Zapovijed ljubavi

PREDGOVOR:

U potrazi za smislom postojanja u srcu smo nemirni i nismo posve zadovoljni. Tek kad otkrijemo svrhu za koju smo stvoreni, odnosno kad otkrijemo svoje dostojanstvo srce ćemo umiriti, biti radosni, slobodni i otvoreni za ljubav.

Nužno je znati da u traganju ili u hodu k savršenosti tj. svetosti možemo zaći na stranputicu, upasti u zabludu i biti daleko od pravog i spasonosnog puta. Stoga, trebamo paziti na orijentire, jer ako se izgubimo i upadnemo u pogubnu zabludu tada smo u velikoj opasnosti da ne otkrijemo svrhu za koju smo stvoreni i ispunimo Gospodinove riječi: Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život (Mt 16,26)?

Postavlja se pitanje, što smo dužni činiti da možemo prepoznati spasonosne orijentire koji će nas dovesti do svrhe za koju smo stvoreni, odnosno do blaženstva u Nebu?
Da prepoznamo prave orijentire i ne upadnemo u pogubnu zabludu nužno je da se ponizimo i pokajemo, i budemo poslušni Gospodinovim riječima: Molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se! Jer svaki koji moli, prima; tko traži, nalazi, i tko kuca, otvara mu se (Mt 7,7-8).
Samo kroz pokajanje, i ponizno i poslušno vršenje Gospodinovih riječi pronaći ćemo prave orijentire, tj. Njegove svece i blaženike koji će nam pomoći da prepoznamo svoje dostojanstvo i dođemo u stanje da iz slobodna i mirna srca sa svetim Augustinom radosno uskliknemo: ''Velik si Gospodine, i hvale dostojan veoma, velika je tvoja snaga, i mudrosti tvojoj nema mjere. I hvaliti te želi čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja, čovjek koji svuda sa sobom nosi svoju smrtnost, koji nosi sa sobom svjedočanstvo svoga grijeha i svjedočanstvo da se oholima protiviš. Pa ipak te želi hvaliti čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja. Ti ga potičeš da traži radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.''

Hvalospjev ljubavi

Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi, ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne i sve znanje; kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa. Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje, kad bih tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao ništa mi koristilo ne bi. Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Proroštva? Ona će iščeznuti! Jezici? Oni će umuknuti! Znanje? Ono će nestati. Jer, nesavršeno je naše znanje, i nesavršeno naše proricanje. Kada dođe što je savršeno, iščeznut će što je nesavršeno. Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio kao dijete, sudio kao dijete. Kad sam postao zreo čovjek, odbacio sam što je djetinje. Sad vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sad nesavršeno poznajem, a onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat. Sada ostaje vjera, nada i ljubav – to troje – ali je najveća među njima ljubav.(1 Kor 13,1-13)

Prvo poglavlje

Općenito o zapovijedi ljubavi

Kad govorimo o zapovijedi ljubavi dužni smo znati:

Što sadrži zapovijed ljubavi

Jesmo li u stanju vršiti zapovijed ljubavi

Jesmo li dužni vršiti zapovijed ljubavi

Zašto smo dužni vršiti zapovijed ljubavi

Što nas potiče da vršimo zapovijed ljubavi

Što sadrži zapovijed ljubavi

Ako smo razumni i pravedni, tj. ako vršimo volju Božju znamo da zapovijed ljubavi sadrži Zakon koji nam je Bog u srce upisao i koji posve jasno odzvanja u dubini naše moralne savjesti. Tada smo svjesni da je to onaj isti Zakon kojeg je u okviru svojih Deset zapovijedi, po Mojsiju, Bog objavio Izraelcima, a koji čovjeku nalaže vjerno pokoravanje i savršeno vršenje. Drukčije rečeno, zapovijed ljubavi sadrži ljubav prema Bogu i bližnjemu što se vidi iz Gospodinovih riječi: ''Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom, a svoga bližnjega kao samoga sebe!'' (Lk 10,27).

Jesmo li u stanju vršiti zapovijed ljubavi

Kad govorimo o tome jesmo li u stanju vršiti zapovijed ljubavi dužni smo znati da svojim ljudskim silama, odnosno bez pomoći i milosti Božje nismo u stanju izvesti nešto dobro i ugodno Bogu, jer Gospodin Isus Krist posve jasno govori: ''Ja sam trs, vi ste mladice. Tko ostaje u meni i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti.'' (Iv 15,5).

Našu nemoć ili nesposobnost da činimo dobro priznaje i apostol Pavao: ''To ne znači da bi sami po sebi bili sposobni nešto pomisliti kao da bi dolazilo od nas. Ne, naša sposobnost dolazi od Boga, koji nas je i osposobio da budemo službenici Novoga saveza; ne slova, nego Duha, jer slovo ubija, a Duh oživljava.'' (2 Kor 3,5-6).

Gospodinove i riječi apostola Pavla pokazuju da nismo u stanju vršiti Božje zapovijed pa tako ni zapovijed ljubavi ako se oslonimo na vlastitu sposobnost i snagu. Stoga nam Bog i daje svoju milost i pomoć da možemo izvršiti sve što je potrebno za spasenje i blaženstvo, jer apostol Pavao iznova priznaje: ''Zato se i trudim i borim prema njegovoj djelotvornosti koja snažno očituje svoju silu u meni.'' (Kol 1,29).

Istinu koja nam govori da smo u stanju vršiti zapovijed ljubavi jasno svjedoče: Sveto pismo, nauk svete Pravoslavne crkve, primjeri Svetih i zdrav razum!

Tako, Sveto pismo svjedoči da je Izraelcima već po Mojsiju Bog rekao: ''Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko.'' (Pnz 30,11).

A, mogućnost i lakoću vršenja zapovijedi ljubavi i Gospodin Isus Krist potvrđuje riječima: ''Jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.'' (Mt 11,30).

Također i apostol Ivan tvrdi da nije teško vršiti Božje zapovijedi pa tako i zapovijed ljubavi: ''Jer u ovome stoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi. A njegove zapovijedi nisu teške.'' (1 Iv 5,3).

Dakle, Gospodinove i riječi apostola Ivana nemaju smisla ako nismo u stanju vršiti zapovijed ljubavi. Zar bi zapovijed ljubavi mogli nazivati slatkim jarmom i lakim bremenom kad je ne bi mogli vršiti? Stoga njihove riječi jasno pokazuju da uz pomoć milosti Božje možemo vršiti zapovijed ljubavi. Međutim, ako i naiđemo na zapreke gdje nam naša ljudska narav sklona grijehu, oholi ljudi oko nas i Sotona na razne načine otežavaju put u Nebo, Bog ostaje vjeran i neće dopustiti kušnju preko naših mogućnosti, nego će uz napast pružiti i pomoć da sve možemo izdržati i planirani cilj postići.

Ovu tvrdnju priznaje i apostol Pavao kada tješi i opominje braću u Korintu: ''Nikakva kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti.'' (1 Kor 10,13).

Krivovjerci i njihove pristaše koriste navode Svetog pisma iz kojih zaključuju da nismo u stanju vršiti zapovijed ljubavi. Zaključak donose iz riječi apostola Pavla koji govori: ''Ja, naime, znam da nikakvo dobro ne stanuje u meni, to jest u mome tijelu. Zaista, htjeti dobro jest u mojoj moći, ali nije učiniti ga, budući da ne činim dobro koje hoću, nego činim zlo koje neću.'' (Rim 7,18-19).

Pozivajući se na ove riječi krivovjerni smatraju da apostol Pavao izričito govori da i uz najbolju volju nismo u stanju vršiti dobro koje nalaže zapovijed ljubavi.

Na ovu tvrdnju treba reći, da po svojim naravnim silama doista nismo u stanju vršiti zapovijed ljubavi kada bi bili prepušteni sami sebi, jer bi grešna i zla pohota koja u nama stanuje našu dobru volju uvijek savladala i onemogućila je da čini dobro. Stoga, pod uvjetom da za nju molimo, Bog nam i daje svoju milost koja nam omogućava da svoju grešnu pohotu ukrotimo i vršimo zapovijed ljubavi. Zato apostol Pavao odmah naglašava, nakon što je govorio o zloj pohoti koja želi onemogućiti svako dobro, da od tog nesretnog stanja možemo biti oslobođeni jedino po milosti Božjoj: ''Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovog smrtonosnog tijela? Hvala Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu!'' (Rim 7,24-25).

Iz riječi apostola Pavla oni zaključuju da svi ljudi griješe i krše zapovijed ljubavi i da je ne mogu vršiti u cijelosti. Međutim, dužni smo znati da je to krivi zaključak, jer bez obzira na činjenicu što su svi ljudi skloni grijehu i mogu kršiti zapovijed ljubavi to ipak ne znači da je nisu u stanju vršiti u cijelosti. Sa sigurnošću se može reći da svi koji ne vrše zapovijed ljubavi to čine svojevoljno, oni ne griješe iz nužde već zlorabe svoju slobodnu volju, ne što drukčije ne mogu, već što drukčije ne žele.

Krivovjerci navode i riječi apostola Ivana: ''Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo, i u nama nema istine.'' (1 Iv 1,8).

Treba reći da u navedenim riječima apostol Ivan ne govori o teškim već o lakim grijesima kojih se nitko bez osobite milosti Božje ne može sačuvati. Laki grijesi ne oduzimaju pravednicima njihovu pravdu, jer se ti grijesi po iskrenoj ispovijedi i po revnoj pokori odmah opraštaju. Drukčije rečeno, bez obzira na činjenicu što su pravednici u svome zemaljskom životu ponekad i upadali u lake grijehe oni zbog toga nisu prestali biti pravedni. Stoga u Mudrim izrekama i postoje riječi: ''Jer padne li pravednik i sedam puta, on ustaje.'' (Izr 24,16).

Također i Učitelji vjere svete Pravoslavne crkve posve jasno uče da možemo vršiti zapovijed ljubavi!

Tako, sv. Bazilije naglašava da je zloban čovjek koji govori da je nemoguće vršiti zapovijedi Duha Svetoga, a sv. Jeronim tvrdi da uopće ne treba sumnjati u činjenicu da nam Bog zapovijeda samo ono što možemo izvršiti.

Kad o tome govori i sv. Augustin potvrđuje da se vršenje zapovijedi ljubavi spaja s određenim teškoćama, ali odmah naglašava i upućuje na molitvu kojom dobivamo milost Božju da možemo činiti sve što nam Bog zapovijeda.

Dakle, iz rečenog se vidi da zbog svoje ljudske slabosti i obične milosti koju svi ljudi od Boga dobivaju nismo u stanju vršiti neke zapovijedi Božje, ali molitvom sebi možemo pribaviti snažnu pomoć koja nam daje snagu da vršimo i one zapovijedi koje s običnom milošću ne možemo. Jer, Bog ne zapovijeda ništa što je nemoguće izvršiti, a kad nešto zapovijedi tad i upozorava da činimo što možemo i molimo za ono što ne možemo, da zadano možemo izvršiti. Stoga, iz svete Pravoslavne crkve treba izopćiti sve one koji tvrde da je nemoguće vršiti zapovijedi Božje onome koji se nalazi u milosti Božjoj.

Nadalje, osobito životi Svetih svjedoče da je moguće vršiti zapovijed ljubavi, a Sveto pismo spominje mnoge koji su je vjerno vršili. Tako, ono svjedoči za Nou koji je bio pravedan i savršen čovjek, za Joba da se strašio Boga i čuvao zla, o Jošui da nikada nije prekršio ni jedne zapovijedi, za Samuela da je živio prema Zakonu i bio mu vjeran, o Zahariji i Elizabeti da su bili pravedni pred Bogom i vjerno vršili sve njegove zapovijedi.

Kršćanstvo broji mnoštvo Svetih koji su vjerno i savršeno vršili zapovijed ljubavi i živjeli tako čisto i sveto da su bili više anđeli nego ljudi. Postavlja se pitanje, što dokazuju ovi primjeri Svetih?

Ništa drugo nego da, ako želimo, možemo vršiti zapovijed ljubavi, jer Sveti su imali istu narav, za blaženstvo su se borili s istim ili puno težim napastima i pogibeljima i nisu dobivali više milosti od drugih ljudi. Ako su Sveti mogli služiti Bogu i vršiti njegovu volju, zašto to ne bi mogli i ljudi svih naraštaja do svršetka svijeta?

Govoreći o tome sv. Augustin naglašava da će nam Sudnji dan pokazati toliko sudaca za našu osudu koliko će nam sva vremena pokazati vjernih vršitelja Božjeg zakona. Po njemu, imati ćemo toliko tužitelja koliko smo imali uzora i toliko svjedoka koji se ne mogu sakriti koliko je u svakome staležu bilo kreposti koje smo trebali slijediti.

Poslije ovih tvrdnji sv. Augustina samo ako smo nerazumni i nepravedni možemo reći da nismo u stanju vršiti što Bog zapovijeda. Iz njih se vidi da će Sveti na Sudnji dan ustati pred mnoge ljude i natjerati ih u laž ako budu rekli da nisu mogli vršiti zapovijed ljubavi. Posebno će sveti mučenici, koji su radi vjere i kreposti trpjeli tako strašne progone, ustati kao tužitelji i reći kako nije istina da ti lijeni ljudi u svoje vrijeme nisu mogli vršiti zapovijed ljubavi. Oni će posvjedočiti da su te lijenčine živjele u tako mirnim vremenima da im radi vršenja vjerskih dužnosti ni jedna vlas s glave nije pala. Okrivljeni će biti i zato što još imaju hrabrosti tražiti ispriku za svoje grijehe i govoriti da nisu mogli vršiti Božji zakon koji su mučenici revno i točno vršili, iako su bili nemilosrdno napadani izgubivši pri tome svoja vremenita dobra, slobodu i život.

Doista, što će takvi ljudi reći na ove tvrdnje mučenika a da ne ispadnu nerazumni i nepravedni? Ako smo razumni i pravedni jasno nam je da se na ove tvrdnje nema što odgovoriti, a primjeri Svetih su nam pouka da možemo marljivo vršiti zapovijed ljubavi.

Stoga se posve sigurno može reći da i zdrav razum svjedoči o tome da smo u stanju vršiti zapovijed ljubavi. U prilog ove tvrdnje ide činjenica što sveti kršćanski nauk uči da grijeh nastaje kada svojevoljno kršimo Božje zapovijedi pa tako i zapovijed ljubavi. Zato, kada ne bi bilo moguće vršiti zapovijed ljubavi ne bi mogli ni griješiti jer tada zapovijed ljubavi ne bi kršili svojevoljno nego iz nužde. Drukčije rečeno, kada ne bi mogli vršiti zapovijed ljubavi tada se ne bi mogli ni spasiti, jer je za postignuće vječnog blaženstva prijeko potrebno vršiti zapovijedi Božje, a što Gospodin i nalaže: ''Ako hoćeš ući u život, vrši zapovijedi!'' (Mt 19,17).

Gospodinove riječi jasno govore da u Nebo ili Raj vodi samo vršenje Božjih zapovijedi u koje spada i zapovijed ljubavi. Stoga, tko može biti tako nepravedan i nerazumno reći da se ne možemo spasiti od vječne propasti? Zar nije volja Božja da se svi ljudi spase i nije li Gospodin došao na svijet da traži i spasi ono što je bilo izgubljeno?

Iz tog razloga dužni smo shvatiti da se možemo spasiti i da je u našoj moći sve što se traži za postignuće blaženstva, odnosno da možemo vršiti Božje zapovijedi u koje spada i zapovijed ljubavi.

Iskustvo i povijest uči da smo u stanju činiti i više nego što nam Bog zapovijeda. Mogu se navesti mnogi Sveti koji su držali evanđeoske savjete, odnosno dragovoljno siromaštvo, savršenu čistoću i potpunu poslušnost i koji su još puno toga činili, a što nisu trebali. Znali su cijele noći probdjeti u molitvi, tijekom više godina za hranu bi uzimali samo kruh i vodu, vršili su puno drugih strogih žrtava, svoj cijeli imetak razdijelili bi siromasima, dvorili bolesnike, neumorno i gorljivo radili oko spasenja duša, a u krepostima bi postigli tako visoki stupanj savršenosti da im se svijet oko njih divio.

Bog nije strog već je milostiv gospodar i ne nameće teret koji ne možemo nositi. Uz pomoć obilne milosti Božje bez velikih poteškoća možemo vršiti sve što se od nas traži.

Dobro je poznato da od svojih službenika Sotona traži daleko više nego Bog od svojih i kada bi se toliko mučili za Raj koliko se mučimo za Pakao našli bi svoje mjesto među svetim mučenicima.

Stoga, dužni smo donijeti čvrstu odluku kojom ćemo revno i ustrajno vršiti zapovijed ljubavi i ne smijemo se dati zavesti zlim primjerima oholih ljudi koji drsko krše zapovijedi Božje i gomilaju grijehe. Na pameti nam stalno treba biti to da Božje prokletstvo stiže sve one koji se usude kršiti njegovu zapovijed ljubavi.

U vrijeme Noe, Bog je uništio cijeli svijet jer ga više nije slušao, a takva sudbina čeka i svakog od nas koji ne činimo što nam Bog zapovijeda. Stoga, ako se u našem srcu i podignu razne strasti i mnoge unutrašnje i vanjske napasti koje nam pripravljaju teške duhovne i tjelesne borbe tada smo dužni pouzdanom molitvom obratiti se Bogu da nas svojom milošću podigne i ojača da sve zapreke možemo savladati i ustrajati u njegovoj službi.

Bog je vjeran i neće dopustiti da budemo kušani preko svojih mogućnosti već će nam kod svih napasti dati pomoć da ih možemo savladati. Prema onome što Bog zapovijeda dužni smo se ponašati krajnje ozbiljno. U svome djelovanju ne smijemo gledati na zemaljske i ljudske obzire već nam volja Božja treba biti iznad svega i pravilo u životu, jer Mojsije upozorava: ''Dakle, pazite da radite kako vam je Jahve, Bog vaš, naložio! Ne skrećite ni desno ni lijevo. Slijedite potpuno put koji vam je Jahve, Bog vaš, označio, da tako uzmognete živjeti, imati sreću i dug život u zemlji koju ćete zaposjesti.'' (Pnz 5,32-33).

Jesmo li dužni vršiti zapovijed ljubavi

Ako se želimo spasiti od vječne propasti i baštiniti život vječni, zapovijed ljubavi dužni smo vršiti u cijelosti, jer Gospodin vrlo jasno zapovijeda: ''Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom a svoga bližnjega kao samoga sebe!''(Lk 10,27).

U povijesti svete Pravoslavne crkve bilo je krivovjernih ljudi koji su ozbiljno tvrdili da za vječno spasenje nije nužno u cijelosti vršiti zapovijed ljubavi već da je za to potrebna samo vjera. Širom su otvarali nebo razbojnicima, lopovima, ubojicama, preljubnicima, odnosno svim grešnicima koji imaju vjeru iako u cijelosti ne vrše zapovijed ljubavi.

Doista, kad bi njihova tvrdnja bila istinita tada bi se svi ljudi posve lako mogli spasiti jer u tom slučaju vjera ni za najvećeg zločinca ne bi bila nešto previše teško. Međutim, je li uistinu tako, odnosno možemo li se spasiti bez vršenja zapovijedi ljubavi?

Ne, nije tako jer Gospodin Isus Krist i njegova sveta Pravoslavna crkva uče sasvim drukčije. Oni uče da nije dosta samo vjerovati već ako se želimo spasiti tada uz vjeru i zapovijed ljubavi trebamo vršiti u cijelosti, jer Gospodin tvrdi: ''Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.'' (Mt 7,21).

Gospodinove riječi pokazuju da se nećemo spasiti ako samo vjerujemo u Boga već ako vjerujemo i činimo ono što Bog želi, odnosno ako posve vršimo zapovijed ljubavi što je vidljivo iz dijela Evanđelja u kojem neki mladić upita Gospodina: ''Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?'' (Mt 19,16).

Postavlja se pitanje, što mu je Gospodin odgovorio? Je li mu rekao da ne treba ništa činiti već samo vjerovati pa da će tako ući u život vječni?

Ne, nije mu to Gospodin odgovorio već je rekao: ''Ali ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi.'' (Mt 19,17).

Iz rečenog se vidi da sama vjera nije dovoljna za spasenje nego da ćemo se spasiti samo ako vjerujemo i ujedno vršimo zapovijed ljubavi!

Govoreći o tome i apostol Jakov naglašava da sama vjera ne spašava: ''Što koristi, braćo moja ako tko rekne, da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su neki brat ili sestra goli i bez svagdašnje hrane, pa im netko od vas rekne: 'Idite u miru, utoplite se i nasitite se', a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, što to koristi? Tako je i s vjerom: ako nema djela, mrtva je u samoj sebi.'' (Jak 2,14-17).

Ovim riječima apostol Jakov želi reći da siromahu ne pomaže sućut izražena riječima nego djelo milosrđa učinjeno iz ljubavi, odnosno da je vjera bez djela ljubavi posve mrtva. Njegove riječi jasno pokazuju da se samom vjerom nismo u stanju spasiti nego da su uz vjeru obavezno potrebna duhovna i tjelesna djela milosrđa, odnosno ljubav prema Bogu i bližnjemu.

Za dokaz da sama vjera spašava protivnici svete Pravoslavne crkve uzimaju riječi apostola Pavla: ''Tvrdimo da se čovjek opravdava vjerom bez vršenja Zakona.'' (Rim 3,28).

Međutim, apostol Pavao ovdje ne govori o djelima koja slijede vjeru već o djelima koja su učinjena prije vjere, odnosno o djelima Izraelaca i pogana koji još nisu imali svetu kršćansku vjeru. Izraelcima i poganima koji nisu prihvatili Gospodinovu svetu vjeru njihova dobra djela ništa nisu koristila jer je vjera prvi uvjet spasenja.

Potvrdu da samo djelotvorna ljubav opravdava, odnosno da je vjera bez djela ljubavi posve beskorisna iznosi apostol Pavao riječima: ''Kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa.'' (1 Kor 13,2).

Da apostol Pavao nužno traži vršenje zapovijedi ljubavi i da je to uvjet za postignuće spasenja vidi se iz poslanice u kojoj kršćane svoga vremena podsjeća na svet život: ''Zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Nemojte se varati! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni oskvrnitelji dječaka, ni lopovi, ni škrtice, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće posjedovati kraljevstva nebeskoga.'' (1 Kor 6,9-10).

A, da se samom vjerom nismo u stanju spasiti uče i svi učitelji vjere svete Pravoslavne crkve koji ističu da su nauk koji govori da se bez vršenja zapovijedi ljubavi može doći u Raj učili posve krivovjerni ljudi. Stoga, onoga koji tvrdi da u Evanđelju nije ništa osim vjere zapovjeđeno i da se sve drugo ostavlja čovjekovoj slobodnoj volji iz svete Pravoslavne crkve treba izopćiti.

Dakle, vjerovati i vršiti zapovijed ljubavi je jedna cjelina. I jedno i drugo je posve nužno da budemo mili Bogu i da se kao takvi spasimo. Svatko od nas će, kad se nađe na Božjem sudu, biti istražen i ispitan o tome kako je vjerovao i vršio zapovijed ljubavi. Samo onda ako na ova dva pitanja istrage pozitivno odgovorimo, odnosno ako prođemo na Božjem sudu s Izabranicima ćemo ući u vječne radosti Neba.

Do sada rečeno pokazuje da smo dužni vršiti zapovijed ljubavi jer je od Boga dana. Ako je ne vršimo tada radimo protiv volje Božje i na sebe navlačimo srdžbu i pravednu kaznu njegovu. Stoga, Gospodin i zahtijeva savjesno vršenje zapovijedi ljubavi: ''Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio!'' (Mt 28,20).

Isti razlog je vodio i Mojsija kada je tražio od Izraelaca da savjesno vrše zapovijed ljubavi: ''Ali držite i vršite sve zakone i uredbe koje vam danas izlažem.'' (Pnz 11,32).

U svoje vrijeme pismoznanci i farizeji su mislili da onaj koji vrši veći dio Božjih zapovijedi, a njihov manji dio krši posve izvršava volju Božju i da se može spasiti. Protiv ovog mišljenja je apostol Pavao koji tvrdi da nama ništa ne koristi ako polovično vršimo Božje zapovijedi ili tek neke propise zakona Božjeg. Iz razloga što u cijelosti ne vršimo Božje zapovijedi, postajemo kršitelji cijelog Božjeg zakona pa će nas stići prokletstvo koje je izrekao Mojsije, a apostol Pavao potvrdio: ''Proklet svaki onaj koje ne poštuje Zakon vršeći sve što je u njemu napisano.'' (Gal 3,10).

Ovu istinu priznaje i apostol Jakov: ''Uistinu, ako tko vrši sav Zakon, a pogriješi samo u jednome, postaje krivac za sve. Jer onaj koji je rekao: 'Ne čini preljuba!' rekao je i: 'Ne ubij!' Ako ne učiniš preljuba, a ubiješ, postaješ prijestupnik Zakona.'' (Jak 2,10-11).

U navedenoj tvrdnji apostol Jakov ne govori o tome da kad Božji zakon kršimo samo u jednom manjem dijelu tada zaslužujemo jednaku kaznu kao i oni koji ga u svemu krše. On hoće reći da kršenjem Božjeg zakona u manjem dijelu kršimo cijeli Zakon koji je dan da se u cijelosti vrši. Sa Zakonom je isto kao i s ugovorom koji dvojica ili više njih međusobno sklope. Kako se onom koji povrijedi samo jedan dio ugovora s pravom kaže da je prekršio ugovor tako se treba reći i onom koji prestupi jedan dio Božjeg zakona da se ogriješio o cijeli Zakon.

Ako teško prekršimo Božji zakon u samo jednoj važnoj stvari bit ćemo vječno osuđeni kao i oni koji se cijelog Zakona nisu držali. Među nama će biti samo ta razlika da će oni koji su kršili cijeli Zakon biti više i jače kažnjeni, jer su više i teže sagriješili.

Zato, teško se varamo ako mislimo da ćemo se spasiti ako u cijelosti ne vršimo Gospodinovu zapovijed ljubavi. Ako tako mislimo onda pokazujemo svoju veliku nerazumnost i nepravednost, jer kršiti zapovijedi ljubavi u samo jednoj važnoj stvari ili samo jedan teški (smrtni) grijeh koji za života skrušeno ne ispovjedimo dosta je da budemo osuđeni na vječne muke Pakla.

Stoga, potrebno je pogledati u vatru Pakla i vidjeti tko u njoj izgara. Postavlja se pitanje, jesu li to samo ljudi koji su u cijelosti kršili Božje zapovijedi pa tako i zapovijed ljubavi?

Doista, treba vjerovati da je takvih ljudi posve malo u Paklu, odnosno da su u velikoj većini upravo oni koji su Božje zapovijedi kršili u malom obimu!

Iz tog razloga dužni smo uvidjeti kakvo je naše stanje u tom pogledu, odnosno kako vršimo zapovijed ljubavi i ne kršimo li je teško u nekoj važnoj stvari. Ako na ova pitanja pozitivno odgovorimo možemo smatrati da smo na pravome putu i imamo pravo nadati se vječnom spasenju i blaženstvu u Nebu.

Dakle, ako se želimo spasiti tada smo zapovijed ljubavi dužni vršiti u cijelosti. Mi ne smijemo griješiti po primjeru farizeja i pismoznanaca koji su većinom držali do slova Zakona, a nisu pazili na njegov duh. Kao takvi smatrali su da posve izvršavaju Božji zakon ako vrše samo što njegova slova propisuju i da se zapovijed ljubavi prema bližnjemu proteže samo na prijatelje, a da je neprijatelje dopušteno mrziti.

Veličina njihove krivnje vidljiva je iz Gospodinovih riječi koji nam nalaže da ljubimo neprijatelje i na njihovo zlo uzvratimo dobrotom i milosrđem: ''Čuli ste da je rečeno: 'Ljubi svoga bližnjega i mrzi svoga neprijatelja!' A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskog, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima.'' (Mt 5,43-45).

Na koncu, sa sigurnošću se može reći da smo nerazumni i nepravedni ako djelomično vršimo zapovijed ljubavi. Božju zapovijed dužni smo vršiti u cijelosti ako želimo da za nas vrijede Gospodinove riječi: ''Ostat ćete u mojoj ljubavi ako budete vršili moje zapovijedi, kao što sam i ja vršio zapovijedi Oca svog te ostajem u njegovoj ljubavi.'' (Iv 15,10).

Zašto smo dužni vršiti zapovijed ljubavi

Zapovijed ljubavi dužni smo vršiti jer:

Zapovijed ljubavi sadrži Božji zakon koji se nalazi u ljudskoj naravi i obavezuje nas, koji jasno odzvanja u našoj savjesti i koji je u naše srce Bog upisao

Zapovijed ljubavi Gospodin Isus Krist nije osporio nego potvrdio i ponovo naložio da je vršimo u cijelosti

Sveta Pravoslavna crkva uči da je vršenje zapovijedi ljubavi posve nužno ako se želimo spasiti od vječne propasti

Zapovijed ljubavi sadrži Božji zakon koji se nalazi u ljudskoj naravi i obavezuje nas, koji jasno odzvanja u našoj savjesti i koji je u naše srce Bog upisao

Sve što Božji zakon u sebi sadrži Bog je upisao u naše srce u obliku naravnog zakona koji jasno odzvanja u našoj moralnoj savjesti. Stoga, čim dođemo do uporabe razuma savjest nam nalaže da smo dužni Boga poštovati, častiti, klanjati mu se i čuvati se svega što bi moglo obeščastiti njegovo sveto ime.

Isto tako, savjest nam nalaže da nam je dužnost roditelje poštovati, slušati i ljubiti, da bližnjemu ne činimo štete na tijelu i životu, imetku i dobru, da ne činimo tjelesne nečistoće, da krivo ne svjedočimo, odnosno da smo dužni činiti što Božji zakon nalaže, a propuštati što taj Zakon zabranjuje.

Kako to svjedoči svjetska povijest u periodu od tri tisuće godina prije proglašenja Božjeg zakona čovjek još nije imao pisanog Zakona da bi ga mogao čitati, a ipak su ga u tom vremenu posve točno vršili pravedni i pobožni ljudi svih naraštaja. Ovu istinu jasno dokazuju izvještaji kršćanskih misija u kojima se vidi da su u poganskim narodima, a kamo Evanđelje nije nikada dospjelo, misionari nalazili pojedine ljude koji su savjesno i posve točno vršili kreposni zakon izrečen u Božjem zakonu.

Tijekom cijelog svoga života ti pojedinci su vjerno vršili zakon naravi koji je Bog upisao u njihovo srce, a koji je stalno odzvanjao u njihovoj savjesti, i protivno poganskom običaju samo su s jednom ženom živjeli, u zajednici nikome zla nisu učinili, nisu se klanjali idolima, nikada nisu teško prekršili naravni zakon, odnosno svojim životnim djelima su pokazali veliko poznavanje Božjeg zakona.

Dakako, nisu svi pogani bili jednaki tim pojedincima jer su mnogi od njih prekršili Božji zakon i svoj život ukaljali najtežim grijesima. Po riječima apostola Pavla razlog tome je bio u iskvarenosti njihova srca, a ne u neznanju: ''Ta kad se god pogani, koji nemaju Zakona, po naravi drže Zakona, i nemajući Zakon, oni su sami sebi Zakon: pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim. O tom svjedoči i njihova savjest, a i prosuđivanja kojima se među sobom optužuju ili brane.'' (Rim 2,14-15).

Kako je Božji zakon jednak zakonu ljudske naravi, koji jasno odzvanja u našoj savjesti i koji je Bog upisao u naše srce, on se uvijek i u svako vrijeme treba vršiti. Mi smo podvrgnuti zakonu svoje naravi i u svim prilikama života dužni smo vršiti Božji zakon koji nalaže što je razumnoj naravi prihvatljivo, a zabranjuje što joj se protivi.

Razlog zašto je tijekom vremena Bog objavio svoj Zakon u pisanom obliku je da ga čovjek što bolje shvati i usadi u srce. Kako je po istočnom grijehu razum potamnio, a volja oslabila čovjeku više nije bilo lako upoznati volju Božju i učiniti je pravilom svoga života. Tako zaslijepljen svojim neurednim strastima tijekom vremena čovjek je posve izbacio molitvu, činio grijehe protiv svoje naravi i živio u nadi da su njegova djela Bogu ugodna.

Nažalost, posve je istina da kada ga neuredna strast potiče čovjek je svojevoljno zaslijepljen i pred svojom savješću traži razloge za pravdanje svojih grešnih čina. Tu sljepoću, ne samo među poganima već često i među Izraelcima, Bog je htio spriječiti vidljivom objavom svoga Zakona.

Govoreći o tome sv. Augustin naglašava da je Bog odlučio Zakon koji čovjek više nije čitao u svome srcu upisati na kamene ploče ne zato što još nije bio upisan nego zato što se oko čovjeka pokvarilo i nije ga više opažalo. Tim vanjskim činom Bog je upalio svjetlo da čovjek vidi što mu je u srcu upisano, a zbog oholosti ipak njegovu oku skriveno.

Zapovijed ljubavi Gospodin Isus Krist nije osporio nego potvrdio i ponovo naložio da je vršimo u cijelosti

Bog je izraelskom narodu dao trostruki zakon i to: građanski, obredni i kreposni!

Pod građanskim zakonom podrazumijeva se onaj zakon koji određuje zemaljske prilike Izraelaca, odnosno određuje njihove međusobne dužnosti, prava i kazne za pojedine prijestupe i zločine. Taj zakon je bio namijenjen Izraelcima i ne može se posve prenijeti na ljude koji žive u drugim vremenima i okolnostima.

Pojavom kršćanstva također je prestao važiti i izraelski obredni zakon koji se odnosio na vanjsko bogoslužje, svećenstvo, zavjetni šator, žrtve, razne blagdane itd.

Sve što je obredni zakon nalagao bilo je samo znamenje onog što je u Novom zavjetu imalo nadoći i zato je morao nestati kao što jutarnje crvenilo nestaje kad sunce izađe.

Međutim, posve je drukčije s kreposnim zakonom u koji spada zapovijed ljubavi. Taj zakon, koji kreposno vladanje čovjeka prema Bogu, bližnjemu i njemu samome uređuje i pobliže određuje, Gospodin Isus Krist zakonodavac Novog zavjeta nije nipošto osporio već ga je potvrdio i ponovno zapovjedio da ga se točno vrši. To osobito naglašava riječima kojima svoje učenike točnije poučava o njegovoj savršenosti: ''Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti nego ispuniti.'' (Mt 5,17).

Pod Zakonom i Prorocima koje Gospodin nije osporio ne podrazumijeva se ništa drugo nego kreposni zakon koji je sadržan u zapovijedi ljubavi. Tu zapovijed, Gospodin je i sam, a što se vidi iz Evanđelja najtočnije vršio i svima strogo nalagao da je vrše.

Da tako činimo Gospodin i nas uči kada nam nalaže da iznad svega ljubimo Boga, a bližnje kao same sebe. Boga i bližnjega ljubiti ne znači ništa drugo nego izvršavati Božji zakon ili Deset zapovijedi. Dužni smo znati da je ljubav prema Bogu i bližnjemu ispunjenje tih zapovijedi, jer apostol Ivan tvrdi: ''Jer ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške.'' (1 Iv 5,3).

Božanski Spasitelj, ne samo da nije osporio zapovijed ljubavi već traži da je još savršenije vršimo nego što su to činili Izraelci koji su držali samo do slova Božjeg zakona pri tome ne mareći za njegov duh. Umjesto da su se prilagodili Zakonu oni su Zakon prilagođavali sebi. Zato svoje učenike jasno upozorava kada im govori: ''Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.'' (Mt 5,20).

Ovim riječima Gospodin nas uči da je bilo krivo ili lažno načelo farizeja i pismoznanaca koji su učili da je čovjek dužan ljubiti samo prijatelje, a mrziti neprijatelje i nalaže nam da smo dužni ljubiti, ne samo prijatelje već i neprijatelje, odnosno na zlo uzvraćati dobrotom i milosrđem.

Razotkrivajući njihovo krivo tumačenje Gospodin tumači pravi smisao zapovijedi ljubavi da nam predoči istinu i pouči nas da smo dužni težiti ne samo za vanjskom već osobito za unutrašnjom svetošću. Stoga, sa sigurnošću se može reći da Gospodin nije osporio zapovijed ljubavi već sa svom ozbiljnošću traži da je još savršenije vršimo nego što su to Izraelci činili upozoravajući nas da je to nužno za naše vječno blaženstvo u Nebu.

Sveta Pravoslavna crkva uči da je vršenje zapovijedi ljubavi posve nužno ako se želimo spasiti od vječne propasti

Držeći se riječi Božje sveta Pravoslavna crkva oduvijek uči da smo dužni vršiti zapovijed ljubavi ako se želimo spasiti!

Već u drugom stoljeću kršćanstva krivovjerci su tvrdili da zapovijed ljubavi u kršćanstvu ne vrijedi i da je njezino vršenje ne samo beskorisno nego i grešno, odnosno štetno.

Ta sramotna nauka posve pogubno govori da je Gospodin Isus Krist čovjeka spasio ne samo od grijeha i kazne već i od obaveze vršenja zapovijedi ljubavi. Po toj krivoj nauci, čovjek koji želi biti spašen i blažen ne treba ništa drugo nego vjeru i ako se nje čvrsto drži sigurno će doći do spasenja i blaženstva.

Ta bezbožna nauka, koja potkopava svaku krepost, je teško krivovjerje i vodi u vječnu propast.

U suglasju s Učiteljima vjere i Svetim pismom sveta Pravoslavna crkva je zaključila da kreposni zakon što ga je po Mojsiju Bog dao Izraelcima u obliku zapovijedi ljubavi nije osporen ili dokinut i da kršćane taj zakon posve obvezuje ako se žele spasiti od vječne propasti. Stoga, iz svete Pravoslavne crkve treba izopći onoga koji smatra da nije dužan vršiti Božje i zapovijedi svete Kristove crkve već da treba samo vjerovati, odnosno da Evanđelje posve jednostavno i bezuvjetno obećava život vječni.

Dakle, Gospodin Isus Krist i njegova sveta Pravoslavna crkva uče da smo, ne samo dužni vjerovati u sve što je Bog objavio, već smo dužni i vršiti sve njegove zapovijedi ako se želimo spasiti. Stoga, ako i prekršimo jedan dio zapovijedi ljubavi tada smo dužni nastojati da to više ne činimo. Svaki dan trebamo obnoviti odluku da ćemo ići putem Božjih zapovijedi i hrabro s Davidom priznati: ''Putu se propisa tvojih radujem više no svemu bogatstvu. Razmišljat ću o zapovijedima tvojim i putove ću tvoje razmatrat. Uživat ću u pravilima tvojim, riječi tvojih neću zaboravit.'' (Ps 119,14-16).

Što nas potiče da vršimo zapovijed ljubavi

Da vjerno vršimo zapovijed ljubavi treba nas poticati:

Poštovanje, ljubav i zahvalnost koje dugujemo Bogu

Strah pred zemaljskim i vječnim kaznama i nada u zemaljsku i vječnu plaću

Poštovanje, ljubav i zahvalnost koje dugujemo Bogu

Poštovanje koje dugujemo Bogu treba nas poticati da vjerno vršimo sve njegove zapovijedi!

Naime, poznato je da ljude koji se ne odlikuju službom, čašću ili pobožnošću čovjek teže sluša i poštuje jer njihova osobnost ne ulijeva posluh i poštovanje. Upravo je to i bio razlog što se neki Izraelci nisu htjeli pokoravati kralju Šaulu u početku njegove vladavine. Znajući da je on čuvao magarce svoga oca u njemu su gledali potomka neznatnog i najmanjeg plemena Benjaminova te su zato prezirno govorili: ''Kako će nas taj spasiti?'' (1 Sam 10,27).

Naprotiv, čovjeku nije teško slušati zapovijedi onoga koji u ljudskom društvu zauzima visoki položaj i odlikuje se znanjem i krepošću. Poštovanje koje čovjek prema njemu ima olakšava mu poslušnost. Zato je Kraljica od Sabe i smatrala da su sretne sluge kralja Salomona govoreći: ''Blago tvojim ženama, blago ovim tvojim slugama, koji su neprestano pred tobom i slušaju tvoju mudrost!'' (1 Kr 10, 8).

Upravo iz ovih razloga dužni smo dobro razmisliti tko je Bog koji nam je dao zapovijed ljubavi. Dužni smo znati da je Bog svemoguć koji može stvoriti mnoštvo svjetova, Kralj je neba i zemlje i Gospodin nebrojenih skupina blaženih anđela pred kojim nestaje svake zemaljske veličine, poznaje srca svih ljudi, a mudrost njegova seže od jednog do drugog kraja svijeta i sve skladno ravna.

Bog je sama svetost i dobrota, mrzi zlo, hoće i čini samo što je pravo i dobro. Pa, zar da se tako moćnom, mudrom, svetom i dobrom Bogu rado ne pokoravamo?

Blaženi anđeli stoje pred njegovim prijestoljem uvijek pripravni izvršiti svaku njegovu volju, a čovjek da ne smatra za najveću slavu vršiti ono što mu Bog zapovijeda. Stoga, dužni smo često sjećati se neizmjernog Božjeg veličanstva i njegove savršenosti da nas već samo poštovanje koje dugujemo Bogu potakne da vjerno vršimo sve njegove zapovijedi.

Još jači i veći poticaj od poštovanja za vršenje zapovijedi treba nam biti ljubav prema Bogu!

Djeca koja iz srca ljube svoje roditelje rado čine što im oni nalažu i ništa im nije teško jer ljubav čini da im je sve lako. Sličan odnos koji vlada između roditelja i djece je između Boga i nas ako smo pravedni i pobožni.

U Starom zavjetu Bog je čovjeku više bio gospodar nego otac, a čovjek je bio više njegov sluga nego njegovo dijete i zato ga je većinom zvao Gospodin, a rijetko otac. U Novom zavjetu čovjek je u puno prisnijem odnosu s Bogom jer je po Gospodinu Isusu Kristu njegovo dijete, a on njegov Otac, jer apostol Pavao tvrdi: ''Vi, naime, niste primili duha ropstva da ponovo budete u strahu, već ste primili duha posinjenja kojim vičemo: Abba - Oče!'' (Rim 8,15).

Ako je u Starom zavjetu čovjek kao sluga slušao Boga, zar da ga u Novom zavjetu kao njegovo ljubljeno dijete ne sluša? Zar da ljubav koju sin ima prema svome Ocu ne bude snažan poticaj da spremno vrši sve njegove zapovijedi?

Naime, ako ljubimo Boga posve je sigurno da ćemo iz sveg srca spremno činiti i sve ono što se njemu sviđa. Tada nam Bog neće trebati prijetiti teškim kaznama nego već i sama misao da bi svoga dobrog Oca u Nebu ražalostili ili uvrijedili nas će od svega odvraćati što je protiv njegove svete volje.

Ako znamo da ljubav ono najteže čini posve lakim tada više nećemo ni osjećati teret Božjeg zakona nego ćemo ga veselo i rado nositi. Stoga, dužni smo se potruditi da u našem srcu uvijek gori vatra Božje ljubavi i onda nam nikada neće biti teško držati i vršiti zapovijed ljubavi. Sami ćemo se osvjedočiti kako su istinite Gospodinove riječi: ''Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.'' (Mt 11,29-30).

Kako ljubav tako i zahvalnost prema Bogu treba nas poticati da držimo i vršimo sve njegove zapovijedi!

O, kako su velika i mnoga dobročinstva koja nam dolaze iz ruke Božje. Tako, od Boga nama dolazi život i zdravlje, hrana i piće, stan i odijelo i sva zemaljska dobra. Udahnuo nam je neumrlu, razumom i slobodnom voljom obdarenu dušu i podložio nam sva svoja stvorenja. Svaki dan i svaki čas nam daje milost da mu vjerno služimo i postignemo svoju krajnju svrhu, odnosno blaženstvo u Nebu.

Bog je čak i svoga jedinog sina Isusa Krista nama poslao da nas spasi od grijeha i vječnog prokletstva, odnosno da nam otvori Raj koji nam je bio zatvoren radi grijeha naših praroditelja Adama i Eve.

Također nas poziva i u svoju svetu Pravoslavnu crkvu koja sadrži obilje sredstava za spas naše duše. O, kako je Bog dobar prema nama i kako mu trebamo biti zahvalni za bezbrojne dokaze njegove ljubavi i milosrđa. A, ipak mi ne želimo Bogu služiti i njegove zapovijedi nećemo držati pokazujući tako veliku nezahvalnost i nerazumnost.

Nadalje, svoju beskrajnu ljubav Bog nam iskazuje ne samo dobročinstvima svake vrste već i zapovijedima koje nam je dao!

Sve zapovijedi Božje dane su za naše dobro i mi ćemo imati sretne dane ovdje na zemlji jedino ako ih budemo vjerno vršili. Stoga smo dužni znati da prve četiri zapovijedi sadrže naše dužnosti prema Bogu i propisuju nam da u Boga vjerujemo, iznad svega ljubimo, svojim vrhovnim gospodarom priznajemo i prinosimo mu svoje poštovanje i klanjanje.

Kad ne bi bile ove četiri zapovijedi tada ne bi imali nikakvih dužnosti prema Bogu, bili bi posve slobodni i mogli bi činiti sve što želimo. Postavlja se pitanje, kuda bi nas ta sloboda dovela?

Posve je jasno i sigurno da bi nas ta sloboda dovela do vječne propasti, jer nas povijest svih vremena uči da pojedini ljudi i cijeli narodi, koji se odmetnu od Boga i više mu ne služe, popuste svojim divljim i neurednim strastima, gomilaju grijehe i na kraju propadaju.

Sada smo dužni osvrnuti se na ostalih šest zapovijedi koje sadrže naše dužnosti prema bližnjemu i to pod pretpostavkom da su dekretom ili zakonom ukinute. Što bi onda bilo s ljudskim društvom?

Uzmimo da je djeci dopušteno prezirati svoje roditelje i ne slušati ih, da se ne moraju podložnici pokoravati zapovijedima zakonite vlasti i smiju činiti što hoće, da se neprijateljstvo i mržnja, ubojstvo, preljub i svaka vrsta nečistoće, krađa, razbojstvo, kriva prisega i laž ne smatraju grijehom kao i to da nitko više ne mora krotiti svoje zle misli i požude, odnosno strasti. Ne možemo ni zamisliti kakav bi nered nastao i kakvo bi grozno mjesto zemlja postala. Doista, rod ljudski bi više naličio krdu divljih zvijeri nego društvu razumnih bića. Tijekom vremena uništio bi sebe i nestalo bi ga bez traga s lica zemlje.

Iz rečenog se vidi kakvo bi nam se zlo dogodilo kad ne bi imali zapovijed ljubavi i kako nam je Bog dobro učinio kad ju je dao i naložio njezino vršenje. Kad bi tu Božju zapovijed mi točno i savjesno vršili vladao bi red, mir i sigurnost u svim obiteljima i narodima svijeta. Kao takvi mirno i zadovoljno provodili bi svoje dane i Raj bi imali već ovdje na zemlji.

Stoga, dužni smo biti zahvalni Bogu što nam je dao zapovijed ljubavi i revno je trebamo vršiti iz poštovanja, ljubavi i zahvalnosti prema njemu.

Strah pred zemaljskim i vječnim kaznama i nada u zemaljsku i vječnu plaću

Mi imamo i druge razloge da vjerno vršimo zapovijed ljubavi a oni su: strah pred zemaljskom i vječnom kaznom kao i nada u zemaljsku i vječnu plaću!

Sveto pismo nam pokazuje da je Bog prijetio prokletstvom i propašću izraelskom narodu ako bude kršio njegove zapovijedi: ''Ali ako me ne poslušate i u djelo ne provedete sve ove moje zapovijedi; ako odbacite moje zakone, pogazite moje naredbe i prekršite moj Savez, ne provodeći u djelo sve moje zapovijedi, evo što ću ja učiniti vama; podvrgnut ću vas strepnji, iznemoglosti i groznici što oči troše a život gase. Sjetve ćete svoje uzalud sijati - neprijatelji vaši njima će se hraniti. Ja ću se protiv vas okrenuti, i vaši će vas neprijatelji nemilosrdno tući. Oni koji vas mrze gospodarit će nad vama. Bježat ćete i onda kad vas nitko ne bude progonio.'' (Lev 26,14-17).

A, da to nisu bile samo prijetnje svjedoči izraelska povijest jer kad god su Izraelci kršili Božje zapovijedi odmah ih je stigla kazna, odnosno bili su kažnjeni glađu, ratom, kugom i ropstvom. Na kraju su i svoju zemlju izgubili i kao robovi bili razmješteni po tuđim zemljama, a sve to svakom čovjeku za svjedočanstvo i primjer.

Stoga, dužni smo znati da se Bog nije promijenio, odnosno da i danas kažnjava one koji drsko krše njegove zapovijedi u koje spada i zapovijed ljubavi. Treba nam biti jasno da je grijeh osnovni razlog što i danas cijele narode i pojedince snalaze različite nevolje i muke.

Kako današnji čovjek više ne pita za Boga i njegove zapovijedi drsko krši, Bog ga kažnjava da nauči da je on pravedan i da nijedno zlo djelo ne propušta kazniti. Bez obzira na činjenicu što neki grešnici ovdje na zemlji i provedu sretne dane, ipak im na tome niti jedan čovjek ne treba zavidjeti. Ti dani, koji su inače spojeni s grižnjom savjesti i s unutrašnjom mukom, brzo će završiti, a iza njih dolazi vječna propast, jer pravedni Job tvrdi: ''Dane svoje završavaju u sreći, u Podzemlje oni silaze spokojno.'' (Job 21,13).

Tako je bilo ljudima u vrijeme Noe jer su svi osim Noe i njegove obitelji upali u zemaljsku i vječnu propast. Tako je bilo i stanovnicima Sodome i Gomore jer je vatrena i sumporna kiša uništila njih i njihove gradove, a njihove duše sada gore u ponoru pakla. Tako je bilo bratoubojici Kainu, nepoštenim Helijevim sinovima Ofnesu i Finesu, buntovniku Abšalomu, izdajici Judi Iškariotskom, umrli su i zauvijek propali. Tako će biti i svakom čovjeku koji ide stopama onih koji preziru i krše zapovijed ljubavi, odnosno čeka ga nesretni svršetak i ponor Pakla.

Dakle, ako kršimo zapovijed ljubavi, a prave pokore ne činimo od Božanskog Suca bit ćemo osuđeni i odvedeni u tamnicu Pakla gdje je plač i škrgut zubi. Pa, zar da razmatranje te strašne istine ne odvrati nas od kršenja zapovijedi ljubavi?

Poznato je da se posve bezobrazni i drski lopov straši učiniti ono za što zna da je određena velika novčana kazna, višegodišnja tamnica ili kazna smrti. Mi kao djeca Božja dužni smo znati da nas čeka vječno prokletstvo ako lakoumno budemo kršili njegove zapovijedi. Zar da se strašimo ljudskih kazni, a Boga da se ne bojimo koji može tijelo i dušu baciti u Pakao?

Stoga, dužni smo se često sjetiti, a osobito u navali napasti, strašne vatre Pakla koju je Bog zapalio za one koji su kršili njegovu zapovijed ljubavi pa ćemo sigurno paziti da ne učinimo ništa što bi nas tako pogubno i teško unesrećilo.

Također dužni smo se sjetiti i velike plaće koju je Bog obećao svojim vjernim službenicima!

Ljudski poglavari ovdje na zemlji traže poslušnost, a da za to ne obećavaju nikakve plaće i prijete raznim kaznama. To je i Bog mogao učiniti, jer je kao Stvoritelj i Gospodin mogao je od nas tražiti podlaganje i strogo vršenje svojih zapovijedi, a da nas za to ne nagradi, jer mi smo djelo njegovih ruku i od nas nema ni najmanje koristi. Prema nama nema nikakve dužnosti već samo prava i mi ne možemo reći da je Bog dužan priznati našu poslušnost. O, kada bi shvatili kolika je dobrota Božja i kako za iskazanu službu ljubavi, a što je za nas stroga dužnost, Bog nagrađuje ovdje na zemlji, što potvrđuje riječima: ''Budete li živjeli prema mojim zakonima, održavali moje zapovijedi i u djelo ih provodili, dat ću vam kiše u pravo vrijeme, te će zemlja rađati rodom, a stabla po polju donositi plodove. Vršidba će vam stizati berbu, a berba stizati sjetvu. Jest ćete kruh svoj do sitosti, i u svojoj ćete zemlji živjeti u sigurnosti. Zemlji ću dati mir; tako ćete počivati a da vas nitko ne plaši. Štetne ću životinje iz zemlje ukloniti; mač neće prolaziti vašom zemljom. U bijeg ćete nagoniti svoje neprijatelje, i oni će padati pred vama od mača. Petorica vas nagonit će u bijeg stotinu njih, a stotina vas nagonit će u bijeg deset tisuća njih. Da, vaši će neprijatelji padati pred vama od mača. K vama ću se okrenuti te vas rodnima činiti i razmnožiti. Držat ću svoj Savez s vama.'' (Lev 26,3-9).

Ova utješna obećanja Božja snaći će nas ako vjerno vršimo zapovijedi Božje. Dobro će nam biti na zemlji jer ćemo od Boga dobiti sve što nas može tješiti i veseliti. Ako Bog i odredi da nas, za naše dobro, mukama kuša i tako nam krepost i zasluge poveća, ipak se nećemo smatrati nesretnima. Gledajući na prolaznost kušnje u nutrini ćemo biti utješeni i radosno s apostolom Pavlom reći: ''Pun sam utjehe; preobilna je radost moja zbog sve nevolje naše.'' (2 Kor 7,4).

Ipak, najveća i najpoželjnija plaća, kao vjerne vršitelje zapovijedi ljubavi, čeka nas na drugomu svijetu jer ćemo biti dionici onog blaženstva o kojemu apostol Pavao govori: ''Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: To je Bog pripravio onima koji ga ljube.'' (1 Kor 2,9).

Pobožni patrijarsi Starog zavjeta koji su vjerno stupali putem Božjih zapovijedi i svi pobožni i pravedni ljudi koji su veselo snosili blagi jaram Gospodina Isusa Krista sada vladaju i uživaju u Nebu, jer apostol Pavao tvrdi: ''Uistinu, naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu, nama koji ne smjeramo na vidljivo, nego na nevidljivo, jer je vidljivo prolazno, a nevidljivo vječno.'' (2 Kor 4,17-18).

Gledajući na veliku plaću, koju sve gorljive sluge Božje posjeduju u Nebu, zar nećemo ozbiljno nastojati da vjerno služimo Bogu i vršimo sve njegove zapovijedi?

Kad znamo koliko se ohol, odnosno nerazuman i nerazborit čovjek muči da sebi stekne prolaznu zemaljsku sreću zar ponizan, odnosno razuman i pravedan čovjek neće rado uzeti na sebe malenu muku što je traži vršenje zapovijedi ljubavi da postigne savršena i vječna nebeska dobra.

Stoga, budimo ponizni, odnosno razumni i pravedni i često obnovimo odluku da ćemo uvijek vjerno i savjesno vršiti zapovijedi što ih je Bog nama i svim ljudima u srce upisao i naložio vršiti po Mojsiju i svome sinu Isusu Kristu. Vrlo često promislimo da je Bog naš Stvoritelj i Gospodar, da mu dugujemo najdublje poštovanje i savršenu poslušnost i da smo dužni s pobožnim Samuelom ponizno reći: ''Govori Gospodine, sluga tvoj sluša!'' (1 Sam 3,10).

Također dužni smo promisliti i bezbrojna dobročinstva što ih svaki dan za tijelo i dušu, odnosno za vremenitost i vječnost primamo od Boga. Stoga, iz srca zahvalimo Bogu, a svoju zahvalnost pokažimo čineći gorljivo ono što se njemu sviđa. Ne smijemo se dati zavesti od oholih ljudi koji lakoumno krše Božje zapovijedi i žive po svojim neurednim strastima i pohotama te s pobožnim Matatijom odlučno recimo: ''Neka se i svi narodi pod kraljevom vlašću njemu pokore tako te svaki od njih odstupi od bogoštovlja svojih predaka i privoli njegovim naredbama, ja i moji sinovi, i sva braća moja, slijedit ćemo Savez otaca svojih. Ne dalo Nebo da ostavimo Zakon i zapovijedi. I zato ne možemo poslušati kraljevih naloga da prestupimo svoje bogoštovlje ni udesno ni ulijevo.'' (1 Mak 2,19-22).

Ako nam je put zapovijedi ponekad težak i strm, a naša se tjelesna narav protivi poći tim putem tada se sjetimo plaće i kazne, odnosno koje su posljedice vršenja, a koje kršenja Božjih zapovijedi. Kada kršimo zapovijedi, Bog nas već ovdje na zemlji kažnjava raznim nevoljama i mukama, a na drugom svijetu zapalio je paklenu vatru koja se neće nikada ugasiti.

Naprotiv, ako uvijek radimo po volji Božjoj, već ovdje na zemlji Bog nam daje mirne i zadovoljne dane, jer Mojsije tvrdi: ''Ako poslušaš zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje ti danas dajem - ako ih poslušaš ljubeći Jahvu, Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš, i razmnožit će te Jahve, Bog tvoj, i blagoslovit će te u zemlji u koju ulaziš da je zaposjedneš.'' (Pnz 30,16).

Na koncu, dužni smo uvijek imati na pameti i ove Mojsijeve riječi: ''Gledajte! Nudim vam danas blagoslov i prokletstvo: blagoslov, budete li slušali zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje vam danas dajem; a prokletstvo, ne budete li slušali zapovijedi Jahve, Boga svoga, nego siđete s puta koji vam danas određujem te pođete za drugim bogovima, kojih niste poznavali.'' (Pnz 11,26-28).

Drugo poglavlje

Važnost zapovijedi ljubavi

Osobito u onome što se tiče Boga i njegove svete Pravoslavne crkve dužni smo istinu tražiti, upoznati, prihvatiti i ostati joj vjerni. Ta dužnost proizlazi iz naše ljudske naravi i Božje zapovijedi izrečene po Mojsiju: ''Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas zapovijedam neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ. Priveži ih na svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima! Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim!'' (Pnz 6,4-9).

Na tu dužnost i Gospodin Isus Krist nas upozorava kada govori svojim učenicima: ''Jer, velim vam, ne bude li vaša pravednost veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, sigurno nećete ući u kraljevstvo nebesko.'' (Mt 5,20).

Postavlja se pitanje, što je nedostajalo pravednosti farizeja i pismoznanaca kada je Gospodin odbacuje i proglašava nedovoljnom za Kraljevstvo nebesko?

Kad Gospodin tako čini onda je sigurno da je toj pravednosti nedostajalo puno toga, a osnovno je to što su pismoznanci i farizeji bili zadovoljni vanjskim vršenjem Božjeg zakona a do unutrašnje svetosti nisu puno držali, odnosno nisu imali prave ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Kao takvi, u svojim djelima čuvali su se od ubojstva, preljuba i svake nečistoće dok su u svojim srcima gajili razne zle misli i želje zbog kojih se nisu uznemirivali, jer te misli i želje uopće nisu smatrali grijehom. Samo su vršili one zapovijedi koje su im se sviđale, a one koje su se protivile njihovim iskvarenim strastima jednostavno su kršili. Činili su puno dobra, ali nisu ga činili radi Boga već samo da ih ljudi časte, hvale i slave.

Njihov zli primjer pokazuje da se ne smijemo zadovoljiti samo s vanjskom pravednosti nego smo dužni težiti za unutrašnjom pravednosti i svetosti. Bog osobito gleda u ljudsko srce i ako nije slobodno od svih neurednih sklonosti i pohota ili strasti ništa nam ne koristi naša vanjska svetost.

Nama nije dosta da vršimo samo neke zapovijedi ako se želimo dopasti Bogu i spasiti se nego smo dužni vršiti sve što se odnosi na Boga, odnosno dužni smo se srcem, umom, dušom i snagom usmjeriti prema Bogu i činiti sve na proslavu njegova svetog imena da bi se spasili i došli u blaženstvo Raja.

Kad govorimo o važnosti zapovijedi ljubavi dužni smo reći:

Zašto je zapovijed ljubavi prema Bogu prva i najveća zapovijed

Zašto je zapovijed ljubavi prema bližnjemu jednaka zapovijedi ljubavi prema Bogu

Zašto o ove dvije zapovijedi ovisi sav Zakon i Proroci

Zašto je zapovijed ljubavi prema Bogu prva i najveća zapovijed

Zapovijed ljubavi prema Bogu je prva i najveća zapovijed:

Jer nas ljubav prema Bogu združuje s Bogom

Jer ljubav prema Bogu daje vrijednost svim krepostima

Jer je u ljubavi prema Bogu bit naše savršenosti

Jer bez ljubavi prema Bogu nema oproštenja grijeha niti spasenja

Jer nas ljubav prema Bogu združuje s Bogom

Vjera i nada nas upućuju na Boga jer su bogoslovne kreposti, ali one nisu savršene kao ljubav. Dok vjera uči poznavati Boga i kod nas budi težnju da postavimo Boga kao svoje najveće i savršeno dobro, ali dalje od toga ne ide, nada pak čini da mi s pouzdanjem očekujemo sjedinjenje s Bogom kojemu su upravljene sve naše želje, ali ni ona nam ne može približiti bit našega čeznuća i s Njime nas sjediniti.

Bez obzira koliko su ove dvije bogoslovne kreposti uzvišene, ipak su nesavršene jer nam samo iz daleka pokazuju Boga i ne mogu nas ujediniti s njime. Međutim, drukčije je s ljubavi prema Bogu koja nas, po Gospodinovim riječima, neprekidno vodi k Bogu, s njime nas najuže združuje i čini da ga posjedujemo: ''Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.'' (Iv 14,23).

I apostol Ivan tvrdi: ''Tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu.'' (1 Iv 4,16).

O, kako je ljubav prema Bogu velika i čudesna krepost jer nas privodi k Bogu i s njime nas sjedinjuje. Tada smo posve sretni jer poput zaručnice u Pjesmi nad pjesmama možemo reći: ''Dragi moj pripada meni, a ja njemu.'' (Pj 2,16).

Kad bi obilovali velikim blagom i bogatstvom, častima, dostojanstvom i drugim dobrima koja svijet daje svojim slugama, što bi to sve bilo prema onoj sreći kojoj nas vodi krepost ljubavi prema Bogu?

Sve što je zemaljsko traje samo kratko vrijeme i ne može zasititi ljudsko srce, ali kada posjedujemo Boga tada imamo sve jer uživamo najveće dobro koje nas već ovdje na zemlji ispunja utjehom i radošću, a na drugome svijetu nas čini neizrecivo blaženima, jer apostol Pavao tvrdi: ''Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.'' (1 Kor 2,9).

Dakle, posve smo nerazumni i nerazboriti ako svoje srce odvraćamo od Boga i poklanjamo ga svijetu. Čineći tako sličimo djetetu koje ne mari za dragocjene bisere nego umjesto njih uzima krhotine obojena stakla. Stoga, ako smo razumni i razboriti, dužni smo slijediti svete u Nebu i iskreno ljubiti Boga da se kod nas nastani i učini nas blaženima.

Jer ljubav prema Bogu daje vrijednost svim krepostima

Ljubav prema Bogu Gospodin Isus Krist naziva prvom i najvećom zapovijedi zato što jedino ona svim krepostima i dobrim djelima udjeljuje pravu vrhunaravnu, odnosno nebesku vrijednost.

Kreposti i dobra djela koja činimo ako na sebi ne nose obilježje ili pečat ljubavi prema Bogu, po riječima apostola Pavla nemaju nikakve vrijednosti pred Božjim očima: ''Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi, ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne i sve znanje; kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa. Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje, kad bih tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao ništa mi koristilo ne bi.'' (1 Kor 13,1-3).

Riječi apostola Pavla pokazuju da možemo činiti dobro koliko god hoćemo, ali sve je to beskorisno za vječnost ako u našem srcu ne gori vatra ljubavi prema Bogu.

Dakle, ako imamo srce prožeto ljubavlju prema Bogu onda Bog blagonaklono gleda na sve naše kreposne čine i dobra djela i nagrađuje ih vječnom nagradom. U tom slučaju i malo ili posve neznatno djelo donosi nam vječnu nagradu, a po Gospodinovim riječima primjer takvog neznatnog djela je žednome pružiti čašu hladne vode: ''Tko napoji jednog od ovih malenih samo čašom hladne vode jer je moj učenik, zaista, kažem vam, sigurno mu neće propasti plaća.'' (Mt 10,42).

Dužni smo znati da obilato vrelo vrhunaravnih zasluga otvara ljubav prema Bogu. Kada radimo i dužnosti svoga staleža uredno vršimo, obavljamo razne pobožnosti, strpljivo podnosimo svakojake teškoće života, vježbamo se u krepostima i dobrim djelima, radimo obične i neznatne stvari, jedemo, pijemo, odmaramo se; sve su to pred Bogom zaslužna djela jer ih ljubav prema Bogu čini zaslužnima i stoga je ljubav prema Bogu najuzvišenija krepost. U toj ljubavi dužni smo se uvijek nalaziti jer tada možemo steći puno zasluga za Nebo.

Jer je u ljubavi prema Bogu bit naše savršenosti

Ljubav prema Bogu Gospodin Isus Krist naziva prvom i najvećom zapovijedi zato što bez te ljubavi nema ni naše savršenosti!

Govoreći o tome i apostol Pavao potvrđuje: ''A povrh svega toga zaodjenite se u ljubav, koja je veza savršene skladnosti.'' (Kol 3,14).

Riječi apostola Pavla pokazuju da ljubav prema Bogu sve kreposti međusobno spaja i čini ih savršenima. Stoga smo dužni težiti za ljubavi prema Bogu da postanemo savršeni ili drukčije rečeno, savršeni samo onda kad je naša ljubav prema Bogu savršena.

Iz rečenog je jasno da se naša savršenost sastoji jedino u ljubavi prema Bogu. Kako smo određeni da se jednom sjedinimo s Bogom i uživamo ga u sve vjekove, naša se savršenost sastoji jedino u ljubavi prema Bogu, odnosno samo ljubav prema Bogu nas združuje s Bogom i dovodi do uživanja radosti Neba. Stoga, ako zapovijed ljubavi prema Bogu vršimo u cijelosti onda smo postali savršeni i činimo ono što Gospodin zapovijeda: ''Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!'' (Mt 5,48).

Mi bi se varali kad bi svoju savršenost tražili u vršenju pojedinih dobrih djela kao i u samome pridržavanju evanđeoskih savjeta, odnosno u dragovoljnom siromaštvu, savršenoj čistoći i potpunoj poslušnosti.

U dragovoljnom siromaštvu se ne sastoji naša savršenost jer bi tada, kako primjećuje sv. Jeronim, bili savršeni i poganski mudraci od kojih su mnogi prezirali zemaljska dobra i svojevoljno živjeli siromašno.

Naša savršenost se ne sastoji ni u savršenoj čistoći jer su i mnogi pogani vjerovali u tu krepost, a u Evanđelju se može pročitati o pet ludih djevica koje su bile isključene sa svadbene gozbe, iako su bile djevice.

Isto tako, naša savršenost se ne sastoji ni u potpunoj poslušnosti jer su vojnici i razbojnici često slijepo poslušni, a ipak radi toga nisu savršeni. Postavlja se pitanje, u čemu se sastoji naša savršenost?

Odgovor je uvijek i ponovo isti, naša savršenost se sastoji jedino u ljubavi prema Bogu, jer Gospodin mladiću koji je htio biti savršen govori: ''Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na Nebu! Onda dođi i slijedi me!'' (Mt 19,21).

Svoja zemaljska dobra bogati mladić trebao je ostaviti samo zato da bez ikakvih zapreka može vjerno slijediti Gospodina. U tim riječima pod našom savršenosti Gospodin ne misli na odricanje od svih zemaljskih dobara nego pod odricanjem podrazumijeva da smo u svome životu dužni slijediti njega samoga.

Kako govore i uče sv. Jeronim i sv. Ambrozije slijediti Gospodina ne znači ništa drugo već ga ljubiti. Jedino u ljubavi prema Gospodinu mi se posve predajemo i posvećujemo Gospodinu, pristajemo za njim, postajemo mu učenici i vjerno ga slijedimo.

Postavlja se pitanje, što se može zaključiti iz ovoga što je rečeno? Jesmo li dužni prezirati i omalovažavati dobra djela, kreposti i evanđeoske savjete budući da se u njima ne sastoji naša savršenost? Ne, nikako, jer ako se u ovim izrazima i ne nalazi naša savršenost, oni su ipak potrebna i nužna sredstva da se ta savršenost postigne.

Jer bez ljubavi prema Bogu nema oproštenja grijeha niti spasenja

Sveta kršćanska vjera uči da u Nebo ili Raj ne može ući ništa što je nečisto. Stoga, ako se hoćemo spasiti dužni smo biti čisti od svake nečistoće ili grijeha, odnosno dužni smo biti pravedni i sveti. Zato je Gospodin i ustanovio svete sakramente da se po njima od svojih grijeha možemo očistiti i posvetiti.

Postavlja se pitanje, što je sve potrebno za dostojno primanje svetih sakramenata? Za njihovo dostojno primanje prije svega potrebna je ljubav prema Bogu, jer gdje nema te ljubavi tu sakramenti ne služe spasenju nego propasti.

Dakle, ako nemamo ljubavi prema Bogu nismo opravdani i po riječima apostola Ivana ostajemo u grijehu: ''Tko ne ljubi, ostaje u smrti.'' (1 Iv 3,14).

Riječi apostola Ivana pokazuju da se ne možemo spasiti ako nemamo ljubavi prema Bogu, odnosno ne možemo postati Božje dijete i baštinik Kraljevstva nebeskoga. A, potvrdu njegovih riječi donosi Evanđelje u primjeru čovjeka koji nije imao ljubavi prema Bogu i bližnjemu te je kao takav bio izbačen sa svadbe i osuđen na vječnu propast: ''Tada uđe kralj da pogleda goste. Nađe ondje jednog čovjeka koji ne bijaše obučen u svadbeno ruho te mu reče: 'Prijatelju, kako si ušao ovamo bez svadbenoga ruha?' On ostade nijem. Tada kralj zapovijedi poslužnicima: 'Svežite mu noge i ruke te ga bacite van, u tamu gdje će biti plač i škrgut zuba!' Jer premda su mnogi zvani ipak ih je malo odabranih!'' (Mt 22,11-14).

Ovo će se dogoditi i nama ako se pred Gospodinom pojavimo bez svadbenog ruha, odnosno bez djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu!

Dakle, možemo imati vjeru i nadu, i biti puni kreposti i dobrih djela, ali nam sve to ništa ne koristi, odnosno ako nemamo ljubavi prema Bogu i bližnjemu bit ćemo osuđeni i prognani u tamnicu Pakla gdje će biti plač i škrgut zubi. Zato će svi ljudi koji se pred Kraljem pojave bez svadbenoga ruha ili bez djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu čuti riječi njegove strašne osude: ''Idite od mene, prokleti, u vatru vječnu što je pripravljena đavlu i anđelima njegovim! Jer bijah gladan, i ne dadoste mi jesti; bijah žedan, i ne dadoste mi piti; bijah putnik, i ne primiste me; gol, i ne obukoste me; bolestan i u tamnici, i ne pohodiste me.'' (Mt 25,41-43).

Govoreći o tome sv. Augustin naglašava da se jedino po ljubavi prema Bogu i bližnjemu razlikuju djeca Kraljevstva od djece prokletstva ili Pakla. Stoga, blago nama ako u našem srcu gori vatra ljubavi prema Bogu i bližnjemu, jer ako i teško sagriješimo Bog će nam oprostiti i uzeti nas k sebi kao svoje ljubljeno dijete i bilježiti nam ime u Knjizi života.

To je posve očigledno iz primjera sv. Marije Magdalene koja sada uživa neizrecive radosti Raja. Iako je bila velika grešnica radi svoje velike ljubavi našla je milost kod Gospodina koji tvrdi: ''Zato, kažem ti, oprošteni su joj grijesi, i to mnogi, jer je pokazala mnogo ljubavi.'' (Lk 7,47).

Sve navedeno su razlozi radi kojih se zapovijed ljubavi prema Bogu zove prva i najveća zapovijed. Ova zapovijed nas vodi k Bogu i najuže nas združuje s njime. Ona oplemenjuje sve kreposti i sva dobra djela dajući tako i neznatnim djelima vrhunaravnu vrijednost.

Ljubav prema Bogu, ne samo da nas poput drugih kreposti ravna na putu prema savršenstvu, nego je ta ljubav samo savršenstvo. Ona nam pribavlja oproštenje grijeha, posvetnu milost i život vječni. Kao što vatra zauzima prvo mjesto među počelima, zlato među kovinama, sunce među zvijezdama, serafini među anđelima tako i ljubav prema Bogu zauzima prvo mjesto među svim krepostima i duhovnim darovima.

Na koncu, ljubav prema Bogu je prva i najveća zapovijed i od nje ništa uzvišenije Bog nam nije mogao zapovjediti. Tu zapovijed smo dužni posve vjerno vršiti da već na zemlji budemo združeni s Bogom. Čineći tako već ovdje na zemlji imati ćemo ono što će nas učiniti blaženima u Nebu.

Zašto je zapovijed ljubavi prema bližnjemu jednaka zapovijedi ljubavi prema Bogu

Na početku ovog razmatranja postavlja se pitanje, kako zapovijed ljubavi prema Bogu može biti ista ili jednaka zapovijedi ljubavi prema bližnjemu?

Odgovor na ovo pitanje nalazi se u tome što ljubav prema bližnjemu nije neka zasebna ljubav koja bi opstala sama za sebe nego je odraz ljubavi prema Bogu, jer mi ne ljubimo bližnjega radi njega samoga nego jedino i isključivo radi Boga. Jasnije rečeno, ljubav prema bližnjemu je sadržana u ljubavi prema Bogu pa su zato jednake ili slične.

Tu ljubav Gospodin nam je zapovjedio kada govori učenicima: ''Ovo je zapovijed moja: ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas!'' (Iv 15,12); ''Ovo vam zapovijedam da ljubite jedan drugoga!'' (Iv 15,17).

Dakle, mi ne ljubimo bližnjega zato što nam on iskazuje kakvo dobro ili što na njemu nalazimo svojstva koja zaslužuju ljubav već ga ljubimo radi toga što to Bog zapovijeda.

Govoreći o jednakosti ljubavi prema Bogu i bližnjemu sv. Augustin tvrdi da ako stvar ispravno razumijemo tada nam je jasno kako svaka od ovih dviju zapovijedi u sebi uključuje drugu, odnosno ako ljubimo Boga tada ne možemo prezirati zapovijed kojom smo dužni ljubiti bližnjega, a ako bližnjega sveto i duhovno ljubimo onda u njemu ne ljubimo ništa drugo nego samoga Boga.

Ovom izjavom sv. Augustin naglašava da su dvije zapovijedi ljubavi, ali da je samo jedna ljubav. Njegove riječi pokazuju da ljubav prema Bogu i bližnjemu imaju isti izvor i da su neraskidivo vezane što sve potvrđuje i apostol Ivan: ''Ako netko tvrdi: 'Ljubim Boga', a mrzi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi.'' (1 Iv 4,20).

Zašto o ove dvije zapovijedi ovisi sav Zakon i Proroci

O zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu ovisi sav Zakon i Proroci zato što su u njima sadržane sve druge zapovijedi, što se sve druge zapovijedi na ove dvije odnose i što se pomoću ovih dviju sve druge zapovijedi lako vrše.

Sve što je Bog zapovjedio po Mojsiju i prorocima u Starom zavjetu kao i po svome sinu Isusu Kristu i apostolima u Novom zavjetu sadržano je u ove dvije zapovijedi.

Ljubav prema Bogu je središte oko kojeg se nalaze sve druge zapovijedi. Ako iskreno ljubimo Boga imamo i pravu volju da držimo sve njegove zapovijedi, jer bez te volje se ne može ni zamisliti naša prava ljubav prema Bogu.

Očigledno bi bilo protuslovlje kada bi ljubili Boga a ne bi vršili njegovu volju, odnosno ne bi htjeli držati njegove zapovijedi. U tom pogledu je s ljubavlju isto što i s vjerom. Kao što vjera traži da vjerujemo sve što je Bog objavio tako i ljubav zahtjeva da činimo sve što je Bog zapovjedio.

Dakle, ako ljubimo Boga onda ćemo u njega vjerovati, klanjati mu se, hvaliti ga i slaviti, zahvaljivati za sva dobra, podvrgavati se njegovoj volji, odnosno činit ćemo sve što se Bogu mili, a izbjeći ćemo sve što Bog ne želi.

Na isti način ćemo ispuniti i dužnosti prema bližnjemu ako ga ispravno ljubimo. Stoga, apostol Pavao braći u Rimu govori: ''Nikome ništa ne budite dužni, osim da ljubite jedan drugoga, jer tko ljubi bližnjega, ispunio je Zakon. Uistinu: 'Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi!' – i ako ima koja druga zapovijed – sadržana je u ovoj riječi: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!' Ljubav ne čini bližnjemu zla. Dakle: ljubav je ispunjeni Zakon.'' (Rim 13,8-10).

Riječi apostola Pavla pokazuju da kada iskreno ljubimo bližnjega onda mu želimo dobro, radimo za njegovo dobro i čuvamo se svega što bi mu bilo nepovoljno i štetno.

A, da zajedno s ljubavlju posjedujemo i sve druge kreposti i da ćemo pri tome ispuniti čitav zakon Božji proizlazi iz svojstava koja ljubav treba imati, jer apostol Pavao tvrdi: ''Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.'' (1 Kor 13,4-7).

Dakle, ako imamo ljubavi tada vršimo sve dužnosti prema Bogu i bližnjemu pa ćemo tako ispuniti cijeli Božji zakon. Zato apostol Pavao i tvrdi da je ljubav ispunjenje Božjeg zakona: ''Dakle: ljubav je ispunjeni Zakon.'' (Rim 13,10).

Govoreći o tome sv. Augustin naglašava da onda kada ljubimo tada možemo činiti što god hoćemo, jer ljubav je ispunjenje Božjeg zakona. Ljubav u sebi ne uključuje samo sve zapovijedi nego je ona, po riječima apostola Pavla, svrha ili cilj svim ostalim zapovijedima: ''Svrha je spomenutog naloga: ljubav iz čistog srca, dobre savjesti i iskrene vjere.'' (1 Tim 1,5).

Riječi apostola Pavla pokazuju da sve ono što Bog zapovijeda treba služiti kao sredstvo kojim ćemo ispuniti zapovijed ljubavi, odnosno da je na ljubav usmjereno sve ono što nam Bog zapovijeda.

Tako, Bog nam zapovijeda da u njega vjerujemo. Postavlja se pitanje, zašto to čini? Upravo zato da po vjeri dospijemo k ljubavi, jer vjera nas uči poznavati Boga i njegove beskonačne savršenosti, a osobito njegovu neograničenu ljubav i dobrotu, i služi nam kao sredstvo da počnemo ljubiti Boga.

Vjera nam također zapovijeda da se uzdamo u Boga, odnosno da imamo nadu. Postavlja se pitanje, zašto to čini? Pa upravo zato da po nadi opet dođemo k ljubavi.

Nada, kao bogoslovna krepost daje nam veliku sigurnost da nam je Bog pripravio u Raju neiskazano blaženstvo i da će nas snažno podupirati da to blaženstvo i postignemo. I upravo ta nada nas sili da iz srca ljubimo tako dobrog Boga.

Nadalje, Bog nam zapovijeda da budemo ponizni, krotki, darežljivi, miroljubivi ... itd. Postavlja se pitanje, zašto to čini? Upravo zato da se marljivim vježbanjem u ovim krepostima osposobimo ljubiti Boga i bližnjega.

Općenito rečeno, sve zapovijedi koje je Bog od početka dao ljudima, zatim sve zapovijedi njegova sina Isusa Krista kao i sami evanđeoski savjeti ne teže ni za čim drugim nego za ljubavlju. Te zapovijedi su dane ili da uklone zapreke koje ljubavi stoje na putu ili da nas učine vrsnim i sposobnim da u cijelosti možemo ispuniti zapovijed ljubavi.

Isto tako, ljubav nam pomaže da u svim prilikama života možemo u cijelosti vršiti Božji zakon, jer od prave ljubavi nema ništa jače što bi nam olakšalo i pomoglo da u svome životu savladamo svaki napor i zapreku.

Prava ljubav je od svega jača, sve nadvladava i zato, ako ispravno vršimo zapovijed ljubavi, s apostolom Pavlom radosno klikćemo: ''Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? 'Zbog tebe – stoji pisano – ubijaju nas cijeli dan; drže nas kao ovce određene za klanje.' Ali u svemu ovom sjajno pobjeđujemo po onom koji nas je ljubio. Siguran sam da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.'' (Rim 8,35-39).

Samo onda kad ispravno vršimo zapovijed ljubavi možemo se nadati sigurnoj nagradi u vječnom blaženstvu o kojoj apostol Pavao govori: ''Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.'' (1 Kor 2,9).

Treće poglavlje

Zapovijed ljubavi prema Bogu

''Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas zapovijedam neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ. Priveži ih na svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima! Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim!'' (Pnz 6,4-9).

Kad govorimo o ljubavi prema Bogu dužni smo znati:

Što je ljubav prema Bogu

Zašto smo dužni ljubiti Boga

Kako smo dužni ljubiti Boga

Kakvu ljubav možemo imati prema Bogu

Što smo dužni činiti da umnožimo ljubav prema Bogu

Što smo dužni činiti da sačuvamo ljubav prema Bogu

Što je ljubav prema Bogu

Ljubav prema Bogu je od Boga darovana krepost po kojoj se iz srca predajemo Bogu jer ga smatramo svojim najvećim dobrom. Tu ljubav pokazujemo vršenjem volje Božje, odnosno željom da se svidimo Bogu i s njim dođemo do trajnog sjedinjenja.

Da što bolje shvatimo odgovor na ovo pitanje nužno je razmotriti sljedeće:

Ljubav je od Boga darovana krepost

U čemu se sastoji od Boga udijeljena krepost ljubavi

Vršenjem volje Božje želimo se dopasti Bogu i postići s njim sjedinjenje

Ljubav je od Boga darovana krepost

Na samom početku nužno je reći da je ljubav prema Bogu krepost koju nam Bog daruje!

Pod krepošću se podrazumijeva udijeljena snaga ili dar koji nam pomaže da činimo ono što Bog želi. Krepost je nešto što se trajno nalazi u nama, odnosno ona je stalno i postojano svojstvo naše duše. Kao takva, krepost se razlikuje od pojedinog dobrog čina ili djela koji je nešto što je prolazno.

Dakle, kad se kaže da je ljubav prema Bogu krepost tada se želi reći da je ona stalno svojstvo duše koje nam daje snagu da ljubimo Boga i tu ljubav svojim djelima potvrdimo.

Dužni smo znati da nam je nemoguće da sami po svojim naravnim ili osjetnim silama dospijemo do ljubavi prema Bogu. Svojim naravnim silama možemo postići samo ono što je naravno ili osjetno. Kako je ljubav prema Bogu nešto nadnaravno ili nadosjetno ona se ne može postići naravnim ili osjetnim silama. Stoga, ako imamo sposobnost i snagu da ljubimo Boga onda je to nešto nadnaravno ili nadosjetno, odnosno to je djelo Božje. Zato se s pravom može reći da je ljubav krepost koju nam Bog daruje.

Ovu istinu svete kršćanske vjere priznaje apostol Ivan, jer govori: ''Ljubljeni, ljubimo jedan drugoga, jer ljubav dolazi od Boga, i tko god ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga.'' (1 Iv 4,7).

Tu istinu potvrđuje i apostol Pavao: ''A nada ne razočarava, jer je ljubav Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetome koji nam je dan.'' (Rim 5,5).

Božju ljubav dobivamo u sakramentu krštenja, a ako je izgubimo smrtnim grijehom onda je natrag dobivamo u svetim sakramentima pokore i pričesti. Stoga, već malo dijete na krštenju dobiva ljubav Božju, istina je da tu ljubav ono ne može očitovati, ali u slučaju da umre posjeduje sposobnost i snagu da ljubi Boga kroz svu vječnost. Ako ostane na životu onda čim dođe do razuma dobiva sposobnost da pomoću milosti Božje vrši zapovijed ljubavi u cijelom njenom obimu.

Kad se u toj od Boga darovanoj kreposti marljivo i stalno vježbamo onda možemo tako daleko napredovati da nam postane lako kod sebe buditi ljubav i svoja mišljenja, htijenja, govore i čine uskladiti prema propisima ljubavi.

U čemu se sastoji od Boga udijeljena krepost ljubavi

Ona se sastoji u tome da se Bogu kao svome najvećem dobru od srca predajemo!

Mi koji ljubimo Boga poznajemo ga kao najveće i najbolje dobro, osjećamo prema njemu srdačnu dobrohotnost i uvijek mu želimo svako dobro. Ova dobrohotnost prema Bogu potiče nas i nagovara da se svim srcem predajemo Bogu. Postavlja se pitanje, što znači kada se svim srcem predajemo Bogu?

To znači da se svim srcem stavimo na raspolaganje Bogu, odnosno da Bogu žrtvujemo sve što posjedujemo kao i samoga sebe, odnosno svoju volju. Stoga, ako se svim srce predajemo Bogu tada dopuštamo da Bog gospodari nama i ustupamo Bogu sve što posjedujemo, odnosno sva svoja dobra i svu snagu tijela i duše darujemo Bogu da po svojoj božanskoj volji radi s nama što god hoće. A, primjer takve predaje Bogu imamo u liku patrijarhe Abrahama.

Kako je vidljivo iz Svetog pisma Bog je zapovjedio Abrahamu da ostavi svoju domovinu, odnosno da ostavi svoj posjed, rodbinu i pođe u tuđu zemlju koju mu je odredio za prebivanje. Bila je to teška zapovijed koju je Abraham odmah poslušao jer je njegova volja u svemu bila podložna volji Božjoj.

Nakon podosta vremena Bog stavi na kušnju Abrahama i objavi mu da svoga jedinog sina Izaka treba žrtvovati na brdu u krajini Moriji. Za Abrahama je to bila vrlo teška kušnja jer su u Izaku bile sve njegove nade i jer ga je ljubio više od svoga života.

Bez obzira na to što je njegovo očinsko srce bilo prepuno tuge, jer je trebao svoje dijete ubiti vlastitom rukom, on je bez oklijevanja poslušao Boga jer mu je volja Božja bila na prvom mjestu. Zbog jasno iskazane poslušnosti i odanosti Bog nije dopustio Abrahamu da ubije svoga sina Izaka nego je za žrtvu paljenicu priredio ovna.

Iz svega rečenog se može zaključiti da prvo što spada u ljubav prema Bogu je to da spoznamo Boga kao svoje najveće i jedino dobro i u njemu nađemo domet ili cilj svoje najveće ljubavi.

Tek kad spoznamo Boga u stanju smo predati se njemu i pripravni smo prinijeti svaku žrtvu. Tada više ne pripadamo sebi već s apostolom Pavlom priznajemo: ''Živim – ali ne više ja, nego Krist živi u meni.'' (Gal 2,20).

Vršenjem volje Božje želimo se dopasti Bogu i postići s njim sjedinjenje

Osobina onoga koji nekoga ljubi je nastojanje da se u svemu dopadne onomu koga ljubi!

Ako ljubimo Boga jasno znamo da se Bogu možemo svidjeti jedino ako vršimo njegovu svetu volju i zato je želimo uvijek točno i revno vršiti. U toj spoznaji Boga prihvaćamo za svoje najveće dobro, iz svega srca u njemu uživamo i s velikom čežnjom želimo se s njime vremenito i vječno sjediniti.

Zašto smo dužni ljubiti Boga

Boga smo dužni ljubiti:

Jer je Bog najveće i najbolje dobro

Jer je Bog nas prvi ljubio i iskazao nam mnoga dobročinstva

Jer Bog zapovijeda da ga ljubimo, a za plaću nam obećava vječno blaženstvo

Jer je Bog najveće i najbolje dobro

U našoj ljudskoj naravi je da ljubimo sve što je lijepo, dobro i savršeno čak i onda kada od toga nemamo nikakve koristi. Stoga smo dužni ljubiti Boga posve iskreno i nesebično jer je Bog najveće, najbolje i ljubavi dostojno dobro. U njegovom božanskom biću se nalazi sve što naše srce može potaknuti na ljubav.

Jer je Bog nas prvi ljubio i iskazao nam mnoga dobročinstva

Po riječima apostola Ivana ovo je drugi razlog da ljubimo Boga: ''U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas.'' (1 Iv 4,10).

Bog nije čekao da mi počnemo ljubiti njega nego je nas ljubio prije nego što smo ga i mogli ljubiti. Kada još ni postojali nismo, Bog je mislio na nas i samo je ljubav njegova nama dala život. Stoga, od Boga darovanom svome životu dužni smo se radovati i vremenito biti sretni jer je svetost ili blaženstvo svrha za koju nas je Bog stvorio.

Sve što se nalazi na nebu i zemlji Bog je odredio za našu korist i uporabu. Kako onda da ne ljubimo tako dobroga i milostivog Oca? Koliko smo samo dužni ljubiti Boga zbog neprocjenjivih dobročinstava za naše spasenje i vječno blaženstvo?

Poslije pada naših praroditelja Adama i Eve, Bog je umjesto svoje pravde, koju je upotrijebio prema neposlušnim anđelima, upotrijebio svoju milost i milosrđe te počeo izvoditi djelo našega spasenja. Zato je po riječima apostola Petra, u već otprije određeno vrijemo ili u punini vremena, na svijet poslao svoga jedinorođenoga sina Isusa Krista u liku sluge da svojom smrti na križu oduzme grijehe svijeta i nas izmiri s Božjom pravdom: ''Znajte da niste otkupljeni nečim raspadljivim – srebrom ili zlatom – od svoga bezvrijednog, od otaca baštinjenog načina života, nego skupocjenom krvi Krista kao nevina i bez mane Janjeta. On je, istina, bio prije poznat i predodređen, prije postanka svijeta, ali se tek na kraju vremena očitova zbog vas.'' (1 Pt 1,18-20).

Po riječima apostola Ivana slanjem svoga sina Isusa Krista Bog je htio da nas osvjedoči o veličini našega grijeha i svojoj preobilnoj ljubavi: ''Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina da ne pogine niti jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.'' (Iv 3,16).

Riječi apostola Ivana jasno pokazuju da je djelo našega spasenja isključivo i jedino djelo Božje milosti i njegove ljubavi i upravo zato tako dobri i milostivi Bog zaslužuje svu našu ljubav.

Jer Bog zapovijeda da ga ljubimo, a za plaću nam obećava vječno blaženstvo

Bog želi da uživamo savršeno blaženstvo koje možemo postići jedino i samo onda ako posve ljubimo Boga. Zato je zapovijed ljubavi Bog upisao u naše srce i čim dođemo do razuma unutrašnji glas nam govori da smo dužni ljubiti Boga.

Međutim, u svojoj povijesti, odnosno tijekom vremena čovjek u svome srcu više nije mogao čuti taj glas ljubavi pa mu je Bog i vanjskim, odnosno pisanim riječima zapovjedio da mu je dužan dati svu svoju ljubav, jer Mojsije govori: ''Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!'' (Pnz 6,5).

Kako je tijekom vremena čovjek u svome srcu ponovo zanemario tu zapovijed, Bog je po svome sinu Isusu Kristu ponovo naložio čovjeku da je dužan vršiti zapovijed ljubavi u njenom punom obimu.

Stoga, dužni smo vršiti sve što nam Bog nalaže, a pogotovo zapovijed ljubavi koja je među svim zapovijedima prva i najveća. O vršenju te zapovijedi ovisi naše vječno spasenje, a po riječima apostola Pavla ako ne ljubimo Boga stiže nas prokletstvo i propast: ''Ako tko ne ljubi Gospodina, neka je proklet!'' (1 Kor 16,22).

Po riječima apostola Ivana kada iskreno ljubimo Boga tada i nas Bog ljubi, smatra nas svojim djetetom i obećava nam vječne radosti Raja: ''Bog je ljubav: tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu.'' (1 Iv 4,16).

I apostol Pavao također priznaje da ako postojano ljubimo Boga tada vremenito i vječno ostajemo sjedinjeni s njime, odnosno Bog nam osigurava obećanu radost i blaženstvo u Raju: ''Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.'' (1 Kor 2,9).

Kako smo dužni ljubiti Boga

Boga smo dužni ljubiti:

Nadnaravno

Iznad svega drugog

Djelotvorno

Nadnaravno

Nadnaravno ili nadosjetno ljubimo Boga kada ga po milosti ljubimo onako kako ga spoznajemo razumom i po svetoj kršćanskoj vjeri!

Ono što ljubimo to smo dužni i poznavati, jer što ne poznajemo to ne možemo ni ljubiti, odnosno ako ne poznajemo Boga kao takvi ne ljubimo i ne možemo ljubiti Boga. Međutim, u svojoj naravi mi imamo nešto po čemu možemo doći do spoznaje Boga. To nešto je razum po kojemu možemo upoznati ne samo osjetne ili naravne nego čak i nadosjetne ili nadnaravne stvari.

Da po svome razumu možemo spoznati Boga tvrdi apostol Pavao: ''Jer njima je očito ono što se može doznati o Bogu: Bog im je to zapravo objavio. Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta. Tako nemaju isprike.'' (Rim 1,19-20).

Riječi apostola Pavla pokazuju da oni koji po vjeri ne poznaju Boga, nego ga poznaju samo razumom, mogu imati stanovitu ljubav prema Bogu i čuvstvo svoje ljubavi kod dane zgode izvana očitovati, ali tako očitovana ljubav je samo naravna ili osjetna ljubav jer po svojim naravnim silama i naravnim sredstvima su došli do nje.

Razum i volja koju imamo kao i stvoreni svijet oko nas su naravne ili osjetne stvari i zato je ljubav koja iz tih stvari dolazi posve naravna ili osjetna. Ta ljubav nije dobra zato što njome vršimo svoju ljudsku, a ne Božju volju i po njoj samoj ne možemo doći do spasenja. Ona nije dobra posebno zbog činjenice što kod nas stvara oholo mišljenje da smo posve u pravu kada vršimo svoju volju, što je pogubno za naše vječno spasenje.

Uzrok ili razlog zašto po naravnoj ljubavi ne možemo doći do spasenja je u vječnome blaženstvu, a koje se sastoji u gledanju i posjedovanju Boga što je samo po sebi nešto nadnaravno ili nadosjetno, a nadnaravna svrha može se postići samo nadnaravnim sredstvima, odnosno sredstva i svrha su uvijek u suodnosu.

Ovdje je važno naglasiti da ako imamo samo naravnu ljubav uopće ne možemo ljubiti Boga onako kako smo ga dužni ljubiti jer svojim razumom nikada ne možemo doći do prave i potpune spoznaje Boga. Mnoge tajne o Bogu kao što je tajna utjelovljenja Sina Božjeg, tajna otkupljenja, odnosno sve što stoji u svezi s tom tajnom nama ostaje posve skriveno, i jer nemamo svete kršćanske vjere o tome ne možemo ništa znati ako se koristimo samo svojim razumom. Ljubav koju, kao takvi, posjedujemo nema čvrstog temelja jer joj nedostaju najnužniji i najsposobniji uvjeti da je učine srčanom, postojanom, jakom i djelotvornom, odnosno takva ljubav nema nadnaravnu vrijednost, jer Gospodin govori: ''Vi ste od ovoga svijeta, ja sam od neba. Vi ste ovosvjetski, ja nisam ovosvjetski. Tako, rekoh vam da ćete umrijeti u grijesima svojim.'' (Iv 8,23-24).

Iz rečenog se vidi da smo dužni imati nadnaravnu ljubav, odnosno naša ljubav se treba temeljiti na Božjoj objavi ili svetoj kršćanskoj vjeri, a ne samo na našem razumu. Jedino sveta kršćanska vjera nas vodi do pravog poznavanja Boga i objavljuje nam čudesne tajne njegova stvorenja, otkupljenja i posvećenja. Ona prikazuje Boga u njegovoj potpunoj veličini, veličanstvu i ljubavi, i jedino nam ona otkriva našu sudbinu na drugom svijetu, odnosno pokazuje nam neizrecivo blaženstvo koje nas čeka u Raju ako činimo ono što je pravo i pravedno, odnosno što je volja Božja.

Da jedino po svetoj kršćanskoj vjeri možemo nadnaravno ljubiti Boga, odnosno onako kako smo to dužni činiti tvrdi apostol Pavao: ''Svrha je spomenutog naloga: ljubav iz čistog srca, dobre savjesti i iskrene vjere.'' (1 Tim 1,5).

Riječi apostola Pavla pokazuju da sve zapovijedi idu za tim da kroz njih ljubimo Boga, i da ta ljubav može proizaći jedino iz ''iskrene vjere'', odnosno svete kršćanske vjere.

Stoga, posve sigurno se može reći da smo dužni imati i živjeti svetu kršćansku vjeru da možemo ispravno ljubiti Boga. Ako odbacimo i zanemarimo Božju objavu kroz svetu kršćansku vjeru i samo vjerujemo u ono što svojim razumom spoznajemo ne možemo ispravno ljubiti Boga i doći do spasenja jer iz takve vjere i spoznaje može nastati samo naravna ljubav koja je za vječnost bezvrijedna što se vidi iz Gospodinovih riječi: ''Da, ako ne budete vjerovali da ja Jesam, umrijet ćete u svojim grijesima.'' (Iv 8,24).

Dakle, spasonosna je samo ona ljubav kojom ljubimo Boga nadnaravno, odnosno kada ga po svetoj kršćanskoj vjeri i svojim razumom spoznajemo i ujedno ljubimo kao: stvoritelja neba i zemlje, početnika svih milosti, djelitelja bezbrojnih nadnaravnih darova, odnosno kao svoga otkupitelja, prosvjetitelja i spasitelja.

Iznad svega drugog

Dužni smo ljubiti Boga iznad svega drugog i to tako da smo spremni izgubiti sve što posjedujemo nego da se po grijehu rastavimo od Boga!

Naša dužnost da ljubimo Boga iznad svega drugog slijedi iz činjenice što je Bog najveće dobro. Nama treba biti jasno da smo prvo dužni ljubiti što je od veće, a onda što je od manje vrijednosti.

Ako smo razumni i pravedni znamo da je Bog skup svega dobrog i da ima neizmjernu moć, mudrost i dobrotu, odnosno da u sebi ima u neizmjernoj mjeri sve što je lijepo, dobro i ljubavi vrijedno i da je sve drugo, bilo vidljivo ili nevidljivo, djelo Božjih ruku te je kao takvo u usporedbi s Bogom samo jedno veliko ništa. Sva blaga i bogatstva svijeta, svi ljudi od kralja do siromašnoga prosjaka, svi anđeli i sveti u Raju su u usporedbi s Bogom kao što je kap vode u usporedbi s morem, jer Gospodin govori: ''Samo je jedan Dobri, Bog.'' (Mk 10,19).

Kako Bog sve svoje stvorove neizmjerno nadvisuje iz toga slijedi da smo dužni više ljubiti Boga nego sve njih. Ako više ljubimo neku stvar nego Boga činimo veliku uvredu Bogu, jer Gospodin govori: ''Tko više ljubi oca ili majku nego mene nije mene dostojan. Tko više ljubi sina ili kćer nego mene, nije mene dostojan.'' (Mt 10,38-39).

Postavlja se pitanje, kada to ljubimo Boga više od svega drugog? Tim načinom ljubimo Boga onda kada smo spremni izgubiti sve što imamo samo da se po grijehu ne rastavimo od Boga. Odmah se nameće pitanje, koji grijeh nas može rastaviti od Boga?

Ako smo razumni i pravedni, odnosno u svetoj kršćanskoj vjeri poučeni znamo da je to teški grijeh, a da laki grijeh samo slabi ljubav, ali je posve ne poništava i ne rastavlja nas od Boga. Stoga, dužni smo se čuvati svakog teškog grijeha, ako želimo postati blaženi i doći u Raj.

Dakle, Boga ljubimo više od svega drugog onda kada smo spremni odreći se svega što ne možemo bez teškog grijeha posjedovati i uživati, odnosno kada smo spremni činiti sve ono što nam je pod teškim grijehom zapovjeđeno od Boga i njegove svete Pravoslavne crkve.

Djelotvorno

Dužni smo znati da djelotvorno ljubimo Boga onda kada činimo ono što se sviđa Bogu, odnosno kada vršimo i držimo sve njegove zapovijedi. Vršiti i držati Božje zapovijedi je bit djelotvorne ljubavi koju možemo imati prema Bogu.

Dakle, ako ispravno ljubimo Boga onda ćemo nastojati da činimo što se Bogu sviđa, a izbjegavati ćemo sve što se njegovoj svetoj volji protivi, jer Gospodin govori: ''Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi.'' (Iv 14,21).

I apostol Ivan također tvrdi: ''Jer u ovome stoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi.'' (1 Iv 5,3).

Kakvu ljubav možemo imati prema Bogu

Prema Bogu možemo imati savršenu, odnosno nesavršenu ljubav i stoga je nužno reći:

Kad imamo savršenu ljubav prema Bogu

Kad imamo nesavršenu ljubav prema Bogu

Kad imamo savršenu ljubav prema Bogu

Osnovni i prvi razlog da imamo savršenu ljubav prema Bogu je beskrajna Božja dobrota. Ovdje se pod Božjom dobrotom ne podrazumijeva samo dobrota zbog koje Bog svima stvorovima a posebno nam iskazuje nebrojena dobročinstva nego i njegova dobrota u sebi i sama za sebe ili sve ono što je Bog, odnosno sve Njegove božanske savršenosti. Budući da sve Božje savršenosti nisu u njemu ništa vanjsko niti slučajno nego sačinjavaju njegovu bit i narav tada Božja dobrota ili skup svih Božjih savršenosti nije ništa drugo nego sami Bog.

Stoga, ljubiti Boga jer je beskrajno dobar znači ljubiti ga zbog toga što je Bog, odnosno ljubiti ga radi njega samoga. Zato se s pravom može reći da imamo savršenu ljubav prema Bogu samo onda kada ga ljubimo radi njega samoga.

Uzrok zašto je to tako stoji u činjenici da se kakvoća ljubavi ravna ili mjeri prema kakvoći razloga, odnosno predmeta ljubavi. Stoga, možemo imati savršenu ljubav samo onda ako se naša savršena ljubav zasniva na čisto savršenom predmetu ili razlogu, odnosno ako se zasniva na samome Bogu.

Ova istina proizlazi iz same naravi ljubavi jer ljubiti nekoga znači nekome dobro željeti, odnosno od srca mu biti posve sklon i odan. Zato, kada uistinu ljubimo Boga onda to ne činimo radi koristi koju od njega očekujemo nego ga ljubimo radi njega samoga jer znamo da je Bog ono dobro koje zavrjeđuje našu najveću ljubav. Kada bi ljubili Boga ne radi njega samoga nego radi njegovih dobročinstava tada to ne bi bila prava i savršena ljubav.

Govoreći o tome sv. Augustin naglašava da smo dužni ljubiti Boga isključivo radi njega samoga, tj. da je uzrok radi kojega ljubimo Boga upravo sami Bog. On jasno naglašava da mi koji ljubimo Boga ne tražimo izvan Boga nikakve nagrade za svoju ljubav, a ako je tražimo tada savršeno ne ljubimo Boga. Savršenom ljubavlju ljubimo Boga samo onda kada ga ljubimo radi njega samoga. Stoga, prvo što spada u savršenu ljubav prema Bogu je to da ljubimo Boga što je beskrajno dobar, odnosno radi njega samoga.

Drugo što spada u savršenu ljubav prema Bogu je to da ljubimo Boga više od svega drugog. Boga ljubiti više od svega znači davati mu prednost pred svim stvorovima, odnosno pred svim onim što nije Bog, i radije sve izgubiti nego njega uvrijediti teškim grijehom.

A, Boga ljubimo više od svega drugog onda kada s apostolom Pavlom priznajemo: ''Siguran sam da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.'' (Rim 8,38-39).

Kad imamo nesavršenu ljubav prema Bogu

Nesavršenu ljubav prema Bogu imamo onda kada ljubimo Boga upravo zato što se od njega nadamo nekom dobru. Kada se ovdje govori o nesavršenoj ljubavi, ne smijemo držati da je takva ljubav nevaljala i loša. Ta ljubav nije nevaljala nego je čak dobra i spasonosna jer nas odvraća od zla i snažno nas navodi na dobro, pripravlja nam srce na savršenu ljubav s kojom je vrlo često spojena, a u spoju sa sakramentom pokore opravdava nas i posvećuje.

Nesavršena ljubav je veliko i znatno dobro za koje smo se dužni često moliti Bogu. Ona se zove nesavršenom samo zato što se uspoređuje sa savršenom ljubavi koja je daleko jača i uspješnija. Ona nas i bez sakramenta pokore, ako ga ne možemo primiti, a imamo ozbiljnu volju, posve opravdava i čini nas Božjim djetetom i baštinikom Neba.

Kao što se savršena tako se i nesavršena ljubav ravna prema razlogu iz kojega potječe. Samo Bog treba biti savršeni razlog da imamo savršenu ljubav, jer Bog jedini u sebi združi sve što je dobro. Zato, ako ne ljubimo Boga radi njega samoga, odnosno radi njegove dobrote nego ga poglavito ljubimo radi dobra kojemu se nadamo od Boga onda je naša ljubav nesavršena. Drukčije rečeno, nesavršenu ljubav imamo onda ako sam Bog ili njegova dobrota nije prvi i pravi razlog naše ljubavi nego je pravi razlog naše ljubavi dobro za kojim težimo i nadamo se da ćemo ga od Boga dobiti.

Po riječima apostola Ivana ako ne ljubimo Boga ni jednim od ova dva načina na putu smo vječne propasti: ''Tko ne ljubi, ostaje u smrti.'' (1 Iv 3,14).

Što smo dužni činiti da umnožimo ljubav prema Bogu

Kao što se može svaka krepost, tako se i krepost ljubavi prema Bogu može umnožiti i usavršiti. To se događa onda kada ljubav prema Bogu nas sve više i više obuzme.

Ljubav se može usporediti s vatrom, jer kao što vatra sve jače bukti kada se više drva u nju baca tako i ljubav postaje sve jača i veća ako dobije u svoju vlast mišljenje, težnje i djelovanje naše. Ovo umnažanje ljubavi ne potječe od nas već isključivo i jedino od Boga koji je početnik svake kreposti i od koga dolazi svaki dar, odnosno svaki savršeni poklon. Stoga, ako imamo pravu revnost za krepost i ako marljivo koristimo sredstva spasenja onda zaslužujemo da nam Bog udijeli još veću mjeru ljubavi koja se tim načinom i umnožava.

Kako je u ljubavi sva naša savršenost, odnosno da smo tim savršeniji čim više ljubimo Boga onda je posve jasno kako je umnožavanje ljubavi za nas stroga dužnost, jer Gospodin govori: ''Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!'' (Mt 5,48).

Kad Gospodin ovo zapovijeda tada od nas traži i nalaže nam da smo u cijelom životu dužni nastojati rasti u ljubavi. Postavlja se pitanje, što smo dužni činiti da umnožimo ljubav prema Bogu?

Da tu ljubav umnožimo dužni smo:

Marljivo moliti i razmatrati o Božjim tajnama

Često primati svete sakramente ispovijedi (pokore) i pričesti

Ljubav marljivo vježbati

Marljivo moliti i razmatrati o Božjim tajnama

Da umnožimo ljubav prema Bogu prvo i osnovno što smo dužni činiti je da revno molimo i rado razmatramo Božje tajne!

Kad revno molimo, ne samo jezikom nego u duhu i istini, tada sabiremo svoje misli, čistimo srce od zemaljskih nagnuća, uzdižemo se k Bogu i divimo se njegovom neizmjernom veličanstvu, slavimo njegovu dobrotu i zazivamo njegovo beskrajno milosrđe. Tada molitva našu dušu postavlja u neko osobito raspoloženje i u našem srcu uzbuđuje ona čuvstva koja su sposobna upaliti i ojačati u njemu vatru ljubavi prema Bogu. Što češće i revnije molimo naše srce postaje pobožnije, sve više popuštaju vezovi sa svijetom i sve više rastemo u ljubavi prema Bogu koji jedini zaslužuje svu našu ljubav.

Iz rečenog se može utvrditi i uvidjeti da čovjek koji revno moli u pravilu pobožno i bogobojazno više živi nego čovjek koji molitvu posve zanemaruje. Dok je srce čovjeka koji ne moli i ne mari za molitvu privezano za svijet i njegova prolazna bezvrijedna dobra, odnosno dok se on brine više za sve drugo nego za spasenje svoje duše, čovjek koji rado i revno moli teži da dođe u Raj i neumorno radi da se usavrši i posveti. Takvom čovjeku je posve jasno da je revna molitva najjače sredstvo po kojemu može rasti u ljubavi, odnosno da ustrajna i revna molitva umnaža ljubav prema Bogu koja je za spasenje toliko potrebna i u kojoj se nalazi sve njegovo ljudsko savršenstvo, jer po proroku Jeremiji Bog govori: ''Tada ćete me zazivati, dolaziti k meni, moliti mi se, i ja ću vas uslišati. (Jr 29,12).

I Gospodin Isus Krist isto govori: ''Sve što s vjerom zamolite dobit ćete.'' (Mt 21,22).

Što vrijedi za molitvu, isto ili slično vrijedi i za razmatranje o Božjim tajnama, jer što željezu čini vatra to našoj duši čini razmatranje. Poznato je da kada se željezo baci u oganj tada posve omekša i od njega kovač može činiti što god hoće. Ovako isto postaje i naša duša kada razmatra vječne Božje istine jer tada postaje meka, gipka i pristupačna utjecaju Božje milosti.

Kod svakog pravedna i pobožna čovjeka kada razmatra o Božjim tajnama ljubav se budi na činjenicu da je Bog neizmjerno savršen i svake ljubavi dostojno dobro. Ta ljubav se budi i onda kada čovjek uvidi nebrojena dobročinstva koja Bog iskazuje svim stvorovima, a posebno njemu, i kada shvati da Bog i pored toga što je čovjek njegovo zločesto dijete koje ga bezbroj puta vrijeđa ipak ne prestaje biti njegov Otac i na njegovu nezahvalnost ne prestaje uzvraćati dokazima svoje božanske ljubavi.

Na koncu, nužno je naglasiti da u srcu svakog pravedna i pobožna čovjeka najnježniju ljubav prema Bogu najviše raspaljuje i umnaža razmatranje teške muke i smrti Gospodina Isusa Krista.

Često primati svete sakramente ispovijedi (pokore) i pričesti

Da se još više kod nas umnoži ljubav prema Bogu dužni smo što češće i dostojnije primati svete sakramente ispovijedi (pokore) i pričesti!

Jedna od istina svete kršćanske vjere je da sveti sakramenti posvetnu milost, ako je posjedujemo, mogu udijeliti i još više umnožiti. Kako je ljubav prema Bogu ujedno i posvetna milost, odnosno jedna bez druge ne može opstojati onda je posve jasno da se Božja ljubav daje i umnožava kada se sveti sakramenti dostojno primaju. Stoga, dužni smo znati da u sebi možemo umnožiti Božju ljubav pomoću sakramenta svete ispovijedi i svete pričesti.

Svetom ispovijedi, ako je dobro obavimo, dobivamo posvetnu milost ili ljubav, a ako već posjedujemo posvetnu milost ili ljubav onda nam se postojeća milost ili ljubav umnaža.

Osim toga, ovim sakramentom dobivamo i posebne milosti koje nam pomažu da vršimo svoje dužnosti i dobro napredujemo na putu kršćanske savršenosti.

Sveta pričest u našem srcu raspiruje ljubav prema Bogu. U njoj je Gospodin Isus Krist izlio svo blago svoje ljubavi prema nama. Iz primjera mnogih Svetihh vidi se da veliku vatru ljubavi Gospodin Isus Krist zapali kod nas kada ga u svetoj pričesti primamo puni čežnje i pobožnosti. Stoga, kada svetu pričest često i dobro pripravljeni dostojno primamo u raznim svojim životnim prigodama daleko više pokazujemo svoju ljubav prema Bogu nego oni koji tijekom godine vrlo rijetko pristupaju stolu Gospodinovu.

Ljubav marljivo vježbati

Ako u sebi želimo pobuditi i umnožiti ljubav prema Bogu tada smo je dužni marljivo vježbati!

Čovjek koji želi naučiti neki posao ili neko umijeće taj posao ili umijeće treba marljivo i brižno vježbati jer se samo marljivim i ustrajnim vježbanjem može u njemu usavršiti. Isto pravilo vrijedi i za naše kreposti, a posebno za krepost ljubavi.

Krepost ljubavi Bog nam je udijelio već kod krštenja i njegova je volja da se, kad dođemo do razuma, vježbamo u njoj kako bi nam postala vještina koju ćemo s lakoćom izvršavati. Kako je ljubav svakom od nas od Boga povjereni talent mi se njime trebamo dobro služiti i steći određeni dobitak, da jednom kada dođemo pred sudište Božje budemo dobri i vjerni sluga.

Vježbanje u kreposti ljubavi može biti dvostruko, odnosno unutrašnje, koje se obavlja voljom i vanjsko, koje se očituje u činu ili djelu.

Kad razmatramo, odnosno mislima ili riječima ljubimo Boga više od svega drugoga iz razloga jer je Bog za nas najveće i najbolje dobro, koje je dostojno svake ljubavi, tada se vježbamo unutrašnjim načinom u kreposti ljubavi.

Dakako, ovo vježbanje nama je plodonosno samo onda i pod uvjetom da nam te riječi nisu samo u glavi ili na jeziku nego da su nam i u srcu, odnosno da izlaze iz posve iskrena srca. Kada bi te riječi samo ustima izrekli, a ne bi imali volju da iznad svega ljubimo Boga tada bi one bile samo brbljanje koje nema nikakve vrijednosti pred Bogom. Samo onda kada se usta i srce slažu vršimo ljubav onako kako se Bogu sviđa.

Kad se ovako vježbamo u ljubavi tada kod sebe unutrašnjim načinom pobuđujmo ljubav. Drukčije rečeno, pobuđujemo ljubav prema Bogu onda kada mu svojim srcem jamčimo da ga ljubimo bez obzira izrekli to ili ne. Nema nikakvog posebnog pravila kako često smo dužni pobuditi ljubav, ali ipak tu vrijedi pravilo da to činimo što češće.

Ljubav prema Bogu također smo dužni pobuditi i onda kad se molimo!

Svaka molitva je, ako se valjano obavlja, već samo po sebi vježbanje u ljubavi prema Bogu, jer se kod molitve trebamo sjećati na neizmjerne savršenosti i beskrajnu Božju dobrotu, a time se ljubav sama od sebe pobuđuje.

Isto tako, dužni smo pobuditi ljubav prema Bogu posebno kad primamo svete sakramente. Što je kod primanja svetih sakramenata življa naša ljubav prema Bogu to dobivamo više milosti od Boga.

Po riječima apostola Pavla ljubav prema Bogu smo dužni pobuditi i onda kada se spominjemo općenitih ili posebnih dobročinstava Božjih, na početku novog dana kao i kod raznih dnevnih poslova, u svojim križevima, mukama i radosnim životnim događajima kao i kod svake napasti, a posebno u smrtnoj pogibelji i na času smrti: ''Prema tome, bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činite na slavu Božju!'' (1Kor 10,31).

Samo unutrašnje vježbanje ili pobuđivanje ljubavi prema Bogu ne smije nas zadovoljiti, nego smo dužni truditi se da tu ljubav pobuđujemo i vanjskim načinom tj. svojim djelima.

Vanjskim vježbanjem, odnosno djelima pobuđujemo ljubav prema Bogu onda kada savjesno držimo i vršimo njegove zapovijedi, jer se ljubav sastoji poglavito u držanju i vršenju Božjih zapovijedi.

Dakle, uvijek kad činimo ono što je Bog zapovjedio ili što je zabranio tada svojim djelom ili činom potvrđujemo i pobuđujemo svoju ljubav prema Bogu. Ovaj način potvrđivanja i pobuđivanja ljubavi prema Bogu nužno je potreban za spasenje, jer je nemoguće da se spasimo ako ne držimo i ne vršimo sve Božje zapovijedi.

Isto tako izvanjskim načinom, odnosno djelom ili činom ljubav prema Bogu pobuđujemo i potvrđujemo i onda kada vršimo neku krepost ili kada obavljamo neko dobro djelo, odnosno kada vršimo djelo milosrđa kao i onda kad vjerno ispunjamo sve dužnosti svoga životnog staleža.

Iz svega rečenog je vidljivo da postoje tri načina kojima možemo umnožiti ljubav prema Bogu, a to su: revnost u molitvi i razmatranju, često primanje svetih sakramenata i stalno vježbanje u ljubavi prema Bogu. Sva tri načina su laka za vršenje osobito ako često molimo i razmatramo, rado primamo svete sakramente i često pobuđujemo i potvrđujemo svoju ljubav prema Bogu.

Stoga, dužni smo nastojati da ljubav koju nam je Bog usadio u dušu na svetom krštenju ne samo da sačuvamo nego da je umnožimo i usavršimo. Za nas ljubav prema Bogu je naš od Boga darovani talent koji smo dužni valjano umnožiti.

Ako tako budemo činili naš će život biti ugodan Bogu koji će nam osigurati krunu vječne slave i radosti u Nebu.

Što smo dužni činiti da sačuvamo ljubav prema Bogu

Da sačuvamo ljubav prema Bogu dužni smo:

Čuvati se od svakog teškog grijeha

Čuvati se ako je moguće i od svakog lakog grijeha

Trapiti tj. krotiti svoja neuredna nagnuća

Čuvati se od svakog teškog grijeha

Da sačuvamo ljubav prema Bogu dužni smo se čuvati svakog teškog grijeha, odnosno ljubav prema Bogu i teški grijeh ne mogu nikako zajedno opstojati jer su u velikoj suprotnosti jedno prema drugome.

Ljubav prema Bogu sastoji se u našem posve prijateljskom mišljenju, osjećaju i nježnoj odanosti prema Bogu.

Kad Boga ljubimo onda iskreno mislimo o njemu i želimo mu svako dobro, radujemo se njegovoj veličini i blaženosti, cijenimo ga iznad svega i gorljivo nastojimo učiniti sve ono što mu se sviđa. Kao takvi najviše uživamo u Bogu, svim svojim silama čeznemo za njim i ne poznajemo veće težnje ni blaženstva nego da se s njim združimo i posjedujemo ga u sve vjekove.

Sve ovo rečeno je naša ljubav prema Bogu, a sada smo dužni reći što je naš grijeh prema Bogu.

Grijeh je preziranje i omalovažavanje Boga, odnosno grijehom se odvraćamo i udaljujemo od Boga te se zbližavamo i obraćamo stvorovima. Prema tome, grijeh je protivan ljubavi pa se s njom nikako ne može spojiti.

Da se ljubav prema Bogu sastoji od držanja i vršenja njegovih zapovijedi tvrdi Gospodin: ''Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi. A tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ga ljubiti i objaviti mu samog sebe.'' (Iv 14,21).

Postavlja se pitanje, što radimo kada činimo grijeh?

Kao takvi mi kršimo Božje zapovijedi, jer grijeh nije ništa drugo nego kršenje Božjeg zakona. Zato se s pravom može reći da se naša ljubav prema Bogu i grijeh međusobno nikako ne mogu spojiti.

Nužno je znati da se krepost ljubavi prema Bogu ne razlikuje od posvetne milosti, odnosno s njom je tako usko spojena da jedna bez druge ne može opstojati. Prema tome istinit je članak svete kršćanske vjere koji govori da svaki teški grijeh našu dušu lišava nadnaravnog života kojeg sačinjava upravo ta posvetna milost, odnosno svakim teškim grijehom gubi se i krepost ljubavi prema Bogu.

Kako je već rečeno, ljubav prema Bogu sastoji se u prijateljstvu između Boga i nas, odnosno Bog ne ostaje nemaran prema ljubavi. Kada uz Boga prionemo ljubeći ga iz sveg srca, tada i Bog prianja uz nas ljubeći nas tako toplo i nježno kao što otac ljubi svoje dijete. Međutim, postavlja se pitanje, koliko će dugo Bog ostati naš prijatelj? Bog će ostati naš prijatelj sve dok ga ne uvrijedimo teškim grijehom.

Kad Boga uvrijedimo teškim grijehom tada nam u određenoj mjeri Bog uskraćuje svoju ljubav i udaljuje se od nas, jer kao najsvetije biće ne voli i ne podupire nikakvo zlo, što potvrđuje Sveto pismo: ''Jer ti nisi Bog kom je nepravda mila: zlobniku nema boravka s tobom, opaki ne mogu opstati pred tvojim pogledom. Mrziš sve što čine bezakonje i uništavaš lažljivce.'' (Ps 5,5-7).

Ovdje je nužno naglasiti da ako teškim grijehom Boga uvrijedimo, Bog nas nikada ne prestaje smatrati svojim stvorom i djelom svojih ruku, odnosno svojim djetetom i zato nas niti ne uništava odmah po našim zlim zaslugama. Ne oduzima nam odmah svaku milost već nas dugo i strpljivo čeka da se ponovo popravimo, što se vidi iz Svetog pisma: ''Sav je svijet pred tobom kao zrnce praha na tezulji, i kao kaplja jutarnje rose što se spušta na zemlju. A ti si milostiv svemu, jer možeš sve, i kroz prste gledaš na grijehe ljudima, da bi se pokajali. Jer ti ljubiš sva bića, i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. A kako bi išta moglo opstojati ako ti ne bi htio? Ili se održati ako ga ti nisi u život dozvao? Ali ti štediš, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života, i tvoj je besmrtni duh u svemu. Blago kažnjavaš prijestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove, da se ostave zloće i da se ufaju u tebe, Gospode!'' (Mudr 11,22-26;12,1-2).

Međutim, dužni smo znati da svaki naš teški grijeh u određenoj mjeri raskida vez prijateljstva između nas i Boga, i u odnosu na prijašnje stanje tada više nismo posve ljubljeno dijete i prijatelj Božji ni sigurni baštinik njegova Kraljevstva. Odvraćanjem i udaljavanjem od Boga padamo pod vlast Sotone i postajemo protivnici Božji, što potvrđuje Gospodin: ''Tko nije sa mnom, taj je protiv mene; tko sa mnom ne sabire, taj prosipa.'' (Mt 12,30).

Dužni smo znati da smrtnim grijehom iz svog srca izgonimo Duha Svetoga koji je početnik života i djelitelj svih milosti. Tim činom gubimo nadnaravni život, posvetnu milost, sve zasluge za Raj, sve utjehe Božjega djeteta, mir savjesti i djetinje pouzdanje u zaštitu i Božji blagoslov. Umjesto nježne ljubavi tada možemo očekivati strogu Božju pravednost, jer će Bog radi toga što smo prezreli njegovo prijateljstvo i prezirno odbili njegovu ljubav poslije naše smrti nad nama izvršiti svoju srdžbu i vječno nas osuditi.

Iz navedenog razloga dužni smo se strogo čuvati svakog teškog grijeha da možemo sačuvati ljubav prema Bogu, jer se po svakom teškom grijehu rastajemo od nadnaravnog života i Božje ljubavi. Ako svojom nepažnjom i upadnemo u teški grijeh tada se u skrušenoj ispovijedi njega trebamo osloboditi i činiti određenu pokoru da ponovo ostanemo u ljubavi Božjoj.

Čuvati se ako je moguće i od svakog lakog grijeha

Da zadržimo ljubav prema Bogu nije dosta da se čuvamo samo teškog grijeha nego smo dužni izbjegavati i laki grijeh. Istina je da lakim grijehom ne gubimo ljubav prema Bogu nego laki grijeh samo slabi ljubav i umanjuje njezin žar i vrlo često dovodi do teškog grijeha po kojemu se rastajemo od ljubavi Božje.

Ako ispravno iz srca ljubimo Boga nastojati ćemo da ga ne vrijeđamo ni teškim, a ni lakim grijesima. Ako se ne čuvamo od lakih grijeha, odnosno ako ih lakoumno činimo i ne vršimo pokoru za njih to je očit znak da je naša ljubav prema Bogu ohladnjela. U tom slučaju koliko se smanjuje naša ljubav prema Bogu toliko se umanjuje i ljubav Božja prema nama.

Ako se nimalo ne plašimo lakog grijeha mlaki smo i nemarni, a mlakost i nemarnost vrlo često znaju dovesti do teškoga grijeha. Razlog tome je vrlo jasan jer ako smo mlaki slabo marimo za svoje spasenje, ne pazimo na napasti koje nas opsjedaju, živimo lakoumno, ne odričemo se samih sebe i nećemo da znamo za samozataju. Živeći tako vrlo lako upadamo u teški grijeh jer nam, radi naše mlakosti, Bog daje sve manje svoje milosti.

Stoga, da ostanemo u ljubavi Božjoj dužni smo brižno izbjegavati ne samo teški nego i laki grijeh. Iako laki grijeh sam po sebi ne uništava posve ljubav Božju, nego je samo slabi ipak može dovesti do gubitka ljubavi, jer ako se lakoumno čini vrlo često nas dovodi do teškog grijeha, a samim time i do rastanka od ljubavi Božje.

Trapiti tj. krotiti svoja neuredna nagnuća

Ako želimo sačuvati ljubav prema Bogu dužni smo krotiti, odnosno trapiti svoja zla nagnuća!

Zbog istočnog grijeha svaki čovjek je daleko više sklon zlu nego dobru. Da izvrši neko dobro, čovjek sam sebe treba više ili manje nadvladati jer zlo prija njegovoj putenoj (tjelesnoj) naravi i vrlo mu je sklon, što se vidi iz Svetog pisma: ''Čovječje su misli opake od njegova početka.'' (Post 8,21).

Istina je da sakrament krštenja u nama slabi zla nagnuća, ali ih ne uništava i dužni smo priznati kao i apostol Pavao: ''Zakon je, znamo, duhovan, a ja sam tjelesan, prodan u ropstvo grijeha. Ja zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim. No, ako dakle činim ono što neću, tim priznajem u skladu sa Zakonom da je on dobar. Onda ono više ne činim ja, nego grijeh koji stanuje u meni. Ja, naime, znam da nikakvo dobro ne stanuje u meni, to jest u mom tijelu. Zaista, htjeti dobro jest u mojoj moći, ali nije učiniti ga, budući da ne činim dobro koje hoću, nego činim zlo koje neću. A ako, dakle, činim ono što neću, ne činim ga više ja, nego grijeh koji stanuje u meni. Prema tome, otkrivam ovaj zakon: kad hoću da činim dobro, zlo mi se nameće. Istina, moj se nutarnji čovjek slaže u veselju s Božjim zakonom, ali vidim u svojim udovima drugi zakon koji se bori protiv zakona moga uma te me zarobljava u zakon grijeha koji je u mojim udovima. Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela? Hvala Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu! Dakle: ja umom svojim služim zakonu Božjem, a tijelom zakonu grijeha.'' (Rim 7,14-25).

Apostol Pavao nas poučava u čemu smo dužni tražiti snagu da se odupremo zakonu grijeha koji se u nama nalazi: ''Sad, dakle, nema više nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu. Jer zakon duha života u Kristu Isusu oslobodio me od zakona grijeha i smrti. Doista, ono što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela bio nemoćan, ostvario je Bog: poslao je, radi grijeha, svoga vlastitog Sina u obličju grešnog tijela i osudio grijeh u tijelu, da bi se u nama, koji ne živimo po tijelu, nego po Duhu, ispunio pravedni zahtjev Zakona. Oni koji žive po tijelu teže za tjelesnim stvarima, dok oni koji žive po Duhu teže za onim što je duhovno. Težnja tijela je smrt, a težnja Duha život i mir. Zato je težnja tijela neprijateljstvo prema Bogu, jer se ne pokorava Božjem zakonu niti to može. Oni koji su u tijelu ne mogu ugoditi Bogu. Ali vi niste u tijelu, već u Duhu, ako zbilja Duh Božji prebiva u vama. Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov. A ako je Krist u vama, vaše je tijelo mrtvo zbog grijeha, a vaš je duh živ jer ste opravdani. Ako zbilja u vama stanuje Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih, onaj koji uskrisi Krista Isusa od mrtvih oživit će i vaša smrtna tijela po svome Duhu koji stanuje u vama. Prema tome, braćo, nismo dužnici tijelu da bismo trebali živjeti po tijelu. Jer ako po tijelu živite, umrijet ćete. Naprotiv, ako Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete. Svi su oni koje vodi Božji Duh sinovi Božji.'' (Rim 8,1-14).

Dužni smo znati da su zla nagnuća, ako ih ozbiljno ne ukrotimo, uvijek uzrok da činimo, ne samo laki nego i teški grijeh. Stoga, ako želimo sačuvati krepost ljubavi prema Bogu ne preostaje nam ništa drugo nego da posve ukrotimo i trapimo svoja zla nagnuća, što savjetuje Gospodin: ''Tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!'' (Mt 16,24).

Tom savjetu se priključuje i apostol Pavao: ''Dakle, neka više ne vlada grijeh u vašem smrtnom tijelu, tako da vas podvrgne njegovim požudama! Niti više dajte svojih udova kao oružje nepravednosti u službu grijeha!'' (Rim 6,12-13).

Četvrto poglavlje

Zapovijed ljubavi prema bližnjemu

''Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima! U tome je sav Zakon i Proroci.'' (Mt 7,12).

Nedugo prije svoje muke i smrti kada je s Maslinske gore promatrao sjajni i napučeni grad Jeruzalem i u Duhu gledao njegovu žalosnu propast koja ga je čekala radi bezbožnosti njegovih stanovnika Gospodin je bio tako ganut da je iz srca zaplakao: ''Kad se približi te ugleda grad, zaplaka nad njim i reče: 'Kad bi i ti u ovaj dan priznao ono što ti je za mir! Ali je sada sakriveno tvojim očima. Doći će ti vrijeme kada će te tvoji neprijatelji opasati opkopom, opkoliti te i pritijesniti sa svih strana. Sravnit će sa zemljom tebe i tvoju djecu u tebi. Neće ostati u tebi ni kamen na kamenu, jer nisi priznao određeno vrijeme kad te Bog pohod'!'' (Lk 19,41-44).

Gospodin je iz srca žarko želio da se Izraelci okoriste vremenom milosti, odnosno da vjerujući u njega revno rade na svome spasenju. Međutim, sva njegova muka bila je uzaludna jer su oni zatvorili oči svjetlu Istine i ustrajali u nevjeri i grijehu. Stoga im je Gospodin i navijestio kazne koje će ih jednom snaći.

Doista, to proročanstvo se je ispunilo točno četrdeset godina poslije njegove smrti, odnosno sedamdesete godine po starom židovskom kalendaru. Tada je rimski vojskovođa Tit sa snažnom vojskom obzidao grad s jakim zidom i stanovnike Jeruzalema zatvorio kao zločince u tamnicu. Zbog takvog stanja uskoro je u gradu nastala velika glad od koje je umrlo oko šesto tisuća Izraelaca. Osim toga, u Jeruzalemu je vladala kuga i razne bune koje su mnoge njegove stanovnike uništile i usmrtile. Na kraju opsade Rimljani su zauzeli Jeruzalem, a krv ubijenih je tekla u potocima gradom koji je zajedno s Hramom bio žrtva plamena postavši tako velika ruševina.

Tim je načinom Bog strašno kaznio Izraelce jer se nisu okoristili vremenom milosti koje im je bilo dano od njega. Ista sudbina snalazi i nas ako smo oholi i bezbožni, jer kada nam prođe vrijeme milosti Gospodin nas uzima sa zemlje i predaje vječnoj vatri pakla. Stoga, dužni smo se sjetiti sudbine bezbožnih stanovnika Jeruzalema i po Gospodinovoj milosti svaki dan revno raditi na svome spasenju.

U svojim posljednjim danima na zemlji, odnosno u danima prije svoje muke i gorke smrti u Jeruzalemu Gospodin je pošao u Hram da naučava izraelski narod u nauci spasenja. Kako je u predvorju Hrama našao mnoge trgovce i mjenjače novca koji su sa svojim pohlepnim poslom i bukom obeščastili sveto mjesto pun srdžbe Gospodin ih je istjerao rekavši: ''Stoji pisano – reče im – 'kuća moja neka kuća molitve bude', a vi je pretvoriste u razbojničku špilju.'' (Lk 19,46).

Primjer oholih trgovaca i mjenjača novca pokazuje da svako nedostojno ponašanje u crkvi ili kući Božjoj teško vrijeđa Gospodina Isusa Krista koji je, a što je iz njegovih riječi jasno vidljivo, tako strogo osudio obeščašćenje Hrama u Jeruzalemu. Stoga, svi koji u crkvu dolaze neprikladno i nečedno obučeni, koji brbljaju, smiju se i bave grešnim mislima te čine i druge opačine, umjesto blagoslova pribavljaju sebi prokletstvo i vječnu propast.

U crkvi ili hramu Božjem dužni smo se uvijek vladati pobožno i paziti da budemo dostojan svetosti mjesta u kojem se nalazimo.

Gospodinove riječi pokazuju koliku je ljubav imao prema čovjeku i kako se trudio da do zadnjeg časa svoga zemaljskog života čovjeka spasi i učini blaženim. Po njegovu primjeru dužni smo iskreno ljubiti bližnjega i tu ljubav očitovati čineći mu dobro koliko god možemo. Postavlja se pitanje, tko je naš bližnji? Pod bližnjim dužni smo smatrati bez iznimke svakog čovjeka bio on visokog ili niskog staleža, bogat ili siromašan, poznat ili stranac, prijatelj ili neprijatelj, kršćanin ili protestant, Izraelac ili poganin, pravednik ili grešnik.

Govoreći o tome sv. Augustin nas upozorava da je naš bližnji onaj koji kao i mi potječemo od Adama i Eve, jer su svi ljudi jedan drugome bližnji radi istoga početka, a još više radi zajedničke nade u nebesku baštinu.

Za bližnjega dužni smo smatrati svakog čovjeka bez obzira bio on kršćanin ili ne. U širem smislu pod bližnjim smatramo sve one koji su već blaženi ili će to biti, odnosno sve anđele i svete u Raju kao i sve ljude koji još žive na zemlji. Nama nisu bližnji jedino zli duhovi i prokleti u Paklu i zato ih ne možemo ni ljubiti jer se više ne mogu ni spasiti.

Kad govorimo o našoj ljubavi prema bližnjemu nužno je reći:

Zašto smo dužni ljubiti bližnjega

Kakva treba biti naša ljubav prema bližnjemu

Što sve obuhvaća naša ljubav prema bližnjemu

Zašto smo dužni ljubiti neprijatelje

Kako smo dužni ljubiti neprijatelje

Zašto smo dužni ljubiti bližnjega

Dužni smo ljubiti bližnjega jer:

Gospodin Isus Krist nam to zapovijeda

Gospodin Isus Krist nas je poučio svojim primjerom

Svaki čovjek je dijete i slika Božja spašen krvlju Kristovom i pozvan k vječnom blaženstvu

Gospodin Isus Krist nam to zapovijeda

Nema zapovijedi koju bi Gospodin Isus Krist tako često i tako izrazito nama naglašavao kao zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Da nas uvjeri u važnost te zapovijedi Gospodin je stavlja uz zapovijed ljubavi prema Bogu, jer govori: ''Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!' To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!' O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.'' (Mt 22,37-40).

Zapovijed ljubavi prema bližnjemu jednaka je zapovijedi ljubavi prema Bogu jer se temelj svake ljubavi prema bližnjemu nalazi u ljubavi prema Bogu. Ako vršimo ove dvije zapovijedi, odnosno ako ljubimo Boga iznad svega, a bližnjega kao samoga sebe onda činimo sve što Bog od nas traži i idemo putem spasenja.

Govoreći o tome sv. Augustin nas upozorava da ako hoćemo ući u Nebo tada smo dužni imati dvije noge svete kršćanske ljubavi, gdje je jedna ljubav prema Bogu, a druga ljubav prema bližnjemu, i da ćemo ako nam jedna od tih nogu nedostaje hramati i nećemo postići cilj svoga putovanja.

Zapovijed ljubavi prema bližnjemu Gospodin Isus Krist naziva svojom zapovijedi: ''Ovo je zapovijed moja: ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas!'' (Iv 15,12).

Postavlja se pitanje, zašto Gospodin zapovijed ljubavi prema bližnjemu naziva svojom zapovijedi i zar prije ove nije nam već dao sve zapovijedi?

Naravno da nam je Gospodin dao mnoge druge zapovijedi, što se jasno vidi iz Evanđelja kao na primjer da smo dužni biti: ponizni, poslušni, blagi, strpljivi, milosrdni, marljivi u molitvi itd. Ove zapovijedi dužni smo savjesno vršiti i ako jednu od njih prestupimo u teškoj stvari i ne vršimo bit ćemo isključeni iz Kraljevstva nebeskog.

Također postavlja se pitanje, što je onda uzrok da zapovijed ljubavi prema bližnjemu Gospodin označava svojom zapovijedi?

Odgovor je u tome što tu zapovijed Gospodin najviše cijeni, osobito mu je na srcu i izričito traži da je revno vršimo. Iz toga slijedi da ako ne ljubi bližnjega upravo tada kršimo najmiliju Gospodinovu zapovijed koja je zjenica njegova oka, koju toliko voli i nalaže da se vrši riječima: ''Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga. Ako budete imali ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici.'' (Iv 13,34-35).

Zapovijed ljubavi prema bližnjemu Bog je upisao svakom čovjeku u srce, a Izraelcima je tu zapovijed izričito i jasno riječima propisao. Prema tome, zapovijed ljubavi prema bližnjemu nije nova već je tako stara koliko je star i sam čovjek. Ipak, tu zapovijed Gospodin označava kao novu jer čovjek za njeno vršenje ima posve nove razloge, odnosno dužan ju je vršiti na novi i savršeniji način.

U Starom zavjetu ljudi su se međusobno ljubili, ali je ta ljubav bila ograničena ili nesavršena kao što je općenito i cijeli Stari zavjet bio nesavršen.

U Novom zavjetu dužni smo ljubiti bližnjega kao brata u Gospodinu Isusu Kristu te smo ga, kao svoga druga u budućoj slavi, dužni ljubiti po Isusovu uzoru koji je sam sebe žrtvovao za sve ljude i u tome je smislu ta Gospodinova zapovijed nova.

Iz toga se vidi važnost te zapovijedi, jer kada Gospodinu ne bi bilo stalo da je vršimo ne bi je učinio i nazvao novom zapovijedi, odnosno ne bi joj dao posve nove razloge i proširio je više nego što je prije bila, dajući joj tako posve novu dimenziju.

Nadalje, iz Gospodinovih riječi: ''Ako budete imali ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici.'' (Iv 13,35), jasno je da ljubav prema bližnjemu Gospodin tumači i definira kao vidljivu i posebno prepoznatljivu oznaku i dimenziju svojih učenika. Ovako definirajući ljubav prema bližnjemu Gospodin je htio da ta ljubav bude znak po kojemu će se njegovi učenici prepoznati i ujedno razlikovati od svih drugih ljudi. Ta međusobna ljubav je bila upravo onaj znak i ona vrijednost kojoj su se Izraelci koji nisu prihvatili Gospodina i svi drugi nevjernici i pogani kod njegovih prvih učenika najviše divili.

Koliko je važna zapovijed ljubavi prema bližnjemu i koliko Gospodin želi da je urežemo u srce vidi se iz njegovih riječi gdje govori da će sva djela ljubavi koja učinimo bližnjemu smatrati kao da su njemu učinjena: ''Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednom od ove moje najmanje braće.'' (Mt 25,40).

Na osnovi ovih Gospodinovih riječi sv. Augustin nas upozorava da se ne tužimo i ne mrmljamo što smo rođeni u vrijeme u kojem ne možemo gledati Gospodina u tjelesnom obliku, kao što su to mogli apostoli u svoje vrijeme, kada nam te milosti Gospodin nije uskratio, jer govori: ''Meni ste učinili koliko ste učinili jednom od ove moje najmanje braće.'' (Mt 25,40).

Ovim riječima Gospodin pokazuje da posve ozbiljno od nas traži da vršimo zapovijed ljubavi prema bližnjemu kada nam točno označava i nalaže da u bližnjemu gledamo njega samoga.

Nadalje, koliko je važna ova zapovijed i koliko je Gospodinu stalo da je vršimo vidi se iz trenutka ili vremena u kojem je tu zapovijed Gospodin osobito naglasio i ponovo naložio njeno vršenje. To vrijeme ili taj trenutak je bio neposredno pred njegovu svetu muku i smrt.

U Četvrtak uvečer kad je s učenicima imao zadnju večeru iznova im je preporučio, odnosno zapovjedio da se međusobno ljube. I u svojoj veliko-svećeničkoj molitvi, koju je te noći izrekao, Gospodin je molio svoga nebeskog Oca da svi koji će u njega vjerovati po ljubavi ostanu međusobno povezani: ''Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me, da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao!'' (Iv 17,20-22).

Iz rečenog se vidi da je ljubav zadnja Gospodinova zapovijed i njegova zadnja molba, odnosno njegov testament. Stoga smo dužni rado vršiti zadnju Gospodinovu volju, odnosno zapovijed koju nam je naložio prije svoje smrti. Doista, ako ne vršimo Gospodinovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu posve smo bez osjećaja, odnosno u svome srcu nemamo prave ljubavi Božje.

Gospodin Isus Krist nas je poučio svojim primjerom

Gospodin Isus Krist ne uči nas ljubavi prema bližnjemu samo riječima već nas uči i svojim primjerom. Stoga, dužni smo znati da je Gospodin došao na zemlju, ne samo da nas spasi od grijeha i vječne propasti, nego da nam u svemu bude uzor i učitelj, jer apostol Petar tvrdi: ''Ta na to ste i pozvani, jer je i Krist trpio za vas i ostavio vam primjer da idete njegovim stopama.'' (1 Pt 2,21).

U kreposti svoje ljubavi prema bližnjemu Gospodin nam je ostavio najljepši primjer u kojemu ga treba posve slijediti. Svaka stranica Evanđelja svjedoči i sadrži jasni dokaz ljubavi koju je Gospodin imao, ne samo prema svojim učenicima, nego i prema svima ostalim ljudima.

Svoju ljubav Gospodin je pokazao prema siromasima koje je hranio, bolesnicima koje je liječio, nesretnicima i nevoljnima kojima je govorio: ''Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.'' (Mt 11,28-30).

Nadalje, svoju ljubav Gospodin je pokazao kada je iz srca ljubio: neuke kojima je naviještao Evanđelje, slabe i nemoćne koje je jačao, grešnike za kojima je išao i grijehe im opraštao, neprijatelje u nastojanju da ih na svaki način oslobodi od vječne propasti, odnosno kada je umirući na križu za njih molio. Svoju ljubav prema svim ljudima najviše je pokazao kada je za njihovo spasenje na križu prolio svoju predragocjenu krv. Doista, kada nam Gospodin ni jednom riječju ne bi zapovjedio ljubav prema bližnjemu već sam njegov primjer, ako smo pravedni i pobožni, trebao bi nas potaći na tu svetu krepost.

Na Gospodina, kao uzor sjajne ljubavi prema bližnjemu upućuje, nas apostol Pavao: ''Nasljedujte Boga, budući da ste ljubljena djeca, i živite u ljubavi kao što je i Krist vas ljubio i predao samoga sebe za nas 'kao prinos i žrtvu' - 'Bogu na ugodan miris'.'' (Ef 5,1-2).

U povijesti svete Pravoslavne crkve svima koji su bili pobožni i pravedni Gospodinov primjer bio je poticaj da ljube bližnjega. Radi Gospodina su se zauzimali za siromahe i potrebite podupirući ih savjetom i djelom, snosili sve nevolje, poruge i progone od neprijatelja nebeskom i svetom strpljivošću i na nanesenu nepravdu uzvraćali molitvom i djelima ljubavi.

Iz ovih razloga i mi smo dužni često pred očima imati Gospodinov primjer ljubavi da nas potakne na revnu i djelotvornu ljubav prema bližnjemu.

Svaki čovjek je dijete i slika Božja spašen krvlju Kristovom i pozvan k vječnom blaženstvu

Ako ispravno ljubimo Boga i bližnjega znamo da je svaki čovjek dijete Božje, odnosno da je Bog sve ljude stvorio i uzeo za svoju djecu da im bude ljubazni i dobri Otac, jer Mojsije govori: ''Tako li uzvraćaš Jahvi, narode glupi i bezumni! Nije li on Otac tvoj, Stvoritelj, koji te sazdao, po kom postojiš?'' (Pnz 32,6).

Po riječima apostola Pavla, osobito po Gospodinu Isusu Kristu postali smo djeca Božja jer nas je Gospodin pomirio s Bogom Ocem i opet nam stekao njegovu ljubav i milost koju smo izgubili grijehom svojih praroditelja Adama i Eve: ''Vi, naime, niste primili duha ropstva da ponovo budete u strahu, već ste primili duha posinjenja kojim vičemo: Abba - Oče!'' (Rim 8,15).

To tvrdi i Gospodin kada nas uči kako da moli: ''Oče naš, koji jesi na nebesima!'' (Mt 6,9).

Gospodinove riječi pokazuju do koje nas je visoke časti Bog uzvisio kada nas je uzeo za svoju djecu u želji da nam bude Otac. Stoga, ta uzvišena čast za nas treba biti razlog da cijenimo i ljubimo bližnjega. Zar bi bližnjega mogli prezirati, mrziti ili neljubazno s njime postupati kada ga Bog tako visoko odlikuje i cijeni, odnosno kada ga uzima za svoje ljubljeno dijete?

Nadalje, ako su svi ljudi Božja djeca, a Bog njihov Otac onda su oni između sebe svi braća i sestre. Što više pristoji i dolikuje braći i sestrama nego da se međusobno ljube? Zar nije posve ružno kada braća i sestre jedne kuće stalno žive u nemiru, odnosno jedan drugoga ne može trpjeti te se uvijek svađaju i prepiru?

Isto tako, zar nije ružno kada s bližnjim živimo u neprijateljstvu, a poznato nam je da smo ga dužni gledati kao brata ili sestru? Stoga, uvijek kada nam je teško nekome od bližnjih iskazati dokaze svoje ljubavi dužni smo se sjetiti da nam je taj bližnji brat ili sestra i tada ćemo ga moći posve lako ljubiti.

Naš bližnji nije samo Božje dijete, odnosno naš brat ili sestra već i slika Božja jer na njemu odsjeva Božja savršenost. Sveta Pravoslavna crkva nas uči da naš bližnji ima neumrlu dušu, razum i slobodnu volju te da može biti dobar i postati blažen, tj. svet. I upravo zbog tih činjenica mi smo slični Bogu, odnosno sličimo na njegovu sliku i priliku.

Dakle, ako ljubimo Boga jer je savršeno dobro, isto tako dužni smo i bližnjega ljubiti jer on ipak nosi u sebi Božje savršenosti. Ljubav prema Bogu nas sili da ljubimo sve ono u čemu nalazimo tragove Božje savršenosti. Ako ne ljubimo bližnjega koji je slika Božja onda je to siguran znak da ni Boga ne ljubimo onako kako smo ga dužni ljubiti, jer apostol Ivan tvrdi: ''Ako netko tvrdi: 'Ljubim Boga', a mrzi svoga brata, lažac je; jer tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi.'' (1 Iv 4,20).

Govoreći o tome sv. Jeronim naglašava da ako ljubimo Boga ne možemo bližnjega mrziti, odnosno da ako bližnjega mrzimo ne ljubimo Boga. Stoga, kod bližnjega nikada ne smijemo gledati je li siromašan ili bogat, lijep ili ružan, pobožan ili grešan, već uvijek smo dužni imati u vidu da je bližnji slika Božja i da smo u njemu dužni ljubiti Boga, a pogotovo zbog činjenice što je Kristovom krvlju otkupljen i pozvan na život vječni.

Iz nauka svete Pravoslavne crkve je poznato da je Gospodin Isus Krist za sve ljude umro i po riječima apostola Petra nije ih otkupio prolaznim i raspadljivim srebrom ili zlatom nego svojom predragocjenom krvlju. Stoga, u Božjim očima veliku vrijednost ima i najsiromašniji i najbjedniji čovjek jer je za njegovo spasenje Gospodin platio tako veliku cijenu.

Zbog Gospodinova otkupljenja svi su ljudi pozvani na život vječni, a kako Bog želi da svi ljudi dođu do spasenja to je dovoljan razlog da nesebično ljubimo bližnjega. Stoga, bez obzira na činjenicu što je trenutno veliki grešnik svaki čovjek može prije ili kasnije svoj zli i grešni život ostaviti i po pravoj pokori svoju dušu spasiti od vječne propasti. To se posebno vidi iz primjera sv. Marije Magdalene, skrušenoga desnog razbojnika s Kalvarije, apostola Pavla kao i mnogih drugih grešnika koji su svoj grešni život ostavili i posve se obratili.

Govoreći o tome sv. Augustin nas upozorava da mi ne znamo kako Bog gleda na našega bližnjega i što je s njim odlučio, jer da se onaj koji je danas krivovjerac i klanja se kamenu sutra može postati obraćenik i klanjati se pravome Bogu.

Kako su svi ljudi pozvani na blaženstvo dužnost im je da u međusobnoj ljubavi idu za tim kako bi ga i postigli. Na tom putu međusobno se ne smiju mrziti jer im treba biti poznato da onaj koji mrzi i ne ljubi bližnjega ne može doći u raj gdje vlada savršena ljubav. Tko za života mrzi i ne ljubi bližnjega poslije smrti završava u Paklu gdje se prokletnici međusobno mrze i proklinju.

Od Gospodina Isusa Krista imamo posve jasnu zapovijed da bližnjega ljubimo po primjeru njegove otkupiteljske ljubavi za sve ljude na zemlji. Na tu dužnost, odnosno na ljubav prema bližnjemu potiče nas apostol Pavao riječima: ''I pazimo jedan na drugoga da se potičemo na ljubav i dobra djela.'' (Heb 10,24).

Kakva treba biti naša ljubav prema bližnjemu

Naša ljubav prema bližnjemu treba biti:

Iskrena

Nesebična

Općenita

Iskrena

Naša ljubav prema bližnjemu je iskrena kad ga ljubimo kao samoga sebe, odnosno kad ga ljubimo iz srca kako riječima tako i djelima!

Dakle, iskreno ljubimo bližnjega kad mu želimo svako dobro i imamo dobro mišljenje o njemu, odnosno kad mu svojim djelima ljubavi činimo dobro. Naprotiv, kad pokazujemo da izvana ljubimo bližnjega, a u isti tren u svome srcu prema njemu imamo nesklonost ili mržnju tada to nije prava i iskrena ljubav nego prijevara ili licemjerstvo.

Gospodin Isus Krist nam je zapovjedio da bližnjega ljubimo kao samoga sebe i tu zapovijed dužni smo posve ispuniti.

Dakako, tu zapovijed ne smijemo krivo shvatiti, odnosno ne smijemo je shvatiti tako da nam nalaže da u istoj mjeri ljubimo sebe i bližnjega. Nama nitko nije tako blizak kao što smo mi sami sebi i prema nikome nemamo tako važnu dužnost kao prema svojoj vlastitoj osobi. Sami sebe smijemo i dužni smo ljubiti više nego bližnjega.

U zapovijedi ljubavi prema bližnjemu, odnosno o dužnosti da ljubimo bližnjega kao samoga sebe Gospodin je htio samo propisati i pokazati način kako smo dužni ljubiti bližnjega. Postavlja se pitanje, kako ljubimo sami sebe?

Sami sebe ljubimo kad sebi želimo svako dobro, odnosno kad se u svome srcu radujemo svakom dobru i svemu onom što nam svaki dan dolazi od Boga. Upravo ovako smo dužni ljubiti i bližnjega da bi ispunili Gospodinovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu.

Ako izvana ljubazno primamo bližnjega, a u svome srcu ne želimo mu dobro ili smo prema njemu neskloni tada ga ne ljubimo kao sami sebe nego zbog nedostatka ljubavi griješimo prema njemu.

Nažalost, potrebno je priznati da tim načinom mnogi ljudi često krše zapovijed ljubavi prema bližnjemu jer su posve nemarni i nije im stalo do njegova dobra.

Isto tako, ima puno ljudi kojima je sreća bližnjega trn u oku i koji su mu zavidni radi napretka u njegovom poslu i posve se raduju ako ga kakva nesreća snađe. Također ima puno i onih ljudi koji se prema susjedima i znancima, odnosno prema bližnjima izvana ljubazno i uslužno vladaju, a protiv njih potajno rade i nastoje im štetiti. Postavlja se pitanje, zar je to Gospodinova zapovijed ljubavi prema bližnjemu? Zar takvi ljudi nisu slični farizejima koji su se pravili da su najbolji Gospodinovi prijatelji, a uvijek su potajno radili na njegovoj propasti?

Stoga, dužni smo iskreno pogledati u svoje srce i upitati se nismo li na spomenuti način zbog nedostatka ljubavi sagriješili prema bližnjemu. U svome zemaljskom životu dužni smo vjerno slijediti Gospodina Isusa Krista koji je sve ljude srdačno ljubio i po njegovom sjajnom uzoru dužni smo ljubiti svakog čovjeka pravom i posve iskrenom ljubavi. Od nas treba biti daleko svako pretvaranje i lukavština, odnosno svaka nesklonost prema bližnjemu. Uvijek smo dužni iskreno i pošteno vladati se prema bližnjemu, iz srca mu željeti svako dobro, radovati se njegovoj sreći, imati sućut i sažaljenje kada ga pritisnu kakve nevolje ili nesreće.

Nadalje, iskrena ljubav traži da se ne zadovoljimo samo s ovim već rečenim nego bližnjemu smo dužni činiti dobro onoliko koliko možemo i koliko je to doista potrebno ili nužno. Ako nevoljnika u potrebi nemilosrdno tjeramo od svojih vrata i ne pomažemo mu iako imamo mogućnosti da mu pomognemo ne možemo reći da bližnjega iskreno ljubimo. Kada iskreno ljubimo bližnjega onda nas naša dobronamjernost sili da rado i od srca pomognemo bližnjemu u njegovoj potrebi.

Prema bližnjemu dužni smo se vladati onako kako želimo da se prema nama drugi vladaju, odnosno upravo onako kako nam Gospodin Isus Krist nalaže i zapovijeda: ''Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima! U tome je sav Zakon i Proroci.'' (Mt 7,12).

Na tu djelotvornu i iskrenu ljubav prema bližnjemu upućuje nas i apostol Ivan riječima: ''Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i iskreno.'' (1 Iv 3,18).

Nadalje, iskrena ljubav prema bližnjemu je strpljiva, jer apostol Pavao tvrdi: ''Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikada ne prestaje.'' (1 Kor 13,4-8).

Ako iskreno ljubimo bližnjega tada ćemo se prema njemu vladati upravo onako kako želimo da se prema nama drugi vladaju. Biti ćemo strpljivi prema njegovim slabostima i sve ćemo mu iskreno oprostiti ako nas bilo kojim načinom uvrijedi. Bližnjemu nećemo pokazati da nam je ovo ili ono kod njega neugodno nego ćemo radije o tome šutjeti. Ako nam dužnost ne nalaže drukčije na mnoge pogreške bližnjega ćemo šutjeti, odnosno nećemo ih javno iznositi, a ako smo dužni da ga opomenemo onda ćemo to učiniti posve blago i ljubazno.

Isto tako, ako smo prema bližnjemu dužni postupiti strogo to ćemo učiniti bez ikakve gorčine pokazujući tako da nam je stalo do njegova dobra i radosti. To je prava, iskrena i strpljiva ljubav u kojoj Gospodin Isus Krist svojim uzornim primjerom sjaji svakome od nas.

Iz Gospodinova primjera dužni smo uvidjeti kako je samo bio blag sa Samarijancima koji ga nisu htjeli primiti u svoje selo, što se vidi iz činjenice kada su njegovi učenici Jakov i Ivan tražili da ih unište vatrom s Neba. Tada je svoje učenike jasno ukorio pokazavši im da trebaju imati strpljivu ljubav prema svima onima koji drukčije razmišljaju.

Isto tako, Gospodin je blago postupio i s preljubnicom koju su farizeji osudili braneći je od njihovih zlih napada. Nije je osudio kako je zaslužila već se zadovoljio time da je opomene da više ne griješi, puštajući je da ide u miru.

O, kako je samo dobrostivo postupio prema svome izdajniku Judi Iškariotskom. Na zadnjoj večeri ga je pozvao k svome stolu, oprao mu noge i nazvao prijateljem iako je znao da će ga uskoro izdati. Također, pred svojim Ocem nebeskim Gospodin i svoje ubojice ispričava i moli se za njih na križu: ''Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!'' (Lk 23,34).

Po Gospodinovu primjeru dužni smo iskreno ljubiti bližnjega ako želimo ići njegovim božanskim stopama i posve mu se dopasti. Prema bližnjemu dužni smo biti iskreni i radovati se kada mu je dobro, imati sućuti kada ga nesreća snađe, po svojim mogućnostima pomoći mu u nevolji, biti strpljiv prema njegovim pogreškama i s njime živjeti u miru.

Nesebična

Drugo svojstvo koje naša ljubav prema bližnjemu treba imati je nesebičnost!

Ljubav prema bližnjemu je nesebična kad svoju dobrotu prema bližnjemu iskazujemo radi Boga, a ne da nas ljudi hvale ili da od toga imamo bilo kakve koristi.

Tako, ima ljudi koji su prema bližnjemu ljubazni do te mjere da se posve ljubazno stavljaju na službu i učine mu mnoge usluge. Kod te ljubaznosti i uslužnosti pred svojim očima oni nemaju Boga nego sebe i svoju osobnu korist. Misle da od bližnjega, prema kojemu su ljubazni i kojemu čine usluge, trebaju napraviti sebi prijatelja koji im može biti jako koristan i od kojega se mogu nadati da će im na isti način jednom uzvratiti.

Isto tako, ima i ljudi koji misle da ako budu ljubazni prema siromašnima i potrebnima, odnosno ako milostinju dijele te u dobre i humanitarne svrhe nešto doprinesu da će u očima bližnjih imati ugled i čast koji će ih tada smatrati i proglašavati prijateljima i dobročiniteljima. Kao takvi smatraju da su postupili posve ispravno u svojim djelima, a pri tome zaboravljaju na činjenicu da posve nalikuju farizejima koji su kod svega dobrog što su činili bližnjima uvijek tražili čast i svoju osobnu korist.

Da smo u svojim dobrim djelima dužni imati pravu ili posve iskrenu nakanu tvrdi Gospodin: ''Pazite da ne vršite svoje pravednosti pred ljudima da vas oni vide! Inače nećete imati plaće kod svoga Oca nebeskoga. Zato, kad daješ milostinju, ne trubi pred sobom, kako to čine licemjeri po sinagogama i ulicama, da ih slave ljudi. Zaista, kažem vam, već su primili svoju plaću. Kad ti daješ milostinju, neka ti ne zna ljevica što ti čini desnica, kako bi tvoja milostinja bila tajna. Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti.'' (Mt 6,1-4).

Što vrijedi o svim dobrim djelima to posebno vrijedi o djelima ljubavi prema bližnjemu koja smo dužni činiti radi Boga da mu dopadnemo i koja će nam pribaviti nadnaravnu plaću. Stoga, kad bližnjemu dobro činimo tada ne smijemo gledati na osobnu korist i da se svidimo ljudima već uvijek trebamo imati pred očima da sve što činimo bližnjemu to činimo radi Boga koji sve ljude jednako ljubi, dajući im svakim danom izvanredne dokaze svoje ljubavi. Stoga nas u gore navedenim riječima Gospodin i opominje da kada dijelimo milostinju, odnosno kada bližnjemu dobro činimo da od njega ništa ne očekujemo za svoju osobnu korist.

Što je Gospodin riječima učio to je svojim primjerom među ljudima pokazivao i potvrđivao. Kao Bog postao je čovjekom i osuđen je trpio i umro na križu da čovjeka otkupi od grijeha i daruje mu život vječni. Postavlja se pitanje, zašto je to sve učinio, odnosno je li kod toga u svojim očima imao neku osobnu korist?

Ne, Gospodin nije imao nikakvu osobnu korist nego je tu žrtvu učinio samo iz ljubavi prema čovjeku, što potvrđuje apostol Pavao koji nas opominje i ujedno potiče na ljubav prema Bogu i bližnjemu: ''Nasljedujte Boga, budući da ste ljubljena djeca, i živite u ljubavi kao što je i Krist vas ljubio i predao samoga sebe za nas 'kao prinos i žrtvu' - 'Bogu na ugodan miris'.'' (Ef 5,1-2).

Kako i koliko je bila nesebična Gospodinova ljubav jasno se vidi iz njegova ponašanja prema ljudima. Upravo siromašni, nevoljni i od svijeta prezreni ljudi bili su ti među kojima je Gospodin najradije boravio, koje je najčešće poučavao i među kojima je najviše čuda učinio. Od njih nije očekivao čast nego je poznato da su mu zbog tih njegovih djela ljubavi farizeji zamjerali i upućivali teške prijekore.

Primjer Gospodina je potakao mnoge ljude, a osobito kršćane da svoju ljubav posvete siromašnim i posve prezrenim ljudima. Stoga, kad iskazujemo ljubav prema bližnjemu u našim djelima ne smije biti sebičnosti. Ta djela dužni smo činiti, a da ne stječemo hvalu i plaću već da to činimo iz ljubavi prema Bogu da mu se dopadnemo i od njega u vječnosti primimo zasluženu plaću.

Općenita

Treće svojstvo koje naša ljubav prema bližnjemu treba imati je općenitost, a koja se događa kada svoju dobrotu i ljubav nikome ne uskraćujemo, odnosno kada smo svoju ljubav spremni iskazati bez ikakve predrasude svim ljudima koje u životu susrećemo bez obzira bili nam oni prijatelji ili neprijatelji.

Ljubav prema bližnjemu započinje već od naše kuće i mjesta stanovanja i treba se širiti na poznate i nepoznate kao i na sve dobre i loše ljude.

Razlog zbog kojega se naša ljubav bez iznimke treba protezati na sve ljude je taj što su svi stvoreni na sliku Božju, njegova su ljubljena djeca otkupljena i spašena po presvetoj krvi Gospodina Isusa Krista i kao takvi pozvani na život vječni.

Tu općenitu ljubav prema bližnjemu Gospodin nam nalaže riječima: ''Čuli ste da je rečeno: 'Ljubi svoga bližnjega i mrzi svoga neprijatelja!' A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskog, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima. Ako ljubite one koji vas ljube, kakvu ćete plaću imati? Zar i carinici ne čine to isto? Ako jedino svoju braću pozdravljate, što izvanredno činite? Zar i pogani ne čine isto? Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!'' (Mt 5,43-48).

Gospodinove riječi pokazuju da je premalo ako ljubimo samo svoju rodbinu, dobročinitelje i prijatelje, odnosno da je to samo naravna ljubav koju su u njegovo vrijeme imali carinici i pogani, a koja je kao takva bila nedovoljna. Ako želimo da naša ljubav prema bližnjemu bude ispravna dužni smo je protegnuti na sve ljude bez obzira jesu li mu poznati ili nepoznati, odnosno prijatelji ili neprijatelji. Samo po toj općenitoj ljubavi bit ćemo slični svome Ocu nebeskome, koji svoju ljubav bez iznimke proteže na sve ljude.

Da naša ljubav prema bližnjemu treba biti općenita vidljivo je iz Gospodinove priče u Evanđelju pod naslovom ''Milosrdni Samaritanac'' (Lk 10,29-37), koju je ispričao okupljenima kad mu je neki učitelj Zakona postavio pitanje tko je sve njegov bližnji.

U Gospodinovo vrijeme kod Izraelaca je bilo sporno pitanje tko je njihov bližnji. Neki od njih su držali da samo svoje zemljake Izraelce trebaju smatrati bližnjima i ljubiti ih, a ne pogane i strance koje je bilo dozvoljeno i slobodno mrziti.

Riječima ove priče Gospodin ih je htio poučiti da za bližnjega trebaju smatrati svakoga čovjeka kojeg u životu susreću bez obzira tko on bio, i da su ga dužni ljubiti i u njegovoj potrebi pomoći po svojim trenutnim prilikama i mogućnostima.

U svome zemaljskom životu Gospodin je bio jasni primjer milosrdnog samaritanaca koji iz svoje božanske ljubavi nikoga nije isključio, odnosno pomogao je svima koji su to u vjeri i ljubavi zatražili od njega. Jednako se smilovao slijepom prosjaku kao i kćeri Jairovoj koji je bio ugledan čovjek. Svoju ljubav proširio je i na svoje neprijatelje, odnosno za njih je molio i činio im dobro. Napokon je na križu umro za sve ljude, odnosno za Izraelce i pogane, po staležu i ugledu za visoke i niske, za siromašne i bogate te za prijatelje i neprijatelje, jer apostol Ivan tvrdi: ''On je žrtva pomirnica za naše grijehe; ne samo za naše nego za grijehe svega svijeta.'' (1 Iv 2,2).

Po Gospodinovu primjeru i mi smo dužni biti milosrdni samaritanac, odnosno dužni smo imati općenitu ljubav prema bližnjemu. Tu ljubav dužni smo crpiti iz izvora milosti spasonosne Gospodinove muke i smrti ako se želimo izmiriti s Bogom i postati baštinici Neba.

Na koncu, treba ponoviti da bi naša ljubav prema bližnjemu bila opravdana, odnosno ispravna i potpuna potrebno je da bude iskrena, nesebična i općenita. Ako toj ljubavi nedostaje samo jedna od ove tri osobine onda je pred Bogom nedovoljna i ne dovodi nas do spasenja i vječnog života.

Svi smo dužni pogledati u svoje srce i postaviti sebi pitanje ljubimo li bližnjega onako kako to Gospodin zapovijeda u Evanđelju. Ako bližnjega ne ljubimo po Gospodinovoj zapovijedi ljubavi dužni smo posve ozbiljno popraviti ono u čemu griješimo. Prema bližnjemu dužni smo imati iskrenu i srdačnu ljubav, odnosno dužni smo činiti ono što je Gospodin zapovjedio, a apostol Ivan uvijek propovijedao.

Ako ispravno ljubimo bližnjega onda i Boga ljubimo, a tko ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao samoga sebe taj ispunja cijeli Božji zakon što mu osigurava da sretno živi ovdje na zemlji i jednom postigne potpunu sreću i blaženstvo gore u Raju.

Što sve obuhvaća naša ljubav prema bližnjemu

''Na povratku iz tirskog kraja dođe preko Sidona ka Galilejskom moru, usred područja Dekapolisa. Donesu mu gluhonijema te ga zamole da stavi na njega ruku. On ga izvede između naroda nasamo te stavi svoje prste u njegove uši i svojom se pljuvačkom dotače njegova jezika. Zatim pogleda u nebo, uzdahnu te mu reče: 'Effatha' – to jest: 'Otvori se!' Otvore mu se uši i razriješi mu se sapeti jezik, te je pravilno govorio. Tada im zabrani da to ikomu kazuju. Ali što im je on više branio, to su oni više pripovijedali. Svi se snebivali preko svake mjere i govorili: 'Sve je dobro učinio! On čini da gluhi čuju, a nijemi govore'!'' (Mk 7,31-37).

Gluhonijemi čovjek, o kojem govori ovaj dio Evanđelja, je bio u nesretnom i nezgodnom položaju jer nije mogao govoriti, a kad su drugi govorili nije mogao razumjeti ni jedne riječi. Postavlja se pitanje, zašto je kod iscjeljenja ovog gluhonijemog čovjeka Gospodin poduzeo toliko vanjskih čina? Zar ga nije mogao iscijeliti jednom jedinom riječju?

Naravno da je Gospodin mogao jednom riječju to učiniti, ali je kod tih svojih čina imao naravne i vrhunaravne razloge.

Jedan od naravnih razloga je taj što su pismoznanci i farizeji bili vrlo ljubomorni na Gospodina i optuživali da ima nakanu srušiti postojeći poredak i pridobiti narod za sebe. Iz tog razloga Gospodin se je s gluhonijemim i udaljio iz naroda da im pruži očiti dokaz kako ne teži da se dopadne ljudima već da u svojim djelima uvijek traži čast svoga nebeskog Oca.

Nadalje, njegovi neprijatelji su ga optuživali da svoja čudesna djela čini uz pomoć Sotone. Tu klevetu Gospodin je htio opovrći i zato se je poslužio raznim vanjskim znacima da pokaže kako u sebi posjeduje silu da izvrši ono što njegovi čini slikovito predstavljaju.

Posebno pogled u Nebo bio je očiti dokaz da uz pomoć Sotone nije iscijelio gluhonijemog već isključivo i jedino uz pomoć sile Božje. To je vidio i prisutni narod te je klicao: ''Sve je dobro učinio!'' (Mk 7,37).

Ovim riječima prisutni narod je htio reći da nije istina ono što govore pismoznanci i farizeji nego da Gospodin svoju moć ima od Boga Oca, a ne od Sotone, odnosno da on nije varalica već Božji poslanik i da je istinita nauka koju im naviješta.

U iscjeljenju gluhonijemog čovjeka Gospodin se poslužio vanjskim znacima iz vrhunaravnih razloga u namjeri da prisutnima pokaže što se treba dogoditi s grešnikom da ozdravi njegova bolesna duša.

Pod gluhonijemim čovjekom učitelji vjere svete Pravoslavne crkve smatraju grešnika koji je gluh za slušanje riječi spasenja i nijem da prizna svoju bijedu i moli Boga za milost. Za njegovo obraćenje prije svega je nužno da se udalji od buke svijeta, jer sve dok grešnik ne napusti lakoumno općenje sa svijetom nije moguće njegovo pravo i temeljito obraćenje.

To odvajanje grešnika od svijeta Gospodin je označio tako što je gluhonijemog uzeo iz naroda i odveo ga na samotno mjesto. Zatim mu je stavio svoje prsti u uši da označi kako je obraćenje Božje djelo, jer se pod prstom podrazumijeva sila ili Duh Božji.

Nakon toga je dotaknuo njegov jezika slinom koja označava Božju mudrost. Tim činom Gospodin označava da grešnik treba promijeniti svoje grešno mišljenje i prezreti sve što je zemaljsko i prolazno, a iznad svega cijeniti što je nebesko i vječno.

Gospodinov pogled u Nebo i uzdah govore da se grešnik treba obratiti k Bogu i pun skrušenosti dužan je moliti milosrđe da postigne oproštenje i milost, jer bez molitve i bez prave skrušenosti ili pokajanja nitko ne postiže oproštenje svojih grijeha. A, Gospodinove riječi: Effatha – to jest: Otvori se! (Mk 7,34), označavaju da grešnik koji se ozbiljno odluči na pokajanje i pokoru postaje gorljivi slušatelj i izvršitelj Božje riječi.

Ovim čudesnim iscjeljenjem Gospodin nam daje sjajni primjer, odnosno od nas traži da se za siromahe i nevoljnike ljubazno zauzimamo i u njihovoj potrebi pomognemo po svojim mogućnostima. Prema tome u kojem se stanju nalaze, odnosno nalaze li se u tjelesnim ili duhovnim potrebama ljubav prema bližnjemu nalaže nam da pomognemo tjelesnim ili duhovnim djelima milosrđa.

Da bolje shvatimo što sve obuhvaća ljubav prema bližnjemu nužno je objasniti:

Tjelesna djela milosrđa

Duhovna djela milosrđa

Tjelesna djela milosrđa

''Ali on, želeći se pokazati pravednim, zapita Isusa: 'Tko je onda moj bližnji?' Isus odvrati: 'Neki čovjek, silazeći iz Jeruzalema u Jerihon, zapade među razbojnike, koji ga svuku i još k tomu izrane, ostave napol mrtva pa odu. Slučajno je istim putem silazio neki svećenik pa kad opazi, zaobiđe ga i prođe. A tako i neki levit, kad dođe tu i kad ga opazi, zaobiđe ga i prođe. Neki putnik Samarijanac dođe blizu njega pa kad ga vidje, sažali se. Pristupi mu, opra mu rane uljem i vinom i zavi ih. Zatim ga stavi na svoje kljuse, odvede u gostionicu i preuze za nj brigu. Sutradan izvadi dva denara i dade ih gostioničaru: 'Brini se za nj – reče mu – pa ako što više potrošiš, ja ću ti na povratku platiti.' Koji se, po tvome mišljenju, od te trojice pokazao bližnjim onomu što je zapao među razbojnike?' Odgovori mu: 'Onaj koji mu iskaza milosrđe.' 'Idi pa i ti čini tako!' reče mu Isus.'' (Lk 10,29-37).

U ovom dijelu Evanđelja Gospodin nas želi poučiti o tome tko je naš bližnji, odnosno ovom pričom želi nam pokazati da je svaki čovjek bez obzira bio nam prijatelj ili neprijatelj naš bližnji kojega smo dužni nesebično ljubiti i po svojim mogućnostima pomoći u njegovoj tjelesnoj potrebi.

Kad općenito govorimo o tjelesnim djelima milosrđa, odnosno o dijeljenju raznih vrsta milostinje nužno je reći:

O dužnosti dijeljenja milostinje

O koristi dijeljenja milostinje

O dužnosti dijeljenja milostinje

Da što bolje shvatimo dužnost dijeljenja milostinje nužno je odgovoriti:

Tko je sve dužan dijeliti milostinju

Kome smo dužni dijeliti milostinju

Koliko smo dužni dijeliti milostinje

Kako smo dužni dijeliti milostinju

Tko je sve dužan dijeliti milostinju

Milostinju smo dužni dijeliti svi koji to možemo, jer dužnost dijeljenja milostinje slijedi iz ljubavi prema bližnjemu!

Ako iskreno ljubimo bližnjega tada mu iz srca želimo svako dobro, odnosno radujemo se kad mu je dobro, a žalosni smo ako ga snađe kakvo zlo. To dobrohotno mišljenje sili nas da bližnjemu koji je u nuždi pomognemo koliko možemo.

Očiti znak da ne ljubimo bližnjega je kad ga u njegovoj potrebi ostavimo bez nužne pomoći, jer apostol Ivan govori: ''Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i iskreno.'' (1 Iv 3,18).

Da dijeljenje milostinje nužno spada u ljubav prema bližnjemu i naravna je posljedica iste proizlazi iz činjenice što smo na davanje milostinje tako obvezni kao i na ljubav prema bližnjemu.

Ako smo razumni i pravedni tada znamo da teško griješimo kad ne ljubimo bližnjega, odnosno nama je posve jasno da kršimo strogu Božju zapovijed ako ne dajemo milostinju i da ćemo zbog toga biti odbačeni u Pakao i čuti Gospodinove riječi osude: ''Idite od mene, prokleti, u vatru vječnu što je pripravljena đavlu i anđelima njegovim! Jer bijah gladan, i ne dadoste mi jesti; bijah žedan, i ne dadoste mi piti; bijah putnik, i ne primiste me; gol, i ne obukoste me; bolestan i u tamnici, i ne pohodiste me.'' (Mt 25,41-43).

Gospodinove riječi pokazuju da nam već samo propuštanje djela milosrđa donosi vječno prokletstvo, što Gospodin tvrdi i u priči po naslovom ''Škrti bogataš i siromašni Lazar.'' (Lk 16,19-31).

U toj priči škrtom bogatašu se predbacuje što je pred svojim vratima ostavio bez pomoći siromašnoga Lazara, a to njegovo propuštanje milosrđa bilo je dosta da bude predan na vječne muke u Paklu, jer apostol Jakov tvrdi: ''Jer onoga koji ne bude iskazivao milosrđa zadesit će sud bez milosrđa; a milosrđe se smije sudu.'' (Jak 2,13).

Gospodinove i riječi apostola Jakova pokazuju da je milosrđe tako velika krepost bez koje sve druge kreposti ništa ne vrijede.

Dakle, varamo se ako mislimo da je dijeliti milostinju samo dobro djelo koje je svakome ostavljeno na slobodnu volju i da onaj koji ne dijeli milostinju, iako se lišava mnogih zasluga kod Boga, ne griješi niti se treba strašiti odgovornosti.

Milostinju dijeliti naša je stroga dužnost, a oni koji tu dužnost mogu ispuniti, a ne čine, ne trebaju se nadati spasenju nego vječnom prokletstvu. Osobito bogataši, tj. oni koji posjeduju više nego što im je potrebno za uzdržavanje dužni su dijeliti milostinju prema svome staležu.

Po nauku svete Pravoslavne crkve mi nismo vlasnici imetka kojeg posjedujemo već samo njegovi uživatelji i upravitelji, odnosno sve što imamo i posjedujemo ne dolazi od nas nego isključivo i jedino od Boga, što priznaje apostol Jakov: ''Ne varajte se, ljubljena braćo moja: svaki dobar dar, svaki savršen poklon dolazi odozgo, od Stvoritelja zvijezda, u koga nema ni promjene, ni zasjenjenja zbog mijene.'' (Jak 1,16-17).

Mi ne smijemo gospodariti po svojoj volji svojim zemaljskim dobrima već smo ih dužni prema Božjoj volji koristiti. Međutim, postavlja se pitanje, što je Božja volja, odnosno što Bog hoće?

Bog hoće da mi od svoga suviška dijelimo bližnjemu kojemu nedostaje ono najnužnije za život. Stoga je i podijelio zemaljska dobra nejednako, odnosno dopustio je da jedni imaju puno, a drugi malo ili gotovo ništa kako bi bogati podupirali siromašne čineći im dobro da mogu normalno živjeti i postići svoj životni cilj.

Po riječima apostola Pavla, kad smo bogati, ako od svoga suviška ne dijelimo bližnjemu koji je siromašan tada radimo protiv volje Božje i griješimo: ''Bogatašima ovoga svijeta prenesi, da ne budu bahati, da ne polažu nade u nesigurno bogatstvo, nego u Boga, koji nam sve obilno daje na uživanje, da iskazuju dobročinstva, da budu bogati djelima ljubavi, da budu darežljivi i podatni, da tako sebi zgrću sigurno blago za budućnost kako bi postigli pravi život.'' (1 Tim 6,17-19).

Ne samo bogataši nego i oni koji nisu dobrostojeći po svojim mogućnostima dužni su dijeliti milostinju, što potvrđuje primjer iz Evanđelja pod naslovom ''Udovičin dar'' (Lk 21).

Ako smo posve siromašni oslobođeni smo dijeljenja milostinje, ali nam ljubav ipak nalaže da imamo sućuti i dobru volju da pomognemo bližnjemu.

Ako siromahu ne možemo novcem niti bilo kojim drugim darom pomoći ipak ima prigoda da mu na drugi način pomognemo.

Siromaha možemo tješiti i preporučiti milosrđu drugih ljudi, možemo mu pomoći da nađe neki posao, odnosno ljubav prema bližnjemu zna pronaći sredstva te pomoći i onda ako malo ili gotovo ništa posjeduje.

Iz svega rečenog se vidi da smo dužni dijeliti milostinju prema svojim mogućnostima bez obzira bili bogati ili siromašni. Čineći tako ispunjamo i vršimo volju Božju o kojoj ovisi naše vječno blaženstvo u Nebu.

Kome smo dužni dijeliti milostinju

Da se na ovo pitanje dobro i u potpunosti odgovori nužno je upozoriti na vrstu potrebe u kojoj se bližnji može naći, a ona može biti trostruka, odnosno krajnja, velika i obična.

U krajnjoj potrebi nalazi se bližnji koji je u pogibelji da izgubi svoj život ili dospje u tešku i dugotrajnu bolest.

U toj potrebi je bio čovjek iz Evanđelja u priči pod naslovom ''Milosrdni Samarijanac'' (Lk 10,29-37), koji je na putu iz Jeruzalema u Jerihon upao među razbojnike od kojih je smrtno ranjen i opljačkan. Umro bi da mu u pomoć nije priskočio milosrdni Samarijanac.

U velikoj potrebi nalazi se bližnji kojemu prijeti veliko zlo kao što je gubitak slobode, cijelog imetka, dobrog glasa, službe itd.

U običnoj potrebi nalazi se siromašan bližnji koji iako radi i štedljivo živi ipak ne posjeduje toliko da bi imao dovoljno za svoj život.

Svome bližnjemu dužni smo pružiti milostinju ravnajući se prema potrebi u kojoj se ovaj nalazi!

Ako se bližnji nalazi u krajnjoj potrebi tada smo dužni pružiti milostinju ne samo od svoga suviška nego i od onoga što je nužno i neophodno za naš život.

Ako se bližnji nalazi u velikoj ili u običnoj potrebi tada smo od svoga suviška dužni pomoći, a kad to ne bi učinili onda je posve sigurno da u našem srcu uopće nema ljubavi što se vidi iz riječi apostola Ivana: ''Tko god posjeduje zemaljska dobra i vidi svoga brata u nevolji i od njega zatvori svoje srce – kako će ljubav Božja ostati u njemu?'' (1 Iv 3,17).

Koliko smo dužni dijeliti milostinje

Na ovo pitanje odgovara pravedni Tobija: ''Dijeli milostinju od svoga dobra; kada dijeliš milostinju, neka ti ne bude oko stisnuto. Ne okreći lice od siromaha, pa ni Bog neće okrenuti lica od tebe. Od onoga što imaš i prema tome koliko imaš dijeli milostinju; imaš li malo, daj malo, ali ne oklijevaj dati milostinju. Jer dobar polog spremaš sebi za dan potrebe. Udijeljena milostinja oslobađa od smrti i ne dopušta da odeš u mrak. Jer milostinja je mio dar pred licem Svevišnjega.'' (Tob 4,7-11).

Koliku ćemo milostinju dati ne ovisi samo o tome koliki nam je prihod već i o tome u kojem se stanju nalazimo, odnosno koliko imamo izdataka i koliko će nam još prihoda ostati pošto zadovoljimo životne potrebe.

Veličina naše milostinje se ne ravna prema veličini našeg prihoda već prema tome koliko nam ostane nakon što zadovoljimo svoje životne potrebe.

Dakle, možemo imati manji prihod, ali smo ipak dužni dati veću milostinju od nekoga drugog koji ima veći prihod, jer nam i ostaje više prihoda kad zadovoljimo svoje životne potrebe.

Pri davanju milostinje pred očima smo dužni imati riječi apostola Pavla: ''Tko škrto sije, škrto će i žeti; tko obilato sije, obilato će i žeti!'' (2 Kor 9,6).

Kako smo dužni dijeliti milostinju

Da dobijemo ispravni odgovor na ovo pitanje nužno je utvrditi da:

Milostinja treba biti naše vlasništvo s kojom možemo slobodno raspolagati

Milostinju smo dužni dijeliti spremno i rado iz srca

Milostinju smo dužni dijeliti iz dobre nakane

Milostinju smo dužni dijeliti u pravo vrijeme

Milostinja treba biti naše vlasništvo s kojom možemo slobodno raspolagati

Nama nije dopušteno krasti da bližnjemu udijelimo milostinju. Ako steknemo tuđe dobro krađom, prijevarom ili drugim nepravednim načinom stečeno ne možemo dati kao svoju milostinju.

Govoreći o tome sv. Grgur naglašava da smo u zamci Sotone ako mislimo da s tuđim dobrom možemo dijeliti milostinju, jer u milostinju ne spada ono što prijevarom steknemo pa dajemo siromasima.

Isto tako i sv. Izidor izjavljuje da smo od svoga pravednog dobitka dužni pomoći siromahu, odnosno da nam ništa ne koristi ako jednoga okrijepimo, a od drugoga uzmemo, jer nas takva sućut ne čini blaženima već nas osuđuje.

Stoga, varamo se ako mislimo da tako stečenom milostinjom svoje nepravde popravljamo i činimo djelo ugodno Bogu. Ako tako činimo tada smo dužni znati da milostinju te vrste Bog posve odbacuje i da tako dugo u grijehu ostajemo sve dok nepravedno stečeno dobro ne vratimo, odnosno učinjenu štetu vlasniku ne nadoknadimo.

Milostinju smo dužni dijeliti spremno i rado iz srca

Milostinju smo dužni dijeliti po uputi apostola Pavla: ''Neka svatko dadne kako je srcem odlučio, a ne sa žalošću i na silu, jer Bog ljubi vesela darivaoca.'' (2 Kor 9,6).

Ako sa zlovoljom i predbacivanjem dijelimo svoju milostinju pokazujemo da vrlo malo imamo ljubavi prema Bogu i bližnjemu i da je naše srce još uvijek više prikovano za zemlju nego za Nebo. Slični smo čovjeku iz Evanđelja u priči pod naslovom ''Pouka o molitvi'' (Lk 11,5-8), koji bi samo zbog susjedove dosadne molbe ustao i dao mu tražene kruhove. Tako udijeljena milostinja ima pred Bogom malu ili nikakvu vrijednost.

Ako dajmo milostinju zato da budemo u srcu mirni, a ne da okrijepimo siromaha, istodobno gubimo dar i zaslugu, jer je Bogu ugodan jedino dar koji se daje samo iz ljubavi.

Milostinju smo dužni dijeliti iz dobre nakane

Kao kod svakog dobrog djela tako i kod davanja milostinje nakana treba biti upravljena na Boga!

Siromahe smo dužni podupirati zato što Bog to od nas traži i da se kao takvi Bogu svidimo pa da nas, zbog naših dobrih djela, Bog može nagraditi.

O potrebi dobre nakane kod davanja milostinje Gospodin nas upozorava riječima: ''Zato, kada daješ milostinju, ne trubi pred sobom, kako to čine licemjeri po sinagogama i ulicama, da ih slave ljudi. Zaista, kažem vam, već su primili svoju plaću.'' (Mt 6,2).

Ako milostinju dajemo zbog vremenite slave, odnosno radi ljudi, a ne iz ljubavi prema Bogu tada od ljudi i primamo plaću koja je prolazna i bezvrijedna, i nemamo što očekivati od Boga. Zato nam Gospodin i zapovijeda: ''Kad ti daješ milostinju, neka ti ne zna ljevica što ti čini desnica, kako bi tvoja milostinja bila tajna. Otac tvoj koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti.'' (Mt 6,3-4).

Ovima riječima Gospodin ne govori da ljudi ne smiju vidjeti kad se daje milostinja, štoviše, ponekad je dobro da se ona javno dijeli radi dobroga primjera prema drugima. U njima Gospodin želi samo naglasiti da nikada ne smijemo davati milostinju s nakanom da nas ljudi vide i kao takve hvale nego iz ljubavi prema Bogu dužni smo darivati siromaha.

Milostinju smo dužni dijeliti u pravo vrijeme

Milostinju smo dužni dati u pravo vrijeme i što je prije moguće da siromah ne čeka dugo na našu pomoć. Ako brzo dajemo milostinju dvostruko dajemo, jer ako dugo razmišljamo bi li potrebitom pomogli tada produbljujemo bijedu siromaha i stavljamo njegovu strpljivost na veliku i tešku kušnju. Može se dogoditi i to da siromah u svojoj muci i bijedi napravi kakvo zlo pa da mu onda više ne možemo ni pomoći.

Stoga, nikada ne smijemo odgađati svoju službu ljubavi prema bližnjemu, a takav način pribavlja nam zahvalnost nevoljnika i plaću od Boga.

U pravo vrijeme dijeliti milostinju znači to da smo dužni milostinju dati za vrijeme života, a ne čekati smrt.

Kad je majka sv. Lucije htjela podijeliti milostinju tek nakon svoje smrti tada ju je sveta Lucija opomenula i potvrdila da se Bogu malo sviđamo kad dajemo samo ono što sami više ne možemo uživati.

Dakle, milostinja koju udijelimo za života je zlato koje nas čeka u nebu, a koju udijelimo poslije smrti je kao olovo, jer bolje je dati malo za života nego mnogo poslije smrti.

O koristi dijeljenja milostinje

Dijeljenje milostinje donosi nam dvostruku korist, odnosno:

Korist u sadašnjem životu

Korist u budućem životu

Korist u sadašnjem životu

Ova korist prije svega se ogleda u povećanju naših vremenitih, odnosno zemaljskih dobara, jer Sirah tvrdi: ''Jer sve Gospod plaća i vratit će sedmerostruko.'' (Sir 35,10).

Kad dajemo milostinju siromahu Bog je uzima upravo onako kao da je njemu samome udijeljena i obvezuje se da će je s kamatama nama vratiti, što se vidi iz riječi mudre izreke: ''Jahvi pozaima tko je siromahu milostiv, i on će mu platiti dobročinstvo.'' (Izr 19,17).

I Gospodin Isus Krist isto tvrdi: ''Dajte, pa će vam se davati; dobra, zbijena, stresena i preobilna mjera iskrenut će vam se u skut, jer će vam se mjeriti mjerom kojom mjerite.'' (Lk 6,38).

Naravno da se ovo Gospodinovo obećanje proteže više na budući nego na sadašnji život, ali iz ovih njegovih riječi ni zemaljska plaća nije isključena. Vidi se to po primjeru udovice iz Sarfate Sidonske u vrijeme proroka Ilije. Ta je udovica upravo izašla iz grada da skupi drva kako bi mogla sebi i sinu pripraviti jelo. Tada joj se obrati prorok Ilija i zatraži da mu u vrču donese malo vode da se napije. Kada je udovica pošla da udovolji njegovoj želji Ilija povika za njom i zatraži da mu donese i malo kruha. Na te njegove riječi žalosna srca udovica odgovori: ''Živoga mi Jahve, tvoga Boga, ja nemam pečena kruha, nemam do pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču. I evo kupim drva, pa ću otići i ono pripremiti sebi i svome sinu, da pojedemo i da umremo.' Ali joj Ilija reče: 'Ništa se ne boj. Idi i uradi kako si rekla; samo najprije umijesi meni kolačić, pa mi donesi; a onda zgotovi za sebe i za svoga sina. Jer ovako govori Jahve, Bog Izraelov: U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Jahve ne pusti da kiša padne na zemlju.' Ode ona i učini kako je rekao Ilija; i za mnoge dane imadoše jela, ona, on i njen sin. Brašno se iz ćupa nije potrošilo i u vrču nije nestalo ulja, po riječi koju je Jahve rekao preko svoga sluge Ilije.'' (1 Kr 17,12-16).

Siromašna je udovica povjerovala riječima proroka Ilije i dala mu sve što je tražio, a sve što je prorok rekao to se doista i ostvarilo. Ulja i brašna nikada nije ponestalo dok god je trajala velika suša, i dok su tisuće drugih umirali od gladi siromašna udovica sa svojim sinom nije trpjela gladi.

Iz ovog je primjera jasno da Bog već ovdje na zemlji bogato naplaćuje, odnosno bogato nam uzvraća za milostinju koju smo iskazali bližnjemu u potrebi.

Nadalje, nužno je naglasiti da milostinja ne povećava samo vremenito, odnosno ovozemno dobro nego osigurava i njegov opstanak!

Općenito je poznato da je zemaljska sreća vrlo nestalna i promjenljiva. Ljudi koji su nekada bili dobrostojeći znali su doživjeti svoju propast, a mnoga djeca i unuci čiji su se roditelji i djedovi ubrajali među bogataše znali su jesti kruh siromaha.

Stoga, u narodu se i danas često može čuti da je sreća okrugla i da nema čavla kojim bi se dala učvrstiti.

Međutim, ipak ima jedan poseban čavao koji nestalnu ljudsku sreću pridržava i prenosi na potomke. Taj čavao nije ništa drugo nego naše nesebično davanje milostinje bližnjemu u potrebi, odnosno vršenje djela ljubavi, jer Sirah tvrdi: ''Ali ovi bijahu ljudi pobožni, kojih se dobra djela ne zaboravljaju; u potomcima njihovim ostade bogata baština što je oni namriješe.'' (Sir 44,10-11).

Kad dajemo milostinju ne trebamo se strašiti da će naše potomstvo osiromašiti i pasti na prosjački štap. Ako se i dogodi da naš imetak trpi nesreću ili da posve propadne ipak možemo živjeti u nadi da će nam Bog pomoći uspostaviti prijašnje stanje.

Kao dokaz ove tvrdnje služi Tobit kojemu je sam anđeo Rafael radi njegova milosrđa i dijeljenja milostinje dao krasno svjedočanstvo.

Tobit je kao i svi ostali Izraelci bio u sramotnom ropstvu i veoma mnogo trpio. Kako je bio milosrdan prema svojim zemljacima pao je u nemilost kralja koji mu je oteo njegov cijeli imetak. Nakon toga tako siromašan još je i oslijepio, ali je znao da milosrdne duše Bog ponekad kuša i ne dopušta im da posve propadnu. Poslije kušnje Tobit je dobio natrag cijeli svoj imetak, zatim ga je anđeo izliječio od sljepoće te je doživio radosnu i sretnu starost. Poslije njegove smrti i njegovom sinu Tobiji bilo je dobro u životu, što se vidi iz Svetog pisma: ''Tu doživje časnu starost, časno pokopa svoga punca i punicu te naslijedi imetak njihov, kao što je naslijedio i očev.'' (Tob 14,13).

Ovaj primjer pokazuje da već ovdje na zemlji Bog nagrađuje djelo milosrđa, a mi koji ga vršimo možemo očekivati trajni Božji blagoslov. Ako nam pak iz nekih osobitih razloga Bog i pošalje kušnju, ona će biti prolazna i tamni oblak nevolje brzo će se razići, a sunce sreće zasjati će jače nego prije.

Korist u budućem životu

Prije svega ova korist se ogleda u tome što nam milostinja pribavlja milost pokore i obraćenja!

Ovdje je nužno naglasiti da milostinja ne može uništiti sami grijeh, a osobito ne smrtni grijeh. To mogu učiniti samo sakramenti krštenja i pokore, odnosno ispovijedi i pričesti koje je Gospodin u tu svrhu i ustanovio. Međutim, milostinja ipak ima snagu da nam stekne velike milosti po kojima se, pod uvjetom da želimo, možemo lako obratiti (pokajati) i činiti potrebnu pokoru.

Kako je Bog sama ljubav i kako je njegovo milosrđe iznad svih njegovih djela posebno mu se dopadaju milosrdni ljudi kojima u najvećoj mjeri daje svoje milosti. Milosrdne ljude Bog prosvijetli i daje im da uvide što je pravo i dobro, djeluje snažno na njihovu volju da čine ono što trebaju činiti, produži im vrijeme milosti i stavlja ih u okolnosti u kojima posve lako mogu raditi na svome spasenju.

Ako smo upleteni u okove zablude i grijeha ne trebamo sumnjati u svoje spasenje ako se zauzimamo za siromahe te im pomažemo po svojim mogućnostima. Zbog našega milosrđa Bog će nam udijeliti velike i izvanredne milosti da dođemo do prave spoznaje i činimo pokoru za svoje grijehe, odnosno da se obratimo i spasimo dušu, jer Gospodin govori: ''Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe!'' (Mt 5,7).

Nadalje, nužno je reći da i oni koji pravedno žive svoj zemaljski životi imaju velike koristi od djela milosrđa, jer djela milosrđa uništavaju vremenite kazne za grijehe i malo pomalo nas posve izmiruju s Bogom.

Kako je već rečeno Bog je neizmjerno milostiv i milosrdan te nam oprosti i najveće grijehe ako ih iz srca okajemo, odnosno ako ih ispovjedimo i uistinu se posve popravimo. Međutim, nužno je naglasiti da se to milosrđe ostvaruje i predviđeno je samo dok smo još živi, jer kad umremo onda nastupa Božja pravednost koja svaki naš prekršaj, a koji smo za života učinili na zemlji u Nebu strogo ispituje i sudi. Stoga, teško da možemo i vrlo pobožni poslije svoje smrti odmah ući u Nebo jer postoji velika mogućnost da se za vrijeme svoga zemaljskog života nismo riješili svih lakih grijeha i da za učinjene grijehe nismo izvršili savršenu pokoru. Dakle, sve dok na zemlji boravimo posjedujemo vrlo lako sredstvo po kojemu možemo zemaljski dug za svoje grijehe isplatiti. To posve lako sredstvo nije ništa drugo nego davanje milostinje, odnosno vršenje djela milosrđa prema bližnjemu.

Govoreći o tome sv. Grgur naglašava da nema djela po kojemu bi se više izmirili s Bogom nego što je davanje milostinje bližnjemu u potrebi. Svaki pa i najmanji dar što ga iz dobre nakane udijelimo siromasima uništava dio naših zemaljskih kazni koje smo zaslužili svojim grijesima.

Po svojim mogućnostima dužni smo dijeliti milostinju i moliti Gospodina da njene plodove udijeli pokojnicima koji su u potrebi. Tim činom nesebično očitujemo svoju ljubav i zahvalnost prema pokojnicima. Radi našega milosrđa Bog će biti milostiv i udijeliti im utjehu i olakšanje u njihovim mukama kao i konačno oslobođenje.

Ovdje je nužno naglasiti da milostinja koju prikazujemo za pokojne nije za nas nikako izgubljena nego nam je od iznimno velike koristi jer nam kod Boga pribavlja najveću plaću i siguran je zalog vječnoga života, jer David tvrdi: ''Blago onom koji misli na uboga i slaba, u dan nevolje Jahve će ga spasiti!'' (Ps 41,2).

Isto preporučuje i apostol Pavao: ''Obucite se, dakle, budući da ste izabranici Božji, sveti i ljubljeni, u milosrdnu srčanost.'' (Kol 3,12).

I Duh Sveti u Mudrim izrekama nas savjetuje: ''Griješi tko prezire bližnjega svoga, a blago onomu tko je milostiv ubogima.'' (Izr 14,21).

Postavlja se pitanje, koji je to ''dan nevolje'' o kojemu govori David?

Dužni smo znati da je to dan naše smrti, odnosno to je ''dan nevolje'' u kojemu smo dužni proći zadnju i ujedno najtežu borbu. Taj ''dan nevolje'' je od najveće važnosti jer o njemu ovisi naša vječna sudbina. Ako prođe dobro zauvijek smo spašeni, a ako ne prođe dobro onda smo vječno izgubljeni.

Stoga, dužni smo s velikim strahom i trepetom o tome danu razmišljati. Zato, smatrajmo se sretnima ako rado dijelimo milostinju jer se s velikom sigurnošću možemo nadati da ćemo uz obilnu pomoć Božju dobru borbu voditi i u toj zadnjoj borbi nadvladati vrata Pakla.

Govoreći o tome sv. Jeronim naglašava da nikad nije čuo da je zlom smrću umro onaj koji je činio djela milosrđa jer takav kod Boga ima puno zagovornika i nemoguće je da ih Bog neće uslišati.

Dakle, budemo li ispravno milosrdni tada nas u zadnjoj životnoj borbi Bog sigurno neće ostaviti same. Bezbrojni i zahvalni siromasi kojima smo pomogli da uđu u Raj poput anđela će okružiti našu smrtnu postelju i pomoći nam da odstranimo svaku pogibelj koja u tome zadnjem času bude prijetila našoj duši. S velikim veseljem i sigurnošću doći ćemo pred Gospodina i s čvrstim pouzdanjem očekivati utješnu njegovu presudu: ''Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta!'' (Mt 25,34).

Nadalje, nužno je navesti sve potrebe u kojima se može naći naš bližnji, odnosno nužno je navesti tjelesna djela milosrđa koja smo dužni nesebično vršiti prema bližnjemu.

Tako, nauk svete Pravoslavne crkve uči da ima sedam tjelesnih djela milosrđa, a to su:

Gladna nahraniti

Žedna napojiti

Siromaha odjenuti

Putnika primiti

Bolesna i zatvorena pohoditi

Zarobljenike i prognanike, odnosno izbjeglice pomagati

Mrtve pokopati

Gladna nahraniti

Doista je velika teškoća i bijeda kad je siromah gladan, a nema hrane da utaži svoju glad!

U svako vrijeme tijekom ljudske povijesti bilo je siromaha koji nisu imali dosta hrane zbog čega su trpjeli glad i živjeli posve oskudno. I danas u svijetu ima dosta siromaha koji trpe oskudicu, nemaju dovoljno hrane i umiru od gladi. Stoga, imamo puno prigoda da siromasima priskočimo u pomoć, odnosno da ih nahranimo i spasimo od gladi.

Ovo tjelesno djelo milosrđa mnoge sluge Božje su gorljivo vršile u Starom i Novom zavjetu kao i mnogi pobožni i pravedni pripadnici Gospodinove svete Pravoslavne crkve. Njihovi primjeri, a posebno Božje riječi izrečene po proroku Izaiji i nas trebaju poticati da rado i nesebično pomažemo gladne: ''Podijeli kruh svoj s gladnima!'' (Iz 58,7).

Ako imamo pravu kršćansku ljubav uvijek ćemo pronaći način i prikladna sredstva da ovo prvo djelo tjelesnog milosrđa izvršimo na pravi način, odnosno da pomognemo bližnjemu u njegovoj životnoj potrebi.

Žedna napojiti

Još veća teškoća i zlo od gladi je žeđ, jer ona nas dovodi do misli da ćemo uskoro umrijeti!

Zna se vrlo često dogoditi da se bolesnici i umirući više tuže na žeđ nego na bolest i boli koje ih snalaze. Iz Gospodinova primjera, koji je najveće boli podnio šuteći, se vidi da je nešto prije svoje smrti na križu radi žeđi povikao: ''Žedan sam.'' (Iv 19,28).

Koliko je Bogu ugodno djelo kada napojimo bližnjega koji se nalazi u potrebi vidi se iz Gospodinovih riječi: ''Tko napoji jednog od ovih malenih samo čašom hladne vode jer je moj učenik, zaista, kažem vam, sigurno mu neće propasti plaća.'' (Mt 10,42).

Siromaha odjenuti

Da smo dužni siromaha odjenuti potvrđuje Bog po proroku Izaiji: ''Odjenuti onoga koga vidiš gola.'' (Iz 58,7).

Ovdje se pod golim ne podrazumijeva siromah koji nema nikakva odjela, jer takvih ljudi danas gotovo niti nema, nego siromah kojemu je potrebno odijelo da se može dostojno prikriti i od zime obraniti, odnosno da bude pristojno odjeven da se među ljudima ne osjeća nelagodno i ponižavajuće.

Kod odijevanja siromaha dužni smo paziti da to činimo samo ispravnim, vrijednim i poštenim siromasima koji će darove dobro i korisno upotrijebiti, a ne da darujemo lijenčine koji te darove ne zaslužuju.

Putnika primiti

Da smo putnika u potrebi dužni primiti i ugostiti po svojim mogućnostima vidi se iz riječi apostola Pavla: ''Gostoljubivosti ne zaboravljajte, jer su njom neki, a da nisu znali, pogostili anđele!'' (Heb 13,2).

Riječi apostola Pavla nalaze svoje uporište u Starom zavjetu kod Abrahama i Lota koji su bili gostoljubivi prema strancima.

U dolini Mambre Abraham je sagradio šator uz samu cestu i primao strance, dvorio ih i prao im noge. Isto tako, dok su stanovnici Sodome prema siromasima bili puni opačina i nemilosrđa, Lot je sjedio kod gradskih vrata i silio strance da k njemu navrate i kod njega prenoće da ne bi zlostavljani bili od njegovih sumještana.

Gospodin Bog je nagradio ljubav te dvojice pravednika tako da je jednoga dana Abraham imao sreću podvoriti Gospodina i dva anđela u ljudskoj spodobi, a zbog iskazanog gostoljublja primio je obećanje da će Sara roditi sina i njegovo pleme da će biti umnoženo kao zvijezde na nebu. A, gostoljubivoga Lota i njegove dvije kćeri po svome anđelu Gospodin je izveo iz grada i spasio od propasti za razliku od ostalih stanovnika Sodome.

Koliko Bog zahtijeva od nas da primimo putnika vidi se po tome što je veoma strogo kaznio ljude u Betlehemu koji su bez milosrđa uskratili stan Svetoj obitelji jer je oholom Herodu prepustio da svojom okrutnošću ubije svu njihovu djecu do starosti od dvije godine.

I prvi kršćani su također smatrali za dužnost da ni jednog putnika u potrebi olako ne puste od sebe i svakome su u potrebi s pripravnošću i radošću otvarali svoja vrata i davali koliko je njihova ljubav mogla dati.

Gledajući njihove i primjere svetaca i mi smo dužni vršiti ovo djelo tjelesnog milosrđa po svojim trenutnim životnim mogućnostima.

Bolesna i zatvorena pohoditi

Između tjelesnih djela milosrđa jedno od najzaslužnijih je bolesna pohoditi jer bolesnici, osobito ako su siromašni i zapušteni, trebaju najviše pomoć i utjehu našu.

Mnogi bolesnici nalaze se u najvećoj zapuštenosti, nedostaje im nužna hrana i nužne životne potrepštine, prikladan smještaj, prikladna liječnička skrb, briga društvene zajednice i prepušteni su sami sebi. Stoga je velika njihova sreća kada ih milosrdni često posjetimo, utješimo i darovima koji su nužni za život ublažimo njihovo žalosno stanje. A, već i sama naša sućut njima je ugodna da strpljivo nose križ koji im je udijelio Gospodin.

Još spasonosniji za njih je posjet nas koji mislimo na spasenje njihovih duša i koji ćemo ih prijateljski savjetovati da urede svoju savjest kako bi se primanjem svetih sakramenata pripravili na vječnost. Tim načinom prema bolesnicima vršimo duhovno djelo milosrđa koji će nam biti vrlo zahvalni na drugom svijetu.

Posjet bolesnicima ima osobitu korist za nas same jer nam može poslužiti za poboljšanje i usavršavanje. Na bolesničkoj postelji drugih ljudi možemo vrlo upečatljivo uvidjeti da je prolazno i sujetno (tašto) sve što je zemaljsko i možemo se posve jasno osvjedočiti o nuždi da smo dužni revno služiti Bogu i brinuti se za spasenje svoje duše.

Htjeli to ili ne, ali kad vidimo primjere teških bolesnika odmah nam na pamet dolazi misao da i nas može snaći takva sudbina. Upravo zbog te činjenice vrlo lako možemo doći do zaključka da smo posve ludi ako svoje srce prilijepimo za sujetu (taštinu) ovog svijeta i zanemarimo svoje spasenje.

Stoga, dužni smo donijeti dobru i mudru odluku i čvrsto obećati Gospodinu da ćemo dane svoga zemaljskog života provoditi u njegovoj službi.

Koliko je posjećivanje bolesnika za milosrdne ljude dobro i spasonosno potvrđuje Sirah: ''Ne zaboravi posjetiti bolesnika, jer će te za to ljubiti.'' (Sir 7,35).

Nadalje, u ovo djelo milosrđa svakako spada i pohoditi zatvorena. Državna vlast s punim pravom stavlja u tamnicu ljude koji su prekršili pojedine njene zakone i tako nanijeli veliku štetu društvu i pojedincu.

Kako i bolesnike tako je potrebno pohoditi i zatvorene jer su njima potrebna naša pažnja i pomoć. Kod pohoda treba ih pozivati na pokoru i obraćenje te im ako je potrebno zbog loših uvjeta u kojima žive i služe kaznu milostinjom pomoći da se popravi njihov položaj na zadovoljavajuću razinu života. Za takve ljude dužni smo se moliti da vrijeme provedeno u tamnici iskoriste i svoje živote promijene na bolje pa da nakon izdržavanja kazne više ne nanose štetu pojedincu, a ni društvu u cjelini.

Zarobljenike i prognanike, odnosno izbjeglice pomagati

Među zemaljskim dobrima nema niti jednog koji bi sebi više željeli nego što je sloboda. Za sve zlato koje na zemlji postoji sloboda se ne može kupiti. Nema većeg zla od zarobljeništva, a pogotovo ako veoma dugo traje i ako je posve nehumano.

Kad se govori o pomaganju zarobljenicima nužno je reći da se prema svome neprijatelju trebamo humano ponašati, odnosno dužni smo ga ljubiti kao bližnjega.

Što se tiče prognaničkog ili izbjegličkog života nužno je reći da je posebno težak. Neopisivo je teško kada su ljudi iz bilo kojeg razloga, a pogotovo zbog ratnih strahota, epidemija zaraznih bolesti, raznih kataklizmi od potresa, vulkana, požara, poplava i ostalih prirodnih nepogoda prisiljeni da napuste svoj dom. U takvom stanju i položaju ljudi su bespomoćni i ako nemaju potrebnih sredstava za život izvrgnuti su mnogima pogibeljima i poniženjima te im je dobro došla svaka pa i najmanja pomoć bližnjega. Za takve ljude, društvena zajednica i mi kao pojedinci, dužni smo se pobrinuti i pomoći im u životnim potrebama.

Mrtve pokopati

Mrtve pokopati zasigurno s pravom spada u tjelesno djelo milosrđa, jer svi želimo da budemo dostojno pokopani poslije smrti!

Ne biti pokopan i poput životinjske strvine postati plijen ptica i divljih zvijeri oduvijek se smatralo najvećom sramotom. Posebno kršćani zaslužuju časni pogreb, jer su njihova tijela dijelovi mističnog Tijela Kristova i hramovi Duha Svetog te su kao takvi predviđeni da jednom uskrsnu na vječnu slavu u Nebu.

Govoreći o tome sv. Augustin naglašava da tijela mrtvih, osobito pravednika i vjernika ne smijemo prezirati, jer su ona bila oruđe kojima se duša služila u svim dobrim djelima. Stoga, prvi kršćani su bili gorljivo zauzeti za tijela mučenika koja su bila vrlo često i nemilosrdno izvrgnuta divljim zvijerima.

Bez obzira što se u današnje vrijeme pokop mrtvih dostojno organizira i danas ima siromaha za koje se nitko ne brine. Njima možemo upriličiti dostojan pokop i prikazivati molitve i milostinju za njihove duše i tako postati sigurni dionici zasluga ovog tjelesnog djela milosrđa.

Duhovna djela milosrđa

''Kad je ulazio u neko selo, izađe mu u susret deset gubavaca; stadoše podaleko i počeše vikati: 'Isuse, Učitelju, smiluj nam se!' Kad ih opazi, reče im: 'Idite i pokažite se svećenicima!' I očistiše se dok su išli.'' (Lk 17,12-14).

Po tumačenju učitelja vjere svete Pravoslavne crkve guba o kojoj se ovdje govori predstavlja sliku grijeha!

Kao što guba naruši tijelo i ujedno je vrlo zarazna tako i grijeh onesposobi dušu i radi sablazni donosi nam zlo i propast.

Ako želimo biti oslobođeni od gube na duši, odnosno od grijeha tada smo dužni obratiti se svećeniku te mu u iskrenoj i skrušenoj ispovijedi očitovati svoje grijehe, jer svećenik ima vlast ne samo proglasiti da smo čisti od grijeha već po Gospodinovoj zapovijedi grijehe i oprostiti: ''Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im.'' (Iv 20,23).

Kao što se tjelesna djela milosrđa protežu na tijelo i zemaljska dobra bližnjega tako se duhovna djela milosrđa protežu na njegovu dušu i njegovo vječno spasenje. Iz ove činjenice proizlazi da su duhovna djela milosrđa daleko i višestruko bolja i korisnija od tjelesnih, jer duša ima daleko veću vrijednost od tijela, odnosno vječnost je puno važnija od vremenitosti, jer Gospodin govori: ''Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život?'' (Mt 16,26).

Iz rečenog se vidi kako je puno veća i nužnija dužnost da bližnjemu pomognemo prije u njegovoj duhovnoj nego u tjelesnoj potrebi. Ovdje se podrazumijeva, da bližnjemu koji je u tjelesnoj potrebi, odnosno čiji je život zbog gladi u opasnosti, prije duhovne svakako smo dužni omogućiti tjelesnu hranu, jer je posve logično da siromah koji je gladan, neuhranjen i kojemu prijeti smrt ne razmišlja ni o čemu drugome nego da utaži svoju tjelesnu potrebu, odnosno glad. Ako tu dužnost možemo izvršiti, a ne vršimo opravdano se možemo nadati da ćemo na Božjem sudu vrlo strogo odgovarati za svoje propuste.

Kao što ima sedam tjelesnih tako ima i sedam duhovnih dijela milosrđa, a ona su:

Dvoumna savjetovati

Neuka poučiti

Grešnika ukoriti

Žalosna i nevoljna utješiti

Uvredu oprostiti

Nepravdu strpljivo podnositi

Moliti Boga za žive i mrtve

Dvoumna savjetovati

Kod ovog prvog duhovnog djela milosrđa dvojba se ne podrazumijeva u zemaljskim prilikama nego se govori o dvojbi bližnjega u stvarima spasenja!

Tako, bližnji može dvojiti o tome je li u pravoj i spasonosnoj vjeri, koji bi stalež izabrao, bi li sklopio brak ili ostao slobodan, stupio u redovništvo, što je dužan činiti da svoju savjest ne povrijedi, je li se dobro ispovjedio i postigao oproštenje grijeha, kao i o tome hoće li se spasiti od vječne propasti.

Ovakve i slične dvojbe su veliko zlo jer kod bližnjega mogu izazvati nemir i pomutiti zdrav sud, a ponekad da skrene s pameti, odnosno da poludi. Vrlo često se dogodi da u svojoj dvojbi bližnji zlo izabere i čini što je pogibeljno za njega kako za sadašnjost tako i za vječnost. Stoga, činimo vrlo dobro djelo kada bližnjemu koji je u dvojbi dajemo dobar savjet, ispravimo njegov sud i pokažemo mu put kojim treba ići da se dopadne Bogu.

Govoreći o tome sv. Jeronim nam savjetuje da bližnjega kojeg ne možemo svojim imetkom podupirati svakako podupremo savjetom, jer postoji mogućnost da onom koji je u dvojbi možemo više pomoći svojom mudrošću, nego netko drugi s najvećom materijalnom moći.

Kako smo dužni bližnjega savjetovati zorno nam pokazuje i sv. Ivan Krstitelj koji je kako se vidi iz Evanđelja (Lk 3,10-14), savjetovao narod, carinike i vojnike dajući im propise kojih se trebaju držati da izbjegnu pravednu kaznu Božju i spase dušu od vječne propasti.

Isto tako, i Gospodin nam pokazuje kako smo dužni bližnjega savjetovati kada je bogatom mladiću koji je k njemu došao i upitao što treba činiti da bude savršen rekao: ''Ako želiš biti savršen, hajde prodaj sve što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me!'' (Mt 19,21).

I apostol Petar je također one koji su bili zabrinuti za svoju dušu i koji su pitali što im je činiti da se spase savjetovao: ''Obratite se. Neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha; tako ćete primiti dar Duha Svetoga.'' (Dj 2,38).

U današnje vrijeme također imamo priliku vršiti ovo djelo milosrđa jer oko sebe uvijek imamo mnoštvo bližnjih koji su u dvojbi u prilikama spasenja. Međutim, od nas se traži da imamo kršćansko znanje i ispravnu moralnu savjest jer ono u čemu želimo savjetovati bližnjega dužni smo dobro poznavati da po savjesti možemo dati potreban savjet. Zao savjet može mnogo zla prouzročiti i biti na štetu onom koji ga daje i koji ga prima.

Stoga, kad bližnjemu dajemo savjet to nikada ne smijemo činiti prebrzo i lakoumno već samo poslije zrelog promišljanja i ispitivanja svih okolnosti kao i poslije molitve iz srca upućene Bogu za osobno prosvjetljenje. Ako je dvojba takva da bližnjega ne možemo savjetovati tada smo ga dužni upraviti na svećenika ili duhovnika koji je prosvijetljen, bogobojazan i ima potrebno teološko znanje.

Neuka poučiti

Neukost o kojoj se govori u ovom drugom djelu duhovnog milosrđa ne podrazumijeva neznanje bližnjega u zemaljskim stvarima već njegovo neznanje u stvarima spasenja u okviru svete kršćanske vjere!

Pod neukim dužni smo smatrati bližnjega koji u svetom kršćanskom nauku nije ništa ili je samo malo poučen i zato ne zna što treba vjerovati i činiti da se dopadne Bogu i spasi od vječne propasti.

Ovdje je odmah nužno utvrditi i naglasiti da je duhovno neznanje obilan izvor zablude i mnogih grijeha. Postavlja se pitanje, zašto su toliki ljudi nestalni u vjeri i zašto odbacuju mnoge istine svete kršćanske vjere?

Odgovor je da nestalnost i odbacivanje dolaze poglavito od toga što mnogi ljudi ne poznaju nauk svete Pravoslavne crkve, a posebno ne poznaju temelje na kojima je sveta Pravoslavna crkva postavljena. Takvi ljudi, od bezvjernih i bezbožnih ljudi, a koji sakate svetu kršćansku nauku i puno toga protiv nje navode, lako budu dovedeni u zabludu i u velikoj su pogibelji da upadnu u teško stanje nevjere. Postavlja se pitanje, zašto među ljudima vlada tolika zabluda, neodgovornost i zloća?

Ako smo pravedni i pobožni, odnosno u svetoj kršćanskoj vjeri dobro poučeni tada znamo da su navedene opačine vrlo često posljedica nepoznavanja Božjeg zakona. Stoga, ljudi drže i smatraju da im je puno toga dopušteno i nije zabranjeno od onoga što je teški grijeh i kao takvi u svojim djelima vrlo teško vrijeđaju Boga, a da ih kod toga uopće savjest ne uznemiruje.

Na koncu nužno je postaviti i pitanje, kako to da toliki ljudi sredstva milosti svete Pravoslavne crkve uopće ne primaju ili ako ih primaju onda to čine posve nedostojno?

Kao i u ovim gore već navedenim slučajevima i ovdje je nužno utvrditi da se to većim dijelom događa opet i isključivo radi neznanja. Tako na primjer, mnogi ljudi zanemaruju molitvu jer ne poznaju potrebu i moć molitve, zatim nepravilno i nepotpuno obave sakrament svete ispovijedi ili pokore i nedostojni prime svetu pričest pokazujući tako da uopće ne znaju što se traži za njihovo pravilno obavljanje i dostojno primanje. Takvo neznanje u stvarima spasenja mnoge ljude vodi u nestalnost, neodgovornost, zabludu, zloću i grijeh, jer prorok Hošea tvrdi: ''Nema više vjernosti, nema ljubavi, nema znanja Božjega u zemlji, već proklinjanje i laž, ubijanje i krađa, preljub i nasilje, jedna krv drugu stiže.'' (Hoš 4,2).

Iz svega rečenog se vidi da je veliko i zaslužno djelo neuke poučavati u istinama svete kršćanske vjere i spasenja. Oni koji svoje bližnje u istinama vjere i spasenja budu poučavali blistat će kao zvijezde na nebu u sve vjekove, jer Daniel tvrdi: ''Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navjeke, u svu vječnost.'' (Dn 12,3).

U knjigama Starog zavjeta može se vidjeti da su proroci revno i gorljivo bili zauzeti u nastojanju da Izraelce pouče Božjem zakonu i dovedu ih na put Istine i kreposti, odnosno spasenja.

Poučavanje neukih i sam Gospodin je smatrao itekako važnim, a što se vidi iz činjenice da je tri godine bez prestanka naviještao Evanđelje i kod toga podnosio razne nevolje i progone.

U svoje vrijeme i po Gospodinovoj zapovijedi apostoli su pošli u sve poznate pokrajine i zemlje tadašnjeg svijeta da o tajnama vjere pouče mnoge narode oduzimajući tako moć zabludi i grijehu.

U svim stoljećima, a po primjeru apostola na tisuće misionara je išlo u daleke i negostoljubive zemlje gdje su uz velike muke i pogibelji propovijedali Evanđelje poganima, nevjernicima i krivovjercima.

Treba znati da neki od tih svetih ljudi koji su bili puni Božje ljubavi nisu bili zadovoljili činjenicom da samo oni poučavaju već su utemeljili cijele redovničke zajednice čija je osnovna zadaća bila da poučavaju neuke, a pogotovo mladež u stvarima spasenja.

Ovo Bogu ugodno djelo, u današnje vrijeme, i mi smo dužni vršiti prema bližnjemu koliko je god to u našoj moći. A, priliku za to imamo na svakome koraku, jer svugdje oko nas ima bližnjih koji su u stvarima spasenja više ili manje posve neuki i trebaju kvalitetnu kršćansku poduku. U tome stanju se nalaze jer su iz svete kršćanske vjere imali vrlo slabu poduku o svemu što su dužni znati i vjerovati i jedva imaju nužno znanje koje ipak nije dovoljno za posve ispravni kršćanski život.

Iz svega rečenog se vidi koliko dobrih i Bogu ugodnih djela u današnje vrijeme možemo učiniti ako iskoristimo pruženu priliku da bližnjega poučimo u istinama svete kršćanske vjere i privedemo ga na pravi put kreposna i spasonosna kršćanskoga života.

Grešnika ukoriti

Grešnika ukoriti znači pokazati mu pravi put, odnosno nastojati ga s puta grijeha dovesti na put kreposti. Ovo treće duhovno djelo milosrđa sadrži: opomenu i poduku, ukor, prijetnju i kaznu. Opomenu s prijetnjom i kaznom mogu učiniti samo poglavari prema svojim podložnicima.

Opomenu treba promatrati kao djelo milosrđa učinjeno iz svete kršćanske ljubavi prema bližnjemu koju uz stanovite uvjete svi možemo vršiti bez obzira na stalež u kojem se nalazimo. Ta opomena zove se bratska jer smo je prema bližnjemu dužni vršiti u pravoj bratskoj ljubavi.

Da smo dužni opomenuti grešnika, odnosno bližnjega pokazuju Božje riječi koje nalažu Izraelcima da su dužni opomenuti brata koji pogriješi i ujedno ih jasno upozoravaju da će im se uračunati u grijeh propuštanje te službe ljubavi: ''Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega.'' (Lev 19,17).

Po ovom Božjem zahtjevu iz Starog zavjeta dužni smo opomenuti bližnjega bez obzira na to hoće li on spoznati svoju pogrešku i popraviti se ili će i dalje ostati u svojoj zabludi.

U Novom zavjetu i Gospodin Isus Krist nam jasno nalaže dužnost bratske opomene: ''Ako ti brat sagriješi, pođi te ga ukori nasamo. Ako te posluša, dobio si svoga brata. Ako te ne posluša, dovedi još jednoga ili dvojicu sa sobom da sve, oslanjajući se na izjave dvojice ili trojice svjedoka, bude vjerodostojno. Ako ni njih ne posluša, saopći to Crkvi! Ako li ni Crkve ne posluša, smatraj ga za poganinom ili carinikom!'' (Mt 18,15-17).

Gospodinove riječi potvrđuju veličinu potrebe bratske opomene, odnosno važnost njenog vršenja od naše strane.

Stoga, nipošto ne smijemo propustiti učiniti bratsku opomenu, nego smo dužni sve učiniti da bude uspješna.

Ako u svome nastojanju sami ništa ne postigne tada smo dužni u pomoć pozvati i drugu braću. Ne postignemo li ništa uz pomoć više istomišljenika tada smo u pomoć dužni uključiti i svetu Pravoslavnu crkvu.

Tu našu dužnost prema bližnjemu zahtjeva i apostol Pavao: ''Braćo, ako i upadne tko u kakav prekršaj, takvog vi duhovni ispravljajte u duhu blagosti!'' (Gal 6,1).

Na bratsku dužnost prema bližnjemu Solunjane upozoravaju apostol Pavao, Silvan i Timotej: ''Također vas molimo, braćo, opomenite neuredne, sokolite malodušne, pomozite slabe, budite strpljivi sa svima.'' (1 Sol 5,14).

U suglasju s učiteljima vjere sveta Pravoslavna crkva nas uči o dužnosti bratske opomene prema bližnjemu i upozorava nas da ne smijemo laskati opačini i pretvarati se da ne vidimo grijeh i reći: ''Zar sam ja čuvar brata svoga?'' (Post 4,9).

Ne smijemo biti ravnodušni kad vidimo da se krši red i nestaje discipline, jer ako šutimo gdje smo dužni govoriti tada dajemo svoju privolu, a dužni smo znati da ista kazna čeka onoga koji zlo čini i onoga koji zlu daje svoju privolu.

Propuštanje bratske opomene kad se radi o važnoj stvari i koja bi se s dobrim uspjehom mogla izvršiti posve je teški grijeh, odnosno kad grešnika ne opomenemo tada vrlo teško griješimo iz ljubavi prema bližnjemu.

Govoreći o tome sv. Augustin napominje da smo posve okrutni ako bi svoga brata mogli osloboditi od vječne smrti, a zbog svoje lijenosti to propuštamo učiniti.

Dužni smo znati da je veliko i izvrsno djelo kada se po našem milosrdnom djelovanju grešnik obrati i krene putem spasenja. Tada suzbijamo grijeh koji je najveće zlo, pridobivamo dušu za koju je Gospodin Isus Krist na križu prolio svoju predragocjenu krv i zatvaramo Pakao koji je svoj ponor već otvorio da nesretnu žrtvu proguta i zauvijek upropasti.

Tako čineći pripravljamo Bogu, anđelima i svecima najveću radost i veselje, a sam grešnik čija je duša spašena tog djela milosrdne ljubavi sjećat će se kroz cijelu vječnost. Spašeni grešnik će nam zahvaljivati pred Bogom u nebu priznajući da je postao blažen jer smo ga u svojoj ljubavi prema bližnjemu opomenuli i doveli na put pokore i spasenja. Stoga, mnogi sveci su bili gorljivo zauzeti da grešnike obrate i oslobode od vječne propasti.

Iz Svetog pisma se vidi da je svoje sugrađane u Sodomi, od u nebo vapijućeg grijeha, Lot nastojao odgovoriti i osloboditi kada im je nesebično govorio: ''Braćo moja molim vas, ne činite toga zla!'' (Pos 19,7).

Isto tako i Mojsije je dosta puta opominjao Izraelce i svom silom nastojao da se obrate sa svoga zlog puta.

Sv. Ivan Krstitelj je svojom odlučnošću opomenuo zlog kralja Heroda da ne može imati ženu svog brata Filipa kada mu je jasno rekao: ''Nije ti dopušteno imati je.'' (Mt 14,4).

I apostol Pavao također opominje svoga učenika Timoteja da se na svaki način zauzme za grešnike i da ih dovede na put Istine i kreposti: ''Zaklinjem te – pred Bogom i Kristom Isusom koji će suditi žive i mrtve – i njegovim dolaskom i njegovim kraljevstvom: propovijedaj riječ – pristupi (k vjernicima) – bilo da im je zgodno, bilo nezgodno – kori, prijeti, opomeni u svoj strpljivosti i svakoj vrsti pouke.'' (2 Tim 4,1-2).

Po Gospodinovoj zapovijedi apostoli su prešli gotovo cijelu zemlju, opominjali i poučavali ljude u nauci spasenja. Po njihovim sjajnim primjerima i mi smo danas dužni sve upotrijebiti da grešnika dovedemo do toga da upozna svoje pogreške i za njih vrši potrebnu pokoru. To nam nalaže sveta kršćanska ljubav koja se zauzima za nesretne i ne boji se nikakve žrtve samo da od njih odvrati nesreću i vječnu propast.

Ovdje treba naglasiti da se dužnost opomenuti grešnika veže uz određene uvjete koje je potrebno navesti!

U prvi uvjet spada da je grijeh bližnjega siguran bilo da za njega sami znamo ili su nam to kazale druge osobe dostojne vjere. Sve dok posve sigurno ne znamo je li naš bližnji ovu ili onu pogrešku učinio nismo ga dužni opomenuti.

Nužno je reći da nam nije dopušteno da na svaki mogući način istražujemo pogreške bližnjega. To mogu činiti samo poglavari prema svojim podložnicima kao i roditelji svojoj djeci da saznaju jesu li ispunili svoje dužnosti. Ako nam bližnji nije podložan bila bi velika preuzetnost kada bi na svaki njegov korak pazili i nastojali ispitati njegovo ponašanje.

Govoreći o tome sv. Augustin upozorava da ne trebamo tražiti ono što smo dužni kazniti već što svojim očima vidimo to smo dužni kazniti inače ćemo postati uhode načina života bližnjih.

S pravom se može reći da ima dosta ljudi koji puno više paze na druge nego na sebe i koji sve ispituju što se u susjedstvu i cijeloj okolici događa, a kada doznaju za koju pogrešku bližnjega odmah je glasno, odnosno javno osuđuju. Takvim ljudima se s pravom može reći da prije svega trebaju počistiti smeće pred svojim vratima pa onda voditi tuđu brigu.

Naravno da nismo dužni ni svakome vjerovati i sve zlo što čujemo o bližnjemu odmah uzeti za istinu, jer se vrlo često dogodi da je izrečeno neistinito ili pretjerano. Stoga, bratsku opomenu dužni smo odgoditi sve dok se posve ne uvjerimo u pogrešku bližnjega.

Drugi je uvjet da bližnjega za kojega smo sigurni da je učinio pogrešku dužni smo opomenuti samo onda ako se bližnji ne bi nikako poboljšao bez te bratske opomene. Ako je bližnji pogrešku učinio pa se skoro u cijelosti sam od sebe popravio tada ga nismo dužni opomenuti.

Dužni smo znati da je bratska opomena duhovna milostinja. Kao što nas ako smo bili siromašni pa smo postali bogati više ne treba materijalno podupirati isto tako nije nužno opominjati grešnika koji se popravio. Zašto ga opominjati ako se je već sam od sebe popravio? Takvog bližnjega dužni smo samo bodriti da ustraje na pravom putu i da se više ne udalji od njega.

Dakako, da onda kad se bližnji još nije popravio, ali postoji nada da će se popraviti i da neće opet u istu pogrešku pasti možemo propustiti opomenu. Tada smo dužni biti razborit kao liječnik koji ne propisuje nikakve lijekove ako vidi da će bolesnik sam od sebe ozdraviti. Ako imamo siguran razlog da se grešnik sam od sebe neće popraviti već da će i dalje nastaviti svoj zli život tada smo ga obvezno dužni opomenuti.

Treći je uvjet da smo bližnjega dužni opomenuti ako ima nade da ćemo nešto i postići bratskom opomenom. Ako nema nikakve nade da će bližnji poslušati riječi opomene i popraviti se ili smo u strahu da će našu opomenu bližnji prezreti pa umjesto da se popravi postati još zlobniji onda je opomena bez svrhe i dužni smo je izostaviti, jer Gospodin govori: ''Ne dajte svetinje psima! Ne bacajte svoga biserja pred svinje, da se, pošto ga pogaze, ne okrenu te vas rastrgaju!'' (Mt 7,6).

Koji bi to liječnik dao lijekove bolesniku za koje zna da mu neće koristiti ili koji će mu štetiti?

Ovo rečeno vrijedi samo o bližnjemu koji nam nije podložan. Poglavari kojima je dužnost da opominju one koji su im podložni iako bi i znali da njihove opomene neće koristiti ipak se ne smiju ustegnuti od opomene jer ih na to obvezuje njihov stalež. Dužni su se vladati po Gospodinovu primjeru koji je pismoznance, farizeje i mnoge druge tvrdokorne grešnike puno puta opomenuo, iako je znao da se neće obratiti. Oni imaju sredstvo da podložnika koji je tvrdokoran propisno kazne jer u svojoj savjesti trebaju paziti na sud pravednosti po kojem su dužni krivca kazniti i tako se brinuti za dobro ostalih podložnika.

Četvrti je uvjet da smo bližnjega dužni opomenuti samo onda ako to poglavari propuste a nema nikoga drugoga koji bi to htio i mogao ispravno učiniti. Ako poglavari uredno vrše svoje dužnosti i opominju podanike onda nitko drugi to nema pravo, a ni potrebe činiti.

Ovdje je nužno naglasiti da bratska opomena spada u našu dužnost samo onda ako se bez velike štete može izvršiti. Ljubav prema bližnjemu nas ne obavezuje ako bi nam bila nanesena velika šteta zbog opomene koju bi učinili. Stoga, kada bi radi bratske opomene mogli izgubiti imetak ili život tada je možemo propustiti i to nam se neće uzeti za grijeh. Ali, ako je šteta neznatna tada smo dužni opomenuti bližnjega, a pogotovo ako ima ikakve nade da se popravi.

Međutim, s poglavarima je drukčije jer oni radi svoje službe trebaju opomenuti bližnjega i onda ako zbog toga mogu imati veliku štetu. Pogotovo duhovni poglavari trebaju koriti zlo koje je zavladalo među podložnicima bez obzira na to što bi ih zbog toga njihovi bližnji mogli mrziti i proganjati.

A ko postoje svi navedeni uvjeti onda imamo strogu dužnost da grešnika bratski opomenemo, a kada bi to propustili učiniti u nekoj važnoj stvari tada bi teško sagriješili i bili gori od grešnika koji je počinio grijeh.

Da bratska opomena bude korisna bližnjemu, dužni smo je učiniti:

Oprezno

U ljubavi

U pravo vrijeme

Na pravom mjestu

Popratiti je s dobrim primjerom

Oprezno

Bratska opomena je lijek za ozdravljenje duše bližnjega koji je u stanju grijeha. Međutim, svojom nepromišljenom opomenom umjesto da popravimo grešnika možemo ga učiniti još i gorim.

Opomena se treba ravnati prema odnosu nas koji opomenu vršimo i bližnjega kome je opomena upućena, odnosno prema staležu i čuvstvu bližnjega.

Osobu koja je po staležu iznad nas koji želimo opomenu izvršiti dužni smo uvijek s dužnim poštovanjem opomenuti. Ako to s poštovanjem ne učinimo već se ponašamo kao sudac ili gospodar tada će se bližnji uvrijediti i s prezirom nas odbiti.

Ako želimo opomenuti bližnjega s kojim smo u istom staležu, a pogotovo ako smo s njim u prijateljstvu, prilikom opomene možemo se puno slobodnije ponašati, ali i tada ne smijemo prekoračiti granicu uljudnosti i ljubavi ako hoćemo da opomena ima uspjeha.

Poglavar svoje podložnike koji su lakoumni, tvrdokorni i koji ljubazne opomene ne slušaju treba ozbiljnim i strogim glasom opomenuti. Međutim, ako su podložnici nježnijeg čuvstva i lako se pokoravaju tada poglavar može pogriješiti ako ih strogo ili grubo opomene.

Iz rečenog se vidi da smo kod opomene dužni uvijek oprezno postupati i dobro paziti u kakvom smo odnosu s bližnjim te uvidjeti njegovu narav da mu upućena opomena bude od koristi.

U ljubavi

Drugo važno pravilo kojega smo dužni pridržavati se da naša nakana prema bližnjemu bude od koristi je da opomenu učinimo u ljubavi!

Dužni smo znati da blagu i ljubaznu opomenu bližnji rado prima dok žestoko predbacivanje i psovanje svatko odbija i u većini slučajeva takvo ponašanje učini više zla nego dobra.

Naravno, treba znati da nekoliko ljubaznih riječi s bližnjim koji je pogriješio mogu učiniti više nego cijela duga propovijed u kojoj se psuje i predbacuje, jer apostol Pavao opominje: ''Braćo, ako i upadne tko u kakav prekršaj, takvog vi duhovni ispravljajte u duhu blagosti!'' (Gal 6,1).

Iz rečenog se vidi da smo bližnjega dužni opominjati uvijek u ljubavi i blagosti, odnosno svojim ponašanjem dužni smo pokazati da opomenu vršimo iz sućuti i dobrog htijenja, a ne povrijeđene sujete, srdžbe ili mržnje. Jedino ako kod bližnjega opazimo veliku lakoumnost i vidimo da imamo posla s osobom koja ne prihvaća lijepi pristup tada smo dužni ozbiljno i strogo pristupiti opomeni da bližnjega dovedemo na pravi i spasonosni put.

U pravo vrijeme

Treće važno pravilo kojega smo dužni pridržavati se kako bi naša opomena prema bližnjemu bila od koristi je da pronađemo pravo i zgodno vrijeme!

Bližnjemu koji je pogriješio i koji je još posve obuzet svojom strasti opomena obično ništa ne vrijedi jer on odbija svaku i u najboljoj nakani izrečenu opomenu i neće slušati ono što je razborito. Tada smo dužni pričekati s opomenom dok se strast kod bližnjega ne stiša i ne povrati mir i dobro raspoloženje, odnosno dužni smo paziti da opomenu izvršimo u pravo vrijeme jer o tome najviše ovisi konačni uspjeh našega bratskog nastojanja.

Na pravom mjestu

Četvrto važno pravilo kojega smo dužni pridržavati se kako bi naša opomena prema bližnjemu bila od koristi je izricanje opomene na pravome mjestu!

Gospodin Isus Krist nam izričito zapovijeda da na početku, odnosno prvi put opomenu prema bližnjemu izvršimo u četiri oka, a ne javno i u prisutnosti drugih: ''Ako ti brat sagriješi, pođi te ga ukori nasamo.'' (Mt 18,15).

Niti jedan grešnik pa ni onaj koji je vrlo teško sagriješio ne želi da se zna da je on grešnik, nego želi da se njegov grijeh pred svijetom sakrije i da ga ljudi poštuju. Ako se grešniku njegov grijeh javno predbaci tada mu je teško i u tom trenutku on ili laže da grijeh nije učinio ili plane divljom srdžbom i tako nema izgleda da se popravi.

Međutim, ako grešnik uvidi da se njegova čast štedi i da mu se dobro želi onda vrlo rado prima opomenu i nastoji se poboljšati. Samo ako je pogreška javna i postoji velika mogućnost od sablazni ili ako se iz iskustva zna da tajna opomena neće koristiti onda smo dužni javno opomenuti grešnika.

Ovo pravilo osobito vrijedi za poglavare jer oni svim silama trebaju nastojati da spriječe sablazni koje nastaju iz prijestupa i pogrešaka njihovih podčinjenih. Stoga, Gospodin je tako često i vrlo strogo javno korio grijehe pismoznanaca i farizeja. On to nije činio iz svoje neljubaznosti ili iz želje da ih ocrni, nego mu je jedina nakana bila da od svojih učenika i ostalih pravednih Izraelaca otkloni sablazni kojima su bili izloženi.

Popratiti je s dobrim primjerom

Peto i ujedno zadnje važno pravilo kojega smo dužni pridržavati se kako bi naša opomena prema bližnjemu bila od koristi je da opomenu prati primjer našeg dobrog života!

Ako bližnjemu, koji je zalutao, držimo najpoučniju propovijed ona će kod njega imati malo koristi, jer riječi malo koriste ako ih ne prati dobar primjer života.

Kad opominjemo, svoje riječi uvijek smo dužni potvrditi dobrim primjerom života tako da naše svjetlo svijetli pred bližnjim koji će nakon što vidi dobra djela slaviti našega Oca u nebu.

Da se tako vladamo nalaže nam Gospodin: ''Vaše svijetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.'' (Mt 5,16).

Žalosna i nevoljna utješiti

Kad se govori o žalosti onda smo dužni znati da ona može biti dvostruka, odnosno svjetovna i duhovna. Svjetovna ako je razlog nešto zemaljsko, a duhovna ako je razlog žalosti duhovne prirode.

U životu imamo puno razloga za svjetovnu žalost. Možemo se žalostiti radi svoga siromaštva, gubitka kojeg zemaljskog dobra, odnosno radi časti, dobrog glasa, zdravlja, imetka, nesretne ženidbe, smrti voljene osobe. Ta svjetovna žalost, a pogotovo ako je dostigla visoki stupanj, odnosno intenzitet je veliko zlo jer nas ona čini zlovoljnima, oduzima nam gorljivost u vršenju naših dužnosti, potkopava naše zdravlje i često nas može dovesti do toga da sami sebi oduzmemo život.

Duhovna žalost nastaje vrlo često radi učinjenih grijeha i obuzima nas kada Boga kao svoga Oca i najvećeg dobročinitelja tako često i teško uvrijedimo da upadnemo u njegovu nemilost, izgubimo nadu u Raj i zaslužimo vječnu propast.

Ako nas duhovna žalost tako gane da učinjeno zlo zamrzimo i počnemo sve svoje sile upotrebljavati da služimo Bogu i činimo dostojne plodove pokore tada to nije nikakvo zlo već veliko dobro kojemu se trebamo radovati. Tom se radošću apostol Pavao radovao radi pokorničke žalosti braće u Korintu: ''Sad se radujem; ne zbog toga što ste postali žalosni, nego zbog toga što vas je ta žalost dovela k obraćenju.'' (2 Kor 7,9).

Međutim, sasvim je drugo kada bi ta duhovna žalost postala žestoka grižnja savjesti ili se izrodila u malodušnost ili pak u zdvojnost. Tada bi to bilo veliko zlo kojemu smo se svim svojim silama dužni oduprijeti.

Bez obzira na to žalosti li se bližnji radi zemaljskih ili duhovnih neprilika nas treba siliti sveta kršćanska ljubav da bližnjega tješimo u njegovoj žalosti, jer Sirah govori: ''Ne uklanjaj se od onih koji plaču, već s tužnim tuguj.'' (Sir 7,34).

Isto tako, na tu ljubav prema bližnjemu opominje nas i apostol Pavao: ''Također vas molimo, braćo, opomenite neuredne, sokolite malodušne, pomažite slabe, budite strpljivi sa svima!'' (1 Sol 5,14).

Ovo djelo milosrđa također je vjerno vršio i Tobija koji je svaki dan išao svojoj zarobljenoj braći i tješio ih. U tome kao i u svemu drugome nama, kao osobiti uzor, treba služiti Gospodin Isus Krist koji je sve koji su bili potišteni zvao sebi: ''Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.'' (Mt 11,28).

Po njegovom prekrasnom primjeru svi pobožni i pravedni ljudi smatrali su za svoju dužnost da tješe svoju žalosnu braću. Ovo duhovno djelo milosrđa možemo vršiti na razne načine jer uvijek imamo oko sebe bližnje koji su žalosni i koje treba utješiti. Ali, dužni smo odabrati takvu utjehu koja bližnjega može ne samo osloboditi od žalosti već ga može potaknuti na ljubav prema Bogu i posve pobožni život.

Ako se bližnji žalosti radi nekoga zemaljskog zla tada smo mu dužni pokazati potrebu, korist i veoma kratko trajanje istog i uputiti ga na uzore, odnosno na Gospodina i Svete koji su morali ići putem križa. Također smo ga dužni osvjedočiti o dobrim nakanama koje Bog spaja sa svakom kušnjom i potaknuti da sve nevolje strpljivo podnese i podloži se pravednoj volji Božjoj.

Isto tako, ako se bližnji žalosti duhovnom žalošću tada smo najprije dužni ispitati je li ta žalost opravdana ili nije. Ako je opravdana tada smo bližnjemu dužni pokazati sredstva po kojima će svoj život temeljito popraviti i doći do potrebnog mira savjesti.

Uvredu oprostiti

Bližnjemu koji nas vrijeđa dužni smo s radošću sve oprostiti, a čineći tako iskazujemo mu svoje milosrđe!

Ako nas bližnji vrijeđa riječima ili kakvim djelom, odnosno ako prema nama griješi protiv pravednosti tada mu je dužnost da popravi zlo ili štetu koju nam je nanio.

Međutim, ako svoje pravo ne tražimo i nanesenu nepravdu oprostimo tada bližnjemu otpuštamo dug koji nam duguje, odnosno prema bližnjemu vršimo djelo milosrđa.

Dužni smo opraštati po Gospodinovu primjeru koji je prikovan na križu svojim ubojicama oprostio riječima: ''Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!'' (Lk 23,34).

Nepravdu strpljivo podnositi

Nepravdu od bližnjega dužni smo mirno trpjeti i suzdržati se pri tome od svakog uzvraćanja na učinjeno zlo!

Dobro i kreposno djelo je samo onda kad zbog nepravde koja nam je učinjena mirno i bez krivnje trpimo. Ali, da to dobro djelo zasluži plaću kod Boga uz svoju nedužnost dužni smo dodati i strpljivost, odnosno svu nepravdu koja nam je učinjena dužni smo posve strpljivo podnositi.

Prema bližnjemu, koji nam nanosi nepravdu, ne smijemo biti neskloni, imati mržnju u srcu, željeti zlo i osvećivati se nego smo dužni svako dobro mu željeti i blagoslivljati ga, za njega se moliti, a imamo li priliku dužni smo dobrotom uzvratiti na njegovo zlo.

Ovo sve od nas traži Gospodin Isus Krist, jer jasno nalaže: ''Ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas mrze! Blagoslivljajte one koji vas proklinju! Molite za one koji vas ogovaraju!'' (Lk 6,27-28).

Navedene riječi Gospodin je svojim primjerom potvrdio, odnosno bio je uzor apostolima i mnogima kršćanskim mučenicima koji su nepravde strpljivo podnosili i s apostolom Pavlom govorili: ''Vrijeđaju nas, a mi blagoslivljamo; progone nas, a mi strpljivo podnosimo; ocrnjuju nas, a mi uzvraćamo lijepim.'' (1 Kor 4,12-13).

Riječi apostola Pavla potvrđuju da veliko djelo milosrđa iskazujemo bližnjemu kada od njega nanesenu nepravdu strpljivo podnosimo. Stoga, kada nas snađe kakva nepravda, dužni smo potisnuti srdžbu i biti blagi prema onima koji su nas uvrijedili, odnosno dužni smo šutjeti i trpjeti. Čineći tako posve gorljivo nasljedujemo Gospodina i njegove svece koji su bili sama ljubav i blagost, a od Boga možemo očekivati obilnu nagradu, jer Gospodin govori: ''Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!'' (Mt 4,10).

Moliti Boga za žive i mrtve

Ovo sedmo duhovno djelo milosrđa ima prednost pred svim ostalima djelima zato što ga u svako vrijeme možemo vršiti!

Nemamo uvijek priliku grešnika ukoriti, neuka poučiti, dvoumna dobro savjetovati, odnosno činiti i ostala duhovna djela milosrđa, ali svaki dan imamo priliku i možemo za žive i mrtve Boga moliti. Tijekom dana svako je vrijeme prikladno za molitvu dok se ostala duhovna djela milosrđa mogu vršiti samo u stanovito vrijeme i u određenim okolnostima.

Molitva je najdjelotvornije sredstvo pomoću kojega možemo pomoći bližnjemu, jer apostol Jakov tvrdi: ''Molite jedan za drugoga da odzdravite, mnogo može molitva pravednika ako je žarka.'' (Jak 5,16).

Ne samo za žive nego i za mrtve dužni smo se moliti da im olakšamo patnje i pomognemo da što prije ugledaju lice Božje.

Zašto smo dužni ljubiti svoje neprijatelje

''Reče još ovu prispodobu na račun nekih koji su bili uvjereni u svoju vlastitu pravednost, a druge prezirali: 'Dva čovjeka uziđoše u hram da mole: jedan farizej, drugi carinik. Farizej stade te poče ovako moliti u sebi: 'Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi: razbojnici, nepravednici, preljubnici ili kao ovaj ovdje carinik. Postim dvaput u tjednu i dajem desetinu od svega što stečem.' A carinik, ostajući daleko, ne usudi se ni očiju podignuti prema nebu, već se udarao u prsa i molio: 'Bože, smiluj se meni grešniku!' Kažem vam, ovaj se vrati opravdan kući, a ne onaj. Jer tko se uzvisi, bit će ponižen, a tko se ponizi, bit će uzvišen'.'' (Lk 18,9-14).

U ovom dijelu Evanđelja pod likom farizeja Gospodin Isus Krist želi pokazati da postoje ljudi ''koji su uvjereni u svoju vlastitu pravednost'' i koji su u stanju prezirati druge ljude. Kod dobrih djela i izvana pobožnog života takvi ljudi u srcu posjeduju oholost koja nastaje iz činjenice što se pred Bogom žele pokazati da su bez grijeha, odnosno što smatraju da su u djelima savršeno pravedni i bolji od drugih ljudi. U oholosti zaboravljaju da posve nepravedno sami sebe uzvisuju, da nisu opravdani i nemaju nikakve zasluge kod Boga.

To što je farizej išao da se moli u hram Božji posve je ispravno. Iako se može moliti na svakom mjestu, ipak je crkva ili hram Božji osobito mjesto u kojem smo se dužni moliti Bogu.

Kao što je Gospodin s apostolima išao da se moli u sinagoge i Hram u Jeruzalemu tako i svi pobožni ljudi su dužni rado ići u crkvu da obave molitve i dužne pobožnosti.

To što je farizej dao hvalu Bogu bilo je dobro i ispravno, jer za sva dobra što nam Bog svakodnevno dariva možemo se jedino samo zahvaliti i s pravom se može reći da ništa ne vrijedimo ako se ne znamo i ne želimo zahvaliti Bogu za sva njegova dobročinstva.

To što farizej nije bio razbojnik, nepravednik i preljubnik hvale je vrijedno, jer Bog želi da se čuvamo svake nepravde i nečistoće, a apostol Pavao izričito govori da oni koji to čine neće baštiniti Kraljevstvo nebesko: ''Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.'' (1 Kor 6,9-10).

Isto tako, farizej je bio vrijedan i u tome što je dva puta postio u tjednu i što je savjesno davao desetinu od svoga prihoda, odnosno vršio je ono što nam Bog nalaže riječima: ''Ne oklijevaj s prinosima od svoga obilja s gumna i od svoga mladog vina!'' (Izl 22,28).

Iz rečenog se vidi da je u svojim djelima farizej ispravno postupao, međutim postavlja se pitanje, zašto je Bog odbacio njegovu molitvu, odnosno zašto ga je pustio da ode neopravdan iz Hrama?

Bog ga je otpustio neopravdana jer nije imao poniznosti, odnosno farizej je bio ohol čovjek koji nije davao čast Bogu već samome sebi, sve je ljude smatrao za nepravedne i grešne, a samo sebe pravedna i bez grijeha. Upravo radi te oholosti nije se dopao Bogu koji je odbacio njegova dobra djela i molitvu.

Isto tako će se dogoditi i nama ako dopustimo da našim srcem zavlada oholost jer tada sve naše pobožnosti ostaju bez ploda, a sva naša kreposna i dobra djela ništa nam ne koriste. Kao takvi nećemo zaslužiti mjesto u Raju nego ćemo završiti u Paklu i na nama će se ispuniti Gospodinove riječi: ''Jer tko se uzvisi, bit će ponižen.'' (Lk 18,14).

Nadalje, pod likom carinika Gospodin želi objasniti da postoje ljudi koji priznaju svoju grešnost, i koji se radi svojih dobrih djela ne ponose i smatraju za pravedne, već puni poniznosti i skrušenosti mole Boga za milost. Carinik predstavlja grešnika koji se u živoj spoznaji svoje grešnosti pred Bogom najdublje ponizio. Kao takav nije se usudio ni ući u svetište već je ostao daleko ne smatrajući se dostojnim da pogleda prema nebu i duboko prignut molio je za Božju milost i smilovanje. Upravo ta poniznost i skrušenost pribavile su mu kod Boga milost i milosrđe te je posve opravdan napustio hram Božji.

O, kako je velika i kako se Bogu sviđa krepost poniznosti koja je združena s pravom skrušenosti. Ona nam pribavlja oproštenje grijeha, Božju milost i blaženstvo neba, jer Gospodin govori: ''A tko se ponizi, bit će uzvišen.'' (Lk 18,9-14).

Stoga, dužni smo stalno biti ponizni da postanemo dionici dragocjenih plodova te kreposti. A, kad smo ponizni onda ćemo također biti i ljubazni prema bližnjemu.

Primjer farizeja pokazuje da ohol čovjek nema ljubavi prema bližnjemu, prezire ga i nema obzira prema njegovim pogreškama. Naprotiv, ponizan čovjek je ljubazan prema bližnjemu, odnosno ima obzira prema svim njegovim pogreškama. Njemu je posve jasno da bez poniznosti ne može u cijelosti vršiti zapovijed ljubavi prema bližnjemu.

Kako smo bez iznimke dužni ljubiti sve ljude iz svoje ljubavi ne smijemo isključiti ni neprijatelje, odnosno one koji nas mrze, žele nam naštetiti ili su nam već nanijeli uvredu i štetu.

Kad se govori o našoj ljubavi prema neprijatelju nužno je odgovoriti na pitanje, zašto smo dužni ljubiti neprijatelje?

Neprijatelje smo dužni ljubiti jer:

Bog nam to strogo zapovijeda

Gospodin Isus Krist nam to pokazuje svojim sjajnim primjerom

Svi pravedni i pobožni ljudi svojim nas primjerom potiču

Ljubav prema neprijatelju je najplemenitija krepost kojom zaslužujemo najveću plaću kod Boga

Bog nam to strogo zapovijeda

Iz Svetog pisma se vidi da je još u Starom zavjetu Bog zapovjedio Izraelcima ljubav prema neprijateljima: ''Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.'' (Lev 19,17-18).

Ove Božje riječi zabranjuju sve ono što se ljubavi protivi, odnosno ne smijemo činiti osvetu, mrziti ni ubiti one koji nam nanose razne uvrede i protivštine. Istu zapovijed potvrđuju i ove riječi Svetog pisma: ''Nadalje, ako tko koga gurne iz mržnje ili na njega nešto baci namjerno te ga usmrti, ili ga udari rukom iz zlobe te udareni umre, napadač mora zaglaviti – on je ubojica.'' (Br 35,20-21).

Isto tako i po Sirahu, Duh Sveti nas opominje da uvijek mislimo na svoje zadnje životne stvari i da prema bližnjemu ostavimo svako neprijateljstvo: ''Tko se osvećuje, njemu se Gospod osvećuje i dobro pazi na grijehe njegove. Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti. Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospoda tražiti ozdravljenje? Misli na konac svoj i prestani s mržnjom; sjeti se raspadanja i smrti, i vrši zapovijedi.'' (Sir 28,1-6).

I ovim riječima Bog nam izričito nalaže da iskažemo ljubav prema neprijatelju: ''Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga kruhom, i ako je žedan, napoji ga vodom. Jer mu zgrćeš ugljevlje na glavu, i Jahve će ti platiti.'' (Izr 25,21-22).

Dakako, da je među Izraelcima bilo puno onih koji te zapovijedi nisu vršili osobito iz razloga jer su ih farizeji krivo tumačili i dopuštali mrziti neprijatelja. Bez obzira na to što krivo tumačimo Božje zapovijedi ili ih kršimo, one nas ipak ne prestaju obvezivati.

Svi pobožni i pravedni ljudi Starog zavjeta zapovijed ljubavi prema neprijatelju uvijek su savjesno vršili, što potvrđuje pravedni Job: ''Zar se obradovah nevolji dušmana i likovah kad ga je zlo zadesilo, ja koji ne dadoh griješiti jeziku, proklinjući ga i želeći da umre?'' (Job 31,29-30).

O Josipu egipatskom se zna da je svojoj braći iz srca oprostio svu nepravdu koju su mu učinili. A, kako se samo David ljubazno ponio prema kralju Šaulu koji mu je toliko zla učinio tražeći ga da mu oduzme život. David se čak s njim i susreo u jednoj pećini i mogao ga je ubiti, međutim iako su ga njegovi ljudi nagovarali da ga ubije nije to učinio već je svoga neprijatelja poštedio i poslije žalio zbog njegove smrti.

Kako je već u Starom zavjetu čovjeku bila dana zapovijed ljubavi prema neprijatelju i svi pobožni i pravedni ljudi su posve vjerno vršili tu strogu zapovijed, zar da u Novom zavjetu ta zapovijed više ne vrijedi, odnosno zar mi nismo dužni ljubiti neprijatelje?

Odgovor na ovo pitanje daje Gospodin Isus Krist koji nas uči da smo dužni ljubiti neprijatelje: ''Čuli ste da je rečeno: 'Ljubi svoga bližnjega i mrzi svoga neprijatelja!' A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskog, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima. Ako ljubite one koji vas ljube, kakvu ćete plaću imati? Zar i carinici ne čine to isto? Ako jedino svoju braću pozdravljate, što izvanredno činite? Zar i pogani ne čine isto? Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!'' (Mt 5,43-48).

Ovim riječima Gospodin, prije svega, odbacuje lažno tumačenje kojim su pismoznanci u Izraelu tumačili zapovijed ljubavi prema bližnjemu i učili da je čovjek dužan samo prijatelje ljubiti, a da mu je bilo dopušteno neprijatelje mrziti. Odmah nakon tih riječi, kao zakonodavac Novog zavjeta, Gospodin vrlo strogo nalaže krštenome da je dužan ljubiti neprijatelje. Tim riječima Gospodin potvrđuje da bez ispravne ljubavi prema bližnjemu ne možemo biti slični Bogu, odnosno njegovo ljubljeno i dobro dijete.

Da Gospodin strogo zahtijeva ljubav prema neprijatelju još jasnije slijedi iz njegovih riječi koje potvrđuju da od ispravnog vršenja te zapovijedi ovisi oproštenje naših grijeha: ''Da, ako vi oprostite ljudima njihove pogreške, oprostit će i vama vaš Otac nebeski. Ako li vi ne oprostite ljudima njihovih pogrešaka, ni vaš Otac neće vama oprostiti vaših.'' (Mt 6,14-15).

Gospodinove riječi pokazuju da kad smo pomirljivi i rado opraštamo bližnjemu onda se možemo nadati da će i nama Bog biti milostiv i oprostiti grijehe, odnosno ako mi ne oprostimo bližnjemu onda ni nama Bog neće oprostiti.

Dakle, iz rečenog se može zaključiti da ako se kajemo za svoje grijehe te ih ispovijedamo, a u svome srcu nismo odložili neprijateljstvo prema bližnjemu, to nam ništa ne koristi jer nam Bog ne oprašta i ostajemo tako dugo u nemilosti pred Bogom i u svome grijehu dok god ne odložimo svoje neprijateljstvo.

Stoga, ludo je i nekorisno da se, ako s bližnjim živimo u neprijateljstvu, ispovijedamo i tražimo odrješenje jer nas kao takve niti jedan svećenik od grijeha ne može odriješiti. Ako nas koji i odriješi, to nam ništa ne koristi jer pred Bogom tako dugo ostajemo vezani grijehom sve dok se s bližnjim posve ne izmirimo.

Isto tako, ako nemamo ljubavi prema neprijateljima onda se Bogu ne sviđa niti jedna naša žrtva, molitva, ni dobro djelo, i sve što kao takvi dobroga činimo bez ikakve je vrijednosti za vječnost, jer Gospodin govori: ''Dakle: ako donosiš dar svoj na žrtvenik i tu se sjetiš da ti brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar tu pred žrtvenikom, hajde i najprije se izmiri s bratom, pa onda dođi i prinesi dar svoj!'' (Mt 5,23-24).

Postavlja se pitanje, zašto je Gospodin izrekao ove riječi, odnosno zašto od nas traži da se posve izmirimo s bližnjim?

Pa upravo zato što mu se bez pravog pomirenja ne sviđa nikakva naša žrtva. Stoga, ako živimo u neprijateljstvu s bližnjim uzalud prisustvujemo svetoj misnoj žrtvi i taj izvor svih Božjih milosti nama ostaje posve zatvoren. U tom slučaju Bog odbacuje svaku našu molitvu i poput oholog farizeja napuštamo sveto mjesto neopravdani i ostajemo bez ikakve milosti.

Dakle, da ne budemo poput farizeja odbačeni i neopravdani mi koji živimo u neprijateljstvu s bližnjim dužni smo se u srcu izmiriti sa svojim neprijateljem, jer ako to ne učinimo tada nam molitve, žrtve, kreposti i dobra djela ništa ne vrijede pred Bogom. Drukčije rečeno, bez obzira što smo ponizni, strpljivi, ljubazni prema siromasima i tako puni gorljivosti da smo za Boga spremni i svoj život žrtvovati, ipak nam to sve ništa ne koristi ako ne ljubimo svoje neprijatelje, jer apostol Pavao tvrdi: ''Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje, kad bih tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bi imao, ništa mi koristilo ne bi.'' (1 Kor 13,3).

I apostol Ivan tvrdi: ''Tko ne ljubi, ostaje u smrti.'' (1 Iv 3,14).

Da nam Gospodin vrlo strogo zapovijeda ljubav prema neprijatelju pokazuju njegove riječi: ''Tako će i Otac moj nebeski postupiti s vama ako ne oprostite jedni drugima od svega srca.'' (Mt 18,35).

Iz Gospodinovih riječi je jasno da nas koji se ne želimo s bližnjim posve izmiriti očekuje strogi Božji sud i vječno prokletstvo. Bez obzira što kao takvi provodimo uredan život, što puno dobra činimo i na kraju svoga života i svete sakramente primimo sve nas to neće spasiti od vječne propasti, jer apostol Jakov tvrdi: ''Jer onoga koji ne bude iskazivao milosrđa zadesit će sud bez milosrđa.'' (Jak 2,13).

Gospodin Isus Krist nam to pokazuje svojim sjajnim primjerom

Na ljubav prema neprijateljima najviše od svega nas treba potaknuti primjer Gospodina Isusa Krista čiji je cijeli život bio jedno veliko i neprestano vršenje blagosti, odnosno dobrohotno vršenje ljubavi prema neprijateljima koji su ga ponižavali, vrijeđali i na kraju ubili.

Već od samog svog rođenja kada je kao siromah u štalici došao na svijet Herod je htio uništiti njegov mladi život jer je u Betlehemu i okolici dao pogubiti svu djecu do dvije godine samo da ubije novorođenoga Kralja. A, što je tada Gospodin uradio, je li se osvetio tome bezbožniku i ubojici?

Ne, nije mu se osvetio iako ga je kao Bog mogao odmah uništiti, nego šuti i oprašta.

U svome javnom životu Gospodin je odasvud bio opkoljen neprijateljima koji su mu zavidjeli, mrzili ga i progonili. Njegova čuda, jedni su pripisivali đavolskom djelu dok su drugi pak kvarili njegov nauk i govorili da buni narod, a treći su mu predbacivali žudnju za slavom i govorili da teži za kraljevskom čašću. Neki od njih su ga mrzili i željeli kamenovati dok su ga drugi iz zlobe htjeli baciti u ponor i ubiti. Što Gospodin čini prema tim svojim neprijateljima, odnosno je li možda uvrijeđen i ljut na njih?

Ne, on nije uvrijeđen ni ljut, nego trpi i sve im oprašta u ljubavi!

Gospodinova ljubav najbolje se očituje kada je pun nježnosti na posljednjoj večeri oprao noge svome izdajici Judi i kada je na njegov poljubac izdaje u Getsemanskom vrtu odgovorio poljupcem iskrene božanske ljubavi. Tada je također iz ljubavi zacijelio uho vojniku kojega je Petar ranio, a koji je prvi na njega stavio ruku da ga odvede pred bezbožni Pilatov sud.

Također je vidljivo kako iz ljubavi milostivo gleda nevjernoga Petra koji ga je tri puta zatajio. Gospodin ga ne kori, ne psuje, ne predbacuje mu, štoviše ne odustaje od svoje odluke da ga postavi za poglavara svoje svete Pravoslavne crkve.

A, kako se Gospodin tek samo ponašao tijekom svoje muke na križu prema svojim nemilosrdnim mučiteljima i ubojicama?

Tijekom muke na križu nosio je na svojoj glavi trnovu krunu, lice mu je bilo puno rana i pljuvačke, ruke su mu bile čavlima probodene i na križ pribijene, cijelo tijelo mu je bilo izranjeno i puno krvi te je uz najveću sramotu trpio neizrecive boli.

Dakle, izdaju od Jude, zatim ruganja, klevete, psovke, udaranja, bičevanje, trnovo krunjenje, nepravednu osudu, zamjenu za razbojnika, razapinjanje među zločince, zlostavljanje na križu i gorku smrt sve je u ljubavi primio od svojih mučitelja i ubojica. Postavlja se pitanje, kako se Gospodin vlada prema njima? Zar u tom teškom stanju zapovijeda zemlji da se otvori i proguta sve te bezbožnike, ili moli svoga Oca nebeskog da ih strijelom s neba uništi?

O ne, nikako, u tom groznom stanju Gospodin cijelo vrijeme šuti i oprašta, a tek na koncu prije svoje smrti na križu u najvećim mukama otvara svoja usta i moli Oca nebeskog za oproštenje njihovih grijeha: ''Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!'' (Lk 23,34).

Stoga, ako pred svojim očima imamo ovaj Gospodinov primjer, zar ćemo još uvijek osjećati mržnju i neprijateljstvo prema bližnjemu, odnosno zar ćemo se ustručavati pružiti mu ruku na pomirenje i od srca mu sve oprostiti?

Doista, ako promislimo i promatramo onu božansku blagost koju je Gospodin Isus Krist u svojoj muci, a osobito kod smrti na križu pokazao prema svojim neprijateljima, tada smo dužni napustiti čuvstva svoje mržnje i osvete i napuniti se čuvstvom dobrohotnosti i ljubavi.

Svi pravedni i pobožni ljudi svojim nas primjerom potiču

Gospodinov primjer je poticao prve kršćane da neprijateljima iskažu sjajne dokaze svoje ljubavi. Iako su ih Izraelci i pogani zlostavljali i progonili, oni nisu znali za osvetu, svaku nepravdu su podnosili postojanom strpljivošću i prema smrtnim neprijateljima su postupali kao s iskrenim prijateljima, što potvrđuje apostol Pavao: ''Vrijeđaju nas, a mi blagoslivljamo; progone nas, a mi strpljivo podnosimo; ocrnjuju nas, a mi uzvraćamo lijepim.'' (1 Kor 4,12-13).

Kad bi netko od prvih kršćana bio do smrti mučen prije nego što bi umro i sklopio oči najvažnije mu je bilo da se moli za svoje ubojice. To se vidi iz primjera sv. Stjepana prvomučenika koji je kod kamenovanja prije svoje smrti na koljenima za svoje ubojice molio: ''Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!'' (Dj 7,60).

Isto tako je učinio i apostol Jakov prije nego što su ga Izraelci bacili s vrha Hrama u Jeruzalemu. Po Gospodinovu primjeru skupio je snage i molio za svoje ubojice.

Stopama apostola išli su i svi drugi pravedni i pobožni ljudi tako da im je ljubav, a posebno ljubav prema neprijateljima, bila često znak po kojemu su ih pogani raspoznavali od drugih ljudi, i upravo po toj ljubavi mnogi pogani su bili pozvani da prime svetu kršćansku vjeru.

Po primjeru mnogih kršćanskih mučenika i mi smo se dužni tako vladati, odnosno dužni smo odbaciti svaku mržnju i neprijateljstvo prema bližnjemu i ljubiti ga kao sami sebe.

Ljubav prema neprijatelju je najplemenitija krepost kojom zaslužujemo najveću plaću kod Boga

Da vršimo krepost ljubavi prema neprijateljima najviše nas treba poticati misao i spoznaja da upravo onda kada ljubimo neprijatelje, odnosno kada im opraštamo i dobro činimo tada vršimo najplemenitiju krepost kojom zaslužujemo veliku nagradu kod Boga.

Prijatelje ljubiti nije ništa veliko niti osobito zaslužno, jer na to nas sili već sama naša priroda ili ljudska narav.

Ta činjenica pokazuje da svi narodi bez obzira na divljinu i nepoznavanje vjere ipak osjećaju ljubav prema prijateljima. Međutim, Gospodin Isus Krist je htio da njegovi učenici u kreposnom vladanju, a posebno u ljubavi budu daleko savršeniji od ostalih ljudi. Stoga, nije se zadovoljio samo s ljubavi prema prijateljima već je naložio i ljubav prema neprijateljima.

Ako ljubimo samo prijatelje tim svojim činom pokazujemo da smo još uvijek pogani i postavlja se pitanje kakvu plaću zaslužujemo?

Ljubav prema prijateljima ne uzrokuje nikakve teškoće jer je ona u našoj naravi, međutim ako hoćemo ljubiti neprijatelje tada smo sebe dužni posve nadvladati i od nas se očekuje da izdržimo teške duhovne borbe i tjelesne napore. I upravo zbog te činjenice ljubav prema neprijateljima zaslužuje najveću plaću kod Boga.

Kako smo dužni ljubiti svoje neprijatelje

Svoje neprijatelje dužni smo ljubiti:

Iz srca

Riječima

Djelom ili činom

Iz srca

Svoje neprijatelje dužni smo iz srca ljubiti, odnosno dužni smo im željeti svako dobro i suosjećati s njima ako ih nesreća snađe!

Poznato je da ljubav prema bližnjemu nije ništa drugo nego htjeti i željeti dobro bližnjemu, odnosno kad nekoga ljubimo onda smo prema njemu dobri i radujemo se njegovu dobru, a žalostimo se kada ga nesreća snađe.

Naša dužnost da dobro želimo svojim neprijateljima nalazi se u Gospodinovoj zapovijedi: ''Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izaći odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića.'' (Mt 5,25-26).

Da se iskreno pomirimo s neprijateljem dužni smo svaku mržnju i zlovolju prema njemu odložiti i opet s njime biti dobri. To naše dobro htijenje i nastojanje sadržano je u gore spomenutim Gospodinovim riječima koje nas upozoravaju da smo neprijatelju dužni oprostiti i s njime se posve u srcu izmiriti.

Kad uistinu oprostimo bližnjemu na njega se više ne srdimo i opet smo prema njemu dobri kao i prije dok nas bližnji nije uvrijedio. Stoga, nije dosta da ne činimo zla svojim neprijateljima, ne osvećujemo im se, samo izvana prijateljski s njima se sastajemo i pozdravljamo, s njima razgovaramo i dobro im iskazujemo, nego prije svega prema njima u svome srcu smo dužni biti dobri i skloni prijateljski razmišljati o njima.

Sve dok prema svojim neprijateljima u srcu imamo odvratnost, srdžbu i mržnju varamo se ako mislimo da vršimo zapovijed ljubavi prema neprijateljima.

Mi ne griješimo prema toj zapovijedi ako nam se u raznim zgodama u srcu porodi srdžba ili mržnja protiv neprijatelja, ali čim opazimo uzrujanost sa svom odlučnošću dužni smo je nadvladati i potisnuti. Ako je svojevoljno podržavamo onda griješimo kao i kod svakog drugog grijeha kojemu se na vrijeme ne usprotivimo. Stoga, nije grijeh kada osjećamo mržnju već je grijeh kada na nju pristanemo.

Isto tako, ljubav prema neprijateljima ne traži da nanesenu uvredu zauvijek zaboravimo, jer da koju stvar zaboravimo nije u našoj moći, ali je nužno da čuvstva ogorčenosti i mržnje koja se često javljaju kada se sjetimo pretrpljene uvrede odmah posve nadvladamo i prema neprijatelju probudimo dobro mišljenje. Dužni smo ostaviti Bogu što će s našim neprijateljima učiniti, odnosno dužni smo ga moliti da s njima učini onako kako smatra da je za njih najbolje.

Znak da svoga neprijatelja iz srca još ne ljubimo je ako se u nama, a kad se na njega sjetimo ili kad čujemo da se o njemu govori, probudi srdžba ili zlovolja, ako nam je žao kad ga netko hvali, odnosno kad se veselimo njegovoj nesreći ili odobravamo onima koji ga ruže i rugaju mu se.

Uvijek smo se dužni brižno ispitati nije li u nama kakvo neprijateljstvo prema bližnjemu. Probudi li se u našem srcu srdžba i mržnja odmah smo se dužni tome usprotiviti i reći da se na svoga neprijatelja nećemo srditi već da ćemo od srca biti dobri prema njemu. Dužni smo se ponašati kao i naš Božanski Spasitelj čije je srce bilo puno ljubavi i dobrohotnosti prema onima koji su ga progonili i mučili.

Prema svojima neprijateljima dužni smo nadvladati svaku nesklonost, srdžbu i mržnju te im željeti svako dobro, odnosno dužni smo ih iz srca ljubiti.

Riječima

Svoje neprijatelje dužni smo ljubiti i riječima što se događa kada ih pozdravljamo i ljubazno s njima razgovaramo, odnosno dužni smo se ponašati upravo onako kako smo to činili prije nego smo s njima stupili u zavadu!

Nije dosta da kažemo da smo u svojoj duši prema svome neprijatelju dobri, odnosno da prema njemu nemamo srdžbe i mržnje, a s njime uopće ne razgovaramo. Ako tako činimo tada varamo sami sebe jer je poznato da svaki čovjek s osobama koje su mu drage, odnosno s kojima je dobar uvijek rado razgovara.

Stoga, ako sa svojim bližnjim s kojim smo prije govorili sada ne želimo razgovarati posve je sigurno da to stanje dolazi iz nesklonosti koju imamo prema njemu.

Isto tako, iz ljubavi prema neprijatelju griješimo ako mimo njega prolazimo, a da ga pri tome ne pozdravimo i ne razgovaramo s njim kao i onda kada ga namjerno izbjegavamo, odnosno izbjegavamo onaj put i mjesto gdje bi se mogli s njime susresti i razgovarati.

Ovo sve su očiti znaci da imamo nesklonost i neprijateljstvo prema bližnjemu. Ako ovih znakova nema, odnosno ako sa svojim neprijateljem razgovaramo i pozdravljamo ga tada je posve jasno da prema njemu riječima očituje svoje prijateljstvo i ljubav.

Djelom ili činom

Svoje neprijatelje dužni smo ljubiti ne samo iz srca i riječima nego i djelom ili činom, što se događa onda kada za njih molimo i činimo im dobro!

Da smo dužni moliti za svoje neprijatelje jasno nam nalaže Gospodin: ''Molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskog.'' (Mt 5,44-45).

Što nam riječima nalaže, Gospodin je pokazao svojim primjerom kada je razapet na križu molio za svoje ubojice: ''Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!'' (Lk 23,34).

Po Gospodinovu primjeru mnogi Sveti su molili za svoje neprijatelje što zorno pokazuje primjer sv. Stjepana koji je za vrijeme kamenovanja na koljenima molio: ''Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!'' (Dj 7,60).

Nama je strogo zabranjeno da iz svoje molitve isključimo neprijatelje, a kada bi to učinili tada bi teško sagriješili iz ljubavi prema bližnjemu. Nije nužno da molimo posebno za svoje neprijatelje već je dosta da molimo općenito, odnosno da molimo za sve bližnje bez obzira jesu li nam prijatelji ili neprijatelji. Ipak, bilo bi pohvalno kad bi za svoje neprijatelje molili s većom revnošću nego za druge svoje bližnje, jer kao što treba dati više materijalne milostinje onom čiju nevolju bolje poznajemo isto tako smo dužni u većoj mjeri udijeliti svome neprijatelju duhovnu milostinju ili molitvu jer mu je ta vrsta milostinje više nužnija nego drugima. Osim toga, zlo koje nam učini neprijatelj često je za nas velika napast koja nas uzrujava i potiče na mržnju. Toj se napasti najbolje odupiremo ako za svoje neprijatelje iz srca Boga molimo.

Stoga, posve je dobro i korisno da se u svojim molitvama rado sjetimo svojih neprijatelja i da ih stalno preporučimo Božjoj milosti i milosrđu. Za svoje neprijatelje ne samo da smo dužni moliti već smo dužni i činiti im dobro, jer Gospodin nalaže: ''Činite dobro onima koji vas mrze!'' (Lk 6,27).

Gospodinove riječi pokazuju da u našu dužnost spada da ne smijemo nikoga, a pogotovo radi toga što je naš neprijatelj isključiti iz svojih dobročinstava. Ako smo onom koji nas je uvrijedio, odnosno svome neprijatelju prije uvrede činili dobro onda smo mu dužni činiti dobro i poslije uvrede.

U svim prilikama života, odnosno ako možemo dužni smo pomoći neprijatelju u njegovoj potrebi i tako mu jasno iskazati znakove svoje iskrene i nesebične ljubavi. Na pameti nam stalno treba biti da se bez ispravne ljubavi prema neprijateljima ne možemo nadati oproštenju svojih grijeha, Božjoj milosti, ni spasenju, i da idemo u susret vječnom prokletstvu ako s ovoga svijeta odemo u bilo kakvom neprijateljstvu prema bližnjemu.

Peto poglavlje

Kako griješimo prema ljubavi

Ljubav kao bogoslovnu krepost gubimo svakim teškim (smrtnim) grijehom. Griješimo li teško prema vjeri, nadi ili nekoj drugoj kreposti ujedno griješimo i prema ljubavi pri čemu je tada posve gubimo.

Kad ljubimo Boga vršenjem njegove svete volje nastojimo mu se dopasti i s njime združiti, jer Gospodin govori: ''Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi.'' (Iv 14,21).

Naprotiv, kad ne ljubimo Boga činimo suprotno, odnosno preziremo njegovu volju i leđa mu okrećemo. Čineći tako udaljujemo se od Boga, obraćamo se njegovim stvorenjima i prema njemu teško (smrtno) griješimo.

Gospodinove riječi pokazuju da Boga ljubimo samo onda kad uredno vršimo njegove zapovijedi, a kad kršimo bilo koju zapovijed tada zbog nedostatka ljubavi prema njemu griješimo.

Grijeh nije ništa drugo nego svojevoljni prijestup Božjeg zakona i zato je svaki grijeh nedostatak ljubavi.

I laki grijeh je također nedostatak ljubavi samo što se po njemu, a kao što se to događa po teškom grijehu ljubav posve ne gubi već samo njena gorljivost slabi.

Prema ljubavi griješimo svakim smrtnim (teškim) grijehom, a posebno:

Nemarom i odvratnošću prema Bogu i njegovim božanskim stvarima

Mržnjom i zlovoljom prema Bogu i njegovim očinskim odredbama

Nemarom i odvratnošću prema Bogu i njegovim božanskim stvarima

Ako smo nemarni prema Bogu i njegovim božanskim stvarima tada se za Boga ne brinemo, prema njemu se držimo kao prema strancu, na njega vrlo rijetko mislimo, a kad čujemo da se o njemu govori to nas uopće ne zanima. U svojoj se oholosti ne trudimo vršiti volju Božju i više se brinemo za zemaljsko nego za vječno. Vježbanje u vjeri često zanemarimo, a kad ga i vršimo onda to činimo na brzinu i s velikom dosadom.

Veći stupanj tog nemara je odvratnost prema Bogu i njegovim božanskim stvarima koja se sastoji u tome da zahtjeve koje Bog pred nas stavlja smatramo vrlo strogim i zato dozvolimo da nam u srce uđe zlovolja i oholost.

Izvor svih nemarnosti i odvratnosti prema Bogu i njegovim božanskim stvarima gotovo uvijek je duhovna lijenost koja nema veselja za Boga i ono što je Božje, straši se svake muke u stvarima koje su bitne za spasenje, nema smisla za vječno i osjeća neugodnost kad treba snositi blagi jaram Božjeg zakona. Ta lijenost je Bogu posve neprihvatljiva jer Bog traži da ga iz sveg srca ljubimo, i da točno i gorljivo vršimo njegovu volju. Upravo zbog te lijenosti Gospodin i prijeti biskupu od Laodiceje da će propasti ako se ne vrati pravoj gorljivosti u njegovim božanskim stvarima: ''Poznam tvoja djela: niti si studen niti vruć! Oh kad bi bio studen ili vruć! Ali, jer si mlak - ni vruć ni studen - izbacit ću te iz svojih usta.'' (Otk 3,16).

Gospodinove riječi dužni smo ozbiljno uzeti k srcu da ne budemo lijeni u službi Božjoj. Ono što smo dužni činiti prema Bogu i bližnjemu ne smijemo zanemariti i propustiti, jer ako dužno zanemarimo i propustimo tada zbog nedostatka ljubavi teško griješimo prema Bogu i bližnjemu.

Stoga, dužni smo moliti se Bogu, dolaziti u crkvu i primati svete sakramente, vršiti razne unutrašnje i vanjske pokore, stalnom gorljivošću vježbati se u svim krepostima da nikada ne dođemo u stanje mlakosti i lijenosti te tako dovedemo svoje spasenje u opasnost i pogibelj. Dužni smo često razmišljati o dobročinstvima Božjim, a osobito o milostima spasenja da gorljivost oživimo i utvrdimo svoju ljubav prema Bogu i bližnjemu.

Mržnjom i zlovoljom prema Bogu i njegovim očinskim odredbama

Bog je sama dobrota, u njemu nema zla i upravo ga zato ljube svi koji ga dobro poznaju. Naprotiv, mržnja prema Bogu se protivi iskrenoj i pravoj ljubavi, predstavlja loš osjećaj prema Bogu, prezire ga i posve je suprotna ljubavi.

Ako mrzimo Boga, otuđujemo se od njega, žalostimo i srdimo nad njegovom moći i slavom. Naša mržnja dolazi zbog strogih kazna koje nam Bog šalje i kojima nam prijeti, i predstavlja najveću uvredu i zločin prema Bogu jer se protivi najboljem i vrhovnom dobru.

Mržnja se naziva najvećom uvredom i zločinom prema Bogu jer nas posve udaljuje od Boga, a što nije slučaj ni kod jednog drugog grijeha kojeg možemo učiniti. To udaljavanje se očituje u neshvatljivoj sljepoći kojom preziremo Božju dobrotu i smatramo je posve zlom.

Povijest pokazuje da je bilo i da će uvijek biti ljudi koji iskazuju mržnju prema Bogu. Među Izraelcima takvi su bili veliki svećenici, pismoznanci i farizeji koji su Sina Božjeg tako mrzili da su ga do smrti progonili i od svoje mržnje nisu odustali sve dok ga nisu na križ razapeli i ubili.

Kad duboko upadnemo u grijeh i zloću tada često dolazi do toga da mrzimo Boga. To je posve razumljivo jer kad smo zli tada nemamo što očekivati od Boga već naprotiv treba nas biti strah sveg zla koje će nas snaći. U takvom stanju bijesni smo na Boga jer nam ograničava slobodu i prijeti vječnim prokletstvom. Naš bijes biva sve veći čim dublje upadamo u grijeh i dovodi nas do toga da bi Boga, pod uvjetom da možemo, s Neba zbacili i posve uništili.

S mržnjom je združena i zlovolja prema Bogu i njegovim očinskim odredbama!

Kad smo zlovoljni, bijesni smo na Boga jer smatramo da je dao tako težak Zakon po kojemu se naši grijesi nepravedno kažnjavaju vječnim prokletstvom.

Zatim smo bijesni što nam Bog šalje bolesti, muke, nevolje i što ne usliša stanovite želje i molitve. U takvom stanju mrzimo Boga i sve ono što Bog čini i dopušta, a ta zlovolja s naše strane treba biti svojevoljna da nam se uračuna u grijeh.

Kad pristanemo uz zlovolju tada mrmljamo i negodujemo protiv Boga i njegovih odredbi i kao takvi činimo veliko zlo koje će Bog strogo kazniti. Stoga, nikada ne smijemo biti zlovoljni prema Bogu i njegovim odredbama nego u poniznosti i strpljivosti dužni smo se podložiti Bogu bez obzira što nam ponekad i pošalje neke nevolje i neprilike.

Bog je dobri Otac koji nam daje samo ono što je za nas dobro i spasonosno. Kroz razne kušnje daje nam priliku da mu iskažemo svoju ljubav i vjernost. Tim kušnjama Bog želi otrgnuti naše srce od zemaljskih stvari da mu se možemo posve predati i cijelom svojom ljubavi pristati uz njega.

Da svojom ljubavi pristanemo uz Boga, dužni smo dopustiti Bogu da nas vodi i s nama upravlja. A, da se to može i ostvariti u srcu trebamo prezirati svaki laki i teški grijeh, tj. sve što nas na grijeh navodi, a Boga kao izvor svake dobrote i ljubavi iznad svega ljubiti da pronađemo vremenitu sreću ovdje na zemlji i vječnu gore u Nebu. Amen!

Sadržaj:

Prvo poglavlje

Općenito o zapovijedi ljubavi

Što sadrži zapovijed ljubavi

Možemo li vršiti zapovijed ljubavi

Jesmo li dužni vršiti zapovijed ljubavi

Zašto smo dužni vršiti zapovijed ljubavi

Što nas potiče da vršimo zapovijed ljubavi

Drugo poglavlje

Važnost zapovijedi ljubavi

Zašto je zapovijed ljubavi prema Bogu prva i najveća zapovijed

Zašto je zapovijed ljubavi prema bližnjemu jednaka zapovijedi ljubavi prema Bogu

Zašto o ove dvije zapovijedi ovisi sav Zakon i Proroci

Treće poglavlje

Zapovijed ljubavi prema Bogu

Što je ljubav prema Bogu

Zašto smo dužni ljubiti Boga

Kako smo dužni ljubiti Boga

Kakvu ljubav možemo imati prema Bogu

Što smo dužni činiti da umnožimo ljubav prema Bogu

Što smo dužni činiti da sačuvamo ljubav prema Bogu

Četvrto poglavlje

Zapovijed ljubavi prema bližnjemu

Zašto smo dužni ljubiti bližnjega

Kakva treba biti naša ljubav prema bližnjemu

Što sve obuhvaća naša ljubav prema bližnjemu

Zašto smo dužni ljubiti neprijatelje

Kako smo dužni ljubiti neprijatelje

Peto poglavlje

Kako se griješi prema ljubavi

Nemarom i odvratnošću prema Bogu i njegovim božanskim stvarima

Mržnjom i zlovoljom prema Bogu i njegovim očinskim odredbama