O tajnim bolestima duše - arhimandrit Lazar Abšidze

ŠTO JE NAROČITO VAŽNO NA POČETKU DUHOVNOG ŽIVOTA?

Onaj tko je pažljivo čitao pouke svetih Otaca Crkve, sigurno je primijetio da se u ovim učenjima najviše govori o obraćenju ili pokajanju, poniznosti ili smirenju i plaču pred Bogom zbog svojih grijeha. Oci su o tome tako puno pisali da se gotovo na svakoj stranici u knjigama svetih Otaca može naći slična pouka. Međutim, ma kako čudno to bilo u naše doba kršćani najviše zanemaruju, unakazuju i narušavaju upravo ovo učenje, ovaj najvažniji zakon duhovnog života. I to nije slučajno! Ovaj svijet ide k svom strašnom kraju i približava se vrijeme sveopćeg otpadništva od Istine, vrijeme kada će đavao i sveopća obmana zavladati svijetom, i zato se ljudi sve više zaglibljuju u svoje strasti, padajući u sve moguće grijehe i zablude. 

Prva, pak, bolest ovog svijeta je oholost i upravo ona najviše podiže svoju glavu. Apostol Pavao je jasno prorekao da će u posljednja vremena ljudi biti: Samoljubivi, srebroljubivi, hvalisavi, oholi, hulnici, neposlušni roditeljima, nezahvalni, nepobožni, bezosjećajni, nepomirljivi, klevetnici, neuzdržljivi, surovi, nedobroljubivi, izdajnici, naprasiti, naduveni, više slastoljubivi nego bogoljubivi, koji imaju izgled pobožnosti, a sile njezine su se odrekli (2 Tim 3,25).

I već sada svaki duhovnik koji se trudi da pomogne vjernicima, koji dolaze kod njega da bi izliječili svoje duševne bolesti, zna kako je to danas složen posao, kako su se ove bolesti duboko uvukle u ljudske duše, kako su svi od najmanjeg do najvećeg obuzeti bezumnom ohološću, sujetom i samoljubljem, kako su govorljivi, oholi, uvredljivi, kako su svi svojevoljni, nepokorni, neposlušni i nepovjerljivi. A, ovo je najteže u duhovnom životu. Sada već rijetko tko vjeruje svojim učiteljima, svatko više sluša svoj razum, ljudi se duhovnicima obraćaju samo prividno, samo zato što je to uobičajeno, a u stvari se u svemu oslanjaju na sebe. Uopće, vrlo je žalosna slika sadašnjeg duhovnog života i ako bi je vidio netko od drevnih Otaca svojim očišćenim pogledom vjerojatno ne bi izdržao ovakav prizor i gorko bi zaplakao zbog naših duša. Tako je Pahomiju Velikom, koji je živio još u četvrtom stoljeću od Boga bilo dano viđenje o tome kako će živjeti posljednji redovnici ili monasi. Poslije toga on je dugo plakao, patio i odbijao da jede (iz životopisa bogougodnog Pahomija, po crkvenom kalendaru se slavi 15. svibnja). 

Međutim, mi smo se toliko navikli na ovu situaciju da uopće ni ne vidimo svoju nesreću. Mnoge strasti se danas tako otvoreno šire u kršćanskoj sredini, prema njima se ljudi odnose kao prema krajnje nevinim pa, čak, i zabavnim crtama karaktera, nitko ih se ne užasava, ne sprječava ih, mada mnogi od ovih ''nestašluka'' direktno ubijaju dušu i siju duhovnu smrt oko onoga tko iskazuje danu strast i njome zarazi druge.

Iz tako jadnog stanja, zbog napuštanja pravilnog učenja otaca Crkve, zbog odsustva iskusnog i pažljivog pastirskog nadzora nad vjernicima, događa se pogubno odstupanje od spasonosnog puta, i to se naravno, prije svega ogleda u tome da kršćani gube ili ne nalaze istinski duh obraćenja ili pokajanja, pravilan pogled na svoju grešnost tj. na svoj pad. Prostije rečeno: ne znamo tko smo mi zaista, u kakvom smo odnosu prema Bogu, kakvi smo pred Njim, kolika je Njegova veličina i kakva je naša grešna rugoba.
Ovo znanje daje sveto Pravoslavlje! Sama ova sveta riječ već puno govori: pravo slaviti Boga, odnosno pravilno i točno shvaćati veličinu, slavu Božju, dostojno ovoj veličini izražavati hvalu, slaviti Svedržitelja, Tvorca neba i zemlje, svega vidljivog i nevidljivog. Međutim, ovo znanje je neraskidivo povezano s pravilnim i točnim shvaćanjem našeg vlastitog pada, ništavila i nedostojnosti i da sa strahom izgovaramo ime Božje. Stalno veličanje Boga i stalno ponizivanje sebe, to je Pravoslavlje!
Naša oholost, naš oholi razum će, ako ne počnemo odmah da ga obuzdavamo i gazimo kao što arkanđeo Mihael na ikonama gazi zmiju tj. sotonu, po riječima sv. Teofana Zatvornika, obavezno pokušati da unakazi ovaj pravilan pogled na sebe i da nam predstavi naš pad kao ne tako dubok, a naše dobre osobine puno ljepšim i pouzdanijim nego što to one stvarno jesu. Od toga i proističe odvratna izvitoperenost duhovnog vida, naše duhovno oko se pomračuje, a u duši nastaje pakleni bezdan. Koliko je nesreće ovo prouzrokovalo! Ako se pažljivo analizira učenje svih heretika i raskolnika može se vidjeti da je kod njih najviše odstupanja u pogledu obraćenja ili pokajanja i u pogledu toga kako Bog gleda na naša srca, koliko je prema nama strog i koliko tolerantan. Tako rimokatolici misle da će se spasiti samo izvanjskim dobrim djelima bez očišćenja dubina srca. Protestanti, nasuprot tome, smatraju da je dovoljna samo vjera, a da djela pokajanja ili obraćenja nisu važna, da je sve naše grijehe iskupio Isus Krist na križu: samo vjeruj i svoju vjeru ispovijedaj riječju i to je dovoljno. U tom smislu se sve više i više šire odstupanja od pravilnog shvaćanja toga tko smo mi, kako treba da živimo da bi stekli milost Božju i što je nužno za spasenje.
Put duhovnog života je neobično složen: kao što, na primjer, nije jednostavno naučiti se slikarstvu ili muzici: koliko je truda potrebno za to, znanja, navika i raznih vježbi, pri čemu se mnoge navike u umjetnosti razvijaju nekako intuitivno, one se, čak, ne mogu jasno izraziti ili shvatiti razumom. Pritom još puno toga zavisi od učitelja, od škole. Ali, zar duhovni život nije složeniji, nije li tajanstveniji? Ovdje je velika tajna, ovdje je gotovo sve nevidljivo. Pa to je nauka nad naukama i umjetnost nad umjetnostima! Kako čovjek u duhovnom životu može da se prihvati posla naglo, uobraženo, da se po nekom nejasnom zovu duše predaje vlasti nekih nepoznatih osjećanja, da sudi o svojim pokretima i raspoloženjima samo po ukusu koji oni proizvode u nama. U duhovnom životu su i opasnosti mnogo užasnije, ovdje se ne može izgubiti ugled i imovina kao u bavljenju umjetnošću, ovdje se gubi život i vječnost. Ovdje se susreće vrlo snažno suprotstavljanje zlih sila, i unutar nas i izvana; ovdje onoga tko ide, na putu sreću pokvarenost neprijatelja, lukavstvo za lukavstvom, zamka za zamkom. I, eto bolne slike: veliko je mnoštvo obmanutih kršćana. Mnogi od njih silaze s uma, čine strašne postupke, propovijedaju bedastoće. To je zato što su ljudi danas počeli da iskrivljuju i zaboravljaju istinsko, pravoslavno i ponizno učenje svetih Otaca, te se ovakve obmane danas prihvaćaju kao normalne ''duhovne'' pojave. Čak se i raznorazni zanosi, lažna revnost i fanatizmi, zasnovani na takvoj samoobmani, prihvaćaju kao ''djelovanje milosti'' i smatraju za plod ''preporoda vjere'' tj. početak ''Novog doba''.

GDJE I KAKO SE NAUČITI SVETOM OBRAĆENJU ILI POKAJANJU?

Čovjek može da se nauči pravilnom pokajničkom raspoloženju duše neposredno, odnosno, može da nađe poniznog nastavnika koji sam u sebi ima ovaj duh obraćenja ili pokajanja i skrušenost, i da direktno od njega naslijedi ovaj duboki spasonosni i životvorni uzdah zbog svoje jadne i pale duše, a ujedno s tim i radosnu nadu na neizrecivu milost Božju. Ako, pak, ne nađe takvog učitelja, čovjek ovom duhu može da se nauči ako pažljivo čita svete Oce Crkve, uz naročit trud da od njih primi ovu nauku poniznog samopromatranja, krajnjeg nepovjerenja prema sebi u svemu, opreznog odnosa prema svim raspoloženjima svoje duše, prema svim svojim osjećanjima, nauku svagdašnjeg ponizivanja ili uniženja sebe, unutrašnjeg plača zbog sebe, osjećanja vlastite ništavnosti, saznanja svoje udaljenosti od Boga i nestalnosti života na ovoj zemlji. Zbog toga je korisno čitati drevne svete Oce, a naročito su poučni primjeri iz života redovnika pustinjaka, jer su oni naročito napredovali u stjecanju pokajničkog plača i u poniznoj mudrosti uma. U poukama bogougodnog Ivana Klimaka ili Ljestvičara, sinajskog nadstojnika, puno se govori o tome kako se pod maskom kreposti ili vrlina često skrivaju tajno-djelajuće strasti. Pravilno usmjeravanje u obraćenju ili pokajanju daju pouke oca Doroteja, svetih Barsanufija Velikog i Ivana Proroka. Mnoštvo važnih savjeta može se naći i kod svetih Otaca iz kasnijih vremena, naročito je korisna knjiga ''Nevidljiva borba'' Nikodima Svetogorca. Dostupna su i prekrasna pisma sv. Teofana Zatvornika, a pokajničkim duhom se odlikuju pouke, pisma i život novijih Otaca, koji su živjeli krajem prošlog i u prvoj polovini našeg stoljeća, i koji su pretrpjeli neviđene progone i patnje.

Ali, potrebama naših posljednjih vremena po duhu, po pristupačnosti, ljepoti i snazi riječi najviše odgovara učenje o obraćenju ili pokajanju, o lukavstvu zlih duhova podrobno izloženo u knjigama sv. Ignjacija Brjančaninova. Ono kao da predstavlja sažeto učenje svih Otaca Crkve, razjašnjeno i primjenljivo na probleme posljednjih tj. naših vremena.
Navest ćemo ovdje neke odlomke iz knjiga ovog Oca koji se odnose na našu temu i govore upravo o sljedećem: kako pronaći spasonosni put, kako razlikovati istinsko osjećanje Boga od lažnog, od obmane, kako sebe sačuvati od sablažnjivog laskanja neprijatelja.
Na ova pitanja kod sv. Ignjacija nalazimo jasan i određen odgovor: ''Čuj, voljeni brate, čuj, po čemu se razlikuje djelovanje obmane od Božjeg djelovanja! Kada obmana pristupa čovjeku bilo kao misao ili maštanje ili kao istančano mnijenje, bilo kao neko priviđenje koje se vidi tjelesnim očima, ili kao glas iz svijeta koji se čuje tjelesnim ušima, ona nikad ne pristupa kao gospodar s neograničenom vlašću nego kao zavodnica koja od čovjeka traži pristanak i koja poslije njegovog pristanka zadobiva vlast nad njim. Uvijek je njeno djelovanje, bilo da je ono unutar čovjeka ili izvana, djelovanje izvana, i čovjek može da ga odbaci. Obmana se uvijek sreće s nekom sumnjom srca, u nju ne sumnjaju jedino oni kojima je ona konačno zavladala. Obmana nikada ne sabire čovjeka rastrojenog grijehom, ne umrtvljuje strasti u njemu, ne uči podvižnika obraćenju ili pokajanju, ne umanjuje ga pred samim sobom, naprotiv, ona u njemu budi maštu, čini da mu se pokrene krv, donosi mu neku bezukusnu, otrovnu nasladu, laska mu prepredeno, navodi ga na oholost, u duši podiže idola ''ja''.
Božansko djelovanje je nematerijalno: ne vidi se, ne čuje se, ne očekuje se, nezamislivo je, nije objašnjivo nikakvom usporedbom uzetom iz ovog svijeta, dolazi i djeluje tajanstveno. Ono najprije čovjeku pokazuje njegov grijeh, stalno drži strahotu grijeha pred njegovim očima, izaziva u njegovoj duši samo-osuđivanje, pokazuje joj naš pad, užasnu, tamnu i duboku provaliju u koju je pao naš rod sagrješenjem našeg praoca Adama (9, t. 2, str. 319).
Potom se ''sveta istina u srcu javlja kao tišina, spokoj, jasnoća, mir, pokajničko raspoloženje, udubljivanje u sebe, ne uzdanje u sebe, utješna nada na Boga. Laž se, čak i kad je obučena u masku dobra, prepoznaje po nemiru, mraku neodređenosti, promjenljivosti, zabavi, mašti, ili ona samo obmanjuje srce tj. donosi mu lažno zadovoljstvo, opijenost sobom, neku nejasnu mutnu nasladu. I ova naslada zavedenog srca sliči na prividnu tišinu kojom je pokrivena površina dubokog tamnog vira u kojem žive grabljivice.
Pali ljudski um nije u stanju da razlikuje dobro i zlo. Maskirano zlo će ga gotovo uvijek lako prevariti. I to je vrlo prirodno, jer je ljudski um ''mlad'', a oni koji se protiv njega bore zlim pomislima imaju iskustvo u borbi, lukavstvu i lovu na ljudske duše od više od sedam tisuća godina. Razlikovanje dobra i zla pripada srcu, to je njegov posao. Ali, opet je potrebno vrijeme, potrebno je ustrajavanje u evanđeoskim zapovijedima da bi srce steklo istančanost ukusa za razlikovanje pravog vina od lažnog. Dok srce ne stekne naviku da razlikuje dobro i zlo, vrlo je koristan iskusan savjet duhovnika ili pobožnog bližnjeg nastavnika Pravoslavne Crkve, jedine svete, jedine istinite, koji traži i nalazi u povinovanju njoj istinsku slobodu. Izvan nepokolebljive poslušnosti Crkvi nema ni istinske poniznosti ni istinskog duhovnog rasuđivanja; tamo je vlast tamnog kraljevstva laži i samoobmane koju laž proizvodi.'' (9, t. 4, pismo 11).
''Kao što se ronilac spušta u duboko more da bi našao dragocjeni biser, tako su se i sveti Oci udaljavali u duboke pustinje, tamo su duboko uranjali u sebe, nalazili različite dragocjene duhovne bisere: poniznost koja je bila slično Kristovoj, dječju jednostavnost i ne zlobu, bestrašće slično anđeoskom, rasuđivanje i mudrost duhovnu, jednom riječju, nalazili su Evanđelje. Neki redovnik je rekao Sisoju Velikom: ''Nalazim se u stanju stalnog sjećanja na Boga.'' Bogougodni Sisoje mu je odgovorio: ''To nije veliko, veliko će biti kada sebe budeš smatrao gorim od svake tvari.''
Uzvišeno je zanimanje stalno sjećanje na Boga! Ali, ova je visina vrlo opasna kada ljestvica prema njoj nije utemeljena na čvrstom kamenu poniznosti.
Pogledajte kako se Sveto Pismo podudara s Ocima! Pismo govori: ''Jer žrtve nećeš. Žrtva je Bogu duh skrušen, srca skrušena i ponizna ne odbacuješ, Bože''(Ps 51,16-17).

Same žrtve paljenice ljudske treba da se zasnivaju na osjećanju duhovnog siromaštva, na osjećanju obraćenja ili pokajanja. Ako ovoga nema, Bog ih odbacuje.

Nitko, izgleda, nije pronikao u Evanđelje kao što su u njega pronikli sveti žitelji pustinja. Oni su Evanđelje pokušavali da ostvare u samom životu, samim mislima i osjećanjima svojim. Odlikovali su se najdubljom poniznošću; čovjekov pad je bio stalni predmet njihovog razmišljanja, njihovo stalno zanimanje je bio plač zbog grijeha.
U drugom pravcu su krenuli podvižnici i pisci Zapadne crkve poslije odvajanja ove crkve od Istočne, Pravoslavne Crkve, i otpadanja u pogibeljnu tamu hereze. Oni odmah vuku sebe i svoje čitaoce u visine nedostupne početnicima, zanoseći i sebe i njih. Rasplamsala, često pomahnitala maštovitost kod njih zamjenjuje ono što je istinski duhovno, o kojem oni nemaju nikakvog pojma. Ovu svoju fantaziju oni smatraju za milost.
Sveti Oci Istočne Crkve ne vode svog čitaoca u naručje ružičaste ''ljubavi'' ili na visinu ''vizija'', oni ga, naprotiv, navode na razmatranje njegovog grijeha, njegovog pada, vode ga k ispovijedanju Krista kao Iskupitelja, do plača zbog sebe pred milostivim Tvorcem. Oni nas uče da najprije obuzdavamo nečiste želje našeg tijela, što nas onda čini duhovno otvorenim i sposobnim za duhovnu djelatnost. Zatim se obraćaju umu, ispravljaju njegov način razmišljanja i njegovo rasuđivanje, očišćujući ga od pomisli koje je on usvojio posle našeg pada i zamjenjujući ih mislima obnovljene čovjekove prirode, živo prikazane u Evanđelju.
Uz ispravljanje uma, sveti Oci se brinu o ispravljanju srca, promjeni njegovih navika i osjećanja. Teže je očistiti srce nego um jer um, uvjerivši se u ispravnost nove misli, lako odbacuje staru, lako usvaja novu, ali zamijeniti naviku navikom, svojstvo svojstvom, osjećanje drugim suprotnim osjećanjem, to je trud, to je napet i dugotrajan rad, to je borba neopisiva. Žestinu ove borbe Oci izražavaju na slijedeći način: ''Prolij krv svoju i primi duh.'' Dakle, treba umrtviti sve grešne želje tijela i krvi, sve pokrete uma i srca, koji zavise od tijela i krvi. I tijelo i um i srce treba podrediti duhu. Krv i nerve pokreću mnoge strasti: i srdžba, i srebroljublje, i slastoljublje, i sujeta ili taština. Ove dvije posljednje naročito rasplamsavaju krv podvižnika, koji se ne podvizavaju onako kako treba, čineći ih pomahnitalim fanaticima. Sujeta prije vremena želi da zadobije duhovna stanja za koja čovjek nije sposoban zbog svoje nečistoće, a pošto ne može da dostigne istinu on izmišlja i fantazira. A sladostrašće, prisjedinjujući svoje djelovanje djelovanju sujete, proizvodi u srcu zavodničke, lažne radosti, naslade i opijenost. Takvo stanje je stanje samoobmane. Svi oni koji se pogrešno podvizavaju nalaze se u tom stanju.
Kod Otaca Istočne Crkve nema nikakve fanatične uzburkanosti krvi. Oni nikada ne padaju u nezdrave zanose, koji su, pošto ih je na Zapadu izazvala uzburkana krv, na istom tom Zapadu izazivali krvoprolića. Djela svetih Otaca odišu samoodricanjem, miomirisom Svetog Duha, koji umrtvljuje strasti.'' (9, t. 4, pismo 44).
Sv. Ignjacije svjedoči o tome da su iz obmane i oholosti proizašle pogubne hereze, raskoli, bezbožništvo i bogohulstvo. Očigledno je da je najnesretnija posljedica obmane nepravilna i štetna djelatnost i po samog čovjeka i po bližnje, tj. to što se zlo bez obzira na njegovu očiglednost i rasprostranjenost malo primjećuje i slabo shvaća. Takvim obmanutim ljudima se događaju i nesreće koje su svima očigledne i vrlo tragične.
''Na Valaamskom otoku'', priča biskup, ''u udaljenoj pustinožiteljnoj kućici živio je shimonah Porfirije. On se podvizavao u molitvi. Ne znam točno kakav je podvig to bio. Sudeći po omiljenom štivu shimonahovom, može se pretpostaviti da je bio nepravilan. Naime, taj shimonah je vrlo cijenio knjigu zapadnog pisca Tome Kempenca ''O nasljedovanju Isusu Kristu'' i njome se rukovodio. Ova je knjiga, kao što je to poznato, napisana u obmani.
Taj je Porfirije jedne večeri u jesen posjetio starce skita blizu kojeg se nalazila njegova pustinja. Kad se opraštao sa starcima oni su ga upozoravali govoreći: ''Nemoj slučajno da ideš po ledu, led se tek uhvatio i vrlo je tanak.'' Porfirijeva pustinja je od skita bila odvojena dubokim zaljevom Ladoškog jezera, koje je trebalo zaobići. Shimonah je govorio tihim glasom i s prividnom skromnošću: ''Postao sam vrlo lagan.'' Otišao je, a poslije nekog vremena začuo se očajnički krik. Starci iz skita su se uznemirili i istrčali. Bilo je tamno, nisu brzo našli mjesto na kojem se nesreća dogodila, nisu brzo našli način da izvuku utopljenika: izvukli su tijelo, koje je duša već bila napustila.'' (9, t. 1, str. 253-254).
''Blažena je duša koja je uvidjela grijeh koji se u njoj ugnijezdio! Blažena je duša koja je u sebi vidjela pad praroditelja, nemoć starog Adama! Takvo viđenje grijeha je duhovno viđenje, viđenje uma, iscjeljenje od zaslijepljenosti Božjom milošću. Posteći i na koljenima sveta Pravoslavna Crkva moli Boga za viđenje ovog grijeha.
Blažena je duša koja je u potpunosti upoznala da je nedostojna Boga, koja je sebe osudila kao prokletu i grešnu! Ona je na putu spasenja, u njoj nema samoobmane. I obrnuto, onaj tko sebe smatra spremnim da primi milost, tko sebe smatra dostojnim Boga, očekuje i moli Njegov tajanstveni dolazak, govori da je spreman da primi, čuje i vidi Gospodina, on obmanjuje sebe, on je stigao na visoki greben oholosti s kojeg se pada u mračnu provaliju pogibelji.
Osjećanje plača i pokajanja je jedino što je potrebno duši koja je pristupila Gospodinu s namjerom da od Njega dobije oproštaj svojih grijeha. To je dobar udio! Ako si ga izabrao, neka ti ga nitko ne oduzme! Nemoj ovo blago da razmijeniš za pusta, lažna i nasilna osjećanja lažne milosti, nemoj sebe da upropastiš laskanjem sebi.
''Ako su neki od Otaca napisali'', govori bogougodni Izak Sirijski, ''da postoji čistoća duše, da postoji njeno zdravlje, bestrašće, da postoji bogoviđenje, oni to nisu napisali da bi ih mi tražili prije vremena s iščekivanjem. Oni u kojima živi takvo iščekivanje stekli su oholost i pad. Crkva Božja je odbacila traženje uz očekivanje visokih Božjih darova. To nije znak ljubavi prema Bogu, to je bolest duše.''
Svi Sveti su sebe smatrali nedostojnima Boga a time su pokazali svoje dostojanstvo, koje se sastoji u poniznosti.
Svi samoobmanuti ljudi su sebe smatrali dostojnima Boga a time su pokazali oholost koja je zavladala njihovom dušom i demonsku obmanu. Neki drugi su primili zle duhove koji su se pred njima pojavljivali kao anđeli, i slijedili ih; drugima su se zli dusi javljali u svom pravom vidu i obmanjivali ih, pokazujući se kao, navodno, pobijeđeni njihovom molitvom, čime su ih uvodili u oholost; neki su puštali na volju svojoj mašti, uzburkavali svoju krv, pobuđivali u sebi nervne pokrete, pa onda ovo prihvaćali kao milosnu nasladu i padali u samoobmanu, u potpuni mrak, i po svom duhu se uvrstili u odbačene duhove.
Ako imaš potrebu da pričaš sa samim sobom nemoj sebi laskati nego se samoprekorijevaj. Gorki lijekovi su nam korisni u našem stanju pada. Oni koji sebi laskaju već su ovdje na zemlji dobili svoju nagradu tj. svoju samoobmanu, pohvalu i ljubav svijeta protivnog Bogu i u vječnosti nemaju što da očekuju osim osude.
Sveti Oci Istočne Crkve, naročito žitelji u pustinjama (pustinjaci), dostizali su visine duhovne i tada se sve u njima slijevalo upravo u obraćenje ili pokajanje. Pokajanje je obuhvaćalo sav njihov život, svu njihovu djelatnost i ono je bilo posljedica viđenja i sagledavanja vlastitog grijeha.
Jednog velikog Oca su pitali u čemu treba da se sastoji djelovanje osamljenog redovnika. On je odgovorio: ''Tvoja ubijena duša stoji pred tvojim očima i ti još pitaš kakvo treba da bude tvoje djelovanje? Plač je suštinsko djelovanje istinskog podvižnika Kristovog, plač je njegovo djelovanje od stupanja na podvig do završetka podviga.
Viđenje svog grijeha i pokajanje ili obraćenje koje ono rađa su djelovanja koja na zemlji nemaju kraja: viđenje grijeha izaziva pokajanje; pokajanjem se ostvaruje očišćenje, oko uma koje se postupno čisti počinje da primjećuje nedostatke koje ranije u svojoj pomračenosti uopće nije primjećivalo'' (9, t. 2, str. 122-127).
''Što se bolje čovjek zagleda u svoj grijeh, što se više zadubljuje u plač zbog sebe time je on otvoreniji i dostupniji za Duha Svetog, koji kao liječnik pristupa samo onima koji su svjesni da su bolesni i naprotiv, odvraća se od onih koji su bogati svojom ispraznom ohološću. Gledaj i zagledaj se u svoj grijeh! Ne skidaj pogleda s njega! Odreci se sebe, nemaj dušu svoju časnu pred sobom. Sav se zadubi u gledanje svog grijeha, u plač zbog njega! Tada ćeš u svoje vrijeme vidjeti da je tvoj preporod pod djelovanjem Svetog Duha neshvatljiv, i još manje objašnjiv. On će ti doći onda kada ga ne očekuješ, djelovat će u tebi kada priznaš da si ga potpuno nedostojan!
Ali, ako se u tebi krije očekivanje milosti, čuvaj se, u opasnom si stanju! Takvo očekivanje svjedoči o pritajenoj sujeti ili taštini u kojoj se krije oholost. Za ohološću će lako uslijediti i lako će joj se prilijepiti obmana. Obmana je odstupanje od Istine i Duha Svetog koji surađuje Istini, odstupanje u pravcu laži i odbačenih duhova koji laži surađuju. Obmana postoji već i u sujeti, postoji u pridavanju velikog značaja sebi, u samom očekivanju milosti.'' (9, t. 2, str. 320-321).
''U svojim molitvama se sasvim unesi u pokajanje ili obraćenje. Postoji stanje duhovne obnovljenosti, ti to znaš, a nalaziš se u stanju starog čovjeka, i zato stalno budi u svetoj tuzi i spasonosnoj žalosti. Odreci se sebe! Nemoj imati dušu svoju časnu pred sobom po primjeru svetog apostola Pavla. Ocjenjuj sebe samo uz osudu. Budi nesebičan pred Bogom. Nikako sebi ne dozvoljavaj očekivanje milosti, to je stanje i učenje onih koji se nalaze u samoobmani i koji su otpali od Istine. Trudi se da vidiš svoj grijeh i da zaplačeš zbog njega, to je tvoj posao. A, Bog će učiniti svoje, zato što je On vjeran, dao je obećanje i ispunit će ga. Milost je Njegova! Da je da, to je Njegovo. Ne smatraj da ti je košulja čista i dostojna duhovnog bračnog dvorca, ma koliko da je pereš, tvoj sudac je Bog''(10, pismo 87).
''Požurite i poklonite se Istini, koja čovjekovu stalnu izdaju liječi zapoviješću stalnog pokajanja. Lijegajući u postelju kajte se, i ustajući kajte se. Kao što se u lancu karika drži za kariku tako i u vašem životu neka slijedi uzdah za uzdahom. Tako provodite dane, mjesece i godine. Neka predmet vašeg razmatranja budu vaše nemoći. U osjećanju svog srca budite kao da ste zatočeni u tamnicu do kraja života, kao okuženi, prognani van naselja. Stradanja će se završiti kada se završi život, posljednji uzdah bit će ispušten s posljednjim izdisajem'' (10, pismo 12).
Ovim izvodima iz knjiga biskupa Ignjacija Brjančaninova bit će umjesno dodati nekoliko riječi uzetih iz djela njegovog suvremenika, također novo proslavljenog svetog Oca biskupa Teofana Zatvornika posvećenih pitanju: ''Zbog čega mi tako često i tako uporno ne vidimo svoje grijehe? Što je to što nas tako i toliko zasljepljuje?''
Opisujući naše unutrašnje strasti u vidu slike grešnog drveta čije se stablo grana na tri osnovne grane i, potom, se dalje razgranava na mnoštvo grana i grančica koje prodiru u svu našu djelatnost, sv. Teofan govori da sam grešnik po pravilo uopće ne primjećuje ovo drvo.
''A, koji je razlog zbog kojeg najčešće i ne primjećujemo to drvo grijeha u sebi, kao i zbog čega često mislimo, pa se, čak, i ne stidimo da naglas kažemo: 'Zar sam ja loš, zar sam išta loše učinio'? Ne primjećujemo zato što ne možemo da primijetimo, jer nam grijeh to ne dozvoljava. Grijeh je vrlo lukav i prepreden. Ovo drvo zla i grijeha o kome govorimo je toliko rugobno da bi, kada bi ga čovjek umnim očima vidio u njegovoj rugobnosti, odbilo od sebe svakoga, i zato ono pokušava da se zaodjene ''lišćem'', da prikrije svoju rugobu i prikriva je tako uspješno da duša čovjekova u kojoj ovo drvo raste ne može da razlikuje ne samo korijenje i stablo, već ni grane. Ovaj pokrov od lišća su rasijanost i mnogobrižnost.
Rasijan čovjek ne voli da živi u sebi, a mnogobrižan nema slobodnog vremena ni trenutka. Prvi ne može, a drugi nema vremena da primijeti ono što se unutar njega događa. Pri prvom buđenju iz sna njihova duša istog časa izlazi iz sebe: kod prvog odlazi u svijet maštanja, a kod drugog ponire u more tobože nužnih poslova. Sadašnjost za njih ne postoji, i to je zapravo odlika čitave njihove djelatnosti. Prvi radije živi u svijetu koji je sam stvorio i samo dijelimično dolazi u dodir sa stvarnim svijetom, i to slučajno i površno, a drugi je i mišlju i srcem potpuno u budućnosti, svaki posao žuri da završi što je moguće prije da bi se prihvatio novog. Onda započinje drugo i žuri na treće, uopće, sadašnjošću su zauzete samo ruke, noge, jezik i drugo, a sva njegova misao je usmjerena u budućnost. Kako pri takvom toku unutrašnjih pokreta da primjete ono što se krije u srcu?
Ali, grijehu nije dovoljan samo prekrivač od lišća: kroz njega se još nekako i može proniknuti, moguće je vjetrom patnji i unutrašnjih potresa savjesti razmaći gusto lišće i razotkriti svu rugobu grijeha: zato grijeh sam iz sebe stvara oko sebe neki kao neprobojni pokrov nalik na stajaću mutnu vodu u koju on uranja svoje drvo s lišćem. Ovaj pokrov se stvara od neznanja, bezosjećajnosti i bezbrižnosti. Tako nismo svjesni da smo u opasnosti i ne osjećamo je; a pošto je ne osjećamo predajemo se bezbrižnosti. I, bez obzira na to što da se poduzme da bi se urazumio ovakav grešnik, sve je uzaludno. Možete proizvoditi vrlo jake zvukove iznad vode, ali, uzalud, onaj tko je u vodi ništa neće čuti. Možete pokušati da trgnete lijenog grešnika čime god hoćete, on se neće nimalo prenuti. Ako mu opišete njegovo vlastito unutarnje stanje, on će reći: 'To nisam ja'. Ako ga upozorite na krajnju opasnost koja mu prijeti, on će vas uvjeravati da to s njim nema nikakve veze. Ako ga probudite iz sna, on se neće postidjeti da izjavi: 'Evo, vidiš da radim'. Toliko je snažan pokrov kojim se ovaj grijeh skriva od pogleda onoga tko je u njegovoj vlasti!'' (Subotnja propovijed 1. nedjelje Velikog posta).
U pismima Sv. Teofana nalazimo i ovakve misli:
''Treba da stražarimo nad srcem i da se navikavamo da primjećujemo misli i osjećanja koja se iz njega rađaju. Tada ćemo vidjeti kakva je smradna tvar ovo naše navodno dobro srce. I tada će doći stalno pokajanje i ispovijed Bogu sveprisutnom i svevidljivom.
Evo što nam je potrebno: ne da mjerimo sebe, tj. koliko smo se aršina podigli od zemlje, bolje je da potpuno zaboravimo ovu mjeru. Neka bude samo ona: ''ni za što ne valjamo''. Evo kakva je naša mjera: kada osjećamo da smo potpuno nečisti i da je naše spasenje samo od velike milosti Božje to je dobro. Čim počnemo da prisvajamo sebi makar i djelić pravednosti to je loše. Odmah treba da stupimo u žestoku borbu protiv sebe.
To što ne vidite uspjehe nije loše, nego dobro. Nesreća je kada ih ugledate. Ne gledajući na uspjehe, pojačajte revnost i molitvu za uspjeh i ne prepuštajte se bezbrižnosti.
Nesreća je kada je čovjek u srcu sit i zadovoljan, a kada je u srcu gladan i ubog to je jako dobro. Ubogi će i po jakom mrazu da trči od prozora do prozora i da prosi. Isto tako je i sa srcem! Kada ga dotakne osjećanje nesreće, bijede i gladi, ono ne da mira ni tijelu ni duši. A, glad i nesreću (odnosno svijest o svom jadnom stanju), Gospodin šalje onome tko se moli i tko moli. To je znak zdravlja. Bolesnik nema apetit, on je sit. Treba zato rasplamsati nesreću oko sebe.
Pitate što znači ''rasplamsati nesreću oko sebe''? To znači probuditi duboko osjećanje opasnosti zbog stanja u kojem se čovjek nalazi i iz kojeg nema drugog spasa osim u Gospodinu Isusu Kristu. Ovo osjećanje će vas tjerati prema Gospodinu i tjerat će vas da stalno vapite: ''Pomozi, zaštiti!''. To osjećanje su imali svi Sveti i ono ih nikada nije napuštalo. Suprotno osjećanje je osjećanje zadovoljstva svojim stanjem koje čovjeka uljuljkuje i gasi u njemu svaku brigu za spasenje. Sit sam i što mi još treba?
Vapaj nepokajanih navodi na sebe sud Gospodina kao Sodoma, a vapaj grešnika koji se kaju milost kao Ninivija. Kako ćemo među pravednike? I teško nama kada pomislimo da smo postali pravedni. Kako je zla ova misao! Ona ubija dušu kao što štetna slana ili ledeni vjetar ubijaju nježni cvijet. A, što je s grešnikom koji se kaje? Za njega je raširen zagrljaj Oca. Pavši na grudi, cjeliva ga, kaže se u priči o povratku bludnoga sina. Srce skrušeno Bog neće prezreti, kaže Psalmopjevac. Hajde da tako radimo. Kada okusimo slatkoću pokajanja drugo nećemo ni poželjeti'' (14, pisma 14, 3, 4, 25).
Navest ćemo ovdje još nekoliko pouka iz knjige ''Nevidljiva borba'' Nikodima Svetogorca, koje jasno određuju pravilno i za dušu spasonosno unutrašnje djelanje i cilj izvanjskih kreposti ili vrlina i podviga.
Ovaj Otac knjigu započinje objašnjenjem u čemu se sastoji kršćansko savršenstvo, jer ako to ne saznaš, govori on, ''možeš da skreneš sa pravog puta i, misleći da ideš k savršenstvu, u stvari ideš u suprotnom pravcu'. Najsavršenija i najveća stvar koju čovjek može da želi da dostigne je zbližavanje s Bogom i prebivanje u zajednici s Njim.'' Dalje starac govori da ovo ne shvaćaju svi pravilno, već mnogi misle da se savršenstvo kršćanskog života sastoji u ispunjenju samih kreposti ili naročitih podviga (kao što su post, bdijenja, klečanje na koljenima, razne tjelesne strogosti, stajanje na crkvenim službama, umna molitva, osamljivanje ili tihovanje). Ipak, ove kreposti nisu traženo kršćansko savršenstvo već su samo sredstva i načini da se ono dostigne. Točno je da je za dušu spasonosno da upražnjava sve ove kreposti s ciljem da čovjek kroz to dobije snagu i moć protiv svoje grešnosti i rđavosti, da bi se iz njih crpila hrabrost za suprotstavljanje iskušenjima i obmanama naših triju glavnih neprijatelja: grešnoga tijela, svijeta i đavla. Svaka krepost ili vrlina može da dadne svoj duhovni doprinos koji je nužan slugi Božjem u njegovoj duhovnoj borbi.
''Međutim, s druge strane,'' nastavlja starac Nikodim, ''novostečene kreposti mogu onima koji smatraju da se u njima sastoji sva suština života i njihove nade da donesu veću štetu negoli njihovo očigledno narušavanje, tj. ne one same po sebi, zato što su one dobre i svete, nego krivicom onih koji ih ne koriste onako kako treba. I to upravo onda kada takvi ljudi, obraćajući pažnju samo na ova dobra djela koja obavljaju izvana, ostavljaju svoje srce da i dalje djeluje po vlastitim željama i željama đavla, koji, vidjevši da su oni skrenuli s pravog puta, ne samo da ih ne ometa u njihovom radosnom podvizavanju u ovim tjelesnim podvizima, već ih još i podstiče da te podvige umnožavaju i pojačavaju po svojoj sujetnoj pomisli. Osjećajući pritom neka duhovna kretanja i utjehe, ovakvi djelatnici počinju da misle da su se već uzvisili do stanja anđeoskih činova i navodno ''osjećaju'' u sebi ''prisustvo'' izmišljenih, nadzemaljskih stvari, i fantaziraju da su sasvim istupili iz oblasti ovoga svijeta i da su se, tobože, uzdigli do trećeg neba.
Oni obično žele da ih pretpostavljaju drugima u svakom slučaju; oni vole da žive po svojoj volji i uvijek su uporni u svojim odlukama. Oni su slijepi u svemu što se tiče njih samih, ali vrlo dobro vide i vrlo su brižljivi u rasuđivanju o djelima i riječima drugih. A, ako ljudi nekoga počnu da poštuju onako kako oni misle da njih treba poštovati, oni to ne mogu da podnesu i postaju očigledno neprijateljski raspoloženi prema tom čovjeku. Ako im netko zasmeta u njihovim pobožnim zanimanjima i podvižničkom djelovanju, naročito u prisustvu drugih, Bože sačuvaj!, oni odmah negoduju, odmah kipte od srdžbe i postaju sasvim drukčiji, uopće ne sliče na sebe. Bez obzira na to kakva tuga da im se dogodi, oni ne žele da poviju vrat pod jarmom volje Božje.
Pošto im je unutrašnje oko, odnosno um, pomračen, njime oni gledaju i same sebe i gledaju na pogrešan način. Razmišljajući o svojim izvanjskim djelima pobožnosti i o tome kako su uspjeli u njima, oni misle da su već dostigli savršenstvo i, postajući oholi zbog toga, počinju da osuđuju druge. Poslije ovoga više ne postoji mogućnost da bilo tko od ljudi preobrati ovakve osim uz naročitu Božju pomoć. Lakše će se za dobro preobratiti netko za koga svi znaju da je grešnik nego tajni grešnik koji se skriva pod pokrovom prividnih kreposti ili vrlina.
Ako, budući oduševljen revnošću, pobijediš i umrtviš svoje kaotične strasti, svoje pohote i želje, više ćeš ugoditi Bogu i ljepše ćeš mu se truditi nego da se bičuješ do krvi i mučiš postom više od svih drevnih pustinjaka. Čak ni ako otkupiš iz ropstva nečastivih stotine robova kršćana, to te neće spasiti ako pritom sam budeš u ropstvu strasti. I, bez obzira na to kakvo djelo da poduzimaš, pa čak i ako bi ono bilo i najveće, i bez obzira na to s kakvim naporom i kakvim žrtvama da ga ostvariš, ono te neće dovesti do cilja koji si želio da dostigneš ako pritom ne obraćaš pažnju na svoje strasti, dajući im slobodu da žive i djeluju u tebi.
Od vremena prijestupa našeg praroditelja mi o sebi, bez obzira na slabost svojih duhovnomoralnih snaga obično imamo visoko mišljenje. Iako nas svakodnevno iskustvo uvjerljivo uvjerava u lažnost takvog mišljenja o sebi mi u neshvatljivoj obmani ne prestajemo da mislimo da predstavljamo nešto i to nešto bitno. Ipak, ova naša duhovna bolest, koju teško u sebi primjećujemo, odvratna je Bogu jer je plod našeg grešnog ja i samoljublja, i kao takva predstavlja izvor, uzrok i korijen svih strasti i svih naših padova i razvrata. Ona zatvara vrata uma ili duha kroz koja jedino obično ulazi u nas milost Božja, ne dopuštajući ovoj milosti da uđe unutra i da se nastani u čovjeku. I milost odstupa od takvog čovjeka. Jer, kako može milost, radi prosvjećenja i pomoći, da uđe u onog čovjeka koji za sebe misli da je nešto veliko, da sam sve zna i da mu nije potrebna ničija pomoć? Neka nas izbavi Gospodin od ovakve luciferske bolesti i strasti!
Mrzeći ovu zlu oholost u nama, Bog, naprotiv, ništa ne voli i ne želi da vidi u nama toliko kao naše iskreno poznanje svoje ništavnosti i potpunu uvjerenost i osjećanje da svako dobro djelo u nama, u našoj prirodi i našem životu potiče isključivo od Njega, kao Izvora svakog blaga i da iz nas ne može da nastane ništa istinski dobro, ni dobra misao ni dobro djelo.
Upoznaj svoju ništavnost i stalno drži u mislima da sam po sebi ne možeš činiti nikakvo dobro za koje bi se pokazao dostojan Kraljevstva nebeskog. Slušaj što govore bogomudri Oci! Tako Petar iz Damaska uvjerava da ''nema ništa bolje nego da čovjek upozna svoju nemoć i neznanje, kao i da nema ništa gore nego da toga ne bude svjestan.'' Sv. Maksim Ispovjednik uči da je ''osnova svake kreposti poznavanje vlastite, ljudske nemoći''. Sv. Ivan Zlatousti tvrdi da samo ''onaj poznaje sebe, tko misli za sebe da je ništa''. Tako se u nama duboko ukorijenilo i tako se snažno za nas prilijepilo mišljenje da smo mi nešto, i to nešto veliko, da ono uvijek tajno živi u našem srcu kao neki istančani i neprimjetni pokret, čak i onda kada smo uvjereni da se uopće ne uzdamo u sebe, već da smo, naprotiv, ispunjeni nadom samo na Boga. Da bi koliko možeš izbjegao ovu oholost srca i djelovao bez ikakve nade u sebe, nego samo s nadom na Boga, svaki put pripremaj sebe da tvoja svijest i osjećanje vlastite nemoći u tebi prethode saznanju Božje svemoći, a da i jedno i drugo prethodi svakom tvom djelovanju.'' (7, str. 12, 15, 17, 18, 20, 25).
Dakle, ovo malo odlomaka iz učenja svetih Otaca koji su nam vremenski bliski, preciznim i razumljivim jezikom nam prenose učenje svih drevnih Otaca Crkve i jasno pokazuju glavne crte unutrašnjeg kršćanskog života, kao i to ''da je u pokajanju ili obraćenju sva tajna spasenja'' (10, pismo 86). Onaj tko želi da se detaljnije upozna sa ovim učenjem može ga naći u gotovo svim djelima svetih Otaca. Ovaj duh pokajničkog samoposmatranja i potresnog molitvenog plača pred Bogom je, naročito lijepo i u najtananijim poetskim nijansama, izražen u bogoslužbenim tekstovima Crkve, naročito u pjesmama velikoposnog Trioda, koje se pjevaju u hramovima u dane Velikoga posta. Svi naši molitvenici su obilno prožeti ovim svetim duhom pokajanja a s ciljem da nas nauče da hodimo pred Bogom pravoslavno, da mu vapimo iz dubine poniznosti. I sve ove molitve, sveti ljudi koji su ih napisali, zapisali su ih iz svog duhovnog iskustva, jer su sami sebe smatrali baš takvima tj. grešnima i ništima, a Crkva je ove molitve sačuvala kao najbolje obrasce našeg molitvenog stajanja pred Bogom i sačuvala do danas da bi se i mi ovim molitvama učili poniznom i pokajničkom samoposmatranju. U dubokoj je zabludi onaj tko misli da su nam sveti Oci davali samo pokazni primjer pokajničkog plača, a da sebe same nisu smatrali krajnje grešnima. Ne! U svetim Ocima nije bilo trunke pretvaranja, nego je upravo u tome istinsko Pravoslavlje da čovjek, ma koliko da se čistio od grijeha, u svjetlosti božanske Istine uvijek sebe sagledava kao onoga tko je nečist i nedostojan pred Bogom.

DA LI SE DUŠA BRZO ISCJELJUJE?

Dakle, očigledno je da čitavo djelo spasenja protječe kroz uviđanje svog pada, kroz poniznost i priznanje sebe nedostojnim bilo kakvih visokih duhovnih darova, kroz strpljivo nošenje truda pokajanja i uz očekivanje znakova iscjeljenja bez žurbe. Posljednji trenutak je vrlo bitan - bez žurbe! Ovdje se danas mnogi spotiču: svi vrlo žurimo, želimo da vidimo plodove svog duhovnog truda vrlo brzo. Za malo pokajanje odmah očekujemo veliku milost i, kad jednom malo oplačemo zbog sebe smatramo da smo već čisti i ubjeljeni, čekamo pojavljivanje anđela i znake naročite Božje naklonosti prema nama, kao da smo već dostojni mnogih darova Duha Svetoga. Odavde proizlaze česte obmane. Međutim, iskuostvo pravoslavnih podvižnika nas uopće ne uči ovome. Iz Otačnika se dobro vidi kako je složen, kako je dugotrajan i mukotrpan put očišćenja grijehom zaražene duše, i to čak u najpogodnijim uvjetima za iscjeljenje tj. u samostanima i pustinjama. Zar nisu divlje planine, puste klisure i neprohodne šume u kojima su se podvizavali mnogi Oci, odsustvo bilo kakve veze sa svijetom, a često i s ljudima uopće, najstrožiji post, neprestana molitva uz duboku vjeru i potpuno prepuštanje Bogu, stalni plač zbog sebe i drugi najviši podvizi svetih podvižnika, zar nisu to najjača sredstva za iskorjenjenje svih dubokih korijena grijeha? Čini se da bi čovjek, koji je prihvatio takav način života, morao u najkraćem roku u potpunosti da se očisti od svih svojih strasti, i da čak zaboravi i na samo postojanje grijeha. Ali, u stvarnosti nije tako. Mnoge godine i decenije, Sveti su provodili u strašnoj borbi protiv zmija strasti koje se gnijezde u srcu čovjekovom, prije nego što bi uspijevali da ih umrtve i da ih se oslobode, i da steknu duševni mir. ''Do same smrti čovjekove strasti imaju sposobnost da se bune u njemu i on ne zna kada će koja strast da se pobuni. Zbog toga on sve dok diše ne smije da prestane budno da motri na srce, mora stalno da vapi Bogu, moleći ga za smilovanje,'' govorio je otac Izaija (11, str. 128, st. 58).
Marija Egipatska je otišla u Jordansku pustinju radi pokajanja, i četrdeset i sedam godina je proživjela u ovoj pustinji ne srećući se ni s kim od ljudi, bez hrane i odjeće, hraneći se korijenjem. Od tih četrdeset i sedam godina sedamnaest godina se borila protiv svojih pomisli kao protiv ljutih zvijeri. Kada je jela oskudnu hranu, odmah su joj dolazile pomisli o mesu i ribi, žudjela je za vinom ili bi je obuzimala želja da pjeva razvratne pjesme, činilo joj se da ih čuje, one su uzburkavale njeno srce i sluh. Ona je plakala i s bolom vapila k nebu i molila Boga za pomoć. Vatra strasti se raspaljivala u njenom srcu i palila je cijelu izazivajući vrelu pohotu. Ona se bacala na zemlju i tako je ležala danju i noću dok se ne bi pokajala i dok milost Božja ne bi odagnala zli nemir. Tama za tamom, nesreća za nesrećom su je snalazile čitavih sedamnaest godina. I, tek poslije tog vremena joj se javila Presveta Bogorodica kao Pomoćnica i počela da rukovodi njome, otjeravši svaku grešnu uznemirenost od Marijine duše (iz životopisa bogougodne Marije Egipatske, 1. travanj po starom kalendaru).
Bogougodni Ivan Punostradalni se podvizavao u Kijevo-Pečerskoj lavri i puno je stradao od bludne pohote. Ništa nije moglo da ga izbavi, ni žeđ, ni glad, ni teške verige. Tada se zatvorio u pećinu gdje je počeo da se bori protiv strasti u najžešćoj borbi. Dolazilo je do toga da se svetac zakopa u zemlju do ramena, ali ga žar pohote nije napuštao. S vremena na vrijeme je đavao u obliku ogromnog zmaja napadao podvižnika, strašno ga mučio i mrcvario. Gospodin je na kraju izbavio svoga slugu posle trideset godina zatvorništva u pećini, poslije toliko mnogih patnji. I, tek tada je strast odstupila od njega i božanska svjetlost ga je obasjala (iz životopisa bogougodnog Ivana Punostradalnog, 18. srpanj po starom kalendaru).
Otac Amon je rekao: ''Četrnaest godina sam proveo u skitu moleći Boga danonoćno da mi daruje pobjedu nad srdžbom.'' (11, str. 50, st. 6).
Neki brat koji je živio u pustinji i bio puno uznemiravan bludnim željama krenuo je po pouku i molitvenu pomoć kod jednog starca. Pošto je tamo našao velikog podvižnika, iskusnog u rasuđivanju, oca Pamvu, ispričao mu je za svoju borbu. On ga je tješio i podučavao. Također mu je rekao o sebi: ''Vidiš kako sam ja star, sedamdeset godina živim u ovoj ćeliji i u brizi za svoju dušu. U takvoj starosti i do dan danas trpim iskušenja i napasti. Vjeruj mi, dijete, da me demon bluda dvanaest godina nije ostavljao ni danju ni noću, stalno me napadajući razvratnim pomislima i maštanjem.''
I starac je ispričao kako je bila teška i uporna borba koju je vodio protiv zlog duha bluda, kako je puno puta trpio veliku bol i padao u očaj, kako ga je poslije dugo vremena Gospodin oslobodio, naučivši ga da saznaje svoju nemoć i da se uzda u pomoć Božju, a ne u svoju snagu (11).
''Nema ničeg goreg od grešne navike. Onome tko je zaražen grešnom navikom potrebno je puno vremena i truda da bi se od nje oslobodio'', rekao je jedan egipatski starac (11, str. 346, st. 20).
Dakle, vidimo da se strasti ne iskorjenjuju brzo. Međutim, treba primijetiti još i to da nam najčešće nije ni korisno da se brzo izbavimo od njih. Naravno, Gospodin može u jednom trenutku da nas očisti od svih naših bolesti, ali je Gospodinu ugodnija naša poniznost, naše pokajničko molitveno stanje, dok bi brzo oslobađanje od bolesti u nama izazvalo oholo, samozadovoljno i inertno duševno raspoloženje. Sveti Oci su ovo jasno vidjeli. Tako je majku Saru trideset godina napadao demon bluda i ona se nikada nije pomolila da ta borba odstupi od nje, već je samo molila Boga da joj da hrabrosti i strpljenja u toj borbi (11,’str. 328, st. 1). Bogougodni Ivan Kolov je umolio Boga da se oslobodi od svojih strasnih želja. Osjetio je nepomućeni mir. Tada je došao kod jednog oca i rekao mu: ''Vidim da sam spokojan i da ne vodim nikakvu borbu.'' Starac mu je odgovorio: ''Idi i umoli Boga da ti se vrate pomisli koje si ranije imao jer duša napreduje od borbe.'' Ivan je umolio Boga da mu vrati pomisli i kada su pomisli došle, on se više nije molio za oslobođenje od pomisli, već je govorio: ''Gospodine, daruj mi strpljenja u borbi'' (11, str. 262, st. 11).
Evo učenja pravoslavnog. Ne tražiti mir i brzo oslobođenje od svega bolnog i teškog. Čovjek čak i ne treba da želi da se brzo očisti od svih svojih strasti, već samo da stekne skrušeno i ponizno srce, koje Bog neće prezreti (Ps 51,17) i koje je jedino ugodno Bogu, pred čijom svetošću je sve naše ''čisto'' kao prljavština i kal. Čak je i samo nebo je pred Njim nečisto.
U kakvoj suprotnosti s ovim duhom stoje suvremena učenja i rasprostranjena ''traganja'' za duhovnim utjehama, sladunjavim, bezbrižnim i bezbolnim stanjima, tobožnjim ''rajskim'' blaženstvima, a bez prolaženja putem očišćenja od svojih grešnih čireva. Ovakva religijska učenja se trude da čovjeku zatvore oči za njegove duhovne bolesti, da stvore kod njega iluziju zdravlja, pozivaju ga da se raduje i naslađuje lažnim zdravljem i svojim umišljenim savršenstvom, da prebiva u obmanjujućem spokojstvu u pogledu svoje buduće sudbine, opija se iluzijom sreće i harmonije, a u stvari nosi u sebi sjeme najvećeg bola, začetak užasne muke koja će se otkriti tada kada po svršetku ovoga života čovjeku bude s očiju skinuta zavjesa laži kojom se od njega prikrivalo istinsko stanje njegove duše.
A, kako je razumna, kako je utješna naša pravoslavna vjera! Trpjeti i trpjeti ovdje na zemlji od demona, od ljudi, od svojih tjelesnih i duševnih nemoći, plakati, vapiti do kraja ovog života, a sve slatko i radosno neka bude tamo, u vječnosti! Jer u prolaznom, promjenljivom životu nije sigurno imati bilo što dragocjeno.
Obmanuti ljudi ne gledaju tako na duhovne bolesti, oni koji nisu prihvatili primjer pokajanja od naše svete Crkve, od svetih Otaca, oni koji ne vjeruju u pravoslavno učenje smjelo ''rješavaju'' sve teškoće, kod njih je sve ''prosto ko' grah''. Imao sam prilike da čujem jedan razgovor pentekostalca sektaša s pravoslavnim kršćanima. On je prekorijevao Pravoslavlje za navodnu hladnoću i neljubav prema Bogu, za farizejstvo.
Priznanje pravoslavnih kršćana da su duhovno nemoćni i puni strasti, on je objasnio njihovim duhovnim neradom, njihovim neželjenjem da se u potpunosti predaju ''milosti''. Kaže on, uzrok toga je u njima samima. Ako bi samo htjeli oni bi za minut mogli da se oslobode od svih svojih strasti, za to je potrebna samo odlučnost i jedan snažan pokajnički pokret duše, i sva grešnost bi odmah isparila, kao na vatri. ''Milost'' bi odmah oslobodila obraćenika ili pokajnika, čak i od svih naklonosti prema grijehu. Takvo pokajanje bi odmah istjeralo svaki grijeh iz duše i odmah bi nastupilo progledavanje i prosvjetljenje. Tako da je sve samo stvar izbora, odlučnosti i tome slično. Sam on osobno je odmah prilikom prvog vatrenog ''pokajničkog'' akta osjetio ovo oslobođenje i dobio ''milost Duha'', od tada je on potpuno promijenio svoj život, stalno u sebi osjeća neobičnu ljubav prema svima, odlučnost da se uvijek žrtvuje radi Boga, ozaren je ''svjetlošću'' i neobično je sretan. I zaista, on je sav sijao, sav je gorio od nekog unutrašnjeg žarkog oduševljenja. Pričao je od divnim čudima koja se stalno događaju njemu i članovima njegove obitelji (oni su se također svi ''čudesno'' preobrazili poslije njegovog ''krštenja'' u pentekostalce).
Sve primjedbe pravoslavnih, njihova upozorenja na to da su takva čuda sumnjive prirode, svi njihovi pokušaji da mu izlože pravoslavno učenje o nepovjerenju u sebe i o dubokoj grešnoj zaraženosti čovjekove duše obmanutom pentekostalcu su izgledali samo kao novi dokaz da je on u pravu, i još su ga jednom ''uvjerili'' u to da su pravoslavni zbog svoje lijenosti, malovjerja i kukavičluka, vezanosti za ''beživotne kanone'' i ''farizejstva'' izgubili svaki kontakt s Bogom, i pri tome je i posve ostao.
Treba napomenuti da izvanjski izgled: žustrina, živahnost i vatrenost koja izvana izgleda sveta; revnost, samoodricanje i spremnost da se ide na bilo kakav podvig i druge uočljive izvanjske crte, ovakvim obmanutim ljudima daju izvanjski izgled ''pobožnosti'' koji plijeni i koji se mnogima više sviđa od izgleda poniznoga kršćanina koji uzdiše zbog sebe, koji ne očekuje ništa dobro za sebe i koji je zbog toga uvijek uzdržan, a ponekad, čak, i, izvana gledano, potištenog izgleda.

KAKVE SU OSOBINE NAŠEG VREMENA?

Svijet danas osjeća sve veću naklonost prema takvoj vrsti lažnog, histeričnog ''kršćanstva''. Ali, mi ne treba da obraćamo pažnju na ukus ovoga svijeta, što više budemo čuvali duh naše vjere, tim ćemo više tuđi biti ovom svijetu, i on će nas sve više mrziti i prezirati, jer ćemo mu izgledati ružni, nemoćni, čak, i bezmilosni. Ako pravoslavni kršćani danas na neki način i jesu privlačni svijetu i on se zanima za njihovu vjeru, to još nije razlog da mi treba da glumimo nekakvu izvještačenost i lažnu duhovnost kako bi ugodili svijetu. Uboga istina je bolja od nagizdane laži. Mi smo sada duhovno siromašni kao nikada, nama bolje nego kršćanima drugih vremena odgovaraju riječi psalma: Pomozi, Gospodine, jer nesta svetih (Ps 12,1). Mi smo siromašni duhom i to treba jasno da vidimo i spoznamo, i da to saznanje u poniznosti i pokajanju ponesemo, i to je, po svoj prilici, jedini dostupan put spasenja i spasonosnog djelovanja za nas u ova vremena. Jasno sagledavanje i shvaćanje duha vremena, našeg duhovnog stanja, mjere naših mogućnosti sačuvat će nas od nepravilnih traganja, od uzaludnog trošenja onih jadnih snaga koje imamo, od bankrota naših planova, od neostvarljivih maštarija i podviga koji ne odgovaraju našem duhovnom stanju.
Naše vrijeme više ne zna za obilje duhovne hrane iz Predaje, za onu ljepotu i miomiris kojima je bio ispunjen i nadahnut život prijašnjih kršćana. Nama su ostale samo nemoći i patnje, i zato je za nas najspasonosnije upravo slijedeće: stalna ponizna molitva i uzdisanje zbog naše grešnosti; najskromniji i najsmjerniji pogled na sav vlastiti trud i djelovanje; posve tolerantni i najmilosrdniji odnos prema bližnjima; ponizno i zahvalno prihvaćanje svega što se s nama događa; potpuno uzdanje u milost Božju i neuzdanje u svoja dobra djela ili očekivanje nečeg visokog u sebi.
Snažnu i živopisnu sliku daje sveti episkop Ignjacije: izobilje duhovnih blaga drevnih kršćana on poredi s raskošnom gozbom koju je priredio bogati Domaćin za svoje mnogobrojne prijatelje i poznanike. Na ovoj duhovnoj trpezi je bio neograničen broj duhovnih jela, a po završetku trpeze gosti su bili darežljivo nagrađeni duhovnim darovima. Kada su se svi razišli, Domaćin je, vidjevši gomilu gladnih siromaha zapovjedio slugama da ne rasklanjaju sa stola nego da sve ono što je preostalo ponude siromašnima. Bojažljivo i u nedoumici oni uđoše u veliku salu, počeše da jedu sve što je ostalo na stolu i ispod stola: pale mrvice. Nitko od njih nije ni okusio pravo jelo, nije ni vidio skladno služenje posluge niti dragocjeno posuđe i pribor, nije čuo pjesmu ni muziku, tako da nitko od njih, čak, nije mogao ni da zamisli sliku gozbe koja se tu odigrala. Pošto su se najeli, oni su samo otprilike mogli da pretpostave kakva je ljepota ovdje bila prije njih. Ali, ipak su pali na koljena pred Domaćinom, zahvaljujući mu za hranu koju dosad nisu jeli i nikad nisu vidjeli. On im je rekao: ''Braćo! Kad sam davao svoju zapovijed za održavanje gozbe nisam vas imao u vidu, zato vam nisam priredio ručak onako kako treba i ne dajem vam darove''. Siromasi uzviknuše u jedan glas: ''Gospodaru! Nije nama do darova! Nije nama do raskošne gozbe! Neopisivo smo ti zahvalni za to što nas nisi prezreo, nisi se zgadio nas izmučenih nedostacima svake vrste, pustio si nas u svoj dvorac, spasio si nas da ne umremo od gladi!''. Siromasi se raziđoše, nastavljajući da zahvaljuju milosrdnom Domaćinu. Onda On reče slugama: ''Sada pospremite trpezu i zaključajte moj dvorac. Gostiju više neće biti, i što se moglo ponuditi od hrane ponuđeno je. Gotovo je!'' (9, t.5, str. 384-385).
Siromašni i ubogi to je slika našeg stanja, mrvice i prazni tanjuri su duhovna glad našeg vremena, ponizna zahvalnost i priznavanje sebe nedostojnim bilo kakvih raskošnih jela i darova je primjer raspoloženja duše koje nam je nužno.
Moramo pažljivo da osluškujemo ona predosjećanja i predskazanja svetih Otaca koja se odnose na naše, po svemu sudeći, posljednje vreme. To poznanje duha vremena, s jedne strane, izvest će nas iz stanja samoobmane, otkrit će nam pravo stanje naših snaga i mogućnosti, učinit će da naši zahtjevi prema sebi i drugima postanu skromniji, a sa druge, ohrabrit će nas, potstaći će nas na budnost, na oprez, neće nam dozvoliti da padnemo u malodušnost i nadmjeno maštanje, i da se tako. odvojimo od realnosti.
Čujmo pažljivo bolne, ali korisne riječi: ''Sunce na zalasku slikovito opisuje stanje kršćanstva u naše doba. Sija isto ono Sunce Istine tj. Krist, On luči iste one zrake, ali one više ne izlijevaju ni onaj sjaj ni onu toplinu kao u prethodna vremena. To je zbog toga što zraci ne padaju pravo na nas, nego idu prema nama samo indirektnim, zaobilaznim putem. Zraci Sunca Istine Krista to je Duh Sveti: ''Svjetlost i Svjetlodavac ljudima, kojim se Otac poznaje i Sin proslavlja i od svih poznaje'' (stihira na večernjoj službi Pedesetnice). ''Danas kada ima puno bogatih naukama, umjetnošću, svim materijalnim, danas nesta Svetih (Ps 12,1). Sveti Duh gledajući na sinove ljudske, sudeći ovoj gomili onih koji sebe nazivaju obrazovanima, duhovno prosvjećenima i pravoslavnima izriče o njima žalosnu presudu: Nema onoga koji razumije, nema onoga koji traži Boga. Svi zastraniše i zajedno nevaljali postadoše: nema ga koji čini dobro, nema baš ni jednoga. Njihovo je grlo grob otvoren, jezicima svojim varahu, otrov je aspidin pod usnama njihovim. Usta su im puna kletve i gorčine. Noge su im brze da prolijevaju krv. Pustoš i bijeda je na putevima njihovim; i puta mirnog ne upoznaše. Nema straha Božjega pred očima njihovim (Rim 3,11-18).
Evo razloga zbog kojih danas Duh Božji odstupa od nas, za razliku od istinskih kršćana s kojima uistinu prebiva, kao dar koji je za sve nove Izraelce stekao njihov svesveti Rodonačelnik'' (9, t. 1, str. 406-407).
''Sveto Pismo svjedoči o tome da će kršćani, slično kao i židovi, postupno početi da se hlade prema otkrivenom Božjem učenju, prestat će da obraćaju pažnju na obnavljanje ljudske prirode od strane Bogočovjeka, zaboravit će na vječnost, svu svoju pažnju će usmjeriti na svoj zemaljski život, u ovom raspoloženju i smjeru bavit će se poboljšanjem svog života na zemlji kao da je vječan, i razvojem svoje pale prirode radi zadovoljenja svih štetnih i izopačenih zahtjeva i želja duše i tijela. Razumije se: Iskupitelj koji je čovjeka iskupio za blaženu vječnost tuđ je ovakvom usmjerenju. Ovakvo usmjerenje je odstupanje od kršćanstva'' (9, t. 1, str. 457-458).
''U raju se zlo pojavilo pod maskom dobra radi lakše obmane. Ono se u njedrima svete Crkve pojavljuje kao prikriveno i ukrašeno, u privlačnoj raznovrsnosti sablazni, nazivajući ih nevinim razonodama i zabavama, nazivajući razvoj tjelesnog života i ponižavanje Svetog Duha napretkom i razvojem čovječanstva. Da budu osuđeni svi koji ne vjerovaše istini, nego zavolješe nepravdu (2 Sol 2,12). Kao što se Janije i Jambrije protiviše Mojseju, tako se i ovi protive istini, ljudi izopačenoga uma, nepouzdani u vjeri. Koji imaju izgled pobožnosti, a sile njezine su se odrekli. I kloni se ovih (2 Tim 3,8,5). Za one koji su dobili ovu silu i odbacili je po svojoj volji teško je da se ona vrati: Jer ako mi griješimo hotimice i poslije primljenog spoznanja istine, tu više nema žrtve za grijehe (Heb 10,26) zbog gubitka same dobre želje, što je nužna posljedica namjernog zanemarivanja dobra Božjeg. Izgled pobožnosti još nekako mogu da namaknu ljudske mudrolije, ali preporod sile pobožnosti pripada isključivo Onome koji oblači ljude silom sviše'' (Lk 24,49) (9, t. 1, str. 495-496).
''Danas su se ljudi u mnogome drznuli da u odredbe Svetoga Duha unose svoje odredbe. Zbog toga su nebeske odredbe postale zemaljske, svete – grešne, mudre – bezumne. Postoje pojedinačni kršćani, ali je izgubljeno opće poznavanje Istine, kojim bi se sve sjedinilo u jedno duhovno tijelo, s jednim načinom mišljenja, u jednome duhu, pod jednom zajedničkom glavom tj. Kristom. Danas svatko ima manje više svoj način mišljenja, svoju religiju, svoj proizvoljno ili slučajno prihvaćen put, koji se priznaje za pravilan i opravdavan. Ovo bezbrojno stado koje je izgubilo vezu i jedinstvo u Istini i Duhu pruža duhovnom posmatraču sliku najvećeg nereda: svaka ovčica vuče na svoju stranu, ne znajući kuda ide. Nitko je ne zaustavlja, nitko se o njoj ne brine. Ljudi više ne čuju jer je njihov sluh postao tako slab. Spasonosni glas istinskog Pastira koji se razliježe u Njegovoj svetoj Crkvi, a koji još uvijek jasno ukazuje na njihovu neistinu, objavljuje im pravi put, ukazuje na njega. Zaglušila ih je buka zemaljskih ljutih briga, buka čulnih zabava, buka zemaljskog napretka. Prilijepila se za zemlju duša njihova, nesposobna za primanje duhovnih utisaka'' (9, t. 4, pismo 58).
''Mreže đavlove su se umnožile u poređenju s vremenima prvobitne Crkve Kristove, umnožile su se do beskonačnosti. Umnožile su se knjige koje sadrže lažno učenje, do krajnosti se smanjio broj sljedbenika Svete Istine. Osnažilo je poštovanje prirodnih kreposti dostupnih židovima i mnogobošcima. Pojavilo se poštovanje prema krepostima čisto poganskim, koje su u suprotnosti sa samom prirodom koja na njih gleda kao na zlo. Ograničilo se poimanje kršćanskih kreposti, ne govorim već o tome da se smanjilo, da je gotovo nestalo njihovo izvršavanje u stvarnosti. Razvio se materijalni život, nestao je duhovni život, naslada i tjelesne brige proždiru svo vrijeme, nema se vremena, čak, ni za sjećanje na Boga. I sve to za ljude postaje obaveza, zakon.'' (9. t. 1, str. 397).
''Mi smo u naše doba došli u takav period života roda ljudskog kad se ljudi spašavaju isključivo poniznim trpljenjem patnji, s vjerom u Boga i nadom na Njegovo milosrđe. Drugim putevima sada nitko ne može da se spasi. Za naše vrijeme ostao je samo jedan jedini put: trpljenje patnji.''
''Bez poniznosti čovjek ne može bez štete po sebe da dobije nijedan dar od Boga. Zato je i predskazano da će se u posljednja vremena ljudi zbog povećane oholosti spašavati samo trpljenjem patnji i bolesti, a podvizi će im biti oduzeti'' (16, str. 70, 116).
''Patnje su naročiti udio našeg doba kojem nisu dani ni podvig mučeništva ni podvig redovništva. Poprište nas, kršćana posljednjih vremena, poprište je patnji, naizgled sitnih i ništavnih. Vaga je u Boga!'' (9, t. 4, str. 462).
''Treba shvatiti duh vremena i ne zanositi se prijašnjim visinama i iskustvima, koje je u današnje vrijeme nemoguće ostvariti''
Treba se kajati, moliti i čuvati od obmane zato što u današnje vrijeme većina onih koji žele da žive pobožno misli za sebe da živi pobožno, ali je zapaljena vatrom materijalnosti i nalazi se u većoj ili manjoj samoobmani'' (12, pismo 188).
Ali, evo misli suvremenog nam oca, jeromonaha Serafima Rouza, koji je živio u Americi (umro je 1982. g.): ''Zbog toga što prijevodi pravoslavnih knjiga postaju sve dostupniji, a pravoslavna terminologija o duhovnoj borbi sve više struji u zraku, sve više i više ljudi priča o isihazmu, Isusovoj molitvi, asketskom životu, uzvišenim molitvenim stanjima i o najuzvišenijim svetim Ocima kao što su sveti Simeon Novi Bogoslov, Grigorije Palama ili Grigorije Sinait. Vrlo je dobro znati o ovoj stvarno uzvišenoj strani pravoslavnog duhovnog života i poštovati velike
Svete koji su ga stvarno vodili, ali ako ne budemo imali vrlo realističnu i vrlo poniznu svijest o tome koliko smo svi daleki od života isihasta i kako smo malo pripremljeni za taj život da bi mu se makar malo približili, naše interesiranje za njega bit će samo još jedno od iskazivanja našeg egocentričnog života.
Moramo duboko da shvatimo u kakvo vrijeme živimo, kako zapravo slabo poznajemo i osjećamo naše Pravoslavlje, koliko smo daleko ne samo od svetih ljudi iz kršćanske prošlosti, nego čak i od prostosrdačnih pravoslavnih kršćana, koji su živjeli do prije samo stotinjak godina ili, čak, do prije samo jednu generaciju, i koliko puno treba da se trudimo da bi danas jednostavno opstali kao pravoslavni kršćani. (19, str. 61).
Znači, Oci posljednjih vremena su vrlo često govorili da će naše doba biti puno obmane i teško za spasenje, da se vrlo raširilo licemjerje, da je istinska pobožnost gotovo nestala, da kršćani većinom vode samo naizgled pobožan i krepostan život, dok su njihova srca udaljena od Boga, porobljena zemljom, ovim propadljivim svijetom, da je dvoličnost postala sveopća, da nitko više ne traži ono što je Božje, nego svako traži ono što je njemu ugodno. Sada pred svakim vjernikom stoji težak zadatak: tražiti i razlikovati u ovom kaosu lažljivih ljudskih djela i riječi, u ovoj mješavini istine i laži, onu Istinu koja jedina može da spasi i izliječi. Ova Istina je blizu, ona nikada neće presušiti, ali se mnoštvo lažnih istina trude da je zaklone, da nam našapću to da su upravo one ta Istina koja nam je nužna. I izvana i unutar nas se neprekidno odvija neprijateljski rat, neprijatelj se trudi da umjesto pravoslavne vjere i njenog duha poturi istančani i raskošni falsifikat, da nas prisili da načinimo samo mali korak u stranu od uskog puta spasenja, da bi nas onda potpuno zaveo na put otpadništva.
Sada je naročito važno da se čovjek nauči ispravnom poimanju i primjenjivanju u svom životu djela svetih Otaca, da usvoji njihov duh, jer to i je duh evanđeoski. Sveti Oci su svojim životom, djelom, riječju i osjećanjima ostvarili evanđeosko učenje, oni su ga jasno i podrobno objasnili u svojim knjigama. Mi nikako ne možemo da shvatimo, a još manje da ispunimo evanđeoske zapovijedi bez ovog iskustva Otaca, sigurno ćemo se izgubiti već na samom početku puta. I sama riječ svetih Otaca danas vrlo teško dopire do nas, jer smo prestali da shvaćamo svete Oce. Njihovi podvizi danas premašuju naše snage, nepokolebljivost vjere koja im je davala snagu da čine čuda danas se više ne sreće, njihova jednostavnost, čistoća uma i srca izgledaju nam neshvatljivo, njihovo odricanje od svijeta, njihova nesebičnost, neobraćanje pažnje na tjelesne želje i usmjerenost k nebeskom, za nas su danas gotovo nemogući. Ali, bez obzira na to duh svetih Otaca, njihovo unutrašnje djelovanje, njihov glavni smjer i cilj njihovih napora ostaju nužni i za nas. Mi ne možemo da idemo tako žustro kao što su oni išli, ne možemo da nosimo onakav teret, da se penjemo na one visine, ali možemo i moramo da se držimo istog onog pravca i da imamo iste ciljeve, da određujemo vrijednost i korist svega istim onim svetootačkim mjerilima i da smatramo za štetno i nekorisno sve ono čega su se sveti Oci čuvali.

TREBA LI ''REVNI'' KRŠĆANIN DA SE STRAŠI PAKLA?

Kršćanin koji je izabrao lažni put unutrašnjeg života, put koji nije zasnovan na istinskom obraćenju ili pokajanju nego na nekoj tajnoj oholosti i s njom povezanim drugim strastima, ne može to kod sebe da primijeti. Simptomi ove bolesti su po pravilu toliko duboko skriveni da može da ih otkrije samo iskusan duhovnik. U tom slučaju treba primijetiti da okolina uvijek prije samog obmanutog čovjeka primjećuje kod njega nešto bolesno: zato, kada nas naši bližnji razobličavaju, treba uvijek da se zamislimo na tim i da provjerimo sebe, jer su najčešće njihove kritike sasvim opravdane.
Kako često neprijatelj pokušava da nas obmane! Sveti Oci govore da zli dusi primjenjuju ovu metodu: povlače od čovjeka svoje oružje kojim su raspaljivali njegove strasti i kao da se udaljuju od čovjeka, te se tako svaka borba, izvana gledano, utišava, a duševne bolesti prestaju da se primjećuju. I, upravo onda kada se čovjek opusti i smatra da je siguran, neprijatelj iznenada zariva svoju otrovnu strijelu u ranjivo mjesto duše, raspaljuje u njoj najpomahnitaliju strast koja se pritajila, i za to vrijeme nakupila snagu i sada žudi da se nasiti. I, tada nesretni čovjek ne izdržava iznenadnu pobunu ovakve tamne sile u sebi i lako pada u grijeh. Međutim, zli dusi znaju i za drugo lukavstvo: oni mogu da se udalje na duže vrijeme, čak da poslije svog odlaska ostave u čovjeku naizgled vrlo spasonosno i milosno duševno raspoloženje: tobožnju revnost za dobra djela i svete podvige, vatreno oduševljenje za molitvu, post i bdijenje; trepetnu želju da čini milosrdna djela, da voli sve ljude, da pomaže siromašnima i spašava nesretne; silu trpljenja, da izdrži vrijeđanja i poniženja; želju da govori o sebi ponizno i da se kaje i tome slično. Sve ovo tada ne samo da djeluje u čovjeku bez suprotstavljanja demona nego oni, uz to, neprimjetno raspaljuju i bodre takve pokrete i duševna raspoloženja, ali, pri svemu tome, zli dusi prepredeno ranjavaju našu sujetu, u dubini srca okađujući svojim zlim tamjanom idol naše oholosti. I čini se da su se demoni udaljili od čovjeka, ali oni svo vrijeme pažljivo motre na to da se ovaj plamičak oholosti ne ugasi u našoj duši. I eto: čovjek naizgled pobožno živi, revan je, skroman, pravedan, milosrdan, nesebičan, izgleda kao da je u svemu savjestan, on ponekad pati zbog svojih grijeha, ponekad vrlo bolno doživljava neki svoj mali prijestup, on žudi za čistoćom i savršenstvom, on trpi uvrede, čini veliko mnoštvo dobrih djela koja naizgled zaslužuju puno poštovanje, međutim, pritom kad drugom bogu tj. idolu njegovoga ''ja'' ne prestaje da se diže u dubini srca, i ne samo to nego sa svakim podvigom postaje sve gušći, sa svakim ''dobrim'' djelom sve više hrani našu oholost.
Kako izbjeći ovo zlo? Ispod svakog nerazumnog, mada naizgled dobrog našeg početka demon oholosti pokušava da poturi svoju kadionicu; neiskusan kršćanin ne umije uvijek dobro da vidi na što se on u stvari oslanja u samom početku svoga truda, iz kakvog izvora korijeni ovog njegovog podvižništva crpe sokove, tko ga u stvari bodri i prisvaja sav njegov trud. Stvar je u tome što istinsko dobro u nama mora da se zasniva samo na evanđeoskim zapovijedima, na strahu Božjem ili poslušnosti ili, pak, ljubavi prema Bogu (u zavisnosti od naše duhovne uzraslosti), ali nikako radi bilo čega drugog: ne radi samog podvižništva niti ''duhovnosti'' niti nekog ''dobra'' niti ''morala'' niti ''svetosti'' niti ''savršenstva'' niti bilo koje druge uzvišene kreposti. Treba da se trudimo da svoja djela obavljamo tako da bi time ispunili volju Božju, imajući jedan cilj tj. ugađanje Bogu. Ma što dobro čovjek da radi on ni u što od toga ne može da se pouzda, uvijek treba da govori: Mi smo nepotrebne sluge, jer smo učinili što smo dužni učinit (Lk 17,10) i uradio sam to slabo i lijeno.'' Zapovijedi Božje su beskonačno duboke da nitko od nas ne može da ih ispuni u potpunosti: i što se neko bude više trudio da ih ispuni, to će više uviđati svoju nemoć, svoje nesavršenstvo, svoju grešnu ranjenost i svoju udaljenost od Boga. Poslije ove spoznaje njemu će preostati samo da se beskonačno ponizi, da prekorijeva sebe sve dok ne bude bio u stanju da kaže kao apostol Pavao: Od grešnika od kojih sam prvi ja (1 Tim 1,15), preostat će mu samo da se nada na milost Božju, ne znajući za bilo kakve svoje kreposti.
Međutim, nije tako u slučaju kada čovjek za mjeru svojih djela ne uzima ono što je beskonačno, nego ono što je ograničeno i zemaljsko, jer tada on i svoja djela, njihovu težinu i značaj procjenjuje onim što je zemaljsko. Tada se rađa bolesna revnost, neutješna patnja, čak, i zbog svojih malih posrtaja, iz straha da čovjek ne izgubi nešto od ''svog'' bogatstva. Prilikom takvog uzdanja u svoj trud čovjek u svojim očima postaje ''bogataš'', koji marljivo skuplja i umnožava dobro: svaki svoj podvig, čak i najmanji dobri postupak on odmah mjeri i unosi u svoju riznicu, prestupajući time zapovijed o siromaštvu, tj. o tome da uvijek treba da priznajemo svoje potpuno duhovno siromaštvo!
Ovakva samozadovoljna djela, naravno, nemaju dubinu, koju imaju djela zaista posvećena Bogu; ona, budući zasađena u plitko tlo, nisu ukorijenjena u dubini istinske vjere, već se njihovi korijeni šire po površini, odakle crpe nečiste sokove različitih strasti. Dakle, da bi se shvatilo na čemu je zasnovano ovakvo podvižništvo, ne treba gledati na njegove izvanjske podvige nego na unutrašnje samoposmatranje: da li čovjek sebe stvarno smatra grešnikom nemoćnim, nedostojnim ne samo po riječima, čak ni samo umom niti na površini osjećanja, već u dubini srca, da li on tako uzdiše zbog sebe, prekorijeva li sebe, ili u njemu likuje radost pobjednika, radosno priznavanje nekog svog značaja i bogougodnosti? Ovo se može dobro vidjeti iz slijedećeg: smatra li takav čovjek ili ne da je propao, da potpuno zaslužuje paklene muke i da se nalazi u stvarnoj opasnosti da bude osuđen na vječne muke, da može biti spašen samo milošću Božjom, a ne zbog nekih svojih kreposti, i da su sve njegove molitve i sva njegova djela nedovoljna za spasenje.
Ako je, pak, ''revni'' kršćanin, iako naziva sebe grešnim, ipak čvrsto uvjeren da nije moguće da dospije u paklenu tamnicu, jer navodno ima puno dobrih djela, eto nesreće! Potpuno drukčiji primjer daju nam sveti Oci koji su već na zemlji dostigli anđeosko stanje, koji su mogli da čine divna čuda, koji su imali dar vidovitosti, koji su imali viđenja i otkrivenja od Boga, ali su na samrti, ipak, neutješno jecali zbog sebe i iskreno smatrali sebe osuđenicima pakla.
Kad se približilo vrijeme smrti svetom ocu Agatonu, braća, primijetivši strah na njegovom licu, rekoše: ''Oče! zar se i ti bojiš?'' On odgovori: ''Mada sam se svim silama trudio da izvršavam zapovijedi Božje, ja sam čovjek i ne znam jesu li moja djela ugodna Bogu.'' Braća rekoše: ''Zar ti nisi uvjeren da su tvoja djela ugodna Bogu?'' Starac reče: ''Nemoguće je da se u to uvjerim prije nego što stanem pred Boga, zato što je jedno Sud Božji, a drugo ljudski'' (11, str. 49, st. 25).
Kad je nastupilo vrijeme smrti oca Arsenija, braća koja su bila s njim vidjela su ga kako plače. Braća mu rekoše: ''Oče! Zar se i ti bojiš?'' On im odgovori: ''Bojim se! Strah koji sada osjećam pratio me je od kada sam postao redovnik'' (11, str. 42, st. 16).
Pimen Veliki je govorio svojoj braći: ''Uvjeravam vas, gdje bace sotonu tamo će baciti i mene'' (11, str. 302, st. 21).
Puno godina starac Siluan Svetogorac je nosio uzvišeni trud podvižništva, mnogo mučnih borbi protiv zlih duhova je pretrpio. Jedne noći, za vrijeme starčeve molitve, zli dusi su mu vrlo dosađivali i nisu mu davali da se čisto moli. On je, mučeći se, s bolom u srcu, zavapio Gospodinu, moleći ga da ga nauči kako da se moli i što da radi da mu demoni više ne bi smetali. I, u duši je začuo odgovor: ''Oholi uvijek tako stradaju od zlih duhova.''
''Gospodine,'' molio se ''tarac, „nauči me što da radim da bi se ponizila duša moja.'' I ponovo je u srcu začuo odgovor od Boga: ''Drži um svoj u paklu i ne očajavaj.'' Poslije ovoga starac Siluan je shvatio da podvig mora biti usmjeren na stjecanje poniznosti. Od tog dana njegova ''omiljena tema'', kao što je i sam govorio, postalo mu je: ''Uskoro ću umrijeti, i moja prokleta duša će sići u pakao, i ja ću se mučiti sam u mračnom plamenu i plakati za Gospodinom: ''Gdje si ti, svjetlosti duše moje? Zašto si me ostavio? Ne mogu da živim bez tebe'' (Arhimandrit Sofronije Saharov, Starac Siluan – život i pouke. M.Minsk, 1991, str. 40-41).
Da bi se uvjerili u misao da je potrebno da se uvijek nalazimo u pokajanju i skrušenosti, isti ovaj Otac navodi ovakvu strašnu priču: živio je u tom kraju neki Stjepan koji je, voleći pustinjski život i usamljeništvo, mnoge godine proveo u redovničkim podvizima. Njega su krasile mnoge kreposti, a naročito post i suze. Ovaj otac se udaljavao od žitelja pustinje radi najsurovijeg podviga i najstrožijeg pokajanja, tamo je živio nekoliko godina bez ljudi u pustinji. Pred smrt se vratio u svoju ćeliju. Dan pred smrt je pao u istupljenje, otvorenih očiju, osvrtao se čas na desnu, čas na lijevu stranu svoje postelje i kao da ga netko muči naglas je pred prisutnima govorio: ''Da, stvarno je istina, ali sam zbog toga postio toliko godina,'' a ponekad: ''Ne, ja to nisam radio, lažete,'' potom je opet govorio: ''Da, stvarno je bilo tako, ali sam plakao i služio braći,'' ponekad se protivio: ''Ne, vi me klevećete. Na drugo je odgovarao: ''Da, stvarno je tako i ne znam što da kažem na to, ali Bog je milostiv.'' Uistinu je strašan i grozan bio ovaj prizor nevidljivog i surovog mučenja, govori sveti Ivan, i što je užasnije od svega, krivili su ga za ono što on nije uradio. Avaj! Usamljenik i asket je za neke od svojih grijeha govorio: ''Ne znam što da kažem na to,'' premda je oko četrdeset godina proveo u redovništvu i imao dar suza. Jao, meni! Jao, meni! Gdje je tada bila riječ Ezekijela da kaže mučiteljima: U čemu zateknem, u tome ću suditi, kaže Bog. On nije mogao da kaže ništa slično. A zašto? Slava Jedinome koji zna. Neki su govorili da je on u pustinji hranio leoparda iz ruke. U toku ovog mučenja njegova duša se odvojila od tijela: ostalo je nepoznato kakvo je bilo rješenje i kako se završio ovaj sud i kakva presuda je uslijedila (4, sl. 7, str. 50).
Sveti Oci pripovijedaju ovakvu povijest: neki vidoviti otac je došao u neki grad kad je tamo umirao neki redovnik kojeg su svi poštovali. Svi stanovnici grada su ga smatrali za svetog starca, vrlo ga proslavljali, gorko plakali zbog njegove smrti i smatrali da je to za njih veliki gubitak, mnogi su se nadali da će se njegovim molitvama izbaviti od raznih iskušenja. Vidoviti redovnik putnik je prisustvovao ovom događaju i otkrila mu se užasna vizija: vidio je kako su se pojavili strašni etiopljani s trozupcima, razlijegao se glas s visine: ''Ne dajte mu mira, zato što ni on meni nije dao mira ni na čas.'' I tako su etiopljani dušu samrtnika proboli trozupcima i odvukli sa sobom.
Petar iz Damasa, sveti Otac koji je živio u osmom stoljeću, ovako objašnjava ovaj slučaj: razlog za ovo bila je redovnikova nadmjenost, jer da je imao drugih grijeha on ne bi mogao da ih sakrije od ljudi, a još manje bi mogao stalno da ih čini. Međutim sama nadmjenost može zbog samougađanja da se sakrije od svih, i od samog onog tko je ima, ako se ne dozvoli da on padne u iskušenja kojima se duša razobličava i saznaje svoju nemoć i nerazumnost. Duh Sveti nije nalazio ni trenutka mira u ovoj jadnoj duši zato što je ona uvijek imala ovu pomisao i radovala se zbog nje, kao zbog nekog dobrog djela i od toga je postala pomračena, kao demon. Ne vidjevši da griješi, ovaj čovjek je možda gajio u sebi jednu strast umjesto drugih i ta jedna je demonima bila dovoljna, jer je mogla da nadomjesti druge poroke (Djela bogougodnog Petra iz Damaska, M., 1874, Knj. 2, riječ 24).
Na istom mjestu sveti Petar iz Damaska govori: ''Nitko neće imati koristi od drugih kreposti, čak i ako bi na nebu živio, ako ima oholost kroz koju su đavao, Adam i mnogi drugi pali. Zato nitko ne treba da odbacuje strah dok ne dostigne do pristaništa savršene ljubavi i ne bude izvan svijeta i tijela (Isto).
Kad je otac Makarije Veliki došao u skit Nitrijske gore kod njega se okupilo mnogobrojno bratstvo. Starci su ga molili da kaže nešto poučno bratstvu. On je, zaplakavši, rekao: ''Braćo! Oči vaše neka puste suze prije vašeg odlaska tamo!''

SAMOUNIŽUJUĆA PONIZNOST NEODVOJIVA JE OD UNUTRAŠNJEG MIRA

Mnogi, pošto čuju sve što je rečeno, mogu da se zbune u duhu i da kažu: ''Ako čovjek tako razmišlja o sebi, ako je potrebno da uvijek tako osuđuje sebe samoga, ako uvijek treba da odbacuje svako samouvjerenost i nimalo da se ne uzda u svoja dobra djela, onda će sigurno pasti u očajanje, postat će lijen i neće poželjeti da više išta radi''. Ali, ne! Nije tako! Jer, sveti Oci, koji su toliko unižavali sebe u svojim očima, koji su čitavog života lili suze zbog svoje duše i koji nisu imali želju da razmišljaju ni o čemu drugom osim o svojoj ništavnosti, nisu nikada očajavali, već su ulagali sve veće napore, i ni za tren nisu napuštali brigu o svojoj duši i nikada nisu gubili žustrinu i odlučnost da se bore do kraja. I, pri svemu ovome, sveti Oci su imali istinski unutrašnji duhovni mir i duhovnu radost.
Iako sveti Oci u svojim djelima ponekad objašnjavaju ovo pitanje, njega, ipak, nije moguće shvatiti umom, jer se ovo tajanstveno pokazivanje mira i slatkoća u duši, pokazivanje koje je plod pokajanja i samoosuđivanje, iskazuje se samo u djelatnom pokajničkom životu. Teško je rejčima objasniti kako su sveti Oci koji su živjeli najvišim podvižničkim životom i koji su stalno pazili na svoje srce, trudeći se da u svemu izvršavaju volju Božju, sebe smatrali najništijim, najnepotrebnijim i najnedostojnijim grešnicima. Tako otac Dorotej navodi ovakvu priču. Neki starac po imenu Zosima inače veoma duhovnog života, razgovarao je s nekim filozofom i govorio o grijesima. Filozof je upitao: ''Reci mi kako to da ti sebe smatraš grešnim, pa zar ne znaš da živim svetim životom? Zar ne znaš da posjeduješ kreposti ili vrline? Vidiš da izvršavaš zapovijedi, pa kako onda ti, koji tako postupaš, smatraš sebe grešnim?'' Starac nije mogao da odgovori već je samo govorio: ''Ne znam što bih ti rekao, ali smatram sebe grešnim.'' Filozof je nastavio da ispituje starca, a starac je bio u nedoumici što da mu odgovori, i tada je otac Dorotej stupio u razgovor i rekao filozofu: ''Nije li isto tako i u filozofskoj i medicinskoj vještini? Kada se netko dobro obuči nekoj vještini i bavi se njome onda on u tome stiče naviku, i ne može da kaže niti umije da objasni kako je postao iskusan u toj stvari, jer duša je stekla naviku postupno i neosjetno. Tako je i kod poniznosti: od izvršavanja zapovijedi stiče se neka navika u poniznosti i ovo je nemoguće izraziti riječju.'' Čuvši ovo objašnjenje otac Zosima se vrlo obradovao potvrdivši da je to stvarno tako. Filozof je također bio zadovoljan odgovorom (5, str. 46).
Tako je i u odnosu na gore navedeno: ono što je teško shvatljivo za razum i, naizgled, nespojivo jedno s drugim u stvarnosti se tajanstveno sjedinjuje, divno surađuje i djeluje spasonosno po dušu. Ovome nas uči samo iskustvo: svaki kršćanin koji je okusio makar malo gorčine pokajanja i samouniženja, koji je iskusio osjećanje bola zbog svoje grešnosti sigurno je primijetio da je s gorčinom pokajanja i osjećanjem bola uvijek sjedinjena neka duboka unutrašnja, mirna i tiha radost i nada; sigurno je primijetio da duša poslije takvih bujica samoprekorjevanja, ponizivši se pred Bogom, biva milostivo utješena od Njega; i sigurno je zapazio da samoosuđivanje, priznavanje sebe za najgoreg prijestupnika, za najvećeg grešnika, koji zaslužuje paklene muke, na neki neshvatljiv način u dubini srca učvršćuje nadanje u milost Božju. Kada sami sebe iskreno iz dubine duše osuđujemo i prekorijevamo, tada nas sam Gospodin opravdava i oprašta grijehe. Kada se gorko kajemo i uzdišemo zbog svojih grijeha, tada sam Bog unosi u naša srca radost pomilovanja.
''Bol zbog Boga ne baca čovjeka u očajanje, naprotiv, tješi ga, savjetujući mu: Ne boj se, pribjegni ponovo Bogu, On je blag i milostiv, On zna da je čovjek nemoćan i pomaže mu. Bog zbog Boga donosi radost i učvršćuje čovjeka u volji Božjoj'', govori otac Izaija.
''Prekorijevajte sebe, prekorijevajte svoju nemoćnu volju. Okrivite sebe i osudite sebe, a Bog će vas opravdati i pomilovati.''
''Pripremite se za patnje i patnje će se umanjiti: odrecite se utjehe i ona će doći onome tko sebe smatra nedostojnim nje'', poučava isti svetac (10, pisma 12, 18).
Također se događa i suprotno ovom tj. čovjek koji sebe smatra grešnikom, bez ikakvog dobra u sebi, ovakvim samoprekorjevanjem i poniznošću, približava se Bogu i utvrđuje se u istinskom dobru, i obratno, onaj koji sebe smatra revnosnim i pobožnim kršćaninom, sposobnim za mnoga dobra djela i podvige, ustvari je daleko i od Boga i od istinskog dobra, i često biva ismijan od strane demona.

KAKO DEMONI, PREDLAŽUĆI ONO ŠTO JE NAIZGLED DOBRO, MOGU DA NAS ULOVE U SVOJE MREŽE?

Iako i posve prekrasna djela mogu da ne donesu duši nikakvu korist pa, čak, i da joj naštete, ipak treba reći da se bez izvanjskih djela, bez prisile sebe na dušekorisne podvige i napore nikako ne može u kršćanskom životu, jer unutrašnji život je bez ovih djela nemoguć. Potrebno je pronaći onu svetu i tajanstvenu vezu između izvanjskog i unutrašnjeg djelovanja, tako da se oni uzajamno dopunjavaju, a ovo se također stiče iskustvom, kroz molitvu, i daje se onome tko to iskreno traži i moli od milosti Božje. Da bi naša djela dostizala glavni cilj, odnosno ispravljala i liječila našeg unutrašnjeg čovjeka, i da ne bi bila besmisleno udaranje po vjetru (1 Kor 9, 26), treba pažljivo da pratimo svaki pokret srca, da se uvijek trudimo da primijetimo kakva misao i kakvo osjećanje su nikli u duši i naveli nas na ovaj ili onaj postupak, riječ ili želju, i tek na osnovu toga da sudimo o tome što je za nas duhovno korisno, a što štetno. Ako tako budemo pazili na sebe, otkrit ćemo da nije svako ponašanje koje je, izvana gledano, pohvalno zaista i dobro, i da ponekad neugledan i jednostavan život bez ikakve privlačnosti može u stvari da bude vrlo duhovno koristan.
Pod naizgled korisnim djelima i dobrim namjerama često se krije ono što je vrlo opasno i štetno. Kralj Salomon u izrekama govori: Neki se put čini čovjeku prav, a kraj mu je put k smrti (Izr 16,25), i kralj David u psalmima: Na putu kojim hodim sakriše mi zamku (Ps 142,3), tj. ''na putu kojim sam išao oni su mi tajno postavili zamke''. ''Oni'' su zli dusi koji najčešće pokušavaju da nas ulove predlažući nam nešto naizgled korisno, uzvišeno i herojsko. I kršćani mnogo češće padaju obmanuti lažnim krepostima nego budući sablažnjeni očiglednim grijesima; osim toga, puno je teže izvući se iz ove obmane nego se podići iz očiglednog pada u neki grijeh, jer ovdje šteta nije uvijek očigledna.
Koliko puno primjera te vrste, najraznovrsnijih prepredenih lukavstava i zlodjela đavlovih srećemo u poukama svetih Otaca i životopisima Svetih. Koliko često, gotovo svakog dana i sata, takvi lukavi savjeti i našaptavanja đavlova pokušavaju da odvuku na stranu svakog kršćanina, da ga zavedu na lažni put.
Demoni lako stupaju u razgovor s našim umom i pritom se skrivaju, a svoje savjete proturaju kao našu vlastitu misao. Zbog toga smo mi često izloženi opasnosti da prihvatimo neku svijetlu ili suptilnu misao i poriv duše, vatrena osjećanja kao nešto istinito, kao neko spasonosno i milosno ozarenje. Zli dusi se obično trude da nas prevare lukavim pomislima i lažnim osjećanjima, a podvižnike, redovnike i one svjetovnjake koji uzimaju na sebe naročite podvige, kao i one koji, nemajući podviga, ipak imaju visoko mišljenje o sebi, demoni često varaju lažnim priviđenjima i otkrivenjima, javljajući im se ili u obliku svijetlih anđela ili u obliku ljudi. Međutim, sve su to smicalice iste vrste, koje kao svoj tajni prolaz u čovjekovu dušu imaju njegovu prikrivenu i duboku uvjerenost u svoju pravednost i osjećanje vlastitog dostojanstva.
Radi naročitog opreza i trijeznosti uma prema raznovrsnim ''svijetlim'' i žarkim pojavama u nama i izvan nas, navest ćemo ovdje neke vrlo poučne povijesti iz djela svetih Otaca koje otkrivaju raznovrsnost, lukavost i pokvarenost demonskih obmana.
Sv. Ignjacije Brjančaninov govori da ''demoni ne pokušavaju uvijek da uvuku čovjeka u općenje sa sobom i da njime zavladaju očigledno grešnim pomislima; oni najprije predlažu radnje koje u sebi naizgled nemaju ništa sumnjivo, često su naizgled dobre, a tek potom, kad već zadobiju utjecaj i vlast nad čovjekom, guraju ga u bezakonja koja su tako posljedica prvobitnog sljedovanja prijedlozima demona. Ovo pokazuje kako je tijesan i pun patnji misleni put i s kakvom trijeznosti uma njime treba ići'' (11, s. 472, str. 117).
Neki starac je ispričao slijedeću priču: neki mladić je, izmolivši od oca dopuštenje, stupio u samostan u kojem je počeo mnogo da se podvizava, i da, čak, zadivljuje nadstojnika svojim strogim životom. Zatim je ubrzo počeo da moli da ga puste u pustinju radi usamljeničkog života. Dobivši na kraju dozvolu, uputio se u pustinju i nastanio se na jednom mjesto na koje mu je Gospodin ukazao na divan način. Tamo se naselio i počeo da se podvizava, i tako je kao pustinjak proživio šest godina, ne vidjevši nikoga.
Jednom prilikom došao je kod njega đavao u vidu starca; lice mu je bilo strašno. Brat se, vidjevši ga, uplaši i pade ničice na zemlju i poče da se moli, a potom ustade. Đavo reče: ''Pomolimo se, brate, još.'' Oni se pomoliše i kada završiše molitvu đavo ga upita: ''Koliko vremena živiš ovdje?'' On odgovori: ''Šest godina.'' Đavo reče: ''Ti si mi susjed! A ja sam tek prije četiri dana saznao da živiš ovdje. Moja ćelija je nedaleko odavde, jedanaest godina nisam izlazio iz nje i izašao sam tek danas kad sam saznao da ti živiš u susjedstvu. Kad sam to saznao pomislih u sebi: idem kod tog Božjeg čovjeka da popričam s njim o onome što je korisno za naše duše. Reći ću mu i to da nam naš pustinjački život ne donosi nikakvu korist jer se ne pričešćujemo svetim Tijelom i Krvlju Kristovom, da se bojim da ne postanemo tuđi Kristu ako se udaljimo od ove Svete Tajne. Neka znaš, brate, da je na tri milje odavde samostan u kojem ima svećenik. Hajde da odemo tamo u nedjelju da se pričestimo Tijelom i Krvlju Kristovom i da se vratimo u naše ćelije.'' Bratu se ovaj savjet svidio.
Kad je nastupila nedjelja đavao je opet došao i oni se zajedno uputiše u onaj samostan, uđoše u crkvu i stadoše na molitvu. Po završetku molitve brat ne nađe onoga tko ga je doveo, poče da ga traži, pitao je braću gdje je onaj otac koji je ušao s njim u crkvu. Oni mu odgovoriše: nismo vidjeli nikoga, vidjeli smo samo tebe. Tada je brat shvatio da je to bio demon i sam o sebi im reče: ''Vidite s kakvim me je lukavstvom đavao izvukao iz ćelije! Međutim, ne mari, došao sam ovdje radi dobre stvari, pričestit ću se Tijelom i Krvlju Kristovom i vratit ću se u svoju ćeliju.'' Brat se pričestio, a zatim je bio prisiljen da podijeli trpezu s samostanskom braćom i na kraju se vratio u svoju ćeliju.
I evo, prolazi vrijeme, i opet mu dolazi đavao, sada već kao mladić svjetovnjak, počne da ga zagleda od glave do pete i govori: ''Vala, on je!'' Zatim ponovo počne da ga zagleda. Brat ga upita: ''Zašto me tako gledaš?'' On odgovori: ''Mislim da me ne prepoznaješ. Uostalom, kako bi me i prepoznao poslije toliko dugo vremena! Ja sam susjed tvoga oca, sin tog i tog. Stvarno! Zar se tvoj otac ne zove tako? I zar nije takvo bilo ime tvoje majke? Tvoja sestra se tako i takvo zvala, ti si se ranije tako i tako zvao. Majka i sestra su ti umrle prije više od tri godine, a otac samo što je umro danas i učinio te je svojim nasljednikom, govoreći: Kome da ostavim svoju imovinu ako ne svom sinu, svetom čovjeku koji je ostavio svijet i vodi pustinjski život, Boga radi. Njemu ću ostaviti sve svoje blago. Zatim nas je zamolio da nađemo njegovog sina i da ga obavijestimo da dođe i primi imanje i da ga razda siromašnima za njihove duše. Mnogi su te tražili i nisu te našli, a ja sam, došavši ovdje svojim poslom, saznao za tebe. Ne oklijevaj! Idi, prodaj sve i ispuni volju svog oca. Brat mu odgovori: ''Ne bih smio da se vraćam u svijet.'' Đavao mu reče: ''Ako ne
odeš imovina će propasti, a ti ćeš dati odgovor pred Bogom. Što ti loše govorim ako ti kažem: Idi i razdijeli imanje siromašnima, kao dobar upravitelj, da bludnice i razvratni ljudi ne bi razgrabili ono što je ostavljeno siromašnima?'' I obmanuvši brata takvim riječima, đavao ga je vratio u svijet, ispratio ga je do grada i tamo ostavio. Redovnik je mislio da će ući u dom svog već mrtvog oca, a gle! Sam otac mu izlazi u susret. Vidjevši ga otac ga nije prepoznao i strogo ga upitao: ''Tko si ti?'' Redovnik se zbunio i nije mogao ništa da odgovori. Otac je počeo da ga ispituje, a onda mu zbunjeni redovnik odgovori: ''Ja sam tvoj sin.'' Otac ga na to upita: ''Zašto si se vratio ovamo?'' Redovnika je bilo sramota da objasni pravi razlog svog dolaska nego reče: ''Ljubav prema tebi me je natjerala da se vratim, zato što sam vrlo tugovao za tobom.'' On ostade u očevoj kući, i poslije nekog vremena pade u blud i otac ga je teško kaznio. Nesretnik! Nije se obratio pokajanju, već je ostao u svijetu (11, s. 453-435, str. 9).
Komentirajući ovu povijest, sv. Ignjacije ukazuje na to da je glavni razlog redovnikova pada bilo prijevremeno i samovoljno stupanje u pustinjski život, za koji on nije bio sazrio. Također primjećuje da đavao na pustinjake često djeluje javno, a na one koji žive u samostanu obično pomislima, ali je ovo djelovanje u suštini jedno te isto. Da bi pogubio čovjeka đavao često koristi najdoličnije izgovore, predstavlja obilno dobro i korist, a gura čovjeka u teške grijehe i pogibelj.
Koliko je neprijatelj lukav i oprezan! Izlazak pustinjaka prvi put kao da nije imao ništa loše u sebi, čak se završio naizgled obilnom korišću. Međutim, šteta je bila u tome što je duši bila oduzeta spasonosna opreznost, pokazana joj je bezopasnost njegovih izlazaka iz pustinje. Tako đavao često, izvodeći svoju žrtvu na pogibeljni put, može dugo da je priprema, skrivajući od nje bilo kakvu štetu i predstavljajući joj mnoge tobožnje prednosti ovog puta, dok napokon ne ugrabi priliku da nepopravljivo našteti kršćaninu koji je izgubio duhovnu opreznost.
Sv. Ignjacije podsjeća na iskušenje koje je zadesilo bogougodnog Petra Atonskog. I ovog oca je lukavo iskušavao zli demon koji se pred njim pojavio kao njegov rođak i krasnorječivo ga nagovarao da ostavi život u samoći i ide u rodnu zemlju i da tamo spašava sunarodnike od pogibelji. Sveti Petar je ovo laskanje odbacio i postidio đavla. Sv. Ignjacije govori: ''Sveti su mogli da se odbrane od đavlovih napada samo po milosti Božjoj, uz pomoć milosti Božje, koja u Svetima živi i prosvjećuje ih: ali kako izdržati te napade demonske pri slijepoj umišljenosti, pri potpunoj oskudici uma, pri oholosti koja uvijek sebi laska i obmanjuje sebe? Kako izdržati te napade ako se unutrašnji čovjek nalazi u duhovnom mraku, u zarobljeništvu i ropstvu đavla? Neće biti suvišno da primijetimo da je ''istina'' tjelesnog mudrovanja koju propovijedaju zli duhovi istovjetna ''istini'' koju propovijeda Bogu neprijateljski svijet i koja je suprotna istini evanđeoskoj (11, str. 458).
On navodi i drugi slučaj demonskog iskušavanja: demoni su se, uzimajući oblik anđela, javljali jednom bratu, budili ga, pokazivali svjetlost i zvali ga na božansku službu. Međutim, on je, izmolivši savjet od staraca, postidio demone i nije ih poslušao premda su oni predlagali naizgled dobru stvar. Onda demoni počeše da kleveću starca koji je bratu otkrio njihove spletke. Govorili su bratu: ''Tvoj starac je licemjer, imao je novac, a nije dao na zajam jednom bratu rekavši da nema.'' Brat je ovo izjutra ranije ispričao starcu. Starac reče: ''Da, istina je da sam imao novac, a bratu koji me je molio da mu pozajmim nisam dao, znajući da ću naštetiti njegovoj duši ako mu dam. Smatrao sam da je bolje da narušim jednu zapovijed da ne bih narušio deset. Od toga je mogla da nastane velika pometnja čiji bi razlog bio ovaj novac. A, ti ne slušaj demone koji hoće da te obmanu.''
''Nikako se ne smijemo baviti dobrim djelima koja predlažu demoni,'' komentira ovu priču sv. Ignjacije, ma kako ove kreposti bile uzvišene i blistave. Sve što demoni predlažu moramo da odbacimo, bez izuzetka. Priklanjanje demonskim prijedlozima podčinjava čovjeka demonima, lišava čovjeka duhovne slobode, čini ga njihovim oruđem. Velika je nesreća postati rob demona i njihovo oruđe! Nesreća koja zahvaća svijet, a koju svijet ne shvaća.'' (11, str. 466-467, st. 110).
Zanimljive i vrlo poučne slučajeve opisuje jedan svetogorski redovnik koji je živio na Atonu u devetnaestom stoljeću i posjećivao mnoga znamenita mjesta na Svetoj Gori i opisao svoje utiske u pismima svojim prijateljima u Rusiji.
Autor pisama uputio se s jednim redovnikom svetogorcem u ćeliju tog redovnika i kada su prolazili pored ogromne stijene koja se uzdizala nad provalijom, ovaj mu je ispričao slijedeću priču u vezi s tim mjestom. Do posljednjeg turskog rata ovdje se spašavao Grk koji je bio iz poznate obitelji, ali je, odrekavši se svih svojih prava na slavu i počasti svijeta, izabrao pustinjski život. Mora se pretpostaviti da je bio naročito jak u podvizima, jer inače ne bi izazvao demona. Kada su svi pokušaji u mislenoj borbi protiv pustinjaka ostali uzaludni, demon je kod njega našao slabu točku i pustinjakovo vlastito srce i razum je upotrijebio kao oruđa za njegov neobični pad.
Demon je pustinjaku zavrtio pamet mislima o navodnoj visini, raznovrsnosti, strogosti i mnoštvu njegovih podviga i, na taj način, postupno doveo nesretnika u takvu obmanu da je on počeo da priželjkuje tajanstvena priviđenja i očigledne pokazatelje iz duhovnog svijeta. Kada su se na taj način u njemu duboko ukorijenili oholost i nadmjenost, demon je počeo odlučno da djeluje! Počeo je da se javlja pustinjaku u vidu anđela i da razgovara s njim. Nesretnik je do te mjere vjerovao anđeoskim riječima i svojim vlastitim pomislima da je počeo da priželjkuje da služi Crkvi u arhijerejskom zvanju, kojeg je on, po riječima anđela, odavno bio dostojan i za koje je od samog Gospodina predodređen. Značaj njegovih roditelja u svijetu je previše zaokupljao njegovu maštu i slava njihovog imena je golicala misao zanesenog podvižnika. Nedostajao je samo slučaj koji bi iz pustinje mogao da ga izazove u svijet. Ali, demonu to nije predstavljalo veliki problem. Jednom kada je pustinjak bio vrlo zauzet razmišljanjem o svojoj tobožnjoj višnjoj predodređenosti i duboko se zamislio, smišljajući načine za dostizanje svog cilja, odjednom je netko zveknuo alkom na trijemu. Pustinjak je uzdrhtao, prekrstio se, i šapćući molitvu, prišao vratima.
''Tko je?'' upita on.

''Ti i ti,'' odazvaše se iza vrata, ''mi smo iz tvoga zavičaja, donosimo ti pozdrav od tvojih i još ponešto. Došli smo ti s važnom porukom, dozvoli da uđemo kod tebe i da porazgovaramo s tobom, sveti oče.''
Pustinjak otvori vrata i dva nepoznata čovjeka ga s poštovanjem pozdraviše.
''Dobro došli'', skromno reče pustinjak, otvarajući vrata.
Nepoznati uđoše. Domaćin smjesti goste na divan od asure i sam sjede preko puta njih. Na kraju ih pustinjak upita za cilj njihove posjete i nepoznati počeše da govore: ''Evo što ti moramo reći, sveti oče: ti znaš kako mi stradamo pod vlašću Porte, kako smo ugnjeteni, mi i naše porodice, naša vjera i sama naša Crkva. Ti, naravno, to i sam znaš.''
''Da, tako je'', suosjećajno reče pustinjak, ''što to treba da znači''?
''Ti sigurno znaš i to'', nastavi nepoznati, ''da se rat Turaka s Rusijom završio mirom, koji je za nas vrlo povoljan, sada imamo mogućnost i slobodu da živimo kršćanski. Ali, evo u čemu je nesreća, nema kod nas, u tvome zavičaju, biskupa. A, može li biti Crkva bez biskupa, imamo li mi snage sami sobom da upravljamo? Tko će nas obraniti od turske pljačke? Međutim, znamo tvoje rođake, znamo i tvoj život i zato smo te, oprosti nam što smo to učinili bez tvog pristanka, izmolili za svog biskupa. Evo ti za to i turskog fermana, a uz njega je i povelja patrijarhova.''
Nepoznati tada izvadiše papire i predadoše ih pustinjaku.
''Molim vas!'', usprotivio se pustinjak ponizno pognuvši glavu, a u stvari spreman da skače od radosti. ''Zar ja da primim žezlo pastirskog upravljanja kad nemam snage ni sam sobom da vladam? Zar ja da preuzmem na sebe breme apostolskog služenja kad osjećam svoju vlastitu nemoć i mnoštvo grijeha? Ne, djeco, odričem se onoga što premašuje moje snage! Osim toga, pustinja je za mene raj, dao sam zavjet pred Bogom da ću umrijeti ovdje.''
''Misli o sebi kako hoćeš, sveti oče,'' odgovarali su nepoznati, ''a glas naroda je glas Božji, volja vlasti je volja Božja! Ti znaš da je opća korist prije naše pojedinačne. A, na što ferman? Ne, oče, ne odriči se! Crkva te zove. Ako te ništa ne dira, ni jadi naroda, ni naše obiteljske nesreće, zar za tebe ni nužda Crkve ništa ne znači?''
''Kad je tako,'' odgovori pustinjak na kraju, tek poslije nekog razmišljanja, ''pristajem.''
''Dakle, oče, požuri!'' primijetiše gosti. ''Što prije krenemo, tim bolje, nedaleko odavde na putu nas čekaju mule i pratioci.''
Dok se pustinjak spremao i nešto stavljao u svoju vreću, nepoznati nisu prestali da ga požuruju. Na kraju počeše da se penju tom stazom k samom vrhu stijene: teška tuga i nejasan predosjećaj pritiskali su grudi podvižnika, bio je žalostan zbog rastanka sa svojom pustinjom. Kad su se popeli tamo na sam vrh, nesretnik nije htio da ode, a da još jednom ne pogleda na ljepote svoje surove pustinje. Svo troje su stajali na stijeni, a ispod njihovih nogu je bila provalija. Pustinjak je bio tako neoprezan da je u razgovoru se nepoznatima, došao s njima na najstrmiji dio stijene. I tu ga snažan udarac u leđa zbaci u bezdan, a sa stijene se sotonski smijeh razliježe nad pustinjom.
Nesretnik međutim, nije odmah umro. Bog mu je dao vrijeme za pokajanje i poslao mu je redovnika iz susjedne isposničke ćelije. Nesretnik koji je pao bio je potpuno izlomljen, lubanja mu je bila razbijena, krv je u potocima tekla iz rana, ali je, ipak, imao dovoljno vremena i snage da ispriča detalje iz svog života i iskušenja, i molio je redovnike koji su ga poznavali da ga spominju i da se mole za njega. Na rukama redovnika koji je plakao ispustio je dušu. Poslije ovog svog užasnog iskušenja nije živio više od tri sata.
Svetogorac koji je čuo za ovaj strašni slučaj, stojeći na litici s koje je onaj nesretnik pao, čudio se kako nesretni redovnik nije odmah poginuo, pavši s takve visine. ''Sigurno je imao neke kreposti zbog kojih ga Gospodin nije ostavio da umre bez pokajanja,'' zaključuje autor pisama ovu povijest (8, dio 2, pismo 11).
Iz pisama ovog Svetogorca, opet, očigledno je da se demoni ne boje uvijek naših molitava, nego ponekad mogu čak i da podstiču naše nepravilne molitvene napore.
''Demon nije toliko moćan koliko je lukav i domišljat u iskušenjima,'' govori svetogorski redovnik i navodi ovakvu priču. Kod njih u samostanu je živio neki ruski redovnik, koji je imao iskrenu sklonost k molitvi, ali nije razumio veličinu i važnost poslušanja, i počeo je da izbjegava zajednička samostanska poslušanja i da se udaljava u šumu radi molitve. Pomisao mu je sve češće i češće ponavljala da je molitva svojstvo anđeoskog duha i hrana za dušu, a da je rad potreba svakodnevnog života, svjetska i sujetna, tako se on sve više približavao samovolji, dok konačno nisu počele u njemu da se rađaju misli o uzvišenosti njegovog podviga i života.
Na kraju je počeo da mu se javlja svijetli anđeo i da blagoslivlja njegov molitveni podvig. Najuvjerljivijim argumentima je hvalio njegovu molitvu i ponižavao bratsko poslušanje. Ne zna se čime bi se ovo završilo da na redovnikovo ponašanje nije obratio pažnju jedan Grk podvižnik. On je podrobno ispitao ruskog redovnika i uplašio se za njega, čuvši za njegova priviđenja. Onda mu je dao strogu pouku i rekao ovakve riječi: ''Upropastit će te demon, izludjet će te zbog tvojih samovoljnih molitvenih podviga, molitva ti je na grijeh i omogućava demonu slobodan pristup k tebi. Tebi se javlja sotona, a ne anđeo. Ispitaj to ako hoćeš: ne odlazi u šumu, radi s braćom, ćelijni kanon čitaj u svojoj ćeliji, a kad se ovaj ''anđeo'' pojavi pred tobom nemoj obraćati nikakvu pažnju na njega i strogo se drži svoje molitve.'' Još je puno toga u istom ovom duhu rekao podvižnik ruskom redovniku, da se ovaj ozbiljno uplašio i poslušao ga.
Tako je i uradio. Pošto je radio s braćom otišao je u svoju ćeliju da se moli. I stvarno, ''anđeo'' se opet pojavljuje, ali starac na njega uopće ne obraća pažnju, čak ga ni ne gleda. I ''svijetli anđeo'' se razbjesnio, umjesto predivnog mladića svijetlog kao munja odjednom se pojavi odvratni etiopljanin s očima koje su sijale kao vatra, i poče da skače ispred brata koji se molio. Uzalud se ovaj križao i češće klanjao, nadajući sa da će otjerati demona. No, ovaj nije odlazio i nije mu dopuštao da pročita kanon. Na kraju, redovnik je iz sve snage razbješnjen raspalio zlog duha brojanicama, a ovaj ga je svojom šapom udario po uhu i nestao kao dim. Od tada je nesretni brat ogluvio i do dan-danas ništa ne čuje, pripovijeda redovnik svetogorac.
Odmah poslije ove priče, autor pisama primjećuje i to da su iskušenja redovnika u pustinji još opasnija i zbog toga je na Svetoj Gori prihvaćeno pravilo da svatko tko odlazi u pustinju na tihovanje ili usamljenost odlučno odbacuje bilo kakva priviđenja i, s poniznom sviješću o svojoj ništavnosti i grešnosti, odbija viđenja iz duhovnog svijeta, ma kakva ona bila. Dalje navodi slijedeće slučajeve.
Pustinjak uzvišenog života i rijetkih podviga jedne noći se tiho molio u svojoj ćeliji. Odjednom se pred njim razlila zasljepljujuća svijetlost i mladić anđeoske ljepote se pojavio pred njim. Pošto je prihvatio pravilo da se kloni čulnih viđenja ma kakva ona bila, pustinjak je mirno ostao na svome mjestu i, moleći se, nije obraćao pažnju na priviđenje. Međutim, mladić nije nestajao. Ovo je začudilo pustinjaka tim prije što se ovaj koji se pojavio nije plašio ni križa ni molitve.
''Tko si ti?'' strogo ga na kraju upita pustinjak.
''Tvoj anđeo čuvar,'' krotko odgovori pridošlica.
''Zašto si došao?'' upita pustinjak.
''Zapovjeđeno mi je od Gospodina Boga,'' reče ovaj, ''da te posjetim u svom sadašnjem obliku i došao sam kod tebe.''
''Meni to nije potrebno,'' primijeti pustinjak, ustade i poče da se moli.
Anđeo nije nestao, i izgledalo je kao da se moli sa starcem koji se molio. Pustinjak nije shvaćao kakva je ovo čudna pojava.
''Čime ćeš mu uvjeriti,'' upita pustinjak pridošlicu u nekoj nedoumici, ''da si ti stvarno Božji anđeo?''
''Čime god hoćeš,'' odgovori ovaj. ''Ti znaš,'' nastavi anđeo, ''da se demoni boje sile križa i krsnog znamenja, a ja se ne bojim. Klanjam se Bogu, klanjam se, kao što vidiš, i križu,'' Tu se anđeo prekrsti i u dirljivom strahopoštovanju pade pred slikom križa Kristovog. Pustinjak se pokoleba.
''Šta još tražiš od mene?'' upita ga anđeo, podigavši se od zemlje. ''Vidiš da ne samo da se ne bojim križa nego mu se i klanjam: znači, ja sam tvoj anđeo čuvar.''
''Možda,'' spokojno reče pustinjak, ''ali mi ipak nisi potreban u svom čulnom obliku, naši anđeli čuvari su nevidljivi!''
''Dakle, još uvijek mi ne vjeruješ?'' anđeo ponovo upita pustinjaka.
''Nikada neću ni povjerovati,'' odlučno odgovori starac. ''Idi od mene s Bogom, ma tko da si, makar i sam arkanđeo, nisi mi potreban u svom vidljivom obliku. Odvlačiš me od molitve, a već samo to dokazuje da nisi anđeo.''
''Uzalud,'' usprotivio se ovaj, ''neću otići od tebe zato što mi je zapovjeđeno da ostanem uz tebe.''
''Kako hoćeš,'' hladnokrvno reče redovnik, ''bez pitanja i savjeta duhovnika neću da znam za tebe, idi od mene! Nisi mi potreban u ovom obliku,'' i redovnik stade na molitvu dok je anđeo postao nevidljiv, obećavajući da će se slijedeće noći ponovo pojaviti na isti način.
Kada je svanulo redovnik ode kod svog duhovnika i ispriča mu za priviđenje. Duhovnik se zamislio: klanjati se križu, križati se i ne bojati se molitve, to nije svojstvo demona. Međutim, duhovnik je zabranio pustinjaku i da govori i da se bavi priviđenjem ako se ono ponovi, već samo da se moli i da na obraća pažnju na to javljanje iz duhovnog svijeta. Pustinjak je tako i postupio.
Međutim, radi razrješenja svojih nedoumica u pogledu redovnikovog priviđenja duhovnik se obratio jednom od staraca koji je ovdje na Svetoj Gori poznat po iskustvu u redovničkom životu, daru rasuđivanja i strogom razlikovanju demonskih prijedloga i zamolio ga je za savjet: ''Šta da radi redovnik prilikom sličnih pojava?''
''Ništa,'' odgovori ovaj, ''da ne zna ni za što drugo osim za sebe i za Boga.''
''Što ti misliš o klanjanju križu mladića koji se javio: da li je on stvarno anđeo?'' upita duhovnik starca.
''Možda je,'' odgovori ovaj, ''ali je posve vjerovatno demon.''
''A, to što se mladić ne boji križa, ni ljubljenje križa?'' primijeti duhovnik. ''Što kažeš na to?''
''Isto što i za samo priviđenje,'' odgovori starac. Poslije nekog razmišljanja nastavi: ''Ti naravno, znaš i slažeš se s tim da je, što je naš put k Bogu na većoj visini, time je i opasnija i suptilnija naša borba protiv sotone. Da bi pokazao u nama svoju silu i ujedno razobličio nemoć sotone, Bog sotoni ponekad dopušta da djeluje i da se bori protiv nas, kao što samo on lukavi hoće i može. Zbog toga što Bog to dopušta i sam križ za zlog duha može da ne bude strašan, da ne bude strašno ni sve ono što je u drugim slučajevima za njega grozno i ubojito, kao Božja srdžba.''
''Što preostaje pustinjaku da radi ukoliko se priviđenje ponovi?'' upita duhovnik starca. ''Možda mu se stvarno javlja anđeo.''
''Makar da onaj tko se pojavi uzme oblik i samog Krista,'' reče starac, ''ne treba obraćati pažnju. Po Uznesenju Gospodinovom za nas je korisnija vjera u Njega nego bilo kakvo priviđenje. Ovdje se traži samo jedno: da ne obraćamo pažnju na javljanje nego da se bavimo svojim poslom, to jest molitvom. Neka se javlja i anđeo, to nije naša stvar? Mi imamo posla i molitvene odnose s Bogom, s našim Vladikom i Gospodinom; a anđeo nije više nego Njegov rob i sluga. Prosudi sam: da li je dobro prekinuti razgovor s Gospodinom i baviti se Njegovim slugom? Ako se tvom redovniku stvarno javlja anđeo Božji neka ga ne prima! Anđeo se nikada neće uvrijediti našom nepažnjom prema njemu za vrijeme molitve zato što on zna božansku važnost naših molitvenih odnosa s Bogom i ne samo da nas nikada neće odvlačiti od njih, nego, naprotiv, još treba da nas podstiče da ih stalno izvršavamo. A ,ako anđeo bude ogorčen našim neobraćenjem pažnje na njega i ako nas bude ometao u molitvenim razgovorima s Bogom, takav anđeo makar i kada bi sav bio u križevima, a ne samo ljubio križ, ne primaj ga jer je on neprijatelj! Dakle, moj savjet je isti: ne samo da se ne primaju nego se, čak, ne smiju ni željeti čulna javljanja iz duhovnog svijeta, zato što nam ona nisu ni potrebna ni korisna, a opasnosti ima nebrojeno mnogo. A, iz naše mislene borbe dobro znamo kakav je sotona u bestidnosti razvratnih pomisli koje nam našaptava, i jasno znamo kako su svijetli, čisti i neporočni anđeli u javljanju mirnih i spokojnih misli u našem srcu, dok nas sotona, naprotiv, opsjeda svim mogućim prljavštinama oholih, sebičnih i bludnih maštarija, pomamom srdžbe. Što još da se kaže? Zbog čega je potrebna čulno javljanje anđela ili sotone kada ih dobro znamo i bez toga?''
''Da bih te uvjerio u ispravnost mojih riječi'', nastavi starac, ''odnosno u to da ne treba prihvaćati priviđenja zato što su ona opasna, slušaj što ću ti reći o jednom mom susjedu pustinjaku. Njemu se noću, samo što bi stao na molitvu, činilo da se križ koji je visio u prednjem uglu ćelije odjednom obasjava zasljepljujućom svjetlošću, blistavijom od sunca. Ovo sijanje križa je tako djelovalo na srce molitvenika da je on bio van sebe od radosti. Kada mi je susjed ovo povjerio, ja sam odmah ovo javljanje pripisao demonskom lukavstvu, međutim, poželio sam da ovo priviđenje provjerim iskustvom. Radi toga sam se baš i uputio na jednu noć kod susjeda.''
''Čuj, brate,'' rekoh domaćinu, ''mislim da će meni zbog moje nedostojnosti biti nevidljiva svjetlost koja dolazi od tvog križa, zbog toga, kad po običaju primijetiš ovo čudo reci mi.'' Domaćin reče: ''Dobro.'' I mi u šutnji počesmo da se molimo u dubokoj tami pustinjske večeri. Nije prošlo ni sat vremena kad moj domaćin likujućim glasom uzviknu: ''Oče! Svjetlost dolazi od križa, ne mogu čak ni da gledam u njega. Radost mog srca je neopisiva. Ja sam van sebe od ushićenosti ovim priviđenjem, od toplote božanske svjetlosti!'' ''Prekriži se!'', prošaptao sam mu. ''Ne mogu, oče,'' zavapi on ''od radosti sam toliko onemoćao da ne mogu ni ruke da podignem!'' ''Nesretniče,'' gorko rekoh i bacivši se prema njemu prekrstih ga ''do čega si doveo sebe svojom nesmotrenošću i ohološću! Ima li još svjetlosti ili je više nema?'' upitah zatim susjeda. ''Ničega nema,'' odgovori ovaj, ''sada je mračno kao ranije.'' Vidiš što se s nama događa, napomenu starac duhovniku.''
''Kada mi je duhovnik ispričao o svome razgovoru sa starcem'', govori autor pisama, ''sjetio sam se svetog Nikite Kijevskog zatvornika (proslavlja se 31. siječnja). I ovog pustinjaka su iskusni podvižnici upozoravali na sotonsko iskušenje u koje je upao. Nikiti se javio tobože anđeo, i Nikita je od njega zatražio da se prekriži, pomoli i pokloni pred ikonom u ćeliji. Tobožnji anđeo je tako učinio. Da nije to uradio, zatvornik bi odmah ispod svijetlog priviđenja prepoznao djelovanje anđela tame. Znači, ima takvih iskušenja gdje Bog dopušta sotoni da djeluje tako da ga privremeno ni molitva ni križ ne plaše i ne uznemiravaju. Naravno, ovo su već nedokučivi putevi Božji. Iz ovoga se može zaključiti samo jedno: da sve ono što Gospodin čini s nama, bez obzira na ono što dopušta sotoni, je radi toga da bi mi, prolazeći kroz razne stupnjeve iskušenja, u svom iskustvu proživjeli istinitost Njegovih riječi: Jer se sila moja u nemoći pokazuje savršena (2 Kor 12, 9). (8, d. 2, pismo 3).
Starcu Ilarionu Gruzinu dogodilo se slijedeće (ovaj otac se podvizavao na Svetoj Gori u devetnaestom stoljeću), kada je živio u potpunom zatvorništvu na kuli, nikoga nije primao i nikuda nije izlazio, demoni su vodili protiv njega najljuću borbu. Jednom prilikom su neki hodočasnici probali da se uvuku kroz prozor da dobiju od njega blagoslov, ali se starac i od njih sakrio. Demoni su, pak, ovo što se dogodilo iskoristili za svoje ciljeve i izvršili svoj napad. Jednom su se, javivši se kao hodočasnici, uvukli kroz prozor i počeli da govore starcu da su bili prinuđeni da pribjegnu ovome zato što on nikoga ne pušta, a oni vrlo žele da vide svog zemljaka. Radi njega su, navodno, doputovali iz daleke zemlje da bi se posavjetovali s njim o raznim stvarima. Misleći da su oni stvarno hodočasnici, on je stupio s njima u razgovor, a to je sve što je demonima i bilo potrebno. Oni započeše dugu priču o nesreći svoga naroda i Crkve, a na kraju jako izvrgnuše ruglu starca i tako ga pretukoše da je on dva mjeseca ležao bez glasa (15, str. 56).
Ovakvim jakim iskušenjima, koja često imaju dugotrajne teške posljedice, podvrgavaju se ne samo redovnici i pustinjaci koji vode usamljeni život, nego i kršćani u svijetu kada nerazumno uzimaju na sebe velike podvige. Ovim svojim naporima oni razdražuju demone, ali zbog toga što su njihovi podvizi nepravilni oni ne donose ono glavno, tj. ponizujući ili smirujući tijelo ne ponizuju dušu nego čine da u njoj neprimjetno zavlada oholost i umišljenost. Takve revnitelje, koji revnuju ne po razumu, milost Božja ne čuva nego im dopušta da radi urazumljivanja budu prevareni i ismijani od zlih duhova da bi ih kroz ovo ponizila ili smirila.
Sv. biskup Ignjacije opisuje ovakav slučaj iz svog doba: dolazio je u Aleksandro-Nevsku lavru kod oca Joanikija radi duhovnih pouka neki vojnik (a u to vrijeme se i sam sv. Ignjacije obraćao ovom nastavniku radi duhovnih savjeta). On se zvao Pavle, bio je novoobraćeni raskolnik, a prethodno je bio čak i nekakav nastavnik kod raskolnika, jer je bio pismen čovjek. Pavlovo lice je sijalo od radosti. Međutim, on se, iz vatrene usrdnosti koja se u njemu razgorjela, predao neumjerenom i spram svog tijela neodgovarajućem podvigu, nemajući pritom dovoljno znanja o duševnom podvigu.
Jedne noći Pavle je stajao na molitvi. Odjednom se oko ikona pojavila svjetlost u obliku sunca i, usred svjetlosti, golub koji je blještao od bjeline. Od goluba se začuo glas: ''Primi me, ja sam Sveti Duh i došao sam da načinim u tebi svoju obitelj.'' Pavle je radosno pristao. Golub je ušao u njega kroz usta, i Pavle izmučen postom i bdijenjem odjednom u sebi osjeti izuzetno jaku bludnu strast: on ostavi molitvu i otrča u javnu kuću.
Njegova strast je postala nezasitna. Sve javne kuće i sve bludnice koje su mu bile dostupne, postale su njegov stalni brlog. Na kraju se osvijestio. Svoju obmanu demonskim priviđenjem i oskrnavljenost posljedicama obmane je izložio u pismu jeroshimonahu Leonidu. Sam sv. Ignjacije je imao prilike da pročita ovo pismo.
''Mora se napomenuti,'' govori sv. Ignjacije, ''da pali duh, želeći da zavlada Kristovim podvižnikom, ne djeluje zapovjednički nego traži način da čovjeka navede da pristane na predloženu obmanu i, poslije dobivanja pristanka, zavlada onim tko je dao pristanak. A, Sveti Duh, s neograničenom vlašću, kao Bog, dolazi onda kada čovjek, koji se ponizio ili smirio i unizio sebe, uopće ne očekuje Njegov dolazak. Duh Sveti odjednom mijenja um čovjekov, mijenja srce čovjekovo. Svojim djelovanjem, On obuzima svu volju i sve sposobnosti čovjeka koji ne može čak ni da razmišlja o djelovanju koje se u njemu događa'' (9, t. 5, str. 49-50).
A, evo slučaja koji se dogodio sasvim nedavno, njega je ispričao jedan redovnik. Ova tragična priča se dogodila njegovom rođenom bratu, s kojim je on ne tako davno postao vjernik, počeli su da idu u hram, da zajedno idu na hodočašća po svetim mjestima, da borave u samostanima. Braća su počela da čitaju Svete Oce i da tvore Isusovu molitvu. Međutim, očigledno je da je brat ovoga redovnika u ovim vježbama skrenuo s pravog puta i pao u oholost, zbog čega se dogodilo slijedeće: jednom kada je bio sam u kući i bavio se molitvom pred njim se pojavio odvratni demon i počeo da ga ometa u molitvi, brat se nije uplašio nego je hrabro stupio s njim u razgovor. Počeo je da nagovara demona da se pokaje i počeo da mu govori o neizrecivoj milosti Božjoj i o tome da, čak, i njega (demona) Bog može da pomiluje, ako se on (demon) pokaje. I još nešto je savjetovao demonu u istom tom duhu. Demon je, tobože, pažljivo slušao, zatim se ozbiljno zamislio, i na kraju, počeo da se pravi da se kaje, počeo je da se moli, da uzdiše, klanjao se pred ikonom i uopće, čitavim svojim izgledom je odavao duboku skrušenost i pokajanje zbog svih zala koje je učinio, iskazujući žudnju za brzim pomilovanjem. Brat je očarano pratio njegova djelovanja (očigledno likujući u sebi). I, gle, ubrzo, na demona silazi kao neki svijetli oblak, kao neka svjetlost, kao neka milost, i on se pred mladićevim očima pretvara u svijetlog anđela. I taj anđeo počinje vatreno da zahvaljuje bratu, da mu se klanja do zemlje, naziva ga svojim spasiocem zato što je on, zahvaljujući njegovoj riječi, spašen, opet je postao svijetli anđeo. Demon mu, potom, predlaže da postane njegov svagdašnji vjerni čuvar, da uđe u njega i da ga uvijek čuva i pomaže mu svojom preporođenom anđeoskom silom. Brat je u neopisivom ushićenju, van sebe je od sreće, i naravno pristaje! Lažni anđeo ulazi u njega, i brat odmah postaje bjesomučan, počinje da viče, da psuje strašno, da lomi ikone, da ih izbacuje kroz prozor i čini druge užasne stvari. Sada se taj mladić nalazi u psihijatrijskoj bolnici. Ponekad živi kod kuće s roditeljima, ali kada se bolest pogorša moraju da ga voze u bolnicu, jer tada čini odvratne postupke. Međutim, kada mu biva bolje može pomalo i da se moli. Njegov brat redovnik je u mnoge samostane poslao molbu da se mole za njegovog nesretnog brata.
A, evo primjera kako istinska poniznost lako izbjegava slične zamke.
Nekom bratu se javio đavao, preobrazivši se u anđela svjetlosti i rekao mu: ''Ja sam arkanđel Gabrijel, poslan sam tebi.'' Redovnik je na to odgovorio: ''Pazi! Da ti slučajno nisi poslan nekom drugom, zato što sam ja nedostojan da mi se šalju anđeli.'' Đavao je istog trenutka nestao.
Starci su govorili: ''Ako ti se zaista javi anđeo, nemoj ga primiti lakovjerno nego se ponizi govoreći: ja živim u grijesima i nedostojan sam da vidim anđele'' (11, str. 480, str. 134).
Pričali su za drugog starca da je tihovao u svojoj ćeliji, trpeći demonska iskušenja. Njemu su se, očigledno, javljali demoni, ali ih je on prezirao. Đavao vidjevši da ga je starac pobijedio javio mu se i reče: ''Ja sam Krist!'' Starac zatvori oči. Đavao mu ponovi: ''Ja sam Krist, zašto si zatvorio oči?'' Starac odgovori: ''Ne želim da vidim Krista ovdje nego u budućem životu.'' Poslije ovoga đavao se više nije javljao (11, s. 481, str. 135).
Treba napomenuti da se sveti anđeli od Boga javljaju samo onim poniznim i krotkim kršćanima koji se već nalaze van opasnosti da postanu oholi, padnu u sujetu i ovim sebi smrtno naštete.
Jednom, kada je sveti Makarije Veliki sjedio u svojoj ćeliji, pojavio se anđeo, od Boga poslan i rekao: ''Makarije! Ne boj se napada nevidljivih neprijatelja zato što te naš blagi Vladika neće ostaviti i neće prestati da te podržava, budi hrabar, budi čvrst, smjelo pobjeđuj odvratna načela i vlasti: međutim, nemoj se nikada ponositi svojim djelima da te božanska pomoć ne bi napustila, i da ne bi pao iznenada.'' Blaženi Makarije je, sav obliven suzama, odgovorio: ''Čime da se ponosim kada se moja duša kao razvratna bludnica hrani smradom nečistih pomisli koje donose demoni.''
Do tako duboke poniznosti, govori sv. Ignjacije Brjančaninov, došao je bogougodni dubokim samoposmatranjem koje mu je bilo dato u umnom djelovanju. U sebi je vidio čovjekov pad i čovjekovo općenje s demonima (11, s. 284, str. 8).
''Čovjek koji se još nalazi u oblasti tjelesnog mudrovanja,'' piše sv. Ignjacije, ''i nije dobio duhovni vid da bi vidio palu ljudsku prirodu, ne može da ne pridaje neki značaj svojim djelima i da ne priznaje da ima neke kreposti, ma koliko da takav čovjek izgovara poniznih riječi o sebi i ma kako da izvana izgleda ponizan. Istinska poniznost nije svojstvena tjelesnom mudrovanju i nemoguće ju je steći tjelesnim mudrovanjem: poniznost pripada duhovnom rasuđivanju''.
Bogougodni Marko Podvižnik govori ovako: ''Oni koji ne smatraju sebe dužnicima u pogledu svake zapovijedi Kristove, poštuju Božji zakon samo tjelesno, ne razumijući ni ono što govore niti ono na što se oslanjaju: zato i misle da ga izvršavaju djelima.''
Iz riječi bogougodnog Oca je očigledno da se onaj tko misli da ima bilo kakvo dobro djelo nalazi u stanju samoobmane. Ovo stanje samoobmane služi kao osnova za demonsku obmanu: pali anđeo u oholosti kršćaninovoj nalazi utočište i njoj lako pridodaje svoju obmanu, a posredstvom obmane podčinjava čovjeka svojoj vlasti, bacajući ga u takozvanu demonsku obmanu.
Iz gore navedenih iskustava je očigledno da nijedan od onih koji su bili obmanuti nije za sebe smatrao da je nedostojan pojave anđela, a to znači da je mislio da ima neke kreposti ili vrline. Tjelesni i duševni čovjek ne može ni da sudi o sebi drukčije.''
Dakle, ne smije se imati povjerenja u svaku naizgled dobru pojavu ili poriv, nego treba precizno razlikovati istinsko, kršćansko, evanđeosko dobro od dobra lažnog, koje je štetno po dušu čovjekovu i koje čovjeka udaljuje od Boga.