Mlakost je teški ili smrtni grijeh današnjih pravoslavnih kršćana

I anđelu crkve u Laodiceji napiši: Ovako govori Amen, svjedok vjerni i istiniti početak stvorenja Božjega: 'Znam tvoja djela, da nisi ni studen ni vruć, O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, i nisi ni studen ni vruć, ispljuvat ću te iz usta svojih'. (Otk 3, 15-16)

  Gospodin Isus Krist zna djela naša i od njega je nemoguće sakriti duhovno stanje i duhovnu temperaturu, zaista to je posve nemoguće jer On zna i vidi sva djela naša. Ljudi vide samo ono što je vanjsko, a Duh Sveti proniče i u vanjsko i unutrašnje jer za Njega ne postoje ni prepreke ni rastojanja, On vidi: i nebo, i zemlju, i pakao, i to kako vani u svemiru tako i u srcu čovjeka koji je u stvari živa minijatura svemira. On sve vidi nekako iznutra i istovremeno boravi izvan svega i iznad svega, odnosno od Njega se ništa ne može sakriti.
  Mlakost je poseban vid duhovnog odstupanja kada čovjek izvana poštuje zapovijedi i obrede svete Crkve ali u isto vrijeme je daleko od Boga. Takav čovjek posti, čini milostinju, odlazi u crkvu i istovremeno se predaje stihiji ovoga svijeta i ne brine o očišćenju uma od oholosti i srca od strasti.
  Mlakost je kršćanstvo bez živog Krista, želja da se pred Bogom iskupimo nekakvim vanjskim djelima, npr. vršenjem određenih pravila i rituala, prilozima u korist siromaha pa čak i gradnjom crkava. To je pokušaj da se u srcu Krist pomiri sa svijetom koji ga mrzi, odnosno savez ili unija između Kristove vjere i učenja kneza pakla ili sotone.
  Mlakost je pokušaj da se stvori komforno kršćanstvo ili kršćanstvo bez obaveza a opet si kršćanin, i da se sama vjera učini garancijom zemaljskog blagostanja.
  Riječ 'laodiceja' u prijevodu znači sud naroda. Sud mase nije u stanju da razlikuje duhovnost od njene imitacije, lice od maske, pobožnost od igre, pa čak ni oltar od scene. Taj svijet je ubijao proroke i slavio lažne proroke. Taj svijet voli one koji opravdavaju njegove strasti i mrzi one koji govore istinu pred njegovim kraljevima i vladarima. Mlakost je stalno činjenje kompromisa i usuglašavanje sa svim i svačim. To je permanentna ili postojana izdaja Krista u srcu.
  ''O da si studen ili vruć.'' - Biti studen znači biti duhovno nemaran i daleko od Boga. U tom stanju ljudi ne poznaju Boga i čak imaju neprijateljski odnos prema njemu, ali iz takvog stanja se lakše prelazi u vjeru nego kad je čovjek mlak. Na križu se obratio ili pokajao razbojnik, a ne mlaki farizej. Onaj koji je studen može da osjeti i da shvati težinu svoga stanja i da krene prema Bogu isto kao što promrzli čovjek krene prema vatri. S druge strane, onaj koji je mlak ništa ne traži, zadovoljan je sobom i smatra sebe razumnim kršćaninom bez fanatizma, odnosno ispravnu pobožnost smatra za fanatizam.
  ''Ispljuvat ću te iz usta svojih.'' tj. ispljunuti ću te na zemlju kao pljuvačku. Ono što se ispljune ne može se ponovno uzeti u usta zato je to znak odbacivanja. Mlaki kršćani su obično ravnodušni prema učenju svete Crkve i pitanjima kršćanske vjere. Kod njih duhovna intuicija otupi do te mjere da nisu u stanju da razlikuju laž od istine kao što se npr. hrana može prepoznati po ukusu. 

  Mlakog kršćanina ne zanima dogmatska čistoća vjere, ne uznemiravaju ga hereze, srcem ne teži k budućem životu o kojem i ne razmišlja puno. Za njega je religija zemaljsko blagostanje čiji su elementi moral i estetika. Čak i kad je sam nemoralan takav kršćanin će, izvana gledano, podržavati moral jer smatra da bez njega ne mogu da postoje ni Crkva, ni obitelj, ni država. Takvog kršćanina rijetko tko kritizira jer nikome ne smeta i uklapa se u sve kombinacije. Mlak kršćanin može da se bavi dobrotvornim radom, da gradi crkve i ukrašava ih i da u isto to vrijeme, ono najvažnije, svoje srce skriva od Boga. Slično kao što je sluga iz evanđeoske priče dobiveni talent zakopao u zemlju.
  Mlakost je postala osobina mnogih današnjih pravoslavnih kršćana. Oni svoje srce umrtvljuju strastima protiv kojih ne žele da se bore i opravdavaju se time da je to njihova osobna stvar i da nikome ne nanose štetu. Duša im je ispunjena neugodnim mirisom gnjusnih slika i prizora s kojima ne mogu da se rastanu kao što riba ne može da se odvoji od udice na koju se je uhvatila. U duši im kraljuje razvrat ali oni to ne shvaćaju, ne samo da to ne shvaćaju nego čak smatraju da je takav način života u skladu s manirima suvremenog čovjeka pa zato hoće da budu ili da se bar čini da jesu na nivou suvremene civilizacije i kulture, i pri tom ih uopće ne zanima kakva je ta, nazovi, kultura i kuda ide.
  Mlaki kršćani u svetim tajnama svete Pravoslavne crkve učestvuju više zato što je to narodna tradicija. Pristupaju tajnama po navikama tradicije, nisu odlučni da se mijenjaju nakon ispovijedi, pričešćuju se a da pri tom uopće ne razmišljaju o tome da primaju vatru koja životvori one koji se iz srca kaju, a spaljuje ohole i samouvjerene. Kršćanstvo je za njih religija tijela a ne duše.
  Suvremeni ili današnji mlaki kršćani teže k sitosti i komforu. Sve ono što svijet nudi, svi oni nametnuti standardi sujetnog života su uveliko prihvaćeni od njih. Njihova najveća mašta je da kamenje pretvaraju u kruh i nadaju se da će to nauka i progres kad tad učiniti. Oni u religiji traže nekakve zapanjujuće fenomene koji ne čine boljom čovječju dušu već samo zadivljuju njihovu maštu kao trikovi mađioničara. Oni hoće da im zakoni i društvene strukture garantiraju blagostanje i zaboravljaju da se korijen svakog dobra i svakog zla nalazi u čovječjem srcu.
  Duh Sveti ukazuje na religijski minimalizam mlakih pravoslavnih kršćana s njihovim stalnim neskladom između svete vjere i života, neskladom koji se brižljivo skriva kozmetikom vanjske čestitosti i lažne pobožnosti. 

  Na žalost i gorki plač onih koji to jasno vide, takvih je kršćana danas puno sveto Pravoslavlje i sve dok je tako njegovog prosperiteta nema i ne može biti. 

  Ovdje je posve nužno ukazati i naglasiti da su za ovako pogubno stanje pravoslavnih kršćana prije svega odgovorni pastiri svete Pravoslavne crkve, jer da su oni sol zemlje i svjetlost svijeta onda bi ovo trenutno stanje bilo posve drukčije tj. spasonosno kako za njih same tako i za stado o kome su dužni brižno voditi duhovnu brigu.

Rješenje, odnosno izlaz iz sadašnjeg stanja je u ovim Gospodinovim riječima: Kažeš: 'Bogat sam. Sve imam i ništa mi ne treba!' A ne znaš da si jadan i bijedan, da si ubog, i slijep, i gol. Savjetujem ti da od mene kupiš zlata pročišćenog u vatri. Tako ćeš se obogatiti. Kupi od mene bijele haljine da se odjeneš i skriješ svoju sramotnu golotinju. Kupi i pomast za oči, da ih pomažeš pa da progledaš. Ja korim i odgajam sve koje volim. Budi revan i obrati se od ravnodušnosti. Stojim, evo, na vratima i kucam. Posluša li tko moj glas i otvori li vrata, ući ću k njemu i skupa ćemo blagovati. Svakoga tko pobijedi posjest ću na svoje prijestolje kao što sam i ja, kad sam pobijedio, sjeo na Očevo prijestolje. (Otk 3, 17-21).

Obraćenje ili pokajanje uz valjanu ispovijed grjeha je dobitna kombinacija za pojedinca i svijet u cjelini

Današnji čovjek se nalazi u stanju nekoga beznađa, kao da se svijet približava katastrofi koju je nemoguće spriječiti. Ljudima je oduzet glavni životni stimulans tj. nada. Izgleda da se teška tama spustila na zemlju i omotava je crnim pogrebnim pokrovom.
Ovdje nisu u pitanju politički potresi i neočekivane opake teškoće (zemljotresi, vremenske nepogode, epidemije, ratovi) već neko osjećanje metafizičke (duhovne) tragedije u koju je uvučena sva zemlja. 

Postoji li izlaz iz ovoga stanja? Postoji li sposobnost duhovne reanimacije? Može li se, ako ne vratiti, a ono bar, u krajnjoj liniji, zaustaviti, usporiti taj proces eskalacije zla? Gdje je izlaz, i ima li ga, odnosno gdje se nalazi nada, taj glavni životni stimulans čovjeka?
Odgovor možemo naći samo u jednom čistom izvoru, a to je Sveto pismo, koje ne laže, koje ne griješi i ne dovodi u zabludu, odnosno u ovim Gospodinovim riječima: Obratite se i vjerujte Evanđelju (Mk 1,15), i Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt 6,33).
Ne može se reći da je u ovo sadašnje vrijeme nestalo dobro, to bi bilo netočno. Još na sreću, ima puno primjera dobrote, suosjećanja, služenja ljudima, ali je najveća i posve pogubna tragedija u tome što su ljudi zaboravili na svoje obraćenje ili pokajanje a samim time i na ispovijedanje svojih grijeha pred službenicima svete Kristove crkve što je od izuzetne važnosti jer bez priznavanja svojih grijeha pred ovlaštenim Gospodinovim ispovjednikom nema valjanog ispovijedanja i oproštenja grijeha. Izgleda da je nekakva mračna sila danas ukrala od nas ovaj veliki Božji dar, ovo spasonosno uskrsnuće prije tjelesne smrti. 
Potrebno je znati da se milost Božja povraća onim istim putem kojim i odlazi. Milost nas ostavlja poslije naših grijeha. A, nepriznati ili neispovjeđeni grijesi postaju sjemenje onih trnja i bodlji od kojih zarastaju naša ranije procvjetala polja. Neispovjeđeni grijesi postaju predvorje onih katastrofa čije približavanje osjećaju čak i duše ljudi koji su daleko od svete vjere Kristove.
Naša greška je u tome što opravdavamo sebe, tražimo van nas uzroke naših nesreća, te Gospodinov evanđeoski priziv na obraćenje ili pokajanje te priznavanje ili ispovijedanje grijeha ne nalazi živog odjeka u našem srcu, a ako se i kajemo, onda je to ritualno i formalno, kao da zaboravljamo na tragične posljedice neispovjeđenih grijeha. To pitanje je vrlo važno, jedno od najbitnijih pitanja kršćanskog morala. Stoga nam Gospodin i zapovijeda: Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt 6,33).
Svjetski moral je zasnovan na oholosti kako osobnoj tako i društvenoj tj. na onome što pogrešno nazivaju čovječjim dostojanstvom. Ponekad se smatra čak korisnim vještački razvijati ovu oholost, kao da se računa s tim da će čovjek postati onakav kakvim ga predstavljaju, hvaleći ga. Ali rezultati su gotovo uvijek jadni: čovjek koji se uvjerio u svoje "dobročinstvo", obično se umiruje time, smatra da je kod njega sve u redu, nema zbog čega da se popravlja, nego mu preostaje samo da se raduje što je takav, odnosno dobar. Ali život nikoga ne mazi, i onaj koji je stekao kompleks svoje pravice nalazi se u teškom sukobu sa onima koji se s njim ne slažu i koji mu proturječe. Takvom se čovjeku čini da je on utjelovljenje dobra i nepogrešivosti, a da su drugi nosioci zla. Ne umijeće uvidjeti svoje greške, ne htjenje osuditi sebe dovodi do toga da se hladi prijateljstvo, raspadaju se porodice, ljudi se otuđuju jedni od drugih. Kompleks vlastite pravednosti je najteži jaram koji čovjek može nositi. A, takvom se čovjeku čini da ga nepravedno ponižavaju i vrijeđaju. Misli da može istupati samo u ulozi okrivljenog. Ovo je uvijek rizično i besperspektivno, odnosno zlo.
Ne sagledavši duboko svoje grijehe, svoje krivice, svoju unutrašnju izopačenost, čovjek se ne može promijeniti, ne može se obratiti ili pokajati i primiti Božju milost, ne može stupiti u nove odnose sa ljudima i s Bogom. On sliči na nekakvoga čudnog bezumnika koji je zbog oholosti sam sebe strpao u brlog. A, obraćenje ili pokajanje te valjano ispovijedanje svojih grijeha je sud nad samim sobom prije Božjeg suda stoga je nužno potrebno pojedincu i svijetu u cjelini.
U teškim vremenima povijesti Božji proroci su prizivali čovjeka na sveopće obraćenje ili pokajanje. Prizivali su svakoga čovjeka da uvidi svoje grijehe i osjeti svoju odgovornost za njih. Prizivali su čovjeka da ostavi idole i vrati se Bogu svojih otaca. Samo obraćenjem ili pokajanjem te valjanim ispovijedanjem svojih grijeha otpočinje ponovno rođenje. Samo kroz bol teško oboljeli se vraća u život. Čovjek koji ne osjeća bol mrtav je, a duša koja ne osjeća svoje grijehe, pretvara se u truplo ili mrtvaca. Drugoga puta nema: ili obraćenje kao jedini put prema Bogu, ili gubitak Boga i beznađe. Samo čaša pokajničkih suza može na Božjem sudu prevagnuti more čovječjeg grijeha. 
Oholi čovjek ne može voljeti, on ne umije biti zahvalan. Samo ponizni je sposoban da vidi privlačnost i dobrotu drugoga. Poniznost se stiče obraćenjem ili pokajanjem i samo obraćenje raste i produbljuje se prema mjeri poniznosti.
Milost Božja je skrivala od svetih otaca Crkve Pravoslavne Kristove njihovu moralnost i duhovnu visinu, zato su se oni do same smrti smatrali grešnicima. Tko se divi svojim krepostima i priča o njima, taj time svjedoči da je lišen milosti i duhovno je posve gol. Samo poniznost daje ljudima sposobnost da iskreno poštuju jedan drugoga. Tražiti od sebe više nego od bližnjih, biti zahvalan za učinjeno dobro, za ukazanu pažnju, praštati tuđe greške - eto temelja na kome se može graditi kršćanska porodica, a također i društvo u cjelini. Čovjek koji umije da okrivljuje sebe neće gubiti unutarnji mir, neće proklinjati ljude i životne okolnosti i udarati glavom u zid. Razmišljati će o tome kako je on napravio greške, kako je trebao postupiti da bi ih po mogućnosti ispravio, i čak će čašu najtežih iskušenja primiti kao spasonosni lijek za očišćenje svoje duše.
Govoriti smo o obraćenju ili pokajanju i poniznosti kao o osnovi kršćanskog morala i ljubavi, kao načelu ljudskih uzajamnih odnosa, kao pokazatelju društvenog preporoda je jedna strana a druga je metafizička strana. Grijeh, koji nije opran pokajanjem i ispovijedanjem, ne nestaje jer kao što kapljice kiše obrazuju potoke, tako i grijesi ljudi, sjedinivši se, obrazuju rušilačku snagu koja se pojavljuje na fizičkom planu u vidu ratova, društvenih nemira, gladi, epidemija, depopulacije naroda i prirodnih kataklizmi. Ova sila, ova moralna energija naših grijeha otvara demonima široko polje djelatnosti na zemlji. Zato od obraćenja ili pokajanja te valjanog priznavanja ili ispovijedi svojih grijeha pred ovlaštenim službenicima svete Crkve Gospodinove zavisi sudbina naroda, zemalja i čitavog čovječanstva. Stoga, glavno ili osnovno pitanje, odnosno glavni problem i to od životne važnosti u svijetu je obraćenje ili pokajanje svih ljudi pred Bogom, dok su sva druga pitanja posve sporedna. Zato nam Gospodin Isus Krist i zapovijeda: Obratite se i vjerujte Evanđelju (Mk 1,15)! 
Ove Gospodinove riječi, dobitna su kombinacija za ljude u cijelom svijetu. Druge dobitne kombinacije nema, sve druge kombinacije vode pojedinca i cijeli svijet u zabludu i vječnu propast. 

Međutim, sada se postavlja jedno pitanje od životne važnosti, a ono glasi: Gdje se danas nalaze ti ovlašteni službenici koji mogu valjano ispovjediti naše grijehe obzirom da u današnje vrijeme imamo Pravoslavnu, Katoličku i Protestantsku crkvu a koje svaka za sebe tvrdi da su upravo one jedino ispravne i spasonosne dok su druge neispravne i nekorisne za spasenje?

Onome tko traži odgovor na to posve važno pitanje vjerodostojni putokazi pokazuju da se ti ispravni službenici trenutno nalaze jedino u okviru svetog Pravoslavlja koje je kao takvo ostalo jedini čuvar svete vjere Kristove! Amen!

Što nas potiče da vršimo zapovijedi Božje

Da vršimo zapovijedi Božje potiče nas poštovanje, ljubav i zahvalnost koje dugujemo Bogu, strah pred zemaljskim i vječnim kaznama te nada u zemaljsku i vječnu plaću!
  Sveto pismo nam pokazuje da je Bog prijetio prokletstvom i propašću izraelskom narodu ako bude kršio njegove zapovijedi: ''Ali ako me ne poslušate i u djelo ne provedete sve ove moje zapovijedi; ako odbacite moje zakone, pogazite moje naredbe i prekršite moj Savez, ne provodeći u djelo sve moje zapovijedi, evo što ću ja učiniti vama; podvrgnut ću vas strepnji, iznemoglosti i groznici što oči troše a život gase. Sjetve ćete svoje uzalud sijati - neprijatelji vaši njima će se hraniti. Ja ću se protiv vas okrenuti, i vaši će vas neprijatelji nemilosrdno tući. Oni koji vas mrze gospodarit će nad vama. Bježat ćete i onda kad vas nitko ne bude progonio.'' (Lev 26,14-17).
  A, da to nisu bile samo prijetnje svjedoči izraelska povijest jer kad god su Izraelci kršili Božje zapovijedi odmah ih je stigla kazna, odnosno bili su kažnjeni glađu, ratom, kugom i ropstvom. Na kraju su i svoju zemlju izgubili i kao robovi bili razmješteni po tuđim zemljama, a sve to svakom čovjeku za svjedočanstvo i primjer.
  Stoga, dužni smo znati da se Bog nije promijenio, odnosno da i danas kažnjava one koji krše njegove zapovijedi. Treba nam biti jasno da je grijeh osnovni razlog što i danas pojedince i cijele narode pa tako i naš hrvatski narod snalaze različite nevolje i muke.
  Kako današnji čovjek više ne pita za Boga i njegove zapovijedi drsko krši, Bog ga kažnjava da nauči da je on pravedan i da nijedno zlo djelo ne propušta kazniti. Bez obzira na činjenicu što neki grešnici ovdje na zemlji i provedu sretne dane, ipak im na tome niti jedan čovjek ne treba zavidjeti. Ti dani koji su inače spojeni s grižnjom savjesti i s unutrašnjom mukom brzo će završiti, a iza njih dolazi vječna propast, jer Job tvrdi: ''Dane svoje završavaju u sreći, u Podzemlje oni silaze spokojno.'' (Job 21,13).
  Tako je bilo ljudima u vrijeme Noe jer su svi osim Noe i njegove obitelji upali u zemaljsku i vječnu propast. Tako je bilo i stanovnicima Sodome i Gomore jer je vatrena i sumporna kiša uništila njih i njihove gradove, a njihove duše sada gore u ponoru pakla. Tako je bilo bratoubojici Kainu, nepoštenim Helijevim sinovima Ofnesu i Finesu, buntovniku Abšalomu, izdajici Judi Iškariotskom, umrli su i zauvijek propali. Tako će biti i svakom čovjeku koji ide stopama onih koji preziru i krše zapovijedi Božje, odnosno čeka ga nesretni svršetak i ponor pakla.
  Dakle, ako kršimo zapovijedi Božje, a prave pokore ne činimo od Božanskog Suca bit ćemo osuđeni i odvedeni u tamnicu pakla gdje je plač i škrgut zubi. Pa, zar da razmatranje te strašne istine ne odvrati nas od kršenja Božjih zapovijedi?
  Poznato je da se posve bezobrazni i drski lopov straši učiniti ono za što zna da je određena velika novčana kazna, višegodišnja tamnica ili kazna smrti. Mi kao djeca Božja dužni smo znati da nas čeka vječno prokletstvo ako lakoumno budemo kršili njegove zapovijedi. Zar da se bojimo ljudskih kazni, a Boga da se ne bojimo koji može tijelo i dušu baciti u pakao?
  Stoga, dužni smo se često sjetiti, a osobito u navali napasti, strašne vatre pakla koju je Bog zapalio za one koji su kršili njegove zapovijedi pa ćemo sigurno paziti da ne učinimo ništa što bi nas tako pogubno i teško unesrećilo.
  Također dužni smo se sjetiti i velike plaće koju je Bog obećao svojim vjernim službenicima!
  Ljudski poglavari ovdje na zemlji traže poslušnost, a da za to ne obećavaju nikakve plaće i prijete raznim kaznama. To je i Bog mogao učiniti, jer je kao stvoritelj i Gospodin mogao je od nas tražiti podlaganje i strogo vršenje svojih zapovijedi, a da nas za to ne nagradi, jer mi smo djelo njegovih ruku i od nas nema ni najmanje koristi. Prema nama nema nikakve dužnosti već samo prava i mi ne možemo reći da je Bog dužan priznati našu poslušnost. O, kada bi shvatili kolika je dobrota Božja i kako za iskazanu službu ljubavi, odnosno za vršenje njegovih zapovijedi, a što je za nas stroga dužnost, Bog nagrađuje ovdje na zemlji, što potvrđuje riječima: ''Budete li živjeli prema mojim zakonima, održavali moje zapovijedi i u djelo ih provodili, dat ću vam kiše u pravo vrijeme, te će zemlja rađati rodom, a stabla po polju donositi plodove. Vršidba će vam stizati berbu, a berba stizati sjetvu. Jest ćete kruh svoj do sitosti, i u svojoj ćete zemlji živjeti u sigurnosti. Zemlji ću dati mir; tako ćete počivati a da vas nitko ne plaši. Štetne ću životinje iz zemlje ukloniti; mač neće prolaziti vašom zemljom. U bijeg ćete nagoniti svoje neprijatelje, i oni će padati pred vama od mača. Petorica vas nagonit će u bijeg stotinu njih, a stotina vas nagonit će u bijeg deset tisuća njih. Da, vaši će neprijatelji padati pred vama od mača. K vama ću se okrenuti te vas rodnima činiti i razmnožiti. Držat ću svoj Savez s vama.'' (Lev 26,3-9).
  Ova utješna obećanja Božja snaći će nas ako vjerno vršimo zapovijedi Božje. Dobro će nam biti na zemlji jer ćemo od Boga dobiti sve što nas može tješiti i veseliti. Ako Bog i odredi da nas, za naše dobro, mukama kuša i tako nam krepost i zasluge poveća, ipak se nećemo smatrati nesretnima. Gledajući na prolaznost kušnje u nutrini ćemo biti utješeni i radosno s apostolom Pavlom reći: ''Pun sam utjehe; preobilna je radost moja zbog sve nevolje naše.'' (2 Kor 7,4).
  Ipak, najveća i najpoželjnija plaća, kao vjerne vršitelje zapovijedi Božjih, čeka nas na drugomu svijetu jer ćemo biti dionici onog blaženstva o kojemu apostol Pavao govori: ''Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: To je Bog pripravio onima koji ga ljube.'' (1 Kor 2,9).
  Pobožni patrijarsi Starog zavjeta koji su vjerno stupali putem Božjih zapovijedi i svi pobožni i pravedni ljudi koji su veselo snosili blagi jaram Gospodina Isusa Krista sada vladaju i uživaju u nebu, jer apostol Pavao tvrdi: ''Uistinu, naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu, nama koji ne smjeramo na vidljivo, nego na nevidljivo, jer je vidljivo prolazno, a nevidljivo vječno.'' (2 Kor 4,17-18).
  Gledajući na veliku plaću, koju sve gorljive sluge Božje posjeduju u nebu, zar nećemo ozbiljno nastojati da vjerno služimo Bogu i vršimo sve njegove zapovijedi?
  Kada znamo koliko se ohol, odnosno nerazuman i nerazborit čovjek muči da sebi stekne prolaznu zemaljsku sreću zar ponizan, odnosno razuman i pravedan čovjek neće rado uzeti na sebe malenu muku što je traži vršenje zapovijedi Božjih da postigne savršena i vječna nebeska dobra.
  Stoga, budimo ponizni, odnosno razumni i pravedni i često obnovimo odluku da ćemo uvijek vjerno i savjesno vršiti zapovijedi što ih je Bog nama i svim ljudima u srce upisao i naložio vršiti po Mojsiju i svome sinu Isusu Kristu. Vrlo često promislimo da je Bog naš stvoritelj i gospodar, da mu dugujemo najdublje poštovanje i savršenu poslušnost i da smo dužni s pobožnim Samuelom ponizno reći: ''Govori Gospodine, sluga tvoj sluša!'' (1 Sam 3,10).
  Također dužni smo promisliti i bezbrojna dobročinstva što ih svaki dan za tijelo i dušu, odnosno za vremenitost i vječnost primamo od Boga. Stoga, iz srca zahvalimo Bogu, a svoju zahvalnost pokažimo čineći gorljivo ono što se njemu sviđa. Ne smijemo se dati zavesti od ljudi koji lakoumno krše Božje zapovijedi i žive po svojim neurednim strastima i pohotama te s pobožnim Matatijom odlučno recimo: ''Neka se i svi narodi pod kraljevom vlašću njemu pokore tako te svaki od njih odstupi od bogoštovlja svojih predaka i privoli njegovim naredbama, ja i moji sinovi, i sva braća moja, slijedit ćemo Savez otaca svojih. Ne dalo Nebo da ostavimo Zakon i zapovijedi. I zato ne možemo poslušati kraljevih naloga da prestupimo svoje bogoštovlje ni udesno ni ulijevo.'' (1 Mak 2,19-22).
  Ako nam je put zapovijedi ponekad težak i strm, a naša se putena narav protivi poći tim putem tada se sjetimo plaće i kazne, odnosno koje su posljedice vršenja, a koje kršenja Božjih zapovijedi. Kada kršimo zapovijedi, Bog nas već ovdje na zemlji kažnjava raznim nevoljama i mukama, a na drugom svijetu zapalio je paklenu vatru koja se neće nikada ugasiti.  
  Naprotiv, ako uvijek radimo po volji Božjoj, već ovdje na zemlji Bog nam daje mirne i zadovoljne dane, jer Mojsije tvrdi: ''Ako poslušaš zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje ti danas dajem - ako ih poslušaš ljubeći Jahvu, Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš, i razmnožit će te Jahve, Bog tvoj, i blagoslovit će te u zemlji u koju ulaziš da je zaposjedneš.'' (Pnz 30,16).
  Na koncu, dužni smo uvijek imati na pameti i ove Mojsijeve riječi: ''Gledajte! Nudim vam danas blagoslov i prokletstvo: blagoslov, budete li slušali zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje vam danas dajem; a prokletstvo, ne budete li slušali zapovijedi Jahve, Boga svoga, nego siđete s puta koji vam danas određujem te pođete za drugim bogovima, kojih niste poznavali.'' (Pnz 11,26-28).