Pravoslavni kršćani koji imaju istinsku ljubav neutješivi su u svojoj boli i plaču nad tolikim otpadom od Boga

Obzirom na broj onih koji u Domovini za sebe kažu da su pravoslavni kršćani, zastrašujuća je činjenica što u današnje vrijeme gotovo nitko od njih bolno ne oplakuje gubitak tolikih obmanutih duša koje su širom Domovine utonule u poguban san i žive u tami svojih strasti i izopačenih sklonosti, tj. grijeha, a da i ne pomišljaju na vječnu opasnost koja im prijeti neosjetljive na svoje vlastito zlo koje ne vide u tim prigodama. Ovdje se ne misli samo na obmanute pravoslavne vjernike nego i na one koji nisu pravoslavni, kao i na sve ostale nevjernike i bezbožnike. Te nesretne i jadne obmanute duše ne samo da se raznih grijeha ne klone i da ih se ne plaše već ih stalno traže u svome sljepilu i neznanju. Svom snagom slijede svoje loše sklonosti i nastojanja koja ih bacaju u lažna zadovoljstva. Ne krote ni svoje strasti ni želje i ne gledajući kuda idu upadaju u sve opasnosti i provalije grijeha srljajući tako u vječnu propast.  
  Kao takve nisu svjesne da imaju bezbrojne neprijatelje čije je demonsko lukavstvo neumorno, budnost stalna, djelovanje neprekidno a mržnja neuništiva.
  I poslije svega, treba li se čuditi ako to djelovanje, ili bolje reći, ako tolike i razne opasnosti donose navedenim obmanutim ljudima tolika zla koja se ne mogu ispraviti i da je mnoštvo tih bezumnika koji idu u Pakao! Treba li se čuditi što se Sotona uzoholio poslije tolikih pobjeda koje mu sami bezumni i obmanuti smrtnici omogućavaju na svoju osobnu i strašnu vječnu propast?!
  Doista je zastrašujuće što u Domovini nema gotovo niti jednog od pravoslavnih kršćana koji plače i tuguje nad sudbinom tolikog mnoštva obmanutih i koji svim žarom srca traži tome lijeka iako kao Kristov vjernik i vojnik za to ima sposobnost. 

  U svojoj sujetnoj bezbrižnosti pravoslavni su zaboravili da je Gospodin upravo njima uputio ove riječi: Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze. Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima (Mt 5,13-16). Oni sujetno smatraju da, kao članovi svete Pravoslavne crkve, pripadaju Gospodinu, a nikako da se sjete Njegovog primjera kad je, duboko ganut u srcu, plakao nad sudbinom stanovnika Jeruzalema koji se nisu okoristili Njegovim milosnim prisustvom nego su ustrajali u svojoj zloći i nevjeri zbog koje su mnogi vremenito i vječno propali što se vidi iz ovih riječi svetog Evanđelja: Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: ''O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. 'Smrskat će o zemlju' tebe i 'djecu tvoju' u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja'' (Lk 19, 41-44).

  Postavlja se pitanje zašto je to tako, odnosno iz kojeg razloga pravoslavni vjernici u Domovini više nisu sol zemlje i svjetlost svijeta tj. ne vode brigu o svojem spasenju i spasenju tolike svoje zavedene braće koji su na putu vječne propasti!?

  Stoga je posve nužno razmotriti malo o tim smrtnicima, odnosno o pravoslavnim kršćanima ovog sadašnjeg vremena, kad su istine Evanđelja toliko poznate i tako dobro utvrđene djelima i čudima koja je Bog učinio u svojoj svetoj Pravoslavnoj crkvi, a broj savršenih vjernika tj. onih koji nastoje biti dostojni da uživaju najveće moguće učinke i plodove Otkupljenja tako je mali. 

  Današnji pravoslavni kršćani u Domovini žive u sujetnom uvjerenju da je, i pored toliko bezumnika i poplave svih poroka, tj. grijeha, među njima velik broj savršenih vjernika, jer ne vide i ne žele vidjeti da je tako puno ljudi pobunjeno protiv Gospodina. A, u stvari, savršenih vjernika među njima je manje nego što bi trebalo biti u vrijeme kad je Bog toliko vrijedan i željan da blago svoje milosti podijeli svetoj Pravoslavnoj crkvi, po zasluzi svog jedinorođenog Sina, koji je postao čovjek.
  Da, po Gospodinovu primjeru, više plaču oni koji trebaju i dužni su plakati nad sudbinom svojom i sudbinom Domovine, nužno je da znaju da je danas u Domovini, među njima, nedvojbeno i zastrašujuće puno više onih koji se osuđuju i idu u Pakao, kao što je u prvobitnoj svetoj Kristovoj crkvi bilo puno više onih koji su se spašavali. 

  Ta velika nesreća dolazi jer u Domovini djeca svete pravoslavne vjere slijede pogubnu tamu, ljube sujetu, žude za truležnim bogatstvima ovoga prolaznog svijeta i što skoro svi trče za čulnim i varavim zadovoljstvima koja im zasljepljuju razum i prikrivaju ga gustom tamom neznanja u kojoj više ne raspoznaju svijetlost tajne kršćanskog spasenja da razlikuju dobro od zla, i da proniknu u istinu i doktrinu Evanđelja. U svojoj oholosti i pogubnom neznanju posve su zaboravili na istinsko pokajanje i ispovijed, plodove svete Liturgije, borbu sa strastima i budnost uma uz stalno prizivanje imena Isusova tj. Isusovu molitvu. Ne drže se Gospodinove zapovijedi: Tražite najprije Kraljevstvo Božje i pravednost Njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt 6,33), i stoga su na putu vječne propasti i trpljenja groznih i teških muka u Paklu! 

  Iz dana u dan ovo se pogubno stanje sve više i zastrašujuće pogoršava, a oni posve malobrojni pravoslavni kršćani koji to vide i imaju istinsku ljubav za Boga i svojeg bližnjega neutješivi su u svojoj boli i plaču nad tolikom ljudskom nesrećom i otpadom od Boga.

  Među glupim iluzijama koje je Sotona unio u ovaj svijet, nema veće ni pogubnije od zaborava smrtnog časa i onoga što treba uslijediti na pravednom sudu Vrhovnog Suca. Stoga je nužno znati da je grijeh došao u ovaj svijet upravo kroz ta vrata, tj. kroz zaborav, jer glavna stvar kojom je Zmija htjela zavesti Evu bilo je upravo to da neće nikada umrijeti i da ne treba misliti na smrt. I, s tom istom prevarom i danas nastavlja obmanjivati ljude, tako da je bezbroj bezumnika koji žive u tom zaboravu i koji umiru ne razmišljajući ni jednoga trenutka o nesreći koja ih očekuje.
  Ali, kako smrt slijedi život i susreću se, nužno je znati da je najsigurnije jamstvo dobre smrti upravo dobar i krepostan pravoslavni kršćanski život, i da nema ničeg važnijeg nego svoje srce odvojiti od ljubavi prema zemaljskim stvarima, koja u tom posljednjem času dušu muči, čini je jadnom, i steže je jakim lancima, tako da ne uživa potpunu slobodu i teško da se može uzdići nad onim što je za zemaljskog života ljubila.
  Nužno je također znati da, u današnje vrijeme, u Domovini posve malo smrtnika sluša tu spasonosnu kršćansku pravoslavnu istinu, dok velika većina njih radi sve suprotno od onoga što je nužno da osiguraju dobru smrt. Gospodin im je dao život, da rade na oslobađanju od posljedica istočnog grijeha, da ga ne osjećaju u trenutku smrti, a ta bezumna i nesretna Adamova djeca čitav život provode opterećujući se novim teretima i lancima grijeha, da umru kao robovi svojih strasti i pod tiranskom silom svoga nemilosrdnog neprijatelja posve ispune Gospodinove riječi: Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život? (Mt 16,26). Amen!

Prava kršćanska pravoslavna pobožnost

Prava kršćanska pravoslavna pobožnost je krepost koja je neizmjerno mila Bogu stoga je potrebno znati što je to krepost ili vrlina pobožnosti, jer samo je jedna prava, a mnoštvo je onih krivih i ispraznih. Ne upoznamo li pravu, lako se možemo prevariti i poći u krivom smjeru te završiti u praznovjerju.
  Pobožnost svatko oblikuje po svojoj mašti i naravi. Tko prione uz post, smatrat će se pobožnim bude li postio, bez obzira što mu je srce puno zloće. Zbog opreznosti takav se neće usuditi ni jezik umočiti u vino pa čak ni u vodu, ali umočit će ga bez oklijevanja u krv bližnjega ogovarajući ga i klevećući. A, drugi će misliti da je pobožan jer svakoga dana izgovara svu silu molitava, iako odmah nakon toga ukućane i susjede obasipa pogrdnim, drskim i nepravednim riječima. 
  Jedan rado i često daje milostinju siromasima, ali nikako ne uspijeva otvoriti srce i pronaći blagost kojom se oprašta neprijatelju. Drugi, pak, oprašta neprijatelju, ali je dugove vjerovnicima spreman vratiti samo ako ga na to prisili sud. Sve njih smatraju pobožnim ljudima, ali oni to nipošto nisu. 
  Kad su Šaulovi ljudi došli u kuću tražeći Davida, njegova žena Miholj je u postelju stavila nekakav kip, odjenula ga Davidovom odjećom i uvjerila ih da to David leži bolestan i spava. Isto se tako mnogi ljudi pokrivaju nekim izvanjskim djelima koja pristaju uz svetu pobožnost i okolina vjeruje da su oni zaista pobožni i duhovni, a zapravo su samo obični kipovi i sjene pobožnosti. 
  Prava i živa pobožnost pretpostavlja ljubav prema Bogu, štoviše, ona jest prava ljubav prema Bogu. Tu pobožnost, pravoslavnom kršćaninu, je zapovjedio sam Gospodin rekavši: Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom (Lk 10,27). Nije to bilo kakva ljubav, jer se ljubav Božja koja nam krasi dušu zove milost i po njoj smo mili Bogu. Kad nam daje snagu da činimo dobro, zove se milosrđe, a kad dostigne savršenstvo i ne navodi nas samo da u tom smislu činimo dobro nego nas potiče da djelujemo brižljivo, često i spremno, zove se pobožnost. 
  Grešnici ne lete k Bogu, već idu po zemlji i traže zemaljsko. Čestiti ljudi koji još nisu dostigli pobožnost lete k Bogu na krilima dobrih djela, ali rijetko, sporo i teško, naprotiv, ispravno pobožni k Bogu lete često, hitro i visoko. Ukratko, pobožnost nije ništa drugo nego duhovna okretnost i životnost po kojoj ljubav djeluje u nama ili mi po njoj sve činimo vješto i od srca. Kao što nas ljubav potiče da u svakom pogledu vršimo sve Božje zapovijedi, tako nas i pobožnost potiče da ih vršimo hitro i marljivo. Stoga se ni dobrim ni pobožnim ne može smatrati onaj tko ne vrši sve Božje zapovijedi, jer da bude dobar, treba Boga ljubiti, a da bude pobožan treba još biti živahan, odnosno hitar i marljiv te spreman na djela ljubavi. 
  Kako je ljubav prema Bogu visok stupanj ljubavi, ona nas ne potiče samo na spremno i marljivo vršenje Božjih zapovijedi nego nas, štoviše, pripravlja da dajemo sve od sebe čineći dobra djela iako ona ničim nisu zapovjeđena nego samo preporučena ili nadahnuta. Kao što čovjek koji se tek oporavio od bolesti ide teško i polako, tek onoliko koliko mu treba, tako i grešnik koji se tek oporavlja od svoje nepravde hoda onako kako mu to Bog nalaže, ali teško i polako dok ne dosegne pobožnost. Tek tada, poput sasvim zdrava čovjeka, ne samo da hoda nego trči i skače na putu Božjih zapovijedi, pa još i napreduje te trči stazama nebeskih savjeta i nadahnuća. Konačno, razlika između ljubavi i pobožnosti je poput razlike između plamena i vatre. Ljubav je duhovna vatra koja, kad se jako razgori postaje pobožnost. Pobožnost vatri ljubavi dodaje samo onaj plamen koji je čini hitrom, djelatnom i marljivom, ne samo u vršenju Božjih zapovijedi nego i nebeskih savjeta i nadahnuća.

  Narav i izvrsnost pobožnosti 

  Poput onih koji su htjeli Izraelce odvratiti od ulaska u obećanu zemlju, pa su im govorili da ta zemlja jede svoje stanovnike, ili da je u njoj zrak tako kužan da tamo čovjek ne može dugo opstati, da su joj stanovnici čudovišta koja jedu druge ljude kao skakavce, tako i svijet koliko god može ocrnjuje svetu pobožnost, prikazuje pobožne ljude kao spodobe srdita, tužna i žalosna lica, te viče da pobožnost ljude čini sjetnima i nesnosnima. Ali, kao što su Jošua i Kaleb uvjeravali da je obećana zemlja ne samo dobra i lijepa nego da će i njezino posjedovanje biti slatko i ugodno, tako nas i Duh Sveti na usta svih svetih i na usta samoga Gospodina uvjerava da je pobožan život sladak, sretan i skladan. 
  Svijet vidi kako pobožni poste, mole se i trpe uvrede, pomažu bolesnima, daju siromasima, bdiju, krote srdžbu, susprežu i guše svoje strasti, odriču se tjelesnih užitaka, a usto čine i druga djela koja su po svojoj biti gorka i stroga, ali ne vidi onu unutrašnju i srčanu pobožnost po kojoj sva ta djela postaju ugodna, slatka i laka. Pobožne duše nalaze puno gorčine u svojim vježbama i tjelesnim pokorama, ali čineći ih, sve to pretvaraju u slast i milinu. Vatra, kotač i mač bili su mučenicima miomirisno cvijeće, jer krasila ih je pobožnost. Ako pobožnost može učiniti slatkima najstrašnija mučila, pa i samu smrt, što li tek može učiniti od kreposnih djela?
  Šećer zaslađuje nezrelo voće, a uklanja neprobavljivost i štetnost prezrelog. Pobožnost je istinski duhovni šećer koji tjelesnim pokorama oduzima gorčinu, a utjehama štetnost. Ona izbavlja siromahe od jada, bogataše od neumjerenosti, potlačene od očaja, sretne od oholosti, osamljene od tuge, a društvene od razvrata. Zimi je vatra, a ljeti rosa. Pobožan čovjek zna gospodariti u izobilju i podnositi siromaštvo. U pobožnosti su jednako korisni čast i prijezir i gotovo se jednaka srca primaju radost i bol, ukratko, ona nas ispunja predivnom milinom.
  Sada pogledajmo Jakovljeve ljestve (jer to je živa slika pobožna života): dvije motke između kojih se penje i na koje se stube oslanjaju, molitva su koja zaziva ljubav Božju i sakramente kojima nam se ona daje. Stube nisu ništa drugo do različiti stupnjevi ljubavi po kojima se penjemo od kreposti do kreposti, sad silazeći u djelima pomoći i potpore bližnjemu, sad se uzdižući u kontemplaciji, do sjedinjenja u Božjoj ljubavi. Sad pogledajmo one što su na ljestvama. To su ljudi anđeoskog srca ili anđeli s ljudskim tijelom; nisu mladi, ali tako izgledaju jer puni su snage i duhovne okretnosti. Imaju krila za let, pa uzlijeću k Bogu po svetoj molitvi, ali imaju i noge da hodaju s ljudima u svetom i ljubaznom odnosu; lica su im lijepa i radosna jer sve primaju blago i milo; bosonogi su, goloruki i gologlavi jer na umu im je, čine sve, samo da ugode Bogu. Ostatak im je tijela pokriven lijepim i laganim haljinama, jer služe se svjetovnim stvarima, ali sasvim čisto i iskreno, uzimajući samo onoliko koliko to njihove prilike traže. Evo, takve su pobožne duše. 
  Pobožnost je najslađa slast i kraljica kreposti, jer ona je savršena ljubav. Ako je ljubav mlijeko, pobožnost je vrhnje; ako je biljka, pobožnost je njezin cvijet; ako je dragi kamen, pobožnost je njegov sjaj; ako je skupocjena pomast, pobožnost je njen miris, blagi miris koji krijepi ljude i razveseljava anđele.

  Pobožnost dolikuje svim pozivima i zanimanjima

  Stvarajući svijet, Bog zapovijedi biljkama da svaka rađa plod po svojoj vrsti. Tako zapovijeda pravoslavnim kršćanima, koji su žive biljke njegove svete Pravoslavne crkve, da rađaju plodove pobožnosti, svatko po svome staležu i zvanju. Pobožnost trebaju drukčije vršiti plemić, obrtnik, sluga, knez, udovica, djevojka, žena. Osim toga, vršenje pobožnosti treba prilagoditi snazi, poslovima i dužnostima svakog pojedinca. Bi li bilo umjesno da biskup živi u samoći poput isposnika? Bi li bilo dobro da muž i žena poput monaha ili redovnika ne mare za imetak, da obrtnik po cijele dane boravi u crkvi poput redovnika, a da se redovnik izlaže poput biskupa neprilikama svake vrste u službi bližnjega? Ne bi li tada pobožnost bila smiješna, neuredna i nesnosna? Pa ipak, takva je pogreška česta, a svijet ne razlikuje ili ne želi razlikovati pobožnost od nerazboritosti onih koji misle da su pobožni, pa mrmlja i grdi pobožnost koja se protivi takvom neredu. 
  Ako je prava, pobožnost ništa ne kvari već sve usavršava, a kad je nekomu smetnja u obnašanju dužnosti, zasigurno je pogrešna. Aristotel govori: ''Pčela uzima med iz cvijeća ne nanoseći mu nikakvu štetu, ostavljajući ga čitavog i svježeg onakvog kakvog je našla''. Prava pobožnost čini i više, ona ništa ne kvari ni u kojem pozivu ili poslu, nego ih, naprotiv, uljepšava i resi. Kao što svaki dragi kamen bačen u med postaje sjajniji, već prema svojoj boji, tako i svaki čovjek postaje ugodniji spoji li svoje zvanje i pobožnost. Njom se ublažavaju obiteljske brige, ljubav muža i žene postaje iskrenija, vladaru se vjernije služi, a svaki je posao slađi i miliji.
  Pogreška je i krivovjerje kad se pobožnost želi izbaciti iz vojarne, obrtničke radionice, s dvora i iz obitelji. Istina je da se čisto kontemplativna, monaška ili redovnička pobožnost u tim staležima ne mogu vršiti. Ali, pokraj tih triju pobožnosti ima i mnogo drugih, koje će usavršiti ljude u svjetovnim staležima. Tako su u Starom zavjetu Abraham, Izak i Jakov, David, Job, Tobija, Sara, Rebeka i Judita, a u Novom sv. Josip, Lidija i sv. Krispin bili posve pobožni u svojim radionicama; sv. Ana, sv. Marta, sv. Monika, Akvila, Priscila u obiteljima; Kornelije, sv. Sebastijan i sv. Mavro u vojsci; Konstantin i Jelena na prijestolju. Znalo se dogoditi da su mnogi izgubili savršenost u samoći tako prikladnoj za savršenost, a mnogi je sačuvali u njoj tako neprikladnoj buci svijeta. Kaže sv. Grgur: ''Lot je bio tako čist u gradu, a okalja se u samoći.'' Gdje god se nalazili, možemo i trebamo čeznuti za savršenim životom.

  Za ulazak i napredovanje u pobožnosti potreban je voditelj tj. duhovnik

  Mladog je Tobiju otac poslao u Rages. Reče on ocu: Put mi je potpuno nepoznat. A otac mu odgovori: Samo idi i potraži nekoga tko će te povesti. 
  Dakle, ako želimo poći putem pobožnosti, trebamo potražiti čestita čovjeka tj. duhovnika koji će nas voditi i ravnati. To je opomena nad opomenama. 
  Sveto pismo uči: Vjeran je prijatelj čvrst štit, a tko ga nađe, našao je blago. Vjeran je prijatelj lijek života i besmrtnosti; koji se boje Boga, naći će ga. Ove božanske riječi uglavnom smjeraju na besmrtnost za koju je nužno imati tog vjernog prijatelja koji opomenama i savjetima ravna našim djelima i tako nas brani od zasjeda i zamki zloga. U nevoljama, tugama i neuspjesima bit će nam riznica mudrosti, lijek koji će nam u duhovnim bolestima razvedriti i tješiti srce; čuvat će nas od zla, a naše dobro učiniti boljim, te, kad nas snađe nemoć, neće dati da umremo nego će nas ozdraviti. Ali tko će naći takva prijatelja? Odgovara Mudrost: Koji se boje Boga, tj. ponizni koji žarko žele duhovno napredovati. Jer, jako je važno uz dobrog voditelja tj. duhovnika ići tim svetim putem pobožnosti, moliti se Bogu s velikim žarom da nam po svome srcu udijeli vođu tj. duhovnika, i ne sumnjajmo: ustreba li da pošalje Anđela s neba, kao mladom Tobiji, poslat će nam dobrog i vjernog. 
  To za nas uvijek treba biti anđeo. Kad jednom nađemo duhovnika, ne smatrajmo ga običnim čovjekom, ne uzdajmo se u njega i u njegovo ljudsko znanje nego u Boga koji će nam pomagati i po tom čovjeku govoriti jer će mu u srce i u usta stavljati ono što je dobro za našu sreću. Slušajmo ga kao anđela koji je sišao s neba da nas na nebo povede. Govorimo mu otvoreno, posve iskreno i vjerno, jasno mu pokazujmo svoje dobro i zlo, neprijetvorno i bez ustručavanja. Tako će se dobro u nama učvrstiti, a zlo popraviti i izliječiti. On će nas u nevolji krijepiti i snažiti, a u utjesi ravnati i ublaživati. Imajmo u njega puno povjerenje, uz sveto poštovanje, tako da poštovanje ne umanji povjerenje ni povjerenje poštovanje. Povjerimo mu se kao kći ocu, a štujmo ga kao što sin iskreno i potpuno štuje majku. Ukratko, ovo prijateljstvo treba biti čvrsto i nježno, posve sveto, sasvim posvećeno, posve božansko i posve duhovno.
  I zato: odaberimo jednoga od deset tisuća, jer manje je sposobnih za ovu službu negoli uopće možemo zamisliti. Duhovnik treba biti pun ljubavi, znanja i razboritosti: opasno je izostane li samo jedno od navedenog. Molimo ga od Boga, a kada ga dobijemo blagoslivljajmo Boga, budimo postojani i ne tražimo drugih vođa, nego idimo prostodušno, ponizno i pouzdano pa će nam putovanje biti posve sretno.

  Najprije treba očistiti dušu 

  Cvijeće je zemlju pokrilo, reče sveti Zaručnik, vrijeme je da se čisti i obrezuje. Nisu li dobre želje cvijeće našega srca? Stoga, čim se ono pojavi, valja uzeti srp u ruke i odlučno očistiti savjest od svih mrtvih i nepotrebnih djela. Ako se strankinja htjela udati za Izraelca, trebala je svući ropske haljine, obrezati nokte i ošišati se do gole kože, A, duša koja čezne za čašću da postane zaručnicom Sina Božjega treba svući staroga čovjeka i odjenuti novoga, treba odbaciti grijeh, obrezati i ošišati sve zapreke što je odvraćaju od ljubavi Božje. Naše ozdravljenje počinje kad se iz nas otklone nezdravi sokovi.
  Sveti je Pavao savršeno pročišćenje doživio u trenu, a isto tako i sv. Magdalena, sv. Pelagija i neke druge. Ali, takvo je pročišćenje čudesno i izvanredno u milosti kao što je to i uskrsnuće od mrtvih u naravi pa ga kao takvo i ne smijemo tražiti. Naravno pročišćavanje i ozdravljenje, bilo tjelesno bilo duhovno, događa se malo-pomalo, postupno, sve više i više, mučno i s vremenom. Anđeli na Jakovljevim ljestvama imaju krila, ali ne lete, nego se uspinju i silaze po redu, stubu po stubu. Duša koja iz grijeha ulazi u pobožnost je poput zore, koja mrak ne rastjeruje odjednom, u trenutku, nego malo-pomalo. Mudra je izreka: Najstalnije se ozdravi polako. Bolesti, bilo tjelesne bilo duševne, dolaze hitro, na konju ili kočijom, a odlaze pješice i polagano. U tom poduhvatu treba biti srčan i strpljiv. O, kakav su žalostan prizor duše koje se uznemiruju i uzrujavaju uvidjevši kako unatoč povremenom vježbanju u pobožnosti i dalje imaju mnogo nesavršenosti, pa klonu duhom i gotovo ih savlada napast da sve ostave i vrate se natrag. Ali, s druge strane, nije li u tome velika opasnost za duše koje same sebe po sasvim suprotnoj napasti uvjere da su od prvoga dana čišćenja očišćene od vlastitih nesavršenosti, te vjerujući da su savršene i prije negoli su uopće stvorene, pa polete, a nemaju krila? U kakvoj su velikoj opasnosti da se strmoglave natrag na tlo samo zato što su se prebrzo otele liječniku iz ruku! Ah, ne ustajte dok zora ne zabijeli, kaže prorok, dižite se tek kad otpočinete; i sam je tako činio, pa iako se već oprao i očistio, molio se da se sve više opere i očisti.
  Čišćenje duše ne može se i ne smije završiti do kraja života. Ne uznemirujmo se stoga zbog svojih nesavršenosti, jer naša je savršenost u tome da ih suzbijemo, a ne bismo ih mogli suzbijati da ih ne vidimo ni savladati da ih ne nađemo. Naša pobjeda nije u tome da ih ne osjećamo, nego u tome da ih ne prihvaćamo, a ne prihvaćamo ih sve dok nam smetaju. Vježbajući se u poniznosti, katkad je potrebno da u toj duhovnoj borbi budemo i ranjeni; ali, nismo svladani sve dok ne izgubimo život ili srčanost. Nesavršenosti i mali grijesi ne mogu nam oteti duhovni život. Njega se gubi samo smrtnim grijehom. Zato, ne dopustimo da nam one otmu srčanost. Sačuvaj me, Gospodine, veli David, od plašljivosti i malodušnosti. U ovoj borbi, srećom, uvijek pobjeđujemo dokle se god hoćemo boriti.

  Najprije se treba očistiti od smrtnih grijeha

  Najprije se trebamo očistiti od grijeha, a sredstvo za to je sakrament ispovijedi ili pokore. Trebamo potražiti što dostojnijeg ispovjednika, a prije toga uzeti neku knjižicu za ispitivanje savjesti da se možemo dobro ispovjediti. Tu knjižicu trebamo čitati pozorno i razmisliti točku po točku što smo sagriješili otkada znamo za sebe pa sve do sada tj. trebamo učiniti životnu ispovijed. Ako se ne pouzdajemo u svoje pamćenje, zapišimo sve čega se god sjetimo. Kad tako skupimo sve loše sokove svoje svijesti, zamrzimo ih i odbacimo s najvećim gnušanjem i odbojnošću srca, imajući pritom na umu ove četiri stvari: da smo zbog grijeha izgubili milost Božju, napustili svoj dio Raja, zaslužili vječne paklene muke i odrekli se vječne ljubavi Božje.
  Kao što se vidi ovdje se govori o ispovijedi čitava života. Jasno je da takva ispovijed nije uvijek prijeko potrebna, ali ipak će na početku čišćenja od grijeha biti jako korisna. Često se događa da su redovite ispovijedi onih koji vode običan svjetovni život pune velikih nedostataka. Često se vrlo slabo ili uopće ne priprave, a nemaju ni potrebne skrušenosti. Tako se više puta zna dogoditi da se na ispovijed ide s potajnom voljom da se ponovo griješi, da se ne izbjegavaju grješne prigode ni iskoristi ono što je potrebno za popravak života. U svim takvim slučajevima opća je ispovijed nužna za spas duše. Osim toga, općenita nas ispovijed potiče na upoznavanje samih sebe, budi u nama stid zbog prošlog života, potiče nas da se divimo milosrdnomu Bogu koji nas je strpljivo čekao, srce nam čini poniznim, razgaljuje dušu, budi u nama dobre odluke, daje prigodu našemu duhovnome ocu da nas savjetuje što primjerenije, a srce nam otvara da u sljedećim ispovijedima s pouzdanjem priznajemo svoje grijehe. Stoga kad se govori o općenitoj obnovi našega srca i potpunom obraćenju naše duše k Bogu kroz pobožni život opća ili životna ispovijed je posve opravdana i trebamo je svesrdno preporučiti svojim bližnjima.

  Treba se očistiti od sklonosti grijehu 

  Svi Izraelci stvarno izađoše iz Egipta, ali ne iziđoše svi drage volje, zato u pustinji mnogi požališe što nemaju egipatskog luka i mesa. Tako ima i pokajnika tj. pokornika koji se stvarno riješe grijeha, ali ne odbace grješne sklonosti. Obećaju da više neće griješiti, ali to čine nekako nevoljno, jer im se ne da lišiti se i čuvati grešnih naslada, te se obraćaju grijehu kao Lotova žena Sodomi. Uzdržavaju se od grijeha kao bolesnici koji ne jedu dinja jer im liječnik prijeti smrću budu li ih jeli, a ipak im je teško što ih ne smiju okusiti, govore o tome i pogađaju se bi li smjeli, rado bi ih barem pomirisali, pa drže sretnima one što ih smiju jesti. Tako se i ovi slabi i mlitavi neko vrijeme uzdržavaju od grijeha, ali im je žao. Voljeli bi griješiti a da ne budu osuđeni, o grijehu govore ushićeno i s nasladom, pa sretnima smatraju one koji griješe.
  Neki se čovjek odlučio osvetiti, ali na ispovijedi se predomisli. Nešto kasnije, među prijateljima s nasladom govori o svojoj svađi i veli da bi svašta učinio kad se ne bi bojao Boga. Kaže da je težak Božji zakon koji nalaže praštanje. Kaže: ''Eh, da je samo Bog dopustio osvetu''! Tko još ne vidi da se taj jadnik riješio grijeha, da je stvarno izišao iz Egipta, ali srce ga vuče onamo, da se najede luka i češnjaka kojima se hranio! Tako čini i žena što se riješila grješne ljubavi, ali joj je i dalje drago da joj se klanjaju i udvaraju. Jao, kakva pogibelj prijeti takvima!
  Kad odlučimo živjeti pobožno nije dovoljno da se samo ostavimo grijeha nego trebamo srce očistiti od svake grješne sklonosti, jer nam s jedne strane prijeti opasnost od ponovnog pada, a s druge nam te jadne sklonosti stalno slabe dušu i tako je tište da ne može činiti dobra djela brzo, marljivo i često, a to je ipak bit prave pobožnosti. Duše koje su se odrekle grijeha, a još uvijek imaju takve sklonosti, nalikuju bljedunjavim djevojkama. Nisu bolesne ali su im sva djela bolesna; jedu bez teka, spavaju a ne odmore se, smiju se bez veselja i vuku se a ne idu. Tako i navedene duše čine dobro, ali toliko mlitavo da sva njihova i onako malobrojna i slaba dobra djela ne donose ploda.

  Kako iskorijeniti sklonosti

  Da obavimo ovo, drugo čišćenje, najprije trebamo shvatiti veliko zlo što nam ga donosi grijeh. Tada ćemo osjetiti duboko i skrušeno kajanje. Ako je i maleno, a osobito ako je združeno sa sakramentima, pokajanje nas dovoljno čisti od grijeha. Ako je veliko i skrušeno, čisti nas i od preostalih grješnih sklonosti. Već i mala mržnja ili zloća odvraća nas od druženja s osobama koje mrzimo. Ako je mržnja smrtna i žestoka, ne samo da ćemo izbjegavati mrskog čovjeka nego nećemo podnositi ni njegove saveznike, rodbinu, prijatelje, pa čak ni njegovu sliku ili išta njegovo. Tako i pokajnik tj. pokornik, mrzi li slabo na grijeh, kaje li se samo slabo, pa makar to bilo istinski, doista će odlučiti da više neće griješiti. Ali, kad zamrzi na grijeh velikim i skrušenim pokajanjem, tada se on ne odriče samo grijeha nego i svih grješnih okolnosti koje izviru iz grijeha ili vode u grijeh. Zato se trebamo koliko god možemo skrušiti i pokajati za sve što je u vezi s grijehom. Tako je i Marija Magdalena, obrativši se, toliko zamrzila grijeh i grješne naslade da više nikada na njih nije niti pomislila, dok je David ustvrdio da ne mrzi samo na grijeh nego i sve grješne putove i staze. Ovim se načinom duša podmlađuje i pripravlja za ljubav i milost Božju. Amen!