Za ispovijed se treba pripremati unaprijed:
o svemu razmisliti, sjetiti se svih grijeha, proći po urvinama svoje duše, i
obavezno sve zapisati jer može se dogoditi da odemo svećeniku na ispovijed, a
đavao može da pomrači razum i sve možemo da zaboravimo. Tko se privikava da bude
svjestan svog života na ispovijedi ovdje, tome neće biti strašno da dadne
odgovor na Strašnom sudu Kristovom. Grijeh je u
našoj duši kao zmija pod kamenom. Ako podigneš kamen zmija će otpuzati, ako
otkriješ grijeh duša će se osloboditi od njega. Treba samo sve detaljno
ispričati duhovniku, dobiti preko njega od Gospodina razrješenje, a zatim prinijeti
dostojne plodove obraćenja, to jest učiniti dobra djela, i duboko se nadati u
milost Božju.
FARIZEJSTVO
Gospodin Isus Krist je strogo upozorio: Ne dajte svetinje psima (Mt 7,6), stoga
nikada neće ući u ne obraćenu ili ne raskajanu dušu. Bog samo u čiste duše ulazi zato se oni
koji se nisu iskreno obratili i ispovjedili pričešćuju sebi na osudu. Sveta Crkva
je duhovna bolnica gdje se iscjeljuju duše stoga obraćenik treba paziti da iz
nje ne izađe ne izliječen. Prije ispovijedi pokajnik treba znati da, kada se pred
svećenikom ispovijeda, stoji pred nevidljivim Kristom koji prima ili odbacuje njegovu
ispovijed. Zato se ne smije stidjeti ni strašiti već kazati sve u čemu je sagriješio
jer ako utaji koji grijeh, onda će se nevaljalo ispovjediti, a grijeh će se umnožiti.
NAŠE LICEMJERSTVO I SAMOLJUBLJE
Zašto se mnogi teško i nevaljalo ispovijedaju? Zato što su
oholi, samoljubivi i đavao navodi na njih lažan stid pa u sebi mrmljaju: ''Kako
ja mogu to da kažem svećeniku? Neću da se kajem, stid me je. I što će svećenik pomisliti
o meni, još će da me izgrdi''.
Mi svi želimo da u očima drugih budemo mili, čisti i
dobri! No, duhovnika se ne treba plašiti. Duhovnik sve najstrašnije grijehe zna,
pred njim su prošle tisuće ljudi. Njemu je radost kada se čovjek čisto i srčano
kaje i ispovijeda. Tako da se treba stidjeti grijeha, i ne stidjeti se
pokajanja. Ispovijedati treba sve grijehe, i najmanje također.
ZAŠTO SE MORAMO ISPOVIJEDATI PRED SVEĆENIKOM?
Kajati se treba uvijek i svuda. Čim sagriješimo, treba da
se pokajemo. Ali, grijeh može biti razriješen samo preko svećenika, jer je tako
to Bog ustanovio. Njemu nije potrebna naša ispovijed, jer on kao sveznajući zna
sve naše grijehe. Ali Bog hoće da provjeri da li mi zaista vjerujemo da on osobno
razrješava grijehe posredstvom svećenika.
NE TAJIMO GRIJEH
Svetom Pavlu priprostom, zbog prostodušnosti, Bog je
darovao duhovni vid, i on je duhovni svijet vidio tako kao što mi vidimo
zemaljski. Vidio je da čovjeku koji se kroz ispovijed kaje, prilaze anđeo čuvar
i đavao koji ga nagovara: ''Ne treba sve da govoriš, što će o tebi pomisliti
duhovnik? Gospodin je milostiv. On će ti i tako sve grijehe oprostiti''.
Čovjek je počeo da se kaje, kazuje grijehe, i iz njegovih
usta su izlazile duhovne zmije različitih veličina, u zavisnosti od veličine grijeha.
Imenujući sve grijehe, sve zmije su izašle uz njega. Duhovnik je govorio
molitvu za razrješenje, ali je u to vrijeme i sam Gospodin govorio: ''Opraštam
i razrješavam te svih grijeha tvojih''. Demon je iščezao, čovjeku je pristupio anđeo,
koji se radovao. Jer se i duša ljudska radovala i likovala. I anđeo čuvar je
stavio vijenac na glavu pokajnika, i taj posvećen, i pun Duha, otišao je na svetu
pričest.
Vidio je Pavle priprosti i drugo, prišao je na ispovijed
grješnik, počeo je da kazuje svoje grijehe, i iz njegovih usta isto tako su
počele da izlaze zmije različitih veličina. Riješio je da kaže jedan veliki grijeh
i počela je da iz njegovih usta izlazi velika zmija. No, zatim se čovjek postidio
i nije ispovjedio grijeh do kraja i zmija se vratila u njega. Duhovnik pita: ''Ništa
nije ostalo''? ovaj kaže: ''Ne, nije ostalo''. I duhovnik je počeo da govori molitvu
za razrješenje međutim Gospodin je rekao: ''Ne opraštam i ne razrješavam''! I
čovjek je otišao sa utajenim grijehom, a anđeo čuvar počeo je da plače. Demon
tada pristupi čovjeku i reče: ''Eto, tako uvijek postupaj, Gospodin je
milostiv, on zna nemoći čovjekove, on će tebi i tako sve oprostiti''.
I evo, ova dva čovjeka prilaze čaši da se pričeste, da
prime u sebe živog Krista. Onaj, koji se dostojno pokajao i ispovjedio,
dostojno se i pričestio svetom i životvornom tajnom Kristovom. A onaj koji se
nije iskreno ispovjedio i pokajao otišao je od čaše tužan sa umnoženim grijehom.
Anđeo je pričest od njega oduzeo i umjesto tijela Kristovog dao mu je ugljen
nemilosti. Ne tješimo se ako mislimo da nemamo neki smrtni grijehe kao: nisam
ukrao, nisam ubio, nisam grješan. Grješni smo mi i previše grješni, samo ako
malo dublje zavirimo u dušu. Stoga ne smatrajmo te male svakodnevne sitne grijehe
za nevažne, i da ih ne moramo ispovijedati. Moramo ispovjediti sve ono čega se
sjećamo.
MI SMO ILI S BOGOM ILI S ĐAVLOM
Duša čovjeka nikada ne biva prazna, u njoj je Duh Sveti ili
zao duh. Kako da saznamo kakav duh živi u našoj duši? Ukoliko nemamo potrebu za
molitvom, za ljubavlju prema Bogu, bližnjima, ako ne živimo po zakonima dobra i
ljubavi, već po zakonima zla, ako sve vrijeme želimo da pravimo izgrede, da
nekog uvrijedimo, povrijedimo, osudimo, a sami pri tome da se oholimo, znači u
našoj duši živi zao duh. I takav čovjek se vidi odmah, ma gdje bio: kod kuće,
na poslu, u prijevozu, u čekanju u redu za nešto, on svuda i podjednako,
neprekidno izlijeva prljavštinu riječima i čini loše postupke. Treba se uvijek
sjećati da ćemo na dan Strašnog suda sve svoje ne okajane grijehe vidjeti, kao
u ogledalu, i svi će oni biti otkriveni. Onda će nas spopasti istinski stid,
zato što ćemo tada stajati pred Bogom i anđelima, licem u lice. I ukoliko mi svjesno
utajimo na ispovijedi bar jedan grijeh, onda nam naša ispovijed neće biti na
spasenje, već na osudu.
PRIPREMA ZA SVETU PRIČEST
Onaj koji želi da se
pričesti mora dostojno da se pripremi za ovu svetu Tajnu. Priprema traje
nekoliko dana i tiče se kako tjelesnog tako i duhovnog života čovjeka.
Uobičajeno je pravilo da se posti nedjelju dana prije svete pričesti. Tijelu se
preporučuje spolno uzdržavanje, to jest tjelesna čistoća i ograničavanje u
hrani ili post. U dane posta se isključuje hrana životinjskog porekla: meso, mlijeko,
jaja, a u strogom postu, riba. Kruh, povrće, voće uzimaju se u umjerenoj
količini. Um ne treba da se raspršuje na svakodnevne sitnice i da se zabavlja
beznačajnim stvarima. U dane posta potrebno je prisustvovati bogoslužju u crkvi
ili hramu, ako dozvoljavaju okolnosti. Dan uoči pričesti treba prisustvovati
večernjem bogoslužju. Poslije ponoći se ne jede i ne pije apsolutno ništa, jer
je ustanovljeno da se pristupa tajni pričesti natašte. Zubi se, naravno, mogu
oprati, ali se mora paziti da se ne proguta voda. Prije pričesti je nužna i
obavezna ispovijed.
PRISTUPANJE ISPOVIJEDI
Kada dođemo na
ispovijed, svećenik nam može postavljati pitanja, ali ne mora. Na
ispovijed dolazimo da primimo oproštaj od Boga, i ni zbog čega drugog. Možemo
potražiti upute i savjet od svog ispovjednika, ali stalno treba da imamo na
umu da ispovijed nije "ugodno duhovno ćaskanje" ili vrsta
"religiozne psiho-analize". Stojimo pred živim Bogom u žudnji za njegovom
ljubavlju i prihvaćanjem, za očišćenjem i privođenjem njegovom vječnom Kraljevstvu.
Duhovno savjetovanje može biti dio ispovijedi, a u današnje vrijeme kada
nažalost, gotovo nikad ne razmišljamo o svom duhovnom životu osim tokom ispovijedi,
to može biti i jedina mogućnost. Ipak, treba uvidjeti da je to samo
"sporedni proizvod", premda vrijedan, i da "uspjeh ili neuspjeh"
ispovijedi nikako ne zavisi od osobe i savjetodavnih mogućnosti ispovjednika.
Sam Bog djeluje prilikom ispovijedi! I on nam može govoriti u vrijeme kada se
tome najmanje nadamo, i kroz svećenika od koga najmanje očekujemo možemo čuti njegov
glas samo ako smo dovoljno skrušeni da sebe otvorimo za njegove riječi i
odbacimo sve ljudske predrasude koje sprječavaju da doživimo njegovo osobno
prisustvo u svetim tajnama u Crkvi njegovoj. Bilo kako bilo, jedno je sigurno:
naše iskreno, čisto pokajanje i želja da se očistimo i obnovimo za novi život u
Bogu je jedina svrha ispovijedi u Crkvi. Ispovijedajmo svoje grijehe, na ispovijed
dolazimo da bi ispovjedili svoje grijehe. Treba da ih kažemo jasno i
otvoreno, bez uplitanja suvišnih detalja, ali bez prikrivanja istinskog zla uopćavanjima
kao što su "uobičajene stvari", "domaći grijesi",
"svakodnevni grijesi", itd. Jasna predstava Kristovog učenja je
jedino što nam može pomoči u ispovijedi. Trebalo bi da govorimo o onom što
smatramo da je zaista grijeh, ili da ispovjedimo nekoliko grijeha s kojima se
suočavamo i koji, na žalost, gospodare našim životom. Na ispovijed dolazimo da
bi ispovjedili vlastite grijehe. Lako je pasti u iskušenje ispovijedanja tuđih
grijeha: članova naše porodice, ljudi sa kojima radimo, drugih župljana. Neki
ljudi, gotovo po pravilu, postupaju tako, ali ne čine to u vezi sa nekim
"uzajamnim problemom", koji bi se na njih odnosio, već jednostavno
iznose sud pravičnosti iza koga se nerijetko krije sebična zabrinutost. Ako
postoji iskrena potreba za duhovnim razmatranjem tuđeg života, ono se obavlja
isključivo van ispovijedi. Apsolutni imperativ je da se na ispovijedi sasvim i
isključivo usredotočimo na sebe, na vlastiti život, grijehe i prijestupe. Izbjegavajmo
pedantnost. Prije nego što pristupimo ispovijedi moramo znati da ne možemo, niti
se to od nas očekuje, da zapamtimo svako svoje sagrješenje. Tako, ako nešto
zaboravimo reći, nesvjesno i nehotice, tokom ispovijedi, ne treba da strahujemo
da nam Bog neće oprostiti. Nakon iskrene ispovijedi u koju smo uložili sve čovjeku
moguće napore da ispovjedimo svaki grijeh, molitva oproštenja će zaista i biti
za sve grijehe: voljne i nevoljne, svjesne i nesvjesne, ispovjeđene i one
nehotice zaboravljene. Nema potrebe da se vraćamo svećeniku ukoliko smo
slučajno zaboravili da spomenemo nešto manje važno. Važno je da ne postanemo
previše zabrinuti nad svojim grijesima što nas dovodi do sumnje u Božju milost
ili do uvjerenja da njegovo oproštenje zavisi od ljudske dostojnosti ili našeg
slabog pamćenja. Bog uvažava našu namjeru i iskrenost u pokajanju, a ne
kapacitet naše memorije. Ovo, naravno ne znači da "iskrena namjera"
može zamijeniti sam odlazak na ispovijed. Bez ispovijedi pred svećenikom nema
oproštaja grijeha. Ali svakako znači da moć Božjeg praštanja nije uvjetovana
našim sjećanjem, čak ni našom mogućnošću da izbjegnemo grijehe. Nema tog broja
ni te veličine grijeha koje Bog ne može da oprosti. Nema tako savršene ispovijedi
koja zaslužuje Božju milost svojom savršenošću. Sve druge pomisli koje se odnose na ovo razmatranje,
nisu loša teologija, već bogohuljenje, i mogu čak dovesti do umne ili duhovne
poremećenosti. Borimo se da prebrodimo grijehe. Bog nam oprašta ne samo zato
što smo se ispovjedili, već zato što svoje grijehe zaista mrzimo i trudimo se
da ih prebrodimo. Jedan sveti otac, upitan kako možemo znati je li nam Bog
oprostio, rekao je: ''Ako mrzite svoje grijehe zaista vam je oprošteno''. U kršćanskom
obraćenju ili pokajanju nema mjesta žaljenju, opravdanju, razjašnjavanju grijeha,
prebacivanju odgovornosti na druge ili na "splet okolnosti" ili na
ljudsku slabost. Čovjek može prepoznati, suprotstaviti se, prezreti i odreći se
grijeha, to je ljudski dio, a Bog oprašta grijehe. I to je sve. Prema tome,
ispovijedajući se, moramo obećati da ćemo se truditi svim sredstvima da prebrodimo
svoje grijehe i ispravimo svoj život. To i je sve što možemo obećati, da ćemo
se truditi. Ne možemo zaista garantirati nikakve rezultate. A to je u stvari
sve ono što Bog želi: ozbiljna borba za prevladavanje grijeha. Bog će nam
darovati pobjedu u čas koji on odabere kao najpogodniji. Naš jedini zadatak je
da vjerujemo, boreći se.
SVETA PRIČEST
Sveta pričest je sveta tajna Crkve, gdje pod vidom kruha i
vina vjernici i svećenici dobivaju da kušaju istinsko tijelo i krv Kristovu.
Zato je između ostalog tajna, što ne možemo da pojmimo kako je to tijelo i krv
Gospodinova, kad u ustima osjećamo samo ukus kruha i vina. Međutim, mi sa
dubokom vjerom u istinitost Kristovih riječi prihvaćamo da je to zaista tijelo
i krv. Svetu pričest je ustanovio Gospodin Isus Krist na Tajnoj večeri, na
Veliki četvrtak, neposredno pred stradanje i raspeće na Golgoti, kada je uzeo kruh
u ruke i blagoslovio, rekavši apostolima: Uzmite
i jedite! Ovo je tijelo moje! I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: Pijte iz
nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje
grijeha. Ovo činite meni na spomen (Mt 26,26-28;Lk 22,19). U svim drugim svetim
tajnama postajemo zajedničari i pričesnici netvarnih snaga Božjih, koje se
jednim imenom zovu milost Božja, a koja nam je nužna za rast u duhovnom životu,
dok u svetoj pričesti postajemo pričesnici samoga tijela i krvi Gospodina Isusa
Krista, primamo ga cijeloga u sebe i sjedinjujemo se sa njim na najprisniji i
najsavršeniji način. Bez svete pričesti tijelom i krvlju Gospodina Isusa Krista
nema kršćanskog i duhovnog života, nema spasenja. Oni koji se dostojno pričešćuju
osiguravaju sebi besmrtnost i vječni blaženi život. Kroz svetu pričest kršćanin
stalno obnavlja svoj savez sa Gospodom Isusom Kristom, i svoj zavjet Gospodinu Kristu
dat u svetom krštenju. Sveta liturgija, na kojoj se pričešćujemo, produžetak je
one prve Tajne večere, i njeno neprekinuto prisustvo u svijetu. U svetoj
pričesti ostvaruje se neizreciva tajna. Kao što djeca, uzimajući mlijeko od
svojih majki, ustvari se hrane tijelom i krvlju njihovom, i tako rastu, tako i
mi, u svetoj pričesti uzimamo tijelo i krv Kristovu i tom hranom naše duše
rastu i sazrijevaju. Naša tijela, koja su od zemlje, hrane se zemaljskom
hranom, ali pošto su naše duše od nebeske suštine, stoga se moraju hraniti
nebeskom hranom, jer je Krist i rekao: Ovo
je kruh koji je s neba sišao (Iv 6,58).
KAKO I KADA SE PRIČESTITI?
Da bi se pričestili, treba da se pripremimo. I tjelesno i
duhovno. Mnogi misle, dovoljno je postiti nedjelju dana, i pričestiti se. Za
sjedinjenje sa Gospodinom kroz svetu pričest treba puno više. Tjelesni post je
nužan kao najbolje sredstvo da barem u tim danima posta i duša naša ''posti".
Moramo se uzdržavati svakoga grijeha i svakoga zla u mislima, riječima i djelima,
a zatim se iskreno pokajati za učinjene grijehe i ispovjediti se. Bez ove
duhovne pripreme, na osnovu tjelesnog posta od "nedjelju dana", ili
bilo koliko, nitko ne bi trebao da pristupi svetoj pričesti. A kada se pričešćivati?
Ni najumniji kršćanin ne može sam sebi da propiše pravilo kada i koliko često
treba da se pričešćuje. Bez duhovnika, duhovnog oca, nije moguće sigurno proći
put spasenja i stići u sjedinjenje s Bogom. Pošto čovjek može imati samo jednog
tjelesnog oca, tako može imati i samo jednog duhovnog oca kome će se povjeriti
i predati na duhovno staranje i rukovođenje. Bez njega ni jedan duhovni, čak ni
životni problem ne možemo i ne smijemo rješavati. Ako postoji zdrav duhovni
odnos između duhovnog oca i duhovnog sina, onda je duhovnik taj, i jedino on
koji ima vlast i nadležan je da procijeni prema našem duhovnom stanju, revnosti
i trudu, kada i kako često možemo i smijemo da se pričešćujemo, kao i to kako
smo dužni za pričest da se pripremimo, bilo u postu ili van posta. A kako naći
duhovnog oca, i tko to može da bude? Duhovnik može da bude iskusan i revan svećenik
ili monah. Isto kao kada u tjelesnoj bolesti tražimo pravog ljekara,
specijalistu za našu bolest, pa se raspitujemo kod rođaka i prijatelja za
najboljeg, tako je i sa pronalaženjem duhovnika. Raspitajmo se kod onih koji su
iskusniji od nas u duhovnom životu, i procijenimo, kada stupimo u odnos sa
nekim od preporučenih, da li takav može da nam bude vođa ka Kraljevstvu nebeskom.
A kada izaberemo duhovnika onda treba da ispunimo tri stvari:
1. Moramo imati puno povjerenje u njega.
2. Moramo biti otvoreni i iskreni prema njemu.
3. Moramo imati punu i apsolutnu poslušnost prema njemu.
Stoga, u velikoj su zabludi i hode klizavim putem svi oni
koji na osnovu jednog razgovora, ili predavanja, da se treba što češće pričešćivati
i da je to ispravno po svetim ocima, uzimaju slobodu da sami sebi određuju rokove
pričešćivanja, da se ugledaju na druge pa masovno idu na pričest svake nedjelje,
ili čak svake liturgije, nezavisno od pripreme za tu najsvetiju Tajnu na
smetnje koje eventualno kod njih postoje za svetu pričest. Takvi sami hode
putem spasenja, bez vođe i bez duhovnika, te ranije ili kasnije, padaju u
raznovrsne zablude ili obmane, kako se to stručno naziva, jer im sveta pričest ne
biva na iscjeljenje duše i tijela, nego na sud i na osudu.
KAKO PRISTUPITI SVETOJ PRIČESTI?
Kada pristupamo svetoj pričesti, kao što i u mnogim
drugim situacijama to radimo, treba da se prekrižimo. To treba da uradimo još
dok prilazimo svećeniku.
A, tko treba prvi da stane u red za pričest? To uopće
nije suštinski bitno pitanje. Nepisano je pravilo da prva stanu djeca, ili
novokršteni, kome je to prva pričest. Najčešća je praksa, i to je najbolje, da gdje
se tko zatekne, da tako i stoji u redu i smireno čeka da se pričesti.