OKRUŽNA POSLANICA PRAVOSLAVNIH ISTOČNIH PATRIJARHA PROTIV POSLANICE PAPE PIJA IX UPUĆENE ISTOČNIM KRŠĆANIMA 6. SIJEČNJA 1848. GODINE
ODGOVOR ISTOČNIH PATRIJARHA PAPI PIJU IX
6. svibnja 1848. godine, Carigradski patrijarh Antim, Jerotej
Aleksandrijski, Metodije Antiohijski, Kiril Jeruzalemski, sveti sinod
Carigradske patrijaršije od jedanaest biskupa, sveti sinod
Antiohijske patrijaršije – četiri biskupa i sveti sinod
Jeruzalemske patrijaršije – sedam biskupa, oglasio se povodom
Okružne poslanice rimskog pape Pija IX koju je on uputio, čak i na
grčkom jeziku.
Poslanica je jedan opširniji dokument koji
detaljno nabraja sve novine u vjeri i praktičnom crkvenom životu u
Rimokatoličkoj crkvi na Zapadu.
''Crkva
Božja je duhovni raj'', ali, kaže se dalje, ima puno onih koji se
grabe za ''bezbožnim novinama kao za novim odijelom''. Detaljnije se
razmatra učenje o ''Filiokve'' (dodatak Vjerovanju), zašto je ono opasno i koje su
negativne posljedice njegovog uvođenja u Vjerovanje. Ova novina se
''potkrala kao vuk u ovčjoj koži po zapadnim crkvama'' protivno
odlukama svih crkvenih sabora. Zato zapadnjaci nedvosmisleno jesu
heretici. Na više mjesta se navode, po tom pitanju riječi svetog
Bazilija Velikog nadbiskupa Cezarije Kapadokijske: ''Oni ne znaju
istinu, i ne žele da je znaju; s onima koji im istinu kazuju,
prepiru se, i sami potvrđuju herezu''.
Petrovo naslijeđe u Rimu
i papsko prvenstvo nije utemeljeno ni u Svetom pismu niti u Predaji Crkve.
Također se pobija argumentirano papino pozivanje na svetog Irineja
Lionskog, obraćanje kršćana iz Korinta rimskom biskupu, navodi se
primjer svetog Lava I velikog pape rimskog, pape Lava III i drugih
pravoslavnih rimskih patrijarha.
OKRUŽNA
POSLANICA PRAVOSLAVNIH ISTOČNIH PATRIJARHA PROTIV POSLANICE PAPE
PIJA IX UPUĆENE ISTOČNIM KRŠĆANIMA 6. SIJEČNJA 1848. GODINE
Svima i svuda u Svetom Duhu ljubljenoj i predragoj braći, preuzvišenim arhijerejima s njihovim najpobožnijim klerom i svoj pravoslavnoj vjernoj djeci jedne, svete, saborne i apostolske Crkve, bratski u Svetom Duhu pozdrav i želja svakog dobra i spasenja od Boga.
1.
Trebalo bi da se sveto i božansko evanđeosko učenje o našem
iskupljenju u onoj istoj nepovrijeđenosti propovijeda od svih i u
istoj čistoći da se vjerom uvijek prima, u kojoj je Spasitelj naš
dragovoljno sebe ponizivši, obličje sluge uzeo i iz njedara Boga i
Oca došao, i sebe otkrio božanskim i svetim svojim učenicima, i u
kojoj su oni svjedoci, samo-vidioci i očevidci, kao gromoglasne
trube, ovo učenje cijelom svijetu navijestili, jer
po svoj zemlji izađe blagovijest njihova, i do kraja zemlje riječi
njihove (Ps
18:5), a najposlije u onoj istoj neizmijenjenosti u kojoj su tako
mnogi i tako veliki sa svih strana svijeta bogonosni Oci saborne
Crkve, istu tu blagu vijest primili, i nama svenarodno na saborima i u
svojim vlastitim učenjima predali. Ali, zli duh, oduvijek protivnik
spasenja ljudi, kao što je na početku u Edenu primio na sebe lik
dobronamjernog savjetnika, učinio čovjeka prijestupnikom izričite
Božje zapovijedi, tako isto i u ovom duhovnom Edenu, tj. Crkvi Božjoj,
on ne prestaje da vara ljude, ulijevajući u njih lukave i Bogu
protivne misli, i ovima kao oruđem koristeći se širi i sada hereze
u čistim vodama pravoslavnog učenja iz čaša ljudskih, kao da su
ove evanđeoskom blagoviješću pozlaćene, napaja mnoge, napaja one
koji po svojoj jednostavnosti neoprezno žive i ne
paze na ono što čuše
(Heb 2:1) što
im je objavljeno od njihovih otaca
(Pnz 32:7), s Evanđeljem i svim drevnim učiteljima nisu
suglasni. Duševnog radi spasenja usmena i pisana riječ Gospodinova
i neprekidno prisutno crkveno svjedočanstvo ne poštuju kao
dovoljno, već se grabe za bezbožnim novinama kao za novim odijelom
i primaju u potpuno iskvarenom vidu evanđeosko učenje.
2. O tog su proizašle raznolike i čudovišne hereze koje je saborna Crkva od
same svoje kolijevke obukavši
se u sve oružje Božje i uzevši mač Duha koji je riječ Božja
(Ef 6:13,17), bila prisiljena odbacivati i sve do danas odbacuje, a
odbacivat će i od sad kroz sve vjekove uvijek, i poslije borbe
pokazujući se sve svjetlijom i sve snažnijom.
3. Među ovim
herezama, jedne su već sasvim iščezle, druge iščezavaju, neke su
oslabile, a druge više ili manje koje kako cvjetaju držeći se do
vremena svog pada, a neke poslije toga radi iznova niču da bi
samo prešle svoj put od pojavljivanja do uništenja. Jer one, ova
žalosna umovanja i izmišljotine bijednih ljudi, gromom
prokletstva na sedam crkvenih sabora, zajedno sa svojim osnivačima
bile su poražene, neizbježno moraju propasti ako bi i tisuću
godina trajale! Dakle, zato što se tiče samog pravovjerja saborne i
apostolske Crkve koja se oduhovljava živom Riječju Božjom, ono će
vječno trajati po ne lažnom obećanju Gospodinovu: I
vrata pakla neće je nadvladati (Mt
16:18), odnosno (kao što i božanski Oci tumače), usta bezbožna i
heretička, bez obzira koliko užasa i prijetnje, rječitosti i
uvjeravanja prosipala, nikad neće nadvladati mirno i krotko
pravoslavno učenje. Zašto
je put bezbožnički sretan (Jer
12:1), i
bezbožnik se uzdiže i nadima kao cedar libanonski (Ps
36:35), iskušavaju one koji mirno služe Bogu? Ne zna se tome uzrok,
sveta Crkva svakodnevno moli da odstupi od nje ovaj pakosnik, ovaj
anđeo sotone. Ona opet stalno sluša od Gospodina: Dosta
ti je milost moja, sila se moja usavršava u nemoći zbog
čega se ona i hvali
svojim nemoćima, da se useli u nju sila Kristova (2
Kor 12:9) i da
se pokažu postojani među vama (1
Kor 11:19).
4. Između djela koja su se pokazivala, sam Bog zna
koje su velike hereze bile, bilo je nekad i arijanstvo, a sada je
papizam. Ali, i ova posljednja kao i ona prva, koja je već sasvim
iščezla iako je do sad u snazi, neće nikad nadvladati, nego će
proći i nestati, i glas
nebeski objavi o njemu: pobijeđen je (Otk
12:10).
5. Novo-javljeno učenje kao da
Duh Sveti izlazi od Oca i od Sina,
izmišljeno je protiv izričite i posebno o ovom predmetu riječi
Gospodina našeg: Koji
od Oca izlazi (Iv
15:26), i protiv ispovijedanja cijele saborne Crkve na sedam crkvenih
sabora zasvjedočenog u riječima: ''Koji od Oca izlazi''
(Vjerovanje).
5.1. Ono narušava jedinstveno od jednog načela,
ali pri tome različito proizlaženje božanskih osoba Svete Trojice,
koje se potvrđuje svjedočenjem Evanđelja.
5.2. Ono pripisuje
ravno-snažnim i ravno-časnim Osobama božanstva različite i posebne
odnose, slijeva ih ili ih miješa.
5.3. Ono pretpostavlja kao da
je ispovijedanje jedne, saborne i apostolske Crkve ranije bilo
zatamnjeno, nesavršeno i neskladno.
5.4. Ono ponižava svete Oce
Prvog crkvenog sabora u Niceji i Drugog u Konstantinopolju, kao da su
oni o Sinu i Duhu Svetom nesavršeno posvjedočili, tj. da su
prešutjeli tako važnu osobinu dvije božanske osobe, onda kad je bilo
nužno da se ova božanska svojstva njihova protiv arijanaca i
makedonijevaca izlože.
5.5. Ono rastužuje Oce Trećeg, Četvrtog,
Peto-šestog i Sedmog crkvenog sabora koji su po cijelom svijetu
božansko Vjerovanje u svakom pogledu kao potpuno i savršeno
proglasili, i koji su strašnim prijetnjama i nerazrješivim
kletvama, kako sebi samima, tako i svima drugima svaki k Vjerovanju
dodatak ili oduzimanje ili izmjenu, premještaj samo za jednu jotu, da bi ga nužno dopunili, ovo su zabranili, jer bi se inače
cijelo teološko učenje crkvenih Otaca tako izmijenilo, pod
izgovorom da bi se otkrilo novo različito svojstvo u samim trima osobama Svete Trojice.
5.6. Ono se potkralo kao vuk u ovčjoj koži
po zapadnim crkvama, tj. pod imenom, ne po upotrijebljenom grčkom
izrazu proizlaženja (εκπορευσεως) u Evanđelju i u
Vjerovanju, nego pod imenom poslanja (αποστολής), kao što
se papa Martin pred Maksimom Ispovjednikom pravdao, i kao što je to
Atanazije knjižničar objasnio u vrijeme (pape) Ivana VIII.
5.7.
Ono se grubom i nečuvenom drskošću dirnulo samog Vjerovanja i
izmijenilo ovaj sveopći zalog kršćanstva.
5.8. Ono je tolike
smetnje proizvelo u tihoj Crkvi Božjoj i razdijelilo narode.
5.9.
Ono je pri svom prvom pojavljivanju bilo svenarodno odbačeno od
dvojice uvijek spominjanih svetih papa, Lava III i Ivana VIII, koji je u
svom Pismu svetom Fotiju sve one koji su ga prvi unijeli u božansko
Vjerovanje, nazvao Judinim supričesnicima.
5.10. Ono je osuđeno
od strane mnogih sabora četiri istočna patrijarhata.
5.11. Ono
je kao novo uvedeno i proširenje Vjerovanja bilo podvrgnuto anatemi
od Osmog crkvenog sabora u Konstantinopolju (880. godine) radi
izmirenja istočnih i zapadnih Crkava.
5.12. Ono je odmah, čim se
pojavilo u zapadnim crkvama samo od sebe najgnusnije izrode porodilo,
ili je malo po malo druge novotarije sa sobom uvelo u Crkvu, koje su
većinom protuslovile zapovijedima koje je u Evanđelju izrekao naš
Spasitelj, prilično sačuvanim do njegove pojave i u onim crkvama
gdje je bilo uvedeno, kao što su: oblijevanje umjesto uranjanja;
oduzimanja od svjetovnjaka božanske Čaše, i samo pod jednim
vidom kruha pričest; upotreba beskvasnog kruha umjesto kruha
kvasnog; izbacivanje iz Liturgija blagoslivljanja, odnosno božanskog
prizivanja Presvetog Duha. Isto tako su narušeni ovim novotarijama
obredi one drevne apostolske saborne Crkve, kao što su: odbijanje
krštene djece od svetog miropomazanja i od primanja svetih tajni,
bračnih od svećenstva; priznavanje pape za osobu nepogrešivu i za
namjesnika Kristovog, itd. Na taj način je ovo novo učenje izokrenulo cjelokupan apostolski obrazac po kojemu su se sve tajne i sve crkvene
uredbe izvršavale, – poredak koji je drevna sveta i pravoslavna
Crkva rimska držala, koja je tad bila najčasniji dio svete, saborne
i apostolske Crkve.
5.13. Ono je i svoje branitelje, zapadne
teologe pobudilo da oni, nemajući ni u Svetom pismu, ni u Ocima za
sebe potpore, da pribjegavaju bezbrojnim lažnim mudrovanjima, i ne
samo prevratnim tumačenjima Svetog pisma, kakvih mi ne nalazimo nit
od jednog između Otaca svete saborne Crkve, već i k samom kvarenju
svetih i neprikosnovenih tekstova božanskih Otaca istočne i zapadne
Crkve.
5.14. Ono se kao strano pokazalo nečuveno i bogohulno i od
drugih kršćanskih zajednica, koje su još prije njegove pojave iz
drugih pravednih uzroka tokom stoljeća bile odijeljene od stada
saborne Crkve.
5.15. Ono nije moglo navesti u svoju obranu
nijednog protiv dokaza, ne gledajući na sve trudove i usiljavanja
svojih branitelja ni protiv jednog dokaza koje smo mi navodili još
do danas, ni najmanje utvrđenog i osnovanog na Svetom pismu i
Ocima.
Takvo učenje u samoj svojoj prirodi i svojstvima nosi sve
znake nepravoslavnog učenja; a svako krivo učenje vjere saborne
Crkve o Svetoj Trojici o proizlaženju božanskih Osoba, o izlasku Svetog Duha jest zaista i naziva se hereza, i svi oni koji
tako umuju jesu heretici po opredjeljenju svetog Damasa pape rimskog,
koji ovako govori: ''Tko o Ocu i Sinu misli pravo, a o Duhu Svetom krivo, taj je heretik''. (Ispovijedanje vjere poslano papom Damasom
Pavlinu Solunskom).
Prema tome, jedna, sveta saborna i apostolska
Crkva slijedeći istočnim i zapadnim Ocima, kao što je u vrijeme
naših Otaca propovijedala, tako i sad opet saborno vapi da ovo
novouvedeno mišljenje, kao da Duh Sveti od Oca i Sina izlazi, jest suštinski hereza, i da njegovi sljedbenici, ma tko oni bili, jesu
heretici po izričitoj osudi spomenutog Damasa, a zajednice koje oni
obrazuju jesu heretičke, i da je s njima svaka duhovna zajednica od
strane djece pravoslavne saborne Crkve bezakona, a naročito po
sili 7. pravila Trećeg crkvenog sabora.
6. Ta ista hereza i s
njome sjedinjenim mnogim novotarijama, kao što je rečeno, oko
polovine VII stoljeća se pojavila, u početku je bila nepoznata i
bezimena, i pod raznim vidovima tokom četiri ili pet stoljeća tajno
se širila po zapadnim oblastima, a zatim pravoslavlje u tim zemljama
zbog nebrige tadašnjih pastira i zbog pokroviteljstva tamošnjih
vlasti, uvela je u zablude ne samo španjolske, nego još i germanske
i galske, pak i same talijanske crkve, čije se pravoslavlje nekad po cijelom Istoku raznosilo, i s kojim su često sveti Oci naši
Atanazije Veliki, i Bazilije od neba javljeni družili se; njihovo pak
jedinstvo i zajednica s nama služila je tome da se čistoća učenja
saborne i apostolske Crkve sačuvala do Sedmog crkvenog sabora.
A,
kad zavišću neprijatelja dobra, novotarije koje se odnose na zdravo
i pravoslavno učenje, kao i o Presvetom Duhu, na kojeg hula, po
riječima Gospodina, neće se oprostiti ni na ovom ni u budućem
vijeku (Mt 12:32), i slijedeći jedno za drugim novo uvođenje
božanskih tajni, a posebno koje se tiču spasiteljskog krštenja,
svete pričesti i svećenstva, – kad kažemo sve ove nejednakosti
jedna za drugom neposredno sljedujući, zavladale su samim starim
Rimom, potom ista hereza dobivši na važnosti u Crkvi, obuče se u
ime papizma. Jer iako su neki od rimskih biskupa, koji su bili
nazvani papama od početka saborno ustajali protiv ovih novotarija,
kao što su papa Lav III i Ivan VIII – prvi je preko srebrnih
tablica, a drugi preko Pisma svetom Fotiju u vrijeme Osmog crkvenog
sabora, kao i preko Pisama za Moravskog biskupa Metodija upućenog
Svetopluku – ali zato većina njihovih nasljednika zastupnicima ove
hereze, istina, protivno saborskim pravilima, ali su se prevarili u
ovladavanju sačinjenih pravila Božjih crkava, i u tome za sebe puno
ovo-svjetske sreće i puno koristi su našli, i zbog toga i
jednovlašće u sabornoj Crkvi i jednovlašće u razdavanju darova
Svetoga Duha su izmislili, ne samo što je svoje drevno bogoslužje takvim novotarijama od ostalog starog i istino-kršćanskog
zajedništva odcijepio i izmijenio, nego se još kao što ne lažna
povijest veli, ne bez velikog lukavstva brinula da i ostale četiri
Patrijaršije u otpadništvo od pravoslavlja povuče za sobom, i da
takvim načinom sabornu Crkvu podčini volji i željama ljudskim.
7.
Uvijek dostojni spomena naši Oci prethodnici, vidjevši kako se
praotačko evanđeosko učenje gazi nogama, i kako se odozgo izatkani
hiton (haljina), našeg Spasitelja nečasnim rukama razdire, očinskom
i bratskom ljubavlju pobuđeni, oplakivali su propast tolikog mnoštva
kršćana, za koje je Krist umro (Rim 14:15; 2 Kor 5:14-15), ali u
isto vrijeme i puno revnosti i snage saborno i pojedinačno su
uložili, da bi spašavajući pravoslavne učenje svete saborne
Crkve opet nanovo ono što je razdijeljeno, koliko je moguće,
sjedinili i prikladno iskusnim liječnicima, brinuli su se da
stradajući ud zajednice (Crkve) po silama izliječe, podnoseći za to
puno tuge, poruge i progona, kako se samo ne bi tijelo Kristovo
razdrobilo na dijelove, i da ne bi odluke božanskih i svetih sabora
bile pogažene. No, Zapad po svjedočanstvu ne lažne povijesti ostao
je uporan u zabludi. Uvijek blaženi djelom sveti muževi su ispitali
istinu riječi svetog oca našeg Bazilija od neba javljenog, koji je iz
vlastitog iskustva svog o zapadnim biskupima, a posebno o bivšem
papi rekao: ''Oni ne znaju istinu, i ne žele da je znaju; s onima
pak koji im istinu kazuju, prepiru se, i sami potvrđuju herezu''
(Poslanica Jevseviju Samosatskom). Na taj način poslije prvog i drugog
bratskog pokušaja, upoznavši njihovu ne raskajanost, oni su otresli
prah s nogu, i odrekavši se njih, predali su ih na kušanje njihovom
umu, jer je bolji i rat od mira koji odvaja od Boga, kao što je
sveti otac naš Grigorije pišući o arijancima rekao. Od tada nema
između nas i njih nikakve duhovne zajednice, zato što su oni svojim
vlastitim rukama iskopali duboku provaliju između sebe i
pravoslavlja.
8. Uostalom, nije se papizam koji napada na mir
Crkve Božje na ovome zaustavio, već šaljući svuda takozvane
misionare, ljude lukave, prolazite
more i kopno da bi dobili jednoga sljedbenika (Mt
23:15), da bi jednoga od pravoslavnih prevario, da bi učenje
Gospodina našeg ispunio, da bi naše svete vjere božansko
Vjerovanje s dodatkom nagrdio, da bi od Boga predano u krštenju
uranjanje kao nepotrebno, a zajedništvo Svete čaše i mnoga druga kao
nekorisna predstavio, i koja je duh novotarija gotovim kroz cijeli
srednji vijek od strane skolastika i tadašnjih po ljubomori sve sebi
dozvoljavajućim nalagao biskupima starog Rima. Blaženi u pobožnosti
prethodnici i Oci naši, ako su i bivali puno puta i na mnoge načine
ožalošćeni, i iznutra od papizma, i spolja neposredno i posredno
stješnjavani bili, ponovo su za to ukrepljujući se nadom na
Gospodina, sačuvali i nama nepovrijeđeno predali bescjeno naslijeđe
naših Otaca, koje ćemo i mi s Božjom pomoći, kao dragocjeno blago
predati do kraja svih vjekova. Ne gledajući na to, papisti se do sad
još nisu uznemirili, niti će se uznemiriti, zbog svoje uobičajene
mržnje protiv pravoslavlja, koje oni, otpavši od vjere svojih
praotaca, kao živ obrazac stalno imaju pred očima. O, kad bi oni
protiv raširene i zavladale na Zapadu hereze usmjerili sve svoje
snage! Nema nimalo sumnje da davno već, kad bi njihova usrdnost na
štetu pravoslavlja bila usmjerena protiv iskorjenjivanja hereze i
novotarija, suglasno s pobožnim namjerama Lava III i Ivana VIII
uvijek blaženih pravoslavnih papa, – davno već, kažemo, ni traga
od iste hereze ne bi bilo, i svi bi sad po zapovijedi apostolskoj
isto mudrovali. Ali, revnost njihovih nasljednika nije bila usmjerena
na očuvanje pravoslavne vjere, kao što je bila dostojna spomena
revnost blaženog Lava III.
9. Odnedavno, uostalom, napadi
prijašnjih papa su se prikratili, i samo su postojali od strane
misionara; ali, sadašnji papa koji se popeo na rimsku stolicu 1846.
pod imenom Pija IX, izdao je 6. siječnja 1848. godine jednu
Okružnicu namijenjenu istočnim kršćanima i u grčkom prijevodu,
koja se sastoji od dvanaest stranica, koju je izaslanik njegov kao
neku prikladnu zarazu rasprostro među našim pravoslavnim stadom. U
ovoj Okružnici on, prije svega, pregovara s onima koji su otpali u
razna vremena, različitim kršćanskim zajednicama, koji su
samovoljno prišli papizmu, kao sa svojima; zatim se obraća i
pravoslavnima ne spominjući upravo nikoga između njih posebno, ali
pokazujući poimence na božanske i svete Oce naše javno o njima, i
o nama, njihovim nasljednicima i potomcima nepravedno govoreći,
predstavljajući ih da su prihvaćali opredjeljenja i ustanove papa
kao upravitelja saborne Crkve, a mi kao da smo iznevjerili njihove
primjere, i zbog toga, zbog od Boga povjerene nam pastve predstavlja
ih kao nevjerne odstupnike od vlastitih Otaca naših, koji se o našim
svetim dužnostima, kao i o duševnom duhovnom spasenju naše djece
ne brinemo. Dalje, prisvajajući za sebe kao osobnu vlastitost
sabornu Kristovu Crkvu, zbog toga što on, kao što se sam hvali,
sjedi na biskupskoj stolici svetog Petra, hoće na taj način da ovom
prevarom više prostih ljudi privoli otpadništvu od Pravoslavlja,
dodajući, slijedeće za svakog koji je s teološkim učenjem
upoznat, strane riječi: ''Nema nijednog razloga zbog kojeg bi ste vi
mogli odreći da se ne povratite istinitoj Crkvi, i da s ovim svetim
prijestolom nemate zajednicu''.
10. Sva naša u Kristu braća i
djeca učena u pobožnosti i naučena čitajući ovo s razumom, pri
svjetlosti od Boga danog im razuma, bez sumnje će spoznati da,
riječi i sadašnjeg rimskog biskupa isto tako kao i njegovih
prethodnika od vremena odcjepljenja, nisu riječi mira, kao što on
(str. 7) govori, nisu riječi ljubavi, već riječi same laži i
prevare upravljene su k vlastitom njegovom uzvišenju po običaju
njegovih prethodnika koji su djelovali protiv sabora. Zato smo mi i
uvjereni da, kako u sadašnjem vremenu, tako i u buduće, naši
pravoslavni neće se prevariti. Istinita je riječ Gospodina našeg:
Za
tuđinom ne idu, već bježe od njega, jer ne poznaju glas tuđinca
(Iv
10:5).
11. Pored svega tog, mi smo smatrali za svoju otačku i
bratsku našu dužnost kao i za našu svetu obavezu da vas ovom našom
dobronamjernoj i sad predloženom vam Okružnicom utvrdimo u onom
pravoslavlju koje smo od predaka primili, a uzgred da vam zajedno i
onu slabost rimskog biskupa pokažemo, koju i on sam očigledno
razumije. On ne ukrašava svoje prijestolje apostolskim
ispovijedanjem, već se brine da apostolskim prijestoljem potvrdi
svoje dostojanstvo, a dostojanstvom svoje ispovijedanje. U samoj
stvari to je sasvim drukčije. Ne samo rimski prijestol koji se po
jednoj predaji smatra da je povlasticu dobio od svetog Petra, već i
u Svetom pismu predstavljeni prijestol svetog Petra, – tj.
Antiohija, koja Crkva je po svjedočenju svetog Bazilija (Poslanica
48. Atanaziju Velikom) jest glava svih crkava u svijetu. Što je još
od svega više, Drugi ekumenski ili crkveni sabor u Poslanici saboru
zapadnih Otaca ''najčasnijoj i najbogoljubaznijoj braći i
saslužiteljima Damasu, Ambroziju, Vritonu, Valerijanu i drugima
ovako svjedoči: ''Najstarijoj i zaista apostolskoj crkvi koja je u
Antiohiji Sirijskoj, gdje je prvi put primljeno dostojno ime
kršćana'', i ova, kažemo, apostolska Crkva antiohijska nigdje nije
imala povlastice, da po Božjoj riječi i po saborskim odlukama iz
uvažavanja prema njoj, kao istiniti prijestol svetog Petra bude
shvaćan. Ali što mi to govorimo? Nije li i sam Petar osobno bio
suđen pred svima u istinitoj propovijedi (Gal 2:14), i po
svjedočenju Svetog pisma, pokazao se zazoran i ne ide pravo (Gal
2:14). Što poslije ovog treba misliti o onima koji se veličaju i
nadimaju, što samo uobražavaju da imaju njegov prijestol? I zaista
sam od neba javljeni Bazilije Veliki, – ovaj crkveni učitelj
pravoslavlja u sabornoj Crkvi, na kojeg su prisiljeni da se pozivaju
i sami rimski biskupi, opredijeljeno i jasno nam je gore rekao šta
mi treba da mislimo o nepristupnom Vatikanu, ''oni istinu ne znaju i
ne žele je znati, s nama pak koji im istinu kazuju, prepiru se, a
sami utvrđuju herezu'', – posljedično isti oni naši sveti Oci
koje kao svjetionike i učitelje samog Zapada Njegovo blaženstvo nam
nabraja, i koje da slijedimo savjetuje nam, uče nas da bi mi, ne
po prijestolju o pravoslavlju, nego o samom prijestolju i o onome
koji sjedi na prijestolju – po Svetom pismu, po saborskim odlukama
i opredjeljenjima i po svima propovijedanoj vjeri, tj. po
pravoslavlju neprekidnog učenja (Crkve) sudili. Tako su sudili i
osudili naši Oci saborom i Honorija papu rimskog, i Dioskora papu
aleksandrijskog, i Makedonija i Nestorija patrijarhe
konstantinopoljske, i Petra Knafeja patrijarha antiohijskog i druge,
jer ako po svjedočenju Svetog pisma i sama grozota opustošenja je
bila na svetom mjestu (Dan 9:27, Mt 24:15), i zašto novotarije i
hereza ne mogu biti na svetom prijestolju? Odavde se jasno vidi
slabost i nevažnost drugih dokaza u korist vrhovnog gospodstva
rimskog biskupa. Kad Crkva Kristova ne bi bila osnovana na
nepokolebljivom temelju Kristovog ispovijedanja: Ti
si Krist, Sin Boga živog,
– koje je bio zajednički odgovor od strane Apostola na postavljeno
pitanje: A
vi, što velite tko sam ja?
(Mt 16:15), kao što nam sveti Oci istočni i zapadni objašnjavaju,
– to i sam Kefa bi bio za nju slaba osnova, a još slabiji papa,
koji je, prisvojivši za sebe ključeve Kraljevstva nebeskoga, kako
je s njima postupao, poznato je iz povijesti. O trostrukom znamenovanju: pasi
ovce moje,
naši zajednički sveti Oci uče jednoglasno da to nije bilo nikakvo
prvenstvo svetog Petra nad drugim Apostolima, a još manje njegovih
nasljednika, već je to bilo njegovo prosto uvođenje u apostolstvo,
iz kojeg je on svojim trostrukim odricanjem ispao. A, sam sveti
Petar, kao što se vidi, odveć je točno razumio smisao trostrukog Kristovog pitanja: Voliš
li me?
i riječi: više
od svih (Iv
21,16), jer se spomenuo svojih riječi: Ako
se i svi sablazne o tebe, ja se neću nikad sablazniti. Rastuži se
kada mu po treći put reče: voliš li me.
Ali njegovi nasljednici, radi svog cilja, ovu izreku prihvaćaju u
povoljnijem smislu za njih.
12. Njegovo blaženstvo još govori
(str. 8) da je Gospodin naš kazao Petru (Lk 22:32): Ja
se molih za tebe da ne oslabi vjera tvoja i ti kad se obratiš,
utvrdi svoju braću.
Molitva Gospodina našeg bila je za to što je sotona tražio (tamo
str. 13) da mu se dopusti da sebi podvrgne vjeru svih učenika, – i
Gospodin mu je dozvolio da to učini samo s Petrom, a posebno zato
što je on izgovorio riječi sebičnosti, i sebe je držao za višeg
od drugih Apostola (Mt 26:32). Ako
se i svi sablazne o tebe, ja se neću nikad sablazniti
(Mt 26:33), to je bilo privremeno iskušenje, kad se Petar počeo
kleti i zaklinjati se, iako ne
znam čovjeka (Mt
6:74). Tako je slaba priroda prepuštena samoj sebi, – Duh
je živahan, a tijelo je slabo,
da bi zatim došao sebi i suzama pokajanja očistivši se mogao još
bolje utvrditi braću svoju u ispovijedanju Onog kojeg oni nisu
zamijenili niti su ga se odrekli. O premudrog Božjeg rasuđivanja!
Kako je bila božanska i tajanstvena na zemlji posljednja noć našeg
Spasitelja! Sveta ona večera, ona sama i sad se svakodnevno završava
po riječima Gospodinovim: Ovo
činite u moj spomen
(Lk 29:19). Kad
god jedete ovaj kruh i čašu ovu pijete, smrt Gospodinovu
objavljujete, dokle ne dođe
(1 Kor 11:26). S takvim staranjem je zapovjeđena bratska ljubav od
strane zajedničkog nam Učitelja: Po
ovome će svi poznati da ste moji učenici, ako budete imali ljubavi
među sobom (Iv
13:35). Ljubav čije su zavjete i rukopis najprije pape pocijepali,
braneći i primajući heretičke novotarije, nasuprot onome što nam
je blago naviješteno i što je učenjem zajedničkih učitelja i Otaca
naših utvrđeno, – i ta sama, kažemo, ljubav djeluje i sad u
dušama kršćanskih naroda, a naročito u predvodnicima njihovim. Mi
hrabro i pred Bogom i pred ljudima ispovijedamo, da molitva našeg
Spasitelja Bogu i Ocu svom o zajedničkoj ljubavi kršćana i
sjedinjenja u jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu, u koju
vjerujemo mi, da
budu jedno kao što smo mi jedno
(Iv 17:22) djeluje u nama, kao i u Njegovom blaženstvu (papi), i
ovdje se upravo naša bratska smjernost i revnost susreće sa
smjernošću i revnošću Njegovog blaženstva (pape), – s tom samo
razlikom što je u nama ista ta revnost tamo usmjerena, da se
božanski, besprijekorni i svesavršeni Simbol kršćanske vjere
(Vjerovanje) čist i neokrnjen sačuva s Evanđeljem i odlukama sedam
svetih crkvenih sabora, suglašavajući se s učenjem Crkve, koja se
neprekidno produžava. Međutim, od Njegovog blaženstva (pape) samo
je na to usmjerena da se krijepi i utvrdi nad svima vlast i
gospodarenje papa koji sjede na apostolskom prijestolju i njihovo
novo učenje. To je, ukratko rečeno, suština cijele razlike između
nas i njih; to je ''pregrad'' ograde, koja će se po božanskom
proročanstvu (Tim 10:1),
i druge ovce imam, koje nisu iz ovog tora; i te mi valja privesti i
glas je
to
moj:
Istinu koja od Oca izlazi, čut će, uz pomoć proslavljene mudrosti
Njegovog blaženstva, kao što se nadamo, u njegove dane razrušiti.
Kazat ćemo još treće: ako, suglašavajući se riječima Njegovog
blaženstva dopustimo da je molitva našeg Gospodina o Petru, kojem
je odricanje i prijestup kletve predstojao, tijesno s Petrovim
prijestoljem sjedinjena i svezana, i da ona snagu svoju prostire na
pape koji u razna vremena sjede na njemu; ovo mišljenje, ako ništa,
kao što je gore rečeno (11) i ne potvrđuje (kao što nam Pismo
primjerom samog Petra poslije silaska Svetog Duha svjedoči), to
opet, mi kažemo, na osnovu Spasiteljevih riječi, i svakog
uvjeravamo da će doći vrijeme kad će ova božanska molitva koja je
nastala povodom slučaja Petrovog odricanja: da ne oslabi sasvim
vjera njegova, da djeluje na ma kojeg njegovog nasljednika, koji će
se podobno njemu zaplakati, i sve nas obratiti, braću svoju, još
bolje utvrditi u pravoslavnoj vjeri, koju smo mi od predaka primili.
I, kad bi Njegovo blaženstvo bio takav istiniti nasljednik blaženog
Petra! Ali, što stoji na putu ovoj našoj poniznoj molitvi, da još
i naš iskreni savjet iz čistog srca u ime svete saborne Crkve, ne
prisjedinimo. Mi se bez svakog odlaganja ne usuđujemo kazati, kao
što reče Njegovo blaženstvo, ali kažemo: bez žurbe i poslije
zrelog rasuđivanja, a osim tog, ako bi još bilo potrebno, poslije
savjetovanja s najmudrijim i najpobožnijim, no i zajedno i s
najpravdoljubivijim kao i posve ne pristrasnim biskupima, teolozima i
učiteljima, koji se i u ovom vremenu po božanskom planu spasenja
nalaze kod svih zapadnih naroda.
13.
Njegovo blaženstvo (papa) govori da biskup lionski Sveti Irinej piše
na pohvalu rimske crkve: ''Potrebno je da se sva Crkva, tj. svi i
svuda nalazeći se vjerni s njom suglašavaju zbog prvenstva ove
Crkve, u kojoj se sačuvalo apostolska predaja, motreći na sve ono
što je između vjernih svuda poznato''. Iako ovaj sveti Irinej
sasvim drugo govori nego što je vatikanski biskup razumio, to opet
mi ostavivši njima neka po volji svojoj tumače i razumijevaju, samo
ćemo kazati ovo: Tko niječe da stara rimska Crkva nije apostolska i
da je bila pravoslavna? Nitko između nas neće posumnjati da nju i
samim obrascem pravoslavlja nazove, i radi njene bolje pohvale mi
ćemo navesti riječi povjesničara Sozomena o tome, na koji način
se do određenog vremena moglo u njoj sačuvati hvaljeno od nas
pravoslavlje, što je Njegovo blaženstvo prešutjelo. ''Zapadna
crkva'' govori Sozomen ''čuva u čistoći otačke dogme, slobodna od
rasprava i hvalisanja''. Tko je od Otaca ili od nas samih poricao
njoj, crkvenim pravilima dano nadstojništvo u svetom prvenstvu
poretka, dokle god je ona čuvala u čistoći otačko učenje,
rukovodeći se nepogrešivim učenjem Svetog pisma i svetih sabora?
Ali, mi sad vidimo, da se u njoj nije sačuvala ni dogma o Svetoj
Trojici po Vjerovanju svetih Otaca prvi put u Niceji, a drugi put u
Konstantinopolju sabranih, po Vjerovanju koji su i ostalih pet
crkvenih sabora ispovjedili i potvrdili, podvrgnuvši anatemi sve
one koji bi samo jednu jotu u njemu izmijenili. Nije se u njoj
sačuvao ni apostolski lik poboljšanja svetog krštenja, ni
prizivanje Duha na Svete darove. Naprotiv, vidimo u njoj i
Euharistiju bez pričesti iz Svete čaše, koje se, o užasa, drži
za previše. Vidimo u njoj i odveć koješta drugo što nije bilo
poznato, ne samo našim, istočnim svetim Ocima, koji su se uvijek
nepogrešivim crkvenim pravilima, i kao što iz uvažavanja istine i
Njegovo blaženstvo (str. 2) govori, obrazcem pravoslavlja nazivali,
nego i drevnim svetim Ocima Zapada. Vidimo u njoj i prvenstvo, o
kojemu svom snagom sad i Njegovo blaženstvo onako isto kao što su i
njegovi prethodnici radili, revnuje, i koje je od njih iz bratskog
odnosa i svetog prvenstva preobraćeno u gospodarenje. Što, dakle,
treba zaključiti o nepisanim predajama, kad same pisane predaje
predstavljaju takvo izvrtanje i izmjenu, i to izmjenu na gore? A tko
je toliko slobodan i k dostojanstvu apostolskog prijestolja toliko
povjerenja može imati, da se usudi da kaže, da ne bi, tj. sveti
otac naš Irinej, kad bi se sad u život povratio, i to vidio, kako
je rimska crkva u tako bitnim i crkvenim članovima kršćanske vjere
od drevnog i prvobitnog apostolskog učenja odstupila, da ne bi,
kažemo, on prvi protiv novotarija i samovoljnih zapovijedi iste
crkve ustao, koju je on onda po pravdi pohvaljivao za to što je ona
sačuvala otačke dogme? Na primjer, kad bi sveti Otac vidio da je
rimska crkva, ne samo iz svog čina Liturgije pod utjecajem
skolastike, najdrevnije i apostolsko, posve savršenog Duha
prizivanje izbacila i sveto djelovanje u njegovoj suštinskoj strani
teško nagrdila, nego se još svakojako brine kako će ga i iz
Liturgije ostalih kršćanskih naroda istisnuti, klevetajući tako,
nedostojno apostolskog prijestolja, koji se veliča, kao da se to
poslije razjedinjenja Crkve potkralo (str. 11). Što bi on za tu
novotariju kazao, on koji nas uvjerava (Sv. Irinej, Knjiga 4, gl. 34,
da ''zemaljski kruh kad se nad njim izvrši prizivanje Božje, nije
više prosti krut'', itd.), razumijevajući ovdje pod riječju
''anaklisis'' upravo ono prizivanje kojim se završava tajna
Liturgije? A, da je sveti Irinej tako vjerovao, to je primijetio i
jedan papski redovnik minorit Francisko F. Ardenti 1639. godine, koji
je spomenutog svetog Oca izdao djela s tumačenjem: panem et calycem
comixtum per invocationis verba corpus et sangvis Christi vere fieri;
odnosno, sveti Irinej uči da kruh euharistijski i rastvoreno vino
kroz riječi prizivanja postaju istinito Tijelo i Krv Kristova.
Dalje, što bi on kazao kad bi čuo za namjesništvo i papino
poglavarstvo, on koji je, ne zbog velike i skoro nerazlučive
raznoglasnosti o vremenu blagovanja Pashe (Jevsevije Kesarijski,
Crkvena povijest 5, 26), tako silnim i svečanim nastupom strogom
glasu pape Viktora, koji je u slobodnoj Crkvi Kristovoj imao mjesta,
usprotivio se? Tako dakle, sam onaj Otac kojeg Njegovo blaženstvo
kao svjedoka za poglavarstvo rimske crkve navodi, potvrđuje da se
njeno dostojanstvo ne sastoji u gospodarenju i poglavarstvu, koje i
sam Petar nikad nije dobio, nego u bratskoj i zemaljskoj Crkvi
prvenstvu, što je dano papi samo radi znamenitosti i drevnosti
njenog grada. Tako i Četvrti crkveni sabor čuvajući uzakonjenu
Trećim crkvenim saborom nezavisnost crkava objavio je da su Oci
nadležno dali prvenstvo prijestolju starog Rima, budući da je to
bio kraljevski grad, ne spominjući ništa o papama prisvojenom od
apostola Petra, a naročito o namjesništvu rimskih biskupa i o
njihovom crkvenom pastirskom nadstojništvu. Tako duboka šutnja o
važnim prednostima i pored tog izjava o prvenstvu rimskih biskupa ne
iz riječi: Pasi
ovce moje,
i na
ovom kamenu sazidat ću Crkvu svoju,
no prosto iz običaja i zbog kraljevskog grada, a najposlije i o
prvenstvu, ne od Gospodina, već od Oca dano, uvjereni smo mi da će
se Njegovom blaženstvu prednosti svoje (str. 8) drukčije
objašnjavajuće tim više strano učiniti, čim više kao što se
(15) vidi, svjedočenje spomenutog Četvrtog crkvenog sabora u korist
svog prijestolja odlučnom bude budući da i sam Grigorije Dvojeslov,
nazvan Veliki, obično ista četiri crkvena sabora (knj. 1, posl.
25), naziva kao da su četiri Evanđelja i četverokutni kamen, na
kojem je sazidana saborna Crkva.
14. Njegovo blaženstvo govori
(str. 10) da su Korinćani zbog pojave nesloge kod njih obratili se
rimskom papi Klimentu, koji je presudivši djelo poslao im Pismo, a
oni su sa tolikim uvažavanjem primili njegovu odluku da su ga čitali
po crkvama. Međutim, taj događaj je odviše slab dokaz papske
vlasti u Crkvi Božjoj; budući da je Rim u to doba bio središte
vladara i kraljeva stolica, zbog tog je i svako djelo, ma od kakve
važnosti, kao što je i spor Korinćana moralo se tamo razmatrati, a
posebno ako je jedna od spornih strana pribjegavala stranom
posredovanju. Tako biva i sada. Aleksandrijski, antiohijski i
jeruzalemski patrijarsi u slučaju neobičnih i zamršenih poslova
pišu zbog tog carigradskom patrijarhu jer je ovaj grad sjedište
vladara, a osim tog i sabor mu je dodijelio to prvenstvo. Ako se
bratskom pomoći ispravi sve što je nužno, to je dobro; ako li se
pak ne ispravi, to se djelo predaje na raspolaganje vladi. Ali, ova u
kršćanskoj vjeri, bratska pomoć bude na račun slobode crkava
Božjih. To isto treba reći, na od strane Njegovog blaženstva,
navedene (str. 9) iz života svetih: Atanazija Velikog i Ivana
Zlatoustog primjere, tj. da su to primjeri bratskog prvenstva rimskih
biskupa Julija i Inocentija, kao zakonitih zastupnika. Ali, njihovi
nasljednici traže od nas da se i mi pokoravamo kvarenju božanskog
Vjerovanja, dok je sam papa Julije izjavio svoje negodovanje nekima
zbog tog što oni odstupaju od Nicejske vjere i zbunjuju Crkvu (E.
Sozomen, Crkvena povijest 3,7) i prijetio im je da ih više neće
trpjeti ako ne prestanu da uvode novotarije. U postupku Korinćana
treba primijetiti još i to da je od tadašnja tri patrijaršijska
prijestolja najbliži i za Korinćane najvažniji bio rimski
prijestol, kojim su se oni po pravilu bili dužni i obratiti. Mi ovdje
ništa posebno ne vidimo što bi opravdalo papino pravo na
gospodarenje u slobodnoj Crkvi Božjoj.
15. Napokon, Njegovo
blaženstvo (str. 9. i 10) govori da je Četvrti crkveni sabor, koji
on pogrešno iz Halkedona u Kirhidon prenosi, pročitavši Pismo pape
Lava I, uskliknuo: ''To je Petar kazao ustima Lava''. To je zaista
bilo tako. Ali Njegovo blaženstvo ne bi trebalo da bez pažnje
ostavi i to kako su i nakon brižljivog ispitivanja Oci spomenute
riječi izgovorili na pohvalu Lava. Budući da je on kao papa,
starajući se, može biti zbog kratkoće riječi, izgubio iz vida
jednu odveć važnu okolnost, da je, tj. važnost Crkvenog sabora
daleko viša, ne samo od pape, već i od sabora koji ga okružuje.
Zato ćemo mi ukratko predstaviti stvar, kako je ona zaista bila. Od
skoro šest stotina na saboru prisutnih Otaca u Halkedonu, dvije
stotine između njih i to najučeniji, određeni su od strane sabora
da i riječi i po smislu Lavovo pismo ne samo pregledaju, već i da o
njemu pismeno daju svoje mišljenje, da li je ono, naime pravoslavno
ili nije, sa svojim potpisima dostave. Skoro dvije stotine odvojenih
mišljenja i rasuđivanja o tom Pismu, nalazi se u spisima četvrte
sjednice svetog sabora i ima slijedeći sadržaj: Maksim biskup
Antiohije Sirijske kazao je: ''Poslanica Lava svetog nadbiskupa
kraljevskog Rima suglasna je s učenjem vjere 318 svetih Otaca
nicejskih, i 150 u Carigradu Novom Rimu, i svetog biskupa Kirila u
Efezu izloženoj vjeri, zbog tog se i potpisujem''. I još: Teodorit
biskup Kira koji ljubi Boga rekao je: Poslanica svetog nadbiskupa
Lava suglasna je s vjerom u Niceji koja je kroz svete i blažene Oce
izložena, s Vjerovanjem u Carigradu izdanom od 150 Otaca, i tako
isto suglasna je i s Poslanicom blaženog Kirila. Odobrivši gore
označenu Poslanicu, ja sam se potpisao''.
I tako svi po redu
izjavljuju ''suglasna je Poslanica'', ''suglasna je Poslanica'', ''ne
proturječi Poslanica u svojim mislima'' itd., i tek poslije
marljivog sravnjivanja njenog s prethodnim saborima, kao i zbog tog
što ona sadrži misli savršenog pravoslavlja, a ne samo zbog tog
što je to bila papina Poslanica, oni su izrekli, ne štedeći
nikakvih pohvala one značajne riječi kojima se sad Njegovo
blaženstvo hvali. Međutim, kad bi Njegovo blaženstvo nama poslalo
iznošenje vjere koje je suglasno s vjerom Sedam drevnih crkvenih
sabora, umjesto što se hvali pobožnošću svojih prethodnika, našim
prethodnicima i Ocima na crkvenom saboru zasvjedočenim, to bi se i
on mogao pohvaliti svojim pravoslavljem, i umjesto otačkih
dobročinstava da pokaže vlastito dobročinstvo. Ako bi Njegovom
blaženstvu sad bilo ugodno da nam tako nešto pošalje, što bi
poslije istraživanja i prosuđivanja 200 Otaca s prethodnih sabora
našli da je suglasno, to sad, mi kažemo, može on i od nas grešnih
čuti, ne samo riječi: ''Petar je to kazao'', ili što drugo
čudesno, nego još i takve riječi: ''Da ljubimo svetu ruku, koja je
obrisala suze sabornoj Crkvi''.
16. Što više, od mudrosti
Njegovog blaženstva moguće bi bilo iščekivati takav poduhvat koji
bi bio dostojan pravog nasljednika svetog Petra, Lava I i Lava III,
koji je radi utvrđivanja pravoslavne vjere napisao nepovrijeđeno
božansko Vjerovanje na nerazrušenim tablicama. Takav, kažemo
poduhvat koji bi sjedinio zapadne crkve sa svetom, sabornom Crkvom, u
kojoj bi ostala prazna i zauzeta – i kanonski prvenstvena katedra Njegovog blaženstva, i katedra svih zapadnih biskupa; jer,
saborna Crkva, očekujući da će se zaista obratiti otpali pastiri s
njihovom pastvom, nije za njega odredila novog sveca (biskupa)
praznim imenovanjem, kad su one u istini od drugih zauzete, da ne bi
time ponizila svećenstvo. Mi smo zaista iščekivali ''riječ
utjehe'', i nadali smo se da će ona doći putevima starih Otaca, kao
što je Sveti Bazilije pisao Svetom Ambroziju biskupu Milana (Pismo
55); no, na naše veliko udivljenje pročitali smo spomenutu okružnu
Poslanicu istočnima, iz koje smo s najvećom duševnom tugom saznali
da i pravoslavna mudrost Njegovog blaženstva, slično njegovim
prethodnicima od razjedinjenja Crkve – one iste riječi razdora
izriče, tj. nepravilno dodaje najsavršenijem svetom našem na
crkvenim saborima utvrđenom Vjerovanju dodatak; izokretanje svete
Liturgije, kojih samo nebeski sustav, imena sutvoraca, poštovana
starina i svetinja sedmim crkvenim saborom priznata, učinila bi da
se i sama ona sveto-otajstvena i drska ruka koja je Gospodina slave
udarala, ukoči i oslabi. Iz sveg ovoga vidjeli smo u kakav labirint
zabluda, iz kojeg nije moguće izaći, i u kakav neispravni porok
lažnih umovanja je papizam bacio i najrazboritije i dobro misleće
biskupe rimske crkve, kad su i oni radi održanja, dakle, nepogrešive
i obavezne namjesničke vlasti i gospodarenja nad podčinjenima, bili
prisiljeni da se dotaknu božanskog i nedodirljivog, i da se na sve
zakunu ukazujući samo riječima poštovanje, prema divljenja
dostojnoj starini (str. 11), a u stvari noseći neukrotivu strast k
novotarijama na svete predmete, kao što se vidi iz ovih papinih
riječi: ''Nužno je da se odstrani od njih to što se uvuklo kod
njih poslije razjedinjenja'', itd. (str. 11), gdje on pridodaje i
novotariju i samoj večeri Gospodinovoj (sv. pričest). Iz ovih
riječi moguće je pomisliti da Njegovo blaženstvo sumnja kao da je
i u pravoslavnoj Crkvi se dogodilo ono isto što se dogodilo, kao što
se zna, u rimskoj crkvi posle utvrđivanja papizma, tj. izmjena svih
uopće svetih Tajni i njihovo izokretanje u duhu skolastičkog
umovanja, s kojima se on trudi da dokaže one iste nedostatke i u
našim svetim liturgijama, tajnama i dogmama, navodeći uostalom da
poštuje njihovu, poštovanja dostojnu starinu, ne držeći nimalo,
zaista po pomirljivošću čisto apostolskom, kao što veli, da će nas
uvrijediti strogim odbacivanjem liturgijskih obreda, itd. str. 11).
Od takvog nepoznavanja naših apostolskih i sabornih običaja,
porodila se bez sumnje i druga njegova izreka (str. 7), ''no, među
vama se nije moglo sačuvati jedinstvo učenja i posvećena uprava''
u kojem iskazu on (papa) na čudan način pripisuje nama njegov
vlastiti nedostatak, sličan onom s kojim je nekad papa Lav IX u
Pismu blažene uspomene Mihailu Kirulariju, prebacivao Grcima
izokretanje Vjerovanja saborne Crkve, ne stideći se ni svog
dostojanstva, ni povijesti. Ali, mi smo uvjereni da kad Njegovo
blaženstvo pomisli na crkvenu starinu i povijest, na učenje
božanskih Otaca i na stare Liturgije u Galiji, Španjolskoj, kao i
na službenik stare rimske crkve, sa užasom će naći da je još i
mnoge druge nesuglasice koje su danas prisutne izrodio na Zapadu
upravo papizam, onda, kad je kod nas pravoslavlje sačuvalo sabornu
Crkvu kao besprijekornu zaručnicu njenom Zaručniku, i pored svega
tog što nemamo nikakvog svjetovnog nadzora, ili kao što Njegovo
blaženstvo veli, posvećene uprave (str. 7), ali smo sjedinjeni
svezom ljubavi i revnosti prema zajedničkoj Majci u jedinstvu vjere
sa sedam pečata Duha (Otk 5:1), tj. s crkvenim saborima utvrđeni u
poslušnosti istini, te će tako spoznati što je usprkos tog nužno
da se odbaci od sadašnjih papskih dogmi i tajni – kao zapovjedi
ljudskih. Zato, dakle, da bi se posve izmijenjena zapadna crkva mogla
približiti neizmijenjenoj sabornoj pravoslavnoj vjeri zajedničkih nam
Otaca, u kojoj se kao što on zna (str. 8), svi brinemo, da ono
učenje sačuvamo koje su preci naši ispovijedali (str. 8).
Zato
on dobro čini što nas tamo upućuje da ostanemo vjerni starim
svetim upraviteljima istočnih oblasti. Kako su razumijevali stari
sveti upravitelji vlast učenja nadbiskupa starog Rima, kakav smo
dužni imati pojam o njima mi, djeca pravoslavne Crkve, i na koji
način treba da primamo njihovo učenje, kao primjer tog oni su nam
saborno ostavili, a od neba javljeni Bazilije to nam je pojmljivo
rastumačio (odjeljak 7).
17.
Iz svega ovog, svatko poučen u zdravom, sabornom učenju, tim prije
Njegovo blaženstvo, može da zaključi da je nepobožno, i
nesuglasno s pravilima Sabora drznuti se na izmjenu naših dogmi,
Liturgije i ostalih svetih djelovanja, čija je drevnost suvremena
samom kršćanskom učenju, zasvjedočena svakidašnjim prema njima
uvažavanjem i vjerom u njihovu neprikosnovenost čak i od strane
drevnih pravoslavnih papa, kojima je sve ovo bilo zajedničko s nama;
koliko je, s druge strane, blagopotrebno i posve časno ispraviti
novine, čije vrijeme upada u crkvu rimsku točno znamo, i protiv
kojih su vječnog spomena Oci naši blagovremeno podizali glas svoj.
Postoje i drugi razlozi zašto Njegovo blaženstvo može proizvesti
takav preobražaj. Prvo, sve naše (dogme, odluke, itd.) je nekad
bilo poštovano od strane zapadnih, koji su imali ista ta sveta
djelovanja i ispovijedali jedno isto Vjerovanje; međutim, kako te
novine nisu bile poznate našim Ocima, one ne mogu biti potvrđene
pisanjima makar i zapadnih pravoslavnih Otaca, i ne mogu biti
dokazane ni kao drevne, ni kao opće. Dalje, kod nas ni patrijarsi,
ni Sabori nikad nisu mogli uvesti nešto novo, jer je čuvar
pobožnosti (iperaspistis tis thriskias) kod nas samo tijelo Crkve,
tj. sam narod, koji uvijek želi da sačuva svoju vjeru ne izmijenjenu
i suglasnu s vjerom otaca svojih, što su iskusili mnogi od papa i
latinskih patrijarha, koji od vremena raskola nimalo nisu uspjeli u
svojim napadima na nju (vjeru); međutim, kao što su u zapadnoj
crkvi prethodne pape s vremena na vrijeme, i milom i silom,
kanonizirali u njoj (vjeri) mnoge novine radi blagoustrojenja (di’r
iconomian), kako su govorili u svoju obranu Ocima našim, iako su
zapravo proizvodili besporedak u tijelu Kristovom – tako bi papa
opet, ovaj put zaista radi svetog i najpravednijeg blagoustrojstva,
mogao ispraviti ''ne mreže'', nego sam razderani hiton Spasiteljev,
ponovo ustanoviti poštovana i drevna sveta djelovanja, ''sposobna da
sačuvaju pobožnost'', kako se izražava samo Njegovo blaženstvo
(str. 11, red 16), i koje uvažava on, po vlastitim riječima (str.
11, red 14), koje su i njegovi prethodnici uvažavali – ponovivši
čuvenu izreku jednog od blaženog spomena svojih prethodnika (tj.
Celestina na III crkvenom Saboru): ''Desinat novitas incessere
vetustatem'',— ''da prestane novina da napada starinu''. Neka bar u
toj jednoj stvari posluži dobru saborne Crkve dosad ispovijedana
nepogrešivost papskih odredbi! Istina, u takvom poduhvatu, čak i
takav papa kao što je Pije IX, pri svoj svojoj mudrosti, pobožnosti
i revnosti za kršćansko jedinstvo saborne Crkve – kao što se sam
izvolio izraziti – može i spolja i iznutra naići na prepreke i
poteškoće; ali ovdje smo osobito dužni skrenuti pažnju Njegovom
blaženstvu (da nam ne zamjeri na smjelosti) na slijedeći dio
njegovog pisma (str. 8, red 32): ''u djelima koja se tiču
ispovijedanja Božanske vjere, nema ničeg toliko teškog, da se ne
bi trebalo istrpjeti zbog slave Kristove i radi nagrade u vječnom
životu''. Zato je dug Njegovog blaženstva da pokaže pred Bogom i
ljudima, da je on, budući predvodnik Bogu ugodnog poduhvata, u isto
vrijeme i revni zaštitnik gonjene istine Evanđelja i svetih Sabora,
koji žrtvuje čak i vlastite pogodnosti da bi bio, po riječima
proroka Izaije (Iz 60:17), vladar u miru, i biskup u pravdi. Neka
bude tako! Ali dok se ne dogodi ovo željeno obraćanje otpalih
Crkava k tijelu jedine, svete, saborne i apostolske Crkve, kojoj je
glava Krist (Ef 4:15), a svi mi pojedinačni udovi, dotad je svaki
njihov napad i svako njihovo samozvano savjetovanje, koje naginje k
izokretanju naše, od Otaca nam predate, besprijekorne vjere, ne samo
kao sumnjivi i opasni, nego i kao nepobožni i za dušu pogubni –
dostojni su saborne osude. Takvoj osudi naročito podliježe i
okružna Poslanica pape starog Rima Pija IX ''istočnim'' biskupima,
i takvom je mi u sabornoj Crkvi proglašavamo!
18. Dakle, slijedom
toga, ljubazna braćo i suslužitelji naše poniznosti, kao i uvijek,
tako poglavito i u sadašnje vrijeme povodom obnarodovanja okružne
Poslanice držimo na osnovu naše pastirske i saborne odluke, za
našu najsvetiju dužnost da ne bi nitko iz posvećene ograde saborne
pravoslavne Crkve, naše najsvetije zajedničke majke poginuo – da
ne samo sebi sami iz dana u dan napominjemo, već da i vas zamolimo
da i vi jedan drugome poučne riječi blaženog Pavla napominjete, koje
je on svetim našim prethodnicima sabravši ih u Efez izgovorio:
Pazite, dakle, na sebe i na svo stado u kojem vas Duh Sveti postavi
za biskupe da napasate Crkvu Gospodina i Boga koju steče krvlju
svojom. Jer ja znam to da će po odlasku mome ući među vas
grabljivi vuci koji ne štede stada. I između vas samih ustat će
ljudi koji će govoriti krivo da odvlače učenike za sobom
(Dj 20:28-30). Naši prethodnici i Oci kad su saslušali ovu božansku
pouku, proliše ondje obilate suze i grleći izljubiše ga. Tako i mi
braćo slušajući ga gdje nas sa suzama poučava, grlimo ga u
mislima i ljubeći uvjerimo ga s tvrdom vjerom našom da nas nitko
neće odvojiti od ljubavi Kristove, udaljiti od evanđeoskog učenja,
odvratiti od pouka punih uspjeha Otaca naših, kao što i njih nije
nitko mogao prevariti i pored sveg nastojanja, s kojim su se ljudi po
vremenu vladali i svašta mogli činiti, od kušača na to
podsticani, – da tako postigavši vrhunac vjere, tj. spasenje
duša naših, i razumnog srca nad kojim nas je postavio Duh Sveti za
pastire, čujemo od Gospodina: Dobro,
dobri i vjerni slugo.
19.
Ovu apostolsku poruku i savjet šaljemo preko vas cijeloj punoći
pravoslavlja, ma gdje oni bili, svećenicima i redovnicima, đakonima
i usamljenicima, riječju cijelom svećenstvu i bogoljubivom narodu,
načelnicima i podčinjenima, bogatima i siromasima, roditeljima i
djeci, učiteljima i učenicima, obrazovanima i neobrazovanim,
gospodarima i slugama, da bi svi jedan drugog sa savjetom krijepeći
se ''mogli stati nasuprot demonima''. Tako nam svima zapovijeda i
apostol Petar u Prvoj poslanici 5:8-9: Budite
trezveni i bdijte, jer suparnik vaš đavao, kao lav ričući ide i
traži koga da proguta, njemu se protivite utvrđeni vjerom.
20.
Vjera naša braćo, početak je dobila ne od ljudi, niti kroz ljude,
već od Isusa Krista pomoću otkrivenja, koju su propovijedali
božanski Apostoli, utvrdili sveti crkveni sabori, predali jedan
drugome veliki mudri Učitelji Crkve, zapečatili svojom krvlju sveti
Mučenici. Dakle, držat ćemo se ispovijedanja koje smo čisto
primili od tolikih muževa, te ćemo svaku novotariju kao utjecaj
nečastivog odbaciti. Onaj koji prima novo učenje, taj je kao da on
predanu pravoslavnu vjeru, za nesavršenu priznaje. Ali, pravoslavna
vjera već je u potpunosti otkrivena i utvrđena, zato joj nije
moguće činiti ni dodavanja niti oduzimanja, niti bilo kakve druge
izmjene; dakle, svaki onaj koji se usudi da to ili učini ili
savjetuje ili pomisli, već se odrekao vjere Kristove, već se
svojevoljno podčinio vječnom prokletstvu (anatemi) huleći na Duha
Svetoga, kao da je Duh Sveti nesavršeno u Svetom pismu i na saborima
govorio. Strašnu ovu anatemu braćo i ljubazna u Kristu djeco mi sad
izričemo, ali nju je prije svih nas izrekao Spasitelj naš (Mt
12:32): A
koji reče protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni u ovome
vijeku ni u budućem.
A, božanski Pavao izrekao je ovo u Poslanici Galaćanima 1:68: Čudim
se da se od Onog koji vas pozva milošću Kristovom, tako brzo
odvraćate na drugo evanđelje, koje nije drugo, samo što vas neki
zbunjuju i hoće da izvrću blagovijest Kristovu. Ali ako vam i mi
ili anđeo s neba propovijeda blagovijest drukčije nego što vam
propovijedasmo, anatema da bude!
To su izrekli Sedam crkvenih sabora i sav zbor bogonosnih Otaca. Tako
su se svi oni koji se za novotarije, herezu ili raskol zauzimaju,
svojevoljno obukli, po riječima pjevača Psalma 109:18, u
kletvu kao u haljinu,
pa bili oni pape, ili patrijarsi, ili klerici, ili svjetovnjaci, pak
bio i sam anđeo s neba, i on neka je proklet, ako
vam blagovijesti što niste primili.
Tako su rasuđivali naši Oci slušajući za dušu spasonosne riječi
Pavlove, pak su ostali, s koljena na koljeno nepokolebljivi, i stalni
u vjeri, sačuvali su je posred tolikih hereza čistu i
neizmjenljivu, i predali nama cjelovitu i nepovrijeđenu, kao što je
iz usta prvih služitelja Riječi proizašla. Tako rasuđujući, i mi
ćemo nju istu savršenu predati budućim naraštajima bez ikakve
izmjene, kao što smo je i primili, da bi i oni, kao i mi, bez stida
i prijekora mogli govoriti o vjeri svojih predaka.
21. Prema tome,
braćo ljubljena u Gospodinu i djeco, očistimo
duše naše
po apostolu Petru, na
poslušnost istine
(1 Pt 1:22), mi
ćemo paziti na ono što čusmo, da ne skrenemo (Heb
2:1). Vjera koju mi ispovijedamo nije sramežljiva. Nju je u
Evanđelju predao Gospodin naš, nju su posvjedočili sveti Apostoli
i sedam svetih sabora, nju su propovijedali po cijeloj zemlji, nju su
priznali i sami njeni protivnici koji su prije njihovog otpadništva
od pravoslavlja u herezu, ili sami, ili Oci, ili praoci njihovi tu
istu vjeru ispovijedali. Ona je po svjedočanstvu povijesti uzdigla
se iznad svih hereza koje su je napadale, ili napadaju, kao što
vidite, do dana današnjeg. Naši bogonosni Oci i prethodnici jedan
od drugog, počev od Apostola i od postavljenih apostolskih
nasljednika, do dana današnjeg, tvore jedan neprekinuti lanac i
jedan s drugim spajajući se, predstavljaju sveti vrt čija su
vrata
Krist,
gdje se napasa sva pravoslavna pastva na plodonosnim njivama
tajanstvenog Edena (Raja), a ne po stazama krivim, hrapavim, kao što
Njegovo blaženstvo (str. 7), veli. Crkva je naša sačuvala
nepogrješive i nepovrijeđene tekstove Svetog pisma, Stari zavjet u
točnom i vjernom prijevodu, a Novi zavjet u Božanskom izvorniku.
Sveta djelovanja, Svete tajne, a posebno Božansku liturgiju, koje su
ostale one iste svijetle i savršene kao što smo ih od Apostola
primili. Nijedan drugi narod, nijedna druga kršćanska zajednica ne
može se pohvaliti sa svetim Jakovom, Bazilijem i Zlatoustim, sa
Sedam crkvenih sabora, tih sedam stupova doma Premudrosti koji su
bili sazvani kod nas. Naša Crkva čuva izvornike svetih odluka
sabora. Pastiri njeni, časno svećenstvo i redovnički zbor čuvaju
staru besprijekornu postupnost prvih vjekova kršćanstva u svom
ustrojstvu, u načinu života, pa i u samoj jednostavnosti svoje
odjeće. Zaista, u svetu ogradu (Crkvu) neprekidno su se uvlačili, i
kao što vidimo, uvlače se vuci
grabežljivi
po predskazanju Apostola, što dokazuje da se u njoj zatvaraju janjci
Načelnika
pastira,
– ali ona je uvijek pjevala i pjeva, okružiše,
opkoliše me; ali ih u ime Gospodnje razbih (Ps
118:12). Spomenut ćemo još jednu okolnost koja, iako je žalosna,
ipak može rastumačiti i dokazati istinu naših riječi. Svi
kršćanski narodi koji danas vjeruju u ime Kristovo, pa ni sam
Zapad, ni sam Rim ne isključujući, kao što nam je iz spisa prvih
papa poznato, naučeni su bili u Kristovoj vjeri od naših svetih
prethodnika i Otaca. Međutim, kasnije ljudi lukavi od kojih su mnogi
bili pastiri i nadpastiri spomenutih naroda, usudiše se sa svojim
žalosnim mudrovanjima i heretičkim mišljenjima, te unakaziše
pravoslavlje kod tih naroda, kao što to svjedoči ne lažna povijest,
i kao što je to predskazao apostol Pavao.
22. Iz ovog znamo,
braćo i djeco naša duhovna, kakvu nam je veliku milost Bog darovao
u pravoslavnoj vjeri našoj, i u Njegovoj jednoj, svetoj, sabornoj i
apostolskoj Crkvi, koja kao majka Zaručniku svome vjerno njeguje nas
bez srama i besprijekorno da dobro savjetodavni budemo u našoj nadi
(1 Pt 3:15). Čime ćemo se mi grešni odužiti Gospodinu za sve što
nam je darovao? Ne oskudijevajući u dobroti Gospodin i Bog naš, koji
nas je vlastitom krvlju stekao, ništa ne treba od nas, već sa svom
dušom i sa svim srcem besprijekorno da budemo privrženi vjeri naših
Otaca, da pravoslavnoj Crkvi, koja je nas ne s novoizmišljenim
škropljenjem, već božanskom banjom apostolskog krštenja porodila,
koja nas po vječnom zavjetu Spasitelja našeg vlastitim čistim
Tijelom njegovim hrani, i časnom Krvlju njegovom, za spasenje naše
i cijeli svijet prolivenom, kao istinska Mati obilno napaja, budimo
odani, i da je ljubimo. Dakle, tako zagrlimo je u mislima kao dijete
svoju majku, ma gdje na zemlji, na sjeveru ili jugu, na istoku ili
zapadu se nalazila. Uperimo poglede i misli naše na božansko Lice i
njenu dobrotu, uhvatimo se s obje rukama za njen presveti ogrtač
(hiton), u koju ju je obukao s prečistim Njegovim rukama njen
Zaručnik, kad ju je iz grešnog ropstva izbavio. Osjetimo u našim
dušama tužni osjećaj majke za svoju djecu, i djece koja ljube
majku onda kad proždrljivi i zlonamjerni grabežljivci svakojako se
trude, ili da je odvedu u ropstvo, ili da ih iz majčinog naručja
otrgnu. Pothranjujmo u sebi taj osjećaj, svećenstvo i narode, a
naročito onda kad duhovni neprijatelj našeg spasenja, nudeći
raznovrsne zgode (str. 11) sva sredstva upotrebljava, i svuda po
riječima blaženog Petra ide, da koga proguta, – i kad po putu,
kojim mi mirno i bezazleno idemo, razapinje svoje lukave zamke.
23.
A,
Bog mira, koji podiže iz mrtvih velikog Pastira ovaca
(Heb 13:20), koji ne drijema, niti spava čuvajući Izraela, da
sačuva srca vaša, i misli vaše i stope vaše da upravi na svako
dobro djelo. Budite zdravi, radujte se u Gospodinu.
Godine
1848, mjeseca svibnja, indikta 6-og.
- Antim, nadbiskup Novog
Rima i zemaljski patrijarh u Kristu Bogu uzljubljeni brat i
molitvenik
- Jerotej, po Božjoj milosti patrijarh Aleksandrije i
cijelog Egipta u Kristu ljubljeni brat i molitvenik
- Metodije, po
Božjoj milosti patrijarh velikog grada Božjeg Antiohije i cijelog
Istoka u Kristu Bogu ljubljeni brat i molitvenik
- Kiril, po Božjoj milosti patrijarh Jeruzalema i sve Palestine u Kristu Bogu ljubljeni brat i molitvenik Konstantinopoljski
- Sveti sinod: biskup Cezarije Pajsije, biskup Efeza Antim, biskup
Iraklije Dionizije, biskup Kizika Joakim, biskup Nikomidije
Dionisije, biskup Halkedona Jerotije, biskup Derkova Neofit, biskup
Andrujanoplja Gerasim, biskup Novecezarije Kiril, biskup Verije
Teoktist, biskup Pisidije Meletije.
- Antiohijski sveti sinod:
Zaharije Arkadijski, Metodije Emesiski, Joanikije Tripolski i
Artemije Laodikijski
- Jeruzalemski sveti sinod: Meletije
Petraski, Dionizije Vitlejemski, Filimon Gazijski, Samuilo
Neapoljski, Tadej Sevastijski, Joanikije Filadelfijski i Jerotej
Tavorijski
