Za dušu korisna knjiga o čestoj pričesti svetim Kristovim Tajnama

ZA DUŠU KORISNA KNJIGA O ČESTOJ PRIČESTI SVETIM KRISTOVIM TAJNAMA

Sv. Nikodim Agiorit - Svetogorac i sv. Makarije Korintski

Sadržaj:

GLAVA 1

O tome da je pravoslavnim kršćanima nužna česta pričest božanskim Tijelom i Krvlju našeg Gospodina

GLAVA 2

O tome da je korisna i spasonosna česta pričest svetim Tajnama

GLAVA 3

O tome da ako netko dugo čeka da se pričesti čini sebi veliku štetu

ODGOVORI NA PRIGOVORE protiv stalne pričesti svetim Tajnama Kristovim

PRIGOVOR 1

Postoje neki ljudi s velikim strahopoštovanjem, koji ne poznajući Sveto Pismo, kad vide nekog kršćanina da se često pričesti počinju da ga kore, govoreći da samo svećenici mogu to da rade. I ako ti hoćeš da se često pričestiš onda i ti postani svećenik.

PRIGOVOR 2

Neki prigovaraju govoreći da se treba pričestiti jednom u četrdeset dana i ne češće od tog.

PRIGOVOR 3

Neki ljudi prigovarajući govore da je cilj s kojim sveti Oci poučavaju stalnoj pričesti taj da se potpuno ne udaljimo od sjedinjenja božanskim Tajnama. Ako se netko s velikim strahom i sa strahopoštovanjem rijetko pričesti i s velikim strahopoštovanjem pristupa Tajnama, onda se on dostojno pričesti.

PRIGOVOR 4

Neki kažu da su se bogougodna Marija Egipćanka i mnogi drugi pustinjaci i nositelji podviga pričestili samo jednom u toku cijelog svog života i to im nije smetalo da postanu sveti.

PRIGOVOR 5

Neki prigovaraju govoreći da je sveta pričest strašna stvar, i zato se od ljudi koji se pričeste zahtijeva sveti život, savršen i anđeoski.

PRIGOVOR 6

Neki po pitanju božanske pričesti navode izreku: Kad nađeš med, jedi koliko ti je dosta da ne bi kada ga se najedeš izbljuvao ga (Izr 25,16).

PRIGOVOR 7

Neki strahujući od ateizma nazivaju herezom to kad se netko stalno pričesti. Oni kažu da su oni koji primaju krštenje van crkvene Predaje heretici, kao i oni koji se stalno pričeste.

PRIGOVOR 8

Neki prigovaraju i govore: ''Zar ti koji se često pričeste nemaju strasti ugađanja trbuhu, sujete, smijeha, ispraznih razgovora i mnoge druge slične? Kako se oni bez obzira na sve to često pričeste''?

PRIGOVOR 9

U to vrijeme pričest je vršila većina naroda, a manjina nije. Zato su božanski Oci i korili manjinu da ne bi sablažnjavala većinu. Međutim danas kad se ne pričesti većina, osim nekih malobrojnih, ne treba da se pričesti ni ti malobrojni da se ne prave izgredi u crkvi i da se mnogi ne sablazne.

PRIGOVOR 10

Neki kažu da postoji pravilo koje je zapisano u Časoslovu po kojemu kršćani treba da se pričeste tri puta godišnje.

PRIGOVOR 11

Mnogi prigovaraju govoreći da praksa svete pričesti nije dogma vjere koju obavezno treba poštovati.

PRIGOVOR 12

Neki se sablažnjavaju od tog što ne mogu da nas uvjere svojim riječima (imajući u vidu da postoji zabrana na stalnu pričest), i u svoju obranu navode tri zaključka govoreći: prvo - kanone i zapovijedi drže svećenici; drugo - mi ne treba da ispitujemo to što nam govore svećenici, već treba samo prostodušno da ih slušamo; i treće - navode apostolsku izreku pokorite se učiteljima vašim i budite pokorni (Heb 13,17).

PRIGOVOR 13

Neki kažu: ''Evo, mi izvršavamo zapovijed Gospodinovu: pričestimo se dva ili tri puta godišnje, i to je dovoljno za naše opravdanje na Strašnom sudu''.

EPILOG

GLAVA 1

O tome da je pravoslavnim kršćanima nužna česta pričest božanskim Tijelom i Krvlju našeg Gospodina

Svim pravoslavnim kršćanima se zapovijeda da se često pričeste: 

- prema zapovijedima Gospodina našeg Isusa Krista; 

- u Djelima i Pravilima svetih Apostola, svetih Sabora, a također i svjedočanstvima božanskih Otaca;

- samim riječima, činom i svetim služenjem svete euharistije; 

- samom svetom pričesti.

Gospodin naš Isus Krist nam je prije svega ostavio tajnu pričesti, rekavši: Kruh koji ću ja dati tijelo je moje, koje ću dati za život svijeta (Iv 6,51). To jest, hrana koju želim da vam dam, to je tijelo moje koje želim da dam za život cijelog svijeta. To znači da je božanska pričest za vjernike nužan sastavni dio duhovnog života po Kristu. I, obzirom da taj duhovni život u Kristu ne treba da se gasi i prekida, kako kaže apostol Pavao, duha ne gasite (1 Sol 5,19), već treba da bude odlučan i stalan, da živi ne bi živjeli za sebe, već za Onog koji je za njih umro i uskrsnuo (po tom istom Apostolu), tj. da živi vjernici više ne bi živjeli vlastitim i tjelesnim životom, već životom Krista, koji je za nas umro i uskrsnuo: uz nužnost se zahtijeva da bude stalan i to što taj život čini, tj. božanska pričest.

I na drugom mjestu Gospodin zapovijeda: Zaista, zaista vam kažem: ako ne jedete tijela Sina čovječjega i ne pijete krvi Njegove, nećete imati života u sebi (Iv 6,53). Iz ovih riječi slijedi da je božanska pričest nužna za kršćane isto toliko koliko im je potrebno i sveto krštenje, pošto je tu istu dvostruku zapovijed koju je rekao za krštenje rekao i za božansku pričest. On je o svetom krštenju rekao: Zaista, zaista ti kažem: ako se tko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u Kraljevstvo Božje (Iv 3,5). I, o božanskoj pričesti govori slično: Zaista, zaista vam kažem: ako ne jedete tijela Sina čovječjeg i ne pijete krvi Njegove, nećete imati života u sebi. Dakle, kako nitko bez krštenja ne može živjeti duhovnim životom niti se spasti, tako nitko ne može da živi ni bez božanske pričesti. Ali, obzirom da se te dvije Tajne razlikuju po tome što se krštenje vrši samo jednom, a božanska pričest stalno i svakodnevno, otud proizlazi da za božansku pričest postoje dvije nužne stvari: prvo, treba se pričestiti, a drugo, treba se stalno pričestiti. Pored tog, kad je Gospodin predavao tu Tajnu svojim učenicima, On im nije rekao u obliku savjeta: ''Tko hoće nek jede moje tijelo, i tko hoće nek pije moju krv'', već je rekao: Ako netko hoće da ide za mnom (Mt 16,24) i ako hoćeš da budeš savršen (Mt 19,21). Ali je zapovjednički uzviknuo: Uzmite, jedite, ovo je tijelo moje, i pijte iz nje svi, ovo je krv moja (Mt 26,26-28). To jest, vi stalno treba da jedete moje Tijelo i obavezni ste da pijete moju Krv, i ponovo govori: Ovo činite meni u spomen (Lk 22,19). To jest, tu Tajnu, ja vam predajem, i to ne da se ona vrši samo jednom, dvaput, ili triput, već svakodnevno (kako to objašnjava božanski Zlatousti) u spomen na moja stradanja, moju smrt i cijeli moj plan spasenja.

Te Gospodinove riječi jasno određuju dva nužna trenutka u pričesti: jedan je sadržan u obaveznoj zapovijedi, a drugi u postojanosti, na koju ukazuje riječ činite, što razumljivo označava da nam se ne zapovijeda da se prosto samo pričestimo, već i da to činimo stalno. Dakle, svatko sad vidi da pravoslavnom kršćaninu nije dozvoljeno da naruši tu zapovijed, bez obzira koji čin posjeduje, već to predstavlja njegov dug i obavezu koju treba stalno da izvršava kao Gospodinove zapovijedi i postavke. 

Božanski apostoli su se slijedeći tu stalnu zapovijed našeg Gospodina, u početku propovijedi Evanđelja, pri prvom prikladnom trenutku, skupljali sa svima vjernima na tajnom mjestu radi zaštite od Židova (Iv 20,19), poučavali kršćane, molili se, i vršeći Tajnu i sami se pričešćivali, kako o tome svjedoči sv. Luka u Djelima apostolskim, gdje kaže da su se tri tisuće ljudi koji su povjerovali u Krista na dan Pedesetnice i krstili, bili s apostolima, da bi slušali njihovo učenje i imali koristi moleći se s njima i pričešćujući prečistim Tajnama, da bi se posvećivali i bolje utvrdili u Kristovoj vjeri. I ostaše jednako u nauci apostolskoj, i u zajednici, i u lomljenju kruha, i u molitvama (Dj 2,42). I, da se sačuva ta nužna predaja Gospodinova od strane budućih kršćana i da se vremenom ne zaboravi to što su apostoli tad radili, oni su i napisali u svojem Osmom i Devetom pravilu zapovijedajući sa strogim provjeravanjem i kaznom razdvajanja da nitko ne ostane bez pričesti božanskim Tajnama, kad se služi sveta euharistija. ''Ako se biskup, ili prezbiter, ili đakon, ili netko od svećenstva pri vršenju prinošenja ne pričesti onda je to trebalo da obrazloži, i ako je taj razlog blagoslovljen, bilo bi mu oprošteno. A, ako ne obrazloži uzrok nek bude odvojen od općenja s Crkvom, nanoseći tako svojom krivicom štetu narodu, koji bi sa sumnjom gledao na onog koji vrši prinošenje, a pritom to čini nepravilno''. To jest, ako se netko ne pričesti kad se služi sveta euharistija, nek kaže razlog zbog čega se nije pričestio, i ako se on može uvažiti, onda mu je oprošteno, a ako on ne kaže razlog onda treba da bude odvojen. A, u Devetom pravilu oni kažu: ''Svi vjerni koji ulaze u crkvu i slušaju sveto Pismo, ali ne ostaju do kraja na molitvi i svetoj pričesti, čine sablazan i treba ih odvojiti od općenja s Crkvom''. To jest, ti vjerujući koji dolaze u crkvu i slušaju sveto Pismo, ali ne ostaju na molitvi i svetoj pričesti treba da budu odvojeni od svete Crkve, jer čine sablazan. Objašnjavajući ovo pravilo, Balsamon kaže: ''Svrha ovog pravila je vrlo stroga, jer ona odvaja one koji dolaze u crkvu i ne ostaju do kraja i ne pričeste se''. I drugi kanoni na sličan način zapovijedaju da svi ljudi budu spremni i dostojni pričesti. Antiohijski sabor je prateći svete apostole, prvo potvrdio njihovo gore navedeno pravilo, a zatim dodao: ''Svi koji dolaze u crkvu i slušaju sveto Pismo, ali zbog nekog izbjegavanja reda ne učestvuju u molitvi s narodom ili se odvraćaju od pričesti svetom euharistijom, da budu odvojeni od Crkve do tad dok se ne ispovjede i ne pokažu plodove pokajanja i zamole za oproštaj, i na taj način dobiju mogućnost ponovne pričesti''. To jest, svi ti koji dolaze u crkvu i slušaju Sveto Pismo, ali se ne mole s ostalim narodom ili odbijaju božansku pričest, treba da se odvoje do tad dok se ne ispovjede i ne pokažu plodove pokajanja i dok ne zamole za oproštaj, poslije čega im može biti oprošteno. Dakle, vidite braćo moja, da svi kršćani podliježu bezuvjetnom odvajanju i treba da se često pričeste i to na svakoj euharistiji, da ne bi bili odvojeni ni od strane apostola ni od strane svetog sabora.

Ako pažljivo razmotrimo božansku i svetu euharistiju, uvidjet ćemo da od početka do kraja ona ima cilj koji ukazuje na pričest okupljenih vjernih kršćana, jer na to ukazuju i molitve koje svećenik čita tajno, i uzvici, i sve riječi i sveta djelovanja, i čin koji se događa na njoj. U molitvi koja se naziva molitva vjernih je napisano: ''Daj im (tj. vjernima), koji ti uvijek služe s ljubavlju i strahom, da se neosuđeno pričeste svetim tvojim Tajnama''. U molitvi koja zatim slijedi poslije vršenja Tajni, je napisano: ''Neka im pričest bude na trijeznost duše i ostavljanje grijeha'', tj. da ti sveti Darovi budu onim vjernima koji se pričeste na očišćenje duše i oproštaj grijeha. U molitvi koja se čita pred pričest se kaže: ''I udostoj dati nam tvojom rukom čisto Tijelo tvoje i časnu Krv, i nama svim ljudima'', tj. udostoj nas Gospodine dati nam svojom krepkom rukom tvoje sveto Tijelo i časnu Krv i preko nas predaj ga i svom narodu tvome. To se vidi i iz uzvika kad svećenik poziva narod kao od samog Gospodina: ''Primite, jedite ovo je tijelo moje'' i ''pijte iz nje svi ovo je krv moja''. I kad držeći u svojim rukama svetu čašu sa životvornim tijelom i krvlju, izlazi iz oltara i pokazuje je narodu, tad ga poziva na božansku pričest i glasno izgovara: ''Sa strahom Božjim, vjerom i ljubavlju pristupite''. To jest, priđite sa strahom Božjim, vjerom i ljubavlju da se pričestite božanskim Tajnama. Poslije pričesti svećenik i narod zahvaljuje Bogu za tu veliku milost, koje su se udostojali. Narod zahvaljuje: ''Nek se naša usta ispune hvalom tvojom Gospodine, jer si nas udostojao da se pričestimo svetim, tvojim, božanskim, besmrtnim i životvornim Tajnama'', što znači: ''O Gospodine, nek se naša usta ispune slavljenjem tebe, jer si nas udostojao da se pričestimo svetim i besmrtnim tvojim Tajnama''. A, svećenik govori: ''Primivši božanske, svete, prečiste i životvorne Tajne dostojno zahvalimo Gospodinu'', što znači: ''Braćo, ukoliko smo se s čistom savješću pričestili svetim i životvornim Tajnama, hajde da zajedno zahvalimo Gospodinu''. Ali i Kerubinska pjesma, koju pjeva narod, ako se netko zamisli, je priprema za pričest, jer ona kaže: ''Svi mi koji tajno predstavljamo punooke kerubine i pjevamo Trisvetu pjesmu životvornoj Trojici, očistimo naš um od svake brige i nevolja ovog svijeta, jer treba da primimo u našu dušu i sjedinimo se s Kraljem svega što postoji, kojeg nevidljivo okružuju činovi nebeskih anđela''. Isto označava i molitva Gospodinova, koja se izgovara poslije predloženih Tajni, jer u njoj kršćani mole Boga i Oca da im da svagdašnji kruh, koji je u stvari sveta pričest. Pa i sam naziv euharistija ili ''općenje'' ili ''saborovanje'' kako se ona prvenstveno naziva, pobuđuje u nekom smislu na nužnost česte pričesti. Jer ''općenje ili ''saborovanje'' znači da se posredstvom pričesti Tijelom i Krvlju Kristovom svi vjerni okupljaju, opće i sjedinjuju s Kristom, i čine s Njim jedno tijelo i jedan duh. Dakle, na osnovu svetog čina božanske euharistije molim vas braćo moja recite mi sa strahom Božjim i osluškujući savjest vaše duše, nije li očigledno da oni kršćani koji dolaze na euharistiju treba često da se pričeste? Nemaju li oni obavezu da to čine da bi euharistija zaista bila sabor i trpeza, i da oni ne bi kršili ono u što vjeruju i što ispovijedaju? A, ako se oni ne pričeste, kako sami priznaju, bojim se da onda nisu prestupnici? I zato ne znam, je li to njihov istinski čin i je li umjesno to što ih poziva svećenik, i druge riječi i sveta djelovanja i ustav, koji se odvija na euharistiji? Zato što svi kao jedan odstupaju, i nema nijednog kršćanina, koji bi ih izvršavao i poslušao poziv svećenika ili bolje rečeno Boga, ali svatko odlazi od Svetinje bez ičeg, ne uzevši je i ne prišavši radi Pričesti. Zato i božanski Zlatousti slijedeći sveta Pravila svetih apostola i svetih sabora, o kojima smo ranije govorili, posebno razmišljajući o svim tim svetim djelovanjima božanske euharistije i uvidjevši da ona imaju za cilj pričest vjernih, iznosi zaključak da oni koji dolaze na euharistiju i ne pričeste se nisu dostojni ni samog ulaska u crkvu. On kaže: ''Vidim da se mnogi pričeste Tijelom i Krvlju Kristovom pokrenuti prije običajem i zakonskim odnosima, nego razumnim rasuđivanjem. Jer kad dođe vrijeme svete Četrdesetnice, svatko, bez obzira kakav on bio, tj. dostojan ili nedostojan, se pričesti Tajnama. Također svatko to radi i na blagdan Bogojavljanja čak i ako mu nije vrijeme da se pričesti. Ali, ni Bogojavljanje ni Četrdesetnica ne čine ljude dostojnim pričesti, već ih takvim čine iskrenost i čistoća duše. S tom čistom dušom ti možeš da se pričestiš svaki put kad prisustvuješ na euharistiji, a bez nje se nikada ne pričesti, jer, kaže apostol Pavao, svaki put kad to činite objavljujete smrt Gospodina, tj. sjećate se vašeg vlastitog spasenja i dobročinstva koje vam je učinjeno. Razmisli samo s koliko brižljivosti su ljudi jeli od prinošenih žrtava u Starom Zavjetu. Jer što sve samo oni nisu radili! I što sve nisu koristili! Oni su se stalno čistili. A ti, imajući namjeru da se pričestiš tom Žrtvom, pred kojom drhte anđeli, ograničavaš očišćenje vremenskim intervalima. I kako ćeš stati na Kristov sud, ako se usuđuješ da se pričestiš nečistim rukama i ustima? Vidim da postoji velika neregularnost u tome, jer se u neko drugo vrijeme ne pričestite čak iako ste se djelomično očistili, a kad dođe Uskrs vi se usuđujete da se pričestite čak iako ste učinili neko zlo. O lošeg običaja! O zlih predrasuda! Uzalud se svakodnevno služi euharistija, uzalud mi stojimo u oltaru jer nitko ne prilazi da se pričesti. Ne govorim to da se vi tek tako pričestite, već da se učinite dostojnim. O čovječe! Ti si nedostojan pričesti? Tad si nedostojan i da slušaš molitve na euharistiji. Ti čuješ đakona koji stoji i poziva: 'Vi koji ste u pokajanju svi molite Boga da vam oprosti'. Oni ljudi koji se ne pričeste su još uvijek u stanju kajanja. 

Dakle zašto ti stojiš? Ako si ti u stanju kajanja, ti ne možeš da se pričestiš, jer oni koji se ne pričeste se nalaze među onima koji se kaju. Radi čega đakon poziva: 'Nek izađu oni koji ne mogu da se mole Bogu', a ti stojiš bestidno? Ako ne pripadaš onima koji se kaju, već onima koji imaju mogućnost da se pričeste, kako se onda ne brineš o tome da se pričestiš? Ili, pričest ne smatraš velikim darom pa ga zanemaruješ? Zamisli se, molim te! Ovdje je kraljevska trpeza, anđeli služe na toj trpezi, sam Kralj je ovdje prisutan a ti stojiš kao besposličar. Tebe ne brine to što je odjeća tvoje duše nečista? Ali, možda je čista? Tad sjedi i jedi od trpeze. Krist na svakoj euharistiji mora da gleda one koji sjede za trpezom, sa svima razgovara i sad govori svakome po savjesti: 'Prijatelji, kako vi stojite ovdje, (u crkvi), nemajući svadbenu odjeću'? Zar On nije pitao: 'Zašto si ti sjeo za trpezu'? Jer, prije nego što je i sjeo On mu kaže da je nedostojan da uđe jer On nije rekao 'zašto si ti pored', već 'kako si ušao' (usp. Mt 22,2-14). Isto i danas Krist poručuje svima nama, koji stojimo bestidno, jer svatko tko se ne pričesti Tajnama stoji bestidno. Iz tog razloga đakoni udaljavaju prvo one koji borave u grijesima. Jer kad Gospodin treba da sjedne za trpezu, tamo ne treba da budu one sluge koje su krive za nešto, već treba da pobjegnu od Njegovog lica. To se bezuvjetno događa i ovdje kad se služi euharistija i kad se Janje, prinosi na žrtvu. Kad čuješ: 'Pomolimo se svi zajedno', i kad vidiš da se otvaraju vrata oltara, tada smatraj da se otvara nebo i da silaze anđeli. I kao što ovdje ne treba da bude niti jedan nekršten, tako ne treba da bude niti jedan, iako i kršten, nečist i poročan. Reci mi molim te, ako je netko pozvan na gozbu, i ode tamo, opere svoje ruke, sjedne i spremi se za gozbu, a zatim ne jede, zar ne bi rastužio onog koji ga je pozvao? Ne bi li bilo bolje da uopće nije dolazio? Tako i ti: došao si na gozbu, pjevao pjesme s ostalima, ispovijedao se da si dostojan (pošto se nisi udaljio s nedostojnima), kako možeš poslije svega tog da ostaješ na euharistiji i da se ne pričestiš sa te Trpeze? Ali ti kažeš: 'Ja sam nedostojan'. Tad si nedostojan i da učestvuješ na molitvama, jer Sveti Duh ne silazi samo na svete Darove već i na te pjesme. Zar nisi vidio kako sluge svojih gospodara prvo čiste trpezariju i sređuju kuću, a zatim već predlažu jelo? To se kod nas radi posredstvom molitve, posredstvom uzvika đakona: mi čistimo crkvu kao spužvom, da bi Tajne bile prinijete u čistoj crkvi, i da se ne bi našlo nijedne mrlje, i nikakvog poroka. Nečiste oči su nedostojne da vide taj prizor, oskvrnjene uši su nedostojne da slušaju te pjesme. Jer tako zapovijeda zakon: ako je čak životinja željela da se približi Sinajskoj gori, ona je trebala da bude gađanja kamenjem. Tako su oni bili nedostojni čak da se nalaze u podnožju gore, iako su se na kraju približili i vidjeli mjesto na kojemu se nalazio Bog. Trebalo je približiti se i vidjeti poslije. A, kad je Bog prisustvovao, trebalo se udaljiti''.

Tako i ti kršćanine, ako si nedostojan na kraju euharistije da se približiš i vidiš Boga, izađi zajedno s oglašenima, jer nastavlja Zlatousti: ''Nemaš ništa više od njih. Jer to nije jedno te isto: nikad se ne pričestiti, budući nekršten, i poslije krštenja, udostojavši se pričesti, sagriješiti i biti nedostojan pričesti. Želio bih da vam kažem još nešto više i strašnije, ali da ne preopteretim vaš um, dovoljno je i ovo. Jer oni koji se ovim ne urazume ne mogu se urazumiti ni većim. Dakle, da naše riječi ne bi bile još veći razlog vaše osude, molimo vas ne da ne dolazite, već da učinite sebe dostojnima prisustvujući na euharistiji, i pričesti. Reci mi molim te, ako bi neki kralj zapovjedio: 'Ti koji činiš takvo zlo, ne približavaj se mojoj trpezi', zar radi te časti vi ne bi poželjeli da uložite sve moguće napore da bi se sačuvali od tog zla? Kad nas svećenik poziva da se pričestimo, tad nas Gospodin priziva da se uspnemo na nebesa, na trpezu velikog i čudnog Kralja, a mi odbijamo i odugovlačimo, i ne žurimo, ne težimo tome. I kakva nam tad ostaje nada na spasenje? Ne možemo da kažemo da nas koči bolest ili priroda, već nas nedostojnim čini samo naša lijenost''. Čuješ, brate moj, što kaže taj veliki učitelj svete Crkve? Da su nedostojni da dođu na euharistiju oni koji nemajući razloga nisu spremni da se pričeste? Ali, sto ti odgovaraš? Da ako tako i dalje bude više uopće nećeš ići na euharistiju. Ne, brate moj, ne. Ni to ti nije dozvoljeno da radiš, zato što tada podliježeš odvajanju, kako određuje sveti i zemaljski V-VI sabor, govoreći: ''Ako neki biskup, ili prezbiter, ili đakon, ili bilo tko koji se ubraja u svećenstvo, ili svjetovnjak, nemajući nikakve bezuvjetne potrebe ili prepreke, zbog koje bi zadugo bio odstranjen iz svoje crkve, već živeći u gradu ne dođe na euharistiju tri nedjelje (kao dana) u toku tri tjedna tad klerik da bude izbačen iz klera, a svjetovnjak da bude udaljen od općenja''. To jest, tko se nalazi u gradu i ne ode u crkvu tri nedjelje (kao dana) zaredom, ako je on svećenik treba da bude lišen svog čina, a ako je svjetovnjak da bude odvojen. To isto određuje i Sardikijski sveti mjesni sabor u svome Jedanaestome pravilu. Dakle, ti podliježeš kazni odvajanja, ljubljeni, ako ne radiš i jedno i drugo, tj. ako ne ideš na euharistiju i ako se ne spremaš koliko možeš za pričest, ukoliko nemaš nikakvih prepreka. Ne smiješ da narušiš ni jedno ni drugo. Jer ako ne narušavaš sve to, onda u potpunosti čuvaš sva sveta djelovanja božanske euharistije, kako smo ranije rekli, i ne kršiš čin koji je sveta Crkva dobila od samog Gospodina našeg, od apostola, od sabora, a također i od svetih. A, čin je slijedeći: sveti Kruh treba da se razdijeli na svakoj euharistiji, i ti vjerni koji nemaju prepreka treba da priđu da se pričeste. Kako kaže Simeon Solunski: ''Božanska euharistija je služba, čiji je cilj sveti čin posvećenja samog presvetog Tijela i Krvi Kristove, da ti darovi budu dani svim vjernima kao pričest. Dakle, njen cilj je sama pričest''. Sv. Nikola Kavasila, biskup Dirahijski piše: ''Djelo svete službe svetih Tajni je pretvaranje božanskih darova u božansko Tijelo i Krv. Njen cilj je da vjerni budu njima posvećeni''. Mudri Job, o kojemu svjedoči sv. Fotije u svojoj ''Biblioteci'', u knjizi ''O tajanstvima'' ovako kaže: ''Cijela sveta služba se shvaća kao pričest Svetinjama, jer je njen cilj, naznačavanje i djelo tj. pričest životvornim i strašnim Tajnama i Svetinjama''. Gabriel Filadelfijski u knjizi ''O Tajnama'' govori da se božanska euharistija služi iz tri razloga. Prvo - u slavu i pohvalu Boga i Spasitelja našeg i u sjećanje na Njegovu smrt i uskrsenje, kako je sam On rekao: Ovo činite meni u spomen. Drugo - radi upokojenja i posvećenja duša umrlih pobožnih pravoslavnih kršćana. I treće - radi živih. Tako da kad se služi božanska euharistija u slavu i pohvalu i sjećanje na smrt i uskrsenje Gospodina našeg, naša braća upokojena u vjeri dobivaju od Boga upokojenje i posvećenje, koliko je to moguće. Ne znam kako mogu da se posvete živi vjerni koji se ne pričeste božanskim Tajnama na euharistiji. Sveti Kavasila kaže da se oni ne posvećuju. I poslušaj ga opet što kaže: ''Ako su duše spremne da se pričeste, a Gospodin koji sve posvećuje i sve čini, i koji uvijek želi da posvećuje i voli da sebe daje svakome, što onda može da predstavlja prepreku za pričest? Naravno, ništa. Ali netko će upitati: 'Ako netko od živih, imajući u duši kreposti o kojima se govorilo, ne pristupi Tajnama, hoće li on i pored svega dobiti posvećenje od euharistije koja se služi'? Na takvo pitanje odgovaramo da to ne može da dobije svatko, već samo onaj koji ne može da priđe tjelesno, kako to biva s dušama umrlih. Ako netko može, a ne pristupa Trpezi, da bi se udostojao posvećenja od nje, takav ne dobiva posvećenje, ne samo zato što nije pristupio, već i zato što nije pristupio budući u stanju da to učini''. To jest, budući u stanju da pođe, zanemario je to i zato nije pošao. Suglasno tome, ne samo to što smo dosad govorili, i što obavezuje svakog kršćanina koji nema nikakvih prepreka da se stalno pričesti, već i to što božanska pričest i sjedinjenje samo po sebi, ako razmislimo, privlači svakog da se njome neprekidno naslađuje, jer to predstavlja sastavni dio duševnog života. Pogledajmo sad što to znači. Skolastički teolozi sastavnim dijelom nazivaju taj predmet bez kojeg je nemoguće biti to što biva. Tako je, na primjer, disanje sastavni dio čovjekovog života, jer čovjek bez njega ne može da preživi. Također je i hrana nužna za organizam. I kako je često disanje nužno za život, a hrana za organizam, tako je i česta pričest nužna za život duše i za njenu suštinu. Ili, bolje rečeno, pričest je nužna puno i neusporedivo više.

Pozovimo sad kao svjedoka Bazilija Velikog tj. osnove pravednih dogmi Crkve, da bi nam on rekao: ''Za vječni život je nužno sjedinjenje s Tijelom i Krvlju Kristovom''. I dalje: ''Onaj koji se ponovo rodio krštenjem treba da se hrani pričesti božanskih Tajni, jer nam je nužno da se i nadalje hranimo hranom vječnog života, koju nam je predao Sin Boga živoga''. I budući da je bio upitan od neke žene po imenu Cezarija Patricija, on odgovara u jednom od svojih pisama: ''Sjediniti se i pričestiti se svaki dan svetim Tijelom i Krvlju Kristovom je dobro i korisno, tako kako sam Gospodin jasno kaže: Onaj koji jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni. Tko sumnja da stalna pričest životom nije ništa drugo nego kao živjeti raznoliko''? To jest, živjeti svim duševnim i tjelesnim snagama i osjećajima. Redovnik Job Ispovjednik kaže: ''Ako se govori o svetoj pričesti, onda je pravednom i redovnom kršćaninu dobro i prirodno da se često posvećuje i da pribjegava toj svetinji, i da je želi više nego što želimo da dišemo. I zato svatko ima razrješenje da se stalno pričesti, tako da dostojni ako je to moguće, nemaju prepreka da se pričeste čak i svaki dan''. 

Genadije, patrijarh Konstantinopolja, vrlo mudro izlaže, koliko je za kršćanina nužna sveta pričest, govoreći: ''I sad Tajna donosi svojim pričesnicima napredovanje života po Kristu. To što čini tjelesno vidljivi dio Tajne tj. kruh i vino za tijelo isto to tajanstveno i nevidljivo djeluje i u duši. Jer Tijelo Kristovo hrani i ispunjava našu dušu, slično kao što to čini kruh za tijelo. Kako se mi ponovo rađamo primajući krštenje i dobivamo milosno biće umjesto bića grešnog, tako i kad se hranimo tajnom Pričesti, dobivamo boravak u milosti i napredujemo u duhovnom životu. Slično tome kako prirodna tjelesna toplina odstranjuje njemu svojstvenu vlažnost, ako tijelo ne dobiva pomoć od hrane (i zato se hranom dobro čuva tjelesni sustav i nadoknađuje vlaga, koju je tijelo izgubilo zbog temperature, i ljudski život ne može da se održi na drugi način ni na kratko vrijeme), tako i žar zla, koji izjeda dušu iznutra, isušuje strahopoštovanje i istisnulo bi ga u potpunosti, kad duša ne bi primala tu duhovnu hranu, koja se protivi otrovnoj sili zla i obnavlja i vraća u nas duhovne darove Božje. Tijelo Kristovo nas s jedne strane hrani suglasno svojoj tjelesnoj prirodi, a s druge strane, suglasno svojoj čistoći, očišćuje i posvećuje, budući sjedinjeno s božanskom prirodom, dajući nam u izobilju duhovnu hranu, i mi na taj način hraneći se dobro tom hranom, ponovo zadobivamo duhovno zdravlje i čistoću, kojih smo lišeni od trenutka kušanja sa zabranjenog drveta u raju. Izgubivši kušanjem tjelesne hrane tu prvobitnu čistoću i zdravlje, nužno je da ih ponovno zadobijemo tjelesnom hranom. I logično je slično liječiti sličnim, a suprotno suprotnim. Jer su obje te hrane tjelesne: jedna koja nas je u početku upropastila, a druga koja nam sada čuva zdravlje i osigurava duhovni život. Međutim tu hranu koju nam je Bog zabranio sad nam dozvoljava i daje. Prvu nam je dao lukavi sotona, a ovom drugu nam Sin Božji ne samo preporučuje već i daje. Prva je dobivena krađom, a na drugu smo javno pozvani. U prvoj je bio skriven otrov prijestupa, a druga skriva u sebi riznicu nebrojenih blaga''. 

Dakle, braćo moja, kao što je za kršćane koji nemaju nikakvih prepreka nužna česta pričest, kako je dokazano na osnovu činjenica koje smo dosad naveli, tako je i za nas vrlo važno da se često pričestimo da imamo život u sebi, koji je Isus Krist, i da ne umremo duševnom smrću. Jer oni koji se često ne hrane tom duhovnom hranom, naravno umiru, iako žive tjelesno. Međutim, oni su duševno mrtvi jer su se udaljili od duhovnog i istinskog života, koji donosi sveta pričest. I kao što novorođenče plače i moli s velikom željom za hranu i mlijeko, a kad ne jede nema apetita, te je to znak da je bolesno i da se nalazi u opasnosti da umre, tako i mi treba da imamo želju da jedemo svetu pričest, duhovnu hranu koja oživotvoruje. A, u suprotnom se nalazimo u opasnosti da duševno umremo. Zato božanski Zlatousti kaže: ''Dakle, ne budimo lijeni udostojavši se takve ljubavi i časti. Ne vidite li vi s kakvom željom djeca teže majčinskim grudima, i s kakvom žustrinom njihove usne hvataju grudi? S takvom žustrinom i mi da prilazimo toj Trpezi, tim duhovnim grudima, oprostite čak i s većom željom. Uhvatimo se za milost Duha kao djeca za majčinu košulju, i nek imamo samo jedan problem: problem kad se iz nekog razloga ne pričestimo tom Hranom''.

GLAVA 2

O tome da je korisna i spasonosna česta pričest svetim Tajnama

Kršćanin i prije nego što se pričesti, i kad se pričesti, i poslije pričesti dobiva veliku korist od božanskih Tajni i za dušu i za tijelo. Onaj koji ide na pričest, prije pričesti treba da se pripremi, tj. da se ispovijedi duhovnom ocu, da se skruši, ispravlja, omekša, da obrati pažnju na svoj duhovni život, da se čuva od strasnih pomisli koliko je to moguće i od svakog drugog zla. On se na taj način uzdržava, moli, bdije, ima više strahopoštovanja i čini svako drugo dobro djelo razmišljajući kakvog strašnog Kralja treba da primi u sebe, a posebno kad se zamisli na tim da u zavisnosti od tog kakvu pripremu ima pred pričest, takvu će milost i dobiti od Njega. Očigledno je da što se češće netko priprema za pričest, time će imati veću korist. Tko može da shvati kakvi se darovi daju kršćaninu božanskom pričesti? Ili, kako naš slabi jezik može to da prenese? Zato ćemo ponovo navesti božanske i svete učitelje svete Crkve, da bi nam oni rekli sve po redu svojim od Boga lijepo nadahnutim ustima. Grigorije Bogoslov kaže: ''Sveto Tijelo Kristovo, kad se dobro prima, predstavlja borbeno oružje za one koji se pričeste s čistom savješću, za one koji se udaljavaju od Boga povratak, slabe krijepi, zdrave veseli, bolesne liječi, čuva zdravlje, zahvaljujući Njemu mi se lakše ispravljamo, lakše podnosimo rad i nevolje, u ljubavi smo vatreniji, u znanju precizniji, u poslušnosti spremniji, i bolje primamo djelovanje milosti. A, za one koji se ne pričeste dobro, posljedice su sasvim suprotne, jer oni nisu zapečaćeni časnom Krvlju našeg Gospodina''. Kako kaže sam Grigorije Bogoslov: ''Od tad se Janje učvršćuje, i zapečate se časnom Krvlju djelo i riječ, tj. navika i djelo, odnosno stupovi naših vrata (pod vratima podrazumijevam kretnje i misli uma), koja se lako otvaraju i zatvaraju od sagledavanja''. Drugim riječima, lako se otvaraju za sagledavanje i ponovo zatvaraju od sagledavanja višeg i nedostižnog smisla. Bogougodni Efrem Sirijski piše: ''Braćo, budimo revni u šutnji, postu, molitvi, suzama, crkvenom saborovanju, radu ruku, općenju sa svetim Ocima, poslušnosti istini, slušanju božanskog Pisma, kako naš razum ne bi presušio, a najviše od sveg se pobrinimo da se učinimo dostojnim pričesti božanskih i prečistih Tajni, da se naša duša očisti od pomisli nevjere i nečistoće i da nas Gospodin koji se uselio u nas izbavi od nečastivog''. Božanski Kiril Aleksandrijski kaže da zahvaljujući božanskoj pričesti, misleni lopovi tj. zli duhovi nemaju mogućnost da posredstvom osjećaja ulaze u našu dušu: ''Pod vratima savršenog doma duše se podrazumijevaju naši osjećaji, preko kojih ulaze u srca svih ljudi oblici svih stvari i izlijevaju u njima bezmjerno veliki broj želja. A, prorok Joel naziva osjećaje prozorima: Ulaze kroz prozor, kao kradljivci (Joel 2,9), jer oni nisu bili pomazani krvlju Kristovom. I, Sveto Pismo ponovo kaže, da poslije klanja janjeta nek uzmu od krvi njegove i pomažu na oba dovratka i na poprečnu gredu na vratima u kući (Izl 12,7), ukazujući na to da časnom Krvlju Kristovom mi čuvamo taj naš zemaljski hram, tj. naše tijelo, i izgonimo staru neposlušnošću umrtvljenu prirodu naslađujući se pričesti života, udaljavajući time od nas i neprijatelja pomazanjem Krvi Kristove''. Božanski Kiril i na drugom mjestu kaže da se zahvaljujući pričesti mi čistimo od svake duševne nečistoće i dobivamo spremnost i revnost k dobru: ''Časna Krv Kristova ne samo da nas izbavlja od truleži, već i od svake nečistoće, skrivene unutra, i ne ostavlja nas lijene, nego nas čini vatrenima u Duhu''. Sveti Teodor Studit čudesno opisuje korist koju svatko dobiva od časne pričesti: ''Veliku snagu imaju suze, raskajanje srca, a prije svega i najviše od svega pričest svetim Tajnama, i ja se čudim zbog čega se vi prema njima odnosite s nemarnošću. Ako je nedjelja vi ćete i pristupiti Tajni, a ako se euharistija služi nekog drugog dana nitko se ne pričesti. Iako bi u samostanu onaj koji to želi mogao da se pričesti svaki dan. Sad se euharistija služi rijetko, ali vi i dalje ne idete na pričest. Govoreći sve ovo, ja nemam u vidu da poželite da se tek tako pričestite, jer je napisano: Ali, čovjek da ispituje sebe, pa onda od kruha da jede i od čaše da pije. Jer koji nedostojno jede i pije, sud sebi jede i pije, ne razlikujući tijela Gospodinova (1 Kor 11,28-29). Ne govorim radi tog, nikako! Već radi tog da bi se sa željom za sjedinjenjem koliko je god to moguće očistili i učinili sebe dostojnim tog dara, jer je prinijeti Kruh koji je sišao s neba pričest života. Ako netko bude jeo od tog Kruha, živjet će zauvijek: Kruh koji vam ja dajem je tijelo moje, koji ja dajem za život svijeta. I opet: Onaj koji jede moje tijelo i pije moju krv, boravi u meni i ja u njemu (Iv 6,56). Vidiš li kakav je to neshvatljivi dar? On nije samo umro za nas, već je i samog sebe prinio nama za hranu. Što može biti veći znak prave ljubavi? Što može biti spasonosnije za dušu? Pored tog običnu hranu i piće nitko ne odbija da jede svaki dan, a ako i ne pojede strašno se žalosti. Što se tiče ne običnog kruha, već Kruha života, i ne običnog pića, već Čaše besmrtnosti, mi se prema njima odnosimo kao prema nevažnoj stvari i ne apsolutno potrebnoj. Što može biti bezumnije od tog? Uostalom, bez obzira kako ste dosad radili, molim vas za ubuduće da se pazite znajući snagu dara, i koliko je moguće čišći da se pričestite svetim Tajnama. I ako se dogodi da se bavimo nekim drugim poslom, čim čujemo zvono da ostavimo taj posao i da idemo da se pričestimo Darovima s velikom željom. I to (kako ja mislim ili točnije kako je zaista u stvari) će nam posve puno pomagati, jer će nas priprema za pričest čuvati u čistoći. Ako budemo ravnodušni prema sjedinjenju, to je kao da izbjegavamo borbu sa strastima. Nek nam pričest bude provodnik u život vječni''. 

Dakle, braćo moja, ako budemo radili tako kako nam zapovijedaju božanski Oci, i ako se budemo često pričestili, ne samo da ćemo imati Božju milost za pomoćnika i suradnika u ovom kratkom životu, već će nam pomagati i anđeli Božji, i sam Gospodin, a pored tog odbacit ćemo daleko od sebe svoje protivnike tj. zle duhove, kako kaže božanski Zlatousti: ''Kao lavovi, koji dišu vatrom, tako mi odlazimo od te svete Trpeze, postavši strašni za đavla, imajući u sebi našu glavu Krista, i ljubav koju nam je On ukazao. Ta Krv čini da sjaji kraljevski lik naše duše, rađa neiskazanu ljepotu, ne dozvoljava da gospodstvo uvene u duši, stalno je roseći i hraneći. Ta Krv, dostojno primljena, tjera od nas zle duhove, privlači anđele, zajedno s Gospodinom svih anđela. Jer zli duhovi bježe kad vide Gospodinovu Krv, a anđeli se skupljaju. Ona je spasenje naših duša, njom se duša raduje, njom ukrašava, njom zagrijava. Ona čini naš um svjetlijim od vatre. Ona čini nasu dušu čišćom od zlata. Oni koji se pričeste tom Krvlju stoje zajedno s anđelima i višnjim silama, budući odjeveni kao i oni u tu istu kraljevsku odjeću, i imajući duhovno oružje. Ali, nisam rekao ono najveće da oni koji se pričeste su odjeveni u samog Kralja''.

Vidiš, ljubljeni moj brate, koliko čudesnih darova ti dobivaš, ako se često pričestiš, vidiš kako se pri čestoj pričesti prosvjetljuje um, osvjetljava razum, čiste sve duševne snage? A, ako hoćeš da umrtviš i tjelesne strasti, pričesti se često i naslađuj se time. U to nas uvjerava Kiril Aleksandrijski: ''Onaj koji vjeruje u blagoslov od pričesti ne samo da se izbavlja od smrti već i od bolesti koje su u nama. Jer Krist koji ulazi u nas umiruje u našim člancima neukroćeni zakon tjelesni i oživljava strahopoštovanje prema Bogu, umrtvljujući strasti''. Na taj način, bez česte pričesti mi ne možemo da se oslobodimo od strasti i uspnemo se na visinu bestrašća. Tako i Izraelci, da nisu htjeli da jedu pashu u Egiptu ne bi se mogli osloboditi iz njega. Egipat označava život u strastima. I ako se mi ne pričestimo stalno časnim Tijelom i Krvlju našeg Gospodina (čak i svaki dan ako je to moguće), mi nismo u stanju da se oslobodimo od mislenih faraona. Božanski Kiril Aleksandrijski upravo tako i kaže: ''To što su Izraelci, budući robovi i radeći pod upravom Egipćana, učinili tj. zaklali janje i pojeli pashu, to znači da ljudska duša ne može naći slobodu i izbjeći đavlovu tiraniju, osim da se pričesti Kristovim Tijelom i Krvlju. Jer je On sam rekao: Dakle, ako vas Sin izbavi, zaista ćete biti izbavljeni (Iv 8,36)''. I ponovo taj svetac kaže: ''Prinijevši na žrtvu janje učinili su to po prauzoru na Krista, jer se drukčije nisu mogli osloboditi, jer se sloboda dobiva samo Kristovom snagom''. Dakle, ako i mi hoćemo da napustimo Egipat, tj. mračni grijeh koji nas prati, i faraona, tj. misaonog tiranina, kako kaže Grigorije Bogoslov, i želimo da naslijedimo zemlju srca i obećanja, tad treba da slično Izraelcima, koji su imali za vođu Isusa Navina, imamo Gospodina našega Isusa Krista posredstvom česte pričesti, da pobijedimo Kananejce i druge narode (bezbrojne tjelesne strasti) i Gabaoničane (pomisli koje nas obmanjuju), da dospijemo u grad Jeruzalem, koji znači sveti mir (za razliku od svjetskog mira). Po riječima našeg Gospodina: Mir vam ostavljam, mir svoj dajem, ne dajem vam ga kao što svijet daje (Iv 14,27), to jest: ''Učenici moji, ja vam dajem mir sveti, i ne takav kao mir svjetski koji često za cilj ima zlo''. Boraveći u tom svetom miru, mi postajemo dostojni da u našem srcu zadobijemo Duha, kao i apostoli, ostajući u Jeruzalemu po zapovijedi Gospodinovoj, kad su dobili savršenstvo i milost Duha na dan Pedesetnice. Jer mir je dar koji u sebe uključuje i sve ostale božanske darove, u miru živi Gospodin, jer kako kaže prorok Ilija, Bog nije bio u velikom i snažnom vjetru, niti u zemljotresu, niti u vatri, već u strujanju tihog i mirnog vjetra – tamo je bio Gospodin (3 Kralj 19,11-12). Međutim nitko ne može zadobiti taj mir nemajući drugih kreposti, jer se krepost ne zadobiva bez izvršavanja zapovijedi, a zapovijed se u potpunosti ne može izvršiti bez ljubavi, a ljubav se ne obnavlja (jača) bez božanske pričesti. Dakle, mi se bez božanske pričesti uzalud trudimo. Jer mnogi često iziskuju sami od sebe razne kreposti, nadajući se da će se spasti sami i bez česte pričesti. Ali, to je skoro pa nemoguće, jer oni ne žele da se podčine Božjoj volji, koja se sastoji u tome da se često pričeste, suglasno crkvenom činu, tj. svakoj služenoj euharistiji, kad se oni skupljaju u hramu. Takvim ljudima Bog govori preko proroka Jeremije: Ostaviše mene izvor žive vode, i iskopaše sebi studence, studence raskopane, koji ne mogu da drže vodu (Jer 2,13). Drugim riječima, ostavili su izvor kreposti i darova Svetoga Duha i iskopali su u sebi studence, koji su razbijeni na dnu i ne mogu da zadržavaju vodu. I ponovo Bog govori preko proroka Izaije: Iako me svaki dan traže i rado hoće znati puteve moje, kao narod koji tvori pravdu i ne ostavlja suda Boga svojega; traže od mene sudove pravedne, žele približiti se k Bogu. Zašto postismo, rekoše, a ti ne pogleda, mučismo duše svoje, a ti ne htjede znati? Gle, kad postite, činite svoju volju i izgonite sve što vam je tko dužan. Eto postite da se prepirete i svađate i da udarate šakom bezbožno. Nemojte postiti tako kao danas, da bi se čuo gore glas vaš. Takav li je post koji izabrah da čovjek muči dušu svoju jedan dan? Da savija glavu svoju kao sita i da stavlja ispod sebe kostrijet i pepeo? Hoćeš li zvati post i dan ugodan Gospodinu (Iz 58,2-5). Drugim riječima, oni mene traže svaki dan i žele da spoznaju premudrost mojeg nauma, kao narod koji je tobože bio pravedan i sačuvao zapovijedi Božje, i govore: ''Zašto ti ne vidiš Gospodine da smo mi postili? Zašto ti ne želiš da znaš da smo mi toliko stradali''? I odgovara Bog: ''Ne čujem vas, zato što kada postite ponovo ostvarujete svoje zle želje. Takav post i takvo stradanje ja ne želim. Ali, čak i ako ti rasprostreš umjesto kreveta tkaninu za vreće i pepeo, ni takav post ja ne primam''. Trudovi se prihvaćaju i kreposti donose korist samo onda kad se vrše po volji Božjoj. Volja Božja se sastoji u tome da radimo onako kako nam zapovijeda naš Gospodin, koji nam kaže: Koji jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni (Iv 6,54). To nije samo zapovijed, već zapovijed nad svim zapovijedima, jer ona predstavlja potpunu snagu i neodvojivi sastavni dio ostalih zapovijedi. Dakle, ljubljeni moj, ako želiš da u svome srcu razgoriš božanski plamen, i da zadobiješ ljubav prema Kristu, a s njom i sve ostale kreposti, često pristupi svetoj pričesti i tad se sladi time čime želiš. Jer je nemoguće bilo kome da ne ljubi Krista i da ne bude ljubljen od strane Njega, ako se on stalno pričesti Njegovim svetim Tijelom i Krvlju. To se događa prirodno. I poslušaj kako se to događa. Neki ne razumiju zašto roditelji vole svoju djecu, kao i zašto djeca također vole svoje roditelje. Odgovaramo: nitko nikad nije zamrzio samog sebe i svoje tijelo. Obzirom da djeca dobivaju svoje tijelo od tijela svojih roditelja i posebno zato što se hrane majčinom krvlju u majčinoj utrobi, tako i poslije rođenja (jer mlijeko, prirodno, nije ništa drugo nego krv koja je postala bijela), zato ja i kažem da je za njih (djecu) prirodni zakon da ljube svoje roditelje, kao i za roditelje da vole svoju djecu. Jer su djeca i začeta od tijela svojih roditelja. Na taj način ti ljudi koji se često pričeste Tijelom i Krvlju našega Gospodina, će prirodno razgorjeti u sebi nastojanje i ljubav prema Njemu: s jedne strane, jer to životno i životvorno Tijelo i Krv toliko zagrijavaju ljubav kod onih koji se pričeste (čak i kod onih najtvrđih srca), ukoliko se često pričeste; a s druge strane, zato što naša ljubav prema Bogu nije nešto strano za nas, već je prirodno posijana unutar našeg srca, čim se rodimo u tijelu i u duhu svetim krštenjem. Pri najmanjem pogodnom slučaju, te prirodne iskre se trenutno razgorijevaju u plamen, kako govori premudri božanski Bazilije Veliki: ''Istovremeno s pojavom života (tj. čovjeka) ugrađuje se u nas i neki sjemeni logos, koji na prirodan način rađa u nama sposobnost da ljubimo Boga. Tu snagu (tj. logos) rađa brižljivo izvršavanje Božjih zapovijedi, hrani poznavanje Boga i milost Božja nas privodi savršenstvu. Treba znati, da je podvig ljubavi jedan, ali on ispunjava i uključuje u sebe i sve ostale zapovijedi''. Dakle, tu prirodnu snagu tj. da ljubimo Boga, utvrđuje, i upotpunjuje česta pričest Tijelom i Krvlju našega Gospodina. Zato i sveti Ciprijan piše da su se mučenici kad su išli na stradanja prije svega pričestili prečistim Tajnama i ukrijepivši se svetim sjedinjenjem, tako razgorijevali Božjom ljubavlju, da su odlazili na poprište kao ovce na klanje, i umjesto Tijela i Krvi Kristove, kojima su se pričestili, prolijevali svoju vlastitu krv i predavali svoje tijelo na različite muke. Što još dobro bi ti kršćanine želio da dobiješ a da nisi dobio svetom pričesti? Hoćeš da slaviš svaki dan? Hoćeš da slaviš svijetli Uskrs kad poželiš i da se raduješ neizrečenom radošću u ovom teškom životu? Tad stalno pribjegni Tajni i pričesti se s dužnom pripremom, i tad ćeš se nasladiti time čime želiš da se naslađuješ. Jer je istinita Pasha i istiniti blagdan duše – Krist, koji se prinosi na žrtvu u Tajni, kako kaže apostol Pavao, a za njim i božanski Zlatousti: ''Četrdesetnica je samo jednom godišnje, Pasha – triput nedjeljno, a nekad i četiri puta, točnije toliko puta koliko mi poželimo, jer Pasha – to nije post, već Prinos (Prosfora) i Žrtva, koja se prinosi na svakom saboru. A, to da je to zaista tako čujemo od apostola Pavla: Pasha naša je Krist zaklan za nas (1 Kor 5,7). Tako da svaki put kad s čistom savješću pristupaš Tajni, ti vršiš Pashu. Ne tad kad postiš, već kad se pričestiš tom Žrtvom. Jer oglašeni nikad ne vrše Pashu, iako poste svake godine, zato što se ne sjedinjuju s Prinosom (Prosfora), tj. ne pričeste se''. I suprotno tome: ''I onaj koji ne posti, kad se sjedinjuje s pričesti, ako prilazi s čistom savješću Tajni, izvršit će Pashu – bilo to danas, sutra, ili bilo koji dan. Jer se priprema ne ocjenjuje brojem dana već čistoćom savjesti''. To jest, najbolja priprema za pričest se ne sastoji u tome da odbrojiš osam ili petnaest ili četrdeset dana i da se tad pričestiš, već u tome da očistiš savjest. Dakle, oni koji iako poste pred Pashu (Uskrs), ali se ne pričeste na Pashu, takvi ljudi ne slave kako kaže taj božanski Otac. Ti koji nisu spremni da se na svaki blagdan pričeste Tijelom i Krvlju Gospodinovom, ne mogu da slave ni nedjelju, ni druge blagdane u godini, jer ti ljudi nemaju u sebi uzrok i povod za slavlje, koji je najslađi Isus Krist, i nemaju tu duhovnu radost koja se rađa od božanske pričesti. Obmanuti su ti koji smatraju da se Pasha i blagdani sastoje u bogatim trpezama, u puno brojnim svijećama, mirisnom tamjanu, srebrnim i zlatnim ukrasima, kojima ukrašavaju crkvu. Jer to Bog od nas ne traži, jer to nije prvorazredno i glavno, kako On to kaže i preko proroka Mojsija: Što traži od tebe Gospodin Bog tvoj, osim da se bojiš Gospodina Boga svojega, da ideš po svim putovima Njegovim i da ga ljubiš i služiš Gospodinu Bogu svomu iz sveg srca svoga i iz sve duše svoje, držeći zapovijedi Gospodinove i uredbe Njegove, koje ti ja danas zapovijedam, da bi ti bilo dobro (Pnz 10,12-13)? Naravno, nije riječ o tome da mi sad sudimo jesu li dobri ili ne ti darovi koje prinosimo u crkvu iz strahopoštovanja. Međutim s dobrim darovima smo dužni prije svega da prinosimo i poslušnost svetim zapovijedima našeg Gospodina i da to poslušnost stavimo ispred svih drugih prinosa, kako kaže i prorok i kralj David: Žrtva Bogu je duh skrušen; srce skrušeno i ponizno Bog neće prezreti (Ps 50,19). Apostol Pavao u Poslanici Hebrejima govori to isto samo na drugi način: Žrtava i darova nisi htio, ali si mi tijelo pripravio (Heb 10,5), što znači: ''Gospodine! Ti ne želiš da ti prinosim sve druge žrtve i prinose, ti samo hoćeš da ja pristupam božanskim Tajnama i da se pričestimo svetim Tijelom tvog Sina, koje si ti zgotovio na svetom Prijestolju, jer je takva tvoja volja''. Zato, želeći da ti pokažeš da si spreman na poslušnost, apostol Pavao kaže: Evo dođoh da učinim volju tvoju, Bože moj, i zakon je tvoj u mome srcu (Heb 10,9; Ps 39,8-9). To jest, idem da činim volju tvoju potpuno spreman i da izvršavam zakon tvoj od sveg srca moga. Zato, ako želimo da se spasimo, onda treba s radošću i ljubavlju, kao sinovi Božji, da izvršavamo volju Božju, i zapovijedi Njegove, a ne sa strahom kao sluge. Jer strah čuva izvršavanje starih zapovijedi, a ljubav – evanđeoskih. Drugim riječima, oni koji su bili pod zakonom su izvršavali zapovijedi i zakonske postavke iz straha, da ne budu kažnjeni i podvrgnuti mukama. Mi kršćani, obzirom da se više ne nalazimo pod zakonom treba da izvršavamo zapovijedi iz Evanđelja ne iz straha, već iz ljubavi, kao sinovi treba da vršimo volju Božju. Volja Boga i Oca, po Njegovoj blagoj volji od samog početka se sastojala u tome da stvori tijelo za Jedinorođenog Sina svog, Gospodina našeg Isusa Krista, kako kaže apostol Pavao, tj. da se Njegov Sin utjelovi i prolije Krv svoju radi spasenja svijeta. I da  se mi svi kršćani pričestimo Njegovim Tijelom i Krvlju, i da posredstvom česte pričesti i u ovom životu budemo sačuvani od đavlovih zamki, i da kad dođe do izlaska naše duše ona uzleti kao golub, u slobodi i radosti na nebo, i da je uopće ne muče duhovi podnebesja. I to potvrđuje i božanski Zlatousti govoreći: ''I netko drugi mi je pričao o nekom viđenju, kojeg se on sam udostojao, a nije znao od koga. Ako ti, kojima predstoji da budu uzeti s ovog svijeta, budu pričešćeni Tajnama s čistom savješću, tad njih kad umiru uznose na nebo sami anđeli, zahvaljujući pričesti''. Zato i ti brate moj, pošto ne znaš kad će smrt doći: ili danas, ili sutra, ili ovog trena, - treba uvijek da budeš pričešćen prečistim Tajnama i da budeš spreman. I ako je volja Božja da još ostaneš u ovom životu, onda ćeš uz milost svete pričesti provoditi život pun radosti, pun mira, pun ljubavi praćen svim ostalim krepostima. A, ako je volja Božja da umreš, onda ćeš zahvaljujući svetoj pričesti slobodno proći mitarstva (zračne postaje) zlih duhova, koja se nalaze u zraku, i naselit ćeš se u nebeskim obiteljima s neizrecivom radošću. Jer ako si uvijek sjedinjen s najslađim Isusom Kristom, svemogućim Kraljem, onda ćeš i ovdje živjeti blaženim životom, i kad umreš zli duhovi će pobjeći od tebe, kao munja, a anđeli će ti otvoriti nebeska vrata i svečano će te otpratiti do samog prijestolja blažene Trojice. O veličanstva, kojim se naslađuju kršćani od česte pričesti i u ovom, i u budućem životu! Hoćeš li ti kršćanine da se očistiš i od tih najmanjih sagrješenja koje ti kao čovjek dopuštaš ili očima ili svojim ustima? Tada pristupaj Tajni sa strahom i skrušenim srcem i očistit ćeš se i bit će ti oprošteno. U to nas uvjerava i sveti Anastazije Aleksandrijski: ''Ako činimo neke male, ljudske, i oprostive grijehe, budući skriveni ili jezikom, ili sluhom, ili očima, ili brigom, ili tugom, ili srdžbom, ili nečim sličnim, koreći se i ispovijedajući se Bogu, pričešćujući se svetim Tajnama i vjerujući da nas pričest čisti od sveg tog, međutim, ne i od teških ili zlih i nečistih grijeha, koje smo učinili''. O tome svjedoče i mnogi drugi sveci. Sveti Kliment kaže: ''Pričestivši se časnim Tijelom i časnom Krvlju Kristovom, zahvalimo Onome koji nas je udostojao da se pričestimo Njegovim svetim Tajnama i zamolimo ga da nam one ne budu na osudu, već na spasenje i ostavljanje grijeha''. Bazilije Veliki kaže: ''I udostoj nas da se neosuđeno pričestimo prečistim i životvornim tvojim Tajnama na ostavljanje grijeha''. A, božanski Zlatousti kaže: ''Neka nam pričest bude na trijeznost duše i ostavljanje grijeha'', tj. da te Tajne posluže onima koji se pričeste na očišćenje duše i oproštaj grijeha. Iako i ispovijed i izvršenje zabrane (epitimije) mogu da donesu oproštaj grijeha, međutim za oslobođenje od grijeha je potrebna božanska pričest. Pri liječenju gnojne rane najprije odstranjuju srž, zatim odstranjuju gnojne dijelove i zatim stavljaju melem za izlječenje, jer ako ranu ostave bez njega ona može da dođe u prethodno stanje. Tako bude i s grijehom: ispovijed udaljava srž, izvršenje zabrane (epitimije) odsijeca gnojne dijelove, a zatim božanska pričest bude kao melem i liječi od grijeha. Jer ako ne primi božansku pričest nesretni grešnik se vraća u prethodno stanje, i čovjeku poslije tog bude gore nego ranije (Mt 12,45). Čuješ li moj kršćanine koliko darova dobivaš od česte pričesti? I najmanji grijesi ti se opraštaju, i tvoje rane se izliječe, i ti cijeli postaješ zdrav. Što drugo može biti blaženije nego uvijek se pripremati za pričest i pričestiti se, i zahvaljujući pripremi i uz pomoć božanske pričesti, budeš uvijek slobodan od grijeha, i nego da ti zemaljski, budeš čist na zemlji kao što su čisti anđeli na nebu? I kakva druga sreća može biti veća od te? I međutim, reći ću ti još nešto više. Ako ti brate moj pristupaš Tajnama često i dostojno pričešćujući se tim vječnim, proslavljenim Tijelom i Krvlju Gospodina našeg Isusa Krista, i postaješ sutjelesnik i sukrvnik Kristu, životvorna snaga i djelovanje tog presvetog Tijela i Krvi u uskrsu pravednih oživotvoruje i tvoje vlastito tijelo proslavljeno Kristovim tijelom i ono će uskrsnuti kao ne truležno, kako u Poslanici Filipljanima piše apostol Pavao: Koji će preobraziti naše poniženo tijelo da bude jednako tijelu slave Njegove, po sili da može sve sebi pokoriti (Flp 3,21). Svu tu slavu i darove, ta velika i natprirodna dobra, o kojima smo dosad govorili, dobiva svaki kršćanin, kad se čistom savješću pričesti božanskim Tajnama najslađeg našeg Isusa Krista, - i druge, još veće o kojima mi radi malog prostora nećemo govoriti. Konačno, kad se kršćanin pričesti, tad razmišljajući o tome kakvim se strašnim i nebeskim Tajnama sjedinio, on pazi na sebe, da ne obeščasti milost, boji se svojih pomisli, skuplja ih i čuva, postavlja početak strogog i kreposnog života i udaljuje se koliko je to moguće od svakog zla. Kad se opet zamisli da mu predstoji da se kroz nekoliko dana pričesti, udvostručava pažnju, dodaje spremnost na spremnost, uzdržavanje na uzdržavanje, bdijenje na bdijenje, trud na trudove, i čini podvig koliko je to moguće. Jer je on bukvalno stiješnjen s dvije strane: prvo time što se tek pričestio, a drugo time što će se uskoro opet pričestiti.

GLAVA 3

O tome da ako netko dugo čeka da se pričesti čini sebi veliku štetu

Sve suprotno onom prethodno rečenom podrazumijeva rijetku pričest kršćana, jer onaj koji odlaže pričest nema nikakvu pripremu, nije pažljiv i nema brižno čuvanje od zlih pomisli. Uzrok odlaganja pričesti je taj što onda takav čovjek upada u lijenost, i hladi se toplina strahopoštovanja i božanske ljubavi. Odlaganje mu omogućava da bezbrižno i nepažljivo provodi život, nemajući straha u svojoj duši, uzdržanosti u osjećajima i predostrožnosti u svojim pokretima, a također mu dozvoljava i potpunu samovolju u uzimanju hrane, izgovaranju pojedinih riječi, gledanju neprikladnih prizora i slušanju neprikladnih stvari, tako da on postaje sličan konju, koji nemajući uzde upada u provaliju grijeha. I, to se zaista događa svima onima koji odlažu pričest, što spoznajemo u svakodnevnom iskustvu i praksi. Čude me oni kršćani koji su koliko je to moguće dostojni, ali koji također ne žure da se pričeste. Kako oni mogu da dobiju posvećenje i radost od božanskih Tajni, kako je rekao Kavasila, čije smo citate naveli u početku? Kako oni mogu da ugase vatru svojih strasti, ako se ne pričeste prečistim Tajnama, koje izgone svaku slabost, umiruju i umrtvljuju tjelesne i druge strasti, suglasno svetom Kirilu? Kako oni mogu da očiste svoj um, prosvijetle svoj razum, da osnaže dušu ne pričešćujući se tijelom i krvlju našega Gospodina, koji i jest istinsko očišćenje, istinska ljepota, istinsko prosvjetljenje i gospodstvo duše, kako nam je prethodno rekao božanski Zlatousti? Ili kako mogu da pobjegnu od tog mislenog faraona i iz Egipta gorkog grijeha, kada nisu zapečaćeni časnom krvlju Kristovom, kako je govorio Grigorije Bogoslov? Ili kako oni mogu u svome srcu da rasplamsaju božansku ljubav, duhovnu radost, božanski mir i ostale plodove i darove Svetog Duha, ako se ne pričeste tijelom i krvlju ljubljenog Sina Očevog i istovjetnom Svetom Duhu, koji i jest naša neprekidna radost i mir, prema riječima apostola Pavla (Ef 2,14) i izvor svih dobara? Ja ne znam i čudim se kako kršćani današnjih vremena mogu da blaguju nedjelju, ili druge blagdane u toku godine i da se duhovno raduju istinskom radošću ako se stalno ne pričeste božanskom pričesti, koja i jest uzrok i povod za svako slavlje i svečanost. Dakle, bezuvjetno, ti koji se ne pričeste stalno se lišavaju svih tih nebeskih i božanskih blaga, a pri svemu tome su još i prijestupnici zapovijedi našega Gospodina, kako smo već rekli, i Apostolskih pravila, i sabornih Kanona, i pouka svetih Otaca, čija smo svjedočenja navodili. I oni potpadaju pod kaznu razdvajanja, koju nalažu božanski apostoli i Antiohijski sabor, kako smo ranije detaljno obrazložili. Takvi ljudi svojim odlaganjem pričesti daju prostora đavlu da ih uvlači u različite grijehe i mnoga druga iskušenja, kako kaže božanski Kiril Aleksandrijski: ''Udaljavajući sebe od crkve i pričesti, oni postaju Božji neprijatelji i prijatelji zlih duhova''. I božanski Zlatousti kaže: ''Puno se udaljivši od pričesti, bit će ulovljeni od mislenog vuka''. To jest, zato Gospodine ja često pristupam Tajni i pričestim se, jer se bojim da udaljavajući se na dugo vrijeme od svete pričesti neću biti pokriven milošću, i bit ću ulovljen od mislenog vuka, koji će me umrtviti. Bogougodni Paladije priča kako je otac Makarije Egipatski izliječivši ženu koja je pod utjecajem đavla ljudima izgledala kao konj, dao joj sljedeći savjet i rekao: ''Ženo, nikada ne odstupaj od pričesti svetim Kristovim Tajnama, već se često pričesti, jer je đavlov utjecaj djelovao na tebe pošto se nisi pričestila pet nedjelja, i zato je đavao našao prostora i mučio te''. Na sličan način je i božanski Zlatousti toga dana kad je bio rukopoložen, izliječio jednog opsjednutog i poučavao ga da često ide u crkvu i pristupa božanskim Tajnama s postom i molitvama, da ga zli duh ne bi kušao ubuduće. Tako o tome piše u životopisu svetog Simeona Metafrasta: ''Neki bezumni muž, budući opsjednut nečistim duhom je utrčao u crkvu izbacujući pjenu iz usta s isplaženim jezikom, tako da su svi vidjeli taj odvratan prizor. I tad su svi počeli da mole tu svetu dušu tj. božanskog Zlatousta, da se on pomoli za izlječenje nevoljnika. On je tom čovjeku rekao da se približi, pogledao ga s ljubavlju, i prekrstivši ga svojom rukom prizvao ime svete Trojice, zapovijedajući zlom duhu da izađe. I tog trenutka dok je to govorio, riječ je postala djelo, i čovjek se istog trenutka oslobodio strašne bolesti koju su prouzrokovali zli duhovi. Poslije toga ga je svetac podigao i posavjetovao da bude revan u posjećivanju crkve i pričesti božanskim Tajnama, da posti i da se moli. ''Jer ako tako budeš postupao'', rekao je on, ''neprijatelj te više nikada neće mučiti, i nećeš biti ulovljen u njegove mreže''. Čujete li braćo moja kakve nevolje trpe oni koji se ne pričeste često, već se udaljavaju od Tajni? Čujete li da postaju i opsjednuti, i da se pretvaraju u nerazumne životinje, kao što se u drevno vrijeme kralj Nabukodonozor pretvorio u bika? I oni to pravedno proživljavaju jer mogu od ljudi da postanu bogovi po milosti zahvaljujući stalnoj božanskoj pričesti, ali to ne žele, već udaljavajući se od božanske pričesti, gube i ljudski lik koji posjeduju i postaju nerazumne životinje, predajući se u vlast sotoni kako kaže pjevač Psalama: Poginut će oni koji udaljavaju sebe od Tebe (Ps 72,27). To jest, Gospodine eto kako potpuno ginu oni koji se udaljavaju od tvoje milosti. A, da ne govorim o onima koji ne žure da se pričeste i koje iznenadna smrt zatiče nespremnima, jer ostaju bez božanske pričesti. Što će biti s njima nesretnima? Hoće li oni moći slobodno da prođu zračna mitarstva (postaje) zlih duhova? Kakav strah i užas tada prolazi njihova duša koja je toga mogla da se oslobodi zahvaljujući čestoj pričesti, kako je rekao božanski Zlatousti. Bože budi milostiv njima! Dakle, braćo moja, pošto nam rijetka pričest donosi tako velike i neizrecive nevolje, a česta pričest nam daruje toliko visoka, velika, nebeska i natprirodna dobra i u ovom i u budućem životu, zašto onda toliko odugovlačimo s pričesti? Zašto se uz potrebnu pripremu ne spremamo za pričest božanskim Tajnama, ako ne svaki dan, a onda svakako svake subote ili nedjelje ili svakog blagdana? Trebalo bi da s velikom radošću često pristupamo svetoj Trpezi i sjedinjujemo se s najslađim Isusom Kristom, koji i je sav naš život, disanje, biće i sva nada i spasenje naše, da bi zauvijek bili sjedinjeni i nerazdvojni s Njim i u ovom i u budućem životu. Međutim, mi se usuglašavamo i radujemo tome da odlažemo pričest i da udaljavamo sebe od Njega. Ako nas netko i na jedan dan liši svakodnevne trpeze, koja se sastoji od tjelesne hrane, mi smo tužni i uznemireni, i to nam se čini većim zlom, nego što se na dan, i na dva, i čak i čitave mjesece lišavamo duhovne i nebeske Trpeze božanskih Tajni. O velikog bezumlja, koje čine današnji kršćani ne vidjevši razlike između tjelesnog i duhovnog! Jer prvo prihvaćaju sa svom ljubavlju, a drugo uopće ne žele!

Mnogi kršćani koji ljube Boga troše puno novca, ulažu velike napore, podnose razne opasnosti i na moru i na kopnu kako bi se u Jeruzalemu poklonili živonosnom grobu Gospodinovom i drugim svetim mjestima. I zatim se raduju kada ih nazivaju poklonicima tih svetinja. Mnogi, kad čuju da se u nekom dalekom mjestu nalaze svete moći nekog sveca, odlaze s velikom pripremom kako bi mu se poklonili i dobili milost i posvećenje. Ali, da se pričeste prečistim Tajnama i da se udostoje da dobiju ne živonosni grob, ni sveta mjesta, ni moći svetih, već Kralja svih i Svetog svetih, oni ili imaju malu želju ili ih to uopće ne zanima. Da bi otišli na sveta mjesta, oni troše i novac, i prelaze dug put, i podnose razne opasnosti, dok za pričest nije potreban ni novac, ni dugo putovanje, ni podnošenje opasnosti. Dovoljno je samo otići skrušen na ispovijed, ispuniti zabranu (pokoru ili epitimiju) i pripremu, i odmah postati Kristov sutjelesnik i sukrvnik. I, bez obzira na svu jednostavnost, svi se opet nemarno odnose prema tome i dalje odstupaju od pričesti. Ah, braćo moja, kada bi mi samo jednom mislenim očima naše duše vidjeli kakvih se visokih i velikih blaga odričemo, ne samo da bi se stalno pričestili, već bi uložili sve svoje snage da se pripremamo i pričestimo i svaki dan ako za to postoji mogućnost. Dakle, ako smo do sad bili nemarni u odnosu na svetu pričest, od sada i nadalje, molim vas iz dubine svog bratskog srca, da se probudite iz teškog sna lijenosti, i da se pripremite i potrudite. I ako netko od onih koji imaju duhovnu vlast pokuša da nas spriječi u ovom bogougodnom djelu, da odmah ne ohladnimo toplinu svoje riješenosti i da ne očajavamo, ne, već da padnemo na koljena, i ljubimo kao bludnica njegove noge, i uporno kucamo na vrata moleći za dozvolu. I naravno, ne vjerujem da bi netko bio toliko tvrda srca da nas spriječi vidjevši našu vatrenu spremnost da pristupimo svetoj pričesti. I više od toga, bez obzira koliko on bio surov, i ne bi imao straha da naruši taj pogubni običaj ustanovljen u takvoj odluci, njegovo srce bi popustilo i dao bi nam dozvolu da učinimo ono što želimo.

PRIGOVOR 1

Postoje neki ljudi s velikim strahopoštovanjem, koji ne poznajući sveto Pismo, kad vide nekog kršćanina da se često pričesti počinju da ga kore, govoreći da samo svećenici mogu to da rade. Govore: ''Ako hoćeš da se često pričestiš onda i ti postani svećenik''. 

Takvim ljudima ne odgovaramo našim vlastitim riječima, već riječima svetog Pisma, svetih Sabora, Svetih i učitelja Crkve. Mi kažemo da se svećeničko služenje sastoji u tome da oni prinose božanske Darove i da se njihovim posredstvom, kao organima Svetog Duha, Njegovim silaskom vrši posveta tih Darova. A, oni također zastupaju narod pred Bogom i izvršavaju druga sveta djelovanja, koje ne može da vrši netko tko nije posvećen u svećenički čin. Kad dođe vrijeme za pričest i oni sami se spremaju da se pričeste, i tad se ni u čemu ne razlikuju od svjetovnjaka ili redovnika, osim toga što svećenici predaju Tajne, a svjetovnjaci ih primaju. A, razlika je i u tome što se svećenici pričeste u oltaru i to neposredno, bez svete žličice, a svjetovnjaci i redovnici van oltara i to svetom žličicom. Da je to zaista tako i da se prilikom pričesti svećenici nimalo ne razlikuju od svjetovnjaka, svjedoči i božanski Zlatousti govoreći: ''Jedan Otac nas je rodio. Svi smo mi Njegova djeca koja stradaju''. To jest, svi smo rođeni od jedne majke tj. od svetog krštenja. ''Jedna te ista Hrana se svima daje''. To jest, krv Gospodinova je dana svima: i svećenicima, i svjetovnjacima. ''I, čak ne samo da nam se daje jedna te ista Hrana, već nam se daje i iz iste čaše. Jer Otac je, u želji da nas privede nježnoj ljubavi, smislio to da mi svi pijemo iz jedne čase, koja predstavlja simbol bezgranične ljubavi''. I, na drugom mjestu Zlatousti kaže: ''Svećenik se u nekim stvarima ni po čemu ne razlikuje od svjetovnjaka. Kad, na primjer, slijedi pričest svetim Tajnama, mi se svi udostojimo jednog te istog, a ne kao u Starom Zavjetu: jedno je jeo svećenik, a drugo neposvećena osoba. Zakon nije dozvoljavao narodu da jede to što je jeo svećenik. Danas više nije tako već se jedno tijelo i jedna čaša nudi svima''. Drugim riječima, danas se pod milošću Evanđelja za sve nalazi spremno na svetom Prijestolju jedno te isto tijelo i jedna te ista čaša. Simeon Solunski piše: ''Svi vjerni treba da se pričeste. To nije samo služenje svećenstva, već je služenje u tome da sveto djeluje to sveto tijelo Kristovo i krv i da se daje svim vjernima na pričest, jer su jedino radi toga oni i predodređeni''. Job Amartol piše u knjizi "O Tajnama": ''Svo savršenstvo i cilj i djelo euharistije se sastoji u pričesti životvornim i strašnim Tajnama i Svetinjama. Zato se oni najprije daju svećenicima u oltaru, a zatim narodu koji se pripremio i koji se nalazi van oltara''. Iz ovoga bezuvjetno slijedi da prinijetim Darovima prvi treba da se pričeste svećenici, a zatim cijeli narod, suglasno svetom mučeniku Klimentu koji kaže: ''Da se pričesti biskup, a zatim prezbiteri i đakoni, i čitači, i pjevači, i nositelji podviga, a od žena: đakoneze, djevice, udovice, zatim djeca i tada sav ostali narod po činu, sa strahopoštovanjem i bez buke''. Prethodno spomenuti Job kaže još da onaj čovjek koji je dostojan može da se pričesti svaki dan i to na isti način kako to rade svećenici, i to bez razlike, jer ono što važi za svećenike važi i za svjetovnjake, muškarce i žene, djecu i starce ili prostije rečeno za sve kršćane bez obzira na uzrast i čin. Te svećenike, koji ne pričeste kršćane koji pristupaju božanskoj pričesti sa strahopoštovanjem i vjerom Bog osuđuje kao ubojice, suglasno napisanom kod proroka Hošea: Družba je svećenička kao zasjeda razbojnička: ubijaju na šekemskom putu; doista, sramotu počinjaju (Hoš 6,9). Drugim riječima, svećenici koji su skrili put i volju, i zapovijed Božju, i nisu je objavili su počinili bezakonje u narodu mojemu. Ja se samo čudim i ne znam postoje li takvi svećenici koji udaljavaju one koji pristupaju Tajnama. Jer oni se čak nisu ni zamislili o tome da su riječi koje oni sami govore posve laž. Jer oni sami na kraju euharistije glasno pozivaju sve vjerne, govoreći: ''Sa strahom Božjim, vjerom i ljubavlju pristupite''. To jest, priđite Tajnama i pričestite se, a zatim se opet sami odriču svojih riječi i udaljavaju one koji pristupaju. Ja ne znam kako bi se moglo nazvati ovako loše djelo.

PRIGOVOR 2

Neki prigovaraju govoreći da se treba pričestiti jednom u četrdeset dana i ne češće od tog. 

Ti koji pokreću ovaj prigovor, navode radi vlastitog opravdanja svjedočenje božanskog Zlatousta, koji govori: ''Iz kojeg razloga mi postimo tih četrdeset dana? U prošlosti su mnogi pristupali Tajnama tek tako. I to je prvenstveno bilo u to vrijeme kada nam je Krist predao tu Tajnu. Sveti Oci su se spoznavši štetu koja nastaje od neredovite pričesti okupili i odredili četrdeset dana posta, molitve, slušanja Pisma i posjete crkvi, da bi se u tim danima i svi mi očistili zahvaljujući pažnji i molitvama, i milostinji i postu, i sve-noćnim bdijenjima, i suzama i ispovijedi, i svim drugim krepostima, koliko je to u našoj moći, i na taj način s čistom savješću pristupili Tajni''. 

Na ovaj prigovor mi odgovaramo da oni koji žele da dokažu svoje mišljenje imaju običaj da navode sebi u pomoć ili izreke iz svetog Pisma, ili izreke nekog sveca, da ne bi svi uvidjeli kukicu na mamcu. Zato kaže božanski Zlatousti: ''Jer laž, kada želi da se u nju povjeruje, ako ne stavi u svoju osnovu prikrivenu, ali ne i trajnu istinu, ne može biti prihvaćena i ne može se u nju povjerovati''. Tako rade i ovi blagoslovljeni, međutim ne treba isjeći i izdvajati izreke božanskog Pisma odvojeno od ostalih njegovih dijelova i nasilno ih primijeniti radi vlastitih ciljeva, zato što ponovo isti Zlatousti govori: ''Mi ne treba samo da istražujemo tu izreku samu po sebi, već treba da razmotrimo i sve što za njom slijedi, i o čemu se govori, i tko govori, i kome, i zašto, i kada, i kako. Nedovoljno je reći da je tako napisano u Pismu, izdvajajući izreke i rasijecajući dijelove tijela bogonadahnutog Pisma, odvojeno i ogoljeno od njima svojstvenog okruženja, uzimajući na sebe pravo i dozvoljavajući sebi da ih pogrešno tumačite. Jer su tako mnoge izvrnute dogme ušle u naš život pod djelovanjem đavla, koji je uvjeravao nepažljive ljude da govore tekstove iz svetog Pisma odvojeno jedne od drugih, dodajući im ili oduzimajući ponešto, i na taj način pomračujući istinu''.

I zato oni ne treba da govore samo to što je Zlatousti rekao da su božanski Oci odredili post od 40 dana, u koje mi postimo i pričestimo se, već treba razmotriti i to što prethodi ovim riječima, kao i to što slijedi za njima, i što u toj istoj pouci navodi taj božanski otac, i kojim povodom kao i kome je upućena pouka. Oni koji nam prigovaraju tvrde i dokazuju da je božanski Zlatousti ograničio upotrebu božanske pričesti samo na dane Uskrsa (Pashe). Ako pristalice pričesti samo jedanput u toku četrdeset dana to zaista žele i da dokažu onda su oni dužni ili da se suglasno svom mišljenju pričeste samo jednom godišnje na Uskrs (Pashu), i da postanu kao ti ljudi, kojima se tada obraćao Zlatousti, ili treba da imaju deset Velikih postova godišnje, odnosno toliko postova koliko puta oni smatraju da je moguće pričestiti se. Ako im se prvo ne sviđa, a drugo ne mogu da ispune, neka zašute, i neka ne krive druge i božanskog Zlatousta i neka ga po tom pitanju ne predstavljaju kao protivnika ne samo apostola i zemaljskih i mjesnih Sabora i mnogih drugih bogonosnih otaca koji govore o stalnoj pričesti, već i protivnikom samih sebe jer on više od drugih piše o stalnoj pričesti i u mnogim drugim poukama, kao i u ovoj, govoreći: ''Ne predlaži mi to, već mi dokaži da je Krist zapovjedio da se tako radi, jer ja ti ukazujem na to da je On zapovjedio da se radi suprotno, jer nam On nije samo zapovjedio da se proučavaju dani, već nas je i oslobodio od te potrebe. Poslušaj, što kaže apostol Pavao, a kada spominjem Pavla, onda govorim o samom Kristu, jer je Krist bio taj koji je pokretao Pavlovu dušu. Dakle, što on kaže: Gledate na dane i mjesece, i vremena i godine. Bojim se za vas da se ne budem uzalud trudio oko vas i propovijedao vam Evanđelje (Gal 4,10-11) . I ponovo on kaže: Jer kad god jedete ovaj kruh i čašu ovu pijete, smrt Gospodinovu obznanjujete, dokle ne dođe (1 Kor 11,26). Rekavši kad god učinio je gospodinom onoga koji želi da se pričesti, oslobodivši ga svakog promatranja dana. Jer Pasha i Četrdesetnica nisu jedno te isto, već je Pasha – jedno, a Četrdesetnica – drugo. Jer Četrdesetnica je samo jednom godišnje, a Pasha tri puta nedjeljno, a ponekad i četiri puta, točnije, toliko puta koliko mi zaželimo, jer Pasha nije post, već Prinošenje i Žrtva, koja se prinosi na svakom saboru, tj. sveta euharistija i božanska pričest, koja se vrši na njoj. A, da je to zaista tako, poslušaj apostola Pavla koji kaže: Pasha je naša Krist, zaklan za nas (1 Kor 5,7). Tako da svaki put kada s čistom savješću pristupaš Tajni, ti vršiš Pashu. Ne tada kada postiš, već kada se pričestiš tom Žrtvom. Jer oglašeni nikada ne vrše Pashu, jer se ne pričeste, iako poste svake godine. A, ona koji ne posti, kada prima pričest, ako s čistom savješću pristupa Tajni, vrši Pashu bilo to danas, sutra ili bilo kojeg drugog dana. Jer se priprema ne ocjenjuje vremenskim periodom, već čistom savješću. Mi postupamo suprotno: razum ne čistimo, a kada se okupimo da blagujemo Pashu pristupamo tog dana Tajni iako imamo tisuće grijeha. Tako se ne smije raditi, ne! Jer ako ti i na Veliku subotu pristupiš Tajni s neiskrenom savješću, ti otpadaš od sjedinjenja, i odlaziš ne izvršivši Pashu. A, ako se danas očistiš od grijeha, sjedinjuješ se kao da i samu Pashu vršiš. Treba tu vašu brižljivost i marljivost da primijenite u odnosu na Tajnu, a ne u promatranju vremena. I kako ste vi sada spremni da sve pretrpite samo da ne mijenjate običaj, trebalo bi njega da zanemarite i da učinite sve kako bi Tajni pristupili bez grijeha. Jer je sramno ne postajati bolji, već boraviti u neumjesnom izgovaranju riječi. To je pogubilo i Židove, koji su u želji da ostanu pri starom običaju, skrenuli u nepoštenje''. I ponovo on kaže: ''Znam da mnogi od vas po navici, radi blagdana, pristupaju toj svetoj Trpezi. Međutim, trebalo bi kako sam puno puta ranije govorio, ne pratiti blagdane, kada se spremate da se pričestite, već čistiti savjest i poslije toga pristupati svetoj Trpezi. Jer poročan i nečist čovjek, neće biti dostojan čak i ako se na blagdan pričesti tim svetim i strašnim Tijelom. A, onaj koji se očistio zahvaljujući brižnom pokajanju i umivši svoja sagrješenja je dostojan da se pričesti božanskim Tajnama i na blagdan i uvijek i da se sladi božanskim Darovima. Ali, pošto neki to ne znam zašto zanemaruju, mnogi se, čak budući puni tisuća zala, kada vide da je blagdan i bukvalno budući pobuđeni samim danom, pričeste svetim Tajnama, koje po zakonu nisu dostojni čak ni da vide''. Dakle, evo kako božanski Zlatousti ne samo otvoreno uvjerava u svojim namjerama i mišljenjima one, koji vole da čuju istinu, već i proročki opovrgava taj običaj četrdesetodnevnog posta, koji su mnogi primijetili. Što se tiče četrdeset dana, o kojima govori kao o danima koje su ustanovili sveti Oci, onda će ovo objašnjenje biti jednostavno za onoga koji o tome želi da razgovara. Međutim, mi ćemo sada još da navedemo neke stvari za one koji još uvijek sumnjaju. Azijski kršćani su u to vrijeme blagovali Pashu zajedno sa Židovima pod prijedlogom da su oni to tako, tobože, primili od Ivana Bogoslova i apostola Filipa i nekih drugih. Iako su božanski Oci, skupljajući se na mjesnim saborima, pisali protiv toga puno puta, oni svoj običaj nisu napuštali sve do tada dok nije bio sazvan Prvi sveti i zemaljski sabor, koji je pored ostalog ustanovio da se Pasha (Uskrs) ubuduće ne blaguje zajedno sa Židovima, već da se blaguje u nedjelju poslije proljetne ravnodnevnice, kako ne bi padala u isti dan sa židovskom pashom. Međutim, bez obzira na to mnogi su i dalje nastavili da drže taj loš običaj. Božanski Zlatousti njima i upućuje tu svoju pouku, razotkrivajući ih da zanemaruju odluke toliko velikog broja božanskih Otaca samo radi jednog lošeg običaja. Iz tog razloga on toliko hvali dostojanstvo božanskih Otaca Prvog sabora i pripisujući im pravilo Četrdesetnice govori da su je oni ustanovili u želji da na taj način uvjere te azijske kršćane i da ih privuku na poslušnost. Jer tko ne zna da je post svete Četrdesetnice ustanovljen od strane svetih apostola, koji kažu u 69-om Pravilu: ''Ako biskup, ili prezbiter, ili đakon, ili čitač, ili pjevač ne posti u svetu Četrdesetnicu pred Pashu (Uskrs), ili u srijedu ili petak, osim ako je tjelesno slab – neka bude izbačen iz svećenstva. A, ako je svjetovnjak neka bude odvojen''. ''Ili je moguće'', kaže on, ''da su je ustanovili Oci Prvog sabora, jer su joj dodali i Veliku Strasnu sedmicu'', kako on sam govori o tome na drugom mjestu: ''Zato su oci predložili poprište posta, da bi imali vremena za pokajanje i da bi očišćeni i umiveni pristupili Tajnama''. A, najistinitiji uzrok zbog kojega, kaže Zlatousti je Prvi sabor ustanovio Četrdesetnicu je čini se sljedeći. Obzirom da su tadašnji kršćani bili nemarni i nisu postili cijelu tu svetu Četrdesetnicu – tako što su jedni postili samo tri nedjelje, drugi – šest, a treći – još nekako drukčije, svatko suglasno svom lokalnom običaju, kako o tome svjedoči Sokrat u ''Crkvenoj povijesti'', Oci Prvog sabora su ponovo proglasili Pravilo svetih apostola i ustanovili da se cijela Četrdesetnica posti bezuvjetno. I božanski Zlatousti kaže da su ti Oci ustanovili Četrdesetnicu imajući u vidu obnavljanje Pravila, koje su oni tada uradili. Pošto neki navode božanskog Zlatousta u svojstvu zaštitnika četrdesetodnevlja, a on sam raspršuje kao paučinu njihove zaključke, mi ih ušutkujemo i prelazimo na druge prigovore.

PRIGOVOR 3

Neki ljudi prigovarajući govore da je cilj s kojim sveti Oci poučavaju stalnoj pričesti taj da se potpuno ne udaljimo od sjedinjenja božanskim Tajnama. Ako se netko s velikim strahom i sa strahopoštovanjem rijetko pričesti i s velikim strahopoštovanjem pristupa Tajnama, onda se on dostojno pričesti. 

Željeli bi da upitamo one koji ovo govore da nam pokažu odakle i na osnovu kojih dokaza su oni znali namjeru Krista i svetih? Možda su se oni uznijeli na nebo, kao apostol Pavao, i tamo to čuli? Ali, Pavao je čuo neizrecive rijeci, koje čovjek ne može da izgovori. A, kako su oni to mogli da kažu? A, ako je to nešto drugo, zašto to onda nije zapisano u knjigama naših božanskih Otaca? A, ako je napisano, a mi nismo našli, onda ih molimo da nam pokažu gdje su našli. Samo strah, s kojim oni pristupaju Tajni nije po Bogu, kako kaže prorok: Drhtat će od straha, gdje straha nema (Ps 52,6). Jer strah treba da postoji tamo gdje se krše zapovijedi, ali ne i tamo gdje postoji pokornost i poslušnost. I strahopoštovanje takvih nije istinsko, već izvještačeno i licemjerno, jer istinito strahopoštovanje poštuje Gospodinove riječi i zapovijedi i ne zanemaruje ih. To što govore ljudi koji ovo prigovaraju nema za cilj da kršćane učini pažljivijim i s više strahopoštovanja u odnosu na svetu pričest, već da ih liši odvažnosti i potpuno odvoji od njega, pa samim tim privede duhovnoj pogibelji. Zato i božanski Kiril Aleksandrijski odgovara tim, tobože, punim strahopoštovanja: ''Ako želimo vječni život, molimo se da u nama boravi Davalac besmrtnosti, da se ne udaljujemo od blagoslova tj. svete pričesti, kako to rade neki nemarni. I da nam lukavi đavao ne smješta mamac i mreže u vidu štetnog strahopoštovanja u odnosu na božanske Tajne. Ali, što ti meni govoriš: 'Evo Pavao piše da koji jede kruh i pije čašu Gospodinovu nedostojno, jede i pije sebi na osudu. Dakle, ja ispitujući sebe, vidim se nedostojnim pričesti'. Ali ja ti odgovaram: 'Kad ćeš biti dostojan? Kada ćeš stati pred Krista? Ako se uvijek budeš strašio svojih najsitnijih sagrješenja, onda znaj da budući čovjek, nikada nećeš prestati da ih činiš (tko će znati sve svoje pogreške (Ps 18,13), prema svetom pjevaču psalama), i tako ćeš zauvijek ostati potpuno nepričešćen spasonosnim svetim Tajnama'. Zato je razumnije pobožno živjeti suglasno zakonu Božjem, vjerujući da se blagoslovljenom pričesti izbavljamo ne samo od smrti, već i od bolesti – duševnih i tjelesnih, koje se nalaze u nama, jer Krist koji ulazi u nas i umiruje u našim člancima zakon tijela i oživljava strahopoštovanje prema Bogu, umrtvljavajući strasti, ne spominjujući se naših sagrješenja u kojima smo, već nas iscjeljuje kao bolesne, oslobađa od uza skrušenog, podiže palog, kao Pastir dobri koji i dušu svoju polaže za ovce''. I on ponovo kaže: ''Sveto tijelo Kristovo oživotvoruje one u kojima se nalazi, i čini ih vječnim, sjedinivši se s našim tijelima. Pod tijelom se ne podrazumijeva neko drugo tijelo, već ono koje odgovara prirodi Života tj. Boga. Ono ima u sebi svu božansku snagu s njim sjedinjene Riječi i biva ispunjeno Njegovom božanskom energijom, posredstvom koje se sve oživotvoruje i održava u životu. I pošto stvari stoje upravo tako, to neka znaju ti kršteni kršćani, koji nemarno odlaze u crkvu da se pričeste i koji se na dugo vrijeme odvajaju od pričesti time pokazujući izvještačeno i štetno strahopoštovanje. Neka znaju da se ne uzimanjem pričesti lišavaju vječnog života, odbijajući da budu oživotvoreni. To postaje mamac i sablazan, iako se to udaljavanje od pričesti prikriva plodom strahopoštovanja. I zato oni treba da se trude svim svojim snagama da se očiste od grijeha, da počnu da žive Bogu ugodnim životom, i da hrabro i s ljubavlju pristupaju pričesti Života. Jer ćemo tako pobijediti đavlove obmane, i postat ćemo pričesnici božanske prirode i ući ćemo u život i u vječnost''. A, Ivan Zonara u objašnjenju 2-og Pravila Antiohijskog sabora kaže: ''Odvraćanjem od pričesti Oci ovdje nisu nazvali to da se ne voli božansku pričest i da zato ne postoji želja za pričesti, već udaljavanje od Njega radi strahopoštovanja ili poniznosti. Jer ako bi se netko udaljio od pričesti radi toga što ne voli i gnuša ga se, onda bi on bio osuđen ne samo na odvajanje, već na potpunu zabranu (anatemu)''. Dovoljno su božanski Kiril i Ivan Zonara razotkrili prikriveno strahopoštovanje nemarnih, koje ne donosi plod koristi i spasenja, već rađa duševnu smrt i potpuno gubljenje vječnog života, koji se zadobiva čestom pričesti božanskim Tajnama. Jer onaj koji zaista ima strahopoštovanja ne samo da ne zanemaruje Gospodinove rijeci i tolika sveta pravila apostolska, saborna i svetootačka, već to ne prihvaća ni u svojim mislima strašeći se suda i osude radi nemarnosti. O tim ljudima koji imaju istinsko strahopoštovanje govori Duh Sveti preko proroka Izaije: Ali na koga ću pogledati? Na nevoljnika i na onoga koji je skrušena duha i koji drhti od moje riječi (Iz 66,2).

PRIGOVOR 4

Neki kažu da su se bogougodna Marija Egipćanka i mnogi drugi pustinjaci i nositelji podviga pričestili samo jednom u toku cijelog svog života i to im nije smetalo da postanu sveti.

Mi im odgovaramo da pustinjaci ne upravljaju svetom Crkvom i da Crkva nije odredila pravila za pustinjake(44). Kako kaže apostol Pavao: Zakon nije postavljen za pravednika (1 Tim 1,9). A, božanski Zlatousti dodaje: ''Svi koji su bili revni za mudrošću Novog Zavjeta, nisu to uradili iz straha od kazne niti zbog prijetnje, već po božanskoj ljubavi i vatrenim težnjama k Bogu. Jer oni nisu imali potrebe ni za zapovijedima niti za zakonima da bi zavoljeli krepost i udaljili se od zla, već su kao gospodski i slobodni sinovi, spoznavši vlastitu vrijednost tj. gospodstvo svoje prirode, oni su bez ikakvog straha od kazne težili kreposti''. Ali i ti pustinjaci, da su imali mogućnost a nisu se pričešćivali, bili bi osuđeni kao rušitelji svetih pravila i oni koji preziru božanske Tajne. A, ako nisu imali takvu mogućnost, oni nisu krivi. Tako sveti Kavasila kaže: ''Ako su duše spremne da se pričeste, a Gospodin koji sve posvećuje i sve čini i voli da daje sebe svakome, što onda može biti prepreka za pričest? Naravno, ništa. Ali netko će upitati: ''Ako netko od živih, imajući kreposti duše, o kojima se govorilo, ne pristupi Tajnama, neće li on i pored svega dobiti posvećenje od euharistije koja se služi''? Na to pitanje mi odgovaramo, da to ne može da dobije svatko, već samo onaj koji ne može da priđe tjelesno, kako to bude s dušama pokojnih, i oni koji su po pustinjama i planinama, po pećinama i klisurama, koji nisu u mogućnosti da vide Žrtvenik i svećenika, zato što nisu u blizini crkve. Takve je sam Krist nevidljivo posvećivao svojim posvećenjem. Ako netko ima mogućnost, a ne pristupa svetoj Trpezi kako bi se njome posvetio, takav uopće ne može dobiti posvećenje, ne samo zato što nije pristupio, već i zato što nije pristupio budući u stanju da to uradi. I zato je očigledno da je duša takvog čovjeka prazna krepostima, koje su potrebne za pričest, jer kako može netko imati ljubav i želju za pričesti ako ima mogućnost da se pričesti, ali to ne želi? Ili kako može imati vjeru u Boga onaj koji se ne straši prijetnje sadržane u riječima Gospodinovim, zanemarujući tu svetu Trpezu? I kako vjerovati takvom čovjeku da on voli to što može da dobije, ali po vlastitom nahođenju ne dobiva''?

PRIGOVOR 5

Neki prigovaraju govoreći da je sveta pričest strašna stvar, i zato se od ljudi koji se pričeste zahtijeva sveti život, savršen i anđeoski. 

U to da je Tajna božanske pričesti velika i strašna i da zahtijeva svet i čist život ne sumnja nitko. Sama riječ ''svet'' ima puno značenja. Svet je samo Bog, jer posjeduje prirodnu svetost, a ne zadobivenu. Ljudi, udostojavši se svetog krštenja, dobivaju svetost po pričesti svetom Bogu. I nazivaju se svetima, jer su dobili posvećenje milošću Svetog Duha rođenjem odozgor. Pored svega toga oni uvijek dobivaju posvećenje od božanskih Tajni, jer se pričeste svetim tijelom i krvlju našeg Gospodina. I što se više približavaju Bogu zahvaljujući izvršavanju Gospodinovih zapovijedi, toliko posvećeniji idu k savršenstvu. Naprotiv, koliko se oni udaljavaju od Boga zbog ostavljanja zapovijedi, toliko više se lišavaju posvećenja, postajući robovi strasti, i zlo u njima se povećava. Jer zlo nije ništa drugo, nego lišavanje dobra. Dakle, taj koji se udostojao rođenja od Svetog Duha, nema nikakve prepreke da se nazove svetim, a suglasno tome sveta djeca svetog Boga po milosti su udostojena česte pričesti božanskim Darovima. Zato i božanski Zlatousti kaže: ''Sveti Darovi treba da se daju svetima, a ne poročnima i nečistima''. U želji da pokaže granicu svetosti, on kaže: ''Da ne pristupi pričesti nitko od grešnih. Iako, oprostite neću reći 'nitko od grešnih', jer ću prvo sebe udaljiti od božanske Trpeze, ali ću bolje reći ovako: 'Nitko tko i dalje produžava da čini grijehe neka ne pristupa'. Znam da smo svi mi dostojni kazne i da nitko ne može da se pohvali čistim srcem. Ali nije nevolja u tome što mi nemamo čisto srce, već u tome što nemajući čisto srce ne pristupamo Onom, koji može da ga učini čistim''. A, Teodorit kaže: ''Među onima koji se pričeste božanskim Tajnama, neki se pričeste Kristom kao Janjetom – ti, koji su zadobili savršenu krepost, a drugi kao podnositelji tuđih grijeha – ti, koji se pokajanjem očiste od poroka grijeha''. Iako oni koji nam prigovaraju smatraju da samo savršeni mogu da se pričeste, božanski Oci ne zahtijevaju savršenstvo od pričesnika, već ispravljanje života kroz pokajanje. Jer kao što u ovom vidljivom svijetu nema čovjeka jednog te istog uzrasta, tako i u duhovnom svijetu Crkve postoje različita stanja ljudi, suglasno Priči o sjemenu (pogl. Mt 13,8). I ako savršeni prinose Bogu – stostruko, srednji – 60, a početnici – 30, tj. svatko po svojoj moći. I nitko ne bude odbačen od Boga jer nije prinio stostruko. Samo ako dobro porazmislimo, shvatit ćemo zašto je nekome nemoguće da postigne savršenstvo bez stalne pričesti svetim Tajnama, jer bez pričesti ne može zadobiti ljubav, a bez ljubavi ne može zadobiti poslušnost Gospodinovim zapovijedima, a bez poslušnosti se ne može postići savršenstvo. Kako kaže premudri Salomon: Početak mudrosti je najiskrenija želja za učenjem, a briga za učenje je – ljubav, ljubav je – čuvanje njenih zakona, a poštovanje zakona je – zalog besmrtnosti, a besmrtnost približava Bogu, jer želja za mudrošću vodi ka Kraljevstvu (Mudr 6,17-20), Kraljevstvu nebeskom. Zato i sveti otac Apolos, znajući da je božanska pričest snaga koja proizvodi božansku ljubav, ubrajajući je u zapovijed ljubavi, kaže: ''Na te dvije zapovijedi, tj. na čestoj pričesti i na ljubavi prema bližnjemu, vise Zakon i Proroci'' (pogl. Mt 22,40). Ali, postoji li potreba da se puno govori? Da li oni koji nam prigovaraju smatraju da treba da se pričestimo jednom u četrdeset dana kao savršeni ili kao grešnici ili nesavršeni? Ako se pričestimo kao savršeni, onda treba da se pričestimo češće, prema njihovim riječima, a ako se pričestimo kao nesavršeni – treba da se češće pričestimo kako bi postali savršeni, kako smo prethodno rekli. Jer ako dijete ne može da izraste u odraslog čovjeka bez tjelesne hrane, tim prije duša ne može da postigne savršenstvo bez duhovne hrane. Mudraci kažu da se na djetetu vide tri stvari: prvo, samo dijete koje se hrani, drugo, čime se hrani, i treće, što ga hrani. I to čime se on hrani je – hranljiva srž; to što ga hrani je – duševno tijelo; a čime se ono hrani je – hrana. Tako kaže Gabriel Filadelfijski, bude i u duhovnom rađanju: ''Onaj koji se hrani je - kršteni, ponovo rođen čovjek; to čime se on hrani su - prečiste Tajne; a onaj koji hrani je – božanska milost, koja te Tajne pretvara u tijelo i krv našeg Spasitelja''. Zato Bazilije Veliki kaže, da taj koji se ponovo rodio krštenjem, treba ubuduće da se hrani pričesti božanskim Tajnama. Ako se oni pričeste kao grešnici, onda ne treba nijednom da se pričeste u toku četrdeset dana, pa nijednom u godini, kako kaže Ivan Zlatousti: ''Kako onaj koji ima čistu savjest treba da se pričesti svaki dan, tako i onome koji boravi u grijesima i pritom se ne kaje nije bezopasno da se pričesti ni na praznik. Ali, ako se pričestimo i jednom godišnje, to nas ne izbavlja od naših grijeha ako nedostojno pristupamo. Naprotiv, to nas još i više osuđuje, jer iako pristupamo samo jednom, mi i tada pristupamo nečisto. Zato vas sve molim: ne pristupajte božanskim tajnama samo zbog blagdana''. I na drugom mjestu on piše: ''Obzirom da svećenici ne mogu da znaju sve grešnike i te koji se nedostojno pričeste Tajnama, Bog ih često razotkriva i predaje sotoni. Zbog toga su oni nekad bolesni, izloženi spletkama, nevoljama i nesrećama, i tome sličnom. I zato apostol Pavao ukazuje, govoreći: Zato su među vama mnogi slabi i bolesni i dosta ih umire (1 Kor 11,30). Kažete vi meni: 'Kako bude to ako se mi pričestimo samo jednom godišnje'? Nevolja je u tome što mi određujemo udostojenost za pričest ne prema čistim pomislima, već vremenskim periodom, i po tome što ti smatraš pobožnošću rijetko pristupanje Tajnama, ne znajući da čak iako jednom pristupiš svetim Tajnama činiš sebi štetu, a ako se dostojno pričestiš pa čak i često – zadobivaš spasenje. Smjelost se ne sastoji u tome da se pristupa često, niti u tome da se pristupa nedostojno, čak i ako se netko pričesti samo jednom godišnje. Mi smo toliko bezumni i prokleti, da čineći tisuće grijeha u toku godine, ne brinemo o tome da ih ispovjedimo. I pritom mi smatramo, da nam je dovoljno da se ne osmjelimo da se često pričestimo i da se samim tim ne odnosimo ponižavajuće prema tijelu Kristovom. Tako rasuđujući, mi ne shvaćamo da su i oni koji su razapeli Krista – razapeli Ga samo jednom. Ali, je li grijeh zbog samo jednog puta manji? I Juda je samo jednom izdao Gospodina. Zar ga je to spasilo? Zbog čega mi to djelo mjerimo vremenom? Mjerilo vremena za pričest treba da nam bude čista savjest''. I opet: ''Koga da pohvalimo? One koji se samo jednom pričeste? Ili one koji se često pričeste? Ili one koji se rijetko pričeste? Ni jedne od spomenutih, već one koji pristupaju s čistom savješću, i čista srca, i koji vode besprijekoran život. Takvi neka uvijek pristupaju a oni koji nisu takvi – nikada. Jer pristupaju sebi na sud i osudu, i muku i kaznu''. Ali ti blagoslovljeni ne znaju zašto se od onih koji se pričeste zahtijeva anđeoski život. To da svatko tko se krstio i ponovo rodio svetim krštenjem, daje obećanje da će živjeti anđeoskim životom – to je jasno, jer on prisiljava sebe koliko može, izvršavajući Gospodinove zapovijedi, na što je i pozvan. To i jest osobina anđeoskih činova – da uvijek izvršavaju Božje zapovijedi. Jer, kršteni i oni koji izvršavaju Božje zapovijesti nisu daleko od anđeoskog života. I još i zbog toga što se oni trude da sačuvaju tu tjelesnu čistoću bestjelesnih anđela, po riječima apostola Pavla koji kaže: Jer je naše življenje na nebesima (Fil 3,20). To jest, naš kršćanski život je – nebeski i anđeoski. Ali i božanski Zlatousti kaže: ''Privucimo k sebi nepobjedivu pomoć Svetog Duha poštujući zapovijedi. I tada ni u čemu nećemo biti manji od anđela''(54). I još jednom dodaje: ''Onaj koji se spašava zadobiva dvostruku milost: on svoju dušu čini živom i postaje kao ptica, koja leti nebeskim svodom''.

PRIGOVOR 6

Neki po pitanju božanske pričesti navode izreku: Kad nađeš med, jedi koliko ti je dosta da ne bi kada ga se najedeš povratio ga (Izr 25,16).

Na ovaj sofizam nas je sramota i da odgovorimo. Jer se božanske Tajne ne mogu porediti sa uzimanjem meda, jer se pod tim prema Grigoriju Sinaitu podrazumijeva umno sagledavanje. Ako oni smatraju da se ova izreka odnosi na božanske Darove, onda ja dajem prvenstvo samom Propovjedniku koji mi kaže: Sine moj, jedi med, jer je dobar i sladak grlu tvojemu. Tako će biti spoznanje mudrosti tvojoj, kad je nađeš; i bit će plaća i nadanje tvoje neće se zatrti (Prop 24,13-14). Međutim ti ljudi bi trebalo da nam kažu kako oni shvaćaju riječi ''koliko ti je potrebno''. Jer mi nemamo nijednu drugu mjeru sem svetih apostolskih Pravila i cijele Crkve Kristove, koji govore da bi se mi pričestili ako je moguće i svakodnevno ili četiri puta nedjeljno, kako misli sveti Bazilije i božanski Zlatousti, ili u krajnjoj mjeri svake subote ili nedjelje i u ostale blagdanske dane. Tako apostol Pavao zapovijeda mužu i ženi da se uzdržavaju jedno od drugog u te dane, kako bi se pričestili božanskim Tajnama, govoreći: Ne uskraćujte se jedno drugome, osim po dogovoru, povremeno, da se posvetite postu i molitvi Bogu (1 Kor 7,5). A božanski Timotej Aleksandrijski kaže: ''Nužno se treba uzdržavati u dan subotnji i nedjeljni, jer se u te dane prinosi duhovna žrtva Bogu'' (Odgovor 13).

Drugim riječima, neka se muž i žena čuvaju od bračnih odnosa u subotu i nedjelju, jer se u te dane uznosi duhovna Žrtva, tj. služi se božanska euharistija, i oni treba da se pričeste. I božanski Grigorije Solunski govori o blagdanima: ''Prvi dan nedjelje, je takozvani dan Gospodinov, jer je on posvećen Gospodinu, koji je u taj dan uskrsnuo iz mrtvih, i predočio opće uskrsenje, uvjerivši nas u uskrsenje, kada će nestati svako zemaljsko djelo. Nedjeljni dan poštuj i ne radi niti jedan ovozemaljski posao, osim onog najnužnijeg. I neka se tebi podčinjeni kao i tvoja obitelj odmore u taj dan, da bi svi zajedno proslavljali Onoga koji nas je iskupio od smrti i svojim uskrsom uskrsnuo i našu prirodu; da bi se sjetio života budućeg vijeka i izučavao sve zapovijedi Gospodinove. I da bi se ti ispitivao jesi li prekršio ili propustio neku od njih, i ako jesi da bi se ispravljao u svemu. I da bi tog dana bio u hramu Božjem, učestvovao u bogoslužbenom skupu i pričesti svetim tijelom i krvlju Kristovom s iskrenom vjerom i ne osuđenom savješću. I da bi započeo strogi život, i izmijenio se, pripremajući se za primanje budućih vječnih dobara. I na taj način ćeš poštovati subotu ne čineći zlo. A, nedjelji dodaj i ustanovljene velike blagdane, čineći tih dana isto što i nedjeljom i uzdržavajući se od istih stvari''. 

PRIGOVOR 7

Neki strahujući od ateizma nazivaju herezom to kada se netko stalno pričesti. Oni kažu da su oni koji primaju krštenje van Predaje svete Crkve heretici, kao i oni koji se stalno pričeste.

Iskreno govoreći, mi ne znamo ni što da odgovorimo na ove drske riječi. Zar su prema njihovom mišljenju heretici ne samo svi Sveti koji su podsticali vjernike da pristupe božanskoj pričesti, već i oni koji prihvaćaju njihove riječi. A, također i svi svećenici koji svakodnevno služe euharistiju i pričeste se. A, najviše od svega sveti Apolos, koji je naširoko bio poznat po svojoj svetosti i imao pet tisuća učenika u poslušnosti. O njemu piše božanski Jeronim, koji je sam došao i vidio ga: ''Poslije završene molitve, oni su opravši nam noge i postavivši trpezu, ljubili duševno i tjelesno – tj. mi smo se zajedno s njima pričestili božanskim Tajnama, što oni inače rade svaki dan. Zatim smo se poslije trpeze odmarali, a oni su udaljivši se u pustinju, molili do jutra, dok nije došlo vrijeme za euharistiju. I poslije devetog sata i večernje oni su se pričestili, a poslije pričesti neki su sjedali za trpezu da nešto pojedu, a neki revniji su se udaljavali na tihovanje, živeći samo snagom svete pričesti. Starac, kojega uvijek spominjemo, nam je dao puno za dušu korisnih pouka, a naročito za to da se svaki dan pričestimo božanskim Tajnama i primamo strance kao anđele Božje, slično Abrahamu, Lotu i drugima, jer o te dvije zapovijedi visi sav Zakon i Proroci. Dakle, obzirom da cijeli lik božanskih Otaca, po sveopćem priznanju, predstavljaju Sveti i sluge Kristove koje mu stalno služe, onda iz toga slijedi da oni koji prigovaraju na ovakav način, suprotan gore navedenom, proturječe i apostolima, i saborima Crkve, a također i svetim Ocima. I ne samo njima, već i samom Gospodinu, koji govori: Onaj koji jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni, a također i: Ovo činite u moj spomen (Iv 6,54; Lk 22,19); tj. svaki dan i uvijek, kako to tumači božanski Zlatousti, o čemu smo ranije govorili. Sveti Timotej Aleksandrijski čak dozvoljava opsjednutima da se pričeste svake nedjelje, ako oni ne hule božanske Darove. On kaže: ''Vjerni opsjednuti ako ne narušava Tajne, niti huli na Njih na bilo koji drugi način, neka se pričesti ali ne svaki dan: njemu je dovoljno da to čini u nedjeljni dan. I tada kad božanski Oci pozivaju ne samo zdrave nego i opsjednute na stalnu pričest Božanskim Tajnama, ti blagoslovljeni pri zdravoj pameti to ne prihvaćaju već zahtijevaju da oni budu iznad zakona.

PRIGOVOR 8

Neki prigovaraju i govore: ''Zar ti koji se često pričeste nemaju strasti ugađanja trbuhu, sujete, smijeha, ispraznih riječi i puno toga sličnog? Kako se oni bez obzira na sve to često pričeste?''

Tim ljudima odgovara sveti Aleksandar Antiohijski: ''Događa se da se neki predaju grijehu čak iako se rijetko pričeste. Drugi, pak, pričeste se češće, čuvaju sebe po pravilu od mnogih zala strašeći se suda Pričesti. Dakle, ako mi upadamo kao svi ljudi u neke ljudske i oprostive grijehe, ili jezikom, ili sluhom, ili vidom, ili sujetom, ili tugom, ili srdžbom ili bilo čime sličnim, koreći sebe i ispovijedajući se Bogu, pričestimo se svetim Tajnama, vjerujući da će nam Pričest božanskim Tajnama biti na očišćenje od tih grijeha. Ako mi činimo neke teške, lukave i tjelesne, i nečiste grijehe i zlopamtila smo u odnosu na bližnjeg, onda ne treba uopće da pristupamo božanskim Tajnama dok se ne pokajemo na dostojan način. Obzirom da mi kao ljudi tjelesni i slabi, upadamo u mnoge grijehe, Bog nam je dao različite žrtve za ostavljanje grijeha, koje nas kada ih prinosimo čiste kako bi pristupili svetoj Pričesti. Tako je i milostinja žrtva koja čisti grijehe. Postoje i druge spasonosne žrtve za otpuštanje grijeha, kako kaže prorok David: Žrtva Bogu je duh skrušen, srce skrušeno i ponizno Bog neće prezreti. Ako mi prinosimo Bogu te žrtve, onda čak iako imamo neke ljudske mane možemo pristupiti svetim Tajnama sa strahom i trepetom, i suzama raskajanja, i ispovijedi, kao što je to uradila žena iz Evanđelja kojoj je krv tekla, plačući i drhteći. Jer postoji grijeh na smrt, i grijeh na pokajanje, i postoji grijeh koji zahtijeva stavljanje melema. Istinsko pokajanje može sve da izliječi. Onaj koji pristupa svetim Tajnama sa strahom i trepetom, i ispovijedi, i suzama raskajanja dobiva oproštaj, a onaj koji pristupa bez straha i sa zanemarivanjem – dobiva kaznu. Takvi ne samo da ne dobivaju oproštaj grijeha, već đavao prema njima ima još veći pristup. A oni koji sa strahom prilaze božanskim Tajnama, ne samo da se posvećuju i dobivaju otpuštenje grijeha, već tjeraju i đavla od sebe''. Međutim bez obzira na sva ta neosporna svjedočenja svetih učitelja Crkve, neki se i dalje ne ponizuju i predlažu slijedeći prigovor, govoreći:

PRIGOVOR 9

''U to vrijeme bi se pričestila većina naroda, a manjina nije. Zato su božanski oci i korili manjinu da ne bi sablaznila većinu. Međutim danas kad se ne pričesti većina, osim nekih malobrojnih, ne treba da se pričeste ni ti malobrojni da se ne bi pravili izgredi u crkvi i da se mnogi ne bi sablaznili.''

Oni koji ovo govore trebali bi znati što znači ''sablazan'' i ''izgred'', i onda da prigovaraju. Jer sablazan je ono što čovjeka udaljuje od Boga i približava ga đavlu. Tako Bazilije Veliki kaže: ''Činjenje grijeha otuđuje čovjeka od Boga, i prisvaja ga đavlu''. On također kaže: ''Sablazan je sve ono što je suprotno volji Božjoj''. I da bi rekli jasnije – sablazan je svaka prepreka postavljena na putu radi spoticanja putnika. Tako Prorok moli Boga da ga izbavi od toga, govoreći: Sačuvaj me Bože od ruku bezbožničkih, od nasilnika sahrani me, koji misle da potkinu noge moje. Oholi mi namjestiše zamke i prugla, metnuše mi mrežu na put, pređu razapeše mi. To jest, sačuvaj me Gospodine od ruku grešnika, izbavi me od nepravednih ljudi, koji su smislili da stave pod moje noge nešto kako bi me oborili; oholi ljudi ili zlodusi su mi postavili zamku, kako bi me uhvatili, i konopcima i mrežama svezali moje noge, postavivši na mom putu sablazni i prepreke kako bi se spotakao. Dakle, tada su malobrojni sablažnjavali mnoge na taj način, uvlačeći ih u nemar i prijestup zapovijedi Božje, a sada mnogi sablažnjavaju malobrojne, uvlačeći ih na odstupanje od zapovijedi – kako postupiti? Kako su tada malobrojni odsjekli svoju volju i slijedili mnoge u ispunjavanju Božje volje, tako i danas mnogi treba da odsjeku svoju volju slijedeći malobrojne u ispunjavanju volje Božje. Ali ne tako da bi malobrojni prestali da ispunjavaju Božje zapovijedi samo zato što su manjina, i radi većine počeli da krše zapovijedi. Jer da su stvari tako stajale, tada su i prorok Ilija, i apostoli, i toliki drugi Oci, koji su činili podvig za istinu trebalo da skriju istinu i krenu za većinom obzirom da je njih samih bilo malo. Zato Bazilije Veliki kaže: ''Ti koji ispunjavaju volju Gospodinovu, treba da pokazuju stalnu odvažnost, čak iako se neki sablažnjavaju''. Iako neki i govore da ti se ti koji nemaju snage pričeste, sablažnjavajući ih, neka oni sami shvate da to bude kod tih ljudi posljedica ili zavisti ili mržnje prema bratu. Dakle, mi ne treba da zanemarujemo Božje zapovijedi radi toga da ne bi sablaznili ljude, kako kaže Zlatousti: ''Mi treba toliko da se brinemo o tome da ne sablaznimo ljude koliko je to potrebno, kako im ne bi davali povod da nas okrivljuju. Ako im ne dajemo povoda a oni nas i dalje osuđuju – prosto ni zbog čega, - onda nama ostaje da se smijemo i plačemo zbog njihove nerazumnosti. Ti se trudi da se ponašaš lijepo pred Bogom i ljudima. Ako ti postupaš dobro, a netko te osuđuje, ne brini se nimalo zbog toga. Tako je i Krist govorio o onima koji se sablažnjavaju: Ostavite ih: oni su slijepi koji vode slijepe (Mt 15,14). Jer ako smo mi sami uzrok sablazni onda teško nama. A, ako nismo, onda grijeha nemamo. Također je napisano: Jer se ime Božje zbog vas huli u neznabošcima (Rim 2,24).

Kako postupiti? Ako ti radiš to što treba da radiš, a netko zbog toga huli, onda ti ne činiš grijeh, već je grijeh na njima, jer oni hule ime Božje. Mi ne treba da obraćamo pažnju kada nekom bogougodnom djelu prethodi to da ono za nekoga postaje sablazan. Mi treba da se uznemirimo kada nas drugi ne primoravaju da se protivimo Božjoj volji. Jer reci mi molim te ako sad dok mi razgovaramo, ja želim da razobličim pijanice i netko od njih se sablazni, zar ja treba da prestanem da govorim o njima? Ne, u svemu treba znati mjeru. Kada jedna lijepa djevojka nije htjela da se uda, već je zavoljela djevičanstvo i postala redovnica, mnogi su bogohulili i branili one koji su je tome priveli. Zar su ti ljudi onda trebali odbiti da je postrižu? Naravno da ne. Jer oni nisu uradili ništa protivno Bogu. Naprotiv, oni su učinili bogougodno djelo. Dakle, mi smo u svakom djelu dužni da živeći po Božjim zakonima ne damo nikakav povod za sablazan, kako ne bi bili okrivljeni i kako bi od Boga dobili dar ljubavi prema čovjeku''. Evo što možemo da kažemo o sablazni. Što se tiče izgreda, to je djelo koje se vrši van svakog čina. Ako se čin i zakon Crkve sastoji u tome da se kršćani koji se nalaze na božanskoj euharistiji a koji nisu pod epitimijom - pričeste, onda kako smo ranije rekli, očigledno je da izgrede čine oni koji se ne pričeste, prestupajući samim tim zakone Crkve. Zato i prorok Avakum kaže: ''Sunce i mjesec stadoše u stanu svom''. Drugim riječima, Sunce pravde, Krist Bog naš, se uznio u visinu na križu, a mjesec odnosno Crkva se utvrdila u svom činu, to jest u volji i zapovijedima Božjim, od kojih je prije otpala. Dakle, oni koji ne poštuju zapovijedi Božje, upravo oni čine sablazni i izgrede a ne oni koji čine podvig po mjeri svojih snaga radi čuvanja Gospodinovih zapovijedi.

PRIGOVOR 10

Neki kažu da postoji pravilo koje je zapisano u Časoslovu po kojemu kršćani treba da se pričeste tri puta godišnje.

Recite mi molim vas, ako su ti blagoslovljeni postavili pravilo koje je neprekidno (iako je u stvari izopačeno), da li bi bilo pravedno da ono bude snažnije od tolikih punobrojnih truba Svetog Duha, svjedočanstava koje smo mi navodili? Kraljevski zakoni određuju da, ukoliko je neki od takvih zakona – zakona koji je također donijet od Kralja – protivan svetim kanonima božanskih Otaca, da takav zakon treba da bude nevažeći. Božanski Zlatoust kaže da običaj koji se protivi božanskim zakonima treba iskorijeniti. Tako on kaže: ''Običaj je stvar, koju je neugodno zaobići i od koje je teško sačuvati se. Dakle, koliko je snažan običaj, toliko i snage ulaži da bi se izbavio od tog besmislenog običaja i da bi stekao dobri običaj''. Zašto onda ti ljudi žele da ustanove ovaj po dušu štetan običaj? Ali pošto oni žele da sakriju istinu pomoću tog pravila, pokazat ćemo ukratko o čemu u stvari govori to pravilo, kako bi bila pokazana sama istina i kako nitko više ne bi bio obmanut. To pravilo je prihvaćeno iz slijedećeg razloga. Lav Mudri je bio odvojen od Crkve od strane patrijarha Nikole pošto je sklopio četvrti brak, a kralj je zbog tog skinuo Nikolu s prijestolja patrijarha, pošto ovaj nije želio da mu oprosti četiri braka. Umjesto Nikole je doveo patrijarha Eftimija, koji je i razriješio kralja od odvajanja. Dakle, iz tog razloga su se podijelili na dva tabora kako arhijereji tako i sav ostali narod: jedni su bili za patrijarha Nikolu, a drugi za – Eftimija. Kad je kralj Lav umro, poslije njega se zakraljio njegov brat Aleksandar, koji je skinuo Eftimija s prijestolja i doveo ponovo Nikolu. A kad je umro i Aleksandar, i zakraljio se njegov rođak, to jest Lavov sin, Konstantin Porfirogenit, njegov punac Roman je imao titulu ''Otac - Kralj''. Ti koji su organizirali Sabor 992. godine od Kristovog rođenja, ne samo da su zabranili četvrti brak, već su i protiv trećeg braka ustanovili slijedeće pravilo koje kaže: ''Ako je netko napunio četrdeset godina i pritom se ne stidi svog uzrasta, niti brine o kršćanskom pobožnom životu, već samo radi strasne želje ulazi u treći brak, taj neka se brižljivo promatra u toku pet godina da se ne pričesti Svetim Tajnama, i taj vremenski period ne može nikako biti skraćen. Ali i poslije tog kad se udostoji svetog Pričešća, da mu ne bude dozvoljeno pričešćivanje u neko drugo vrijeme osim na spasonosni Uskrs Krista Boga našeg, radi očišćenja, koliko je to moguće, zahvaljujući prethodnom uzdržavanju u toku Velikog Posta(70). Ako je netko tridesetogodišnjak i ima djecu iz prethodnih brakova, a sastaje se s trećom ženom, taj da se bezuvjetno ne pričešćuje Svetinjama u toku četiri godine. I poslije tog kad se udostoji pričešćivanja da se naslađuje samo tri puta godišnje: prvi put – na spasonosno Uskrsenje Krista Boga našeg, drugi – na Uznesenje Prečiste naše Bogorodice i treći put – na dan Rođenja Krista Boga našeg, radi posta koji prethodi ovim praznicima i koristi koja se njime zadobiva''. To Djelo Sabora je bilo nazvano Tomosom Jedinstva, jer su se na njemu ponovo objedinili arhijereji i sav narod, koji je prije tog bio razjedinjen radi Lavova četiri braka. Međutim ja ne znam koji blagoslovljeni je – ili zbog neobrazovanosti ili s namjerom da kršćanima napravi prepreku k vječnom životu – skratio to pravilo i stavio ga u Časoslov u tako skraćenom obliku. A naši blagoslovljeni duhovnici, shvativši ga, rastrubili su to pravilo po cijeloj zemlji, polažući epitimiju i pravilo o tri braka za sve kršćane: one u drugom braku, prvom braku, djevičanske i uopće na svaki uzrast. Ali ja se ne čudim toliko duhovnicima, koliko se čudim što dobri arhijereji i pastiri nisu odmah razglasili bogonadahnutim trubama istine, da bi osramotili zlog sijača te pljeve i iskrčili te trule biljke iz Crkve. Jer oni imaju vlast od milosti Svetog Duha da podržavaju svako dobro i ispravljaju to što treba da se ispravi. Istina, arhejereji navode to opravdanje, da ukoliko se oni nalaze u ropstvu pod Turcima i svezani mnogim brigama, povjeravaju rješavanje tih pitanja učiteljima i propovjednicima. Ali samim tim ti blagoslovljeni – jedan ne želeći da izgubi svoj mir, drugi navodeći druga opravdanja – se svi zajedno sklanjaju i prebacuju teret s jednog na drugog, skrivajući kao u grobu riječ Božju, i istinu, i prešutno pokazuju da su oni suglasni s tim što se događa, kako govori božanski Meletije Ispovjednik: ''Kad netko, dospjevši u spoznaju i točno istinu spoznavši pokušava da je skrije, svakojake načine za to izmišljajući, te ne govori smjelo, otvoreno i glasno; kad se netko o časnim i božanskim kanonima ne brine, ne čuva Pravila dana nam od svetih slavnih Otaca, on podliježe ne manjoj kazni od onih što su ih narušili''. ''Taj koji šuti o istini uskrslog Krista u grobu skriva'', kaže jedan otac, a s njim je suglasna riječ drugog: ''Zaista je vrlo opasno o pobožnosti šutjeti, jer to je jama pogibelji i muka u vijek vjekova''. Nepravedno je, nedopustivo i ružno od pobožnih ljudi da šute tada kad se Gospodinovi zakoni drsko narušavaju, kad se nastoji da se obrazloži obmana i zla zabluda. Kao što reče jedan veliki otac: ''Kad pobožni vidi opasnost razdvajanja od Boga i uvredu Boga, zar će on tad šutjeti''? Hoće li biti potpuno miran? Jer, tad prešutjeti je isto što i suglasiti se i odobriti''. Primjer nam daje sveti Ivan Krstitelj, a zajedno s njim i sveta braća Makabejci. Jer i za male ustanove zakona Božjeg oni su, prezrevši smrtnu opasnost, stajali čvrsto, do kraja, ne izdavši ni najmanju riječ svetog Zakona. Često se pohvalnim priznaje i pravedni rat, i bitka nesumnjivo boljom, nego za dušu pogubni i štetni mir. Zar nije bolje stupiti u boj s takvima koji su zli nego ih slijediti i dragovoljno se suglasiti s njima u nepravdi, vječno se razdvojiti od Boga, a s njima sjediniti. A božanski Zlatousti kaže: ''Ako je čovjeku opasno da šuti kad ga drugi izlažu poruzi, zar ne zaslužuje svaku kaznu taj koji šuti i ne obazire se na to kad se nanosi šteta Božjim zakonima''?

PRIGOVOR 11

Mnogi prigovaraju govoreći da praksa pričešćivanja nije dogma vjere koju obavezno treba poštovati.

Iako često pričešćivanje nije dogma vjere, već Gospodinova zapovijed, koja se nalazi u mnogim porukama našeg Gospodina, a naročito u slijedećem: Ovo činite u moj spomen (Lk 22,19), tj. stalno i svaki dan, dok postoji ovaj svijet. I zato se ona kao Gospodinova zapovijed mora poštovati neprekidno, o čemu smo govorili u prvom dijelu knjige. Međutim, ti koji prigovaraju na ovaj način, samim tim pokazuju da žele da ogole dogme i ostave ih opustošene od svakog crkvenog opredjeljenja i ustanovljenja. Ali mi ih pitamo: ''Na čemu te dogme mogu biti zasnovani? Zar nam božanski Zlatousti nije rekao, da ljudski život zahtijeva pravilne dogme, a dogme zahtijevaju čist život; a čist život se rađa i dostiže zahvaljujući božanskim zapovijedima, svetim zakonima Crkve i čestim predajama i opredjeljenjima božanskih Otaca''? Dakle, ako napustimo sveta pravila, Gospodinove zapovijedi i ostalo, nestat će i čistog života. A, kad nestane čistog života, tad ćemo izgubiti i pravilne dogme, i ostat opustošeni i u tami. Nemam vremena da nabrajam tisuće primjera svetih, koji su pretrpjeli muke i umrli za crkvene postavke i pravila. I međutim postoje neki toliko bestidni ljudi, koji ne samo da ne stradaju za istinu već joj se i protive i drsko odbacuju Gospodinove zapovijedi, stavljajući prepreke pred one koji se pričešćuju, bez ikakve krivice ili povoda. To je vrlo drsko ponašanje, ako se samo sjetimo da Gospodin čak ni samog Judu nije odbio od Pričešća, iako je znao da je poročna posuda zla. Svaki dan Krist prima sve one koji se pričešćuju i one koji su dostojni čisti, prosvjetljuje i posvećuje, a nedostojne odmah na početku predaje grižnji savjesti a zatim ih milosrdno prima ukoliko se isprave. A, ako se ne isprave, onda ih predaje različitim bolestima, po riječima apostola Pavla: Zato su među vama mnogi slabi i bolesni, i dosta ih umire (1 Kor 11,30). Ti blagoslovljeni, i ne znajući stanje onih koji se pričešćuju, već samo radi tog da bi očuvali besmislen običaj, koji je ustanovljen na štetu duši, prave prepreke pravoslavnim kršćanima za pričešćivanje Svetim Tajnama. Međutim upitajmo Velikog Bazilija da nam on kaže istinu: ''Valja li, o božanska i sveta glavo, ili nije li opasno napustiti bilo koju Božju zapovijed? Je li dozvoljeno sprječavati onog kome je dana ta zapovijed da je izvršava ili treba poslušati one koji to sprečavaju, posebno ukoliko je taj netko tko zabranjuje dugogodišnje dijete Božje? Ili se ta pomisao čini samo prikladnom, a u stvari je protivna Božjoj zapovijedi''? Na to sveti odgovara: ''Gospodin je rekao: Naučite se od mene, jer sam a krotak i ponizan srcem (Mt 11,29), očigledno je da se i u svemu drugom treba učiti od Njega. Tako se i u danom slučaju sjetimo samog Gospodina našeg Isusa Krista jedinorođenog Sina Božjega. Kad mu je Ivan Krstitelj rekao: Ti treba mene da krstiš, a ti li dolaziš k meni? On je odgovorio: Ostavi sad, jer tako nam treba ispuniti svaku pravdu (Mt 3,14-15), tj. nužno je da Ja ispunim svako djelo koje opravdava čovjeka. I kako je On s negodovanjem odgovorio Petru, kad je ovaj pokušao da odgovori Gospodina od stradanja, koje je On proročki predskazao svojim učenicima na putu u Jeruzalem: Idi od mene sotono; ti si mi sablazan; jer ne misliš što je Božje nego ljudsko (Mt 16,23). I opet kad je Petar odajući čast Gospodinu Kristu, odbio da mu On opere noge, Gospodin mu je opet rekao: Ako te ne operem nemaš udjela sa Mnom (Iv 13,8). Ako treba veću pomoć pružiti duši primjerima nama bliskih ljudi, sjetimo se apostola Pavla koji kaže: Što činite te plačete i cijepate mi srce? Jer ja sam spreman ne samo da budem svezan nego i da umrem u Jeruzalemu za ime Gospodina Isusa (Dj 21,13). Tko može biti slavniji od Ivana? Ili tko može biti iskreniji od Petra? Ili tko drugi može da ima pomisli sa strahopoštovanjem više od njih? Jer su oni obadva bili pokrenuti osjećajem strahopoštovanja, tako što jedan nije htio da krsti Gospodina, a drugi nije htio da mu Gospodin opere noge. Međutim bez obzira na to oni nisu mogli da nagovore Krista. Znam da ni sveti Mojsije ni prorok Jona nisu izbjegli Božju kaznu jer su mu odbili poslušnost, dajući prednost svojim rasuđivanjima. Neka nam svi ti sveti budu primjer da ne treba ni proturječiti volji Božjoj, niti sprječavati druge da izvršavaju Božju zapovijed, niti slušati one koji sprječavaju njeno izvršavanje. Ako nas je Božja Riječ iz ovih primjera naučila što ne treba da dopustimo, onda tim prije treba u svemu ostalom da nasljedujemo svete, koji su jednom rekli: Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima (Dj 5,29), I na drugom mjestu: Sudite je li pravo pred Bogom da vas više slušamo nego Boga? Jer mi ne možemo ne govoriti što smo vidjeli i čuli (Dj 4,19-20). I ponovo kaže Bazilije Veliki: ''Ne treba sprječavati onog koji izvršava volju Božju, ukoliko on to radi po Božjoj zapovijedi ili s ciljem, suglasno zapovijedi Božjoj. Također onaj koji izvršava zapovijed ne treba da sluša one koji ga sprječavaju, čak i ako su oni pravi Božji prijatelji, već treba da ostane pri svojoj odluci''. Također kaže: ''Ako netko izvršava zapovijed Božju, ali ne po zdravom ustrojenju, tj. ne s pravilnim ciljem i bez istinskog rasuđivanja, međutim po svemu vidljivom slijedi u potpunosti učenje Gospodinovo, takvog čovjeka ne treba sprječavati. Jer taj čovjek tako postupajući neće nanijeti sebi štetu. Ponekad se događa da ljudi od tog imaju koristi. Međutim dobro je takvog čovjeka poučiti, kako bi i njegovo rasuđivanje odgovaralo dostojnosti podvig'', kako bi on izvršavao zapovijed s bogougodnim ciljem. I još: ''Ne treba slijediti ljudsku predaju, kad se narušava Božja zapovijed''. I još: ''Ne treba dati prvenstvo svojoj volji u odnosu na volju Gospodinovu, već u svakoj stvari treba tražiti i tvoriti volju Božju''. A, božanski Zlatoust kaže: ''Treba se odvažno usprotiviti svemu što može biti prepreka za naše dobre pobude. Čuj što veli Krist: Tko ljubi oca ili majku više nego mene nije mene dostojan (Mt 10,37). 

Dakle, kad činimo neko bogougodno djelo, svaki koji nas u njemu sprječava neka nam bude neprijatelj i protivnik, čak iako je to otac ili majka ili bilo tko drugi''. A, Ignjacije Bogonosac kaže: ''Svatko tko ti govori nešto suprotno onome što ti je Bog zapovjedio, čak iako možeš da mu vjeruješ, čak i ako posti, i čini čuda, čak i ako prorokuje, neka bude u tvojim očima kao vuk u ovčjoj koži, koji ubija ovce''. A, božanski Meletije Ispovjednik kaže: ''Ne treba slušati redovnike kao ni prezbitere kad su njihove riječi bezakone, kad su njihovi savjeti zli. I što velim: prezbitere, redovnike! Ne odstupaj ni pred samim biskupima, ako počnu da vas uvjeravaju da činite, govorite i mislite ono što nije duši na korist''.

PRIGOVOR 12

Neki se sablažnjavaju od tog što ne mogu da nas uvjere svojim riječima (imajući u vidu da postoji zabrana na stalno pričešćivanje), i u svoju obranu navode tri zaključka: prvo, govore, kanone i zapovijedi drže klerici (arhijereji); drugo mi ne treba da ispitujemo to što nam govore klerici, već treba samo prostodušno da ih slušamo; i treće navode apostolsku izreku: Slušajte nadstojnike svoje i budite im pokorni (Heb 13,17).

Na ova tri dijela prigovora nećemo ništa sami komentirati, kako ne bi izazvali neku zabunu i smutnju. Ali smatramo da je po dušu štetno i ako potpuno prešutimo. Da se nitko ne žali hajde da razmotrimo što u vezi s tim kažu sveci. Na prvu primjedbu odgovara Bazilije Veliki govoreći: ''Ako sam Gospodin, kojeg Otac ljubi, i u kome su sve riznice premudrosti i tajne, koji ima svaku vlast, i koji je dobio svaki sud od Oca, - ako On sam kaže: On mi da zapovijed što ću kazati i što ću govoriti (Iv 12,49), kao i: Što ja, dakle, govorim onako govorim kao što mi reče Otac (Iv 12,50), i ako ni Sveti Duh ne govori od sebe, već govori samo ono što čuje od Njega, - koliko više je za nas pobožno i bezopasno tako misliti i postupati''. Drugim riječima, mi ne smijemo da kršimo Božje zapovijedi, već da ih pokorno slušamo.

A, božanski Zlatousti na primjeru same arhijerejske hirotonije pokazuje da su arhijereji (klerici) podčinjeni Božjim kanonima i zapovijedima. On kaže: ''Tako kako je arhijerej – (prvosvećenik u Starom Zavjetu) – bio vođa naroda, bilo je nužno da on na svojoj glavi ima znak vlasti, kojoj se podčinio (jer ako vlast nije ničim ograničena onda je ona nepodnošljiva, a kad ima simbol neke druge vlasti nad sobom, to pokazuje svojim podčinjavanjem zakonu); zato Zakon zapovijeda da glava arhijereja ne bude otkrivena, već da bude pokrivena i da vođa naroda zna da ima drugu glavu. Zato se i u Crkvi na hirotoniji jereja – (ovdje svetac ima u vidu arhijereje, govoreći o svećenstvu uopće, jer prema Dioniziju Areopagitu, samo arhijereji nose na glavi simbole predanosti Bogu) – na njegovu glavu stavlja Kristovo Evanđelje, da bi onaj koji se rukopolaže spoznao da dobiva istinsku evanđeosku tijaru, i da bi spoznao da iako je on vođa svih, dužan je da djeluje po evanđeoskim zakonima, sve držeći u svojoj vlasti, ali i sam pod vlašću zakona, bivajući za sve zakonodavac, ali imajući i zakonodavca nad sobom tj. evanđeoski zakon. Zato jedan odvažan drevni muž (njegovo ime je Ignjacije), koji je prosijao u svećenstvu i mučeništvu, u poslanici nekom arhijereju kaže: 'Ništa da se ne radi bez tvoje volje, ali ni ti ništa ne radi bez volje Božje'. Zato arhijerej ima na glavi Evanđelje kao znak da se nalazi pod njegovom vlašću''.

Što se tiče drugog, tj. da mi ne treba da ispitujemo arhijereje, učitelje i duhovnike, već da ih u svemu slušamo, na to odgovara Bazilije Veliki: ''Rukovodeći u riječi – bio to učitelj ili arhijerej – treba uvijek uz puno razmišljanja i ispitivanja, a s ciljem da ugodi Bogu, i da radi, i da govori, jer on treba da bude ispitan i posvjedočen i od strane onih kojima je povjeren''. Također kaže: ''Oni koji slušaju poznajući Božansko Pismo, treba da ispituju to što govore učitelji. I to što je u skladu s Pismom treba da prihvate a to što im je strano – da odbace. A, tih učitelja koji inzistiraju na takvom učenju se treba kloniti''. Također kaže: ''Oni koji ne poznaju puno Pismo, treba da spoznaju karakteristične osobine svetih po plodovima Duha Svetog. I treba prihvaćati te koji ih imaju u svojstvu svetih, a kloniti se onih koji ih nemaju''. Također kaže: ''Ne treba se tek tako i bez ispitivanja baviti onima koji se samo pretvaraju da govore istinu. Treba na osnovu svjedočenja Pisma prepoznavati svakog, predaje li taj učitelj istinu ili laž''. I također kaže: ''Nužno je svaku riječ ili djelo provjeriti na osnovu svjedočanstva bogonadahnutog Pisma, kako bi dobri učitelji bili priznati, a lukavi – posramljeni''.

Na treći dio prigovora odgovara božanski Zlatoust: ''Anarhija je uvijek zlo, ona je – korijen mnogih nevolja i uzrok nereda i pometnje. A ništa manje zlo nije ni nepodčinjavanje rukovodiocima. Ali možda će netko reći da postoji i treće zlo – kad je sam rukovodilac zao. To i ja znam. To zlo nije malo, već je puno gore od anarhije. Jer je bolje ne biti ni pod kakvom vlašću nego se podčiniti zlu. Jer se u prvom slučaju čovjek često spašava i često se nalazi u opasnosti, a u drugom je uvijek u opasnosti jer ga vode u propast. Ali kako je apostol Pavao rekao: Pokoravajte se učiteljima vašim i budite im poslušni, prethodno rekavši: Gledajte na svršetak njihova življenja, i ugledajte se na vjeru njihovu (Heb 13,7), a zatim je rekao i: Pokoravajte se učiteljima vašim i budite im poslušni. Odnosno, apostol Pavao se u početku osvjedočio da su ti učitelji vjerni u svemu, i već poslije tog kaže: ''Gledajte dobar plod njihovog kreposnog života i propovijedi, i ugledajte se na njihovu vjeru''. A što, reći ćete mi, ako je rukovoditelj zao (ovdje i nadalje – lukav), da li se njemu treba podčinjavati? U kom smislu ti kažeš ''zao''? Ako se to odnosi na vjeru – ostavi ga i bježi – ne samo od čovjeka, nego i od anđela koji je sišao s neba. A, ako se to odnosi na njegov život onda ne budi radoznao. Poslušaj što kaže Krist: Na Mojsijevu stolicu – (na učiteljsku katedru Zakona) – sjedoše književnici i farizeji. Rekavši prethodno puno toga strašnog o njima, On nam zatim govori: Na Mojsijevu stolicu sjedoše … Dakle, što vam oni zapovijedaju da poštujete, vi poštujte i radite, ali što oni čine ne činite (Mt 23,2-3). Drugim riječima, oni se koriste počašću, (imaju pravo da uče), kaže On, ali im je život nečist, ali vi ne obraćajte pažnju na njihov život već na njihove riječi. Jer nitko neće imati štete od njihovog življenja. Zašto? Zato što je ono svima očigledno, i zato što sam onaj koji poučava, čak i ako je tisuću puta zao, nikad neće učiti lošem življenju. Što se pak tiče vjere, tu zlo nije svima uočljivo, a i onaj koji poučava neće odustati od toga da na takav način uči. Zato ne sudite, da ne budete osuđeni (Mt 7,1) se odnosi na način života, a ne na vjeru. Zato je i apostol Pavao u početku najprije predstavio pastire kao istinske u svakom pogledu, a zatim rekao: Pokoravajte se učiteljima vašim. I na drugom mjestu: Ti kažeš da je taj čovjek krotak i imajući svećenički čin vrlo razborit, a radi to i to. Ne govori mi o tome da je on krotak, razuman, pobožan, svećenik. Ako hoćeš neka to bude čak i Petar ili Pavao, ili anđeo koji je sišao s nebesa, - čak ni tad neću obratiti pažnju na značaj osobe. Jer ja ne čitam zakon sluga, već Kraljev zakon. A, kad se čitaju riječi Kralja, sva važnost sluga treba nestati. Zašto mi navodiš primjere ovog ili onog? Bog ti neće suditi za nemarnost takvih slugu, već za neizvršavanje Njegovih zakona. ''Ja sam ti zapovjedio'', reći će On tebi u Sudnji dan, ''i ti si trebao da se podčiniš, a ne da navodiš primjer drugog ili da budeš radoznao u pogledu zlih djela drugog''. Jer je i veliki David sagriješio strašnim grijehom, ali reci mi, znači li to da za nas više nije opasno da griješimo? Zato mi treba da oprezni i revni budemo, nasljedujući podvige svetih, a nemarnost i narušavanje zakona – (koji i njima kao ljudima mogu da se dogode) – treba s trudom da izbjegavamo. Jer nama neće suditi iste takve sluge kao i mi sami, već sam Gospodin. Njemu ćemo dati odgovor za sve što smo u životu uradili.

Eto kako kažu sveti. Mi braćo moja, ukoliko nas je Gospodin pozvao na mir treba da se pokoravamo arhijerejima, i duhovnicima, i učiteljima radi njihovog čina koji oni imaju od Boga. Ako netko od njih radi nešto nerazumno ili nas sprječava u bogougodnom djelu, onda ne prestajmo da ga molimo dokle god ga ne uvjerimo, da bi se ispunila volja Božja, da bi mir, jedna misao i suglasnost kraljevali među nama, da bi postojala ljubav između pastira i ovaca, između arhijereja i kršćana, između svećenika i svjetovnjaka, između rukovodilaca i podčinjenih kako ne bi bilo sablazni, potresa, raskola, podjela. Jer sve to razara naše duše, naše kuće, naše crkve, i svako društvo i naciju. Kraće rečeno: da svi budemo jedno tijelo i jedan Duh, svi s jednom nadom na što smo i prizvani, i da Bog mira bude s nama.

PRIGOVOR 13

Neki kažu: ''Evo, mi izvršavamo zapovijed Gospodinovu – pričešćujemo se dva ili tri puta godišnje, i to je dovoljno za naše opravdanje na Strašnom sudu''.

Takvim ljudima odgovaramo da je i to dobro i korisno, ali da je puno bolje pričešćivati se češće. Jer što se netko više približava svjetlosti, tim se više i prosvjetljuje, i što se više približava vatri, tim se više zagrijava, i što je bliži svetinji, tim se više posvećuje. Tako da ako netko češće pristupa Bogu u Pričešću, tim se više i prosvjetljuje, zagrijava i posvećuje. Brate moj ako si dostojan da se pričestiš dva ili tri puta godišnje, onda si dostojan da se pričešćuješ i češće, kako kaže božanski Zlatoust, samo se pažljivo pripremaj i ne gubi tu dostojnost. Dakle, što nas sprječava da se pričešćujemo? Naša nemarnost i lijenost, koje nas savladavaju. I zato se ne pripremo koliko je u našoj moći da se pričestimo. Odgovarajući na drugi način, mi smo dužni da kažemo, da ti ljudi ne izvršavaju zapovijed Božju, unatoč tome što oni smatraju da je izvršavaju. Jer gdje je Bog ili bilo koji od svetih zapovjedio da se pričešćujemo dva ili tri puta godišnje? Tako nešto se nigdje ne može naći. I zato treba da znamo da kad izvršavamo neku zapovijed treba da je i izvršavamo suglasno zapovijedi. Odnosno treba poštovati i mjesto, i vrijeme, i cilj, i način djelovanja, i sve okolnosti pod kojim ona treba da se izvršava, kako bi to dobro koje činimo na taj način bilo savršeno u svemu i Bogu ugodno. Sve to se odnosi i na Božansko Pričešće. Stalno pričešćivanje je: i nužno, i za dušu korisno, i suglasno Božjoj zapovijedi, i savršeno i dobro i ugodno. A, pričešćivati se samo tri puta godišnje nije suglasno ni sa zapoviješću, i nije savršeno dobro, jer nije dobro to što se ne čini na dobar način. Zato, kao i sve druge zapovijedi Božje zahtijevaju za sebe nužno vrijeme, prema Propovjedniku: Sve ima svoje vrijeme (Prop 3,17), tako se i za izvršavanje zapovijedi o Pričešću treba odvojiti određeno vrijeme. Drugim riječima, odgovarajuće vrijeme za Pričešće je taj trenutak, kad svećenik naglašava: ''Sa strahom Božjim, vjerom i ljubavlju pristupite''. Ali zar se to može čuti samo tri puta godišnje? O nesreće i nevolje! Da bi materijalno tijelo živjelo ono mora svakodnevno da jede dva ili tri puta dnevno. A nesretna duša, da bi živjela duhovnim životom, jede tu svoju životvornu hranu samo tri puta ili čak jednom godišnje? Nije li to velika nerazumnost? U protivnom slučaju, bojim se, bojim se da nam nije beskorisno izvršavanje zapovijedi jer ih mi kvarimo i izokrećemo i zato ne da nismo izvršitelji zakona, već njegovi protivnici.

Mi često posteći smatramo da izvršavamo zapovijed Božju, a u stvari griješimo kako kaže božanski Zlatoust: ''Ne govori mi da oni poste, već mi dokaži da oni to rade u suglasnosti s voljom Božjom. A, takav post ukoliko nije u suglasnosti s voljom Božjom je veće bezakonje nego pijanstvo. Jer mi ne treba da gledamo samo to što oni rade, već i da tražimo uzrok zbog čega oni to rade. Jer ono što se radi po Božjoj volji, čak iako se čini besmislenim, je zaista najbolje. A, ono što se radi protiv Božje volje, iako se čini najboljim, je u stvari najgore i posve protivno zakonu. Jer djela nisu dobra ili zla sama po sebi, već ih Božja volja čini dobrim ili zlim''.

EPILOG

Evo, ljubljena moja braćo, uz Božju pomoć je završena ova knjiga, i sasvim očigledno je dokazano na osnovu svjedočenja i Svetog Pisma, i svetih Otaca, da je stalno pričešćivanje Prečistim Tajnama nužno i za dušu korisno, jer se bez tog ne može uzrastati u ljubavi našeg Gospodina, koji nas je stvorio iz ničeg, a kad smo poginuli ponovo obnovio. Dakle, sad se ne zahtijeva ništa drugo osim tog da s dužnom pripremom, tj. skrušenošću, ispoviješću i izvršavanjem epitimija pristupimo Tajni, sa strahom i trepetom i da se pričestimo. Svatko od nas koji želi život i voli da vidi dobre dane, prema piscu psalama, neka pristupa našem Gospodinu, najslađem Isusu Kristu, koji nas svaki dan poziva sa svetog Prijestolja i govori: ''Priđite, jedite moj kruh i pijte vino koje sam ja rastvorio u svetoj čaši, da bi se prosvijetlili duševno i tjelesno, da bi bili nahranjeni besmrtnom hranom i napojeni ne truležnim pićem, da se u potrebni čas ne postide lica vaša''. Do tad dok imamo vremena činimo dobro, kako kaže apostol Pavao: Evo sad je vrijeme najbolje, evo sad je dan spasenja (2 Kor 6,2). Da težimo i slijedimo za Gospodinom, i tad ćemo ga pronaći kao zoru, koja će nas prosvijetliti, kako kaže Osija, i On će nam prići kao što rana i kasna kiša pada na zemlju. Poslušajmo Jeremiju koji kaže: Stanite na putevima i pogledajte, i pitajte za stare staze, koji je put dobar, pa idite po njemu, i naći ćete mir duši svojoj (Jer 6,16). Da se pokajemo od sve duše i sveg srca za naš prijašnji nemar i da se ispravimo, kako ne bi čuli riječi kojima bi nas krivio prorok Jeremija: Gospodine! Ne gledaju li oči tvoje na istinu? Biješ ih, ali ih ne boli; satireš ih ali neće da prime nauke, tvrđe im je lice od kamena, neće da se obrate. Proroci prorokuju lažno i svećenici gospoduju preko njih, i narodu je mojemu to milo. Kome ću govoriti i svjedočiti da čuju? Gle, uho im je neobrezano te ne mogu čuti; gle, riječ Gospodinova je njima podsmjeh, nije im mila. Jer od malog do velikog svi se dadoše na lakomstvo, i prorok i svećenik, svi su varalice (Jer 5,3,31; 6,10-13).

Dajte da slušamo riječi koje donose korist duši, i da ne istražujemo tko ih izgovara – mudri ili ne mudri, ugledan ili ponizni. Jer kakvu će nam korist donijeti što je takav i takav – važan i veliki čovjek? Ili kakvu ćemo štetu imati ako je taj čovjek neznačajan i neprimjetan? Mi ne kupujemo ni jednog ni drugog. Nama trebaju samo riječi Pisma, a ne tiče nas se da li ih izgovara mudri ili ne mudri. I to što nam govori mi treba da usporedimo s onim što je napisano u Svetom Pismu, i ako je to suglasno s Pismom, da prihvatimo, a ako nije suglasno – nama to nije potrebno ni od jednog ni od drugog. Jer taj koji ide na pijacu da kupi pšenicu ili nešto drugo, ne razmišlja o tome tko je prodaje – dobar ili loš čovjek, već samo gleda je li roba dobra. Tako i mi treba pažljivo da razmatramo rijeci i da ne prestupamo to što su nam predali božanski Oci, ukoliko ne želimo da izgubimo pravi put. Kad bi suvremeni sektaši izučavali Božansko Pismo, oni ne bi slijedili te prvobitne heretike da bi s njima zajedno poginuli. I tad je lukavi đavao među njima sijao razne hereze, lišivši ih pored sveg ostalog i svetog krštenja. A nas pravoslavne se brine da pogubi, udaljujući nas od stalnog pričešćivanja. Pošto nije uspio da pokoleba naš odnos prema svetom krštenju, on pokušava da nas umrtvi na neki drugi način. I ne mislite da jedno u odnosu na drugo ima neke razlike, jer je odluka našeg Gospodina bila podjednaka u odnosu na oba čina, kako smo prethodno rekli. Jer ne roditi se potpuno, i rodivši se umrijeti od gladi – između ta dva slučaja nema nikakve razlike. Tako se i mi, razumije se, obnavljamo svetim krštenjem. Međutim ako se zatim ne hranimo Pričešćem, kako bi živjeli duhovnim životom, tad ponovo umiremo od gladi tj. nedostatka milosti, i upadamo u još gore strasti nego nekršteni. Zato vas molim da se uplašimo Gospodinovih riječi sad, dok smo još živi, da bi se spasili i da ne bi drhtali tada na predstojećem Sudu, ne dobivši nikakve utjehe. Da ne postanemo kao oni kojima je Gospodin govorio: Jer ostaviste zapovijedi Božje, a držite običaje ljudske (Mk 7,8). Da se ne obmanjujemo sujevjerjem i predrasudama, kojih sad ima previše, već da pazimo na napisano. Jer Bazilije Veliki kaže: ''Točno je da nas je loš običaj obmanuo, točno je da je uzrok velikih zala postala izopačena ljudska predaja''. Kao i: ''Ako netko od onih koji su na svetom krštenju obećali Bogu da više neće živjeti za sebe, već za Onog koji je umro i uskrsnuo za njega traži pravednost od ispunjenja Zakona, on za to treba da bude osuđen kao za preljub. Dakle, ako se kršćaninu tako sudi za takav odnos prema Zakonu, što se onda može reci o ljudskim predajama?

Što se tiče ljudskih predaja, držanje njih povlači za sobom kaznu što se vidi iz Gospodinovih riječi. A što se tiče naših vlastitih pomisli, koje su plod ljudske premudrosti, apostol Pavao nas je naučio da ih podvižnički odbacujemo: Jer oružje našeg ratovanja nije tjelesno, nego silno od Boga na raskopavanje gradova da kvarimo pomisli i svaku oholost koja se podiže na spoznaju Božju (2 Kor 10,4). To što je apostol Pavao rekao se odnosi kako na ljudske pomisli, tako i na svaku očiglednu ljudsku pravednost, čak iako se trudimo da je dostignemo Boga radi. Iz svega tog postaje očigledno, kakva osuda slijedi onima, koji svojim mudrovanjima izokreću Božje zapovijedi. Jer je napisano: Teško onima koji misle da su mudri, i sami su sebi razumni (Iz 5,21). I zato je nužno odbaciti sve to zajedno: i đavlove pohote, i svjetske brige, i ljudske predaje, i vlastite želje čak iako nam se one čine dobronamjerne''.

Ne kršimo Božje zapovijedi da ne budemo gori od nerazumnih životinja i nerazumniji od riba koje ne proturječe Božjem zakonu, kako kaže Vasilije Veliki: ''Riba ne proturječi zakonu Božjem, a mi ljudi odbijamo da prihvatimo spasonosno učenje''. Dajte da ostavimo one koji žele da žive nemarno, ili bolje zamolimo Boga da im da revnost. Probudimo se iz sna lijenosti i primimo toplinu i ljubav u srce, da čujemo duhovni priziv svećenika, i da skrušena srca pristupimo Tajni. Veliko zanemarivanje Božje zapovijedi je i to što veliki broj kršćana dolazi na Liturgiju, na kraju koje nas Gospodin preko svećenika poziva da priđemo i pričestimo se, i nema nikog od tog velikog broja pozvanih tko bi ispunio Božji priziv, i to ne zbog nekog grijeha ili prijedloga, već zbog besmislenog običaja. Ah, braćo moja, bojim se da Gospodin nije rekao za nas: Jer vam kažem da niti jedan od onih zvanih ljudi neće okusiti moje večere (Lk 14,24)? A osim tog, neće li nas On kazniti na posve strog način ako se ne pokajemo i ne ispravimo?

Želim nešto da vas pitam: da je za vrijeme Tajne Večere netko od apostola rekao: ''Ja se danas ne pričešćujem'', interesantno je što bi tad rekao Gospodin? Bezuvjetno, čini mi se da bi rekao to što je rekao i Petru u vrijeme svetog pranja nogu: Ako te ne operem, nemaš udjela sa mnom (Iv 13,8). On bi i na Tajnoj Večeri rekao onima koji se ne pričešćuju: ''Ako ne budeš jeo moje tijelo i ne budeš pio moju krv, nemaš udjela sa mnom''. To isto nam Gospodin i sad govori ljubljeni, na svakoj euharistiji: Ako ne budete jeli tijelo Sina čovječjeg i pili Njegovu krv, nemate života u sebi (Iv 6,53), samo ukoliko netko lišava sebe takve nebeske milosti ne zato što ima prepreku zbog svojih grijeha i što je odvojen od Pričešća od strane svog duhovnika, već samo zbog jednog besmislenog običaja. O lukavog li običaja! Taj zli običaj se tako ukorijenio, da ne samo da se mi sami ne pričešćujemo, već ako vidimo neke druge ljude da oni često pristupaju Božanskom Pričešću, mi ih osuđujemo kao da tobože nemaju strahopoštovanja i da ne poštuju Božanske Tajne, a trebali bi da se na njih ugledamo.

Dakle, zaista se na nama ispunilo Izaijino proročanstvo: Slušajte ali nećete razumjeti, gledajte ali nećete poznati, jer odeblja srce tom narodu i uši im otežaše, i oči im se zatvoriše, te ne vide očima svojim, i ušima svojim ne čuju, i srcem svojim ne razumiju (Iz 6,9-10). Jer zaista kao da smo svi postali bezosjećajni i ne shvaćamo ni to što govorimo, ni to što čujemo, ni to što vidimo. I znam da će samo mali broj ovo čuti zbog našeg takvog žalosnog stanja, bez obzira koliko ja govorio na ovu temu. Jer je mnogima otežao sluh tako da ne mogu da čuju, kako je rekao Izaija.

A, za te malobrojne ću navesti još jedan primjer i time ću završiti. Zamislite da neki kralj sjedi na visokom tronu, koji se nalazi van dvorca, na nekoj ravnici, a pred njim stoje svi kneževi, časnici, i sve vojne postrojbe s velikim strahom i trepetom. I ako bi taj kralj zapovjedio nekom od njih da istupi i pođe k njemu, kako bi mu dao neku zapovijed, a neki drugi pozavidjevši mu zbog njegove blizine kralju, pokušali da ga odgovore od ispunjenja kraljeve zapovijedi, recite mi da li bi ih on poslušao i pokazao zanemarivanje u odnosu na kralja? Mislim, da on ne bi obratio ni najmanju pažnju na te ljude, već bi s velikom spremnošću potrčao kralju, smatrajući za veliku čast i slavu da izvrši njegovu zapovijed. Dakle, ako u odnosu na smrtnog kralja želimo da pokažemo da smo toliko poslušni, zašto se ne bi potrudili da budemo još poslušniji u odnosu na Kralja nebeskog i našeg Gospodina? Zemaljski kralj može da nas liši časti, slave i imanja tj. svega onog što će danas ili sutra uništiti smrt. A tko tad može da umoli Boga koji može da nas osudi na vječnu smrt? Što ćemo mi nesretni tad da radimo tj. mi koji kršimo Gospodinove zapovijedi, kad počne Veliki sud? Zar tad možemo da nađemo opravdanje pred Bogom, u odnosu na kojeg sad iskazujemo zanemarivanje, opravdavajući se da nas je tamo neki čovjek sprječavao, i mi zato nismo ispunili Božju zapovijed? Istina, mnogi od njih će to reći tada, ali im to neće donijeti nikakvu korist. I zato smo sada dužni da se pokajemo, prije nego što nastupi taj čas. Dužni smo da odbacimo đavlove želje i ljudske običaje. Dužni smo da izvršavamo zapovijedi Božje, i pripremajući se nužnom pripremom, često pričešćujemo tijelom i krvlju Gospodina našeg Isusa Krista, kako bi se ukrijepili u Božjoj milosti, zahvaljujući Božanskom Pričešću. I tako ukrijepljeni da svaki dan tvorimo na zemlji volju Božju, blagu, i posve ugodnu, i savršenu, kako je tvore anđeli na nebu. A, ako nas netko bude sprječavao u tome, tada treba da ga kao i u odnosu s duhovnim ocem, dugo uvjeravamo sa suzama u očima, do tad dok ga na bilo koji način ne uvjerimo da nam dozvoli da se udostojimo da zadobijemo Duha u našim srcima sa savršenim osjećajem i sviješću o tome. I ovdje i tamo neka se udostojimo da zajedno s anđelima i svetima slavimo Oca, i Sina i Svetog Duha - Jedinstvo u Trojstvu, i Trojstvo u Jedinstvu, bezgranično savršenog Boga, u vjekove vjekova. Amen!