Prinos suvremenom redovništvu - sveti Ignjacije Brjančaninov

PRINOS SUVREMENOM REDOVNIŠTVU

PREDGOVOR

Približavajući se kraju svoga života na zemlji, smatrao sam svojom dužnošću da, zbog duhovnog blaga kojim me je darežljivo obdarila desnica Boga mojega, sastavim svoje duhovno naslijeđe. Naslijeđem nazivam spasonosnu riječ za dušu, oni koji izvrše tu riječ zadobit će duhovna blaga. Naslijeđe prinosim kao dar ljubljenim ocima i braći, suvremenim redovnicima. Tim duhovnim blagom, koje sobom obuhvaća i u sebi sadrži sva ostala blaga, ja nazivam redovništvo, na koje sam čudesnim prizivom i neizrecivom milošću bio prizvan još od djetinjstva. Nije mi bilo predodređeno da svoj život prinesem na žrtvu ispraznosti i propadanja! Uzet sam i otrgnut sa širokog puta koji vodi u vječnu smrt i postavljen na uzan i tegoban put koji vodi u život. Tijesan put ima najdublje značenje jer uzdiže sa zemlje, izvodi iz pomračenosti ispraznosti, uznosi na nebo, uznosi u raj, uznosi do Boga, postavlja pred lice Njegovo, u ne zalaznu svjetlost za vječno blaženstvo. Da bi naslijeđe, koliko god je to moguće, dobilo zadovoljavajući oblik, bilo je nužno da se izloži u vidu knjige. Knjiga u sebi sadrži pravila za izvanjsko ponašanje redovnika i savjete o duševnom podvigu ili djelovanju.
Ovo djelo bih s pravom mogao da nazovem svojom tajnom ispoviješću. Molim vas da ispovijest prihvatite s pažnjom i s kršćanskom uznositošću. Ona je dostojna i jednog i drugog. Učenje koje predlažem u potpunosti je pozajmljeno od svetog učenja svetih Otaca Pravoslavne Crkve, koji su se i teoretski i iskustveno upoznali s evanđeoskim učenjem, a zatim ga i usvojili. Moji propusti i zanosi, nedovoljno čvrsta i neustrašiva dosljednost poukama Otaca, nedostatak milosnog rukovoditelja, česti i gotovo stalni susreti s rukovoditeljima oboljelim od sljepila i samoobmane, voljna i nevoljna zavisnost od njih, sveopća okruženost predmetima sablazni umjesto poukama, obraćanje pažnje na učenje neprijateljski raspoloženo prema Bogu, kojem je svijet dao sjaj i važnost najviše mudrosti i svetosti i koje je, budući da je tama i nečistoća, zasluživalo samo prezir i odbacivanje, bili su uzroci mnogih mojih potresa. Potresi kojima sam iskušavan bili su i gorki, i teški, i surovi, i uporno, mukotrpno trajni. Prema sudu moje savjesti, potresi koji se događaju na izvanjskom planu potpuno su beznačajni u usporedbi s potresima kojima je bila izložena duša. Svirepi su valovi ovozemaljskog mora, na njemu kraljuju tama i magla, na njemu divlji vjetrovi, odnosno odbačeni duhovi stalno podižu bure. Lađe nemaju kormilare, sigurne luke pretvorile su se u virove, u pogibeljne pučine. I svaka gora i otok pokrenuše se s duhovnih mjesta svojih (Otk 6,14) i čini se da je potop neizbježan. On bi uistinu i bio neizbježan da nedokučivi promisao Božji i Njegovo isto toliko nedokučivo milosrđe ne spašavaju izabranike Njegove. Dugo tu boravljaše duša moja (Ps 120,6), ne nalazeći pouzdanu luku ni izvana ni unutar sebe. Upadoh u blato duboko, i nema dna odnosno ispravnog i čvrstog raspoloženja duše, neustrašivog u kreposti ili vrlini, dođoh u dubine morske, i bura potopi me. Umorih se vičući, promuknu grlo moje, klonuše oči moje od nadanja na Boga moga (Ps 69,3-4), jer neprijatelj progna dušu moju, unizio je do zemlje život moj; posadi me u tamna mjesta (Ps 143,3). Kao voda razlih se, i rasuše se sve kosti moje … sasuši se kao opeka snaga moja (Ps 20,15-16), obuzeše me bolovi smrtni, i potoci bezakonja smutiše me. Bolovi pakleni stigoše me, pretekoše me zamke smrtne (Ps 16,56), utrnu u meni duh moj, smete se u meni srce moje (Ps 142,4). 

Iz takvog stanja oglašavam se ocima i braći glasom brižne predostrožnosti. Tako postupa putnik koji je na dugom i mukotrpnom putu preživio strašne nesreće! On svoje primjedbe, svoju dragocjenu riznicu, predaje onima koji namjeravaju da poduzmu slično putovanje ili onima koji su već stupili na put a da ga uopće ne poznaju ili ga pak poznaju samo površno, na osnovu zastarjelih zapisa. Ovdje se ukazuje na izmjene, ali ne na izmjene u biti nego u okolnostima, koje vrše značajan utjecaj i na samu suštinu. Ovdje se ukazuje na način na koji bi trebalo koristiti drevne spise i primijeniti ih na suvremeno doba, pri čemu će se izbjeći onaj lažni položaj i njegove posljedice u koji dospijeva svatko tko ne shvati i ne primijeti nužnost njihove primjene. Sveti Ivan Klimak ili Ljestvičar kaže da su se neki, prolazeći blatnjavim mjestima, ''valjali po blatu i, iskaljani, objašnjavali prolaznicima radi njihova spasa kako su upali u glib. I za spasenje drugih, Svemogući je i njih izbavio od blata grijeha''.(1) Mjeri stazu nogama svojim, i svi putevi tvoji neka su poravnati. Ne skreći ni na desno ni na lijevo, odvraćaj nogu svoju od zla, jer puteve desne čuva Gospodin, a putevi su lijevi iskvareni. On će poravnati put tvoj i koračanje tvoje ustrojiti u miru. (Izr 4,26-29). Amen!

Biskup Ignjacije

NAPOMENE:

1. Sveti Ivan Klimak - Ljestvičar, Ljestvica, 26. pouka.

PRAVILA IZVANJSKOG PONAŠANJA ZA REDOVNIKE POČETNIKE

UVOD

Crkveni Ustav kaže da se, prema zavjetu svetih Otaca, u svemu mora očuvati mjera i pravilo. Spomenuvši svete Oce uopće, Ustav navodi znamenitu izreku sv. Efrema Sirijskog: ''Tamo gdje se življenje ne rukovodi zakonitim pravilima dolazi do velike nesreće''.[1] Na tim osnovama nudimo ljubljenoj braći, redovnicima početnicima, pravila za njihovo izvanjsko ponašanje koja u nastavku slijede.

NAPOMENE:

1. Crkveni ustav, gl. 35.

PRAVILA

1. Sveti Oci nazivaju samostan lječilištem ili bolnicom.[1] Upravo tako i je: samostan je moralno lječilište. Mi iz svijeta dolazimo u samostan da bi napustili grešne navike zadobivene u svjetovnom životu i da bi, nalazeći se izvan utjecaja sablazni kojima je svijet previše ispunjen, stekli uistinu kršćanske navike i ponašanje. Nadamo se da ćemo za istinski kršćansko življenje na zemlji dobiti vječno blaženstvo na nebu. Prema tome, nužno je da sve svoje staranje usmjerimo na dostizanje cilja zbog kojeg smo stupili u samostan, i, k tome, da nam život u samostanu bude na spasenje umjesto da bude povod za našu još veću osudu na Kristovom sudu.[2]
2. Oni koji dolaze u bolnicu obavezuju se da će se u svemu rukovoditi uputama liječnika i da neće dopustiti sebi da hranu, odjeću, kretanje i lijekove upotrijebe prema vlastitom nahođenju jer će u tom slučaju, umjesto da imaju koristi, samima sebi naštetiti. Na isti način se i svaki, koji stupa u samostan, obavezuje da neće činiti podvig u onim podvizima i naporima koji se njemu učine najpotrebnijim i najkorisnijim nego u onima na koje mu ukaže i koje mu odredi nadstojnik, osobno ili posredstvom drugih samostanskih vlasti.[3]
3. Uopćeno govoreći, sva samostanska zanimanja i dužnosti nazivaju se poslušnošću. Poslušnosti se moraju izvršavati sa svom brižljivošću i uz strogo čuvanje savjesti, vjerujući da je takvo izvršavanje poslušnosti nužno radi našeg spasenja. Samostanska zanimanja se nazivaju poslušnostima upravo zbog toga što su sjedinjena s odricanjem od vlastite volje i vlastitih shvaćanja. Iz tog razloga se savjest prilikom izvršavanja poslušnosti izlaže stalnim ogledima ili iskustvima. Posljedice vježbanja poslušnosti su poniznost i duhovni razum. Ma kako da su veliki, svojevoljni podvizi izvršeni uslijed uznositosti ili hira, a posebno uz odbacivanje poslušnosti, ne samo da ne donose nikakav duhovni plod nego, naprotiv, budući i sami posljedica uznositosti i oholosti, izuzetno uvećavaju te strasti u redovniku i potpuno ga udaljavaju od milosnog tj. kršćanskog načina razmišljanja, odnosno od evanđeoske poniznosti. Bogougodni Ivan Kasijan kaže: ''Najvažnija briga starca ili duhovnika, kojem su povjereni početnici, sastoji se u tome da početnik najprije nauči da pobjeđuje svoju volju. Početnik bi, budući postupno rukovođen, posredstvom toga mogao da se uzdigne do vrha najvišeg savršenstva. Obučavajući ga u ovome s najvećom brižljivošću i usrdnošću, duhovnik ili starac se namjerno trudi da mu zapovijedi ono što je protivno njegovoj volji. Budući poučeni brojnim iskustvima, veliki egipatski Oci su utvrdili da redovnik, posebno ukoliko je mlad, neće biti u stanju da obuzda najpohotnije želje ukoliko se prethodno ne nauči da posredstvom poslušnosti umrtvi svoju volju. Oni odlučno svjedoče da onaj koji nije najprije naučio da pobjedi vlastitu volju, ni u kom slučaju neće moći da obuzda ni srdžbu, ni tugovanje, ni duha bluda, niti će pak moći da stekne istinsku poniznost srca i postojano jedinstvo s braćom, kao što neće biti u stanju ni da dugo živi u samostanu. Oni nastoje da ova pravila predaju početnicima kao abecedu koja ih rukovodi k savršenstvu i na osnovu njih razmatraju kakva je poniznost početnika, odnosno je li ona istinska ili licemjerna i prividna''.[4]
4. Greške u koje padamo uslijed svoje slabosti i koje su svojstvene svim ljudima, moramo ispovjediti svom duhovnom ocu a ponekad, zavisno od svojstva te greške, i nadstojniku. Pri tom ne treba padati u malodušnost ili čamotinju i malaksalost nego s obnovljenom revnošću nastaviti poslušnost. Ako nismo u stanju da odmah shvatimo ovozemaljske nauke i umjetnost i ako prilikom njihovog izučavanja tokom dužeg perioda bivamo izloženi raznim nedoumicama i greškama, onda je još prirodnije da greškama budemo izloženi i tokom izučavanja nauke nad naukama i umjetnosti nad umjetnostima, odnosno redovničkog življenja.[5]
5. Molitva je majka kreposti ili vrline.[6] Iz tog razloga se u samostanu najveći dio vremena posvećuje molitvi. Početniku ne koristi da se moli u samoći. Zabranjujući samovoljno moljenje, crkveni Ustav uslijed toga savjetuje da svi koji žive u samostanu zajedno prinose molitve Bogu, u crkvi Božjoj, izuzev bolesnika koje je bolest zadržala u sobi ili ćeliji, kao i staraca koji su sazreli za usamljenu sobnu ili ćelijsku molitvu.[7]
6. Molitva je majka kreposti i zbog toga se sva braća pozivaju na brižljivo i neizostavno izvršavanje ustanovljenih molitava, a u vezi s tim i na brižljivo i neizostavno odlaženje u crkvu Božju.
7. Polazeći iz sobe u crkvu gdje ćemo stati pred lice Božje, potrebno je da u načinu hoda sačuvamo bojažljivost prema Bogu, da nikako ne žurimo i da ne gledamo unaokolo, nego da nam oči budu upravljene prema zemlji, da ne mašemo rukama i da one budu opuštene niz tijelo.
8. Pristupajući crkvi Božjoj, svaki brat se pred vratima mora ograditi znamenjem križa i načiniti poklon do pojasa, ukazujući time počast obitavalištu Božjem, a to je crkva.
9. Nakon ulaska u crkvu svaki brat je obavezan da stane u njeno središte, ispred Kraljevskih vrata, i da načini tri poklona do pojasa, a tokom Velikog posta tri poklona do zemlje (tri zemna poklona). Zatim će, poklonivši se na obje strane prisutnom narodu, poći na svoje mjesto.
10. Ako brat stoji za pjevnicom (klirosom) i ako pripada desnoj pjevnici, onda on, pristupivši svojoj pjevnici, mora načiniti poklon do pojasa pred ikonom Spasitelja, mora se pokloniti braći koja stoje za pjevnicama i to okrenuvši se najprije lijevoj a zatim desnoj pjevnici. Nakon toga će smjerno stati na svoje mjesto. Ako pak brat pripada lijevoj pjevnici, onda je dužan da, kada joj pristupi, načini poklon do pojasa pred ikonom Majke Božje i da, poklonivši se pjevnicama, najprije desnoj a zatim lijevoj, stane na svoje mjesto.
11. Crkva je zemaljsko nebo. Oni koji stoje u njoj moraju stajati s bojažljivošću prema Bogu i kako dolikuje, slično svetim anđelima, a oči im moraju biti oborene prema zemlji. Oni se ne smiju naslanjati na zidove, ruke im moraju biti opuštene a ne prekrštene. Ne smiju isturati jednu nogu nego moraju stajati ravnomjerno na obje noge.
12. Crkva je sud Božji. Prema svjedočenju svetog Evanđelja (vidi Lk 18,14), iz nje možemo izaći ili opravdani ili osuđeni. Stoga se čitanje i pjevanje moraju vršiti sa svom mogućom pažnjom i bojažljivošću prema Bogu, pri čemu se ne smije dopustiti nikakvo mudrovanje, a utoliko prije se ne smiju dopustiti smijeh i šale. U protivnom ćemo iz crkve izaći osuđeni, jer ćemo nebeskog Kralja rasrditi svojim nedoličnim stajanjem pred Njim.[8]
13. Ne smijemo se obazirati na narod koji prisustvuje bogoslužju. Naprotiv, svim silama moramo čuvati vid kao otvor za dušu kroz koji u nju mogu da uđu najzaraznije strasti i sablazni.[9]
14. Trebalo bi da u pjevnicama svaki zauzme mjesto koje je za njega određeno. Ako je netko odsutan, na njegovo mjesto će doći onaj koji je slijedeći iza njega, a nipošto netko mlađi, koji će to učiniti na osnovu svoje samovolje, uznositosti ili drskosti. Ovdje se isključuje slučaj kada oni, koji rukovode u pjevnicama, smatraju da je nužno da se pjevači rasporede u skladu s njihovim glasovima.
15. U sveti oltar, kao u Svetinju nad svetinjama, ni u kom slučaju ne smije da ulazi nitko od neposvećenih, osim crkvenjaka i svećenika, a prema 19. pravilu Laodicijskog sabora i prema običaju prihvaćenom u najbolje uređenim pravoslavnim samostanima. Spominjanje rođaka Bog podjednako čuje i iz oltara i s tog mjesta u crkvi na kojem stojiš. Bogu će biti ugodnija tvoja molitva iz crkve, ako se, zbog strahopoštovanja prema Njemu, budeš klonio ulaska u oltar nego ona iz oltara, kada u njega uđeš bez dužnog strahopoštovanja i narušavajući pravilo koje ti je predano.
16. Brat kojega neizbježna potreba primora da uđe u oltar ili da prođe kroz njega mora to učiniti s najvećim strahopoštovanjem i strahom Božjim. Kada uđeš u oltar, okreni se Časnoj trpezi i načini tri zemna poklona, a nedjeljom, subotom, praznikom i polijelejnim danima[10] tri poklona do pojasa, a zatim, okrenuvši se ikoni koja stoji na gornjem ili uzvišenom mjestu, načini još jedan poklon do pojasa. Nakon toga pokloni se nadstojniku i uzmi njegov blagoslov. Ukoliko nadstojnik nije u oltaru, uzmi blagoslov od jeromonaha koji služi.
17. Ne bi trebalo da neposvećeni koračaju oko Svete trpeze. Ukoliko se dogodi da uslijed krajnje potrebe moraju ovuda da prođu, onda to moraju učiniti s velikim strahom Božjim i opreznošću, da nečujno koračaju i da oko prijestola Božjeg obilaze na što je moguće većem rastojanju.
18. U oltaru se nitko ne smije zadržavati ukoliko za tim nema potrebe, a nakon njenog izvršenja, treba bez oklijevanja izaći. Uostalom, onaj tko je ušao u oltar uslijed krajnje potrebe ili zato što su ga tamo uputile starješine, dužan je da prekorijeva samoga sebe govoreći: ''Ajme meni grešnom i nečistom, što sam se sebi na osudu odvažio da uđem u Svetinju nad svetinjama''! Sami svećenici služitelji, koji su prizvani da u oltaru služe i da stoje pred Bogom, udostojat će se ovoga ako postanu svjesni svoje nedostojnosti, ako se potrude da se pred bogoslužje umiju izobilnim suzama obraćenja i poniznosti i ako samo služenje vrše s najvećim strahopoštovanjem, pažnjom i strahom Božjim.
19. Onaj tko čita psalme i dnevni protokol, tj. večernju, jutrenje i časove, mora se blagovremeno pripremiti i potražiti tropare i kondake toga dana kako za vrijeme čitanja u crkvi ne bi pogriješio i da prilikom čitanja molitvi (svetih tekstova) ne bi pravio prekide dok traži tropare i kondake. Čitatelj mora stajati uspravno i opuštenih ruku. Čitanje ne smije biti ni užurbano ni otegnuto, a riječi se moraju izgovarati jasno i razgovjetno. Treba čitati jednostavno, sa strahopoštovanjem, ujednačenim tonom, bez izlijevanja svojih osjećanja kroz nijanse i promjene u glasu. Prepustimo svetim molitvama (svetim bogoslužjima ili tekstovima) da na slušatelje djeluju svojim vlastitim dostojanstvom.[11] Želja da se prisutnima prenesu svoja osjećanja je znak uznositosti i oholosti.
20. Dnevni red čitanja počinje od večernje. Onaj koji dolazi na red za čitanje dužan je da stane nedaleko od onoga koji ga završava devetim časom. Kada on završi, obojica se istovremeno do pojasa klanjaju oltaru, a zatim se klanjaju jedan drugom. Onaj koji dolazi na red staje ispred pulta a onaj koji je završio odlazi i staje na svoje mjesto.
21. Čitatelj apostola Pavla, idući s pjevnice i na pjevnicu mora držati knjigu u lijevoj ruci, prislonivši donekle njen vrh uz svoje grudi. Kada izlazi da bi čitao, čitatelj apostola Pavla se najprije zaustavlja pred ikonom Spasitelja ili Majke Božje, zavisno od toga kojoj pjevnici pripada. Najprije treba da načini poklon do pojasa pred ikonom a zatim se klanja obraćajući se svojoj pjevnici. Nakon toga izlazi na sredinu, ispred Kraljevskih vrata. Ovdje će se do pojasa pokloniti oltaru a na riječi služećeg jeromonaha ''Mir svima'', najprije se klanja služećem a zatim počinje da izgovara prokimen. Nakon što izgovori naslov Apostola, jeromonah ili jerođakon koji služe kažu ''Pazimo'', a čitatelj se opet klanja služećem jeromonahu i počinje čitanje apostola Pavla. Kad završi čitanje, na riječi služećeg ''Mir ti'', čitatelj mu se poklanja pred Kraljevskim vratima, udaljuje se od sredine crkve i zaustavlja se nedaleko od svoje pjevnice, pred ikonom, i klanja se pred njom. Zatim se okreće suprotnoj pjevnici i poklanja joj se, da bi se potom na isti način poklonio i svojoj pjevnici i otišao na svoje mjesto.
22. Za vrijeme čitanja apostola Pavla, nije dozvoljeno da čitatelj neumjereno i nedolično viče, budući privučen slavoljubljem, naprotiv, trebalo bi da čita prirodnim glasom, bez napora koji opterećuje sluh i savjest, pobožno, razgovjetno, svečano, kako bi naša žrtva hvale bila bogougodna i kako se ne bi ispostavilo da Bogu prinosimo plod usana (Heb 13,15), a slavoljublju plod uma i srca, pri čemu će Bog i plod usana odbaciti kao oskrnavljenu žrtvu. To moraju da razumiju i pjevači, jer je strast slavoljublja krajnje opasna za sve koji stoje za pjevnicom. Za njom u dušu ulaze i ostali poroci a posebno oholost, dok se milost Božja, koja čuva čovjeka, udaljuje od njega.
23. Idući na hor ili s hora, pjevanje moraju započeti i završiti svi zajedno. Pri tom neće mahati rukama, oči će im biti oborene k zemlji i nipošto se neće osvrtati unaokolo. Mora se ići u redu, skladno, jedan brat za drugim, ne gurajući i ne požurujući jedan drugoga. Kada stanu na hor moraju se poravnati, kako jedan ne bi stajao ispred drugog. Prilikom silaska s hora u pjevnice, mora se očuvati isti onakav poredak na kakav je ukazano i prilikom uzlaženja na kor. Dok se stoji na horu, ruke moraju biti opuštene a ne prekrštene a pokloni se ne mogu činiti proizvoljno nego onda kada sljeduje. Osim toga, neće ih činiti svako za sebe nego svi zajedno kako bi braća, koja se nalaze na horu, prema riječima crkvenog Ustava, predstavljala jedno tijelo.[12] Zbog takvog jednoobraznog i pobožnog poklona, sva braća su dužna da se upravljaju prema horovođi koji je, sa svoje strane, dužan da nadzire pravovremeno izvršavanje poklona i da nastoji da njegovi vlastiti pokloni ne budu ni ubrzani ni prijevremeni, kako bi braća bila u mogućnosti da se usklade s njim.
24. Prilikom bogoslužja, vrše se slijedeći pokloni i po slijedećem redu: kada služeći jeromonah izađe pred Kraljevska vrata da bi blagoslovio čitanje devetog časa ili polunoćnice ili kad u oltaru namjerava da blagoslovi čitanje časova, on prije uzvika ''Blagoslovljen Bog naš''... čini tri poklona do pojasa. To treba da učine i braća, isto kao i pred početak božanske Liturgije. Na početku svenoćnog bdijenja, kada horovođa oglasi ''Priđite, poklonimo se'', treba načiniti tri poklona do pojasa. Uopće, na svim službama, prilikom svakog Trisvetog i prilikom svakog ''Priđite poklonimo se'', treba načiniti tri poklona do pojasa, izuzev Priđite i Trisvetog na samom početku jutrenja, kada je prihvaćeno samo trostruko osjenjivanje križnim znamenjem, isto kao i na početku šestopsalmija, kada se tri puta izgovara stih ''Slava na visini Bogu'', i u sredini šestopsalmija, prilikom trokratnog izgovaranja ''Aleluja, aleluja, aleluja, slava tebi, Bože''. Krsnim znamenjem se obično jedanput osjenjuju prije početka Vjerovanja na božanskoj Misi ili Liturgiji. Kada prilikom pjevanja stihira i stihova riječi stihire pobuđuju na klanjanje, načini se jedan poklon do pojasa. Uostalom, ni na horu ni u pjevnicama ne treba se klanjati bez reda i svojevoljno nego slijedeći horovođu. Kada se prilikom katizmi pjeva i kada se one završe, onda se, kao i prilikom završetka šestopsalmija, tri puta izgovara ''Aleluja, aleluja, aleluja, slava tebi, Bože'' i čine tri poklona do pojasa, osim nedjeljom, subotom, prazničnim i polijelejnim danima, kada se ovi pokloni izostavljaju. Kada braća odu na kor i prije nego što će sići s hora, načinit će zajedno i kako dolikuje jedan  poklon do pojasa a zatim će se svi istovremeno pokloniti bratstvu koje stoji na horu. Prilikom prve prozbe svake jektenije i prilikom uzvika kojim služeći jeromonah završava jekteniju, treba načiniti jedan  poklon do pojasa. Prije i poslije čitanja svetog Evanđelja, prilikom pjevanja slave načini se jedan  poklon do pojasa. Na devetoj pjesmi, prilikom pjevanja ''Časniju od kerubina'', pri svakom ponavljanju tih riječi, načini se po jedan poklon do pojasa. Na božanskoj Liturgiji, poslije ''Priđite, poklonimo se i pripadnimo Kristu'', načini se jedan poklon do pojasa. Nakon što se završi cijela kerubinska pjesma, odnosno nakon Aleluja, načine se tri poklona do pojasa. Darovima koji se prinose, dok su još neposvećeni, odaje se počast jednim poklonom do pojasa a nakon njega naklonom glave. Kada se završi ''Tebe pojem'', načine se tri duboka poklona do pojasa, a oni koji nisu za pjevnicom načinit će jedan zemni poklon. U vrijeme pjevanja ove svete pjesme posvećuju se prinijeti sveti Darovi. Kad se završi ''Dostojno jest'', načini se jedan poklon do pojasa. Prije molitve Gospodinove oni koji nisu za pjevnicom načinit će jedan zemni poklon, dok će se oni za pjevnicom samo osjeniti krsnim znamenjem, jer je potrebno da bez oklijevanja počnu s pjevanjem. Nakon molitve Gospodinove, kada služeći jeromonah kaže ''jer je Tvoje kraljevstvo'' i ostale riječi uzvika načini se jedan poklon do pojasa. Prilikom uzvika ''Svetinje svetima'', treba načiniti tri poklona do pojasa. Kada se iznose svete Tajne uz oglašavanje ''Sa strahom Božjim i vjerom pristupite'', oni koji su u pjevnici treba da načine jedan dubok i pobožan poklon do pojasa, kao da se klanjaju samom Kristu koji je nevidljivo prisutan u svetim Tajnama, dok oni koji su van pjevnice treba da načine jedan zemni poklon. Isto tako treba postupiti i kad se po drugi put iznosi sveti Putir uz oglašavanje: ''Uvijek, sada i uvijek i u vjekove vjekova''. Po završetku božanske Mise ili Liturgije načine se tri poklona do pojasa, pri čemu se mlađi iz obje pjevnice obraćaju starijima i svi pozdravljaju jedni druge poklonom. Nedjeljom, subotom, prazničnim i polijelejnim danima u crkvi se ne čine zemni pokloni.

25. Tokom slijedećih perioda bogoslužja, kamilavke se skidaju s glave i stavljaju na ramena tako da križ, koji obrazuje vršak kamilavke, ne spadne s ramena: na Liturgiji prilikom hoda s Evanđeljem, prilikom čitanja Evanđelja, prilikom Velikog hoda, prilikom riječi Kristovih Priđite, jedite do Dostojno jest, uključujući i pjevanje molitve Oče naš i iznošenje svetih Tajni; na večernjoj prilikom hoda; na jutrenju prilikom čitanja Evanđelja i prilikom pjevanja Časniju. Prilikom čitanja apostola Pavla na Liturgiji i parimije na velikoj večernjoj čitatelj skida kamilavku. Braća skidaju kamilavke kad se pjeva Oče naš prije trpeze i Dostojno jest poslije trpeze.[13] Braća su dužna da kamilavke skidaju i stavljaju istovremeno, ne pretječući jedan drugoga.

26. Uopće, u crkvi Božjoj mora se očuvati svaka bogobojažljivost i red, kako zbog slave Božje, tako i zbog duševne koristi prisutnog naroda koji se bogobojažljivošću redovnika poučava, dok ga nedostatak bogobojažljivosti kod redovnika zbunjuje, sablažnjava i povrjeđuje. Iz crkve se ne smije izlaziti prijevremeno; sebi se ne smije dopustiti nikakvo, ni najmanje narušavanje pravila doličnosti i pobožnosti. Od nemara u malom i ništavnom lako ćemo preći na nemar u velikom i u svemu. Da bi očuvali pažnju u pogledu svojih važnih obaveza, moramo stalno motriti na sebe i biti pažljivi u svim svojim, pa čak i najsitnijim postupcima.[14]
27. Kad se ukaže potreba, suvišni iskašljaj treba oprezno izbaciti u maramicu, umjesto da se uz nepristojan zvuk ispljune na pod. Ne smije se glasno kašljati i ušmrkavati. Ove i slične prirodne potrebe moraju se izvršiti tiho i pristojno. U crkvi se ne puši ili šmrče duhan. Ako se u crkvi ne dopušta uzimanje hrane, koje je čovjekova prirodna potreba, onda se utoliko prije ne dopušta pušenje ili ušmrkavanje duhana, što uopće nije prirodna potreba nego ružna navika i prohtjev. Onaj koji stupa u redovnički čin trebalo bi da se odvikne od upotrebe duhana uopće. Svjetovnjaci se puno sablažnjavaju kada vide da redovnici koriste duhan. Bezuvjetna dužnost ljubavi zahtijeva od nas da ne dajemo povoda za sablažnjavanje naše braće svjetovnjaka koji nam, sablaznivši se nečim ništavnim, neće vjerovati ni u onom važnom. Onaj tko ne može da nadvlada navike neka postane svjestan svoje slabosti i neka samo-prijekorom nadoknadi nedostatak samoodricanja.[15] Neka svoju naviku ne iskazuje pred braćom, jer šteta koja je pričinjena jednome nije toliko velika koliko šteta koja je pričinjena mnogima. Takvo je mišljenje Otaca o našem savladavanju slabosti.
28. Ustanovljeno je da se u crkvi moraju očuvati najstroža bogobojažljivost i red. Neka se oni očuvaju i u trpezariji. Boravak u trpezariji radi okrepe hranom mora biti svojevrstan nastavak bogoslužja. Braća koja hrane tijelo razumno se zadovoljavajući ponuđenim jelima moraju istovremeno hraniti i dušu, i to riječju Božjom, koja se čita u vrijeme objeda. Zbog toga se u trpezariji mora očuvati duboka tišina. Ako bude potrebno da se nešto kaže, onda to treba učiniti tiho i kratko, kako ne bi ometalo slušanje čitanja.[16]
29. Sva braća su dužna da se hrane u zajedničkoj trpezariji a ne u svojim sobama ili ćelijama, izuzev bolesnika kojima je dozvoljena upotreba hrane u ćelijama, ali ne drugačije nego sa znanjem i dopuštenjem nadstojnika. Trudi se da učestvuješ u zajedničkoj trpezi, ne izbjegavaj je uslijed nekog nevažnog razloga koji nosi masku opravdanja, i pravovremeno ćeš sagledati posebnu duševnu korist koju donosi stalno učešće u zajedničkoj trpezi.
30. U pogledu količine, upotreba hrane, kako u trpezariji tako i u sobama, mora biti najrazboritija. Trebalo bi da početnici uzimaju hranu gotovo do sitosti ali ne i do zasićenja. Post, koji je kasnije toliko koristan za redovnika, za početnika mora biti umjeren.[17] Ukoliko početnik ne bude uzimao hranu izvan trpezarije, onda će za njega takav post biti sasvim zadovoljavajući. Uzimanje hrane u trpezariji u količini koja će ga gotovo zasititi za početnika je nužno zato, što je ponekad obavezan da izvršava i teške poslušnosti i da, uslijed toga, ne bi prekomjerno oslabile njegove tjelesne snage. Za njihovo potrebno slabljenje bit će dovoljan kvaliteta i količina samostanske trpezarijske hrane. Strasti početnika ne umanjuju se prekomjernim postom nego ispovijedanjem grešnih pomisli, radom i udaljavanjem od slobodnog obraćanja bližnjima.
31. Iako crkveni Ustav dopušta upotrebu vina na trpezi, ono je dopušteno samo starim podvižnicima kojima je nužno i korisno. Za mlade je vino štetno. Bez obzira na to što se u nekim samostanima ono nudi na trpezi, za mlade je iz tog razloga veoma korisno da se potpuno uzdržavaju od vina. ''Pohvalno je za redovnika da se uzdržava od vina'', rekao je veliki i sveti Simeon Čudotvorac. ''Ukoliko je uslijed tjelesne slabosti redovnik prinuđen da pije vino, onda neka ga pije u malim količinama''.[18] Bogougodni Pimen Veliki je rekao: ''Nipošto ne bi trebalo da redovnici piju vino''.[19] ''Neka mladost ne omiriše vino'', rekao je bogougodni Marko Podvižnik.[20]
32. U sobama ili ćelijama bi se trebalo baviti duše-korisnim čitanjem i radom ruku koje neće pobuđivati pristranost prema samome sebi. U protivnom će se sva tvoja pažnja usmjeriti za radom ruku prema kojem osjećaš pristranost, a Bog i tvoje spasenje postat će ti strani. Svjetovne knjige, a utoliko prije one koje će naštetiti moralu nipošto ne treba čitati, niti ih treba držati u sobi ili ćeliji.
33. Početnici ne smiju u sobe ili ćelije unositi svjetovne ukrase[21], odnosno razne predmete koji služe udobnosti i raskoši. Ukrašavanje sobe privlači um i srce početnika i na taj način ih udaljuje od Boga. Osim toga, ono podstiče maštu, koja ometa duhovni napredak. Najbolji ukras redovničke ćelije bit će odabrana biblioteka, koju moraju činiti Sveto Pismo i spisi svetih Otaca o redovničkom životu. ''Moramo posjedovati kršćanske knjige, jer će nas i sam pogled na njih odvratiti od grijeha i pokrenuti na kreposti ili vrlinu'', rekao je sveti Epifanije Kiparski.[22] Svete knjige moraju se dostojanstveno održavati, uz odavanje počasti Duhu Svetom koji u njima živi. Oni starci, koji su bili poznati po osobitoj pobožnosti i duhovnom napretku, postavljali su Novi Zavjet pored svetih ikona.[23]
34. Početnicima se zabranjuje da u sobe ili ćelije primaju žene, čak i ako su im najbliže rođakinje. Za prijem rođaka i poznanika muškog pola početnici neizostavno moraju tražiti dozvolu od nadstojnika.
35. Početnici ne bi trebalo da se čuvaju samo od primanja svjetovnjaka u sobe nego i od nepravovremenog odlazaka u ćelije jedni drugima. Nepravovremene posjete jednih drugima početnicima služe kao povod za mudrovanje, šale i odvažnost. Na taj način se iz srca početnika iskorjenjuje strah Božji i blagonaklonost prema redovničkom životu, a pobuđuje snažno djelovanje strasti, prvenstveno malodušja ili čamotinje, srdžbe i bludne strasti. Iz tog razloga je veliki starac, Simeon Pobožni, zapovjedio svom učeniku, Simeonu Novom Bogoslovu da se prilikom stupanja u samostan odrekne svakog poznanstva izvan i unutar samostana. Brižljivo ispunjavajući zapovijedi starca, ovaj učenik je ubrzo dostigao visok stupanj duhovnog napretka.[24]
36. Početniče! Često posjećuj sobu ili ćeliju svog duhovnika ili svog starca, radi duhovne pouke i ispovijedanja svojih grijeha i grešnih pomisli. Blažen si ako si našao upućenog, iskusnog i dobronamjernog starca. U naša vremena, zadovoljavajući učitelj je najveća rijetkost. Onu sobu ili ćeliju, u kojoj slušaš riječ Božju što te oživotvoruje, smatraj za svetinju.[25] Ako samostan nema zadovoljavajućeg učitelja, češće ispovijedaj svoja sagrješenja duhovnom ocu a pouke ćeš crpsti iz Evanđelja i knjiga koje su sveti Oci napisali o podvižništvu. Tvoja soba ili ćelija će za tebe postati pristanište i utočište od misaonih i bura iz srca.
37. U sobi ili ćeliji nipošto ne bi trebalo čuvati neku hranu ili neke slatkiše, a posebno ne napitke. U samostan ne stupamo zato da bi se uveseljavali ispunjavanjem tjelesnih želja, niti zbog zemaljskih radosti i utjeha! U samostan stupamo zato da bi se posredstvom istinskog obraćenja, neprekinutog razonodom i veseljem, pomirili s Bogom i od Njega dobili neprocjenjivi dar spasenja.
38. Ukoliko mogućnosti to dopuštaju, odjeća treba da je jednostavna, ali dolična i uredna, kakvu zahtijevaju običaji i položaj samostana u njegovom odnosu prema braći svjetovnjacima koji ga posjećuju a koje, međutim, može da sablazni raskošna i neuredna odjeća. Ne treba nositi podrasnike u boji, niti pod rasom treba nositi postavu u boji, jer takva odjeća ne pristaje onima koji oplakuju svoju umrlu dušu! Njima pristaje crna odjeća, koju ljudi oblače kao znak svoje najdublje žalosti. Početnik mora ispuniti ovo pravilo, jer se njegova duša svojim stanjem mora oblikovati stanju njegovog tijela. Kad je ukrašen raskošnom i blistavom odjećom, on nije u stanju da sačuva osjećanje obraćenja. Zbog raskošne odjeće, u početniku se javlja slavoljublje i ozlojeđenost, a njegovo tijelo oživljava za bludna osjećanja i pokrete.[26] Ne dolikuje grešniku da nosi lijepu odjeću, jer će u tom slučaju biti sličan okrečenom i pozlaćenom grobu koji je izvana svijetao i bogat, dok iznutra krije smradni leš.
39. Starijima se mora izraziti poštovanje, dok će se od jeromonaha pobožno i s vjerom uzimati blagoslov. To poštovanje treba pokazati na osnovu dužnosti i ljubavi a ne na osnovu ugađanja čovjeku ili neke slične pobude ovoga svijeta, koja je strana redovničkom raspoloženju i duhu Crkve.
40. Prilikom uzajamnog susreta, braća su dužna da se s poštovanjem naklone jedan drugom, poštujući u bližnjem lice Božje, lice samog Krista (vidi Mt 25,40).
41. Mladi moraju težiti tome da sve ljube podjednako, čuvajući se od isključive ljubavi prema nekom vršnjaku ili svjetovnom poznaniku kao od đavlove zamke. Takva ljubav kod mladih nije ništa drugo nego pristranost koju oni ne razumiju a koja ih neosporno odvaja od njihovih obaveza prema Bogu.[27]
42. Prilikom uzajamnog pozdravljanja, mora se paziti na čulo dodira, i to u takvoj mjeri da brata nipošto ne treba uzimati za ruku. Isto tako, treba se kloniti i ostalih pozdrava koji ne dolikuju svetoj redovničkoj obitelji. Na takvu opreznost strogo se motrilo u drevnim samostanima. U egipatskim obiteljima, najboljim u kršćanskom svijetu, prekršioci ovog pravila bivali su izloženi javnom samostanskom kažnjavanju. O tome pripovijeda bogougodni Ivan Kasijan.[28]
43. Poznanstva s lijenim bratom treba se čuvati kao najveće opasnosti, ali ne zato da bi ga osuđivali, ne! Tome postoji drugi razlog jer ništa se ne privezuje tako lako i ništa nije toliko zarazno kao slabost nekog brata. Apostol Pavao je zapovjedio: Zapovijedamo vam pak, braćo, u ime Gospodina našega Isusa Krista, da se klonite od svakoga brata koji živi neuredno, a ne po predaji koju primiše od nas (2 Sol 2,6). Ne miješajte se s nekim koji se brat zove ako je bludnik, ili koristoljubac, ili idolopoklonik, ili klevetnik, ili pijanica, ili otimač; s takvim zajedno i da ne jedete (1 Kor 5,11). Zašto? Zato što, kaže isti Apostol, zli razgovori kvare dobre običaje (1 Kor 15,33). Da li ti je pijanac blizak poznanik? Znaj da ćeš se u njegovom društvu i ti naviknuti na opijanje. Da li često pričaš s bludnikom? Znaj da će on i u tebe preliti svoja sladostrasna osjećanja. Tvoji prijatelji i bliski poznanici treba da budu oni čiji je jedini cilj da ugode Bogu. Tako je postupao i sveti prorok David, koji o sebi kaže: Prohodah u ne zlobi srca moga, posred doma moga; međutim, bez obzira na tu ne zlobu, činitelje prijestupa zamrzih bogougodnom mržnjom koja se sastoji u udaljavanju od njih: Onoga koji tajno kleveće bližnjega svojega, toga izgonih; s oholim okom i s ne sitim srcem, s njima ne jedoh. Oči su moje na vjernima zemlje, da ih posadim zajedno sa mnom; koji hodi putem neporočnim, taj mi služaše. Ne življaše usred doma moga koji čini oholost; koji govori nepravdu, taj ne bijaše prav pred očima mojim (Ps 100,27). Meni su veoma cijenjeni prijatelji tvoji, Bože (Ps 138,17). Bogougodni Pimen Veliki je govorio: ''Zaključak svih pouka redovniku početniku je slijedeći: ''Kloni se loše zajednice (poznanstva, prijateljstva) i drži se dobre zajednice''.[29]

44. Po samostanu ne bi trebalo hodati otkrivene glave, jer to znači narušavanje smjernosti i bogobojažljivosti. Osim toga, ne treba sebi dozvoliti uzvike, nedolične i prekomjerno slobodne tjelesne pokrete. Time se narušavaju unutrašnje ustrojstvo početnika, samostanski poredak i spokojstvo bratstva, dok svjetovnjaci, koji posjećuju samostan, padaju u sablazan.
45. Ne treba ići nigdje izvan samostanskog posjeda, ukoliko se prethodno ne dobije dozvola od starješina.
46. Neka prilikom izlaska[30] nitko ne bude sam i neka ih uvijek neizostavno bude dvojica ili trojica. Takva odluka je postojala kako u starim tako i u novijim, dobro ustrojenim svetim obiteljima. Time se sprječavaju mnoge sablazni, pa čak i padovi. Teško jednome (Prop 4,10) ako ga privuče neka sablazan, a nema drugoga da ga zaustavi. Naprotiv, onog brata kojem pomaže drugi brat, Sveto Pismo uspoređuje s čvrstom i visokim gradom (vidi Izr 8,19).
47. Ne čeznite za posjetom gradu, ne čeznite za posjetom naseljima svjetovnjaka! Kako da duši mladog redovnika ili početnika, koji želi da na sebe prihvati redovničke zavjete, ne naškodi često gledanje sablazni i miješanje sa sablaznima za koje je njegovo srce još uvijek živo, kojima se ono naslađuje i koje ga privlače? Da se srce ne naslađuje svjetovnim sablaznima, one ga ne bi ni privlačile. Redovnik koji osjeća težnju za čestim izlaženjem iz samostana ranjen je đavlovom strijelom. Redovnik koji slijedi bolesnu težnju srca da često napušta samostan i da luta među svjetovnim sablaznima dobrovoljno je prihvatio otrovnu strijelu koju je na njega pustio đavao. On je dozvolio otrovu da se razlije po njegovoj duši i da je zatruje. Početnika koji se predaje lutanju treba smatrati nesposobnim za redovnički život i blagovremeno udaljiti iz samostana. Što se tiče redovnika koji se prepušta lutanju, treba smatrati da je izdao Boga, svoju savjest i redovničke zavjete. Takvom redovniku ništa nije sveto. On smatra da su mu dozvoljeni i najpodliji postupci, svako bezakonje i zlodjelo, budući da ga je privukla i pomračila strast ljubavi prema svijetu koja u sebi sadrži služenje svim strastima. U odnosu na takvog redovnika potrebna je posebna predostrožnost, jer se on neće ustručavati da posredstvom svojih nepotrebnih veza u svijetu nanese svako moguće zlo obitelji ne bi li opravdao svoje ponašanje i odbio svaki pokušaj da se obuzda njegovo razuzdano ponašanje.
48. Sve zavisi od navike. Ako budemo povlađivali samima sebi, steći ćemo rđavu naviku koja će nad nama gospodariti kao surovi gospodar nad svojim slugama. Ako primoramo same sebe, steći ćemo dobru naviku koja će djelovati u nama kao blagotvorno prirodno svojstvo. Izaberi ono što ti je od koristi i tome se i nauči, a navika će ono, što je od koristi, učiniti ugodnim. Primorajmo sebe da steknemo dobru naviku strpljivog obitavanja u samostanu iz kojeg ćemo izlaziti samo u slučaju krajnje potrebe, boraveći izvan njega što je moguće kraće i vraćajući se u njega što je moguće brže. Glava redovništva, bogougodni Antonije Veliki je rekao: ''Kao što umiru ribe koje ostaju na kopnu, tako i redovnik, koji boravi među svjetovnjacima, izvan svoje sobe ili ćelije, gubi sklonost k usamljenosti. Kao što riba teži da se vrati u more, tako smo i mi dužni da težimo svojoj ćeliji da ne bi, boraveći dugo izvan nje, zaboravili na unutrašnje stražarenje''.[31] Navika obitavanja u samostanu lako će u nama stvoriti i drugu, još bolju naviku, odnosno naviku obitavanja u svojoj sobi. Tada će nas milosrdni Gospodin dovesti i do svete navike življenja u samome sebi.
49. Oni koji čuvaju razborito šutljivost, koji stražare nad vidom i dodirom, koji se klone osobite ljubavi prema bilo kome od braće ili od svjetovnjaka, koji se udaljuju od svjetovnih stvari, od slobodnog obraćanja i od svega što narušava skromnost i pobožnost, ubrzo će u sebi osjetiti onu umrtvljenost iz koje isijava život (vidi 2 Kor 4,10). Naprotiv, oni koji se predaju rasijanosti, koji ne bdiju nad sobom i dopuštaju sebi pristranost i slobodno obraćanje, nikad neće dostići ništa duhovno, makar i čitavo stoljeće proveli u samostanu.
50. Svaki od braće obavezan je da svakodnevno pristupi čudotvornoj ikoni ili svetim moćima koji se nalaze u samostanu. Pristupiti se mora uz tri pobožna poklona i uz srčanu molitvu za to, da sveti pomognu da se redovnička bitka okonča u slavu Božju i na spasenje duše. Što se tiče ova tri poklona, dva treba načiniti prije cjelivanja ikone ili moći, a jedan nakon cjelivanja. Tako postupaju pobožni redovnici u svim samostanima u kojima se nalaze svete čudotvorne ikone ili svete moći. Ikonama ili moćima redovnici obično pristupaju nakon jutrenja ili nakon večernje ili pak nakon večernjeg pravila.

NAPOMENE:

1. Sveti Ivan Klimak ili Ljestvičar, Ljestvica, 1. pouka.

2. Vidi Ljestvicu, 1. pouku

3. Vidi Ljestvicu, 4. pouku.

4. Knjiga 4, glave 8. i 9.

5. Tako se u mnogim spisima svetih Otaca naziva redovništvo: u Riječi o rasuđivanju bogougodnog Ivana Kasijana, Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju, u Poukama oca Doroteja, u Riječima bogougodnog Simeona Novog Bogoslova, itd.

6. Ljestvica, podnaslov 28. pouke

7. Crkveni ustav, 37. glava i Ljestvica, 19. pouka

8. Ljestvica, 28. pouka.

9. Bogougodni Pimen Veliki, Alfavitni Paterik (Otačnik).

10. Polijelejni praznik – praznik na koji se tokom jutrenja pjeva polijelej, odnosno onaj dio prazničnog jutrenja koji počinje pjevanjem 134. i 135. psalma: Hvalite ime Gospodinovo i ispovijedajte Gospodina, i produžava se do početka kanona. Ovo pjevanje je nazvano polijelejem zato što se u vrijeme pjevanja ''Hvalite'' u crkvi pale kandila i svijećnjaci (prim. prev.).

11. U drevnim samostanima, od čitatelja se zahtijevala brižljiva točnost pri čitanju. Bogougodni Ivan Kasijan, 2. knjiga, 11. glava. Čitatelj je zbog greške prilikom čitanja bivao izložen epitimiji ili kazni. Bogougodni Kasijan, 4. knjiga, 16. glava

12. Crkveni ustav, 27. glava.

13. Crkveni ustav, 29. glava.

14. Bogougodni otac Dorotej, 3. pouka, O savjesti.

15. Bogougodni Nil Sorski, 5. riječ, poglavlje o jelu i piću.

16. Crkveni ustav, 35. glava.

17. Vrlo korisna poglavlja bogougodnog Grigorija Sinaita, gl. 18, Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

18. Crkveni ustav, 35. glava.

19. Isto; također i u Alfavitnom Pateriku (Otačniku).

20. Poslanica redovniku Nikolaju.

21. Samostanski izraz; pod ''ćelijskim mšeloimstvom'' podrazumijeva se ukrašavanje sobe ili ćelije svjetovnim knjigama i ukrasima koji odvlače pažnju redovnika.

22. Alfavitni Paterik

23. Onaj, koji je pisao ova pravila, kao početnik je posjećivao najiskusnije starce i zapazio ovaj, hvale vrijedan, običaj.

24. Životopis bogougodnog Simeona Novog Bogoslova, rukopis. Postoji i štampano izdanje ovog životopisa, koji je objavila Optina pustinja.

25. 4. pouka oca Doroteja – O strahu Božjem.

26. Izreka bogougodnog Izaije Otšelnika. Alfavitni Paterik.

27. 8. riječ svetog Izaka Sirijskog i 125. glava bogougodnog Simeona Novog Bogoslova; Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

28. 4. knjiga, 10. i 11. glava.

29. Alfavitni paterik.

30. Doslovno: šetnje (prim. prev.).

31. Alfavitni Paterik i Nezaboravna kazivanja o podvižništvu svetih i blaženih Otaca, poglavlje 10.

ZAKLJUČAK

Očuvanje gore navedenih pravila može dovesti u red izvanjsko ponašanje redovnika i naučiti ga postojanoj pobožnosti i stražarenju nad sobom.[1] Onaj, koji je svoje izvanjsko ponašanje doveo u red sličan je dobro obrađenoj posudi, bez pukotina. U takvu posudu može se položiti skupocjeno miro, i to sa uvjerenjem da će se miro u cjelini sačuvati. Redovnik koji je doveo u red svoje navike biva sposoban za duševno djelovanje, koje se u potpunosti održava uređenim tjelesnim navikama. Naprotiv, ono se ni na koji način ne može zadržati u redovniku nesređenog izvanjskog ponašanja. Na početku 56. pouke sv. Izak Sirijski kaže: ''Tjelesno djelovanje prethodi duševnom, kao što je i kod Adama stvaranje tijela prethodilo udahnuće duše. Tko nije stekao tjelesno djelovanje ne može imati ni duševno, jer se ovo drugo, kao klas pšeničnog zrna, rađa iz ovog prvog, a tko ne posjeduje duševno djelovanje lišen je i duhovnih darova''. Ovaj bogougodni otac u 46. pouci kaže: ''Vidio sam mnoge i divne oce koji su se, više nego o bilo čemu drugom, brinuli o sređenosti čuvstava i tjelesnim navikama jer iz takve sređenosti rađa se sređenost u pomislima. Čovjeku se događa puno toga što je protivno njegovoj volji i što ga prisiljava da naruši granice koje je sebi postavio. Ukoliko ne bi stalno stražario nad čulima, onda on, u takvim slučajevima, tokom dugog vremena ne bi mogao da se vrati u sebe i da nađe svoje prethodno, mirno ustrojstvo''. U 89. pouci kaže: ''U prisustvu svojih drugova ponašaj se pobožno jer kada budeš tako postupao, bit ćeš od koristi i sebi i njima, jer duša često pod izgovorom ljubavi zbacuje uzdu opreznosti. Čuvaj se razgovora, jer oni nisu uvijek korisni. Na zborovima daj prednost šutnji, jer će te ona sačuvati od velike štete. Utrobu nadziri više nego gledanje, jer je svoja unutrašnja bitka lakša od izvanjske. Nemoj vjerovati, brate, da se unutrašnje pomisli mogu napustiti bez dovođenja tijela u dobro i dolično ustrojstvo. Plaši se loših navika više nego demona''.
Kada je sv. Vasilije Veliki stigao u Antiohiju, filozof Livanije, učitelj Antiohijskog univerziteta i njegov prijatelj s univerziteta u Atini, zamolio ga je da pouči njegove mlade slušaoce. Sveti Vasilije je to i prihvatio. Kazavši im da čuvaju čistoću tijela i duše, on ih je iscrpno poučio i pravilima izvanjskog ponašanja. Zapovjedio im je da koračaju smjerno, da ne govore glasno, da u razgovorima sačuvaju odmjerenost, da pobožno upotrebljavaju hranu i piće, da u prisustvu starijih šute, da pažljivo slušaju mudre, da budu poslušni starješinama, da prema sebi jednakima i manjima od sebe gaje ne licemjernu ljubav, da se klone zlih, zaraženih strastima i onih, koji su skloni da ugađaju tijelu, da ne govore mnogo, da brižljivo sabiru znanje, da ne govore prije nego što rasude o onome o čemu će govoriti, da ne govore puno, da ne budu uvijek spremni na smijeh, da se ukrase skromnošću, itd. Mudri Vasilije je mladima dao pouku koja se u najvećoj mjeri odnosi na izvanjsko ponašanje, znajući da će se dobro ponašanje s tijela brzo prenijeti i na dušu i da će dobro ustrojstvo tijela uskoro dovesti i do dobrog ustrojstva duše.[2]
Posebnu pažnju treba obratiti na odvikavanje od slobodnog obraćanja ljudima, koje se toliko odobrava i koje je toliko omiljeno u svjetovnim zajednicama. U naše vrijeme puno je onih koji, naviknuti na slobodno obraćanje u svjetovnom životu, tu naviku zadržavaju i u samostanu. Drugi nastoje da je zadobiju tek kad stupe u samostan, nalazeći u njoj nešto osobito privlačno. Štetne posljedice slobodnog obraćanja ne zapažaju se prilikom razonode, prilikom ne stražarenja nad sobom i pri različitom djelovanju bezbrojnih sablazni. One su, međutim, pogubne za redovnika. Sveti Oci oštro govore protiv slobodnog obraćanja, koje oni nazivaju drskošću. Jednom je kod bogougodnog Agatona, koji se među ocima egipatskog skita odlikovao osobitim darom rasuđivanja, došao neki brat i rekao: ''Namjeravam da živim među braćom. Reci mi, kako da živim meću vama''? Starac je odgovorio: ''Za sve vrijeme življenja s njima ponašaj se onako, kao prvog dana svog dolaska. Tokom čitavog svog života sačuvaj tuđinovanje tj. u obitelji se ponašaj kao tuđin i pridošlica a ne kao žitelj i član zajednice, i ne dopuštaj sebi slobodno obraćanje ili drskost''. Otac Makarije[3], koji se tu zadesio, upitao je slijedeće: ''Kakav značaj ima ta drskost ili slobodno obraćanje''? Starac je odgovorio: ''Drskost je slična velikoj žezi. Kad ona nastupi, svi bježe od nje, a plodovi na drveću se suše''. Otac Makarije je na to rekao: ''Zar je drskost toliko štetna''?' Otac Agaton je odgovorio: ''Ne postoji ljuća strast od drskosti. Ona je roditeljica svih ostalih strasti a podvižnik se mora uzdržavati od slobodnog obraćanja''.[4] Navodeći u jednoj od svojih pouka riječi oca Agatona, otac Dorotej kaže: ''Vrlo je dobro i vrlo razborito govorio starac, kada je drskost nazvao majkom svih strasti. Ona i je njihova mati, jer iz duše izgoni strah Božji''. Ako je strah Gospodinov mržnja na zlo (na nepravdu) (Izr 8,13), onda je nesumnjivo da je svako zlo tamo, gdje nema straha Gospodnjeg. Drskost se pokazuje na različite načine: ona se može izraziti i riječima, i tjelesnim radnjama, i samim pogledom. S drskosti se prelazi na mudrovanje, na razgovore o svjetovnim i šaljivim stvarima, koje pobuđuju nedoličan smijeh. U drskost se ubraja i nepotrebno doticanje bližnjeg, i pružanje ruke k njegovim ustima da bi se zaustavio njegov govor ili smijeh, i dopuštanje sebi da se nešto otme iz ruke bližnjeg ili da se on (bližnji) odgurne, i dopuštanje sebi da se bližnji bestidno pogleda. Sve se to ubraja u drskost i potiče otuda, što čovjek u duši nema straha Božjeg. Iz takvog stanja se postepeno može preći na potpuni nemar prema sebi. Iz tog razloga je Bog, dajući zapovijedi koje čine zakon Mojsijev, rekao: Neka ga se boji sve sjeme Izrelovo (Ps 21,24).[5] Bez bogobojažljivosti nije moguće niti istinsko bogopoštovanje, niti istinsko očuvanje zapovijedi.
Drzak postupak ponekad izražava posve bezbožnu zamisao i zalog srca. Juda Iškariotski se već bio dogovorio sa Sinedrionom da izda Gospodina, da bi zatim, zajedno s ostalim apostolima, bestidno prisustvovao Tajnoj večeri. On se nije ustručavao da zajedno sa svojim Učiteljem i Gospodinom ispruži svoju ruku prema posudi sa solju i da uzme sol. Na taj, prividno nevažan postupak, Gospodin je ukazao kao na znamenje izdajnika (vidi Mt 26,23).
Slobodno obraćanje često je pokrenuto ugađanjem čovjeku, dvoličnošću i slabošću moralnih pravila i volje. Štiteći od tih načela slobodnog obraćanja, bogougodni Barsanufije Veliki i njegov učenik Ivan Prorok kažu: ''Zadobij čvrstinu, i ona će od tebe udaljiti slobodu u obraćanju bližnjima, koja je izvor svakog zla u čovjeku''.[6] Ako hoćeš da se izbaviš od sramnih strasti, nikome se ne obraćaj slobodno, a posebno ne onima, kojima se tvoje srce priklanja u strasti požude. Kroz to ćeš se osloboditi i slavoljublja, jer se slavoljublju pridružuje ugađanje čovjeku, a ugađanju čovjeku slobodno obraćanje, koje je majka svih strasti''.[7] ''Kloni se drskosti kao smrti''.[8]
Svima je očigledno i razumljivo da slobodno obraćanje, koje vrlo lako i često prelazi u najveću drskost i bezobzirnost, biva uzrok svađe, srdžbe i zlopamćenja. Nije, međutim, svima poznato i razumljivo da slobodno obraćanje rasplamsava i najsnažniju bludnu strast. Neka ona ljubljena braća, koja su započela nevidljivu mučeničku bitku i prihvatila da se bore sa strastima tijela i duha, znaju da će ih pobijediti milošću Božjom koja osjenjuje napore podvižnika i da će za svoju pobjedu dobiti vijenac spasenja iz ruke Kristove. Uopće, trebalo bi reći da redovnik podliježe sasvim drukčijim zakonima nego svjetovnjak i da mu je nužno posve strogo stražarenje nad sobom, stalna opreznost i stalno nepovjerenje prema vlastitom umu, srcu i tijelu. Svjetovnjak se može usporediti s poljskim, a redovnik s cvijetom iz staklenika. U polju se ne mogu vidjeti tako lijepi i dragocjeni cvjetovi, kakvi se viđaju u staklenicima. Zbog toga je cvijeću iz staklenika potrebna posebna njega jer ono ne trpi nepogode, budući da mu može naštetiti i beznačajna svježina. Poljskom cvijeću, međutim, nije potrebna takva njega i nadzor. Ono raste na slobodi i lako podnosi zračne promjene. Svi sveti Oci zapovijedaju redovnicima da posve strogo stražare nad sobom, da posve strogo čuvaju sami sebe. Čak i ona okolnost koja je prividno zanemariva može za redovnika da bude uzrok velikog iskušenja, pa i samog pada. Kao što je nesretno iskustvo pokazalo, jedan neoprezan dodir ili zanemariv pogled iznenada su u redovniku izmijenili njegovo cjelokupno raspoloženje, srčana zalaganja, pa i sam način mišljenja. Potrebno je čuvati i opet čuvati samoga sebe. Gore spomenuti bogougodni Agaton je govorio: ''Ni u jednoj kreposti ili vrlini ne može se napredovati bez najvećeg stražarenja nad sobom''.[9] Počev od samog njihovog stupanja u samostan, sva pažnja početnika mora se obratiti na to da se ograde bogobojažljivim navikama i običajima. Oni se tome moraju poučavati i moraju uložiti najusrdniji napor da ih zadobiju, čak i ako to bude zahtijevalo značajan trud. Dobra navika, koja je u mladosti zadobivena uz veliki trud, kasnije postaje prirodna osobina i svuda prati onoga, koji ju je stekao. Onaj, koji se ogradio dobrim tjelesnim navikama, može u dobroj nadi da sabire duhovno bogatstvo, ono će biti u cjelini sačuvano jer će sa svih strana biti ograđeno dobrim tjelesnim navikama. Naprotiv, loša navika je u stanju da za najkraće vrijeme oduzme cijelo duhovno bogatstvo sabirano tokom dugog vremenskog perioda i uz najnaporniji podvig i gubitak zdravlja i snage, tako da će novo sabiranje bogatstva već biti krajnje teško. Poseban uzrok tih duševnih bolesti je navika slobodnog obraćanja i često odvajanje od samostana i ćelije, koje je s njom povezano. Braćo! Molit ćemo Gospodina, i s tom molitvom sjedinit ćemo i vlastito nastojanje, da nas pouči bogobojažljivosti koju je On zapovjedio, da postavi stražu ustima našim (Ps 140,3) i ostalim udovima, isto kao i našim čulima, jer će ona, ukoliko se ne budu čuvala, postati vrata otvorena za grijeh, koji kroz njih ulazi u dušu i ubija je. Amen!

NAPOMENE:

1. Očigledno je da se ta pravila, u svojim suštinskim načelima, moraju sačuvati u nepromijenjenom obliku, budući da u sebi sadrže odluke Apostola i svetih Otaca i da pripadaju moralnoj Predaji Crkve. Isto tako, očigledno je da se u sitnim pojedinostima, koje se odnose na izvanjski poredak, ona moraju primijeniti u skladu s zahtjevima i položajem svakog samostana.

2. Četij Minej, žitije Sv. Vasilija Velikog, 1. januar

3. To nije Makarije Veliki, nego drugi, kasniji redovnik ovog skita.

4. Alfavitni Paterik i Nezaboravna kazivanja o podvižništvu svetih i blaženih Otaca.

5. U izvornom tekstu navodi se da ovaj starozavjetni stih pripada 3. knjizi Mojsijevoj – Levitskoj, i očigledno da je riječ o pogrešno navedenom citatu (prim. prev.).

6. Bogougodni Barsanufije i Ivan, Rukovođenje k duhovnom životu, odgovori na 256. i 258. pitanje.

7. Isto.

8. 9. pouka Sv. Isaaka Sirijskog.

9. Alfavitni Paterik i Nezaboravna kazivanja…, poglavlje o ocu Agatonu.

Duševno djelovanje je čovjeku urođeno i predstavlja njegov neraskidivi dio

Čovjek ne bi mogao da živi bez misli i osjećaja. Misli i osjećaji služe kao znak da je čovjek živ. Ukoliko bi se to u bilo kom trenutku prekinulo, to bi istovremeno značilo i prekid čovjekovog života, čovjekovog postojanja. Život se ni na trenutak ne prekida, tako i um ni u jednom trenutku ne prestaje da rađa misli, kao što i srce ni za trenutak ne prestaje da rađa osjećaje. Duši je urođeno da stalno djeluje. Zato je neizbježna obaveza svakoga, tko stupi u samostan, da svojoj duši zada neko bogougodno djelo. Sveti Oci su takvo djelovanje nazvali duševnim djelovanjem, umnim poduhvatom, nadziranjem uma, čuvanjem srca, razumnošću, pažnjom i sl.[1]
Kao što je nakon stvaranja tijela u njega odmah bila udahnuta duša, tako je i za redovnika početnika nužno da, nakon što dobije pravila izvanjskog ponašanja, bez oklijevanja prihvati bogougodno duševno djelovanje. Kao što duša oživljava tijelo, tako i bogougodno duševno djelovanje oživljava bogobojažljivo izvanjsko ponašanje. Tijelo bez duše je mrtvo jer čim ga ona napusti, ono počinje da se raspada i da iz sebe širi neugodan miris. Pobožno izvanjsko ponašanje, lišeno bogobojažljivog usmjerenja i vježbanja duše, najprije neće donijeti duhovni plod, a zatim će biti zaraženo slavoljubljem, uznositošću, licemjerjem, ugađanjem čovjeku i drugim pogubnim, teško uočljivim i neprimjetnim duševnim strastima. Duševne strasti vrlo brzo narastaju i jačaju pod pokrovom izvanjske bogobojažljivosti, u slučaju da ona nije oživotvorena istinskom pobožnošću. Naslađujući se svojom izvanjskom bogobojažljivošću, čovjek od nje neprimjetno prelazi na licemjerstvo. Licemjerstvo se dopada oslijepljenom svijetu i privlači pohvalu, uvažavanje i povjerenje ljudi[2], odvlači redovnika od križnog puta i ustrojava mu najugodniji, zemaljski i tjelesni položaj. Kada licemjerstvo na taj način obaspe dobročinstvima svog poslenika, on s jedne strane vidi svoj dobitak, a s druge patnje i progone od svijeta kakvima biva izložen istinski podvižnik pobožnosti. Zbog toga se sve više i više trudi da uznapreduje u licemjerstvu i ugađanju čovjeku. Potpuni napredak u licemjerstvu obrazuje farizeja koji se pridržava ubojite riječi zakona ali odbacuje njegov oživotvorujući duh. Iako stalno govori o Bogu i kreposti, farizeju su potpuno strani i Bog i krepost ili vrlina. Da bi udovoljio svom slavoljublju, spreman je i sposoban za svako zlodjelo, za svaki nizak postupak. To je prirodan tok i plod. Duša ne može biti bez stalnog vježbanja jer ako joj se ne da bogougodno vježbanje, ona će se stalno uvježbavati u onim mislima i osjećajima koja se rađaju u njoj samoj, odnosno, ona će u sebi razvijati vlastiti pad, i razvijat će laž i zlo kojima je zaražena. Čovjek mora poduzeti blagovremene mjere kako ne bi postao farizej i kako zbog trenutnog naslađivanja ovozemaljskim povlasticama i pohvalama ne bi izgubio spasenje i blaženstvo u vječnosti. Naše srce je slabo i lako može da ga privuče porok prikriven dopadljivom maskom. Mjere protiv farizejstva poduzet će onaj koji se prilikom stupanja u samostan bez oklijevanja pobrine da sebi omogući pravilno duševno djelovanje.
Iz toga što um stalno rađa misli, a srce osjećaje, vidi se i djelovanje koje redovnik mora da ponudi svojoj duši. Umu se mora pružiti vježbanje u bogougodnim mislima, a srcu vježbanje u bogougodnim osjećajima. Drugim riječima, nužno je da um i srce prihvate i usvoje Evanđelje. Onome, koji želi da zadobije spasonosno duševno djelovanje, kao pomoć nudimo slijedeće savjete, preuzete iz Svetog Pisma i djela svetih Otaca.

NAPOMENE:

1. Pouka Nikifora Isihaste, Dobrotoljublje, 2. tom, u ruskom izdanju.

2. ''One, koji su licemjerni u krepostima ili vrlinama i koji ovčjom kožom svog izvanjskog izgleda pokazuju jedno, dok su u suštini i po unutrašnjem čovjeku nešto drugo, koji su ispunjeni svakom nepravdom, zavišću, ljubomorom i zlo-smradnim strastima, kao svete i bestrasne poštuju mnogi čije duhovno oko nije očišćeno i koji ne mogu da ih prepoznaju po njihovim plodovima. One, međutim, koji žive u bogobojažljivosti, vrlini i prostoti srca i koji su uistinu sveti, smatraju kao obične ljude, ne obraćaju na njih pažnju, preziru ih i smatraju beznačajnim. Takvi ljudi onoga koji puno priča i koji ljubi slavu proglašavaju za učenog i duhovnog, dok šutljivog, koji se kloni ispraznih riječi, smatraju neznalicom i nijemim. Umišljeni i bolesni od đavlove oholosti odvraćaju se od onog koji govori Duhom Svetim kao od umišljenog i oholog, i više se plaše njegovih riječi nego što njima bivaju dirnuti. Naprotiv, mnogo hvale i prihvaćaju one što oštroumno govore od svoje učenosti ili od utrobe (pod utrobom treba podrazumijevati tjelesno stanje) i koji kleveću svoje vlastito spasenje''. Bogougodni Simeon Novi Bogoslov, gl. 70,71 i 72, Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju

GLAVA PRVA

O izučavanju evanđeoskih zapovijedi i o životu po evanđeoskim zapovijedima

Počev od samog svog stupanja u samostan, redovnik je dužan da se sa svom mogućom brižljivošću i pažnjom bavi čitanjem svetog Evanđelja i da ga izučava tako, da mu Evanđelje uvijek bude na umu. Tako će on na svakom svom moralnom koraku, za svaki svoj postupak i za svaku svoju pomisao na umu imati spremnu evanđeosku pouku. To je naslijeđe samog Spasitelja, i ono je povezano s obećanjem i prijetnjom. Kada je svoje učenike poslao da propovijedaju Evanđelje, Gospodin im je rekao: Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio (Mt 28,19-20). Obećanje, dano onome koji izvršava evanđeoske zapovijedi ne sastoji se samo u tome da će se on spasti, nego i u tome da će stupiti u najtješnju zajednicu s Bogom i da će postati bogostvoreni hram Božji. Gospodin je rekao: Tko ima zapovijedi moje i drži ih, to je onaj koji me ljubi; a koji mene ljubi, toga će ljubiti i Otac moj; i ja ću ga ljubiti i javit ću mu se sam (Iv 14,21). Iz ovih Gospodinovih riječi vidi se da bi evanđeoske zapovijedi trebalo izučavati tako, da one postanu naslijeđe i svojina uma. Tek tada će biti moguće njihovo točno i potpuno izvršavanje, kakvo zahtijeva Gospodin. Gospodin se onome, koji izvršava evanđeoske zapovijedi, javlja na duhovan način. Onaj, koji te zapovijedi izvršava, vidi Gospodina duhovnim okom, umom, i vidi Gospodina u sebi, u svojim mislima i osjećajima, osjenjenim Duhom Svetim. Nipošto ne bi trebalo očekivati da se Gospodin javi čulnim ili tjelesnim očima. To se vidi iz evanđeoskih riječi, koje slijede za gore navedenima: Ako me neko ljubi, riječ moju držat će, i Otac moj ljubit će njega; i njemu ćemo doći i u njemu ćemo se nastaniti (Iv 14,23). Očigledno je da Gospodin dolazi u srce izvršioca zapovijedi i da njegovo srce čini hramom i obitavalištem Božjim, da se sam Gospodin vidi u tom hramu. Gospodin se, međutim, u tom hramu ne vidi tjelesnim očima nego umom, i vidi se na duhovan način. Način tog viđenja nerazumljiv je za početnika i ne može mu se objasniti riječima. Prihvati ovo obećanje vjerom, i u svoje vrijeme poznat ćeš ga blaženim iskustvom. Prijetnja nemarnome u izvršavanju evanđeoskih zapovijedi sadrži se u neplodnosti, otuđenju od Boga i propasti koja mu je predviđena. Gospodin je rekao: Bez mene ne možete činiti ništa … Tko u meni ne ostane, izbacit će se napolje kao loza, i osušit će se, i skupit će je, i u oganj baciti, i spaliti … Ostanite u ljubavi mojoj. Ako zapovijedi moje održite, ostat ćete u ljubavi mojoj (Iv 15,5-6,9-10). Neće svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine, ući u Kraljevstvo nebesko; nego koji tvori volju Oca mojega koji je na nebesima. Mnogi će mi reći u onaj dan (u dan Suda); Gospodine, Gospodine, nismo li u ime tvoje prorokovali, i tvojim imenom demone izgonili, i tvojim imenom čudesa mnoga tvorili? I tada ću im javno kazati: … idite od mene vi koji činite bezakonje (Mt 7,21-23). Davalac, učitelj i obrazac poniznosti, Gospodin naš Isus Krist, nazvao je svoje sve-svete, svemoguće i božanstvene zapovijedi malim (Mt 5,19) na osnovu najjednostavnije forme u kojoj su izložene, zbog čega su one pristupačne i razumljive za svakog, makar i posve ne obrazovanog čovjeka. Međutim, Gospodin je usporedo s tim dodao da će se onaj, tko namjerno i stalno krši jednu takvu zapovijed, najmanjim nazvati u Kraljevstvu nebeskom ili da će, prema objašnjenju svetih Otaca, biti lišen Kraljevstva nebeskog i bačen u paklenu vatru[1]. Zapovijedi Gospodinove su duh i život i spašavaju onog, tko ih izvršava. Oživljavaju onoga, koji je mrtav dušom, od tjelesnog i duševnog čine duhovnog. Naprotiv, onaj koji je nemaran prema zapovijedima pogubljuje samoga sebe jer ostaje u tjelesnom i duševnom stanju, stanju pada, i u sebi uvećava taj pad. Tjelesni čovjek ne prima što je od Duha Božjega, jer mu je ludost (1 Kor 2,14) i zbog toga je potrebno da se, spasenja radi, od duševnog pretvorimo u duhovnog, i od starog u novog čovjeka. Tijelo i krv ne mogu naslijediti Kraljevstvo Božje (1 Kor 15,50) i zbog toga, radi našeg spasenja, nije nužno samo da se oslobodimo utjecaja tijela ili grubih strasti, nego i od utjecaja krvi, čijim posredovanjem strasti istančano djeluju na dušu. Koji sebe udaljuju od tebe (ne po tjelesnom položaju nego po duševnom raspoloženju, uklanjajući se od izvršenja volje Božje) propast će, pogubio si svakog preljubnika (tj. Odstupnika) od tebe jer čini preljub slijedeći vlastitu volju i vlastito razmišljanje, odbacujući evanđeoske zapovijedi ili volju Božju. Ovo drugo nužno slijedi za prvim. Meni je, kao istinskom redovniku, dobro priljepljivati se Bogu, polagati na Gospodina nadu svoju (Ps 72,27-28).

NAPOMENE:

1. Vidi tumačenje blaženog Teofilakta Ohridskog.

GLAVA DRUGA

Ljudima će se na sudu Božjem suditi po evanđeoskim zapovijedima

Na sudu koji je Bog ustanovio za nas, pravoslavne kršćane, i od kojeg zavisi naša vječna sudbina, sudit će nam se po evanđeoskim zapovijedima. Za svakog kršćanina, neposredno nakon njegove smrti, postoji pojedinačni sud. Prilikom drugog dolaska Gospodina našeg Isusa Krista na zemlju dogodit će se i Opći sud za sve ljude. I na jednom i na drugom sudu prisustvuje i sudi sam Bog. Na pojedinačnom sudu On sudi posredstvom anđela svjetlosti i palih anđela, dok će na drugom sudu suditi posredstvom svog utjelovljenog Logosa ili Riječi (Mt 25 i Iv 5,22,27). Razlog za taj raznoliki sud je jasan. Čovjek se svojevoljno pokorio palom anđelu. Prema tome, on je dužan da se najprije obračuna s palim anđelom, suglasno tome u kom je stupnju kršćanin, uz pomoć iskupljenja, raskinuo svoje zajedništvo s odbačenim duhom. Na Općem sudu moraju biti ispitani i pali duhovi i ljudi koje su oni privukli, kao oni što su sagriješili pred veličanstvom Božjim. Sam Bog, tj. sam Logos Božji, koji je na sebe primio čovještvo (čovječju prirodu) čijim je posredstvom izvršeno naše iskupljenje i kojom je trebalo da se spase svi koji su pali, sudit će uslijed toga nad svima nama koji smo pali i nismo se očistili obraćenjem. Kodeks ili zbornik zakona na osnovu kojeg će se suditi i donositi presuda je Evanđelje. Gospodin je rekao: Tko odbacuje mene, i ne prima riječi moje, ima sebi sudca: riječ koju ja govorih, ona će mu suditi u posljednji Dan. Jer ja ne govorih sam od sebe, nego Otac moj koji me posla, On mi dade zapovijed što da kažem i što da govorim. I znam da je zapovijed njegova život vječni (Iv 12,48-50). Iz ovih riječi Gospodinovih očigledno je da će nam se suditi po Evanđelju i da je nemar prema izvršavanju evanđeoskih zapovijedi djelatno odbacivanje samog Gospodina. Upotrijebimo, braćo, svaku brigu da bi postali izvršioci evanđeoskih zapovijedi! Ne znamo kada će doći smrt. Na sud nas mogu pozvati iznenada, u vrijeme kad najmanje očekujemo taj poziv. Blaženi su oni, koji su se za vječnost pripremili evanđeoskim životom!
Teško nemarnima, nebrižljivima, svojevoljnima i nadutima!
Teško onima, koji nisu raskinuli svoje zajedništvo sa sotonom!
Teško onima koji nisu stupili u zajednicu s Bogom! Još je teže onima koji su stupili u tu zajednicu, a zatim je odbacili!

GLAVA TREĆA

Redovnički život je život po evanđeoskim zapovijedima

Bogougodni drevni redovnici nazivali su redovnički život evanđeoskim životom. Sveti Ivan Klimak ili Ljestvičar određuje redovnika na slijedeći način: ''Redovnik je čovjek koji se drži samo Božjih zapovijedi i riječi, u svako vrijeme, na svakom mjestu i u svakom poslu''.[1] Redovnici koji su bili podčinjeni bogougodnom Pahomiju Velikom obavezivali su se da će Evanđelje naučiti napamet.[2] Blaženi starac Serafim Sarovski je govorio: ''Moramo se tako naučiti da um na neki način pliva u zakonu Gospodinovom i, rukovodeći se njime, usmjeravati svoj život''.[3] Izučavaj Evanđelje i pobrini se da njegove zapovijedi izvršiš djelima, riječima i pomislima. Tako ćeš slijediti nasljeđe Gospodinovo i moralnu Predaju svete Pravoslavne Crkve. Evanđelje će te za kratko vrijeme od mladenačkog dovesti do zrelog uzrasta u Kristu, i ti ćeš postati onaj blaženi čovjek o kojem je pjevao nadahnuti prorok, i koji ne ide na vijeće bezbožnih, i na put grešnih ne staje, i na sjedalište pogubnika ne sjeda, nego je u zakonu Gospodinovom volja njegova, i u zakonu njegovom poučava se dan i noć. Bit ćeš kao drvo zasađeno kraj izvora voda, koje plod svoj donosi u vrijeme svoje … i sve što radiš uspjet će (Ps 1,12). Duh Sveti poučava istinske služitelje Božje, ljude koji su postali svoji Bogu: Pazite, narode moj, na zakon moj, prignite uho svoje riječima usta mojih (Ps 77,1).

NAPOMENE:

1. Sveti Ivan Klimak ili Ljestvičar, Ljestvica, Pouka 1, str. 18.

2. Vie des peres des deserts d’Orient par Michel AngeMarin. Sveti Tihon Voronješki je napamet znao i Evanđelje i Psaltir.

3. 2. pouka, izdanje 1844, Moskva.

GLAVA ČETVRTA

O nepostojanosti redovničkog života kada on nije zasnovan na evanđeoskim zapovijedima

Onaj, koji je svoj život zasnovao na izučavanju Evanđelja i izvršavanju evanđeoskih zapovijedi, zasnovao ga je na najtvrđem kamenu. U kakav god položaj da ga postave životne okolnosti, njegov podvig će stalno biti uz njega. On stalno djeluje, stalno se podvizava i stalno napreduje, čak i ako su njegovo djelo, njegov podvig i njegov napredak nerazumljivi za druge. Ma kakve patnje i iskušenja da ga sustignu, oni ne mogu da ga sruše. Gospodin je rekao: Svaki, dakle, koji sluša ove riječi moje i izvršava ih, usporedit ću ga s čovjekom mudrim koji sazida kuću svoju na kamenu; i udari dažd, i dođoše vode, i dunuše vjetrovi, i navališe na kuću onu, i ne pade; jer bijaše utemeljena na kamenu (Mt 7,24-25). Ovdje se život i duševno ustrojstvo uspoređuju s kućom, a ta kuća dobiva svoju neobičnu čvrstinu od neograničene božanske sile, kojom su posve ispunjene riječi Kristove. Očigledno je da takvu čvrstinu, kakvu duši daje izvršavanje zapovijedi Kristovih, ne može da osigura nijedno drugo sredstvo ili način jer sila Kristova djeluje u njegovim zapovijedima. Gospodin je gore navedenim riječima dodao i slijedeće: A, svaki koji sluša ove riječi moje i ne izvršava ih, bit će sličan čovjeku ludom koji sazida kuću svoju na pijesku; I udari dažd, i dođoše vode, i dunuše vjetrovi, i udariše na kuću onu, i pade, i pad njezin bijaše strašan (Mt 7,26-27). Lako biva srušen prividno dobar život onih, koji njegove temelje utvrđuju na nekom tjelesnom podvigu, pa čak i na mnogim podvizima, ponekad vrlo teškim i vrlo istaknutim, ali pri tom ne obraćaju potrebnu pažnju na evanđeoske zapovijedi. Često se događa da podvižnici čak i ne obraćaju nikakvu pažnju na evanđeoske zapovijedi i otvoreno ih krše, ne dajući im nikakvu vrijednost i nikako ne shvaćajući njihovu važnost. Kada se susretnu s neočekivanim iskušenjem ili kada dođe do iznenadne promjene u životu, takvi podvižnici ne samo da se brzo pokolebaju, nego bivaju izloženi i potpunom moralnom rastrojstvu, koje se u Evanđelju naziva strašnim padom duševne kuće. Navest ćemo primjer pustinjaka koji živi u dubokoj usamljenosti i koji je u tu usamljenost položio svu svoju nadu u napredak i spasenje. Pretpostavimo da je taj pustinjak iznenada, silom prilika, bio primoran da napusti svoju usamljenost i da živi među mnoštvom ljudi. Budući da u samome sebi nije učvršćen evanđeoskim zapovijedima, on se nužno mora izložiti najsnažnijem utjecaju sablazni, koje se u velikoj mjeri susreću u ljudskom društvu. To je sasvim prirodno jer osim izvanjske usamljenosti, on nije imao nijednu drugu silu koja ga je ograđivala. Kada je lišen nje, lišen je svake svoje potpore i nužno mora da se povuče pred snagom ostalih izvanjskih utjecaja. Ono što smo rekli nipošto nije izgovoreno s namjerom da omalovažavamo pustinjački život koji čuva od sablazni i rasijanosti i posebno pogoduje izučavanju i izvršavanju evanđeoskih zapovijedi. Naprotiv, to je rečeno zbog toga da bi se i pustinjaci u svojim pustinjama osobito potrudili da izuče i izvrše evanđeoske zapovijedi, čijim se posredstvom u dušu uvodi Krist, Božja sila i Božja premudrost (1 Kor 1,24). Istinsko kršćanstvo i istinsko redovništvo sastoji se u izvršavanju evanđeoskih zapovijedi. Tamo gdje nema tog izvršavanja, tamo nema ni kršćanstva ni redovništva, ma kakva bila njegova vanjština. Pravedni pak naslijedit će zemlju i u vijeke vjekova nastanit će se na njoj. Pismo naziva pravednicima one, koji se brižljivo trude da izvrše istinsku i jedinu pravednu volju Božju a nipošto svoju, prividno i lažno pravednu. Samo izvršioci pravde Božje mogu naslijediti zemlju, tj. ovladati svojim srcem, svojim tijelom i svojom krvlju. Usta pravednoga proučavat će mudrost, i jezik njegov govorit će sud pravi. Zakon Boga njegovog u srcu je njegovom, i neće se spotaći koraci njegovi (Ps 26,30-31).

GLAVA PETA

O čuvanju od sablazni

Onaj, koji svoj život hoće da zasnuje na evanđeoskim zapovijedima, usporedo s tim mora za mjesto svog boravka izabrati samostan koji je najdalji od sablazni. Mi smo slabi i povrijeđeni grijehom. Sablazan koja se nalazi ispred nas ili u našoj blizini, nužno će naići na blagonaklonost naše grešne povrijeđenosti i ostavit će utisak na nas. Taj utisak na početku može biti i neprimjetan. Međutim, kada se on razvije i ojača u čovjeku, može ga dovesti do ruba propasti. Ponekad utisak sablazni djeluju i vrlo brzo, ne dajući, da tako kažemo, iskušavanome nikakvu opomenu niti mogućnost da razmisli, on trenutno pomračuje um, mijenja raspoloženje srca i baca redovnika u pad i padove. Bogougodni Pimen Veliki je govorio: ''Dobro je pobjeći od uzročnika grijeha. Čovjek, koji se nalazi u blizini povoda za grijeh sličan je onome koji stoji na rubu duboke provalije i neprijatelj, kad god to poželi, lako može da ga gurne u tu provaliju. Međutim, ako smo tijelom udaljeni od povoda za grijeh, pokoravamo se onom koji je daleko od provalije. Čak i ako nas neprijatelj povuče k provaliji, mi ćemo, u trenutku kad nas tamo povlači, moći da se suprotstavimo, i Bog će nam u tome pomoći''.[1] Uzroci i povodi za grijeh su slijedeći: vino, žene, bogatstvo, prekomjerno tjelesno zdravlje, vlast i počasti. ''To zapravo nisu grijesi'', kaže otac Izak Sirijski, ''ali se naša priroda uslijed njih lako priklanja grijehu, zbog čega je čovjek dužan da se brižno čuva od njih''.[2] Sveti Oci zabranjuju da se za mjesto boravka odabere samostan koji je prema mišljenju svjetovnjaka slavan[3] jer slavoljublje, koje je zajedničko za čitav samostan, nužno mora zaraziti i svakog njegovog člana. Život ili iskustvo je pokazalo da cijelo bratstvo može da se zarazi duhom slavoljublja, ne samo zbog materijalnih prednosti svoga samostana, nego i zbog visokog mišljenja svjetovnjaka o pobožnosti njegovog ustava. Prezir prema bratstvima drugih samostana koji se odatle rađa i u čemu se zapravo i sastoji oholost, lišava mogućnosti redovničkog napretka, zasnovanog na ljubavi prema bližnjima i poniznosti pred njima. Kao primjer kako sablazan postupno i, čini se, neprimjetno i neosjetno, djeluje na redovnika, tako da na kraju može u potpunosti da ovlada njime i da ga gurne u strašan pad, navest ćemo slijedeću povijest. U jednom egipatskom samostanu živio je neki starac redovnik koji se teško razbolio i kojeg su služila ostala braća. Otac Mojsije, vjerojatno onaj, za kojeg bogougodni Ivan Kasijan kaže da je bio najobdareniji darom rasuđivanja i, uopće, obiljem duhovnih darova, rekao je ovom starcu: ''Ne premještaj se u okolinu naselja da ne bi pao u blud''. Starca su začudile i ozlojedile ove riječi: ''Moje tijelo je mrtvo, o čemu ti to govoriš''? On nije poslušao oca Mojsija i preselio se u okolinu svjetovnog naselja. Doznavši za njega, počelo je da ga posjećuje mnoštvo žitelja. Tu je, Boga radi, došla da ga služi i neka djevojka. Djevojka je imala neku bolest i vidjelo se da ju je starac izliječio, budući da je posjedovao dar čudotvorstva. Kad je prošlo neko vrijeme, pao je s njom i ona je postala trudna. Mještani su je pitali, od koga je trudna, a ona je odgovorila da je trudna od starca. Međutim, nisu joj vjerovali. Starac je zatim rekao: ''Ja sam to učinio. Vi, međutim, sačuvajte dijete koje treba da se rodi''. Dijete se rodilo i raslo kad je na jedan skitski praznik ovamo došao starac redovnik, noseći dijete na ramenima. Ušao je u crkvu u trenutku kad se u njoj okupilo cjelokupno bratstvo. Ugledavši starca, braća su zaplakala. On im je na to rekao: ''Pogledajte ovo dijete! To je sin neposlušnosti''! Starac je poslije toga otišao u svoju nekadašnju ćeliju i počeo da uznosi Bogu svoje obraćenje.[4] Takva je sila sablazni, kad se redovnik licem u lice nađe ispred nje. Dar izlječenja nije spriječio padanje u blud. Tijelo, koje je bilo umrtvljeno za grijeh starošću, uslijed bolesti i dugotrajnog redovničkog podviga, opet je oživjelo, budući da je bilo izloženo stalnom ili čestom djelovanju sablazni. Kao primjer toga, kako uzročnik grijeha može trenutno da djeluje na redovnika, da pomrači njegov um, da izmijeni njegovo srčano raspoloženje i da ga baci u grijeh, opet ćemo navesti jednu crkvenu povijest. Biskup nekog grada ozbiljno se razbolio, zbog čega su svi bili zabrinuti za njegov život. Doznavši da je biskup bez nade bolestan, posjetila ga je nadstojnica samostana i sa sobom povela dvije sestre. U vrijeme dok je ona pričala s biskupom, jedna od njenih učenica, koja je stajala pokraj biskupovih nogu, rukom je dotakla njegovu nogu. Od tog dodira u bolesniku se rasplamsala ljuta bludna bitka. Strasti su lukave, i on je najprije zatražio od nadstojnice da ovu sestru ostavi kod njega da ga služi, navodeći kao razlog za takvu molbu nedostatak vlastite posluge. Ništa ne sumnjajući, nadstojnica je ostavila sestru. Uslijed đavlovog djelovanja, biskup je osjetio da mu se obnavlja snaga i sagriješio s redovnicom, koja je postala trudna. Biskup je napustio katedru i povukao se u samostan. Tu je život okončao u obraćenju, čije je prihvaćanje posvjedočeno silom čudotvorstva koja je dana obraćeniku.[5] Takva je naša slabost! Tako sablazni utiču na nas! One su u provaliju pada bacale i svete proroke (vidi 2 Sam 11), i svete biskupe, i svete mučenike, i svete žitelje pustinje. Utoliko prije smo mi, puni strasti i slabi, dužni da poduzmemo sve mjere predostrožnosti i da se čuvamo od utjecaja koji sablazni vrše na nas. Strasti su u redovniku gladne jer ukoliko su ostavljene bez hrane posve ludo se bacaju na predmet požude, slično divljim zvijerima puštenim s lanca.

NAPOMENE:

1. Alfavitni Paterik.

2. 57. pouka, gdje, kao i u 56. pouci, govori o uzročnicima grijeha.

3. Izreke oca Zinona. Alfavitni Paterik.

4. Raspravljanje prvo (Collatio) o rasuđivanju.

5. Alfavitni Paterik.

GLAVA ŠESTA

Bogougodnom življenju u usamljenosti i tišini mora prethoditi bogougodno življenje u ljudskoj zajednici

Onima, koji započinju redovnički život, više odgovaraju samostani, budući da predstavljaju prostrano poprište za izvršavanje evanđeoskih zapovijedi. Uostalom, ne očajavaj ni ako si stupio u državni samostan[1]. Ne napuštaj ga bez nekog značajnog razloga, nego i u državnom samostanu uloži svaki napor da se učiš na evanđeoskim zapovijedima. Opće pravilo se sadrži u tome da redovnik najprije mora naučiti da zapovijedi izvršava u ljudskom društvu, u kojem je duševno djelovanje povezano s tjelesnim, a da se zatim, kad dovoljno uznapreduje, posveti isključivo duševnom djelovanju u usamljenosti, ukoliko je za to sposoban. Rijetki su oni, koji su sposobni za život u tišini i usamljenosti. Početnik nikako ne može da podnese isključivo duševno djelovanje. Duševnim djelovanjem stupamo u duhovni svijet, zbog čega se iskusni redovnici i povlače u usamljenost. U svijetu duhova, kršćanina najprije susreću pali duhovi, jer on uslijed pada dušom još uvijek pripada njihovom zboru. Odbacivanjem zajedništva s palim duhovima i prihvaćanjem zajedništva s Bogom, zajedništva koje nam je Iskupitelj besplatno podario, kršćanin tek treba da dokaže dobro usmjerenje svoje slobodne volje. Duhovi lako pogubljuju one koji su u borbu s njima stupili bez odgovarajućeg iskustva i bez odgovarajuće pripreme.[2] Izvršavanje zapovijedi u ljudskom društvu omogućuje njihovom izvršiocu najjasnije i najiscrpnije upoznavanje pale ljudske prirode i palih duhova, s kojima je čovječanstvo posredstvom svog pada stupilo u zajedništvo i u istu vrstu odbačenih bića, neprijateljskih Bogu, osuđenih da budu pokopani u tamnice pakla. Sveti Oci tvrde da onaj, koji uistinu hoće da se spasi, ''najprije mora živjeti među ljudima i pretrpjeti srdžbu, sramoćenje, lišavanje i ponižavanje. Mora se najprije osloboditi utjecaja svojih čula, a zatim poći u savršenu usamljenost, kao što nam je u sebi pokazao i naš Gospodin Isus Krist. Nakon što je sve ovo pretrpio, On je najzad stupio na sveti Križ, što označava umrtvljenje tijela i strasti i sveto, savršeno spokojstvo''.[3] Pouzdano znaj, da ćeš u samostanu uvijek napredovati ukoliko se budeš bavio izučavanjem i izvršavanjem evanđeoskih zapovijedi. Naprotiv, ukoliko zanemariš izučavanje i izvršavanje evanđeoskih zapovijedi, uvijek ćeš zaostajati i biti tuđ duhovnom razumijevanju, uvijek ćeš biti u stanju samoobmane i duševne pometnje. Ne prekidaj izučavanje Evanđelja do kraja svog života! Nemoj misliti da ga dovoljno poznaješ, čak i ako bi ga znao napamet! Zapovijedi Gospodinove su široke vrlo (Ps 118,96), iako su sadržane u malo riječi. Zapovijed Gospodina je beskonačna, kao što je beskonačan i Gospodin koji ju je izrekao. Tvorenja zapovijedi i napredak u njima su beskonačni, čak su i najsavršeniji kršćani, koji su milošću Božjom dovedeni u stanje savršenstva, nesavršeni u odnosu na evanđeoske zapovijedi.

NAPOMENE:

1. Državni samostan je samostan koji je dobivao određenu financijsku pomoć od države, pri čemu je i broj redovnika u ovim samostanima morao biti planiran u dogovoru s vlastima (prim. prev.).

2. Bogougodni Nil Sorski, 11. riječ.

3. Bogougodni oci Barsanufije Veliki i Ivan Prorok, Rukovođenje k duhovnom životu, 108. odgovor.

GLAVA SEDMA

O čuvanju sebe od dobra koje pripada paloj ljudskoj prirodi

Da li ti je došla neka dobra misao? Zaustavi se, i nikako nemoj težiti da je brzopleto i nepromišljeno ispuniš. Osjećaš li u srcu neku dobru težnju? Zaustavi se, i nemoj se usuditi da te ona privuče. Usporedi je s Evanđeljem. Razmotri, da li je tvoja dobra misao i tvoja dobra srčana težnja suglasna sa sve-svetim učenjem Gospodinovim. Uskoro ćeš uvidjeti da ne postoji nikakva suglasnost između evanđeoskog dobra i dobra pale ljudske prirode. Dobro naše pale prirode je pomiješano sa zlom, zbog čega je i samo to dobro postalo zlo, kao što i dobra i ukusna hrana, kada se pomiješa s otrovom, i sama postaje otrovna. Čuvaj se od tvorenja dobra pale prirode! Tvoreći to dobro, uvećat ćeš svoj pad, uvećat ćeš uznositost i oholost u sebi i dostići ćeš najtješnju sličnost s demonima. Naprotiv, ukoliko kao istinski i vjerni učenik Bogočovjeka budeš tvorio evanđeosko dobro, upokorit ćeš se Bogočovjeku jer koji voli život svoj (dušu svoju) izgubit će ga, a tko mrzi život svoj na ovom svijetu sačuvat će ga za život vječni, kaže Gospodin (Iv 12,25). Tko hoće za mnom da ide neka se odrekne sebe i uzme križ svoj, i za mnom ide. Jer tko hoće život svoj da sačuva, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj mene radi i Evanđelja onaj će ga sačuvati (Mk 8,34-35). Gospodin zapovijeda potpuno odbacivanje pale prirode i mržnju prema njenim pobudama, ne samo prema onima koje su očigledno zle, nego prema svima bez izuzetka, pa i prema onima koje su prividno dobre. Velika je nesreća slijediti pravdu pale prirode. S tim je povezano odbacivanje Evanđelja, odbacivanje Iskupitelja, odbacivanje spasenja. Tko ne mrzi … i na život svoj, ne može biti moj učenik, rekao je Gospodin (Lk 14,26). Objašnjavajući gore navedene riječi Gospodinove, veliki Barsanufije kaže: ''Kako da se čovjek odrekne samoga sebe? Samo tako, što će se odreći prirodnih želja i slijediti za Gospodinom. Gospodin upravo zbog toga i govori o prirodnom a ne o neprirodnom je ukoliko netko napusti samo ono neprirodno, taj još ništa svoje nije napustio Boga radi, jer mu ono protiv prirodno ionako ne pripada. Onaj pak, koji je napustio prirodno, uvijek kliče s apostolom Petrom: Eto, mi smo ostavili sve i za tobom pošli; što će, dakle, nama biti? i uvjerava se obećanjem da će naslijediti život vječni (Mt 19,27,29). Budući da Petar nije bio bogat, što je to onda ostavio, i čime se hvalio, ako nije ostavio svoje prirodne želje? Ako čovjek ne umre za tijelo i ne živi duhom, on ne može uskrsnuti dušom. Kao što mrtvac nema prirodnih želja, tako ih nema ni onaj koji je duhom umro za tijelo. Ako si umro za tijelo, kako u tebi mogu da žive prirodne želje? Ako još nisi dostigao duhovnu mjeru, ako si umom još u mladenačkom ili dječjem uzrastu, ponizi se pred učiteljem i korit će te s milošću (Ps 140,5). Ništa ne čini bez savjeta (Sir 32,19[1]), čak i ako bi ti se učinilo da je nešto prividno dobro, jer se demonska svjetlost na kraju pretvara u tamu''.[2] Upravo to se mora reći i za svjetlost pale ljudske prirode. Slijediti za tom svjetlošću i razvijati je u sebi znači stvarati potpuno pomračenje u svojoj duši i otuđivati se od Krista. Onaj, koji je tuđ kršćanstvu, tuđ je i Bogu: Tko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca (Iv 5,23) i on je bezbožnik.
U našem vijeku, koji se oholi svojim napretkom, većina ljudi, koji sebe proglašavaju za kršćane i poslenike najvećeg dobra, usmjerila se k izvršavanju pravde pale prirode, s prezirom odbacujući evanđeosku pravdu. Neka ta većina posluša riječ Gospodinovu: Približava mi se narod ovaj ustima svojim i usnama me poštuje, a srce im je daleko od mene. No uzalud me poštuju učeći naukama i zapovijedima ljudskim (Mt 15,89). Poslenik čovječje pravde ispunjen je uznositošću, umišljenošću i samoobmanjivanjem. On propovijeda i trubi o sebi, ne obraćajući nikakvu pažnju na zabranu Gospodinovu (vidi Mt 6,1-18). Mržnjom i osvetom plaća onima koji bi se odvažili da otvore usta radi najosnovanijega i najdobronamjernijeg proturječja njegovoj pravdi. Sebe smatra dostojnim i više nego dostojnim i zemaljskih i nebeskih nagrada. Naprotiv, poslenik evanđeoskih zapovijedi je uvijek uronjen u poniznost, uspoređujući svoje tvorenje s uzvišenošću i čistoćom sve-svetih zapovjedi, on ga uvijek smatra krajnje nedovoljnim i nedostojnim Boga. On smatra da je zaslužio i privremene i vječne kazne za svoja sagrješenja, za neraskinuto zajedništvo sa sotonom, za pad koji je zajednički svim ljudima, za svoje vlastito obitavanje u padu i, najzad, za posve nedovoljno i često iskrivljeno izvršavanje zapovijedi. On pokorno priklanja glavu pred svakom patnjom koju mu pošalje promisao Božji, znajući da Bog patnjama poučava i obrazuje svoje sluge u vrijeme njihovog života na zemlji. Milosrdan je prema svojim neprijateljima i moli se za njih kao za braću koju su privukli demoni, kao za udove jednog tijela pogođene bolešću u svom duhu, a moli se i za svoje dobročinitelje, kao za oruđa nauma Božjeg.

NAPOMENE:

1. Knjiga premudrosti Isusa sina Sirahova (prim. izd.).

2. 59. odgovor.

GLAVA OSMA

O neprijateljstvu i borbi između pale prirode i evanđeoskih zapovijedi

Ako se odrekneš i ako se stalno budeš odricao vlastitih shvaćanja, vlastite volje, vlastite pravde ili, što je jedno isto, razuma, volje i pravde pale prirode, da bi u sebi zasadio razum Božji, volju Božju i pravdu Božju koje nam je sam Bog predao u svetom Evanđelju, onda će pala priroda u tebi povesti ljutu bitku protiv Evanđelja i protiv Spasitelja.[1] Paloj prirodi će u pomoć priteći i pali duhovi. Nemoj zbog toga padati u čamotinju ili malodušje, nego čvrstinom u borbi dokaži osnovanost i odlučnost svoje slobodne volje. Srušeni, ustani! Prevareni i razoružani, ponovo se naoružaj! Pobijeđeni, ponovo se spremi za bitku! Tebi će u najvećoj mjeri koristiti da u sebi samom vidiš kako vlastiti pad, tako i pad cijelog čovječanstva! Za tebe je od suštinskog značaja da taj pad upoznaš i izučiš vlastitim, srčanim i misaonim iskustvima. Za tebe je od suštinskog značaja da uvidiš slabost svog razuma i slabost svoje volje! Viđenje svog pada je duhovno viđenje.[2] Njegov sagledavalac je um. To viđenje omogućuje milost, koja je u nas zasađena krštenjem. Djelovanjem milosti prekida se sljepilo uma, i on na poprištu svog podviga počinje jasno da sagledava to, što nije vidio ranije, dok se nalazio izvan tog poprišta. On spoznaje postojanje onoga, čije postojanje nije čak ni naslućivao. S duhovnim viđenjem čovjekovog pada povezano je još jedno viđenje odnosno viđenje palih duhova. I to viđenje je viđenje duhovno, i milosni dar. U njemu sagledava um. Um, koji je tvorenjem zapovijedi i težnjom k njihovom što brižljivijem izvršavanju počeo postupno da sagledava pale duhove u pomislima i osjećanjima koja oni donose, počinje da uviđa i žalosno zajedništvo ljudi s palim duhovima, pokoravanje ljudi palim duhovima i zamke i djelovanje palih duhova radi pogubljenja ljudi. U duhovnim viđenjima nema ničega čulnog, ona se zadobivaju brižljivošću u izvršavanju evanđeoskih zapovijedi i borbom s grešnim pomislima i osjećajima. Čovjek koji nije iskustvom upoznao ta viđenja, ne može da stvori nikakav pojam o njima, pa čak ne može ni da zna da ona postoje.[3] Rat i borbu podvižnika Kristovog s vlastitim padom i s palim duhovima Duh Sveti je prvenstveno izobrazio u Psaltiru. Redovnici prvih vremena su Psaltir učili napamet, a u riječi Duha oblačili su svoje molitve za izvlačenje iz jame strasti i za izbavljenje iz čeljusti neprijatelja odnosno đavla.

NAPOMENE:

1. Bogougodni Makarije Veliki, 21. pouka.

2. Sveti Izak Sirijski, 61. pouka.

3. Svećenomučenik Petar iz Damaska, Knjiga prva o osam umnih viđenja, Dobrotoljublje, 2. tom (u ruskom izdanju) i Ljestvica, 27. pouka.

GLAVA DEVETA

O čitanju Evanđelja i spisa svetih Otaca

Iz onoga što je prethodno rečeno jasno je da glavno ćelijsko zanimanje redovnika početnika mora biti čitanje i izučavanje evanđeoskih zapovijedi i cjelokupnog Novog zavjeta. Evanđeljem bi se mogao nazvati cijeli Novi zavjet, budući da sadrži jedinstveno evanđeosko učenje. Uostalom, početnik je dužan da najprije izučava zapovijedi Gospodinove iz Matejevog i Lukinog evanđelja. Uslijed izučavanja zapovijedi kod ovih evanđelista i uz njihovo izvršavanje djelima, bit će lakše razumljiva i ostala Pisma koja čine Novi zavjet. Prilikom čitanja ovih evanđelista mora se čitati i Blagovijesnik, odnosno njihovo tumačenje koje je dao blaženi Teofilakt, nadbiskup ohridski. Čitanje Blagovijesnika je nužno, ono doprinosi pravilnom razumijevanju Evanđelja pa, prema tome, i njegovom preciznijem izvršavanju. Pravila Crkve pri tom zahtijevaju da se Pismo razumije onako, kako ga tumače sveti Oci a ne proizvoljno. Rukovodeći se u razumijevanju Evanđelja tumačenjem svetog Oca, tumačenjem koje je prihvatila i koje upotrebljava Crkva, mi ćemo očuvati predaju svete Crkve.[1] Za naše vrijeme vrlo su korisna djela svetog Tihona Voronješkog. Ona nemaju jednostran cilj, tako da služe kao prvenstveno rukovođenje kako za podvižnike Kristove koji žive u svijetu, tako i za redovnike u samostanu, za redovnike u državnim samostanima i za usamljene usamljenika. Milost Božja savjetovala je svetoga u spisima, koji posebno odgovaraju suvremenim potrebama. U tim spisima objašnjava se evanđeosko učenje. Nijedan samostan ne može da bude prepreka za življenje prema evanđeoskim zapovijedima, ma kakav da je njegov ustav i bez obzira na to kakvo je njegovo uređenje. Ovo posljednje je rečeno radi ohrabrivanja i umirivanja onih, koji su nezadovoljni uređenjem svog samostana, bilo da su u pravu ili da griješe. Za svakog redovnika je pouzdanije da uzrok svog nezadovoljstva traži u samome sebi a ne u svojoj okolini. Samo-osuđivanje uvijek umiruje srce. To nipošto ne znači da, u slučaju da izbor samostana zavisi od nas, ne bi trebalo dati prednost dobro uređenim samostanima u odnosu na one koji to nisu. To se, međutim, ne događa uvijek.
Postavivši sebi kao životno pravilo učenje i izvršavanje evanđeoskih zapovijedi, bez zanesenosti usmjerenjima koja nude razna djela svetih Otaca, možemo započeti njihovo čitanje s ciljem najbližeg i najtočnijeg upoznavanja s puno-trudnim, puno-bolnim, ali i radosnim redovničkim podvigom. U čitanju spisa svetih Otaca nužno je da se sačuva postupnost. Prilikom čitanja tih spisa nipošto se ne smije žuriti. Najprije bi trebalo čitati knjige koje su napisane za redovnike u samostanu, kao što su: Pouke bogougodnog oca Doroteja, Oglašavanja (Kateheze) bogougodnog Teodora Studitskog, Rukovođenje k duhovnom životu bogougodnih Barsanufija Velikog i Ivana Proroka; ovo djelo treba čitati počev od 216. odgovora, budući da su prethodni odgovori prvenstveno dati zatvornicima, uslijed čega malo odgovaraju početnicima. To su i Riječi svetog Ivana Ljestvičara, Djela bogougodnog Efrema Sirijskog i Općežiteljna pravila i Razgovori bogougodnog Ivana Kasijana. Zatim, kada prođe značajno vrijeme, mogu se čitati i one knjige koje su sveti Oci napisali za usamljenike, kao što su Dobrotoljublje, Skitski paterik (Otačnik), Riječi bogougodnog Izaije Otšelnika, Riječi svetog Izaka Sirijskog, Riječi Marka Podvižnika, Riječi i Pouke bogougodnog Makarija Velikog, djela bogougodnog Simeona Novog Bogoslova u stihu i u prozi i drugi, slični ovima, djelatni spisi svetih Otaca. Sve knjige koje su ovdje nabrojane pripadaju grupi djelatnih ili podvižničkih knjiga, jer su u njima izložena redovnička djela i podvizi. Sveti Ivan Ljestvičar je rekao: ''Budući da vodiš djelatni (podvižnički) život, treba da čitaš djelatne (podvižničke) knjige''.[2] Djelatne knjige podstiču redovnika na redovničke podvige, a posebno na molitvu. Čitanje ostalih djela svetih Otaca vodi k razmišljanjima i sagledavanju, što je za podvižnika, koji se nije dovoljno očistio od strasti, preuranjeno.[3]

NAPOMENE:

1. U svim dobro uređenim općežiteljnim samostanima svakodnevno se na jutrenju iz Blagovijesnika čita tumačenje dnevnog Evanđelja.

2. Sveti Ivan Ljestvičar, Ljestvica, 27. pouka, gl. 78, prema ruskom prijevodu.

3. Bogougodni Simeon Novi Bogoslov, O tri načina molitve, i bogougodni Grigorije Sinait, 11. glava – O čitanju, Dobrotoljublje, 1. tom, prema ruskom izdanju.

GLAVA DESETA

O opreznosti prilikom čitanja knjiga svetih Otaca o redovničkom životu

Knjige svetih Otaca o redovničkom životu moraju se čitati vrlo oprezno. Primijećeno je da redovnik početnik nikako ne može da primjeni knjige na svoj položaj i da neizostavno biva privučen usmjerenjem knjige. Ukoliko knjiga daje savjete o usamljenosti i ukazuje na obilje duhovnih plodova koji se sabiru u dubokoj pustinji, u početniku se nužno javlja silna želja da se povuče u usamljenost. Ako knjiga govori o bezuvjetnoj poslušnosti pod rukovođenjem duhovnog oca, u početniku se neminovno javlja želja za najstrožim životom u potpunoj podčinjenosti starcu. Bog našem vremenu nije dao niti jedan niti drugi od ova dva načina života. Međutim, knjige svetih Otaca, napisane o takvim oblicima života, mogu tako snažno da djeluju na početnika da se on uslijed svoga neiskustva i neznanja i radi neostvarivog maštanja o savršenom životu, kakav se slikovito i varljivo predstavio u njegovoj uobrazilji, lako odlučuje da napusti mjesto boravka na kojem ima sve pogodnosti da se spasi i da duhovno uznapreduje izvršavanjem evanđeoskih zapovijedi. Sveti Ivan Ljestvičar u jednoj od pouka govori i o usamljenosti: ''Uz trpezu dobrog bratstva vječito čuči poneki pas koji pokušava da s nje ugrabi kruh, to jest, dušu i da pobjegne, noseći taj kruh u svojim zubima, kako bi ga na miru, tj. u usamljenosti prožderao''.[1] U pouci o poslušnosti ovaj redovnički učitelj kaže: ''Kod poslušnika đavao izaziva želju da steknu vrline koje ne mogu dostići, kao što i onima, koji žive u usamljenosti, savjetuje da teže za onim, što nije za njih. Zaviri u dušu neiskusnih poslušnika, i naći ćeš tamo pogrešnu misao ili čežnju za usamljenošću, za krajnjim postom i sabranom molitvom, za potpunim odsustvom sujete, za nezaboravljivim sjećanjem na smrt i stalnom slasti, za savršenom ne srditošću, za dubokom šutnjom, za natprirodnom čistoćom. Pošto im te vrline po naumu Božjem nisu dane u početku njihovog podviga, oni nepromišljeno preskaču nužne stupnjeve podviga, prevareni od strane đavla, koji ih podstiče da te vrline traže prije vremena, te da ne izdrže i ne dobiju ih ni onda, kad bi inače bio trenutak za to. Pred usamljenicima, međutim, taj obmanjivač hvali gostoljublje poslušnika, njihovo služenje, bratoljublje, zajednički život, njegovanje bolesnika, i njih, kao i prve, ta varalica hoće da načini nepostojanima''. Pali anđeo se ne trudi da redovnike obmane i odvuče u propast jedino time što im predlaže grijeh u njegovim različitim vidovima, nego i time što im predlaže najuzvišenije vrline, koje im nisu svojstvene. Ne vjerujte, braćo, vlastitim pomislima, shvaćanjima, maštanjima i težnjama, čak i ako vam se učini da su oni najbolji, čak i ako bi vam u živopisnoj slici predstavljali najsvetiji redovnički život! Ako vam ta obitelj, u kojoj prebivate, omogućuje da vodite život po evanđeoskim zapovijedima, ako vas sablazni ne bacaju u smrtne grijehe, ne napuštajte tu obitelj. Velikodušno pretrpite njene nedostatke, kako duhovne, tako i materijalne. Ne pomišljajte uzaludno da tražite poprište za podvige, kakve Bog nije podario našem vremenu. Bog želi i traži da se svi spase. On uvijek i spašava sve, koji žele da se spase od utapanja u svakodnevnom zemaljskom i grješnom moru. Međutim, On ne spašava uvijek u lađi ili u udobnom i dobro utvrđenom pristaništu. On je obećao spasenje apostolu Pavlu i svim njegovim suputnicima, i On im je to spasenje i dao. Međutim, Apostol i njegovi suputnici nisu se spasli u lađi, koja se razbila, nego uz veliki trud, neki plivanjem, a neki na daskama ili na drugim krhotinama lađe (vidi Dj 27,2-14).

NAPOMENE:

1. Ljestvica, 27. pouka

GLAVA JEDANAESTA

O pustinjačkom životu

Neka od ljubljene braće ne bude skriveno ni to, da najuzvišeniji oblici redovničkog življenja, kao pustinjaštvo u dubokim pustinjama, usamljenost u zatvorenosti ili življenje kod duhovnog starca uz potpunu poslušnost, nisu ustrojeni slučajno, niti po ljudskoj samovolji i razumijevanju, nego na osnovu posebnog nadzora, određenja, priziva i otkrivenja Božjeg. Antonije Veliki, glava redovništva i utemeljivač samostana, udaljio se u pustinju tek onda kada je bio odjeven u višnju silu i ne drukčije, nego na osnovu priziva Božjeg. Iako to nije sasvim otvoreno rečeno u njegovom životopisu, na to jasno ukazuju dalji događaji u životu bogougodnog. U njegovom životopisu govori se o tome da je za najdublju unutrašnju pustinju radi posve stroge usamljenosti bio poučen božanskim glasom i zapoviješću.[1] Bogougodnome Makariju Velikom, nešto mlađem suvremeniku bogougodnog Antonija, javio se kerubim i pokazao mu besplodnu, divlju ravnicu, koja će kasnije postati znameniti egipatski skit. On mu je zapovjedio da se tu smjesti i da živi, obećavši da će ovu pustinjsku ravnicu nastaniti mnoštvo pustinjaka.[2] Boraveći u kraljevskim palačama, Arsenije Veliki se molio Bogu da mu ukaže na put spasenja. On je začuo glas koji mu je rekao: ''Arsenije, bježi od ljudi i spasit ćeš se''! Arsenije se povukao u spomenuti skit, gdje je ponovo preklinjao Boga da ga pouči spasenju. Tu je ponovo začuo onaj isti glas: ''Arsenije, bježi od ljudi i šuti, budi u usamljenosti, jer je to korijen bezgrešnosti''![3] Bogougodna Marija Egipćanka je zapoviješću Božjom prizvana na pustinjaštvo u Zajordanskoj pustinji.[4] Prizvavši na usamljenost i pustinjaštvo svoje izabranike, tj. one, za koje je On providio da su sposobni za usamljenost i pustinjaštvo, Bog im je za takvo življenje dao načine i sredstva kakva čovjek sam po sebi ne može da ima. Čak i u ta vremena, kad je redovništvo procvjetalo i kad je bilo mnogo duhovnih rukovoditelja, rijetki su bili oni, koji su smatrani sposobnima za usamljenost, a osobito za usamljenost u pustinjaštvu. ''Rijetki su oni koji zaista žive po idealu usamljenosti. To mogu samo oni kojima Bog pomaže u borbi i koji su primili božansku utjehu, jer samo ta utjeha može da im olakša muke'', kaže sveti Ivan Klimak ili Ljestvičar[5], kao i: ''Usamljenost pogubljuje neiskusnog''.[6] Zatvorenici i usamljenici često su bivali izloženi najvećim duševnim nedaćama. Nedaćama su bivali izloženi oni, koji su u zatvoreništvo stupili samovoljno, a ne budući prizvani od Boga.
U Prologu se može pročitati slijedeća povijest. U Palestini, u podnožju velike i visoke litice, nalazio se jedan samostan, dok se u samoj litici nalazila peštera ili pećina iznad samostana. Redovnici tog samostana su pripovijedali: ''Prije nekog vremena, jedan od naše braće dobio je želju da živi u pećini koja se nalazi u planini, pa je to i zatražio od nadstojnika samostana. Nadstojnik je imao dar rasuđivanja i rekao je ovom bratu: ''Sine moj, kako to da hoćeš da živiš sam u pećini, kad još nisi nadvladao tjelesne i duševne strasne pomisli? Onaj tko želi da živi u usamljenosti mora biti pod rukovođenjem učitelja, umjesto da upravlja sam sobom. Ti nipošto nisi dostigao odgovarajuću mjeru, a tražiš od moje malenkosti da ti dozvoli da sam živiš u pećini. Ja mislim da ti ne razumiješ raznolike zamke đavlove. Za tebe je ne usporedivo bolje da služiš ocima, da njihovim molitvama dobivaš pomoć Božju i da s njima u određeno vrijeme slaviš i hvališ Svevladara, nego da se sam boriš s bezbožnim i lukavim pomislima. Zar nisi čuo što kaže bogo-glasni otac, pisac Ljestvice: ''Teško onome koji živi u usamljenosti! Ako padne u malodušje ili lijenost, nema nikoga da ga podigne. A, tamo gdje su dva ili tri sabrana u moje ime, tamo sam i ja među njima, rekao je Gospodin''. Tako mu je govorio nadstojnik, ali nije mogao da odvrati redovnika od za dušu pogubnih pomisli. Vidjevši njegovu nesavladivu želju i uporne molbe, nadstojnik mu je najzad dozvolio da živi u pećini. Ispraćen molitvom nadstojnika, on se popeo u pećinu. U vrijeme uzimanja hrane, jedan od samostanske braće donosio ju je do pećine. Zatvornik je imao korpicu privezanu za uže, koju je spuštao da bi uzeo hranu. Nakon što je redovnik neko vrijeme proveo u pećini, danonoćno je počeo da ga zbunjuje đavao, koji se uvijek bori s onima što žele da žive bogougodno. Poslije nekoliko dana, demon se preobrazio u svijetlog anđela, javio se redovniku i rekao: ''Znaj da me je zbog tvoje čistoće i uzornog života Gospodin poslao da te služim''. Redovnik je na to odgovorio: ''Kakvo sam to dobro učinio, da bi me služio anđeo''? Đavao je progovorio: ''Sve što si do sada učinio je veliko i uzvišeno. Napustio si svjetovne divote i postao redovnik. Trudiš se u postu, molitvi i bdijenju. Zatim si napustio samostan i došao da živiš ovdje. Kako da anđeli ne služe tvojoj svetinji''? Tim riječima ga je za dušu pogubna zmija (demon) dovela do nadutosti i do oholosti; od tog vremena đavao je počeo stalno da mu se javlja. Jednom je neki čovjek, kojeg su opljačkali lopovi, došao kod ovog redovnika. Nečisti demon, koji ga je prevario javivši se u liku anđela, tada mu je rekao: ''Ovog čovjeka su opljačkali lopovi. Ono što je ukradeno skriveno je na tom i tom mjestu. Reci mu da pođe tamo i da uzme što je njegovo''. Prišavši k pećini, čovjek se poklonio. Redovnik mu odozgor kaže: ''Dobro je, brate, što si došao! Znam, dogodila ti se nesreća, jer su kod tebe dolazili lopovi, i ukrali su ti to i to. Ne jadikuj! Oni su ukradeno ostavili tu i tu. Otiđi tamo i sve ćeš pronaći, a za mene se pomoli''! Čovjek se začudio, poslušao i pronašao ukradene stvari. On je redovnika proslavio po čitavoj toj zemlji, govoreći da je redovnik koji živi u pećini prorok. Kod redovnika je počelo da pritječe mnoštvo ljudi. Kad bi ga slušali, čudili su se učenju koje im je on prenosio prema nagovoru đavla. On je predviđao, i njegova predviđanja bi se obistinila. Nesretnik je tokom dužeg perioda živio u takvoj zabludi. Drugoga dana druge nedjelje po Uznesenju Gospodina našeg Isusa Krista, nečisti demon se javio redovniku i rekao: ''Znaj, oče, da će zbog tvog neporočnog i ravno-anđeoskog života doći i drugi anđeli i da će te u tijelu uznijeti na nebo. Tamo ćeš se, zajedno sa svim anđelima, naslađivati gledanjem neizrecive ljepote Gospodinove''. Kad je to izgovorio, demon je postao nevidljiv. Međutim, čovjekoljubivi i puno-milostivi Bog, koji ne želi ljudsku propast, položio je u srce ovoga redovniku želju da o svemu što se dogodilo obavijesti nadstojnika. Kad je došao brat koji je obično donosio hranu zatvoreniku, ovaj mu je, pomolivši se iz pećine, rekao: ''Idi, brate, i reci nadstojniku da dođe ovamo''! Brat je to i prenio nadstojniku. Nadstojnik je požurio da ode tamo. Ljestvama se popeo do pećine, kod zatvorenika, i rekao: ''Zašto si mi, sine moj, zapovjedio da dođem ovamo''? Zatvornik je odgovorio: ''Čime ću ti, sveti oče, uzvratiti za sve, što si učinio za moju nedostojnost''? ''Kakvo sam ti to dobro učinio''?, upitao je nadstojnik. Redovnik na to kaže: ''Uistinu, oče, ja sam se posredstvom tebe udostojao mnogih i velikih dobara. Ti si me obukao u anđelski obraz, posredstvom tebe vidim anđele i bivam udostojen da pričam s njima. Posredstvom tebe dobio sam dar vidovitosti i proroštva''. Kad je to čuo, nadstojnik se začudio i rekao: ''Nesretniče! Zar ti da vidiš anđele? Zar ti da budeš udostojen dara vidovitosti? Teško tebi, nesretniče! Zar ti nisam govorio da ne ideš u pećinu, da te demoni ne bi prevarili''? Redovnik je na to prigovorio: ''Ne govori tako, časni oče! Zbog tvojih svetih molitava ja vidim anđele. Sutra će me oni uznijeti na nebesa, zajedno s mojim tijelom. Neka tvoja svetost zna, da ću Gospodina Boga našeg preklinjati da i tebe uzmu anđeli, da bi i ti bio sa mnom u nebeskoj slavi''. Saslušavši to, nadstojnik mu je prijeteći rekao: ''Nesretniče, tebe je obmanuo demon! Međutim, ako sam već došao ovamo, neću odavde odlaziti. Ostat ću ovdje da vidim što će se s tobom dogoditi. Ja neću vidjeti nečiste demone, koje ti nazivaš anđelima. Međutim, ti me obavijesti kad budeš vidio da su došli''. Nadstojnik je zapovjedio da se uklone ljestve, i ostao je u pećini s obmanutim, stalno obitavajući u postu i psalmo-pjevanju. Kad je nastupio čas u koji se obmanuti nadao da će se uznijeti na nebesa, vidio je demone kako pristupaju i rekao: ''Došli su, oče''. Nadstojnik ga je tada zagrlio i zavapio: ''Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, pomozi svom obmanutom slugi i ne dozvoli nečistim demonima da zavladaju nad njim''. Kad je nadstojnik to izgovorio, demoni su ščepali i počeli da vuku obmanutoga, nastojeći da ga otmu iz nadstojnikova naručja. Nadstojnik je zaprijetio demonima i oni su, strgnuvši s obmanutog njegovu mantiju, iščezli. Mantiju su mogli vidjeti kako lebdi visoko u zraku, da bi se najzad sakrila. Nakon izvjesnog vremena, opet su vidjeli mantiju kako leti dolje i pada na zemlju. Starac je tada rekao obmanutome: ''Bezumniče i nesretniče! Vidiš li kako su demoni postupili s tvojom mantijom? Namjeravali su da isto tako postupe i s tobom. Namjeravali su da te uzdignu u zrak, kao Simona vrača i da te zatim bace dolje kako bi se razbio, i jadno ispustio grješnu dušu''! Iguman je zatim pozvao redovnike, zapovjedio im da donesu ljestve i obmanutog redovnika odveo iz pećine u samostan. Da bi smirio njegove pomisli, odredio mu je da služi u pekari, u kuhinji i na ostalim samostanskim poslušnostima. Na taj način je spasio ovog brata''.[7]
Uslijed prijevremenog stupanja u zatvorništvo takvom iskušenju bili su izloženi i naši sunarodnjaci, bogougodni Izakije i Nikita Pečerski.[8] Iz životopisa bogougodnog Izakija, suvremenika bogougodnih Antonija i Teodozija, primjećuje se da je u zatvorništvo stupio po vlastitoj volji. Upražnjavao je najnaporniji tjelesni podvig. Težnja k još napornijem podvigu pokrenula ga je da se zaključa u jednu od najtješnjih pećina Kijevo-pečerskog samostana. Hranio se prosforom i pio samo vodu, pa je i tu oskudnu hranu primao svakog drugog dana. Pri tako napornom tjelesnom podvigu i bez iskustvenih saznanja o duševnim podvizima i borbi, nemoguće je a da se ne plati određena cijena i takvom podvigu i samome sebi. Iskušenje koje demoni navode na podvižnika obično se zasniva na njegovom unutrašnjem raspoloženju. ''Ukoliko čovjek sam po sebi ne daje povoda sotoni da ga podčini svom utjecaju, sotona nikako ne može nasilno da zavlada nad njim'', kaže bogougodni Makarije Egipatski.[9] Demoni su se pred Izakijem pojavili u liku svijetlih anđela. Jedan od njih blistao je više od ostalih. Demoni su ga nazivali Kristom, i tražili su od podvižnika da mu se pokloni. Podvižnik se poklonom, koje dolikuje jedino Bogu i koje je učinio pred đavlom, podčinio demonima, koji su ga izmučili nasilnim tjelesnim kretanjem odnosno plesanjem do polu-smrti. Bogougodni Antonije, koji je služio zatvornika, došao je kod njega noseći uobičajenu hranu. Međutim, kada je vidio da zatvorenik ne daje nikakvog glasa i shvatio da se s njim dogodilo nešto posebno, uz pomoć drugih redovnika razvalio je čvrsto zatvoreni ulaz u Izakijevu pećinu. Iznijeli su ga kao mrtvog i položili pred pećinu. Primijetivši da je još uvijek živ, vratili su ga u pećinu i položili na postelju. Naizmjenično su ga njegovali bogougodni Antonije i Teodozije. Izakiju su se uslijed ovog iskušenja oduzeli i um i tijelo. Nije bio u stanju niti da stoji, niti da sjedi niti da se, ležeći, okrene s jedne na drugu stranu. Tako je dvije godine ležao sasvim nepomično, i nijem i gluh. Tokom treće godine je progovorio i zatražio da ga podignu i postave na noge. Zatim je, kao dijete, počeo da uči da hoda. Međutim, nije izražavao nikakvu želju niti mogao da posjeti crkvu. Na to su ga jedva i nasilno primorali, i on je postupno počeo da odlazi u hram Božji. Poslije toga je počeo da odlazi i u trpezariju i postupno je naučio i da koristi hranu. Tokom te dvije godine, dok je nepomično ležao, on nije okusio ni kruh ni vodu.
Najzad se u potpunosti oslobodio strašnog i čudnog utiska koji je na njega ostavilo javljanje i djelovanje demona, i bogougodni Izakije je kasnije zadobio visoku mjeru svetosti. Bogougodni Nikita je bio mlađi od bogougodnog Izakija, mada je bio njegov suvremenik. Budući podstaknut revnošću, zatražio je od nadstojnika blagoslov da se podvizava u zatvoreništvu. Tada je nadstojnik bio bogougodni Nikon, i on mu je to zabranio govoreći: ''Sine moj, neće biti od koristi tebi, tako mladom, da živiš u dokolici! Bolje će biti da budeš s braćom; ako ih budeš služio, nećeš izgubiti svoju plaću! I sam znaš da su Izakija Pećinožitelja, dok je živio u zatvoreništvu, obmanuli demoni. On bi propao da ga, zahvaljujući molitvama naših bogougodnih otaca, Antonija i Teodozija, nije spasila posebna milost Božja''! Nikita je na to odgovorio: ''Ja se nipošto neću obmanuti ničim sličnim, i želim da se čvrsto suprotstavim demonskim zamkama, da molim čovjekoljupca Boga da me udostoji dara čudotvorstva kao i Izakija Zatvorenika, koji i sada tvori mnoga čudesa''! Nadstojnik je opet rekao: ''Tvoja želja premašuje tvoje snage. Dobro pazi da se ne uzoholiš i ne padneš! Naprotiv, ja ti zapovijedam da služiš braći i od Boga ćeš dobiti vijenac za svoju poslušnost''. Budući privučen silnom revnošću prema zatvoreničkom životu, Nikita ni najmanje nije htio da obrati pažnju na ono, što je govorio nadstojnik. On je izvršio ono što je zamislio, zaključao se u zatvor i ostao u njemu, moleći se i nikuda ne izlazeći. Kad je prošlo neko vrijeme, jednom je, tokom molitve, začuo glas koji se zajedno s njim molio i osjetio neobičan miomiris. Budući obmanut, rekao je samome sebi: ''Ako to ne bi bio anđeo, ne bi se zajedno sa mnom molio, niti bi se osjećao miomiris Duha Svetoga''! Nikita je zatim počeo usrdno da se moli, govoreći: ''Gospodine! Javi mi se ti sam primjetno, da bih te vidio''! Glas mu je tada rekao: ''Ti si mlad! Neću ti se javljati da se ne bi uzoholio i pao''! Zatvorenik je sa suzama odgovorio: ''Gospodine! Neću se obmanuti ni na koji način, jer me nadstojnik naučio da ne obraćam pažnju na demonsku obmanu i učinit ću sve što mi ti zapovjediš''! Zadobivši vlast nad njim, za dušu pogubna zmija (demon) je na to rekla: ''Nemoguće je čovjeku da me vidi dok je još u tijelu! Međutim, ja ću poslati svog anđela da bude s tobom, a ti izvršavaj njegovu volju''! S tim riječima, pred zatvornika je stao demon u obličju anđela. Nikita je pao pred njegove noge i poklonio mu se kao anđelu. Demon mu je rekao: ''Od sada nemoj više da se moliš nego čitaj knjige. Tako ćeš stalno pričati s Bogom. Osim toga, bit ćeš u mogućnosti da onima, koji dolaze kod tebe, preneseš duše-korisne riječi, a ja ću se stalno moliti Sve-tvorcu za tvoje spasenje''. Povjerovavši tim riječima, zatvornik se još više obmanuo, prestao je da se moli i zanimao se čitanjem. Radovao se gledajući demona kako se stalno moli, jer je pretpostavljao da se za njega moli anđeo. Zatim je s onima, koji su dolazili kod njega, počeo da priča o Pismu i da prorokuje, slično palestinskom zatvorniku. Slava o njemu raširila se među svjetovnjacima i na dvoru velikog kneza. On zapravo nije prorokovao nego je, budući obaviješten od prisutnog demona, kazivao posjetiocima gdje se nalazi ukradeno ili gdje se nešto, u nekom od njega udaljenom mjestu, dogodilo[10]. Tako je velikog kneza Izjaslava obavijestio o ubojstvu novgorodskog kneza Gljeba i savjetovao ga da veliko-kneževskog sina tamo postavi za kneza. Svjetovnjacima je to bilo dovoljno da zatvornika proglase za proroka. Primijećeno je da svjetovnjake, kao i same redovnike koji su lišeni duhovnog rasuđivanja, gotovo uvijek privuku prevaranti, licemjeri i oni koji se nalaze u demonskoj obmani i da njih smatraju za svete i milosne. U poznavanju Starog Zavjeta, nitko nije mogao da se usporedi s Nikitom. On, međutim, nije podnosio Novi zavjet, i svoje priče nikad nije zasnivao na Evanđelju ili apostolskim Poslanicama. Na osnovu tog čudnog usmjerenja njegovog učenja, oci Kijevopečerskog samostana su razumjeli da ga je demon obmanuo. U samostanu je tada bilo mnogo svetih redovnika, ukrašenih milosnim darovima. Oni su svojim molitvama otjerali demona od Nikite, i Nikita je prestao da ga viđa. Oci su izveli Nikitu iz zatvora i tražili da im kaže nešto iz Starog Zavjeta. Međutim, on je pod zakletvom tvrdio da nikada nije ni čitao one knjige, koje je ranije znao napamet. Pokazalo se da je on, uslijed utiska koji je na njega ostavio demon, zaboravio čak i da čita, tako da su ga s mukom i uz veliki trud ponovo naučili da čita. Molitvama svetih Otaca uspio je da dođe sebi, spoznao je i ispovjedio svoj grijeh i oplakao ga gorkim suzama. Poniznim življenjem u bratstvu dostigao je visok stupanj svetosti i dar čudotvorstva. Sveti Nikita je kasnije bio rukopoložen za biskupa novgorodskog.
Najnovija iskustva potvrđuju ono što su jasno dokazala iskustva prošlih vremena. I sada je obmana, a tako se na redovničkom jeziku naziva samoobmana sjedinjena s demonskom obmanom, neizbježna posljedica prijevremenog povlačenja u duboku usamljenost ili posebnog podviga u usamljenosti sobe ili ćelije. U vrijeme kada je pisac ovih podvižničkih savjeta bio mladić, oko 1824-1825. godine, posjetio je Aleksandro-Nevsku lavru, da bi se o svojim pomislima posavjetovao s monahom Joanikijem, svjećarom Lavre i učenikom staraca Teodora i Leonida. Kod tog redovnika su mnogi svjetovnjaci, koji su vodili podvižnički život, dolazili radi duhovnog savjeta.[11] Kod njega je dolazio i vojnik Pavle iz Pavlovskog puka. Pavle se bio preobratio iz raskolništva, nakon što je, budući pismen, prethodno bio raskolnički učitelj. Pavlovo lice blistalo je od radosti. Međutim, uslijed silne usrdnosti koja se rasplamsala u njemu, Pavle se predao neumjerenom tjelesnom podvigu, neusklađenom s njegovom tjelesnom građom, budući da o duševnom podvigu nije imao dovoljno znanja. Jednom prilikom, tokom noći, Pavle je stajao na molitvi. Odjednom se oko ikone pojavila svjetlost, blistava kao sunce, dok se usred te svjetlosti pojavio golub, koji je sijao od bjeline. Od goluba se razlijegao glas: ''Prihvati me, ja sam Sveti Duh i došao sam da bih se nastanio u tebi''. Pavle je radosno pristao. Golub je kroz usta ušao u njega a Pavle je, iscrpljen postom i bdijenjem, iznenada u sebi osjetio snažnu bludnu strast. Napustio je molitvu i otišao u javnu kuću. Njegova gladna strast učinila je da zasićenje strasti bude nemoguće. Sve javne kuće i sve njemu dostupne bludnice postali su njegova stalna jazbina. Najzad se osvijestio. Svoju obmanutost demonskim javljanjem i oskrnavljenje koje je bilo posljedica obmane izložio je u pismu upućenom jeroshimonahu Leonidu, koji je tada živio u Aleksandro-Svirskom samostanu. U pismu se ispoljilo prethodno visoko duhovno stanje paloga. Spomenuti mladić bio je tada ćelijnik jeroshimonaha Leonida (1827-1828) i, uz blagoslov starca, pročitao je Pavlovo pismo. Jeroshimonah Leonid se u proljeće 1828. preselio najprije u Plošanskuju, a zatim u Optinu pustinju. Na putu ga je pratio njegov ćelijnik, koji je tom prilikom posjetio i neke samostane Kaluške i Orlovske biskupije. Kad je boravio u čuvenoj Bjelobjereškoj pustinji, tamo je u to vrijeme rasoforni redovnik Serapion bio slavan po svom podvižničkom životu. On je prilikom svog usamljeničkog sobnog ili ćelijskog pravila vidio anđela. Serapiona nisu proslavljali samo svjetovnjaci nego i redovnici, budući da kod nas u Rusiji prevladava tjelesni podvig, dok je o podvigu duševnom gotovo izgubljen i sam pojam. Oni su Serapiona isticali kao obrazac redovničkog života. Godine 1829. Serapion se uslijed duševnog rastrojstva premjestio u Optinu pustinju, da bi tu bio rukovođen savjetima jeroshimonaha Leonida.
Prilikom jednog savjetovanja sa starcem iščupao je veliki dio starčeve brade. Budući da je u skit Optine pustinje smješten uslijed poštovanja prema njegovoj podvižničkoj slavi, Serapion je jednom prilikom tokom noći došao kod starješine skita, jeromonaha Antonija. Obavijestio ga je da mu se upravo javio Ivan Preteča i zapovjedio mu da zakolje ovog Antonija, jeroshimonaha Leonida, jeromonaha Gavrila i spahiju Željabovskog, koji je u to vrijeme bio skitski gost. ''A gdje ti je nož''?, upitao ga je dosjetljivi i neustrašivi Antonije. ''Nemam nož'', odgovorio je obmanuti. ''Ti si, znači, bez noža došao da kolješ''?, prigovorio je Antonije i udaljio se u ćeliju obmanutog, koji je morao biti predat u dom umobolnih, gdje je i okončao. Kako smo čuli, Serapion je pred kraj došao sebi i otišao s ovog svijeta s nadom u spasenje. Mora se primijetiti da pali duh, kada želi da ovlada Kristovim podvižnikom, ne djeluje kao gospodar, nego traži da privuče čovjekovu suglasnost na predloženu obmanu. Tek kada dobije suglasnost, on može da ovlada onim, koji je tu suglasnost izrazio. Opisujući napad palog anđela na čovjeka, sv. David ga je izrazio sa svom točnošću, rekavši: U zasjedi je da zgrabi siromaha, da zgrabi siromaha da ga uvuče u zamku svoju (Ps 9,30-31). Sveti Duh djeluje samovlasno, kao Bog. Dolazi u ono vrijeme kada čovjek, koji se ponizio, ni najmanje ne očekuje Njegov dolazak. Iznenada se mijenjaju i um i srce. On svojim djelovanjem obuhvaća cijelu čovjekovu volju i sve njegove sposobnosti, tako da čovjek nije u mogućnosti da razmišlja o djelovanju koje se u njemu izvršava. Kada obitava u nekome, milost ne pokazuje ništa uobičajeno ili čulno, nego ga tajno poučava onome što ranije nije vidio, niti je nekada zamišljao. Um se tada tajno poučava uzvišenim i skrivenim tajnama koje, prema blaženom Pavlu, čovječje oko ne može da vidi, niti um, sam po sebi, može da shvati. Čovječji um sam po sebi, kada nije sjedinjen s Gospodinom, rasuđuje prema vlastitim snagama. Kada se sjedini s ognjem Božjim i sa Svetim Duhom, tada sav biva obuzet božanskom svjetlošću, sav postaje svjetlost i rasplamsava se u plamenu Sve-svetog Duha, ispunjava se božanskim znanjem, i nemoguće mu je da u plamenu Božjem misli o svome i o onome o čemu bi htio da misli. Tako je bogougodni Maksim Kavsokalivit govorio bogougodnom Grigoriju Sinajskom.[12] Naprotiv, prilikom demonskih javljanja čovjeku se uvijek daje sloboda da rasuđuje o pojavi, da je prihvati ili odbaci. To se iskazuje u demonskim pokušajima da obmanu svece Božje. Jednom prilikom, kada je Pahomije Veliki obitavao u usamljenosti, izvan samostanskog žamora, ispred njega je stao đavao u velikoj svjetlosti i rekao: ''Raduj se, Pahomije! Ja sam Krist i došao sam kod tebe kao kod svog prijatelja''! Svetac je, rasuđujući sam sa sobom, pomislio: ''Kristov dolazak čovjeku sjedinjen je s radošću kojoj je stran svaki strah. U tom trenutku iščezavaju sve čovjekove pomisli i um tada cijelo biva uperen u viđenje onoga što vidi. Ja sam, međutim, vidjevši ovoga što mi se predstavlja, ispunjen pomutnjom i strahom. To nije Krist, nego sotona''. Nakon ovog razmišljanja, bogougodni je odvažno rekao pojavi: ''Đavle, idi od mene! Proklet si i ti, i tvoje viđenje, i podmuklost tvojih lukavih zamisli''. Đavao je bez oklijevanja otišao, ispunjavajući sobu ili ćeliju smradom.[13]
Nemoguće je da čovjek, koji se još uvijek nalazi u oblasti tjelesnog mudrovanja i koji još nije zadobio duhovni uvid u palu čovječju prirodu, ne pridaje izvjesnu vrijednost svojim djelima i da sebi ne pripiše izvjesne zasluge, ma koliko da takav čovjek izgovara ponizne riječi i ma koliko da izgleda ponizan po svojoj vanjštini. Tjelesnom mudrovanju nije svojstvena istinska poniznost i za nju je ono nemoguće, poniznost je plod duhovnog znanja. Bogougodni Marko Podvižnik kaže: ''Oni, koji sebe ne smatraju dužnicima svake zapovijedi Kristove, poštuju zakon Božji tjelesno, tj. ne razumiju ni što govore, ni što tvrde (1 Tim 1,7), zbog toga i misle da ga izvršavaju svojim djelima''.[14] Riječi svetog Oca otkrivaju da se onaj, koji sebi pripisuje neko dobro djelo, nalazi u stanju samoobmane. To stanje samoobmane služi kao osnova za demonsku obmanu jer pali anđeo nalazi utočište u lažnom, oholom shvaćanju kršćanina, i na to shvaćanje lako kalemi svoju obmanu. On posredstvom obmane podčinjava čovjeka svojoj vlasti i baca ga u takozvanu demonsku obmanu. Iz gore navedenih iskustava očigledno je da nijedan od obmanutih nije sebe smatrao nedostojnim viđenja anđela, odakle slijedi da je sebi pripisivao izvjesne zasluge. Tjelesni i duševni čovjek i nije u stanju da drukčije sudi o sebi. Zbog toga su sveti Oci uopćeno o svim onim podvižnicima, koji su nedovoljno obrazovani duševnim djelovanjem i ne osjenjeni milošću Božjom, rekli da je usamljenost za njih pogubna.
U vezi sa zatvorenicima i usamljenošću, poučno je ponašanje bogougodnih Barsanufija Velikog i njegovog subrata Ivana Proroka, koji se s njim podvizavao u postu. Njih dvojica su i sami bili zatvornici u samostanu oca Serida. Sva braća tog samostana ili bar većina njih, rukovođeni su poukama tih velikih ugodnika Božjih, posve ispunjenih Duhom Svetim. Njihovim poukama rukovodio se i iguman Serid, kojeg je Barsanufije Veliki nazivao sinom. Serid je i služio svetog starca, koji nije izlazio iz sobe ili ćelije i koji je primao samo Serida, tako da je njegovim posredovanjem davao pisane odgovore ostaloj braći. Budući rukovođeno poukama bogonadahnutih ljudi, samostansko bratstvo je pokazivalo brz i obilan duhovni napredak. Neki od njih osposobili su se za zatvorenički život na koji ih je prizvao Bog, providjevši njihove sposobnosti. Tako je Barsanufije Veliki predskazao Ivanu Mirosavskom da mu je od Boga predodređena usamljenost. Pripremivši tog redovnika življenjem prema evanđeoskim zapovijedima usred samostanske zajednice, u vatri poslušnosti, u svoje vrijeme, od Boga naznačeno, uveo ga je u zatvorništvo.[15] Iz prepiske Barsanufija Velikog s Ivanom Mirosavskim vidi se da su Ivana i nakon stupanja u zatvorništvo spopadale strasne pomisli. Strasti su još više uznemiravale ostale redovnike, kojima je bilo dopušteno zatvorništvo. Zatvorništvo im, međutim, nije bilo zabranjeno. Naprotiv, bogougodnom ocu Doroteju, koji se odlikovao i duhovnom i svjetovnom mudrošću i sposobnošću da rukovodi druge redovnike, koji je taj duhovni dar dokazao i na djelu, duhovni oci su zabranili zatvorništvo, ma koliko da ga je on želio. ''Usamljenost daje čovjeku povod za ponositost, prije nego da zadobije sebe, tj. prije nego da bude neporočan'', govorili su mu oni. Za istinsku usamljenost ima mjesta tek onda, kada je čovjek već ponio križ. Dakle, ako budeš sustradao s bližnjima dobit ćeš pomoć, a ako se pak uzdržiš od sustradavanja, u želji da se uzvisiš do onoga, što premašuje tvoju mjeru, znaj da ćeš izgubiti i ono što imaš. Ne odstupaj ni unutra ni napolje, nego se pridržavaj sredine, razumijevajući što je volja Gospodinova jer su dani zli (Ef 5,19). Moje riječi znače sljedeće: ne usuđuj se na usamljenost i ne budi nemaran prema sebi kada se nalaziš usred briga, tu je srednji put, na kojem ne postoji opasnost od pada. U usamljenosti se mora imati poniznost i brižna budnost nad sobom, moraju se uzdržavati vlastite pomisli. Sve ovo nije ograničeno nekim određenim vremenom. Svatko je dužan da sa zahvalnošću trpi ono, što mu se uslijed okolnosti događa. Ukoliko čovjek više silazi u poniznost, utoliko više napreduje. Boravak u ćeliji ne čini te iskusnim, jer u njoj boraviš bez žalosti, očigledno, uslijed nedostizanja bitke s demonima, što onog koji je zatvoren u ćeliju dovodi do tako teške žalosti i borbe, kakva je sasvim nepoznata redovniku u samostanu.[16] Posredstvom toga, što si prijevremeno ostavio sve brige, đavao ti ne priprema spokojstvo nego pometnju, tako da će te primorati da na kraju kažeš: ''Bolje da se nisam ni rodio''.[17] Bogougodni Dorotej, kojeg je cijela ovozemaljska Crkva priznala za sveca, jedan od najboljih podvižničkih pisaca, boravio je među braćom u samostanu, a nakon smrti svojih svetih učitelja osnovao je svoj samostan i u njemu bio nadstojnik. Sveti Ivan Klimak ili Ljestvičar primjećuje da oni, koji su skloni ponositosti i ostalim duševnim strastima nikako ne bi trebalo da odaberu usamljenički život, nego da bi trebalo da žive među bratstvom i da se spašavaju izvršavanjem zapovijedi,[18] jer je preblaženo svako življenje, bilo da je ono u pustinji ili među bratstvom, kada je suglasno s voljom Božjom i kada mu je cilj ugađanje Bogu.[19] Iz prijevremene usamljenosti klija demonska obmana ne samo ona očigledna, nego i ona koja je izvana nevidljiva: misaona, moralna, koja je daleko opasnija od one prve, jer se vrlo teško liječi a često je i neizlječiva. Obmane te vrste, koje se zasnivaju na ponositosti, sveti Oci nazivaju mnijenjem.[20] Ona se sastoji u tome da podvižnik prihvaća lažne pojmove o duhovnim predmetima, kao i o samome sebi, i da ih smatra za istinite. Uslijed prirodnog suosjećanja i sudjelovanja uma srcu i srca umu, lažne pojmove i sagledavanja neizbježno prate zavodljiva i slatka srčana osjećanja. Ona nisu ništa drugo do djelovanje istančanog sladostrašća i slavoljublja. Oni, koji su zaraženi tom obmanom, postaju propovjednici lažnog podvižničkog učenja, a ponekad i nosioci hereze ili krivovjerja za vječnu pogibelj kako svoju, tako i svojih bližnjih. Sveti Izak Sirijski u svojoj 55. pouci spominje kako je neki Malpas u usamljenosti vodio posve strogi podvižnički život, s ciljem da dostigne visok duhovni stupanj, ali da je pao u ponositost i očiglednu demonsku obmanu, postavši izumitelj i predvodnik hereze evktita. Kao obrazac podvižničke knjige, napisane u stanju obmane koja se naziva mnijenjem, može se navesti djelo Tome Kempenca pod nazivom Ugledanje na Isusa Krista.
Ono odiše istančanim sladostrašćem i umišljenošću, što u ljudima oslijepljenim i posve ispunjenim strastima stvara osjećanje naslade, koje oni smatraju za kušanje božanske milosti. Nesretni i pomračeni, oni ne shvaćaju da su, omirisavši istančani miris strasti koje žive u njima, počeli njime da se naslađuju i da ga u svom sljepilu smatraju za miomiris milosti! Oni ne shvaćaju da su za duhovno naslađivanje sposobni samo sveci, da duhovnoj nasladi mora prethoditi obraćenje i očišćenje od strasti, da grešnik nije sposoban za duhovnu nasladu, da mora biti svjestan da je nedostojan ove naslade i odbaciti je ukoliko počne da mu pristupa, da je mora odbaciti kao nesvojstvenu sebi, kao očigledno i pogibeljno samoobmanjivanje, kao istančano kretanje slavoljublja, umišljenosti i sladostrašća. Slično Malpasu, u pustinjaštvu su najsnažniju demonsku obmanu dostigli i Franjo Asiški, i Ignjacio Lojola, i ostali podvižnici latinske crkve,[21] koji se u krilu latinske crkve smatraju za svece. ''Kada je Franjo uznijet na nebo'', pripovijeda pisac njegovog životopisa, ''Bog Otac je, vidjevši ga, na trenutak bio u nedoumici kome da dadne prednost, da li svom Sinu po prirodi ili svom sinu po milosti Franji''. Što može biti strašnije i nakaznije od ove hule, i žalosnije od ove obmane!
U naše vrijeme i u našoj domovini, pustinjaštvo u nenastanjenu pustinju može se smatrati potpuno nemogućim a zatvorništvo veoma teškim, budući da su sada opasniji i ne prihvatljiviji nego u bilo koje drugo vrijeme. U tome bi trebalo vidjeti volju Božju i pokoriti joj se. Ako hoćeš da budeš Bogu ugodan usamljenik, zavoli šutnju i uloži svaki napor da se na nju privikneš. Ne dozvoli sebi da mudruješ ni u crkvi, ni u trpezariji, ni u sobi ili ćeliji. Ne dopusti sebi da izlaziš iz samostana osim u slučaju krajnje potrebe, i samo za najkraće moguće vrijeme. Ne dozvoli sebi naročito blisko poznanstvo, niti u samostanu niti izvan njega. Ne dopusti sebi slobodno obraćanje niti pogibeljnu dokolicu, nego se ponašaj kao pridošlica i stranac u samostanu, ali i u samom ovozemaljskom životu. Na taj način ćeš postati bogougodni usamljenik, pustinjak i zatvornik. Ako Bog vidi da si sposoban za pustinju ili za zatvor, onda će ti On, svojim neizrecivim sudovima, osigurati pustinjački i usamljenički život, kao što ga je osigurao i blaženom Serafimu Sarovskom, ili će ti omogućiti zatvor, kao što ga je omogućio blaženom Georgiju, zatvorniku Zadonskog samostana.

NAPOMENE:

1. Životopis bogougodnog Antonija Velikog, Četij Minej, 17. siječanj i Vitae rarum Patrologiae coursus completus, t. LXXIII.

2. Alfavitni Paterik.

3. Alfavitni Paterik i nezaboravne povijesti o podvižništvu svetih i blaženih otaca

4. Četij Minej, 1 travanj.

5. Ljestvica, 4. pouka, 120. glava, prema ruskom izdanju.

6. Vidi Ljestvicu, 27. pouku.

7. Prolog, za 9. dan siječnja.

8. Pečerski Paterik i Četij Minej za 31. siječanj.

9. 4. pouka, 12. glava.

10. U naše vrijeme, u Moskvi, u domu umobolnih, nalazio se sličan prorok, kod kojeg je pritjecalo mnoštvo radoznalaca. Taj prorok se zvao Ivan Jakovljevič. Žitelji Moskve posjetili su nekog redovnika pustinjaka, i pred njim počeli da hvale svog proroka. Govorili su mu da su se u njegov dar vidovitosti uvjerili vlastitim iskustvom, da su ga pitali za svog rođaka koji se tada nalazio na prinudnom robijaškom radu u Nerčinskoj. Ivan Jakovljevič neko vrijeme nije odgovarao, i kada su ga ljubopitljivci počeli požurivati da odgovori, on je rekao: ''Da li je Nerčinska daleko''? ''Preko šest tisuća vrsta'', odgovorili su oni. ''Zar onda možeš brzo tamo da otrčiš'', prigovorio je on. Njegov odgovor sastojao se u tome, što im je rekao da su noge zatočenika oguljene do krvi. Nakon izvjesnog vremena, dobili su pismo od rođaka iz Nerčinske, u kojem im je on opisivao težinu svog položaja i spomenuo da su mu okovi do krvi ogulili noge. ''Zamislite kako je vidovit Ivan Jakovljevič'', s usklikom su Moskovljani završili svoje kazivanje. Redovnik im je odgovorio: ''Nema tu vidovitosti, i tu se očigledno radi o povezanosti s palim duhom. Duhu Svetom nije potrebno vrijeme. On bez oklijevanja saopćava i nebeske i zemaljske tajne. Ivan Jakovljevič je iz Moskve u Nerčinsk poslao palog demona koji se nalazio uz njega, i on je otuda donio prazno i materijalno ili tjelesno svjedočenje, koje je zadovoljilo slavoljublje proroka i radoznalost tjelesnih ljudi koji su se kod njega raspitivali. Sveti Duh uvijek obznanjuje o nečemu duhovnom, duše-spasonosnom i suštinski potrebnom, dok pali duh uvijek obznanjuje nešto tjelesno, budući da nakon svog pada gmiže po grešnim strastima i tjelesnošću''. Kao primjer djelovanja i karaktera koji pripadaju svetoj i od Boga darovanoj vidovitosti, predstavit ćemo značajan događaj iz crkvene povijesti. Sveti Atanazije Veliki, nadbiskup aleksandrijski, pripovijedajući biskupu Amoniju o svojim stradanjima koja je uzrokovao car Julijan Otpadnik, kaže: ''U to vrijeme vidio sam velike ljude Božje, Teodora nastojatelja tavenisiotskih redovnika, i Pamona, oca onih redovnika koji su živjeli u okolini Antinoje. Namjeravajući da se sakrijem kod Teodora, popeo sam se u njegovu lađu, koja je bila zaklonjena sa svih strana. Da bi mi iskazao poštovanje, Pamon je putovao sa mnom. Vjetar nam nije pogodovao, i ja sam se molio tjeskobnog srca. Teodorovi redovnici izašli su na obalu i vukli lađu. Vidjevši moju žalost, otac Pamon je počeo da me tješi. Ja sam mu odgovorio: ''Vjeruj da u vrijeme mira moje srce nema toliko hrabrosti koliko u vrijeme progona jer se, stradajući za Krista i ukrjepljujući se Njegovom milošću, nadam da ću time od Njega dobiti veću milost, makar me i ubili''. Nisam još ni izgovorio te riječi, a Teodor je pogledao oca Pamona i nasmiješio se, a otac Pamon mu je uzvratio pogled i također se nasmiješio. Ja sam ih upitao: ''Zašto se smijete mojim riječima? Da li me optužujete za plašljivost''? Obrativši se Pamonu, Teodor je rekao: ''Reci patrijarhu što je uzrok našem smijehu''. Međutim, Pamon je odgovorio: ''Na tebi je da to učiniš''. Teodor je onda rekao da je toga časa u Perziji ubijen Julijan, kao što je Bog i predskazao o njemu jer nadmen i nepravedan čovjek i oholica ništavno okončava (Av 2,5 prema crkveno-slovenskom prijevodu). Kršćanima će ustati kralj, nadmoćan čovjek ali krotkog duha. Zbog toga ne zalazi dublje u Tivaidu, ne napreži se, nego potajno pođi u susret novom kralju. Vidjet ćeš se s njim na putu i on će te vrlo blagonaklono primiti. Vratit ćeš se svojoj crkvi, a njega će Bog uskoro uzeti iz ovog života. Sve se upravo tako i dogodilo''. (vidi Sancti Athanasii opera omnia, tom. 2, pag. 979982)

11. Redovnik Joanikije je bio Teodorov rođak. Nakon Teodorove smrti nije prestao da kontaktira s Leonidom, da bi kasnije, radi suživota s njim, prešao u Optinu.

12. Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

13. Četij Minej, 15. svibanj.

14. Pouka o duhovnom zakonu, 34. glava.

15. Odgovori, 1-54.

16. Vidi životopis bogougonih Antonija Velikog, Onufrija Velikog i drugih pustinjaka i zatvornika.

17. Odgovori 312, 313.

18. Pouka 8, gl. 10,18, 21,25; pouka 27, gl. 13,36.

19. 88 glava bogougodnog Simeona Novog Bogoslova, Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

20. Glave 128, 131, 132. Sv. Grigorija Sinaita, Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

21. Nakon otpadanja Zapadne od Istočne Crkve.

GLAVA DVANAESTA

O življenju u poslušnosti starcu

Ono, što je rečeno o pustinjaštvu i zatvorništvu, mora se reći i o poslušnosti starcima, i to u onom obliku u kakvom je ono zaživjelo u drevnom redovništvu. Bogougodni Ivan Kasijan kaže da egipatski Oci, među kojima je redovništvo osobito procvjetalo i donosilo zadivljujuće duhovne plodove, tvrde: ''da je mudrima svojstveno da upravljaju i da budu upravljani, i označavaju da je to najveći dar i milost Svetog Duha''.[1] Nužan uvjet takve podčinjenosti je duhovni učitelj, koji bi voljom Svetoga Duha umrtvio palu volju onoga koji mu se podčinio u Gospodinu, i koji bi u toj paloj volji umrtvio i sve njegove strasti. Čovjekova pala i iskvarena volja sadrži u sebi težnju k svim strastima. Očigledno da se umrtvljenje pale volje, koje se tako veličanstveno i pobjedonosno izvršava voljom Duha Božjeg, ne može izvršavati palom voljom učitelja, kada i sam učitelj još uvijek robuje strastima. ''Ako hoćeš da se odrekneš svijeta'', govorio je sv. Simeon Novi Bogoslov u svoje vrijeme braći redovnicima, ''i da se naučiš evanđeoskom životu, onda se ne prepuštaj neiskusnom i učitelju koji je pun strasti da se, umjesto evanđeoskom, ne bi naučio đavlovu življenju, jer kod blagih učitelja i učiteljstvo je blago, dok je kod zlih zlo. Iz zlog sjemena nužno niču i zli plodovi. Varalica je svaki onaj, koji ne vidi a obećava da će poučavati druge, i one koji ga slijede zbacit će u jamu pogibelji, prema riječi Gospodinovoj: Slijepi slijepoga ako vodi, oba će u jamu pasti (Mt 15,14).''[2] U drugoj prilici, ovaj veliki ugodnik Božji savjetuje redovniku da postupi prema uputi duhovnog oca i dodaje: ''Neka, međutim, tako postupi jedino u onom slučaju kada zna da je njegov duhovni otac pričesnik Duha Svetoga i da mu neće govoriti ono, što je protivno volji Božjoj nego da će po svom daru i po mjeri podčinjenoga govoriti ono što je ugodno Bogu i korisno za dušu, kako se ne bi pokazao kao pokoran čovjeku a ne Bogu[3]. U tom smislu zavjetuje i apostol Pavao: Ne budite robovi ljudima (1 Kor 7,23). On zapovijeda da se čak i samo služenje slugu gospodarima izvršava duhovno, a ne po ugledu na čovjeko-ugodnike, nego po ugledu na sluge Kristove, tvoreći volju Božju pod vidom izvanjskog služenja ljudima (vidi Ef 6.6). Zar ja sad nastojim da ljude pridobijem ili Boga? Ili tražim ljudima da ugađam? Jer kad bih još ljudima ugađao, ne bih bio sluga Kristov, kaže apostol Pavao (Gal 1,10). Ne znate li da kome dajete sebe za sluge u poslušnost čovjeku tjelesnog mudrovanja ili Bogu sluge ste onoga koga slušate, ili grijeha i tjelesnog mudrovanja za smrt, ili poslušnosti za pravednost Božju i za spasenje (vidi Rim 6,16). Poslušnost suobliči pokornoga liku onoga kome se on pokorava: I upaljivaše se stoka gledajući u prutove (Post 30,39), kaže Pismo. Oni starci, koji prihvaćaju ulogu, upotrijebimo tu neugodnu riječ, koja pripada neznabožačkom svijetu, da bi točnije objasnili djelo, koje po svojoj suštini nije ništa drugo do duše-gubna gluma i najtužnija komedija, oni starci, dakle, koji prihvaćaju ulogu drevnih svetih staraca, nemajući njihove duhovne darove, neka znaju da su i sama njihova namjera, sama misao i njihov pojam o velikom redovničkom djelovanju, tj. poslušnosti posve lažni, da su sam način njihovog razmišljanja, njihovo razumijevanje i znanje samoobmana i demonska obmana, i ona nužno mora donijeti odgovarajući plod i u onima koje oni poučavaju. Njihovo nepravilno i nepotpuno usmjerenje može samo tokom nekog vremena ostati neprimijećeno od strane neiskusnog početnika kojeg rukovode, ukoliko je taj početnik bar malo pronicljiv i ukoliko se bavi svetim čitanjem s neposrednom namjerom da se spasi. Neizbježno je da se takvo usmjerenje u svoje vrijeme razotkrije i da posluži kao povod za neugodno razdvajanje, za najneugodniji odnos starca i učenika, za duševno rastrojstvo i jednog i drugog. Strašno je kada netko uslijed uznositosti i samovolje prihvati na sebe obavezu koja se može ispuniti samo na zapovijed Svetoga Duha i djelovanjem Duha. Strašno je misliti o sebi kao o posudi Svetoga Duha, budući da općenje sa sotonom još nije prekinuto i da posuda ne prestaje da se skrnavi sotonskim djelovanjem. Užasno je takvo licemjerje i pretvaranje! Ono je pogubno i za samog čovjeka i za bližnjeg, a pred Bogom je prijestupničko i bogohulno. Uzalud će nam ukazivati na bogougodnog Zaharija koji je, budući poslušnik neiskusnog starca Kariona, svog oca po tijelu, dostigao redovničko savršenstvo,[4] ili na primjer bogougodnog Akakija, on se spasio živeći kod surovog starca, koji je nečovječnim udarcima svog učenika prije vremena otjerao u grob.[5] I jedan i drugi nalazili su se u poslušnosti kod nesavršenih staraca, ali su se rukovodili savjetima duhovnih Otaca i poučnim primjerima, kojih je u izobilju bilo pred njihovim očima, jedino su iz tog razloga mogli da žive u izvanjskoj poslušnosti svojim starcima. Ti slučajevi su izvan uobičajenog poretka i pravila. ''Način djelovanja nauma Božjeg u potpunosti se razlikuje od općeg čovječjeg poretka. Ti se pridržavaj općeg poretka'', rekao je bogougodni Izak Sirijski.[6] Netko će prigovoriti da vjera poslušnika može da zamijeni nesavršenost starca. To nije istina jer vjera u istinu spašava, dok, prema riječima apostola Pavla svaka vjera u laž i demonsku obmanu pogubljuje. Ne primiše ljubav istine da bi se spasili, kaže on o onima koji svojevoljno propadaju. I zato će im Bog poslati (dopustiti) silu obmane, da vjeruju laži; da budu osuđeni svi koji ne vjerovaše istini nego zavolješe nepravdu (2 Sol 2,10-12). Po vjeri vašoj neka vam bude (Mt 9,29) rekao je Gospodin, dvojici slijepih i iscijelio ih od sljepila jer laž i licemjerje nemaju pravo da ponavljaju riječi same Istine kako bi opravdali svoje prijestupničko ponašanje, kojim pogubljuju svoje bližnje. Bilo je slučajeva, ali vrlo, vrlo rijetkih, kada je po osobitom nadzoru Božjem vjera djelovala kroz grešnike, spašavajući i same te grešnike. U Egiptu se dogodilo da je razbojnički starješina Flavijan, namjeravajući da opljačka neki ženski samostan, obukao redovničko odijelo i došao u taj samostan. Redovnice su ga primile kao jednog od svetih Otaca. Uvele su ga u crkvu i zatražile da se za njih pomoli Bogu, što je on, na svoje čuđenje i protivno svojoj volji, i učinio. Nakon toga predloženo mu je da objeduje. Po okončanju objeda, redovnice su mu oprale noge. Jedna od samostanskih sestara bila je slijepa i gluha. Redovnice su je dovele i napojile vodom u kojoj su oprale noge ovog putnika. Bolesnica se istog časa izliječila. Oglasivši tvoreno čudo, redovnice su proslavile Boga i sveti život stranog redovnika. Milost Božja spustila se na razbojničkog starješinu. On se obratio i od razbojničkog starješine postao redovnik čudotvorac.[7] U životopisu sv. Teodora, biskupa Edese, čitamo da se bludnica, budući primorana od strane očajne Aderove supruge, pomolila Bogu za njenog umrlog sina, i dječak je na molitvu bludnice uskrsnuo. Zastrašena onim što se nad njom izvršilo, bludnica je bez oklijevanja napustila grešan život, stupila u samostan i podvižničkim život dostigla svetost.[8] Takvi događaji su izuzeci. Promatrajući ih, pravilno ćemo postupiti ukoliko se budemo divili nadzoru i nepojmljivim sudovima Božjim, ukrjepljujući se u vjeri i nadi. Međutim, postupit ćemo vrlo nepravilno ukoliko takve događaje budemo prihvatili kao obrazac za nasljedovanje. Kao rukovoditelja za naše ponašanje sam Bog nam je dao Zakon Božji, tj. Sveto Pismo i spise svetih Otaca. Apostol Pavle posve  odlučno kaže: Zapovijedamo vam pak, braćo, u ime Gospodina našeg Isusa Krista, da se klonite od svakoga brata koji živi neuredno, a ne po predaji koju primiše od nas (2 Sol 2,6). Predajom se ovdje naziva moralna predaja Crkve. Ona je izložena u Svetom Pismu i u spisima svetih Otaca. Bogougodni Pimen Veliki je zapovjedio da se bez oklijevanja rastanemo od starca čije je ponašanje pogubno za dušu[9], očigledno zato što takav starac narušava moralnu predaju Crkve. Druga je stvar kada nema duševne štete i kada nas samo zbunjuju pomisli. Zbunjujuće pomisli su očigledno demonske i njima se ne bi trebalo pokoriti, budući da djeluju upravo tamo gdje zadobivamo duševnu korist koju bi oni, opet, htjeli da nam opljačkaju. Redovnička poslušnost, u onom obliku i karakteru u kojem se ono sprovodilo među drevnim redovništvom, predstavlja uzvišeno duhovnu tajnu. Nama je postalo nemoguće da ga dostignemo i da ga u potpunosti nasljedujemo, nama je moguće jedino da ga pobožno i razborito ispitamo, i moguće nam je da usvojimo njegov duh. Čitajući iskustva i pravila djelovanja drevnih svetih Otaca, o njihovoj poslušnosti koja je podjednako uzvišena i u rukovoditeljima i u rukovođenima, stupit ćemo na put pravilnog rasuđivanja i za dušu spasonosne razboritosti i uvidjet ćemo da je u suvremeno doba došlo do općeg nazadovanja kršćanstva. Postat ćemo svjesni da mi nismo u stanju da naslijedimo djelovanje svetih Otaca u njegovoj punoći i u svom njegovom obilju. I to je velika milost Božja prema nama, i to je za nas velika sreća, jer nam je omogućeno da se hranimo mrvicama koje padaju s duhovne trpeze svetih Otaca. Te mrvice nisu najpotpunija hrana ali su u stanju da, bez osjećanja tjeskobe i gladi, sačuvaju od duševne smrti.

NAPOMENE:

1. Bogougodni Kasijan, O općežiteljnom ustavu, knj. 2, gl. 3.

2. Bogougodni Simeon Novi Bogoslov, gl. 32 i 34, Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

3. 8. pouka

4. Alfavitni Paterik i Nezaboravna kazivanja…

5. Sv. Ivan Ljestvičar, Ljestvica, 4. pouka.

6. 1. pouka.

7. Alfavitni Paterik, pouka F.

8. Četij Minej, za dan 9. srpnja.

9. Alfavitni Paterik.

GLAVA TRINAESTA

O življenju po savjetu

U prethodnom poglavlju, mrvicama je nazvan duhovni život koji je, prema naumu Božjem, dodijeljen našem vremenu. On se sastoji u tome da se u dijelu spasenja rukovodimo Svetim Pismom i spisima svetih Otaca, uz savjete i pouke koje ćemo preuzeti od suvremenih otaca i braće. To je u pravom smislu poslušnost drevnih redovnika, ali u drukčijem vidu, prilagođenom našoj, prvenstveno duševnoj slabosti. Drevnim poslušnicima su njihovi duhovni učitelji bez oklijevanja i neposredno obznanjivali volju Božju, a sadašnji redovnici su prisiljeni da volju Božju pronalaze u Pismu, zbog čega su često i trajno izloženi nedoumicama i greškama. Uslijed svojstva djelovanja, napredak je tada bio brz, a on je sada spor, i to opet uslijed svojstva djelovanja. Takva je volja Boga našega za nas, mi smo dužni da mu se pokorimo, i da pred njim zahvalno pokažemo strahopoštovanje. Naše suvremeno redovničko življenje prema Pismu i prema savjetima svetih Otaca i braće posvećeno je primjerom glave redovništva, bogougodnog Antonija Velikog. On nije bio poslušnik starca, nego je kao početnik živio izdvojeno, prihvaćajući pouke Pisma i razna iskustva otaca i braće, od jednoga se naučio uzdržavanju, od drugoga krotkosti, trpljenju i poniznosti, od trećeg strogoj budnosti nad sobom i usamljenosti, trudeći se da usvoji krepost svakog kreposnog redovnika i svima, po mogućnosti, pokazujući poslušnost, pred svima se ponižavajući i stalno se moleći Bogu.[1] I ti, početniče, postupaj na taj način! Nadstojniku i ostalom samostanskom starješinstvu ukaži ne licemjernu i ne čovjeko-ugađajuću poslušnost, poslušnost kojoj će biti strani dodvoravanje i laskanje, poslušnost Boga radi. Budi poslušan svim ocima i braći u njihovim zapovijedima koja se ne protive zakonu Božjem, samostanskom ustavu i poretku i odlukama samostanskog starješinstva. Nipošto, međutim, nemoj biti poslušan na zlo, čak i ako bi se dogodilo da zbog svoga ne čovjeko-ugađanja i čvrstine pretrpiš i neku žalost. Savjetuj se s kreposnim i razboritim ocima i braćom, njihove savjete, međutim, prihvaćaj s krajnjom opreznošću i obazrivošću. Neka te savjet ne privuče zbog njegovog prvobitnog djelovanja na tebe! Uslijed tvoje ostrašćenosti i sljepila, tebi se može dopasti ostrašćen i štetan savjet i to samo uslijed tvog neznanja i tvoga neiskustva ili pak uslijed toga što on ugađa nekoj skrivenoj i tebi nepoznatoj strasti, koja živi u tebi. S plačem i uzdisajima iz srca preklinji Boga da ti ne dopusti da odstupiš od Njegove svete volje da bi slijedio palu čovječju volju, tvoju ili volju tvog bližnjeg, tvoga savjetnika. Savjetuj se s Evanđeljem kako u pogledu svojih tako i u pogledu pomisli svog bližnjeg i njegovih savjeta. Slavoljublje i uznositost vole da uče i da poučavaju. Oni se ne brinu o vrijednosti svog savjeta! Oni i ne pomišljaju na to da bližnjem mogu zadati neizlječivu ranu svojim neumjesnim savjetom, koji neiskusni početnik prihvaća s nesmotrenim povjerenjem, s tjelesnim i krvnim rasplamsavanjem! Njima je potreban uspjeh, ma kakva da su svojstva tog uspjeha, ma kakvo da je njegovo načelo! Njima je potrebno da na početnika ostave utisak i da ga u moralnom pogledu podčine sebi! Njima je potrebna ljudska pohvala! Njima je potrebno da se pročuju kao sveti, razboriti i vidoviti starci i učitelji! Njima je potrebno da pothranjuju svoje nezasitno slavoljublje i svoju oholost. Uvijek je bila pravedna molitva proroka, a posebno je ona pravedna sada: Spasi me, Gospodine, jer nesta bogougodnoga; jer se umanjiše istine od sinova ljudskih. Laži govoraše svaki susjedu svome; usta dvolična u srcu, a u srcu govoraše zlo (Ps 11,23). Protiv takve sklonosti moraju se poduzeti mjere predostrožnosti. Sveti Simeon Novi Bogoslov kaže: ''Izučavaj božansko Pismo i spise svetih Otaca, posebno one djelatne, kako bi s njihovim učenjem usporedio ponašanje i učenje svog učitelja i starca, da bi ih (to učenje i ponašanje) vidio kao u ogledalu, i razumio, da bi ono što je suglasno s Pismom prihvatio i zadržao u mislima, a ono, što je lažno i posve loše, prepoznao i odbacio, da ne bi bio obmanut. Znaj da se u naše vrijeme pojavilo puno varalica i lažnih učitelja''.[2] Bogougodni Simeon živio je u 10. vijeku po rođenju Kristovom, devet vjekova prije našeg vremena, eto kad se još razlijegao glas pravednika svete Crkve Kristove o nedostatku istinitih, duhovnih rukovoditelja i o mnoštvu lažnih učitelja! Tokom vremena, sve se više i više oskudijevalo u zadovoljavajućim učiteljima redovništva, tada su sveti Oci sve više i više počeli da predlažu rukovođenje Svetim Pismom i spisima svetih Otaca. Pozivajući se na svete Oce koji su pisali prije njega, bogougodni Nil Sorski kaže: ''Veliki je podvig, govorili su oni, pronaći neobmanutog učitelja ovog čudesnog djelovanja (istinske redovničke, srčane i umne molitve). Oni su neobmanutim nazivali onoga čije je djelovanje i mudrovanje posvjedočeno Svetim Pismom i onoga tko je stekao duhovno rasuđivanje. Sveti Oci su rekli i to, da je i tada bilo teško pronaći neobmanutog učitelja tih stvari, a sada pak, kada je zavladala krajnja oskudica u njima, mora se tragati s najvećom brižnošću. Ako se takav ne nađe, sveti Oci su zapovjedili da se uči iz Svetog Pisma, slušajući samog Gospodina koji kaže: Istražujte Pisma, i u njima ćete pronaći život vječni (Iv 5,39) i Što se ranije napisa, u Svetim Pismima, za našu se pouku napisa (Rim 15,4)''.[3] Bogougodni Nil živio je u 15. stoljeću. On je nedaleko od Bjela-Ozera osnovao skit, gdje se u dubokoj usamljenosti bavio molitvom. Starcima najnovijih vremena koristit će da oslušnu s kakvom se poniznošću i samoodricanjem bogougodni Nil izjašnjava o poukama koje je predavao braći. ''Nitko ne bi smio da uslijed svog nemara zataji riječi Božje, nego neka ispovijedi svoju slabost i neka, usporedo s tim, ne sakriva istine Božje, da ne bi bili krivi za prijestup zapovijedi Božje. Nećemo tajiti riječ Božju nego ćemo je objavljivati. Božanska Pisma i spisi svetih Otaca su mnogobrojni kao morski pijesak, a marljivo ih izučavajući, predavat ćemo ih onima koji nam pristupe i kojima su nužni, kojima su potrebni i koji ih traže. Pravilnije rečeno, ne predajemo ih mi, jer smo toga nedostojni, nego ih predaju blaženi sveti Oci iz božanskog Pisma''.[4] Eto izvanrednog obrasca za suvremeno poučavanje! On je savršeno za dušu koristan i za učitelja i za učenika, on je pravilno izražavanje umjerenog napretka, on je sjedinjen s odbacivanjem uznositosti, bezumne prenagljenosti i drskosti, u koje padaju oni što samo izvana nasljeduju Barsanufija Velikog i ostale oce čudotvorce, nemajući milost svetih Otaca. To, što je u svetim Ocima bilo izraz obilnog obitavanja Duha Svetoga u njima, to u nerazumnim i licemjernim nasljednicima služi kao izraz obilnog neznanja, samoobmane, oholosti i drskosti. Ljubljeni oci! Riječ Božju izgovarat ćemo pred našom braćom s najvećom mogućom poniznošću i bogobojažljivošću, budući svjesni da smo nedostojni ovog služenja i čuvajući se slavoljublja, koje silno zbunjuje ostrašćene ljude kada oni poučavaju bratstvo. Sjetite se da ćemo morati da damo odgovor za svaku praznu riječ (Mt 12,36), i da će utoliko biti teži odgovor za riječ Božju izgovorenu sa slavoljubljem i slavoljubljem podsticanu. Uništit će Gospodin sva usta lukava i jezik velerječivi, one koji rekoše: Jezik naš veličat ćemo, usta su naša u nas; tko nam je Gospodar? (Ps 6,45) Gospodin će istrijebiti one koji traže svoju a ne slavu Božju. Uplašimo se prijetnje Gospodinove! Riječ pouke izgovarat ćemo tek na zahtjev suštinske potrebe, ne kao učitelji nego kao oni kojima je potrebna pouka i koji nastoje da postanu pričesnici pouke što ju je Bog predao u svojoj sve-svetoj Riječi. Svaki kao što je primio milosni dar, njime služite jedni drugima, kao dobri upravitelji raznovrsne milosti Božje. Ako netko govori, neka govori Božjim a ne kao svoje vlastite riječi; ako neko služi, neka služi kao po moći koju Bog daje, a ne kao po svojoj vlastitoj, da se u svemu slavi Bog kroz Isusa Krista (1 Pt 4,10-11). Onaj koji djeluje iz sebe djeluje za slavoljublje, prinoseći i sebe i one što ga slušaju na žrtvu sotoni, onaj pak koji djeluje iz Gospodina djeluje u slavu Gospodinovu i tvori svoje spasenje, spašavajući Gospodinom, jedinim Spasiteljem ljudi, i svoje bližnje. Strahovat ćemo da početniku ne damo neku nepromišljenu pouku, neutemeljenu na riječi Božjoj i na duhovnom razumijevanju riječi Božje. Bolje je biti svjestan svog neznanja nego izreći za dušu pogubno znanje. Sačuvajmo se od velike nesreće da lakovjernog početnika od sluge Božjeg pretvorimo u slugu čovječjeg (vidi 1 Kor 7,23), privlačeći ga da umjesto svete volje Božje tvori palu čovječju volju.[5] Skroman odnos savjetnika prema poučavanom je nešto sasvim drukčije od odnosa starca prema bespogovornom poslušniku, slugi u Gospodinu. Savjet u sebi ne sadrži uvjet da se bespogovorno izvrši, on može biti izvršen ili neizvršen. Savjetnik nema nikakvu odgovornost za svoj savjet, ako ga je dao sa strahom Božjim i poniznim umom, i to ne samovoljno nego budući upitan i zamoljen. Također ni onaj, koji je savjet dobio, ne biva njime svezan, da li će dobiveni savjet izvršiti ili ne, prepušta se njegovoj slobodnoj volji i rasuđivanju. Očigledno da je put savjeta i posredovanja Svetom Pismu prilagođen našem slabom vremenu. Primijetimo da sveti Oci zabranjuju da se bližnji savjetuje na osnovu vlastite pobude i prije nego što to sam bližnji zatraži. Samovoljno savjetovanje je znak da čovjek sebi pripisuje znanje i duhovna dostojanstva, što sadrži očiglednu oholost i samoobmanu.[6] To se ne odnosi na nadstojnike i starješine, koji su dužni da u svako vrijeme i kad god se za tim ukaže potreba, poučavaju povjereno im bratstvo, ne čekajući da se to od njih zatraži. Međutim, prilikom posjeta drugim samostanima, i oni su dužni da se rukovode savjetom bogougodnog Makarija Aleksandrijskog bogougodnom Pahomiju Velikom. Pahomije je upitao Makarija za poučavanje braće i za sud nad njima. Otac Makarije je odgovorio: ''Poučavaj svoje podčinjene i njima sudi, ali nikome od stranaca''.[7] Tog pravila su se pridržavali, kao što ga se i danas pridržavaju, svi nadstojnici koji žele da ugode Bogu.

NAPOMENE:

1. Četij Minej, za dan 17. siječnja.

2. Glava 33, Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

3. Predgovor Ustavu ili Predaji.

4. Predaja bogougodnog Nila Sorskog. Neće biti suvišno da ovdje primijetimo da se bogougodni Nil Sorski, iako je imao milost Božju, nije usuđivao da svojevoljno tumači Sveto Pismo nego je slijedio objašnjenja koja su dali sv. Oci. Put poniznosti je jedini istinski put k spasenju.

5. Ovdje se ne govori o izvanjskoj samostanskoj poslušnosti, niti o samostanskim poslovima i zanimanjima koje je odredilo samostansko starješinstvo, nego o moralnoj i tajnoj poslušnosti koju se izvršava u duši.

6. To je mišljenje svećeno-mučenika Petra, mitropolita damaskog, kao i drugih Otaca. Dobrotoljublje, 3. tom, u ruskom izdanju.

7. Alfavitni Paterik i Nezaboravna kazivanja ... , o ocu Makariju Gradskom, gl. 2.

GLAVA ČETRNAESTA

Cilj redovničkog života sastoji se u izučavanju volje Božje, u njenom prihvaćanju i u pokornosti ovoj volji

Suština redovničkog života sastoji se u tome da izliječimo svoju iskvarenu volju, da je sjedinimo s voljom Božjom i da se posvetimo tim sjedinjenjem. Naša volja, u stanju pada, protivna je volji Božjoj a uslijed svog sljepila i budući u stanju neprijateljstva prema Bogu, ona se stalno trudi da se suprotstavi volji Božjoj. Kada svi njeni napori ostanu uzaludni, ona čovjeka dovodi do razdražljivosti, negodovanja, pometnje, ogorčenosti, čamotinje ili malodušja, mrmljanja, hule i očajanja. U odricanju od svoje volje radi nasljeđivanja volje Božje sadrži se odricanje od samoga sebe, koje je zapovjedio Spasitelj i koje predstavlja nužan uvjet spasenja i kršćanskog savršenstva, toliko nužan da je bez udovoljavanja ovom uvjetu nemoguće spasenje, a utoliko prije je nemoguće kršćansko savršenstvo. Život je u volji Njegovoj, rekao je prorok (Ps 29,6).
Da bi se izvršavala volja Božja, potrebno je da se ona poznaje. Odbacivanje vlastite povrijeđene volje i njeno izlječenje voljom Božjom moguće je isključivo uz to znanje. Volja Božja je božanska tajna. Što je u Bogu nitko ne zna osim Duha Božjega, kaže apostol Pavao (1 Kor 2,11). Prema tome, ljudsko dobivanje znanja volje Božje može se izvršiti samo posredstvom božanskog otkrivenja. Nauči me tvoriti volju tvoju, molio se nadahnuti David (Ps 142,10). Otvori oči moje, i shvatit ću čudesa tvoja iz zakona tvoga (Ps 118,18). Ne skrij od mene zapovijedi tvoje (Ps 118,19). Volja Božja otkrivena je ljudima u zakonu Božjem, a njega nam je prvenstveno i s osobitom točnošću i iscrpnošću objavio utjelovljeni Sin Božji. Budući da premašuje poimanje, ona se prihvaća vjerom. Sišao sam s nebesa ne da tvorim volju svoju, nego volju Oca, koji me posla …, da sve što mi je dao ništa od toga ne izgubim, nego da to uskrsnem u posljednji dan. A, ovo je volja Oca koji me posla, da svaki koji vidi Sina i vjeruje u njega ima život vječni; i ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan, rekao je Spasitelj (Iv 6,38-40). Ja ne govorih sam od sebe, nego Otac moj koji me posla, On mi dade zapovijed što da kažem i što da govorim. I znam da je zapovijed njegova život vječni … (Iv 12,49-50). Izučavanje volje Božje je trud ispunjen radošću, ispunjen duhovnom utjehom i, istovremeno, trud koji je povezan s velikim patnjama, nedaćama, iskušenjima, sa samoodricanjem, umrtvljenjem pale prirode, sa spasonosnim ''gubitkom'' duše. Taj trud je povezan s raspećem starog čovjeka (vidi Gal 5,24,i Kol 3,9-10). Taj trud zahtjeva da se odbaci, pogazi i poništi tjelesno mudrovanje: Preobražavajte se obnovljenjem uma svoga, da iskustvom spoznate što je dobra i ugodna i savršena volja Božja, kaže apostol Pavao (Rim 12,2). Sin Božji je s tolikom određenošću otkrio ljudima volju Božju i to otkrivanje volje Božje spojio s takvim suštinskim posljedicama da ga Sveto Pismo imenuje kao onoga koji ispovijeda Boga (vidi Iv 1,18), kao onoga, koji ju je otkrio u onoj punoći koju čovječanstvo može da primi, i to ne da je primi samo po sebi nego prevelikim djelovanjem božanske milosti. Takvo značenje imaju i riječi Gospodinove: Objavih ime tvoje ljudima … (Iv 17,6), Ja im objavih ime tvoje i objavit ću: da ljubav kojom me ljubiš u njima bude, i ja u njima (Iv 17,26).[1] Objavljivanje imena onoga, koji je iznad svakog imena znači savršeno znanje onoga, koji je iznad svake spoznaje. Najviša spoznaja, do koje dolazi uslijed čovjekovog osviještenja božanskom voljom, uvodi u božansku ljubav, u sjedinjenje čovjeka s Bogom.
Neke od evanđeoskih zapovijedi poučavaju nas da djelujemo bogougodno, a neke da se bogougodno ponašamo prilikom tuđeg djelovanja na nas. Učenje ovog drugog teže je od prvog, međutim, i ovo prvo prihvaća se na zadovoljavajući način kada duša izuči i usvoji drugo. Potrebno je uvjeriti sebe da Bog upravlja sudbinom svijeta i sudbinom svakog čovjeka. Životna iskustva neće oklijevati da potvrde i utvrde ovo evanđeosko učenje. Posljedica prihvaćanja tog učenja s vjerom je ponizna pokornost Bogu, povlačenje pometnje, duševni mir, sila odvažnosti. Onaj, tko na taj način prihvati evanđeosko učenje, uzet će štit vjere, o koji će moći pogasiti sve ognjene strijele nečastivog (Ef 6,16). Za razliku od dogmatske, sveti Oci takvu vjeru nazivaju djelatnom.[2] Ona se u čovjeku pojavljuje uslijed izvršavanja evanđeoskih zapovijedi, narasta po mjeri njihovog izvršavanja a vene i nestaje po mjeri njihovog zapostavljanja. Nakon osjenjivanja milošću, ona se u svoje vrijeme preobražava u živu vjeru i ispunjava kršćanina duhovnom silom kojom sveci Božji pobijediše kraljevstva, činiše pravdu, dobiše obećanja, zatvoriše usta lavovima, ugasiše silu vatrenu, utekoše od oštrica mača, od nemoćnih postadoše jaki, bijahu silni u ratu, poraziše vojske tuđinske (Heb 11,33-34). Nužno je strahopoštovanje pred, za nas nepojmljivim, promišljanjima i dopuštenjima Božjim, kako pojedinačnim tako i zajedničkim, kako u građanskim, tako i u moralnim i duhovnim. Ponizite se, dakle, pod moćnu ruku Božju, da vas uzvisi kad dođe vrijeme. Sve svoje brige položite na njega jer se on stara za vas, savjetuje sv. apostol Petar (1 Pt 5,6-7). Ponižavati se treba na osnovu onog prvenstvenog obrasca kakav nam je Sveto Pismo pokazalo u molitvi trojice svetih mladića, koji su zbog vjernosti svom Bogu u Babilonu bili izloženi teškom iskušenju a sva dopuštenja Božja prihvatili kao posljedice pravednog suda Božjeg (vidi Dan 3). Potrebno je da dođu sablazni, rekao je Gospodin (Mt 18,7). Predviđajući strašne nesreće koje će se dogoditi onima koji vjeruju u njega i čitavom čovječanstvu, On je rekao: Gledajte da se ne uplašite; jer treba sve to da se zbude (Mt 24,6). Ako je tako, mi onda nemamo ni prava ni mogućnosti da kažemo ili pomislimo nešto protivno odluci koju je izgovorio sve-blagi, premudri i svemogući Bog. Predavat će vas i roditelji, i braća, i rođaci, i prijatelji, i pobit će neke od vas. I svi će vas zamrziti zbog imena mojega (Lk 21,16-17). Ali dolazi čas kada će svaki tko vas ubije misliti da Bogu službu prinosi … U svijetu ćete imati žalost; ali ne bojte se, ja sam pobijedio svijet (Iv 16,2,33). Prikazavši i predvidjevši položaj istinskih kršćana u vrijeme njihovog zemaljskog života, položaj koji im je naznačio Bog, Gospodin je dodao: Ni dlaka s glave vaše neće propasti (Lk 21,18). To znači: Bog će budno promišljati o vama, On će budno bdjeti nad vama i držati vas u svojoj svemoćnoj desnici. I zato, ma kakva žalost da vam se dogodi, neće se dogoditi drukčije nego po Njegovom dopuštenju, po Njegovoj sve-svetoj volji, a radi vašeg spasenja. Poučavanje učenika u pogledu iskušenja zemaljskog života koja im se moraju dogoditi Gospodin je završio odlučnom i određenom zapoviješću: Trpljenjem svojim spašavajte duše svoje (Lk 21,19). Pred vladarima svijeta priznajte i ispovjedite Boga: sa strahopoštovanjem i samoodricanjem pokorite se i predajte volji Njegovoj, a iz te svijesti, iz te pokornosti, u vašim dušama će iznići sveto trpljenje. Ono će se duši otkriti onim mirom, koji će se ono donijeti u dušu. U ustima će zamrijeti svaka riječ protivna promišljanjima Božjim, zanijemit će svaka misao pred veličinom volje njegove, kao što je o sebi i svojim sutrudbenicima rekao sveti evanđelista Luka: Umirismo se rekavši: volja Gospodinova neka bude (Dj 21,14). Trebalo bi reći da svaka pomisao, koja se javi kao proturječje i protivljenje promišljanjima Božjim, potiče od sotone i predstavlja njegov porod. Takva pomisao se, kao bogoprotivna, mora odbaciti prilikom samog njenog javljanja. Primjer za to dao nam je sam Gospodin. Kada je kazivao učenicima o stradanjima koja mu predstoje i o nasilnoj smrti, apostol Petar, podstaknut samilošću i po osobinama starog čovjeka, poče ga odvraćati, govoreći: Bože sačuvaj, Gospodine! to neće biti tebi. Gospodin je Petru odgovorio razobličujući početak misli koju je izrazio: Idi od mene, sotono! Sablazan si mi, jer ne misliš što je Božje nego što je ljudsko (Mt 16,22-23). Zašto se naš duh buni protiv promišljanja i dopuštenja Gospodinovih? Zato što Boga ne poštujemo kao Boga; što se Bogu nismo podčinili kao Bogu; zato što pred Bogom nismo sebi dali mjesto koje zaslužujemo; zbog naše oholosti, zbog našeg sljepila; zato što nismo uništili i odbacili svoju palu, povrijeđenu i izopačenu volju. Tada se neću postidjeti, kada pazim na sve zapovijedi tvoje. Ispovjedit ću ti se, Gospodine, u pravosti srca, kada naučim sudove pravde tvoje (Ps 118,67). Ti si Bog spas moj, i tebe potrpjeh cijeli dan (Ps 24,5), podnoseći hrabro i tokom čitavog mog ovozemaljskog života sve nedaće koje je tebi ugodno da ih dopustiš radi mog spasenja. Dar duhovnog rasuđivanja, koji Bog šalje isključivo redovnicima što koračaju putem poniznosti i smirenog uma, sv. Ivan Klimak ili Ljestvičar određuje na slijedeći način: ''Smatra se da je rasuđivanje točno shvaćanje volje Božje u svakom trenutku, mjestu i stvari, shvaćanje koje se nalazi samo u ljudima čista srca, čista tijela i čistih usana.''[3]

NAPOMENE:

1. Vidi objašnjenje sv. Teofilakta Ohridskog.

2. Sveti Kalist i Ignjacije Ksantopuli, gl. 16. Dobrotoljublje, 2. tom u ruskom izdanju.

3. Sveti Ivan KLimak ili Ljestvičar, Ljestvica, 26. pouka.

GLAVA PETNAESTA

Ljubav prema bližnjem služi kao sredstvo da se dostigne ljubav prema Bogu

Sve svoje pojedinačne zapovijedi Spasitelj svijeta je sjedinio u dvije glavne, opće zapovijedi: Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. Ovo je prva i najveća zapovijed. A druga je kao i ova: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. O ovim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci, rekao je on (Mt 22,37-40). Iako je zapovijed o ljubavi prema Bogu uzvišenija od zapovijedi o ljubavi prema licu Božjem tj. prema čovjeku onoliko, koliko je Bog uzvišeniji od svog lica, zapovijed o ljubavi prema bližnjem služi kao temelj zapovijedi o ljubavi prema Bogu. Onaj koji nije postavio temelj uzaludno će se truditi da podigne zgradu: ona nikako neće moći da se održi, budući da nema temelj. Ljubavlju prema bližnjem mi stupamo u ljubav prema Bogu. Ljubav kršćanina prema Bogu je ljubav prema Kristu (vidi 1 Iv 2,23), dok je ljubav prema bližnjem ljubav prema Kristu u bližnjem: ljubeći bližnjega, ljubeći ga u Gospodinu, tj. prema zapovijedima Gospodinovim, mi zadobivamo ljubav prema Kristu, a ljubav prema Kristu je ljubav prema Bogu. Savez ljubavi prema Bogu s ljubavlju prema bližnjem prvenstveno je izložen u poslanicama svetog apostola Pavla i evanđeliste Ivana Bogoslova. Prema učenju Ivana Bogoslova, nemoguće je ljubiti Boga ako prethodno ne ljubimo brata. Ljubav prema bratu sastoji se u tome da u odnosu na njega izvršavamo zapovijedi Gospodinove (vidi 2 Iv 6). To isto učenje obznanjuju i svi učitelji redovništva. Bogougodni Antonije Veliki je govorio: ''Od bližnjeg zavise i život i smrt (duše). Zadobivši brata, zadobit ćemo Boga; sablaznivši brata, sagriješili smo protiv Krista.''[1] Bogougodni Ivan Kolov, jedan od najvećih otaca egipatskog skita, rekao je slijedeće: ''Kuća se ne može sagraditi počevši od vrha; njena izgradnja mora početi od temelja i uzdizati se k vrhu''. Zatim su ga upitali: ''Što znači temelj''? On je na to odgovorio: ''Temelj je naš bližnji. Najprije moramo zadobiti njega i od njega početi. Na njemu se zasnivaju sve zapovijedi Kristove''.[2] Bogougodni Marko Podvižnik: ''Ne možemo se drukčije spasti osim kroz bližnjeg.''[3] Suglasno tome rasuđuju i poučavaju svi sveti Oci. To je zajedničko kršćansko učenje, učenje Crkve, učenje Kristovo. Svu svoju pažnju obrati na zadobivanje ljubavi prema tvom bližnjem, kao na osnovu tvog života i redovničkog podviga. Ljubi bližnjega prema uputstvu evanđeoskih zapovijedi, a nipošto prema sklonostima svog srca. Ljubav, koju je Bog usadio u našu prirodu, oštećena je padom i ne može da djeluje pravilno. Nipošto joj nemoj dopustiti da djeluje! Njena djelovanja su lišena neporočnosti i mrska su pred Bogom kao oskrnavljena žrtva. Plodovi njenog djelovanja su za dušu pogubni i ubitačni. Bližnjeg ćeš ljubiti na slijedeći način: ne srdi se i u odnosu na njega ne budi zlopamtiv; ne dozvoli sebi da bližnjem uputiš bilo kakve prijekorne, pogrdne, podrugljive i zajedljive riječi; sačuvaj mir s njim koliko god je to u tvojoj mogućnosti; ponizi se pred njim; ne sveti mu se ni neposredno ni posredno; popusti mu u svemu, u čemu se može popustiti; odvikni se od proturječja i prepirke kao od znamenja oholosti i samoljublja; dobro govori o onima koji te kleveću; za zlo plati dobrom; moli se za one koji ti smišljaju razna ožalošćenja, uvrede, iskušenja i progone (vidi Mt 5,21 48). Nikada i ni pod kakvim izgovorom nikoga ne osuđuj, i ni o kome nemoj suditi da li je dobar ili loš, imajući pred očima onog jednog lošeg čovjeka za kojeg ćeš morati da odgovaraš pred Bogom odnosno samoga sebe. Prema bližnjem postupaj onako, kako bi želio da postupaju prema tebi (vidi Mt 7,1-12). Otpusti i od srca opraštaj ljudima njihove grijehe protiv tebe, da bi i Otac tvoj nebeski tebi oprostio tvoje bezbrojne grijehe, tvoj strašni grešni dug, koji može da te zbaci i vječno zaključa u tamnice pakla (vidi Mt 18,23-35). Ne zadobivaj pristrašće, a posebno bludnu strast prema tvom bližnjem; pod bližnjim se podrazumijeva kako muški, tako i ženski spol. Ako se na neki način, pogođen neprijateljskom strijelom, neočekivano njima zaraziš, ne očajavaj, znajući da mi u samima sebi nosimo mogućnost da se zarazimo svim strastima i da se to događalo i velikim svecima. Uloži svaki napor da se izliječiš. Najzad, ne vrijeđaj brata puno-pričljivošću, beskorisnim riječima, bliskim poznanstvom i slobodnim obraćanjem s njim. Ponašajući se tako u odnosu na bližnjeg, pružit ćeš i zadobit ćeš Bogom zapovjeđenu i bogougodnu ljubav i njome ćeš otvoriti pristup k ljubavi Božjoj. Sveti Simeon Novi Bogoslov je rekao: ''Ne zadobivaj posebnu ljubav ni prema kome, a posebno ne prema početniku, čak i ako bi ti se činilo da je to osoba sasvim dobrog a ne nepristojnog življenja. U većini slučajeva, duhovna ljubav se pretvara u strasnu i ti padaš u beskorisnu žalost. To se najviše događa podvižnicima. Prema svakom bratu u samostanu moraš se ponašati kao stranac, a posebno prema onoj braći koju si poznavao u svijetu, i svakoga moraš podjednako ljubiti''.[4] Sveti Izak kaže: ''Prijateljstvo s mladićima je blud kojeg se gnuša Bog. Za takvu ranu nema melema. Onaj, koji po milosrđu i bez razlike sve podjednako ljubi, dostigao je savršenstvo. Mladići koji idu za mladićima dovode do plača i ridanja one što posjeduju rasuđivanje. Starac koji ide za mladićima stekao je strast koja je smradnija od strasti mladih, pa čak i kad bi s njima pričao o kreposti ili vrlini, njegovo srce je ranjeno''.[5]

NAPOMENE:

1. Alfavitni Paterik i Nezaboravna kazivanja…, gl. 9.

2. Alfavitni Paterik i Nezaboravna kazivanja…, gl. 37.

3. 6. pouka o raju i duhovnom zakonu.

4. 125. i 126. glava, Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

5. 8. pouka Izaka Sirijskog.

GLAVA ŠESNAESTA

Poniznost pred bližnjim služi kao sredstvo kojim će se dostići ljubav prema bližnjem

Ljubavi prema bližnjem prethodi poniznost pred njim, koja je i prati. Mržnji prema bližnjem prethodi njegovo osuđivanje, ponižavanje, klevetanje i prezir prema njemu, drukčije rečeno oholost. Sveti redovnici su stalno imali na umu riječi Kristove: Zaista vam kažem: kad učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste (Mt 25,40). Oni nisu ispitivali da li je bližnji dostojan ili nedostojan njihovog poštovanja niti su obraćali pažnju na mnoštvo i očiglednost njegovih nedostataka. Njihova pažnja bila je usmjerena na to da se od njih ni na koji način ne sakrije razumijevanje da je bližnji lice Božje i da naše postupke prema bližnjem Krist prihvaća tako, kao da su izvršeni prema njemu samom. Oholi pali anđeo ne odobrava takvo razumijevanje i koristi sve mjere da ga neprimjetno ugrabi od kršćanina. Takvo razumijevanje nije srodno tjelesnom i duševnom mudrovanju pale čovječje prirode i potrebna je posebna pažnja da bi se ono stalno imalo na umu. Da bi srce, povrijeđeno grijehom, usvojilo to razumijevanje i da bi ga u odnosima sa braćom stalno imalo na umu, potreban je značajan duševni podvig i nužno je sudjelovanje božanske milosti. Kad po milosti Božjoj usvojimo ovo razumijevanje, ono postaje izvor najčistije ljubavi prema bližnjima, ljubavi koja je jednaka prema svima. Uzrok takve ljubavi je samo jedan: to je Krist, kojeg poštujemo i ljubimo u svakom bližnjem. To razumijevanje postaje izvor najslađe slasti, i najtoplije, nerasijane i posve koncentrirane molitve. Bogougodni otac Dorotej govorio je svom učeniku, bogougodnom Dositeju, kojeg bi povremeno nadvladala srdžba: ''Dositeju, ti se srdiš, a ne stidiš se što se srdiš i vrijeđaš svog brata! Zar ne znaš da je on Krist, i da ti ražalošćuješ Krista''?[1] U pogledu primanja putnika koji dolaze kod njega, bogougodni Apolos Veliki je svojim učenicima često govorio da im treba izraziti poštovanje zemnim poklonom: kad im se poklonimo, mi se ne klanjamo njima nego Bogu. ''Da li si vidio svog brata? Ti si vidio svog Gospodina Boga. To smo'', govorio je on, ''primili od Abraama (vidi Post 18), a tome, da je potrebno da braći ukažemo gostoprimstvo, naučili smo se od Lota, koji je nagovorio anđele da otpočinu u njegovom domu'' (vidi Post 19).[2] Takav način razmišljanja i ponašanja usvojili su svi egipatski redovnici, koji su prvi u svijetu po redovničkom napredovanju i darovima Duha Svetoga. Ti redovnici su udostojani da ih providi i predskaže prorok: Doći će poslanici iz Egipta (Ps 67,32), prorokovao je David o egipatskim redovnicima. Bogougodni Ivan Kasijan, crkveni pisac 4. vijeka, pripovijeda o slijedećem: ''Kada smo (bogougodni Kasijan i njegov supodvižnik u Gospodinu, bogougodni German), u želji da izučimo odluke staraca, iz sirijskih krajeva došli u egipatsku oblast, zadivili smo se što su nas tamo primili s neobičnom toplinom, pri čemu se nikad nije čuvalo pravilo za uzimanje hrane, za što su određeni izvjesni časovi, nasuprot onome što smo naučili u palestinskim samostanima. Ma gdje da smo došli, toga dana je razrješavan ustanovljeni post, s izuzetkom ozakonjenog crkvenog posta srijedom i petkom. Upitali smo jednog od staraca: ''Iz kog razloga svi bez razlike izostavljaju svakodnevni post''? On je odgovorio: ''Post je uvijek sa mnom; vas, međutim, moram jednog za drugim otpustiti, i ne možete uvijek biti uz mene. Iako je post koristan i uvijek potreban, on je dar i žrtva slobodne volje, dok je djelatno ispunjavanje ljubavi bezuvjetna dužnost, koju zahtijeva zapovijed. Prihvaćajući u vašim likovima Krista, dužan sam da mu ukažem svesrdno gostoprimstvo. Kada vas ispratim, nakon što vam izrazim ljubav kojoj je uzrok Krist, razrješenje mogu da nadoknadim pojačanim postom, u samoći. E, da li mogu svatovi biti žalosni dok je s njima ženik? Nego će doći dan kad će biti otet od njih ženik, i onda će postiti'' (Mt 9,15;Mk 2,19 i Lk 5,34-35).[3] Živeći u samostanu, među braćom, za grešnika smatraj jedino samoga sebe, a svu braću, bez izuzetka, smatraj anđelima. Svima ukaži prednost u odnosu na sebe. Kada tvom bližnjem daju prednost u odnosu na tebe, raduj se i odobravaj, smatrajući to za najpravednije djelo. Ukoliko se budeš udaljio od bliskog poznanstva i slobodnog obraćanja, lako ćeš dostići takvo duševno raspoloženje. Naprotiv, ukoliko sebi dopustiš blisko poznanstvo i slobodno obraćanje, nikada se nećeš udostojati da dostigneš ustrojstvo Svetih, niti ćeš se udostojati da uslijed iskrene savjesti zajedno s apostolom Pavlom kažeš: Krist Isus dođe u svijet da spasi grešnike od kojih sam prvi ja (1 Tim 1,15). Uslijed poniznosti pred bližnjim i uslijed ljubavi prema bližnjem od srca se udaljuje okorjelost. Ona se odvaljuje kao teški kamen na ulazu u grob i srce oživljava za duhovne odnose prema Bogu, za koje je do tog vremena bilo mrtvo. Pogledima uma otkriva se novi prizor: mnogobrojne grešne rane, kojima je posve ispunjena cjelokupna, pala čovjekova priroda. On svoje nesretno stanje počinje da ispovijeda pred Bogom i da ga preklinje za smilovanje. Srce sudjeluje s umom plačem i raskajanošću. To je početak istinske molitve. Naprotiv, molitvu zlopamtivog sv. Izak Sirijski uspoređuje sijanju na kamenu.[4] Isto se mora reći i za molitvu onoga koji osuđuje i prezire bližnje. Molitvu oholog i srditog Bog ne samo da ne prihvaća, nego i dopušta da se onom, koji se moli u takvom duševnom ustrojstvu, dogode razna ponižavajuća iskušenja kako bi, budući njima udaran i mučen, pritekao poniznosti pred bližnjim i ljubavi prema njemu. Molitva je djelatni izraz ljubavi redovnika prema Bogu.[5]

NAPOMENE:

1. Kazivanje o bogougodnom Dositeju u knjizi Pouka oca Doroteja.

2. Lavsaik i Alfavitni Paterik.

3. Bogugodni Ivan Kasijan, knj. 5, o ugađanju trbuhu.

4. 89. pouka.

5. Sveti Ivan Ljestvičar, Ljestvica, 28. pouka.

GLAVA SEDAMNAESTA

O molitvi

Budući kćer izvršavanja evanđeoskih zapovijedi, molitva je, prema zajedničkom mišljenju svih svetih Otaca, istovremeno i mati svih kreposti ili vrlina.[1] Uslijed sjedinjenja duha čovječjeg s duhom Gospodinovim, molitva rađa krepost ili vrlinu. Kreposti koje rađaju molitvu razlikuju se od kreposti koje rađa molitva. Prve su duševne, a druge duhovne. Molitva je prvenstveno ispunjenje prve i glavne od one dvije zapovijedi u kojima su koncentrirani Zakon, Proroci i Evanđelje (Mt 22,37-40). Nemoguće je da se čovjek svim svojim pomislima, svom svojom snagom i svim svojim bićem ustremi k Bogu drukčije osim uz djelovanje molitve, kada ona uskrsne iz mrtvih[2] i oživi, kao oduhotvorena, silom milosti. Molitva je ogledalo redovničkog napretka.[3] Razmatrajući svoju molitvu, redovnik spoznaje da li se spasao ili još strada u uzburkanom strastvenom moru, izvan posvećene luke. U takvom znanju rukovoditelj mu je bogonadahnuti David koji je, molitveno pričajući s Bogom, rekao slijedeće: Po tome poznadoh da si me (ti) htio, jer se ne obradova neprijatelj moj nada mnom. A mene si zbog bezazlenosti [moje] prihvatio, i utvrdio si me pred tobom do vijeka (Ps 40,12-13). To znači: spoznao sam, Gospodine, da si me pomilovao i prisvojio, jer sam silom svoje molitve stalno odbijao sve neprijateljske pomisli, maštanja i osjećanja. Ova milost Božja prema čovjeku pokazuje se onda, kada čovjek osjeti milost prema svim svojim bližnjima i kad oprosti svima koji su mu skrivili (vidi Mt 6,14-15 i 7,2; Lk 6,37-38). Molitva mora da bude glavni redovnički podvig. U njoj se moraju koncentrirati i sabrati svi njegovi podvizi. Posredstvom molitve, redovnik se na najtješnji način privezuje za Gospodina i sjedinjuje u jedan duh s Gospodinom (vidi 1 Kor 6:11). Potrebno je da se od samog stupanja u samostan naučimo pravilnoj molitvi, kako bi posredstvom nje napredovali i ostvarili svoje spasenje. Pravilnosti molitve i njenom napretku protive se naša povrijeđena (iskvarena) priroda i pali anđeli, koji se trude da ostanemo njihovi robovi, u stanju pada i odbačeni od Boga, koji je zajednički i ljudima i palim anđelima.,

NAPOMENE:

1. 1. glava 3. pouka bogougodnog Makarija Velikog.

2. Ovaj izraz pripada sv. Ivanu Ljestvičaru, v. 28. pouku u Ljestvici.

3. Ljestvica, 28. pouka

GLAVA OSAMNAESTA

O pripremi za molitvu

Zbog velikog značaja molitve potrebno je da se, prije njenog korištenja ili vježbanja, pripremimo za nju. Prije molitve pripremi se i ne budi kao čovjek koji iskušava Gospodina (Sir 18,23). ''Mi koji želimo da stanemo pred Kralja i Boga i da razgovaramo s Njim ne smijemo krenuti na put nepripremljeni, da On, ugledavši nas izdaleka bez propisanog oružja i dvorske odore, ne zapovijedi slugama svojim i pomoćnicima da nas vežu i bace daleko od lica Njegova, a molbe naše da pocijepaju i bace nam natrag u lice'', kaže sv. Ivan Ljestvičar.[1] Prva priprema sastoji se u odbacivanju zlopamćenja i osuđivanja bližnjih. Tu pripremu je zapovjedio sam Gospodin. I kada stojite na molitvi, zapovijeda On, praštajte ako što imate protiv koga; da i Otac vaš koji je na nebesima oprosti vama grijehe vaše. Ako li pak ne opraštate, ni Otac vaš koji je na nebesima neće oprostiti vama sagrješenja vaša (Mk 11,25-26). Kao dalja priprema služe: odbacivanje brige silom vjere u Boga, silom predanosti i pokornosti volji Božjoj, svijest o svojoj grešnosti i skrušenost i uniženje ili poniznost duha koji proističu iz te svijesti. Jedina žrtva koju Bog prihvaća od pale ljudske prirode je skrušenost duha. Jer da si htio žrtve ja bih ti prinio, kaže Bogu njegov prorok u ime svakog čovjeka koji je pao i koji živi u svom padu. Ti, međutim, za žrtve svepaljenice ne mariš. Žrtva je Bogu duh skrušen; srce skrušeno i uniženo Bog neće odbaciti (Ps 50,18-19). Sveti Izak Sirijski ponavlja slijedeću izreku drugog svetog oca: ''Ako netko ne smatra sebe grešnikom, njegova molitva nije ugodna Gospodinu''.[2] Na svojoj molitvi stani pred nevidljivog Gospodina kao da ga vidiš i s uvjerenjem da On vidi tebe, i da pažljivo na tebe motri. Stani pred nevidljivog Boga kao što zločinac, uhvaćen u mnogim zlodjelima i osuđen na kaznu, stoji pred prijetećim, ne pristranim sucem. Točno tako i je: ti stojiš pred svojim suverenim Gospodinom i Sucem; ti stojiš pred takvim Sucem pred kojim se neće opravdati nitko živ (Ps 142,2), koji uvijek pobjeđuje kada mu sude (Ps 50,6), koji ne osuđuje samo onda kad, opraštajući čovjeku po svom neizrecivom čovjekoljublju, ne ide na sud sa slugom svojim (Ps 142,2). Kad osjetiš strah Božji i kad uslijed straha Božjeg tokom svoje molitve osjetiš i prisustvo Božje, nevidljivo i duhovno vidjet ćeš Nevidljivoga i razumjet ćeš da je molitva stajanje na Strašnom sudu Božjem.[3] Na molitvu stani oborene glave i očiju uperenih u zemlju, stojeći čvrsto i nepomično na obje noge; molitvu potkrijepi plačem srca, uzdisanjem iz dubine duše i obiljem suza. Pobožno izvanjsko stajanje na molitvi nužno je i korisno za svakoga tko se podvizava podvigom molitve a posebno za početnika, kod kojeg se duševno raspoloženje najbolje usklađuje (suobrazi) s položajem tijela. Apostol Pavao je zapovjedio da molitvi prethodi zahvalnost: U molitvi budite istrajni; bdite u njoj sa zahvaljivanjem, (Filp 4,6). Apostol Pavao svjedoči da je zahvaljivanje zapovjedio sam Bog: Molite se bez prestanka, na svemu zahvaljujte; jer je ovo volja Božja za vas u Kristu Isusu (1 Sol 5,17-18). Što znači zahvalnost? To je slavljenje Boga zbog Njegovih bezbrojnih dobročinstava, koja se izlijevaju na svakog čovjeka i na cijelo čovječanstvo. Takva zahvalnost uvodi čudesno spokojstvo u dušu: ona uvodi radost, iako (čovjeka) sa svih strana okružuju nedaće, uvodi živu vjeru, uslijed koje čovjek odbacuje svaku brigu o sebi, gazi ljudski i demonski strah, u potpunosti se podčinjava volji Božjoj. Takvo duševno raspoloženje je izvanredno pripremno raspoloženje za molitvu. Kako, dakle, primiste Krista Isusa Gospodina, tako u njemu u živite, ukorijenjeni i nazidani u njemu, i utvrđeni u vjeri kao što ste naučeni, izobilujući u njoj sa zahvalnošću, tj. posredstvom zahvalnosti zadobijte obilje vjere, kaže apostol Pavao (Kol 2,67). Radujte se uvijek u Gospodinu, i opet velim: radujte se! … Gospodin je blizu. Ne brinite se ni za što, nego u svemu molitvom i moljenjem sa zahvalnošću kazujte Bogu želje vaše (Filp 4,4-6). Važnost umnog podviga zahvalnosti je s posebnom iscrpnošću izložena u Rukovođenju u duhovnom životu bogougodnih otaca Barsanufija Velikog i Ivana Proroka.

NAPOMENE:

1. 28. slovo

2. 55. slovo

3. Ljestvica, 28. pouka.

GLAVA DEVETNAESTA

O pažnji tokom molitve

Za molitvu je nužno nerazlučiva suprisustnost i sudjelovanje pažnje. Kada postoji pažnja, molitva postaje neotuđivo vlasništvo molitelja; međutim, kad je pažnja odsutna, molitva je molitelju strana. Kada postoji pažnja, ona donosi obilje plodova; ako nema pažnje, ona donosi trnje i korov. Plod molitve sastoji se u prosvjetljenju uma i raskajavanju srca, u oživljavanju duše životom Duha Svetoga. Trnje i korov su umrtvljenost duše i farizejska uznositost ponikla iz okorjelosti srca, koje se zadovoljava i oholi količinom molitvi i vremenom upotrijebljenim za njihovo izgovaranje. Ona pažnja, koja u potpunosti čuva molitvu od rasijanosti i uzgrednih pomisli i maštanja, predstavlja dar milosti Božje. Iskrena želja da se zadobije milosni dar, duše-spasonosni dar pažnje, iskazuje se tako, što ćemo se pri svakoj našoj molitvi prisiljavati na pažnju. Vještačka pažnja, nazovimo tako našu vlastitu pažnju koja još uvijek nije osjenjena milošću, sastoji se u tome da, prema savjetu sv. Ivana Ljestvičara, svoj um zaključamo u riječi molitve. Ukoliko um, uslijed svoga neiskustva u molitvenom podvigu, iziđe iz zaključanosti u riječi, mora se ponovo uvesti u njih. U njegovom palom stanju, umu su svojstvene nepostojanost i sklonost da lebdi svuda unaokolo. Bog, međutim, može da umu podari neustrašivost, i on je i daruje, za postojanost i trpljenje u podvigu, u svoje vrijeme.[1] Očuvanju pažnje u vrijeme molitve osobito pomaže ne užurbano izgovaranje molitvenih riječi. Nemoj žuriti dok izgovaraš ove riječi, da bi um lako očuvao svoju zaključanost u njih i da ne bi iskliznuo ni iz jedne molitvene riječi. Kad se moliš u samoći, ove riječi izgovaraj unekoliko glasno, jer i to potpomaže očuvanju pažnje. Pažljivoj molitvi možemo se i moramo naučiti prilikom izvršavanja sobnog ili ćelijskog pravila. Ljubljeni brate! Poučavajući se u početku redovničkim sobnim ili ćelijskim zanimanjima a posebno sobnom molitvenom pravilu, ne odbacuj jaram izvjesne dosade i prinude. Blagovremeno se opremi svemoćnim oružjem tj. molitvom. Blagovremeno se nauči da njome djeluješ. Molitva je svemoguća zbog svemogućeg Boga koji u njoj djeluje. Ona je mač Duha, koji je riječ Božja (Ef 6,11). Po svojim osobinama, molitva je čovjekovo obitavanje uz Boga i njegovo sjedinjenje s Bogom. Po svom djelovanju, međutim, ona je čovjekovo pomirenje s Bogom, kćerka i mati suza, most kojim se prelazi preko iskušenja, grudobran koji štiti od svake muke, razbijanje demonskih napada, beskonačni podvig, izvor kreposti ili vrlina, uzročnik duhovnih darova, nevidljivo napredovanje, prosvjetljenje uma, odsijecanje očajanja, potvrda nade, oslobođenje od tuge, bogatstvo redovnika.[2] U početku je nužno da se prisiljavamo na molitvu; ona će ubrzo početi da donosi utjehu i tom utjehom ona će olakšati prisilu i pokrenuti nas da primoravamo same sebe. Potrebno je da se tokom čitavog života prisiljavamo na molitvu[3] i rijetki su oni podvižnici koji su, uslijed izobilne milosne utjehe, bili izbavljeni od ovog samo-prisiljavanja. Molitva ubojito djeluje na našeg starog čovjeka: dok god on živi u nama, protivi se molitvi kao kušanju smrti. Znajući za silu molitve i za njeno blagotvorno djelovanje, pali duhovi svim silama nastoje da je udalje od podvižnika, učeći ga da vrijeme, određeno za molitvu, upotrijebi za druga djela, ili pak nastoje da je unište i oskrnave sujetnom ispraznom i grešnom rasijanošću, donoseći u vrijeme njenog tvorenja bezbrojne ovozemaljske i grešne pomisli i maštanja.

NAPOMENE:

1. Ljestvica, 28. pouka.

2. Preuzeto iz Ljestvice, 28. pouka.

3. Alfavitni Paterik i Nezaboravna kazivanja … o ocu Agatonu, gl. 9.

GLAVA DVADESETA

O sobnom ili ćelijskom pravilu

Ćelijsko ili sobno pravilo se sastoji od određenog broja poklona, određenog broja molitava i psalama, i vježbanja molitve Isusove. Ono se određuje za svakoga pojedinačno, suglasno njegovim duševnim i tjelesnim snagama. Kako su te snage u ljudima beskonačno različite, tako se i pravila za podvižnike nude u najrazličitijim formama. Opći ustav za molitveno pravilo sastoji se u tome da ono ni na koji način ne premašuje snage podvižnika i da ih ne iscrpljuje, da ne narušava njegovo zdravlje i na taj način primora podvižnika da odustane od svakog pravila. Do napuštanja molitvenog pravila dolazi onda, kada se prihvati ili naloži pravilo koje premašuje snagu. Naprotiv, umjereno i razborito pravilo ostaje naslijeđe redovnika tokom čitavog njegovog života, da bi se pred kraj života razvilo i umnožilo kao nešto sasvim prirodno, dobivajući i spolja i po unutrašnjem dostojanstvu karakter kakav odgovara napredovanju. Prilikom izvršavanja pravila, od snažnog i zdravog tijela zahtijeva se više poklona i više molitvene literature, a od slabog manje. Ljudska tijela se toliko razlikuju po snazi da će se netko od trideset zemnih poklona umoriti više, nego netko drugi od tri stotine.

GLAVA DVADESET PRVA

O poklonima

Pokloni se dijele na zemne i do pojasa. Primjenjuju se obično uz večernje pravilo, prije nego što se otpočine u snu. Najbolje je ako pokloni prethode čitanju večernjih molitava, odnosno, ako pravilo počne poklonima. Poklonima se tijelo donekle zamara i zagrijeva, a srce dolazi u stanje skrušenosti; podvižnik će se u takvom stanju pomoliti usrdnije, toplije i pažljivije. Ako se molitve budu čitale poslije poklona, u njima će se osjetiti sasvim drugačiji ukus. Poklone treba izvršavati ne užurbano, i taj tjelesni pokret treba oživjeti plačem srca i molitvenim vapajem uma. Kad želiš da započneš koljeno-priklonjenja, svom tijelu daj najpobožniji položaj, kakav bi trebalo da ima sluga i stvorenje Božje u prisustvu svog Gospodina Boga. Nakon toga saberi misli, da ne bi lutale unaokolo. Krajnje ne užurbano, glasno tek toliko da samo ti čuješ i zaključavši um u riječi, iz skrušenog i poniznoga srca izgovori molitvu: Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku. Izgovorivši molitvu, bogobojažljivo i sa strahom Božjim ne užurbano načini zemni poklon, bez uzrujavanja, sa osjećanjem pokajnika i grješnika koji moli za oproštaj, kao da si pred nogama samog Isusa Krista. Ne stvaraj u svojoj mašti lik ili izobraženje Gospodinovo, nego budi uvjeren u njegovo prisustvo. Budi uvjeren da on motri na tebe, na tvoj um i srce, i da je njegova nagrada u njegovim rukama. Ono prvo je nedozvoljena mašta koja vodi pogibeljnom samoobmanjivanju, dok je uvjerenost u prisustvo uvijek-suštog Boga uvjerenost u sve-svetu Istinu.[1] Načinivši zemni poklon, opet dovedi tijelo do bogobojažljivosti i spokojstva i opet ne užurbano izgovori gore spomenutu molitvu. Kada je izgovoriš, ponovo načini poklon na gore opisani način. Ne brini o količini poklona, nego svu svoju pažnju obrati na svojstva molitve koju tvoriš s koljeno-priklonjenjima. Da i ne govorimo o djelovanju na duh, i na samo tijelo će daleko snažnije djelovati manji broj poklona izvedenih na gore opisani način, nego njihov veliki broj, načinjen na brzinu i bez pažnje, i samo radi računanja. Iskustvo neće oklijevati da to i dokaže. Kad se zamoriš od koljeno-priklonjenja, pređi na poklone do pojasa. Mjera poklona do pojasa određuje se time što, prilikom njegovog tvorenja, spuštena ruka dodirne zemlju ili pod. Kada prilikom tvorenja poklona kao svoju neizostavnu obavezu utvrdi i obilno duševno djelovanje koje se sastoji iz pažnje, ne užurbanosti, strahopoštovanja i namjere da se Bogu prinese obraćenje, podvižnik će nakon kratkog vremenskog perioda uvidjeti koju količinu poklona podnosi njegova tjelesna građa. Kad uslijed svoje slabosti i popustljivosti prema sebi iz tog broja isključi nekoliko poklona, od preostalog broja poklona može da ustanovi svoje svakodnevno pravilo. Dobivši za njega blagoslov duhovnika, nadstojnika ili nekoga od redovnika u kojeg ima povjerenja i s kojim se savjetuje, on svakodnevno može da izvršava takvo pravilo. Radi duševne pouke naše ljubljene braće, nećemo prešutjeti ni ono što u nastavku slijedi: pokloni, koji se čine radi broja, neoživljeni pravilnim umnim i srčanim djelovanjem, više su štetni nego korisni. Kada ih izvrši, podvižnik počinje da se raduje. Evo, govori on samome sebi, slično onom farizeju koji se spominje u Evanđelju, i danas me Bog udostojao da, na primjer, načinim tri stotine poklona! Hvala Bogu! Zar je to lak posao? U današnje vrijeme tri stotine poklona!? Tko to danas izvršava takvo pravilo, itd. Trebalo bi spomenuti da pokloni zagrijevaju krv i da zagrijana krv izuzetno doprinosi pokretanju umne djelatnosti. Dospjevši u takvo raspoloženje, nesretni podvižnik se jedino iz tog razloga i ne shvaćajući istinsko duševno djelovanje, prepušta štetnoj umnoj djelatnosti, tj. prepušta se slavoljublju i maštanjima koji se oslanjaju na njegov podvig, uz čiju pomoć on namjerava da uznapreduje. Podvižnik se naslađuje takvim pomislima i maštanjima i ne može dovoljno njima da se nasiti. On ih prisvaja i u sebe usađuje pogibeljnu strast uznositosti. Uznositost ubrzo počinje da se pokazuje u tajnom osuđivanju bližnjih i u javnoj sklonosti k njihovom poučavanju. Očigledno da je takva sklonost znak oholosti i samoobmanjivanja: ukoliko redovnik ne bi sebe smatrao uzvišenijim od svog bližnjeg, nikada se ne bi odvažio da ga poučava. Takav je plod svakog tjelesnog podviga ukoliko on nije oživljen namjerom obraćenja i ako obraćenje nije njegov jedini cilj, ako se podvigu samom po sebi pripisuje vrijednost. Istinsko redovničko napredovanje sastoji se u tome da redovnik sebe smatra grješnijim od svih ostalih ljudi. ''Jedan brat je rekao bogougodnom Sisoju Velikom: 'Vidim da se moja misao stalno nalazi uz Boga'. Bogougodni je odgovorio: 'Nije veliko to, što se tvoja misao stalno nalazi uz Boga, nego je veliko to, kada redovnik sebe vidi kao nižeg od svake tvari'.''[2] Takav je bio način razmišljanja istinskih slugu Božjih, istinskih redovnika: on se u njima uobličio uslijed pravilnog duševnog djelovanja. Uz pravilno duševno djelovanje, i tjelesni podvig ima ogroman značaj, budući da djelovanjima tijela izražava obraćenje i poniznost. Vidi poniznost moju i trud moj, i oprosti sve grijehe moje, molitveno vapi ka Bogu Sveti David (Ps 24,18), koji je u svom pobožnom podvigu tjelesni trud sjedinio s dubokim obraćenjem i s dubokom poniznošću.

NAPOMENE:

1. Sveti Oci kažu: ''Nikada ne prihvaćaj ako vidiš nešto čulno ili duhovno izvan ili unutar sebe, bilo da je to obličje Krista, anđela, nekog sveca ili maštovito izobraženje svjetlosti u umu. Ne vjeruj tome i ne budi blagonaklon prema njemu. Sačuvaj svoj um da stalno bude bez slika i neka se posredstvom uobrazilje ništa ne utisne u njega, neka bude bez obličja, obraćajući pažnju jedino na riječi molitve''. Kalist i Ignjacije Ksantopuli, O usamljenosti i molitvi, Dobrotoljublje, tom 2, u ruskom izdanju.

2. Alfavitni Paterik.

GLAVA DVADESET DRUGA

O prilagođavanju sobnog ili ćelijskog pravila samostanskom pravilu

U nekim, sasvim malobrojnim ruskim obiteljima koje slijede ustav Sarovske pustinje, u crkvi se služi večernje pravilo s poklonima. U nekim samostanima ovo pravilo se služi bez poklona. U većini samostana večernje pravilo prepušteno je slobodnoj volji bratstva, i oni koji to žele služe ga u sobama ili ćelijama. U Sarovskoj pustinji i u ostalim obiteljima koje slijede njen ustav, napori su tako veliki da bi neki od braće teško mogao da, pored crkvenog, služi i ćelijsko pravilo. Neki su, međutim, vrlo snažne građe, tako da čak ni tjelesni napori u Sarovskoj pustinji ili u Valamskom samostanu nisu kadri da umore njihova tijela, koja obiluju snagom. Takvima, koji obiluju snagom ili žive u obiteljima u kojima večernje pravilo nije sjedinjeno s poklonima ili u kojima čak i nema zajedničkog večernjeg pravila, predlažem slijedeći skromni savjet: večernje pravilo bi trebalo izvršavati prilagođavajući ga pravilu koje je anđeo predao bogougodnom Pahomiju Velikom. Prilagođavajući ga, jer nam je u sadašnje vrijeme i zbog naše slabosti, kao i zbog ustava, koji su općeprihvaćeni u našim samostanima, nemoguće da u potpunosti i točno ispunimo pravilo koje je anđeo predao u skladu s drevnim načinom redovničkog života. Ovo što je rečeno ne bi trebalo da nas zbuni. I poredak u našim ruskim samostanima ima višnji blagoslov. Osim toga, on odgovara našoj slabosti i našem vremenu. Prilagođavajući se onome što je ozakonilo pravilo koje je dao anđeo, svom sobnom ili ćelijskom pravilu možemo dati slijedeći poredak: Slava tebi, Bože naš, slava tebi; Kralju nebeski; Trisveto; Oče naš; 12 puta Gospodine smiluj se; Priđite poklonimo se; 50. psalam; Vjerovanje, a zatim molitva Isusova: Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku. Neki uz ovu molitvu načine 20 zemnih i 20 poklona do pojasa, neki 30 zemnih i isto toliko poklona do pojasa, a neki pak 40 zemnih i 40 poklona do pojasa, itd. Korisno je da se nekoliko zemnih i poklona do pojasa doda i molitvi Majci Božjoj: ''Presveta Djevice moja, Bogorodice, spasi me grešnog''. Nakon što se načini utvrđeni broj koljeno-priklonjenja i poklona do pojasa nipošto se ne smije besposličariti, niti se umu i srcu smije dopustiti sloboda da nerazborito skrenu u ma kakve pomisli i osjećanja; bez oklijevanja se mora preći na molitvenu literaturu ili na molitvu Isusovu. Nakon što izvrši tjelesne podvige i njima zagrije tijelo i krv, podvižnik, kao što je prethodno već rečeno, zadobiva osobitu sklonost k duševnom djelovanju; ukoliko duši ne bi odmah zadao pravilno i spasonosno djelovanje, ona bi lako mogla da se prikloni djelovanju nepravilnom i pogubnom, ispraznim i štetnim razmišljanjima i maštanjima. Plod koji je zadobiven pravilnim tjelesnim podvigom mora se brižljivo čuvati i korisno upotrijebiti. Nevidljivi neprijatelji i lopovi ne drijemaju! Ni sama naša pala priroda ne oklijeva da iz sebe iznese sebi srodan korov. Čistoća, živost uma i raskajanje srca, zadobiveni tokom molitve s poklonima, moraju se odmah iskoristiti za molitvu bez poklona, koja se bez žurbe, tiho izgovara usnama, tako da je čuje jedino sam podvižnik, zatvorivši pri tom um u riječi molitve i suosjećajući srcem te riječi.
U obiteljima u kojima se večernje pravilo ne služi u crkvi nego u sobama ili ćelijama, nakon poklona moraju se pročitati molitve prije spavanja. Oni koji to žele i koji se osjećaju dovoljno snažnim, pored toga čitaju akatiste, kanone, Psaltir i pomjanik. Trebalo bi imati na umu da se suština molitvenog podviga ne sastoji u količini pročitanih molitvi nego u tome da ono što se čita bude pročitano s pažnjom, uz suosjećanje srca, i tako da ostavlja u duši dubok i snažan utisak.[1] Količina molitvi potrebnih za pravilo prepoznat će se na isti način kao i broj poklona. Pročitaj s dužnom pažnjom i ne užurbanošću nekoliko molitvi, za koja smatraš da osobito hrane tvoju dušu. Primijetivši koliko ti je vremena za njih potrebno i uskladivši ih s vremenom koje možeš da odvojiš za molitve, drukčije nazvane psalmo-pjevanjem, sastavi ćelijsko molitveno pravilo kakvo tebi odgovara. Na početnike vrlo korisno djeluju akatisti najslađem Isusu i Majci Božjoj, a na one koji su uznapredovali i već osjetili izvjesno prosvjetljenje uma čitanje Psaltira. Da bi se pažljivo pročitala jedna katizma, potrebno je oko dvadeset minuta. Sveti Oci su molitveno čitanje psalama i ostalih molitvi obavljali s takvom ne užurbanošću, koja je nužna za pažnju i poniranje uma u riječi molitve, da su to čitanje nazivali psalmo-pjevanjem. Psalmo-pjevanje nipošto nije glasno pjevanje ili pjevanje po notama, nego krajnje ne užurbano čitanje, koje svojom sporošću podsjeća na pjevanje.
Redovnici u onim obiteljima u kojima se večernje pravilo služi u crkvi bez poklona neće se u ćeliji, nakon izvršavanja pravila s poklonima, baviti psalmo-pjevanjem nego molitvom, nipošto ne dozvolivši sebi rasijavanje u isprazne i za dušu pogubne pomisli i maštanja. Oni redovnici koji uslijed bilo kakvih okolnosti bivaju prinuđeni da često borave u sobi ili ćeliji i da ne izlaze odatle, uslijed blagotvornog djelovanja poklona na tijelo i dušu, o kojem smo već govorili, služe pravilo s poklonima čim se probude, prije jutarnjih molitvi.

NAPOMENE:

1. Bogougodni Simeon Novi Bogoslov, O tri vida molitve, Dobrotoljublje, 1.tom, u ruskom izdanju.

GLAVA DVADESET TREĆA

O molitvi Isusovoj

Pod molitvom u pravom smislu te riječi sveti Oci podrazumijevaju molitvu Isusovu, koja se izgovara na slijedeći način: Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku. Govoreći o usamljenicima, sv. Ivan Klimak ili Ljestvičar kaže da ''neki od njih pjevaju i da veći dio vremena provode u tome (u pjevanju), dok drugi ustrajavaju u molitvi''. Pod pjevanjem se ovdje podrazumijeva molitveno čitanje psalama jer tada još nije bilo drugih molitvenih tekstova, koja se sada upotrebljavaju, a pod molitvom podrazumijeva se molitva Isusova.[1] Ovo značenje imaju i slijedeće riječi istog sveca: ''Veći dio noći posveti molitvi, a manji dio pjevanju Psaltira''.[2] Tako značenje riječi ''molitva'' i ''psalmo-pjevanje'' u djelu sv. Ivana Ljestvičara, Ljestvici, objašnjavaju veliki podvižnici i učitelji redovništva koji su živjeli poslije njega, bogougodni Simeon Novi Bogoslov[3] i Grigorije Sinait[4]. Molitva Isusova dijeli se na dva oblika: na usmenu I umnu. Podvižnik sam od sebe prelazi s usmene na umnu molitvu, pod uvjetom da je usmena molitva pažljiva. Nužno je da se podvižnik najprije nauči usmenoj molitvi Isusovoj. Molitva Isusova se tvori stojeći, a u slučaju iznemoglosti sjedeći, pa čak i ležeći. Suštinske osobine ove molitve moraju biti: pažnja, zaključavanje uma u riječi molitve, krajnja ne užurbanost prilikom njenog izgovaranja i skrušenost duha. Iako su ti uvjeti nužni za svaku molitvu, lakše se mogu ispuniti i više se zahtijevaju prilikom tvorenja molitve Isusove. Prilikom psalmo-pjevanja, raznolikost misli u koje je odjevena molitva i nevoljno privlači pažnju uma na sebe, uzrokujući pri tom njegovu izvjesnu rasijanost. Međutim, prilikom molitve Isusove um se koncentrira na jednu misao: na misao o Isusovom pomilovanju grešnika. Izvana promatrano, ovo djelovanje je vrlo suhoparno, iako se u iskustvu pokazuje kao najplodnije od svih duševnih djelovanja. Silu i dostojanstvo daju mu (ovom djelovanju) svemoćno i sve-sveto ime Gospodina Isusa Krista. Prorokujući o Bogočovjeku, prorok je predskazao: Svaki koji prizove ime Gospodinovo spasit će se (Joel 2,32). Proročke riječi ponavlja i sveti apostol Pavao (vidi Rim 10,13); Ako ispovijedaš ustima svojim da je Isus Gospodin, i vjeruješ u srcu svom da ga Bog podiže iz mrtvih, bit ćeš spašen, kaže on (Rim 10,9). Nakon što je imenom Gospodina Isusa Krista izliječio hromog od rođenja, sv. apostol Petar je pred židovskim Sinedrionom posvjedočio slijedeće: Knezovi narodni i starješine Izraelove, ako nas (tj. sv. apostole Petra i Jakova) danas ispitujete zbog dobročinstva bolesnom čovjeku, kako on ozdravi, neka je na znanje svima vama, i svemu narodu Izraelovu, da u ime Isusa Krista Nazarećanina, kojega vi raspeste, kojega Bog podiže iz mrtvih, Njime stoji ovaj pred vama zdrav … Jer nema drugoga Imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mogli spasti (Dj 4,8-10,12). Upotrebu sve-svetog, božanskog imena Isus u molitvi i moljenje tom imenu ustanovio je sam naš Gospodin, Isus Krist. U to se možemo uvjeriti na osnovu one najuzvišenije i najdublje pouke koja se nalazi u Evanđelju Ivanovom i koju je Gospodin vodio s apostolima nakon Tajne Večere, u onom najznačajnijem času koji je prethodio dobrovoljnom izlasku Gospodina na mjesto predaje i stradanja, spasonosnog za ljudski rod. Učenje koje je Gospodin izgovorio u tom času ima karakter konačnog, predsmrtnog navještenja u kojem je On pred svojim učenicima, a u njihovim osobama i pred cijelim čovječanstvom, sabrao i izložio za dušu najspasonosnije i najkorisnije, konačne zapovijedi, vjerodostojne i nepogrješive zaloge vječnog života (vidi Iv 13,31, i Iv 14,15.i 16).[5] Između ostalih zaloga i duhovnih darova, dani su i potvrđeni dopuštenje i zapovijed da se molimo Isusovim imenom. Što god zaištete (od Oca) u ime moje, to ću učiniti, da se proslavi Otac u Sinu, rekao je Gospodin svojim učenicima (Iv 14,13). Zaista, zaista vam kažem, da što god zaištete od Oca u ime moje, dat će vam. Do sada ne tražiste ništa u ime moje; tražite i dobit ćete, da radost vaša bude ispunjena (Iv 16,23-24). Što je to što onoga, koji to primi, može da ispuni radošću i što će biti darovano onom koji se moli imenom Gospodina Isusa? Odgovorit ćemo riječima samog Gospodina: bit će darovan Utješitelj Duh Sveti, koga će Otac poslati u ime moje (Iv 14,26). To iskustveno znanje pripada svetim Ocima i ono predstavlja njihovu predaju.[6]

NAPOMENE:

1. Vidi Ljestvicu, 27. pouku.

2. Ljestvica, 27. pouka.

3. U Riječi o tri vida molitve, govoreći o njenom trećem vidu: ''Neka se vježba u psalmo-pjevanju, tj. neka se moli ustima'' – vidi Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

4. O usamljenosti, u 15. glavi; u 4. glavi – ''O tome kako bi trebalo pjevati'' – Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

5. Preuzeto od svetih Kalista i Ignjacija Ksantopuli, O usamljenosti i molitvi, Dobrotoljublje, 2. tom, u ruskom izdanju.

6. Sveti Kalist i Ignjacije Ksantopuli, O usamljenosti i molitvi, Dobrotoljublje, 2. tom, u ruskom izdanju.

GLAVA DVADESET ČETVRTA

O vježbanju molitve Isusove

Ukoliko živiš u obitelji u kojoj se u crkvi služi večernje pravilo s poklonima, kad se vratiš u sobu ili ćeliju odmah se prihvati molitve Isusove. Ako pak živiš u obitelji u kojoj se večernje pravilo služi u crkvi ali bez poklona, ti onda, kada dođeš u sobu ili ćeliju, najprije odsluži pravilo s poklonima, a nakon njega se prihvati molitve Isusove. Ako pripadaš obitelji u kojoj ne postoji zajedničko večernje pravilo nego je svakome prepušteno da ga odsluži u ćeliji, onda najprije odsluži pravilo s poklonima, a potom se prihvati molitvene literature ili psalmopjevanja i najzad molitve Isusove. U početku naloži sebi da molitvu Isusovu s pažnjom i ne užurbano izgovoriš stotinu puta. Kasnije, ukoliko uvidiš da možeš da izgovoriš više molitava, dodaj i drugu stotinu. Tokom vremena, broj izgovorenih molitava se prema potrebi može još umnožiti. Da bi se ova molitva pažljivo i ne užurbano izgovorila stotinu puta, potrebno je oko trideset minuta ili oko pola sata, a nekim podvižnicima je potrebno i više vremena. Molitvu ne izgovaraj užurbano, jednu neposredno za drugom, nego poslije svake molitve napravi kratak predah i na taj način pomozi umu da se koncentrira. Neprekidno izgovaranje molitve dovest će do rasijanosti uma. Predahe čini sa oprezom; diši tiho i polako: taj mehanizam čuva od rasijanosti. Okončavši moljenje molitvom Isusovom, ne upuštaj se u razna razmišljanja i maštanja koja su uvijek beskorisna, sablažnjiva i varljiva, nego vrijeme do sna provedi suglasno s usmjerenjem koje si zadobio u molitvenom podvigu. Dok osjećaš kako ti nailazi san, ponavljaj molitvu i usni s njom. Nauči se da, kad se probudiš, tvoja prva misao, prva riječ i prvo djelo bude molitva Isusova. Izgovorivši je nekoliko puta, ustani s postelje i pohitaj na jutrenje. Tokom jutrenja, ako je to moguće, prihvati se molitve Isusove. Budeš li imao nešto slobodnog vremena između jutrenja i Mise ili Liturgije, opet se prihvati molitve Isusove. Upravo tako postupaj i poslije objeda. Sveti Oci savjetuju da se poslije objeda bavimo sjećanjem na smrt.[1] To je sasvim pravilno. Međutim, živa molitva Isusova ne može se razlučiti od živog sjećanja na smrt[2]; živo sjećanje na smrt povezano je sa živom molitvom Gospodinu Isusu, koji je smrću ukinuo smrt i svojim privremenim podčinjavanjem smrti darovao ljudima život vječni. Korisno je da se u vrijeme crkvenih bogoslužja upražnjava molitva Isusova: sprječavajući rasijanost uma, ona mu pomaže da obrati pažnju na crkveno pjevanje i čitanje. Potrudi se na molitvi Isusovoj tako da ona postane tvoja stalna molitva, za što je vrlo pogodna budući da je vrlo kratka, a zbog čega su dugotrajne molitve nepogodne. Sveti Oci su rekli: ''Bez obzira na to da li jede ili pije, da li boravi u sobi (ćeliji) ili na poslušnosti (na samostanskom poslu i radu), da li putuje ili radi nešto drugo, redovnik je dužan da stalno vapi: Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku.[3]

NAPOMENE:

1. 7. pouka bogougodnog Nila Sorskog.

2. Ljestvica, 28. pouka.

3. Kalist i Ignjacije Ksantopuli, 21. glava. Dobrotoljublje, 2. tom, u ruskom izdanju.

GLAVA DVADESET PETA

O stalnoj molitvi

Stalnu molitvu zapovjedio je sam Bog. Spasitelj svijeta je rekao: Molite, i dat će vam se; tražite, i naći ćete; kucajte, i otvorit će vam se (Mt 7,7). A, zar Bog neće obraniti izabranike svoje koji mu vape dan i noć, i zar će oklijevati? Kažem vam da će ih ubrzo obraniti (Lk 18,78). Ponavljajući učenje Gospodinovo, apostol Pavao kaže: Molite se bez prestanka (1 Sol 5,17). Hoću, dakle, da se muževi mole na svakom mjestu, podižući svete ruke bez srdžbe i dvoumljenja (1Tim 2,8). Apostol Pavao pod muževima podrazumijeva one kršćane koji su dostigli kršćansko savršenstvo. Jedino je savršenim kršćanima svojstveno da se mole bez srdžbe i dvoumljenja, tj. u dubokom miru, u najčišćoj ljubavi prema bližnjemu, bez i najmanjeg zlopamćenja prema bližnjemu i njegovog osuđivanja, bez rasijavanja uzgrednim pomislima i maštanjima (bez dvoumljenja). Takvi su u stanju da se na svakom mjestu i u svako vrijeme mole Bogu, podižući i uznoseći k njemu svoje svete ruke, tj. um i srce, očišćene od strasti i posvećene Duhom Svetim. Očigledno je da stalna molitva ne može biti naslijeđe redovnika početnika. Međutim, da bi u svoje vrijeme bio sposoban za stalnu molitvu, redovnik (kršćanin) se najprije mora naviknuti na čestu molitvu. Česta molitva će u svoje vrijeme sama po sebi preći u stalnu. Kako je u slučaju stalne molitve najlakše tvoriti molitvu Isusovu, početnik se mora što je moguće češće obraćati molitvi Isusovoj. Ako imaš i najkraće slobodno vrijeme, nemoj ga gubiti na besposličarenje! Nemoj ga gubiti tako što ćeš ga upotrijebiti na neko neostvarivo i beskorisno maštanje, na neko sujetno, ništavno zanimanje! Upotrijebi ga za vježbanje molitve Isusove. Ako se dogodi da te uz pomoć ili, bolje rečeno, uslijed svojstava pale prirode, privuku sablažnjiva maštanja i pomisli ne prepusti se čamotinji ili malodušju, ne posustaj. Pokajavši se pred Bogom zbog svoje lakomislenosti i spoznavši pred njim svoju palu prirodu i svoju zanesenost, misleno padni pred njegovu milost i poduzmi mjere predostrožnosti protiv sablažnjivog maštanja i sablažnjivih pomisli. Onaj, tko se ne navikne na čestu molitvu, nikada neće zadobiti stalnu. Stalna molitva je dar Božji koji Bog daje svom robu i služitelju iskušanom u vjernosti. ''Nemoguće je da se Bogu približimo drukčije, osim kroz stalnu molitvu.''[1] Stalna molitva je znak milosti Božje prema čovjeku, znak da su se sve duševne sile usmjerile k Bogu. Smiluj mi se, Gospodine, jer tebi vapim sav dan. Uveseli dušu sluge tvoga jer tebi, Gospodine, podigoh dušu svoju (Ps 85,34).

NAPOMENE:

1. 69. pouka sv. Izaka Sirijskog.

GLAVA DVADESET ŠESTA

O usmenoj, umnoj i srčanoj molitvi Isusovoj

Onaj koji želi da se nepogrešivo bavi molitvom Isusovom, trebalo bi da i samoga sebe i njeno vježbanje i korištenje provjerava čestim čitanjem slijedećih djela svetih Otaca : 1) Pouke o razumnosti (trezvenosti) Isihija, prezbitera jeruzalemskog, 2) Glava o razumnosti (trezvenosti) bogougodnog Filoteja Sinajskog, 3) Pouke o tajnom djelovanju u Kristu Teolipta, biskupa filadelfijskog, 4) Djela svetih Simeona Novog Bogoslova i Grigorija Sinaita, koja se nalaze u prvom tomu Dobrotoljublja, 5) Pouke Nikifora Isihaste i svetih Kalista i Ignjacija Ksantopula, koja se nalaze u drugom tomu Dobrotoljublja, 6)Predaje bogougodnog Nila Sorskog, 7) Cvjetnik jeromonaha Doroteja i drugih. U Dobrotoljublju, u Riječi Simeona Novog Bogoslova o tri vida molitve, u Riječi Nikifora Isihaste i u djelu Ksantopula, čitalac će pronaći pouku o umijeću uvođenja uma u srce uz pomoć prirodnog disanja, odnosno, o umijeću (tehnici) koje potpomaže zadobivanju umne molitve. Ovo učenje svetih Otaca je za mnoge čitaoce predstavljalo i predstavlja veliku teškoću, iako tu ne postoji nikakva teškoća. Ljubljenoj braći savjetujem da ne pokušavaju da u sebi otkriju to umijeće, ukoliko im se ono ne otkrije samo od sebe. Mnogi koji su poželjeli da ga iskustveno upoznaju oštetili su svoja pluća a da ništa nisu postigli. Suština ovog djelovanja sastoji se u tome da se um tokom molitve sjedini sa srcem, a to u svoje, od Boga određeno vrijeme, učini Božja milost. Spomenuto umijeće u potpunosti mogu zamijeniti ne užurbano izgovaranje molitve, kratak predah poslije svake molitve, tiho i sporo disanje i zaključavanje uma u riječi molitve. Posredstvom ovih sredstava lako ćemo dostići izvjestan stupanj pažnje. Pažnju uma tokom molitve vrlo brzo počinje da suosjeća i srce. Suosjećanje uma sa srcem postupno počinje da prelazi u sjedinjenje uma sa srcem i umijeće, koje su ponudili Oci, pojavljuje se samo od sebe. Sve mehaničke metode, koji imaju materijalni karakter, Oci su predložili isključivo kao načine kojima će se lakše i brže postići pažnja pri molitvi, a ne kao nešto suštinsko. Suštinsko i nužno svojstvo molitve je pažnja. Bez pažnje nema molitve. Istinska milosna pažnja javlja se kao posljedica umrtvljenja srca za svijet. Sredstva uvijek ostaju samo sredstva. Oni isti sveti Oci, koji predlažu da se um uvede u srce zajedno s disanjem, kažu da umu, koji je zadobio naviku sjedinjenja sa srcem ili, točnije rečeno, stekao to sjedinjenje na osnovu dara i djelovanja milosti, (za to sjedinjenje) nije nužna pomoć umijeća i da se on jednostavno, sam po sebi i svojim vlastitim kretanjem, sjedinjuje sa srcem.[1] Tako i treba da bude. Razjedinjenje uma i srca i njihovo suprotstavljanje jednog drugome dogodilo se uslijed našeg grijeho-pada. Kada ispruži prst da bi izliječila čovjeka, koji je svojim padom razbijen i razdrobljen na dijelove, božanska milost sjedinjuje njegove razdvojene dijelove, i pri tom um ne sjedinjuje samo sa srcem i dušom nego i s tijelom, dajući im jedino pravilno stremljenje k Bogu. Usporedo sa sjedinjenjem uma i srca, podvižnik dobiva i moć da se suprotstavi svim strasnim pomislima i strasnim osjećanjima. Da li to može da bude posljedica nekog umijeća? Ne! To je posljedica milosti, plod Svetoga Duha, koji je osjenio nevidljivi podvig podvižnika Kristovog, nedostižan za tjelesne i duševne ljude. Čitajući kod Otaca o mjestu srca koje um zadobiva molitvom, trebalo bi razumjeti razumnu silu srca[2], koju je Tvorac smjestio u gornji dio srca, silu kojom se čovječje srce razlikuje od srca životinja, budući da i one, isto kao i ljudi, imaju voljnu ili željnu silu i silu revnosti ili srdžbe. Razumna sila iskazuje se u savjesti i svijesti našeg duha, bez učestvovanja razuma, u strahu Božjem, u duhovnoj ljubavi prema Bogu i prema bližnjem, u osjećanju pokajanja, poniznosti, krotkosti, u skrušenosti duha, u dubokom žaljenju zbog grijeha i u drugim duhovnim osjećanjima, koja su životinjama strana. Sila duše tj. um, iako je duhovna, kao mjesto svog prebivanja ima mozak. Tako i sila razumnosti ili čovjekov duh, iako je duhovna, za mjesto svog prebivanja ima gornji dio srca, koji se nalazi pod lijevom bradavicom grudi, oko bradavice i nešto iznad nje. Sjedinjenje uma sa srcem označava sjedinjenje duhovnih pomisli uma sa duhovnim osjećanjima srca. Budući da je čovjek pao i da su se njegove pomisli i osjećanja od duhovnih pretvorili u tjelesne i duševne, trebalo bi da se um i srce posredstvom evanđeoskih zapovijedi uzdignu do duhovnih misli i osjećanja. Kada se um i duh izliječe, tada se i sjedinjuju u Gospodinu. U onom dijelu srca, u kojem je smještena sila razumnosti ili duh, u svoje vrijeme obrazuje se čudesni, ne rukotvoreni, duhovni hram Božji, Svetinja nad svetinjama. Tu se spušta um, od Duha Svetoga rukopoložen za svećenika i arhijereja, da bi se Bogu klanjao Duhom i Istinom. Tada kršćanin blaženim iskustvom spoznaje ono što je rečeno u Svetom Pismu: Vi ste hram Boga živoga, kao što reče Bog: Uselit ću se u njih i živjet ću u njima, i bit ću im Bog, i oni će biti moj narod (2 Kor 6,16). Ispod sile razumnosti, u sredini srca, nalazi se sila revnosti; ispod nje, u najnižem dijelu srca, nalazi se željna ili voljna sila. Kod životinja ove dvije sile djeluju vrlo grubo, budući da ni na koji način nisu povezane s razumnošću. U ljudima one djeluju suglasno tome u kojoj je mjeri i na koji način razvijen njihov duh. One, međutim, mogu da djeluju pravilno i da budu potpuno podčinjene duhu ili razumnoj sili samo u istinskom kršćaninu, koji pred razumom Kristovim tj. Evanđeljem nije zbacio samo očigledno grešne nego i sve prirodne pomisli i osjećanja. Um i srce ne mogu da se sjedine na drugi način osim posredstvom Duha i Istine. To znači da um i srce ne mogu da se sjedine ukoliko u potpunosti ne odbace palu prirodu ili ukoliko se u potpunosti ne predaju rukovođenju Evanđelja, ukoliko postojanim i revnim sljedovanjem evanđeoskim zapovijedima ne privuku k sebi milost Sve-svetog Duha, ukoliko se ne izliječe i ne ožive od dodira s njom i od njenog osjenjivanja.[3] Ne samo što svako grešno osjećanje i svaka grešna pomisao razaraju sjedinjenje uma i srca i suprotstavljaju ih jedno drugom, nego to čine i sve prirodne pomisli i osjećanja, ma kako da su istančana i maskirana prividnom pravednošću. U slučaju udaljavanja od duhovnog usmjerenja koje daje Evanđelje, uzaludna su sva sredstva i tehnike (umijeća); srce i um se nikada neće međusobno sjediniti.
Izvršavanje zapovijedi koje prethodi sjedinjenju uma i srca razlikuje se od izvršavanja zapovijedi koje slijedi nakon tog sjedinjenja. Prije ovog sjedinjenja, podvižnik zapovijedi izvršava uz najveći napor, prisiljavajući i primoravajući svoju palu prirodu. Nakon sjedinjenja, duhovna sila koja je sjedinila um i srce privlači ga k njihovom izvršenju, čini ga ugodnim, lakim i punim naslade. Putem zapovijedi Tvojih trčah, kad si raširio srce moje, rekao je Psalmopjevac (Ps 118,32).
Za onoga koji se bavi molitvom Isusovom bit će vrlo korisno da pročita Primjedbe (Predgovore) shimonaha poljnomeruljskog Vasilija na knjige Svetih Grigorija Sinaita, Isihija Jeruzalemskog, Filoteja Sinajskog i Nila Sorskog.[4] Nakon što se pročitaju sve primjedbe, čitanje cjelokupnog Dobrotoljublja bit će jasnije i korisnije. Prilikom čitanja svetootačkih djela, treba imati na umu i to da je mjera početnika njihovog vremena u naše doba mjera onoga koji je vrlo uznapredovao. Primjena pouka svetih Otaca na sebe i na svoju djelatnost mora se sprovoditi s velikom opreznošću.

NAPOMENE:

1. Kalist i Ignjacije Ksantopuli, 53. glava, O životu u tišini (bezmolviju) i molitvi. Dobrotoljublje, 2. tom, u ruskom izdanju.

2. O duševnim silama vidi u poglavljima bogougodnog Filoteja Sinajskog. Dobrotoljublje, 2. tom, u ruskom izdanju.

3. Bogougodnog Pimena Velikog upitali su što znače riječi: Zajedničar sam svih koji te se boje i koji čuvaju zapovijedi tvoje (Ps 118,63). Bogougodni je odgovorio: ''To Duh Sveti govori o sebi''. Alfavitni Paterik.

4. Izdanje Optine pustinje, 1847. godina.

GLAVA DVADESET SEDMA

O pobožnom ili svetom razmišljanju

Sveti Dimitrije Rostovski i Tihon Voronješki bavili su se bogomislima, odnosno svetim ili pobožnim razmišljanjem o očovječenju Boga-Logosa, o Njegovom čudesnom obitavanju na zemlji, o Njegovim strašnim i spasonosnim stradanjima, o preslavnom uskrsenju i uznesenju na nebo. Razmišljali su i o čovjeku, o njegovom određenju, padu i obnavljanju koje je izvršio Iskupitelj, kao i o ostalim, sličnim, dubokim kršćanskim tajnama. Sveta razmišljanja spomenutih svetaca prvenstveno su izložena u njihovim djelima. Suglasno s ostalim asketskim piscima, sv. Petar iz Damaska povezuje takva razmišljanja s duhovnim viđenjima i u nizu tih viđenja on im daje četvrti stupanj.[1] Kao što može da se vidi iz knjige sv. Petra iz Damaska, svako duhovno viđenje predstavlja viđenje svojevrsne tajne koja se u podvižniku javlja suglasno tome koliko se on očistio obraćenjem ili pokajanjem.[2] Obraćenje ima svoju postupnost, kao što je imaju i duhovna viđenja. Kršćanske tajne se podvižniku otkrivaju postupno, suglasno s njegovim duhovnim napretkom. Bogomislije ili pobožna razmišljanja svetih Dimitrija i Tihona predstavljaju izraz njihovog duhovnog napretka. Neka onaj, koji želi da se vježba u bogorazmišljanju, čita djela svetaca. Takvo pobožno razmišljanje će u najvećoj mjeri biti nepogrešivo i dušekorisno. Naprotiv, bogorazmišljanje će postati najnepravilnije i najdušegubnije ukoliko podvižnik, ne očistivši se najprije obraćenjem ili pokajanjem i nemajući pravilan pojam o kršćanskom učenju, dopusti sebi samovoljno razmišljanje, koje je pogrešno i dovodi do, za dušu, pogubnih posljedica i samoobmanjivanja, neizbježno ga odvlačeći ka provaliji pogubne zablude. Sveci su sa svom točnošću i iscrpnošću bili poučeni pravoslavnoj teologiji, zbog čega su se svojim svetim životom uznijeli na vrh kršćanskog savršenstva. Pobožno razmišljanje je za njih bilo sasvim prirodno. Međutim, ono je neprirodno za podvižnika koji iz teologije ne posjeduje pouzdana, točna saznanja i koji nije očišćen pokajanjem ili obraćenjem. Iz tog razloga su ga sveti Oci zabranjivali redovnicima početnicima, kao i svim redovnicima uopće, koji za njega nisu pripremljeni poučavanjem i koji ga nisu dostigli svojim načinom života. Sveti Ivan Ljestvičar kaže: ''Ponorna je dubina dogmi. Um usamljenika se ne može bez opasnosti spuštati u taj ponor. Nije sigurno plivati u odijelu, kao što nije bezopasno ni da se onaj, koji je još obuzet strastima, prihvaća teologije''.[3] Takvo je upozorenje koje se daje usamljenicima: poznato je da se život u usamljenosti dopušta redovnicima koji su već uznapredovali. U prošlosti su mnogi redovnici padali u pogubnu provaliju hereze ili krivovjerja jedino zbog toga što su sebi dopuštali da razmatraju dogme koji premašuju njihovu moć razumijevanja. ''Ponizni redovnik nije previše radoznao kada se radi o neshvatljivim stvarima, a uobraženi hoće da ispituje i tajne suda Božjeg'', nastavlja sv. Ivan Ljestvičar.[4] I to je sasvim točno! Želja da se u pobožno razmišljanje upusti onaj koji je za njega nesposoban i nezreo već opominje na postojanje uznositosti, i predstavlja nerazboritu i oholu želju. Vježbaj se u molitvi, u duše-poučnom čitanju, i to vježbanje će biti vježbanje u pravilnom, bezopasnom i bogougodnom pobožnom razmišljanju. Kao što čulne (tjelesne) oči, izliječivši se od sljepila, vide po svom prirodnom svojstvu, tako i um, očistivši se od bolesti grijeha, prirodno počinje da sagledava tajne kršćanstva.[5] U svom podvigu osloni se na Boga: ukoliko je zbog tvoje i opće kršćanske koristi nužno da sagledavaš duboke tajne i da ih propovijedaš braći, od Boga ćeš neizostavno dobiti taj dar. Međutim, ukoliko to Bogu nije ugodno, ti onda stremi onome, što je od suštinskog značaja za tvoje spasenje i što će u potpunosti udovoljiti zahtjevu te tvoje potrebe. Teži k zadobivanju čiste molitve, sjedinjene s osjećanjem obraćenja ili pokajanja i plačem, sa sjećanjem na smrt, na sud Božji i na strašne tamnice pakla u kojima gori vječna vatra i vlada vječna tama. Takva molitva, sjedinjena s takvim sjećanjima, predstavlja najnepogrešivije, prvenstveno i za dušu najkorisnije pobožno razmišljanje.

NAPOMENE:

1. Knjiga prva, O osam konteplacija (umozrenja). Dobrotoljublje, 3. tom, u ruskom izdanju.

2. Isto.

3. Ljestvica, 27. pouka.

4. Ljestvica, 25. pouka.

5. Bogougodni Ivan Kasijan Rimljanin, 5. knjiga O duhu ugađanja trbuhu, gl. 34.

GLAVA DVADESET OSMA

O sjećanju na smrt

Redovnik je dužan da se svakodnevno i po nekoliko puta na dan sjeća neizbježne smrti koja mu predstoji, i da u svoje vrijeme zadobije stalno sjećanje na nju. Naš um je u toj mjeri pomračen padom da bi, ukoliko se ne primoramo da se sjećamo smrti, mogli sasvim da zaboravimo na nju. Kad zaboravimo na smrt, na zemlji počinjemo da živimo kao da smo besmrtni, žrtvujući joj (zemlji) cjelokupnu svoju djelatnost i nimalo ne brinući o strašnom prelasku u vječnost ili o svom udjelu u vječnosti. Odlučno i neustrašivo gazimo zapovijedi Kristove i činimo najstrašnije grijehe; ne napuštamo samo neprestanu molitvu nego i molitvu utvrđenu u određene sate; počinjemo da zapostavljamo ovo suštinsko i nužno zanimanje, kao da se radi o nekom nevažnom i nepotrebnom djelu. Zaboravljajući na tjelesnu smrt, mi umiremo duševnom smrću. Naprotiv, onaj koji se često spominje tjelesne smrti, oživljava dušom. On na zemlji živi kao putnik u gostionici ili sužanj u tamnici, koji stalno iščekuje da ga iz nje izvedu na sud ili da ga kazne. Pred njegovim pogledom uvijek su otvorena vrata u vječnost. On stalno i s duševnom brigom, dubokom žalošću i mišlju gleda u tom pravcu. Stalno razmišlja o tome čime će se opravdati na sudu Kristovom i kakva će odluka biti donijeta za njega. Ta odluka rješava čovjekov udio u cijelom, bezgraničnom zagrobnom životu. Njegovu pažnju i ljubav ne privlači nikakva zemaljska ljepota, nikakva zemaljska sablazan. On nikoga ne osuđuje, jer ne zaboravlja da će na sudu Božjem njemu biti izrečena onakva presuda, kakvu je on ovdje izricao o svojim bližnjim. On svima i sve oprašta, da bi i njemu samom bilo oprošteno i da bi naslijedio spasenje. Prema svima je popustljiv i milosrdan, da bi se i on sam udostojao popustljivosti i milosrđa. Svaku žalost koja dođe on radosno prihvaća i cjeliva kao kaznu za njegove grijehe u vremenu, budući da će ga ona osloboditi kazne u vječnosti. Ukoliko mu dođe pomisao da se uzoholi zbog svoje vrline, sjećanje na smrt će se odmah usmjeriti protiv te pomisli i postidjeti je, razobličiti je u njenoj nedoličnosti i protjerati je. Kakav značaj može imati vaša krepost ili vrlina na Sudu Božjem? Kakvu vrijednost može imati vaša vrlina pred očima Boga, pred kojim je i nebo nečisto (vidi Job 15,15)? Stalno se opominji: ''Ja ću neminovno umrijeti! Umrli su moji oci i praoci; nitko od ljudi nije zauvijek ostao na zemlji. I mene čeka udio koji je pogodio i pogađa svakoga''! Ne gubi uzaludno vrijeme koje ti je dano za obraćenje ili pokajanje! Ne zagledaj se u zemlju, na kojoj si ti samo trenutni poslenik, na kojoj si prognanik i na kojoj ti je milosrđem Božjim dopušteno da razmisliš i da se obratiš ili pokaješ, kako bi izbjegao vječne tamnice i mučenje u njima. Kratak period tuđinovanja na zemlji upotrijebi na zadobivanje mirnog utočišta, utočišta blaženog u vječnosti. Za stjecanje vječnog bogatstva preklinji odricanjem od svakog privremenog bogatstva, odricanjem od svega tjelesnog i duševnog u oblasti pale prirode! Preklinji izvršavanjem Kristovih zapovijedi! Preklinji iskrenim obraćenjem ili pokajanjem za učinjene grijehe! Preklinji zahvalnošću i proslavljanjem Boga za sve patnje koje su ti poslane! Preklinji izobilnim čitanjem psalama i predviđenih molitvi! Preklinji molitvom Isusovom, sjedinjujući s njom sjećanje na smrt! Ta dva djelovanja, molitva Isusova i sjećanje na smrt, lako se slijevaju u jedno. Uslijed molitve javlja se živo sjećanje na smrt, kao njeno predosjećanje, dok se od predosjećanja smrti jače rasplamsava molitva. Za podvižnika je nužno da se sjeća smrti! To sjećanje je potrebno i za sam podvig, jer ga čuva od povrjeđivanja i izopačenja uznositosti, do koje može dovesti i podvižnički i pažljiv život, ako ne bude ograđen sjećanjem na smrt i na sud Božji. Velika je duševna nesreća ako čovjek svom podvigu pripisuje bilo kakvu vrijednost i ako ga smatra za svoju zaslugu pred Bogom. Smatraj sebe dostojnim svake ovozemaljske kazne i dostojnim vječnih muka. Takvo mišljenje o samome sebi bit će najistinitije, za dušu najspasonosnije i najbogougodnije. Često nabrajaj vječne nesreće koje očekuju grešnike. Čestim nabrajanjem tih nesreća učini da izgleda kao da one stoje pred tvojim očima. Zadobij predosjećanje paklenih muka da bi tvoja duša prilikom živog sjećanja na njih zadrhtala, da bi se otrgla od grijeha i pritekla Bogu poniznom ili smirenom molitvom za smilovanje, uzdajući se u Njegovu beskonačnu dobrotu i ni najmanje se ne uzdajući u sebe.[1] Sjećaj se i zamišljaj neizmjernu, strašnu podzemnu provaliju i tamnicu koje čine pakao. Ta provalija se naziva bezdanom. U odnosu na ljude, ona upravo takva i je. Prostrana paklena tamnica ima mnoštvo odjeljaka i mnoštvo različitih patnji i muka, kojima se svakom čovjeku plaća za djela koja je počinio tokom ovozemaljskog života. Međutim, u svim odjeljcima zaključavanje je vječno, kao što su vječne i muke. Tamo gospodari mučna, neprozirna tama i, istovremeno, gori neugasiva vatra, koja je uvijek podjednako snažna. Tamo nema dana, jer tamo vlada vječna noć. Tamo je nepodnošljiv smrad, koji se ne može usporediti ni s jednim ovozemaljskim smradom. Surovi pakleni crv nikad ne spava i nikad ne drijema: on grize i grize, proždire zatočenike pakla, ali ne narušava njihovu cjelovitost i ne poništava njihovo postojanje, a pri tom se ni on sam ne zasićuje. Takve osobine imaju sve paklene muke koje su teže od svake smrti, a ne donose smrt. U paklu se smrt želi onoliko, koliko se na zemlji želi život. Za zatočenike pakla, smrt bi bila radost. Međutim, ona za njih ne postoji; njihov udio je beskonačni život za beskonačna stradanja. Muče se u paklu uslijed nepodnošljivih kazni, kakvima obiluje vječna tamnica onih koje je Bog odbacio. Muče se tamo nepodnošljivom patnjom, muče se tamo najsurovijom duševnom bolešću ili očajanjem. Smatraj sebe osuđenim na pakao i vječnu muku i iz te svijesti u tvom srcu će se roditi tako nezadrživi i silni molitveni vapaji da će neizostavno navesti Boga da te se smiluje, i Bog će te, umjesto u pakao, uvesti u raj. Vi, koji sebe smatrate dostojnima nebeskih i zemaljskih nagrada! Vama pakao prijeti više nego očiglednim grešnicima, jer je najteži među svim grijesima oholost, uznositost, grijeh duha koji se ne vidi čulnim očima i često se prikriva maskom poniznosti. Sjećanje na smrt i razmišljanje o njoj upražnjavali su najveći među bogougodnim Ocima. Za Pahomija Velikog pisac njegovog životopisa kaže da je ''sjećanjem na vječne muke i beskrajne patnje, odnosno sjećanjem na neugasivu vatru i na onog crva koji nikad ne umire, stalno obitavao u strahu Božjem. Na taj način se Pahomije uzdržavao od zla i podsticao sebe na bolje.''[2]

NAPOMENE:

1. Vidi Ljestvicu, 7. pouku.

2. Vita sancti Pachomii, abbatis Tabennensis. Patrologie, Tom LXXIII.

GLAVA DVADESET DEVETA

Tijesan put ustanovio je sam Bog za svoje istinske sluge

Naš Gospodin Isus Krist proveo je svoj ovozemaljski život u najvećoj poniznosti, budući izložen stalnim patnjama i progonima. Neprijatelji su ga protjerivali, klevetali i sramotili, da bi ga najzad, zajedno sa zločincima, predali sramnoj javnoj smrti. Put spasenja, koji je Gospodin ustanovio kao tijesan i tegoban (vidi Mt7,13), ustanovljen je i sve-svetim primjerom Gospodinovim, i njegovim sve-svetim učenjem. Gospodin je svojim učenicima i sljedbenicima nagovijestio da će u svijetu, tj. u vrijeme bitke ovozemaljskog života, imati žalost (Iv 16,33), da će ih svijet mrziti (Iv 15,18-19), da će ih progoniti, ponižavati i ubijati (vidi Iv 16,23). Položaj svojih učenika i sljedbenika u iskvarenom čovječanstvu Gospodin je usporedio s položajem ovaca među vukovima (vidi Mt 10,16). Odatle se vidi da je težak položaj u vrijeme ovozemaljskog života ustanovio sam Gospodin za svoje istinske sluge. To ustanovljenje se, kao ustanovljenje Gospodinovo, ne može otkloniti nijednim ljudskim sredstvom, nikakvom mudrošću, nikakvom razboritošću, nikakvom obazrivošću, nikakvom opreznošću. Zbog toga se onaj, koji stupa u redovnički život, u potpunosti mora predati volji i rukovođenju Božjem. On se mora pravovremeno pripremiti za trpljenje svih patnji, za koje će naumu Svevišnjeg biti ugodno da ih dopusti svom slugi u vrijeme njegovog ovozemaljskog tuđinovanja. Sveto Pismo kaže: Sine, ako pristupaš da služiš Gospodina Boga, pripremi dušu svoju za iskušenja; učvrsti srce svoje i pretrpi, i ne zbunjuj se u vrijeme napada. Priveži se za Njega i ne odstupaj, da bi na svom kraju uzrastao. Sve što ti se dogodi prihvati i u promjenljivosti svoga uniženja budi dugotrpljiv, jer se zlato ispituje u vatri a ljudi, ugodni Bogu, u peći poniznosti (Sir2,16).
Kakav je razlog tome, što je Gospodin svojim istinskim slugama u vrijeme njihovog ovozemaljskog života dodijelio patnje, dok je svojim neprijateljima dodijelio blagostanje, materijalno napredovanje i materijalna dobra? Tjelesni razum kaže: trebalo je da to bude uređeno na sasvim drukčiji način. Razlog se sadrži u slijedećem: čovjek je palo biće. On je na zemlju zbačen iz raja, dok je u raju prijestupom zapovijedi Božjih na sebe privukao smrt. Smrt je pogodila čovjekovu dušu neposredno nakon prijestupa, i neizlječivo zarazila njegovo tijelo. Tijelo, kojem kao život služi duša, nije se odmah nakon pada razlučilo od duše; duša, međutim, kojoj kao život služi Sveti Duh, neposredno nakon pada razlučila se sa Svetim Duhom, koji se od nje udaljio kao od oskrnavljene i zatrovane grijehom, prepustivši je samoj sebi. S takvom mrtvom dušom i s tijelom koje je bilo živo životom životinja, prvi čovjek je na neko vrijeme zbačen na zemlju, dok se ostali ljudi rađaju i neko vrijeme obitavaju na zemlji. Kada istekne to vrijeme koje se naziva ovozemaljskim životom, i samo tijelo konačno biva pogođeno smrću, koja ga je napadala i s kojom se borio tokom čitavog ovozemaljskog života. Ovozemaljski život, taj najkraći period, milosrđem Tvorca dan je čovjeku zato da bi ga on upotrijebio za svoje spasenje, tj. za svoj povratak iz smrti u život. Spasenje ili oživotvorenje čovjeka Svetim Duhom izvršava se posredstvom Iskupitelja ili Spasitelja, Gospodina našeg Isusa Krista. Ljudima koji su rođeni prije Iskupitelja bilo je dano da se spašavaju vjerom u obećanog Iskupitelja, a da spasenje zadobiju onda, kad Iskupitelj izvrši iskupljenje. Onima, koji su se rodili poslije Iskupitelja, dano je da se spašavaju vjerom u Iskupitelja koji je došao, a da spasenje zadobiju još u vrijeme ovozemaljskog života, dok neotuđivost spasenja zadobivaju neposredno nakon razlučivanja duše i tijela, i izvršavanja pojedinačnog suda. Svaki, koji vjeruje u Spasitelja, mora biti svjestan i ispovjediti svoj pad i svoje stanje progonstva na zemlju; on toga mora biti svjestan i mora to ispovijedati samim svojim životom, da bi svijest i ispovijedanje bili živi i djelatni a ne mrtvi i nedjelatni. Drukčije nije u stanju da Iskupitelja prizna onako, kako dolikuje, budući da je Iskupitelj i Spasitelj nužan samo za pale i propale. On ni najmanje nije nužan i nikako ne može biti od koristi onima koji neće da budu svjesni i da ispovjede svoj pad i svoju propast. Ispovijedanjem svog pada samim životom znači prihvaćanje svih ovozemaljskih patnji kao pravedne plaće za pad, kao prirodne, logične posljedice grešnosti; to znači postojano odricanje od svih naslada kao nesvojstvenih prijestupniku i izgnaniku koji je rasrdio Boga i kojeg je Bog odbacio. Privremeni ovozemaljski život nije ništa drugo do predvorje za vječni život. Za kakav život? Za vječni život u paklenim tamnicama, među najstrašnijim paklenim mukama, ukoliko tokom privremenog ovozemaljskog života ne iskoristimo iskupljenje koje nam je besplatno darovano, iskupljenje čije je prihvaćanje ili odbacivanje prepušteno slobodnoj volji svakog čovjeka. Ovozemaljski život je kušanje nedaća i stradanja, mjesto sagledavanja onih nedaća i stradanja koja su ne usporedivo veća od ovozemaljskih. Ovozemaljski život ne donosi ništa radosno ili utješno osim nade u spasenje. Blaženi koji plaču sada, u vrijeme svog ovozemaljskog tuđinovanja, rekao nam je naš Iskupitelj, I teško vama, koji se smijete sada (Lk 6,22,25). ''Cijelo življenje kršćanina na zemlji nije ništa drugo do obraćenje ili pokajanje, izraženo djelovanjem kakvo dolikuje pokajanju ili obraćeniku. Krist je došao da nas prizove na pokajanje ili obraćenje. Posebnu pažnju obrati na ove Njegove riječi: Došao sam da zovem … na pokajanje (Mt 9,13). Naš Gospodin nam ovdje nije ponudio veselje, gozbe, svetkovine, pirovanje i likovanje, nego obraćenje ili pokajanje, plač, suze, jecanje i križ. Vidiš li kako treba da protekne ovozemaljski život kršćanina? To ćeš uvidjeti čitajući Evanđelje Kristovo. Usporedo s tim, za kršćane ovdje postoji i radost, ali radost duhovna. Oni se ne raduju zlatu, srebru, hrani, piću, počastima i slavi nego Bogu, svom Spasitelju, Njegovoj milosti i dobroti prema njima, raduju se nadi u vječni život''.[1]
Prihvativši čovještvo (čovječju prirodu) i sve slabosti čovječje prirode osim grijeha, Gospodin je prihvatio i djelatnu svijest o padu, u koji je zbačen cijeli ljudski rod. On je ovozemaljski život proveo u stalnim patnjama, ne izgovorivši protiv njih ni jednu jedinu riječ koja bi izrazila nezadovoljstvo. Naprotiv, nazivao ih je čašom koju je dao Otac nebeski i koja bespogovorno mora da se ispije. Nevini i sve-sveti Gospodin, koji je prihvaćenom čovječjom prirodom postradao zbog krivog i grijehom zaraženog čovječanstva, svim svojim sljedbenicima i cijelom svom duhovnom plemenu i svojim srodnicima ostavio je stradanja kao put spasenja, kao djelatnu svijest o padu i grešnosti, kao djelatno priznavanje i ispovijedanje Spasitelja, kao djelatno sjedinjenje s Njim i Njegovo usvojenje. Usporedo s tim, On iz svojih stradanja izlijeva u stradanja svojih slugu neizrecivu duhovnu utjehu kao djelatni dokaz vjerodostojnosti spasenja i vjerodostojnosti stradalničkog puta koji vodi u spasenje. Nevini i sve-sveti Gospodin proveo je ovozemaljski život u stradanjima; utoliko prije moraju da stradaju krivci, s punom sviješću o tome da su dostojni stradanja. Oni bi trebali da se raduju što se kratkotrajnim stradanjem spašavaju od stradanja vječnih, što stupaju u red sljedbenika i prijatelja Bogočovjeka. Tko se odriče stradanja, nije svjestan da ih je dostojan; taj ne priznaje svoj pad i propast! Tko ovozemaljski život provodi u nasladama, taj se odriče svog spasenja! Tko je ovozemaljski život upotrijebio jedino za ovozemaljsko napredovanje, taj bezumno smatra najkraće vrijeme za vječnost, a vječnost za nepostojeću, i priprema sebi u njoj vječnu nesreću! Tko ne priznaje svoj pad i propast, taj ne priznaje Spasitelja i odbacuje ga! Priznavanje sebe za dostojnog privremenih i vječnih kazni prethodi poznavanju Spasitelja i rukovodi k Njegovom poznavanju, što vidimo iz primjera razbojnika koji je naslijedio raj (vidi Lk 23,40,43). Netko će možda reći da je razbojnik bio javni prijestupnik i da je njemu bilo lako da toga bude svjestan. Kako da toga postane svjestan onaj, koji nije počinio slične prijestupe? Mi ćemo mu odgovoriti ovako: i drugi razbojnik, koji je raspet pored Gospodina, bio je javni prijestupnik, ali nije postao svjestan svoje grešnosti, zato što je ta svijest posljedica srčane milosti i poniznosti, a odsustvo ove svijesti posljedica otvrdlosti srca i oholosti. Sveci Božji uvijek su sebe smatrali grešnicima, bez obzira na očigledne milosne darove kojima su obilovali. Naprotiv, najveći zločinci uvijek su opravdavali sebe i, utapajući se u zlodjelima, nisu prestajali da se razmeću svojom vrlinom.
Apostol Pavao je posvjedočio da su starozavjetni pravednici čitav svoj ovozemaljski život proveli u oskudicama, u nevoljama, u patnjama, ispovijedajući samim svojim životom da su stranci i prolaznici na zemlji (Heb 11,37,13). Nakon toga, obraćajući se njemu suvremenim, istinskim služiteljima i ukazujući im na načelnika vjere i izvršitelja Isusa koji je umjesto slave kakva mu je dolikovala pretrpio sramoćenje i križ, apostol Pavao izgovara slijedeći savjet: Da bi posvetio narod krvlju svojom, Isus postrada izvan grada. Dakle, izađimo k Njemu izvan staništa, porugu Njegovu noseći (Heb 13,1213). Izvan staništa, tj. odbacujući i ostavljajući sve, što nepostojani i prolazni svijet smatra za poželjno. Porugu Njegovu noseći, tj. učestvujući u križnom putu koji je Gospodin ustanovio i njime prošao svojim stradalničkim ovozemaljskim životom. Na taj poziv odazvali su se svi istinski kršćani i, napustivši stanište koje je u svakom pogledu promjenljivo i kojem je strana svaka trajnost, stazom stradanja koračali k vječnom Nebeskom gradu. Ako li ste bez ukora, koji su svi iskusili, onda ste kopilad a ne sinovi, kaže apostol Pavao (JHeb 12,8). Trebalo bi da ovdje zapazimo riječ ''svi'' : svi pravednici su ovozemaljski život proveli u patnjama! Nijedan od njih nije dosegao nebo tako što je koračao širokim putem ovozemaljskog blagostanja. Koga ljubi Gospodin onoga i kori; i bije svakoga sina kojega prima (Heb 12,6). Ja one koje ljubim korim i popravljam, rekao je Gospodin u Otkrivenju sv. Ivana (Otk 3,19). Poučeni ovim i mnogim drugim svjedočenjima Svetog Duha, kojima su zasijane stranice Svetog Pisma, odvažno tvrdimo slijedeće: patnje koje čovjeku pošalje promisao Božji predstavljaju pouzdan znak da je Bog izabrao tog čovjeka. Kad je Isusu omilio mladić, On mu je predložio da pođe za Njim i da ponese križ (vidi Mk 10,21). Nećemo odbaciti priziv! Priziv se prihvaća onda kad kršćanin, prilikom nailaska patnji, prizna da ih je dostojan. Kršćanin sa svojim križem slijedi Gospodina onda, kada zahvaljuje i proslavlja Gospodina zbog poslanih patnji, kada ne mari za svoj život (Dj 20,24), kad se u potpunosti prepušta volji Božjoj, kad s još većom revnošću teži izvršavanju evanđeoskih zapovijedi, a posebno zapovijedi o ljubavi prema neprijateljima. Znak izabranja patnjama toliko je istinit da one, koji su patnjama izloženi, Sveti Duh pozdravlja nebeskim pozdravom: Radujte se, i oglašava im: Radujte se. Svaku radost imajte, braćo moja, kada padnete u različita iskušenja (Jak 1,2). Blaženi ste kada vas sramote i progone i lažući govore protiv vas svakojake ružne riječi zbog mene. Radujte se i veselite se, jer je velika plaća vaša na nebesima (Mt 5,i 12). Sveti apostol Petar kaže kršćanima da su njihov priziv stradanja (1 Pt 2,21). Takva je božanska odluka za čovjeka u vrijeme njegovog ovozemaljskog života! On mora da povjeruje u Iskupitelja i da ga ispovijeda srcem i ustima, da ga ispovijeda svojim djelovanjem, pokorno prihvaćajući onaj križ, za koji Isusu bude ugodno da ga položi na svog učenika. Onaj koji ne prihvati križ ne može biti Isusov učenik (vidi Lk 14,27). Oni koji stradaju po volji Božjoj, neka Njemu kao vjernom Stvoritelju, povjere duše svoje u dobročinstvu, kaže apostol Petar (1 Pt 4,19). Stvoritelj naših duša je Gospodin a duše onih, koji vjeruju u Njega, On stvara u svojim patnjama. Prepustimo se Njegovoj volji i promišljanju, kao što se glina nijemo prepušta volji lončara, a sami se na svaki način potrudimo da izvršimo evanđeoske zapovijedi. Kad se kršćanin prepusti volji Božjoj i kad, uz samoodricanje, sve svoje brige položi na Njega, on će mu se zahvaljivati i proslavljat će ga zbog križa. Tada se u srcu sasvim neočekivano javlja neobična duhovna sila vjere; tada se u srcu neočekivano javlja neobična duhovna utjeha. Učenika koji je prihvatio patnje Isus pečati Duhom, i za slugu Božjeg ovozemaljske patnje postaju najslađi izvor. Naprotiv, ovozemaljski život lišen patnji služi kao pouzdan znak da je Gospodin odvratio svoj pogled od čovjeka i da ovaj nije ugodan Gospodinu, čak i kad bi se, spolja promatrano, činilo da je (čovjek) pobožan i pun kreposti.
Sveti prorok David je pjevao: Mnoge su nevolje pravednih, i od svih njih izbavit će ih Gospodin (Ps 33,19). Kako je to istinito! Svima koji uistinu služe Gospodina i koji su pravedni Gospodinovom, a ne svojom, lažnom i palom pravdom, dopuštaju se mnoge patnje, ali se sve te patnje razvijaju same od sebe. Nijedna od njih ne može da porazi slugu Božjeg. One ga odgajaju, očišćuju i usavršavaju. O patnji grešnika, koji na zemlji žive zbog ovozemaljskih naslada i radi ovozemaljskog napretka, prorok nije rekao ni riječ. Njima se ne dopuštaju patnje. Čemu bi im one i služile? Oni ih ne bi podnosili sa zahvalnošću nego bi mrmljanjem, čamotinjom ili malodušjem, hulom na Boga i očajanjem samo umnožili svoje grijehe. Gospodin im je prepustio da se do samog okončanja koriste ovozemaljskim dobrima, ne bi li se urazumili makar svojim blagostanjem. On patnje šalje samo onim grešnicima u kojima prozire preobraćanje i koji su, prema predznanju Božjem, u knjigu života već unijeti među pravednike, opravdane Iskupiteljevom pravdom. Kao one koji nisu prihvatili učenje Kristovo i nisu pokazali nikakvu usrdnost u nasljedovanju Krista, Gospodin namjerne i svojevoljne grešnike, u kojima ne postoji zalog popravljanja i pokajanja i koji na put nepravde nisu stupili uslijed zanesenosti ili neznanja, ne smatra dostojnima patnje. Patnje za Krista su najveći dar Kristov, i daruju se onima, koji su se cijelom dušom predali na služenje Kristu. Spominjući se mnogih patnji kojima su izloženi pravednici, sveti David ništa nije spomenuo o patnjama grešnika, budući preljubnici a ne sinovi, oni ni na koji način ne privlače na sebe ukor Božji. David jedino za njihovu smrt kaže da je zla (Ps 33,21). Točno tako, zla je smrt grešnika, koju su oni zaboravili i nisu upoznali. Ona ih, sasvim neočekivano, iz obilja naslada prenosi u bezdan vječnih muka. Obraćajući se s utjehom služitelju Božjem koji na zemlji živi u oskudici i mukama, David mu kaže: Ne porevnuj uspješnome na putu njegovom, čovjeku koji čini bezakonje. Ne porevnuj lukavima, niti zavidi onima koji čine bezakonje; jer će se kao trava brzo osušiti, i kao lišće zeleni brzo će otpasti (Ps 36,7,12). U nastavku David govori u ime podvižnika kojeg još koleba tjelesno mudrovanje: Pozavidjeh bezakonicima gledajući mir grešnika; jer nema potrajanja u smrti njihovoj i postojanosti u kazni njihovoj (Ps 72,34), odnosno, nikakva patnja ne može da ih probudi iz duhovnog dremeža, iz smrtnog sna, iz duševne smrti. U trudovima ljudskim oni nisu i s ljudima ne bivaju kažnjeni (st.5). Ljudima su ovdje nazvani služitelji istinitog Boga, koji su sačuvali ljudsko dostojanstvo, oni upražnjavaju pobožne svojevoljne podvige i bivaju izloženi nevoljnom karanju (kažnjavanju) Gospodinovom. Odbačeni su grešnici koji žive u nemaru i ne učestvuju niti u podvizima niti u patnjama. Kakve su posljedice takvog položaja onih koje je Bog odbacio? Zato ih uhvati oholost do kraja, odjenuše se u nepravdu i bezbožnost svoju (st. 6). U njima se iskorjenjuje svaka svijest o vlastitoj grešnosti i pojavljuje se neizmjerno, neizlječiva uznositost. Grešni život postaje njihova neotuđiva svojina i svojevrsna stalna odjeća, izvanjska pojava, čineći istom takvom svojinom i njihovu nesreću koja se sadrži u ne poznavanju Boga, u lažnim pojmovima o Bogu i o cijelom bogo-otkrivenom učenju. U takvom stanju svojevoljne i ne pokajane grešnike zatiče smrt i, pošto ih zgrabi, izvodi ih na sud Božji.
Sveto Pismo sjedinjuje pojam iskušenja s pojmom kažnjavanja ili ukora: Sine moj, kaže se u Pismu, ne zanemaruj ukor ili kažnjavanje Gospodinovo, niti kloni kad te On kori (Heb 12,5). To se vidi i iz gore navedenih riječi Gospodinovih: Ja one koje ljubim korim i popravljam (Otk 3,19). Na kojoj osnovi je kažnjavanje sjedinjeno s iskušenjem? Na toj, što svaka patnja pokazuje i pokreće strasti koje su skrivene u srcu. Prije nego što dođu iskušenja, čovjek samome sebi izgleda miran i spokojan. Međutim, kada dođe patnja, podižu se i otkrivaju njemu nepoznate strasti, a posebno srdžba, tuga, čamotinja ili malodušje, oholost i nevjera. Za podvižnika je od suštinskog značaja i koristi da se razobliči grijeh koji se potajno ugnijezdio u njemu. Osim toga, patnje, koje se prihvaćaju i podnose kako dolikuje, jačaju vjeru. One čovjeku otkrivaju njegovu slabost, daju mu poniznost i svrgavaju uznositost. Spominjući jedno od iskušenja koja su mu se dogodila, apostol Pavao kaže: Nećemo, braćo, da ne znate o nevolji našoj koja nam se dogodi u Aziji, da suviše bijasmo opterećeni, preko moći, tako da smo bili u nedoumici i za život; čak sami u sebi osudu na smrt doživjesmo, da se ne bi uzdali u sebe nego u Boga koji podiže mrtve, koji nas je od tolike smrti izbavio, i izbavlja, u koga se nadamo da će nas i opet izbaviti (2Kor 1,8-10). Naše srce je nakon pada osuđeno da iz njega niče trnje i korov i, ukoliko se ne obrađuje patnjama, biva osobito prikladno za oholost. Izvan ove opasnosti nije ni sam pravednik, posve ispunjen milosnim darovima. Apostol Pavao otvoreno kaže da je Promisao Božji bio uzrok velikih patnji koje su njemu dopuštene. One su imale za cilj da ga sačuvaju od uznositosti, u kakvo on nije mogao da padne uslijed nekog sujetnog uzroka, nego uslijed mnoštva božanstvenih otkrivenja i viđenja koja je imao. U vrijeme kad još uvijek nije znao za razloge iskušenja koja ga muče, Apostol je tri puta molio Boga da ta iskušenja, što sprječavaju uspjeh propovijedi, budu uklonjena. Međutim, kada je doznao za njihov razlog, on je uskliknuo: Zato sam dobre volje u nemoćima, u porugama, u nevoljama, u gonjenjima, u tjeskobama za Krista (2 Kor 12,7-10). A ja, Bože sačuvaj, da se čim drugim hvalim osim križem Gospodina našega Isusa Krista, kojim se meni razape svijet i ja svijetu (Gal 6,14).
Stupivši u svetu obitelj, svojevoljno se udaljimo od svake naslade koja od nas zavisi i velikodušno pretrpimo sve patnje koje Promisao Božji, nezavisno od nas, dopusti da nam se dogode. S vjerom i u potpunosti predajmo se u ruke našeg Tvorca i Stvoritelja naših duša. On nas nije samo stvorio, nego i stvara duše onih, koji su poželjeli da budu Njegovi služitelji. On nas stvara crkvenim tajnama, evanđeoskim zapovijedima, raznim patnjama i iskušenjima, stvara nas svojom milošću. Otac moj je vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne rađa roda odsijeca je; a svaku koja rod rađa čisti je (iskušenjima i patnjama) da više roda rodi (Iv 15,1,2). Primijetite slijedeće: plod, koji Bog traži i prihvaća od svake loze, koja izobražava ljudsku dušu, je njeno djelovanje u Kristu, tj. njeno izvršavanje evanđeoskih zapovijedi. To nipošto nije prirodno djelovanje, tj. nipošto nije izvršenje na djelu prirodnog dobra, pomiješanog sa zlom. Loza ne može roda roditi sama od sebe ako ne ostane na čokotu, tako ni vi ako u meni ne ostanete, rekao je Gospodin (Iv 15,4). Otac nebeski čisti samo onu dušu, koja donosi plod u Kristu. Ona (duša), koja ne donosi plod u Kristu i koja ostaje u svojoj paloj prirodi, koja donosi besplodni plod prirodnog dobra i njime se zadovoljava, ne privlači božanstvenu brigu o sebi. Ona se u svoje vrijeme odsijeca smrću koja ju izbacuje iz vinograda, odnosno iz krila Crkve i iz ovozemaljskog života, koji je i dat radi spasenja u krilu Crkve, a zatim se baca u vječni pakleni oganj gdje se spaljuje, pali i vječno ne sagorijeva (vidi Iv 15,6). Podvižnik se ne smije svojevoljno i smjelo prepuštati patnjama i tako iskušavati Gospodina jer se u tome krije bezumlje, oholost i pad. Ne daj nozi tvojoj da se spotiče, niti će zadrijemati čuvar tvoj, kaže Sveto Pismo (Ps 120,3). Nemoj kušati Gospodina Boga svojega (Pnz 6,16 i Mt 4,7). Prema svjedočenju Gospodinovom, takvo značenje imaju oni drski i slavoljubivi poduhvati, pri kojima se podvižnik osmjeli i posegne za svojevoljnim upuštanjem u iskušenje. Međutim, one patnje i iskušenja koja nam dolaze protivno našoj volji i koja se, prema tome, dopuštaju i ustrojavaju naumom Božjim, moramo prihvatiti s najvećom bogobojažljivošću i kao dar Božji, kao lijekove za bolesti naše duše, kao zalog izabranosti i vječnog spasenja. Plod patnji, koji se sastoji u očišćenju duše, u njenom uzdizanju u duhovno stanje, mora se čuvati kao najdragocjenija riznica. Plod se čuva onda kad se onaj, što je izložen iskušenju i ukoru, u to vrijeme na sve načine trudi da ostane u evanđeoskim zapovijedima i da ga ne privuku strasti, koje je to iskušenje pokazalo i pokrenulo. Između evanđeoskih zapovijedi i križa postoji čudesno srodstvo! Djelovanje zapovijedi privlači križ na pleća njihovog izvršitelja, dok križ usavršava i profinjuje naše djelovanje po zakonu Kristovom, tumači nam taj zakon i dopušta nam da osjetimo duhovnu slobodu bez obzira na to što smo prikovani. Križ nas ispunjava neizrecivom duhovnom slašću, bez obzira na žalosne izvanjske okolnosti. One, koji su izloženi raznim patnjama i iskušenjima, božanstveno Pismo tješi i savjetuje na sljedeći način: Vi koji se bojite Gospodina, očekujte milost Njegovu i ne udaljujte se od Njega da ne biste pali! Vi, koji se bojite Gospodina, vjerujte mu, i vaša plaća neće propasti! Vi koji se bojite Gospodina, nadajte se dobru, vječnoj radosti i milosti! Obazrite se na drevna plemena: tko je vjerovao Gospodinu i postidio se? Tko je prebivao u strahu Njegovom, i bio napušten? Tko ga je prizivao, a On ga je prezreo? Jer Gospodin je sažaljiv i milostiv i oprašta grijehe, i spašava u vrijeme patnje. Teško srcima strašljivim i rukama oslabljenim, i grešniku koji korača po dvjema stazama! Teško slabom srcu, jer ono ne vjeruje, i stoga neće biti zaštićeno. Teško vama, koji ste izgubili trpljenje! Šta ćete učiniti kad vas Gospodin posjeti? Oni, koji se boje Gospodina, ne sumnjaju u Njegove riječi, a oni, koji ga ljube, čuvaju puteve Njegove. Oni, koji se boje Gospodina, tražit će Njegovu slobodnu volju, i oni, koji ga ljube, nasitit će se zakonom Njegovim. Vi, koji se bojite Gospodina, pripremite srca svoja, i ponizite pred Njim duše svoje, govoreći: Neka padnemo u ruke Gospodinove ne u ruke čovječje, jer kakvo je Njegovo veličanstvo, takva je i milost Njegova (Sir 2,7-18). U ruke čovječje pada onaj što, budući iskušavan od ljudi, ne vidi Promisao Božji, koji dopušta ljudima da ga iskušavaju. Pripisujući veliki značaj ljudima, on uslijed toga lako može da se prikloni čovjeko-ugađanju i udaljavanju od Boga. Onaj pak tko okom vjere vidi naum Božji, u iskušenjima koja mu stvaraju ljudi neće obraćati nikakvu pažnju na ta slijepa oruđa nauma Božjeg nego će svojim duhovnim razumijevanjem obitavati jedino u rukama Božjim i jedino će Njega prizivati u svojim patnjama. Kad je upravitelj Pilat, rukovođen tjelesnim mudrovanjem, rekao Gospodinu koji je stajao pred njim: Imam vlast da te raspnem a vlast imam da te pustim, Gospodin mu je odgovorio: Ne bi imao vlasti nikakve nada mnom kada ti ne bi bilo dano odozgor (Iv 19,10-11). Ti si samo slijepo oruđe, pa čak i ne shvaćaš i ne razumiješ ono djelo za koje se upotrebljavaš. Trpljenjem svojim spašavajte (zadobivajte) duše svoje; tko pretrpi do kraja, taj će se spasti, rekao je Gospodin (Lk 21,19 i Mt 24,13), pravednik će od vjere živjeti; ako li odstupi (tj. ako se pokoleba), neće biti po volji duši mojoj (Heb 10,38).

NAPOMENE:

1. Sveti Tihon Voronješki, 99. ćelijsko pismo, 15.

GLAVA TRIDESETA

Patnje su prvenstveno udio redovnika posljednjeg vremena

Sveti Oci, redovnici prvih vremena kršćanstva i savršeni kršćani, ispunjeni Duhom Svetim, imali su višnje otkrivenje o redovništvu posljednjih vremena i izgovorili su o njemu proročanstvo, koje se zbiva pred našim očima. Sva ta predviđanja svetih Otaca su međusobno slična i obznanjuju da će redovništvo posljednjih vremena živjeti vrlo slabo, da njemu neće biti dane niti one duševne i duhovne sile, niti ono obilje milosnih darova, kakvi su bili dani prvim redovnicima, te da će za njega i samo spasenje biti vrlo teško.
Jednom prilikom se neki od egipatskih otaca našao u duhovnom istupu i postao promatrač duhovnog viđenja. On je vidio trojicu redovnika kako stoje na morskoj obali. Prema njima se s druge obale razlijegao glas: ''Primite krila i pristupite mi!'' Neposredno nakon što se začuo glas, dvojica redovnika su dobili vatrena krila i brzo preletjeli na drugu obalu. Treći je ostao na prethodnom mjestu. Počeo je da plače i da jeca. Najzad su i njemu bila dana krila, ali ne vatrena nego neka slaba, i on je tek s velikim naporom i trudom preletio preko mora. Često je gubio snagu i uranjao se u more, a vidjevši da se utapa, žalosno je zaplakao, pridigao se iz mora, ponovo poletio, polako i nisko, ponovo posustajao, ponovo se spuštao na pučinu i, iscrpljen, s teškom mukom preletio more.

Prva dva monaha poslužila su kao pokazatelj redovništva prvih vremena, a treći kao pokazatelj (redovništva) posljednjeg vremena, oskudnog i po broju i po napredovanju.[1]

Jednom su sveti Oci egipatskog skita proročki razgovarali o posljednjem rodu. ''Što smo mi učinili'', upitali su oni. Jedan od njih, veliki otac Ishirion, odgovorio je sljedeće: ''Mi smo izvršili zapovijedi Božje.'' ''Što će učiniti oni, koji će doći poslije nas'', upitali su ga. ''Oni će'', kazivao je otac, ''u usporedbi s nama prihvatiti (ispuniti) polovinu djelovanja.'' Pitali su ga još i ovo: ''A što će učiniti oni, koji dođu poslije njih?'' Otac Ishirion je odgovorio: ''Oni uopće neće imati redovničko djelovanje, međutim, njima će se dodijeliti patnje i neki od njih, koji ustraju, bit će iznad nas i naših otaca.''[2]

Arhimandrit Arkadije, nadstojnik Kirilo-Novojezerskog samostana koji se upokojio 1847. godine, pripovijedao je o sebi slijedeće: ''Jednom prilikom žalostio sam se zbog nekog događaja. Mučen tim prilikama došao sam na jutrenje i, stojeći na jutrenju, razmišljao sam o svojoj patnji. Ne znam što se sa mnom dogodilo. I protiv svoje volje zatvorio sam oči i osjetio neku zaboravnost ali ne i pospanost, jer sam razgovjetno čuo svako slovo čitanja koje se tada služilo. Iznenada sam ispred sebe ugledao bogougodnog naše obitelji, Kirila. On mi je rekao: 'Zbog čega jadikuješ? Zar ne znaš da se redovnici posljednjih vremena moraju spašavati patnjama'?'' Začuvši te riječi, arhimandrit je došao sebi. Ovo viđenje ostavilo je duboko spokojstvo u duši prostodušnog starca, kakav je bio arhimandrit Arkadije. Dakle, patnje su prvenstveno naš udio, udio suvremenog redovništva, udio koji nam je odredio sam Bog. Neka ovo svjedočanstvo za nas bude izvor utjehe. Neka nas ono ohrabri i ukrijepi prilikom svih raznolikih patnji i iskušenja koja nam se dogode. Ponizite se, dakle, pod moćnu ruku Božju, da vas uzvisi kad dođe vrijeme. Sve svoje brige položite na Njega jer se On stara za vas (1 Pt 5,6-7) i svesrdno prihvatimo da se poučimo patnjama, uz brižljivo izvršavanje evanđeoskih zapovijedi: takva je volja našeg Gospodina Boga za nas. U većini slučajeva, naše patnje su toliko istančane da se, površno promatrano, ne bi ni mogle nazvati patnjama. To je, međutim, samo prepredenost našeg neprijatelja, koji se, uslijed dugotrajne izvježbanosti u borbi, s velikim iskustvom i vještinom bori sa slabim čovjekom. Pali duh je uvidio da očigledna, gruba i surova iskušenja pobuđuju u čovjeku vatrenu revnost i hrabrost da ih podnese. On je to uvidio i gruba iskušenja zamijenio slabim ali istančanim, koja, međutim, djeluju vrlo snažno. Ona u srcu ne izazivaju revnost i ne uznose ga u podvig, nego ga zadržavaju u nekom neodređenom raspoloženju, dok istovremeno um zadržavaju u nedoumici. Ona muče i postupno iscrpljuju čovjekove duševne sile, bacaju ga u čamotinju ili malodušje, u nedjelovanje, i najzad pogubljuju, tako što ga uslijed slabosti, malodušja ili čamotinje i nedjelovanja učine obitavalištem strasti. Pred Bogom nisu skrivene niti sotonine prepredenosti niti težina bitaka koje on navodi na suvremeno redovništvo. Ove najnovije borce Bog ovjenčava isto kao i one drevne, čak i ako je podvig ovih prvih manje očigledan nego podvig drugih. Ne smijemo se prepuštati slabosti, malodušju ili čamotinji i nedjelovanju. Naprotiv, svu svoju pažnju i sve svoje napore usmjerit ćemo k izvršavanju evanđeoskih zapovijedi. Ovo izvršavanje će nam otkriti bezbrojne neprijateljske zamke i onu prepredenu promišljenost s kojom su pripremljene i postavljene. Uvidjet ćemo da suvremene, prividno slabe patnje i iskušenja, slično kao i one drevne, velike patnje i iskušenja, teže da čovjeka odvoje od Krista, da na zemlji iskorijene istinsko kršćanstvo i da, radi lakše prevare, ostave samo njegovu ljušturu. Uvidjet ćemo da iskušenja koja su slaba, ali smišljena i izvršena s paklenom promišljenošću, zbog sotone djeluju daleko uspješnije nego iskušenja koja su teška, ali očigledna i neposredna.
Glavni razlog, zbog kojeg su patnje posebno teške za suvremeno redovništvo, nalazi se u njemu samom i prvenstveno se sadrži u nedostatku duhovne pouke. Nedostatak duhovne pouke mora se smatrati za najveću nesreću. Ta nesreća se ne može odmah sagledati! Ona za redovnika neće odmah biti razumljiva! Obuzet revnošću u kojoj veoma veliki značaj ima krv a sasvim mali značaj duhovno razumijevanje, početnik se obično zadovoljava onim poukama koje susreće u samostanu ili koje on hoće da pruži samome sebi. Tek kasnije, prilikom najmarljivijeg izučavanja Svetog Pisma i spisa svetih Otaca, podvižnicima, i to samo nekolicini njih, postupno postaje jasno da je za napredovanje redovnika nužna duhovna pouka, a da duševna pouka, ma kako raskošno i veličanstveno izvana izgledala, ma kako je veličao zaslijepljeni svijet, obitava u mraku i one, koji je slijede, zadržava u mraku, u oblasti palih duhova (vidi Jak 3,15).[3] Rukovođenje riječju Božjom iz knjige a ne iz živih usta, jedino je rukovođenje koje nam je preostalo. Pri tome redovnik, uslijed okolnosti, u značajnoj mjeri postaje vlastiti rukovoditelj. Bez obzira na suštinsku korist koju ono donosi, ovakvo rukovođenje povezano je s velikim i čestim greškama i zastranjivanjima, neizbježnim posljedicama neznanja i stanja u kojem se čovjek još uvijek nalazi pod vlašću strasti. Neznanje početnika i vladavina strasti u njemu ne dopuštaju mu da Sveto Pismo razumije kako dolikuje, niti da ga se pridržava s potrebnom odlučnošću. Prelijećući preko duhovnog mora, mi često gubimo snagu i padamo zbog iznemoglosti, uranjamo se u to more i bivamo u opasnosti da se u njemu i utopimo. Uslijed nedostatka rukovoditelja i živih posuda Svetoga Duha, uslijed bezbrojnih opasnosti kojima smo okruženi, naše stanje je dostojno gorkog plača i neutješnog jecanja. Mi oskudijevamo i zabludjeli smo, i nema glasa na čiji bi poziv mogli da izađemo iz svoje zablude: knjiga šuti, a pali duh, koji želi da nas održi u zabludi, nastoji da iz našeg pamćenja izbriše i samo znanje o postojanju knjige. Spasi me, Gospodine, vapio je prorok, provideći našu nesreću i prihvaćajući onoga koji želi da se spasi jer nesta bogougodnoga, nema duhovnog učitelja i rukovoditelja koji bi ukazao na put spasenja i kojem bi onaj, što želi da se spasi, mogao da se prepusti s najvećim povjerenjem. Umanjiše se istine od sinova ljudskih. Laži govoraše svaki susjedu svome (Ps 11,12) po nagovoru duševnog razumijevanja, sposobnog samo da razvija i da utiskuje zabludu i uznositost. Mi smo krajnje slabi; sablazni koje nas okružuju su se umnožile i prekomjerno ojačale. One u zavodljivoj raznolikosti i privlačnosti stoje ispred bolesnog pogleda uma i srca, privlačeći ih k sebi i udaljujući ih od Boga. Mi smo se u toj mjeri podčinili sablaznima da smo napustili čak i rukovođenje riječju Božjom, jedino sredstvo našeg spasenja. Pri takvom rukovođenju nužno je da vodimo krajnje oprezan život kojem je tuđa svaka rasijanost; međutim, naša povrijeđena volja zahtijeva nešto sasvim suprotno. Uputili smo se k materijalnom napretku, k napretku svijeta! Nama su potrebne počasti, potrebni su nam izobilje i raskoš! Nama je potrebna rasijanost i učešće u svjetovnim nasladama! Da bi sve to dostigli, brinemo se isključivo za razvoj pale prirode. Izgubili smo i sam pojam o obnovljenoj prirodi: evanđeoske zapovijedi su zapostavljene i zaboravljene. Duševno djelovanje nam je sasvim nepoznato, dok se tjelesnim djelovanjem bavimo samo u toj mjeri i s ciljem da se pred svijetom pokažemo kao pobožni i sveti i da od svijeta dobijemo njegovu plaću. Dodijeljen nam je tijesan i tegoban put, a mi koračamo po širokom i prostranom putu. Spasi me, Gospodine jer nesta bogougodnost. Umanjismo se mi, redovnici, više od svakog naroda, i zbog naših grijeha uniženi smo na cijeloj zemlji. I nema u ovo vrijeme ni kneza, ni proroka ni vođe (Dan 3,37-38) koji bi nas predvodio u bitci, nevidljivoj čulnim očima, bitci koju vodimo ne protiv krvi i tijela, nego protiv poglavarstva, i vlasti, i gospodara tame ovoga svijeta, protiv duhova zlobe u podnebesju (Ef 6,12).
Teško svijetu od sablazni; jer potrebno je da dođu sablazni, predskazao je Gospodin (Mt 18,7). Dolazak sablazni je dopuštenje Božje, kao što je i moralna propast uslijed sablazni dopuštenje Božje. Pred kraj postojanja svijeta sablazni će se u toj mjeri razmnožiti i ojačati da će uslijed umnožavanja bezakonja ohladnjeti ljubav mnogih (Mt 24,12), a Sin čovječji kada dođe, hoće li naći vjeru na zemlji (Lk 18,8); zemlja Izraelova, tj. Crkva, bit će oborena mačem, tj. ubojitim nasiljem sablazni, i sasvim pusta (vidi Ezk 38,18). Život po Bogu postat će vrlo težak. On će postati takav jer je onome, koji živi među sablaznima i pred njihovim licem, nemoguće da ne bude izložen njihovom utjecaju. Kao što led pod djelovanjem toplote gubi svoju čvrstinu i pretvara se u najmekšu vodu, tako se i srce, posve ispunjeno dobrom voljom, mijenja i slabi pod utjecajem sablazni, posebno ako je ona postojana. Život po Bogu postat će vrlo težak i uslijed rasprostranjenosti i sveopćeg otpadništva. Kao što su primijetili sv. Tihon Zadonski i Voronješki, umnožit će se otpadnici koji će izvana izgledati i predstavljati se kao kršćani, da bi na taj način lakše progonili istinske kršćane. Oni će istinske kršćane okružiti bezbrojnim zamkama i postavljat će bezbrojne prepreke njihovoj dobroj namjeri da se spase i da služe Bogu. Otpadnici će protiv istinskih kršćana djelovati i nasiljem vlasti, i klevetama, i prepredenim zamkama, i raznolikim obmanama, i surovim progonima. Spasitelj svijeta je jedva pronašao beznačajni i zabačeni Nazaret da bi se u njemu sakrio od Heroda i od židovskih književnika, farizeja, svećenika i prvosvećenika koji su ga mrzili. Tako će i istinski redovnik u posljednja vremena jedva pronaći neko zabačeno i nepoznato utočište, da bi u njemu s određenom slobodom služio Bogu i da ga nasilje otpadništva i otpadnika ne bi odvuklo da služi sotoni.[4] O, nesretno vrijeme! O, nesretno stanje! O, moralna propasti, neprimjetna za čulne ljude, koja si ne usporedivo veća od svih materijalnih ili ovozemaljskih, gromoglasnih nesreća! O, nesrećo, koja započinješ u vremenu, ali se u njemu ne završavaš, nego prelaziš u vječnost! O, nesrećo nad nesrećama, koju razumiju samo istinski kršćani i istinski redovnici, a nepoznata za one koje grabiš i pogubljuješ!
Postavši sugledatelj takvog duhovnog viđenja, iz vatre sablazni oglasimo ono ispovijedanje i onu pohvalnu pjesmu koje su oglasila i tri blažena mladića u užarenoj babilonskoj peći. Sjedinimo se svojom ljubavlju s cijelim čovječanstvom, rasijanim po površini zemlje. Budući njegovi predstavnici pred Bogom, u ime cijelog čovječanstva oglasimo ispovijedanje i veličanje Boga, izlijmo pred Njega poniznu molitvu za sebe i za cijelo čovječanstvo: Blagoslovljen si ti, Bože otaca naših, hvaljeno je i proslavljeno ime tvoje u vjekove, jer si ti pravedan u svemu što si nam učinio, i sva su djela tvoja istinita, i putevi su tvoji pravi, i svi sudovi tvoji istiniti. Ti si sutvorio sudove istinite u svemu što si na nas naveo, i na sveti grad otaca naših, Jeruzalem, jer si po istini i po sudu sve to naveo na nas zbog grijeha naših. Jer smo sagriješili i bezakonito postupili udaljivši se od tebe, i u svemu smo sagriješili. Zapovijedi tvoje nismo slušali i nismo ih čuvali, i nismo postupali kako si nam ti zapovjedio da bi nam dobro bilo. I sve, što si naveo na nas, u sve što si učinio s nama, učinio si po sudu istinitom. Predao si nas u ruke bezakonitih neprijatelja, najomraženijih otpadnika… ali ne predaj nas zauvijek, imena tvojega radi, i ne ukidaj zavjet tvoj. Ne oduzimaj nam milost svoju… Neka budemo prihvaćeni skrušenog srca i poniznog duha… Ne postidi nas, nego postupi s nama po tolerantnosti svojoj i po mnoštvu milosti svoje, i izbavi nas silom čudesa tvojih, i daj slavu imenu svome, Gospodine…(Dan 3,26-43).

Sveti Oci su o redovnicima posljednjeg vremena rekli slijedeće: ''U posljednja vremena će se oni, koji uistinu budu služili Bogu, uspješno skrivati od ljudi; neće među njima tvoriti znakove i čudesa, kao što to čine u sadašnje vrijeme, nego će poći putem djelovanja razblaženog poniznošću.''[5]

Kakav je to, u stvari, put spasenja koji redovniku sada daje najviše nade? To je onaj put, koji je u stanju da ga i spolja i iznutra sačuva od sablazni. On se, po vanjštini, sastoji u udaljavanju od poznanstava i slobodnog obraćanja unutar i izvan samostana i u najvećem mogućem ne izlasku iz samostana i iz sobe ili ćelije. Taj put se po duši sastoji u izučavanju i izvršavanju evanđeoskih zapovijedi ili, što je jedno isto, u izučavanju i izvršavanju volje Božje (vidi Rim 12,2), ali i u tome da se plemenito i bez mrmljanja podnesu sve patnje koje dopusti Promisao Božji, u tome da redovnik iskrenog srca prizna da je dostojan tih patnji. Evanđeoske zapovijedi uče redovnika poniznosti, dok ga križ usavršava u poniznosti.[6] Poniznost iskorjenjuje sve grešne strasti iz tijela i duše i privlači u nju milost Božju. U tome se i sastoji spasenje.

NAPOMENE:

1. Alfavitni Paterik, u životopisu bogougodnog Ivana Kolova.

2. Alfavitni Paterik, u životopisu Ivana Kolova i u Nezaboravnim kazivanjima o podvižništvu svetih i blaženih Otaca, slovo I.

3. Sveti Izak Sirijski kaže: ''Jedno je dostojanstvo pouke koja potiče od duhovnog iskustva, a nešto drugo dostojanstvo krasnorječive pouke. Učenost umije da ukrašava svoje riječi, čak i ako nije iskustveno proučila djelo. I ne znajući istinu, ona zna veličanstveno da govori o istini. Ona zna opširno da govori o kreposti ili vrlini, iako nikad nije okusila poznavanje kreposti, proisteklo iz njenog upražnjavanja. Pouka koja potiče od duhovnog iskustva predstavlja riznicu nade, a učenost bez iskustvenog znanja je zalog srama. Onaj što izgovara tu pouku sličan je umjetniku koji na zidu slika izvor vode, ali ta voda ne može da ugasi njegovu žeđ, i sličan je onome, koji vidi prekrasne snove. Onaj koji o kreposti govori na osnovu vlastitog iskustva, svoju pouku daje slušaocima onako kao da im daje milostinju od imetka koji je stekao svojim novcem. On u srca svojih slušalaca sije riječi iz vlastitog imetka i odvažno otvara usta pred svojom duhovnom djecom, slično prestarjelom Jakovu koji je govorio neporočnom Josipu: ''I ja ti dajem jedan dio više nego braći tvojoj, koji uzeh iz ruku Amorejskih mačem svojim i lukom svojim (Post 48,22).''

(1. riječ) ''Nemoj tražiti da se poslužiš savjetom čovjeka koji ne vodi isti način života (redovnički) kao i ti, makar on bio i vrlo učen. Bolje je da povjeriš svoju pomisao neukom čovjeku, ali onom koji je iskustveno upoznao redovništvo, nego krasno-rječivom filozofu koji poučava na osnovu svoje učenosti ali ne iskusivši to na djelu.'' (78. riječ)

4. Ćelijska pisma Sv. Tihona, 15. tom, 67 pismo.

5. 4. odgovor Sv. Nifonta Carigradskog u Rukovođenju k duhovnom životu bogougodnih Barsanufija Velikog i Ivana.

6. Riječ bogougodnog Marka Podvižnika o duhovnom zakonu, 31 glava.

GLAVA TRIDESET PRVA

Izvori redovničkih patnji

Redovnicima iskušenja dolaze sa slijedeća četiri izvora: od naše pale prirode, od svijeta, od ljudi i od demona. U suštini, postoji samo jedan izvor iskušenja tj. naša pala priroda. Kad se priroda ne bi nalazila u stanju pada, onda se ni zlo ne bi pojavljivalo u nama samima. Svjetovne sablazni ne bi ni na koji način utjecale na nas, ljudi ne bi ustajali jedan protiv drugoga, pali duhovi ne bi imali ni povoda ni prava da nam pristupe. Sveto Pismo zbog toga i kaže: Svakoga iskušava vlastita želja, koja ga mami i vara (Jak 1,14).
Bezgranična dobrota i premudrost Božja ustrojila je za one koji se spašavaju tako, da sva iskušenja, ma kakva bila, istinskim robovima i slugama Božjim donose samo najveću korist, silno im pomažući u djelu spasenja i duhovnog napredovanja. Zlo ne može imati dobar cilj; ono ima samo zao cilj. Međutim, Bog je tako čudesno ustrojio djelo našeg spasenja da zlo, imajući zao cilj i djelujući s namjerom da slugi Božjem našteti i u vremenu i u vječnosti, na taj način potpomaže njegovo spasenje. Kao duhovna tajna koja čovjeka čini pričesnikom božanstvenog dobra, spasenje je nedokučivo za zlo, koje je slijepo u odnosu na božanstveno dobro i, budući da mu je (božanstveno dobro) potpuno strano, ono razumije samo svoje, odnosno, ili jednostrano zlo ili dobro pale prirode, koje je pomiješano sa zlom i njime zatrovano. Bogougodni Makarije Veliki kaže: ''Zlo ružnom namjerom potpomaže dobro.''[1] I apostol Pavao je rekao: Onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro (Rim 8,28).
Pala priroda, izbacivši iz sebe grijeh u raznim vidovima (ovdje se ne misli na djelatni grijeh, nego na grijeh u pomislima, u osjećanjima srca i tijela) i prepirući se s Evanđeljem, daje podvižniku, u svjetlosti Evanđelja, iskustveno i iscrpno poimanje pada, kako njegovog vlastitog, tako i onog koji je zajednički za cijelo čovječanstvo. Ona mu daje iskustveno znanje o nužnosti Iskupitelja, daje mu znanje o tome da Evanđelje iscjeljuje i oživljava dušu. Osim toga, ona mu daje skrušen i ponizan duh koji se u čovjeka useljava uslijed njegovog viđenja bezbrojnih rana i bolesti kakve je pad zadao čovjeku. Otrov grijeha, koji je padom ubačen u svakog čovjeka i koji se nalazi u svakom čovjeku, u onima što se spašavaju djeluje, prema naumu Božjem, na njihovu suštinsku i najveću korist.[2]
Iskušavajući podvižnika, svijet mu daje iskustveno znanje o nepostojanosti i varljivosti ovozemaljskog života, znanje o tome da se sve što je u njemu slatko, poželjno i veliko završava prazninom i žalošću. Uslijed tih iskustvenih znanja, podvižnik postaje hladan prema ovozemaljskom životu, prema svojoj gostionici tj. zemlji, i prema svemu na njoj što sinovi ovoga svijeta smatraju za poželjno. On poglede svog uma i srca upravlja k vječnosti i najusrdnijim molitvama počinje da se zauzima kod Boga za svoju zagrobnu sudbinu.
Iskušavajući podvižnika, čovjek mu daje mogućnost da postane izvršitelj najuzvišenijih evanđeoskih zapovijedi, zapovijedi o ljubavi prema neprijateljima. Ljubav prema neprijateljima je viši stupanj ljubavi prema bližnjem koju je ozakonilo Evanđelje. Onaj, koji je dostigao ljubav prema neprijateljima, dostigao je savršenstvo u ljubavi prema bližnjemu, i njemu su se, sama po sebi, otvorila vrata ljubavi prema Bogu. Sve prepreke su uklonjene! Vječne brave i reze su popustile i otvorile se! Podvižnik više ne osuđuje bližnjega; on mu je oprostio sva njegova sagrješenja i moli se za njega kao za ud koji pripada istom tijelu. On je prihvatio i ispovjedio da se sve patnje, koje se događaju slugi Božjem, ne događaju drukčije nego po zapovijedi Božjoj. On se pokorio volji Božjoj i svim okolnostima, osobnim i društvenim, i zbog toga slobodno, kao povjerenik[3] svetog mira, kao onaj koji u odnosu na bližnjeg izvršava sve što je Bog zapovjedio, stupa u naručje ljubavi Božje. Podvižnik to ne bi mogao da dostigne ukoliko ne bi bio izložen raznim iskušenjima od ljudi i da posredstvom iskušenja, kao očišćujućeg lijeka, nije iz sebe izbacio svo zlo i oholost kojima je zaražena pala priroda.
Iskušenja od palih duhova obično se dopuštaju nakon poučavanja u iskušenjima koja potiču od pale prirode, od svijeta i od ljudi. Lukavi duhovi najprije podržavaju palu prirodu u njenoj borbi protiv Evanđelja ili učestvuju u iskušenjima koja podvižniku nanose ljudi i svjetovne sablazni. Najzad, u svoje vrijeme i po osobitom dopuštenju Božjem, i oni sami započinju osobnu bitku protiv sluge Kristovog, koja ga vodi u veliki podvig. Pobjednik u toj bitci biva ovjenčan posebnim duhovnim darovima, kao što se može vidjeti iz životopisa bogougodnog Antonija Velikog, bogougodnog Ivana Mnogostradalnog i ostalih svetih redovnika. Ukoliko ne stupi u borbu s (palim) duhovima i ako u njoj ne ustraje kako dolikuje, podvižnik nije u stanju da u potpunosti raskine općenje s njima, zbog čega ne može ni da se oslobodi od robovanja demonima u ovom i budućem vijeku. Oni koji u takvom stanju napuste ovu zemlju, ne mogu izbjeći demonska mučenja na zračnim postajama ili mitarstvima. Bogougodni Makarije Veliki kaže: ''Duše koje nisu iskušavane patnjama kakve nanose zli duhovi, još se nalaze u stanju mladenaštva i, da tako kažem, nisu sposobne za Kraljevstvo nebesko.''[4]
Zlo je uzrok svih patnji i iskušenja. Međutim, Božja premudrost i svemogućnost su uzrok što patnje i iskušenja duše-spasonosno djeluju na sluge Božje, dajući im mogućnost da izvršavaju najuzvišenije evanđeoske zapovijedi, da slijede Krista i da, prihvativši svoj križ, postanu najbliži učenici Gospodinovi. Naprotiv, patnje i iskušenja pogubno djeluju na sinove pogibelji! Zlo ih ruši i oni ne znaju da ga pobijede. Svoja prethodna bezakonja dopunjuju novim bezakonjima. Tako je jedan od onih razbojnika, koji su bili razapeti pored Gospodina, na križu dopunio svoja zlodjela i bogohuljenjem (vidi Lk 23,39). Svemogućnost i premudrost Božja uzrok su tome što zlo, djelujući jedino sa zlom namjerom i ciljem, izvršava planove nauma Božjeg a da ni samo ne zna za to. Pokrenuto zavišću i mržnjom prema Bogočovjeku, židovsko svećenstvo progonilo ga je tokom čitavog Njegovog ovozemaljskog života i priredilo mu sramnu smrtnu kaznu. To svećenstvo je, međutim, prema bezgraničnoj premudrosti Božjoj i prema Njegovoj svemogućnosti, bilo slijepo oruđe promisla Božjeg, koje se sastojalo u tome da sve-sveti Krist postrada za okrivljeno čovječanstvo i da ga svojim stradanjima iskupi, a zatim da svima, koji žele da se spase, prokrči spasonosni križni put što one, koji koračaju po njemu, uznosi na nebesa (vidi Dj 3,18). Kao isto takvo oruđe Božje, zlo služi i u odnosu na sve služitelje Božje, ne dobivajući pri tom ništa za sebe. Zlo, koje po zapovijedi Božjoj i ne znajući sudjeluje u dobru, ne prestaje da za sebe i one koji ga tvore bude ono što i jeste, odnosno zlo. Sluge Božje! Pouzdano znajte da patnje, koje vam se događaju, ne dolaze same po sebi nego po dopuštenju Božjem. Na svaki način se pobrinite da ih podnesete sa strpljenjem i dugim trpljenjem, uznoseći za njih pohvale i zahvalnost Bogu! Znajte da onaj koji se protivi patnjama i teži da se put patnji udalji od njega, djeluje protiv svog spasenja i da u svom sljepilu teži da sruši poredak i način spasenja koji je Bog utvrdio za sve svoje sluge.

NAPOMENE:

1. 4. riječ, 6. glava.

2. Sveti Izak Sirijski, 46,58. i 61. riječ.

3. U originalnom tekstu: ''napersnik'' – čovjek koji leži na nečijim grudima, kao što je apostol Ivan ležao na grudima Gospodinovim; ljubimac, miljenik ili povjerenik (prim. prev.).

4. 7. riječ, 14. glava

GLAVA TRIDESET DRUGA

O potrebi za odvažnošću u iskušenjima

Za jednu od najvećih vrijednosti vojskovođe u bitkama smatra se postojanost njegovog duha i neustrašivost u svim promjenama sreće, kada se čini da mu je srce od kamena i kada on iz te svoje čvrstine crpi najrazboritije i najkorisnije odluke, dovodeći njome u nedoumicu neprijatelje i umanjujući njihovu hrabrost, dok istovremeno vlastitu vojsku nadahnjuje odvažnošću. Takav karakter vojskovođe biva uzrok najvećih uspjeha, tako da se iznenada čitav niz gubitaka i nesreća kruniše konačnom pobjedom i trijumfom. Takav mora da bude i um redovnika, taj vojskovođa u nevidljivoj borbi protiv grijeha. Njega ne smije da zbuni nikakvo iskušenje uzrokovano ljudima, duhovima ili njegovom palom prirodom. Neka izvor neustrašivosti i snage bude vjera u Boga kojem smo se predali na služenje i koji je svemoguć. Malodušnost i pometnja rađaju se iz nevjere. Međutim, čim podvižnik pritekne vjeri, malodušnost i pometnja iščezavaju, kao što noćna tama iščezava pred izlazećim suncem. Ako ti neprijatelj unese raznolike grešne pomisli i osjećanja ili ako one ustanu na tebe iz tvoje pale prirode, nemoj da se uplašiš i da se tome čudiš kao nečemu neobičnom. Samome sebi reci: ''U bezakonjima sam začet, i u grijesima sam rođen. Nemoguće je da moja priroda, koja je toliko zaražena grešnim otrovom ne pokaže iz sebe svoju zarazu.'' Točno tako jer nemoguće je da pala priroda ne iznese iz sebe svoj plod, posebno kad ona počne da se obrađuje evanđeoskim zapovijedima. Kad zemlju počnu da preoravaju plugom, iz nje na površinu izvlače i samo korijenje korova. Ukoliko se stalno preorava, korov se postupno iskorjenjuje i njiva postaje čista. Tako se i prilikom obrađivanja srca (evanđeoskim) zapovijedima iz njega na površinu izvlače najtemeljnije pomisli i osjećanja, iz kojih niče svaka vrsta grijeha, i na taj način se, uz stalno i postupno pokazivanje, malo po malo iskorjenjuju. Pretpostavimo da se u tebi iznenada pojavila bludna strast. Neka te to ne zbunjuje! Isto tako, ne zbunjuj se ni u slučaju da se pojavi srdžba, zlopamćenje, koristoljublje ili žalost. Tako mora da bude! Međutim, čim se pojavi neka strast, bez oklijevanja je sasijeci evanđeoskim zapovijedima. Ako ne budeš povlađivao strastima, vidjet ćeš njihovo umrtvljenje. Ako im pak budeš povlađivao i razgovarao s njima, ukoliko ih budeš pothranjivao u sebi i naslađivao se njima, onda će one umrtviti tebe. Grešne pomisli i osjećanja niču iz naše pale prirode. Međutim, kada grešne pomisli i osjećanja počnu stalno i pojačano da dolaze, to služi kao znak da ih uzrokuje naš neprijatelj tj. pali anđeo, ili da (on) prisiljava našu palu prirodu da ih ona sama umnožava. Takve pomisli i osjećanja moraju se ispovijedati duhovniku, često i sve dotle dok nam dosađuju, čak i u slučaju da je duhovnik prostodušan čovjek, bez slave sveca. Spasit će te tvoja vjera u svetu tajnu ispovijedi. Izliječit će te milost Božja koja je svojstvena tajni. Napadajući nas stalno i pojačano, pali duh se trudi da u nama zasije i odgoji sjeme grijeha, da nas čestim sjećanjem na njega navikne na neki grijeh i da pobudi posebnu naklonost prema njemu, a da zatim taj grijeh pretvori u naviku i navodno prirodne osobine. Grešna navika se naziva strašću. Ona čovjeka lišava slobode i čini ga zarobljenikom, slugom grijeha i palog anđela. Protiv pojačanog i učestalog napada grešnih pomisli i osjećanja, koji se na redovničkom jeziku naziva bitkom, za redovnika početnika ne postoji bolje oružje od ispovijedi. Gotovo da bi se moglo reći da je ispovijed jedino oružje redovnika početnika u vrijeme ove bitke. U svakom slučaju, ona je najsnažnije i najdjelotvornije oružje. U vrijeme iskušenja, koja ti donese đavao, što češće pribjegavaj ispovijedi. Pribjegavaj joj sve dotle dok se đavao i iskušenje koje je donio ne udalje od tebe. Đavao voli da svoja zlodjela izvršava u tajnosti, i voli da bude neprimijećen ili neopažen. On postavlja zasjedu u skrivenom mjestu … u zasjedi je da zgrabi siromaha (Ps 9,30), odnosno neiskusnog i nemoćnog redovnika. On ne trpi da se razotkrije i pokaže jer budući razobličen i otkriven, on napušta svoj plijen i odlazi. Prolazne pomisli, koje nemaju snage da osvoje dušu, nije nužno da se bez oklijevanja ispovjede, makar one bile i grešne. Odbaci ih i ne obraćaj pažnju na njih, uguši ih njima protivnim evanđeoskim zapovijedima. Sjeti ih se uopćenim riječima, nipošto ne poduzimajući besmisleni zadatak da ih nabrojiš na ispovijedi koja prethodi pričešćivanju svetim tajnama Kristovim. Kaži da si, osim krupnim ili teškim grijesima koji se moraju precizno izložiti, u znanju i neznanju sagriješio i raznim pomislima, riječima i djelima. Amen!

GLAVA ČETRDESET TREĆA

O palim anđelima

Sveti apostol Pavao govori svim kršćanima: Mi ne ratujemo protiv krvi i tijela, nego protiv poglavarstva, i vlasti, i gospodara tame ovoga svijeta, protiv duhova zlobe u podnebesju (Ef 6,12). Ta bitka je strašna! Ona je na život i smrt. Posljedice te bitke moraju biti ili naše vječno spasenje, ili naša vječna propast. Budući zaraženi ljutom mržnjom prema ljudskom rodu, duhovi zlobe vode tu bitku s najvećom pakošću i s paklenim umijećem. Sveti apostol Petar kaže: Suparnik vaš, đavao, kao lav ričući hodi i traži koga da proždre (1 Pt 5,8). Međutim, one koji uistinu ljube Boga, pali anđeli ni na koji način ne mogu da odvoje od Njega (vidi Rim 8,38), iako ulažu sve napore da bi napravili to odvajanje. Oni ulažu sve napore da bi napravili odvajanje, zato što se u tom odvajanju sadrži naša propast. Da bi se suprotstavio duhovima zlobe i da bi ih milošću Božjom pobijedio, čovjek točno treba da zna tko su oni, treba točno da poznaje način borbe s njima, kao što treba da poznaje i uvjete pobjede i poraza.
Duhovi zlobe su pali anđeli. Bog ih je stvorio zajedno s ostalim anđelima; stvorio ih je kao neporočne, dobre i svete, obdarivši ih mnogim prirodnim i milosnim darovima. Međutim, duhovi su se pomračili ohološću i samima sebi pripisali svoje obilje sposobnosti, svoje izuzetne osobine, pa čak i same milosne darove. Isključili su se iz reda stvorenja, smatrajući se samobitnim bićima i zaboravljajući na svoju stvorenost. Na toj nesretnoj osnovi pogazili su svoju svetu obavezu prema Bogu Stvoritelju. Takvom uznositošću i samoobmanjivanju privukao ih je jedan od glavnih anđela, kojeg sveti prorok Ezekiel naziva kerubinom (vidi Ez 28 – prema tumačenju bogougodnog Ivana Kasijana) i kojeg svi sveti uopće priključuju višim anđelima. Taj kerubin je toliko potonuo u uznositost i oholost da je sebe smatrao jednakim Bogu tj. otvoreno se pobunio protiv Boga (Iz 14,13-14), postao protivnik i suludi neprijatelj Božji. Duhovi, koji su odrekli poslušnost Bogu, zbačeni su s neba. Oni puze po zemlji i ispunjavaju prostor između neba i zemlje. Zbog toga se nazivaju zračnima, ili onima koji žive u zraku; sišli su i u pakao, u unutrašnjost zemlje. O svemu tome svjedoči Sveto Pismo (Iz 14,12,1 5; Ef 6,12). Broj palih duhova je vrlo veliki. Pozivajući se na svjedočenje Otkrivenja (12,4), neki tvrde da se čitava trećina anđela izložila padu. Pali su i mnogi od viših anđela, što se vidi iz gore navedenih riječi apostola Pavla: on upravo njih i naziva poglavarstvima i vlastima. Glava i knez kraljevstva tame, sastavljenog od palih duhova, je pali kerubin. On je početak, izvor i punoća zla. Premašujući svojim sposobnostima sve ostale pale anđele, on ih premašuje i svojom zlobom. Prirodno je što duhovi, koje je on privukao i koji su mu se svojevoljno podčinili, od njega stalno moraju da pozajmljuju zlo, pa prema tome i da ga služe. Prepuštajući na volju palim anđelima njihovu želju da žive u zlu, Bog, prema svojoj svemogućnosti i prema svojoj premudrosti koja beskonačno premašuje razum najrazumnijih stvorenja, ne prestaje da bude njihov vrhovni i suvereni Vladar nad njima. Oni se nalaze u volji Božjoj kao u neraskidivim okovima, i mogu da izvršavaju samo ono, što im Bog dopusti da izvrše.[1]
Kao zamjenu za pale anđele, Bog je stvorio novu razumnu tvar tj. ljude. Nastanio ih je u raju, koji se nalazio na nižem nebu i nekada bio pod upravom palog kerubina.[2] Raj se našao pod upravom nove tvari tj. čovjeka. Sasvim je razumljivo što je nova tvar postala predmet zavisti i mržnje palog anđela i palih anđela. Odbačeni duhovi, rukovođeni svojim knezom, odvažili su se da prevare novostvorene ljude, da ih učine zajedničarima svog pada i svojim istomišljenicima, da ih zaraze otrovom svog neprijateljstva prema Bogu, i u tome su i uspjeli. Iako prevaren i obmanut, čovjek je svojevoljno odbacio poslušnost Bogu, svojevoljno se suglasio s demonskom hulom na Boga, svojevoljno je stupio u općenje s palim duhovima i podčinio im se. Otpao je od Boga i od zbora svetih duhova, kojima nije pripadao samo dušom nego i svojim duhovnim tijelom, i po duši se pridružio palim duhovima, a po tijelu nerazumnim životinjama. Zlodjelo koje su pali duhovi izvršili nad ljudima konačno je odredilo sudbinu palih anđela, a milost Božja je konačno odstupila od njih i oni su se utvrdili u svom padu. Duhu (tj. palom duhu, duhu zlobe, palim anđelima) je suđeno da puzi u isključivo tjelesnim i materijalnim pomislima i osjećanjima! Duh nije u stanju da se uzdigne sa zemlje! Duh ne može da se uzvisi k nečemu duhovnom! Takvo značenje, prema tumačenju svetih Otaca, ima presuda koju je Bog izgovorio nad palim anđelom nakon što je pali anđeo novostvorenog čovjeka pogubio vječnom smrću: Na trbuhu da se vučeš i prah da jedeš do svojega vijeka (Post 3,14), izrekao je Bog demonu. Iako se poslije svog pada čovjek pridružio palim anđelima, njegov pad je, po načinu na koji se dogodio, imao sasvim drukčiji karakter nego pad anđela. Anđeli su pali svjesno i namjerno, sami su u sebi stvorili zlo. Izvršivši jedan prijestup, oni su se razjareno usmjerili i na drugi. Iz tih razloga, oni su se u potpunosti lišili dobra i ispunili zlom, imajući zlo kao svoju jedinu osobinu. Čovjek je pao ne svjesno, ne namjerno, budući prevaren i obmanut; iz tog razloga njegovo prirodno dobro nije uništeno, nego se pomiješalo sa zlom palih anđela. Međutim, to prirodno dobro, budući pomiješano sa zlom i zatrovano zlom, postalo je nepotrebno, nedovoljno i nedostojno Boga, koji je cjelovito i najčistije dobro. Čovjek najviše čini zlo misleći da čini dobro, ne vidjevši, uslijed pomračenosti svog razuma i savjesti, zlo koje nosi masku dobra. Pali duhovi čine zlo radi zla, nalazeći nasladu i slavu u tvorenju zla.
Prema svojoj neizrecivoj dobroti, Bog je palom čovjeku podario Iskupitelja i iskupljenje. Međutim, i iskupljenom čovjeku je ostavljena sloboda na osnovu koje će ili iskoristiti darovano iskupljenje i vratiti se u raj, ili će iskupljenje odbaciti i ostati pridružen skupu palih anđela. Vrijeme, koje je dodijeljeno čovjeku da izrazi svoju volju, je cjelokupan njegov zemaljski život. Čovjeku je iskupljenjem vraćeno općenje s Bogom; međutim, da bi slobodno izrazio svoju volju, njemu je prepušteno da živi u tom općenju ili da ga raskine; njemu nije oduzeta mogućnost općenja s palim duhovima, općenja u koje je on svojevoljno stupio. Pri takvom neodlučnom položaju čovjeka za sve vrijeme njegovog zemaljskog života, milost Božja, ukoliko on to hoće, ne prestaje da mu pomaže do samog trenutka njegovog prelaska u vječnost. Međutim, ni pali anđeli ne prestaju da ulažu sve napore da bi ga zadržali u općenju sa sobom, u grešnom i svom ropstvu, u vječnoj smrti i propasti. Odbačeni duh je često pokušavao da iskuša čak i svete mučenike i bogougodne Oce, i to nakon što su izvršili velike podvige, pred samo njihovo skončanje, u vidu, da tako kažemo, nebeskih vijenaca.[3] Potpuno je ispravna misao koja se susreće kod mnogih svetih Otaca, a prema kojoj se redovnik sve do samog groba nalazi u opasnosti da bude izložen nekom iskušenju, ne znajući odakle će ono i u kom obliku iskrsnuti. Sveta Crkva nas uči da svaki kršćanin prilikom svetog krštenja od Boga dobiva svetog anđela čuvara, koji ga nevidljivo čuva, poučava ga svakom dobrom djelu tokom cijelog njegovog života i opominje ga na zapovijedi Božje. Isto tako i knez tame, u želji da čitav ljudski rod povuče u svoju propast, dodjeljuje čovjeku jednog od svojih lukavih duhova koji, svuda slijedeći za čovjekom, nastoji da ga uvuče u svaki vid grijeha.[4] Iz pojmova koji su ovdje izloženi jasno je da redovnik tokom čitavog svog zemaljskog života mora da bdije nad sobom, ispunjavajući se istovremeno i strahom i odvažnošću. On je dužan da stalno bude oprezan i u strahu od svog neprijatelja i ubojice i da, istovremeno, stalno obitava u hrabrosti i žustrini koje potiču od uvjerenja da se u njegovoj blizini stalno nalazi njegov silni pomoćnik sveti anđeo čuvar. Bogougodni Pimen Veliki je rekao: ''Velika pomoć Božja obuhvaća čovjeka, ali čovjeku nije dopušteno da je vidi.''[5] Naravno, nije mu dopušteno da je vidi zbog toga da čovjek, pouzdavši se u tu pomoć, ne bi postao nemaran i napustio one podvige, koji su u njegovoj moći.
Budući osuđen da puzi po zemlji, pali anđeo ulaže sve napore kako bi i čovjek stalno puzio po njoj. Uslijed samoobmanjivanja koje se ugnijezdilo u njemu, čovjek je tome vrlo naklonjen. On ima osjećanje vlastite vječnosti; međutim, kako je to osjećanje narušeno lažnim razumom i lukavom savješću, čovjeku se njegov ovozemaljski život čini kao beskonačan. Na osnovu tog varljivog, lažnog i pogubnog saznanja, čovjek se prepušta isključivo brigama i naporima na ustrojavanju svog položaja na zemlji, zaboravljajući da je on na njoj kratkovječni putnik i da je njegova stalna obitelj ili nebo, ili pakao. Sveto Pismo se u ime palog čovjeka obraća Bogu: Prilijepi se zemlji duša moja, oživi me po riječi tvojoj (Ps 118,25). Iz tih riječi je očigledno da pristrašće prema zemlji umrtvljuje dušu vječnom smrću; ona oživljava riječju Božjom koja, otrgnuvši je od zemlje, uznosi njene misli i osjećanja k nebu. ''Đavao je bestidan i drzak'', mudroljubivo govori o palom anđelu sveti Ivan Zlatousti. ''On napada odozdo. Uostalom, on nas u tom slučaju pobjeđuje upravo zbog toga, što se mi ni sami ne trudimo da se uzdignemo tamo, gdje on ne bi mogao da nas pozlijedi. On, naime, ne može da se uzdigne na visinu nego puzi po zemlji, zbog čega je zemlja njegovo obličje. A, ako ga je Bog kao takvog ustrojio na početku, onda je on utoliko više takav sada. Ako pak ne znaš, što znači napadati odozdo, potrudit ću se da ti objasnim taj vid borbe. Što, dakle, znači napadati odozdo? To znači napadati posredstvom naslade, bogatstva i svega životnog ili materijalnog. Uslijed toga, ako đavao vidi nekoga da leti prema nebu, on, kao prvo, nije u stanju da ga napadne, a kao drugo, ako se i odvaži da ga napadne, on istog časa sam pada jer, ne boj se, on nema noge. Ne plaši ga se, on nema krila, i samo gmiže po zemlji, puzeći među zemaljskim stvarima. Ti, pak, nemoj imati ništa zajedničko sa zemljom, i tada ti ni trud neće biti potreban. Đavao ne umije otvoreno da se bori. I kao što se zmija skriva u trnju, tako se i on najčešće skriva u obmanama bogatstva. Ako posiječeš ovo trnje, on će se uskoro uplašiti i pobjeći. Ako umiješ da ga opčiniš božanstvenim zaklinjanjem, lako ćeš ga raniti. I mi, i mi imamo duhovno zaklinjanje: to je ime našeg Gospodina Isusa Krista i sila križa.''[6] Doznavši da su nekog redovnika Teopempta privukle bludne pomisli koje mu je unio đavao, bogougodni Makarije Veliki dao je Teopemptu slijedeći savjet: ''Posti do večeri, tako da osjetiš glad; nauči napamet Evanđelje i ostale knjige Svetog Pisma, da bi uvijek bio u pobožnom razmišljanju. Ako ti dođe zla pomisao ne prihvaćaj je, i nikada ne dopuštaj svom umu da bude spušten dolje, nego ga uvijek upravljaj gore, i Bog će ti pomoći.''[7] Jedan brat je upitao oca Sisoja: ''Što da činim pa da se spasim i da ugodim Bogu?'' Starac mu je odgovorio: ''Ako hoćeš da ugodiš Bogu, izađi iz svijeta, udalji se od zemlje, napusti tvar i priđi Tvorcu, sjedini se s Bogom plačem i molitvom, i naći ćeš pokoj i u ovom i u budućem vijeku.''[8] Bogougodni Barsanufije Veliki napisao je nekom bratu: ''Ako hoćeš da se spasiš, primoraj sebe da umreš za sve zemaljsko. Sebe smatraj za ništa i teži k predstojećem, da te đavao pod izgovorom dobrih djela ne bi privukao nepriličnoj brizi.''[9] Lukava zmija, iskusna u borbi s ljudima i u njihovom pogubljenju, ne pribjegava uvijek nasilnim sredstvima da bi dostigla svoj cilj. Zašto bi ih upotrebljavala, kad ona u redovniku mogu da podstaknu napregnuto protivljenje i da mu omoguće slavnu pobjedu, kao što se dokazalo mnogim iskustvima? Pouzdanije djeluju slabija sredstva. Ona se u većini slučajeva ne primjećuju, a i kada se primijete bivaju zanemarena uslijed njihove izvanjske zanemarljivosti, uslijed svoje prividne bezgrešnosti. Uopće, u suvremenoj bitci koju đavao vodi protiv kršćanstva i redovništva na djelu se ne mogu primijetiti snažna sredstva i vide se samo ona slaba. Na pravoslavne samostane više ne napadaju Latini i Agarjani (Turci), ne spaljuju i ne posijecaju redovnike radi uništenja pravoslavnog redovništva. Ono se uništava neprimjetnim zamkama u koje se, prema običaju vremena, vrlo lako mogu uloviti oni koji su redovnici. Zemaljska zanimanja, kojima se redovnik sa zanosom predaje, u stanju su da ga i bez očiglednih grijeha liše napretka i da opustoše njegovu nesretnu dušu. Prema svjedočenju Evanđelja, takva duša postaje obitavalište demona (vidi Mt 12,44-45). Kada se srž drveta zarazi truljenjem, tada čitavo drvo propada postupno i neprimjetno, iako tokom dugog vremena njegova vanjština ostaje lijepa, ne pokazujući smrt koja živi u njegovoj unutrašnjosti i nagriza ga. Slaba sredstva, koja ne dotiču vanjštinu redovništva, uništavaju njegovu suštinu ili bit. Što je redovnik, ako ne kršćanin koji se odvojio od svega i usamio se umom i srcem da bi pripadao isključivo Bogu i stupio u nerazlučivo općenje s Njim? Gdje se nalazi redovnik, kada se otuđi od Boga i prikuje za zemlju? Među slaba sredstva koja, međutim, djeluju vrlo snažno, spadaju i različita djela ruku i tjelesni napori, ukoliko se redovnik njima bavi neumjereno i s pristrašćem, što se stalno događa s onim zanimanjima koja se izvršavaju samovoljno a ne prema poslušnosti. Prilikom takvih zanimanja, neprimjetno se prikrada pristrašće prema njima: najprije se javlja posebna pažnja i usrdnost prema zanimanju a zatim redovnik sve svoje duševne i tjelesne snage upravlja k njemu, zaboravljajući i napuštajući Boga. Zmija, međutim, nastoji da redovniku njegovo zanimanje prikaže kao nevino, pa čak i kao za dušu spasonosno i općekorisno. Prema zmijskom lukavstvu, redovnika sa svih strana počinju da obasipaju odobrenjima i pohvalama za njegovo zanimanje, i on biva zaražen uznositošću. Njegova duša, ne prosvijetljena riječju Božjom, biva obuzeta tamom ne znanja i ne razumnosti, i on pada pod potpunu vlast palog duha. Kada duša napusti duhovni podvig ili kada ga, što je jedno isto, završava nemarno, površno i hladno, zanima se jedino ili prvenstveno, s pristrašćem i zanosom, zemaljskim zanimanjima. Tada strasti, koje pripadaju paloj prirodi, slobodno i ničim uznemiravane obitavaju u srcu. One rastu, granaju se i jačaju, jer imaju dovoljno prostora i slobode. redovnik tada koristi varljivo spokojstvo, tješi se uznošenjem i slavoljubljem i smatra tu utjehu za milosnu: on se ne bori sa strastima i ne uznemiruje ih. Ako ga pak tokom kratkog perioda strasti i uznemire, on, nenaviknut na samopromatranje, ne obraća na njih pažnju i nastoji da strasti umiri nekom zemaljskom razonodom. Takvo spokojstvo ili, pravilnije rečeno, uspavljivanje duše, kojem je strano raskajanje, kojem su strana sjećanja na smrt i sud, na raj i pakao, kao što mu je strana i briga da blagovremeno umilostivi Boga, da se pomiri i sjedini s Njim, sveti Oci nazivaju neosjetljivošću, umrtvljenjem duše i smrću uma i prije smrti tijela.[10] U vrijeme strašnog duševnog uspavljivanja, strasti, a posebno one duševne, narastaju do nevjerojatnih razmjera i zadobivaju snagu i moć, premašujući prirodne sposobnosti: redovnik propada neprimjetno za samoga sebe.
Bogougodni Ivan Kasijan je posjetio egipatske samostane krajem 4. ili početkom 5. stoljeća, u vrijeme kad je redovništvo u Egiptu bilo neobično brojno i blistalo uslijed mnoštva duhovnih svijetila. On kaže da su redovnici egipatske pustinje Kalamon ili Porfirion, koja se nalazi na vrlo značajnom rastojanju od svjetovnih naselja i koja je po svom položaju gotovo nepristupačna za svjetovnjake, pokazivali daleko manji napredak u redovničkom životu nego redovnici Skitske pustinje, koja se nalazi nedaleko od svjetovnih naselja, pa čak i u blizini mnogoljudnog grada Aleksandrije. Razlog za to bogougodni Kasijan vidi u slijedećem: Skitska pustinja je sasvim besplodna, i njeni redovnici se zbog toga nisu bavili niti obradom zemlje niti sagledavanjem prirodnih ljepota, nego su živjeli u ćelijskom životu u tišini. U sobama ili ćelijama su se bavili samo najjednostavnijim radom ruku, stalno obitavajući u molitvi, u čitanju i izučavanju riječi Božje, u razmatranju pomisli i osjećanja koja su se pojavila u njima. Vodeći tako usredosređen život, oni bi ubrzo napredovali, i taj njihov napredak je dostizao najviše stupnjeve savršenstva. Nasuprot tome, pustinju Kalamon je činio prostrani, plodni otok, oaza slična raju, s mnoštvom velelijepog drveća i raznolikog bilja, svojstvenog tropskoj klimi. Otok je sa svih strana bio okružen ogromnim pješčanim morem: tako se s pravom može nazvati pješčana stepa, usred koje se usamio Kalamon. Pristup k njemu bio je krajnje težak. Oduševljeni udobnostima mjesta na kojem su živjeli, redovnici Kalamona su se mnogo bavili povrtlarstvom i zemljodjelstvom, a njihove poglede su u mnogome razvijavale ljepote okolne prirode. Budući da su u značajnoj mjeri svoju pažnju upravili na zemlju, nisu bili u stanju da je u cjelini obrate k nebu.[11] 

Svetim pustinjacima na Atonu bilo je tuđe svako zemaljsko zanimanje: oni se nisu bavili niti zemljodjelstvom, niti vinogradarstvom, niti prodajom svojih ručnih radova, oni nisu imali nikakvih životnih i materijalnih briga. Njihovo jedino zanimanje bile su molitve, suze i stalna usmjerenost uma i srca k Bogu.[12] Bogougodni Arsenije Veliki se toliko plašio zanesenosti nečim zemaljskim, zanesenosti koja je u stanju da pruži povod za najistančaniju strast uznositosti i slavoljublja, da nije pisao ni pisma, ni književna djela, iako je po svojoj učenosti i duhovnom napretku za sve to bio sposoban.[13] Veliki redovnici drevnih vremena, kao što su Antonije Veliki, Makarije Veliki i ostali, obilujući, prema daru Božjem, i duševnim i tjelesnim snagama, mnogo su se bavili radom ruku. Međutim, njihov rad ruku je toliko bio jednostavan, a naviknutost na njega toliko ukorijenjena, da ih ono ni najmanje nije sprječavalo da se, zajedno s radom ruku bave i molitvom. Oni su u toj mjeri bili naviknuti na jednostavni rad ruku da se njihov um slobodno uranjao u dubine molitve. U vrijeme dok njihove ruke nisu prestajale da mahinalno rade, oni su se uznosili u viđenja: njihov rad je bio tako jednostavan a naviknutost na njega tako velika, da od uma nije zahtijevao nikakvu pažnju.[14] Veliki broj drevnih redovnika je pleo užad, dok su drugi pravili korpe ili asure (rogozine). Ukoliko promatramo suvremene radove ruku, lako se može primijetiti da neka od njih, kao što je pletenje čarapa, uslijed stečene navike zahtijevaju sasvim neznatnu pažnju. Oni, koji su se navikli na taj posao, u potpunosti ga izvršavaju tako što ne gledaju u njega i, za vrijeme dok ga rade, njihov um se slobodno bavi drugim stvarima. Međutim, druga zanimanja, kao što je živopis, zahtijevaju da se na njih obrati velika pažnja. Iako oni, koji su naviknuti da se bave živopisom, dok ga rade mogu da se bave molitvom, nemoguće im je da se u cjelini urone u molitvu, budući da taj rad ruku zahtijeva da se na njega često obraća pažnja. Živopis pobuđuje snažno suosjećanje prema sebi u duši koja, pri tom, ne može a da se ne razvuče između Boga i rada ruku. Na osnovu ovdje navedenih obrazaca može se suditi i o ostalim radovima ruku. Potrebno je da srce redovnika bude hladno prema radu ruku. Posebno su umna zanimanja u stanju da čovjeka odvuku od poniznosti i Boga i da ga privuku uznošenju i klanjanju vlastitom ja .Prilikom takvih zanimanja, potrebno je da se s posebnom brižljivošću pazi da se naše djelo izvršava u slavu Božju i radi opće koristi, a ne radi našeg slavoljublja i samoljublja. Ne može se istovremeno služiti Bogu i mamonu! Ne može se istovremeno služiti Bogu i povlađivati svojim zanosima, pristrašćima i strastima.
Na osnovu gore rečenoga, dajemo savjet našoj ljubljenoj braći, redovnicima, kako bi prilikom bavljenja zemaljskim zanimanjima motrili s najvećom opreznošću, znajući da po zemlji puzi zlobna i lukava zmija, koja je uvijek spremna da ih rani i da u njih izlije svoj smrtonosni otrov. Radi Boga i svoga spasenja, redovnik početnik je dužan da se savjesno bavi poslušnostima koja su mu dodijeljena, da se ne divi uspješnom izvršenju poslušnosti, da se ne hvali i time u sebi razvije slavoljublje, uznošenje i oholost, jer će na taj način poslušnost, koje je oruđe za spasenje, pretvoriti u oruđe i sredstvo propasti. Treba se stalno moliti Bogu za uspješno izvršavanje poslušnosti i uspjeh u njemu pripisivati jedino milosti Božjoj.
Kada redovnik dobije slobodu da značajan dio vremena provodi po vlastitoj volji, mora se, kao smrtonosnog otrova, kloniti pristrašća prema bilo kakvom materijalnom ili tjelesnom zanimanju i prema svemu zemaljskom i propadljivom. On je dužan da svoju misao stalno uznosi prema gore. Uznositi misao gore ne znači zamišljati nebeska naselja, anđele, slavu Božju i ostalo, tome slično - ne! Takvo maštanje služi kao povod za demonsku obmanu. Neka se redovnik duhovnim osjećanjem i bez ikakvog maštanja uznosi na sud Božji, neka se ispuni spasonosnim strahom zbog uvjerenja u svuda prisutnost i sveznanje Božje, neka plače i neka se ispovijeda pred Bogom, koji je prisutan u sobi ili ćeliji i koji motri na njega, neka za sebe traži blagovremeni oproštaj i smilovanje, sjećajući se mnoštva svojih grijeha. Ukoliko vrijeme, koje je dano za pokajanje i zadobivanje blažene vječnosti, bude potrošeno na privremena zanimanja i stjecanja, ono se neće dati drugi put i njegov gubitak je nenadoknadiv; njegov gubitak oplakivat će se vječnim i besplodnim suzama u paklu. Ukoliko za vrijeme zemaljskog tuđinovanja čovjek ne prekine općenje s (palim) duhovima, on će i nakon smrti općiti s njima, pripadajući im više ili manje, suglasno s mjerom tog općenja. Neprekinuto općenje s palim duhovima izlaže vječnoj propasti, a nedovoljno raskinuto teškim mučenjima na putu k nebu.
Pogledajte, braćo, pogledajte, što je činio, što čini i što će činiti đavao, spuštajući čovjekov um od duhovnog neba k materiji ili tijelu, prikivajući čovjekovo srce za zemaljska zanimanja i za zemlju. Pogledajte, i prestrašite se spasonosnim strahom. Pogledajte, i čuvajte se nužnom i najdušekorisnijom opreznošću! Pali duh je zauzeo pojedine redovnike stjecanjem nekih rijetkih i skupocjenih stvari i, pričvrstivši za njih njihovu misao, otuđio je od Boga. Druge je zauzeo izučavanjem raznih nauka i umjetnosti, koje su upotrebljive samo na zemlji; privukavši svu njihovu pažnju k prolaznim znanjima, lišio ih je suštinski nužnog znanja o Bogu.[15] Neke je zauzeo tako što su za samostan stjecali raznoliki imetak i podizali zdanja, što su se bavili obrađivanjem vrtova, povrtnjaka, njiva, livada i stočarstvom, primoravši ih na taj način da zaborave na Boga. Neke je zauzeo ukrašavanjem sobe ili ćelije cvjetićima, sličicama, pravljenjem kašičica i brojanica, i udaljio ih od Boga. Neke je privukao k strugu (tokarskom stroju) i naučio ih da budu nemarni prema Bogu. Neke je naučio da posebnu pažnju obrate na svoj post i ostale tjelesne podvige, da poseban značaj pripišu dvopeku, gljivama, kupusu i grašku i da tako razumne, svete i duhovne podvige pretvore u besmislene, tjelesne i grešne; zarazio je i oborio podvižnika tjelesnim i lažnim razumijevanjem, uznošenjem i preziranjem bližnjih, u čemu se i sadrži poništavanje samog uvjeta za sveto napredovanje i uvjet propasti. Neke je nagovorio da izvanjskoj strani crkvenih bogoslužja pripišu preuveličan značaj, pomračivši im duhovnu stranu obreda. Na taj način je od ovih nesretnika otrgnuo samu suštinu kršćanstva i ostavio im samo iskrivljenu, tjelesnu ili materijalnu ljušturu, odvukao ih k otpadništvu od Crkve, k lažnom i najglupljem ispraznom mudrovanju, k raskolu. Taj vid bitke je toliko pogodan za palog duha da ga on sada svuda koristi. Taj vid bitke je toliko pogodan za đavla i za ljudsku propast da će ga u posljednjim danima svijeta đavao upotrijebiti radi potpunog udaljavanja cijelog svijeta od Boga. Đavao će upotrijebiti tu vrstu bitke, i upotrijebit će je s konačnim uspjehom. U posljednjim danima svijeta ljude će, pod utjecajem vladara ovoga svijeta, obuzeti privezanost za zemlju i za sve materijalno i tjelesno; oni će se predati zemaljskim brigama i materijalnom razvitku; bavit će se isključivo uređenjem zemlje, kao da je ona njihov vječni dom; postavši tjelesni i materijalni, zaboravit će na vječnost kao da ona i ne postoji, zaboravit će na Boga i odstupit će od Njega. I kako bijaše u dane Noe onako će biti i u dane Sina čovječjega: jeđahu, pijahu, ženjahu se, udavahu se do onog dana kad Noa uđe u kovčeg, i dođe potop i pogubi sve. Slično kao što bijaše u dane Lotove: jeđahu, pijahu, kupovahu, prodavahu, sađahu, zidahu. A, u dan kad izađe Lot iz Sodome, udari oganj i sumpor s neba i pogubi sve. Tako će biti i u onaj Dan kad se pojavi Sin čovječji, prorekao je Gospodin (Lk 17,26-30).
Da bi se suprotstavili palim duhovima, potrebno je da ih vidimo. Borba je moguća samo s onim protivnikom, koji se može osjetiti tijelom ili dušom. Kad je neprijatelj nevidljiv, kad su njegova oruđa nevidljiva, kada nijedno osjećanje ne svjedoči o njegovom prisustvu ili djelovanju, onda je on jednak nepostojećem neprijatelju. Kakva se tu borba može voditi? Duhovi, koji su nevidljivi za tjelesne, vidljivi su za duševne oči, za um i srce. Sveti Oci, koji su dostigli čistoću i savršenstvo, vidjeli su duhove i tjelesnim očima. Potrebno je da mi, koji duhove ne vidimo tjelesnim očima, naučimo da ih vidimo duševnim očima. Da bi objasnili na koji se način duhovi javljaju ljudima i na koji način ljudi mogu da ih vide, izložit ćemo dvije slijedeće povijesti:

1) Bogougodni Makarije Veliki je vodio usamljenički život u egipatskom Skitu. Na određenoj udaljenosti od njegove ćelije nalazila se mnogobrojna redovnička zajednica, koju je on rukovodio, a vodila je zatvorenički život. Njihove sobe ili ćelije bile su udaljene jedna od druge onoliko, koliko se od jedne do druge moglo dobaciti kamenom. Bogougodni je jednom prilikom sjedio na putu koji vodi k redovničkim ćelijama. Iznenada je ugledao demona kako dolazi u obličju čovjeka s mnoštvom posuda. Starac ga je upitao: 'Kuda si krenuo?' 'Idem da uznemirim braću', odgovorio je đavao. 'Što nosiš u tim posudama', ponovo je upitao starac. 'Jelo za braću', uzvratio je đavao. 'Da li je u svim posudama jelo', rekao je starac. 'Da', odgovorio mu je đavao. 'Ako se nekome ne dopadne jedno jelo, ponudit ću mu drugo, zatim treće i tako redom sva jela, da bi svaki od njih okusio bar jedno jelo.' Kad je to rekao, demon je pošao dalje, a starac je ostao na putu, očekujući njegov povratak. Vidjevši ga da se vraća, starac mu je rekao: 'Zdravo!' 'Kakvo zdravo', odgovorio je ovaj. 'Zašto tako', upitao je starac. 'Zato što su svi redovnici bili ne blagonakloni prema meni', odgovorio je đavao, 'i niti jedan me nije primio!' 'Ti, dakle, nemaš među njima niti jednog prijatelja', rekao je starac. Đavao mu je odgovorio: 'Imam tamo jednog druga koji me sluša; čim mu dođem i čim me ugleda, on počne da se okreće na sve strane.'[16] 'Kako se on zove', upitao je starac. 'Teopempt', rekao je đavao. Kad je to izgovorio, demon se udaljio. Bogougodni Makarije je pronašao Teopempta i, stupivši s njim u ćelijsku priču, otkrio da taj redovnik nije prepoznavao demona koji mu se javljao, ali da je započinjao razgovor s pomislima koje mu je ovaj unosio i naslađivao se njima, ne prepoznavajući i ne sumnjajući da je posredstvom njih stupio u općenje i najprisniju vezu s palim duhom. Sveti je naučio Teopempta kako da se bori s đavlom, i ovaj se od prijatelja demona preobratio u njihovog neprijatelja.[17] Iz ove povijesti je jasno da je Teopempt vidio đavla, kao što je i đavao posvjedočio o tome. Međutim, on ga je vidio samo umom, u raznim grešnim pomislima. Dolazak đavla kod Teopempta označila bi posebna navala nasrtljivih i varljivih pomisli, i on nije znao šta da učini s njima. Zbog toga je dolazio u stanje nedoumice, nespokojstva i pometnje i započinjao razgovor s pomislima, očigledno ne shvaćajući da ih prinosi demon i pretpostavljajući da su one ponikle u njegovoj vlastitoj duši. Trudio se da ih umiri rasuđivanjem i proturječjem, ali su ga najzad privukle i on se njima naslađivao.

2) Drugi veliki ugodnik Božji, Makarije Aleksandrijski, jednom prilikom je tjelesnim očima vidio kako po čitavoj crkvi trče i lete mala djeca, crna kao etiopljani. U toj obitelji je bio običaj da jedan redovnik polako čita psalme nasred crkve, dok su sva ostala braća sjedila i slušala ga.[18] Bogougodni je vidio da pored svakog redovnika sjedi etiopljanin i da mu se izruguje. Jednome od njih etiopljanin je stavio prste na oči i redovnik je odmah počeo da drijema. Drugome je stavio prste na usta, a ovaj je počeo da zijeva. Pred nekima su stajali u ženskom obličju, pred nekima su podizali građevine, donosili im razne stvari i bavili se različitim poslovima. Po završetku božanstvene službe, sveti Makarije je pozvao svakog brata, i nasamo ga ispitao o čemu je mislio i maštao u vrijeme bogoslužja. Pokazalo se da je svaki mislio i maštao o onome, što su nečisti duhovi pred njim izobražavali.[19] Iz ove povijesti proizlazi da duhovi ne djeluju na nas samo ispraznim i grešnim pomislima, nego i ispraznim i grešnim maštanjima, pa čak i dodirivanjem i različitim doticanjem. Sve će to u svoje vrijeme i na osnovu vlastitog iskustva biti jasno onom redovniku, koji vodi obazriv život, prema evanđeoskim zapovijedima. ''Demoni ulaze u čula i udove, muče tijelo raspaljivanjem, ugađaju da se strastveno gleda, sluša i omiriše, nagovaraju da se govori ono što je nedolično, ispunjavaju oči preljubom, dovode u pometnju, djeluju izvan i unutar nas'', kaže bogougodni Ivan Karpatski. Da bi za sve i svakoga donekle objasnili na koji način duhovi, ta zračna razumna bića, mogu da uđu u naše tjelesne udove i da u njima izazovu sebi svojstvena djelovanja, da dodirnu i samu dušu i da na nju utječu, ukazat ćemo na slično djelovanje nekih zračnih isparenja tj. plinova. Ukazat ćemo na trovanje, do kojeg dolazi tako što teški plin, ugljen-monoksid, nevidljivo za čulne oči, posredstvom čula mirisa ulazi u mozak. Ukazat ćemo i na alkohol koji se, uslijed unošenja vina, podiže iz želuca i kroz tijelo dolazi do glave, gdje na nama neshvatljiv način djeluje na mozak i um. Taj alkohol ili plin prodire, toliko neshvatljivo za nas, iz želuca u krv i izaziva njeno rasplamsavanje ili, što je jedno isto, uzrokuje njeno fizičko[20] sjedinjenje s toplotom, najistančanijom i plinovitim materijom, tako da i tijelo i dušu izlaže utjecaju te materije. Plinovite materije imaju tu osobinu da ulaze u one čvrste i u druge plinove, prodirući kroz njih. Tako i sunčev zrak prodire kroz zrak i kroz sve poznate plinove koji pripadaju zemlji, prodire kroz vodu, kroz led i kroz staklo; toplota (tj. toplina ili vatra u širokom značenju te riječi) lako prodire kroz željezo i kroz sve metale, izazivajući u njima promjene. Ona prodire i kroz plinove, kroz koje prodire svjetlost; zrak prodire kroz drvo, ali ne prodire kroz staklo. Vodena para i razni mirisi, tj. plinovi koji se odvajaju od različitih materija, prodiru kroz zrak. Bogougodni Makarije Veliki kaže: ''Od onog vremena, kad je prestupanjem zapovijedi (u raju, od strane prvih ljudi) zlo došlo na čovjeka, đavao je dobio slobodan pristup da uvijek razgovara s dušom, kao što razgovara čovjek s čovjekom, i da u srce polaže sve što je štetno.''[21] Đavao s čovjekom razgovara ne upotrebljavajući glas ali koristeći riječi, jer su i misli također riječi, samo što nisu glasno izgovorene i nisu odjevene u zvuk, bez čega čovjek čovjeku ne može da prenese svoje misli. U tom istom slovu Makarije Veliki kaže: ''Đavao djeluje tako lukavo da nam svako zlo predstavlja kao da je samo od sebe rođeno u duši, a ne kao da je djelovanje tuđeg (stranog) duha koji čini zlodjela i nastoji da se prikrije.''[22] Jasni znaci da nam je prišao pali duh i da djeluje na nas jesu grešne i isprazne pomisli i maštanja koji se iznenada javljaju, grešna osjećanja, težina tijela i njegovi pojačani životinjski zahtjevi, otvrdlost srca, slavoljubive pomisli, odbacivanje pokajanja, zaboravljanje na smrt, čamotinja ili malodušje, osobita sklonost k zemaljskim zanimanjima. Pristupanje nečistog duha uvijek je povezano s našim osjećanjem pometnje, pomračenosti i nedoumice. Barsanufije Veliki je rekao: ''Pomisli, koje potiču od demona, prvenstveno su ispunjene pometnjom i žalošću i za sobom povlače ono što je skriveno i istančano, jer se neprijatelji oblače u ovčju kožu, tj. nameću misli koje se čine pravim, dok su iznutra vuci grabljivi (Mt 7,15), tj. otimaju i varaju srca neopreznih (Rim 16,18) onim što izgleda dobro, a u stvari je pogubno.''[23] Na sličan način rasuđuju svi veliki učitelji redovništva. S redovnicima, koji se neustrašivo suprotstavljaju odbačenim duhovima, ovi duhovi stupaju u otvorenu bitku, nevidljivu tjelesnim očima, ali ne drukčije nego po dopuštenju Boga, našeg Dobročinitelja.[24] Budući da su plinovita svojstva, bez tijela i kostiju (vidi Lk 24,39), oni uzimaju različita obličja zvijeri, životinja, gmizavaca i insekata, u ogromnim ili sasvim malim dimenzijama; oni se trude da uplaše redovnika i da ga rastroje, da ga navedu na visoko mišljenje o samome sebi.[25] Nastoje da ga gurnu u ono pogubno stanje, koje se naziva demonskom obmanom, a nastoje da mu izmame i klanjanje njima, klanjanje kakvo dolikuje jedino Bogu. Ponizna prepuštenost volji Božjoj, svijest i spremnost da se pretrpi svako stradanje koje Bog dopusti, potpuno preziranje i nepovjerenje prema svim riječima, djelovanjima i pojavama palih duhova poništavaju svaki značaj njihovih pokušaja. Njihovi pokušaji dobivaju najveći značaj u slučaju da se na njih obrati pažnja i da se demonima ukaže povjerenje. Obraćanje pažnje na njih i povjerenje za svoju posljedicu uvijek imaju najveću štetu, a često i propast redovnika. Prilikom pravilne borbe s duhovima, iz te borbe proizlazi obilna duševna korist, a redovnik ostvaruje poseban napredak. Bogougodni Makarije Veliki kaže: ''Za duhovnu dječicu, knez ovoga svijeta predstavlja palicu kažnjavanja i bič koji ranjava. Međutim, kao što je već rečeno, on im samim tim, posredstvom zlobe i iskušenja, omogućuje veliku slavu i uvećanje časti, jer se uslijed toga događa da oni dostižu savršenstvo, a on sebi priprema veliko i teško mučenje. Budući da je sluga i stvorenje Božje, đavao ne iskušava onoliko, koliko bi on htio nego koliko mu posredstvom dopuštenja dozvoli volja Božja. Bog savršeno zna sve o svima i dopušta da svaki bude iskušavan onoliko, koliko ima snage.''[26] Onaj, koji živom vjerom vjeruje u Boga i samopožrtvovano se predao Bogu, ostaje nepomućen u svim iskušenjima koja uzrokuju duhovi zlobe. On u tim duhovima vidi samo slijepa oruđa nauma Božjeg. Ne obraćajući na njih nikakvu pažnju u vrijeme iskušenja koja oni uzrokuju, on se u cjelini predaje volji Božjoj. Predavanje volji Božjoj predstavlja tiho i umirujuće utočište u svim iskušenjima i teškoćama.[27]

NAPOMENE:

1. Bogougodni Makarije Veliki, 4. riječ, 7. glava.

2. Pouka bogougodnog Antonija Velikog o duhovima, Četij Minej za 17. siječanj.

3. Stradanje svetih Mučenika Timoteja i Mavre. Četij Minej za 3. svibanj. Isto se može vidjeti i u mnogim drugim životopisima.

4. Dogmatsko bogoslovlje pravoslavne katoličke (saborne) istočne Crkve; također i sv. Ivan Zlatousti, Pouka na Djela apostolska XXVI, Dj 12, 15; životopis bogougodnog Vasilija Novog, Četij Minej za 26. ožujak.

5. Alfavitni Paterik.

6. 8. pouka na Poslanicu Rimljanima.

7. Životopis bogougodnog Makarija Velikog, Četij Minej za 19. siječanj.

8. Alfavitni Paterik.

9. 69. odgovor.

10. Ljestvica, 18. pouka.

11. Sancti Cassiani collatio, XXIV, sar. IV.

12. Atonski Paterik, 1. dio, str. 187, izd. 1860. g.

13. Alfavitni Paterik.

14. Spomenuti bogougodni redovnici su obitavali u stalnoj molitvi, zbog čega su se radom ruku bavili istovremeno kad i molitvom s izgovaranjem naizust psalama ili s poukom, tj. s ponavljanjem neke kratke molitve, prvenstveno Isusove, i van onog vremena, koje je bilo određeno upravo za molitvu ili za završavanje molitvenog pravila. Ustajući na molitvu, oni su ostavljali rad ruku, o čemu svjedoči sveti Ivan Ljestvičar: ''Za vrijeme molitve nitko ne treba da se bavi radom ruku, a osobito ne nekim poslom (poslom je ovdje nazvano zanimanje koje pažnju redovnika privlači na sebe). To je jasna pouka anđela koji je došao velikom Antoniju'' (vidi 19. pouku).

15. ''Zna neprijatelj'' kaže bogougodni Ivan Karpatski, ''da mu naša revnosna molitva postavlja zamku, i trudi se da nas od nje odvoji, i u našu želju polaže pogane riječi od kojih smo odstupili, i podstiče nas da se njima bavimo. Ne podčinjavajmo se njemu, da ne bi od temelja svog zemljodjelstva odstupili, i umjesto smokava i grožđa ubrali trnje i čičak. Mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom (1 Kor 3,19)''. Mnogi sveti Oci posjedovali su značajnu ljudsku učenost; međutim, oni su je zadobili prije stupanja u redovništvo. Nakon prihvaćanja redovništva oni su se, prema zapovijedi Gospodinovoj (Mt 13,52), bavili isključivo izučavanjem Kraljevstva nebeskog ili Riječi Božje (bogoslovlja) u najširem značenju te riječi. Bogoslovlje ili Riječ Božju, koja se izučava redovničkim životom, sveti Oci nazivaju naukom nad naukama i umjetnošću nad umjetnostima (Bogougodni Ivan Kasijan, Riječ o rasuđivanju – Dobrotoljublje, 4. tom, u ruskom izdanju). Da bi se ono izučilo na zadovoljavajući način nije dovoljan ni tisućugodišnji život. Ono je ne obuhvatno, jer je ne obuhvatan njegov predmet, Bog, i On, ma koliko da se izučava, i pored svih spoznaja o Njemu ostaje nepojmljiv.

16. ''Počne da se okreće na sve strane'': tako se događa neiskusnima u borbi s demonskim pomislima. Bogougodni Ivan Kasijan opisuje da je neki neiskusni starac, osjetivši snažnu bludnu bitku izazvanu demonom uslijed nje, ''počeo da se okreće tamo-amo kao zbog pijanstva'' (Slovo o rasuđivanju – Dobrotoljublje, 4. tom u ruskom izdanju).

17. Životopis bogougodnog Makarija Velikog, Četij Minej za 19. siječanj; također i Alfavitni paterik.

18. Bogougodni Ivan Kasijan pripovijeda da je takav običaj postojao u svim egipatskim općežiteljnim (kinovijskim) samostanima. ''O uredbama općežića'', 2. knjiga, 12. gl.

19. Četij Minej za 19. siječanj, životopis bogougodnog Makarija Aleksandrijskog. ''Tako je bogougodni Makarije'', kaže sveti Dimitrije Rostovski u njegovom životopisu ''poznao ljudske pomisli na osnovu stvari koje su uobličavali demoni''.

20. Fizičkim sjedinjenjem materije s materijom naziva se ono sjedinjenje koje pri tom ne poništava ni jednu, ni drugu materiju, ali uzrokuje djelovanje materije na materiju. Takvo je sjedinjenje vode sa solju ili šećerom. Kemijskim sjedinjenjem se naziva ono sjedinjenje pri kojem sjedinjene materije prestaju da budu ono, što su bile prije njega i obrazuju novu materiju. Na taj način sumpor, sjedinjen s živom, stvara boju.

21. 2. riječ, 2. glava.

22. 31. glava.

23. Odgovor na 59. pitanje.

24. To se može vidjeti iz pouke o duhovima, koju je svojim učenicima predao bogougodni Antonije Veliki i koja je unijeta u njegov životopis (Četij Minej za 17. siječanj). Pouka u Mineju je skraćena; ona se može pročitati u Vitae Ratrum, Patrologiae Tomus LXXIII. Njegovu dragocijenu pouku Antonije Veliki je izložio s neobičnom razgovjetnošću i na osnovu svog iskusnog, milosnog znanja o palim duhovima.

25. Đavao je osobito sklon i sposoban da nam nametne oholost i uznositost (4. riječ bogougodnog Makarija Velikog, 13. glava). Kad podvižnik padne u uznošenje, palom duhu je lako da u srce podvižnika neprimjetno uvede sve strasti i da od tog srca načini svoj dom. Sve vidljive i nevidljive đavlove bitke najsklonije su privlačenju k uznošenju. Ako razmotrite posrnuća podvižnika, jasno se možete uvjeriti da je svakom posrnuću prethodilo uznošenje. U blud je pao onaj koji je sebe smatrao nesposobnim za bludnu strast, a na osnovu tog uznošenja odbacio je nužno stražarenje nad sobom. Strašću pijanstva zarazio se onaj koji je smatrao da se ne može njome zaraziti, dozvolivši sebi neopreznu upotrebu vina, itd.

26. 4. riječ, 6. i 7. glava.

27. CVI, 30.

GLAVA ČETRDESET ČETVRTA

Prvi način borbe s palim anđelima

U prethodnom poglavlju smo način borbe palih anđela s ljudima izložili u nama dostupnim detaljima, koji su nužni i shvatljivi već naprednim redovnicima. Ovdje ćemo ponuditi način borbe s duhovima kakav dolikuje početnicima i gotovo da je jedini koji njima može da bude poznat na osnovu iskustva. Način borbe početnika s nevidljivim duhom, kojeg um može da vidi samo u pomislima i maštanjima, sadrži se u tome da redovnik početnik bez oklijevanja odbaci grešne pomisli i maštanja i da nipošto ne stupa niti u razgovor niti u nadmudrivanje s njima, ne obraćajući i ne zaustavljajući na njima pažnju, kako se pomisli i maštanja ne bi urezali u um, jer će ih um na taj način prisvojiti. Na redovnika, koji je zadobio određeno duhovno iskustvo i određeni duhovni napredak, u početku najviše djeluje jedna bezlična pomisao, koja donosi samo sjećanje na grijeh. Već nakon toga, ukoliko um stupi u razgovor s predloženom pomišlju, pojavljuje se, kao pomoć pomisli, grešno maštanje. Redovniku početniku, čiji su tijelo i krv vrlo živi, pomisao i grešno maštanje javljaju se istovremeno. Ukoliko on izgubi i najkraće vrijeme obrativši pažnju na njih i započevši razgovor s pomišlju, prividno se ne suglašavajući s njom i proturječeći joj, neizbježno će biti pobijeđen i predat će joj se. I najiskusniji redovnik, čak i ako bi proveo stotinu godina u redovničkim iskustvima, još uvijek je nedovoljno iskusan u poređenju s palim anđelom, čije se iskustvo u borbi sa služiteljima Božjim izoštrila tokom tisuća godina. Kakav značaj u toj borbi može da ima početnik, neiskusan redovnik, koji ne posjeduje čak ni iskusno, živo znanje o postojanju palog anđela? Borba s njim predstavlja siguran poraz za redovnika početnika. Iako se naša pramajka Eva nalazila u stanju neporočnosti i svetosti, tek što je stupila u razgovor sa zmijom, ova ju je svojom lukavošću privukla k prijestupu zapovijedi Božje i padu (vidi Post 3). Ona nipošto nije smjela da započinje razgovor s lukavom zmijom! Ona nipošto nije smjela da počne da rasuđuje o vrijednosti zapovijedi Božje! Budući da nije imala nikakvog iskusnog znanja o zlu i lukavstvu, a zlonamjerna bića svoju zlonamjernost obično prikrivaju licemjerjem i lukavstvom, nju je lako privukao savjet ubojice, koji je svoj ubojiti savjet prekrio maskom dobronamjernosti. Takvoj prevari i nesreći izlažu se i neiskusni redovnici. ''Naša duša, koja je prosta i dobra jer ju je kao takvu stvorio njen blagi Vladar, naslađuje se đavlovim maštovitim prilozima; budući njima prevarena, ona se upravlja k zlu koje se njoj predstavlja kao dobro, i svoje pomisli miješa (sjedinjuje) s maštanjima.''[1] Svi Oci su suglasni u tome da redovnik početnik mora odbaciti pomisli i maštanja na samom njihovom početku, ne stupajući niti u nadmudrivanje niti u razgovor s njima. Tako treba postupiti osobito kad su u pitanju bludne pomisli i maštanja. Sveti Oci predlažu dva oruđa za odbijanje grešnih pomisli i maštanja:

1) Neizbježno ispovijedanje pomisli i maštanja starcu,

2) Neizbježno obraćanje Bogu s najtoplijom molitvom za protjerivanje nevidljivih neprijatelja. Bogougodni Ivan Kasijan kaže: ''Uvijek motri na glavu zmije, tj. na početak pomisli, i odmah o njima ispričaj starcu. Naučit ćeš da gaziš štetne poduhvate zmije onda, kad se ne budeš stidio da ih sve, bez izuzetka, otkriješ svom starcu (duhovniku).''[2] U vrijeme procvata redovništva, ovaj način borbe s demonskim pomislima bio je zajednički za sve redovnike početnike. Početnici, koji su se stalno nalazili uz svoje starce, ispovijedali su im svoje pomisli u svako doba, kao što se može vidjeti iz životopisa bogougodnog Dositeja. Oni početnici, koji su kod starca dolazili u određeno vrijeme, ispovijedali su svoje pomisli jednom dnevno, uvečer, kao što se može vidjeti iz Ljestvice i drugih knjiga svetih Otaca. Drevni redovnici su ispovijedanje svojih pomisli i rukovođenje savjetom iskusnog starca (duhovnika) smatrali za nužnost bez koje se ne mogu spasti. Bogougodni otac Dorotej kaže: ''Ne poznajem drugi pad redovnika osim onog, kada on vjeruje svome srcu. Neki kažu: čovjek pada zbog ovoga ili zbog onoga, a ja, kao što sam rekao, ne poznajem drugi pad osim onoga, kada se čovjek povodi za samim sobom. Ne postoji ništa opasnije i pogubnije od toga. Bog me sačuvao, i ja sam se uvijek plašio te nesreće.''[3] Pouke duhovnog starca neustrašivo vode redovnika početnika putem evanđeoskih zapovijedi, i ništa ga u toj mjeri ne razlučuje od grijeha i začetnika grijeha, tj. demona, kao stalno i pojačano ispovijedanje grijeha na samim njegovim počecima. Takvo ispovijedanje uspostavlja nepomirljivo neprijateljstvo između čovjeka i demona, što je spasonosno za čovjeka. Poništavajući neodlučnost između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema grijehu, takvo ispovijedanje daje neobičnu snagu dobroj namjeri, a zatim i neobičnu brzinu napredovanju redovnika, u što se opet možemo uvjeriti iz životopisa bogougodnog Dositeja. Oni redovnici, koji zbog toga što nisu imali starca nisu mogli da djeluju protiv grijeha stalnim i učestalim ispovijedanjem grešnih pomisli, djelovali su protiv njega stalnom i učestalom molitvom, kao što je, na primjer, činila bogougodna Marija Egipćanka.[4] Djelovanje molitvom mora biti sasvim odlučno i bez ikakvog prethodnog razgovora s pomišlju, a utoliko prije bez bilo kakvog naslađivanja njome. Čim osjetiš dolazak neprijatelja, ustani na molitvu, prikloni koljena, a ruke podigni k nebu ili se rasprostri po zemlji. Udari tom munjom neprijatelja u lice i on neće moći da ti se odupre nego će se uskoro navići da se brzo okrene u bijeg. Potrebno je odbacivanje neodlučnosti između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema grijehu jer se time čuva, uzrasta i jača naša dobra namjera i usmjerenje k Bogu, čime na sebe privlačimo osobitu milost Božju. ''Ako budemo stalno držali mač u rukama, Bog će stalno biti s nama; ako budemo hrabri, On će nam učiniti milost'', rekao je Pimen Veliki.[5] Izvanredan obrazac suprotstavljanja grešnim pomislima molitvom vidimo u životopisu bogougodne Marije Egipćanke.[6] Sveti Izak Sirijski kaže: ''Ako se netko ne nadmudruje s pomislima koje je neprijatelj lukavo posijao u nas, nego razgovor s njima presijeca molitvom Bogu, onda to služi kao znak da je njegov um zadobio premudrost od milosti i da ga je pravilno razumijevanje stvari oslobodilo od uzaludnog i suvišnog truda. On je pronalaženjem kratkog puta presjekao dugotrajno lebdenje (tuđinovanje) po razvučenom putu. Mi nismo u svako doba sposobni da proturječimo svim pomislima koje nam se suprotstavljaju i da ih pobijedimo: u većini slučajeva mi od njih zadobivamo rane, za čije je izlječenje potrebno vrlo dugo vrijeme. Ti sam stupaš u bitku s borcima osnaženim iskustvom dugim šest tisuća godina! Tvoj razgovor s njima pružit će im priliku da ti promišljeno zadaju poraz, koji premašuje mjeru tvoje premudrosti i razuma. Čak i ako ih pobijediš, tvoj um će ostati oskrnavljen nečistom pomisli koju su oni donijeli, a zadah njihovog zlog smrada dugo će se zadržati u tvom čulu mirisa. Ako upotrijebiš prvi način, bit ćeš slobodan i od njih i od njihovih posljedica. Nema druge pomoći, osim Boga.''[7] Posebno se mora izbjegavati razgovor i nadmudrivanje s bludnim pomislima. Podvižnik se najlakše upušta u takvo nadmudrivanje, jer pogrešno pretpostavlja da su se pomisli i maštanja sami od sebe pojavili u njegovoj duši i da mogu biti obuzdani snagom razboritog savjetovanja samoga sebe. On uslijed svoga neiskustva ne shvaća da je došao demon i da se rado upušta u razgovor i nadmudrivanje s njim, pouzdano znajući da će sladostrasne pomisli i maštanja u duši početnika naići na suosjećanje, da će pobuditi i rasplamsati sladostrašće koje u njoj živi. Demon nas zavodi i privlači k razgovoru i nadmudrivanju, čas kao da se povlači i udaljuje, čas ponovo napadajući, s punom nadom da će izboriti konačnu pobjedu nad nama. Sveti Ivan Ljestvičar je rekao: ''Nemoj ni pomisliti da razlozima i proturazlozima potučeš demona bluda, jer on uvijek može dokazivati da je u pravu, pošto se po prirodi bori s nama. Tko hoće da se bori sa svojim tijelom i da ga pobijedi svojim vlastitim snagama, uzalud se muči, jer ako Gospodin ne razori dom tijela i ne sagradi dom duše, uzalud bdi i posti onaj koji bi htio da svoje tijelo umrtvi. Priznaj pred Gospodinom nemoć svoje prirode, potpuno svjestan svoje nesposobnosti, pa ćeš neosjetno dobiti dar neporočnosti. Ovaj demon, puno više nego drugi, pazi na trenutke kada nismo u stanju da pokrenemo svoje tijelo da se moli protiv njega. Tada taj zlikovac najviše i pokušava da nam nametne borbu. Onima, koji još nisu stekli pravu molitvu srca, odgovara (u borbi s demonom bluda) podvig tjelesne molitve, tj. širenje ruku, udaranje u prsa, upućivanje umilnih pogleda k nebu, duboko uzdisanje, često padanje na koljena, a sve to, međutim, oni često ne mogu činiti u prisustvu drugih ljudi. Stoga demoni pokušavaju da ih napadnu upravo tada. A oni, budući nesposobni da im se suprotstave snagom uma i nevidljivom silom molitve, podliježu, možda i protiv svoje volje, napadačima svojim. U tim slučajevima, ako možeš, brzo se udalji na neko skrovito mjesto. Pogledaj gore duševnim okom, ako ti je moguće. Ako ne, onda pogledaj prema nebu makar i tjelesnim okom, držeći nepomično ruke u vidu križa, kako bi i tim znakom posramio i pobijedio demona. Zavapi k Silnome da te spasi, zavapi ne odabranim riječima nego poniznim šaputanjem, počinjući najprije s ovim: Smiluj mi se, Gospodine jer sam nemoćan (Ps 6,3). Tada ćeš na vlastitom iskustvu osjetiti silu Višnjega, i svojim vapajem k Nevidljivome otjerat ćeš na nevidljiv način nevidljive neprijatelje. Čovjek, koji je navikao da se tako bori, brzo će početi da tjera od sebe svoje neprijatelje i samom mišlju, jer ovim drugim darom Bog nagrađuje podvižnike za njihov prvi podvig.''[8] ''Kada legnemo u postelju, pazimo jer se tada sam um, bez tijela, sukobljava s demonima. I ako je slastoljubiv, on rado postaje naš izdajnik. Neka sjećanje na smrt uvijek spava i ustaje s tobom, kao i neprekidna umna Isusova molitva, jer ti u snu ništa drugo ne može pomoći tako kao to.''[9] Demon bluda bestidno napada čak i svete i duhovne ljude, kao što se može vidjeti iz životopisa bogougodnih Makarija Aleksandrijskog, Pahomija Velikog i drugih ugodnika Božjih. Ni svetim ljudima nije uvijek bila dovoljna samo umna molitva da bi se suprotstavili neprijatelju koji ima potporu u našoj paloj prirodi. I oni su ponekad morali da, u vrijeme pojačane bitke, pribjegnu tjelesnim podvizima i da srčanoj molitvi pomognu učestvovanjem tijela (u molitvi), kao i obuzdavanjem tijela napornim radom do njegovog iscrpljivanja. Na neke redovnike, koji vode oprezan život i koji su očuvali tjelesno djevičanstvo, bludni demon napada s posebnom žestinom. Tako se dogodilo mladom redovniku, rastrojenom savjetom neiskusnog starca o čemu bogougodni Ivan Kasijan pripovijeda u Riječi o rasuđivanju.[10] Bogougodni Pimen Veliki je govorio: ''Kao što kraljev štitonoša uvijek stoji spreman pred kraljem, tako i duša treba da je uvijek spremna da se suprotstavi demonu bluda.''[11] Iz tog razloga redovnici, koje napadaju silne strasti, uvijek moraju biti spremni da im se suprotstave. I u samu postelju, na koju idu leći da bi otpočinuli u snu, odlaze odjeveni i opasani, kao da su naoružani, i oni upravo i jesu naoružani budnošću i revnošću, kako bi, u slučaju da se pojavi neprijatelj, bez oklijevanja ustali i odbili ga. Iz tog razloga se u nekim, dobro uređenim samostanima na Atonu, sačuvao sveti drevni običaj prema kojem se svoj braći zapovijeda da na počinak ne odlaze drukčije nego odjeveni. Na takav običaj ukazuje samo Evanđelje (vidi Lk 12,35-36). Znaj, pobožni redovniče, da se u ono vrijeme, kad ti sotona dođe sa svojim iskušenjima, tu nalazi i tvoj svuda prisutni Gospodin. On motri na tebe, na tvoj um i srce, i očekuje čime će se ovjenčati tvoj podvig[12]: da li očuvanjem vjernosti Gospodinu ili izdajom Gospodina? Da li pokazivanjem ljubavi prema Gospodinu i stupanjem u zajednicu s Njim, ili pokazivanjem ljubavi prema sotoni, i stupanjem u zajednicu s njim? I jedno i drugo je nužna posljedica sučeljavanja s nevidljivim neprijateljem. Istinsko redovništvo je nevidljivo mučeništvo. Život redovnika je lanac stalnih borbi i stradanja, a pobjedniku se daruje život vječni tj. zaruke Svetoga Duha. Onom redovniku, kojeg Bog hoće da obogati duhovnim razumom i duhovnim darovima, događaju se silne borbe. Koji pobijedi, naslijedit će sve ovo, i bit ću mu Bog, i on će mi biti sin, kaže Sveto Pismo (Otk 21,7). Prema tome, ne očajavajmo!

NAPOMENE:

1. Riječ o razumnosti, 43. glava. Dobrotoljublje, 2. tom.

2. Bogougodni Ivan Kasijan, O uredbama općežića, 4. knjiga, gl. 37.

3. 5. pouka o tome, kako se ne smije vjerovati svom razumu. Navodeći gore spomenutu povijest o Teopemptu, bogougodni Dorotej u ovoj pouci kaže da je taj redovnik postao igračka demona upravo zbog toga što nije imao običaj da ispovijeda pomisli koje su mu dolazile.

4. Životopis bogougodne Marije, Četij Minej za 1. travanj.

5. Alfavitni Paterik.

6. Životopis bogougodne Marije Egipćanke.

7. 30. riječ. Sveti Izak je živio u 6. vijeku po rođenju Kristovom.

8. 15. pouka.

9. Isto.

10. Dobrotoljublje, 4. tom, u ruskom izdanju.

11. Alfavitni Paterik.

12. U životopisu bogougodnog Antonija Velikog pripovijeda se slijedeće: ''U vrijeme najjače demonske bitke, bogougodni je iznenada bio obasjan neizrecivom svjetlošću, pri čemu su demoni i njihova iskušenja iščezli. Poznavši da mu je pristupio Gospodin, Antonije je uskliknuo: 'Gospodine! Gdje si do sada bio'?, a zatim začuo glas: 'Bio sam ovdje, ali sam htio da vidim tvoju odvažnost', itd. Četij Minej za 17. siječanj.

GLAVA ČETRDESET PETA

Drugi način borbe s palim anđelima

Polazeći od pouka svetog Izaka Sirijskog, bogougodni Nil Sorski predlaže slijedeći način borbe s grešnim pomislima, razumije se, onda kada ta bitka ne djeluje snažno i kada se povlači pred tim načinom. Taj način se sastoji u tome da se lukave pomisli preobraze u dobre i da kreposti, da tako kažemo, zamijene strasti.[1] Na primjer, ako pristupi pomisao srdžbe ili zlopamćenja, ako pristupi pomisao i osjećanje žalosti, korisno je da se sjetimo sile vjere i riječi Gospodina, koji je zabranio da se predajemo strahu i žalosti. On nas je uvjerio i potvrdio nam svojim božanskim obećanjem da su nam kod Boga i vlasi na glavi izbrojane, i da nam se ništa ne može dogoditi bez nauma i dopuštenja Božjeg. Bogougodni Barsanufije Veliki je rekao: ''Oci kažu: ako demoni privuku tvoj um k bludu, podsjeti ga na neporočnost; ako ga privuku k ugađanju trbuhu, podsjeti ga na post. Na takav način postupaj i u odnosu na druge strasti.''(2) Tako postupaj i kad se podignu pomisli srebroljublja, slavoljublja i ostale grešne pomisli i maštanja. Taj način je, ponavljamo, vrlo dobar u slučaju da se pokaže da je dovoljno snažan. Na njega nam je ukazao sami Gospodin (vidi Mt 4,3,4,6,7). Međutim, kad se strasti uznemire, kad se um pomrači i razvije pred veličinom iskušenja, pomisli napadaju uporno i ludo. Tada je, ne samo protiv bludnih pomisli, nego i protiv pomisli srdžbe, tuge, malodušja (čamotinje), očajanja i, jednom riječju, protiv svih grešnih pomisli, najpouzdanije oružje molitva, u kojoj učestvuje i tijelo. I ovaj primjer nam je pokazao i to nam je zapovjedio sami Gospodin. Obuzet predsmrtnom žalošću, Spasitelj svijeta se molio priklonivši koljena u Getsemanskom vrtu, a učenicima, koji nisu razumijevali veliku nevolju što se približavala, rekao: Bdijte i molite se da ne padnete u napast (Mt 26,41).

NAPOMENE:

1. 5. riječ. Kako u ovo riječi, tako i u čitavom djelu, bogougodni Nil Sorski iscrpno i prvenstveno govori o molitvi kao o najvažnijem oružju protiv grijeha.

2. 177. odgovor.

GLAVA ČETRDESET ŠESTA

O viđenjima u snu

Da bi pomutili i povrijedili ljudske duše, demoni koriste i viđenja u snu. Međutim, i sami neiskusni redovnici, obraćajući pažnju na snove, samima sebi nanose štetu. Iz tog razloga je potrebno da ovdje odredimo značaj snova za čovjeka, čija priroda još nije obnovljena Duhom Svetim.
U vrijeme ljudskog sna, stanje usnulog čovjeka je od Boga tako ustrojeno, da se cijeli čovjek nalazi u potpunom počinku. Taj počinak je toliko potpun, da čovjek tokom njegovog trajanja gubi svijest o svom postojanju i dospijeva u samozaborav. U vrijeme sna prekida se svaka djelatnost koja je povezana s radom i koja se izvršava svojevoljno, budući upravljana razumom i voljom. Postoji, međutim, i ona djelatnost, koja je nužna za život i koja ne može biti razlučena od njega. U čovjekovom tijelu krv nastavlja da teče, želudac da vari hranu, pluća da dišu, koža da se znoji. U duši se pak umnožavaju misli, maštanja i osjećanja, ali ne više u zavisnosti od razuma i slobodne volje, nego pod utjecajem nesvjesne prirode. Takva maštanja, koja prate njima svojstvena mišljenja i osjećanja, sačinjavaju viđenje u snu. Ono je često čudno, budući da ne pripada sistemu čovjekovih svojevoljnih i namjernih maštanja i razmišljanja, nego se pojavljuje kao samovoljno i samosvojno po zakonu i zahtjevu prirode. Viđenje u snu ponekad nosi na sebi nepovezane tragove svojevoljnih razmišljanja i maštanja, a ponekad biva posljedica moralnih sklonosti. Na taj način viđenje u snu, ne može i ne bi trebalo ni da ima nikakvo značenje. Smiješna je i sasvim nelogična želja nekih da u buncanjima viđenja u snu vide predviđanje svoje budućnosti, budućnosti drugih ili neko drugo značenje. Kako može da postoji ono, za čije postojanje nema nikakvog uzroka?
Budući da imaju pristup našim dušama kad smo budni, demoni mogu da im pristupe i u snu. Oni nas i u vrijeme sna iskušavaju grijehom, prilažući našem maštanju i svoje maštanje. Osim toga, kad primijete da obraćamo pažnju na snove, oni se trude da im daju zanimljivost i da u nama pobude veće zanimanje za ta buncanja, da nas navedu da postupno u njih povjerujemo. Takvo povjerenje je uvijek povezano sa uznošenjem, a uznošenje čini da naš misaoni pogled na nas same bude lažan, zbog čega sva naša djelatnost biva lišena ispravnosti. Demonima je upravo to i potrebno. Onima, koji su uznapredovali u uznošenju, demoni počinju da se javljaju u liku anđela svjetlosti, u liku mučenika i bogougodnih svetaca, pa čak i u liku Presvete Bogorodice i samoga Krista. Demoni veličaju njihov način života i obećavaju im nebeske vijence, a zatim ih uznose na sam vrh uznošenja i oholosti. Ta visina je istovremeno i pogubna provalija. Trebalo bi da znamo, i znamo, da u našem stanju, koje još uvijek nije obnovljeno milošću, mi nismo sposobni da vidimo druga viđenja u snu, osim onih koja su priviđenja duše i nagovori demona. Kao što se u vrijeme budnog stanja u nama stalno pojavljuju pomisli i maštanja koja potiču od pale prirode ili od demona, tako i u vrijeme sna vidimo samo maštanja, uslijed djelovanja pale prirode i uslijed djelovanja demona. U vrijeme budnog stanja, naša utjeha se sastoji od samilosti, koja se rađa od spoznaje naših grijeha, od sjećanja na smrt i na sud Božji. Međutim, takve pomisli se u nama javljaju uslijed milosti Božje koja živi u nama, a dana nam je na svetom Krštenju. Prinosi ih anđeo Božji, sukladno našem pokajanju ili obraćenju. Isto tako, događa se da nam i u snu, istina, vrlo rijetko i samo u krajnjoj potrebi anđeo Božji predstavi našu smrt, paklene muke ili strašni posmrtni i zagrobni sud. Od takvih viđenja u snu dolazimo do straha Božjeg, do samilosti prema sebi ili raskajanja, do plača nad sobom. Međutim, takva viđenja u snu daju se vrlo rijetko podvižniku, ili pak, po osobitom i nepojmivom naumu Božjem, otvorenom i svirepom grešniku. Ona se daju rijetko ne zbog škrtosti Božje milosti prema nama – ne, nego zato što nas stvari, koje nam se događaju van općeg poretka, dovode do preuznošenja i u stanju su da pokolebaju našu poniznost, a ona je toliko potrebna za spasenje. Volja Božja, u čijem se izvršavanju sadrži čovjekovo spasenje, izobražena je u Svetom Pismu tako jasno, tako snažno i tako iscrpno da pomoć čovjekovom spasenju posredstvom narušavanja općeg poretka biva sasvim suvišna i nepotrebna. Mrtvacu, koji je molio da uskrsne i da ga pošalju kod braće, kako bi ih posavjetovao da sa širokog pređu na uzak put, rečeno je: Imaju Mojsija u proroke, neka njih slušaju. Kada je pak molitelj prigovorio: Ne, … nego ako im dođe netko iz mrtvih pokajat će se, dobio je odgovor: Ako ne slušaju Mojsija i proroke, ako netko i iz mrtvih uskrsne neće se uvjeriti (Lk 16,29-31). Iskustvo je pokazalo da su mnogi, koji su bili udostojani da u snu vide mitarstva ili zračne postaje, strašni sud i druge zagrobne strahote, tokom kraćeg perioda bili potreseni ovim viđenjem, ali su zatim postali rasijani, zaboravili su na viđenje i živjeli su bezbrižnim životom. Naprotiv, oni koji nisu imali nikakva viđenja nego su se marljivo poučavali zakonu Božjem, postupno su došli do straha Božjeg, dostigli duhovni napredak i radost koja se rađa uslijed blagovjesti o spasenju, a zatim iz zemaljske doline plača prešli u blaženu vječnost. Sveti Ivan Ljestvičar rasuđuje o učešću demona u redovničkim viđenjima u snu na slijedeći način: ''Kada se mi, ostavivši radi Gospodina svoj dom i svoje srodnike, predajemo tuđinovanju iz ljubavi prema Bogu, tada demoni probaju da nas uznemire, predstavljajući nam naše srodnike kako tuguju, ili kako umiru, ili kako ih zbog nas zatvaraju i pljačkaju. Stoga onaj koji vjeruje snovima sliči na čovjeka koji trči za svojom sjenkom, nastojeći da je uhvati. Demoni sujete su proroci u snu. Pošto oni, u svojoj prepredenosti, po određenim znacima zaključuju što će se dogoditi, javljaju nam to unaprijed, da bi se mi divili kada se ta viđenja u snu ispune na javi, da bi počeli o sebi visoko misliti kao da smo već blizu dara vidovitosti. Takav čovjek često postaje prorok u očima onih, koji vjeruju demonu; za one koji demona preziru takav je uvijek lažljivac. Kao duh, demon vidi što se događa u zračnom prostoru i kad primijeti da netko, na primjer, umire, on to lakovijernima predskazuje u snu. Demoni, međutim, ništa ne znaju o budućnosti po predznanju. Uostalom, i liječnici su u stanju da nam predskažu smrt!
Često se demoni preobražavaju u anđela svijetla i uzimaju lik mučenika, te nam u snu predstavljaju kao da dolazimo ovima (anđelima i mučenicima); kad se probudimo, ispunjavaju nas radošću i ponosom. To neka ti posluži kao znak prevare. Anđeli, kada se jave, pokazuju vječne muke, strašni sud i progon iz Kraljevstva Božjeg, a one, koji su se probudili iz takvog sna, ispunjavaju drhtanjem i snuždenošću.
Ako počnemo da se pokoravamo demonima u snu, tada će nam se oni i u budnom stanju rugati. Čovjek koji vjeruje snovima potpuno je neiskusan, mudar je pak onaj, koji im uopće ne vjeruje. Vjeruj samo onim viđenjima u snu koja ti objavljuju muku i sud. Ali, ako te dovode do očajanja, onda su i ti snovi od demona.''[1]
Bogougodni Ivan Kasijan pripovijeda o nekom redovniku, mezopotamskom domorocu, i kaže da je živio u najvećoj samoći i isposništvu, ali da je propao uslijed obmanutosti demonskim viđenjima u snu. Demoni su uvidjeli da ovaj redovnik malo pažnje obraća na svoj duhovni razvoj, da je, naprotiv, svu pažnju usredsredio na tjelesni podvig i da mu, a samim time i sebi samom, pripisuje najveću vrijednost. Tada su počeli da mu predstavljaju viđenja u snu koja su se, prema demonskoj prepredenosti, zbivala i u stvarnosti. Kada se redovnik utvrdio u povjerenju u viđenja u snu i u samoga sebe, đavao mu je u raskošnom viđenju u snu predstavio židove kako se naslađuju nebeskim blaženstvom i kršćane kako stradaju u paklenim mukama. Pri tom mu je demon, naravno, u liku anđela ili nekog starozavjetnog pravednika, savjetovao da pređe u židovstvo, kako bi i on dobio mogućnost da učestvuje u židovskom blaženstvu, a redovnik je to bez oklijevanja prihvatio.[2] Ono, što je rečeno, dovoljno je da bi našoj ljubljenoj braći, suvremenim redovnicima, pokazali koliko je nerazborito da obraćaju pažnju, a utoliko prije da vjeruju snovima, i koliko veliku štetu može da nanese povjerenje u njih. Uslijed obraćanja pažnje na snove, u dušu će se neizostavno prikrasti povjerenje u njih. Zbog toga se strogo zabranjuje i samo obraćanje pažnje na snove.
Priroda, koja je obnovljena Svetim Duhom, rukovodi se potpuno drukčijim zakonima nego pala priroda, koja je ogrezla u svom padu. Rukovoditelj obnovljenog čovjeka je Sveti Duh. ''Na njima je zablistala milost božanstvenog Duha, i uselila se u dubinu njihovog uma; njima je Gospodin kao duša'', rekao je bogougodni Makarije Veliki.[3] I u budnom stanju i u snu, oni (obnovljeni ljudi) žive u Gospodinu, izvan grijeha, izvan zemaljskih i tjelesnih pomisli i maštanja. Njihove pomisli i maštanja, koja se tokom sna nalaze izvan ljudskog razuma i volje i koja u drugim ljudima djeluju ne svjesno i prema zahtjevima prirode, u njima djeluju pod rukovođenjem Duha Svetoga, i snovi takvih ljudi imaju duhovno značenje. Tako je pravedni Josip u snu bio poučen tajni utjelovljenja Boga – Logosa. U snu mu je zapovjeđeno da bježi u Egipat i da se vrati iz njega (vidi Mt 1 i 2). Viđenja u snu, koja su poslana od Boga, u sebi nose nepobitnu uvjerljivost. Ta uvjerljivost je razumljiva za svece Božje, ali je neshvatljiva za one, koji se još uvijek bore sa strastima.

NAPOMENE:

1. Ljestvica, Dodatak trećoj pouci.

2. Bogougodni Ivan Kasijan, Riječ o rasuđivanju – Dobrotoljublje, 4. tom, u ruskom izdanju.

3. 7. riječ, 12. glava. Bogougodni Marko Podvižnik, Riječ o pokajanju i Riječ o krštenju.