Kršćanin je dužan da se svakodnevno i to najmanje po nekoliko puta na dan sjeća neizbježne smrti koja mu predstoji, i da kao takav u svoje vrijeme dobije stalno sjećanje na nju.
Naš um je u toj mjeri pomračen padom da bi, ukoliko se ne prisilimo da se sjećamo smrti, mogli sasvim da zaboravimo na nju. Kad zaboravimo na smrt, na zemlji počinjemo da živimo kao da smo besmrtni, žrtvujući zemlji cjelokupnu svoju djelatnost i nimalo ne brinući o strašnom prelasku u vječnost ili o svom udjelu u vječnosti. Mi odlučno i neustrašivo gazimo zapovijedi Kristove i činimo najstrašnije grijehe, napuštamo stalnu svakodnevnu molitvu, počinjemo da zapostavljamo ovo suštinsko i nužno zanimanje, kao da se radi o nekom nevažnom i nepotrebnom djelu. Zaboravljajući na tjelesnu smrt, mi umiremo duševnom smrću. Naprotiv, onaj koji se često spominje tjelesne smrti, oživljava dušom. On na zemlji živi kao putnik u gostionici ili sužanj u tamnici, koji stalno iščekuje da ga iz nje izvedu na sud ili da ga kazne. Pred njegovim pogledom uvijek su otvorena vrata u vječnost. On stalno i s duševnom brigom, dubokom žalošću i mišlju gleda u tom pravcu. Stalno razmišlja o tome čime će se opravdati na sudu Kristovom i kakva će odluka biti donijeta za njega. Ta odluka rješava čovjekov udio u cijelom bezgraničnom zagrobnom životu. Njegovu pažnju i ljubav ne privlači nikakva zemaljska ljepota i nikakva zemaljska sablazan. On nikoga ne osuđuje, jer ne zaboravlja da će na sudu Božjem njemu biti izrečena onakva presuda kakvu je on ovdje izricao o svojim bližnjim. On svima i sve oprašta da bi i njemu samom bilo oprošteno i da bi naslijedio spasenje. Prema svima je popustljiv i milosrdan da bi se i on sam udostojao popustljivosti i milosrđa. Svaku žalost koja dođe on radosno prihvaća i ljubi kao kaznu za njegove grijehe u vremenu budući da će ga ona osloboditi kazne u vječnosti. Ukoliko mu dođe pomisao da se uzoholi zbog svoje vrline sjećanje na smrt će se odmah usmjeriti protiv te pomisli i postidjeti je, razobličiti je u njenoj nedoličnosti i protjerati je. Kakav značaj može imati vaša vrlina na Sudu Božjem? Kakvu vrijednost može imati vaša vrlina pred očima Boga pred kojim je i nebo nečisto (vidi Job 15,15)? Stalno sebe opominji: ''Ja ću neminovno umrijeti! Umrli su moji oci i praoci, nitko od ljudi nije zauvijek ostao na zemlji. I mene čeka udio koji je pogodio i pogađa svakoga''! Ne gubi uzaludno vrijeme koje ti je dano za obraćenje! Ne zagledaj se u zemlju, na kojoj si ti samo trenutni poslenik, na kojoj si prognanik i na kojoj ti je milosrđem Božjim dopušteno da razmisliš i da se obratiš ili pokaješ, kako bi izbjegao vječne tamnice i mučenje u njima. Kratak period života na zemlji upotrijebi na dobivanje mirnog utočišta, utočišta blaženog u vječnosti. Za stjecanje vječnog bogatstva preklinji odricanjem od svakog privremenog bogatstva, odricanjem od svega tjelesnog i duševnog u oblasti pale prirode! Preklinji izvršavanjem Kristovih zapovijedi! Preklinji iskrenim obraćenjem za učinjene grijehe! Preklinji zahvalnošću i proslavi Boga za sve patnje koje su ti poslane! Preklinji obilnim čitanjem psalama i predviđenih molitvi! Preklinji molitvom Isusovom, sjedinjujući s njom sjećanje na smrt! Ta dva djelovanja, molitva Isusova i sjećanje na smrt, lako se slijevaju u jedno. Uslijed molitve javlja se živo sjećanje na smrt, kao njen predosjećaj, dok se od predosjećaja smrti jače rasplamsava molitva. Za kršćanina je nužno da se sjeća smrti! To sjećanje je potrebno jer ga čuva od povrede i izopačenja uznositosti do kojeg može dovesti i kršćanski pažljiv život, ako ne bude ograđen sjećanjem na smrt i na sud Božji. Velika je duševna nesreća ako čovjek svom životnom podvigu pripisuje bilo kakvu vrijednost i ako ga smatra za svoju zaslugu pred Bogom. Smatraj sebe dostojnim svake ovozemne kazne i dostojnim vječnih muka. Takvo mišljenje o samome sebi bit će najistinitije, najspasonosnije za dušu i Bogu najugodnije. Često nabrajaj vječne nesreće koje očekuju grješnike. Čestim nabrajanjem tih nesreća učini da izgleda kao da one stoje pred tvojim očima. Zadobij predosjećaj paklenih muka da bi tvoja duša prilikom živog sjećanja na njih zadrhtala, da bi se otrgla od grijeha i pritekla Bogu poniznom molitvom za smilovanje, uzdajući se u Njegovu beskonačnu dobrotu i ni najmanje se ne uzdajući u sebe. Sjećaj se i zamišljaj neizmjernu, strašnu podzemnu provaliju i tamnicu koje čine pakao. Ta provalija se naziva bezdanom. U odnosu na ljude, ona upravo takva i je. Prostrana paklena tamnica ima mnoštvo odjeljaka i mnoštvo različitih patnji i muka, kojima se svakom čovjeku plaća za djela koja je počinio tokom ovozemaljskog života. Međutim, u svim odjeljcima zaključavanje je vječno, kao što su vječne i muke. Tamo gospodari mučna, neprozirna tama i, istovremeno, gori neugasivi oganj, koji je uvijek podjednako snažan. Tamo nema dana, jer tamo vlada vječna noć. Tamo je nepodnošljiv miris, koji se ne može usporediti ni s jednim ovozemaljskim neugodnim mirisom. Surovi pakleni crv nikad ne spava i nikad ne drijema, on grize i grize, proždire zatočenike pakla, ali ne narušava njihovu cjelovitost i ne poništava njihovo postojanje, a pri tom se ni on sam ne zasićuje. Takve osobine imaju sve paklene muke, one su teže od svake smrti, a ne donose smrt. U paklu se smrt želi onoliko koliko se na zemlji želi život. Za zatočenike pakla smrt bi bila radost. Međutim, ona za njih ne postoji, a njihov udio je beskonačni život za beskonačna stradanja. Muče se u paklu uslijed nepodnošljivih kazni, kakvima obiluje vječna tamnica onih koje je Bog odbacio. Muče se tamo nepodnošljivom patnjom, muče se tamo najsurovijom duševnom bolešću ili očajem. Smatraj sebe osuđenim na pakao i vječnu muku i iz te svijesti u tvom srcu će se roditi tako nezadrživi i silni molitveni vapaji da će neizostavno navesti Boga da te se smiluje, i Bog će te, umjesto u pakao, uvesti u raj. Vi, koji sebe smatrate dostojnima nebeskih i zemaljskih nagrada, vama pakao prijeti više nego očiglednim grješnicima, jer je najteži među svim grijesima oholost, uznositost, grijeh duha koji se ne vidi čulnim očima i često se prikriva maskom poniznosti. Sjećanje na smrt i razmišljanje o njoj upražnjavali su najveći među bogougodnim Ocima svete Crkve Kristove. Za Pahomija Velikog pisac njegovog životopisa kaže da je: ''Sjećanjem na vječne muke i beskrajne patnje, odnosno sjećanjem na neugasivi oganj i na onog crva koji nikad ne umire, stalno živio u strahu Božjem. Na taj način se Pahomije uzdržavao od zla i podsticao sebe na bolje.''
