune stvarima sobe, tako da postaje teško kretati se u njima i disati. To je kult znanja, to prekomjerno gutanje informacija kad um postaje debeo i malaksao, kao tijelo prežderano, kao utroba Gargantua, koji je progutao sve što se nalazilo na njegovom ogromnom stolu. Takvi ljudi žive u svijetu nagomilani informacijama, nepotrebnih nesistematičnih, točno kao Puškin među otpadom koji je sakupljao. Um gubi svoju snagu pokušavajući da obradi ovaj materijal koji puni čovjeku pamet i guši njegove stvaralačke sposobnosti, ali on gotovo sav ostaje mrtva ruda. Duša, gušeći se u grudima, napunjena je vanjskih znanjem, a ne može da se uzvisi nad zemnim. Zemlja je – stihija naučnika: oni mogu raspravljati o Bogu, ali kad se pokušaju moliti onda se najčešće pretvaraju u bespomoćne astmatičare.
Drugi kult je kult emocija i preživljavanja. To su oni ljudi koji su zaokupljeni umjetnošću, oni žive u svijetu svojih maštanja, fantazija. Njihovo srce, napunjeno strastima, također je gluho za molitvu. U hramu su oni utisnuti u svoja maštanja. Oni jadikuju da je na bogoslužju malo efikasnosti. Ponekad se oni prihvaćaju da sastavljaju svoje molitve – onako, kako drugi pišu stihove, no ubrzo dolaze do zaključka da je u kazalištu duševni život ljepši, raznovrsniji i efikasniji.
Treći kult je kult naslada na nivou osjećanja, u ovoj oblasti ovladava žeđ za seksom i krvi. Takvi ljudi gube ne samo duhovni već i duševni oblik. O ovoj vrsti ljudi nije zgodno govoriti u ovoj knjizi. Kod svinje su oči uvijek s pogledom dolje. Ali nevolja je u tome što ovi ljudi često sebe smatraju kršćanima. Što reći o njihovoj molitvi? Oni se mole samo kada padaju sa stijene, ili kad im se pojavi zloćudni maligni tumor.
Dva vida spoznaje Boga
Postoje dva vida spoznaje Boga. Prvi vid je vidjeti Boga kroz svijet kao njegovog stvoritelja, koristiti razumna dobra svijeta i zahvalivši za njih Gospodinu, uspinjati se od nižeg k višem, postupno izoštravajući, sublimirajući svoje osjećaje, vidjeti Tvorca u njegovoj tvorevini i od sagledavanja tvorevine uzlaziti mislima prema Stvoritelju. Ovo je put zahvalnosti Bogu za život i ona blaga koja je on dao čovjeku.
Drugi vid je odbacivanje svijeta radi Boga.
U prvom slučaju psihološka usmjerenost je ovakva: svijet nas približava Tvorcu. Kroz njega kao kroz tamno staklo, mi vidimo zrake božanske svjetlosti. Ovdje zemaljski život i kozmos treba da služe za našu dušu kao svojevrstan ''Tramplin'', kao prve stepenice prema viđenju Boga i saznanju Boga, mi moramo proslavljati Boga, sagledavajući moćno zvjezdano nebo, livade, pokrivene ćilimom cvjetova, vidjeti u svakoj biljci premudrost Božju, gledati na sve postojeće, kao na kor koji slavi Boga već samim svojim postojanjem.
Druga usmjerenost je ovakva: svijet – to je prepreka između čovječje duše i Boga; ona priteže srce čovjeka kao sila zemljine teže – njegovo tijelo, svjetski život i kozmos gotovo da više liče na oblake koji sobom sakrivaju nebesko plavetnilo. Međutim, ako je Bog skriven u svemu kao u zagonetki, onda demonske sile djeluju otvoreno u svijetu. Pokušavajući spoznati Boga kroz svijet mi se možemo naći u ulozi čovjeka, koji, budući da je prikovan lancima za zidove tamnice ipak pokušava naći izlaz iz nje. Suština druge usmjerenosti je što se Bog može naći ne u harmoniji zvijezda, ne u savršenstvu stvorenog, ne u veličini kozmosa – već u svome vlastitom srcu oslobodivši ga od moralnih i materijalnih likova. Spoznaja Boga se predstavlja ne uzdignućem duše prema Bogu, već reanimacijom srca, njegovim očišćenjem od onoga što ne vodi Bogu. Ovdje nedostaje živom stupanj koraka, ovdje su samo dva pola: vječni život i vječna smrt. Bog kao jedino dobro i demon kao jedino zlo. Bog kao jedini cilj, a ostalo – lažni ciljevi, to jest prepreke na putu, k jedinom cilju. Tada se zvjezdano nebo neće činiti kao himna Bogu, već pokrov koji leži između duše i Boga; ljepota cvjetova, savršenstvo stvorenja biće iluzija, koja odvodi putnika s puta u dubinu živog pijeska u bezdano more pustinje, odakle nema povratka; doći će smrt – iščeznut će iluzija, nestat će bez traga svjetska ljepota, kao oblaci u naletu bure, i naslade će se pretvoriti u šaku rastopljenog pijeska za umirućega u pustinji koji je uzalud htio da se napije iz čistog izvora vode. Ovdje je spasenje u otuđenju sebe od svijeta, ono što nije Bog i što ne vodi Bogu – to nije moje.
Prvi vid spoznaje Boga privlači ljude, on ne ruši obični tok života dok drugi izgleda tuđi i grub; on prati neprekidne unutrašnje žrtve: pogledao čovjek na zeleno drvo i (dobio) osjetio neku nasladu od sagledavanja ljepote; lik zelenog drveta otklonio je njegove misli od Boga, u tom trenutku za njega je Bog postalo drvo; osjetio je on nasladu od sagledavanja njegove ljepote – znači u tom trenutku njegova duša nije bila žedna Boga, on je strahopoštovanje promijenio za nasladu, izgled drveta istovremeno odagnao je od unutrašnje molitve njegovu misao, osjećanje i volju i stvorio u njegovoj uobrazilji lažni lik ljepote. Ozarila je čovjeka, kao plamen svjetlosti, smjela blistava misao i on je evo već začaran bengalskim plamenovima svoga oborenog uma, on se isključio iz molitve, njegov vlastiti razum učinio mu se ako ne najjačim, onda bar moćnim i u njega (razum) je uložio nadu. Dopustio je čovjek u sebi želju za materijalnim i vidljivim, i u to vrijeme ugasila se u njemu ljubav prema Bogu, Bog je ostao na periferiji njegove spoznaje, kao da ga je iselio iz soba u sobičak uma.
Našalio se čovjek – i ovdje je provokacija protiv vlastitog spasenja: on je stvorio lažni lik, tako što je postao tvorac lažnog svijeta, svijeta karikature, svijeta demona. Šalu najčešće ne rađa dobrota, već nešto sasvim suprotno: visoko ocjenjivanje i sadizam; ponižavajući čovjeka u šali, mi pod izgovorom dobrodušne igre činimo zadovoljstvo svome drvenom srcu. Zbog toga šala isključuje čovjeka iz duhovnog života.
Rasrdio se čovjek na bližnjega i poželio njegovo uništenje, ušao u jedno polje s ubicama i dželatima, jer u srdžbi mi obično imitiramo ubojstvo riječima. Sama pak srdžba dolazi od pohote koja živi u nama; tko se srdi taj je žedan naslada i voli svijet s njegovim čarima.
Strast čovjeka čini idolopoklonikom. Strast daje predmetu svoga klanjanja božansko dostojanstvo, zato ona uvijek laže; jedan filozof je rekao: ''Gdje je mnogo gline, tamo prave velike idole''. Strast dovodi čovjeka do stanja duhovne paralize; ranije ili kasnije idol će pasti i razbiti se: on ima napravljene uši, ali ne čuje, ima ubačene od gline oči, ali ne vidi; idol koji smo mi stvorili je mrtav, on ništa ne može dati našem duhu.
Drugom vidu spoznaje Boga svojstveno je izbjegavanje da čak razmišlja o Bogu. Ljude koji su izabrali prvi njegov vid, bogoslovlje može dovesti do uzbuđenja, ljude – drugog vida – ono (bogoslovlje) skoro plaši, pošto su oni uvjereni da nijedna riječ nije dostojna Boga, da ni anđeoski ni čovječji um ne mogu ga izraziti; oni se nadaju da će Bog sam otkriti sebe tražeći ga kroz pokajanje i molitvu i otkriće se ne u blistavom bogoslovlju, već u vanjskom viđenju Boga, već kao život samog srca.
Čovjek koji slijedi prvi put, razmišlja u svom srcu putem analogija, asocijacija, on gleda na svijet kao na bajku koja u sebi krije duhovni smisao a slijedeći druge – odbacuje misao, ako ona nije o Bogu ma koliko se ta misao činila korisnom i dobrom, čak i više od toga; on je odbacuje, čak ne ocijenivši dovoljno da ona nije o Bogu i ne vodi prema Bogu. Čitanje teoloških knjiga izaziva razmišljanja, ocjene (primjedbe), potvrde i odricanja (negiranja), analizu i sintezu, zaključke itd. I to se prihvaća kao odvlačenje od Boga, a ne kao privlačenje njemu. Takvom čovjeku se čini da ako on počne govoriti o Bogu onda će ličiti na onoga koji okrenuvši se od svoga živoga oca, stalno razgleda njegov lik na slici.
Drugi vid spoznaje Boga i viđenja Boga zahvaća jedno-obraćenost srca Bogu i borbe s onim što smeta tome. Srce možemo usporediti s ogledalom: da bi se u ogledalu odrazilo nebo potrebno ga je držati usmjerenog prema gore i očistiti od prašine i prljavštine, Može se na površini ogledala naslikati najljepša slika neba, ali pravog neba u njemu neće biti. Prvi daje prednost slici, drugi svjetlosti zraka. Um drugoga liči na ratnika koji stoji ispred vrata carske ložnice s obnaženim mačem i onoga koji hoće da otvori ova vrata dočekuje oružjem, ne pitajući tko je taj čovjek i što mu treba. Tako i um čovjeka koji traži Boga, mora da poražava pomisli koje dolaze spolja ili koje isplivavaju iz tamnih dubina njegove duše.
Laž duplira, mijenja realnost za laž, stvara falsificirani ''paralelni'' svijet, otkida razum od srca, privlači njegovu pažnju na sebe. I zatim, poslije otrežnjenja, um se pokazuje povezan s potrebom da pamti laž, koja ga (okupira) sablažnjava – dovodi u iskušenje da ponovo ne padne u te iste mreže i ne napravi nove. Srce pak, odvraćajući se od laži u to isto vrijeme zašuti, zatvara se, duh odlazi ''u samog sebe'', svjetlost duše se gasi. Zato je osnova religije i spoznaje Boga - istina.
Ne ubij
Zvjezdano nebo je stalni izvor nadahnuća za pjesnike i oduševljenosti za filozofe. Ono se nekako ne uklapa ni u sistem rima niti u sistem silogizama. Zvijezde, to su simboli vječnosti. Iskre noći, koje su se ukočile u letu, zrak je svjetlosti u nepreglednoj daljini kozmičkih prostranstava. Zvijezde – to su dijamantne oči kojima nebo gleda zemlju. Kada bi mi, ljudi, mogli upitati zvijezde, što stalno i nepromjenljivo vide na zemlji, onda bi nam zvijezde odgovorile: ''Na zemlji je postojano samo vrijeme i nepromjenljiva samo smrt, sve ostalo niče, mijenja se i nestaje, postojano je (samo) jedino samo nepostojanje svijeta, a nepromjenljiva njegova nepromjenljivost''. Ako bi mi upitali zvijezde što su one čudno našle na zemlji, onda bi one odgovorile: ''Glupost ljudi, koji, znajući dosta o nepostojanosti vremena i smrti grade svoje kuće na tekućoj bujici rijeke i zaboravljaju na vječnost''. Smrt je univerzalni fakat našeg postojanja, sa smrću se susrećemo svuda, ona prati život kao sjenka. Pa ipak, smrt ostaje za nas tajna, koje se plašimo i dodirnuti je. Čudan paradoks: mi vidimo svijet smrti svuda, i usprkos očiglednosti ne vjerujemo da ona postoji. Nama se čini da nismo u njenoj vlasti, da će njen nalet, koji ruši sve na svom putu, projuriti pored nas. Mi vidimo smrt, mi povremeno razmišljamo i govorimo o njoj i u to isto vrijeme, čak prolazeći pored groblja, mi u dubini svoga srca ne vjerujemo da ćemo nekad ležati u čavlima zakovanom sanduku pod slojem zemlje, da će naše tijelo biti podvrgnuto truljenju: oči će ispasti iz očnih duplji, mozak će isteći kroz nozdrve, tijelo će se pretvoriti u sukrvicu i grobni crvi će nas pretvoriti u zemlju od koje je i uzet čovjek.
Mi vidimo smrt svojih bliskih: jedan za drugim oni odlaze u nebitak – zemlju iz koje nema povratka, Ali u dubine duše ne vjerujemo da i nama predstoji takav isti put. Mi tjeramo tu misao od sebe: ona je suviše užasna za nas kao lik Gorgone. Taj malodušni strah pred smrću pretvara naš život u žalosnu igru sjenki. Kada smrt ipak dolazi, mi ispadamo nespremni za nju, pokažemo se u ulozi lažova koji su prevarili sami sebe.
Mi živimo u toku vremena. Vrijeme nam je dato kao neko nasljedstvo, kao očevo bogatstvo, ali ono ima svoju granicu. Svakim danom ono se topi i smanjuje. Mi mislimo da će vrijeme koje nam je dato uvijek biti u našoj svojini i zato ga s pijanom grabežljivošću trošimo. Mi mislimo da je sve vrijeme još ispred nas, a kada dolazi smrt, onda vidimo, da se vrijeme završilo kao raspredeno klupko vune.
Zaboravljanje na neizbježnost smrti i konačnost vremena prikiva nas, kao čavlima za zemlju. I mi ćemo se u suštini dobrovoljno predati smrti, hvatajući se za privremeno, za ono što se zadržati ne može. Šesta zapovijed glasi: Ne ubij (Izl 20,13)! Ali, mi je neprekidno narušavamo pošto neprekidno ubijamo vlastiti duh. Predavši sebe u vlast privremenoga nepostojanog, promjenjivog i na kraju krajeva smrtnoga, onoga što se nalazi pod vlašću truljenja, mi sami pak izvršavamo nad svojom dušom presudu. Zaboravivši na smrt mi zaboravljamo na vječnost i time se lišavamo vječnog života. I svaki dan potrošen uzalud je svakodnevno samoubistvo.
Sredinom vijeka bila je rasprostranjena slika pod nazivom Ples smrti u različitim varijantama. Na njoj smrt čas prati čovjeka kao lovac zvijer, čas se pojavljuje na svadbi, čas hoda po vrtu s kosom u rukama ne birajući što će posjeći do korijena: korov ili cvijeće, čas stoji kao organizator pira s čašom u rukama među najjačim gostima, čas se nadnosi nad posteljinu djeteta. Ali najomiljeniji siže bio je ples čovjeka u zagrljaju nevidljive za njega smrti u liku kostura. Čovjek pleše među trupovima, ali na njegovom licu bezbrižan osmijeh – to je lik našeg života, privezan za zemlju. Sve su glasniji zvuci toga valcera smrti, sve se brže kreće zloslutni pir, sve jače smrt priteže čovjeka na grudi i, najzad, odbacuje ga u gomilu trupova, kao što bacaju cjepanicu na gomilu drva. Naš život liči na igru sjenki na zidu. Gasi se svjetlost – nestaju sjenke.
Prvo ubojstvo svoje duše – to je nevjerovanje u Boga. Ateizam i filozofija očajanja, to je bespomoćna želja da se ovjekovječi zemaljski život, filozofija koja se pretvara u ugrušak mržnje prema Bogu. Ateizam je nelogičan. Ako je čovjek osuđen na smrt, onda on mora da isproba sve mogućnosti da izbjegne tu presudu. Kada kod čovjeka otkriju rak, onda on počinje tražiti posebne lijekove i ljekarije, on je spreman poći na kraj svijeta, ako čuje da ga tamo mogu izliječiti, on je spreman da proda sve što ima, samo da kupi sebi pravo na život koji će se ranije ili kasnije ipak završiti grobom. Sve svjetske brige i problemi izgledaju mu kao nekakve sitnice pred likom hobotnice smrti koji se upio u njegovo tijelo i (siše) pije njegovu krv.
Ateizam uvjerava sebe da zagrobnog života nema, on kao da začepljuje uši kada mu govore o Bogu i vječnosti i s nasladom se uvjerava da spasenje ne postoji. A samo ako bi čovjeku rekli da je u njegovom vrtu zakopano blago i treba samo poraditi lopatom da bi se našlo; onda bi se on potrudio da provjeri je li to istina, mada su šanse jedan naprema tisuću da je to istina. Tako se sva ogromna književna produkcija ateista u sveukupnosti može kratko nazvati : ''Uputstvo za samoubojice''.
Ali evo stvari još neshvatljivije i čudnije od ateizma; čovjek, vjerujući u Boga i osjetivši njegovu milost u svojoj duši kao disanje vječnosti, produžava da živi tako, kao da Boga nema. Duša takvog čovjeka sliči na nesretnika, koji leži pod krhotinama srušene zgrade i gomilama zemlje. On hoće da baci sa sebe tu težinu ali ne može čak ni mrdnuti rukom. Mi ležimo pod krhotinama naših razrušenih planova i nada, mi smo sahranjeni pod zemaljske brige, mi hoćemo da se usavršimo ali naše strasti ponovo nas savijaju prema zemlji.
Da bi se bilo s Bogom treba se odreći od vanjskog viška, treba ostaviti samo nužno. Kada čovjeka juri zvijer, onda čovjek, da bi lakše bježao, zbacuje sa sebe odjeću. A mi se plašimo rastati s tovarom materijalnim i duševnim pa nosimo i nosimo na plećima tu tešku vreću.
Ovaj život nam je dat, da bi sjedinili svoje srce s Bogom, da bi ga napravili kao ne rukotvoreni hram Svetoga Duha. Ali mi od srca pravimo kavez za zvijeri ili korito za svinje. Kad nastupa smrt mi shvaćamo da smo bili obmanuti, da je vječno samo nevidljivo, a vidljivo se pretvara u ništavilo: držeći se vidljivog mi smo se hvatali za pustoš. Vječan je čovječji duh, ono na što stalno zaboravljamo. Svatko od nas je vidio lubanju, njene obnažene zube slične grimasi osmijeha. Može biti da je to lik toga – da se mrtvac smije nad vlastitim životom, smije se, vidjevši ono što nas očekuje, ali dok je skriveno, smije se nad sobom i svojom subraćom.
Zapovijed: ''ne ubij'', govori nam o tome da ne bi ubili život našeg duha, da ne bi ubili vrijeme koje nam je dato za spasenje, da ne bi ubili svoju dušu, zakopavši je u grobnicu strasti i zemnih briga, da ne bi izgubili tj. da se ne bi lišili nepromjenjive riznice, kojoj se dive čak i anđeli – ljubavi Božje prema čovjeku.
''Ne ubij'' znači – izaberi život. Početak i završetak, izvor, sadržaj i savršenstvo života – to je Bog. Ako Boga nema, onda je svemu kraj, i život je samo trka osuđenoga prema mjestu vješanja. Ako postoji Bog, a on nam je otkrio veliko svoje bivstvo, on tisuću puta svjedoči svakoj duši, da on postoji blizu nje, onda svaki trenutak čovječjeg života, svaki otkucaj srca mora biti posvećen njemu.
Bog je Duh, ali on nam je dao kao neki zalog svoje ime i tajne Crkve. Mistički život duše to je prebivanje u imenu Božjem: stalnoj molitvi. Kada se zaboravlja i iščezava molitva, tada čovjek odstupa od Boga.
Spasenje – to nije samo ''osobno'' djelo pojedinog čovjeka. Kada čovjek stiče milost, onda on njenom tihom nevidljivom svjetlošću ozaruje i život drugih ljudi. Pored takvih ljudi zagrijavaju se duše. Od općenja s njima ljudi dobivaju snagu i unutrašnji mir. A čovjek, koji umire u grijesima, ispušta iz sebe tjelesni otrov.
Šesta zapovijed glasi: ne ubij, to jest izaberi život, a život – to je Bog, koji je sišao na zemlju i koji je primio smrt da bi nas učinio besmrtnim. Bog, koji je stvorio svemir, tisuće svjetova, vrijeme i vječnost, čeka, da bi mi sami otkrili za njega svoje srce.
Mojsije je završio svoju proročansku propovijed i posljednje naslijeđe riječima: Život i smrt, blagoslov i prokletstvo stavio sam preda te. Zato izaberi život, da ostaneš na životu, ti i potomci tvoji (Pnz 30,19)! Kad bi bilo moguće upitati zvijezde, koje, kao jata vatrenih ptica lete s istoka na zapad: ''Što ste najljepše vidjeli na zemlji?'', onda bi zvijezde odgovorile: ''Najljepše je čovjekovo srce u kojem sija Božjom svjetlošću ime Isusa Krista''.
Duh i duša
U suvremenoj religioznoj literaturi stalno se miješaju dva različita pojma: ''duh'' i ''duša'', što dovodi do mnogih nejasnoća i nedoumica. Zato bi se htjeli kratko zaustaviti na ovom pitanju.
Duh je oko duše, usmjeren prema vječnosti; duša – to su unutrašnje oči čovjeka usmjerene prema oblasti zemaljskog življenja u svim njegovim mnogostrukim aspektima.
Od manifestacija čovječjeg duha treba imenovati prije svega religiozno osjećanje kao sposobnost direktnog preživljavanja realizma duhovnog svijeta i intuitivnog pronicanja u metafizički svijet, to je osjećaj unutrašnje vjerodostojnosti duhovnog iskustva. On se budi, on se oživljava u čovjeku djelovanjem milosti. Njegov početak je obraćenje ili pokajanje, a kraj ljubav.
Religiozno osjećanje prisutno je u čovjeku. Čovjek se razlikuje od životinja prije svega time što je on religiozno biće. Ovo osjećanje može biti izopačeno, kao što su izopačeni likovi na neravnoj površini ogledala, ono može biti potisnuto i ublaženo čovječjim strastima, on se može sakriti u dubinu podsvijesti, ali apsolutno nestati ne može.
Druga manifestacija duha to je ''unutrašnji logos'', to je spoznajna sila, koja djeluje na nivou ideja i suština.
Treće – to je sposobnost promatranja upućenosti čovjeka prema Bogu, kada općenje s Bogom postaje slobodni akt čovječje ličnosti. U samoj osnovici promatranja leže patnje kao sposobnost koncentracije sila duha na promatranom predmetu i reaktivna sila, koja štiti duh od vanjske agresije.
Duša ipak u sebi ima slijedeće sile. Prva je razum i rasuđivanje. Ona se manifestira dvojako – kroz leksično i živopisno mišljenje: ona ne proniče u suštinu stvari, ona je odvojena od duhovnog svijeta; ona izučava samo pojave i osobine. U palom stanju razuma ono postaje uzurpator Logosa i onih spoznajnih sila, koje su Sveti Oci nazvali umom. Duševni razum se proglasio kao jedinstveni instrument znanja, on pretendira na rješenje metafizičkih pitanja koja leže iza granica njegovih mogućnosti, on se ubacio u oblast religije i hoće da bude tamo diktator. On gleda sebe kao na gospodara svijeta, smatra da su bezgranični njegova sila i moć, on je stvorio nauku i civilizaciju – tj. novu babilonsku kulu. Odvojivši se od duha, čovječji razum je postao glavni izvor oholosti – tajnog ili javnog bezbožništva. Kada ga, pak, osjeni milost, tada on vidi svoju mjeru i svoje granice i pokorava se duhovnim viđenjima. Tada on u ovom zemnom bivstvovanju vidi tvorevinu Božje premudrosti, u materijalnom svijetu – ne samo uzročno posljedične veze, već i simbole i likove duhovnog svijeta. Spojivši se sa Logosom on očituje njegova otkrivenja i vanjskoj riječi, duhovna znanja on dovodi u određene logičke sisteme kroz zemne likove, i otkriva sakriveno.
Druga sila duše je – želja. Odvojivši se od religioznog osjećaja, iz duhovnih preživljavanja ona se pretvara u požudu, težnju k nasladi, u mračne strasti, izvitoperenu (nestvarnu) osjećajnost. Ova sila je najviše povrijeđena prethodnom. Razum, koji je ushićen svojim vidljivim uspjesima i dostignućima, nije postao kralj već rob požuda. Sjedinivši se kroz pokajanje s duhovnim osjećajem želja prestaje biti neviđena i impulzivna. Ona pomaže umu da teži prema dobru, ona vidi u ovom svijetu sjenke izgubljenog raja. Želja kao sila duše sjedinivši se kroz milost sa silama duha, pretvara se u nostalgiju za Božjom ljepotom.
Treća sila duše kod svetih Otaca naziva se osjetljivost. To je zaštitna sila duše. Ona treba da čuva dušu od zla i grijeha, kao imunološki sistem čovjeka od stranog tijela. Njena najbolja manifestacija je sveta mržnja prema onome što razlučuje dušu od Boga, ipak, poslije pada u grijeh sila osjećaja okrenula se protiv onoga što ometa ispunjavanje strasnih želja; u ovome slučaju ova sila liči na mač, koji je dobiven da se štiti od neprijatelja, ali je duša ovaj mač okrenula protiv sebe i neprekidno nanosi njime sebi sve nove rane. Reaktivna sila, povrijeđena grijehom, ne manifestira se kao očuvanje ličnosti, već kao potvrđivanje čovjekova egoizma, na vanjskom planu ona se manifestira kao ogromna amplituda: od strane ljutnje i netrpeljivosti u porodičnom krugu (sindrom sitnog bijesa) do ljudskih zloba koje vrše tirani (pir sotone). Raskorak između želje i mogućnosti izaziva i hrani osjećaj ljutnje i zlobe: čovjek prima sav svijet kao neprekidnu nepravdu u odnosu na njega, kao da se čitavo čovječanstvo dogovorilo da bi uznemiravalo njega. Takav čovjek liči na bombu napunjenu prljavštine, koja će, ako se neoprezno dodirne, eksplodirati. Ovaj osjećaj, pojačavajući se, može dovesti čovjeka do strašnih duševnih stanja, izliti se u sadizam i nezadrživu težnju za ubijanjem.
Kad se kroz obraćenje ili pokajanje i milost, razdražujuća sila duše sjedini s duhovnim osjećanjem obraćenosti prema Bogu, onda ona postaje dinamičko odricanje od grijeha, samokritičnosti, mržnje prema demonu, osjetljivosti prema ubacivanju mračnih impulsa u čovječju dušu, efikasnim oruđem u čišćenju srca od strasti.
U ovom pitanju sudarili su se međusobno Istok i Zapad. Istok jasno razgraničava oblast duha i duše, zapad ih stapa u duševni monizam. Osim toga zapadna antropologija govori o čovjekovu padu u grijeh samo kao o gubitku Božje milosti pri očuvanju prirodnog stanja duše. Za istočnu antropologiju čovjekov pad u grijeh predstavlja dublju dramu u povijesti svijeta: čovjek je ispao iz centra svoga života, na mjesto Boga on je stavio sebe. Bezbožnički impuls raskinuvši savez čovjeka s njegovim Tvorcem, deformirao je samu čovječju prirodu. Duh je postao odvojen od duše, budući da je odvojen od Boga, duševne sile su se također razišle među sobom: razum, osjećanje i volja čas se slažu, čas proturječe jedno drugom. Zato je istočni asketizam borba za čovječje srce, zato istočni isposnik ne vjeruje sebi, ne vjeruje svojoj duši, njegov je cilj pokoriti dušu duhu, a duh milosti. Zato je osnova askeze Istoka pokajanje ili obraćenje, taj plač o grijesima koga ne shvaća svijet, smatrajući ga slabošću, malodušnošću i bolesnim puštanjem suza. Zapadni isposnik počinje od oštrog izazova tamnim silama pakla, s kojima je spreman boriti se, kao vitez s gorostasima. Osnova ovoga podviga nije obraćenje ili pokajanje, već čast i ljubav; ali kakva ljubav? …
O općenju s Bogom i odbačenosti od Boga
Knjiga o Jobu i Pjesma nad pjesmama su najtajanstvenije knjige Starog Zavjeta.
Od tumačenja na Knjigu o Jobu može se sastaviti cijela biblioteka. Neka od njih se odlikuju visokim vrlinama i dubinom teološke misli. Ipak kod onih, koji čitaju Knjigu o Jobu i njenu dogmatiku ostaje osjećaj nekakve nejasne nedovoljnosti, osjećaj onoga da je ovdje nešto nedorečeno i nešto važno skriveno pod tekstom, kao pod vanjskom koricom knjige.
Crkvena predaja svjedoči da je ovu knjigu napisao kralj i prorok Salomon. Za nas je to izuzetno važno, ona je za nas nit Arijadne koja pokazuje put u podzemnom labirintu gdje putnik, otvarajući jedna vrata, i, krećući se isprepletenim, kao čipke, hodnicima i stepenicama, na kraju krajeva nađe se u ćorsokaku.
Prema našem mišljenju Pjesma nad pjesmama i Knjiga o Jobu, to je povijest duše u dva stana: općenja s Bogom i odbačenosti od Boga. Što jača ljubav prema Bogu, time je strašnija misao o vječnom gubitku Boga; kad Bog postaje unutrašnji život čovjeka, onda se prekida općenje s Bogom i čak samo strah da se izgubi, pretvaraju mu se u pakao, nepoznat svijetu.
Knjiga o Jobu i Pjesma nad pjesmama su dva pola religioznog života, i između njih leži polje strašnog napora. To je proživljavanje duše, koja sagledava u svom postojećem stanju i perspektivi vječnosti raja i pakla. Na početku knjige govori se o pravednom životu Joba, ali to je vanjski, gornji sloj, najosnovnije je da je njegova duša bila zaokupljena ljubavlju prema Bogu, slično Sulamiki iz Pjesme nad pjesmama. Prema drevnim tumačenjima, pod likovima mladoženje i nevjeste u Pjesmi nad pjesmama podrazumijevaju se Bog i čovječja duša. U ovoj knjizi postoji sljedeća epizoda: noću mladoženja doziva kroz vrata svoju nevjestu, on odugovlači na svojoj ložnici, a kada otvori vrata od dvorišta, onda vidi da tamo već nikoga nema. Ona u tuzi traži svoga mladoženju po ulicama i trgovima grada. Noćne straže je hvataju, svlače je, tuku i on se jedva otima iz njihovih ruku. Teolozi vide u ovom iskušenje nevjeste. Noć patnje i uvrede, odlazak mladoženje – odbačenost od Boga, zguljen, svučen, odbačen - znak gubitka svega vidljivog, borba s mračnim silama, koje vrebaju dušu, rane i poniženja, koje trpi zbog njih duša ali najstrašnija muka za nevjestu to je pomisao da ju je mladoženja prestao voljeti i da ju je ostavio zauvijek.
Kad čitamo Knjigu o Jobu nas zadivljuje nerazumljivi psihološki kontrast: Job, hrabro i muževno kao mučenik koji je primio iskušenja koja su mu poslana, počeo je odjednom da proklinje svoj život, da mrmlja i da se pravda pred Bogom. Najgore što je moglo da ga zadesi već se zbilo, što još treba da izgubi Job, zašto ne primiti smrt s molitvom na usnama, kao što su primali pravednici i proroci? Zašto je ovaj spor čovjeka s Bogom morao ući kao nerazumljiva pouka u Bibliju? Neki tumači da bi ''opravdali'' Joba ''trude se da pripišu njegovim prijateljima, koji besjede s njim, formalni, pravni i čak pragmatički odnos prema Bogu. Ali nama se takvi zaključci čine tendenciozni i da uopće ne proizlaze iz teksta. Naprotiv, govori Jobovih prijatelja su uzvišeni i prekrasni, bilo koji suvremeni teolog mogao bi samo pozavidjeti orlovskom letu njihove misli o Bogu i ljepote likova i usporedbi koje su oni upotrijebili nadahnutom religioznom poetičnošću njihovih riječi; oni su oduševljeni nadom u milosrđe Božje i baš zato uvjeravaju i umoljavaju Joba da prinese Bogu pokajanje, da bi se udostojao oproštaja. Job im odgovara, ali se stvara utisak da on ne shvaća, kao da ih ne čuje svojim srcem, da on, Job i njegovi prijatelji stoje na dvije duhovne površine, razdvojene ogromnim rastojanjem.
Sveti Oci su rekli: ''Blažen je onaj tko čita Pjesmu nad pjesmom – on je ušao u oltar hrama, ako je shvatio njegov tajanstveni smisao''. Kralj Salomon je u svojoj mladosti preživio visoka stanja općenja s Bogom i viđenja Boga. Pjesma nad pjesmama – to je proročanstvo, ali u isto vrijeme i otkrivenje koje je sam preživio. Ipak je općenje s Bogom ovoga blistavog izraelskog kralja bilo tragično i neočekivano prekinuto. Biblija škrto i nejasno govori o tome šta je iskrvarilo Salomonovo srce. Poslije izgradnje hrama Jahvinog, koji su nazvali svjetskim čudom i ljepotom (Izraela) Jeruzalema, Salomon je podigao idolske poganske hramove za svoje žene – strankinje i sam je prisustvovao demonskim ritualima. Sada je on također iskustveno - očigledno preživio stvarnu ostavljenost od Boga, u životu gubitak milosti. Ako bi s njega skinuli kraljevski vijenac i učinili od njega posljednjeg roba u vlastitoj njegovoj kući onda bi i to bila sitnica pred mukama duše, koja je izgubila najveću od riznica i, sjećajući se svoje prijašnje ljubavi, gori dan i noć u crnom plamenu.
Prema predaji, kralj Salomon se duboko pokajao pred Bogom i bilo mu je oprošteno. Tugom ovoga pokajanja i tihom mekanom svjetlošću Božjeg oproštenja ozarena je druga Salomonova knjiga – Propovjednik, kao njegovo predsmrtno naslijeđe. Ova knjiga liči na posljednje zrake sunca koje zalazi za horizont. Dakle, Salomon je preživio visinu općenja s Bogom, koja se u Pjesmi nad pjesmama uspoređuje s penjanjem na vrh Livana, i dubinu ostavljenosti od Boga koju je spoznao prije Solomona možda samo Adam.
Daleko smo od pomisli da je Job lik samog Salomona. Ali hoćemo da kažemo da je on bio naročito blizak Solomonovoj duši kroz unutrašnja preživljavanja, nama nedostupna.
U životu Joba mi vidimo tri perioda: period kada je on zauzimao visok položaj u svojoj zemlji (u crkvenoj himnografiji njega su nazivali kraljem); period iskušenja: gubitak djece, imanja, guba (lepra), progon iz grada i, najzad ostavljenost od Boga; i treći: završni period – vrijeme nagrade za pravednost i vjernost u iskušenjima.
U životu Salomona mi također možemo istaći tri perioda: blistavi početak kraljevanja, kad je Salomon kao što se može vidjeti u Psalmima, predstavljao simbolički lik Mesije po svojoj svetosti i mudrosti, vrijeme gradnje hrama u Jeruzalemu, kada se on uspinjao stepenicama duhovnog hrama prema višim sagledavanjima i prosvjetljenjima, kada je njegovo srce pjevalo Pjesmu nad pjesmama. Drugi period – smrt prije smrti, otpadanje od Jahve, gubitak onoga, koga je on volio najviše na svijetu. Pet stoljeća prije Solomona prorok Bileam je rekao: Proročanstvo onoga koji riječi Božje sluša, koji vidi viđenja Svesilnoga, koji pada i oči mu se otvaraju (Br 24,4). Salomon je u svojoj ostavljenosti od Boga vidio sebe pokrivenog naslagama gube, dušu poraženu grijehom koja se razlaže, kao trup, vidio je posljedice svoje izdaje Boga: kraljevstvo iskidano, slično odjeći na dijelove, dvanaest plemena koja su mačeve okrenuli jedni na druge, razrušeni Jeruzalem i pepeo na mjestu gdje je stajao hram koji je on sagradio. To je bilo siromaštvo strašnije od bijede Joba. Salomon je, sjedeći na zlatnom tronu, vidio izgubljeno kraljevstvo, narod koji umire od gladi i Jeruzalem spaljen grijehom njegovih kraljeva.
U svom velelijepom dvorcu, koji se takmičio s dvorcima Egipta i Babilona, on je proživljavao ono, što Job na gomili smeća, koji su zbacivali sa zidova tvrđave – Job, koga su živa jeli crvi. To, nisu bile fizičke muke već užas ostavljenosti od Boga. Najniže je pao prvi anđeo, onaj koji je bio najbliže prijestolju Božjem. Prema mitskoj visini Pjesmu nad pjesmama možemo u likovima zamisliti kao jamu bez dna, na čije je dno pao prorok koji je izdao Boga. Kakve je snage bilo potrebno obraćenje ili pokajanje da bi se Salomon ponovo mogao roditi, da bi orao koji se pretvorio u crva, ponovo dobio svoja krila? Sveto Pismo o tome čuva tajnu ali šutljivi vapaj Salomonove duše, kao sijevanje noćnih munja ozaruje stranice Knjige o Jobu. Ovdje nema pozajmica, osim jedne te iste tragedije ostavljenosti od Boga, mada njeni uzroci nisu isti. Ovdje je blizina duhovnih preživljavanja. Sveti Ivan Zlatousti kaže: ''S Kristom je u paklu dobro.'' Ovdje je pakao predstavljen kao nešto vanjsko u odnosu na dušu čovjeka, kao mjesto sveukupnosti patnji, koje može iskusiti čovjek, čija duša uz sve to pripada Kristu.
Job je živio u ljubavi s Bogom, ta ljubav je bila sakrivena tajna njegovog srca, za koju nisu mogli znati čak ni njegovi prijatelji: shvaćati je može samo onaj koji ju je sam preživio. Prve udare Job je primio nepokolebljivo, kao stijena nalete bure, ili stijena udar strašnih valova. Job je bio usred svijeta samac, kao što su usamljeni svi koji vole Boga, no izgubivši sve i sva, on je u svom srcu ostao s Bogom, kao moreplovac, izgubivši brod i putnike ipak je sačuvao dragocjeni kamen radi koga je on poduzeo svoje dalje putovanje. Ali je zatim uslijedilo strašnije iskušenje, unutrašnje, koji nisu vidjeli drugi – to je ostavljenost od Boga ili strah pred ostavljenošću od Boga. Što je ostavljenost od Boga teško nam je shvatiti, kao što je teško shvatiti šta je to paklena muka.
Pjesma nad pjesmama daje nam neki ključ za tajnu, mada kao njene mučne nejasne sjenke; u njoj se ljubav Boga i duše uspoređuje s ljubavlju mladoženje i nevjeste. Sav život usmjeren za nevjestu njenom mladoženji, ona mu je dala svo svoje srce bez ostatka i odjednom vidi da je mladoženja napušta i možda zauvijek.
Tada se njena ljubav pretvara u krik bola, ona govori: ''Zašto si prestao da me voliš, šta sam ti uradila, zašto me ostavljaš?'' i to nije samoopravdanje. To je bol i krik srca. Govor Joba – krik je duše, uvrijeđene bolom ljubavi, užas rastanka s voljenim bez koga je smrt bolja od života. Mi vidimo kako Job traži odgovor: Zašto je Bog stavio njega na dno ponora, pred prijetnjom vječnog rastanka? Ali ne traži on toliko odgovor i objašnjenja koliko samog Boga, bez koga ne može da živi.
Job ne negira svoj grijeh kao nešto prisutno kod svih ljudi uopće, ali on ne nalazi u sebi onoga grijeha koji bi mogao prekinuti ovo mistično, općenje s Bogom. Ne nalazi da se može povratiti izgubljeno njegovim trudom. On bi htio da vidi svoj grijeh i prijestup da bi ga bilo kojom žrtvom iskupio; on ih traži pošteno i mučenički, ali ne nalazi, baš kao što ne nalazi grijeha koji bi prevagnuo raniju ljubav Boga prema njemu, a lagati živome Bogu on ne može. No stavivši masku, čak masku poniznosti, bez nje je nemoguće vidjeti lice Boga. Ovdje je poseban metafizički tragizam: ne košmar Salomonovog pada u grijeh, već tragizam osobne pravednosti, u suštini bezizlazan, jer Job ne može žrtvovati pravdu radi ljubavi i ljubav radi pravde. Job je junački izdržao najteža iskušenja kao dokaz svoje ljubavi prema Bogu, ali sada u novom unutrašnjem preživljavanju ostavljenosti od Boga ili pred njenim užasom ova ista iskušenja mogla su mu se učiniti kao ohlađenje Božje ljubavi prema njemu, ovo podnijeti on već nije mogao. Zato su riječi Joba - bezumlje ljubavi, to je plač Sulamite kod njenog rastanka s mladoženjom. Velika tuga i velika radost su šutljivi, zato su riječi prijatelja, ma koliko bile divne samo opteretile Joba. Sulamitu ne mogu utješiti njene drugarice već lice mladoženje. Ugledavši ga, Sulamita zaboravlja sve – i govor svojih drugarica i svoje suze i samu sebe. Dešava se teofanija – Bog se javio Jobu. Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe (Job 42,5), govori pravednik. To je javljanje Boga, ne odgovor na riječi Joba, već na ljubav njegova srca. Bog mu se javio, ne s tim da razriješi nedoumice u svjetlosti Božanstva, ako su nestale bez traga, kao sjenke, već da uvjeri Joba u svoju vječnu ljubav, to je novo Bogojavljenje – odgovor na ova mučenička pitanja Joba, odgovor Boga: ''Ja sam s tobom.'' Gubavac Job sjedi na đubrištu, ali Bog nevidljivo prebiva s njim. I zato mu se to mjesto čini kao tron, lepra – kraljevska odjeća, a crvi zlatni ukrasi na njemu. Job u šutnji pažljivo sluša Boga.
Gospodin iscjeljuje Joba, vraća mu bogatstvo, produžuje njegov život, ali to sve je samo svjedočanstvo da su se vanjska iskušenja svršila. Sve milosti date su brzo ne toliko za samog Joba, koliko za pravednike prijatelje da bi se oni uvjerili u njegovu važnost.
Gospodin govori Jobovim prijateljima, da trže njegove molitve za sebe pošto je Job pravedniji od njih. U čemu se sastojao grijeh Jobovih prijatelja? To je bio više grijeh ne kao prijestup, već kao ne savršenstvo: jelen ne treba pokazivati put orlu koji leti nebom; jelen može prolaziti kroz šumski čestar i gore, ali orao ih lako prelijeće. Jobovi prijatelji s njihovom idejom pravednosti i uzvraćanja nisu mogli shvatiti kako jedan poriv ljubavi pred Bogom može biti dragocjeniji od vanjske pravednosti, pravednosti zakona. I zato ova kazna treba da im pokaže njihovo ne savršenstvo u najbitnijem i otkrije im tajnu u Joba.
Jedan teolog je rekao: ''Knjigu o Jobu treba čitati kroz suze.'' Mi bi dodali: ne kroz suze o Jobu, već o nama samima, o tome kako je u usporedbi s ozarenom plamenom dušom Joba, mračna i prazna naša duša.
Religiozna osjećanja inteligencije
Mistika – to je ljubav čovječje duše prema živome i besmrtnome Bogu. U mistici nema zakona pošto se ljubav javlja duši kao beskonačna unutarnja sloboda, tamo nema uzročno posljedičnih veza, tamo se Bog prima kao jedini život, a gubitak Boga – kao smrt. Magija je pokušaj da se odrede zakoni duhovnog svijeta i kroz znanje tih zakona, uključujući sebe u asocijativne simbole, brojeve i imena, imati mogućnost utjecaja na duhovni mir. Prema stilu mišljenja, magija je bliža od mistike pameti naučnika, i zato su mnogi od njih padali u magizam, na primjer: Kruks, Faradej, Butlerov, Florenski i dr. Oni su htjeli da izuče i klasificiraju u skladu s naviknutim za njih istinite naučne spoznaje fenomene duhovnog svijeta i kao rezultat toga našli su se u zarobljeništvu okultno demonskog svijeta. Drugi naučnici, racionalisti, stapali su Boga sa svijetom, njihova religija je bila vjera u razumnost svemira, u nadahnutost same materije, strahopoštovanje pred nepoznatim; dugim riječima, pred samim stvaralačkim procesom spoznaje. Prema mišljenju Ajnštajna, biti naučnik je umjeti se diviti. Ovdje se religiozno osjećanje zamjenjuje s individualnim nadahnućem traženja.
Kod naučnika, koji su više umjetničke prirode, religiozno osjećanje se zamijenilo ushićenjem, ustrojstvom i pojavama vidljivog svijeta s elementima estetskog preživljavanja: Bog, svijet i ja – to je jedno. To je javni ili sakriveni panteizam. Tako na primjer, Tejar d Šarpjen, istaknuti naučnik, paleontolog i svećenik – Isusovac, opisuje slučaj kada se nalazio u ekspediciji: nije imao vina i kruha za obavljanje mise, pa je ranim jutrom, popevši se na brežuljak utonuo u sagledavanje prirode i zoru kao liturgiju, a izlazak sunca shvatio kao javljanje Krista i tajnu pričesti. Ovdje se jasno briše granica između Crkve i svijeta, Boga i njegove tvorevine, sakralne i proforističke vanjske. Za takve ljude sav svemir je liturgijski organizam. Misija Crkve je produhovljavanje svemira, a ovdje samu Crkvu rastaču i kao da je tope u kaosu neposvećenog.
Obično takvi naučnici unose u religiju duh sekularizacije. Oholi um govori: ''Ili Boga nema, ili ako On postoji, ja sam Njegov dio.'' Naučnicima su upućene riječi Spasitelja: Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom. (Mt 19,21) Čuvši ove riječi, mladić se rastužio i otišao od Krista. Najamnik treba ne samo da uči, već što je daleko teže – da ponovo uči. Tako, na primjer, bogougodni Arsenije Veliki, najobrazovaniji čovjek koga je kralj izabrao za učitelja svoje djece, govorio je da ne zna čak ni abecedu one mudrosti kojom vladaju monasi u pustinji.
Malo izdvojeno među naučnicima stoje psiholozi; oni bolje od drugih shvaćaju nemoć nauke da objasni psihu čovjeka materijalnim faktorima, a u isto vrijeme, oni koji smatraju sebe vjernicima, prihvaćaju religiju kroz prizmu psihologije. Za njih je religija određeni program u koga čovjek treba da se uključi, a molitva, nešto slično autotreningu, autosugestiji; njenu vrijednost ne negiraju, ali suštinu ne shvaćaju, duhovni svijet kao svijet drugih bića i duhovne supstance za njih praktično ne postoje. Religija je za njih optimalno psihičko stanje, dobar način samozaštite od stresova i potresa, izvor trpljenja, nada za vrijeme bolesti, mir u času smrti, a gdje je živi Bog – neizvjesno je. Zato su neki od takvih psihologa skloni da gledaju na religiju i njene zapovijedi, obrede i rituale kao na lijek posebno potreban za slabu, poremećenu psihu, i religija se primjenjuje u svezi s takvim pojavama kao što su psihoanaliza, hipnoza i meditacija.
Neki od njih idu još dalje i spremni su tvrditi da su niz psiholoških oboljenja, narkomanija i alkoholizam ne samo subjektivni procesi, ne samo raslabljena podsvijest, već i prodor u demonski svijet.
Ponekad psiholozi smatraju askete vrijednim materijalom za samo analizu, ali u cjelini religija za njih ima duhovnu, a ne duševnu vrijednost: što je viši ideal kome teži čovjek, to je sposobniji da živi u ekstremnim uvjetima suvremenog svijeta. Jasan primjer ovakve dvojnosti je akademik Pavlov. Iako nosi križ, vrši religiozne obrede, uzima i blagoslov od svećenika, on u isto vrijeme daje suglasnost da stupi u članstvo anglikanskog ateističkog društva pod nazivom ''Racionalist'', pod izgovorom da religiju smatra potrebnom za ljude određenog psihološkog sastava, ''slabe konstitucije''. Religioznost svoje žene Mendeljejevljeve kćerke, on prati, prema njegovim riječima, s ''groznim osjećajem''.
Kronična bolest inteligencije je duhovna oholost; ona se obično krije pod lažnim riječima o dostojanstvu čovjeka. U stvari, ovdje je riječ o izdvajanju sebe u neku elitu, o kićenju svojim intelektom, i nijedan se intelektualac neće ozbiljno usporediti ni sa seljakom, ni s zanatlijom niti s onim koji stoji na nižem obrazovnom nivou. Naprotiv, pod ovim riječima o dostojanstvu skriva se suparništvo i neutoljiva želja za prestižem. Često se čuje od intelektualaca: ''Kako ja mogu stajati u hramu pored nekakvih starica i neuglednih ljudi!'' Rijetko će koji slikar reći da je njegov subrat talentiraniji od njega, rijetko će se koji kompozitor složiti da je neki drugi izrazio dublje tamu čovječjih osjećaja od njega, rijetko koji pjesnik ne smatra sebe ''super pjesnikom'' današnjice; rijetko koji glumac ne podsjeća da je njegov genij ostao do sada nepriznat u svijetu. Ako takav čovjek ne uvidi u sebi ovu strašnu bolest realno, ne uvidi da se, kako i on sam tako i ostala ''elita'', koja galami o dostojanstvu čovjeka i služenju narodu, bave iz osjećanja suparništva i ljubomore najpodlijim intrigama, spletkama, blate jedan drugog; ako ne dođe do čuda – sagledavanja, ne bljeska, već prašine svojih strasti, takvih ljudi kao što su Bodler, Igo, Brjusov, Blok, Andrej Beli i Meterlink – onda će njegova religioznost primiti demonski karakter. Zato i nije čudo što su pripadali tajnim demonskim sektama.
Krivovjerje ili hereza ima obično dva uzroka. Prvi – lažni mistični pogled, kada čovjek ne očistivši se od grijeha, ne obuzdavši svoje strasti, ne smirivši svoju oholost, teži prema viđenju duhovnog svijeta, i ovdje se slično susreće sa sličnim; oholi duh čovjeka ulazi u dodir s oholim duhom zlobe. Drugi uzrok krivovjerja ili hereze je oholost razuma, koju bismo nazvali intelektualnim prostaklukom.
Ako, pak, ovi ljudi koji sebe smatraju elitom i čak sebi izaberu duhovnika, onda mu oni rijetko podčinjavaju svoju volju; oni će ga pitati o duhovnom životu, postavljati kazuistička pitanja, truditi se da iznenade svojim znanjem, odgovorima na njegove savjete i blagoslove. I uskoro će se to završiti time što će njihov duhovnik mahnuti rukom i reći: ''Radite što hoćete!'' pošto je tuđa volja neprobojan zid. Ili će pak oni sami zaključiti da ih njihov duhovnik ne shvaća pošto je za njih neprosvijećen čovjek, a poslušnost – to je bolest koja smeta njihovom uzletu. Čovjek smatra samog sebe kriterijem istine, i na osnovu svojih znanja i predstava, veoma ograničenih a iskrivljenih, počinje da rješava metafizička pitanja u smislu da se metafizički svijet može obujmiti čovjekovom mišlju. On ne shvaća da je metafizički svijet, svijet drugog bića, drugih kategorija, da se u vezu s tajnom može stupiti samo kroz strahopoštovanje prema tajni. Istinsko znanje širi kod čovjeka horizonte njegovog neznanja, a ovdje je duhovna bolest: čovjek ne zna svoje neznanje i najsmjelije govori o onome što nije vidio i postigao.
Među članovima herezi teško je naći stvarno inteligentne ljude: ali čak i kod najvrjednijeg naučnika i blistavog filozofa, ako ne bude kršćanin u svome svakodnevnom životu, ako ne počne vršiti evanđeoske zapovijedi, a hoće da spozna duhovni svijet sile svoga uma, istina će iskliznuti kao zrak iz rupe, koja hoće da ga uhvati.
Racionalistički heretici javljali su se zbog toga što u konačnim i ograničenim pokušavali obuhvatiti i odrediti neograničeno, a u stvari, ostali su pri maštarijama svoga uma. Oholost uma manifestira se u lažnom osjećanju slobode. Jedan intelektualac je govorio da mu je bliže gnostičko ''evanđelje'', nego evanđelje koje je prihvatila Crkva. Uzrok ovoga on sam nije mogao razumom objasniti, ali je ipak rekao glavno: kad čitam kanonsko evanđelje, osjećam se Božjim robom. Ovdje je u pitanju tragično neshvaćanje onoga da kroz Božje robovanje čovjek prestaje biti rob grijeha i da milošću Božjom dobiva slobodu, a demon lažnu slobodu.
Sve veliko se obavlja u tihoj molitvi ili samoći, odnosno tihovanju. Tajna usamljenosti ili tihovanja je malo razumljiva za suvremenog intelektualca, koji se rodio i živi u svijetu riječi. Za njega usamljenost i tišina nije punoća onog drugog života, i koga riječ nije jaka da izrazi; za njega je šutnja grobna pustoš. Intelektualac je uvijek bučan, on malo liči na generator koji ljudima daje svjetlost, ali i buku. Misao na to da nema šta da kaže, za njega zvuči kao poraz. Jedan od uzroka zašto intelektualac rijetko posjećuje crkvu, ili je uopće ne posjećuje, po njegovim riječima, je u tome što s ''našim svećenicima kulturan čovjek nema o čemu da razgovara''. Intelektualcu je nerazumljivo to da je svećenik vršilac tajni, a tajne su život za čovječju dušu; on hoće da svećenik bude obrazovani vodič po hramu.
Kada je poznati duhovni pisac E. Poseljanin izgubio voljenu ženu i prijatelji mu savjetovali da napusti svijet i ode u manastir, odgovorio je: ''Ja bih ostavio svijet, ali će me u manastiru poslati da radim u konjušnici.'' Ne znamo kakvu bi poslušnost dali tom čovjeku, ali je točno osjetio da će se monasi u manastiru potruditi da ukrote njegov duh, da bi se iz duhovnog pisca pretvorio u duhovnog radnika.
Istinski duhovni život skriva se od svijeta. Kako je to teško onima koji pokušavaju da osvoje svijet svojim talentima! Mi ne govorimo da je to nemoguće, – mi govorimo da je to teško.
Sada ćemo preći na drugi dio inteligencije, na onaj koji se bavi politikom i upravom. Religija je zasnovana na poštenom služenju istini, politika na pragmatizmu, umijeću da se izvuče korist iz svih okolnosti. Religija podržava ponovno rođenje ličnosti, oslobođenje ličnosti od kolektivnog ropstva, od terora zajednice, od onoga duha svijeta koji sprečava ljude da se klanjaju Bogu umjesto zlatnom teletu.
Religija kida paučinu društvenih odnosa dužničkih obaveza i postavlja kao svoj cilj ono što se nalazi van granica zemaljskog bića. Politika i upravljanje ubijaju osobnost, tamo su interesi države, firme, kancelarije, i dr. Uz to su interesi potpuno zemaljski i utilitarni – oni ostaju i učvršćuju se u borbi u kojoj pobjeđuje najjači, Poštena politika je ona za koju je poštenje korisno; pošteno upravljanje je ono kome narušavanje pravila može prijetiti bankrotom.
Ovdje se dobiva čudna dvostrukost: politike obično istupaju s pozicija morala, one smatraju moralnost korisnom za očuvanje državnih struktura, one iskazuju lojalnost u odnosu na religiju, a istodobno njene zapovijesti smatraju neobavezujućima za sebe, jer je za njih služenje državi ili korporaciji cilj koji je obujmio njihove snage, cilj koji oni smatraju najvažnijim. Može se reći da su oni religiozni u tom smislu što se koriste religijom. Najčešće su to ljudi koji su, ustvari, indiferentni prema pitanjima religije; granice religije, pravdoljubivost, nepoštenost, ljubav prema neprijateljima nisu u skladu s načelima borbe za prestiž. Plod ovoga je da se općečovječje uvijek žrtvuje pojedinačnom. Zato religija takvih ljudi, ako ona uopće postoji, ima uglavnom deklarativni karakter. Religija, mi imamo u vidu kršćanstvo, zahtijeva od čovjeka da govori istinu, da bude pravedan čak i prema svojim suparnicima, međutim, kako politika i uprava dijele svijet na ''svoje'' i ''tuđe'', takva podjela je kraj religije.
Zašto je vremena sve manje?
Suvremeni čovjek snažno osjeća sužavanje vremena. Čini se da vrijeme leti sve brže i brže. Noć smjenjuje dan kao da jutro otvara trepavice neba, a u priviđenju večer ih zatvara. U djetinjstvu se činilo da dan traje neobično dugo, da sunce lagano, gotovo neprimjetno, kao ogromni brod, plovi u nepreglednim prostranstvima neba i, najzad, poslije duge plovidbe dospijeva u pristanište za planinama koje oivičavaju horizont. Nastaje sumrak kao predvorje noći, kao antrakt za vrijeme koga se mijenjaju dekoracije. Ali, evo, otvara se zastor noći i pali se prva svjetlucava zvijezda, kao svjećica u dubini plavoga prozračno kristalnog neba. Promiče vrijeme, pali se druga zvjezdica, a zatim se nebo prekriva zvijezdama kao da je nečija ruka prosula vatrene cvjetove po nebeskom svodu. Tamni se plavetnilo neba, sve su jasnije zvijezde nad zemljom. I taj početak noći razvučen je za dijete kao da je u prostranstvu nekoliko godina. Samo vrijeme čini mu se melodično kao duža uspavanka.
A, kako mi doživljavamo to isto vrijeme sada? Ono nam se čini skraćeno, kao da
je smotano u klupko ili stegnuto u oprugu. Nedostatak vremena je kronična
bolest vijeka. Mi se zadišemo od njega kao od nedostatka kisika. Naš tehnički
vijek trebalo bi da nam da više mogućnosti nego ranije; ali mi, naprotiv,
osjećamo da se vrijeme negdje gubi, kao da propada u provaliju, i mi ne stižemo
da obavimo onaj obim posla koji smo ranije lako postizali.
Mnogi govore: ''Ja se sjećam onog vremena kada smo čitali knjige, posjećivali
se, radili ponekad u dvije smjene; a sada nema se kad otvoriti knjiga, a s poznanicima općimo najčešće telefonom.''
U čemu je stvar? Nije li kronično oboljelo samo vrijeme? Vjerojatno najdublje
rasuđivanje o vremenu može se naći kod sv. Augustina u njegovima besmrtnim
''Ispovijestima''. On sam ukazuje da postoje dva računanja vremena: vanjsko i
unutrašnje. Vanjski aspekt vremena - to je kalendarsko vrijeme, koje ima
određene objektivne orijentire koji su prihvaćeni kao etaloni. To vrijeme je
utvrđeno i stalno. Unutrašnji aspekt vremena – to je vrijeme koje preživljava i
bilježi naša duša ritmovima i procesima samog čovječjeg organizma. To je
subjektivno vrijeme, i njega čovjek prima kao neprekidno stisnuto vrijeme, kao
skraćivanje samih kalendarskih perioda.
Ova zagonetka je teško rješiva zato što ulazimo u oblast pretpostavki te
vrijeme kao da modeliramo. Čovjek neprekidno prima bujicu informacija spolja.
Ova informacija ne nestaje, već se odlaže u njegovom
pamćenju u nekakve nevidljive za nas kodove. Svaka informacija traži
svoje mjesto u analima sjećanja, to se može reći da se kod nas stalno vrši
obrada vanjskih informacija. Ako usporedimo psihu s loptom koja se vrti oko
svoje ose, onda je ta lopta kod djeteta manje opterećena informacijom, kreće se
brže i zato mu se vrijeme čini subjektivno dužim; kasnije se ova lopta, puneći
se informacijom, otežava. Njeno kretanje se postupno usporava, pa to čovjek
prima subjektivno kao skraćenje samoga vremena. Naravno, ovo je samo jedna
nategnuta shema, ali mi i ne pretendiramo na matematičku formulu vremena, koju
još nitko nije uspio izvaditi iz korijena beskonačnosti. Mi samo želimo da
pojasnimo našu misao.
Znanje je mač s dvije oštrice. S jedne strane, mi se opiremo znanju, a s druge, protok informacija, opterećujući psihu, otima kod nas samo vrijeme. I
više od toga; bitna informacija postaje povremena; ona se pretvara ne u znanja,
već u skladište mrtvih podataka, koji leži u našoj podsvijesti kao u brodskoj
tamnici.
Zašto su askete odlazili u pustinju, ili se zaključavali u svoje ćelije kao u grobnice
i uzimali sa sobom samo najnužnije stvari? – Da bi odbacili od sebe vanjske
informacije ili točnije da bi ih sveli pa najmanju mjeru. Njihova misao
postojala je jasna i pronicljiva, a molitva je dobivala posebnu dubinu. Čak i
najprostija stvar, zauzima poseban prostor u čovjekovoj duši. On mora da je
čuva, da brine o njoj, uopće govoreći, činiti je dijelom svoje duše. Da upravo
tako stvari pune ne samo prostranstvo kuće, nego i prostor duše, tj. misli i
osjećaje. One također skraćuju vrijeme koje preživljava duša, kao da ga
gutaju, na se oslobađajući od stvari, ili nekako mijenjajući namještaj, čovjek
osjeća kako uzrasta potencijal njegove duševne slobode.
Duhovni život mora uključivati u sebe borbu za vrijeme. U pogledu vanjskog
vremena, veliki značaj ima povezanost i poredak u poslovima. Ako je kaos u
poslovima, sve više je nužno vremena nego škole. Također, čovjek treba da
smanji svoje zahtjeve – tjelesne i duševne, pa će mnoge brige otpasti same od
sebe. Što se unutarnjeg vremena tiče, ovdje je potreban naročit filter koji bi
nekako regulirao potok nadolazećih informacija. Osim toga, čovjek treba da
nauči da izvjesno vrijeme provodi u usamljenosti, ostajući nasamo sa svojom
dušom. Naše oči, uši i jezik često se pretvaraju u pukotine na posudi kroz koje
ističe njihov sadržaj. To vodi do unutarnje pustoši. Zato kršćanska asketa
zahtijeva kontrolu nad vanjskim osjećanjima i tim velikim darom koji se naziva
''riječ''.
Za obradu, slaganje, razvrstavanje i smještaj dobivene informacije u ogromna
skladišta memorije zahtjeva se neprekidno traženje psihičke energije. Ako
informacija raznih vidova: slikovna, rječita i dr., uključujući emocionalnu,
nadilazi određeni nivo, onda ona kao mali teret zamara psihu čovjeka, narušava
ravnotežu između mehaničkog i stvaralačkog pamćenja. Čovjek, uzimajući veću
količinu hrane, čini svoje tijelo bolesnim i tromim. U proždrljivca se mišići
postupno pretvaraju u mast i salo. Slično ovome je i psihičko zamašćivanje kada
pamćenje postaje kao neko naduveno crijevo duše.
Najveći potencijal energije koju ima čovječji duh je oko duše. Uz potok
informacija, koje više dolaze kao navodnjavanje, duša uzima energiju kod duha i
samim tim kao da guta duh. Duša, kao agresor, osvaja kod duha njegovu unutarnju
oblast i isisava njegove snage kao što vampir isisava krv iz svoje žrtve. Duh
postaje nemoćan i bolestan, a ako to stanje potraje više godina, onda postaje
utješitelj koji prestaje čak da shvaća svoje stanje i osjeća bol.
Ako se pokuša odrediti pravo stanje našega duha, onda je to stanje drijemeža,
koje se primjećuje kratkim buđenjem i dubokim snom. A, u snu se gubi osjećanje
vremena.
Vrijeme odvojeno od vječnosti zaista prolazi kao san. Kršćanski asketizam je
reanimacija duha. Treba izdvojiti prostranstvo duše od kopija, uobraženja, i sjenki
vanjštine, i dati duhu ono što mu pripada po pravu njegovog kraljevskog
rođenja. Tada će čovjek osjetiti novu zapreminu vremena, osjetit će lakoću kad
se oslobodi od tereta onoga što mu je tuđe, i doživjet će radost sličnu onoj
radosti koju je više puta osjećao u godinama djetinjstva, a zatim izgubio je i
zaboravio.
Asketizam uključuje u sebe pokajanje, molitvu, borbu sa strastima i kontrolu
nad pet osjećanja. Bogougodni Simeon Novi Bogoslov je pisao: ''Tko vlada sa pet
osjećanja, vlada čitavim svijetom.'' Mi ćemo dodati: Zato što ih pokorava onome
koji je stvorio svijet – Tvorcu vremena i vječnosti.
O
obraćenju ili pokajanju
Mi se nalazimo u stanju nekakvog beznađa, kao da
se svijet približava katastrofi koju je nemoguće spriječiti. Ljudima je oduzet
glavni životni stimulans – nada. Izgleda da se teška tama spušta na zemlju i
omotava je crnim pogrebnim pokrovom. Ovdje nisu u pitanju politički potresi i
neočekivane opake teškoće, već nekakvo osjećanje metafizičke tragedije u koju
će biti uvučena sva zemlja.
Postoji li izlaz iz ovoga stanja? Postoji li sposobnost duhovne reanimacije?
Može li se, ako ne vratiti, a ono bar, u krajnjoj liniji, zaustaviti, usporiti
taj proces eskalacije zla?
Predlagali su nam i predlažu različite savjete i utjehe – bolesnika uvjeravaju
da je zdrav, često crtaju utopističke slike koje podsjećaju na bajke o
''sretnim otocima'', ali to malo pomaže. Poslije dopinga pojačava se gubljenje
snage, poslije iluzija raspaljenih ohološću, još je veće razočarenje. Gdje je
izlaz, i ima li ga? Odgovor možemo naći samo u jednom čistom izvoru
– Svetom pismu, koje ne laže, koje ne griješi i ne dovodi u zabludu.
U teškim vremenima povijesti proroci su prizivali narod na sveopće pokajanje.
Prizivali su svakoga da uvidi svoje grijehe i osjeti svoju odgovornost za njih.
Prizivali su narod da ostavi idole i vrati se Bogu svojih otaca. Samo
obraćenjem ili pokajanjem otpočinje ponovno rođenje, samo kroz bol teško
oboljeli se vraća u život. Čovjek koji ne osjeća bol mrtav je. Duša koja ne
osjeća svoje grijehe, pretvara se u truplo. Drugoga puta nema: ili pokajanje –
kao jedini put prema Bogu, ili gubitak Boga i beznađe. Samo čaša pokajničkih
suza može na sudu Božjem prevagnuti more čovječjeg grijeha.
Ne može se reći da je u našem društvu iščezlo dobro; to bi bilo netočno. Još na
sreću, ima mnogo primjera dobrote, suosjećanja, služenja ljudima, ali je
tragedija u tome što su ljudi zaboravili na obraćenje. Izgleda da je nekakva
mračna sila ukrala od nas ovaj veliki Božji dar, ovo uskrsnuće prije tjelesne
smrti.
Milost se povraća onim istim putem kojim i
odlazi. Milost nas ostavlja poslije naših grijeha. A grijesi postaju sjemenje
onih trnja i bodlji od kojih zarastaju naša ranije procvjetala polja. Grijesi
postaju predvorje onih katastrofa čije približavanje osjećaju čak i duše ljudi
koji su daleko od vjere.
Naša greška je u tome što opravdavamo sebe, tražimo van nas uzroke naših
nesreća, te evanđeoski priziv na pokajanje ne nalazi živog odjeka u našem srcu,
a ako se i kajemo, onda je to ritualno i formalno, kao da zaboravljamo na
tragične posljedice grijeha.
To pitanje je veoma važno, jedno od najbitnijih pitanja kršćanskog morala.
Svjetski moral je zasnovan na oholosti – osobnoj i društvenoj – na onome što
pogrešno nazivaju čovječjim dostojanstvom. Ponekad se smatra čak korisnim
vještački razvijati ovu oholost, kao da se računa s tim da će čovjek postati
onakav kakvim ga predstavljaju, hvaleći ga. Ali rezultati su gotovo uvijek
jadni: čovjek koji se uvjerio u svoje ''dobročinstvo'', obično se umiruje time,
smatra da je kod njega sve u redu, nema zbog čega da se popravlja, nego mu
preostaje samo da se raduje što je takav – dobar. Ali život nikoga ne mazi, i
onaj koji je stekao kompleks svoje pravice nalazi se u teškom sukobu s onima
koji se s njim ne slažu i koji mu proturječe. Takvom se čovjeku čini da je on
utjelovljenje dobra i nepogrešivosti, a da su drugi nosioci zla. Ne umijeće
uvidjeti svoje greške, ne htjenje osuditi sebe dovodi do toga da se hladi
prijateljstvo, raspadaju se porodice, ljudi se otuđuju jedni od drugih.
Kompleks vlastite pravednosti je najteži jaram koji čovjek može nositi.
Pokajanje ili obraćenje je sud nad sobom prije Božjeg suda. A takvom se čovjeku
čini da ga nepravedno ponižavaju i vrijeđaju. Kao da može istupati samo u ulozi
okrivljenog. Ovo je uvijek rizično i bez perspektive. Ne sagledavši duboko
svoje grijehe, svoje krivice, svoju unutarnju izopačenost, čovjek se ne može
promijeniti, ne može se obratiti ili pokajati i primiti Božju milost, ne može
stupiti u nove odnose s ljudima i s Bogom. On liči na nekakvog čudnog
bezumnika koji je zbog oholosti sam sebe strpao u brlog. Među oholim ljudima
oni mogu imati mjesto solidarnosti i nešto poput prijateljstva samo u jednom
slučaju: kada istupaju zajedno protiv zamišljenog, ali i stvarnog protivnika;
ali kada je ovaj ''faktor'' udruženosti nestane, onda od stvorene solidarnosti
ne ostaje ni traga.
Jedanput je aleksandrijski arhiepiskop upitao oca Nitrijske gore koji je posao
jedino, prema njegovom dugogodišnjem iskustvu, najviši na isposničkom ili
usamljeničkom putu? Ovaj je odgovorio: ''stalni samo-prijekor – stalni
prijekor, to jest, uvijek i u svemu kriviti samo jedino samog sebe. Arhiepiskop
je rekao: ''To ne samo da je najviše djelanje, već i jedini put spasenja''.
Ovdje su izvori kršćanskog i svjetskog morala, ovdje je granica koja dijeli ova
dva kolosijeka.
Ispovijed je sveta Tajna i vanjski oblik pokajanja. Ima ljudi koji se kaju
vatreno i iskreno, ali kakva je ispovijed kod većine? Obični ljudi često
izgovaraju zvučne fraze, slabo shvaćajući njihov smisao. Što se tiče velikog
dijela predstavnika inteligencije, oni se ispovijedaju ili pišu o ispovijesti
kao o psihološkoj samo-analizi, ali njoj nedostaje osnovno – gnušanje prema svome grijehu i želja
da se bori s grijehom u budućnosti. Zato njihove ispovjedi liče na književno
istraživanje osjećanja tragičnosti grijeha, grijeha kao smrti duše.
Tek osudom samog sebe počinje duhovni preporod čovjeka. Oholi ne može voljeti,
on ne umije biti zahvalan. Samo ponizni je sposoban da vidi privlačnost i
dobrotu drugoga. Poniznost se stiče pokajanjem ili obraćenjem, i samo pokajanje
raste i produbljuje se prema mjeri poniznosti. Milost je skrivala od svetih
otaca njihovu moralnost i duhovnu visinu, zato su se oni do same smrti smatrali
grešnicima. Tko se divi svojim vrlinama i priča o njima, taj time svjedoči da
je lišen milosti i duhovno je nag. Samo poniznost daje ljudima sposobnost da
iskreno poštuju jedan drugoga. Tražiti od sebe više nego od bližnjih, biti
zahvalan za učinjeno dobro, za ukazanu pažnju, praštati tuđe greške, eto
temelja na kome se može graditi kršćanska porodica, a, znači i društvo.
Čovjek koji umije da okrivljuje sebe neće gubiti unutarnji mir, neće
proklinjati ljude i životne okolnosti i udarati glavom u zid. Razmišljat će o
tome kako je on napravio greške, kako je trebao postupiti da bi ih po
mogućnosti ispravio, i čak će čašu najtežih iskušenja primiti kao lijek za
očišćenje svoje duše.
Govorili smo o pokajanju ili obraćenju i poniznosti kao o osnovi kršćanskog morala
i ljubavi, kao načelu ljudskih uzajamnih odnosa, kao pokazatelju društvenog
preporoda. Ali postoji i druga – metafizička strana. Grijeh, koji nije opran
pokajanjem, ne nestaje; kao što kapljice kiše obrazuju potoke tako i grijesi
ljudi, sjedinivši se, obrazuju rušilačku snagu, koja se pokazuje na fizičkom
planu u vidu ratova, društvenih nemira gladi, epidemija i prirodnih kataklizmi.
Ova sila, ova moralna energija naših grijeha otvara demonima široko polje
djelatnosti na zemlji. Zato od obraćenja ili pokajanja zavisi sudbina naroda,
zemalja i čitavog čovječanstva. Neko će reći: ''Zaista, kakvo će značenje za
svijet imati moje pokajanje ili obraćenje malog broja ljudi?'' Sjetimo se:
Gospodin je tražio u Sodomi deset pravednih, ali ih nije našao, inače bi grad
bio pošteđen.
U Sodomi je živio pravedni Lot. Sveti Ivan Zlatousti piše da je Lot bio
pravedan zato što, živeći u Sodomi i mučeći se, vidjevši grijehe njihove, nije
osuđivao nikoga. Neka svaki čovjek zapali svoju svijeću obraćenja ili
pokajanja, a to znači, oprosti svima, moli se za sve i odgovori dobrom na zlo.
Neka se svaki čovjek pokaje za sebe i svoje bliže: njegova svijeća neće biti
usamljena – pored nje će se zapaliti i druge svijeće. Neka on čuva vatru u
svome srcu: ''Gospodine, Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku.''
Samo pokajanje ili obraćenje je nada, a nada, sjedinjena s ljubavlju, ne može
biti odbačena od Boga.
Postoji
li ''djelomična milost''
U posljednje vrijeme pojavilo se čudno učenje o
''djelomičnoj milosti'', koje se zastupa u nepravoslavnim konfesijama i sektama
kao zakržljalim ostacima prve jedinstvene Crkve. To liči na sljedeću usporedbu:
u potoku voda pokriva samo stopala, u rijeci dopire do koljena, u većoj rijeci
do ramena, a u dubokoj – pokriva čovjeka preko glave; na taj način ispada da je
razlika između pravoslavlja i ne pravoslavlja razlika u stupnju intenzivnosti
milosti. Takvo računanje količine milosti zvuči kao šala.
Učenje o ''djelomičnoj milosti'' liči na učenje o relativnoj istini u
filozofiji, koje u svome logičkom slijedu dovodi čovjeka do agnosticizma i
skepticizma. ''Djelomična milost'' je, znači, nepotpuna, nesavršena milost, što
je zabluda. Milost je vječna božanska sila i energija, koja ističe iz njedara Božjeg bića. To je netvarna Taborska svjetlost u kojoj je Krist pokazao
svoje božanstvo. Pravoslavna Crkva, slijedeći učenje svetoga Grigorija Palame i
atonskih isihista, potvrđeno na čitavom nizu mjesnih carigradskih sabora (koji
su sazvani ovim povodom u 14. stoljeću), nazvala je milost Božanskom. Može li
Božanstvo biti krnje, ograničeno i djelomično? Druga je stvar što se milost
može pojavljivati u različitim djelovanjima i svojstvima, ali u svojoj
prirodnoj nedjeljivosti ona je apsolutna. Prema rimokatoličkom učenju, milost
je stvorena i adekvatna Božjem djelovanju, prema tome ona je službena sila, a
nije obraćena, okrenuta prema svijetu stavom ili željom Božjom. Milost
je nazvana Božanskom i ako je, uz to, ograničena i nesavršena, ograničeno je i
nesavršeno samo Božanstvo, a to je već lažno božanstvo. Zato priznavati
nepravoslavnim konfesijama milost, ali ne Božju i ne apsolutnu, već neku
drugu – znači pripisati njihovim kultovima pseudo-božansku silu.
Govoriti o djelovanju jedne te iste milosti u različitim konfesijama znači
izjednačavati pravoslavlje s krivovjerjem ili herezom i rušiti sam pojam Crkve. Postoji još
jedna varijanta liberalnog bogoslovlja: dopustiti da u različitim konfesijama
djeluje Božanska apsolutna milost, ali hereza pravi prepreke ljudima da usvoje
ovu milost, i oni joj se pridružuju samo djelomično, u onoj mjeri u kojoj je
njihova vjeroispovijest približena pravoslavlju. Ali ovdje nastaje pitanje: je
li u ovakvom slučaju za njih milost spasonosna? Ako je, zašto se onda Crkva
brižno ograđivala od krivovjerja ili hereza?
Jer tada proizlazi, da riječi ''hereza'' uopće gubi svoj zlokobni značaj, pa
postaje nešto što se naziva nekom ''istinom drugog reda'' (kako govore trgovci,
proizvodi drugorazredne svježine, koji ne mirišu baš lijepo, ali se ipak mogu
jesti).
Ipak Crkva uči da je Duh Sveti – Duh Istine, koji ne može da djeluje na polju
duhovne laži. A hereza je metafizička laž. Navest ćemo primjer: heretik
Apolinarije je učio da je Krist primio čovječje tijelo i dušu, s izuzetkom
čovječjeg uma, koji je zamijenio njegov božanski um. Na račun ovoga učenja sveti
Grgur Nazijanski kaže: ''Ako kod Krista nije ljudski um, onda ni moj um nije
iscijeljen, ako Krist nije savršeni čovjek, onda, znači, da ja nisam spašen.''
Hereza je intelektualni i dogmatski grijeh, misaona trulež, laž rasuđivanja kod
koje je blagoslov uma Božjom milošću, a prema tome i duše – nemoguće. Um koji vjeruje u
laž kao u istinu, protivi se djelovanju milosti. Samo spasenje je sinergija
milosti i čovječje volje, koja je pokorna milosti. Blagoslov uma je moguće kod
sinergije teološke istine, u kojoj su uključeni um i milost Božja, a ova
sinergija je moguća samo kod postojanja dogmatske istine ako se uključi mali um
u veliki um Crkve: A mi imamo misao
Kristovu. (1 Kor 2,16). Vjera u laž izjednačava um s laži. Zato isključuje
sinergiju saznanja i milosti. Dakle, um heretika ostaje nepoznat. Na što onda
djeluje milost, što ona blagoslivlja?
Ako je duša bezumna, onda takva duša ne postoji.
Ako se malo odmaknemo od našeg predmeta, reći ćemo da čak bezumlje i ludilo, ne
odsustvo uma u duši, već povreda one pogranične oblasti između duše i materije
(tijelo) gdje se događa opažanje i usvajanje vanjske informacije i odgovarajuće
reagiranje organizma na vanjske budioce, gdje se obrazuje proforistička riječ,
bezumlje ne uništava um, već sistem signalne veze, to su elementi duše.
Razgovor o tome da u herezi postoji milost, a
heretik ne može da je primi, više liči na priču o lisici i rodi: hrana stoji na
stolu, a gost ostaje gladan.
I uopće, učenje o djelomičnoj i nepotpunoj milosti izaziva nedoumicu. Na dan
Pedesetnice Crkva (u licu apostola i učenika Kristovih) dobila je onu punoću
milosti koja ju je učinila jedinstvenom s Crkvom nebeskom i dala pravo da se
naziva Tijelom Krista spasitelja. Nepotpunim može biti, i u suštini uvijek
biva, i čovjekovo približavanje milosti, zbog njegove ograničenosti,
nesavršenosti i grešnosti. Ali ovdje nije nesavršena milost, već čovjek. Sam
vječni život je vječno punjenje milošću, bez obzira na nesavršenost i
ograničenost čovjekovu.
Ako je milost djelomična, zakržljala i oskudna, onda ona može i spašavati samo
djelomično, ali takvo djelomično spasenje Pravoslavna Crkva ne poznaje, i
trećeg stanja posle smrti, osim Raja i pakla, ne priznaje. Ako je suditi o
djelovanju milosti prema vanjskoj fragmentarnoj sličnosti nepravoslavnih konfesija
s Pravoslavljem, onda će se dobiti slika milosti kao o nekoj materijalnoj, ali
prefinjenoj energiji, poput nekakve struje. Ispunjeni su određeni uvjeti –
proradio je stroj, i kroz žicu je protekla struja. Što je konfesija i sekta
dalje od Pravoslavlja, time je lošija kvaliteta provodnika i manje je jak napon
struje. Ovdje se isključuje Bog kao glava Crkve, ovdje se Crkva iz živog
jedinstvenog organizma pretvara u isihazam, možda bolji od ostalih, ali ne
jedini. Priznavanje efikasnosti tajni koje se vrše u različitim konfesijama
prema njihovim ''sličnostima'' s Crkvom pretvara mistiku u magiju, a magija je
podčinjavanje suštine formi.
Teozofija govori o tome da nijedna religija nema punoću istine, već samo
relativnu istinu – prema tome, izravnava religije u nekakvom ne savršenstvu. I
ekumenizam, budući djelomični slučaj teozofije, u svom radikalnom obliku govori
o tome da ni jedna religija nije savršena, pa konfesije treba da uče jedna od
druge, a u ''liberalno-polovičnom'' obliku dopušta da određene konfesije imaju
neke prednosti (među njima pravoslavne, koje učestvuju u ekumenskom pokretu,
smatraju, naravno, da je Pravoslavlje najveći oblik kršćanstva). Ako se
pretpostavi da je to zaista tako, i razlika između Pravoslavlja i ne
pravoslavlja se ogleda u većem ili manjem stupnju djelovanja milosti, onda sva
povijest Crkve do 20. stoljeća predstavlja ili nerazumijevanje ili vapijući
grijeh protiv ljubavi. Zar treba bacati anatemu na heretike zbog toga što u
njima manje djeluje milost? Ipak dopustiti takvo shvaćanje – znači odreći se
samog pojma Crkve kao mističnog Tijela Isusa Krista spasitelja i pretvarati je
u ljudsko društvo, poput kluba, stranke ili udruženja.
Ako je moguće spasenje u drugim konfesijama, onda anatema koju izgovara Crkva
hereticima, i koja se ponavlja svake godine na nedjelju Pravoslavlja, više liči
na bratoubojstvo. Zašto je drevna Crkva odsijecala heretike od svoga tijela kao
gangrenozne članove? Zar je ona imala manje ljubavi od suvremenih ekumenista?
Apostol ljubavi sv. Ivan evanđelist zabranjivao je kršćanima da uvode heretike
u svoj dom i da ih čak pozdravljaju: Ako
tko dolazi k vama i ne donosi tog nauka, ne primajte ga u kuću i ne
pozdravljajte ga (2 Iv 1,10), a eto, on je bio najomiljeniji učenik Krista
spasitelja. Znači, kršćanska ljubav je nešto drugo, a ne liberalna
indiferentnost prema vjeri, koja pod plaštem ljubavi krije svoju ravnodušnost
prema istini.
Najveći među bogougodnima, sveti Antonije Veliki,
izašao je iz pustinje da bi razotkrio arijevsku herezu. Sveti Nikola je pokazao
posebnu revnost za Pravoslavlje na Prvom crkvenom saboru. Možete li zamisliti
ekumenski sabor na kome sveti Nikola i Arije, držeći se za ruke uzvikuju
ekumenske parole i izjavljuju da treba više obraćati pažnju na ono što
sjedinjuje, a manje na ono što razjedinjuje?
Prvo-vrhovni apostol Petar je svojom molitvom na smrt zaprepastio gnostika
Šimuna Maga. Kako prenijeti takav postupak prvo-vrhovnog apostola na ''nježne''
duše ekumenista – liberala koji sa divljenjem prate rituale plesača bezbožnika
– šamana za vrijeme ekumenskih sabora?!
Ako je u Crkvi punoća milosti, a kod hereza djelomična milost, onda dolazi do
toga da se milost razdijelila i da veća milost baca anatemu na manju. A crkvena
anatema je slika i prilika Strašnog suda. Zatim se pred nama javlja još jedno
zagonetno pitanje: zašto je nepravoslavnim konfesijama dana ''nepotpuna,
djelomična milost'', ako ne za spasenje – znači, za veliku osudu? Tada se ona
pretvara u kaznu Božju, tada će bezbožnicima biti bolje nego nepravoslavnima
koji ginu s takvom ''milošću''. Crkva jednako – poštuje mučenike, koji su
uzeli na sebe smrt, kako zbog odbijanja, da prinesu žrtvu idolima, tako i zbog
odbijanja da pređu u ne pravoslavlje, da kažemo u uniju. Uz to, ona ne računa
kakvu će religiju primiti tko je odstupio, jer grijeh samoubojice je jednako
strašan nezavisno od toga da li se otrovao, objesio ili bacio s litice.
Pitanje se može postaviti i ovako: jesu li nepravoslavni uopće kršćani? Ako
kršćanstvo označava vjeru u Krista spasitelja, onda su oni kršćani. A ako se
pod kršćanstvom shvaća mistički odraz Kristovog lika u čovjekovoj duši i
općenje s Duhom Svetim, onda je to moguće samo u Pravoslavnoj crkvi. Neki
tvrde da je monofizitstvo hereza, pošto je bilo osuđeno na Četvrtom crkvenom
saboru, a rimokatoličanstvo se ne može nazvati herezom pošto se otpadanje
Rimskog patrijarhata desilo poslije crkvenih sabora, pa navedeno pitanje ostaje
otvoreno. Ovaj dokaz nam se čini zaprepašćujući, jer protestantizam se pojavio
još kasnije, pa po toj logici protestanti nisu heretici. A takve sektaške
organizacije kao ''Jehovini svjedoci'', ''Vojska spasa'', u čijim je metrikama
prikazano 19. stoljeće, znači, također nisu hereze jer crkveni sabori nisu
mogli podvrći njihova učenja anatemi?! Što se tiče konkretno rimokatoličanstva,
to se u saborskim zaključcima često ponavljalo zabranjivanje Simbola vjere kao
osnove dogmatskog jedinstva. Već je u tome rimokatolicizam suprotstavio sebi
Vaseljensku Crkvu. Na pravoslavnim saborima i savjetovanjima Istočnih
patrijarha rimokatolicizam je nazvan latinskom herezom i papizmom.
(Vidi npr.: ''Okružna Poslanica
Jedinstvene Svete Saborne Apostolske Crkve svim kršćanima'', 1848. god. koju su
potpisali istočni patrijarsi i njihovi Sinodi).
Mi smatramo da učenje o ''relativnoj milosti'' povlači za sobom učenje o
relativnom spasenju.
Obavljaju li se Tajne u nepravoslavnim konfesijama? Ako se obavljaju, onda u to
čudne tajne koje ne spašavaju. Tajna koju nije usvojio čovjek, ne približava
ga, već udaljava od Boga, može služiti više kao znamenje buduće kazne.
Šta onda pak djeluje u tim konfesijama, kakva sila? Mislimo da tamo objedinjuje
polje duševnog nadahnuća. Tamo mogu biti jake emocije, duboke meditacije koje
dosežu do intelektualnih ekstaza i stigma: može biti duševna ljubav koja se
manifestira u podvigu samopožrtvovanja. Ali tamo nema života Duha – sve je
progutala duša. Zašto su sveti Oci zabranjivali kršćanima da se mole u
neznabožačkim kapelama i u heretičkim objektima ne praveći razliku između
uključivanja u neznabožačke i heretičke rituale i određujući iste kazne? Zato
što neznaboštvo ili poganstvo znači odsustvo istine Krista spasitelja, a hereza
je imitacija istine, a svaka imitacija je duhovna laž.
Odlučnost s kojom je Crkva zabranjivala moliti se zajedno s neznabošcima,
hereticima, raskolnicima i svima uopće koji su odlučeni od nje, svjedoči o tome
da to nije prosto ''pedagoško'' načelo, već realno gledište da van Crkve nema i
ne može biti spasenja. Molitva s hereticima je dobrovoljno ulaženje u onu
oblast duševnih strasti i mračnih sila koje posežu za kraljevstvom Logosa, za
svjetovnom granicom Crkve. Molitva s hereticima i neznabošcima pothranjuje
sumnje u postojanje jedinstvene istinske Crkve. Crkva je mističko tijelo Boga.
Samo kroz Crkvu istinski lik Krista može se odslikati u duši čovjeka; u drugim
konfesijama ovaj lik je iskvaren i promijenjen, mada nosi to isto ime.
Vjera u spasonosnost drugih vjeroispovijesti ili samo u mogućnosti djelomičnog
osvećenja u njima čini poseban eklisiološki politeizam.
Preko svećenika djeluje milost koja je prisutna u Crkvi. Sama milost se može
nazvati duhovnom supstancom Crkve. Sabornim pravilima je zabranjeno blagoslov
uzimati kod heretika, pošto je ''blagoslivljanje heretika – blebetanje''. Već
su Oci stare Crkve rekli: ''Kome Crkva nije majka – tome Bog nije Otac.''
Vječni život je vječno pribježište milosti, koje počinje ovdje na zemlji i nema
kraja. Bogu Ocu se može prići samo kroz Isusa Krista u milosti Duha Svetoga.
Tragičnost
apokaliptičkog vremena
Ako upitate ljude šta oni hoće i šta očekuju od
budućnosti, dobit ćete najrazličitije odgovore: jedni će reći da žele ekonomski
procvat; drugi, političke slobode; treći, čvrste zakone koji bi kažnjavali
narušavanje morala; četvrti, ukidanje moralnih ograničenja, tj. mogućnost
ostvarenje svih čovječjih strasti. Jedni polažu nadu u demokratski način
upravljanja, drugi u uspostavljanje monarhije itd. Ali, ako se potrudimo da u
ovom konglomeratu pogleda i mišljenja nađemo nešto zajedničko za sve, onda se
to može formulirati ovako: svaki čovjek hoće sreću, mada ne shvaća u čemu je
ona. Uz to većina ljudi vidi garanciju sreće u vanjskim društvenim strukturama,
jedini mogući oblik vladanja vidi u ostvarivanju svojih trenutnih strasti i
želja (''postupaj kako hoćeš samo ne čini štete drugima'' – kao da se
može postupati prema impulsima svoje podsvijesti i biti u harmoniji s drugima).
Većina naših suvremenika je zaboravila na samog
čovjeka, tj. na njegov unutarnji svijet. Čitav svijet je odiseja čovječje duše,
to je traženje ''otoka sreće'', ali takav otok ne postoji; njega nema ni na
povijesnim kartama s nestalim državama, ni na geografskom globusu, u nekom
arhipelagu. Njegovo mjesto je u utopijama i fantastičnim romanima. Ali, ako
kažemo da ovaj otok ipak postoji, onda je to čovječja duša kojoj je dato da stremi
saznati što je to sreća.
Većina naših suvremenika vidi sreću u materijalnom bogatstvu: za njih je novac
– ekvivalent blagostanja. Ali može li novac donijeti čovjeku savršenu sreću?
Može li on za novac kupiti prijateljstvo, vjernost, sposobnost da voli i da
bude voljen? Materijalno blagostanje najčešće guši unutarnji život, prevodi
čovjeka u vanjsko. Kralj Salomon se molio: Udalji
od mene licemjernu i lažnu riječ; ne daj mi siromaštva ni bogatstva. (Izr
30,8) Bogatstvo, i siromaštvo, postaje stega koja davi čovjekovu dušu; ono je
puni stalnom tugom. Još nikoga bogatstvo nije učinilo boljim, naprotiv, u
bogatim porodicama djeca se odgajaju kao nezahvalni egoisti. Kod bogatih ljudi
obično atrofira osjećaj suosjećanja, njihovo srce kao da se zatvara u metalnu kutiju.
Nije se slučajno kod siromašnih pojavila poslovica: ''Ne idi da prosiš u bogate
kvartove.''
Je li sretan bogat čovjek? Ne, on ima živu dušu, a duša nije od zemlje, već od
neba, pa se ne može zadovoljiti ničim na zemlji. Tek što je dobila ono što je
htjela, ona već teži k novom, želi još više. Čovjekova strast je duševna
provalija koja nema dna. Ono što se nedavno činilo blagostanjem, danas izgleda
bijedom. Život se pretvara u nezaustavljivu trku u nepoznato, trku u prazno.
Takva duša nikada neće reći: ''Ja sam dobila ono što sam željela i sada sam
sretna''. Naprotiv, ona krišom govori: ''Kako mogu biti sretna ako na zemlji
nije sve moje?''
Čovjek želi vanjsko blagostanje. Kršćanstvo shvaća pod blagostanjem ono nužno,
ono što je u molitvi nazvano ''kruhom nasušni''. A za čovječje strasti ovdje
nema granica, one liče na morsku vodu: što je više piješ, više žedniš. S
vanjskim izobiljem dolazi degradacija unutrašnjega, to jest, samog čovjeka.
Što čini čovjekov život divnim čak u svjetskom pogledu? Sigurno, sposobnost da
bespoštedno voli; i što je dublja ljubav, time čovječji život postaje dublji.
Ovdje bogatstvo postaje izdajnik, ono lišava čovjeka ove dragocjene
sposobnosti. Crkvena predaja sačuvala je riječi Spasitelja o bogatom mladiću
koji je otišao od njega: Učitelju, koje
mi je dobro činiti da imam život vječni'? A on mu reče: Što me pitaš o dobrome?
Jedan je samo dobar! Ali ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi. (Mt
19,16-17) Da je ovaj čovjek zaista ispunio zapovijedi, onda on ne bi mogao
ostati bogat. Gospodin je rekao: Doista,
gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce. (Mt 6,21) Kod ljudi čije je
''bogatstvo'' samo ovdje na zemlji, srce stalno nagriza sakriveni crv – tuga i
briga za svoje imanje, za svoje novce. Tako gospodar postaje rob svoga roba.
Uopćeno govoreći, novci su rasuti po zemlji i onaj koji hoće da ih skupi, nema
vremena da pogleda čak na nebo. Takav čovjek nema slobode i mira u srcu, često
gubi ono što je skupljao i pada u tugu i čak u očajanje. A, ako je sačuvao i
umnožio ono što je imao, ipak će se ranije ili kasnije rastati s životom kao
posljednji siromah.
Ali najgore se obično događa djeci takvih ljudi koja se odgajaju kao u
stakleniku: bez rada i iskušenja, bez borbi i odricanja – onoga što je potrebno
za moralni razvoj čovjeka, za stvaranje čovjeka kao osobe. Takva djeca obično
postanu bezdušno hladna prema svojim roditeljima. Konformizam dovodi do
potrošnje kao norme odnosa, a ponekad (na sreću, ne često) do vampirizma. Mnogi
ljudi kojima je svijet zavidio, pred smrt su govorili da su bili duboko
nesretni pa su kroz zlato lili za svijet nevidljive crne suze. Jedan bogataš je
rekao: ''Kako mogu biti sretan kad ne vole mene nego moje?''
Ovo što smo rekli, naravno, nije opće i apsolutno pravilo u kome ne bi bilo
izuzetaka; u protivnom ne bi bilo svetih među knezovima ili kraljevima. Osoba
se zaista može izdići iznad sredine: može se i u zlatnom kavezu ostati čovjek a
ne zvijer, ali ovo zahtjeva izuzetno visok nivo duhovne kulture. Da se
zamislimo: zašto u bogatim i civiliziranim zemljama ima više psihički bolesnih
ljudi, narkomana i samoubojica? Samo po sebi, samoubistvo je svjedočanstvo
čovjeka pred vječnošću da je život za njega besmislen i apsurdan.
Neki vide sreću u tehničkom napretku i smatraju tehnološki razvoj zemlje
zemaljskim rajem, kao da izobilje kompjutera i strojeva može vratiti na zemlju
''zlatni vijek Saturna''. Ali i ovdje se događa opća degradacija čovjeka – on
se razvija jednostrano. Civilizacija ne samo da raskida savez s kulturom
(uostalom, taj savez je uvijek bio lažan), nego joj i protuteži. Civilizacija
na silu odvaja čovjeka od sredine, od prirode, od drugih bića; on, izdaleka
izgled kao dvorac, unutra je komforna tamnica.
Civilizacija razjedinjuje ljude, odvaja ih jedne od drugih, pa veliki gradovi
postaju ne samo mravinjaci od stakla i betona i prave pustinje za dušu. Čovjek
se odvaja od ljudi sličnih sebi, ne rastojanjem, već, odsustvom unutarnjeg
kontakta, njemu ne trebaju živi ljudi, daleko je zgodnije i lakše družiti se sa
strojem. Čovjek pokušava da uloži u stroj program kolektivnog razuma, a
ustvari, stroj mu saopćava svoje osobine, stavlja u njega svoj kompjuterizirani
sustav. Čovjek tehničke civilizacije je isprogramiran kao stroj. Pretvoren je u
biološki aparat, podčinjen oštrom režimu standarda, a u svojstvu alternative
ovome standardu, može suprotstaviti samo jedno – svoje vlastite nerve. Ovdje se
susrećemo s čudnim čovjekom: bezumlje kao bunt protiv stroja. Patologija u
slikarstvu, patologija u svim oblastima osobnog života. Ovdje stroj ne samo da pobjeđuje
čovjeka, već i ubija, uništava ga.
U civiliziranim državama porodica je u suštini razrušena. Emocionalna
ohlađenost savršenog čovjeka ogleda se prije svega u biti porodice. Supruzi
postaju partneri, a s partnerom se lako razilazi. Gradovi u tehnološkim
zemljama pretvaraju se u nekakve ogromne države, pa je široko polje stalnih
stresova od kojih se čovjek ne može zaštititi i na koje se ne može naviknuti.
Sve to drži život u stalnoj napetosti, to jest stalno slabi i crpi psihički i
nervni sustav čovjeka.
Ako zvijer stavite u kavez i stvorite joj najbolje uvjete, isključivši joj samo
jedno – slobodu, zvijer će ubrzo propasti. Čovjek u gradu je čovjek lišen
slobode, podčinjen tehničkim ritmovima. To je čovjek koji se guši od
informacija, i to vještačkih i prefinjenih informacija. Život u velikom gradu,
u vrtlogu, stalnoj žurbi, život pod pritiskom i u buci, koja djeluje na čovjeka
kao otrov, jest opstanak u ekstremnim uvjetima. Mi još ne govorimo o psihičkom
polju takvih gradova, o atmosferi zasićenoj strastima i bezumljem. Realno
osjećamo tu stvarnost, posebno kad izlazimo iz grada ili ulazimo u njega.
Tehnička civilizacija je otela čovjeku prirodu. Ona ju je strpala u parkove i
nacionalne parkove i pokazuje ih suvremenim ljudima kao eksponate muzeja. Čovjek
osjeća svoju organsku vezu s zemljom, biljkama, živim stvorenjima, planinskim
potocima, vjekovnim drvećem, ali on uvijek ostaje kao tuđa gromada, monstrum
napravljen od stakla i betona. Zato je civilizacija unesrećila i čovjeka
učinila bezvoljnim. Mnogi vide dobrobit u ovom ili onom političkom sistemu,
društvenim strukturama, dobrotvornim organizacijama i dr. , ali
političko-društvena uređenja su dolazila i odlazila, nicala i propadala, a
ljudi ostajali ipak nesretni. Zlo i nepravda na zemlji nisu se smanjivali.
Ako i možemo primijetiti nekakve promjene u ljudima tokom povijesti, to je –
sve veća moralna entropija kao bitka materijalizma i društvenih oboljenja koja
je u naše vrijeme primile karakter epidemije. Sve društvene utopije završavale
su se neuspjehom, djelomično zato što nisu uzimale u obzir tako očigledne i
univerzalne činjenice, kao što je iskvarenost čovječje prirode, sklonost prema
grijehu, kao demonski impuls koji živi u dubinama čovjekovog srca.
U vijeku tehničke civilizacije, koju nazivaju vijekom ''emancipacije i
oslobođenja'', čovjek se, ustvari, emancipira i oslobađa od mračnih principa,
od moralnih normi, od glasa vlastite savjesti. Ako se sreća sastoji u
unutarnjem duhovnom svijetu čovjeka, onda je kod suvremenog čovjeka taj svijet
osiromašen i sužen do krajnosti. Posebno u tehnološki razvijenim zemljama, gdje
ljudi čak liče jedni na druge. Njih kao da je iskompleksirao i isprogramirao
jedan nevidljivi hipnotizer: oni dobivaju informaciju, ogromnu po obimu, u
stvarnosti ipak jednostranu i primitivnu. Ona liči na ponavljanje jednog te
istog scenarija s malenim razlikama u izgledu. Alternativa ovome je svijet
fantastike s uobičajenim filmovima užasa, ali u suštini, to je završeni,
zakodirani demonski svijet.
Kažu da ogromni vodopadi privlače ljude sa slabom psihom; kod njih se
pojavljuje neobjašnjiva želja da se bace u vodopad kao bi se predali
sudbonosnom valu – tako isto izgled zmije opčinjava i sebi privlači zvijeri. I
ovdje (s ekrana televizora) mi vidimo nešto slično – bijeg u bolest, u
kaos, u bezdušje. Karakterističan je siže filmova – osvajanje zemlje od strane
vanzemaljaca, grude trupova, eksplozije zgrada. Ovdje se podsvjesni osjećaj
duše oblači u simbole i likove – to je sagledavanje da su zemlju osvojili
demonu, došljaci s onoga nevidljivog svijeta, iz onih tamnih bezdana koje mi
nazivamo paklom. To je osjećanje da treba nekuda bježati, da su gradovi
osvijetljeni električnim plamenovima – klopka u koju su natjerali ljude,
ogromno groblje duha. I ovdje je tragika apokaliptičkog vremena.
Više
služenje čovječanstvu
Osnova kršćanskog morala je ljubav, sjedinjenja s
pravdom. Sveti Dionizije Areopagit piše da su za spasenje potrebni pravilan
cilj, dostojan predmet i čista sredstva, to jest – jedinstvo cilja i sredstva.
Pravda – to je svojstvo ljubavi kao njen vanjski omot. Ljubav – to je sadržaj
pravde, njen život. Bez pravde se ljubav pretvara u slijepu strast, bez ljubavi
pravda postaje stroga kazna.
Teolozi, otkrivajući simboličko značenje Križa, govorili su, da mi ovdje vidimo
sjedinjenje pravosuđa i milosrđa.
Nama mogu prigovarati da evanđeoske zapovijedi ljubavi i pravde prihvaćaju sve
konfesije i sekte. Zašto Pravoslavlje smatra da ovo učenje u čistom i
nepovrijeđenom obliku čuva samo ono? Zar rimokatolicizam i protestantizam
nemaju razgranatu mrežu dobrotvornih organizacija na svim kontinentima? Zar oni
nisu pokazali svijetu samoprijegorne misionare? Ovo pitanje je vrlo važno, te
ga je potrebno razmotriti ne na planu socijalnog odraza, već u njegovoj
mističnoj dubini.
Počet ćemo od toga da rimokatolicizam drukčije nego Pravoslavlje razmatra
tragediju čovjekovog pada u grijeh i njegove posljedice.
Prema rimokatoličkom učenju, grijeh je lišio čovjeka natprirodne
milosti i time sasvim unio određeni nesklad u njegov psihički život, ali
prirodne sile duše ostale su nepovrijeđene. Na taj način na strasti se gleda ne
kao na bolest duše, već kao pretjeranost i zloupotrebu. Takvo učenje prikriva
katastrofalne posljedice grijeha, lišava duhovnu borbu s grijehom i demonskom
silom one napregnutosti, stalnih podviga i budnosti, koji su karakteristični za
istočne askete.
Učenje o stalnoj unutrašnjoj molitvi, o iskorjenjivanju strasti, o pokajanju
ili obraćenju kao osnovi duhovnog života, istiskuje se vanjskim podvigom i
društvenim služenjem. To postaje posebno očigledno kroz uspoređivanje
pravoslavnog i rimokatoličkog redovništva kao glavnih pokazatelja crkvenog duha.
Redovništvo na Istoku je, prije svega,
unutrašnji život, odricanje od svijeta, težnja k stalnom općenju s Bogom.
Rimokatoličko redovništvo je izraz društvenog služenja Crkvi, a pošto su njegovi
načini raznoliki, onda je redovništvo (jedinstveno na Istoku), na Zapadu stvorilo
mnoštvo redova tj. redovničkih općina s različitim pravilima. U Rimokatoličkoj crkvi redovnički asketizam je odmah primio oblik reda i rada, to jest organizacije.
Rimokatolicizam smatra prirodne duševne sile nepovredivim, te svoju
propovijed počinje prizivanjem na ljubav. Ali na ljubav bez prethodnog
očišćenja srca od strasti, što je ljubav duše a ne duha. Ona može biti vatrena
i snažna, lijepa i emocionalna; ona može nositi u sebi mnogo brige o patnjama
drugih i nježnosti, ali to je zemaljska ljubav, zasnovana na solidarnosti i
dugu, ona je razblažena osjećajnošću i sklona je afektiranju.
Pravoslavlje započinje propovijed pozivanjem na pokajanje ili obraćenje. Samo
dugim putem očišćenja duše od grijeha budi se čovječji duh i srce osjeća ljubav
i patnju kao novi život, kao osjećaj ni s čim usporediv, kao djelovanje
samog Boga u srcu čovjeka. Ta ljubav je lišena potresnih emocija, ona je
tiha i duboka, njena osobina je ljubiti Boga svim srcem svojim, a ljude kao
sliku i priliku Božju. Duhovna ljubav je djelovanje milosti jer nosi u sebi
Božju svjetlost preobraženja i ozaruje svijet odbljescima te svjetlosti.
Želimo reći da se pod riječ ''ljubav'' mogu svrstati razna stanja. Ljubav
zavisi od čovjekovog pogleda na svijet, od podviga njegove vjere, od mjere očišćena
njegova srca, od prebivanja u Crkvi tj. uključenosti u njenu mistiku i asketiku.
Sveti apostol Ivan evanđelist nazvao je Boga ljubavlju: Bog je ljubav (1 Iv 4,8); Krist je rekao da Bog jest Duh: Bog je duh. (Iv 4,24) Najviši
oblik ljubavi je duhovna ljubav sačuvana u životu Crkve. Pravoslavlje uči da
Kraljevstvo Božje ''nije od ovog svijeta'', dok je zemaljski put – samo put, pa
je ono ''Kraljevstvo …'' slobodno od svjetskih predstava i predrasuda, od
njegovih sklonosti i običaja.
Rimokatolička crkva hoće da izgradi Kraljevstvo
Božje na zemlji. Ona je široko otvorila svoja vrata za svjetsku kulturu, za
svjetsku umjetnost; ona nastoji da iskoristi dostignuća nauke i filozofije, da
proširi utjecaj na politiku, da razradi socijalna pitanja. Zato pojmovi istine
i pravde dobivaju strateški karakter, težeći da Crkvi pruže svjetsku kulturu;
rimokatolicizam pada samo pod utjecaj te kulture, gdje je umjesto pravde –
nešto slično pravdi, gdje je istina povezana s evolucijom Crkve, to jest, nosi
relativan karakter postupnog procesa. Za Pravoslavlje su istina, Krist i Crkva
živo mistično Tijelo Krista. Prema pravoslavnom učenju, Crkva je uvijek imala i
ima punoću Duha Svetoga, te su kriteriji istine u Pravoslavlju čvrsti i
nepromjenljivi.
Što se pak tiče protestantskog svijeta, on se odrekao asketizma drevne Crkve, i
zato su ljubav, istina i drugi dojmovi za njega postali subjektivni psihološki
ogledi i osobne predstave. Udaljivši se od jedinstvene Crkve još dalje od
rimokatolicizma, on je izgubio sve subjektivne kriterije. Njegova mistika se
zatvorila u krugu individualnih ogleda. A, treba znati da mistika bez askeze
lako prelazi u vizionarstvo ili magiju.
Rimokatolicizam i protestantizam dali su svijetu što su oni imali. Pokušali
su i pokušavaju da patnja i nesreća na zemlji bude što malje. Ali siromašnih,
gladnih i bolesnih nije manje; a ako se govori o duševnim bolesnicima, onda ih
je više – pate i bogati i siromašni, čitav svijet sliči na obnaženi nerv, koji
se skuplja u grozničavom bolu. Divno je djelo utješiti čovjeka koji je izgubio
nadu, nahraniti gladnoga, ukazati pomoć bolesnom, a to neće pomoći da se izvede
čovječanstvo iz ćorsokaka u koji je upalo – da se zaustavi proces moralne i
duhovne atrofije, da se odstrani katastrofa prema kojoj vuče, izgleda, čitav tok
ovozemaljske povijesti.
Pravoslavlje nosi u sebi silu koja može da se suprotstavi svjetskom zlu,
svjetlost koju nije shvatio i odbacio je zapadni svijet, označivši je nazivom
''hereza palamita''. Ova svjetlost askeze i sagledavanja čini čovjeka sretnijim
usred svih patnji, slično Kristu kad je sišao u pakao i ispunio radošću duše
umrlih.
Drevni kršćanski pisci, a među njima i oni koji su pripadali zapadnom svijetu
govorili su da je jedino dobro Bog, jedino zlo – grijeh, sve ostalo su
međuprostori stanja i situacija. Zato Pravoslavlje sa svojim promatračkim
karakterom, učenjem o unutarnjoj molitvi i samoći, vrši najveće služenje
čovječanstvu, ono čuva Taborsku svjetlost, otkriva put za stjecanje te
svjetlosti.
Kako
govoriti o vjeri
Na što pravoslavni treba obratiti pažnju u razgovoru s
nevjernikom?
Ateizam nije posljedica naučnih traganja iz sljedećih razloga:
1. Mi imamo posla ne s univerzalnom naukom, već s naučnim granama koje imaju
tendenciju k usitnjavanju i umnožavanju. Ni jedna od ovih grana ne može
govoriti u ime čitave nauke.
2. U svakoj naučnoj oblasti postoje različite hipoteze i teorije koje
pokušavaju da sistematiziraju i objasne faktički materijal. Ove teorije su
protivne i često jedna drugoj suprotstavljene. Koja je od ovih uzajamno
isključivih teorija istinita, a koja lažna, čovjek određuje na osnovu vlastitih
predstava. Ako bi čak svi naučnici svijeta stvorili jedinstvenu univerzalnu
teoriju, ni ona ne bi mogla biti valjana, pošto se hipoteze i teorije oslanjaju
na postojeći faktički materijal, a on se stalno širi, pa povijest nauke i je
povijest rađanja i umiranja ideja i predstava. Eksperiment ne može nikad biti u
potpunosti završen, a posljednja riječ nauke je postati njena završna riječ.
3. Nauka ima posla s procesom, a pogled na svijet s oblasti uzroka i ciljeva,
koji se nalaze izvan granica eksperimenta i za nauku zauvijek ostaju tajna.
Nauka otkriva i bilježi uzročno-posljedičnu zakonomjernost među pojavama, ali
sam pojam zakona za nju je nedostupan; ona ne može objasniti pretvaranje kaosa
u zakon i svrsishodnost. Nauka ima posla s materijalnim svijetom, zato ne može
ni potvrditi ni opovrgnuti postojanje drugog, duhovnog, bića, nauka izučava
predmet u njegovim pojavama (fenomenima); svaki predmet ima mnoštvo osobina i
atributa, pa ostaje za nauku saznavani, a ne saznani objekt.
Pogled na svijet ne proističe iz naučne informacije, već zavisi od duhovnog
stanja, volje i moralnosti čovjeka. Veliki naučnici, koji su ovladali jednim
naučnim vidokrugom, pridržavali su se različitih religioznih i filozofskih pogleda
na svijet. Pogled na svijet se ne može zasnivati na filozofiji; sami filozofski
sistemi zasnivaju se na nedokazanim postulatima. Logika kao metoda filozofije
nema jedinstvenog sistema, u njoj, kao i u drugim oblastima nauke, postoje
različite škole i pogledi. Ako filozofija naziva sebe naučnom, onda ona mora da
uopćava naučne teorije svoga vremena, a pošto se naučne predstave stalno
mijenjaju, onda i izvodi iz njih ne mogu biti nepromjenljivi. Ako filozofija
nema odnosa prema nauci, onda je ona samo subjektivna čovjekova predstava,
ograničena u vremenu i prostoru, iskustvu i potencijalu stvaralačkih sila. Čisto
mišljenje uopće ne postoji u prirodi. Čovječji razum se nalazi pod moćnim
impulsima, predstavama, željama i strastima. Odnos svijesti prema podsvijesti
može se zamisliti kao ledeni brijeg čiji je vrh iznad površine mora, a osnovna
masa ledene planine pod vodom i ostaje nevidljiva. Subjektivizma ima u
filozofiji još više nego u nauci: svaki istaknuti filozof teži da stvori svoju
vlastitu školu.
Na što mora obratiti pažnju pravoslavni u razgovoru s agnostikom i skeptikom?
Agnosticizam i skepticizam je izmicanje od problema. Sile čovječje duše, njene
urođene sposobnosti za saznanjem ne mogu se svesti na gole logičke razloge.
Nama su poznati vidovi gnozisa (poznanja) kao što su instinkti i instikcija,
nama je poznat emocionalni gnozis koji je osnova umjetnosti.
Ako se samo jednim naporom razuma ne može spoznati istina i on u ovom pokušaju
trpi poraz, onda se treba obratiti drugim mogućnostima duše. Ako je za skeptika
i agnostika jednako nepouzdano postojanje i nepostojanje Boga, onda ga treba
posavjetovati da se obrati uvjetnom obliku molitve makar i ovakvoj:
''Gospodine, ja ne znam postojiš li, ali ja hoću da znam istinu. Ako Ti
postojiš, onda mi se pokaži''. Ako bude iskren u takvoj molitvi i ako bude
vidio život sukladan zapovijedima Evanđelja (čiju vrijednost većina agnostika
priznaje), onda će mu biti dat odgovor prema riječi Božjoj: Molite i dat će vam se! Tražite i naći
ćete! Kucajte i otvorit će vam se! (Mt 7,7)
Treba posavjetovati skeptika i agnostika da se obrate vlastitom srcu, da počnu
razvijati mistične osjećaje, koji su, premda u slabom stupnju, ipak prisutni u
njegovoj duši – gotovo isto tako kao što reanimiraju, vraćaju u život čovjeka
čije se disanje jedva čuje.
Sumnja može biti etapa nezavršenog traženja, ali sumnja može biti i
dogmatizirana u svojevrsni pogled na svijet; tada ona postaje bjekstvo od
istine: čovjek, još ne završivši bitku za svoju vlastitu dušu, žuri da izbaci
bijelu zastavu kapitulacije.
Riječ ''ne znam'' može imati dva nastavka: ''ne znam, ali hoću da znam'' i ''ne
znam i neću da znam''.
Na što treba pravoslavni obratiti pažnju u razgovoru s hindusom?
1. Najviši oblik postojanja je Božje postojanje. U bramanizmu Bog je kao
živa osoba s kojom se može ulaziti u općenje. Himalajski panteon - to je
personifikacija i oličenje klasičnih sila. Hinduski Apsolut – Braman je
bezličan i bezkvalitativan. Hinduski trimurti – to su tri ritma postojanja:
stvaranje, očuvanje i rušenje. Čovjekove ličnosti ovdje nema, teorija o prije-prijašnjem utjelovljenju raščlanjuje ličnost na brahme – psihičke elemente,
koji spajajući se ponovo prave novu individuvu. Na kraju krajeva svi
individualni oblici rastvaraju se u kozmičko postojanje, a kozmičko življenje
iščezava u svijesti Brahama. Vječnost se zamišlja kao dva stanja Apsoluta koji
se smjenjuju, Apsolut u sebi i Apsolut u kozmosu. Tvorevina se okončava
rušenjem, koje ništa ne pomaže postojanju Apsoluta. Na taj način svijet se
zamišlja kao besciljno vraćanje u krug. Svaka množina objektivne stvarnosti je
iluzija. Postoji samo jedan Brahman, koji stalno pravi i ruši svjetove,
Čovječji duh atman – je jednorodan apsolutnom duhu Brahmanu, vanjska predstava
o mnoštvu bića je plod iluzije, fantazije i neznanja. ''Ja sam ti, ti si on
(Brahman)'', jest postoji samo jedan Apsolut, a povijest svijeta – to je
kozmička tragikomedija, čiji je autor, akter i promatrač sam Brahman pod vidom
mnogih lažnih oblika i maski.
Ovaj pogled na svijet potkopava same osnove morala: etika se pojavljuje u
čovječjim odnosima a u hinduizmu sam pojam o mnoštvu, o tome da postoji realno
''ja'' i ''ti'', različiti jedan od drugog, smatra se iluzornim. Hoćemo li više
voljeti svoju iluziju, hoćemo li mrziti nerealnost koja se pojavljuje pred
našim očima? Zato mudrac voli samo svoj vlastiti atman, svijet za njega uopće
ne postoji. To je teorija krajnjeg samoljublja, i samo nedosljednost samih
hinduista daje im mogućnost da govore o takvim društvenim kategorijama kao što
je pravednost i takvim moralnim kategorijama kao što je ljubav. Kakvu
pravednost i ljubav mogu imati sjenke, koje niču u snovima, koje iščezavaju s buđenjem bez traga i ostatka? Hinduizam podčinjava ''božanstvo'' nekakvim
nad-božanskim zakonima ritma koji prisiljava Apsoluta da ponavlja rad nauka:
čas ispušta iz sebe nit svjetova, čas je ponovo uvlači u sebe. Hinduizam je
pretvorio čovjeka u fikciju. Čovjek uobražava da postoji, a ustvari, njega nema
– postoji samo jedan Brahman. Hinduist je lišen više radosti – osobne ljubavi
prema osobnome Bogu, svome spasitelju – i općenja s Bogom, koje počinje ovdje
na zemlji i traje do vječnosti.
Na što treba da pravoslavni obrati pažnju u
razgovoru s budistom?
Budizam ne predstavlja religiju već više
moralno-primijenjenu filozofiju. Religija je savez čovječje duše s višim
duhovnim bićem. Budizam ignorira sva osnovna pitanja i načela religije:
postojanje Boga, besmrtnost duše, sredstva komuniciranja duše s duhovnim
svijetom itd. Religija je savez između čovjeka i Boga. U budizmu Bog odsustvuje, a čovječja individualnost podleže uništenju u nirvani. Ako za
kršćanina svijet predstavlja arenu borbe dobra i zla, onda je za budistu samo
postojanje zla, zamka iz koje nema izlaza osim samouništenja, uranjanja u
nirvani, gdje se gase osjećaji, misli, želje, gdje, odvlačeći se od vanjskog i
unutarnjeg uranja se u provaliju bez dna, kao što truplo spuštaju u grob.
Učenje Bude pružalo je nepomirljivu i duboku analizu suprotnosti i tragediju zemaljskog življenja. Ali, ono nije našlo izlaza pošto se prije obratilo Bogu
nego čovjeku koji je zalutao u labirintu suprotnosti. Budizam je u svome
apsolutnom zvanju zla došao do kraja ponora, koji nije mogao preći. On kao da
je progonio psihički život čovjeka i ugledao pred sobom truplo od koga se sa odvratnošću okrenuo. Jedini spas od patnji za budizam predstavlja
samo-uništenje. Ali to nije fizičko samoubojstvo, pošto je budizam naslijedio
od bramanizma metempsihozu – teoriju prije utjelovljenja, prema kojoj elementi
duše čine novu dušu i ona dolazi na zemlju u novom tijelu. Budizam hoće da
uništi život kroz uništenje same želje za životom, kroz oslobađanje sebe od
svih psihičkih preživljavanja, kroz nepostojanje Nirvana. Zato budizam
predstavlja najdosljednije i bez ikakve poštede izraženu filozofiju smrti.
Cilj kršćanskog života je općenje s Bogom. Cilj budizma je mir smrti. Budista
ne shvaća zašto je došao na ovaj svijet, tko ga je bacio u more zla i patnji,
što je to: šala ili tragična greška? I zato budista s oholim preziranjem odlazi
iz života još dok je živ.
Na što treba pravoslavni obratiti pažnju u razgovoru s muslimanom?
Islam propovijeda fatalizam, pri kome se slobodno samoopredjeljenje osobe
pretvara u fikciju. Sve je uvjetovano i unaprijed određeno. Božanstvo guta
čovjeka ne ostavljajući mjesta njegovoj slobodnoj volji. Božji promisao u
islamu pretvara se u nesavladivu sudbinu, a životni put čovjeka u ostvarivanje
unaprijed određenog plana: sve što se događa čovjeku, prima se kao
neizbježnost. Takav pogled u njegovom logičkom završetku mora dovesti do
shvaćanja da čovjek nema mogućnosti za moralni izbor. Ali, islam ne dolazi do
toga. Njegovi teolozi razradili su pojam paralelizma, koji dopušta moralnu
slobodu, ali ne moralnu autonomiju. Ovaj pogled podsjeća na shvaćanje svetog Augustina,
koje je Crkva odbacila, i na učenje kalvinista. Proturječnost između moralne
odgovornosti i ograničene slobodne volje islamski teolozi pokušavaju opovrgnuti
učenjem o spasenju svih muslimana. Prema njihovom zakonu pravednosti, muslimani
koji griješe dužni su podnijeti odgovarajuće kazne u zagrobnom životu ali prema
molitvama Muhameda i imama i čitavog islamskog svijeta, čak i najgrešniji
musliman na kraju krajeva bit će spašen. Treba obratiti pažnju na to da u
islamskoj religiji nema posrednika između Boga i čovjeka, a Muhamed je samo
poslanik, tako da se između transcendentnog Božanstva i svijeta nalazi ne
premostiva provalija. I dok je Evanđelje monolitno, to u surama Kurana, posebno među surama mekijskog
(ranijeg) i medinskog (kasnijeg)
perioda postoje proturječnosti. To muslimani objašnjavaju time da je Muhamed
imao pravo da izmijeni ili promijeni svoje postavke, a također da ih zamijeni
drugima. Za muslimana je uopće jedna od karakterističnih osobina istine njena
unutrašnja proturječnost.
Treba istaći i svojevrsnu ''dvojstvenost'' muslimanske religije, koja propisuje
svojim sljedbenicima različita pravila i obaveze prema muslimanima i
nemuslimanima.
Treba posebno istaći pitanje koje se tiče islamskih vjerskih ratova s inovjernima. Može se slobodno reći da se muslimani nalaze u stanju permanentnog
rata s nemuslimanskim narodima, rata u kojem mogu biti privremena pomirenja –
primirja, ali ne mir. Treba također istaći prinudne i nasilne mjere koje
preporučuje Kuran, a koje se tiču pobijeđenih naroda i njihovom prevođenju
u islam. Mi smatramo da je svako nasilje u ime religije, prije svega, uvreda za
samu religiju.
Ne možemo se složiti s mnogoženstvom koje dopušta islam, pošto brak smatramo
savezom ljubavi dviju osoba i njihovim jedinstvom. Muslimanska mistika je
najjasnije izražena u sufizmu, koji je ostavio dubok utjecaj na književnost i
umjetnost Srednje Azije i Bliskog istoka. Ovo učenje je primilo u sebe mnoge
predstave i ideje hinduskih mističkih škola i sekti i zato se koleba između
monoteizma i panteizma. Sufistička (škola) poezija široko koristi alegorije i
erotske likove za izražavanje mističkih doživljavanja. Prema islamskoj mistici
se ponašaju mnogobrojni derviški redovi; oni su zasnovani na zapovijedima koje
djelomično podsjećaju na monaške zavjete, ali se suštinski razlikuju. Izlaz iz
derviškog reda je slobodan, nitko ga ne poriče. Većina pravilnika derviških
redova sadrži upute na takvim asketskim metodama, kao što su post, noćna
bdijenja, poslušnost nastavniku itd. Ali obično se kao najviše duhovno spasenje
ovdje smatra ekstaza, koja se dostiže ritmičkim pokretima, plesovima, a u nekim
slučajevima uzimanjem narkotika. Kod šijita su religiozni praznici praćeni
teatarskim i uličnim procesijama.
Uostalom, treba reći da je, bez obzira na principijelnu razliku između
pravoslavne mistike velike Božje svjetlosti i vještačke egzaltacije
muslimanskih derviša, islam u cjelini sačuvao više elemenata asketizma nego
suvremeni rimokatolicizam, a tim prije nego protestantizam.
Na što treba pravoslavni obratiti pažnju u razgovoru s katolikom?
Apostolska Crkva je, prema svojoj strukturi i samo-izražavanju, saborna Crkva.
Sabor kao najviše predstavništvo svih članova Crkve ostvaruje načelo njenog
jedinstva. Već u apostolska vremena različitost u nekim pitanjima koja su se
ticala misionarstva među poganima nije bila riješena jednim glasom apostola
Petra, već je odlučio sabor. Karakteristično je da je na prvom Apostolskom
saboru u Jeruzalemu predsjedavao episkop Jakov, a ne apostol Petar, i Jakov je
u završnom govoru izveo zaključke Sabora. Sam karakter Apostolskog sabora
svjedoči o tome da je u drevnoj Crkvi saborna odluka stajala iznad autoriteta
bilo kojeg apostola. Da je u drevnoj crkvi postojalo načelo eklisiološkog
monarhizma – primat bezgrješnog po djelima vođe, onda bi ideja sabora kao takvog
bila nepotrebna i besmislena: za sva pitanja dogmatskog i moralnog karaktera
bilo bi dovoljno obratiti se rimskom papi – ''episkopu episkopa'', namjesniku
Krista na zemlji. Okitivši rimskog papu nadčovjekovim osobinama bezgrešnosti u
djelima vjere i morala, rimokatolici ne mogu da objasne proturječnosti u
papskim bulama i pojave, kao što su odricanje od Krista jednog od papa (kasnije
se pokajao i postao mučenik) i kako je papa Honorije primio monofizitsku herezu
(zbog čega je bio osuđen na Šestom saboru Crkve). Crkva ne poznaje
''intelektualnu bezgrješnost'' koja bi zavisila od čina i mjesta življenja. Duh
Sveti svjedoči kroz usta proroka Davida, da je svaki čovjek laž (Ps 115, 2). U
svoj punoći istinu je izrazila ekumenska ili Kristova crkva u njenom sabornom
jedinstvu. Drugim riječima, čistoća vjere je u jedinstvu ljubavi.
Filiokve je s dogmatske točke gledišta hereza (dva izlaska Duha Svetog), a s eklisiološke točke – to je narušavanje sabornog jedinstva; s moralne točke je manifestiranje duha oholosti. Vjerovanje (Simbol vjere) je utvrđeno na Prvom i Drugom saboru Crkve kao čvrsta osnova kršćanskog vjeroučenja.
Crkveni ili ekumenski sabori su zabranili da se Vjerovanje mijenja, skraćuje ili u njega unosi neki dodatak. Rimska crkva je napravila grijeh protiv jedinstva Crkve izmijenivši Vjerovanje i samim time sebe suprotstavila Sabornoj ili Ekumenskoj crkvi.
Provincijalizam se vidi u tome da dio stavlja sebe iznad cjeline, na primjer:
provincija istupa u ime čitave države. Rimski patrijarhat je jednostranim aktom
dogmatskog diktata stavio svoje odluke iznad odluka crkvenih sabora i od načela
ljubavi prešao na načelo vodstva.
U svom povijesnom biću rimokatolicizam vrši stalnu modernizaciju same
Rimokatoličke crkve, prilagođavajući je svijetu koji se stalno mijenja,
njegovoj kulturi i ideologijama, idejama i ukusima. Zato Katolička crkva sve
više i više dobiva karakter utilitarne organizacije. Mistika se ovdje izrodi u
estetizam, a asketika se zamjenjuje dobročinstvom i sociologijom.
Na što treba da pravoslavni obrati pažnju u razgovoru s Židovom?
Središte razgovora treba da je pitanje o Mesiji. Ovdje kao opći izvor služe
knjige Starog zavjeta kao otkrivena istina o Bogu. Treba na osnovu
biblijskih tekstova ukazati da se proročanstvo o Mesiji ispunilo u licu Isusa
iz Nazareta. Treba također ukazati da je kod proroka Mesija propovijedan kao
Spasitelj čitavog čovječanstva – kako Židova tako i naroda koji su živjeli u
poganstvu, i da je tek postupno u sinagogalnom mišljenju lik Mesije primio lik
nacionalnog vođe i osnivača hiliajstičkog kraljevstva na zemlji. Treba ukazati
da se poslije Isusa iz Nazareta u Izraelu pojavio čitav niz lica koja su se
izdavala za mesiju, a ništa nisu donijela svome narodu osim patnje i
razočarenja (npr. Bar – Kohba, koga je jedan od najutjecajnijih rabina – Akiba
smatrao za spasitelja Izraela).
Treba opovrgavati lažno i tendenciozno mišljenje, koje postoji meću Židovima,
da je antisemitizam pojava koja je nikla u kršćanskom svijetu i da je
karakteristična za kršćanske narode. U stvari, antisemitizam je postojao još u
starom svijetu, o čemu svjedoče antički povjesničari i pjesnici. Antisemitizam
postoji među muslimanima i među predstavnicima drugih religija; mnogi ideolozi
ateizma bili su antisemiti; fašistička partija, koja je neprijateljska po
svojoj ideologiji prema kršćanstvu, uzela je antisemitizam kao svoj politički
program. Mi se uzdržavamo od analize ove pojave i tek ukazujemo na činjenice.
Treba obratiti pažnju na to da je ideja o gradnji na zemlji hilijastičkoga
kraljevstva na čelu s vođom – Mesijom i prijestolnicom u Jeruzalemu poslužila
kao uzrok materijalizacije duha naroda. Ako je drevni Izrael ujedinjen oko
Jeruzalemskog hrama vidio svoju glavnu misiju u očuvanju jednobožja među
poganima svijeta i Kraljevstvo Mesije primio kao kraljevstvo svih naroda,
spoznavši istinskog Boga, onda se sada stanje promijenilo: narod, uzevši
ovozemaljsku ideju teokratske države razvio je burnu djelatnost na ovome planu.
Ako drevni Izrael nije dao svijetu velike filozofe i naučnike, nije ostavio
praktično nikakvog traga u svjetskoj literaturi, ipak se suvremeni Izrael
manifestirao u svim oblicima nauke, književnosti i umjetnosti. Ali je li to
preporod ili je to samo transformacija ranijeg duhovnog potencijala na nižem
duševnom nivou? Mi smo skloni pomislima da je, izmijenivši pojam i predstavu o
Mesiji, židovski narod iščupao iz sebe glavni stup Biblije i počeo
razmišljati materijalizirano, u zemaljskim kategorijama.
Antisemitizam kao povijesna pojava je bio nepoznat u vremenima izraelskih kraljeva
i Babilonskog ropstva. Židovi su zauzimali značajne položaje u Asirskoj i
Babilonskoj imperiji i ptolomejskom Egipatskom kraljevstvu. Ali od vremena
rabizma narasta antisemitizam. Je li to podudaranje ili psihološka činjenica?
Treba primijetiti dvojnost u moralu Talmuda, koji preporučuje jedne norme u uzajamnim odnosima Židova, a
druge između Židova i ostalih naroda. Ovo treba usporediti s zahtjevima
Evanđelja da se bude pravedan i milostiv prema ljudima nezavisno od njihove
nacije i vjeroispovijesti, i da se vole i svoji neprijatelji. Evanđelje daje
opće moralne osnove za život čovjeka i uz to se stara da probudi njegov
unutrašnji moralni osjećaj – glas njegove savjesti. Židovstvo regulira čovjekov
život čitavim sustavom propisa, pa etiku i moralnost iz unutrašnjeg osjećanja,
iz potrebe samog srca, on čini skolastičkim sustavom, zasnovanim na
kauzalističkom principu (odgovori na sve moguće slučajnosti). Ali, rekli bismo,
glavna greška rabinima je talmudsko-kabalistička predstava o tome da je Bog stvorio
Židove, a 72 niža duha – ostale narode svijeta. To kasnije predanje, koje se
protivi duhu i slovu Biblije, vodi
ka dogmatiziranju nacionalizma. Čovjek koji je prisvojio ideju prvenstva i
izabranosti, gubi najveću vrijednost svoga života – sposobnost da voli sve
ljude kao djecu jedinstvenog Oca i da u svakom čovjeku vidi lik Božji. Ljubav,
koja je svedena na svoju porodicu, svoju naciju, dobiva egocentrični karakter,
i gubi mističku dubinu.
O
kulturi općenja
Jedan od najvažnijih vidova religiozne moralnosti
je kultura općenja. To je umijeće mirno saslušati drugoga, iako se njegovo
mišljenje ne slaže s tvojim ili mu se čak suprotstavlja. Prisustvo milosti
Božje u čovječjoj duši čini da je nemoguće uvrijediti ili poniziti bližnjega.
Etika se manifestira kroz uvažavanje. Riječ ''kultura'' potiče od riječi
''kult'' što znači ''cijenim'' i ''poštujem''. U danom slučaju, visina kulture,
naravno i duhovne kulture, sastoji se u umijeću da se u svakom čovjeku vidi
obličje i izobraženje Božje – osoba koja ima svoj pogled na svijet, svoje
moralne kriterije, svoj duhovni svijet.
Kada dva sugovornika govore o religiji i njihov pogled na svijet se ne
podudara, razgovor treba da dobije oblik uzajamnog traženja istine: prvo se
treba izjasniti u čemu se slažu u pogledima, a u čemu se razilaze. Zatim treba
naći zajedničku kriteriju istine i mirno razmotriti nedoumice, pitanja,
probleme, val za valom, ne silazeći s te platforme. Takva platforma može biti
sve učenje Crkve, tekst Biblije ili samo Novi zavjet. Ako se religiozna uvjeravanja
zasnivaju na raznim knjigama Biblije, vedama, Kuranu, onda treba
istaći osnovne osobine istinitosti, za što očevidno moraju služiti: unutrašnja
neproturječnost teksta, visoko učenje o Bogu i moralu koji odgovara tome
učenju, treba razmotriti povijest nastanka tih knjiga i dr.
Da bi odgovorili svome sugovorniku na valjan način treba ga umjeti saslušati
mirno, shvatiti što on hoće, istaći glavni naglasak njegovih pogleda na svijet.
Zatim upitati je li on pravilno shvaćen, da mu ne pripisujemo ono što on nije
mislio i uopće nije htio govoriti. A ako on potvrdi da smo ga pravilno
shvatili, onda već u početku moramo označiti u čemu se slažemo, što odobravamo
u njegovim stavovima.
Pa dobro, nema čovjeka koji bi bio u svemu kriv (bogougodni Makarije Egipatski
pohvalio je za revnosnost idolskog žreca koga je vidio da je nosio na svojim
ramenima teško brvno). Označivši tačke zbližavanja, tj. stvorivši određenu
psihološku vezu, kada nas sugovornik prihvaća ne kao protivnika nego kao ugodno
lice koje se trudi da ga shvati, treba se veoma korektno dotaći točaka
razilaženja i predložiti da se zajedno razmatraju (originalna) obična djela.
Velika etička i psihološka greška je zaključak apriori, prije dokaza, kada se
umjesto dokaza istakne vlastiti autoritet, koji uopće nije obavezan za druge.
Zatim sam sugovornik treba da napravi zaključak, a ako se muči, tada ne treba
insistirati: čovjek će se kasnije sam vratiti tim istim problemima. Ako je čak
pod utjecajem nepobitnih činjenica sugovornik prinuđen da se suglasi, kao da je
izbačen s ringa na turniru, onda ovo slaganje obično biva neuvjerljivo i on će
tražiti revanš za poraz i naći (poslije razgovora) nove argumente i činjenice
koje opovrgavaju tvoje mišljenje. Snaga Sokrata je bila ne samo u njegovoj
pameti i razmišljanju, nego i u metodu. On nije govorio za sugovornika, već,
ostavljajući mu slobodu da pravi svoje zaključke, zadavao mu sugestivna pitanja
i potkrepljivao ih odgovarajućim primjerima.
Kritičke primjedbe sugovornika treba primati mirno, i ako su ispravne, odmah se
složiti.
Razgovor postaje besmislen ako dozvolimo da se pretvori u spor, u svojevrstan
verbalni duel, u kome nanosimo i dobivamo udarce, ne zadobivajući ništa. Tada
se dijalog pretvara u dva monologa – svako govori ne slušajući sugovornika, a
ako čuje, onda s jednim ciljem: pošto-poto opovrgnuti ga. Kao svjedok duhovne i
moralne zakržljalosti čovjeka služi njegov nepravilan stav, ili, prostije,
''poza'' u razgovoru.
1. Poza ''učitelja'' – čovjek govori s drugim s osjećanjem nadmoći. On ne
sumnja u to da zna više od svojih sugovornika, da je pametniji od njih, da
bolje zna ono što je potrebno čovjeku. Njemu se čini da je njegova obaveza da
uči druge, a drugi da uče. Takvi ljudi čine to čudnom samouvjerenošću, čak ne
shvaćajući da njegova pretjerana samouvjerenost u njihovim riječima odbija srce
sugovornikovo.
2. Poza ''državnog javnog prokuratora'' – čovjek sebe smatra višom instancom u
sudbini drugoga. On stalno ukazuje na nedostatke sugovornika, lovi ga na
proturječnostima, kao lopova koji je stavio ruku u tuđi džep, razotkriva,
negoduje i iznosi ''prigovor'' uopće ne shvaćajući da to nije u njegovoj
nadležnosti. Misli da donosi dobro čovjeku otvarajući mu oči na samog sebe. On
smatra da mu jadni grešnik mora samo zahvaljivati pouci. Želja da se
ispravljaju drugi često poprima karakter stalnog svraba kao kod mučnih kožnih
oboljenja.
3. Poza ''sveznalice'' i ''savjetnika'' – čovjek je spreman da pruži savjet i
recept za sve slučajeve života. Obično su to bliski ljudi koji mnogo govore
zato što malo znaju i još manje misle. Spremni su da daju savjete, pošto ne
osjećaju odgovornosti za svoje riječi. Ovi ljudi se upliću u tuđe poslove,
smetaju drugima budući potpuno sigurni da im pokazuju veliku pomoć. A oni sami
tuđe savjete ne primaju. Kada se njihovi vlastiti poslovi završavaju neuspjehom
(a to se često događa), onda oni razotkrivaju sve osim sebe samih.
4. Poza načelnika – čovjek govori tako kao da daje naredbe svojima podčinjenim.
On želi da bude mali ''kralj'' u svojoj porodici, među prijateljima ili,
jednostavno, sa sugovornikom. Ove ljude karakterizira poštovanje svoje vlastite
osobe i nepoštovanje prema svima ostalim. Oni bestidno hvale sami sebe, pričaju
o svojim vlastitim dobročinstvima, koja najčešće i ne postoje. Jednu te istu
frazu ponavljaju po nekoliko puta da bi je memorirali u pamćenje sugovornika. U
odnosu prema drugima ponavljaju odlučnost i nezahvalnost. Oni, izgleda, iskreno
smatraju da je za druge ljude velika sreća što mogu disati s njima.
Sugovornika ne slušaju i mogu ga prekinuti pitanjem koje se uopće ne odnosi na
dotičnu stvar.
Zaustavio sam se na ovih nekoliko psiholoških tipova samo zato što mi sami
često, ne kontrolirajući sebe, činimo to isto. Zato se u razgovoru treba
sjetiti kakav ne treba biti i što ne treba činiti. Oholost je u stanju srušiti
sve psihološke mostove, među sugovornicima i podijeliti ih na neprijateljske
tabore.
Čovjek mora biti korektan, tim prije ako je razgovor o religijskoj temi. Naše iskustvo Božje slave treba da se izražava u našem životu posredstvom ispunjenja
volje Božje, to jest u zapovijedima, a ne preko netrpeljivosti prema onima koji
drukčije misle i drukčije vjeruju. Grubost često prikriva u sebi slabost
argumenata, a nadutost i oholost – nizak intelektualni nivo. Postoji engleska
poslovica koja govori da praznine koje se formiraju u ljubavnoj korpi ispunjava
oholost. Ako razgovor poprimi nekorisne oblike kad je riječ o pogrešci
sugovornika, treba staviti primjedbu da je o ozbiljnim stvarima potrebno
govoriti ozbiljno; a ako to ne bude prihvaćeno, treba prekinuti razgovor jer
nekorektnost u takvim slučajevima često prelazi u nepristojnost i može se
završiti uzajamnom uvredom i razilaskom.
Više
misliti i manje govoriti
Premudri Salomon u jednoj od svojih priča rekao
je: Obilje riječi ne biva bez grijeha, a
tko zauzdava svoj jezik, razuman je. (Izr 10,19) Ovdje je stvar ne samo u
tome što nekontrolirani jezik obavezno dopusti greške i lapsuse, već još i u
drugom: brbljanje je rađanje oholosti i neznanja.
Ohol čovjek je umno ograničen. Za njega se sva mudrost svijeta nalazi zatvorena
u njegovoj lubanji, pa on smatra svojim dugom da obradi i usreći ljude u
okruženju bogatim darovima, razumije se, ne zlatnim, već riječima. Ohol čovjek
ne shvaća da se iza granica njegovog malog i hvalisavog razuma prostire
nepregledna oblast nevidljivog i nepoznatog, kao što je iza obale otoka –
oceanska pučina. Visoka kultura misli dolazi do granica samoodricanja, ne kao
skepsa i agnosticizam, već kao realno sagledavanje svojih mogućnosti. Iz
razloga što će kulturniji čovjek opreznije koristiti riječ, u tome on jasnije
vidi svu slabost i uvjetovanost naših uopćavanja i zaključaka, svu ograničenost
i netočnost informacije koju dobivamo. Zato on prvo razmišlja, pa tek kasnije
govori, a pošto je misliti teže nego govoriti, onda je za razmišljanje i
prethodnu provjeru misli i rasuđivanja potrebno vrijeme. Zato u razgovoru takav
čovjek pravi pauzu prije nego što odgovori, i uopće se u razgovoru više trudi
da sazna nešto novo nego da razuvjerava drugoga.
Oholome čovjeku se čini da nema što da saznaje, on je siguran u nepogrješivost
svojih mišljenja, on negoduje što mu se suprotstavljaju, i obično nastavlja da
razvija svoju misao, čak ne trudeći da shvati sugovornika, svakog trenutka
prekidajući ga. Obično kod takvih ljudi odsutna je čvrsta logika. Oni ne streme
njoj i čini im se da im njihova osobna nadmoć, nadmoć nad drugima daje pravo da
govore autokratski. Ovdje umjesto logike mjesto zauzima uvjerenost u svoju
ispravnost koja se izražava emotivno u nekom teatralnom tonu, tako da se čini
kao da čovjek recitira Brjusovljevu pjesmu Asargadon: ''Ja sam vođa zemaljskih
kraljeva i kralj – Asargadon.''
Za razmišljanje, rekli smo, potrebno je vrijeme to jest šutnja. Riječ
izgovorena prije vremena liči na kiselo grožđe, koje ne sadrži ništa osim koma.
Zato se opaža paradoks: tko puno misli – malo govori, tko malo misli – puno
govori. Jedan čovjek obrađuje riječi kao metal. Drugi pušta riječi kao mjehure
od sapunice nikakvog truda: kao što dim daje cigareta i mjehure sapunasta
pjena. Riječ uopćava. Što s većom informacijom čovjek vlada, to mu je više
vremena potrebno za njeno uopćavanje. A što manje zna, time mu je manje
potrebno kočionih elemenata. Čovjek koji mnogo i stalno priča, postupno
prestaje učiti da misli. Kod braće Grim ima basna ''Dva bureta.'' Jedno se
kotrlja kaldrmom tiho, zato što je do vrha napunjeno vinom, drugo tutnji
zveckajući o kamenje jer je prazno. Ovu basnu brbljivci smatraju osobnom
uvredom i, uopće, ne cijene nešto posebno braću Grim.
Već je Kant s ironijom govorio: ''Najveći izum 19. stoljeća je umijeće suditi
o knjigama ne čitajući ih.'' Brbljivac može ne samo da sudi o svemu, već da se
spori i dokazuje, u potpunosti se oslanjajući se na svoju pronicljivost. Ako mu
se činjenice suprotstavljaju onda tim gore za činjenice. Kažu da je grof
Hvostov, ne samo za svoja sredstva izdavao opširne zbornike svojih stihova, već
ih je osobno i kupovao.
Sve veliko završava se u šutnji. Šutnja je
strahopoštovanje pred tajnom. Religija kao unutarnji život je oblast šutnje,
ali čak i u nauci velikim otkrićima predstojala je šutnja. Njutn i Kepler
provodili su usamljenički način života. Mendeljejev se tjednima zaključavao u
svome stanu i nikoga nije primao. Ajnštajn je govorio da je svoju teoriju
stvarao ploveći čamcem po jezeru u samoći.
Ljudi koji su provodili svoj život u debatama i sporovima, u suštini, nisu
stvarali ništa. U najboljem slučaju, mogli su postati epigoni i popularizatori
tuđih misli i ideja. Mogu nam ukazati na primjer antičkih filozofa, koji su se
sastajali radi diskusija kod atinskog Akropola ili su organizirali javne
diskusije. Ipak, pitagorejci i platonisti učili su se ne samo govorenju, nego i
šutnji. I više od toga, kod pitagorejaca je trogodišnja šutnja služila kao
obavezan uvjet da se stupi u njihov savez.
Pametan čovjek izbjegava sporove. On shvaća da su ideje aksiomatične
(ontinomične), i čovjek mora biti iznutra pripremljen da bi ih prihvatio. Mudar
čovjek razmišlja o riječima, a pričalica ih sipa kao pijesak iz mješine. Već je
drevni pjesnik rekao: ''Udar bubnja zaglušuje zvukove flaute, a krikovi pijetla
slavujevu pjesmu.'' Nećemo se upuštati, od čega je napravljen bubanj, a od čega
flauta.
Puno riječi oduzima snagu kod molitve, lišava mišljenje usmjerenosti,
koncentracije, nadima čovjekovu dušu. Često nepromišljene riječi i šale
lišavaju ga prijatelja. Puno riječi pustoši dušu i, prema kazivanju svetih
Otaca, milost ostavlja takvog čovjeka kao što golub odlijeće od skloništa gdje
se loži peć, da ne bi isprljao svoja krila čađu i gareži. A gubitak milosti je
najveći od svih gubitaka. Sveti Oci govore: ''Usamljenost sabire, a riječi
rastavljaju.'' Usamljenost je tajna budućeg vijeka. U usamljenosti dolazi do
susreta duše s Bogom. Gospodin je rekao: A
kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan
sudnji (Mt 12,36), to jest za svaku suvišnu i praznu riječ, a koliko je
zlih i lažljivih riječi u ogovaranju! Zato će kao tužilac čovjekov na Strašnom
sudu postati njegove vlastite riječi. Sveti Oci govore: ''Šuti o onome što ne
znaš. Ne tvrdi ono u što nisi uvjeren. A o onome što znaš govori kratko. Što
više med je ukusan u malim količinama, a u velikom izaziva mučninu.''
Kada bi znali da nam se riječi vraćaju, uopćeno govoreći, kao bumerang,
shvatili bi da čovjeku nije dat samo jezik da bi mogao govoriti, već i usne da
bi zadržale bujicu riječi. Šutnja je teška. Jedan od svetih kaže da nekoliko
godina treba čovjeku da bi se naučio govoriti. ''No nekoliko desetljeća ja se
učim šutnji! I još nisam do kraja osvojio tu vještinu.''
Što
je gore: šala ili grdnja
Dva grijeha, gledajući izvana suprotni jedan
drugome, zasmijavanje i psovanje, imaju puno zajedničkog. Sveti Ivan Zlatousti,
govoreći o pogubnosti ovih grijeha koje oskvrnjuju dušu čovjeka, uspoređuje
jezik lakrdijaša i psovača kada počinju da se bore, s rukom namazanom đubretom,
kojom čovjek hoće da dodirne ogrtač Gospodinov.
Šale i psovke čine karikaturu od čovjeka. U svakoj šali je ismijavanje nad
ljudskom osobom, njeno ponižavanje, osvinjavanje čovjeka, težnja da se zamijeni
njegovo lice nakaznim licem, kao u krivim ogledalima, koje su pokazivali u
cirkuskim šatrama. U šali iščezava čovjekov lik kao slika Božja. A zajedno s
neuvažavanje propada ljubav. Ako za vrijeme plača, čovječje srce omekšava, onda
za vrijeme šale ono postaje tvrdo kao kamen.
Za vrijeme šale i smijeha čovječji um se zamračuje, on ne može da misli o nečem
visokom i svetom, on traži nakaznost u drugima. Šala je radovanje o tome što je
čovjek, lik Božji, obučen u odjeću obrnutu naopačke. Prvi lakrdijaš je bio Ham,
koji se nasmijao nad golotinjom oca, a još ranije demon, koji se nasmijao nad
padom prvo-stvorenih ljudi. Ne nazivaju uzalud demona lakrdijašem i često ga
slikaju u odjeći klauna. Šala je kratak pristup histeričnom napadu, kod koga se
čovjek oslobađa nekakve energije koja se nakupila u čovjekovoj duši. On kao da
je izbacuje van u lice drugoga, kao pljevu. Time on kao da snima proturječnosti
koje su se nakupile u njegovoj duši. To izbacivanje energije koje je povezano s
pomračenom spoznajom donosi varljivo olakšanje, ali u suštini, to je olakšanje
iste prirode kao i nepristojne riječi, to jest na račun ponižavanja drugoga,
kod čovjeka se javlja iluzija svoga vlastitog dostojanstva.
Kažu da se od šale poboljšava raspoloženje, to je lažno. Poslije dugotrajnih
šala i smijeha čovjek osjeća opustošenost. Primijećeno je da se karikaturisti i
klaunovi u svome osobnom životu odlikuju sumornim i razdražljivim karakterom, a
često i napadima crne melankolije, tako da su šale i smijeh glavni ponori duše
u kojima se gasi svjetlost uma i iščezavaju duhovne sile. Kada čovjek
saslušavši tuce anegdota i duhovno se ismijavši nad njima, nađe na molitvi,
onda će jasno uvidjeti bez-obličje svoje duše. Postoji psihološki kompleks
šaljivdžije, koji svud i uvijek traži neodgovarajuće i ružnoću; za njega je
čitav život stalni paradoks. Kad se ne šali u toku jednog časa, onda osjeća
nekakvo unutarnje nezadovoljstvo, kao pijanica lišen alkohola ili narkoman koji
je ostao bez narkotika, kao da mu nekakve sile razdiru dušu iznutra. Njemu, u
punom značenju te riječi, postaje loše. Počinje da se šali s takvom revnošću s
kakvom gladan navaljuje na hranu. Čovjek se toliko navikne na šalu da mu je
zbijanje šala gotovo refleksno. U njegovoj podsvijesti vrši se traženje šale.
On se šali čak neočekivano sa samim sobom. Kada takav čovjek počinje da se
šali, šala se kod njega vremenom pretvara u svemoguće. Navika ga goni da traži
nakaradne asocijativne likove, kao neku od oponašajućih molitvenih riječi.
Đavao voli i cijeni šale. To je nevidljivi registar one igre klauna koja se
događa u čovjekovom umu. Najstrašnija posljedica grijeha je u tome što on
udaljava od duše milost Svetoga Duha. Nigdje na ikonama nisu predstavljeni
sveti koji se smiju, jer smijeh lišava čovjeka samo-saznanja, a šale pokajanja
ili obraćenja. Zato se đavao često slika s isturenim zubima. U vrijeme
poganskih proganjanja Crkve lakrdijaši i klaunovi su predstavljali
antikršćansku silu; za grupu imali su onakav isti značaj u svojim uličnim
paradama na kršćanstvo, kao poganski filozofi na antičku inteligenciju. Čak i
više od toga, lišiti čovjeka strahopoštovanja znači oduzeti mu Boga. Ponekad su
poganski vladari uzajmljivali lakrdijaše i glumce, da bi ovi paradirali i
ismijevali mučenje kršćana za vrijeme kazne. Podlost se uvijek trudi da veliko
pretvori u smiješno. Gospodin je rekao: Jao
vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati (Lk 6,25) teško zato
što se ismijavaju nad čovjekom - slikom i prilikom Božjom, teško zato što oni
gube dragocjeno vrijeme; teško zato što lišavaju sebe obraćenja ili pokajanja i
molitvene čistoće.
Mi smo nazvali demona šaljivdžijom, točnije sjetili se njegovog starog nadimka.
Tragedija ljudske povijesti predstavlja za demona svjetsku komediju. Gurajući
ljude u grijeh i zločin, on se poslije smije njihovom lakoj vjeri i gluposti.
Za demona je povijest stalno zasmijavanje ljudi. Primijećeno je da su tirani i
revolucionarne vođe velike šaljivdžije.
Čovjekova riječ nosi u sebi određenu energiju. Ona spaja čovjeka s kozmičkim
silama dobra ili zla, s anđelima ili demonima. Viša manifestacija čovječje
riječi je molitva. Čak mjesto gdje se obavlja molitva ima svoju posebnu duhovnu
atmosferu. Upravo zato ulazeći u manastirsku ogradu, ljudi osjećaju nekakvu
posebnu čistoću, osjećaj je gotovo fizički, oni hoće da dišu ovaj zrak punim
grudima. Jedanput je jednoj bolesnoj kaluđerici došla ljekarica. Ušavši u sobu,
ona je najprije bojažljivo pogledala na ikone, zatim saslušavši bolesnicu,
sjela je pored nje na tabure i poslije nekoliko minuta rekla: ''Kakav umirujući
stan! Doći ću vam još.''
Postoje riječi, ali imaju i druge, crne riječi koje nose u sebi nevidljivu, mi
bismo rekli, metafizičku prljavštinu, to su grdnje koje se čuju svuda oko nas.
Mi smatramo da je takva navika u metafizičkom smislu odricanje od Boga i
molitva sotoni. Pokušajmo shvatiti mistički smisao pojedinih uvredljivih riječi
i vidjet ćemo da one nisu skroz neuvredljive kako se obično smatra.
Uzmimo riječ ''izbaciti''. Ona označava otpatke koji se skupljaju, svlače u
gomilu i zatim izbacuju preko ograde prebivališta. Za kršćanina, duhovna kuća
je hram, a vječna kuća Kraljevstvo nebesko. Zato riječ ''svući'' izražava želju
da čovjek bude lišen svoje kuće, otpušten iz vječnog boravišta kao otpad i
smeće, kao u evanđeoskoj priči kad gospodar zapovijeda svojim slugama da izbace
nedoličnog gosta iz kuće u noćnu tamu. Dakle, u mističkom značenju ''izbačen''
označava: nedostojnog spasenja, izbačenog, izgnanog.
Uzet ćemo sljedeću riječ koju čujemo vrlo često – ''mrzitelj''. Ova riječ znači
smrznut, koji se zamrznuo hladan, beživotan. Sveti Oci su govorili da je Bog
vatra koja zagrijeva srce, a sotona vječiti led, koji zaledi dušu. ''Mrzitelj''
je čovjek u kome nema Boga, koji je izgubio ljubav. U tijelu zmije nema
toplote, zato je ''mrzitelj'' to isto što i demon i gad koji su izgubili
ljubav, koji pužu po zemlji. Ovdje se želi da čovjek izgubi Boga i ljubav i
postane sličan demonu, koji je hladan, bezdušan i okrutan.
Riječ ''strvina'' označava crkotinu, meso koje se raspada. Kršćanstvo je učenje
o uskrsenju mrtvih. Riječ ''strvina'', u mističkom smislu, označava ''ostatke
truljenja, koji neće biti uskrsnuti''.
Riječ ''nevaljalac'', koja je ušla u svakodnevni leksikon, označava
neprikladan, neupotrebljiv, neodgovarajući svojoj namjeni, pokvaren. Naznačenje
čovjeka je vječni život. Sveti Bazilije Veliki je rekao: ''Čovjek je tvar koja
je dobila zapovijed da postane Bog.'' Duhovni život u ovom smisli je askeza –
to je rad nad svakim da bi postao podoban za Kraljevstvo nebesko. Riječ ''pokvaren''
u mističkom planu označava: ''Neka se ne ispuni cilj njegova života, neka on
bude nesposoban da primi ono za što je stvoren čovjek, za božansku milost.''
Ovdje je ''pokvarenjak'' sinonim riječi ''izbačen''.
Riječ ''budala'' označava buran, nemiran, bijesan. Riječ ''mir'' bio je
pozdravu Starom i Novom zavjetu: Mir vama ostavljam (Iv 14 27), govori
Gospodin; prisutnost Boga donosi duši mir, čak umrlima želimo vječni mir. Demon
– to je uznemireni duh, on je u stalnom uzbuđenju i smutnji; budući da je duh
zla, on ne osjeća mira ni za trenutak. Zato riječ ''budala – luđak'' označava:
biti lišen mira u ovom i onom životu.
Riječ ''podlac'' označava nizak, puzeći, koji se nalazi pod nogama; to je lik
demona u Paklu, pod svima, i lik zmaja koji je ''dopuzao'' našim praocima.
Ovdje je mističko obraćanje pravilu i prokletstvo: ''Budi sličan zmaju, budi
pod nogama demon, upadni u dubinu pakla, koja je ispod svega.''
Riječ ''šugav'' označava čovjeka koja boluje od bolesti od koje otpada kosa na
glavi i pojavljuje se kraste na tijelu. Šugavu ovcu odvajaju od drugih ovaca,
da ih ne bi zarazila. Šuga je grijeh koji kao zarazu lako širi oko sebe nesavjestan
i razvratan čovjek. Šugavu ovcu je nemoguće izliječiti, njeno se meso ne smije
jesti, nju jednostavno štapom izgone iz stada. A Gospodin je svojim stadom
nazvao kršćane (Lk. 12, 32). U mističkom smislu riječ ''šuga'' znači da čovjeka
napuste njegovi prijatelji kako bi bio odvojen od svojih najbližih, a glavno,
da umre neokajan od grijeha, kao neizliječen od duhovne šuge i bio izgnan
zauvijek iz Kristovog stada.
Iz pogrdnog leksikona mi smo odabrali samo najjače ''neuvredljive'' riječi,
koje ne baš naročito paraju uši, a za neke ljude su već sasvim ušle u naviku.
Ali one, ove riječi, čine savršeno obraćanje sotoni. Zato psovač i osjeća neko
olakšanje poslije psovke. To je također mamac sotone koji šapće grešniku u
uho: ''Opsuj još jedanput i dobit ćeš snagu od moje snage i gucnut ćeš napitak
iz ove čaše koju držim u svojim rukama.''
Ovdje se nismo doticali najprljavijih riječi; njihov demonizam je još jasniji.
U sotonskim orgijama bogohulstvo i najčešće psovanje ulaze u ritual: da bi se
đavao javio prvo grešnicima, oni moraju, oskrnavivši mjesto gdje su skupljeni,
usporedno ti s drugim njihovim grijesima i psovanjem. Psovač liči na oduzetoga:
izgleda da takav čovjek ima zdravo crijevo, i izgubivši svoj pravac priveden je
prema grlu sa svim posljedicama koje proističu. Napadi razdražljivosti, koje
psovač savršeno ne može da suzdrži, liče na napade dizenterije riječi koje se
ponavljaju.
Riječi se ne gube bez traga, zato stan gdje se stalno čuje grdnja i psovka u
bukvalnom pogledu postaje sličan javnom klozetu koji se nikada ne čisti. Ali
najstrašnije je to što adaptacija na smrad čini svoje, a za psovača grdnja
zvuči kao bučna muzika.
Čime
se razlikuje patnja od sentimentalnosti?
Patnja je zasnovana na ljubavi prema čovjeku -
ljubav čini drugoga jedinstvenim sa sobom, kao sa svojim drugim ''ja''.
Sentimentalnost se pak zasniva na ljubavi čovjeka prema samom sebi;
sentimentalnog čovjeka ne žaloste tuđe patnje, već osobno iskvareno
raspoloženje; ona teži ne da potiskuje patnju u miru, već da ukloni slike
patnjom i polja svoga vidokruga.
Umjetnost i književnost navikavaju čovjekovu dušu na podražavanje i pa
emocionalnu uključenost u situaciju, Čovjek, navikavajući se da preživljava
duševno stanje osobe iz kazališnih komada, tv serija, romana, na kraju počinje
sam da ''igra život'' kao glumac na sceni. Umjetnost razvija visoku plastičnost
psihe, koja često dolazi do patologije i emocionalnog pripisivanja lika koji se
zamišlja u svijesti. Ljubav navija za drugoga; njoj je bolno zato što je bolno
čovjeku. Sentimentalnost navija za sebe; njoj je bolno zato što se negativni
lik patnje uvukao u svijest i izazvao negativne ambicije.
Ljubav je zasnovana na želji da drugi ljudi žive u blagostanju. Sentimentalnost
na želji za vlastitim duševnim komforom; patnje drugih ona prihvaća kao
neprijatni nesklad u svom duševnom miru. Sentimentalan čovjek ne može voljeti,
on se može zaljubljivati, stvarati sebi idole, služiti im i tim idolima
ispuniti svoju dušu.
Suprotna strana sentimentalnosti jest okrutnost. Ona što je van granica
neposrednih osjećanja, sentimentalnom čovjeku je tuđe i nebitno. U bajci Egzeperija ''Mali princ'' autor se istrčava:
''Ako se ugasi moja zvjezdica, što će mi čitav svemir'', drugim riječima,
zvjezdica u koju sam ja zaljubljen draža mi je od čitave planete.
Sentimentalan čovjek je spreman plakati kad vidi bolesnog psa i istovremeno
ostati gluh i ravnodušan kad pate milioni ljudi, samo da on ne vidi njihove
patnje. Sentimentalnost nije ljubav, već bolesna osjećajnost, to je kronična
prigušena histerija, koja zamjenjuje ljubav; sentimentalizam je stvarno
liberalizam s njihovom luciferskom savršenošću. Već u prošlom stoljeću jedan
pisac je rekao da nema ljuće zvijeri od liberala. Mi bi dodali: od svih
zvijeri krokodil najviše liči na liberala koji, proždirući svoju žrtvu, gorko
plače.
O
crkvenoj poeziji
Službene himne o Bogu ne možemo svrstati u bilo
koji poznati vid umjetnosti. To je posebna poezija, koja se razlikuje od
svjetske poezije – lirike, eposa i drame, ne samo sadržajem već i oblikom i
jezikom. U svjetskoj poeziji nema jakih drečavih boja. Tamo ima emocionalnih
eksplozija, lirske tuge ili naturalizma u predstavljanju čovjekovih patnji i
demonskog zla koji kraljuje u svijetu. U njoj nema onoga što bismo nazivali estetizmom,
a njen krug slikarskih sredstava je spoznajno ograničen. Ova poezija ne daje
čovjeku duševno naslađivanje; u njoj nema, i iz nje kao da je otkinuto i
izbačeno sve ono što čini svjetsku poeziju privlačnom i očaravajućom:
odsustvuju duševno-asocijativne veze, neočekivane usporedbe i metafore u kojoj
su skriveni paradoksi poezije, strasni i jarki činovi od kojih se duša napreže
kao strune violine u iznenadnom naletu osjećanja. Ovdje nema emocionalne ustaljenosti
i poetskih uzbuđenja koja, ustvari, čine glas tijela i krvi. Ovdje se duša ne
predaje bezvoljno, kao uspavano dijete, muzici ritmova i suzvučju rima.
Čovjeku koji ne vjeruje ova poezija je tuđa, ona ne izaziva odjeka u njegovoj
duši, slušajući on je ne čuje. Za njega se ona sliva kao udaranje talasa u
monotonu buku. Čovjek koji je tek nedavno počeo dolaziti u crkvu, također u
početku ne razumije, a kasnije, ne može da se unese u crkvene himne; samo
pojedinačni izrazi, likovi i usporedbe ostaju u njegovoj svijesti, ali on
osjeća silu koja je u njemu. Njemu se često čini da nerazumijevanje dolazi od
apstraktnosti službenog jezika o Bogu; u stvari, ovdje je nešto drugo u
pitanju: za molitvu je potrebno sagledavanje, koncentracija, ono na što
suvremeni čovjek nije navikao. Ali prolazi vrijeme i ovo pjevanje postaje za
njegovu dušu sve draže, kao da se sve češće probija svjetlost kroz razmaknute
oblake. Mada se još nije uključio u liturgijsko pjevanje, ipak njegova duša
osjeća novi život u ovim još uvijek nerazumljivim riječima i povremeno on se budi
sa posebnim osjećanjima vrline i radosti, koju smo osjećali nekada u dalekom
djetinjstvu. Riječi crkvenog pjesništva čine mu se kao nježne latice cvjetova,
mirisa koji još uvijek ne može da omiriše, kao tihe struje prolazne vode, koja
se ulijeva u njegovu dušu, ili kao pahuljice, koje kao bijele zvjezdice padaju
s neba i pokrivaju zemlju i prljavštinu čovjekovih grijeha svjetlucavim
odijelom.
Ljepotu duhovne poezije može osjetiti samo onaj kod koga se otopilo srce, kod
koga je probuđen duh i ukroćene, kao divlje zvijeri, strasti ili da kažemo
drukčije: kod koga su oči duše umivene suzama obraćenja ili pokajanja. To je
poezija molitve, ona je dostojanstvo duha, ona se prepoznaje u bezličju i
sagledavanju. Duša koja traži raznovrsne vanjske utiske; koja traži teatralne
efekte radi zadovoljenja svojih strasti ne može osjećati i shvatiti ljepotu
crkvenog pjevanja, ne može čuti umiljati glas milosti. Za nju će ona ostati
zatvorena knjiga.
Ljudi opterećeni strastima neće naći u bogoslužbenim tekstovima ono što bi
moglo uzbuđivati njihove emocije, dati hranu analitičkom umu. Uspoređujući
crkvene himne s poezijom Šekspira i Dantea, oni će vidjeti ovdje opažati
lakonizam jezika koji će im se pokazati emocionalno suhoparan i strogo
ograničenje izražajnih sredstava, koji će primiti kao siromaštvo jednolične
mašte. Dogme vjere, kojima su službeni tekstovi o Bogu zasićeni, izgledaju
običnim ljudima ponavljanje već poznatog, gotovo kao tautologija. Himnograf kao
da stoji nad zemnim događajima, crta ih ne sočnim, žarkim bojama, već tankim i
preciznim linijama pera; on kao da ih samo dodiruje da bi nad njima pokazao
metafizičku suštinu. Tragika pjesništva posvećenog podvizima mučenika lišena je
bilo kakvih vanjskih efekata ili duševnih potresa; u njoj je glavno - sama
ideja mučeništva kao svjedočanstva istine.
U kanonima i akatistima Bogorodici iskorišteni su mnogi prauzorni simboli i
metafore, ali ovi simboli u svojoj simboličkoj dubini ostaju nerazumljivi za um
i daleki srcu tjelesnog čovjeka. Oni se shvaćaju u jedinstvenom asocijativnom
zakonu imenom Djeve Marije, već zvuče izolirano i otuđeno. Takvi ljudi mogu
govoriti o Bogorodici zemaljskim, duševnim jezikom, nikako duhovnim jezikom. Za
njih su stihovi o Djevi Mariji od Meterlinka, Bunjina, Pasternaka, draži i
bliži nego kanoni bogougodnih Kozme Majumnskoga i Teofana Načertana.
Crkvene himne su, arije svega, molitva koja zahtijeva usredotočenost misli.
Ovdje mnogobrojnost likova, obilje informacija, originalnost usporedbe kao
ćilim, tkan jarkim bojama, samo su ozemljili, otežali da bi dekoncentrirali
molitvu i preveli je u drugi, niži plan kazališnog monologa. Duhovna ljepota
nije estetizam i kosmofilija, već viđenje kao otkriće duhovnog svijeta kroz
otkriće čovjeka. Molitvena riječ, gubeći vanjski izraz zadobiva duhovnu dubinu.
Vidljiva vanjska jednoobraznost svetih kanona koji za tjelesni um predstavljaju
jednu te istu melodiju, otvaraju se jednom te istom pogledu, otvaraju se
duhovnom pogledu kao nebo – jedinstveno i vječno novo, neiscrpno svojim
dubinama. Kroz riječi himni duša čovjeka koji vjeruje opći sa duhovnim svijetom
i upoznaje ono što je više od riječi i dublje od osjećanja. Oblast duševnog
razuma – to je mašta i analiza, duhovnog, to je sagledavanje i direktno
pronicanje u suštinu pojava. Lakonstvo jezika i česta ponavljanja u himnama
drže um u jedinstvenom cilju sagledavanja. U običnoj poeziji zvuče sve boje
izražajnih sredstava; u duhovnoj nema žarkih boja, tamo je providnost; boje se
iskazuju kao šarenilo. Dante, Šekspir, Milton stvaraju ogromna platna za svoje
slike, njihove poeme i drame liče na zamke, koje su izabrali iskusni arhitekti.
Čini se da su se narodi i epohe smjestili u njih. Isihasti sažimaju svoju misao
do nekoliko riječi molitve; ove riječi spuštaju samo nebo u srce čovjeka, nebo
zatvoreno u jednom zraku milosti, nepregledno nebo u kome se zemlja i zvijezde
vrte u vrhuncu prašine. U crkvenim svečanim pjesmama je viša ljepota, ali ne u
sintagmi riječi nego u odbljesku Boga, ljepota u čijoj se svečanosti
čovjekova duša otvorila kao tajna vječnosti.
Onima
koji dolaze iz okultizma
U sadašnje vrijeme svjedoci smo obraćanja Crkvi
ne samo jučerašnjih ateista, nego i onih koji su se bavili okultizmom.
Pred kraj 19. stoljeća pojedine kršćanske oblasti su bile zahvaćene ekspanzijom
raznih okultnih i magijskih učenja, prvenstveno istočnjačkog porijekla, kao da
je prljavi potok s planina Indostana počeo protjecati kroz nekakve zemlje
Zapada.
Okultna učenja našla su, pak, podlogu prije svega, među inteligencijom, u onom
njenom dijelu koji je, uvjerivši se u ograničenost i bespomoćnost pozitivizma,
tražio druge puteve saznanja. O Crkvi su ovi ljudi imali ranije stečenu crkvenu
i tendencioznu sliku. Oni su univerzalizam Crkve smatrali niskim religijskim
zabludama i uključenje u Crkvu činilo im se i kao gubljenje u velikom narodu, u
grupi, na koju su bili navikli gledati odozgo na dole. Smatrali su da Crkva i
naviknuti inteligencijski elitizam loše surađuju jedan s drugim.
Drugi uzrok tog antagonizma ili otuđenja je u tome što Crkva zahtijeva
poslušnost, podčinjenost jerarhu, disciplinu života: ispunjenje molitava,
rituala, postova, i prije svega, disciplinu misli; podčinjenost svoga uma
otkrivenju. A inteligencija posebno cijeni svoju ''intelektualnu slobodu'',
slobodu empirijskog, strasnog čovjeka, slobodu stvaralaštva kao
samo-izražavanja.
Zatim, Crkva traži od čovjeka borbu protiv strasti, ukoliko je bez toga
nemoguće unutrašnje očišćenje, a strasti, posebno oholost, jest stihija u kojoj
je inteligencija naviknuta živjeti. (Mi ovdje govorimo o karakterističnim
zajedničkim tendencijama, a ne o osobama koje čine pravoslavnu ''manjinu''
suvremene inteligencije).
Okultna pak učenja, nasuprot Crkvi, daju stvaralačkoj fantaziji punu slobodu i
ne samo da ne ograničavaju čovjekove strasti, već ih smatraju izvorom duševne
energije koju samo treba umjeti pravilno iskoristiti. U sustavima rozenkrojcera
Radžiša, budijskog tratizma, stimulira se najniži erotizam kao put prema
demonskom poznavanju dobra i zla, i čak prema transcendentnoj ekstazi. Ovdje
ništa ne uznemirava mračne strasti koje su svile svoje gnijezdo u srcu čovjeka,
one mirno zajedno žive s deklarativnim okultnim ''asketizmom'', koji se
ograničava meditacijama i ritualnim plesovima, a također s intelektualizmom
efektnim po obliku i površinskim po sadržaju. Pročitavši nekoliko knjigica
Štajnera i Radžiša, čovjek se, takoreći ne ustajući iz fotelje, osjeća
posvećenim u ''tajnu mudrost'' , a ovladavši njome može raditi sve što hoće. U
čemu se ogleda ta mudrost – on ne razumije. Glava i vođa okultista – demon – krije
se pod imenima ''kozmičke hierarhije'', ''zemaljskog boga'' itd. Ponekad on
dalje ne istupa na stranicama okultnih knjiga kao rezoner s moralnim sentencama
i kritikom dogmatizma ''u ime ljubavi''. Ali u okultizmu postoji tajna dogma
koja ne otkriva odmah ono ''dobro je zlo, zlo je dobro''; bog – to je demon, a
demon – to je bog. Nije uzalud sotonista Bodler svoju zbirku pjesama koja je
postala stalna knjiga dekadenata, nazvao ''Cvijeće zla''. Ipak okultizam
neusporedivo rijetko istupa u svome vlastitom obličju, takoreći, u obnaženom
obliku, kao demon na gori Broken. On je najčešće kao vuk u bajci
''Crvenkapica'', govori ukradenim, laskavim glasom. O čemu on govori? O novom
reformiranom kršćanstvu, o ''elitnoj'' duhovnosti, o sintezi religija i o tome
da je bijela magija sila dobra koja se suprotstavlja crnoj magiji.
Treba reći da je mnogo ljudi koji su bili pali u mreže okultizma vidjevši
njegovo sotonsko lice i mrtvu lucifersku svjetlost, kako vodi u pogibelj,
otišlo od njega, raskinulo s njim i počelo tražiti spasenje i iscjeljenje u
Pravoslavnoj Crkvi. Ali bavljenje okultizmom, posebno ako je bilo sjedinjeno s
praktičnom magijom, ne može proći bez posljedica. Ne može se izaći iz pakla a
da se ne opali njegovom vatrom.
Nema grijeha koji bi prevladao milosrđe Božje, nema demonske sile koja bi
pobijedila silu milosti, silu koja podiže pale, liječi bolesne, oživljava
umiruće, uspostavlja razbijene, ispravlja iskrivljene, vraća izgubljene,
iscjeljuje oslabljene, obnavlja skršene i istrošene. Uključivši se u crkveni
život, pređašnji okultista može postati isposnik, ali mi kao da hoćemo da
upozorimo sve ljude na posebna iskušenja, koja ih mogu snaći na njihovom putu
od posljedica okultizma, od sklonosti koje je čovjek iznio iz ovog društvenog
pakla i koje još uvijek mogu da muče duše kao stare rane.
Prva opasnost je tanka duhovna oholost, koja je neprimjetna ovakvom čovjeku.
Ona se može prikrivati pod vanjskom poniznošću, prema izreci; zmija pod žbunom
kupine. Potrebni su trajni napori, a glavno je duhovnik da se u duši ne bi
krila ova gnojnica i da ne bi stalno zaražavala krv. No, nažalost, takav čovjek
je malo spreman na iskrenu poslušnost; iako ima rukovodioca i naočigled mu se
podčinjava, on se u suštini ne rastaje sa stalnim osjećanjem svoga lažnog
prestiža i smatra svoje vlastito mišljenje istinom i posljednjom distancom, pa
između njega i njegovog duhovnog oca stoji neki tanki neprobojni zid. Čitajući
duhovnu literaturu, on iz djela svetih Otaca zbira ona gdje su opisana najviša
duhovna stanja, kao ''uzlijetanje na nebo'', a knjige iz praktičnog duhovnog
života čine mu se kao dječja hrana ili abeceda za koju nije potrebno
ponavljanje. Ove ljude privlače apokrifna evanđelja nestala među gnosticima;
oni opravdavaju sebe time što ove knjige koje je odbacila Crkva, sadrže, mada u
sebi mrvice istine i pomažu im da bolje shvate kanonska evanđelja od Ivana, čak
ga suprotstavljajući drugim Evanđeljima.
Čitajući duhovnu literaturu, oni teže k shematizaciji duhovnih pojava, k
intelektualnom modeliranju ovih pojava, zaboravljajući da je čovječja duša i
duhovni svijet dublji od bilo kog sustava. Neki od ovih se bave Vladimirom
Solovjevim i ocem Pavlom Florenskim. Ovdje postoji također unutrašnja
provokacija – želja da se vidi duhovni svijet u filozofijskoj shemi, da se zamijene
znanja, zasnovana na iskustvu, apstrakcijom, život duha – intelektualizmom. Oni
ne govore dalje na osnovu pročitanih knjiga o mističkom iskustvu i religioznim
iskušenjima jer njihov razumni ''intelektualizam'' predstavlja taj isti
racionalizam.
Užas poštovanja demona u okultizmu, koji su iskusili, čini u početku njihovo
obraćenje ili pokajanje vatrenim a ispovijed podobom, ali vatrenost zasnovana k
strahu je kratka, ona liči na bijeg ne od đavla, ali još ne na bijeg prema
Bogu, već samo preko ''zida'' kuda đavao ne može preći. Zatim se obraćenje ili
pokajanje hladi i u daljem toku često se ogleda samo u tome, što čovjek fiksira
svoja duševna stanja i uz to se tajno ponosi dubinom svoje ispovijedi. U
okultizmu đavao poražava, prije svega, čovječje srce pa okultista liči na
čovjeka s amputiranim srcem, umjesto koga je stavljen nekakav mehanizam. Od
njega se osjeća neobjašnjiva hladnoća, što se može dovesti u vezu s emocijama,
ipak s efektnim, zasnovanim na strastima, jer strasti same po sebi nisu duhovna
odricanja već ostaci duše. Može se reći da je obraćanje okultiste proces
reanimacije njegovog srca, koji se događa polagano – to je nekakvo prokletstvo
okultizma – traženje Boga u realizmu, a ne u srcu. Onima koji su se bavili
okultizmom biva teško da se mole u hramu za vrijeme bogoslužja, posebno u
početku njihovog obraćanja Crkvi. Njima se čini da ih nekakva sila muči i goni
iz hrama, teret se navaljuje na pleća, počinje vrtoglavica, oni slabo shvaćaju
što se događa naokolo i osjećaju da bi se ubrzo mogli onesvijestiti. Kada se
služba završava, oni kao da oživljavaju.
Jedno od najtežih iskušenja koje prati čovjeka koji se bavio okultizmom jeste
pretvaranje molitve u meditaciju. Ovdje se dijalog duše s Božanstvom zamjenjuje
monologom, gdje se Božanstvo samo modelira, a subjekt i objekt molitve ostaje
sam čovjek. Ovdje se molitva razmatra kao neka samostalna i autonomna sila,
usmjerena na ostvarenje cilja. Djelotvorni i izvršni faktor koji nije milost
Božja, kao dar Božanske ljubavi, već energija samog čovječjeg duha,
utjelovljena u riječima molitva.
Ovakva trauma teško se liječi: u suštini, čovjek se u molitvi ne obraća živome
Bogu, već samo fiksira svoja stanja – samoga sebe. Ako se čak i obraća s
molitvom Božanstvu, onda Bog ostaje za njega neka kozmička ili metafizička
energija, a ne osobni – ličnosni Bog. Takvim ljudima je Krist obično tuđ kao
Bogočovječanska osoba oni više govore o Duhu Svetom, uz to ne kao o osobi, već
opet nekako kao o nekoj (bezličnoj, gotovo stihijskoj) sili. Često su usmjereni
na sofiologiju, parapsihologiju, to jest prema materijalizaciji religije. (U
principu, sama kabala, bez obzira na mistički sadržaj, predstavlja dosta
racionalan sistem koji sadrži u sebi genealogiju imena). Ovi ljudi streme k pravljenju sistema i procvatu sistema, kao da su postavili cilj da zemljinu
kuglu strpaju u globus, kako bi ga zatim držali u svojim rukama.
Po našem mišljenju jedna od najstrašnijih posljedica okultizma jeste gubitak za
duže vrijeme osjećanja živoga Krista. Treba reći da ne samo ljudi koji se bave
praktičnom magijom, što se samo interesiraju za okultizam i indokinesku mistiku
pri obraćanju Crkvi podvrgavaju posebnim iskušenjima, ponekad čudnim i
neočekivanim, kao da ih demon kažnjava, kao gospodar svoje odbjegle robove. Ova
iskušenja mogu nositi, djelomično, i čisto fizički karakter koji spolja liči na
bolesti; tako ponekad takvi ljudi osjećaju nekakvu neshvatljivu slabost tijela,
sličnu nevjerojatnom duševnom umoru, kada čovjeku umire, stanje koje graniči s bezumljem, kao da je neka vanjska sila provalila u njihovu dušu i njome
gospodari. Tako, ponekad fizički bol, kao da nečiji oštri nokti kidaju ih
iznutra ili dobivaju udarce od nekakvih nevidljivih ljudi. Povremeno se oni
nađu u nerazumljivim čudnim situacijama koje ugrožavaju njihov život; osjećaju
napor strasti demonske intenzivnosti; često ih prate bogohulne misli kao da im
sam đavao šapuće na uho svake gluposti; često osjećaju nekakvu patološku težnju
prema fizičkoj i duhovnoj prljavštini. Sve to treba ispovjediti. Jedino
sredstvo je smirivanje svog duha, kriti se pod mantiju svog duhovnog oca,
uopćeno govoreći, kao što se slabašni klokan hvata za dlaku svoje majke i visi
na njoj.
Ovdje je apsolutno potrebno činiti sve suprotno onome čemu su učile okultne
knjige: ne oslanjati se na svoj razum i knjiška znanja, koja nisu
potkrijepljena ličnim opitom (podvigom), već se nalaze u poslušnosti kod
duhovnog oca. Treba pamtiti da je stvarna mudrost zasnovana na iskustvu,
iskustvo – na samoodricanju, a samoodricanje – na poslušnosti. Sa sotonom se ne
treba boriti onim oružjem koje on ima, već onim koje je izgubio; a on je
izgubio poniznost ili smirenje, pokajanje i poslušnost. Isposništvo, a time
više intelekt bez smirenja ili poniznosti kao osnove je prijedlog sotoni da se
s njim tuče oružjem kojim on vlada do savršenstva, a gubitak je u takvoj
situaciji neizbježan.
Opet se vraćamo na pitanje zajedničke molitve u hramu. Čovjek, koji je došao iz
okultizma, često opravdava svoju hladnoću prema bogosluženju time, kao da se
mirnije i usredotočeno moli kod kuće. Ali to je samoobmana. Ustvari, on daje
previsoku ocjenu svojoj individualnoj polu-molitvi – polu-meditaciji; međutim,
posjeta crkvenim službama, to je pojava duhovnog jedinstva s drugim članovima
Crkve, u ljubavi i smirenju. Kada se čovjek nada u molitve svoje braće po duhu
više nego na svoje, tada se molitva Crkve, zemaljske i nebeske, pretvara u
molitvu za njega. Baš to demon neće i toga se boji.
U početku demon muči onoga koji se obratio Crkvi iz okultizma nekakvim divljim
strastima, u kojima se ovaj stidi da se ispovijedi svome duhovnom ocu i traži
druge, nepoznate svećenike. Zatim huška protiv njega ljude. I uvijek drži na
spreman, kao vojskovođa u zasjedi ratnike, sljedeće iskušenje: ulaže u čovječji
um blistave, oštroumne misli o religiji ili o filozofiji. I ovaj, budući
ushićen se ovim ''vatrometom'', počinje sebe smatrati propovjednikom i
apologetom kršćanstva. To se događa prvenstveno kada se čovjek počne baviti
unutarnjom molitvom kao iskušenje da ponovo pređe na već naviknutu intelektualnost
samo s novim sadržajem. Zbog tog tobožnjeg ''učiteljstva'' on se odvraća od
molitve, gubi osjećaj svoje dosljednosti, to jest pokajanja ili obraćenja. Kod
njega se počinje pojavljivati ljubav prema vjerskim sporovima. Ovdje kao
odlične osobine patologije služe pričljivost i beskonačno ponavljanje jednog te
istog, kao da se čovjek boji da se njegove ''blistave'' misli neće urezati u
sjećanje slušalaca. Ako se s njim ne slažu ili njegovim riječima ne poklanjaju
pažnju onda on dolazi u stanje razdraženosti i gnjeva, koje ponekad krije u
sebi, no ipak na one koji mu proturječe gleda kao sebi nanijete uvrede.
Ponekad ljudi, koji dolaze iz okultizma, govore s gledišta vanjskog
Pravoslavlja kao uvjereni ortodoksni, no u njihovom govoru nema unutarnjeg pravoslavlja
– ljubavi; čini se da za njih ne postoji živa duša, već samo pravila i zakoni.
Zato iz njihovih riječi provijava nekakva hladnoća i čak okrutnost. To nije
čvrstoća čelika, već nesavitljivost željeza. Ako se čovjek predaje takvom
iskušenju, on počinje da se osjeća pripadnikom nepostojeće ''elite''
kršćanstva, kod njega se ponovo pojavljuje sve ono što je zasnovano na oholosti
i za okultizam karakteristično – osjećanje svoje privilegiranosti.
Među iskušenjima koja sreću takve ljude na njihovom duhovnom putu treba
primijetiti i sljedeće: đavao ih uvjerava da je u borbi s njima pretrpio poraz
i sada već ne smije da im se približi kao demon svetom Ciprijanu. On odstupa od
njih na vrijeme i obmanjuje ih lažnim savršenstvom. Ponekad oni, budući
uvjereni u svoju moć, počinju koriti nemoralne, a đavao se pravi da ga takva
molitva peče kao vatra, kao molitva svetih, i tiho se smijući govori kroz usta
nemoralnog da napušta svoju žrtvu. Povjerovavši demonu čovjek, dolazi u stanje
duhovnog osljepljenja i zatim neočekivano pada u prljavu jamu koju mu je
iskopao neprijatelj, ili sam postaje duševni bolesnik.
Postoji također iskušenje, kome se prvenstveno podvrgavaju umjetničke prirode –
lažna mistika. Čovjek ne želi da ide putem na koji mu ukazuje Crkva, putem koji
mu se čini dug i dosadan; on hoće brzo kao na krilima da dostigne duhovne
visine. Ovdje je pak onaj stari kvasac okultizma: ''Ja nisam kao ljudi koji me
okružuju. Što je nedostupno drugima, moguće je za mene.'' Ovdje se demon
pretvara u anđela svjetlosti i daje mu neobična duševna osjećanja: bljesak
nagonske radosti, lažna mistična preživljavanja, za koja se čovjek veže kao za
narkotike i ne može da živi bez njih. Ova stanja mu se čine kao djelovanja
milosti; i ako ga čudo Božje i molitva Crkve ne spase, on će se naći u duhovnoj
sablazni, koju duhovni oci nazivaju obmana.
Zato mi vatreno savjetujemo našoj braći koja dolaze u Crkvu iz krugova
okultizma, da prije svega, nađu duhovnog nastavnika i otkriju pred njim svoju
dušu. To je prvi akt poniznosti, za koju će osobno Gospodin sam dati nastavniku
riječ potrebnu čovjeku.
Vraćajući se već rečenom, milost zaista može posljednjeg očajnog grešnika, ako
se iskreno pokaje, dići, izmijeniti, oprostiti mu grijehe. Ali posljedice
okultizma, toga demonskog grijeha, ipak ostaju kao predispozicija, kao
naklonost prema recidivima. Zato je takvim ljudima neočekivana stalna budnost.
I prije svega oni se moraju rastati od svih misli o ''intelektualnom
elitizmu''. Platon je bio najveći filozof, apostol Ivan evanđelist običan ribar,
ali Dijalozi Platonovi čine se kao šaka pepela pred svjetlošću i
plamenom Evanđelja po Ivanu.
Sjetite se da đavla ne može pobijediti razum i moć čovjeka, već samo milost
Božja.
''Ne
priliči uzeti kruh djeci''
Gospodin je rekao riječi koje nam se čine kao
surovo iskušenje vjere: Ne priliči uzeti
kruh djeci i baciti ga psićima. (Mt 15,26)
Kananejka je izdržala ovo iskušenje i njena molba je bila ispunjena. A zar mi
ne možemo naći u ovim riječima još i drugi smisao koji treba da shvati i primi
naša duša pokornošću Kananejke?
Kruh namijenjen djeci je vrijeme zemaljskog života. Od Boga rođeno dijete je
čovjekov duh, a psi – naša vanjska djela ili uopće duševni život, ono što
pripada zemlji i ono što se odnosi na nju. I mi stalno otkidamo kruh od našeg
djeteta, od duha, ostavljajući ga da skoro umre od gladi, i bacamo ovu hranu
gladnim psima – ozemljenim osjećajima i strastima. Brige i nemiri, kao psi,
nas okružuju, čas nam se umiljavaju, čas nam zabadaju svoje očnjake – kljove;
mi smo uvijek u patnji ovog nezasitnog jata i uvijek – na gubitku, u stanju
nekakvog duhovnog bankrota. Mi smo stalno u nedostatku vremena, a pokušavamo
uspostaviti svoju dušu riječima: ''Evo, samo da dovedem u red svoje poslove, pa
ću početi svoj duhovni život.'' Ali ovi poslovi se nikad ne završavaju, već
samo narastaju. Jedan isposnik je imao viđenje: čovjek nije mogao podići na
ramena naramak drva, pa je on dodavao još drva i ponovo pokušavao podići. Kažu
da onaj zauvijek, koji sjedi na magarcu, drži pred njegovom njuškom svežanj
trave, pa magarac da bi dohvatio travu, trči naprijed ne shvaćajući zašto se
trava istom brzinom udaljava od njega. Najčešće trka u krug traje čitav život i
čovjek tek pred smrt shvaća da ga je svijet obmanuo, točnije, da je on sam pomogao
obmanuti i opljačkati sebe.
Iz Spasiteljevih riječi možemo izvući pouku od ogromne važnosti. Nije dobro
trošiti moć i vrijeme u cijelosti samo na vanjske stvari, zaboravljajući na
glavno, na to da je osnova same čovjekove osobe – njegov besmrtni duh. Treba se
češće sjećati ovih riječi: Ne priliči
uzeti kruh djeci i baciti ga psićima. Što da radimo kako bi se iščupali iz
ove ljepljive svjetske paučine, u kojoj se čovjek bespomoćno bori?
Obično nas uče, praveći plan dana, da odredimo što treba uraditi. Ali mi se
moramo naučiti zadavati drugo pitanje: a što ne treba uraditi? Jer veći dio
našeg vremena i snage gutaju sporedne stvari, bez kojih bismo mogli proći, uz
to jedan nevažan posao vuče za sobom dva druga, i brige se uvećavaju kao
snježna lavina koja se obrušava padinom. Zato onaj tko hoće da započne duhovni
život mora čvrsto i bespoštedno odrediti bez čega može proći, što mu je
potrebno i koliko vremena može posvetiti tome nužnom.
Kananejka je odgovorila Gospodinu da i psi jedu mrve koje padaju sa stola
gospodara: A ona će: "Da,
Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara''! (Mt
15,27) Živeći na zemlji, mi ne možemo zanemarivati realnost zemaljskog života;
to bi bila nekakva ohola spiritualistička iluzija. Ali neka se psi – zemaljske
brige – hrane mrvicama koje padaju s trpeze duha, a ne duh da pobere otpatke
hrane od pasa – one minute koje čovjek ostavlja slobodne od poslova za molitvu
i, uz ove, to po nekoj inerciji na molitvi produžava da misle o zemaljskom.
Treba osvojiti vrijeme od svojih strasti i svijeta, kao što se oslobađa od
neprijatelja zaposjednuta teritorija.
Gospodin je rekao: Blago siromasima
duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! (Mt 5,3) To siromaštvo je od toga
što svijet smatra bogatstvom, siromaštvo koje daje čovjeku mogućnost da dođe do
vječnog bogatstva. Postoji poslovica: ''Tko daje na vrijeme, taj daje dvostruko.''
Takvo vrijeme kada možemo dati, to jest obratiti srce Bogu, – to je vrijeme
kada nas Gospodin priziva preko milosti. Duhovni život treba početi odmah, u
protivnom, kada odleti milost – taj priziv Boga, to novo stanje srca, – onda
duša ponovo otvrdne, i njoj će biti teško, kao i tvrdom vosku, dati drugi
oblik. Zato je apostol Pavao pisao: Duha
ne trnite. (1 Sol 5,19)
Postoji priča o tome kako je jedan mladić htio da pođe u šumu da živi s pustinjacima. On je imao viđenje: Vidio je zlatno lišće na drveću, a nad šumom
oblak svjetlosti. Ali on odluči da se najprije vrati u svijet da se oprosti sa
svojim roditeljima i ponovo dođe. I kada se ponovo približavao šumi gdje su
živjeli pustinjaci, on vidje na granama već srebrno lišće i prilično rijetko. I
ponovo ga poče mučiti pomisao: ''Vratiću se, završit ću sve svjetovne poslove,
razdijelit ću sve svoje imanje, a onda ću početi s isposničkim životom.'' Ponovo
se uputi u svjetovni život, a zatim, vraćajući se, vidje šumu tamnu i sumornu i
lišće na drveću – kao da je od željeza i olova. I zaustavi se u nedoumici i
upita samog sebe: ''Kuda idem i zašto, što ću raditi u ovom mračnom mjestu?
Bolje da se brže vratim u svijet, u krug mojih prijatelja''. Ako ne poslušamo
glas milosti odmah, ostavivši sve vanjske brige i unutarnje pomisli, ne
počnemo molitvu dok gori naše srce – onda, kada milost ode, mi gubimo samu
radost duhovnog života i učinit će nam se kao teški teret i okrutni jaram.
Naše duhovno stanje može se izraziti riječima svetog prvomučenika Stjepana: Tvrdovrati i neobrezanih srdaca i ušiju, vi
se uvijek opirete Duhu Svetomu: kako oci vaši tako i vi! (Dj 7,51) I mi se
protivimo Bogu, krijući se od njega, kao Adam u žbunju, u zemaljskim poslovima
i brigama odgovarajući na njegove priziv s: ''Kasnije, kasnije''.
O
snazi šutnje
Redovnik koji se udaljio u pustinju iz zemaljskog
svijeta, iz ovog paklenog kotla, osjeća se kao robijaš kome su otvorili željezna
vrata podzemlja i darovali slobodu. Pustinja nije samo mjesto, pustinja je
tišina i šutnja. Pustinja može biti ćelija redovnika, pustinja treba da postane
njegovo srce, pustinja u kojoj nema mjesta privezanosti ni za što svjetsko.
Šutnja – to je prebivanje duše s Bogom. Duša se vraća iz vanjskog i tuđega
svijeta samoj sebi. Čovjek osjeća kao da vidi svoju dušu – to je prvi dar
šutnje.
Drugo kretanje duše je od sebe prema Bogu. Bez prvog jedva da je moguće drugo.
Bog se ne može naći ni u bezdanima zemlje ni u kozmičkom prostranstvu, On se
javlja i otkriva sebe čovjeku samo u dubinama njegova srca. Zato se religija
kao tajna može postići samo u tišini ili usamljenosti.
Sveti Oci su govorili da čovječji um sliči na mlin koji se stalno vrti, ono što
padne pod mlinove, oni melju, ako su u pitanju zrna pšenice, pretvaraju ih u
brašno, ako je korov u otrovno smeće.
Putem pet organa naših osjećaja dolaze u um utisci – slike, kao kopije
svijeta. Preko njih, posebno preko vida i sluha, svijet razdrt mržnjom i
neprijateljstvom, opijen svojim strastima, oskrnavljen prljavštinom grijeha,
ubacuje se u čovječiju dušu, truje je svojim otrovom, pomračuje um pomislima,
snovima i maštama. Dan i noć mlinovi našeg uma melju i miješaju ovu
prljavštinu.
Naravno, svijet još nije pakao. U njemu postoji i dobro i zlo, svjetlost i tama
kao ostaci ljepote i veličanstva pomiješani s moralnim padom i podlošću. Ali, stvar je u tome što smo mi sami grješni i duboko bolesni. Grijeh živi u nama,
manifestira se već s prvim znacima života. U nama se ukorijenila tajna ljubav
prema grijehu i zato su utisci svijeta – otrovi koji se liju na otvorene rane.
Strasne slike se utiskuju u naše sjećanje kao slova po mekom vosku, a dobro
duša teško usvaja, kao da o njemu hoće da piše po tvrdom kamenu, na kome ne
ostaje traga.
Prvo-rodni grijeh je duboko izvitoperio prirodu naše duše, i ona, kao spužva,
upija grijeh i prljavštinu svijeta. Onaj koji živi u svijetu može stajati
nasuprot grijehu na nivou radnji – konkretnih djela i postupaka, ali
pobjeđivati grijeh svoga srca, očistiti od njega svoj um, vidjeti talog strasti
koje se rađaju u srcu – za njega je gotovo nemoguće.
U tišini pak i udaljavanju od svijeta presušuje bujica vanjskih utisaka. Ovdje
kod čovjeka ostaje borba sa svojim osjećanjem i s demonima, on postupno ulazi u
svoje srce s Isusovom molitvom i isisava iz njega prljave vode. Kada se strasti
smiruju, kao divlje zvijeri, i rasijavaju se zujeći rojevi pomisli, onda um
dobiva mogućnost da uđe u riječ molitve. Apostol Petar uspoređuje ime Božje s jutarnjom
zvijezdom koja se rađa u duši čovjeka: Tako
nam je potvrđena proročka riječ te dobro činite što uza nju prianjate kao uza
svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu - dok Dan ne osvane i Danica se ne
pomoli u srcima vašim. (2 Pet 1,19) U svijetu svjetlost ove zvijezde jedva
se nazire kroz gustu maglu. U šutnji ona svjetluca kao dragulj u dubinama srca.
Čovječji govor zahtijeva ogromnu psihičku energiju. Vrši se obrada ogromne
količine informacija, koje se nalaze u sjećanju, zatim se on oblači u oblik misli
i emitira preko riječi kao sustav simbola i kod čovječje duše. Ovdje se
uključuju emocije i fantazije.
A ako čovjek zloupotrebljava riječ, na primjer, laže s određenim ciljem, onda
on gradi svoj vlastiti iluzorni svijet, koji mora držati u sjećanju i izdavati
ga za realnost. Svatko može da prati na samom sebi kako čovjeka iscrpljuje
mnogo-govorljivost: on se osjeća prazan i umoran. Poslije ''pira'' praznih
riječi on se budi kao pijanica poslije pijanke, s odvratnošću samom sebi.
Mišljenje kod čovjeka, koji govori mnogo, postaje površno i ako dopustimo ovu
riječ, vulgarno.
Šutnja čuva ogromnu duhovnu snagu, u ovu energiju koju smo rasturili badava,
ulijeva se riječ molitve, ona se odomaćuje u čovječjoj duši kao lutalica koji
se vratio iz daleka pod krov očeve kuće.
U šutnji strasti manje uznemiravaju dušu, i zato milost jače djeluje na srce
čovjeka i šutljivac počinje da shvaća riječi apostola Pavla o tome da se Sveti
Duh moli u nama bezglasnim glagolima: Odasla
Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče! (Gal 4,6); Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne
znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim
uzdasima. (Rim 8,26) Um šutljivca predstoji Bogu. U ovome je glavni cilj
šutnje – stalno biti s Bogom, spojiti s njim svoje srce. Prema
mišljenju Izaka Sirijskog, kralj raspoređuje zvanja i dužnosti među svojim
velmožama, ali postoje duhovni prijatelji kralja, koji nemaju zvanja, ne
upravljaju gradovima, ali su uvijek s kraljem, s njim razgovaraju, i on njima otkriva
svoje misli. Takvi ''prijatelji kralja'' su šutljivci, koji su uvijek s njim i
zato su oslobođeni od vanjskih poslova, njihovu molbu o miru prima Kralj
nebeski, njihov glas on sluša uvijek.
U svijetu se je moguće spasiti. Djela milosrđa, propovijed vjere, podvizi
ljubavi – to su darovi koji se prinose Bogu. No najdragocjenije, što postoji u
svijetu, je ljudsko srce i to prinosi Bogu usamljenik ili pustinjak. Prinosi
kao dar ne samo za sebe već i za ovaj grešni svijet. U šutnji čovjek shvaća da
je blag jedino Gospodin, zato sve radosti svijeta čine mu se kao mrtvo slovo na
papiru, a strasti u kojima živi svijet gorke kao pelin. Posao monaha je šutnja.
I (ne govorenje) tišina. Monah u svijetu – to je ''unijat'', koji hoće da spoji
u sebi dvije vjere i najčešće u njegovoj duši pobjeđuje mir. U šutnji i tišini,
u odvojenosti od vanjskih informacija, duši se otvaraju novi izvori znanja. To
su urođena znanja koja su joj bila dana od samog početka kao liku i obličju
Božjem i koja je ona čuvala kao pod hrpom vanjskih utisaka, kao u grobu kao u
dubinama svoga osjećaja nepoznatog za vlastitu svijest. Sada se u tišini ova
znanja otvaraju duši, kao nađeno skladište. U tišini se otkriva duhovna
intuicija čovjeka. Kao struna u harfi Eola zvuče od povjetaraca, tako unutrašnjim
sluhom duša čuje glas nevidljivih sila, koje joj postaju bliske, od njih ona
dobiva prosvjećenje. Zato učenje uči čovjeka nekakvoj mudrosti. Zahvaljujući
svome duhovnom iskustvu on počinje da vidi duše drugih ljudi.
U to isto vrijeme duša usamljenika podvrgava se demonskim iskušenjima; ovdje je
čovjeku potrebna krajnja poniznost, prema kojoj se ne mogu ubacivati
nagovaranja sotone, a ova poniznost se postiže samo poslušnosti svome duhovnom
ocu. Ako se čovjek bori sa strastima i što je najglavnije, nalazi se u
poslušnosti, on postupno dobiva dar razlikovanja duha. Šutnja bez poniznosti i
poslušnosti pretvara se u otrov, pošto počinje da hrani čovjeka. Međutim bilo
je i izuzetaka kao Pavle Tebaidski (Pustinjak), Marija Egipćanka – pustinjaci koji su dobili
veliku mudrost preko neposrednog prosvjetljenja Duha Svetog, ne prešavši obični
put poniznosti ili smirenja strasti i poslušnosti. Za nas se njihov nedostupni i neponovljivi
podvig zamjenjuje drugima: postupnošću, opreznošću i stalnim obuzdavanjem svoje
volje.
Šutnja - to je stalna molitva. Sveti Oci su rekli: ''Molitva svemu uči, čak
samoj molitvi.'' Šutnja – to nije samo pustinja, usamljenost od ljudi i svijeta, to je prebivanje sa samim sobom, točnije duha s Bogom. Za šutnju i tišinu
čovjek se mora boriti, iskopavati ih kao plijen u boju, iz kandži svijeta koji
kao čudovište želi da proguta bez ostatka svo vrijeme čovjekovog života i sve
sile njegove duše. Većina ljudi, čak kršćana, ne shvaća podvig šutnje. Oni
govore da je potrebno pomagati u ime ljubavi, dok vide samo vanjske tjelesne i
duševne patnje. A, ta nesavršena tragedija svijeta – to je otpadanje njegovo od
Boga koje dugo traje, njegovo pretvaranje u polju mračnih sila, jezivo
demoniziranje, koje se događa pred našim očima, kraljevstvo pakla na zemlji,
vlast sotone, koja krv ljudi pretvara u zlato, a same ljude u moralne trupove,
zaključane u kavez kao pohotljive majmune. Tragedija svijeta kao perspektiva
vječnosti, vječnosti kao demonizacije van je Boga – to najveće zlato ostaje za
ljude neprimijećeno, kao da je sakriveno u magli. Demonske sile ne mogu se
odagnati samim tjelesnim milosrđem. U borbu s nevidljivom silom ''stratega
zla'' – duhova koji su pali – može stupiti samo nevidljiva sila molitve, koja
je sposobna ponovo vratiti milost na zemlju. Zato đavao ustaje protiv podviga
šutnje. On mu suprotstavlja brigu o siromašnim, propovijed vjere, bavljenje
teološkim radovima – sve što treba samo da bi čovjek postao nesposoban prema
unutrašnjoj milosnoj molitvi čega se stvarno demon plaši.
Molitva za mir – to je najteži podvig, bogougodni Arsenije Veliki, izabravši
podvig šutnje i tišine, pokazao se viši nego njegov duhovni prijatelj
bogougodni Mojsej Murin, koji je brinuo za bolesnike, primao skitnice i završio
svoj život mučenički. Gospodin prima sve vidove milosrđa. Sveti Ivan Zlatousti
rekao je: ''Daj žednome čašu vode i primi za to kraljevstvo.'' Ali šutnja i
tišina – to je podvig drugih razmjera, mi bi smo rekli, kozmičkog značenja.
Pred njim su djela duhovnog i tjelesnog milosrđa – to je svjetlost svjetionika
u usporedbi sa sijanjem zvijezde.
Što
je redovništvo ili monaštvo?
U duhovnom životu ima fenomen, koji je bez
unutarnjeg iskustva teško shvatiti, a odrediti riječju – gotovo nemoguće. Što
je dublja, ta pojava time je više složena i njena interpretacija teža. Takvo je
monaštvo.
Monaštvo obuhvaća čitav duhovni život čovjeka, zato ga shvatiti može samo onaj
koji ga je preživio i duboko osjetio, jer nemoguće je shvatiti što je ljubav ne
osjetivši je u svom srcu. Zato ćemo ukazati na neka karakteristična svojstva i
osobine monaštva pošto se oko njega formirao čitav splet nedoumica, laži i
različitih spekulacija. Svijet ili odbacuje monaštvo, ili ga vidi kroz prizmu
vlastitih strasti i predstava. Svijet hoće da vidi redovništvo ili monaštvo kao dio samog sebe:
ili s osobinama egzotičnog cvjetića, koji se može razmatrati kao neka
znamenitost botaničkog vrta, ili u svojstvu nekog instituta, koji obavlja neku
određenu zajedničku službu, svojevrsne dobrotvorne organizacije. U najboljem
slučaju u molitvama monaha svijet vidi još jedan garant svoje komfornosti. Ako
se obratimo etimologiji riječi ''monah'' onda se možemo uvjeriti da u njegovoj
osnovi ne leži pojam ''jedan'' ili usamljen, kako obično prevode ovu riječ, već
nešto veće od ''jedino''. U ovom smislu može se reći da se monah osjeća
usamljenim u svijetu, ne u smislu oholog egocentrizma ili panteističkog
solipsizma, već u smislu slobode od svijeta. On je jedinstven kao osoba,
slobodan od svjetskih okova, od plijena njegovih pojmova i predstava. Monah,
osjećajući se usamljen u svijetu traži Jednog Boga – kao centar svoga života, kao jedinu ljubav svoga srca. Želja da
se nalazi u stalnom općenju s Bogom postaje glavni sadržaj njegova života,
prema njemu su usmjerene sve moći njegove duše i duha, sliveni u jedno. Njemu,
ovoj želji, ovome unutrašnjem porivu, koji je obuhvatio sav njegov život, on
podčinjava sve njegove želje i težnje. U mističkom značenju – jedinstvo – to
nije obraćenost, nije istraživanje, čak nije kontakt. Jedinstvo – to je život u
drugom, ali bez gubitka svoje vlastite osobe. To je ovladavanje omiljenim preko
ljubavi.
Jedinstvo s jedinim – to je ona punoća života u kojoj se gasi, mrkne i
iščezava vučenje k svemu drugom, vanjskom i obraćenost srca nečemu drugom,
osim Jednog; sve ostalo prihvaća se kao izdaja, a privezanost za nešto drugo –
kao blud. Monah koji živi vanjskim (svjetskim) životom, iako bi ovaj život
prema svjetskim zamislima bio samo-prijekoran i čak herojski, na duhovnom planu
postaje bludnik, koji je izdao svoju prvu ljubav. Monaštvo je nerazdijeljena
ljubav čovječje duše prema Bogu, to je stalno traženje Božje svjetlosti
po riječima proroka Davida: Lice tvoje,
o Jahve, ja tražim. (Ps 27,8-9) Sveti Oci su u svojim tvorevinama
prikriveno nam pokazali da se Božja svjetlost otkriva duši kao punoća
života, mir vječnosti i kao savršena mistična ljepota, koja nema derivata u
vidljivom svijetu. Bog se otkriva duši kao nov, nepoznat, tajanstven život i
tada duša osjeća da je postojanje van takvog života – smrt. Bog je za dušu
nevidljiva svjetlost, unutarnja ozarenost; kada se duša odvoji od Boga tada ona
osjeća, da je van te svjetlosti, da je ispunjena neprozirnom, teškom tamom,
koju ona ranije nije čak ni naslućivala.
Bog se otkriva duši kao neki nedostižni mir, i tada duša spoznaje, da se van
toga mira ona stalno nalazi u mučnom nemiru, na koji kao da se navikla. Bog se
otkriva duši kao beskonačna radost, slična prozračnim vodama dubokog vodopada.
I u ovoj radosti svijet se čini za dušu okrutan, kao užareni pijesak u
pustinji, gorak kao žuč. Bog se otkriva duši kao neizrečena ljubav i za ovom
ljubavi duša plače, jer je žalosna za svijet, koji ne poznaje Boga, ali plače
za sobom – zato što ne može uvijek biti s Bogom, već sablažnjena demonom i
svijetom kao u pijanstvu zaboravlja na ona obećanja koja je dobila.
Monaštvo je traženje neprekidnog općenja s Bogom. Monaška ljubav je
nestrpljiva, zato što duša traži općenje s Bogom ne samo u budućem životu, kao
nagradu za ispunjene zapovijedi, već i ovdje na zemlji kao odaziv na svoju
molbu. Zato je centar monaškog života molitva. Monah bježi od svijeta kao što
bježe iz zapaljene zgrade. On vidi svijet zapaljen plamenom. To je crni plamen
grijeha i strasti, koji niču kroz likove svijeta i njegovo srce, pali njegov
mir dimom i čađu crnom. Monah vidi ne samo grijeh koji živi u njegovoj duši već
i sakriveni u njoj pakao, zato je monaški život – borba za buđenje duha
prisutnog u duši, te je kroćenje duše, ne samo s njenim niskim strastima, već
i s njenim iluzornim bogatstvom, koje svijet prima kao duhovnost.
Ako duh ne bude probuđen molitvom i pokajanjem i uz pomoć milosti ne nametne se
nad dušom onda se čovjek neće iščupati iz kruga duševnih preživljavanja i
predstava i emocionalno usijanje duše biće primljeno kao duhovno stanje. Zato
monaškom životu moraju biti tuđi uzbuđenja i nadahnuća koja su povezana sa
slikama, likovima i vatrometima misli, koje niču u duši. Srčana molitva je
nevidljiva i bezlična, duhovni svijet ne otkriva se čovjeku ni u vizualnim
slikama ni u bljesku tananih misli – sve je to vanjsko. On šutnjom poznaje sebe
u tišini duše, koja se čuva u molitvi. Unutrašnja Isusova molitva – to je
vrteći ognjeni mali kerubin, koji čuva vrata Edena, čovječjeg srca.
Istinski život – to je Božja milost. Zemaljski život s njegovim stalnim tokom i
vremenitosti – to je čudna sinteza života i smrti – to je polu-život. U odnosu
na vječnost to je embrionalno stanje duše, to nije život već življenje ili
prebivanje, odgađanje smrti; zato zemaljski život kao samo-cilj može biti
primljen kao nametnuta obaveza, kao proces u koji smo uključeni kao
neobjašnjivi fakat. A ako u zemaljskom životu, ne vječnosti, čovjek bude tražio
smisao i vrijednost, onda će se on predstaviti kao čudovišna tragikomedija.
Ako bi čak život mogao dati čovjeku ono, što nikad nije davao i neće dati –
sreću, ipak tragedija zemaljskog života ne bi iščezla, već možda postala i
mračnija: (zar nije užasno, kada čovjeka za vrijeme pira hvataju i vode prema
vješalima)? Zato je jedna od lekcija monaške askeze – sjećanje na smrt. Obični
ljudi se trude da ne misle o smrti, oni gone sjećanje na nju iz svoje duše,
istiskuju je iz svijesti tako, kao da ne postoji, vide oko sebe slike smrti,
ali iznutra lažu sebe da će ih smrt mimoići, zato je smrt za njih uvijek
neočekivani gost.
Milost – to je izvor svakog života i svakog življenja, to je sila posvećenja i
budućeg preobraženja, to je beskonačni cilj stvorenog svijeta. Odsustvo milosti
– to je umiranje svijeta i apokaliptičke katastrofe postaju vidljive osobine
njegove agonije. Upravo se ovdje otkriva drugi aspekt monaštva – kao posebnog,
ni s čim usporedivog služenja svijetu. Monah kroz očišćenje srca, molitvu i
askezu teži da dostigne Božju svjetlost u svojoj duši, ali ova svjetlost je u
to isto vrijeme osobina kozmosa, i zato svjetlost koju monah stiče u svome srcu
preobražava čitav svijet. On udiše u nju život, može se čak reći, da ova
svjetlost reanimira umiruće čovječanstvo, ona stoji nasuprot rušilačke
centripetalne sile grijeha a kada bi bilo molilaca za svijet, kad bi bilo
nosilaca duhovne svijesti onda bi svijet iživio sebe.
Zašto čine čudesa ne samo molitve svetih već čak i stvari, koje im pripadaju?
Zašto ima ljekovitu moć voda iz izvora koje su iskopali njihovim rukama? Zašto
kršćani teže da posjete ona mjesta, gdje su živjeli sveti mada od njihovih
ćelija nije više ostalo ni traga? Zašto Duh Sveti ne samo posvećuje dušu već i
samu stvar čini drukčijom? Zašto blagoslovi i molitve svetih nalaze u zemlji
izvore, pustinje pretvaraju u cvjetne vrtove? Također nasuprot – bilo koji
grijeh ne samo da ubija čovječje duše, već čak i zemlju isušuje i kao da je
pali prokletstvom. Jer ga od njih strah
spopade (Ps 105,38) govorio je prorok David o čovječjem prinošenju žrtava
od strane bezbožnika. Zašto je borba milosti s grijehom pokretačka sila bića
čovječjeg i sol zemlji? Zato je monah koje teži da stekne Božansku svjetlost u
svojoj duši najveći dobročinitelj za taj isti svijet koji je odbacio i
napustio. Drevni oci su nazivali monaštvo anđeoskim likom (anđeoski zbor, kor)
zato što je monaštvo prvenstveno nosilac na zemlji nevidljive božanske
svjetlosti. Prva svjetlost – to je Sveta Trojica, druga – to su anđeli, treća –
to su monasi, molitvenici za mir. Mističko učenje o Božanskoj svjetlosti koje
čini srž Pravoslavlja, tuđe je nekršćanskom svijetu. Svijet poznaje samo
vanjska dobročinstva i vanjski podvig.
Monaški život – to je traženje Taborske svjetlosti. Svijet ne može smjestiti u
sebe ovu svjetlost. Religiozni racionalizam teži ka stjecanju dobrih djela a ne
milosti i samim tim odvraća kršćanstvo iz religije srca u naučeni sustav s
aritističkom tablicom zasluga i uzajamnog uzvraćanja grijeha i kazni, to jest u
moraliziranje. Karakteristično je da učenje o Taborskoj svjetlosti,
racionalistički zapad naziva herezom palamizma, i sujevjerjem isihasta. Linija
podjele između istočnog i zapadnog kršćanstva prošla je ne samo kroz lik dogmi
i crkvenu strukturu, već kroz oblast mistike. Negirajući Taborsku svjetlost kao
pred-vječnu energiju Boga rimokatolički teolozi razmatraju ga kao
vremenski samotvoreni lik kao manifestaciju Božje sile. Rimokatolici i
racionalisti u Pravoslavlju izgubili su viđenje razlika među osobinama duha i
duše, zamijenili jedno dugim, zavezali ih u Gordijev čvor i samim tim ozakonili
vlast nižeg nad višim. Zato za razvoj duhovnih moći i sposobnosti nije potrebno
ni tišina, ni post, ni unutrašnja molitva, ni borba s pomislima, ni
iskorjenjivanje strasti. Tako se predlaže drugo – obogaćenje uma vanjskim
znanjima preko nauke i filozofije itd., precjenjivanje sublimacija emocija kroz
umjetnost. Tako je potrebna prefinjenost, bljesak i nadahnuće, zato duhovnom
razvitku ne odgovara pustinja, već kazalište, ne unutarnja molitva i tišina
duha, već žarki likovi i evrističke misli.
Duševni uzleti izazivaju aplauze svijeta, prema istinskoj duhovnosti on ostaje
gluh i slijep kao uključivanju u vječnost. Ovo se odnosi ne samo na one koji
žive na nivou niskih poriva, već također na velike estete. Kao primjer može
poslužiti Bajron koji se oglašavao prema monaštvu sasvim skeptično, ali u isto
vrijeme podržavao monahe ihitariste za njihovu široku izdavačku djelatnost, i
volio da se odmara u njihovom venecijanskom manastiru. Bajron, koji je umio
utjeloviti u svojim djelima najtamnije nijanse čovječjih osjećanja i
preživljavanja, ispao je nesposoban da vidi drugu stranu – nadzemaljsku, duhovnu
ljepotu, kao što oči i uši ne mogu uhvatiti vibraciju valova van granica
dijapazona njihovog opažaja. S postupnim padom duhovnosti racionalizam, u vidu
skolastike i zatim religioznog materijalizma, postupno istiskuje mistiku, on
teži da pretvori samu religiju u utilitarni sustav društvenih odnosa da je
pretvori u svjetski institut devizom: ''Sve za sreću čovjeka''. Razumije se,
zamijenivši vječno privremenim, nebesko zemaljskim, religiozni racionalisti
streme da asimiliraju monaštvo sa svijetom, uključivši ga u svoj globalni
humanistički program.
Nekad su monasi bili tajno-voditelji onih koji su u svijetu ili svjetovnjaka.
Monaštvo je bilo slično Mariji koja je u duhovnoj šutnji sjedila kod Isusovih
nogu, pažljivo ga slušajući i slažući u srcu njegove riječi. Svijet hoće da
pretvori Mariju u drugu Martu koja se brine i sređuje mnoge stvari, možda i
potrebne ali i nepotrebne; Marta služi Isusu i njeno služenje je također
blagoslovljeno dok ona ne prekorava sestru.
Odgovor Gospodina Marti svijet nije čuo do dana današnjeg. Apostol Pavle
uspoređuje Crkvu s tijelom, sastavljenim od mnogo članova, gdje oko ne može
biti ruka, a ruka srce: Doista, kao što
je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su
tijelo. (1 Kor 12,12) Sveti Bazilije Veliki kaže: ''Služenje Crkvi je
različito''. Svatko treba da radi ono za šta je pozvan. U ovom mističkom tijelu
Krista monah mora nositi služenje, svojstveno njemu, biti srce ovog tijela.
Iako Gospodin, otkrivajući sliku budućeg Strašnog suda govori o tjelesnoj
milosti, ali to je zbog toga, što on uzima opća dobročinstva, dostupna za sve,
a monaštvo daje svijetu ono, što ne može dati nikakav svjetski podvig. Bez
obzira na sve nevolje i lišavanja, koja osjeća čovječanstvo, najstrašnija je
glad duhovna, i zato je najviša milost ne tjelesna i ne duševna, već također
duhovna. Prema tjelesnoj milosti sposobni su ne samo kršćani već i inovjerci, i
ateisti: ovdje je suosjećanje prema čovjeku kao prema živom biću. Prema
duševnoj milosti kršćani koji žive u svijetu, a prema duhovnoj prvenstveno
askete.
Monaštvo čuva učenje o unutrašnjoj molitvi, od očišćenja srca od strasti u
borbe sa demonima, o tome kako se dostiže viđenje Boga. Ono uči kako se stiče
Taborska svjetlost. Molitva i borba sa strastima je potrebna i svjetovnjacima.
Ali samo askete, koje su sa svjetionikom – Isusovom molitvom – ušli u svoje
srce, mogli su uvidjeti njegove sakrivene dubine, tamne labirinte čovječje
duše, i preko svoga mističkog ogleda primiti, osjetiti stanje duše drugog
čovjeka i postati putokazi za druge na njihovom duhovnom putu. Zato su za
duhovne očeve birali prvenstveno iz reda monaha. Manastir je kula stražara
Crkve. Postojao je i postoji podvig starateljstva, kada monah, poslije
mnogogodišnjeg rada dostiže stanje, blisko savršenstvu, otvara vrata svoje
ćelije za one kojima su potrebni duhovni savjeti i utjehe. Uz to on ne može
ostavljati unutrašnju molitvu i među ljudima se osjećati kao u pustinji. Zbog
toga je starateljstvo podvig koji zahtijeva posebnu milost Božju.
Obično se događa drukčije: kada monah napusti ćeliju rastaje se sa šutnjom i
ide u svijet, onda se svjetlost molitve koja ga okružuje – pomračuje i gasi.
Tada običan svijet u takvom monahu ne vidi svjetlost, već sve njegove čovječje
slabosti i ne spašava se kroz njega, već ga on sablažnjava. Iz povijesti znamo
svete, koji su razvaljivali brave zbog ljubavi prema ljudima, ali to nije bio
početak već vijenac njihovih podviga i to su radili prema posebnom Božjem
otkrivenju. Apostol Petar govori Kristu: Evo,
mi smo ostavili sve i krenuli samo za Tobom. (Mt 19,27) Teolozi vide u ovim
riječima najviši stupanj odricanja od svijeta, veći, nego spremnost da se
osobno žrtvuje. Ostaviti sve znači ostaviti svoje pomisli, odbaciti svoja
rasuđivanja, odreći se svojih sjećanja i želja, očistiti svoj um ne samo od
grešnog već i od svega prolaznog. Odbaciti sve – to je više nego živjeti i truditi se Krista radi. To je
živjeti samim Kristom.
Već smo govorili, da je monaštvo neprekidno povezano s učenjem o Taborskoj
svjetlosti kao vječnoj Božanskoj sili koja tvori život i posvećuje svijet.
Gospodin je milost nazvao živom vodom i rekao da oni koji su je ispili sami
postaju izvori za svijet koji je žedan: A
tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću
mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni. (Iv
4,14) Zato se srca onih koji se iskreno mole pretvaraju u ona usta kojima
zemlja pije nebesku milost.
U 14. stoljeću teolozi, racionalisti, koji su se priklanjali zalasku Bizantije,
čije je jezgro bila prokatolička grupa Grigorija Alkindina, pokušali su da
predstave učenje o Taborskoj svjetlosti kao herezu, a atonske isihiste kao
neznalice fanatike. Kao glavni zaštitnik svetootačkih tradicija nastupao je
atonski monah Grigorije Palama, kasnije arhiepiskop Solunski, proslavljeni
svetac. Ovaj spor je dobio tako širok odjek da su za njegovo razrješenje car i
patrijarh bili prinuđeni sazvati nekoliko sabora.
Racionalisti, odbacujući učenje o pred-vječnoj Božanskoj svjetlosti, odbacili
su i značaj pravoslavnog asketizma za svijet i crkvu i razmatrali unutarnju
Isusovu molitvu kao subjektivan psihološki fenomen (karakteristično je da su
neki od protivnika svetog Grigorija pobjegli kasnije u Italiju i primili
rimokatolicizam).
Racionalisti su apelirali na filozofiju, to jest, na neprosvijećeni milošću
čovječji razum, koji je navikao da se vrti u krug privremenog i konačnog. Oni
su željeli da odrede javljanje nad logičkog duhovnog svijeta kroz
Aristotelovske silogizme, da komentiraju Evanđelje dijalozima Platona. Druga,
pravoslavna strana je nosilac partistične tradicije i monaškog predanja. Iako
je među atonskim monasima bilo mnogo ljudi koji su imali blistavo filozofsko
obrazovanje i koji su ovladali svim postupcima dijalektike, ali oni su kao
glavni kriterij istine primali opite svetih otaca, istočnih mistika i asketa.
Jer, o Taborskoj svjetlosti može znati samo onaj koji je stjecao sam.
Predstavnici atonskih manastira pisali su u svome Tomosu –da postoje tri oblika
svjetlosti. Prva - fizička, materijalna, svjetlost koja osvjetljava u kojoj
čovjek vidi predmete svijeta. Ta svjetlost je dostupna ne samo čovjeku već i
ostalim živim bićima. Ovdje čovjek nije u prednosti nad zvijerima ili mravom,
to je tjelesna svjetlost.
Drugi oblik svjetlosti pripada samo čovjeku. To je intelektualna svjetlost,
svjetlost uma. U ovoj svjetlosti čovjek može da zamišlja udaljeno, da se sjeća
prošlosti, da predviđa budućnost: to je svjetlost nauke, filozofije i
umjetnosti. Ona može biti jasna i intenzivna, ali ona također pripada ovome
zemaljskome privremenom životu. Ona predstavlja prirodnu psihičku sposobnost
čovjeka. Ova svjetlost ne može ozarivati metafizičke dubine bića. To je duševna
svjetlost. Ali postoji treći oblik svjetlosti – svjetlost duhovna, pred vječna
i nestvorena koja se otkriva nosiocima podviga preko očišćene molitve srca i
sagledavanjem. To je svjetlost vjere, svjetlost duhovne providnosti i
intuicije, svjetlost Taborskog preobraženja; to je nestvarna svjetlost, ali ona
može vidljivo sijati u svetima preobražavajući njihove duše i tijela i čineći
ih sličnim Kristu. Monaštvo – to je traženje Taborske svjetlosti i sagledavanje
mistične ljepote Božanstva. Zato je monaštvo unutrašnji skriveni život koji ne
vidi svijet. Zapadna crkva je odbacila učenje o tri oblika svjetlosti, odbacila
suštinu samog monaštva, ostavivši samo njegovu formu. Racionalisti hoće da
pretvore monaštvo iz tajne ljubavi čovječje duše prema Bogu u vidljivo služenje
čovječanstvu; hoće da prevedu Pjesmu nad pjesmama na jezik proze. Zapadna
crkva je podijelila monaštvo na specijalnosti s određenim zadatim programima.
Monaški zavjeti razmatraju se kao prihvatljivi i udobni oblici za vršenje
dobrih djela, svaki monaški red (to jeste grana djelatnosti) ima svoj
zajednički pravilnik da se pravilnici ovi stalno korigiraju i mijenjaju, u
skladu s promjenljivim zahtjevima suvremenosti.
Treba istaći, uostalom, da kod
rimokatolika postoje manastiri s vrlo strogim pravilima, koji zabranjuju da se
sve do smrti izlazi iz manastirske ograde. Ovo govori o tome da je monaštvo kao
potreba čovječjeg duha u svojoj dubini neiskorijenjena. Ipak takvi manastiri
nisu karakteristični za zapadni svijet, oni čine izuzetke. U isto vrijeme,
takvi redovi, kao isusovci i dominikanci, pokazali su mnogo primjera
samopožrtvovanog služenja svojoj ideji sve do mučeništva; ali su pokazali još
više primjera grešaka i sablazni kao neobičnih hibridnih simbioza, koji se
krive i lome u svojoj proturječnosti. Monaštvo – to je unutrašnje i vanjsko
udaljavanje od svijeta. U ovom smislu monah liči na cvijet iz staklene bašče.
Kada se hladnoća probija kroz pukotine staklenika cvijet ugine, a na njegovom
mjestu izrasta trava sposobna za život. Neskladi između monaškog zavjeta i
stalnog boravka u svijetu izaziva duboko unutrašnje nezadovoljstvo. Ovo
nezadovoljstvo može biti savladano snagom volje, prognano unutar, ali ne i
iskorijenjeno. Ono se može povremeno manifestirati u burnim strasnim
eksilozijama ili u oholom samo-uvjerenju.
Mi smo govorili o racionalizmu kao o karakterističnoj pojavi u zapadnom
monaštvu, ipak teorija dobrih djela može podariti duševni mir mistike gdje se
racionalizam istiskuje kultom emocija. To je mistika jakog izražavanja
pjesničkih nadahnuća, estetskih stanja, čovjek postaje gurman svojih vlastitih
preživljavanja, ova čulna mistika može dostići takve napregnutosti da se kod
njenog djelatnika pojavljuju rane na rukama i nogama od vizualnog zamišljanja
Isusa raspetog na križu, i od gordog izjednačavanja sebe s njim. Ne zaboravimo
da i pravoslavna mistika govori o sličnosti Kristu, ali kroz unutrašnji podvig
očišćenja, kroz stjecanje Duha Svetog. U rimokatoličkoj mistici stremi se da se
posredstvom vanjskih podržavanja i izrazitih slikovnih meditacija dostigne
jedinstvo s Bogom. Pravoslavni asketa nikad ne uspoređuje sebe s Kristom,
nasuprot, što je on bliže Bogu, time mu više otvara milosna dubina njegova
srca. On vidi sebe kao gubavaca u krastama i gnojnicama grijeha. Što je viša
njegova duhovnost, time on jasnije vidi kako se u mračnim dubinama njegove duše
gnijezde svi čovječji poroci, kao zmije, koje su se skupile u svojoj rupi. On u
samom sebi vidi pad čitavog čovječanstva. Pravoslavni monah ne uspoređuje sebe
s Kristom, već više s demonom i ne nada se samo u svoja dobra djela, već u
jedinstvo ljubav i milosrđa Božjeg s vlastitim djelima.
Milost skriva od pravoslavnog isposnika mjeru njegova savršenstva; jer, gdje
postoji oholo samoljublje, tamo nema milosti. Uzbuđeno emocionalno stanje ili
isušuje pokajanje, ili ga čini sporednim i teatralnim, primjer – sekta
samo-bičevalaca, koji su se skupili u grupe, hodali po gradovima i selima i na
trgovima bičevali se do krvi i gromko izvikivali svoje grijehe. Jedan od
istaknutih predstavnika rimokatoličkog asketizma Franjo Asiški rekao je: ''Ja
sam akrobata Božji.'' Isusovci su
organizirali predstave, svečane šetnje s upaljenim bakljama, slične
maskenbalima i na glavnim stepenicama pred crkvenim vratima organizirali
kazališne predstave s crkvenim temama.
Pravoslavnim redovnicima bilo je strano
slično prikazivanje, njihov podvig se obavljao krijući od svijeta, oni nisu
privlačili narod vještačkim metodama. Sama milost Božja privlačila je njima
čovječja srca. Zato su ljudi i išli u pustinju na susret s isposnikom, danima
su stajali kod samostanskih vrata, da bi ga samo vidjeli i dobili od njega
blagoslov. Oni su intuitivno težili da uđu u to polje nevidljivog duhovnog
svijeta, u kome se nalazi nosilac podviga, koji je stekao milost i unutrašnju
molitvu. U ovoj svjetlosti, kao u zracima Božje ljubavi, grijala su se i
topila njihova srca, s duše je spadala mračna, okrutna krljušt grijeha. Oni su
se dodirivali s drugim životom, osjećali su dah vječnosti.
Takav susret s asketom i općenje s njim ostajali su kao najveći događaj u
životu čovjeka, događaj, koji se ne zaboravlja nikada. Ovaj svijet je više,
nego sve knjige, otkrivao čovjeku smisao njegova života, patnje i borbe. Susret
sa svecem – to je dodirivanje tajne budućeg vijeka. Sveti oci su govorili:
''Istinsko dobro može tvoriti samo milost.'' Može se dodati : ''Najviše dobro –
to je milost''. U općenju sa svetim, ljudi su dobivali neiskazanu silu, iznutra
se preobražavali. Ako se kaže uopćeno, onda se svjetlost, koja sija u srcima
svetih, odražavala u dušama ljudi, kao što se odražava sunčeva svjetlost u
ogledalima koja su okrenuta prema njemu.
Život posvećen šutnji i molitvi teži je od podviga milosrđa. Tvoriti molitvu u
dubini srca znači ulaziti u borbu sa silama pakla koje teže da ugase vatru
molitve da razbacaju i rasiju riječi, kao pijesak. U paternicima se govori o
mnogo slučajeva kada je demon nagovarao redovnike da napuste usamljenost, da bi
činili dobra djela na zemlji. Prema onome za kakvom se silom demon
suprotstavljao molitvi može se suditi koliko je mrzi. Čini se da se čitav pakao
obrušava na molitvu, kao val rijeke na prepreku koja joj stoji na putu. Ponekad
ova duhovna borba biva toliko mučna i zahtijeva njihov napor snage, da je
čovjek spreman činiti sve umjesto da počne najteži posao. Zato su sveti Oci i
govorili: ''Daj krv i primi duh''. Redovnički život – to je penjanje stepenicama
zalivenim vlastitom krvlju – to ne vidi i ne shvaća svijet.
Sveti Oci su ukazali na tri stalne djelatnosti redovnika. Prva je – trezvenost,
očišćenje uma od pomisli, želja i strasti, od svega vanjskog, prljavoga i
prolaznog. Pet osjećanja se nazivaju tajnama duše. Za redovnika one moraju biti
zatvorene. Um mora da vrši kontrolu nad bujicama informacija, koje neprekidno
dobiva čovjek iz direktnih utisaka, knjiga, razgovora i tome slično. Trezvenost
– to je post duše. Obilje duše, kao i obilje hrane čine dušu lijenom, slabom.
Trezvenost je riječ suprotna pijanstvu. Privezanost za zemaljsko dovodi um u
stanje pijanstva. Pijanstvo se često završava bludom, a za redovnika je
pristranost za bilo što zemaljsko već izdaja Boga i duševni blud, iako bi se
ovo zemaljsko činilo čisto i lijepo.
Druga djelatnost – to je bdijenje. Ono je tijesno povezano sa trezvenošću. Ako
je trezvenost stanje uma, onda je bdijenje voljni napor, to je pažnja prema
svom srcu – izvoru naših misli i osjećaja. Ne samo grješne, već i nepoznate pomisli
um uviđa kroz bdijenje i tjera ih molitvom.
Treća djelatnost redovnika – to je stalna srčana molitva. Preko riječi molitve duh
se obraća Bogu. Molitva je najbitnija u redovničkom životu. Zato je nju sveti Ivan
Zlatousti nazvao kraljicom svih kreposti ili vrlina. Pravoslavno učenje o
Taborskoj svjetlosti otkriva tajnu molitve kao najvišeg služenja svijetu.
Molitva se suprotstavlja ogromnoj sili zla i grijeha, koje je nakupilo
čovječanstvo. Ne okajani grijesi kao nevidljivi oblaci vise nad ljudima, i doći
će vrijeme kada će se pojaviti kao oluja i bura – u apokaliptičkim
katastrofama, pred ljudima će se iskazati slabašni oholi i prestupnički dio
čovječanstva. Ali silama zla proturječe sile dobra, kraljevstvu tame –
kraljevstvo svjetlosti i zato molitva jednog isposnika može spasiti tisuće i
tisuće života, apostol Pavao u Poslanici Solunjanima govori o
zadržavajućoj sili: Doista, otajstvo
bezakonja već je na djelu, samo ima tko da ga sada zadržava dok ne bude
uklonjen. (2 Sol 2,7) Neće se rješavati sudbina povijesti u pravnim
gradovima, čiji neboderi svijetle plamenovima, već u redovničkim sobama ili ćelijama. Dok još
ima nosilaca Taborske svjetlosti na zemlji će postojati svijet. Gospodin je
obećao da će poštedjeti Sodomu radi deset pravednika; ali kada se ugase
posljednji zraci ove svjetlosti svijet će sam sebi potpisati smrtnu presudu.
Zašto redovništvo nazaduje? U čemu je uzrok nazadovanja suvremenog redovništva?
Još do nedavno samostane su rušili a redovnike progonili i ubijali. Sada se samostani otvaraju, ali je redovništvo počelo ličiti na bolesnika, koji umire u
nekoj pećini.
Ranije su bili redovnici – dobri ili loši; ali ipak redovnici. Sada pak – puno se
pojavilo pojedinaca, koji ni sami dobro ne shvaćaju, što oni traže u redovništvu,
što hoće. Kakav kaos kraljuje u njihovim srcima i glavama pod svilenim resama i
blistavim klupkima? Sveti Grgur Nazijanski izrazio je samu suštinu monaštva u
riječima: ''Neka od mene uzmu sav svijet i ostave mi samo jedno – Krista''. Ovo
duhovno ništavilo, koje ima samo jedno – ljubav prema Kristu, postalo je za
suvremeno monaštvo nerazumljivo. Ono se boji ljubavi koja sve spaljuje i ne
želi da ostavi svijet, i svijet nastavlja da živi u dubini njegove duše pod
izgovorom služenja ljudima, propovijedi kršćanstva, pomoći nevoljnicima i
bolesnicima, izgradnje novih samostana i zgrada, to jest redovnici kao da se
sabraše da izađu iz sujete bezbrojnih djela u prostor srčane šutnje, gdje duh
čovječji osjeća disanje vječnosti i prisustvo Božje. Mi ovdje ne govorimo o
spoznaji licemjerima koji služe svojim strastima. Nije riječ o njima, već o
puno važnijem. Zašto katastrofalno pada monaški duh? Zašto su se kaluđeri
počeli razlikovati od običnih ljudi samo neženjenjem, molitvenim pravilom, a
također i drukčijom odjećom? Mi susrećemo monahe – graditelje, propovjednike,
bogoslove, ljekare, učitelje itd. Baš zato što ova zanimanja ispunjavaju
duhovnu prazninu, koja se formulirala u srcu savršenog monaštva. Kažu da su
sada druga vremena, ali svijet ni ranije nije shvaćao monaštvo, i čak, ono što
tražimo – shvaćanje i priznanje svijeta, ono se odvajalo od njega ne toliko
manastirskim zidom i pijeskom pustinje koliko onim glavnim usavršavanjem svoga
duha, i samoodricanjem. ''Ja sam se
razapeo svijetu i svijet se razapeo meni'' (Gal 6,14), – rekao je o svome
samoodricanju apostol Pavao. Monaštvo – to je podvig stalnog obraćanja uma i
srca prema Bogu i očišćenja duše od svjetskih likova i pomisli u kojima se
sakrivaju strasti. Monah je onaj čije srce živi i diše imenom Isusa Krista, a
njegovo srce je oslobođeno od sjenki i zraka svjetskih.
Jedan od drevnih kršćanskih pisaca, možda ne potpuno točno, ali slikovito je
rekao: ''Kada duh odvraća oko uma od Boga, onda duša postaje gruba i hladna''.
I kada se monah obraća zemaljskom i kada njegovo srce puni se zemaljskim
dobrima, on postaje mrtav za Boga i nezgodan za ljude, svjetlost njegovog duha
se gasi.
Monaštvo – to je umjetnost stalne Isusove molitve, koju su sveti oci nazivali
umjetnost nad umjetnostima i nauka nad naukama. Samo ova unutrašnja, srčana,
nepoznata za svijet molitva može napraviti monahe drugim bićem. Drevni oci su
učili Isusovoj molitvi svoje učenike; oni su nju smatrali za glavni posao
monaha, a sve ostalo je samo priprema za nju.
Ovozemaljski poslovi, ma koliko sami od sebe bili korisni i dostojni, stvari su
strane za monaha, kao i zemaljske potrebe koje je on napustio. Ove stvari
otvaraju vrata duši za niz pomisli, osjećanja, planova, slika, misaonih
besjeda, zbog kojih se uvlače u dušu gnjev, bojazan, oholost, pohota i druge
strasti. Molitva postaje vanjska i površinska, čovjek je se sjeća među
ovozemaljskim stvarima kao nečega što je drugog stupnja. Ako se potrudi da ne zaboravi
molitvu u sujeti ovih poslova onda će se molitva iz žarkog plamena pretvoriti u
svjetlucavu dimljivu noćnu lampu.
Samo umrijevši za svijet, zatvorivši od njega svoja osjećanja, monah se može
baviti Isusovom molitvom kao duhovnom umjetnošću; samo baveći se Isusovom
molitvom može čuvati svoje srce od pomisli, može da vidi pomisli pri samom
njihovom nastanku, razbiti ih o kamen Isusovog imena i čuvati dušu u ne
gledanju slika i likova, u ne lišenju od pomisli, u tišini od osjećaja. U
šutnji i molitvi budi se njegov duh i duša postaje topla i meka, kao
rastopljeni vosak, tada on vidi svoje grijehe i plače od uvrede Boga, i od
radosti što ga Bog nije napustio, tada milost dolazi u dušu: prvo kao toplina
srca, zatim kao svjetlost uma i čovjek počinje da vidi sebe i svijet
preobraženim; tada on postiže tajnu monaštva, kao tajnu ljubavi višu i od tajne
braka i bračne ljubavi.
U usporedbi s milošću, sve, čemu teže i čime se ponose ljudi, izgleda kao prah
i pepeo. Gospodin ne lišava monahe patnji (iskušenja), čak nasuprot, često
oni preživljavaju iskušenja i sablazni daleko jače od običnih ljudi; ali u
samim patnjama oni imaju veliku utjehu i bogatu radost srca. Monaštvo daje
čovjeku punoću života kao punoću ljubavi, čitav svijet ne može napuniti ponor
čovječjeg srca, ali ime Isusa Krista, beskrajno, kao nebeska dubina, obuhvati i
napuni. Zato monah sjedi u šutnji u svojoj ćeliji s imenom Isusa Krista, i ova
ćelija mu se čini kao predvorje Raja.
Veliki učitelj monaštva – bogougodni Izak Sirijski piše: ''Ako se monah bude
bavio svojim radom i prebivanjem u ćeliji, onda Bog sam brine o njemu''. I
bogougodni Izaija pustinjak govori: ''Ne izlazi iz svoje ćelije, čini molitvu,
čini poklone, ne pitaj tko te hrani, – Bog zna o tome i poslat će ono što ti
treba''. I bogougodni otac Dorotej uči: ''Ako Bog hoće da umiri čovjeka, onda
će staviti u njegovo srce mir''. Prorok David je rekao: Ne vidjeh pravednika napuštena ili da mu djeca kruha prose. (Ps
37,25) Ovdje je pravednik onaj koji se bavi svojim poslom, molitvom, šutnjom i
ručnim radom, to jest nužnim radom; on neće gladovati ni duhovno ni tjelesno, a
potomci njegovi, to jest njegovi učenici koji su dostigli iskustvo molitve i
postojećeg s njom duha, neće tražiti svjetske pokrovitelje.
Kako govori bogougodni Izak: ''Ako budeš istinski monah i ako budeš služio samo
Bogu, onda će svijet doći tebi kao rob i leći će kod tvojih nogu''. I ako monah
– radi svojih zavjeta i odricanja od svijeta podvrgne se iskušenjima i
mišljenjima, gonjenjima i klevetom, izgonom i ostavljenosti od svih i izdrži to
do kraja, onda će mu Gospodin dati naročitu nagradu: ovdje na zemlji u patnjama
– posebnu duhovnu utjehu, a u vječnosti – vijenac mučenika za Krista.
Prijetnja
modernizacije
Ako čovjek ne vjeruje u Boga, onda je duhovni
svijet za njegov neposredni unutrašnji ogled zatvoren. Kada on govori o
religiji, to liči na gluhoga, koji se sudi o muzici, i na slijepog koji spori o
bojama i nijansama. Naravno za onoga koji ne vjeruje ovakve realnosti duhovnog
života kao milost ne postoje. Proživljavanje milosti njemu je nedostupno. Njega
oholost sprječava da kaže ''ne znam'', zato on sudi o duhovnom svijetu prema
svojim vlastitim predstavama. On je kao crv, koji prima svijet kroz osjetila.
Kakvim potencijalom religioznih znanja o vjeri vlada ne vjerujući? On neće i ne
može prihvatiti i ocijeniti mistički ogled, koji je izražen u patristici ili patrologiji, u
svom osobnom iskustvu. Zato bi on trebao promijeniti sav život. Zbog
stvaralaštva svetih Otaca (patrologija), ako ih on čak i uzme da čita, neće naći pravilnog
odjeka u njegovom srcu, neće izazvati odgovarajući mistički doživljaj. Najprije
će se desiti da on zatvori knjigu, pročitavši nekoliko stranica i ne shvativši ništa
od pročitanog, a zatim će fantazirati, pripisujući svetim Ocima svoje vlastite
emocije i strasti. Čak ozbiljni istraživači nevoljno uključeni u duhovni život,
pokušavajući objasniti mistiku psihologijom, lutaju u labirintu suprotnosti.
Religiozni ljudi, ali ne crkveni, najčešće bi mijenjali milosni duhovni ogled
općenja s Bogom panteističkim ogledom – demonskim ogledom samo-obožavanja,
gdje, razumije se, nema nikakve milosti, već samo duševne emocije i ekstaze.
Ali i u pravoslavnom svijetu, vidimo čudan paradoks: ljudi koji primaju
pravoslavno vjeroučenje, ne traže u religiji najglavnije – njenu osnovu, njen
život – milost. Suštinu religije oni vide u ispunjenju rituala ili činjenja
dobrih djela, a unutrašnji život, čuvanje duše od grešnih utisaka, očišćenje
uma od pomisli i srca od strasti, težnje za stalnom molitvom, unutrašnja šutnja
- sve je to za većinu pravoslavnih kao zaboravljena stranica prošle povijesti
Crkve. Oni ne odbacuju unutrašnji život, ali njihovo srce pripada vanjskom
svijetu.
Kako steći milost – tu riznicu pravoslavne Crkve, koju nemaju druge
vjeroispovijesti? Milost se postiže kroz poniznost a poniznost kroz poslušnost.
Najpravilniji put stjecanja milosti – to je: biti u poslušnosti kod onoga tko je
ima. Biti kod onoga koji je prošao put stjecanja milosti, koji je očistio od
grijeha svoje srce, koliko je to moguće ljudima, koji je izoštrio svoj um
milošću i koji je sposoban da u njenoj svjetlosti vidi duše drugih ljudi i
rukovodi njima, to se zovu starci, to jest oni koji su stekli duhovnu mudrost
pošto je starost simbol mudrosti. Duhovni darovi staraca prelaze na njihove
učenike preko poslušnosti, čineći učitelja i učenike jednom dušom ili
jedinstvenim stablom s mladim granama privijenim uz njega. Kasnije učenici sami
postaju starci. Starac, ako nema učenika poslušnih sebi, ne može nikome predati
svoja znanja i umire kao usamljeni bogataš. A ako se ne prođu stupnji
poslušnosti nemoguće je sam postati starac.
Neki razmišljaju: zar na zemlji nije moguće ugoditi Bogu i očistiti od grijeha
svoje srce? Na ovo sveti Oci kategorički odgovaraju: ''Spasenje u svijetu je
moguće. Ono se postiže vršenjem zapovijedi, ali biti u stalnoj molitvi, imati
duboko samopouzdanje i pronicati u dubinu vlastite duše do njenog dna moguće je
samo pri određenim uvjetima: u udaljavanju od svijeta, šutnji i poslušnosti.''
Bogougodni Makarije Veliki piše da je samo prividno ljudska duša prosta, ona
ima razne dubine, kao mnoštvo manastira. Ponekad se čovjeku čini da je on
očistio svoju dušu ali to je samoobmana: pod jednim katom nalazi se drugi i
čovjek ne zna kakve zvijeri i gadovi se tamo kriju. Ovo lažno savršenstvo
upropastilo je mnoge isposnike, koji su ne poznajući tajna mjesta svoje
vlastite duše, već samo odbivši mali broj iskušenja prije vremena slavili
slobodu. Ako se može produžiti ova usporedba to su ljudi, zauzeti samo vanjskim
dobročinstvom, zauzeti onim npr. da uređuju balkone i okolinu svoje kuće, a
unutrašnje sobe ostaju pokrivene prašinom, blatom. Pravoslavni isposnici ili
pustinjaci se bore s grijehom u dubini svoga srca – tamo gdje se on začinje,
gdje pomisao prima oblik riječi i likova. Otvaraju vrata unutrašnjih skrovišta,
zatvorenih za one, koji žive u svijetu, u nezadrživoj bujici utisaka koji se
smjenjuju. Ovi vanjski utisci stalno uznemiravaju naše sjećanje, pobuđuju
strasti i naša je duša u svijetu kao uzburkano jezero koje se ne može da
odslika svojom površinom na nebu. U šutnji čovjek vidi bezdan svojih grijeha u
svijetu; on obično primjećuje samo postupke, zbog toga je pokajanje po svojoj
snazi i dubini veoma različito i od onih koji rade u svijetu i onih koji žive u
pustinji.
Na zemlji se može spasti, ali je nemoguće očistiti sakrivene dijelove srca od
pomisli i od čulnih pokreta. Događaju se samo rijetki izuzeci, ali izuzeci su
čudo a ne pravilo.
Ako mi vjerujemo u moć milosti, ako mi smatramo velikom srećom kada nas ona
samo dotakne, kao da udahnemo njen miomiris; ako mi vjerujemo da milost koja je
u srcima svetih posvećuje i preobražava materijalni svijet onda podvig šutnje i
život monaha mora nam se pokazati kao više služenje Bogu i više dobrotvorstvo
ljudima. Nije uzalud sveti Ivan Zlatousti smatrao da je bogougodni Antonije
ravan apostolima.
Učenje o milosti koja posvećuje svijet i o molitvi kao realnoj duhovnoj sili
koja može liječiti bolesnike, budi savjest grešnika, spušta blagoslov Božji na
zemlju, spaljuje, kao plamen, grijehe ljudi i čak mijenja tok povijesti – to je
učenje svetih Otaca, to je temelj čitave pravoslavne askeze.
Za vanjski svijet potrebne su vanjske radnje: vidljive, realne i efektivne.
Njegov junak – to je čovjek, natovaren zemaljskim brigama, koji živi za ljude –
ali ne za njihove duše, već za njihovo zemaljsko blagostanje: nešto poput
religioznog strahovanja. Zaboravivši na milost, ovaj svijet ne razumije
monaštvo. Ono mu se čini kao nepotrebna i kao davno preživjela institucija koja
ako se i ne može uništiti onda treba, u krajnjoj liniji prizemljiti je i
ozemljiti, priključiti mu nesvojstvena ovozemaljska djela.
Mi stojimo pred realnom opasnošću modernizacijom monaštva, koje će učiniti sve
što treba, ali samo nije u šutnji, tišini i molitvi; ovo će biti monaštvo, ne
kao skriveni unutrašnji život, ne kao provodnik milosti na zemlji, već monaštvo
kao vanjski oblik za činjenje dobrih djela – monaštvo, kojim može manipulirati
svijet, koje ostaje samo dio svijeta.
Gruzijska
Tivaida
Kolijevka pravoslavnog monaštva to su gore Sinaja
i Tivaide, Skita i Livana.
Gore liče na hijeroglife, koji se raskrivaju u srcu kao riječi ''gore i gore''.
Gore liče na karike tajanstvenog lanca kojim je zemlja prikovana za nebo. Gore
su knjiga koja uči šutnji. Monasi su odlazili u planine ne samo zbog toga da se
sakrivaju u njihovim skrovištima od svijeta slično spašavanju brodova koji se
za vrijeme oluje spašavaju kod pustinjskih obala. Planine kao da otvaraju pred
čovjekom zavjesu, prostrtu pad vječnošću, ovdje on osjeća kako je brzoprolazna
i ništavna sva mravlja zemna taština: kamenje ispečeno na suncu podsjeća ga na
smrt, samo tišina planina izgleda kao pjesma o vječnosti, koja bez riječi i bez
zvukova odzvanja u njegovom srcu. Tišina planina čini se kao eho vječnosti.
U planinama su drugačiji cvjetovi, drugačije boje. Nebo je ovdje jasno i
prozračno, u njemu je plavetnilo, koje je sliveno s rastopljenim zlatom. U
dolini nebo liči na šator, a u planinama ono se otvara kao bezdan izvrnut nad
zemljom. Snježni vrhovi liče na oblake koji su se nadvili nad zemljom, a oblaci
– ledenice koje se tope, spuštene sa strmih kamenitih planina i zaplivale nebom
kao po morskom prostoru. Oblaci kao da govore duši monaha: ''Očisti svoju dušu
od svega zemaljskog, oslobodi se od sjećanja, od obaveza i briga – onoga što te
vuče prema zemlji i tada će duša tvoja zbacivši teški jaram strasti, biti
slična nama, njen zavičaj postat će nebo, i ti ćeš vidjeti što u tvojoj duši
puzi kao crv po zemlji ili leži na nevidljivim krilima nad ovim vidljivim
svijetom.''
Noću planine kao da se bude iz sna i vode razgovor s dalekim zvijezdama
pričajući im povijest zemlje, a zvijezde govore njima o duhovnom nebu,
prostrtom iznad njih. Konture planine u zoru slične su nazubljenim zidinama
tvrđave s bojevim kulama, klanci na hodnike između zidina, koje priređuju put
neprijatelju u kraljevstvo šutnje i tišine, u kraljevstvo, gdje miruju duhovne
riznice, sakrivene od svijeta, u kraljevstvo djevičanske ljepote, nezagađene
disanjem čovjeka. Stijene i litice tada liče na zamke i kule, nagluho zatvorene
željeznim kapijama i bakarnim bravama. U planinama vrijeme kao da je usporilo
svoj hod: ovdje nitko ne žuri, čak sunce veličanstveno obilazi svoja imanja. U
planinama je ispušten bič vremena, koji tjera narod koji živi u ravnicama.
Planine liče na svete gradove u kojima, praćen od neprijatelja nesigurni ubojica
ili prijestupnik, može naći utočište i osjećati se sigurnim. U planine su se
upućivali monasi odlazeći od osvetnika – demona. U planinama su prinosili
pokajanje Bogu, s visine planina vidjeli su svijet Sodoma, obuhvaćen plamenom i
molili Boga da ga poštedi radi nekoliko pravednika koji su ostali u njemu.
Izvor u planinama liči na srce u kome teče stalna molitva. On utoljava žeđ
iznemogle duše, on učvršćuje tijelo iscrpljeno postom, on pjeva tajanstvenu
pjesmu o budućem vijeku. U sumrak, šapat potoka govori duši, o nedostižnosti
Božjoj, o tome da je ime Boga – tajna. Danju bljesak struja, prelijevanja
svjetlosti u tekućem potoku, svjetlucanje talasa, kada potok padajući sa strme
stijene razbija se o kamenje, govori o radosti i likovanju čovjekovog srca,
kada se u njemu svijetli nebeskim zracima i iskri duhovnim biserima ime Isusa
Krista. Rijeke planina – to je kristalno prozračni sok zemlje, koga žedno pije
putnik prišavši mu sa isušenim ustima. Kada gleda planinsku rijeku monah se
sjeća milosti Božje, koja puni zemlju.
Noću zvijezde izgledaju kao zlatne mrvice, oprane od rude u planinskom potoku.
Noću se planine pune miomirisom, kao da vjetar nosi s lednika disanje leda i
snijega, a stijene kao ogromni kameni cvjetovi, koji otvaraju svoje latice u
susret mjesečevoj svjetlosti.
Planine Sinaja, slične ogromnim stupovima hrama, koje podržavaju kristalnu
kupolu, nebesa predstavljaju veličanstvenu sliku koja se prema utjecaju na
čovječju dušu može usporediti samo sa slikom zvjezdanog neba. Vjetar pustinje,
kao dlijeto skulptora, dao je stijeni čudne i neponovljive oblike i ovo
oblikovano kamenje čini se kao neodgonetnuta slova, kao da se samo neobuhvatno
vrijeme utjelovilo u njima.
Izgled pustinjskih planina uvijek je izazivao kod čovjeka razmišljanje o tome
šta se nalazi iza granice svijeta, i strahopoštovanje pred Božanstvom, a šutljiva usamljenost plamenu molitvu.
Kavkaz, – to je drugi Sinaj. Njegovi zasljepljujuće bijeli, do plavetnila,
lednici liče na brodove s podignutim jedrima. Čini se da je Kavkaz ogromni
dragocjeni kamen, koji je pao s nebesa i razbio se na dijelove formiravši
grebene i vrhove planina, stijena i litica, granitne oblutke i komade zemlje,
koji leže u dolinama rijeka. U klancima Kavkaskih planina putnik se osjeća kao
unutar stare kule od koje su ostali samo zidovi od ogromnih isklesanih ploča.
Nad ovom kulom bez krova čak u vrijeme podnevne žege nebo je tamno – plave
boje, zraci sunca samo kratko dopiru do njegovog dna. Potok koji teče u klancu
čini se kao duga pjesma o davno minulim stoljećima. Stijene i kamenje klanaca
pokriveno je mahovinom, oni liče na stare bakarne oklope ratnika. Danju su
planine uronjene u drijemež ili duboko razmišljanje, a noću kao da
oživljavaju.
Sama priroda Gruzije kao da je predodređena za monaški život. Pustinje, prašume
na planinama, gdje nije stupila čovjekova noga, priroda koja je sačuvana u
svojoj netaknutoj prvo-stvorenoj ljepoti – sve je to, čini se, stvoreno baš za
one koji će dan i noć pjevati himne Bogu, kao da je Gospodin sakrio od svijeta
ljepotu planina i pustinja, da bi ih dao onima koji traže nebo. Pustinja – to
je kraljevstvo monaha; Gospodin je i stvorio pustinje zbog svojih robova,
pustinjaka i anahoreta. Monah u pustinji je kao kralj na svojoj zemlji. Dronjci
pustinjaka su dragocjeniji od kraljevske odjeće. Na odijelima kraljeva su često
tragovi čovječje krvi, a odjeća monaha, osvećena milošću koja čuva miomirise
njihove stalne molitve, čuvala se kao blagoslov u domovima kršćana, predavala
se na čuvanje iz generacije u generaciju.
Srce kraljeva rijetko poznaje trenutke mira i pokoja. Opasnosti, neprijatelji,
izdaja, kao crne utvare ispunjavaju sobe dvoraca. Sam tron se čini kao mala
izbočina nad provalijom. Jedan neoprezan pokret – i pogibija je neizbježna.
Poštede za onoga koji je pao neće biti. Brige, kao lanci stežu kraljevska pleća, a
kruna često stišće čelo kao raspaljeni obruč. A monah je slobodan i sretan.
Pustinja je divno i prekrasno kraljevstvo, ali ono kraljevstvo koje mu nitko
neće oteti. Tamo on osjeća prisustvo nebeskih žitelja. Molitva, koju obično
zaglušuje buka i grohot svjetskih briga, buka i grohot trgova i ulica, slična
rici vodopada, – ta molitva u pustinji otvara svoje latice kao divni cvjetić.
Psalmi i Isusova molitva pretvaraju se u tajanstvenu pjesmu koju pjeva srce. To
je stalno sveto djelovanje monaha.
Pustinjaštvo ili tihovanje je skrovište i sreća, koje ga napada neizrecivom
radošću. U svojoj usamljenosti on osjeća blizinu neba. Ali ta usamljenost nije
praznina, već za svijet neshvatljiva punoća življenja – tako su u zraku sunca
sakrivene sve boje i nijanse.
Monah je dalek od svijeta, ali je i blizak svima svojom molitvom, kao zvijezda
vodilja, koja sija visoko nad zemljom.
Davido-Garedžijsku lavru zovu Gruzijskom Tivaidom, kao da je planinska pustinja
Egipta – kolijevka istočnog monaštva, posvećenje duhom bogougodnih Antonija i
Makarija prvih žitelja pustinje – kao ogromni kameni kovčeg prenesena bila u
Gruziju. Priroda Kahetije liči na Egipat i Palestinu. Garedži znači ''pustinja,
usamljeno mjesto''. I ovo mjesto kao da je stvoreno za monahe. Izrazite linije
planina čine se kao kamene zidine ogromne larve. Ovdje se s proljeća pustinja
pokriva zelenim ćilimom trave, kao polja Palestine poslije molitve proroka
Ilije. No ubrzo nastupa žarko sušno ljeto. Zemlja uranja u san. Ljeto u južnoj
pustinji liči na zimu u tundri: sve živo se skriva i zamire. Kraljuje tišina i
duboka šutnja koja suši srce. Samo usamljeni orlovi paraju nebo, kao da klize
po površini azurnog mora. Ponekad bešumno kao sjene prolaze srne, koje traže
travu među kamenjem, i, čuvši nekakve zvjeri, nestaju. Samo zmije ispužu iz
rupa i drijemaju, grijući se na kamenu, kao da čuvaju skrovišta.
Ovamo je došao iz Tbilisija bogougodni David, jedan od Sirijskih otaca, sa
svojim učenikom Lukijanom. Ovdje je on susreo drugog pustinjaka – bogougodnoga
Dodoa iz drevnog plemena Kahetijskih kneževa, koji je vodio svoje porijeklo od
rimskih imperatora. Život monaha u Garedži bio je težak i surov. Kao stanovi za
pustinjake služile su pećine u stijenama. Kao hrana jestiva trava i jagode,
koje su skupljali kao rezervu za jednu godinu i mlijeko srna, koje su dolazile
pustinjacima kao ovce svojim pastirima. Obično divlje zvijeri i zmije ne diraju
monahe, one kao da osjećaju njihovu dobrodušnost, osjećaju njihov miomiris i
vide svijetlost koja ih okružuje. Čini se, da utonuo u molitvu monah razumije
jezik životinja i ptica, a ove pažljivo slušaju njegov glas, kao glas svoga
Gospodara. Ali učenika bogougodnog Davida, Lukijana, izgled spaljene pustinje
suncem, koja liči na grad poslije požara, susreti s otrovnim zmijama i
ogromnim ljuskarima, koje su zvali drakonima, plašili su ga. No on je nalazio
smirenje pored bogougodnog Davida, kao dijete u zagrljaju svoje majke.
Monah je tražitelj Božje ljepote; ali da bi vidio Božju ljepotu treba srce
svoje učiniti čistim ogledalom u kome bi se odražavao duhovni svijet. Zato je
glavna zapovijed monaha: Ljubi Gospodina
Boga svoga svim srcem svojim, i dušom svojom, i svim razumom svojim. (Mt
22,37) I druga: Blaženi su oni čistoga
srca, jer će Boga vidjeti. (Mt 5,8) Bog se može vidjeti samo kod
oživljavanja istinskog lika Božjeg u čovjeku kroz život prema evanđeoskom
učenju i prosvjećivanju kroz stalnu molitvu. Sagledavajući ljepotu Božju čovjek
sam postaje lijep po mjeri svoje snage, podviga i predispoziciji svoje duše.
Bog voli svakog čovjeka jednako kao svo čovječanstvo. Sveti apostol Ivan
Bogoslov pozvan je omiljenim učenikom Kristovim, zato što je njegova čista
djevičanska duša mogla primiti Božju svjetlost u većoj mjeri, nego duše drugih
apostola, koji su također voljeli svoga učitelja i koje je On volio. U Božjoj
svjetlosti gasi se tamno crni oganj strasti, fosforni oganj duše s njenim kao
iz bajke fantazijama i mrtvim intelektom, a pročišćeni duh čovjekov postaje
sličan svjetlosti.
Monah – to je mrtvac za svijet, ukoliko prestaje da živi svjetskim shvaćanjima,
osjećanjima, željama, zato monaški postrig liči na pogrebni obred. Ali iz mraka
intelektualne i osjećajne – emocionalne grobnice on uskrsava u tajanstvenu
oblast Božje svjetlosti, u kojoj nalazi istinski život. I prethodni život u
svijetu već mu se čini kao Odisejevo skitanje u kraljevstvu iluzija i mrtvih
sjenki.
Radost monaha – to je pustinja, njegova ćelija ili pećina. Radost monaha – to je njegova usamljenost.
Cilj monaškog života – to je stalna čista molitva, koja se rađa u tišini
pustinje. Kao što se u tišini daleko i jasno čuje svaki zvuk, svaka riječ
izgovorena šapatom, tako srce monaha osjeća dubinu i snagu svake molitvene
riječi. A u svijetu ona tone kao u potoku, u buci gradova, u vrtlogu vanjskih
utisaka. Monahovo srce u pustinji liči na ravnu površinu jezera, koja odražava
nebo. U svijetu ova površina koleba se prelijevanjem valova i odražavanje postaje
nejasno i bezoblično, kao da je pokidano.
Stalna molitva uvodi monaha u drugi svijet, u svijet nebeske ljepote i Božje
svjetlosti. Ona čini njegovo lice produhovljenim i ozarenim ovom unutrašnjom
svjetlošću. Susret s pustinjakom liči na susret s anđelom. U prisustvu starca
preobražavaju se njegovi učenici. Starac uči ne samo riječju već i primjerom
svoga života. Njegov duhovni oblik utiskuje se u srce učenika kao neizbrisivi
pečat. Učenik postaje sličan svome učitelju, ali ne po izvanjskom izgledu, već
u nečem daleko dubljem, bitnom, ontološkom. Učenik se hrani duhovnom svjetlošću
svoga starca, kao mladunče mlijekom svoje majke. Između učenika i učitelja
formira se nevidljiva veza, jedna duša osjeća drugu dušu. Starac kao da vidi
stanje svoga učenika, čuje misao, obraćanje njemu, posebno se to jasno
iskazuje u trenucima fizičke i duhovne opasnosti koju preživljava poslušnik.
Učenik može u mislima da razgovara sa svojim učiteljem i dobiva od njega
odgovor. Ali je za to potrebna svetost starca i učenikovo bezuvjetno povjerenje
prema njemu.
Učenik doživljava susret sa svojim učiteljem kao obnavljanje i uskrsavanje
svoje duše. On osjeća svoje srce kao uskrsli Lazar, koji je bio u grobnom
mraku, a koji sada ponovo vidi svjetlost. Učenik u učitelju vidi svoga anđela
čuvara, a u njegovim očima nebo. Kada starac govori sa svojim učenikom, onda je
to kao da dlijetom u kamenu uklesava svaku riječ. Kao što mjesec pozajmljuje
svoju svjetlost od sunca, tako je Lukijan pozajmljivao duhovnu mudrost i moć od
svoga učitelja. Čak ni smrt nije razdvojila Davida i Lukijana. Njihovi grobovi
nalaze se usporedo u pećinskom hramu, kao dva izvora, koji biju iz stijene, a
njihovi potoci sjedinjavaju se ujedno i rose Garedžijsku pustinju.
Kada je bogougodni David stigao u Garedži, kao na svoje novo imanje, on je
susreo pustinjaka, koji je tamo proživio mnogo godina bogougodnoga Dodoa. Tako
je nekad, na početku monaštva, bogougodni Antonije susreo u prašumama Egipatske
pustinje bogougodnog Pavla Tebaidskog. Od tog vremena Dodo je postao duhovni
prijatelj bogougodnog Davida. Kod pustinjaka je posebna ljubav – jednog prema
drugom. To je sjena i lik one ljubavi koju će imati sveti u Kraljevstvu nebeskom.
Jedan pustinjak za drugoga – to je kao živa ikona, pojavljivanje u čovjeku Božje
svjetlosti na zemlji. Oni vide ljepotu one Božje svjetlosti i zato gledaju
jedan na drugoga s velikim strahopoštovanjem.
O čemu razgovaraju pustinjaci između sebe? Rijetko o teološkim pitanjima. Oni
govore o borbi sa strastima jer u svijetu molitve, pustinjaci posebno duboko
vide bezdan čovječjeg srca; o demonskim priviđenjima, koja susreću monasi u
pustinji, kao fatamorgane putnike u Sahari; o tome kako razlikovati duhove
svjetlosti od duhova mraka, i glavno o skrovištu monaha – Isusovoj molitvi koja
odzvanja u srcu pustinjaka, kao eho među planinama. Isusova molitva liči na
brojanice od dragog kamenja: kako se svaka njena riječ koja se ponavlja jednom
po jednom ozaruje novim sjajem svjetluca novim bojama, otvara se u novoj dubini
i ljepoti; na čisti potok koji tiho struji iz samog srca; na tajanstvenu
pjesmu, koju pjeva duša. Pustinjak osjeća riječi Isusove molitve, koje zvuče u
srcu drugoga, i raduje im se, kao carskoj kruni koja ovjenčava čelo njegovog
prijatelja. Ali najčešće pustinjaci sjede podalje jedan od drugog i međusobno
razgovaraju šuteći, kao anđeli, o onome što je više od riječi. Oni liče na
dvije svijeće, čija se svjetlost spaja u jedno sijanje.
Svaki shvaća drugoga bez riječi, kao da skroz vidi njegovu dušu, tako da nije
potreban posrednik kao među ljudima – u čovječjem govoru. Zatim, nasitivši se
kao od raskošne trpeze, pustinjaci ustaju sa svojih mjesta klanjaju se jedan
drugom i svaki ide na svoju stranu. Ponekad oni zajedno šetaju pustinjom: jedan
naglas čita Isusovu molitvu a drugi je pažljivo sluša.
Kada se u pustinji skupe monasi, onda je David, odlazeći iz Garedžija,
ostavljao ih na raspolaganje bogougodnom Dodou, koji nije izlazio iz Garedžija,
kao da je on bio otok usred oceana, – on je volio šutnju i tišinu.
Bogougodni Dodo bio je sahranjen u manastiru Ivana Krstitelja – najvećeg
pustinjaka. Ovaj manastir udaljen od Lavre, odlikovao se posebno strogim
pravilnikom. Krajem 19. stoljeća zadnji monasi napustili su ga i prešli u
Lavru. Oni su htjeli prenijeti tamo svete moći bogougodnog Dodoa, ali je sveti
i poslije svoje smrti želio nepoznatost i usamljenost: Vremenom je mjesto
njegove sahrane postalo zaboravljeno. Kao i za života, svojim duhom bio je
blizak bogougodnom Davidu, ali svoju usamljenost nije napuštao.
Dvadesetih godina dvadesetog vijeka monasi su bili izgnani iz Lavre. Hramovi –
razrušeni. Pećine prekopane zbog traženja zlata, neke zatrpane, ali manastir
čuva onu riznicu, koju je nemoguće opljačkati i uništiti – to je milost
isposnika, koji su živjeli ovdje. Manastir je ponovo otvoren. Zapaljena je
zasad jedna mala svijeća, ali ovu svijeću drži u svojim rukama bogougodni David
Garedžijski.
Travice
koje su se probile kroz asfalt
Jedna od slika moga djetinjstva, koja mi se
zapečatila u sjećanju, to je gusta trava i žbunje koje je raslo kod ograde naše
kuće, koja je izlazila u tihu nenaseljenu ulicu. Sada ona liči na korito usahle
rijeke: zemlja je pokrivena slojem asfalta kao da je zatvorena u ogromnoj
grobnici. Ni kiše ni zraci sunca ne prolaze kroz ovaj mrtvi pancir. Ovdje se ni
na čemu ne zadržava pogled: on jednolično klizi po površini ćerpiča i asfalta.
Ali nekako slučajno ja sam odjedanput vidio travu koja se probijala kroz
pukotine asfalta; to je bilo nekoliko uvelih požutjelih stabljika, ali su one
samo svojim pogledom, činilo se, govorile, da ovdje život ipak nije potpuno
ubijen. Ove travke ne ugušene težinom asfalta, ne pogrebene pod njim, kao pod
grobnim kamenom, učinile su mi se kao heroji, koji su izazvali monstrumi, koje
nazivaju ''progres''. Kada susrećem ljude koje su sačuvali u ovom svijetu
lažljivome i razvratnom, čistoću duše i vjere, ja se prisjećam ovih biljčica,
koje su probile tjelesni pancir asfalta.
Čitav način suvremenog života podsjeća na plan svjetskih razmjera: kako
oslabiti i uništiti duh čovjeka – unutrašnje oko, koje je usmjereno prema
vječnosti, kako prikovati čovjeka za zemlju kao roba za galiju.
Kako prolazi život čovjeka? Njegov um je zauzet besprekidnim rješavanjem nasušnih
problema, on se čak ne može usporediti s radnim mravom, to je više pješak koji
je dospio u cajtnot ili nedostatak vremena. Čovjek nema na što da se osloni.
Podloga na kojoj stoji čini se da stalno izmiče ispod njegovih nogu. Ako se
jednom riječju može izraziti duševno stanje čovjeka, onda će ta riječ biti
''nemir'' – stalno nespokojstvo koje crvotoči i razjeda snagu duše kao kiselina
metal. Preživljavanje – to je prilagođavanje, a prilagođavanje – to je
jednačenje, zato pred kršćaninom uvijek postoji izbor: ili se prilagoditi
lažima ili okrutnostima ovoga svijeta to jest igrati se čovjeka, a ne biti on,
ili ući u bitku sa svijetom, ustati protiv ovoga željeznog valjka, koji ruši
sve na svom putu.
Već su drveni mislioci rekli da istinska filozofija nije ništa drugo nego nauka
o smrti.
Kršćanstvo – to je život, koji se stiče time, što svijet naziva smrću –
samoodricanjem. Kršćanstvo je religija srca, Krist je rekao da će čisti srcem
vidjeti Boga. Svijet, kao zavodnik i napasnik teži da obeščasti dušu svakog
čovjeka, upotrebljavajući čas potkupljivanje u vidu naslada, čas prisiljavajući
je psihičkim terorom.
U apokalipsi postoji scena: Žena u mukama rađa mladenca i viče od bola (Otk
12,1-2). Prema tumačenju svetih otaca, to je Crkva, koja u mukama rađa čovječju
dušu za život vječni. No, dopušteno je učiniti još jednu usporedbu: to je duša
kršćanina, koja čuva duh, kao svoga nezaštićenog mladunca; ona mora napraviti
podvig, koji graniči s mučeništvom, da bi sačuvao duh od grijeha i sablazni,
koji ga mogu umrtviti.
Mnogi od nas su praktično osjetili ovo gašenje duha. Čovjek se nalazi u
molitvi, u srce se kod njega uvlači mir, on osjeća duhovnu radost, ali evo on
je usporio umom na jednoj nečistoj misli – i sve je propalo. Kao da se
svjetlost ugasila u njegovoj duši; mrak praznina i hladnoća su je napunili.
Čovječji duh je nježan kao cvijetić. Od grubog doticanja strasti on se povlači
u sebe, slično cvjetiću koji sažima svoje latice i tek poslije pokajanja duh
oživljava ponovo. A ovaj svijet postao je sličan potoku prljavštine koja će
učiniti upravo tako i savršeno zapljusnuti sobom i utopiti cjelokupno
čovječanstvo. Ova prljavština se stara da prodre u svaki dom. Ma kuda da baca
svoj pogled čovjek: pogleda li uličnu reklamu, uključi li televizor, raširi li
novine – svuda susreće jednu zlovoljnu prljavštinu. Kao da demon govori
čovjeku: ''Ja sam ovdje, od mene nikud ne možeš otići.'' Duša čovjeka se obično
adaptira na atmosferu kojom diše, on prestaje da osjeća odgovornost prema toj
prljavštini i prihvaća je kao nešto neobično i prirodno. Čovjek stoji u hramu,
ali je njegov duh paraliziran. On ne osjeća duhovnu radost, nju su zamijenile
druge duševne emocije, druga preživljavanja; religija je za njega postala nešto
vanjsko. Kada čovjek ne čuva duhovnu čistoću, kada ne donosi istinsko i duboko
pokajanje, tada on stoji u hramu, kao da žmiri, ne vidjevši istinski, duhovni
hram i ono što se u njemu događa.
Religija je prije svega, djelo volje, posebno u sadašnje vrijeme. Zato kršćanin
ne treba da čini ono što hoće njegov protivnik, a protivnik demon, hoće da ga
liši unutrašnjeg života, da ga liši općenja s Bogom, hoće da odvuče njegovu
pažnju od stalne unutrašnje molitve. U strasnom stanju može se živjeti vanjskim
životom kršćanina, činiti dobra djela, među njima i djela milosrđa, pružati
pomoć nemoćnima, govoriti, propovijedati, čak graditi hramove, ali bez oštre
borbe sa strastima, bez spremnosti da se umre, ali ne biti oskrnavljen ovim
nasilnikom – svijetom – nemoguće je; glavno je mistika kršćanstva kao stjecanje
milosti i unutrašnje viđenje Boga.
Teško se je spasti u naše vrijeme, teško je čuti glas Duha u buci ovoga
svijeta, ali je ipak kršćanski život moguć. Ako sačuvamo svoje srce od
neprijatelja koji ga napadaju preko vanjskih čula vida i sluha, onda ćemo
vidjeti tajnu hrama u kome prisustvuje duhovni svijet, i nebesku ljepotu
Pravoslavlja; svjedočanstvo ovome su one slabašne stabljike trave, koje su se
probile kroz asfalt. Amen!
