Uzroci vječne propasti mnogih pravoslavnih kršćana su preziranje ispovijedi, nepravilna ili nepotpuna ispovijed i očekivanje čuda obraćenja ili pokajanja u času smrti

Nebrojeni pravoslavni kršćani se posve voljno bacaju u bezmjerne ponore Pakla zato što su prezirali ispovijed, ili što su se loše, odnosno nepravilno ispovijedali, počinivši tako svetogrđe. Te jadne i nesretne duše padaju u Pakao, tako brojne, da je to zastrašujuće. Nepravilna ispovijed je najbolja zamka kojom Sotona neoprezne duše dovodi k sebi. Nepravilne ili nepotpune ispovijedi naseljavaju Pakao, a najveći dio pravoslavnih kršćana koji se vječno osuđuju svoju propast duguju slabo obavljenim ispovijedima. Za života ne ispovjede mnoge grijehe koje su učinili, a posebno zaborave ispovjediti razne grijehe učinjene u mladosti pogotovo bludne grijehe. U tom strašnom i pogubnom stanju smrt ih zatekne, ali tada je već kasno jer više ništa ne mogu promijeniti.     

  Isto tako, očekivati čudo obraćenja u času smrti također je nerazborito i posve nesigurno i također je razlog propasti mnogih pravoslavnih kršćana.
  Čuda su uvijek moguća, ali ona su rijetka. Ona su uvijek izuzeci. Jedan red ili sklad mora počivati na pravilima, a ne na izuzecima, jer bi u protivnom red prestao da bude red i izopačio bi se u kaos.
  Pokajanja ili obraćenja se uvijek shvaćaju i kao čuda, bilo da se zbivaju za čovjekova života i još više u trenutku njegove smrti.
  Nužno je znati da se čuda događaju zaslugom tajanstvene molitve i žrtve tko zna kojih ljudi. Čak i kada vidimo da netko rđavo umire, nismo posve sigurni u njegovo prokletstvo. To je tajna koju sam Bog zna, osim kada nam čudesno dozvoli da zavirimo iza zavjese drugog života. Tajanstven je odnos duše i Boga i misterija vremena je možda najveća na tom graničnom prijelazu između vremenitog i vječnog, u času smrti.
  Jedino što je sigurno i u što vjerujemo je to da van svetog Pravoslavlja nema spasenja. O tome tko je sve završio u Paklu na nama nije da sudimo jer je za nas nerazrješiva misterija odnosa Božjeg milosrđa i Božje pravde. O tome se ne smijemo izjašnjavati, uzurpirajući pravo Vrhovnog Suca. 

  Čuda su rijetka kako u naravnom tako i u nadnaravnom svijetu pa je posve jasno da je prosvjetljenje duše u času smrti izuzetak, a ne sveopća pojava. Ne treba računati, osim u rijetkim slučajevima, na neko čudo božanske milosti jer je opće pravilo da čovjek ustraje do posljednjeg trenutka tj. sve do smrti, u grijehu. Što se tiče otpora prema milosti, on dostiže stupanj monstruoznog razvoja, otud proizlazi grijeh protiv Duha Svetoga, i više se ne može govoriti o pokajanju ili obraćenju. To bi značilo nadati se protiv svih naravnih i nadnaravnih zakona. 
  Izvanredni slučajevi, koji se susreću, vrlo su rijetka čuda milosti. Mogućnost takvih čuda proizlazi bez sumnje zahvaljujući spasonosnoj volji Božjoj, beskrajno milosrdnoj, ali je ta mogućnost više teorijska jer je čovjek svojom greškom čini sterilnom. Čovjek dolazi do cilja, putem koji je izabrao; za čitavu vječnost stablo ostaje ondje gdje je palo. Eto što je htio kazati naš božanski Spasitelj kad je učio da grijeh protiv Duha Svetoga neće biti oprošten. On je neoprostiv ne po sebi, kao da bi Bog nekoga osudio za njegova života; neoprostiv je jer se čovjek sam isključuje i lišava božanskog milosrđa i ustrajava u svom neizlječivom stanju. On traži prokletstvo i ono će mu se dati. To je učenje Svetog pisma o dva puta: Uđite kroz uska vrata, jer široka vrata i prostran put vode u propast, i mnogo ih je koji idu njih. Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život, i malo ih je koji ga nalaze (Mt 7, 13-14)!
  Jednog je dana Gospodin prolazio sa svojim učenicima, pored kuće čiji temelji i danas stoje u Jeruzalemu; pripadala je mladom i bogatom farizeju Nicenciju, koji je umro nekoliko dana prije nego što će Isus ispričati povijest o škrtom bogatašu i siromašnom Lazaru, ne spominjući njegovo ime: Bijaše neki bogataš koji se oblačio u grimiz i skupocjeni lan, a iz dana se u dan sjajno gostio. neki siromah imenom Lazar ležao je sav u čirevima do njegovih vrata, čeznući da se nasiti onim što je padalo sa bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. I umrije siromah i anđeli ga odnesoše u Abrahamovo krilo. Umrije i bogataš i bijaše pokopan. Kad je bio u paklu, usred strašnih muka, podiže svoje oči te nadaleko opazi Abrahama i Lazara u njegovu krilu pa povika: ''Oče Abrahame, smiluj mi se, te pošalji Lazara neka namoči vrh svoga prsta vodom da mi rashladi jezik, jer se strašno mučim u ovom plamenu!'' Abraham mu reče: ''Sjeti se, sine, da si ti primio svoje dobro za svoga života, a Lazar zlo! On je sad ovdje utješen, a ti se mučiš. Osim toga, između nas i vas uspostavljen je veliki bezdan, te ni oni koji bi htjeli ne mogu odavde prijeći k vama, niti odatle prijeći k nama.'' ''Onda, molim te, oče'' – reče bogataš – ''pošalji ga u kuću mog oca; imam petoro braće, neka ih ozbiljno opomene da ne bi i oni došli u ovo mjesto muka!'' A, Abraham reče: ''Imaju Mojsija i Proroke. Neka njih slušaju!'' Onaj nastavi: ''Neće, oče Abrahame! Ali ako im tko dođe od mrtvih, obratiti će se.'' Tada mu Abraham reče: ''Ako zaista ne slušaju Mojsija i Proroka, neće vjerovati ni ako tko od mrtvih uskrsne'' (Lk 16, 19-31).
  Dakle, čuda nisu nužni uvjet, da se ljudi pokaju ili obrate, ili da povjeruju u postojanje Pakla. Kad je Isus uskrsnuo Lazara u Betaniji, Židovi zaključiše da Lazara treba ubiti! A, kad su Petar i Apostoli činili svakodnevno čuda, rekoše: Ti ljudi čine čuda, koja se ne mogu zanijekati. Uhapsimo ih! 
  O, kad bi pravoslavni kršćani znali da je malena povorka onih koji čiste savjesti poslije smrti odlaze pravo u Raj i da je beskrajno duga povorka nesretnih grešnika koji idu u Pakao iz temelja bi promijenili svoje živote u nastojanju da idu uskom stazom spasenja a ne širokim putem koji vodi u vječnu propast. Amen!

Zaborav smrtnog časa

  Zaborav smrtnog časa je najgluplja i najpogubnija iluzija koju je Sotona unio u svijet. Slabi ili mlaki vjernici, na rubu Pravoslavne crkve, života ili spasenja, idu ivicom otajstvene provalije kad odlažu obraćenje za smrtni čas.
  Crkveni oci i sveti naučitelji, beatificirani ili kanonizirani, jednodušni su u mišljenju da je velika opasnost da se umre ne pokajan, kad se za smrtni čas odlaže obraćenje tj. pokajanje i ispovijedanje smrtnih grijeha.
  Kad su svetog Tomu pitali, na smrtnoj postelji, što ga je najviše čudilo u životu, on je odgovorio: ''Najviše me je čudilo kad bi vidio kako čovjek, koji vjeruje u postojanje vječnog Pakla, i vidjevši kako ljudi iznenada umiru, može živjeti samo jedan sat u stanju smrtnog grijeha.'' 
  U današnje se vrijeme u mnogim društvenim sredinama sve češće umire bez svetih sakramenata, ne samo zbog iznenadnih smrti, već i zbog toga što okolina izbjegava zvati svećenika. U Pravoslavnoj crkvi, također, mase kršćana, kao da nastoje proširiti putove koje vode u propast, koji su u svijetu već veoma široki; urota protiv ispovijedi, slabljenje pojma grijeha, iščezavanje Pakla iz svijesti širokih slojeva kršćanskog puka, iz propovijedi, iz literature, iz meditacija; masonska infiltracija u Crkvi i sile samodestrukcije, usmjereni su, u konačnoj konzekvenci, protiv ljudske duše. I, uz sve to, ide po paklenoj logici, zaborav smrtnog časa i porast uvjerenja da će se sve srediti na koncu u času smrti.
  Ako netko na samrti učini oporuku, u onom stanju svijesti u kojem se mnogi ispovijedaju pred smrt, poslije jednog života grijeha i sablazni, ta će se oporuke, od svih ljudskih sudova, proglasiti bezvrijednom. Drvo pada na onu stranu na koju je nagnuto. Najčešće se čitavog života naginjemo na jednu stranu; čestim ispovijedima, usavršavanjem kršćanskog života, naginjemo se prema Raju. Nemoguće je da se sve na svršetku sredi, jer ne može se u jednom trenutku vjerovati da nas ispunjenje Božje volje spašava, a kasnije misliti da ta činjenica nema nikakva značenja. Treba misliti, na jedan ili na drugi način, na posljednju scenu čovječanstva: Božanski Sudac je u središtu, a s njegove desne strane je stado koje ide u Nebo, dok su lijevo jarci koji idu u Pakao. 
  Drvo ostaje onamo gdje padne. Sređivanje stvari na svršetku je riskantno i neizvjesno. Učitelji morala i pastoralnog reda govorili su nekada: ''Ispovijed bolesnih je i sama bolesna, tj. nepotpuna.''
  Sveti Pavao, Petar i Ivan, prenoseći odjek Učiteljevog glasa, pobuđuju vjernike da uvijek budu budni i spremni: Pazite! Dolazim kao lopov. Blago onomu koji bdije i čuva svoje haljine da ne bi išao go i da se ne bi vidjela njegova sramota (Otkr 16,15)!
  Veliki sveci i crkveni oci govore to isto! U njihovim žarkim opomenama, u kojima je sva revnost za slavu Božju i sva bratska ljubav, oni preklinju ljude da se obrate na vrijeme, da ne čekaju posljednji trenutak, da budu spremni da se pojave pred Bogom. Hitnost povratka Bogu, kratkoća vremena i nenadana smrt su tradicionalne i pravovjerne opomene iz kršćanskih propovijedi, koje izražavaju ozbiljnu pa i tragičnu koncepciju koju sveta Pravoslavna crkva, proizašla iz Krista, kao poruku ima o ljudskom životu.
  Sam je Gospodin inzistirao na toj poruci: Što vama velim, to velim svima: Bdijte! I: Bdijte, jer ne znate kad će doći gospodar. A, kod svetog Luke: Budite pripravni, jer će Sin Čovječji doći u času kad se ne nadate! Amen!

Čovjek sam sebe vječno osuđuje

Poznato je da se čovjek vrlo teško rješava navike i ne želi je promijeniti. Što više prolaze godine zemaljskog života, promjena navike postaje mu sve teža i rjeđa. Tjeran silom navike, čovjek dopusti da ga ona nosi. Što više stari, sve više voli svoju naviku, teško prihvaća da je ostavi i oslonjen na nju čeka sigurnu smrt. Istina, sve do same smrti čovjek se može riješiti navike i vratiti k Bogu, ili se okrenuti od Njega. Međutim, ukorijenjen u navici, čovjek se pred smrt posljednjim mlakim ostacima volje ponaša onako kako se navikao ponašati u životu. Navika mu postaje druga priroda i dopušta da ga nadvlada. 
  To što u svome životu često sagriješi nije presudno već je presudno što, ukorijenjen u svoju zlu naviku, čovjek uporno odbija da se ponovo uzdigne, odnosno popravi i vrati Bogu. Odlagati ili ostaviti obraćenje ili pokajanje za smrtnu postelju je najveća glupost koju čovjek može za života učiniti jer nema garancije da će u tome uspjeti. Zbog toga što godinama živi daleko od Boga, na posljednji poziv Božje milosti prije same smrti, u velikoj većini slučajeva čovjek se okreće protiv Boga i u svojoj zloj ustrajnosti, bacajući se u ponor Pakla, sam sebe vječno osuđuje. Posve su rijetki slučajevi pokajanja ili obraćenja prije same smrti i tu vrijedi pravilo u kakvom je stanju za života čovjek bio na zemlji u takvom stanju u trenutku smrti prelazi u vječnost. Drukčije rečeno, stablo pada na onu stranu na koju je bilo nagnuto. Amen!