Ljestvica božanskog uzlaska - sveti Ivan Klimak (Ljestvičar)

Onima koji žele da im imena budu upisana u knjigu života, ova knjiga sa sigurnošću pokazuje najbolji put k cilju. Jer, ukoliko je proučimo, uvjerit ćemo se da sa sigurnošću vodi one koji je slijede, čuvajući ih od svih nevolja koje vode u propast. Ona nam predstavlja jednu ljestvicu koja polazi od zemaljskog i dostiže do nebeskog, otkrivajući Boga koji sjedi na njenom vrhu. Nju je, čini mi se, vidio i Jakov koji je savladao i premašio strasti, u trenutku počinka na svom podvižničkom odru. Molim vas, započnimo i mi s nadom i vjerom uzlazak po ovoj mislenoj i nebeskoj ljestvici, čiji početak tvori odricanje od zemaljskoga, a kraj sam Bog ljubavi.

Sveti Ivan Klimak – Ljestvičar

LJESTVICA

PREDGOVOR

O životu svetog Ivana Klimaka, pisca Ljestvice, ne zna se puno. Obično se uzima da je rođen 525. godine, vjerojatno u Carigradu, u pobožnoj porodici bogatih i znamenitih carigradskih plemića, svetih Ksenofonta i Marije. Prema onome što o njemu piše redovnik Danijel, sveti Ivan je došao u Sinajski samostan kada je imao šesnaest godina. Sinajski samostan, od IX st. poznat pod imenom svete Ekaterine, sagradio je bizantijski car Justinijan 527. godine u sjevernom podnožju jednog od glavnih sinajskih vrhova, Džebel Muse, na Sinajskom poluotoku. Samostan je ubrzo postao središte duhovnog života i stjecište redovnika iz Egipta i Palestine, pa čak i iz drugih, daljih zemalja. Tu dolazi i sveti Ivan, i živi pod rukovodstvom svetog starca Martirija sve do starčeve smrti, punih devetnaest godina. Tada se povlači u jednu pećinu u sinajskim vrletima, na mjestu zvanom Tola, gdje živi punih četrdeset godina u vrlo strogom podvigu, i to prvo potpuno sam, a potom s učenikom Mojsijem. Njegovi podvizi i svetost počinju da privlače ljude, redovnike, koji dolaze radi savjeta, utjehe, izlječenja. Izgleda da se poslije četrdeset godina provedenih u Toli vratio u samostan da nastavi sa samostanskim podvigom, možda i na traženje braće. Tek, sigurno je da ga bratstvo Sinajskog samostana bira za nadstojnika. Taj izbor se dogodio zasigurno početkom 600. godine, jer je s jeseni te godine sačuvano jedno pismo svetog Grgura Velikog, pape rimskog upućeno svetom Ivanu kao nadstojniku sinajskom. Koliko je sveti Ivan poslije toga proveo na položaju nadstojnika nije moguće utvrditi, ali se zna da ga je za života napustio, ustupivši ga rođenom bratu, Georgiju, i povukao se u svoju isposnicu u Toli, gdje je vjerojatno i umro. Ako je točna predaja da je umro u osamdeset trećoj godini starosti, onda bi godina njegove smrti mogla biti 608.

Sveti Ivan je bio veoma obrazovan čovjek. To se vidi iz njegovog djela Ljestvice, u kome se može ustanoviti široko poznavanje ne samo literature svetih Otaca i Svetog Pisma, nego i klasične filozofije, pa čak i određenih laičkih nauka, kao npr. medicine ili vojne vještine. Time se potvrđuju riječi njegovog biografa da je bio čovjek ''s općim obrazovanje''. Pod općim (enciklopedijskim) obrazovanjem u to doba se smatralo temeljno poznavanje gramatike, poetike, retorike, filozofije, matematike i drugih disciplina. Njegovo ime bilo je poznato širom kulturnog svijeta već za vrijeme njegovog života, što nedvosmisleno dokazuje njegova osobna veza i prepiska s rimskim papom, svetim Grgurom Velikim, kao i mnogobrojne veze s raznim podvižnicima i svecima Bliskog Istoka. Na osnovu podataka u samoj Ljestvici, može se zaključiti da je on i putovao, i obilazio čuvene centre, posebno u Egiptu, kao što su Kanop, Filaki (Tamnica) kod Aleksandrije i drugi. Koliko je bio cijenjen kao duhovnik i posvećenik u božanske tajne, najbolje svjedoči pismo svetog Ivana, nadstojnika jednoga drugog sinajskog samostana tj. Raitu, udaljenog od samostana svete Ekaterine oko 30 km. Ivan Raitski moli da mu nadstojnik sinajski napiše i pošalje jednu knjigu posvećenu redovničkom životu, redovničkoj filozofiji. Tako i nastaje Ljestvica, ili Rajska Ljestvica, glavno djelo svetog Ivana, po kome on i nosi naziv Ljestvičar. To je spis sastavljen iz trideset pouka. Kao što je potrebno da čovjek proživi trideset godina od svog rođenja da bi postao zreo, po mjerilima onoga doba, tako je i redovniku potrebno da prođe trideset stupnjeva u svome podvigu, da bi dostigao duhovno savršenstvo. Ideja Ljestvice, tj. stupnjevitog uzrasta u duhovnom savršenstvu, uzeta je iz poznatog sna starozavjetnog praoca Jakova (Post 28,12-13). Simbolički, Jakovljeva ljestvica, koja stoji na zemlji a vrhom dotiče nebo, po kojoj se anđeli Božji penju i silaze, i na čijem se vrhu nalazi sam Gospodin, treba da označi čovjekov put k visinama božanskog savršenstva, vezu između zemlje i neba, put na kome čovjeka prate anđeli Božji i koji ima sasvim određen cilj, a taj je sami Gospodin Bog. Redovnički podvig treba da bude put kojim se duša postupno oslobađa od zemaljskog i uzdiže k nebeskom. Otuda simbolički naziv Ljestvica.

Uz Ljestvicu, bogougodni Ivan Ljestvičar je, posebno za raitskog nadstojnika, napisao spis pod nazivom Pouka pastiru, u kome se daju praktični savjeti samostanskom starješini (nadstojniku) u pogledu duhovnog rukovodstva bratstvom. Osim toga, smatra se da je sveti Ivan napisao i komentare Evanđelja po Mateju i Luki, kao i određeni broj pisama redovnicima. Međutim, ti komentari i pisma su izgubljeni. Izgubljeno je i njegovo pismo svetom Grguru Velikom papi.

UVOD

Kratki životopis oca Ivana, nadstojnika svete Sinajske gore i pravog sveca, koje je sastavio Danijel, redovnik raitski, častan i krepostan čovjek

Nisam u stanju da sasvim točno kažem gdje se rodio i u kome se čuvenom gradu podučavao ovaj veliki čovjek prije nego što se odao redovničkom podvigu. Međutim, sasvim pouzdano znam u kome se gradu divni otac sada nalazi i gdje se božanskom hranom časti. Jer, i on sada prebiva u gradu o kome na jednom mjestu govori milozvučni Pavao, uskliknuvši: Naše je življenje na nebesima (Fil 3,20), te u božanskome osjećaju hrani svoj duh onim čega nikada nije dosta, uživa u prizoru besmrtne duhovne ljepote i duhom se raduje duhovnom. On primi nagradu dostojnu svoga znoja i počast za neumorni trud, dobivši vječno naslijeđe i pridruživši se za uvijek onima čija noga stoji na pravom putu (Ps 25,12), postajući jedno s njima.

Na koji način je ovaj čovjek od krvi i mesa dostigao bestjelesna bića, izložit ću što je moguće jasnije.

U svojoj šesnaestoj godini, po duhovnom uzrastu, međutim, tisuću godina star, blaženi predade sebe Velikom Svećeniku kao čistu i dobrovoljnu žrtvu. Tijelom se popeo na Sinajsku a dušom na nebesku goru, u namjeri, mislim, da mu baš to vidljivo mjesto posluži kao najbolji putokaz k nevidljivoj gori. Presjekavši sramnu bestidnost tuđinovanjem, tim odličnim sredstvom da se uspostavi nadzor nad svojim strastima, on dostiže i duboku poniznost uma, te već u samom početku podviga sasvim pametno progna varalicu samougađanja i samopouzdanja te je pognuo glavu i povjerio se jednom odličnom ukrotitelju mladosti, kako bi, vođen njegovom sigurnom rukom, bez opasnosti prešao duboko more života. Tako je potpuno umrtvio sebe, imao je dušu kao bez razuma i bez volje, oslobođenu čak i prirodnog svojstva [1].

Što je još čudnije, on, čovjek s općim obrazovanjem [2], postaje učenik nebeske jednostavnosti, smatrajući oholost filozofije za nešto najbesmislenije i sasvim tuđe poniznosti.

Poslije devetnaest godina, poslavši svog učitelja nebeskom Kralju kao nekog poslanika i zastupnika, on i sam izlazi na poprište usamljeništva, držeći u rukama molitve svog velikog oca kao oružje za razaranje neprijateljskih tvrđava. Pronašavši mjesto zgodno za usamljeni podvig, udaljeno od crkve oko pet stadija (to mjesto se zvalo Tola), provede četrdeset godina u istrajnim podvizima, uvijek plamteći vatrenom ljubavlju Božjom.

Tko može riječima da opiše i pripovijedanjem da oda dostojno priznanje podvizima što ih je on tamo izveo! I kako da se otkrije svaki trud njegov, u tajnosti sijan! Ipak, makar i samo po nekim od glavnih podviga, moći ćemo dobiti određenu predstavu o svesvetom bogatstvu trisvetoga.

Jeo je od svake vrste hrane koja se bez prigovora dopušta redovnicima, ali vrlo malo. Tim putem, kako mi izgleda, premudro slomi rog sujete i takvom uzdržljivošću suzbi gospodaricu što mnogo prohtjeva, prijeteći joj oskudicom: ''Umukni! Prestani''!

Životom u samoći i tišini ili usamljenosti i izbjegavanjem susreta s ljudima ugasio je plamen ove peći tj. tijela, pretvorio ga sasvim u pepeo i potpuno stišao. Putem milostinje i oskudice u životnim potrebama, ovaj junak je hrabro izbjegao obožavanje idola (usp. Kol 3,5). Podizao je dušu iz svakodnevne samrti i klonulosti [3], bockajući je sjećanjem na smrt kao iglom. Klupko pristrašća i svakovrsnih čulnih uživanja razmotao je služeći se svetom tugom. Tiraniju srdžbe ubio je mačem poslušnosti već prije toga, a pijavicu paukolike sujete usmrtio je time što se rijetko javljao među ljudima, i još rjeđe govorio.

A, što tek da se kaže o pobjedi koju je taj divni posvećenik izborio nad osmom strašću [4], što onda o najvećem stupnju očišćenja što ga je ovaj Veseleilo (usp. Izl 31. itd.) poslušnosti [5] započeo, a Gospodin nebeskog Jeruzalema dovršio svojim dolaskom?

Bez poslušnosti se, naime, ne mogu pobijediti đavao i družina njegova. Na koje mjesto u ovome vijencu da stavim izvor njegovih suza, nešto što se ne sreće tako često, čija skrivena radionica postoji još i sad: jedna vrlo mala pećina u podnožju planine, udaljena od njegove i svačije ćelije taman toliko da se ne stvori povod za slavoljublje? No, ta pećina je bila bliska nebu po tužnim jaucima i dozivanju u pomoć, koji su se razlijegali iz nje sa snagom koju obično iskažu oni što su probodeni mačem ili oni kojima usijanim žezlom bodu i vade oči.

Predavao se snu isključivo toliko koliko je potrebno da priroda uma ne bude ozlijeđena nespavanjem. A pred spavanje bi se mnogo molio i sastavljao knjige: to mu bijaše jedinstveno sredstvo protiv malodušja ili uninija. Pa i sav život mu bijaše jedna neprekidna molitva i neizmjerna ljubav prema Bogu. Promatrajući Boga, danju i noću, u čistoći svoje svetosti kao u ogledalu, on nije htio, ili, još točnije rečeno, nije mogao da se zasiti.

Povodeći se za njegovim primjerom, neki redovnik Mojsije ga je uporno molio da ga primi za učenika i da ga upozna s pravom filozofijom. Pokrenuo je čak i neke starce da odu velikome Ivanu. Zahvaljujući njihovim molbama Ivan pristade da ga primi. Jednoga dana Ivan naredi Mojsiju da ode u gradinu i tamo naspe zemlje koja bi bila zgodna za obrađivanje i njegovanje povrća. Stigavši na određeno mjesto, Mojsije vrijedno prionu na posao koji mu je zapovjeđen. No, kada dođe podne i osvoji najveća pripeka (tada bijaše mjesec kolovoz), Mojsije se skloni u sjenku jednoga ogromnog kamena, leže i zaspa. A Gospodin, koji neće ničim da ožalosti svoje sluge, po običaju svome preduhitri opasnost. Veliki starac, koji je u svojoj ćeliji sjedio i razmišljao o sebi i o Bogu, pade u neki lagani san, u kome vidje jednog svećenolikog čovjeka kako ga budi i kori zbog njegovog sna, i govori: ''Ivane, kako možeš da spavaš bez brige dok se Mojsije nalazi u opasnosti''? Ivan naglo skoči i naoruža se molitvom za svog učenika. I kada se pred večer Mojsije vratio u ćeliju, upita ga Ivan, da mu se nije desilo štogod neočekivano i neugodno. A ovaj odgovori: ''Ogromna stijena bi me sigurno zgnječila dok sam u podne spavao pod njom, da mi se nije pričulo kako me zoveš, te sam u jednom skoku bio daleko od tog mjesta''. A Ivan, istinski poniznog uma, ništa ne reče o svome viđenju, nego skrivenim uzdasima i silinom ljubavi slavio je blagoga Boga.

Bio je on uzor vrline i liječnik nevidljivih rana. Tako, na primjer, jedan čovjek, po imenu Isakije, snažno obuzet teškim demonom tjeloljublja i već klonuo duhom, priteče brzo ovome velikom podvižniku i otkri mu, jecajući, svoju strašnu borbu. Zadivljen njegovom vjerom, blaženi Ivan mu reče: ''Prijatelju, da stanemo obojica na molitvu''. I tek što su završili molitvu, dok je izmučeni Isakije još ležao ničice na zemlji, Bog ispuni želju sluge svog (kako ne bi ispalo da David laže, usp. Ps 144,19), i zmija uteče pod udarcima istinske molitve. A bolesnik, osjetivši da se izliječio, bio je sav izvan sebe, pa zahvali i onome što se molio za njega i Onome koji ga je uslišao.

Neki, pak, podbadani zavišću, nazvaše svetog Ivana brbljivcem i naklapalom. A on ih djelom pouči, pokazavši svima da sve može u Kristu koji mu daje moć (Fil 4,12), šutio je čitavu godinu dana, tako da su se podsmjevači njegovi pretvorili u molitelje, koji su govorili: ''Zatvorili smo izvor iz koga nam je vječito tekla korist, i naštetili smo spasenju svih''! A on, ne voleći da se objašnjava, posluša ih i nastavi sa svojim prijašnjim načinom života kao da se ništa nije dogodilo.

Poslije toga, u znak priznanja za sve njegove vrline, uzdigoše ga jednoglasno, i protiv njegove volje, kao nekog novojavljenog Mojsija, na položaj nadstojnika u bratstvu. Postavivši svijeću na svijećnjak starješinstva, dobri birači ne pogriješiše, Ivanu to bijaše povod da se i sam približi gori Sinajskoj. Popevši se duhovnim ljestvama, on uđe i u tajanstveno svetište nevidljivog hrama, te u viđenju primi bogonapisano zakonodavstvo. Riječju Božjom otvori usta svoja i nadahnu se Duhom i riječi počeše da naviru iz bogate riznice njegova srca. I dostiže kraj svog vidljivog života vodeći Izraelce, redovnike, razlikujući se od Mojsija samo po jednoj stvari: po tome što uđe u gornji Jeruzalem. Jer, Mojsije, zbog čega ne znam, nije ušao u donji Jeruzalem [6].

Duh Sveti je govorio kroz njegova usta. To svjedoče mnogi koji se preko njega spasiše ili se još spašavaju. Najbolji svjedok njegove spasonosne mudrosti je onaj novi David [7]. Svjedok je bio i dobri Ivan, naš predobri pastir, koji je uvjerio ovoga novog bogovidca da radi koristi pastve siđe svojim duhom s gore Sinaja i da nam pokaže svoje bogonapisane tablice, koje sadrže izvana djelatne savjete, a iznutra upustva za sagledavanje.

Pokušao sam da u nekoliko riječi izložim mnogo: i među ritorima se najviše cijeni kratkoća izlaganja.

O istome ocu Ivanu, nadstojniku Sinajske Gore, tj. Ljestvičaru [8]

Otac Martirije dođe jednog dana s ocem Ivanom k velikom Anastaziju. Kada ih ugleda, on reče ocu Martiriju: ''Reci, oče Martirije, odakle je ovaj dečko? I tko ga je postrigao''? A ovaj mu odgovori: ''Tvoj je sluga, oče, a postrigao sam ga ja''. I reče mu Anastazije: ''Gle, oče Martirije, tko bi rekao da si nadstojnika sinajskog postrigao''! I ne prevari se sveti Anastazija jer posle četrdeset godina, Ivan zaista postade naš nadstojnik.

Drugom prilikom, opet, povede Ivana sa sobom njegov učitelj, otac Martirije, u posjetu velikome Ivanu Savaitu, koji je tad živio u pustinji Guda. Kada ih vidje, starac ustade, nali vode i opra noge ocu Ivanu, pa ga poljubi u ruku. Ocu Martiriju, pak, ne opra noge. Kada ga učenik njegov, Stjepan, upita zašto je tako uradio, on mu reče: ''Vjeruj mi, dijete, tko je taj dječak ja ne znam, ali ja nadstojnika sinajskog primih i nadstojnikove noge oprah''.

Pa i otac Stratigije, na dan kada je otac Ivan postrižen u njegovoj dvadesetoj godini, proreče da će postati velika zvijezda.

Onoga dana kada je otac Ivan postao naš nadstojnik okupilo se negdje oko šest stotina gostiju. Dok su oni sjedili i jeli, otac Ivan spazi nekog čovjeka kratke kose, odjevena na židovski način u sindon, kako trči amo-tamo i zapovjednički izdaje zapovijedi kuharima, ekonomima, kelaritima, i ostalim služiteljima. Kada se narod raziđe i sluge sjedoše da jedu, potražiše onoga što je sve obilazio i izdavao zapovijedi, ali ga ne nađoše. Tada im sluga Božji, bogougodni otac naš Ivan, reče: ''Pustite ga! Gospodin Mojsije nije ništa neobično učinio time što je poslužio na svome mjestu''.

Kada je jednom u palestinskoj oblasti nastala suša, na molbu tamošnjih stanovnika pomoli se otac Ivan i pade obilna kiša. Nije ni nevjerojatno: Jer će Gospodin učiniti po želji onih koji ga se boje, i uslišit će molitvu njihovu (Ps 144,19).

Treba da se zna da je Ivan Klimak ili Ljestvičar imao rođenog brata, čudesnog oca Georgija, koga on još za života svog postavi za nadstojnika sinajskog, a sam se predade usamljeništvu, koje on, kao mudrac, od početka izabrao sebi za nevjestu. Kada je došao čas da ovaj naš novi Mojsije, najsvetiji nadstojnik Ivan, ode Gospodinu, stajaše pred njim plačući otac Georgije, brat njegov rođeni, govoreći: ''Eto, ostavljaš me i odlaziš? Molio sam se stalno da ti mene ispratiš jer, ja nisam ni sposoban da bez tebe upravljam samostanom, o, moj Gospodine! A eto, sada ja tebe ispraćam''! Reče mu otac Ivan: ''Ne tuguj, i ne brini! Ako steknem slobodu kod Gospodina, neću te ostaviti da napuniš ni godinu dana poslije moje smrti''. Tako se i zbilo, poslije deset mjeseci ode i Georgije Gospodinu.

Pismo svetog Ivana, nadstojnika raitskog vrlo poštovanom Ivanu, nadstojniku Sinajske gore

Izuzetnom i ravnoanđeoskom ocu otaca i prvenstvenom učitelju, grješni nadstojnik raitski šalje pozdrav u Gospodinu.

Pošto je nama, ubogima, poznata tvoja u Gospodinu neproturječiva u svemu i svakom vrlinom ukrašena poslušnost, naročito u onome u čemu treba da se umnoži talenat što ti ga Bog dade, riješili smo da ti pišemo, makar koliko uboge i jadne bile naše riječi, imajući na umu ono što je rečeno: Upitaj oca svoga, i objasnit će ti; starije tvoje, i reći će ti (Pnz 32,7).

Stoga te, kruno kreposti ili vrlina, ovim pismom molimo kao zajedničkog oca sviju nas i učitelja najboljeg, po svemu starijeg u podvižništvu i duhovnoj mudrosti, da nama neukima pošalješ ono što si vidio u bogoviđenju kao drevni Mojsije, na istoj toj gori, i da kao bogonapisane tablice sastaviš jednu dragocjenu knjigu i pošalješ je nama, radi pouke novog Izraela, koji tek što je izišao iz duhovnog Egipta i prešao more svjetskog života. I kao što si na moru, uz pomoć Božju, bogonadahnutim jezikom svojim umjesto palicom načinio čudo, tako i sada ne prezri našu molbu, nego bez oklijevanja napiši razgovjetno sve što je potrebno za redovnički život i što u Gospodinu odgovara našem spasenju, jer si istinski veliki učitelj svih koji su izabrali anđeoski život.

I ne misli da je ovo što kažem neko laskanje ili ulagivanje. Ti dobro znaš, sveti oče, da nam je to tuđe i da ono što o tebi ovdje kažemo govore i svi ostali. Stoga se nadamo u Gospodinu da ćemo brzo primiti i cjelivati tvoje skupocjene riječi, napisane u knjizi koju očekujemo i koja će svim pravim sljedbenicima Kristovim poslužiti kao pouzdani vodič i kao ljestvica koja se pruža sve do nebeskih dveri i uznosi one koji žele da dođu do neba, da bi, čitavi i neozlijeđeni, slobodno prošli mimo duhova zla, i upravitelja tame, i gospodara u zraku. Jer, ako je Jakov, jedan običan pastir, imao tako strašno viđenje na ljestvici, koliko tek pastir duhovnih ovaca može djelima i istinom pokazati svima ne samo viđenje nego i nepogrešivo uzlaženje k Bogu! Budi mi zdrav u Gospodinu, časni oče!

Ivan pozdravlja Ivana

Primio sam tvoje cjenjeno pismo, dostojno tvog uzvišenog i bestrasnog života, i tvog čistog i poniznog srca, koje si poslao nama ništima i ubogima u vrlinama, pismo koje u stvari predstavlja naredbu i zapovijed koja premašuje naše moći. Zaista, tebi, samo tebi i tvojoj svetoj duši priliči da riječ pouke i opomene tražiš od nas, koji smo toliko neupućeni i neuki, kako u riječi tako i u djelu. Tvoja svetost nam uvijek služi za primjer poniznog uma. Uostalom, reći ću i ja sada: kada ne bi strepili od velike opasnosti kojoj bi se izložili zbacujući sa sebe jaram svete poslušnosti, majke svih vrlina, ne bismo se tako nerazborito upustili u ono što je iznad naših sposobnosti. Trebalo bi, divni oče, kada se već raspituješ o tim stvarima, trebalo bi da se o njima obavijestiš kod onih koji ih dobro poznaju. Jer, mi se još nalazimo u razredu onih koji su tek pošli u školu.

Ali, pošto bogonosni oci naši, posvećeni u tajne istinitog znanja, uče da se poslušnost sastoji u tome što se bez dvoumljenja pokoravamo starijima i onda kada nam zapovjede nešto što premašuje naše snage, i mi prezresmo svoju nesposobnost, pa se pobožno i smjerno prihvatismo posla, u strahu da ne zaslužimo vječnu smrt zbog neposlušnosti, a ne zbog toga što bi mislili da to tebi nešto koristi ili da ćemo time objasniti nešto što bi ti, sveti oče, znao manje od nas. Uvjeren sam, naime, ne samo ja već, mislim, i svi koji zdrav razum imaju, da je oko tvoga razuma čisto od svega zemljanog i da ga ne zamračuje nikakva strast, te da bez ikakve smetnje upire pogled u božansku svjetlost i obasjava se njome.

Pokrenut tako na poslušnost, pristupih izvršenju tvoga presvetog naloga sa strahom ali i iz ljubavi, kao pametan poslušnik i nekorisni sluga plemenitog živopisca. Pri svome oskudnom znanju i mucavom izražavanju jednoliko napisah žive riječi samo mastilom. Tebi, pak, načelniče i predvodniče učitelja, prepuštam da ukrasiš i razjasniš ovu knjigu, te da, kao izvršitelj božanskih tablica i zakona duhovnog, dopuniš ono što nedostaje.

I ne šaljem ja tebi ovaj naš rad, sačuvaj Bože, to bi bio znak krajnje ludosti, s obzirom da si sposoban u Gospodinu ne samo druge nego i nas same da naučiš božanskom redu i nauci nego bogozvanoj obitelji koja se zajedno s nama uči od tebe, o, najbolji među najboljim učiteljima! Po njihovim molitvama, kao i tvojim, rađa se u nama neka nada koja pokriva naše neznanje, te razapinjemo jedro na brodu našega pera i krmu naše riječi predajemo u ruke našem dobrom sutrudniku, s molbom: ako nekome u ovome djelu išta bude od koristi, neka plod toga pripiše, kao pametan, našem plemenitom učitelju. A, nama neka izmoli od Boga nagradu za dobru volju našu, ne gledajući na ono što je napisano, jer je zaista loše i puno svakog neznanja, nego uzimajući u obzir raspoloženje s kojim se poduhvatismo, kao što je nagradio i udovicu za novčić od srca prinesen. Gospodin uzvraća nagradom ne prema količini darova i prinosa, nego po veličini žrtve sukladno našim mogućnostima.

NAPOMENE:

1. Oslobođenu čak i prirodnog svojstva: prema starim komentatorima, misli se upravo na sposobnost volje htjeti ovo ili ono. Uslijed potpune poslušnosti i samoodricanja, sveti Ivan kao da više nije imao ni prirodnu sposobnost htjenja i biranja. Ove riječi, dakle, ukazuju na najviši stupanj samoodricanja (usp. primjedbu f u Uvodu Matije Radera, sol. 597, prema sholiji Ilije Kritskog).

2. Čovjek s općim obrazovanjem: opće (''enciklopedijsko'') obrazovanje toga doba, u koje je ulazila gramatika, poetika, retorika, filozofija, matematika ''i svaka vještina i nauka''. Ilija Kritski vidi naročito poniznost uma svetog Ivana u tome što se on, tako obrazovan i kulturan, predaje na učenje prostom i neukom čovjeku, i što je potom i sam živio kao da nikakvog obrazovanja nije imao. Motiv za to Ilija Kritski nalazi u poniznoj misli svetog Ivana da je Bog izabrao ono što je u svijetu ludo da posrami ono što je mudro (col. 598, u primjedbi).

3. Svakodnevne samrti i klonulosti: po tumačenju Ilije Kritskog, pod tim treba razumjeti malodušje ili uninije, tj. stanje klonulosti i čamotinje, depresije i izvjesnog ogorčenja koje koči svaku dobru djelatnost u samom korijenu (col.601, primjedba n; usp. i Rječnik na kraju ovog izdanja!).

4. O pobjedi nad osmom strašću: misli se na oholost, koju je sveti Ivan pobijedio dostignuvši najviši stupanj očišćenja od strasti, tj. bestrašće. Bestrašće se, međutim, postiže poslušnošću i dolaskom Svetog Duha u dušu (Ilija Kritski, sholija u primjedbi r, sol.601-602).

5. Veseleilo poslušnosti: Veseleilo je bio sin Urije (i Marije, sestre Mojsijeve, iz plemena Judina), koga je Bog izabrao i obdario posebnim talentom da načini skiniju. Uzima se kao obrazac poslušnosti (usp. Izl 31. itd.).

6. Nije ušao u donji (Jeruzalem): obično se misli da je to posljedica Mojsijevog malovjerja, što ga je iskazao kad mu je Gospodin naredio da izvede vodu iz stijene jednim udarom štapa (usp. Broj 20,11).

7. Onaj novi David: sigurno misli na Isakija, koga gore spominje, jer silinom svog obraćenja Isakije kao da podsjeća na obraćenika kralja Davida.

8. O istom ocu Ivanu: dodatak Kratkom životopisu, koji je po svoj prilici napisao neki anonimni sinajski redovnik u isto vrijeme kada je Daniel Raitski pisao Kratki životopis.

Pouka I

O ODRICANJU I ODVAJANJU OD SUJETNOG ŽIVOTA

Naš Bog i Kralj, dobar, predobar i sve-dobar, (kada se govori slugama Božjim, naime, s Bogom treba i započeti), stvorio je sva razumna bića i obdario ih dostojanstvom slobode. Jedni su, zato, prijatelji Njegovi, a drugi istinske sluge, neki su mu sluge nekorisne, drugi su se sasvim otuđili, a neki su mu protivnici iako mu ništa ne mogu.

Prijatelji Božji, kako to mi u svojoj ograničenosti smatramo, čestiti oče, su u stvari duhovna i bestjelesna bića oko Njega.

Istinske sluge su svi koji su neumorno i oduševljeno činili i uvijek čine samo ono što je po Njegovoj volji. Beskorisne sluge su oni što se smatraju krštenima, a zavjet s krštenja nisu ispunili kako treba.

Otuđeni, pak, od Boga i neprijatelji Božji, mislimo, su oni što u Boga ne vjeruju ili oni što vjeruju krivo.

Borci protiv Boga su, pak, oni koji ne samo što su sami prekršili i odbacili zapovijed Gospodinovu već se svom snagom bore i protiv onih koji je izvršavaju.

Svaka od spomenutih vrsta iziskuje posebnu i prigodnu knjigu. No, nama neučenima u ovom slučaju ne bi moglo koristiti izlaganje o tome. Hajde, stoga, požurimo sad, pružimo pokorno i bez pogovora svoju nedostojnu ruku k istinskim slugama Božjim što nas svojim zapovijedima pobožno primoraše i ljubazno prisiliše da pišemo, od njihova znanja pozajmimo trsku za pisanje, umočimo je u tamno mastilo svijetlog poniznog uma, pa je onda kao na neki papir, ili bolje rečeno, kao na duhovnu tablicu, spustimo na njihovo uglađeno i čisto srce. Zapisujući božanske riječi kao da božansko sjeme sijemo, počnimo ovako:

Bog je život i spas svih koji su obdareni slobodom: vjernih i nevjernih, pravednih i nepravednih, pobožnih i bezbožnih, bestrasnih i strasnih, redovnika i svjetovnjaka, pametnih i glupih, zdravih i bolesnih, mladih i starih, kao što su za svakog bez razlike svjetlost, sunce, zrak. Bog ne gleda tko je tko (Rim 2,11; usp. Ef 6,9).

Bezbožnik je smrtno biće koje ima razum, a svojevoljno bježi od pravog života, te za svog Tvorca, koji vječno postoji, misli da ne postoji.

Prijestupnik je onaj što zakon Božji tumači po svom zlom umu i smatra da vjeruje, i pored toga što je obuzet mišljenjem protiv Boga.

Kršćanin je sušta slika Kristova, koliko je moguće čovjeku, u riječima, djelima i misli, s pravom i nepogrešnom vjerom u Svetu Trojicu.

Ljubitelj Boga je onaj koji učestvuje u svemu što je prirodno i bezgrješno, i koji ne propušta da prema svojim mogućnostima čini dobra djela.

Uzdržljivac je onaj koji se posred iskušenja, zamki i meteža uspinje iz sve snage da nasljeduje Onoga koji je daleko od svega toga.

Redovnik pripada anđeoskom činu i vodi anđeoski život, koji se ostvaruje u materijalnom i prljavom tijelu. Redovnik je čovjek koji se drži samo Božjih zapovijedi i riječi, u svako vrijeme, na svakom mjestu, u svakom poslu. Biti redovnik znači stalno primoravati prirodu i neumorno bdjeti nad svojim čulima. Redovnik ima posvećeno tijelo, očišćena usta i prosvjećen um. Redovnik je brižna duša, stalno obuzeta sjećanjem na smrt, bilo da bdi ili da spava. Odvajanje od svijeta je hotimična mržnja na ono što ljudi u svijetu hvale, i poricanje prirode radi postignuća onog što je natprirodno.

Svi oni koji su spremno odbacili ono što pripada ovom životu, svakako su bili podstaknuti željom za budućim Kraljevstvom, ili obiljem grijeha, ili, pak, ljubavlju prema Bogu. Ako se nijednim od spomenutih ciljeva nisu rukovodili, njihovo je napuštanje svijeta besmisleno. Samo, i u tom slučaju, dobri naš Sudac očekuje da vidi kakav će biti kraj njihovog životnog puta.

Tko napusti svijet da bi sa sebe zbacio breme grijeha, neka se ugleda na one što sjede na groblju van grada, i neka ne zaustavlja vrele i gorke svoje suze, ni nečujni jecaj srca, dok i sam ne ugleda Isusa gdje dolazi da odvali stijenu okorjelosti sa srca i oslobodi um od veza grijeha, kao što je Lazara oslobodio (usp. Iv 11,44) zapovijedajući svojim poslušnim anđelima: ''Razdriješite ga od strasti, i pustite da ide k blaženom savršenstvu''! Inače, on nema nikakve koristi od napuštanja svijeta.

Svima nama što hoćemo da izađemo iz Egipta i pobjegnemo od faraona, bezuvjetno je potreban neki Mojsije, posrednik po Bogu između nas i Boga, koji bi, revan u djelovanju i sagledavanju, za nas pružao ruke k Bogu, kako bi pod njegovim vodstvom prešli more grijeha i Amalika strasti natjerali u bijeg [1]. Stoga se prevariše neki koji su, uzdajući se u svoje vlastite snage, mislili da im nikakav vođa nije potreban. Jer, oni koji su izašli iz Egipta dobili su za vođu Mojsija, a oni što pobjegoše iz Sodoma imali su anđela (usp. Post 19,1 itd.). Prvi sliče na ljude koji se prepuste njezi liječnika da bi izliječili bolesti svoje duše: to su oni što izađoše iz Egipta. A, drugi sliče na ljude koji žarko žele da svuku sa sebe nečistoću gadnoga tijela zato im je i potreban anđeo, ili, da tako kažem, pomoćnik ravan anđelu. Ukoliko su nam teže rane, utoliko nam je potrebniji vješt liječnik.

Ljudima koji su se poduhvatili da se s tijelom popnu na nebo, potreban je zaista krajnji napor, praćen bezgraničnom patnjom, naročito u početku njihovog odricanja, dok se slasti sklona naša narav i neosjetljivo srce pomoću pravoga plača ne pretvore u bogoljublje i čistoću. Jer, kajanje, duboko kajanje, i velika, nevidljiva gorčina su neizbježni u ovom poduhvatu, a najviše onima koji žive površno, sve dok naš um, to bijesno i halapljivo pseto, kroz jednostavnost, duboku krotkost i marljivi trud ne postane budan stražar čistoće. No, budimo hrabri, svi strasni i nemoćni, i neustrašivom vjerom, kao desnicom, prinesimo i priznajmo Kristu nemoć i slabost svoje duše. On će nam neizostavno pomoći čak i više nego što zaslužujemo, samo ako se stalno držimo duboke poniznosti.

Neka znaju svi koji pristupaju ovom divnom, surovom i tjeskobnom, ali i lakom podvigu, da su došli da se bace u vatru ukoliko samo žele da se vatra duhovna useli u njih. Zato neka svaki ispita sebe, pa tek onda neka jede od kruha redovničkog života, umiješanog s gorkim zeljem, i pije iz čaše ispunjene suzama, da se ne bi borio na vlastitu osudu. Kad se ni svaki kršteni ne spašava, ostalo je bolje da prešutim!

Oni koji započinju ovaj podvig, da bi postavili siguran temelj, treba svega da se odreknu, treba sve da prezru, sve da ismiju, sve da odbace. Čvrst, trostruki i tro-stupni temelj čine: bezazlenost, post i neporočnost ili čednost. Sva djeca u Kristu neka počinju s ovim krepostima ili vrlinama, uzevši za primjer pravu djecu: u djeci nema nimalo zla. Kod njih se neće nikada naći pokvarenost, ni glad nesnosna, ni trbuh nenasiti, ni tijelo raspaljeno pohotom. Uostalom, možda se te strasti razvijaju s čovjekovim uzrastom, raspirujući u nama vatru.

Zaista je mrsko, a i opasno, da hrvač malakše tek što je stupio u borbu, jer će svatko u tome vidjeti predznak njegovog poraza. U svakom slučaju, odlučan početak bit će nam od koristi i kad potom nastupi malaksalost jer hrabru dušu, sustalu u podvigu, podstiče sjećanje na prvobitnu revnost kao bodež. Neki su se, zahvaljujući tome, često podizali.

Kada duša, izdajući samu sebe, izgubi blaženu i milu toplinu, neka brižljivo ispita iz kakvog uzroka se je oslobodila, pa neka svom snagom i revnošću nastoji da ga otkloni. Tu toplinu je nemoguće vratiti kroz druga vrata osim kroz ona na koja je i izašla.

Čovjek koji se odrekao svijeta pokrenut strahom, sliči na upaljeni tamjan, koji najprije zamiriše a potom završi dimom. Onaj, pak, koji je to učinio radi nagrade, podsjeća na mlinski kamen koji se uvijek jednoliko okreće. A, čovjek koji iz božanske ljubavi napušta svijet, odmah u početku stječe vatru. On, pak, kao da je u neku šumu bačen, za tren oka izraste u ogromnu buktinju.

Ima ljudi koji grade na kamenom temelju; drugi, bez ikakva temelja, na goloj zemlji podižu stupove; a ima i takvih kojima se, pošto propješače jedan mali dio puta, zagriju žile i zglobovi, te brže koračaju. Tko je pametan, razumjet će simboličnu pouku [2].

Svesrdno potrčimo na poziv Boga i Kralja! Inače, kako smo kratka životnoga vijeka, moglo bi se dogoditi da za dan smrti ostanemo bez ikakva ploda, te da skončamo od gladi.

Ugodimo Gospodinu kao što vojnici ugađaju kralju: od samog stupanja u vojnu službu traži se od nas da savjesno služimo.

Strahujmo od Gospodina makar onoliko koliko se plašimo od zvijeri. Vidio sam ljude koji su krenuli u pljačku, ne bojeći se Boga; a kad su na tome mjestu čuli lavež pasa odmah se vratiše. Ono što strah od Boga nije mogao da učini, učinio je strah od zvijeri.

Zavolimo Gospodina makar onoliko koliko volimo svoje prijatelje. Često sam viđao ljude koji su Boga uvrijedili i nimalo se zbog toga nisu sekirali, a kada su ti ljudi nekom sitnicom uvrijedili svoje prijatelje upotrijebili su sva sredstva, domišljali se na svaki način, sve trpjeli, za sve se ispričavali, i osobno, i preko rođaka, i poklonima samo da bi obnovili prvobitnu ljubav.

U samim počecima podviga odricanja od svijeta, kreposti se, svakako, stječu trudom i mukom. Napredujući dalje, postajemo neosjetljivi za teškoće, ili ih osjećamo još samo malo. A, kada revnost potpuno obuzme i osvoji našu tjelesnu prirodu, kreposti već stječemo potpuno prožeti radošću, čežnjom i božanskim plamenom. Koliko su za pohvalu oni ljudi koji odmah u početku radosno i svesrdno izvršavaju zapovijedi Božje, toliko su jadni oni koji čitav svoj životni vijek provedoše u podvigu izvršavajući zapovijedi, ali još s mukom.

Ni odricanja koja su prouzrokovana vanjskim okolnostima nisu za podcjenjivanje i osudu. Znam za neke koji su se, bježeći, neočekivano sreli s kraljem, priključili se njegovoj sviti, ušli u dvorac i bili posađeni za kraljevsku trpezu. Vidjeh sjeme, slučajno palo u zemlju, kako donosi napredan i obilan rod. Razumije se, mogućno je i obrnuto. Vidio sam i čovjeka koji je došao u bolnicu po nekakvom drugom poslu, a ne da se liječi; međutim, bio je osvojen ljubaznošću liječnika, spao mu je mrak s očiju, te se zadržao na liječenju. Tako je ono što se nekima dogodilo protiv njihove volje, vrijedilo i značilo više nego ono što drugi hotimično čine.

Nitko ne bi trebalo da se naziva nedostojnim redovničkog poziva, pod izgovorom da ima mnogo teških grijeha, i podcjenjujući sebe zbog ljubavi prema slasti, izmišljajući izgovore za grijehe (usp. Ps 140,4). Gdje je mnogo gnoja, tamo je potrebno zamašno liječenje, da bi se uklonila nečistoća. Zdravi nisu potrebni bolnice.

Kad bi nas ovozemaljski kralj pozvao, u namjeri da nas primi u svoju osobnu službu, mi ne bi oklijevali, ne bi se izgovarali, nego bi spremno ostavili sve i pohitali mu u susret. Pazimo, zato da, po svojoj lijenosti i lakomislenosti, ne odbijemo poziv kada nas Kralj nad kraljevima, Gospodar nad gospodarima i Bog nad bogovima pozove u ovaj nebeski čin, te da na Velikom sudu ne ostanemo bez opravdanja.

Može ići i čovjek koji je sputan lancima svjetskih poslova i briga, ali teško; i oni kojima su noge okovane često moraju hodati, ali se stalno spotiču i zadobivaju rane. Neoženjen čovjek, vezan za svijet isključivo poslovima, sliči na onoga kome su samo ruke vezane jer, kad zaželi da krene putem redovničkog života, veze ga ne sprječavaju. A, oženjeni sliči na roba kome su i ruke i noge okovane.

Neki od onih što vode površan život u svijetu, postavili su mi slijedeće pitanje: ''Kako se možemo približiti redovničkom životu i pored svojih žena i poslovnih briga''? Odgovorio sam im: ''Svako dobro djelo koje možete učiniti, učinite. Nikoga nemojte ružiti. Nikoga ne pljačkajte. Nikoga nemojte lagati. Ne pravite se važni ni pred kim. Nikoga nemojte mrziti. Često posjećujte crkvu. Budite milosrdni prema sirotinji. Nikoga ne sablažnjavajte. Tuđe se žene ne dotičite, neka vam bude dovoljna vaša. Ako tako budete postupali, nećete biti daleko od Kraljevstva nebeskog''.

Krenimo s radošću i strahom Božjim na ovaj divni podvig, ne plašeći se naših neprijatelja. Jer, oni, mada nevidljivi, pažljivo promatraju lice naše duše. Kad vide da se promijenilo od straha, oni se još žešće okomljuju na nas, jer opažaju, lukavi, da smo se prepali. Spremimo se hrabro za borbu s njima: nitko ne smije da se suprotstavi onome koji se svojski bori.

Gospodin je po svome naumu olakšao početnicima takvu borbu, da se u samom početku ne bi vratili u svijet. Zato se uvijek radujte u Gospodinu, sve sluge Božje, pošto se u tome vidi prvi znak ljubavi Gospodinove prema nama, kao i to da nas je On sam pozvao.

Uostalom, zna se da Bog čini i ovako: kad vidi odvažnu dušu, On je odmah uvodi u bitku, jer želi da je brzo ovjenča slavom. Sakrio je Gospodin od onih u svijetu neugodnost ovog poprišta, iako je to, u stvari, ugodnost. Kad bi se znalo za to, nitko se ne bi odrekao od svijeta.

Usrdno ili srčano posveti Kristu napore svoje mladosti, pa ćeš se u starosti radovati bogatstvu dobrote. Ono što se u mladosti stekne, krijepi i tješi iznemogle od starosti. Pristupimo, momci s oduševljenjem, i živimo razborito, jer je trenutak smrti neizvjestan. Zaista zle i opake, prepredene i podmukle, moćne i budne, bestjelesne i nevidljive neprijatelje imamo; neprijatelje kojima je vatra u rukama i koji žele da spale hram Božji upravo onom vatrom koja u njemu gori [3].

Nitko od mladih ne smije da sluša svoje neprijatelje, demone, koji savjetuju: ''Nemoj iscrpljivati svoje tijelo, da te ne spopadnu nevolje i bolesti''. Naročito u naše vrijeme, teško da će se naći neko tko bi se riješio da umrtvi svoje tijelo, mada se ponetko i oslobađa obilne i ukusne hrane. Demon u tom slučaju hoće da već stupanje naše na podvig načini mlitavim i površnim, računajući da će kraj biti kao i početak.

Oni koji su riješili da ozbiljno služe Kristu, prije svega treba da se postaraju kako bi uz pomoć duhovnih otaca i na osnovu svog vlastitog saznanja izabrali sebi odgovarajuće mjesto, način podviga i zanimanje. Nije za svakog samostan, naročito ne za one koji su skloni ljubavi prema slasti, niti je za svakog isposnica, jer isposnički usamljenički život sadrži puno povoda za srdžbu. Svaki treba da razmisli koji mu način života najbolje odgovara.

Na tri najglavnije vrste podviga svodi se čitav redovnički život: na podvižničko napuštanje svijeta i samoću, na podvig usamljenosti s jednim ili najviše s dvojicom, i najzad, na strpljivo življenje u samostanu ili manastiru. Ne skreći, kaže Eklisijast, ni na desno ni na lijevo (Izr 4,27), već idi kraljevskim putem.

I stvarno, srednji od spomenutih puteva mnogima odgovara. Teško usamljenome, kaže Eklisijast, jer nema nikoga od ljudi da ga podigne kada padne u malodušnost ili čamotinju, ili pospanost, ili lijenost, ili očajanje (Ekl 4,10). A, gdje su dva ili tri sabrana u ime moje, ondje sam i ja među njima, reče Gospodin (Mt 18,20).

Koji je redovnik, onda, vjeran i pametan? Onaj koji je sačuvao svoju vatrenost, i koji svakoga dana, do kraja svog života, nije propustio da doda plamen na plamen, žar na žar, revnost na revnost, i čežnju za Bogom ili bogočežnju.

Tko se učvrstio na ovom stupnju, neka se ne osvrće na ono što je za njim.

NAPOMENE:

1. I Amalika strasti natjerali u bijeg: omiljeno poređenje s događajima iz biblijske povijesti, u vezi izlaska Židova iz Egipta. Sve je u alegoriji: Egipat je ovaj svijet, faraon je đavao, Mojsije – duhovnik, Crveno More more grijeha u koje smo ogrezli, Amalik, tj. narod koji se ispriječio na putu židovskog naroda za Hanan – simbol strasti koje se ispriječe na putu čovjekove duše k Kraljevstvu Božjem. Najzad, čak i u samom dizanju ruku Mojsija, sveti Ivan vidi sliku molitvenog podviga duhovnika, zahvaljujući kome naša duša pobjeđuje strasti i savladava sve prepreke, kao nekada izabrani narod Božji (usp. Izl 17 itd.).

2. Razumjet će simboličku pouku: to se odnosi na one koji se odriču svijeta. Oni koji grade na kamenom temelju, su oni koji stupe u samostan, i brzo dostignu velike vrline, ali bez podviga poslušnosti duhovnom ocu; njima se cijela zgrada vrlina lako sruši, jer su neiskusni i bez duhovnog rukovodioca, te ne umiju održati ono što postignu. Oni koji na goloj zemlji bez ikakva temelja podižu stupove, su oni koji se odmah po odricanju od svijeta odaju pustinjačkom načinu života, u kome brzo propadaju, jer nisu postavili temelj u vidu poslušnosti i sličnih podviga. A, posljednji tj. oni kojima se zagriju žile i zglobovi u toku pješačenja su oni redovnici koji žive pod duhovnim rukovodstvom staraca ili oca bez trunke nadutosti, i koji uslijed toga postaju iskusni i nepobjedivi borci (usp. Sholiju Ilije Kritskog, 17, sol. 649 AV, a također i tumačenje svetog Ivana Raitskog, Scholia in Climacum, sar. I, Migne, R. G., 88,1214 SD).

3. Upravo onom vatrom koja u njemu gori: plamenom svojih vlastitih strasti, i to strasti koje se korijene u raznim tjelesnim nagonima, kao što su nagon ishrane (glad) i spolni nagon (požuda) (usp. Dodatak ruskom prijevodu iz 1891., str. 23, u primjedbi).

Pouka II

O NEPRISTRANOSTI

Čovjek koji odista voli Gospodina i stvarno traži buduće Kraljevstvo, čovjek koji zaista pati zbog svojih grijeha i koga su stvarno ispunile misli o muci i Sudu vječnom, čovjek koji ozbiljno strahuje pri pomisli na svoju smrt više nije u stanju da vodi računa o imovini, novcu i slavi ovoga svijeta, o roditeljima, prijateljima, braći, niti o bilo čemu zemaljskom. Prestajući sasvim da se brine o tome, zamrzivši svaku pomisao na to, pa čak i svoje vlastito tijelo, slobodan od svega, bezbrižan, on odvažno ide za Kristom i stalno gleda u nebo, od njega očekujući pomoć, po riječima Davida: Prilijepila se duša moja uz Tebe (Ps 62,9), i kao što reče i drugi nezaboravni: A ja se ne umorih prateći te, i ne zaželjeh dana niti odmora ljudskog, Gospodine (Jer 17,16).

Za nas je najveća sramota da mislimo na nešto što nam u času nevolje, tj. smrti, ne može dobra donijeti, kada smo već sve spomenuto ostavili na poziv kojim nas je Gospodin a ne čovjek pozvao. To je baš ono što reče Gospodin: osvrtati se za sobom, i ne biti dostojnim Kraljevstva nebeskog (Lk 9,62).

Gospodin naš zna da mi, početnici, lako padnemo, i da se, živeći i srećući se sa svjetovnjacima, lako vraćamo u svijet. Zato je onome što mu reče: Dopusti mi najprije da odem i ukopam oca svoga, odgovorio: Ostavi, neka mrtvi ukopavaju svoje mrtve (Mt 8,22).

Pošto smo se odrekli od svijeta, demoni nam savjetuju da milosrdne i sustradalne svjetovnjake hvalimo, a sebe da žalimo, kao da smo se svojim odricanjem od svijeta lišili tih kreposti ili vrlina. Cilj je, pak, naših neprijatelja, da nas putem lažne poniznosti vrate u svijet, ili, ako ostanemo u redovništvu, da nas survaju u očajanje. Jedna je stvar, kada se oni što žive u svijetu omalovažavaju iz uobraženosti; no sasvim je drugo, misliti o njima loše pošto smo već otišli od njih, kako bi se izbjeglo očajanje i stekla spasonosna nada.

Da čujemo, zato, što je Gospodin rekao mladiću koji je skoro sve zapovijedi izvršio: Još ti jedno nedostaje da prodaš sve i razdaš siromasima (Lk 18,22; Mt 19,21), te da sam postaneš siromah koji prima milostinju. Mi, koji čeznemo za usrdnim i vatrenim podvigom, treba pažljivo da razmotrimo kako je Gospodin sve koji prebivaju i žive u svijetu nazvao mrtvima, rekavši nekome: ''Ostavi duhovne mrtvace, svjetovnjake, neka oni ukopavaju tjelesne mrtvace''. Tome mladiću bogatstvo nije nimalo smetalo da pristupi krštenju, te nema osnova kad neki misle da mu je radi njega Gospodin zapovjedio da proda bogatstvo. Nama, pak, redovnicima, neka takvo svjedočanstvo posluži kao najbolji dokaz najveće slave našeg poziva.

Treba ispitati, zbog čega ljudi koji žive u svijetu i prebivaju u bdijenju i postu, u naporu i zlopaćenju, ne nastavljaju sa svojim prijašnjim podvigom, patvorenim i lažnim, kada napuste svijet i stupe u redovništvo, tj. na poprište gdje treba da se vidi koliko tko stvarno vrijedi. Vidio sam mnoge i vrlo različite izdanke kreposti koje su takvi ljudi zasadili u svijetu, zalijevali prljavom vodom sujete, okopavali razmetanjem i đubrili gnojivom pohvala, kako su se brzo osušili, presađeni u zemlju pustu, gdje svjetovnjaci nemaju pristupa, bez smradne vode sujete. Nažalost, tako je: biljke kojima treba takva vlaga ne mogu donositi ploda na suhom, bezvodnom tlu redovništva.

Tko je zamrzio svijet, umakao je od tuge. A, tko je ostao privržen bilo čemu vidljivom, još se od tuge nije izbavio. Kako i da se ne rastuži kada se oslobodio onoga što mu je toliko priraslo za srce! U svemu treba da se držimo razboritosti. Ipak, u odnosu na to mi treba naročito da budemo razboriti. Vidio sam u svijetu mnoge ljude koji su se zahvaljujući brigama, mnogobrojnim obavezama i ne spavanju, spasli od bjesnila vlastitog tijela. Stupivši, međutim, u redovništvo, oslobođeni od svih prijašnjih briga i dužnosti, oni su se na najžalosniji način kretnjama tijela prljali.

Pripazimo, da se ne nađemo u zabludi govoreći kako idemo uzanim i tijesnim putem, dok, u stvari, hodimo po širokom i prostranom putu. Uzani put se prepoznaje po morenju trbuha, sve-noćnom stajanju ili bdijenju, ograničenom uzimanju vode, oskudijevanju u kruhu, očišćujućem piću sramote, podsmijeha, poruge i grdnje, odsijecanju svojih prohtjeva, trpljenju uvreda, podnošenju prezira bez mrmljanja; prepoznaje se po tome ako se ne srdiš kada te kleveću, ako se ne ljutiš kada te ponižavaju, ako si ponizan kada te osuđuju.

Blago onima što idu putem koji je ovdje pokazan, jer je njihovo Kraljevstvo nebesko! Nitko neće ući u nebesku ložnicu ovjenčan slavom, ako se ne odrekne prvim, i drugim, i trećim odricanjem. Mislim na odricanje, prvo, od svih stvari, ljudi, roditelja; drugo, od svoje volje; i treće, od uobraženosti koja prati poslušnost. Izađite od njih i odvojite se, i nečistoće svijeta ne dotičite se, govori Gospodin (Iz 52,11). Jer, tko je od njih ikada učinio kakvo čudo? Tko je od njih mrtve uskrsnuo? Tko demone istjerao? Nitko! Sve su to trofeji redovnika, koje svijet ne može da primi. Kada bi mogao čemu onda podvig, čemu odlaženje iz svijeta?!

Kada demoni po odricanju našem od svijeta započnu da raspaljuju naše srce uspomenom na roditelje i braću našu, pripremimo se za borbu molitvom, i raspalimo u sebi sjećanje na vječnu vatru, da bi sjećanjem na njega ugasili vatru našeg srca, zapaljenu u nevrijeme. Potpuno se vara onaj koji misli da nije privržen ni prema čemu a rastuži mu se srce kada nešto izgubi.

Kada mladi, skloni tjelesnoj ljubavi i nasladama, zažele da stupe u redovništvo, treba da se uče razboritosti i pažnji, i da se, koliko god više mogu, klone svake naslade i svakoga zla, da im potonje ne bude gore od prvog.

U luci se može naći spasenje, ali i propast. To dobro znaju oni koji plove po duhovnom moru. Žalostan je to prizor, kada u samoj luci pretrpi brodolom onaj koji se s pučine već bio spasao.

Druga stepenica. Tko je uspio da je dostigne, neka nastavi da trči po ljestvici ugledajući se na Lota, a ne na ženu njegovu.

Pouka III

O TUĐINOVANJU

Tuđinovanje je nepovratno napuštanje svega u našem zavičaju što se suprotstavlja našoj težnji da dostignemo cilj pobožnosti. To je skromno ponašanje, skrivena mudrost, pamet koja ne trubi o sebi, sakriven život, nevidljiv cilj, nijemo razmišljanje, skromnost u prohtjevima, žudnja za mučenjem, podloga bogo-čežnje, obilje ljubavi, poricanje sujete, dubina šutnje.

Ljubitelje Gospodinove u početku obično stalno, bez prekida, kao neki božanski plamen, obuzima i misao da se udalje od svojih radi života u oskudici i tjeskobi. Ta misao naročito podstiče ljubitelje takvoga dobra. Međutim, taj podvig zahtijeva veliku obazrivost, ma koliko inače bio velik i dostojan pohvale. Jer, nije svako tuđinovanje dobro, pogotovu ne ono koje je učinjeno u trenutnom raspoloženju. Ako je svaki prorok bez časti u svome zavičaju, kako veli Gospodin (Mt 13,57), onda se treba čuvati da nam tuđinovanje ne pruži povoda za uobraženost. Jer, tuđinovanje je odvajanje od svega da bi se misli načinile nerazdvojnim od Boga. Tuđinovanje je ljubitelj i djelatnik neutješnog plača. Tuđinuje onaj koji izbjegava svaku vezu sa svojima ili drugima.

Hodeći k tuđinovanju, ne čekaj na duše koje vole svijet, jer lopov dolazi neočekivano: mnogi koji su pokušali da spase sa sobom mlake i kolebljive, propali su i sami zajedno s njima, kada se, pored njih, plamen njihove revnosti tokom vremena ugasio. Osjetiš li u sebi plamen, trči! Ti ne znaš kada će se on ugasiti i ostaviti te u mraku. Nećemo svi odgovarati za spasenje drugih. Božanski apostol Pavao kaže: Tako, dakle, braćo, svaki će od nas dati Bogu odgovor za sebe (Rim 14,12); i dalje, opet: Zar ti, dakle, koji učiš druge, sebe ne učiš (Rim 2,21)? On kao da kaže: ''Da li ćemo za druge odgovarati ne znam, ali ćemo za sebe, svakako, svi odgovarati''.

Udaljavajući se od svijeta, pričuvaj se slastoljubivog demona skitanja jer tuđinovanje mu pruža priliku da nas kuša. Divna je stvar nepristranost; tuđinovanje je njegova majka. Kada se udaljiš od svijeta radi Gospodina, ne treba više da održavaš veze s njim, kako ne bi ispalo da se potucaš radi zadovoljenja svojih strasti. Kad si se odvojio od svijeta, ne dotiči ga se više, jer se strasti lako vraćaju. Eva je protiv svoje volje istjerana iz raja, a redovnik dobrovoljno napušta svoj zavičaj. Ona bi da ponovo okusi od drveta neposlušnosti, a ovaj bi se neminovno podvrgao iskušenju od srodnika po tijelu. Bježi od prilike za grijeh kao od biča a plod koji se ne vidi toliko se i ne želi. Nemoj zaboravljati da ovi lukavi lopovi primjenjuju i ovo sredstvo da nas odvrate od tuđinovanja: savjetuju nam da se ne odvajamo od svjetovnjaka, i kažu nam da ćemo zaslužiti veliku nagradu ako se budemo savladali i pored toga što gledamo žene. Ne treba ih poslušati, već raditi upravo obratno.

Kad mi, po proteku određenog kraćeg ili dužeg vremena od kako smo napustili svoje, steknemo određenu malu pobožnost, ljubaznost, uzdržljivost, sujetne misli pristupaju i nalažu nam da se vratimo u svoj zavičaj, radi pouke, kažu, radi primjera i duhovne koristi mnogih ljudi koji su vidjeli naša bezakona djela. Ako smo uz to bogati i darom govorništva, a imamo i ponešto duhovnog znanja, đavli nam već savjetuju da se kao učitelji i spasioci duša vratimo u sam svijet, kako bismo na pučini na svoju propast rasturili ono što smo sretno bili prikupili u luci. Potrudimo se da budemo kao Lot, a ne kao žena njegova (usp. Post 9,26). Jer, duša koja se vrati tamo odakle je izašla, postat će kao sol koja je izgubila svoj ukus (Mt 5,13), i ostat će i dalje nesposobna da napreduje.

Bježi iz Egipta glavom bez obzira! Srca koja su se tamo vratila, ne ugledaše Jeruzalem, zemlju savršenstva.

Ima takvih koji su se kao nedorasli odvojili od svojih, i zatim se sasvim očistili. Oni se vraćaju k njima s namjerom da im koriste pa da ih možda i spase, pošto su sebe spasli. Međutim, čak je i Mojsije, koji je Boga vidio, koga je, uostalom, sam Bog bio poslao radi spasenja njegovih sunarodnjaka, podnio mnoge nevolje u Egiptu, tj. mnoge mračne sate u svijetu [1].

Bolje je nanijeti bol roditeljima, nego Gospodinu, On nas je stvorio i spasio, a roditelji su svoju voljenu djecu često upropastili i predavali na vječne muke.

Tuđinuje čovjek koji kao stranac prebiva među ljudima čijim jezikom ne govori, premda ga vrlo dobro razumije. Mi se od naših bližnjih, ili s određenih mjesta, odvajamo ne iz mržnje, sačuvaj Bože, nego da bi izbjegli štetu koju bi s njima, ili na tim mjestima, mogli pretrpjeti. Kao u svemu što je dobro, tako i u ovome, učitelj nam je Krist. Vidimo da i On često ostavlja svoje roditelje po tijelu; i kada je od nekih čuo: 'Mati tvoja i braća tvoja stoje napolju, tražeći da govore s tobom', dobri naš Gospodin i Učitelj odmah pokaza bestrasnu mržnju prema njima, rekavši: Tko izvrši volju Oca moga koji je na nebesima, taj je brat moj i sestra i mati (Mt 12, 46-50).

Neka ti otac bude čovjek koji može i hoće da se pomuči s tobom, kako bi se rasteretio bremena svojih grijeha. A, mati neka ti bude nastojanje koje te može oprati od nečistoće. Brat neka ti je sutrudnik i surevnitelj na stazi koja se penje gore, k onome što je na nebu. Za nerazdvojnu drugaricu uzmi sjećanje na smrt. A, djeca tvoja mila neka ti budu uzdisaji srca. Rob neka ti bude tvoje tijelo, a prijatelji svete nebeske sile, koje ti, ako ti postanu prijatelji, mogu koristiti u času uzlaska duše. Takav je rod onih koji traže Gospodina (Ps 23,6).

Čežnja za Bogom gasi čežnju za roditeljima. Onaj tko tvrdi da ima jedno i drugo nalazi se u zabludi. Rečeno je: Nitko ne može dva gospodara služiti (Mt 6,24). Ne mislite da sam došao, kaže Gospodin, da donesem mir na zemlju, tj. mir između roditelja i sinova i braće koji hoće da mi služe, nego borbu i mač (Mt 10,34), koji će odvojiti bogoljubive od onih što vole svijet, tjelesne od duhovnih, slavoljubive od poniznih umom. Jer, Gospodin se raduje kada do sukoba i razdvajanja dolazi zbog ljubavi prema Njemu.

Pazi, puno pazi, da te ne preplavi naklonost prema tvojim dragim srodnicima, i da ne propadneš u potopu ljubavi prema ovome svijetu. Nemoj dozvoliti da te ganu suze roditelja i prijatelja, inače ćeš vječno plakati. Kada te tvoji okruže kao pčele, bolje reći osice, i stanu da te oplakuju, tad okom svoje duše odmah pogledaj na smrt i na djela za koja će ti biti suđeno, te se i ne osvrći na svoje, kako bi tugu mogao odbiti tugom. Ovi naši, ne naši, obećavaju nam lukavo da će nam učiniti sve što volimo. Njihov je cilj da nas zaustave na našem dobrom putu, a onda bi nas već potpuno pridobili za svoje planove.

Udaljavajući se od svijeta, treba da izaberemo najskromnije mjesto, u kome nema ničega što bi nas tješilo ili navodilo na oholost. Inače, mi nosimo sa sobom i svoje strasti.

Ne govori o svome plemstvu, ako si bio plemić, i ne hvali se svojim ugledom, da ne bio jedan na riječima a drugi na djelu.

Nitko nije u tolikoj mjeri tuđinovao kao onaj veliki, koji je čuo: Izađi iz zemlje svoje, i iz plemena svoga, i iz doma oca svoga (Post 12,1), premda je bio pozvan u tuđu i barbarsku zemlju. Ponekad Gospodin još i više proslavi one koji se ugledaju na toga velikog tuđinovatelja. Ipak, iako je ova slava od Boga, dobro je čuvati se štitom poniznosti.

Kada nas demoni, a i ljudi, budu hvalili zbog tuđinovanja kao zbog velikog podviga, pomislimo na Onoga koji je nas radi postao tuđinac, sišavši s neba na zemlju, pa ćemo naći da se ne možemo odužiti ni u vijeke vjekova.

Vrlo je opasna stvar naklonost prema bilo kome od srodnika ili drugih ljudi, budući da može, malo po malo, da nas privuče k svijetu i potpuno ugasi plamen naše naklonosti. Kao što je nemoguće gledati jednim okom na nebo a drugim na zemlju, tako ni onaj koji se dušom i tijelom nije potpuno odvojio od svih srodnika i ne srodnika ne može a da dušu svoju ne izloži velikoj opasnosti.

S velikim trudom i podvigom stiče se poštena i sređena narav. Ono, pak, što je s velikom mukom stečeno može se izgubiti u jednom priviđenju. Jer, zli razgovori kvare dobre običaje (1 Kor 15,33), tj. svjetski i nepristojni razgovori. Tko se po odricanju od svijeta sreće s svjetovnim ljudima, ili živi u njihovoj neposrednoj blizini, ili će da se zaplete u njihove mreže, ili prlja svoje srce misleći na njih, ili, ako se neposredno i ne prlja, osuđuje one koji su prljavi, pa se tako, posrednim putem, i sam prlja.

O snoviđenjima koje imaju početnici

Ne može se sakriti da je moć našeg razuma sasvim mala, i da smo mi puni svakog neznanja. Jer, kao što grlo razlikuje ukus hrane, tako i sluh raspoznaje misli kroz riječi; kao što sunce otkriva slabost naših očiju, tako i riječi iskazuju neznanje duše. Ipak, zakon ljubavi nas prisiljava i na ono što premašuje naše moći. Stoga mi se čini, iako ne tvrdim, da bi poslije pouke o tuđinovanju, pa čak i u njoj samoj, trebalo nešto reći o snoviđenjima, kako ne bi bili neupućeni i u ovo lukavstvo prepredenih demona.

Snoviđenje je kretanje uma pri nepokretnosti tijela. Mašta je obmana očiju dok svijest spava. Mašta je vansebnost uma dok je tijelo budno; ona je promatranje onoga što ne postoji.

Uzrok zbog kojeg smo riješili da poslije prethodne pouke govorimo o snovima je sasvim jasan: kada se mi, ostavivši radi Gospodina svoj dom i svoje srodnike, predajemo tuđinovanju iz ljubavi prema Bogu, demoni probaju da nas uznemire, predstavljajući nam naše srodnike kako tuguju, ili kako umiru, ili kako ih zbog nas zatvaraju i pljačkaju. Stoga, onaj koji vjeruje snovima liči na čovjeka koji trči za svojom sjenkom, nastojeći da je uhvati.

Demoni sujete su proroci u snu. U svojoj prepredenosti, po određenim znacima, oni zaključuju što će se dogoditi, te nam javljaju unaprijed, kako bi se mi divili kada se viđenja u snu ispune na javi, te počeli da o sebi visoko mislimo kao da smo već blizu dara vidovitosti. Takav čovjek često postaje prorok u očima onih koji vjeruju demonu. Za one, pak, koji demona preziru, takav je uvijek lažljivac. Kao duh, demon vidi šta se događa u zračnom prostoru. Primijetivši da neko, na primjer, umire, on o događaju lakovjernima predskaže u snu. Demoni, međutim, ništa ne znaju o budućnosti po predznanju. Uostalom, i liječnici su u stanju da nam predskažu smrt!

Često se demoni preobražavaju u anđela svjetla i uzimaju lik mučenika, te nam u snu predstavljaju kako im tj. k anđelima ili mučenicima prilazimo. Kada se probudimo, oni nas ispune radošću i ponosom. To neka ti posluži kao znak prevare. Jer, anđeli, kada se jave, pokazuju vječne muke, i Strašni sud, i progon iz Kraljevstva Božjeg. One koji su se probudili od takvog sna, ispune drhtanjem i snuždenošću.

Ako počnemo da im se pokoravamo u snu, demoni će nam se i u budnom stanju rugati. Čovjek koji vjeruje snoviđenjima, potpuno je neiskusan. Filozof je, pak, onaj koji im uopće ne vjeruje. Vjeruj samo onim snoviđenjima koja ti objavljuju muku i Sud. Ali, ako te dovode do očajanja, onda su i oni od demona.

Treća stepenica, po broju jednaka Trojici. Onaj koji se popeo, neka se ne obazire ni na desno ni na lijevo.

NAPOMENE:

1. Mračne sate u svijetu: time Ljestvičar, uz blagu ironiju, odvraća redovnike od iskušenja da se vrate u svijet ''radi navodne koristi bližnjim''. Kada ni Mojsije nije mogao da izbjegne teška iskušenja u svijetu, vrativši se s Horeba (Izl 3 itd.) kako će takva, pa i gora zla izbjeći redovnik koji je i napustio svijet zbog toga što se smatra savršeno nesposobnim da u svijetu odoli strastima?

Pouka IV

O BLAŽENOJ I NEZABORAVNOJ POSLUŠNOSTI

Sada je na redu izlaganje o borcima i atletama Kristovim: svakome plodu prethodi cvijet, a svakoj poslušnosti tuđinovanje, bez obzira da li se poslušnost izražava samo tijelom ili voljom. Ovim dvjema krepostima ili vrlinama, kao na zlatnim krilima, sveta duša brzo uzlijeće na nebo. Možda je o njoj onaj duhonosac pjevao: Tko će mi dati krila kao u goluba, da poletim kroz djelovanje, i da počinem (Ps 54,7) u sagledavanju i poniznosti?

Nećemo propustiti, ako je po volji, da otkrijemo i sam način borbe ovih hrabrih ratnika, tj. kako drže štit vjere u Boga i svog duhovnog rukovoditelja, i kako njime odbijaju, da tako kažemo, svaku pomisao na nevjerstvo duhovnom ocu i odlazak na drugo mjesto. Otkrit ćemo i to, kako ti duhovni ratnici ubijaju svaku osobnu želju koja im se približava, mašući stalno duhovnim mačem, i kako, odjeveni u željezni oklop krotkosti i poslušnosti, odbijaju svaku pogrdu i uvredu, i uopće svaku strijelu. Molitveni pokrov duhovnog oca služi im kao spasonosna kaciga. Oni stoje ne sasvim sastavljenih nogu: jedna im je uvijek spremna za služenje, a druga je nepomično na molitvi.

Poslušnost je potpuno odricanje od svoje duše, koje se iskazuje u tjelesnim djelovanjima; ili obratno: poslušnost je umrtvljenje udova pri živom razumu. Poslušnost je vršenje dužnosti bez ispitivanja. To je dobrovoljna smrt, život bez radoznalosti, bez brige za opasnosti, nepripremljena odbrana pred Bogom, odsustvo straha od smrti, bezopasna plovidba, hodanje u snu. Poslušnost je grob volje, a uskrsnuće poniznosti. Kao da je mrtav, poslušnik ne odgovara niti razmišlja, bilo da se radi o dobrim stvarima ili o nečemu što izgleda zlo, jer će za sve odgovarati onaj koji je pobožno umrtvio njegovu dušu. Poslušnost je odustajanje od rasuđivanja pri bogatstvu rasuđivanja.

Početak umrtvljenja, bilo da se radi o volji ili o našim udima, je mučan; sredina je ponekad teška, a ponekad nije; a kraj je potpuna neosjetljivost za bol i odsustvo svakog mučnog osjećaja. Ovaj blaženi živi mrtvac osjeti tugu i bol u srcu samo kad vidi sebe da vrši svoju volju, jer on se i plaši jedino odgovornosti za vlastiti sud.

Vi koji se spremate za poprište duhovnog ispovjedništva; vi koji hoćete da na svoj vrat stavite jaram Kristov; vi koji od sada nastojite da vlastito breme prebacite na tuđa pleća; vi koji se žurite da dragovoljno, sami sebe prodate u ropstvo, da bi u zamjenu dobili pravu slobodu; vi koji plivate podržavani rukama drugih, kako bi prešli preko ove beskrajne pučine znajte da ste kročili na put kratak i kamenit, na kome vreba samo jedna zabluda koja se zove samovolja. Onaj koji se samovolje potpuno odrekao, čak i u stvarima koje mu izgledaju dobre, duhovne, bogougodne, stigao je na cilj prije nego što je i koraknuo. Jer, poslušnost je nevjerovanje sebi u svakome dobru, do kraja života.

Prije nego što, pokrenuti poniznošću, poželimo da sagnemo glavu i da svoje spasenje u Gospodinu potpuno povjerimo drugome, te prije nego što stupimo na podvig, ukoliko posjedujemo imalo pronicljivosti i razboritosti, mi treba da prosudimo, ispitamo i, da se tako izrazim, iskušamo svog duhovnog kormilara, kako ne bi dopali u ruke mornara umjesto kormilara, bolesnika umjesto liječnika, strasnika umjesto bestrasnika, i kako se, umjesto u pristaništu, ne bi našli na pučini, te pretrpjeli brodolom. Ali, kada već uđemo na to poprište pobožnosti i pokornosti, ne smijemo ni za što više suditi našem dobrom nastavniku, makar u njemu, kao čovjeku, možda i vidjeli određene male pogreške. Inače, sudeći, nikakvu korist od podčinjavanja nećemo imati.

Tko god hoće da ostane neustrašiv u svome povjerenju prema duhovnom ocu, obavezno treba da u stalnoj uspomeni neizbrisivo u srcu svom čuva njegove kreposti, kako bi tom uspomenom zatvorio usta demonima kad u njega stanu sijati nepovjerenje prema njemu. Sukladno povećanju povjerenja u srcu, i samo tijelo postaje marljivije u vršenju svoje službe. A, kad se spotakne o kamen nepovjerenja, padne! Jer, svakako, sve što nije od vjere grijeh je (Rim 14,23).

Od pomisli koja ti predlaže da ispitaš ili osudiš svog duhovnog oca, odskoči kao od bluda. Toj zmiji uopće ne daj ni najmanje slobode, ni mjesta, ni pristupa, ni početka. Vikni na zmiju: ''Varalice jedna! Nisam ja nad svojim ocem, već je on nada mnom dobio pravo suđenja. Nisam ja njemu, već je on meni postavljen za sudca''.

Oci čitanje Psalama određuju kao oružje, molitvu kao bedem, a neporočne suze kao umivaonik. Blaženu poslušnost, pak, shvaćaju kao ispovijedanje, bez kojeg nitko od strasnika neće vidjeti Gospodina [1].

Poslušnik samome sebi izriče presudu: ako se savršeno pokorava radi Gospodina, oslobađa se od vlastite krivice čak i kada ne misli da je savršeno poslušan; no ako u bilo čemu izvrši svoju volju, sam snosi odgovornost čak i kad misli da je poslušan. Uostalom, bilo bi korisno da duhovnik ne prestane da ga kori. Ako bi i on zašutio, ja ne bih znao što još o tome da kažem.

Oni koji se u svojoj prostodušnosti pokoravaju radi Gospodina sretno stižu na cilj svog puta, jer ne navlače na sebe lukavstvo demona time što bi kritizirali duhovnika.

Prije svega, ispovjedimo se našem dobrom sudcu, ne samo nasamo nego i pred svima, ako zapovijedi. Rane koje se otkrivaju, ne samo što se ne pogoršavaju nego se lakše i liječe.

Po dolasku u samostan dobrog sudca i pastira [2], prisustvovao sam jednom strašnom suđenju.

Dogodilo se, naime, dok sam se tamo nalazio, da je neki razbojnik došao da se posveti redovničkom životu. Onaj odlični pastir i liječnik zapovijedi da razbojnik sedam dana uživa potpuni odmor, te da samo gleda kako se u toj obitelji živi. Kada je tih sedam dana prošlo, pastir ga pozva nasamo i upita, da li mu se sviđa da živi s njima. I pošto vidje da se on sasvim iskreno složio s tim, ponovo ga upita, što je grešno počinio u svijetu. Razbojnik odmah, do tančina, ispovijedi sve. Vidjevši to, pastir mu, u želji da ga iskuša, reče: ''Hoću da to ispovjediš javno, pred čitavim bratstvom''. A, ovaj, istinski zamrzivši svoj grijeh i prezrevši svaki stid, obeća ne dvoumeći se, i reče: ''Ako hoćeš, i posred grada Aleksandrije''.

Tada pastir sabra u crkvu sve svoje ovce, njih tri stotine trideset, i za vrijeme božanske liturgije (bila je nedjelja), a poslije čitanja Evanđelja, zapovijedi da se uvede taj neporočni osuđenik, kojeg su, s rukama vezanim pozadi, odjevena u vreću od dlake i posuta po glavi pepelom, neka braća vukla i s vremena na vrijeme udarala. Pred tim prizorom, svi su ustuknuli i smjesta briznuli u plač, jer nitko nije znao šta se u stvari događa. I kad se razbojnik približi crkvenim dverima, povika k njemu ona sveta i čovjekoljubiva glava gromkim glasom: ''Stoj! Nedostojan si da uđeš ovamo''! Uplašen glasom pastira koji mu je dolazio iz oltara, jer mu se učinilo, kako nas poslije pod zakletvom uvjeravaše, da čuje grom, a ne glas ljudski, razbojnik u taj mah pade ničice, tresući se od straha sav smeten. Dok je ležao tako na zemlji i škropio tlo suzama, ponovo mu zapovijedi čudesni liječnik, koji to sve činjaše za njegovo spasenje, pokazujući svima kako se spašava i što je to djelatna poniznost, da pred svima podrobno kaže sve što je počinio. I on s trepetom ispovijedi, jedan po jedan, sve svoje grijehe, sablažnjive i za uho: ne samo prirodne i protuprirodne tjelesne grijehe, s ljudskim bićima i s životinjama, nego čak i vračanja, ubojstva i druge zločine o kojima nije red ni slušati ni pisati. Odmah poslije te ispovijedi, zapovijedi pastir da se razbojnik postriže i primi u bratstvo.

Diveći se mudrosti ovog bogougodnog, ja ga nasamo upitah, radi čega je upotrijebio jedan tako neobičan način liječenja. A, pravi liječnik reče: ''Iz dva razloga: prvo, da samog pokajnika putem sadašnje sramote izbavim od buduće. To se i zbilo, jer on ne ustade s poda, brate Ivane, dok nije dobio oproštaj svih grijeha. Ne sumnjaj u to. Jedan brat, koji se tu nalazio, uvjeravao me, govoreći: ''Vidjeh nekog strašnog čovjeka gdje drži ispisan papir i pero. I kako bi koji grijeh pokajnik izgovorio, on bi ga perom odmah precrtao''. A i pravo je: Rekoh, ispovjedit ću bezakonje moje Gospodinu, i ti si oprostio nevaljalstvo srca moga (Ps 31,5). A drugo, htio sam time da pobudim na ispovijedanje one koji u samostanu ne ispovijedaju sve grijehe, budući da bez ispovijedanja nitko neće dobiti oprost''.

Vidio sam kod tog nezaboravnog pastira i u njegovoj pastvi i mnogo drugih stvari dostojnih divljenja i vječite uspomene, od kojih ću većinu pokušati da vam prikažem. Ostao sam kod njih ne malo vremena, pažljivo prateći njihov način života, van sebe od divljenja tome kako zemni ljudi nasljeduju nebeska bića!

Ljubav je među njima bila odista nerazrješiva sveza. Što je još ljepše, ona je bila oslobođena svake nepristojnosti u izražavanju i svakog naklapanja. A, prije svega toga, učili su se da ničim ne povrijede savjest svog brata. Ako bi se ponekad pojavio neki koji bi mrzio drugoga, pastir bi ga kao prijestupnika istjerao u odvojen samostan. Jednom prilikom, neki brat okleveta pred njim bližnjega. Bogougodni smjesta zapovijedi da se klevetnik istjera, govoreći da u samostanu ne mogu zajedno opstati i vidljivi i nevidljivi đavao.

Vidio sam kod ovih bogougodnih zaista korisne i divljenja dostojne stvari: bratstvo koje je Gospodin sabrao i povezao, bogato u čudesnim djelovanjima i sagledavanjima. Jer, oni su sami tako upražnjavali i uvježbavali božanske kreposti, da im skoro nisu bile ni potrebne opomene nadstojnika. Oni su po svojoj vlastitoj pobudi podsticali jedan drugoga na božansku budnost.

Bili su, naime, kod njih određeni, uobičajeni i utvrđeni određeni sveti i božanski običaji. Na primjer, ako se dogodilo da netko od njih, u odsustvu nadstojnika počne da kleveće, ili da osuđuje, ili uopće da isprazno govori, neki drugi brat bi ga neprimjetnim migom opominjao i umirivao. Ako ovaj to možda ne bi primijetio, brat koji ga je opomenuo bi, učinivši poklone, odlazio. Kad bi se pokazalo da treba nešto govoriti, sjećanje na smrt i pomisao na Vječni sud bili su im stalni i vječiti predmet razgovora.

Neću propustiti da vam opišem izvanrednu krepost tamošnjeg kuhara. Primijetivši da on za vrijeme svoje službe stalno razmišlja i plače, zamolih ga da mi otkrije kako se udostojao takve milosti. Prisiljen mojom molbom, odgovorio mi je: ''Nikad nisam pomislio da služim ljudima, već Bogu. Uz to sam došao do zaključka da nisam dostojan podviga usamljenosti, te mi je dovoljno da samo pogledam u vatru pa da zamislim buduću, vječnu vatru''.

Da čujemo nešto i o drugoj rijetkoj kreposti njihovoj. Oni ni za vrijeme samog objeda nisu prestajali da se bave umnom djelatnošću. Na određen utvrđeni način i jedva primjetnim znacima, ovi blaženi oci su podsjećali jedan drugoga na umnu molitvu. I činili su to ne samo za vrijeme objeda nego i pri svakom susretu i skupu. Ako bi netko od njih ponekad učinio neki prijestup, braća su ga preklinjala da njima prepusti brigu o odgovornosti pred pastirom i o kazni. Otud je veliki pastir, znajući za običaj svojih učenika, određivao i lakše kazne, siguran da kažnjenik nije krivac. Štoviše, on nije ni vršio istragu o tome tko je u stvari načinio prijestup.

Među njima nikada nije moglo biti ni spomena o šali. Ako bi netko i započinjao raspravu s bližnjim, drugi prisutni bi, poklonima, stišavao srdžbu. A, kad bi primijetio da su zlopamtljivi, on je izvijestio nadstojnika, da bi ih uvjerio da se pomire prije nego što sunce zađe. Ako su, pak, ostajali uporni u svojoj tvrdoglavosti, onda bi im bilo zabranjeno da uzimaju hranu dok se ne pomire, ili bi bili izbačeni iz samostana. Ova pohvalna strogost kod njih nije bila primjenjivana uzalud, već je donosila i pokazivala obilan plod: mnogi su se, naime, od ovih bogougodnih redovnika proslavili kao djelatelji i sagledatelji, kao rasudljivi i poniznog uma.

Kod njih se mogla vidjeti i strašna, no anđeoska pojava: časni sjedi i sveti starci koji trče na poslušnost kao da su djeca, starine kojima je najveća pohvala u poniznosti. Vidjeh tamo i ljude koji se nalaze u poslušnosti oko pedeset godina. Molio sam ih da me pouče, kakav su uspjeh postigli tolikim trudom. Jedni su na to govorili da su se spustili u bezdan poniznog uma, kojim je svaka borba zauvijek prekinuta; drugi su pričali da su stekli savršenu neosjetljivost i bezbolnost za grdnje i uvrede.

Vidjeh i druge među ovim nezaboravnim ocima, ukrašene bjelinom kao da su anđeli, koji dospješe do stanja najdublje ne zlobe i premudre jednostavnosti, ostvarene svjesno, uz Božju pomoć. Jer, dok je loš čovjek dvostruk, jedan izvana a drugi iznutra, jednostavan čovjek nije dvojak, već predstavlja nešto jedinstveno. Ta njihova jednostavnost nije bila bezumna i besmislena kao kod onih starih ljudi u svijetu što ih često nazivaju izhlapljelim. Po vanjštini su bili sasvim ugodni, privlačni, vedri. U govoru i ponašanju bili su prirodni, neizvještačeni, nepatvoreni (stvar koja se ne sreće kod mnogih). A unutra, u duši, oni su kao bezazlena djeca bili svim svojim bićem odani svome Bogu i nadstojniku, motreći smjelim i čvrstim duhovnim okom na demone i na strasti.

Ni čitav život neće mi biti dovoljan, časni oče i bogoljubivi zbore, da opišem krepost i nebočežnjivo življenje tih blaženih ljudi. No, ipak je bolje da ovaj naš spis ukrasimo opisom njihovih napornih podviga, i da time u vama podstaknemo bogoljubivu revnost, nego da ga ispunimo vlastitim savjetima. Van svakog je spora da se ono što je gore uljepšava jedino onim što je bolje. No, zamolio bih vas još nešto: nemojte misliti da je bilo što od onoga što je ovdje napisano izmišljeno. Jer, nepovjerenjem se obično upropasti svaka korist. No, vratimo se svom pripovijedanju.

Neki čovjek, po imenu Izidor, koji je pripadao plemićkom staležu grada Aleksandrije, prije određenog vremena se povukao u spomenuti samostan. Tamo sam ga još i ja zatekao. Primivši ga, bogougodni pastir primijeti da se radi o skroz pokvarenom, grubom, opakom i obijesnom čovjeku. Premudri onda riješi da ljudskim lukavstvom nadmudri lukavog demona, pa reče Izidoru: ''Ako si stvarno riješio da poneseš jaram Kristov, hoću da se prije svega izvježbaš u poslušnosti''. A, ovaj reče: ''Kao željezo kovaču, tako se i ja, sveti oče, predajem tebi na poslušnost''. A, veliki otac, umiren ovim poređenjem, odmah odredi podvig željeznom Izidoru, i reče: ''Hoću da ti, rođeni moj, stojiš kraj kapije samostanske, i da se svakome tko ulazi ili izlazi pokloniš do zemlje, govoreći: Moli se za mene, oče, jer je demon u meni''. A, ovaj ga posluša kao anđeo Gospodina.

Pošto je on tako proveo sedam godina i došao do najdublje poniznosti i naklonosti, slavni otac odluči da ga, poslije besprimjerno hrabro podnesene propisane sedmogodišnje probe, kao više nego dostojna, primi u bratstvo i udostoji rukopoloženja. Ali je Izidor, kako preko drugih, tako i preko mene nemoćnog, preklinjao pastira da mu dozvoli da na istom mjestu svoj podvig završi, nekako zagonetno nagovještavajući svoj kraj i poziv na onaj svijet. Tako se i zbilo. Jer, kada ga učitelj ostavi na istom mjestu, on poslije deset dana ode Gospodinu, kroz poniženje u slavu, uzevši sa sobom nedjelju dana kasnije i vratara samostanskog. Jer, blaženi bijaše rekao vrataru: ''Ako steknem slobodu kod Gospodina, bit ćeš ubrzo i tamo s mnom nerazdvojan''. To se i dogodilo, kao najveći dokaz njegove ne postidne poslušnosti i bogonasljedujuće poniznosti.

Upitah toga velikog Izidora, dok je još bio među živima, čime se njegov um bavio za vrijeme stajanja ispred kapije. I nezaboravni podvižnik ne sakri to od mene, želeći da mi pruži korist. ''U početku sam zamišljao da sam prodat kao rob za grijehe svoje, te sam s mnogo gorčine, napora i snage vršio poklone. Poslije godinu dana, srce mi više nije osjećalo bol, očekujući od samog Boga nagradu za trpljenje. Kada je prošlo još godinu dana, osjetio sam svim srcem da nisam dostojan da živim u samostanu, da viđam oce i razgovaram s njima i da ih u lice gledam, niti da se pričešćujem Svetim Tajnama. I od stida oborivši oči k zemlji, a misli još niže, ja sam već iskreno preklinjao one koji su ulazili i izlazili da se pomole za mene Bogu''.

Jednom prilikom, kada sam sjedio za trpezom s velikim nadstojnikom, nasloni on svoja sveta usta na moje uho, i reče mi: ''Hoćeš da ti pokažem božansku mudrost u najdubljoj starosti''? I kad sam ga za to zamolio, dozove on sa druge trpeze jednog redovnika, po imenu Lavrentija, koji je u samostanu do tada proveo oko četrdeset osam godina i bio drugi po činu svećenoslužitelj. On dođe, i poklonivši se nadstojniku do zemlje, uze od njega blagoslov. No, kad je ustao, nadstojnik mu ništa ne reče, nego ga ostavi da stoji kraj trpeze, bez jela. Ručak tek što je bio počeo. Tako je on stajao dobar sat, ili čak i dva, da me je već bilo stid i pogledati u lice tog podvižnika. Bijaše to starac osamdesetih godina, sav sijed. Ostao je tako, bez odgovora od strane nadstojnika, sve do završetka objeda. A, kad smo ustali, bogougodni ga posla k spomenutome velikom Izidoru, da mu izrecitira početak trideset devetog Psalma [3].

A ja, najlukaviji, ne propustih priliku da ispitam starca. I kad sam ga upitao, na što je mislio dok je stajao kraj trpeze, on mi je odgovorio: ''Zamišljajući da umjesto pastira gledam lik Kristov, ja ni za trenutak nisam pomislio da dobivam zapovijed od njega kao čovjeka, nego od Boga. Stoga sam i stajao, oče Ivane, ne kao pred ljudskom trpezom, nego kao pred žrtvenikom Božjim, moleći se Bogu bez ikakve loše misli o pastiru, s povjerenjem i pun ljubavi prema njemu. Jer, netko reče da ljubav ne misli o zlu (1 Kor 13,5). Uostalom, znaj i to, oče: nečastivi više ni na trenutak nema mjesta u čovjeku koji se preda jednostavnosti i dragovoljnom neznanju zla''.

Kakav je bio, uz pomoć Božju, taj pastir duhovnih ovaca, takvoga mu i samostanskog ekonoma posla pravedni Gospodin. Taj je čovjek bio čestit kao nitko drugi i krotak kao rijetko tko. Jednom prilikom, radi koristi ostalih, veliki starac se kao naljuti na njega, očevidno bez ikakvog razloga, i zapovijedi da se istjera iz crkve prije završetka bogoslužja. A ja, znajući da čovjek nije kriv za ono za što ga je pastir bio optužio, kad ostadoh nasamo s velikim, uzeh ekonoma u zaštitu. No, mudrac mi reče: ''I ja znam, oče! Ali, kao što bi bilo nepravedno i žalosno oteti kruh iz usta gladnome djetetu, tako i učitelj duša čini nepravdu i sebi i podvižniku kada mu ne pruža priliku da zadobije lovorov vijenac, a zna da ga podnošenjem uvreda, prezira, došaptavanja i podsmjeha u svakom trenu on može zaslužiti. To dovodi do trostruke i veoma značajne štete: prvo, sam nadstojnik se oslobađa nagrade za izricanje kazne ili epitimije; drugo, nadstojnik nije krepost jednoga upotrijebio na korist ostalih, iako je mogao; treće, i najteže, čak i oni koji izgledaju čvrsti i strpljivi, zanemareni određeno vrijeme tobože kao dobri u djelovanju, bez opomena i bez ukora od strane nadstojnika, često ostaju bez stečene koristi i trpljenja. Jer, ma koliko zemlja bila dobra, plodna i masna, nedostatak vode poniženja čini da podivlja i da iz nje nikne trnje nadutosti, bluda i neznanja za strah Božji. Znajući za to, veliki apostol Pavao je i pisao Timoteju: Nastoj, ukori, zaprijeti i u vrijeme i u ne vrijeme (usp. 2 Tim 4,2).

A, kad sam se ja tome usprotivio, ukazujući na slabost našeg naraštaja, kao i na to, da se zbog bezrazložnog kao i kod i opravdanog prekorijevanja od strane pastira, možda mnogi mogu odbiti od stada, istinski putovođa mi, kao čovjek pun mudrosti, reče: ''Duša koja se Krista radi ljubavlju i povjerenjem vezala za pastira, ne odstupa od njega do posljednje kapi krvi, naročito ako je njegovom pomoću izliječila rane, sjećajući se onoga koji reče: Ni anđeli, ni poglavarstva, ni sile ... niti ikakva druga tvar neće nas moći odvojiti od ljubavi Kristove (Rim 8,38-39). A, ako se duša nije na takav način vezala, učvrstila i privila uz pastira, onda se ja čudim da takav čovjek na tome mjestu ne provodi vrijeme uzalud, vezan za pastira lažnom i prividnom pokornošću''.

I stvarno, veliki se nije prevario. Naprotiv, zadržao je ovce u svome stadu, učio ih i usavršio, i prinio Kristu kao žrtvu bez mane. Da čujemo, i da se divimo premudrosti Božjoj koja se nalazi u zemljanim posudama!

Nalazeći se tamo, divio sam se vjeri i trpljenju nekih početnika, i nesavladivoj čvrstini s kojom su podnosili strogost ne samo nadstojnika nego i određenih redovnika mnogo nižih od njega. Da bih se nečemu naučio, obratih se jednome od te braće, koji je proveo u samostanu već petnaest godina, po imenu Avakiru. Njega su najviše, primijetio sam, skoro svi zlostavljali: trpezari su ga gotovo svaki dan istjerivali iz trpezarije, budući da po prirodi bijaše na jeziku malo neuzdržljiv. I rekoh mu: ''Brate Avakire, zašto vidim da te svakog dana izbacuju iz trpezarije, pa često i na spavanje odeš bez večere''? A on mi odgovori: ''Vjeruj mi, oče, kušaju me oci, da vide jesam li pravi redovnik. Oni to ne čine odistinski. Te tako i ja podnosim sve lako, pošto mi je poznat cilj velikoga oca i svih ostalih. I evo, petnaest godina živim s tom mišlju. Uostalom, i oni sami su mi rekli prilikom stupanja u obitelj, da one koji su se odrekli od svijeta ispituju sve dok se ne navrši trideset godina. I pravo je, oče Ivane: zlato ne može biti čisto dokle god se ne pretopi u vatri''. Poživjevši još dvije godine poslije mog dolaska u taj samostan, ovaj čestiti Avakir otputova k Gospodinu, rekavši ocima na smrti, prije nego što je ispustio dušu: ''Hvala, hvala Gospodinu i vama! Zato što ste me, radi moga spasenja, kušali vi, evo već sedamnaest godina kako me ne kuša demon''! Pastir, kao pravedni sudac, s pravom zapovijedi da se Avakir sahrani kao ispovjednik, sa svetima koji tamo počivaju.

Učinio bih nepravdu svima koji teže k dobru, kada bih u grob šutnje zakopao vrlinu i podvig Makedonija, prvog među tamošnjim đakonima. Jednom, na dva dana pred praznik svetog Bogojavljenja, ovaj sveti podvižnik, potpuno predan Gospodinu, isprosi od pastira odobrenje da ode nekim svojim poslom u grad Aleksandriju. Uz to, naravno, obeća da će se najbrže vratiti iz grada, zbog blizine praznika i potrebnih priprema. Dobromrzac, pak, đavao omete arhiđakona, kojeg s blagoslovom bijaše otpustio nadstojnik, da stigne u samostan za sveti praznik o roku koji mu nadstojnik bijaše odredio. Pošto je stigao dan kasnije, zabrani mu pastir da služi i odredi mu mjesto među posljednjim početnicima. Dobri je đakon trpljenja i arhiđakon postojanosti primio zapovijed očevu, i to tako mirno kao da je kažnjen neko drugi, a ne on. Pošto je u takvom položaju proveo četrdeset dana, mudri pastir ga vrati u prijašnji njegov čin. No, tek što je prošao jedan dan, arhiđakon ga stane ponizno moliti da ostane pod kaznom ili epitimijom i prvobitnom kaznom gubitka časti, govoreći mu da je ''u gradu počinio jedan neoprostiv grijeh''. Bogougodni je znao da on ne govori istinu, ali učini po pravednoj želji podvižnika, budući da je to tražio radi poniznosti. Imalo je što i da se vidi: časna starina stoji u redu početnika i svakog iskreno preklinje da se moli za njega. ''Pao sam'', veli, ''u blud neposlušnosti''. A meni, bijednome, ovaj veliki Makedonije povjeri razlog, zbog čega se dobrovoljno vratio na posljednje mjesto: ''Nikada nisam u sebi osjetio takvo olakšanje od svake borbe i takvu slatkoću božanske svjetlosti, kao sad''. Anđelima je svojstveno da ne padaju (neki čak misle da uopće ne mogu ni pasti); ljudsko je pasti, i što je brže moguće ustati, ma koliko puta da se padne; a demonima, i samo njima, svojstveno je da kada padnu više nikada ne ustanu.

Samostanski ekonom mi je povjerio sljedeće: ''Kad sam bio mlad i čuvao stoku, dogodilo se da sam pao najtežim padom duše. Međutim, pošto sam bio naviknuo da zmiju nikada ne krijem na dnu srca svoga, i ovu zmiju uhvatih za rep i pokazah je liječniku. (Pod repom podrazumijevam kraj zlodjela). A, on me, s osmijehom na licu, lako potapša po obrazu, i reče: ''Budi spokojan, dijete moje! Vrši svoju službu kao i do sada i ničega se ne plaši''! A, ja primih to s vatrenom vjerom, i kroz svega nekoliko dana uvjerih se da sam izliječen, te nastavih put svoj s radošću i strahom''.

Sva stvorena bića, kako neki smatraju, stvorena su tako da se razlikuju jedno od drugoga. Tako su i u tome bratstvu postojale razlike u stupnju ostvarenog napretka i saznanja. Kada bi primijetio da neka braća vole da se prave važni prilikom posjete svjetskih ljudi samostanu, onaj liječnik bi ih baš u prisustvu gostiju obasipao najtežim pogrdama i određivao im najniže poslove, tako da su poslije hitro bježali kada bi samo vidjeli da neko iz svijeta dolazi u goste. Bijaše zanimljivo vidjeti kako sujeta progoni samu sebe i od ljudi se krije!

Nedjelju dana prije mog odlaska iz toga svetog mjesta, Gospodin uze k sebi jednog bogougodnog oca, ne želeći da me oslobodi njegove molitve. To je bio jedan divan čovjek, po imenu Mina, drugi po činu iza nadstojnika, koji je pedeset devet godina živio u tome samostanu i prošao kroz sve dužnosti. Trećeg dana poslije njegove smrti, dok sam vršio uobičajeno pravilo povodom upokojenja bogougodnog, odjednom se čitavo mjesto gdje je bio položen ispuni divnim mirisom. Veliki naredi da otvorimo kovčeg u kome je ležalo tijelo bogougodnoga. I kada to učinismo, ugledasmo svi kako iz njegovih časnih stopala, kao iz dva izvora, ističe miomirisno miro. Tada učitelj reče svima: ''Vidite? Gle, znoj njegovih muka i napora prinijet je Bogu kao miro''! Da, upravo tako!

Oci iz toga mjesta pričali su nam i o mnogim drugim krepostima ovog bogougodnog Mine. Između ostalog, pričahu i ovo: jednom naumi nadstojnik da isproba njegovo Bogom darovano trpljenje. Mina je došao u nadstojnikovu ćeliju i napravio večernji poklon pred nadstojnikom, moleći ga, po običaju, za pravilo. Međutim, nadstojnik ga ostavi da leži na zemlji sve do jutarnjeg bogoslužja. Tada ga blagoslovi i podiže, pošto ga prethodno izgrdi kao uobražena i netrpeljiva čovjeka. Bogougodni je znao da će on to hrabro podnijeti, pa je zbog toga to i izveo, na pouku svima. Učenik bogougodnog Mine uvjerljivo nam je ispričao i ovu pojedinost o svome učitelju: ''Radoznalo sam ga ispitivao, nije li ga spopadao san dok je ležao ničice pred nadstojnikom. A, on mi otkri da je cijeli Psaltir napamet pročitao dok je na zemlji ležao''.

Neću propustiti da vijenac pouke ukrasim i jednim pravim smaragdom.

S nekim od tih najčestitijih staraca poveo sam jednom prilikom razgovor o usamljenosti. Ljubazno i s osmjehom na licu, oni mi duhovito rekoše: ''Oče Ivane, mi smo od tijela, pa vodimo i život koji odgovara tijelu, jer smo unaprijed ocijenili da prema mjeri naše slabosti treba i vrstu borbe izabrati. Računamo, tako, da je bolje boriti se s ljudima, koji se pokatkad naljute, ali se i umiju pokajati zbog tog, nego s demonima, koji su uvijek bijesni i spremni da nas napadnu''.

A, jedan drugi starac, imajući prema meni veliku ljubav božansku i prisan u ophođenju sa mnom, reče mi ljubazno: ''Ako ti, mudriji od svih ljudi, posjeduješ u dubini svoje duše energiju onoga koji je kazao: Sve mogu u Kristu koji mi daje moć (Fil 4,13); ako te je Duh Sveti poškropio rosom čistoće kao što je poškropio Djevicu Mariju; ako te je sila Višnjega, sila trpljenja, osjenila opaši se kao Krist Bogočovjek, opaši bedra svoja ubrusom poslušnosti, i ustavši s večere u tišini, sa skrušenim duhom operi noge braći. Bolje rečeno, baci se s poniznim duhom pred noge bratstva. Na vrata svog srca postavi stroge i nedrjemljive stražare. Neka ti u nepostojanom tijelu um bude postojan. Vježbaj umno u tišini i pored toga što osjećaš kretanje i nemir u udovima. Što je najteže od svega, ostani spokojan u duši i posred najvećeg meteža. Zaveži brzi jezik, koji pomamno hoće da proturječi; bori se s ovim despotom sedamdeset puta po sedam na dan. Um prikuj na križ duše kao što se nakovanj pričvršćuje na panj, da bi se tučen čestim udarcem čekića poruge, grdnje, ismijavanja i uvrede, održao nimalo slomljen ili klonuo nego potpuno gladak i netaknut. Svuci sa sebe svoju volju kao sramnu odjeću, i tako obnažen uđi u borbu. Učini ono što se rijetko čini i što se ne sreće lako: obuci se u oklop vjere koji se ne može razbiti niti probiti nepovjerenjem prema duhovniku; uzdom razboritosti ukroti čulo pipanja, koje se bestidno propinje; razmišljanjem o smrti obuzdavaj oči, koje bi da se svaki čas zagledaju u ljepotu i veličinu zemaljsku; ljubopitljivi um, koji bi da rado osuđuje brata kao nemarnog, umiri brigom o samome sebi, iskreno voleći bližnje i potpuno suosjećajući s njima. Svi će, dragi oče, po tom zbilja poznati da si Kristov učenik, ako u zajednici vlada međusobna ljubav. Hajde, hajde (ponovo reče moj dobri prijatelj), hajde nastani se kod nas! Svakog trenutka pij od vode poniženja kao da je voda živa, pošto i David, okusivši od svake slasti pod nebom, poslije svega, kao u nekoj nedoumici reče: Gle, što je dobro, i što je najbolje! Ništa drugo do kada braća žive zajedno (Ps 123,1). Pa, ako se još i ne udostojasmo blaga takvog trpljenja i poslušnosti, dobro je i to ako, spoznavši svoju nemoć i živeći u samoći daleko od podvižničkog poprišta, slavimo podvižnike i molimo se da im Bog podari trpljenje''.

Riječi toga dobrog oca i odličnog učitelja, koji je na evanđeoski i proročki, ili još točnije na prijateljski način raspravljao s nama, potpuno su me pobijedile, te smo se složili da bez ikakve sumnje prvenstvo pripada poslušnosti.

Podsjetivši se još jedne korisne kreposti ovih blaženih otaca, ja kao da iz raja izađoh, te ću vam opet predložiti svoj nelijepi i nekorisni trnoviti govor.

Blaženi pastir je često primjećivao, dok smo stajali na molitvi, da neki razgovaraju. Takve je on kažnjavao da stoje pred crkvom po nedjelju dana, zapovjedivši im da se klanjaju svima koji ulaze i izlaze iz crkve. Što je još neobičnije, on je tako kažnjavao čak i klerike, tj. prezbitere!

Primijetio sam da jedan brat za vrijeme bogoslužja stoji s mnogo više osjećanja u srcu nego mnogi drugi, i da se naročito u početku pjevanja po izvjesnim osobitim kretnjama i izrazu lica moglo primijetiti kao da razgovara s nekim. Zapitah ga za razlog njegova blaženog običaja. A on razumije de da će biti korisno ako ne sakrije svoju tajnu, i reče: ''Navikao sam, oče Ivane, da od samog početka sabirem svoje pomisli i um s dušom, i da ih, prikupljajući, pozivam: Hajde da se poklonimo i padnemo pred Krista, Kralja i Boga našeg''!

Motreći na trpezara vidio sam da mu za pojasom visi mala sveska. Uhvatio sam ga da svaki dan zapisuje svoje pomisli, i sve to onda ispovijeda pastiru. I ne samo njega, nego i mnoge druge vidjeh da postupaju na isti način. Čuo sam da je to ustanovljeno po zapovijedi samog velikog pastira.

Jednom je taj pastir istjerao iz samostana nekoga brata koji je pred njim oklevetao svog bližnjeg, nazvavši ga zanovijetalom i brbljivcem. Istjerani je izdržao sedam dana stojeći pred samostanskom kapijom, moleći ponizno da mu se oprosti i odobri ponovni ulazak. Kada je čovjekoljubivi nadstojnik za to saznao i izvijestio se da istjerani nije ništa okusio čitavih šest dana, saopćio mu je: ''Ako baš hoćeš da živiš u samostanu, odredit ću ti mjesto među onima što se kaju''. I pošto pokajnik to vrlo rado primi, pastir zapovijedi da ga odvedu u poseban samostan za one što oplakuju svoje grijehe, što je odmah bilo i izvršeno.

A, pošto smo se sjetili spomenutog samostana, reći ćemo ukratko nešto i o njemu.

Na jedan stadij od velikog samostana bilo je mjesto, zvano Tamnica, načinjeno bez ikakve udobnosti. Tamo nikada nisi mogao vidjeti vatre, ni vina, ni ulja za jelo, niti bilo čega drugog osim kruha i nešto povrća. Tamo je nadstojnik zatvarao one koji su se poslije stupanja u redovništvo ponovo zapleli u strasti bez prava na izlazak, i to ne zajedno, već svakoga zasebno i odvojeno, ili najviše po dvojicu, sve dok od Boga ne bi o svakome bio izvješten. Postavio im je i nadstojnika velikog, po imenu Izak, koji je od svih što su mu predati zahtijevao skoro stalnu molitvu. Za rastjerivanje lijenosti, malodušja ili čamotinje imali su veliku količinu zelenih grančica za pletenje korpi.

Takav je bio način života, takvo uređenje, takav podvig onih koji stvarno traže lice Boga Jakovljeva (usp. Ps.23,6). Dobra je stvar diviti se mukama ovih svetaca; još bolje je slijediti njihov put spasenja; no, htjeti odjedanput dostići njihov sveti život, stvar je bezumna i nemoguća.

Podsticani grižnjom savjesti, dođimo k sebi, dok Gospodin, vidjevši koliko se naprežemo i otimamo k Njemu, ne izbriše grijehe naše i bol koji nam razdire srce ne pretvori u radost. Jer, po mnoštvu bolova mojih u srcu mome, utjehe tvoje razveseliše dušu moju (Ps 93,19). U odgovarajuće vrijeme, ne zaboravimo ni onoga koji govori Gospodinu: Koliko god velike i strašne bile muke moje, ti si mi se vratio i oživio me, i iz ponora zemaljskog, po mome padu, ponovo me podigao (Ps 70,20). Blago onome koji radi Boga svaki dan trpi grdnju i poniženje, i uspije da se savlada! Taj će likovati s mučenicima i slobodno će razgovarati s anđelima. Blago redovniku koji u svakom trenutku smatra da je zaslužio svaki prezir i porugu! Blago onome tko je svoju volju do kraja umrtvio i svu brigu o sebi prenio na svog učitelja u Gospodinu, jer će stati s desne strane Raspetoga!

Tko od sebe odbacuje pravedan ili nepravedan ukor odbija svoje spasenje; a onaj koji ga prima, s bolom ili bez bola, brzo će primiti oproštaj svojih grijeha.

Vjeru i ljubav prema svom duhovnom ocu pokazuj Bogu duhovno, a Bog će tvoju naklonost tajanstvenim putem otkriti tvome ocu. Tada će ti on, osjetivši tvoju privrženost, odati priznanje i postati prijatelj.

Tko svaku zmiju otkriva svom duhovnom ocu, pokazuje da stvarno ima povjerenje u njega; a tko skriva bilo što, još luta po bespuću.

Svaki od nas prepoznat će u sebi bratoljublje i pravu ljubav tek kada sebe zatekne da plače zbog poraza brata i da se iskreno veseli njegovim uspjesima i milosnim darovima.

Tko u razgovoru s drugim ljudima uporno nastoji da nametne svoje mišljenje, makar bilo i točno, treba da shvati da boluje od bolesti đavla. Ako to čini u razgovoru sa sebi ravnima, možda ga još može izliječiti kazna starijih; međutim, njegovu bolest ljudi neće moći izliječiti ukoliko se na isti način ponaša i pred starijim i pametnijim od sebe.

Tko nije poslušan na riječima, sigurno nije poslušan ni na djelu. Jer, onaj koji je nevjeran u malome tj. na riječima, taj je i na djelu nepopravljiv. On se uzalud trudi, jer od svetog podčinjavanja ne dobiva ništa osim vlastite osude.

Tko je svoju savjest kroz podčinjavanje duhovnom ocu do najveće mjere smirio ili ponizio, iz dana u dan iščekuje smrt kao san, ili bolje kao život, i ne plaši se, jer sigurno zna da se u času njegovog odlaska iz ovog svijeta neće od njega, već od njegovog duhovnika, tražiti da položi račun.

Tko je u Gospodinu dobrovoljno primio na sebe kakvu dužnost od svog oca, pa se neočekivano spotakne, neka ne pripisuje krivicu onome tko je dao oružje, već onome koji je oružje primio jer ono mu je dano da se bori s neprijateljem, a ne da ga okrene protiv samoga sebe. A, tko se prisilio radi Gospodina, i skrenuo pažnju svom duhovnom ocu na svoju nesposobnost, neka bude bez brige jer ako i padne neće poginuti.

Prijatelji moji, propustio sam da iznesem pred vas još jednu poslasticu kreposti ili vrline: Vidio sam, naime, i takve poslušnike u Gospodinu koji su sami sebe vrijeđali i ponižavali Boga radi, da bi bili spremni da prime uvrede sa strane, naviknuti da se ne plaše poniženja.

Duša koja stalno misli na ispovijed, kao uzdom biva sprječavana da griješi, jer grijehe koje ne ispovijedamo već činimo bez ikakve bojazni.

Što je prava poslušnost, shvatili smo zaista tek onda, kada u odsustvu duhovnika, zamišljajući lik njegov, mislimo da je pred nama i klonimo se svakog razgovora, ili riječi, ili jela, ili sna, ili bilo čega drugog što bi mu, po našem mišljenju, moglo biti neugodno. Jer, nepravi učenici se raduju odsustvu učitelja, a pravi ga smatraju gubitkom.

Zatražih jednom od jednoga od najiskusnijih podvižnika da mi objasni na koji se način u poslušnosti stiče poniznost. A, on reče: ''Čak kada bi i mrtve ukrsnuo, i dar suza stekao, i oslobođenje od duhovne borbe dostigao, razborit poslušnik sve pripisuje učinku molitve duhovnog oca, te mu je sujetna uobraženost tuđa i daleka. Kako bi se i mogao uobraziti zbog onoga što je, kako i sam misli, učinio uz pomoć drugoga a ne svojim vlastitim snagama? Usamljenik, međutim, nema na raspolaganju takvu poniznu misao. Uobraženost nalazi pred njim opravdanje, ulijevajući mu u glavu da je sve ove uspjehe postigao svojom vlastitom zaslugom.

Kada izbjegne dvije zablude, onaj koji se nalazi u poslušnosti ostaje vječito poslušnim slugom Kristovim.

Demon se trudi da poslušnike ponekad isprlja nečistoćama tijela i da ih načini hladnim i preko običaja uznemirljivim. Ponekad ih načini nekako suhim i jalovim, nemarnim prema molitvi, sanjivim i natmurenim, kako bi ih naveo da dignu ruke od podviga, jer tobože nikakvu korist nisu vidjeli od poslušnosti, nego čak idu unazad. On im ne dopušta da shvate da zamišljeno oduzimanje od nas onoga što nam izgleda kao dobro često biva povod za najdublju poniznost uma. Neki su, često, trpljenjem odbijali spomenutog varalicu. No, ovaj još nije ni prestao da govori, a drugi glasnik ubrzo za tim staje pred nas i pokušava da nas na drugi način prevari. Znao sam poslušnike koji su zahvaljujući brizi duhovnog oca postali puni naklonosti, tako mili, uzdržljivi, marljivi, mirni, vatreni. Demoni, međutim pristupiše k njima i posijaše u njihovu dušu misao kao da su već zreli za usamljenost i sposobni da u tome podvigu dostignu najviši stupanj savršenstva i bestrašća. I oni se, obmanuti, otisnuše iz luke na pučinu. I kada ih iznenadi bura, oni se, bez kormilara, kukavno izložiše bijednoj propasti u tome prljavom i slanom moru.

Nužno je da se more uzburka i da podivlja, da bi ponovo na zemlju bio izbačen sav mulj, travuljina i svaka trulež koju su rijeke strasti nanijele u njega. Pogledajmo dobro: naći ćemo da poslije bure nastaje na moru velika tišina.

Tko nekad sluša a nekad ne sluša oca, sliči na čovjeka koji na svoje oko pristavlja čas ljekovitu mast, čas ne gašeni kreč. Jer, jedan je koji zida, a drugi koji ruši; kakva je od toga korist osim samoga rada (Sir 34,23)?

O, poslušni sine Gospodinov, neka te ne obmani duh oholosti i nemoj kazivati svoje grijehe učitelju kao u trećem licu. Jer, bez sramote se od srama ne može osloboditi. Pokaži slobodno svoju ozljedu liječniku. Ne stidi se, reci: ''Moja je to rana, oče. Moj je to ožiljak. Nije ga nitko drugi napravio nego moja vlastita lakoumnost. Nitko drugi nije kriv, ni čovjek, ni duh, ni tijelo, niti što drugo već jedino moj nemar''.

Na ispovijedi budi i po izvanjskom izgledu i u dubini duše kao osuđenik: nikom ponikni i ako je moguće orosi suzama noge sudca i liječnika kao da su Kristove. Demoni često imaju običaj da nam savjetuju ili da se uopće ne ispovijedamo, ili da se ispovijedamo u trećem licu, ili da krivicu za svoj vlastiti grijeh prebacujemo na druge. Tvrdnju da sve zavisi od navike i za njom se povodi, ukoliko je samo točna, najprije možemo primijeniti na kreposti, koje Boga imaju za svog velikog suradnika. Ako se od samog početka svom dušom predaš svakovrsnim poniženjima, nećeš se, sine, dugo vremena truditi da u sebi osjetiš blaženi mir. Ne ustručavaj se da grijehe svoje ispovijedaš ocu koji ti pomaže da se spasiš, kao Bogu, s najdubljom poniznošću. Vidio sam kako osuđenici držanjem koje izaziva sažaljenje, odrješitim priznanjem i molbom na koljenima ublažavaju strogost sudca, i njegovu srdžbu preobražavaju u milosrđe. I, Ivan Preteča je od onih što su mu dolazili tražio da se prije krštenja ispovjede (usp. Mt 3,6; Mk 1,5) ne stoga što je njihova ispovijed njemu samome bila potrebna, već zato što mu je stalo do njihovog spasenja. Ne treba da nas čudi ako se i poslije ispovijedi nađemo u borbi jer bolje je boriti se s nečistoćama nego s ohološću. Ne zanosi se i ne povodi za pričama o ocima usamljenicima i pustinjacima, jer ti koračaš u vojsci prvomučenika [4]. Čak i kad padneš, ne bježi s poprišta jer upravo tada nam je liječnik najviše i potreban. Onaj koji se i pored pomoći putovođe sapliće o kamen, bez njegove pomoći bi se, svakako, ne samo sapleo nego i poginuo.

Kada nas iskušenje savlada, odmah pristupaju demoni. Uhvativši se za to kao za zgodan, u stvari potpuno neprikladan povod, savjetuju nam da se odamo usamljeništvu. Cilj je naših neprijatelja da našem padu dodaju još jednu ranu.

Kada se liječnik izgovori nesposobnošću da nas izliječi, treba otići drugome. Jer, bez liječnika se rijetko tko izliječio. Kome će onda pasti na um da nam proturječi kad tvrdimo da bi brod koji je i s iskusnim kormilarom pretrpio brodolom, bez kormilara u svakom slučaju morao propasti?

Od poslušnosti poniznost, od poniznosti bestrašće. Ako nas se baš u poniznosti našoj spomenuo Gospodin i izbavio nas od neprijatelja naših (Ps 135,23-24), ništa nas ne sprječava da kažemo da se kroz poniznost dolazi do bestrašća, u kome poniznost postiže svoju svrhu. Jer, s poniznošću počinje bestrašće, kao god što s Mojsijem počinje Zakon. I kćer usavršava majku kao Marija sinagogu [5].

Svaku kaznu od Boga zaslužuju bolesnici koji, prije konačnog iscjeljenja, ostavljaju prvoga liječnika, iako su kod njega bili na liječenju i osjetili poboljšanje, te počinju da više cijene drugoga. Nemoj bježati iz ruku onoga koji te je priveo Gospodinu. Jer, u toku cijelog života svog, nikoga drugog ne treba toliko da poštuješ kao njega.

Za neiskusnog vojnika nije bezopasno da se odvaja od mase boraca i upušta u pojedinačnu borbu. Nije bez opasnosti ni za redovnika da odlazi na podvig usamljenosti prije nego što prođe temeljnu obuku i stekne veliko iskustvo u borbi protiv duševnih strasti. Prvi se izlaže tjelesnim, a drugi duševnim opasnostima. Bolje su dvojica, kaže Pismo, nego jedan (Ekl 4,9); tj. dobro je za sina da se zajedno sa svojim ocem bori protiv svojih strasti, uz sudjelovanje Duha Božjeg. Tko slijepcu uskrati vodiča, i stadu pastira, i zalutalome sprovodnika, i djetetu oca, i bolesniku liječnika, i brodu kormilara izlaže ga opasnosti. A, tko se bez pomoći upušta u borbu sa zlim dusima, postaje njihova žrtva.

Oni koji prvi put dolaze u lječilište, neka kažu što ih boli. A, oni koji su se posvetili poslušnosti, neka iskažu odgovarajuću poniznost. Pouzdan znak ozdravljenja je, kod prvih, stišavanje bolova, a kod drugih, kao ništa drugo povećanje samo-osuđivanja. Neka ti savjest bude ogledalo poslušnosti. To će ti biti dovoljno.

Oni koji podvig u tišini ili usamljenosti provode u poslušnosti duhovnom ocu, imaju za protivnike demone, i samo demone. A, oni koji se nalaze u zajednici, moraju se boriti ne samo sa demonima nego i s ljudima. S obzirom na to da su stalno pred učiteljevim očima, prvi brižljivije izvršavaju njegove zapovijedi; a drugi, često, u odsustvu učitelja pomalo i narušavaju njegove zapovijedi. Međutim, ako su neki od njih marljivi i trudoljubivi, trpljenjem zlostavljanja više nego dovoljno nadoknađuju nedostatak i dobivaju dvostruki vijenac.

Živeći u bratstvu, obratimo na svoje spasenje svu moguću pažnju. U pristaništu koje je puno brodova može lako doći do sudara, a na prvom mjestu onih koje srdžba, kao neki crv, potajno nagriza.

Treba nastojati da se u prisustvu duhovnika ponašamo tako kao da ništa ne znamo, i da budemo krajnje šutljivi. Jer, šutljiv je čovjek sin filozofije, koji na svakom koraku, kud god se okrene, stječe veliko znanje. Vidio sam poslušnika koji prekida pripovijedanje svog duhovnika, te sam počeo da očajavam nad njegovom poslušnošću, gledajući kako od nje postaje nadut a ne ponizan.

S najvećom razboritosti i budnosti treba da procijenimo kada i kako dužnost da pretpostavimo molitvi. Svakako, čovjek se ne može rastrgnuti na sve strane.

Pazi na sebe kada se nalaziš s braćom, i nikako nemoj nastojati da bilo po čemu izgledaš pravedniji od njih. Inače ćeš napraviti dva zla: njih ćeš ozlijediti svojom izvještačenom i lažnom revnošću, a samome sebi ćeš na svaki način pružiti povod za oholost.

Imaj revnost u duši svojoj, nikako je ne iskazujući tijelom, niti izgledom, niti riječju, niti kakvim zagonetnim ponašanjem. Pa i to čini tek pošto si prestao da podcjenjuješ bližnjega. Ako si, pak, u tom pogledu neuzdržljiv, budi u svemu sličan braći svojoj, i ne izdvajaj se ni u čemu svojom uobraženošću.

Vidio sam neiskusnog učenika kako se pred nekim ljudima hvali krepostima svoga učitelja. Misleći da tuđom slavom postane i sam slavan, izložio se sramoti kada mu svi rekoše: ''Pa, kako da jedno tako plodno drvo ima na sebi jednu tako jalovu granu''?!

Trpljivima se možemo smatrati ne kada hrabro podnosimo grdnju samo od oca, već kada od svakog čovjeka trpimo poniženje i uvredu. Jer, od oca mi sve podnosimo iz poštovanja, i zato što se osjećamo njegovim dužnicima.

Žudno ispijaj podsmijeh kao vodu života, od svakog čovjeka koji hoće da te napoji njime. Jer, on je lijek koji čisti od bluda. Tada će se u tvojoj duši roditi sunce duboke čistoće, i svjetlost Božja neće napuštati tvoje srce.

Tko bi vidio da se bratstvo ponižava zahvaljujući njemu, neka se ne hvali u svojoj duši, budući da su lopovi svuda oko nas. Ureži duboko u sjećanje Onoga koji reče: I vi kad izvršite sve što vam je zapovjeđeno, govorite: Mi smo nepotrebne sluge, jer smo učinili što smo bili dužni učiniti (Lk 17,10). Sud o našim djelima saznat ćemo u času smrti.

Samostan je nebo na zemlji. Gospodinu služe anđeli. Tako i mi svoje srce treba da ustrojimo. Oni koji se nalaze na ovom nebu ponekad imaju srce kao od kamena; ponekad ih, opet, tješi naklonost, tako da i oholost izbjegnu i suzama ublaže svoje muke.

Mala vatra smekša veliku količinu voska. Tako i mala uvreda koja nam se često nanosi, svu surovost, bezosjećajnost i okorjelost srca odjedanput omekša, zasladi i sasvim iskorijeni.

Vidio sam jednom dva čovjeka gdje, sakriveni, motre na muke i osluškuju uzdahe podvižnika. No, jedan je to činio da bi se ugledao na podvižnike, a drugi da ih u zgodnom trenutku s prijekorom objelodani i tako Božjeg djelatnika odbije od njegove kreposti. Nemoj biti nerazborito šutljiv i time dovoditi druge u pometnju i ogorčenost. Ne budi ni mlitav u ponašanju i hodu kada ti je zapovjeđeno da požuriš. Inače, bit ćeš gori od ludih i poremećenih. Vidio sam jedanput duše koje su bolovale od takve mlitavosti po prirodi, a neke namješteno. I začudih se, reče Job, kako je raznovrsna ljudska pokvarenost (usp. Job 22,5).

Onaj koji živi u zajednici neće moći da ima toliko koristi od čitanja Psalama koliko od molitve jer, nastane li neka zabuna gotovo je s Psalmom.

Stalno se bori s mislima, a kad počnu da lutaju priberi ih k sebi. Jer, Bog i ne zahtijeva od poslušnika potpuno pribranu molitvu. Ne budi stoga neraspoložen kada se osjetiš pokradenim, ali se plaši ako vječito moraš prizivati um k sebi [6]. Tko je u dubini duše riješio da borbu ne napušta do posljednjeg daha, i da makar po cijenu tisuću smrti tijela i duše ne uzmakne, neće lako pasti ni u jedno ni u drugo. Jer, dvoumljenje u srcu i nepovjerenje prema određenom mjestu podviga uvijek dovode do saplitanja i nesreća. Onima koji su skloni da se sele iz jednog samostana u drugi, ni u jednome ne može biti dobro, jer ništa toliko dušu ne čini besplodnom kao nestrpljivost.

Ako si došao nepoznatom liječniku i u nepoznatu bolnicu, budi kao prolaznik, a tajno promatraj iskustvo svih koji se tamo nalaze. Pa kad osjetiš da za tvoje bolesti imaš koristi od ovih majstora i njihovih pomoćnika, a naročito ono što je potrebno za suzbijanje razmetljivosti, ti im već i pristupi i prodaj se za zlato poniznosti, na papiru poslušnosti i zadužnici služenja, te u prisustvu anđela kao svjedoka iscijepaj pred njima papir svoje volje, Jer, ako prelaziš iz samostana u samostan može ti se dogoditi da ti propadne cijena kojom te je Krist otkupio. Neka ti samostan u koji si stupio bude grobnica prije groba jer iz groba nitko ne izlazi prije sveopćeg uskrsenja. Ukoliko su neki i izašli, razmisli: oni su prije toga ipak bili umrli. Pomolimo se Gospodinu od sveg srca da se i u to zlo ne uvalimo.

Kada se nemarnijim redovnicima učini da su dužnosti poslušnosti teške, izgovaraju se da je bolje moliti se. Ako su, pak, te dužnosti lakše, bježe od molitve kao od vatre.

Događa se da netko prepusti posao kojim je zadužen drugome, koji ga moli, da bi ga umirio. Događa se, pak, da netko ustupi svoju dužnost drugome i iz lijenosti, ili, pak, iz slavoljublja, ili iz revnosti.

Ako si obećao da ćeš živjeti u određenoj obitelji, pa vidiš da nemaš baš nikakva napretka, ne ustručavaj se da je napustiš. Uostalom, iskusni je redovnik svuda iskusan, i obratno.

Pogrde su u svijetu prouzrokovale mnoga razdvajanja i nesuglasice, a ugađanje trbuhu je u samostanima uzrok svakog pada i gaženja redovničkih zavjeta. Ako ovu gospodaricu savladaš, svako će ti mjesto biti pogodno da postigneš bestrašće. A, kada ona vlada, na svakom mjestu, osim u grobu, bit ćeš izložen svakojakim opasnostima.

Gospodin otvara oči poslušnicima da vide kreposti učitelja, a zatvara ih za njihove mane. Dobromrzac tj. đavao čini suprotno.

Obrazac savršene poslušnosti, dragi prijatelju, neka nam bude živa jer ako je i miješamo s drugim tvarima, ona ostaje uvijek čista od bilo kakve nečistoće.

Revni najviše treba da paze na sebe, da ne bi zbog toga što osuđuju površne bili više od njih osuđeni. Smatram da se Lot upravo time i opravdao, što, živeći među onakvim ljudima, nikoga nikada nije osuđivao.

Uvijek, a najviše za vrijeme pjevanja na bogoslužju, treba sačuvati mir i tišinu. Cilj je demona da izazivanjem nereda upropaste molitvu. Onima koji služe priliči da u molitvi umom svojim dosežu nebesa dok tijelom stoje pred ljudima.

Uvrede, podcjenjivanja i slične stvari u duši podvižnika mogu da se usporede s gorčinom pelina. Pohvale, počasti i razne druge ljubaznosti, poput meda, kod sladostrasnih rađaju svaku slast. Razmotrimo, stoga, prirodu i jednog i drugog: pelin čisti u nama svaku nečistoću, a med obično izaziva poremećaj žuči.

Treba imati puno povjerenje u one koji su u Gospodinu na sebe preuzeli staranje o nama, makar i zapovijedali ponešto što je suprotno našem mišljenju i što se naizgled protivi našem spasenju. Tada se, kao u vatri poniznosti, kuša naše povjerenje u njih. Znak potpunog i pravog povjerenja sastoji se u tome da se bez dvoumljenja pokoravamo svojim pretpostavljenim i onda kada vidimo da su njihove zapovijedi suprotne našim očekivanjima.

Od poslušnosti poniznost, kao što smo već u prethodnom izlaganju rekli; od poniznosti rasuđivanje, kao što to veliki Kasijan u svojoj knjizi ''O rasuđivanju'' tako lijepo i uzvišeno uči [7]; od rasuđivanja dolazi vidovitost, a od njega predviđanje.

Tko, dakle, neće htjeti da krene divnim putem poslušnosti, kad vidi kakvim sve dobrima vodi! O toj velikoj kreposti ili vrlini reče onaj divni psalmopjevac: Po svojoj dobroti si pripremio svoje prisustvo u srcu sirotog poslušnika, Bože (Ps 67,11).

Čitavog života se sjećaj onog velikog podvižnika, koji od duhovnika u toku cijelih osamnaest godina nije čuo tjelesnim ušima ''Spašavaj se''!, dok je unutrašnjim sluhom svaki dan slušao od Gospodina ne ''Spašavaj se''!, što izražava samo želju čije ostvarenje nije izvjesno, nego ''Spašen si''!, što je određeno i nesumnjivo.

Nisu svjesni poslušnici koji, primijetivši popustljivost i snishodljivost duhovnika, traže da im odredi dužnosti po njihovim vlastitim željama. Kada ih dobiju, neka znaju da su se potpuno lišili ispovjedničkog vijenca. Jer, poslušnost je tuđa svakom licemjerstvu i osobnim željama.

Ima i takvih koji odbiju da izvrše zapovijed koju su primili jer shvaćaju da njeno izvršenje naredbodavcu u stvari ne bi bilo ugodno. A, ima i takvih koji to osjete, pa ipak poslušaju bez dvoumljenja. Treba ispitati tko je od njih postupio pobožnije.

Nemoguća je stvar da se đavao suprotstavlja svojoj vlastitoj volji. Neka ti kao dokaz posluže oni koji žive nemarno, bez obzira na to što su stalno u jednoj te istoj isposnici ili u jednom te istom samostanu. Neka ti borba pri prelasku s jednog mjesta na drugo bude znak da smo na prvobitnom mjestu mogli najbolje ugađati Bogu. Jer, takva je borba znak da smo je sami izazvali.

Ne bih želio da budem nepravedni skrivač i nečovječni lihvar, šuteći o onome što nije pravo zadržati za sebe. Slavni Ivan Savait [8] mi je ispričao zanimljive stvari. A, da je to bestrasan čovjek, čist od svake laži i zlog djela i riječi, znaš iz vlastitog iskustva, bogougodni oče. On mi je ispričao slijedeće: ''U mome samostanu u Aziji, jer odande dođe ovaj pravednik, bio je neki starac, skroz nemaran i raspušten. Govorim to ne da bih ga osudio, već za ljubav istine. Kako, ne znam, tek on dobi jednoga mlađeg učenika, po imenu Akakija, mladića prostodušne naravi ali obdarena prirodnom pameću. On toliko podnese od ovog starca, da će se to možda mnogima učiniti nevjerojatno. Starac ga je svakog dana omalovažavao ne samo vrijeđanjem i pogrdama nego i batinama. Ali, njegovo trpljenje ne bijaše nerazumno.

Gledajući ga, dakle, kako se svaki dan strašno muči kao da je kupljeni rob, ja sam mu često, kada bi se sreli, govorio: ''Što je, brate Akakije? Kako je danas''? A on bi mi na to pokazivao: sad pomodrjelo oko, sad modrice po vratu, a ponekad i ozlijeđenu glavu. Znajući ga kao podvižnika, govorio sam mu: ''Odlično! Tako i treba! Trpi, i to će ti koristiti''! I pošto se namuči kod tog nemilostivog starca oko devet godina, Akakije ode Gospodinu. Pet dana nakon što Akakije bi sahranjen u groblju otaca, njegov starac ode jednom od velikih staraca koji tamo žive, i reče: ''Oče, brat Akakije umre''! Kad to ču, taj starac reče: ''Vjeruj mi, starče, sumnjam u to''! A, ovaj mu reče: ''Dođi i vidi''! Tad ti se starac hitro podiže, i stiže na groblje s učiteljem blaženog borca. I pozvavši kao živoga onoga koji je stvarno i u smrti živ, reče: ''Brate Akakije, jesi li umro''?! A, blagorazumni poslušnik, i poslije smrti pokazujući primjer poslušnosti, odgovori velikome: ''Oče, kako bi mogao da umre čovjek trudbenik poslušnosti''? Tad starac, njegov bivši učitelj, pade na zemlju sa suzama, obuzet strahom, i isprosivši od nadstojnika Lavre ćeliju blizu groba, proživje ostatak svog života čestito, uvijek govoreći ocima: ''Izvršio sam ubojstvo''!

Meni se čini, oče Ivane, da je onaj starac koji je s mrtvacem razgovarao bio sam veliki Ivan Savait. Jer, njegova blažena duša mi je još nešto ispričala kao o nekome drugom licu premda je to bio on sam, kako sam poslije mogao točno doznati.

''U istome azijskom samostanu, priča on, neki drugi čovjek postade učenik jednog krotkog, blagog i tihog redovnika. Vidjevši da ga starac poštuje i ne dira, pravilno zaključi da može pretrpjeti štetu, kao i mnogi drugi, te ga zamoli da ga otpusti. Starac je imao i drugog učenika pa mu to ne pade odveć teško. Otišavši od njega, uz pomoć njegove preporuke, smjesti se u jednom od samostana što se nalaze u Pontu. Prve noći po stupanju u samostan, on vidje u snu kako neki traže od njega da položi račun, te kao da, poslije tog užasnog mučenja, ostade dužan sto funti zlata. Probudivši se, on razmisli o snu i reče: ''Kukavni Antioše, to mu je bilo ime, zaista si još puno dužan''!

''Ostadoh u tom samostanu, pričao je dalje Antioh, tri godine u bespogovornoj poslušnosti, ponižavan i ugnjetavan od svih kao tuđinac. Jer, tamo nisu ni imali nekoga drugog redovnika stranca. I vidim opet u snu jednoga kako mi daje priznanicu o isplati deset funti moga duga. Probudivši se, razumjeh viđenje, i rekoh: ''Tek deset! Pa, koliko će mi biti potrebno da isplatim sve''?! Tada rekoh u sebi: ''Siroti Antioše, potreban je još veći trud i još dublje poniženje''! Od tada započeh da se pravim sulud, premda nisam sasvim zanemario svoje dužnosti. Kada me nemilostivi oci vidješe u takvom stanju, ali ipak usrdna na poslu, nalagahu na mene sve teške samostanske poslove. Pošto sam u takvom podvigu proveo trinaest godina, vidjeh kako mi opet dođoše oni što su mi se ranije javljali, te mi pismeno potvrdiše da sam u potpunosti isplatio svoj dug. Kada bi me, dakle, u bilo čemu zlostavljali oci tog samostana, sjećao bih se svog duga i hrabro podnosio sve''.

To mi je svemudri Ivan, oče Ivane, ispričao u trećem licu. Zato i sebe nazva Antiohom. A, u stvari, on je bio taj podvižnik koji trpljenjem iscijepa spisak svojih dugova.

No, da čujemo kako je mudar postao bogougodni tj. Ivan Savait zahvaljujući svojoj krajnjoj poslušnosti.

Dok se nalazio u samostanu svetog Save, dođoše tri mlada redovnika s željom da mu budu učenici. Primivši ih, on ih odmah ugosti, starajući se iz sveg srca da se odmore od naporna puta. Poslije tri dana, starac im reče: ''Braćo, ja sam po prirodi bludnik, i ne mogu da primim nijednoga od vas''. A, oni se ne sablazniše, jer im je bilo poznato starčevo podvižništvo. Kada ga, pak, nikakvim, molbama nisu mogli uvjeriti, baciše mu se pred noge i zamoliše da im bar da pravilo kako i gdje treba da žive. Starac pristade. Vidjevši da će njegovu pouku primiti ponizno i poslušno, on jednome reče: ''Gospodin hoće, sine, da živiš povučeno s duhovnim ocem u podvigu poslušnosti''. A, drugome reče: ''Idi, prodaj želje svoje i daj ih Bogu, pa uzmi križ svoj i trpi u samostanu zajedno s braćom: svakako ćeš imati blago na nebesima''. A, onda reče i trećem: ''Sa svakim dahom svojim sjećaj se riječi Kristove: Koji pretrpi do kraja, taj će se spasti (Mt 10,22). Idi, i ako je moguće pronađi za sebe po prirodi što surovijeg i strožeg čovjeka. Ostani neustrašiv i pij svaki dan ismijavanje i porugu kao med i mlijeko''. A, brat reče velikome Ivanu: ''A, što da radim, oče, ako on živi nemarno''? A, starac će na to: ''Kada bi ga vidio čak i da bludniči, nemoj ga napustiti, već reci sebi: ''Druže, radi čega si ovdje''? Tada ćeš vidjeti kako iz tebe iščezava nadutost i kako se plamen pohote gasi''.

Svi mi koji želimo da steknemo strah Božji, treba da se svim silama borimo kako ne bi u ovoj školi kreposti postali loši i zli ljudi, puni lukavstva i zlobe, prepredenosti i srdžbe. To se događa, a nije ni čudo: sve dok je čovjek prost, na primjer lađar ili zemljoradnik, neprijatelji kralja se toliko i ne spremaju za borbu protiv njega; a kada ga vide da je uzeo kraljevski stijeg i štit, bodež, i mač, i luk, i da je navukao vojničku uniformu [9], i oni zaškripe na njega zubima, i svim sredstvima pokušavaju da ga unište. Ne drijemajmo, stoga! Vidio sam bezazlenu i najbolju djecu koja su došla u školu da se nauče mudrosti, da budu naučena i uopće da vide neku korist od škole. I ničemu se tamo nisu naučili osim lukavstvu i zlu, zahvaljujući druženju s ostalima. Tko ima pameti, razumjet će!

Nemoguće je da oni koji marljivo uče neku vještinu ne napreduju svakog dana pomalo. Međutim, jedni prepoznaju napredak, a drugi ga, po naumu Božjem, nisu svjesni. Dobar bankar svake večeri neizostavno pravi obračun dnevne zarade ili gubitka. Ipak, on ne može imati jasnu sliku o kretanju svog novca ako na naročitu pločicu svakog časa ne ubilježi određene podatke. Svaki sat polaganje računa omogućava da se sastavi svakodnevni obračun.

Nerazborit redovnik se, kad ga grde i osuđuju, osjeća uvrijeđen i pokušava da odgovara, ili, pak, odmah poklanja pred onim što ga grdi, i to ne iz poniznosti, nego u želji da prekrati grdnju. A ti, pak, šuti kada te tuku, i primaj bol kao najbolje sredstvo da ti duša postane svijetla i čista. Tak kada liječnik prestane da te grdi ti zatraži oproštaj. Jer, on, možda, u ljutini ne bi ni primio tvoje kajanje.

Mi koji živimo u samostanima, treba da se u svakom trenutku borimo protiv svih strasti, ali naročito protiv dvije: protiv proždrljivosti i protiv srditosti. Jer, gdje je veliki broj braće, uvijek ima dosta povoda za izbijanje tih strasti.

Kod poslušnika đavao izaziva želju da steknu krešposti koje ne mogu dostići, kao što i onima koji žive u usamljenosti savjetuje da teže za onim što nije za njih. Zaviri u dušu neiskusnih poslušnika, pa ćeš naći pogrešnu misao: čežnju za usamljenošću, za krajnjim postom i sabranom molitvom, za potpunim odsustvom sujete, za nezaboravljivim sjećanjem na smrt i stalnom naklonosti, za savršenom nesrditošću, za dubokom šutnjom, za natprirodnom čistoćom. Pošto im te kreposti po naumu Božjem nisu dane u početku njihova podviga, oni nepromišljeno preskaču nužne stupnjeve podviga, prevareni od strane đavla, koji ih podstiče da ih traže prije vremena, te da ne izdrže i ne dobiju ih ni onda kada bi inače bio pogodan trenutak. Pred usamljenicima, međutim, taj obmanjivač hvali gostoljublje poslušnika, njihovo služenje, bratoljublje, zajednički život, njegovanje bolesnika. I njih, kao i prve, ta varalica hoće da načini nepostojanima.

Rijetki su oni koji žive istinsku usamljenost ili život u tišini. To mogu samo oni kojima Bog pomaže u borbi i koji su primili božansku utjehu. Jer, samo ta utjeha može da im olakša muke.

Prema svojstvima naših strasti treba da procijenimo kome bi obliku poslušnosti trebalo da se posvetimo, te da izaberemo odgovarajući način. Ako vidiš da si neuzdržljiv i vrlo sklon pohoti, neka ti učitelj bude podvižnik, neumoljiv po pitanju hrane, a ne čudotvorac, niti netko tko je spreman da svakog primi i ugosti. Ako si ohol, neka ti duhovni otac bude surov i nepopustljiv podvižnik, a ne krotak i čovjekoljubiv. Ne treba da tražimo proroke niti vidovite, već prije svega sasvim ponizne umom podvižnike, čiji bi način i mjesto podviga odgovarali našoj bolesti.

Neka ti za poslušnost, po ugledu na gore spomenutog pravednika Avakira, posluži i ovaj dobri običaj: vječito misli da te duhovnik kuša. U tom slučaju, nikada nećeš pogriješiti. Kada i pored stalnog zlostavljanja od strane svog duhovnog oca osjetiš da su tvoje povjerenje i ljubav prema njemu sve veći, znaj da se Duh Sveti nevidljivo uselio u tvoju dušu, i sila Višnjega te osjenila! Ipak, ne hvali se niti se raduj kad hrabro podnosiš grdnju i poniženje. Naprotiv, plači zbog toga što si uopće uradio nešto što zaslužuje prijekor, i što si dušu svog oca uzrujao protiv sebe. Nemoj se čuditi kada ti kažem, jer se Mojsije slaže sa mnom [10],: bolje je ogriješiti se o Boga, nego o svog duhovnog oca! Jer, kada Boga naljutimo, naš vođa ga može pomiriti s nama. No, kada svog duhovnog oca ogorčimo protiv nas, nemamo više nikoga tko bi se za nas pred Bogom zauzeo. Mislim, uostalom, da oba grijeha u krajnjoj liniji imaju istu težinu.

Razmislimo, prosudimo i pazimo: kada smo dužni da zahvalno i šutke trpimo ukor pastira, a kada da se objašnjavamo s njim. Meni se čini da treba šutjeti u svim onim slučajevima kada se grdnja odnosi na nas, budući da se radi o trenutku za nagradu. A, kada se ona odnosi na drugo lice, mi treba da se branimo, radi sveze ljubavi i nepomućenog mira.

Oni koji su otpali od poslušnosti mogu da te obavijeste o tome kakva je korist od nje: tek tada su upravo i saznali na kakvom su nebu stajali.

Onaj koji stremi bestrašću i Bogu, smatra potpuno izgubljenim svaki onaj dan u koji ga nitko ne bi grdio.

Kao što drveće koje trese vjetar pušta svoj korijen duboko u zemlju, tako i oni koji se nalaze u poslušnosti stječu jaku i neustrašivu dušu.

Tko god je, živeći u usamljenosti, osjetio svoju nemoć, pa, došavši u samostan, prodao sebe na poslušnost, progledao je za Krista bez muke, mada je bio slijep.

Držite se, držite se, i opet kažem: držite se, trkači, braćo podvižnici, slušajući onoga premudrog čovjeka koji o vama govori: Kao zlato u topionici ili bolje, u samostanu isprobao ih je Gospodin, i kao žrtvu paljenicu ih je primio u njedra svoja (Premudri Salomon 3,6). Njemu slava i vlast vječna s bespočetnim Ocem i Duhom Svetim i obožavanim. Amen!

Stupanj po redu jednak broju evanđelista. Drži se, podvižniče i trči bez straha! Jednom je Ivan stigao prije Petra (usp. Iv 20, 4), a ovdje je poslušnost stavljena ispred obraćenja. Apostol koji prvi stiže do groba Kristova predstavlja poslušnost, a drugi obraćenje.

NAPOMENE:

1. Poslušnost bez koje nitko neće vidjeti Gospodina: ''Treba ispitati'', kaže Ilija Kritski, ''kako to da bez poslušnosti nitko neće vidjeti Boga. Što? Zar Marija Egipćanka, i neki drugi koji nikome nisu bili podčinjeni, neće vidjeti Gospodina? Mislimo da Ljestvičar ne govori samo o tjelesnoj poslušnosti, nego i o poslušnosti duhovnoj. Jer, nećemo naći nijednoga svetog koji nije pokorio tijelo duhu. Iz toga jasno proizlazi da Gospodina neće vidjeti nitko tko uz tjelesnu poslušnost ne sprovodi i ovu poslušnost (tjela duhu). Mnogi koji se pokoravaju svojim tjelesnim očevima žive kao robovi strasti i slasti, pa im takva poslušnost ništa ne koristi (Shol. 14, col.732 D).

2. To je vjerojatno jedan samostan u Tivaidi, blizu Aleksandrije (točnije rečeno, u predgrađu Aleksandrije zvanom Kanop, danas Abukir). Na osnovu podataka iz Ljestvice moglo bi se zaključiti da je taj samostan imao pod sobom još dvije obitelji: lavru, uređenu za usamljenike, i samostan obraćenika ili pokajnika, koji se u Ljestvici naziva Tamnica. U Kanopu je stvarno postojao samostan, koji spominje i blaženi Jeronim u svome predgovoru Pravilima svetog Pahomija Velikog, i koji se prema tim podacima nazivao Metanija (Pokajanje) (up. Tganzl. lat. Reg. Scti Rashomii, Rgaef., 1, MRL. 23,65). Ukoliko je Tamnica (Filaki) zaista taj samostan u Kanopu, o kome je blaženi Jeronim slušao od jednog svetog prezbitera iz Aleksandrije, Siluana, onda je ona vrlo starog datuma. To znači da je ta neobična obitelj postojala bar dvije stotine godina prije nego što ju je Ljestvičar posjetio.

3. ''Trpeći sačekah Gospodina i obrati pažnju na mene i usliši molitvu moju'' (Ps 39,1).

4. U vojsci prvomučenika: Matija Rader shvaća tu riječ kao nadimak prvog kršćanskog mučenika, svetog arhiđakona Stjepana (usp. sol. 710 S: in Stephani protomartyris exercitu meres). Isto tako i spomenuti ruski prijevod (str. 63, t. 68). U italijanskom salezijanskom izdanju, izraz je shvaćen kao da se odnosi na samoga Krista: Stupaj naprijed kao i učenici Kristovi, koji nisu bili usamljenici, već su živjeli u zajednici (I, 165, nota 3).

5. Kao Marija sinagogu: uz ono što je rečeno u so1. 700, to je sve što Ljestvičar kaže o Presvetoj Bogorodici. Ovdje se misli na Vavedenje, tj. unošenje male Djeve Marije u židovski hram.

6. Ako vječito moraš prizivati um k sebi: vjerojatno je smisao ovaj: nemoj se plašiti ni podavati očajanju ako ti misli odlutaju pa se opet vrate; brini se tek ako ti je um stalno odsutan, i to po vlastitom interesovanju za zemaljske stvari.

7. Veliki Kasijan: to je sveti Ivan Kasijan (+ oko 435), znameniti podvižnik i kršćanski pisac. Ne zna se odakle je ni kada se rodio, ali je poznato da je živio asketski u jednom samostanu kraj Betlehema (Palestina). Obilazio je egipatske samostane, a u Carigradu ga sveti Ivan Zlatousti rukopoloži za đakona. Poslije smrti Zlatoustog odlazi na Zapad, i nastanjuje se u južnoj Galiji, gdje osniva dva samostana (okolina Masilije = Marselja). Pisao je dogmatska i asketska djela, među kojima i Collationes Patrum in Scythica eremo. U tome spisu on veli da se istinsko rasuđivanje stiče samo istinskom poniznošću, a prvi njen znak je potpuno ispovijedanje duhovniku, dakle i ispovijedanje pomisli (up. Soll. II, 12, Migne, R. L., 49,542 AV).

8. Slavni Ivan Savait: Poznati svetac, rođen 454. god. u Nikopolju Jermenskom, u porodici jednog vojvode, kršćanina. U osamnaestoj godini postaje redovnik, ubrzo zatim i nadstojnik jednoga malog bratstva, a u dvadeset osmoj godini života rukopoložen je za episkopa Kolonije, maloga grada u bizantijskoj Jermeniji. Na katedri ostaje punih deset godina, ali ga teško stanje u Crkvi pobudi da napusti Koloniju i ode u Jeruzalem, inkognito, kao prosjak. Konačno se smjesti u lavru bogougodnog Save Posvećenog, koji je tada još bio živ. Vršio je poslušno sve samostanske poslove, a kada otkriju tko je, povuče se u ćeliju, te ostatak života provede u potpunoj usamljenosti ili u tišini, zbog čega se još zove i sveti Ivan Šutljivi. Umro je 558. godine (usp. Životopis 3. prosinca).

9. Ilija Kritski daje alegorijsko tumačenje ovih predmeta. Kraljevski stijeg je simbol krštenja ili pokajanja, koje isprljanoga čovjeka čini ponovo čistim; štit bjekstvo od svijeta praćeno nepristranošću; bodež povjerenje u pastira; mač odricanje od želja; luk molitva, kojom se demoni obaraju; vojnička uniforma ogrtač vrlina (Shol. 93, sol. 760).

10. Svakako misli na bunu Korejevu protiv Mojsija (usp. Broj. 16). Bog kažnjava u stvari strože za grijeh prema Mojsiju, nego za grijeh prema sebi (usp. Izl.32).

Pouka V

O BRIŽLJIVOM I ISTINSKOM OBRAĆENJU, O ŽIVOTU SVETIH OSUĐENIKA I O TAMNICI [1]

Obraćenje je obnova krštenja. Obraćenje je zavjet Bogu da će se voditi jedan novi život. Obraćenje je izvor poniznosti. Obraćenje je neopozivo odricanje od svake želje za tjelesnim dobrima. Obraćenje je samosudna misao i briga o sebi bez brige o izvanjskim stvarima. Obraćenje je kćer nade, i poricanje beznadežnosti. Obraćenik je osuđenik koji nije oslobođen časti. Obraćenje je pomirenje s Gospodinom putem vršenja dobrih djela, suprotnih prijašnjim grijesima. Obraćenje je očišćenje savjesti. Obraćenje je dobrovoljno trpljenje svih muka. Obraćenik je čovjek koji samome sebi izriče kaznu. Obraćenje je jako iscrpljivanje trbuha i šibanje duše silnim osjećajem.

Skupite se i priđite, dođite i čujte, i reći ću vam nešto! Svi vi koji ste Boga naljutili, skupite se i vidite što mi je Bog pokazao radi nazidavanja duše moje! Na prvo mjesto stavit ćemo izlaganje o prezrenim podvižnicima, dostojnim svakog poštovanja. Čujmo, zapamtimo i učinimo ono što ti ljudi čine, svi mi koji smo god pali u kakav neprikladan grijeh. Ustanite i stojte, vi koji ste oboreni grijesima. Obratite pažnju, braćo moja, na ovu moju pouku. Nagnite uho svoje, vi koji hoćete da se ponovo pomirite s Bogom istinskim obraćanjem ili kajanjem.

Mnogo sam slušao o jednom uzvišenom i neobičnom podvigu i poniznosti onih što žive u posebnom samostanu, zvanom Tamnica, koji se nalazio pod upravom spomenutog onog svjetilnika nad svim svjetilima. I dok sam se još nalazio u njegovom samostanu, zamolih pravednika za odobrenje da posjetim tu izdvojenu obitelj. Ne želeći ničim da rastuži moju nemoćnu dušu, veliki mi dade dozvolu.

Kada sam prispio u samostan obraćenika, tj. pravu zemlju plačućih, vidio sam zaista, ako nije drsko reći, ono što oko nemarna čovjeka ne vidje, i uho lakomislenoga ne primi, i na srce lijenoga ne dođe (usp. 1 Kor 2,9), djela i riječi koji su u stanju da pobijede čak i samoga Boga, život i podvige koji smjesta izazivaju Božje čovjekoljublje.

Među tim krivcima bez krivice, vidio sam neke kako po svu noć, do ranog jutra, stoje pod vedrim nebom, ne pomjerajući noge. San ih snagom prirode žalosno obara, ali oni i pored toga ne daju sebi ni najmanjeg odmora, nego prekorijevaju sami sebe i rasanjuju se uvredama i grdnjom. Drugi su ukočeno gledali u nebo, i uz ridanje i vapaje odande dozivali pomoć. Neki su stajali na molitvi, vezavši sebi ruke na leđima kao da su osuđenici, smračena pogleda uprtog u zemlju, smatrajući se nedostojnima da gledaju u nebo, niti da kažu štogod, niti da puste glasa od sebe, niti da se mole Bogu.

Vrlo mučeni svojim tužnim mislima i grižnjom savjesti, ne nalazeći ni kako ili odakle da počnu molitvu, oni su, ispunjeni mrakom i tananim očajem, samo zbunjenu dušu i zanijemili um predstavljali Bogu. Neki su sjedili na zemlji, na vreći i pepelu, sakrivajući lice među koljena, i udarajući čelom o tlo. Drugi su se stalno tukli u prsa, pozivajući svoju dušu i svoj raniji život da se vrate.

Jedni su među njima natapali zemlju suzama. A, drugi su, ne mogavši ni da plaču, sami sebe tukli. Jedni su naricali nad svojom dušom kao da je mrtva, ne mogući da podnesu patnju u svome srcu. Drugi bi u sebi zaurlali, ali im se glas zamrzavao na usnama. Ponekad bi, kada se već ne bi mogli savladati, iznenada kriknuli.

Vidio sam tamo neke koji su od silne tuge bili kao van sebe, neke koji su postali gluhi i nijemi od svoje nesreće, potpuno smračeni i kao neosjetljivi za sve što se odnosi na ovaj život. Oni su umom sišli u bezdan poniznosti i vatrom svoga bola isušili suze u svojim očima. Drugi su sjedili zamišljeni, saginjući se k zemlji i klimajući stalno glavom, te kao lavovi rikali iz dubine srca i noktima grebli tlo pod sobom.

Neki su među njima, puni nade, tražili i molili za potpuni oproštaj, a drugi su se u svome beskrajnoj poniznosti smatrali nedostojnima oproštaja, i govorili s tugom da se ne mogu opravdati pred Bogom. Neki su, pak, preklinjali Gospodina da ovdje budu kažnjeni a tamo pomilovani, drugi su, mučeni teškom grižnjom savjesti, od svega srca molili Gospodina da ih ne kazni, ali da ih ni Kraljevstva ne udostoji, govoreći: ''To bi nam bilo dovoljno'' [2].

Vidio sam tamo duše toliko ponizne i skrušene, i tako pritisnute težinom bremena grijeha, da bi i sam kamen mogli raznježiti svojim riječima i vapajima upućenim Bogu. Jer, ležeći ničice na zemlji, oni su govorili: ''Znamo, znamo da smo zaslužili svaku kaznu i muku, i to je pravedno: čak i kada bi svu zemlju i svemir pozvali da plače s nama, ne bi imali dovoljno da otplatimo naše ogromne dugove. No, samo jedno tražimo, samo jedno molimo i preklinjemo: Da nas u jarosti svojoj ne okriviš, niti da nas u srdžbi svojoj kazniš (Ps 6,2)! Za nas je dovoljno da se oslobodimo od velike tvoje prijetnje i tajnih muka koje se ne mogu imenovati. Tražiti potpuni oproštaj, ne usuđujemo se. Kako bi i mogli da ga tražimo, kad ne održasmo svoje obećanje, već ga narušismo i pored toga što smo već osjetili tvoje čovjekoljublje i dobili oproštaj za svoje grijehe''?!

Tamo se moglo vidjeti praktično ostvarenje Davidovih riječi: mogli su se vidjeti namučeni ljudi, savijeni do kraja svog života, koji po cijeli dan idu tužni (usp. Ps 37,7), sa smradnim i zagnojenim ranama po tijelu, za koje se i ne brinu; ljudi koji zaboravljaju da jedu kruh svoj, a vodu sa suzama piju pomiješanu, te prah i pepeo umjesto kruha jedu; ljudi kojima je koža prilijepljena uz kost, isušeni kao sijeno (Ps 101,5; 10;12).

Među njima se ništa drugo nije moglo čuti osim: ''Jao, jao! Ajme, ajme! Pravo je, pravo! Poštedi, poštedi, Gospodine!'' Neki su govorili: ''Smiluj se, smiluj''!, a drugi još žalosnije: ''Oprosti, Gospodine, oprosti ako je moguće''! Među njima su se mogli vidjeti jezici zapaljeni i isplaženi kao u pasa. Jedni su kažnjavali sebe vrućinom, a drugi hladnoćom. Neki bi okusili malo vode pa odmah prestajali da piju, tek da ne umru od žeđi; drugi bi okusili malo kruha pa bi ga rukom bacali daleko od sebe, govoreći da su nedostojni ljudske hrane, pošto su činili stvari koje čine životinje.

Gdje bi se kod njih mogao primijetiti smijeh, gdje šale, gdje ljutina, gdje srdžba? Oni nisu znali da srdžba uopće i postoji u ljudima, budući da je plač u njima potpuno uništio svaki osjećaj ljutnje. Gdje se kod njih moglo primijetiti odgovaranje, gdje praznik, gdje bestidan jezik, gdje njegovanje tijela, gdje makar trag slavoljublja, gdje računanje na raskoš, gdje pomisao na vino, gdje kušanje voća, gdje spremanje hrane, gdje naslađivanje grla? Briga o svemu tome u sadašnjem životu iz njih je potpuno iščezla.

Gdje bi se među njima moglo sresti staranje o bilo čemu zemaljskom, gdje osuđivanje bilo kog čovjeka? Nigdje! Takve stalno se bile njihove riječi i vapaji Gospodinu. Jedni su se snažno lupali u grudi, kao da stoje pred nebeskim vratima, i govorili su Bogu: ''Otvori nam, Gospodine, otvori nam, jer smo ih grijesima zatvorili pred sobom! Otvori nam''! A, drugi su govorili: Pokaži nam lice svoje i bit ćemo spašeni (Ps 79,20). Drugi, opet: Pokaži se nesretnima što sjede u tami i sjenci smrti (Lk 1,79). Neki, pak: Neka nas što prije sustignu milosti Tvoje, Gospodine, jer smo izgubljeni i očajni, i osirotismo vrlo (Ps 78,8).

Jedni su n govorili: ''Hoće li nam se uopće Gospodin pokazati''? A, drugi: Da li prijeđe duša naša nemirnu vodu grijeha (Ps 123,5). Neki, opet: ''Hoće li se Gospodin najzad smilovati na nas? Hoćemo li ga čuti gdje kaže nama koji smo sputani vezama nerazrješivim: ''Izađite''! i onima u paklu obraćenja: ''Oprošteno vam je''?! Da li je jauk naš dospio do ušiju Gospodinovih''? Svi su oni vječito imali pred očima smrt, i govorili: ''Što će biti s nama? Kakva će biti presuda? Kakav će nam kraj biti? Hoće li nas pozvati natrag? Ima li oproštaja za mračne, jadne, osuđene? Da li je moljenje naše stiglo pred Gospodina, ili je, po pravdi, odbijeno, na naše poniženje i sramotu? Ako li je stiglo, koliko ga je blagonaklonim učinilo, s kakvim uspjehom, s kolikom korišću, s kakvim djelovanjem? Jer, ono od nečistih usta i tjelesa bi upućeno, i nema veliku vrijednost. Da li je u potpunosti, ili samo djelimično, umirilo Sudca, makar za polovinu našeg duga? Jer, zaista su velike te rane, i njihovo liječenje iziskuje puno znoja i truda. Da li nam se približiše čuvari naši tj. anđeli, ili se još nalaze daleko od nas? Jer, dok nam se oni ne približe svaki je naš trud beskoristan i uzaludan. Molitva naša nema snage da se slobodno obrati Bogu, niti krila čistoće na kojima bi uzletjela k Gospodinu, sem ako se anđeli naši ne približe k nama, ne uzmu je i ne prinesu Gospodinu''. Ponavljajući često ove riječi, govorili su s nedoumicom jedan drugome: ''Da li uopće napredujemo, braćo, dobivamo li ono što tražimo, prima li nas Gospodin, otvara li nam vrata milosrđa''? A drugi su na to odgovarali: Tko zna, kao što rekoše braća naša Ninivljani, neće li se još predomisliti Gospodin (Jona 3, 9), i izbaviti nas makar od one najveće kazne! Mi ćemo, u svakom slučaju, učiniti što je do nas. I ako otvori, dobro je i lijepo! Ako ne, neka je i tada blagoslovljen Gospodin Bog, koji ih je pred nama pravedno zatvorio! Ipak, nastavit ćemo da kucamo i dalje, do kraja života svoga. Možda će nam otvoriti zbog velike naše drskosti''.

Zato su i podsticali jedan drugoga, govoreći: ''Potrčimo, braćo, potrčimo! Potrebno je da trčimo, jer zaostadosmo za lijepim našim društvom. Trčimo ne štedeći ovo prljavo i slabo tijelo, nego ga umrtvimo kao što i ono nas ubi, kako su činili i oni blaženi krivci koji su prije nas bili ovdje''.

Kod njih su se mogla vidjeti koljena usahnula od mnogobrojnih poklona; oči zamagljene i upale negdje u dubinu lubanje, bez trepavica; obrazi izranjeni i upaljeni od obilnog prolivanja vrelih suza; lica uvenula i blijeda, koja se ni po čemu ne razlikuju od mrtvaca; prsa bolna od udaraca u grudi. Gdje tamo bijaše spremanje postelje, gdje čišćenje ili krpanje odjeće? U svih je odjeća bila pocijepana i prljava, pokrivena ušima. Što je prema tome stradanje bijesomučenih, što patnja onih koji nad mrtvima plaču, što muke onih koji se nalaze u progonstvu, ili onih što su osuđeni zbog ubojstva? Zaista, prinudno mučenje i kazna svih tih ljudi nije ništa prema dobrovoljnom stradanju ovih svetih pokajnika ili obraćenika.

I nemojte pomisliti da pričamo bajke, molim vas, braćo! Često su molili onog velikog sudca, mislim pastira, tog anđela među ljudima, i uvjeravali ga da im stavi željezo i okove na ruke i na vrat, a noge da im sapne u klade kao kažnjenim robovima, i da ih ne oslobodi sve dok ih grob ne primi. Uostalom, neki ni grob nisu htjeli.

Ne, ne mogu da zatajim ni ovo zaista dostojno smilovanja i poniznosti, i poniznost tih blaženih ljudi, i njihovu skrušenu ljubav i obraćenje kada je netko od tih divnih građana zemlje obraćenja imao da ide Gospodinu, kako bi se pojavio na Njegovom nepodmitljivom sudu, i kada bi osjetio da mu se bliži kraj, preko nadstojnika bi molio i zaklinjao velikog oca da ga ne udostoji ljudskoga groba, već da ga kao mrcinu baci u rijeku ili u polje, zvijerima. Svijetilnik rasuđivanja bi to često i uslišio, zapovjedivši da ih iznesu bez ikakvog opela ili počasti.

No, kakav se strašan i žalostan prizor ukazivao pri njihovom posljednjem času! Jer, kada bi osuđenici osjetili da se netko od njih prije ostalih sprema da umre, okruživali bi ga dok je još pri svijesti, pa bi gorko plačući na najžalosniji način i tužnim glasom, klimajući glavom, zapitkivali umirućeg. Plamteći suosjećanjem k njemu, govorili su: ''Što je, brate i suosuđeniče? Kako je? Što kažeš? Čemu se nadaš? Što misliš? Jesi li postigao ono što si s mukom tražio, ili ne? Jesi li otvorio vrata milosrđa, ili si još kriv? Jesi li postigao cilj, ili ne? Da li si primio neku potvrdu o svome spasenju, ili ti je nada još nesigurna? Jesi li dobio slobodu, ili se tvoja misao još koleba i dvoumi? Da li si u srcu osjetio neko prosvjećenje, ili ti je srce još pokriveno mrakom i sramotom? Da li ti se javio neki glas, koji bi u tebi govorio: Eto, postao si zdrav (Iv 5,14), ili: Opraštaju ti se grijesi tvoji (Mt 9,2), ili: Vjera tvoja spasla te je (Lk 18,42); ili, pak, i dalje slušaš onaj glas koji govori: Neka se vrate grješnici u pakao (Ps 9,18), i: Svežite mu ruke i noge (Mt 22,13), i: Neka se ukloni bezbožnik, da ne vidi slavu Gospodinovu (Iz 26,1)? Što kažeš, prosto, brate? Reci nam, preklinjemo te, da i mi znamo što nas čeka! Jer, tvoje je vrijeme zaključeno, i drugoga već nećeš imati do vijeka''.

Na to su neki od smrtnika odgovarali: Blagoslovljen Gospodin koji ne odbi molitvu moju i milost svoju od mene (Ps 65,20). A, drugi, opet: Blagoslovljen Gospodin koji nas ne dade kao plijen zubima njihovim (Ps 123,6). A, neki s bolom su govorili: ''Da li nam duša prođe uznemirenu vodu duhova u zraku''? A, govorili su tako zato još nisu imali slobodu, nego su izdaleka gledali ono što se zbiva na tom suđenju. A, drugi su s još više bola odgovarali i govorili: ''Teško duši koja ne sačuva svoj zavjet besprijekornim. U ovaj, i samo ovaj čas ona će vidjeti što joj se sprema''.

A ja, gledajući i slušajući sve to među njima, umalo da ne padoh u očaj, poznajući svoju ravnodušnost i poredeći je s njihovim stradanjem.

Pa, kakvo je još bilo uređenje samoga tog mjesta, kakvi uvjeti za stanovanje! Sve mračno, sve smradno, sve prljavo i zapušteno! To mjesto je s pravom i nazvano Tamnicom i zatvorom za izdržavanje osude. Samim svojim izgledom, ono je najbolji učitelj obraćenja i plača. Ipak, ono što je za druge nezgodno i neugodno, je zgodno i sasvim prihvatljivo za one koji su pali s visina vrline i duhovnog bogatstva. Jer, kada se oslobodi prijašnje smjelosti pred Bogom, kad izgubi nadu da će postići bestrašće i slomi pečat nevinosti, kada dopusti da njena riznica milosti bude opljačkana i kada se otuđi od božanske utjehe, kad zakon Božji naruši i ugasi lijepi plamen duševnih suza, uznemiravana i bolno probadana sjećanjem na sve, duša ne samo što se svim srcem predaje spomenutim mukama, nego se trudi da i samu sebe pobožno uništi podvigom, ukoliko se samo u njoj zadržao makar i trag od iskre ljubavi ili straha Gospodinova.

Zaista, takvi su bili ovi blaženi. Jer, razmišljajući o tome i sjećajući se visine s koje su pali, oni su govorili: Sjetimo se starih dana (Ps 142,5) i onog plamena naše revnosti! Drugi su dozivali Boga: Gdje su milosti tvoje negdašnje, Gospodine, koje si pokazao duši našoj u istini tvojoj? Obrati pažnju na poniženje i muku slugu tvojih (Ps 88,50,51); i drugi: Tko će me načiniti onakvim kakav sam bio prije, kada me čuvaše Bog, kada je blistao svijećnjak svjetlosti Njegove nad glavom srca mog (Job 29,2)?

I, kako bi im u sjećanje dolazile njihove prijašnje kreposti, tako bi počinjali plakati kao mala djeca, i govoriti: ''Gdje je čistoća molitve, gdje njena smjelost, gdje su slatke suze namjesto gorkih, gdje nada savršene nevinosti i očišćenja, gdje očekivanje blaženog bestrašća, gdje povjerenje u pastira, gdje blagotvorno djelovanje njegove molitve u nama? Sve to propade, i kao da nikad nije postojalo, iščezne; kao da ga nikad nije ni bilo, prođe i nestade''! Govoreći tako i plačući, neki su se molili da polude; drugi preklinjahu Gospodina da ih spopadne sveta bolest tj. padavica; neki su željeli da budu oslobođeni te da tako izazovu sažaljenje kod ljudi; a drugi, da postanu oduzeti, samo da ne budu podvrgnuti vječnim mukama. A ja, o prijatelji moji, zaboravih na sebe gledajući njihov plač. Bio sam sav izvan sebe, ne mogući da se uzdržim. No, da se vratimo na stvar!

Pošto sam, dakle, proveo u Tamnici oko trideset dana, i ne mogavši više da izdržim, vratih se u veliki samostan, velikome ocu. A, on, svemudri, vidjevši da sam se sav promijenio, kao da nisam pri sebi, osjeti u čemu je razlog moje promjene, i reče: ''Što je, oče Ivane? Jesi li vidio podvige tih jadnika''? A, ja rekoh: ''Vidio sam, oče, i zadivio sam se, pa sam odao priznanje palim i plačućima više nego onima koji nisu pali i ne plaču nad sobom. Jer, kroz svoj pad oni uskrsnuše takvim uskrsom, da im nikakva opasnost više ne prijeti''. A, on reče: ''Zaista je tako'', pa mi ne lažnim ustima svojim ispriča slijedeće: ''Prije deset godina imao sam ovdje brata vrlo revna i vrijedna, i to tako revna, da sam, vidjevši ga kako gori duhom, drhtao u strahu od zavisti đavla, tj. da se u svome brzom napretku nekako ne spotakne o kamen, što se često događa onima koji žurno koračaju. Tako se i dogodilo. Kasno uvečer, dolazi on k meni i pokazuje obnaženu ranu. Vrlo uznemiren, tražeći lijek, moli da mu se rana spali. Vidjevši da liječnik hoće da primjeni ne sasvim oštar zahvat, jer bijaše dostojan samilosti, on se baci na zemlju, uhvati se za noge liječnika, zali ih obilnim suzama i zatraži da bude osuđen na Tamnicu, koju si vidio: ''Nemoguće mi je'', jaukaše on, ''da ne odem tamo''! Najzad i uspije da uvjeri liječnika da svoje milosrđe pretvori u strogost, što se od oboljelih zaista rijetko može očekivati. On odmah hita k tim pokajnicima i postaje njihov drug i supatnik. Ranjen u srce tugom ljubavi Božje, kao mačem, osmog dana ode k Gospodinu, tražeći da ga ne sahranjuju. No, ja ga prenesoh ovamo i sahranih ga s ocima kao dostojnog takve počasti. Jer, pošto je izdržao nedjelju dana kao rob, on je osmog dana bio razriješen kao slobodan. A, netko je točno doznao da se on od prljavih i bijednih mojih nogu nije podigao prije nego što je Boga umilostivio. Nije ni čudo, primivši u srce vjeru one bludnice (usp. Lk 7,36 i d.), on s istim takvim pouzdanjem obli suzama moje ponizne noge. Sve je moguće onome koji vjeruje, rekao je Gospodin (Mk 9,23). Ja sam vidio nečiste duše koje su prosto poludjele od tjelesnih požuda; pokajavši se, one su svoju nečistu ljubav pretvorile u strasnu ljubav prema Gospodinu, i ne mareći više ni za kakav strah, nenasito se predale ljubavi Božjoj. Zbog toga i Gospodin ne kaže da se razborita bludnica plašila, već da je voljela puno (Lk 7,47), te da je zato i bila u stanju da ljubavlju lako dobije ljubav''.

Znam, braćo moja divna, da će podvizi o kojima sam pripovijedao jednima izgledati nevjerojatni, drugima takvi da premašuju nadu, trećima, opet, da bacaju u očaj. No, hrabar čovjek, kada čuje za takve podvige, dirnut u srce, ustaje i odlazi sa strijelom plamene revnosti u duši. Onaj koji je slabiji od njega, upoznaje svoju nemoć, i prekorijevajući samoga sebe odmah stiče ponizan um, te polazi za prvim, samo ne znam da li ga može i stići. A, čovjek lijen neka se i ne dotiče toga što je ovdje iznijeto, da ne bi pao u očaj i upropastio i ono što čini. Jer, tada bi se na njemu ispunila evanđeoska izreka: Od onoga koji nema revnosti, i što ima uzet će se od njega (Mt 25,29).

Kada padnemo u jamu bezakonja, mi se ne možemo izvući na drugi način nego da se spustimo u dubinu pokajničke poniznosti. Jedna je stvar sjetna poniznost obraćenika; drugo je grižnja savjesti onih koji još griješe; a drugo je, opet, blažena i bogata poniznost koja po djelovanju Božjem ulazi u savršene. Mi nećemo ni pokušavati da riječima objasnimo u čemu je suština ove treće vrste poniznosti, jer bi se samo uzalud trudili. Znak druge vrste poniznosti je svecijelo trpljenje sramote. Navika često tiranski muči i one koji plaču zbog svojih grijeha.

Nije ni čudo jer nauka o Sudu i padu je vrlo tajanstvena. Nijedna duša nije u stanju da shvati kakvi se grijesi događaju s nama zbog našeg nemara, kakvi po promisliteljskom božanskom napuštanju, a kakvi zbog toga što se Bog od nas odvraća. Uostalom, netko mi je i to pričao: kada nam se to dogodi po naumu Božjem, brzo se spašavamo od nevolje. Onaj, naime, koji je dopustio da padnemo, ne dozvoljava da dugo budemo obuzeti time. Ako smo pali u grijeh, onda prije svega treba da se borimo protiv demona tuge. Jer, dolazeći pred nas za vrijeme molitve naše i podsjećajući nas na raniju slobodu pred Bogom, on hoće da nas odvrati od molitve.

Nemoj se plašiti ni kada svaki dan padaš, i nemoj prestati da se moliš, već stoj hrabro. Anđeo koji te čuva, bez sumnje, odat će priznanje tvome trpljenju. Dok je još svježa i zapaljenja, rana se lako liječi; no zastarjele, neliječene i zapuštene rane se teško liječe: da bi se iscijelile, potrebno je već mnogo rada i svestranog zauzimanja liječnika. Mnoge rane s vremenom postaju i neizlječive. Ali, Bogu je sve moguće (usp. Mt 19,26). Prije nego što padnemo u grijeh, demoni nam govore da je Bog čovjekoljubiv. A, pošto padnemo, oni ga predstavljaju prestrogim. Ne vjeruj onome koji ti po padu tvome govori o tvome grijehu kao o maloj pogrešci: ''Samo to i to nemoj ti da učiniš, a ovo pa to nije ništa''! Često su, naime, i mali pokloni veliku srdžbu sudca stišavali.

Čovjek koji istinski polaže računa svojoj savjesti, smatra izgubljenim svaki onaj dan u koji nije plakao, makar učinio tog dana ne znam kakva dobra djela.

Neka nitko od onih što plaču ne očekuje da će u času svoje smrti dobiti potvrdu o tome da mu je oprošteno: ono što nije jasno, nije ni sigurno. Oslobodi me straha dokazom da mi je oprošteno, da se odmorim prije no što odem odavde bez potvrde da mi je oprošteno (Ps 38,14).

Gdje je Duh Gospodinov, tamo se raskidaju okovi. Gdje je najdublja poniznost i tamo se okovi raskidaju. A, onaj koji je i bez jednog i bez drugog, neka se ne vara: okovan je!

Oni koji žive u svijetu, ne dobivaju takve potvrde. Naročito ne onu prvu. Uostalom, oni koji čine milostinju će u času svog odlaska iz ovog svijeta saznati kolika im je korist od nje.

Onaj koji plače nad sobom, ne vidi plač, i pad, i grižnju savjesti kod drugog. Pas koga ujede zvijer, još više se na nju razjari i od bola što ga osjeća u rani laje bez prestanka.

Pazimo da savjest naša nije prestala da nas grize uslijed toga što se, na određen način, umorila, a ne uslijed čistoće naše. Znak razrješenja od grijeha je u tome što čovjek uvijek smatra sebe dužnikom.

Nema ničeg ravnog Božjoj milosti. Nema ničega većeg od nje. Zato onaj koji očajava vrši samoubojstvo.

Znak marljivog obraćenja je u tome što čovjek smatra da zaslužuje svaku vidljivu i nevidljivu nevolju koja mu se dogodi, pa čak i nešto teže.

Pošto je vidio Boga u kupini, Mojsije se ponovo vratio u Egipat, tj. u sumrak, da pravi crijep, možda duhovnog faraona. Ali, opet se vraća kupini, i ne samo kupini nego i Gori. Tko razumije ovu pouku, nikada ne očajava zbog sebe. Veliki Job pada u bijedu, no zatim postaje dvostruko bogatiji nego prije.

Padovi lijenih poslije stupanja u redovništvo jesu vrlo teški, jer im oduzimaju nadu da će dostići savršenstvo i usađuju u njih misao da je za blaženstvo dovoljno tek ustati iz jame. Pazi, mi se nikako ne vraćamo onim putem kojim smo zalutali, nego drugim, kraćim.

Vidio sam dvojicu redovnika koji su na isti način i u isto vrijeme krenuli k Gospodinu. Jedan je od njih bio star, i prednjačio u podvizima. Drugi je bio učenik. Pa ipak, učenik pretrča stazu brže od starca i stiže prvi do grobnice poniznosti (Iv 20,4).

Svi, a naročito pali u grijeh, treba da pazimo da nam se u srce ne uvuče bolest bezbožnog Origena [3]. Njegovo pogano učenje o Božjem čovjekoljublju vrlo je prihvatljivo za ljude koji vole uživanja. U pouci mojoj, a najviše u obraćenju mome, razgorijeva se vatra molitve, koja spaljuje šumu grijeha (Ps 38,4). Neka ti obilježje, obrazac, uzor i primjer obraćenja budu gore spomenuti sveti osuđenici pa ti cijeloga života neće biti potrebna nikakva knjiga, dok te ne obasja Krist, Sin Božji i Bog, u uskrsenju istinskog obraćenja ili pokajanja. Amen!

Na petu stepenicu popeo si se, pokajniče, jer si obraćenjem očistio pet čula. Preuzimanjem na sebe dobrovoljnih muka, izbjegao si vječne muke.

NAPOMENE:

1. Tamnica: o identitetu toga samostana usp. Pouku IV, primjedbu 2). Sa svojim površnim i blijedim osjećajem grijeha, suvremeni čovjek nije u stanju da shvati nadčovječje podvige čudnih obraćenika ili pokajnika Tamnice. Međutim, objašnjenje leži upravo u tome: u potpuno bogo-čežnjivoj savjesti, svaki grijeh postaje užasna stvarnost bogo-ostavljenosti. I nikakav podvig više nije težak ako se njime uspostavlja jedinstvo s Bogom, narušeno grijehom. U tome svom beskrajno snažnom osjećaju grešnosti, u toj svojoj neutoljivoj žudnji za svetim, božanski lijepim životom duha, tivaidski obraćenik je velika opomena laodicijski mlakome kršćaninu, a posebno redovniku XX vijeka. Treba se ozbiljno zamisliti nad tim.

2. Da ih ne kazni, ali da ih ni Kraljevstva ne udostoji: u svome bezmjernom širenju, kanopski obraćenik kao da previđa jednu duhovnu činjenicu: tko je van Kraljevstva, nalazi se u mukama, jer nema sredine između vrline i zla (usp. Shol. 7, sol. 784 D).

3. Bolest bezbožnog Origena: Origen (185-254), veliki pisac, rodom Egipćanin, učenik Pantena i Klimenta Aleksandrijskog. Veoma darovit iz malena, Origen još u ranoj mladosti drži predavanja u aleksandrijskoj katehetskoj školi, a zatim u Kesariji Palestinskoj. Bio je pod jakim utjecajem neoplatonizma i klasične filozofije uopće, te je zastupao izvjesne stavove koje je Crkva kasnije proglasila za herezu ili krivovjerje i osudila (konačno na V saboru svete Crkve, 553. god., što potvrđuju i naredni sabori Crkve). Naročito je poznato njegovo učenje o apokatastazi, tj. o uspostavljanju prvobitnog stanja, prema kome svijet nužno prolazi kroz zlo kao privremenu fazu svog vječito kružnog kretanja. Sada zao, sav svijet će ponovo postati dobar, Čak će i zli dusi, a kamoli tek zli ljudi, biti vraćeni u jedinstvo s Bogom i tako spašeni, po nužnosti samoga kružnog kretanja kosmosa. Otuda je ovo učenje moglo poslužiti kao izgovor za život u grijesima i ne obraćenju, pa su mu zato najveći protivnici i bili redovnici, kao god što su mu redovnici bivali i najvatreniji pobornici. U Egiptu i na Sinaju, borba oko Origenovih ideja između origenista i protiv origenista bila je vrlo žestoka, dostigavši svoj vrhunac s protjerivanjem origenističkih redovnika iz Egipta, 401. godine.

Pouka VI

O SJEĆANJU NA SMRT

Svakoj riječi prethodi misao. A, sjećanje na smrt i na grijehe prethodi plaču i jecanju. Stoga sjećanje na smrt prema logičkom redu i stavljamo na ovo mjesto.

Sjećanje na smrt je svakodnevna smrt; sjećanje na kraj života stalno uzdisanje.

Strah od smrti je svojstvo prirode, koje proizlazi od neposlušnosti, a drhtanje pred smrću je znak ne okajanih grijeha. Krist se plaši smrti, ali ne drhti, da jasno iskaže svojstva dvije prirode [1].

Kao što je kruh potrebniji od svake druge hrane, tako je i sjećanje na smrt potrebnije od svakoga drugog podviga. Sjećanje na smrt podstiče redovnike koji žive u zajednici na trud i duboko razmišljanje, pa štoviše i na radosno podnošenje uvreda. A, kod onih koji žive u tišini ili u usamljenosti, ono dovodi do prestanka brige o bilo čemu zemaljskom, do neprekidne molitve i čuvanja uma. Te kreposti su i mati i kći sjećanja na smrt.

Kao što se kalaj razlikuje od srebra, iako na izgled liči na njega [2], tako je i razlika između prirodnog i protuprirodnog straha od smrti jasna i očevidna za one koji umiju da rasuđuju.

Prvi znak da se čovjek u dubini duše sjeća smrti, je svojevoljno ne pristrašće prema svemu što je stvoreno, i svecijelo odricanje od svoje volje. Iskusan je onaj koji svaki dan sa sigurnošću očekuje smrt, a svetac je onaj koji je u svakom trenutku želi.

Nije svaka želja smrti dobra. Ima ljudi koje moć navike stalno navodi na grijeh, pa se mole za smrt po poniznosti. A, ima ih, dalje, koji više i ne žele da se pokaju, jer misle da im je to nemoguće, te dozivaju smrt iz očaja. Neki se smrti ne boje zato što u svojoj nadutosti misle da su postali bestrasni. A, ima i takvih ljudi, ukoliko se danas uopće mogu naći, koji po djelovanju Duha Svetog čeznu za svojom smrću.

Neki istražuju i postavljaju pitanje, zašto je Bog sakrio od nas trenutak smrti kada je pomisao na smrt toliko blagotvorna za nas? Oni, međutim, ne znaju da Bog upravo kroz to na čudesan način izvodi naše spasenje. Jer, niti jedan čovjek kome bi čas smrti za dugo unaprijed bio poznat, ne bi žurio da primi krštenje ili da se posveti redovničkom životu; čitav svoj život provodio bi u bezakonju, a krštenju i obraćenju bi pristupio tek na samrti.

Kad plačeš, nemoj nikada vjerovati onom psu koji ti šapuće da je Bog čovjekoljubiv, jer je njegov cilj da izvuče iz tebe plač i strah ne plašljivi, osim kad vidiš da se rušiš u dubinu očaja.

Onaj koji hoće stalno da u sebi drži pomisao na smrt i na Sud Božji, a predaje se brigama i poslovima zemaljskim, sliči na čovjeka koji bi htio da pliva a da i ne pokreće ruke.

Djelatno sjećanje na smrt presijeca neuzdržavanje u hrani. Ukoliko je ono presječeno s poniznošću, zajedno s njim se odsijecaju i druge strasti. Neosjetljivost srca osljepljuje um, a velika količina hrane presušuje izvore suza. Žeđ i bdijenje pritiskuju srce. Kada je srce potišteno, čitave rijeke suza naviru iz nas. To što kažem, neugodno je za proždrljivce, a nevjerojatno za lijenčine. No, čovjek od djelovanja usrdno će to ispitati. Onaj koji je to otkrio na svome osobnom iskustvu, imat će radost. A ,onaj koji još traži, bit će još nesretniji.

Kao što oci tvrde da savršena ljubav ne može pasti, tako i ja mislim da je savršeno osjećanje smrti slobodno od straha.

Mnoga su djelovanja djelatnog uma: misao ljubavi prema Bogu, sjećanje na smrt, sjećanje na Boga, sjećanje na Kraljevstvo nebesko, na revnost svetih mučenika, sjećanje na svuda-prisutnost samoga Boga, prema onome: Vidjeh Gospodina pred sobom (Ps15,8), sjećanje na odlazak iz tijela, na suđenje, na muke, na presudu. (Počeli smo od velikih stvari, a završili smo s onima koje nas sprječavaju da padnemo u grijeh).

Neki egipatski redovnik mi je jednom prilikom pričao slijedeće: ''Kad se sjećanje na smrt učvrstilo u osjećaju moga srca, htio sam jednom, osjetivši potrebu, da dam određenu utjehu ovome blatu. Međutim, sjećanje na smrt mi je, kao neki sudac, zabranilo da to učinim. I, što je još čudnije, iako sam htio nisam ga mogao otjerati od sebe''!

Neki drugi redovnik, koji je stanovao blizu nas na mjestu zvanom Tolo, često je od te pomisli dospijevao u stanje ekstaze, te su ga braća koja bi se tu zadesila odnosila skoro potpuno obamrlog, kao da je sasvim oduzet ili oboren padavicom.

Neću propustiti da ti saopćim i povijest o jednom usamljeniku s gore Horeb [3]. On je ranije stalno živio u potpunom nehaju, ne brinući se nimalo za dušu svoju. Najzad se razboli, i bi kao mrtav u toku jednoga sata. Došavši k sebi, zamoli sve nas da se odmah udaljimo od njega. I zazidavši vrata na svojoj ćeliji, provede unutra dvanaest godina, ne progovorivši uopće ni s kim ni malu ni veliku riječ, i ne okusivši ništa drugo do kruha i vode. Samo je sjedio i s užasom razmišljao o onome što vidje u svojoj ekstazi, ne mijenjajući uopće svoj način života pred Gospodinom. Stalno je bio kao van sebe, ne prestajući da tiho prolijeva vrele suze. A, kada je trebalo da skonča, mi razvalismo vrata i uđosmo u njegovu ćeliju. Na mnoge naše molbe, čuli smo od njega samo to, i ništa više: ''Oprostite! Nijedan čovjek koji je stekao sjećanje na smrt, nikada neće biti u stanju da zgriješi''. A, mi se zadivismo, znajući kako je ranije bio nemaran prema svome spasenju, i vidjevši kakav je neočekivani i blaženi preobražaj doživio. Pošto smo ga sa svima počastima sahranili u groblju koje se nalazi blizu Kastra, potražismo poslije određenog vremena njegove svete mošti, i ne nađosmo, jer Gospodin i time htjede da posvjedoči njegovo usrdno i pohvalno obraćenje ili pokajanje, i da nas pouči da On prima i sve one koji i poslije dugotrajnog nemara hoće da se poprave.

Kao što neki zamišljaju bezdan beskonačnim, već na osnovu samog naziva, tako i pomisao na smrt čini da naša čistoća i podvig postanu besmrtni. To potvrđuje i bogougodni o kome smo sad govorili. Takvi ljudi stalno dodaju strah na strah, i ne prestaju s tim sve dok i samim kostima ne ponestane snage.

Treba da znamo da je i sjećanje na smrt, kao i svako drugo dobro, dar Božji. Mi često ostajemo bez suza, opori, čak i kada se nalazimo kraj samih grobova, a vrlo često se raznježimo i onda kad nemamo pred sobom takav primjer.

Smrti se sjeća samo onaj koji je umro za sve što je zemaljsko. A, onaj kome je do nečega još stalo, ne može ni da se navikne na misao da mu predstoji smrt, jer svojim željama samoga sebe sputava.

Nemoj htjeti da svakog čovjeka riječima uvjeriš u svoju ljubav prema njemu, već bolje traži od Boga da mu On otkrije tvoju ljubav bez riječi. Inače, nećeš imati dovoljno vremena i za izjavljivanje ljubavi i za obraćenje.

Ne varaj se, nerazumni podvižniče, misleći da ćeš lako nadoknaditi izgubljeno vrijeme: ni čitav jedan dan nije ti dovoljan da otplatiš Gospodinu ono što si mu samo tog dana zgriješio.

Čovjeku je nemoguće, rekao je netko, da pobožno provede današnji dan, ako ne bude mislio da je to posljednji dan njegova života. Zaista je čudno, da su i Heleni (Grci) izrekli nešto slično, budući da su filozofiju odredili kao razmišljanje o smrti[4].

Šesti stupanj: onaj koji se popeo, nikada više neće zgriješiti. Sjećaj se posljednjih trenutaka svojih, i nećeš nikada sagriješiti (Sir 7,36).

NAPOMENE:

1. Da jasno iskaže svojstva dvije prirode: prirode Božje i prirode čovječje; kao istiniti čovjek, Krist osjeća strah od smrti, ali kao Bog, i kao Bogočovjek uslijed ipostasnog jedinstva dviju priroda, On ne drhti, tj. ne podaje se osjećaju straha i užasa, budući da je iznad svega toga.

2. Kalaj i srebro: Kalaj (Sn, stannum, kositar), kemijski elemenat pod red. br. 50 u Mendeljejevom sistemu. Jedna od njegovih karakterističnih osobina je i to što je na običnoj temperaturi srebrno bijel.

3. Koreb: Koreb je planina koja je u geomorfološkoj vezi s planinom Sinaj, na Sinajskom poluotoku, mada se Korebom u širem smislu riječi naziva i čitav planinski masiv na kome je Sinaj najviši vrh (2602m).

4. Heleni i definicija filozofije: ta definicija nalazi se kod Platona, u dijalogu Fedon, IX, gdje se kaže da ''svi oni koji na pravi način njeguju filozofiju ni za čim drugim ne teže nego da umiru i da budu mrtvi''.

Pouka VII

O PLAČU KOJI DONOSI RADOST

Plač po Bogu je tugovanje duše i raspoloženje u kome bolno srce posve ludo traži ono za čime žudi. Ne nalazeći to što traži, ono s patnjom luta i zbog toga gorko plače. Drugim riječima, plač je za dušu zlatni žalac, koji je stalno opominje i oslobađa od svake privrženosti i strasti, zaboden u srce svetom tugom.

Naklonost je stalno mučenje savjesti, koje unutrašnjim ispovijedanjem rashlađuje vatru srca. Ispovijed je samozaborav prirode, kao što netko zaboravi da jede kruh svoj (usp. Ps 101,5). Obraćenje je lako odricanje od svakog tjelesnog zadovoljstva.

Svojstvo onih koji u blaženom plaču još napreduju je uzdržavanje i šutnja usta; onih koji su već napredovali ne srditost i ne pamćenje zla; a savršenih poniznost uma, žeđ za ponižavanjem, dobrovoljna glad za nevoljnim mukama, ne osuđivanje onih koji griješe, natprirodna samilost. Dok se prvima mora dati odobrenje, drugi su za svaku pohvalu. Oni, pak, koji su gladni muka i žedni poniženja su blaženi, jer će se nasititi hranom koje nikada nije dosta.

Ako si dostigao plač, potrudi se svom snagom da ga sačuvaš. On se vrlo lako gubi prije nego što se u potpunosti ne usvoji. Kao što se vosak topi na plamenu, tako i njega lako upropašćuju nemir, tjelesne brige i razuzdanost, a naročito punopričljivost i smjehotvorstvo.

Izvor suza poslije krštenja veći je i od krštenja, ma koliko ove riječi, donekle, izgledale i drske. Krštenje nas čisti od onih grijeha koji su se dogodili prije krštenja, a suze nas čiste od onoga što smo poslije krštenja učinili. Ono smo primili kao djeca, i svi smo ga oskrnavili. A, suzama i samo krštenje ponovo čistimo. I da čovjekoljublje Božje nije ljudima darovalo suze, stvarno bi bili rijetki, i teško da bi se i mogli naći, oni koji se spašavaju.

Uzdasi i tuga vape pred Bogom. Suze koje proizlaze iz straha zauzimaju se za nas. A, one suze koje proističu iz presvete ljubavi, javljaju nam da je molitva naša primljena.

Ako poniznosti uma ne odgovara tako kao plač, onda mu bez sumnje ništa nije tako suprotno kao smijeh.

Čuvaj, pažljivo čuvaj blaženu radosnu tugu svete naklonosti. I nemoj prestati da je njeguješ u sebi, dokle god te ne podigne odavde i čistoga ne privede Kristu.

Nemoj prestati da zamišljaš i da istražuješ bezdan tamne vatre, i ne žalostive sluge, neosjetljivog i neumoljivog Sudca, beskrajni kaos podzemne vatre, i strašno mjesto pod zemljom, i silazak u tijesne ponore, i uopće sve tome slično, da bi pohota koja se u našoj duši nalazi bila potisnuta velikim strahom, i da bi se duša sjedinila s neprolaznom čistoćom i primila u sebe sjaj božanske svjetlosti koja blista jače od bilo kakvog plamena.

Na molitvi stoj s trepetom, kao okrivljenik pred sudcem, da i vanjskim izgledom i unutrašnjim ustrojenjem ugasiš srdžbu pravednoga Sudca. On neće prezreti dušu udovice, koja stoji pred njim u dubokoj tuzi i svojim molbama zamara Onoga koji se zamoriti ne može.

Za onoga koji je stekao duševne suze, svako je mjesto zgodno za plač. A, tko plače samo tjelesnim suzama, nikada neće prestati da pravi razliku između mjesta i mjesta. Skrivena riznica je puno manje izložena opasnosti da bude opljačkana, nego ona koja leži na sred trga. Slično treba razumjeti i ovo što je naprijed rečeno.

Ne budi kao oni što sahranjuju mrtvace, koji čas plaču za njima, a čas se opijaju zbog njih. Budi kao oni koji su osuđeni da rade u rudnicima, koje njihovi čuvari svaki čas tuku. Onaj koji ponekad plače, a ponekad zbija šale i živi razuzdano, sliči na čovjeka koji psa slastoljublja gađa kruhom umjesto kamenom, pošto ga samo na izgled goni a u stvari ga privlači k sebi. Budi duboko zabrinut u svome srcu, ali svoju zabrinutost nemoj iskazivati. Demoni se plaše od takve zabrinutosti kao lopovi od psa.

Dragi moji, nismo mi, ne, nikako nismo pozvani ovamo na svadbu. Onaj koji nas je ovamo pozvao, prizvao nas je, zaista, da plačemo nad samima sobom.

Poneki, kad plaču, bez potrebe sebe prisiljavaju da u tim blaženim trenucima uopće ni na što misle, ne shvaćajući da je prolivanje suza bez ikakve misli svojstveno nerazumnim, a ne razumnim bićima. Suza je porod misli. A, otac misli je razuman um.

Neka ti ležanje tvoje u postelji dočarava polaganje u grob, pa ćeš manje spavati. Neka te sjedenje za stolom podsjeća na jezivu trpezu vječnih crva, pa ćeš manje uživati u jelu. I ne zaboravljaj na žeđ u onoj vječnoj vatri dok piješ vodu, pa ćeš svakako pobijediti svoju prirodu.

Kada smo podvrgnuti dragocjenom ponižavanju, zlostavljanju i kaznama, zamislimo strašnu presudu vječnog Sudca, pa ćemo zacijelo, krotkošću i trpljenjem, kao mačem s dvije oštrice, odsjeći besmislenu tugu i gorčinu, koji su posijani u nas.

S vremenom presušuje i more, veli Job (Job 14,11). Tokom vremena, i uz pomoć trpljenja, malo po malo silaze u nas i usavršavaju se u nama i sve spomenute vrline.

Pomisao na vječnu vatru neka te svako večer prati u san, i zajedno s tobom neka se budi, pa lijenost nikad neće ovladati tobom za vrijeme opće molitve.

Neka te na podvig plača pobuđuje i sama odjeća tvoja: svi koji oplakuju mrtve oblače se u crno.

Ako ne plačeš, plači zbog toga što ne može da plačeš. A, ako plačeš, plači još više, zbog toga što si samog sebe, grijesima svojim, svrgnuo s takvoga visokog položaja u takvu bijedu.

Dobri i pravedni naš Sudac, kao i kod svih ostalih stvari, vodi i kod suza računa o našim prirodnim mogućnostima. Vidio sam kako netko s mukom istjeruje male kapljice, kao kapljice krvi. Vidio sam i druge, koji bez muke prolijevaju čitave potoke suza. Čak sam i ja cijenio ove trudbenike više po trudu nego li po suzama, pa mislim da pogotovu Bog tako čini.

Onima koji plaču ne priliči bavljenje teologijom, jer se time upropaštava njihov plač. Onaj koji se bavi teologijom izgleda kao čovjek koji sjedi za učiteljskom katedrom, a onaj koji plače kao netko tko živi na đubrištu, odjeven u vreću (usp. Job 2,8). Mislim da je to razlog zbog čega je i David [1], iako učen i mudar čovjek, odgovorio onima koji su ga ispitivali kada je jednom prilikom plakao: Kako da zapjevam pjesmu Gospodinovu u zemlji tuđoj (Ps 136,4), tj. obuzet strašću.

Kako u stvarnoj prirodi, tako i naklonosti postoji nešto što se pokreće nekim drugim, vanjskim uzrokom. Kada je duša, i bez našeg staranja i nastojanja, sklona suzama i nježna požurimo! To znači, naime, da je Gospodin i bez našeg poziva došao i dao nam spužvu bogoljubive tuge i svježu vodu pobožnih suza za brisanje papira naših grijeha. Čuvaj taj plač kao zjenicu oka, dokle god te on sam neosjetno ne napusti, jer je velika njegova moć, veća od moći onoga plača koji je plod naše vlastite brige i želje.

Savršenstvo plača nije dostigao onaj koji plače kad hoće, nego onaj koji plače o čemu hoće. Pa čak ni taj koji plače o čemu hoće, nego onaj koji plače o čemu Bog hoće.

S plačem po Bogu često se miješa najgnjusnija suza, suza sujete. A to ćemo iskusno i pobožno osjetiti kad vidimo sebe gdje plačemo, a u isto vrijeme činimo zlo.

Prava je naklonost duševni jad bez ikakve oholosti, bol duše koja ni u čemu ne ugađa sebi, nego u svakom trenutku zamišlja svoju smrt, i od Boga, koji tješi ponizne redovnike, očekuje utjehu kao žedan hladnu vodu.

Oni koji plaču iz dubine duše, zamrzili su i sam život svoj, a od tijela se svoga okreću kao od neprijatelja.

Kada kod onih koji misle da plaču po Bogu vidimo srdžbu i oholost, njihove suze treba smatrati nepravilnim. Jer, kakvu zajednicu ima svjetlost s tamom (2 Kor 6,14)? Plod lažnog umilenja je uobraženost, a plod pravoga utjeha.

Kao što vatra proždire slamu, tako i čista suza sagorijeva svaku prljavštinu, vidljivu i nevidljivu.

Mnogi oci smatraju da je porijeklo suza nejasno i nerazumljivo, naročito kod početnika, jer suze mogu biti posljedica mnogih i različitih uzroka: prirode, Boga, nepravilne tuge kao kod i tuge pohvalne, sujete, bluda, ljubavi, sjećanja na smrt i mnogog drugog.

Ispitavši uz pomoć straha Božjeg sve ove pobude plača, postarajmo se da dobijemo čiste i neobmanjive suze koje se rađaju u razmišljanju o našem odvajanju od tijela, budući da u njima nema ni krađe, ni oholosti. Naprotiv, one dovode do očišćenja i napretka u ljubavi prema Bogu, do okajanja grijeha i oslobođenja od strasti.

Nije neobično da se plač počne s dobrim a završi s lošim suzama, ali je pohvalno kada se od nepravilnih ili od prirodnih pređe na suze duhovne. To pitanje razumiju oni koji su skloni slavoljublju.

Ne vjeruj suzama prije nego što se potpuno očistiš, jer ne treba imati povjerenja u vino koje se sipa u čašu neposredno iz kace u kojoj se pravilo.

Nitko ne poriče da su sve naše suze po Bogu korisne. No, u čemu se zapravo sastoji ta korist, vidjet ćemo u času svoje smrti.

Tko stalno plače po Bogu, svaki dan ima duhovni praznik, a onoga tko ne prestaje da praznuje tjelesno očekuje plač vječni.

Nema radosti za osuđenike u tamnici. Nema praznika na zemlji ni za prave redovnike. Zbog toga možda i reče s uzdahom onaj koji je toliko volio da plače: Izvedi iz tamnice dušu moju (Ps 141,8), da se obraduje na neizrecivoj svjetlosti tvojoj.

Budi kao kralj u srcu svom, postavljen na uzvišeni prijestol poniznosti, koji zapovijeda smijehu: ''Idi'', i ide, i plaču slatkome: ''Dođi'', i dolazi, i tijelu, robu i tiraninu našem: ''Uradi to'', i radi (usp. Mt 8,9).

Čovjek koji se obukao u blaženi i milosni plač kao u svadbenu haljinu, stiče poznavanje duhovnog smijeha duše.

Postoji li redovnik koji bi cijelo svoje vrijeme u redovništvu proveo tako pobožno, da ni dana, ni časa, ni jednog jedinog trenutka nikad ne izgubi, nego da sve svoje vrijeme posveti Gospodinu, imajući na umu da se u ovom životu ne može doživjeti dva puta jedan te isti dan?

Blažen je redovnik koji je u stanju da očima duše jasno gleda umne sile tj. anđele. Ali, od pada je zaista sačuvan samo onaj redovnik koji, razmišljajući o smrti i grijesima, stalno rosi svoje obraze živim suzama svojih tjelesnih očiju.

Teško bih mogao povjerovati da prvi stupanj može nastupiti bez drugog. Viđao sam molioce i drske prosjake, kako određenim duhovitim riječima odmah osvajaju srce i samih kraljeva, izazivajući njihovu samilost. A, viđao sam i ljude uboge i sirote u vrlinama, kako nekim, ne duhovitim, već naprotiv poniznim, nejasnim i smetenim riječima iz dubine očajnoga srca bez srama, uporno vape k nebeskom Kralju, i time kao da prisiljavaju na milost Onoga čija se priroda ne može prisiliti.

Tko se u duši ponosi svojim suzama i u sebi osuđuje ljude koji ne plaču, sliči na čovjeka koji od kralja izmoli oružje za borbu protiv neprijatelja svog, a upotrijebi ga protiv samoga sebe.

Bogu nije potrebno, niti On želi, braćo, da čovjek plače od bola svoga srca. Naprotiv, On želi da se od ljubavi prema Njemu radujemo duševnim veseljem. Oduzmi grijeh, pa će očima tvojim biti suvišne suze bola: kada nema rane, nije ni zavoj potreban. U Adama, prije pada, nije bilo suza, kao što ih više neće biti ni poslije uskrsenja, kad grijeh nestane. Jer, tada će pobjeći i bol, i tuga i uzdah.

Vidio sam kod nekih ljudi plač, i vidio sam kod drugih da plaču zbog toga što nemaju plača: mada ga u stvari imaju, misle da ga nemaju, i u dobrom neznanju ostaju sigurni od prevare. To su upravo oni za koje je rečeno: Gospodin vodi slijepe (Ps 145,8).

Često se događa da površne ljude čak i suze njihove ponesu. Zato se nekima one i ne daju. Takvi ljudi, starajući se da ih zasluže, samima sebi zadaju bol, sami sebe osuđuju i muče uzdasima, patnjom i jadom duševnim, dubokom sjetom i žalošću. I to im na jedan bezopasan način zamjenjuje suze, premda oni smatraju da od toga uopće nemaju koristi.

Ako dobro pogledamo, vidjet ćemo da demoni često tjeraju šegu s nama: kad se najedemo, izazivaju u nama raskajanje; kada postimo, čine nas okorjelim. Oni to čine da bi se, prevareni lažnim suzama, predali majci svih strasti ili obilnoj hrani. Njima se zato ne treba pokoravati, nego činiti upravo ono što je suprotno tome.

Razmišljajući, pak, o samome svojstvu naklonosti ja se čudim tome da plač i takozvana tuga u sebi, kao i saće med sadrže radost i veselje! Čemu nas to uči? Tome, da je takva naklonost zaista dar Gospodinov. Nema tad u duši varljivih slasti, pošto Bog na tajanstveni način tješi skrušene u srcu pravom, a ne prividnom utjehom. Da bi pokazali što je pravi plač i kakva je korist od takve patnje, čujmo jednu za dušu veoma korisnu i dirljivu priču.

Bio je ovdje neki Stjepan, koji je volio pustinjački i usamljenički život, i proveo puno godina u redovničkim podvizima, bogato ukrašen mnogim dobrim odlikama, a naročito postom i suzama. On je ranije imao ćeliju na jednom obronku one svete planine na kojoj je nekada bio i sveti bogovidac Ilija [2]. U namjeri da se posveti najdjelatnijem, najsurovijem i najstrožem podvigu obraćenja, ovaj slavni čovjek se preseli na jedno mjesto gdje su se obično nastanjivali pustinjaci, zvano Sidin, i tamo u najstrožem i najsurovijem podvigu provede nekoliko godina, pošto to mjesto bi bez ikakve udobnosti, sasvim nepristupačno, udaljeno oko sedamdeset milja od Kastra. Pred kraj svog života, starac se vratio u svoju ćeliju na svetome vrhu. Imao je tamo i dva učenika Palestinca, veoma pobožna, koji su i čuvali ćeliju starčevu za vrijeme njegovog odsustva. Samo nekoliko dana kasnije, starac se razboli i od te bolesti umre. Dan uoči svoje smrti, on pade u ekstazu, i osvrtaše se otvorenih očiju čas desno čas lijevo od postelje. I kao da ga netko muči, govorio je on s vremena na vrijeme, pred svima koji su tu bili okupljeni: ''Da, stvarno, istina! Ali sam zato zbog toga toliko godina postio''! Onda opet: ''Ne, stvarno lažete! To ne učinih''! I opet: ''Da, zaista je tako, da! Ali sam plakao zbog toga, i služio braći''. I ponovo: ''Ne, sve je to kleveta''! A, ponekad je odgovarao: ''Da, zaista, da! Ne znam šta bih na to rekao''! Ali, u Boga je milost''!

Bio je to zaista grozan i strašan prizor: to nevidljivo suđenje na kome nema milosti. Što je još strašnije, okrivljavali su ga i za ono što nije učinio. Ajme! Jedan takav usamljenik i pustinjak govorio je o nekim od svojih grijeha: ''Ne znam što bih na to rekao''! A, proveo je u redovništvu oko četrdeset godina i imao dar suza! Teško meni! Teško meni! Gdje bijaše tad glas Ezekijelov, da im kaže: Sudit ću ti za ono što nađem u tebi, reče Bog (usp. Eze 33,13)? Ništa slično tome on nije mogao reći. Zbog čega? Slava Jedinome koji zna! A, neki su mi kao pred Gospodinom pričali da je Stjepan i leoparda hranio iz svoje ruke u pustinji. I umre u toku ovog suđenja, i ostade nepoznato kakva je bila odluka, kakav završetak, kakva presuda i kakav kraj suda.

Udovica koja je izgubila muža a ima jedinca sina, jedinu utjehu, poslije Gospodina, ima u svome jedincu. Tako i duši koja je zgriješila nema druge utjehe u času izlaska iz tijela, osim surovog posta i suza.

Takvi obraćenici nikada neće pribjeći tužnim pjesmama ili naricanju nad sobom, budući da tužbalice zaustavljaju plač. Ako tim sredstvima pokušavaš da ga dozoveš, znači da je još daleko od tebe. Plač je navikom ukorijenjeni bol vatrene duše.

Kod mnogih je plač preteča blaženog bestrašća, koji mete i ukrašava unaprijed dušu i odstranjuje iz nje smeće grijeha.

Jedan iskusan trudbenik ove vrline kaže: ''Često bi me, kada bih osjetio da me nešto vuče u oholost, ili u srdžbu, ili u pretovarivanje stomaka, pomisao na plač iznutra opominjala i govorila: 'Ne budi sujetan, inače ću te napustiti'! Slično je činila i u vezi s drugim strastima. A, ja sam joj govorio: 'Nikada ti neću biti neposlušan, sve dok me ne dovedeš pred Krista'!''

U dubini plača nalazi se utjeha, i čisto srce prima ozarenost. A, ozarenost je neiskazano djelovanje Božje, koje se saznaje nesaznajno i vidi nevidljivo. Utjeha je osvježenje bolne duše, koja, kao neko maleno dijete, u isto vrijeme plače i počinje vedro da se smiješi. Podrška je obnovljenje duše koja je utonula u tugu, koje na čudesan način pretvara suze bola u suze radosti.

Suze nastale pri pomisli na smrt, rađaju strah. Kada taj strah rodi pouzdanje u Boga, zablista radost. A, kada radost koja ne prestaje dođe do vrhunca, niče cvijet svete ljubavi.

Rukom poniznosti odbijaj od sebe radost, kao da si je nedostojan, da ne bi, prevaren, primio vuka umjesto pastira [3].

Nemoj težiti sagledavanju u vrijeme koje nije za sagledavanje. Bolje neka ti ono samo priđe, privučeno ljepotom tvoje poniznosti, i neka te zagrli i sjedini se s tobom u prečistom braku zauvijek.

Od samog početka, kada upozna svog oca, malo dijete se čitavo ispunjava radošću. A, kada ovaj na određeno vrijeme namjerno ode, pa se ponovo vrati, dijete se ispuni i radošću i tugom: radošću, što vidi oca za kojim je čeznulo, a tugom, što toliko vremena nije moglo vidjeti dragi očev lik. Mati se također krije ponekad od djeteta, i vesela je kad vidi kako je ono tužno traži: tako ga navikava da bude stalno uz nju, i razvija njegovu ljubav prema majci. Tko ima uši da čuje, neka čuje, kaže Gospodin (Lk 14,35; Mt 13,9).

Čovjek koji je osuđen na smrt, više ne misli na uređenje pozorišta. Tako i onaj koji odista plače, više ne obraća pažnju niti na čulna uživanja, niti na slavu, niti na srdžbu i ljutinu.

Plač je bol, ukorijenjen u duši koja se kaje, u duši koja svaki dan dodaje bol na bol kao žena koja u mukama rađa.

Pravedan i svet je Gospodin onima koji razumno žive u tišini ili usamljenosti, On daruje naklonost; onima koji razumno služe u zajednici, svaki dan daruje radost. A, tko ni jednim ni drugim putem ne ide kako treba, oprostio se od plača.

Otjeraj psa koji dolazi u trenucima najdubljeg plača i koji ti govori da je Bog nemilosrdan i bezosjećajan. Jer, ako dobro pogledaš, vidjet ćeš da isti taj pas prije našega grijeha govori da je Bog čovjekoljubiv, sažaljiv i milostiv.

Vježba rađa naviku, a navika se pretvara u osjećanje. Ono, pak, što se čini po osjećanju, teško se može izgubiti. Ako u životu svom nemamo bolesno srce, svi naši podvizi biće lažni i bljutavi, ma koliko inače veliki bili. Jer, oni koji su se poslije umivanja, da tako kažem, ponovo isprljali, zaista treba da očiste svoje ruke jakim plamenom srca i uljem Božjim. Vidio sam kod nekih ljudi krajnju granicu plača, jer su na usta izbacivali krv iz bolnog i ranjenog srca. Vidjevši to, podsjetih se na onoga koji reče: Pokošen bih kao trava, i osuši se srce moje (Ps 101,5).

Suze straha same u sebi sadrže trepet i pažnju, dok suze ljubavi prije savršene ljubavi kod nekih, izgleda, lako nestaju, ukoliko samo onaj veliki oganj, koga se uvijek treba sjećati, ne zapali srce u času kad treba djelovati. I čudno je to da ono što manje vrijedi ispadne čvršće u svoje vrijeme!

Ima sazdanja koja presušuju izvore naših suza, a ima i drugih sazdanja koja u njima proizvode mulj i gamad. Zahvaljujući prvima, Lot je protuzakonito općio sa kćerima; zahvaljujući drugima, đavao je pao s neba [4].

Velika je zloba naših neprijatelja, koji od majki vrlina prave majke zla, i sredstva za dostizanje poniznosti pretvaraju u izvor oholosti. Često i samo mjesto gdje živimo, i vanjski izgled njegov, poziva um naš na slast. Možda nam kao dokaz može poslužiti primjer Isusa [5], Ilije i Ivana, koji su se molili nasamo.[6) No, vidio sam da i onima koji žive po gradovima, u njihovom metežu često naviru suze na oči, da bi pomislili kako nam gradska vreva ne može nauditi, te da bi se približili svijetu. A, to i je cilj lukavih demona.

Često je jedna riječ bila dovoljna da zaustavi plač. No, bilo bi čudo, kada bi nas jedna riječ, isto tako, vraćala plaču.

Nećemo biti okrivljeni, braćo, nećemo u času smrti biti okrivljeni zbog toga što nismo činili čuda, što se nismo bavili teologijom, što nismo postali sugledatelji, ali ćemo svakako morati da odgovaramo pred Bogom zbog toga što nismo stalno plakali.

Sedmi stupanj: onaj koji se udostojao da ga dostigne, neka i meni pomogne. Jer, njemu je samom već dana pomoć. Na sedmom stupnju, s njega su sprane sve prljavštine ovoga svijeta.

NAPOMENE:

1. David: ime koje stari pisci najčešće upotrebljavaju za pisca Psalama uopće. U stvari, pisac ovog psalma nije kralj David (živio u X vijeku prije Krista), već nepoznati pjesnik iz znatno kasnijeg doba (Babilonsko ropstvo, 587-457. god. prije Krista).

2. To je u stvari planina Koreb (usp. 4. Kralj 2).

3. Vuka umjesto pastira: Ilija Kritski upozorava na to, da nerazborito sagledavanje nosi u sebi mnoge opasnosti, jer se đavao preobražava i u anđela svijetla, i često vara one koji ne poznaju svoje mjere. Zbog toga i apostol Pavao kaže: U ovom životu, ja ne želim da vidim Krista (Shol. 19, sol. 825 AV).

4. Lot je izvršio rodoskrnavljenje sa svojim kćerima u pijanstvu, dakle pod utjecajem alkohola (usp. Post 19, 29-36). Neumjerenost u jelu i piću su, znači, prva sazdanja. Uobraženost zbog svog plača kao zbog nekog velikog podvižničkog uspjeha, predstavlja druga sazdanja: oholost, koja se iz toga razvija, glavni je uzrok Luciferovog pada s onih ''nebeskih'' visina bića, na kojima se nalazio u hijerarhiji duhovnog svijeta.

5. Primjer Isusa: Po svoj prilici, ime Gospodina Isusa je ovdje interpolirano, jer bi to bio jedinstven slučaj u svetootačkoj literaturi da se Gospodin stavlja na isti nivo i u isti red sa svetima (usp. Migne, sol. 816 S: ime Isusovo stavljeno je u uglaste zagrade kao interpolirano; usp. također u primjedbu 1 u salezijanskom izdanju, I, 284).

6. Koji su se molili nasamo: za svetog Ivana Preteču usp. Mt 2, 1; 4, 12; 11, 2; Mk 1, 4-14; 6, 14-18 i d. Za svetog proroka Iliju usp. 4 Kralj 19 i d.

Pouka VIII

O NESRDITOSTI I KROTKOSTI

Kao što voda, kada se malo po malo sipa na vatru, potpuno ugasi plamen, tako i suza istinskog plača gasi svaki plamen srdžbe i plahovitosti. Stoga sada i prelazimo na ne srditost, po logičnom redu.

Nesrditost je čežnja za poniznošću, isto onako nenasita kao što je kod sujetnih ljudi nenasita težnja k pohvalama. Nesrditost je poraz prirode, koji se iskazuje u neosjetljivosti za uvredu, neosjetljivosti koja proizlazi iz velikih podviga i obilnog znoja.

Krotkost je stalno stanje duše, koja se ne mijenja bilo da trpi raznovrsna poniženja ili da sluša pohvale.

Početak ne srditosti je šutnja usta kada je srce uzbuđeno. Sredina je, šutnja misli pri tananom uznemirenju duše. A, vrhunac, neustrašivi mir i pored toga što pušu nečisti vjetrovi.

Srdžba je izraz potajne mržnje, tj. zlopamćenja. Srdžba je želja da se dogodi zlo onome koji nas je rasrdio. Plahovitost je zapaljivanje srca u nevrijeme. Ogorčenje je neugodan osjećaj koji se gnijezdi u duši. Srdžba je promjenljivo stanje naravi i rugoba duše.

Kao što tama nestaje kada zasija svjetlost, tako i miris poniznosti potiskuje svaku gorčinu i jarost. Ima ljudi sklonih srdžbi, koji se ne brinu o liječenju i iskorjenjivanju ove strasti. Oni, jadnici, ne misle na ono što je rečeno: Težina ga srdžbe njegove obara (Sir 1,22).

Brzo kretanje jednoga vodeničnog kamena može u jednom priviđenju da satre i uništi žito duše i plod dotadašnjeg podviga u većoj mjeri nego sporo kretanje drugoga za čitav dan. Zato i treba dobro da pazimo. Ponekad plamen, odjednom raspaljen jakim vjetrom, spaljuje i upropasti njivu srca više nego vatra koja dugo gori.

Prijatelji, ne bi ni ovo smjeli zaboraviti: lukavi demoni ponekad, u trenucima srdžbe, brzo odlaze od nas, da bi prestali da vodimo računa o velikim strastima, kao da su male, te da bolest naša na kraju postane neizlječiva.

Kao što tvrd i neravan kamen, kada se tare i udara o drugo kamenje, gubi sve svoje neravnine, sve nepravilne i grube oblike svoje, i postaje gladak i okrugao, tako i duša plahovita i gruba, općeći i živeći s drugima, isto tako grubim ljudima, postiže jedno od dvoga: ili trpljenjem izliječi svoju bolest, ili se povlači, i tako na pouzdan način saznaje svoju nemoć, koja će joj se, kao u ogledalu, pokazati u njenom malodušnom bjekstvu.

Srdit je čovjek dobrovoljni padavičar, kome padavica prelazi u naviku. A, navika ga tada i protiv njegove volje trga i zlostavlja.

Ništa toliko nije nedolično onima koji se kaju, kao uzbuđenje srdžbe. Jer, obraćanje Bogu s obraćenjem ili kajanjem zahtijeva veliku poniznost, a srditost je znak velike oholosti.

Ako je znak najdublje krotkosti u tome, da i u prisustvu onoga koji nas izaziva sačuvamo spokojstvo u srcu i ljubav prema njemu, onda je svakako znak krajnje srditosti ako se sami sa sobom, riječima i pokretima, svađamo i bjesnimo na onoga koji nas je uvrijedio. Ako se Duh Sveti naziva, i je, mir duše, a srdžba je i naziva se uznemirenje srca, onda ništa toliko ne ometa dolazak Duha Svetoga u nas, kao srditost.

Poznate su nam vrlo mnogobrojne i loše posljedice srdžbe. Međutim, samo jedna nehotična posljedica njena, mada posredna, može nam biti i od koristi.

Znao sam ljude koji su se u nastupu lude jarosti oslobodili davnašnjeg zlopamćenja, koje se u njima krilo, pa su se tako pomoću strasti izbavili od strasti, dobivši od onoga koji ih je uvrijedio oprost ili objašnjenje u vezi s onim što ih je dugo mučilo. Viđao sam, opet, i takve ljude koji su prividno trpjeli, ali su nerazumno, pod plaštem šutnje, skrivali u sebi zlopamćenje. I došao sam do zaključka da su takvi ljudi bjedniji od luđaka, jer su bjelinu goluba kao nekom crninom prekrivali.

Treba veliku pažnju da obratimo na ovu zmiju, zato što i njoj, kao i zmiji tjelesnih prohtjeva, pomaže sama priroda. Viđao sam ljude koji bi se rasrdili i u svom ogorčenju odbijali da jedu, te su takvim besmislenim uzdržavanjem samo dodavali otrov na otrov. A, viđao sam i druge ljude, koji su svoju srdžbu koristili kao zgodan povod da se predaju žderanju, pa su tako iz jame upadali u ponor. Ali sam i druge, pametne ljude viđao, koji su kao dobri liječnici združili obje krajnosti, od umjerenog njegovanja tijela imajući najviše koristi.

Kada je umjereno, pjevanje ponekad odlično umiruje srdžbu. A, ponekad, kada je neumjereno i nepravovremeno pogoduje slastoljublju. Ovo će nam sredstvo koristiti samo ako vodimo računa o trenutku.

Nalazeći se nekim poslom blizu ćelije ljudi koji su se posvetili usamljenosti, čuh kako se od ogorčenja i bijesa sami u svojoj ćeliji svađaju kao jarebice u kavezu, i kako se na uvrjeditelje svoje obraćaju kao da su prisutni. Ja sam im blago savjetovao da ne žive usamljeno, kako se od ljudi ne bi načinili demonima. Viđao sam, opet, ljude sladostrasna i proždrljiva srca, koji su, međutim, bili krotki i ljubazni, bratoljubivi i ljubitelji ljepote. Njih sam nagovarao da se posvete usamljeničkom životu, kao lijeku protiv sladostrašća i proždrljivosti, da ne bi od razumnih bića na najžalosniji način postali bezumne životinje. A, pošto su mi neki tužno govorili da su vrlo podložni i jednom i drugom, ja sam im potpuno zabranio da žive po svojoj volji, a duhovnicima njihovim prijateljski sam savjetovao da im s vremena na vrijeme dozvole da vode taj ili onaj način života, pokoravajući se ipak glavnome nadstojniku u svemu.

Slastoljubac škodi jedino samome sebi, i možda još jednome, svome drugaru u tjelesnim zadovoljstvima. A, srditi, kao vuk, često uznemirava čitavo stado i mnoge ponizne duše unižava i vrijeđa. Opasno je uznemiravati oko našega srca jarošću, kao što je rečeno: Uznemiri se od srdžbe oko moje (Ps 6,8). Još je teže izražavati riječima uzrujanost duše. A, ako se ona izražava i rukama, onda se već čini nešto što je sasvim suprotno i tuđe redovničkom, tj. anđeoskom i božanskom životu.

Ako hoćeš, pa si čak i riješio da izvadiš trun iz oka drugoga čovjeka, nemoj da umjesto liječničkog instrumenta upotrijebiš gredu. Greda, to je teška riječ i nedolično ponašanje, a liječnički instrument, blaga pouka i prijateljsko prekorijevanje. Pokaraj, kaže apostol Pavao, zaprijeti, utješi (2 Tim 4,2), a ne i ''tuci''! A, ako i to bude potrebno, onda rijetko, i to ne tvojom rukom!

Obratimo pažnju, pa ćemo vidjeti da se mnogi srditi ljudi rado vježbaju u bdijenju, postu i usamljenosti. Demonu je cilj da im pod vidom plača i obraćenja ili kajanja podmeće stvari koje pothranjuju njihovu strast.

Ako je jedan vuk, kao što smo već rekli, u stanju da uzbuni cijelo stado, uz pomoć demona, onda bez sumnje i jedan veoma mudar brat, uz pomoć anđela može, kao dobra mješina puna ulja, stišati valove i umiriti lađu [1]. I koliko tešku osudu zaslužuje prvi, toliko veliku nagradu zaslužuje od Boga drugi, služeći svima za primjer.

Prvi stupanj blažene strpljivosti je u tome što se poniženje podnosi, makar i s gorčinom i bolom u duši. Sredina je, biti u takvim okolnostima bez tuge. A, kraj, ako samo kraja ima, smatrati uvredu za pohvalu. Neka se raduje prvi, drugi neka sretan bude, a treći neka se veseli, blažen u Gospodinu!

Zapazio sam kod srditih ljudi jednu žalosnu pojavu, koja u njima nastaje kao posljedica potajne oholosti: pošto se već jednom rasrde, oni bi ponovo padali u jarost zbog svoga poraza. Zaprepastio sam se, gledajući kako se jedan pad nadovezuje na drugi. I ne mogoh gledati bez sažaljenja kako se oni samima sebi grijehom svete za grijeh. Užasnuvši se nad ogromnim lukavstvom demona, umalo ne počeh očajavati za svoju vječnu sudbinu.

Ako netko osjeti da ga ponos i plahovitost, zloba i licemjerstvo lako pobjeđuju, pa riješi da na njih izvuče mač krotkosti i strpljenja, neka stupi u jedan samostan, kao u radionicu spasenja. Ako uopće hoće da se potpuno izbavi od ovih strasti, neka tamo, podvrgnut zlostavljanju, ponižavanju i dosađivanju od strane braće, te duhovno, a ponekad i tjelesno, tučen i ugnjetavan, gažen i mučen, očisti haljinu duše svoje od prljavštine. A, da je zlostavljanje u stvari spiranje duševnih strasti, neka te uvjeri i jedna narodna izreka. Određeni ljudi u svijetu, kada nekom u lice bace uvredu, obično kažu, hvaleći se pred drugima: ''Dobro sam ga izribao''! A, tako i je u stvari.

Jedna je stvar, ne srditost kod početnika koje proizlaze iz plača, a drugo je potpuno spokojstvo kod savršenih. Kod prvih je srditost vezana suzama kao nekakvom uzdom; kod drugih, ona je umrtvljena bestrašćem kao zmija mačem.

Vidio sam trojicu redovnika koji su u isto vrijeme pretrpjeli uvredu iste vrste. Prvi se uvrijedio, ali je prešutio. Drugi se obradovao sebe radi, a ožalostio zbog onoga koji mu je nanio uvredu. A, treći, zamislivši štetu koju je tako bližnji samome sebi nanio, zaplakao vrelim suzama. Tako su se zajedno mogli vidjeti podvižnik straha, nagrade i ljubavi.

Kao što tjelesna groznica, sama po sebi uvijek ista, ima mnoge a ne samo jedan izvor svog nastanka, tako i buktanje i pojava srdžbe i ostalih naših strasti ima mnoge i različite uzroke. Zato nije ni moguće odrediti protiv ovih strasti jedan te isti lijek. Takav, pak, savjet dajem najviše radi toga da bi svaki bolesnik brižljivim ispitivanjem pronašao odgovarajuće sredstvo za svoje liječenje. Prvi je uvjet liječenja saznati uzrok svog oboljenja, da bi se, kada on bude pronađen, mogao primiti i odgovarajući lijek od nauma Božjeg i duhovnih liječnika.

Uđite, kao u slici, vi koji u Gospodinu hoćete da zajedno s nama učestvujete u ovom duhovnom suđenju, pa ćemo na određen, razumije se, nedovoljno jasan način ispitati spomenute strasti i njihove uzroke.

I tako, neka srdžba, kao neki tiranin, bude okovana krotkošću. Tučen, zatim, strpljenjem i vučen svetom ljubavlju na ovaj sud razuma, neka bude podvrgnut saslušanju.

''Reci nam, luda i nečasna strasti, ime onoga koji te je načinio, i ime one koja te rodila, a također i imena tvojih poganih sinova i kćeri. Ne samo to, nego nam naznači i one koji se bore protiv tebe i koji te ubijaju''.

A, srdžba, odgovarajući nam, reče: ''Imam mnogo majki, i otac moj nije jedan. Majke su mi: sujeta, srebroljublje, ugađanje stomaku, a ponekad i blud. Otac mi se zove ponos, a moje kćeri su zlopamćenje, mržnja, neprijateljstvo, samo-opravdavanje. Moji protivnici, koji me sada drže okovanu, su vrline suprotne ovim strastima: ne srditost i krotkost. Moj potajni neprijatelj zove se poniznost uma. A, čije je ono dijete, pitajte u zgodnom trenutku njega samog''.

Na osmom stupnju leži vijenac nesrditosti. No, onaj koji ga nosi po samoj prirodi, možda uopće i nema nikakvog drugog. A, onaj koji ga je vlastitim znojem zadobio, bez sumnje je pobijedio svih osam strasti ujedno.

NAPOMENE:

1. Stišati valove i umiriti lađu: Ljestvičar, smatra Ilija Kritski, na alegorijski način primjenjuje pojave podivljalog mora na redovnički život. Pod mješinom, tako, on podrazumijeva tijelo, pod uljem krotkost, pod valovima uobraženost, kao i grubost, a pod lađom brata ili samostansko bratstvo.

Pouka IX

O ZLOPAMĆENJU

Svete kreposti sliče na Jakovljevu ljestvicu, a grešne strasti na okove koji su spali s Petra, vrhovnog apostola. Jer, svete kreposti, povezane jedna s drugom, uznose do neba onoga koji na nebo želi da dospije, a strasti, potiskujući jedna drugu, sve zajedno vuku u propast. Zato i kaže nerazumna srdžba, da je zlopamćenje jedno od njene rođene djece. Zbog toga ćemo, pošto je ono sad na redu, i govoriti o njemu.

Zlopamćenje je posljedica srdžbe. Ono je čuvar grijeha, mržnja na pravednost, propast vrlina, otrov za dušu, crv uma, posramljenje molitve [1], presijecanje molitve, otuđenje ljubavi, trn zaboden u dušu, neugodni osjećaj u kome se s gorkom nasladom uživa, grijeh koji ne prestaje, vječito budan prijestup zakona Božjeg, trajna zloba. Ova mračna i mrska strast, strast zlopamćenja, je jedna od onih koje su posljedica drugih strasti a da same, sa svoje strane, ne prouzrokuju, a možda i prouzrokuju, nijednu drugu strast. Stoga i ne namjeravamo puno govoriti o njoj.

Onaj koji je savladao srdžbu, uništio je i zlopamćenje jer dokle god je živ otac, do tada se i djeca rađaju.

Onome koji je stekao ljubav postalo je tuđe da se srdi, a onaj koji u sebi gaji neprijateljske osjećaje sam sebi zadaje nepotrebne muke.

Trpeza ljubavi razara mržnju, a iskren poklon umekšava dušu. Trpeza bez uzdržljivosti je majka drskosti, i kroz vrata ljubavi uskače ugađanje trbuhu.

Vidio sam kako mržnja raskida dugotrajnu vezu bluda, i zlopamćenje koje im onda na neobičan način nije dopuštalo da se ponovo združe. Čudna stvar, da demon izgoni demona! A, možda to i nije djelo demona, već nauma Božjeg?

Vrlo dalekom od čvrste i prave ljubavi, zlopamćenju se lako približava blud, i to tako neprimjetno, kao što ponekad otkrivamo uši u golubova [2].

Ako već hoćeš da budeš zlopamtljiv, budi zlopamtljiv prema demonima. I ako hoćeš da budeš nekome neprijatelj, budi neprijatelj tijelu, i to u svakom pogledu. Tijelo je nezahvalan i neiskren prijatelj jer što mu se više ugađa, više nam zla nanosi.

Zlopamćenje se predstavlja kao učitelj Svetog Pisma i riječi Svetoga Duha tumači na svoj način. Neka ga posrami molitva Isusova, koju ne možemo izgovarati ako smo zlopamtljivi.

Kada ni poslije velikih podviga nisi u stanju da do kraja izvadiš iz srca svoga ovaj kolac, ispričaj se neprijatelju, makar samo na riječima, da bi, zastidjevši se svog dugotrajnog licemjerstva pred njim i mučen savješću kao vatrom, mogao savršeno da ga zavoliš.

Doznat ćeš da si se potpuno izbavio od ove truleži ne kada se pomoliš za onoga koji te je uvrijedio, ni kada mu za zlo uzvratiš dobrim ili ga pozoveš k sebi na trpezu, već kad se, na vijest da je pretrpio neku duševnu ili tjelesnu nezgodu, rastužiš i zaplačeš zbog njega kao zbog sebe samog.

Zlopamtljivi usamljenik je aspida što leži u svojoj rupi, puna smrtonosnog otrova.

Uspomena na Isusova stradanja liječi zlopamćenje, koje se izlaže silnoj sramoti pred Njegovom strpljivošću.

U drvetu, iznutra trulom, stvaraju se crvi. A, u onima koji su samo prividno krotki i usamljeni, krije se trajna srdžba.

Tko izbacuje srdžbu iz sebe, nalazi oproštaj. A, onaj koji se privija uz nju, lišava se milosrđa Božjeg. Da bi zaslužili oproštaj grijeha, neki su se posvetili napornim podvizima. Ali, čovjek koji ne pamti zla stiže prije njih na cilj: Opraštajte ono malo što su vam ljudi dužni, i oprostit će vam se ogroman dug vaš pred Bogom (Lk 6,37).

Nepamćenje zla je znak pravog obraćenja i kajanja. A, tko je u srcu svom zlopamtljiv, i misli da se kaje, liči na čovjeka kome se u snu pričinjava da trči.

Viđao sam zlopamtila koji su savjetovali drugima da ne pamte zlo, i koji su se, zastidjevši se svojih vlastitih riječi, oslobodili i svoje strasti.

Neka nitko ne misli da je ova mračna strast beznačajna. Ona se često uvlači i u srca duhovnih ljudi.

Deveti stupanj: onaj koji ga je dostigao, neka smjelo traži od Spasitelja Isusa razrješenje od grijeha.

NAPOMENE:

1. Posramljenje molitve: misli se na molitvu Gospodinovu, tj. Oče naš. Jer, kada kažemo: ''I oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo dužnicima svojim'', savjest nas mora ukoriti ukoliko ne praštamo i ako pamtimo zlo (usp. Shol. 2, sol. 844 S).

2. Kao što uš oduzima golubu snagu i postupno ga upropasti, tako i blud škodi ljubavi i čini je sve slabijom i slabijom (usp. Shol. 5, sol. 845 A).

Pouka X

O OGOVARANJU

Nitko pametan, mislim, neće sporiti da mržnja i zlopamćenje rađaju ogovaranjem. Zato ga u svome izlaganju i stavljam na ovo mjesto, odmah iz njegovih roditelja.

Ogovaranje je porod mržnje. To je tanana a krupna bolest, skrivena i podmukla pijavica, koja siše i slabi krv ljubavi. Ogovaranje je licemjerstvo ljubavi, uzročnik oskvrnjenja i opterećenja savjesti, uništenje čistoće.

Neke djevojke griješe javno i bez srama, a druge potajno i s više stida čine još gore stvari nego prve. Tako se nešto može vidjeti i kod sramnih strasti. Mnogo je tajno, iznutra pokvarenih djevojaka tj. strasti: licemjerstvo, lukavstvo, grešna tuga, zlopamćenje, ogovaranje u srcu. Vidljivo, one predstavljaju jedno, ali unutra gledaju na drugo.

Kada sam jednom prilikom čuo neke ljude kako ogovaraju, ja im zaprijetih. Djelatnici ovoga zla su u svoju obranu navodili da tako čine iz ljubavi i brige za onoga koji je bio predmet ogovaranja. A, ja njima rekoh: Onoga koji tajno okleveta bližnjega svoga, toga otjerah (Ps 100,5).

Ako zaista voliš bližnjega kako kažeš, pomoli se tajno, a ne da ismijavaš čovjeka. To je način koji je ugodan Gospodinu. A, i ovo neka ti ne ostane nepoznato, pa ćeš se čuvati da ne osudiš ljude koji se spotaknu: dok je Juda bio učenik Kristov, razbojnik je pripadao ubojicama; i čudo, kako da se u jednom priviđenju zbi s njima takva promjena!

Tko hoće da pobijedi duha ogovaranja, neka krivicu ne pripisuje onome koji je pao, već demonu koji ga je oborio. Jer, nitko baš naročito ne želi da griješi protiv Boga, mada nitko od nas ne griješi prisilno nego svojevoljno.

Znao sam čovjeka koji je javno zgriješio, a tajno se pokajao. I onaj koga sam osudio kao bludnika, bio je već pred Bogom nevin, umilostivivši Boga iskrenim obraćenjem.

Nikada se nemoj ustručavati pred onim koji u tvome prisustvu ogovara bližnjega, nego štoviše reci: ''Stani, brate! Ja svaki dan padam i u teže grijehe. Pa, kako mogu da ga osuđujem''? Tako ćeš jednim zamahom načiniti dva dobra jer ćeš jednim lijekom izliječiti i sebe i bližnjega.

Jedan od najkraćih puteva da se dobije oproštaj grijeha je: ne osuđivati. Ne sudite, i neće vam se suditi (Lk 6,37). Kao što se vatra protivi vodi, tako je i osuđivanje strano onome koji hoće da se obrati ili pokaje.

Nemoj osuđivati čak ni kada bi vidio nekoga da griješi i na samoj samrti jer je sud Božji ljudima nije poznat. Neki su javno činili velike grijehe, ali su još i veće vrline činili tajno. I oni koji su im se tako rado rugali, prevariše se, jer od dima nisu vidjeli sunce.

Čujte me, čujte, svi vi koji strogo sudite tuđim djelima jer ako je točno, a točno je, da će nam se suditi sudom kakvim sudimo (usp. Mt 7,2), onda ćemo svakako pasti upravo u one tjelesne ili duševne grijehe za koje okrivljavamo bližnjega.

Strogi i brižljivi suci grijeha svog bližnjeg boluju od navedene strasti zato što nemaju savršenoga i trajnog sjećanja i brige o svojim vlastitim grijesima. Jer, onaj koji točno, bez plašta samoljublja, vidi svoja zla djela, ni o čemu se drugom od ovozemaljskih stvari više ne brine, misleći na to da ni za vlastiti plač neće imati dovoljno vremena, makar i sto godina živio, i makar vidio kako iz očiju njegovih ističe i čitava rijeka suza, velika kao Jordan.

Ispitivao sam plač, i ne nađoh u njemu ni traga od ogovaranja i osuđivanja.

Demoni nas nagovaraju ili da griješimo, ili, ako ne griješimo, da osuđujemo one koji griješe, kako bi, ubojice, pomoću drugog isprljali prvo.

Znaj da se zlopamtljivi i zlobni ljudi prepoznaju i po tome što, obuzeti duhom mržnje, lako i s uživanjem umanjuju vrijednost učenja, djelatnosti i vrline svoga bližnjega. Znao sam neke ljude koji su tajno i skriveno od svijeta činili najteže grijehe. Međutim, smatrajući se čistim, oni su teško napadali one koji javno padaju u lake grijehe.

Suditi, znači bestidno svojatati Božje pravo, a osuđivati, znači upropastiti svoju dušu. Kao što nadutost može i bez druge strasti upropastiti čovjeka, tako nas i suđenje samo po sebi može savršeno pogubiti. Onaj farizej je bio osuđen upravo zbog toga (usp. Lk 18, 10 i d.).

Dobar vrtlar bere samo zrele jagode, a nezrele ne. Pametan i razborit um, isto tako, primjećuje samo vrline i samo o njima govori. A, bezumni čovjek pronalazi samo krivice i nedostatke. O njemu je i rečeno: Istražiše bezakonje, iščezoše oni koji su istražili istragu (Ps 63, 7).

Nemoj osuđivati ni onda kada svojim očima vidiš da netko griješi jer se često i oči varaju.

Stepenica deseta. Tko ju je savladao, postao je djelatnik ljubavi ili plača.

Pouka XI

O PUNO-GOVORLJIVOSTI I ŠUTNJI

U prethodnim redovima ukazali smo ukratko na to, koliko je opasno i štetno suditi, bolje reći, biti suđen i osuđen od strane vlastitog jezika. A, to se događa i s ljudima koji su na izgled duhovni. Zbog toga sada, po redu, treba preći na istraživanje uzroka i vrata kroz koja ovaj porok u nas ulazi, ili točnije, kroz koja izlazi iz nas.

Puno-govorljivost je prijestol sujete, na kome se ona rado pojavljuje u svom bljesku svome. Puno-govorljivost je znak neznanja, vrata ogovaranja, rukovoditelj šale, sluga laži, razrješenje poniznosti, dozivač malodušja ili uninija, preteča sna, rasijanje misli, gubitak opreznosti, hlađenje topline, zamračenje molitve.

Razborita šutnja je majka molitve, oslobođenje od ropstva, čuvanje ognja, stražar pomisli, izviđač neprijatelja, stan plača, prijatelj suza, djelatnik sjećanja na smrt, živopisac muka, obuzetost predstavom Posljednjeg suda, pomoćnik spasonosne potištenosti, neprijatelj drskosti, suputnik usamljenosti ili života u tišini, protivnik težnji da druge učiš, umnožavanje znanja, tvorac viđenja, neosjetni o napredak, skriveno penjanje.

Onaj koji je upoznao svoje grijehe, zagospodario je i svojim jezikom. A, onaj koji puno priča, još ne poznaje sebe onako kao što bi trebalo da se poznaje. Prijatelj šutnje se približava k Bogu, i razgovarajući s Njim tajno, biva Njime prosvjetljen.

Isusova šutnja posramila je Pilata (usp. Mt 27,14 i d.), a šutnja pobožnog čovjeka uništava sujetu. Izgovorivši riječ, Petar je plakao gorko (usp. Mt 26,75), jer je zaboravio na onoga koji je rekao: Rekoh, pazit ću na puteve svoje, da ne zgriješim jezikom svojim (Ps 38,1), i na onoga drugoga koji je kazao: Bolje je na zemlju pasti s visine, nego s jezika (Sir 20,18 – navedeno u originalu po sjećanju).

No, ja o tom ne želim da pišem puno, mada me lukavstva strasti podstiču.

Uostalom, jednom prilikom sam čuo zanimljive stvari od nekog čovjeka koji je razgovarao sa mnom o šutnji. On mi je rekao da se puno-govorljivost, uopće uzevši, rađa od bilo koga među slijedećim uzrocima: ili od jednog lošeg i neobuzdanog života i navika, jer jezik, kao prirodni organ tijela, po navici traži ono što je naučio; ili, opet, najviše kod podvižnika, od sujete, a ponekad i od proždrljivosti. Stoga, često mnogi koji obuzdavaju trbuh nekom silom i slabošću, ujedno obuzdavaju i jezik i punorječivost.

Tko misli na smrt, presjekao je pričanje. I onaj koji je stekao duševni plač, bježi od punorječivosti kao od vatre.

Onaj koji je zavolio usamljenost, zatvorio je usta. A, onoga koji voli da luta, iz ćelije izgoni strast.

Tko je osjetio miris višnjega ognja, izbjegava skupove ljudi kao što pčele bježe od dima. Jer, kao što dim otjera pčelu, tako i on ne trpi veliki skup ljudi.

Malo je njih koji mogu da zaustave vodu bez brane. Još manje je onih koji mogu da ukrote neobuzdana usta.

Onaj koji je stigao do jedanaestog stupnja, jednim zamahom odsjekao je mnoga zla.

Pouka XII

O LAŽI

Proizvod željeza i kamena je vatra. Proizvod punopričljivosti i šale je laž.

Laž je iščeznuće ljubavi. Krivokletstvo je poricanje Boga.

Nijedan pametan čovjek ne bi trebalo da misli da je laž mali grijeh, jer nema grijeha protiv koga bi Presveti Duh izrekao tako strašnu presudu kao protiv laži. Ako će Bog pogubiti sve koji govore laž, kao što David kaže (Ps 5,7), što tek zaslužuju oni koji laž spajaju s zakletvom.

Viđao sam ljude koji se hvale svojom lažju, i koji duhovitošću i šupljim frazama izazivaju smijeh, te kod slušalaca žalosno iskorjenjuju plač.

Kada nas vide kako u samom početku pokušavamo da slušanje nepristojnih priča opasnog predavača izbjegnemo kao kužnu bolest, demoni pokušavaju da nas obmanu pomoću dvije pomisli: ''Nemoj da vrijeđaš pripovjedača'', šapću nam, ili: ''Nemoj se prikazivati pobožniji od ostalih''. Odskoči, ne oklijevaj! Inače će te smiješne misli uznemiravati za vrijeme molitve. I nemoj samo da izbjegavaš, nego i pobožno rasturi takvo loše društvo, bacajući pred njih na sredinu pomisao na smrt i Posljednji sud. Bolje ti je da se pri tome poprskaš malo i slavoljubljem, samo da budeš uzročnik opće koristi.

Licemjerje je majka laži, a često i njen neposredni povod. Neki tvrde da licemjerje nije ništa drugo do vježbanje u laži i tvorac laži, s kojom je pomiješano krivokletstvo, dostojno najteže kazne.

Onome koji je stekao strah Gospodinov, laž postaje tuđa, jer za nepodmitljivog suca ima svoju savjest.

Kao i u svim strastima, tako i u laži vidimo različitu štetu: drukčiji je sud onome koji laže u strahu od muka, a drukčiji onome koji laže bez ikakve stvarne opasnosti. Jedan laže radi uveseljavanja, drugi radi slastoljublja; jedan, da prisutnima priredi veselje, a drugi, da bližnjem splete mrežu i nanese zlo.

Vlasti progone laž pod prijetnjom teških kazni, ali je puno suza potpuno uništava.

Tko laže, izgovara se često okolnostima, i ono što je propast za dušu smatra dobrim djelom. Lažljiv čovjek se izdaje za nasljednika Raave (usp. Is. Nav 2,1 i d.), i govori da vlastitom propašću druge spašava.

Laž ćemo moći upotrijebiti tek kada se potpuno budemo očistili od nje, premda ni tada ne bez straha Božjeg i ne bez krupnog razloga.

Malo dijete ne zna za laž. Ne zna za nju ni duša koja više u sebi nema lukavosti.

Onaj koji se razveselio vinom, i protiv svoje volje u svemu govori istinu. I, onaj koji se opio slasti, nije u stanju da slaže.

Dvanaesti stupanj: onaj koji se popeo, stekao je korijen vrlina.

Pouka XIII

O MALODUŠJU ILI UNINIJU

Jedan od čestih izdanaka puno-govorljivosti, kao što smo naprijed već rekli, i to jedan od prvih, je izdanak malodušja tj. uninija. Stoga mu i dajemo odgovarajuće mjesto u lancu strasti.

Malodušje ili uninije je oslabljivanje duše i nemoć uma, zanemarivanje podviga, mržnja na redovnički zavjet, hvalitelj svjetovnjaka, klevetnik Boga kao da je nemilostiv i ne čovjekoljubiv. Ono je klonulost u bogoslužju, nemoć u molitvi, ono je u službi željezno, u tjelesnom radu vrijedno, u poslušnosti neiskusno.

Poslušan čovjek ne zna za malodušje, vršeći kroz vidljivi rad svoj osnovni, duhovni zadatak.

Samostan je protivnik malodušja. Čovjeku, pak, usamljeniku, ono je vječni pratilac, do same smrti se ne povlači i sve do skončanja njegova ne prestaje da se bori protiv njega. Vidjevši ćeliju pustinjaka, ono se osmjehuje, i približivši mu se, nastanjuje se kraj njega.

Liječnik bolesnika posjećuje izjutra, a malodušje ili uninije podvižnike usred dana.

Gostoprimstvo je podloga malodušja i podstiče na to da se radom vlastitih ruku čini milostinja. Usrdno pobuđuje na posjećivanje bolesnika, podsjećajući na onoga koji kaže: Bolestan bijah, i posjetiste me (Mt 25,36). Savjetuje da se odlazi k ožalošćenima i klonulim ljudima i, samo budući malodušno, predlaže da tješimo malodušne.

One koji su stali na molitvu, ovaj bezumni duh podsjeća na nužne poslove, i upotrebljava svako sredstvo kako bi nas pod nekim zgodnim izgovorom otrgnuo od molitve. Za vrijeme služenja prvog, trećeg i šestog sata, demon malodušja u nama izaziva jezu, glavobolju, a ponajprije grčeve u trbuhu. Kad nastane deveti sat, malo podiže glavu. A, kada je već i trpeza postavljena za objed, skače s postelje. I kada poslije ponovo dođe vrijeme za molitvu, ono ponovo tijelo čini teškim. Onoga koji je stao na molitvu, uranja u san, i nepriličnim zijevanjem iz usta otima stihove.

Svaku ostalu strast potiskuje po jedna suprotna vrlina. No, malodušje za redovnika je sveobuhvatna smrt. Hrabra duša uskrsava umrli um, a malodušje i tromost duše rasturaju cjelokupno bogatstvo našeg duha.

Kako je ovaj duh jedan od osam prednjaka zla [1], i to najgori od svih, postupit ćemo i s njim isto onako kao i s drugima. Dodat ćemo, međutim, slijedeće: kada nema bogoslužja, nema ni malodušja, i čim se kanon završi oči se otvaraju.

Pravi podvižnici se poznaju za vrijeme malodušja. Redovniku ništa toliko ne donosi vijenac kao borba s malodušjem ili uninijem. Razmisli, i naći ćeš da se malodušje bori s onima koji su na nogama; one koji sjede savjetuje da legnu, ili da pogledaju kroz prozor ćelije, ili da lupaju i tupkaju nogama.

Onaj koji plače nad sobom, ne zna za malodušje ili uninije.

Neka i ovaj tiranin bude svezan sjećanjem na grijehe naše, i udaran tjelesnim radom. Neka ga dovuče po zemlji pomisao na buduća dobra. Kad stane pred nas, upitajmo ga: ''Reci, dakle, ti, raspušteni i odriješeni, tko je taj koji te je tako nakazno rodio? Koji su ti potomci? Koji su to koji vojuju s tobom? Tko je tvoj ubojica''? A on, tiranin, odgovara: ''Kod onih koji su pravi poslušnici, ja nemam gdje ni glavu da naslonim, a imam kod onih koji se nalaze u usamljenosti te živim s njima. Roditeljice moje su mnogobrojne: ponekad neosjetljivost duše, ponekad zaborav onoga što je gore na nebu, a može da bude i prekomjeran rad. Moji su potomci: meni urođena manija seljakanja s jednog mjesta na drugo, neposlušnost prema duhovnom ocu, zaborav Strašnog suda, a ponekad i napuštanje zavjeta. Moji protivnici, koji me sada drže vezana, su: bogoslužje s tjelesnim radom. Moj neprijatelj, pomisao na smrt. A ono što me ubija, je molitva s čvrstom nadom da će se dobiti blaženstva. Tko je rodio molitvu pitajte nju samu''!

Trinaesta pobjeda. Onaj koji ju je stvarno u svemu odnio, oproban je za sve.

NAPOMENE:

1. Jedan od osam lrednjaka zla: svaka grešna misao, tvrdi Ilija Kritski, svodi se na osam glavnih strasti (ili ''pomisli''), i to: ugađanje stomaku, i s njim blud, srebroljublje, tugu, srdžba, uninije ili malodušje, slavoljublje, oholost. Od nas samih ne zavisi da li će našu dušu ove strasti napasti ili ne (Shol. 2 uz Pouku XIV. Col. 872 VS). V. također i prim. 1) uz Pouku XXII

Pouka XIV

O TRBUHU, LOŠEM GOSPODARU KOGA IPAK SVI VOLE

Više nego na bilo kome drugom mjestu, govoreći ovdje o trbuhu govorim u stvari protiv samoga sebe. Čudilo bi me kada bi se netko oslobodio od ove strasti prije nego što legne u grob.

Ugađanje trbuhu je licemjerstvo trbuha: iako sit, on viče da mu je malo, i mada pun i pretovaren, zapomaže da je gladan. Ugađanje trbuhu je pronalazač poslastica, nepresušni izvor slasti: otkineš li mu jednu žilu, ono pusti drugu, a ako i tu prerežeš, nicanjem nove doživjet ćeš poraz. Ugađanje trbuhu je obmana očiju: ono nas podstiče da odjednom progutamo sve ono što bi trebalo jesti u odmjerenim zalogajima.

Prejedanje je majka bluda, a morenje trbuha vinovnik čistoće. Onaj koji mazi lava, često uspijeva i da ga pripitomi. A, tko ugađa tijelu, čini samo da ono još više podivlja.

Židov se raduje suboti i prazniku, a redovnik koji ugađa trbuhu suboti i nedjelji. On računa koliko još dana ostaje do Uskrsa, te danima prije praznika priprema jela. Sluga trbuha računa s kakvim će jelima dočekati praznik [1], a sluga Božji kakvim će se milosnim darovima obogatiti.

Kad naiđe gost, slugu trbuha ugađanje trbuhu sveg pokreće na ljubav. On misli da gostoprimstvo, koje treba da ukaže bratu, razrješuje i njega samog. Dolazak određenih ljudi on smatra za priliku koja i njemu dopušta da pije vino. I misleći da skriva krepost, on postaje rob strasti.

Slavoljublje se često odnosi neprijateljski prema ugađanju trbuhu. Ove dvije strasti se bore oko nesretnog redovnika kao oko nekog skupog roba. Ugađanje trbuhu navodi na razrješenje od posta, a slavoljublje nagovara da se pokaže vlastita krepost ili vrlina. Mudar redovnik uspijeva da izbjegne i jednu i drugu opasnost, odbijajući jednu drugom u odgovarajuće vrijeme.

Kada se tijelo uspali, u svako vrijeme i na svakom mjestu treba da ga mučimo. A, kada se ono umiri što, uostalom, ne očekujem prije smrti, već možemo skrivati svoju vrlinu pred drugima.

Znao sam stare svećenike koji su demonima postali predmet ismijevanja uslijed toga što su mladim redovnicima, koji se nisu nalazili pod njihovim rukovodstvom, s blagoslovom odobravali na gozbama da piju vino i sve ostalo. Ako imaju dobro svjedočanstvo u Gospodinu, onda to u izvjesnoj mjeri i možemo sebi dopustiti; no, ako su radi o nebrizi, ne treba uopće da obraćamo pažnju na njihov blagoslov, naročito kada se nalazimo u borbi s vatrom tjelesne požude.

Bogoprotivni Evagrije [2] je uobrazio da je pametniji od svih mudrih ljudi, kako po rječitosti tako i po misaonosti. Međutim, prevario se, jadnik, pokazavši se luđim od luđaka, kako u mnogim svojim mišljenjima, tako i u slijedećem. On kaže: ''Kada duša želi različita jela, treba je mučiti kruhom i vodom''. Takav propis izgleda kao kad bi se djetetu reklo da u jednom skoku dospije na vrh ljestvi. Stoga ćemo, pobijajući ovo njegovo pravilo, reći: ''Želeći različita jela, duša traži ono što je svojstveno prirodi. Zato pribjegnimo lukavstvu protiv svelukavoga. Inače nastaje najteži rat, ili se priprema pad''.

Prekinimo, prije svega, s hranom koja goji, onda s hranom koja raspaljuje tijelo, i najzad sa slatkišima. Ako je moguće, daj trbuhu svome zasitne i lako svarljive hrane, da bi sitošću od sebe odvratili njegovu nenasitu želju, a brzim varenjem se izbavili od razbuktavanja požude kao od biča. Pogledajmo dobro, pa ćemo naći da mnoga jela koja nadimaju u isto vrijeme izazivaju i pohotne osjećaje.

Nasmij se demonu koji te poslije večere nagovara da ubuduće večeraš kasnije. Jer, kad sutradan nastupi deveti čas, pravilo prethodnog dana bit će narušeno [3].

Jedna vrsta uzdržavanja odgovara onima koji su samostalni, a druga onima koji se nalaze pod nečijim rukovodstvom. Prvima pohotni osjećaji služe kao znak, a drugi ostaju s njima sve do smrti, do kraja života svog, bez utjehe i odmora. Prvi hoće da stalno održavaju ravnotežu duha, a drugi umilostivljuju Boga time što duševno tuguju i venu.

Sati veselja i utjehe za savršena čovjeka znače bezbrižnost u svemu. Za podvižnika, to je vrijeme borbe. Za obuzetog strastima, to je praznik nad praznicima i svetkovina nad svetkovinama.

Proždrljivac sanja o jelu i piću, a onaj koji plače o mukama i Sudu.

Budi gospodar trbuha, prije nego što on zagospodari tobom. A, tada ćeš biti prisiljen da se sa stidom uzdržavaš. To što kažem razumiju odlično oni koji su na neobjašnjiv način pali u jamu. Ljudi koji su postali evnusi Kraljevstva radi nebeskog nisu to iskusili.

Ukrotimo trbuh predstavom vječne vatre. Neki su ljudi, pokoravajući se trbuhu, na kraju odrezali svoj spolni ud, i umrli dvostrukom smrću.

Ispitajmo, i svakako ćemo naći da je ugađanje trbuhu jedini uzrok svih naših brodoloma.

Um isposnika moli se hrabro a um ne uzdržljivca prepun je nečistih sanjarenja.

Sitost trbuha znači presušivanje izvora našeg plača. A, kada se trbuh osuši, čitavi potoci suza liju iz nas.

Tko služi vlastitom trbuhu a hoće da pobijedi duha bluda, sliči na čovjeka koji uljem hoće da ugasi požar.

Kada trbuh gladuje, srce postaje ponizno. A, kada se trbuhu ugađa, misao postaje ohola.

Ispituj sebe oko podne i oko zadnjeg sata prije jela, i shvatit ćeš korist posta. Misao izjutra skita, dotičući se svega po malo; kada nastupi šesti sat, ona se donekle stiša; a kada sunce zađe, konačno se smiri.

Stješnjavaj trbuh, pa ćeš i usta zatvoriti, jer jezik dobiva slobodu od velike količine hrane. Bori se protiv trbuha i budi vrlo oprezan. Jer, čim se ti malo potrudiš, odmah će i Gospodin priteći u pomoć.

Razmekšane mješine se šire i primaju u sebe više tečnosti, a zapuštene i suhe ne primaju ni onoliko koliko su ranije primale. Onaj koji opterećuje svoj trbuh, širi crijeva, a tko se bori protiv trbuha, sužava i crijeva. A, kada se ona suze, neće više primati puno hrane. Tada ćemo već biti isposnici po prirodi.

Žeđ se često gasi pomoću žeđi. No, utoliti glad glađu, teško je i nemoguće. Kada te pobijedi, ukroti je trudom. Ako ti je to nemoguće zbog tjelesne slabosti, bori se bdijenjem. Kada ti očni kapci otežaju, prihvati se tjelesnoga rada. No, kada te san ne napada, nemoj se tjelesnoga rada prihvaćati, jer je nemoguće posvećivati duh i Bogu i mamonu, tj. i Bogu i tjelesnom radu.

Znaj da demon često sjedi uz želudac i ne da čovjeku da osjeti sitost, makar i čitav Misir pojeo i rijeku Nil popio.

Pošto smo se najeli, taj nečisti duh odlazi i šalje nam duha bluda, izvijestivši ga o tome što se s nama zbilo: ''Hajde'', kaže, ''uznemiri ga! Pošto mu je trbuh prepun, savladat ćeš ga lako''. A, ovaj dolazi, smiješi se, i svezavši nam pomoću sna ruke i noge, čini s nama što mu je volja, prljajući dušu nečistim sanjarenjima i tijelo istječenjem.

Čudesna stvar: bestjelesni um prlja se i tamni djelovanjem tijela. A, s druge strane, netjelesno biće očišćuje se i usavršava djelovanjem blata!

Ako si obećao Kristu da ćeš ići uzanim i tijesnim putem, sužavaj trbuh. Jer, ako ga hraniš i širiš, nećeš moći da ispuniš obećanje. Obrati pažnju, i čut ćeš riječi: ''Široka su vrata i širok put trbuha, što vodi u propast bluda, i mnogo ih ima koji njime idu. Uska su, međutim, vrata i tijesan put posta, što vodi u život čistoće, i malo ih je koji ga nalaze''! (usp. Mt 7,13-14)

Knez demona je pali svjetlonosac, tj. Lucifer. Knez strasti je proždrljivost.

Sjedajući za stol na kome je iznijet ručak, duhovno stavi na sredinu sjećanje na smrt i na Sud. Pa i tako ćeš jedva malo ukrotiti ovu strast. Kad piješ piće, nemoj prestajati da misliš na ocat i žuč Gospodina tvog, i ti ćeš se svakako uzdržati, ili ćeš uzdahnuti, ili ćeš misao načiniti poniznijom.

Ne varaj se: ti se nećeš osloboditi od faraona, niti ćeš ugledati nebesku Pashu, ako ne budeš uvijek jeo gorko zelje i beskvasni kruh. Gorko zelje znači: napor i trud posta. A beskvasni kruh: misao bez nadutosti.

Neka se s disanjem tvojim sjedini riječ onoga koji kaže: A ja, kada me demoni uznemiravahu, obukoh se u vreću i smirih postom dušu svoju; i molitva moje duše imala je odjeka (Ps 34,13).

Post je nasilje nad prirodom i lišavanje grla naslade na koju je naviklo, gašenje plamena tjelesne požude, odstranjenje loših misli, oslobođenje od snoviđenja, očišćenje molitve, svijećnjak duše, stražar uma, spas od ogrubjelosti, vrata naklonosti, smireno uzdisanje, vedra skrušenost, odmaranje punopričljivosti, osnova života u tišini, čuvar poslušnosti, olakšica sna, zdravlje tijela, vinovnik savršenstva, otpuštanje grijeha, vrata i blaženstvo raja.

Upitajmo i ovoga našeg neprijatelja, glavnoga među svim strašnim neprijateljima našim, jer on je kapija strasti, on je Adamov pad, Ezavova propast, pogibija Izraelaca, obnaženje Nojevo, izdajstvo gomorsko, rodoskvrnjenje Lotovo, pogubljenje sinova Ilije svećenika, rukovodilac svake poganštine: odakle se rađa, i koji su mu potomci, tko je taj koji ga satire, tko je onaj koji ga konačno uništava? ''Reci nam, o tiranine svih smrtnika, koji si sve kupio zlatom ne nasite gladi, kako ulaziš u nas? Što izazivaš u nama? Kako izlaziš iz nas''?

A, on, razdražen našim upornim pitanjima, odgovori tiranski goropadan i bijesan: ''Što me obasipate pogrdama, kada ste mi podčinjeni? I, kako možete pokušavati da se razdvojite od mene? Ja sam prirodom vezan s vama. Moja vrata je priroda same hrane. Uzrok moje ne nasitosti je navika. A, osnova moje strasti je dugotrajna navika, bezosjećajnost duše, i zaboravljanje smrti. I, kako tražite da vam kažem imena mojih potomaka? Izbrojat ću ih, i bit će ih kao pijeska na obali morskoj. No, ipak, čujte koji su prvenci i ljubimci moji.

Prvijenac sin mi je duh bluda. Drugi za njim je okamenjenost srca. Treći je san, ta pučina nečistih pomisli, sa svojim prljavim valovima. Dubina neznanih i neiskazanih nečistoća iz mene proizlazi. Moje su kćeri: lijenost, puno-pričljivost, drskost, smjehotvorstvo, šaljivost, raspravljanje, tvrdoglavost, neposlušnost, neosjetljivost, ropstvo duha, hvalisanje, bezobraznost, naklonost prema gizdanju, na koju se nadovezuje nečista molitva i tumaranje misli, a često i događaji nenadani i neočekivani, za kojima ide očajanje, opasnije od svega.

Protiv mene ratuje, ali me ne pobjeđuje, sjećanje na vlastite grijehe. Dosljedni mi je neprijatelj pomisao na smrt. Ali, u čovjeku nema ničega što bi me moglo potpuno uništiti. Tko je primio Utješitelja, moli mu se protiv mene, i On, umoljen, ne dozvoljava da djelujem strasno. Oni koji nisu Njega okusili, traže svakako da uživaju u mojim slastima''.

Junačka pobjeda! Očevidno je da onaj koji se pokazao jačim od ove strasti, hita k savršenstvu i najvećim visinama razboritosti.

NAPOMENE:

1. Doček praznika: praznike ne treba proslavljati u pijančenju, već u obnovljenju uma i očišćenju duše (Ilija Kritski, Shol. 5, sol. 873 A).

2. Bogoprotivni Evagrije: Evagrije Pontijski (350-399), suvremenik i prijatelj svetog Vasilija Velikog i svetog Grigorija Nazijanskog. Bio je đakon svetog Grigorija. Oko 385. godine odlazi iz Carigrada u Jeruzalem, a zatim u Nitrijsku pustinju (Egipat), gdje ostaje do smrti u strogim podvizima i sagledavanjima. Bio je vrlo obrazovan čovjek, tako da ga izvjesni pisci smatraju prvim intelektualcem koji se posvetio pustinjačkom životu u egipatskoj pustinji. Pisao je dosta, i to uglavnom o redovništvu i podvižničkom životu, ali je malo sačuvano, jer je njegovo učenje zbog origenizma bilo osuđeno na V saboru Crkve (553). Poznat je po tome što je redovničkoj askezi htio da dadne filozofski osnov, da je uklopi u jedan metafizički i antropološki sistem nadahnut neoplatonizmom (usp. Jean Meuendorff, St Gregoire Ralamas et la mustique orthodoxe, 1959, r. 18).

3. Kad sutradan nastupi deveti sat: po starim redovničkim pravilima, jelo se samo jednom dnevno, i to u deveti sat, tj. oko 15 sati.

Pouka XV

O NETJELESNOJ ČEDNOSTI I RAZBORITOSTI, KOJE TRULEŽNI POSTIŽU TRUDOM I ZNOJEM [1]

Čednost tj. čistoća je usvajanje bestjelesne prirode. Čednost je željeni dom Kristov, i zemno nebo srca. Čednost je posve neobično natprirodno poricanje prirode, i zaista čudesno nadmetanje smrtnog i prolaznog tijela s bestjelesnim bićima.

Čedan je onaj čovjek koji je ljubav potisnuo ljubavlju, i koji je vatrom nezemaljskom ugasio plamen svojih strasti.

Razboritost je sveopći naziv svih vrlina. Razboritost je čistoća duše i tijela.

Razborit je čovjek koji ni u samome snu u svome tijelu nema nikakvih strasnih pokreta. Razborit je čovjek koji je zauvijek stekao savršenu neosjetljivost za razlike u polu. Mjerilo i vrhunac savršene i potpune čistoće je u tome da se ima isti isti odnos prema živim bićima kao i prema neživim stvarima, prema ljudima kao i prema životinjama.

Nitko od onih koji su se naučili čistoći, neka uspjeh ne smatra svojom zaslugom, budući da naša priroda nije sposobna da pobijedi samu sebe. Gdje priroda pretrpi poraz, prepoznaje se dolazak Onoga koji je iznad prirode. Van svakog spora, manje odstupa pred većim.

Početak je čistoće u neslaganju sa nečistom pomisli, i u istjecanjima koja se s vremena na vrijeme dogode bez ikakvih nečistih slika. Sredina je čistoće, kada od obilne hrane imamo prirodne spolne prohtjeve, ali smo bez prljavih maštanja i bez istjecanja. A, kraj je umrtvljenje tijela, koje ide za umrtvljenjem pomisli.

Zaista je blažen čovjek koji je stekao potpunu ravnodušnost prema svakome tijelu, boji i ljepoti.

Čist nije onaj čovjek koji je ovo svoje blato tj. tijelo sačuvao neuprljanim, već onaj koji je njegove udove savršeno podčinio duši. Veliki je onaj čovjek koji ostaje bez ikakve strasti pri dodiru tijela, netaknut, nadvladavši pohotljivi pogled razmišljanjem o nebeskoj ljepoti.

Onaj koji psa sladostrašća molitvom tjera od sebe, sliči na čovjeka koji se bori sa lavom; onaj koji ga proturazlozima pobija, sliči na čovjeka koji je svog neprijatelja već natjerao u bijeg; a čovjek koji je već potpuno prezreo napade tog psa, ustao je iz groba iako se još nalazi u ovom životu. Ako je dokaz istinske čistoće da se bude bez pohotljivih osjećaja pri nečistim snovima, onda je svakako krajnji stupanj bluda imati istjecanje u budnom stanju od samih pomisli.

Tko tjelesnim radom i znojem vodi borbu s ovim protivnikom, sliči na čovjeka koji je neprijatelja svog vezao slabom vrpcom; onaj tko se s njim bori uzdržavanjem i bdijenjem, na onoga koji neprijatelja stavlja u željezne okove; a onaj tko se s tim protivnikom bori poniznim umom, ne srdžbom i žeđu na čovjeka koji je svog neprijatelja ubio i sakrio u pijesak (usp. Izl 2,12). Pod pijeskom podrazumijevaj poniznost. Iz njega ne niče hrana za strasti, jer je prah i pepeo.

Jedan savladava ovog mučitelja podvizima, drugi poniznošću treći božanskim otkrivenjem. Prvi je kao zvijezda Danica, drugi kao pun mjesec, a treći kao svijetlo sunce. No, svima je zajedno življenje na nebesima. I, kao što se sa zorom javlja svjetlost, a za njom se rađa sunce, tako i to što smo rekli treba razumjeti i vidjeti kako izgleda na djelu.

Lisica se pretvara da spava, a demon glumi razboritost. Samo, lisica to čini da prevari pticu, a demon da nam upropasti dušu.

Čitavog svog života ne vjeruj ovome blatu, i ne oslanjaj se na njega dok se ne susretneš s Kristom. Nemoj držati za sigurno da će te uzdržavanje sačuvati od pada: i netko tko baš ništa okusio nije, s neba je bio zbačen [2].

Neki mudri ljudi su dobro označili odricanje, odredivši ga kao neprijateljstvo s tijelom i borba s trbuhom. Početnici padaju u blud obično zbog hrane. Srednji, osim iz istog uzroka, još i zbog oholosti. A, oni koji se približavaju savršenstvu, padaju isključivo zbog osuđivanja bližnjega, i ni od čega drugog.

Neki uškopljenike smatraju po prirodi sretnima, kao ljude koji su se izbavili od tiranije tijela. A, ja smatram da su blaženi oni duhovni evnusi koji svakoga dana sami sebe škope čistim mislima kao nožem.

Viđao sam ljude koji su protiv svoje volje pali. Viđao sam i one koji su dragovoljno željeli da padnu, ali im nije polazilo za rukom. I ja sam ove druge smatrao nesretnijim od onih koji svaki dan padaju. Jer, iako nesposobni da griješe, oni žele da osjete smrad grijeha.

Jadan je onaj koji pada. Jadniji je, pak, onaj koji i drugoga povlači za sobom, zbog toga što će ponijeti težinu grijeha, i teret naslade drugog čovjeka.

Nemoj ni pomisliti da razlozima i proturazlozima potučeš demona bluda, jer on uvijek može dokazivati da je u pravu, pošto se po prirodi bori s nama. Tko hoće da se bori sa svojim tijelom ili da ga pobijedi svojim vlastitim snagama, uzalud se muči. Jer, ako Gospodin ne razori dom tijela i ne sagradi dom duše, uzalud bdi i posti onaj koji bi htio da tijelo svoje umrtvi (usp. Ps 126,1-2). Priznaj pred Gospodinom nemoć svoje prirode, potpuno svjestan svoje nesposobnosti, pa ćeš neosjetno dobiti dar razboritosti.

U sladostrasnim ljudima, kao što mi je jedan od njih pričao na osnovu vlastitog iskustva, pošto se otrijeznio, postoji osjećanje nekog neodoljivog nagona za tijelima i duh bestidni i surovi, prikriven na dnu srca, koji čini da čovjek koji je napadnut osjeća tjelesni bol u srcu kao da se peče na užarenoj peći, duh koji se Boga ne boji, koji sjećanje na vječne muke ne smatra ni za što, koji se gadi molitve. I, za vrijeme dok čini grijeh, on i na kosti mrtvaca gleda kao na bezdušno kamenje. To je duh koji čovjeka, podvrgnuta njegovom djelovanju, čini kao bezumnim, kao van sebe, opijenim vječitim nagonom razumnih i nerazumnih bića. I, kada se dani kušanja ne bi skratili, ne bi se spasila ni jedna duša odjevena u ovo blato rastvoreno krvlju i prljavom tečnošću.

Zašto to? Zato što sve stvoreno ne nasito teži k sebi srodnome: krv - krvi, crv - crvu, blato - blatu. Zašto onda ne bi i tijelo čeznulo za tijelom? Ipak, mi koji savladavamo prirodu i čeznemo za Kraljevstvom nebeskim, pokušavamo da raznim lukavstvima prevarimo tog varalicu.

Blaženi su ljudi koji nisu iskusili tu borbu. Molimo se Bogu da nas zauvijek izbavi o takvih iskušenja. Jer, oni koji su se okliznuli u spomenutu jamu, nalaze se daleko od onih koji se penju i silaze po ljestvici. Za takav uspon potrebno je da u najstrožem postu proliju mnogo znoja.

Pogledajmo, da možda i naši duhovni neprijatelji, kao što to inače biva u zemaljskom ratu, u svome nastupanju protiv nas nemaju svaki svoj posebni borbeni zadatak, jedna čudna stvar koju sam primijetio kod ljudi kada se nalaze u iskušenju. I, vidio sam grijehe, jedan od drugog teže. Tko ima um da čuje, neka čuje!

Demon često ima običaj, naročito kod podvižnika i kod onih što vode redovnički život, da upotrijebi svu svoju snagu, i brigu, i lukavstvo, i vještinu, i prepredenost, kako bi nas naveo na protuprirodne grijehe, a ne na grijehe koji su u skladu sa ljudskom prirodom. Stoga često, živeći zajedno s ženama i ne budući uopće kušani pohotom niti nečistim mislima, određeni ljudi samima sebi odaju priznanje, a ne znaju, jadni, da nema potrebe za manjom pogibijom tamo gdje prijeti veća.

Mislim da ovi najnesretniji krvnici upropašćuju nas, jadne, protuprirodnim grijesima iz dva razloga: prvo, zbog toga što mi u samima sebi svuda nosimo mogućnost takvog pada, i drugo, što takvi grijesi navlače na nas veću kaznu. Toga je postao svjestan onaj koji je prvo vodio divlje magarce, a posle na najžalosniji način bio i sam vođen i ismijan od strane paklenih magaraca [3]. I onaj koji se hranio nebeskim kruhom, potom je bio oslobođen velikog dara. Najčudnije je to, što je i poslije njegovog obraćenja ili pokajanja nastavnik naš, Antonije, s velikim bolom rekao: ''Veliki stup je srušen''. (Međutim, način pada mudri Antonije je sakrio. Znao je, naime, da postoji tjelesni blud i bez drugoga tijela).

Postoji u nama neka smrt i opasnost pada, koju mi uvijek sa sobom i u sebi nosimo, naročito u mladosti. Nisam se ni usudio da o tome nešto više stavim na papir, jer mi je ruku zaustavio onaj koji je rekao: Jer je sramotno i govoriti o onome što neki tajno čine (Ef 5,12), a i pisati, i slušati! Ovoga mog (i nijemog) neprijatelja (ali i prijatelja!), tijelo, Pavao je nazvao smrću, jer kaže: Tko će me izbaviti od tijela smrti ove (Rim 7,24)? A, drugi jedan bogoslov naziva ga strasnim, ropskim i noćnim [4].

Zbog čega, htio bih da znam, zbog čega su svi sveti ljudi upotrijebili za tijelo takve nazive? Ako je tijelo smrt, onda onaj koji ga pobijedi, svakako, više ne umire. I tko je onda čovjek koji će živjeti a neće vidjeti smrti (Ps 88,49) svoga prljavog tijela.

Od sveg srca molim da se ispita tko je veći: onaj koji je umro i uskrsnuo, ili onaj koji uopće nije umro. Onaj koji daje prednost drugome vara se: Krist je i umro i uskrsnuo. A, onaj koji daje prednost prvome, samim tim uči ljude koji umiru, tj. padaju, da se ne predaju očaju.

Naš nečovječni neprijatelj i zastupnik bluda govori da je Bog čovjekoljubiv i da ovoj strasti, kao prirodnoj, vrlo lako oprašta. No, ako ispitamo mamac demona, vidjet ćemo da poslije učinjenog grijeha oni Boga nazivaju pravednim i neumoljivim sudcem. Ono prvo nam govore, da nas navuku u grijeh; a ovo drugo, da nas bace u očaj. Kada se tuga i očaj uvuku u nas, mi više nismo ni spremni da se opet podamo istom grijehu. A, kada se očaj ugasi, ponovo nam tiranin naš govori o čovjekoljublju Božjem.

Kao prečist i bestjelesan, Gospodin se veseli netaknutosti i čistoći našeg tijela. Demoni se, kako neki vele, ničemu drugom ne raduju toliko kao smradu bluda, niti se nekoj drugoj strasti toliko vesele kao prljanju tijela.

Čistoća je bogo-usvojenje i pokoravanje Bogu koliko je to moguće čovjeku. Majka prirodnih ljepota je zemlja, natopljena rosom, a majka čistoće usamljenost s poslušnošću. Savršenstvo tijela stečeno podvigom usamljenosti, zbog čestog odlaženja u svijet ne ostaje neustrašivo. Savršenstvo, pak, koje dolazi od poslušnosti, svuda je pouzdano i neustrašivo.

Vidjeh kako oholost može da bude uzročnik poniznog uma, i sjetih se onoga koji govori: Tko poznaje um Gospodinov (Rim 11,34)! Jama i plod nadutosti je pad. A, pad često postaje povod poniznog uma u onima koji su poniznom umu skloni.

Tko hoće da proždrljivošću i prejedanjem pobijedi demona bluda, sliči na čovjeka koji požar gasi uljem. Tko pokušava da ovu borbu stiša uzdržavanjem, i ničim drugim osim uzdržavanjem, sliči na čovjeka koji misli da se s otvorene pučine spasi plivajući samo jednom rukom. Spoji s uzdržavanjem poniznost, jer prvo bez drugoga ne donosi nikakve koristi.

Tko primijeti da ga neka strast sve više osvaja, treba da se prije svega na nju, i samo na nju obori, naročito ako je u pitanju urođeni neprijatelj. Jer, ako se ta strast ne savlada, ništa nam neće koristiti pobjeda nad ostalim. A, ako ovog Misirca lupimo po glavi (usp. Izl 2,11), svakako ćemo i mi u dubini poniznosti vidjeti Boga.

Prilikom jednog iskušenja, osjetio sam da ovaj vuk hoće da me prevari, izazivajući u mojoj duši bezrazložnu radost, i suze, i utjehu. U svom neiskustvu, mislio sam da se radi o plodu, a ne gubitku.

Ako je svaki grijeh koji čovjek učini osim tijela, dok onaj koji bludniči griješi svome vlastitom tijelu (svakako uslijed toga što se istjecanjem prlja sama priroda tijela, što se ne može dogoditi kod bilo kakvog drugog grijeha (usp. 1 Kor 6,18) pitam se zašto imamo običaj da povodom svakog grijeha koji obori čovjeka kažemo samo: ''On je zgriješio'', a kada čujemo da je netko izvršio blud, s bolom kažemo: ''Taj i taj je pao''? [5]

Riba bježi od udice što brže može. Tako i slastoljubiva duša bježi od usamljenosti.

Kad hoće da sveže dva lica sramnom vezom, đavao isprobava i jednu i drugu stranu, pa tek onda počinje da raspaljuje plamen strasti.

Oni koji su skloni sladostrašću, često su suosjećajni i milostivi, sposobni da plaču s tužnima, a i da laskaju. A, oni koji vode računa o čistoći, obično nemaju takvih osobina.

Jedan mudar čovjek mi je postavio strašno pitanje, rekavši: ''Koji je grijeh, izuzev ubojstva i otpadništva od vjere, teži od svih''? A, ja odgovorih: ''Pasti u herezu ili krivovjerje''. ''Pa kako'', kaže, ''Saborna Crkva prima heretike kada iskreno ispovjede svoju herezu, i oglašava ih dostojne Tajne Pričesti, a onoga koji je izvršio blud, čak i kada se ispovijedi i okani svog grijeha, prima s tim što ga za određeno vrijeme, prema odredbama apostolskih kanona, odlučuje od Prečistih Tajni''? [6]. Kada sam čuo ovaj odgovor, dospjeh u veliku nedoumicu, te ovo teško pitanje ostade za mene nerazjašnjeno i neriješeno.

Treba da ispitujemo, procjenjujemo i pazimo, kada nam ono uživanje koje osjećamo prilikom pjevanja na bogoslužju dolazi od demona bluda, a kada od riječi Duha i milosti i sile koji su sadržani u njima.

Ne zaboravljaj se, mladiću! Znao sam neke mlade ljude koji su se od sveg srca molili za one što su im dragi, pokrenuti na to bludom, misleći da odužuju dug uspomene i zakona ljubavi.

Može doći do tjelesnog oskvrnjenja i uslijed samog tjelesnog dodira. Ništa nije opasnije od ovog čula, tj. čula pipanja. Sjećaj se onoga koji je ruku svoju zavio u terisrtij da bi prenio svoju prestarjelu majku [7], pa se uzdrži i ne dotiči se rukom ni otkrivenih ni pokrivenih dijelova svog ili tuđeg tijela.

Mislim da se nitko ne može nazvati potpuno svetim ako prethodno ovu zemlju ne pretvori u svetinju, ukoliko je takav preobražaj u ovom životu moguć.

Kad legnemo u postelju, pazimo: tada se sam um, bez tijela, sukobljava s demonima. I ako je slastoljubiv, on rado postaje naš izdajnik. Neka sjećanje na smrt uvijek spava i ustaje s tobom, kao i neprekidna umna Isusova molitva, jer ti u snu ništa drugo ne može pomoći kao to.

Neki misle da do ove borbe i do istjecanja dolazi jedino uslijed hrane. No, ja sam video i ljude koji su bili teško bolesni i koji su najstrože postili, kako su često prljani istjecanjem. Jednom prilikom, upitao sam jednog od vrlo iskusnih i pametnih redovnika, da mi kaže nešto o tome. Taj slavni podvižnik odgovori sasvim jasno: ''Istjecanja u snu'', kaže on, ''mogu nastati uslijed uzimanja velikih količina hrane i uslijed pretjeranog odmaranja; mogu nastati i uslijed oholosti, kada se uobrazimo zbog toga što određeno vrijeme nismo imali istjecanja; najzad, ona mogu biti posljedica osuđivanja bližnjih. Iz ova dva posljednja razloga'', veli, ''istjecanja mogu imati i bolesni, a pretpostavljam i iz sva tri razloga. A, tko dođe do zaključka da kod njega nije posrijedi nijedan od spomenutih uzroka blažen je, trudbenik savršenstva, jer on samo zbog pakosti demona trpi tako nešto, s vremena na vremena, kad Bog popusti, kako bi pomoću jedne bezgrješne nezgode stekao najveću poniznost''.

Nitko ne bi trebao da u toku dana mašta o onome što je sanjao. I to je plan demona, da nas onim što smo sanjali prljaju u budnom stanju.

Da čujemo nešto i o jednom drugom lukavstvu naših neprijatelja. Hrana, škodljiva za naše tijelo, izaziva u nama bolest tek poslije određenog vremena ili dan kasnije. Tako vrlo često biva i s uzrocima koji prljaju dušu. Vidio sam ljude koji se naslađuju, ali ne bivaju smjesta napadnuti. A, vidio sam i ljude koji su zajedno s ženama jeli i s ženama stajali, bez ikakve prljave misli u odnosu na njih. No, kada su se malo oslobodili i postali samouvjereni, pomišljajući da već imaju mir i sigurnost, iznenada ih je zadesila nesreća u njihovoj vlastitoj ćeliji.

A, kakva je to nesreća koja se čovjeku može dogoditi, tjelesno ili duševno, kada je potpuno sam, zna onaj koji je to iskusio. Tko nije iskusio, ne treba ni da zna. U to vrijeme nam mogu dobro poslužiti: kostrijet, pepeo, svenoćno stajanje, glad i žeđ koja pali jezik gašena samo po nekom kapi vode, posjeta grobova, a prije svega poniznost srca, i ako je moguće otac ili dobar i razborit brat, koji bi bili u stanju da nam pomognu. Smatrao bih za čudo da netko potpuno sam spasi svoj brod na toj burnoj pučini.

Jedan te isti grijeh zaslužuje stostruko težu osudu kada ga učini jedna osoba nego kada ga izvrši druga, što zavisi od okolnosti, mjesta, duhovnog stupnja na kome se čovjek nalazi, kao i mnogih drugih čimbenika.

Netko mi je pričao o neobičnoj i najuzvišenijoj čistoći: ''Jedan čovjek'', veli, ''ugleda neku vrlo lijepu ženu i od sve duše proslavi Tvorca zbog nje. Bio je dovoljan jedan pogled na nju, da taj čovjek, obuzet ljubavlju Božjom, prolije bujicu suza. I bilo je čudno vidjeti, kako tom čovjeku donosi vijenac nebeske slave upravo ono što bi drugoga survalo u propast''! [8]. Ako takav čovjek doživljava isto osjećanje i isto se tako ponaša u svim takvim slučajevima, onda je uskrsnuo iz mrtvih kao neraspadljiv još prije sveopćeg uskrsenja.

Istoga mjerila treba da se pridržavamo i u pogledu muzike i pjevanja. Bez obzira da li slušaju svjetske ili duhovne pjesme, bogoljubivi ljudi se ispunjavaju vedrinom i ljubavlju, i guše u suzama. Kod slastoljubivih je obratno.

Kao što smo već rekli, neke ljude đavli puno više napadaju na pustim mjestima. Nije ni čudo, demoni najradije borave tamo. Jer, Gospodin ih je, na spasenje naše, protjerao u pustinje i u bezdan. Demoni bluda strašno napadaju usamljenika, kako bi ga iz pustinje prognali u svijet, uvjerivši ga da mu boravak u pustinji ništa nije koristio. A, kad se nalazimo u svijetu, demoni nas napuštaju, kako bi stekli uvjerenje da nas van pustinje neće napadati i, s tim uvjerenjem, ostali sa svjetovnjacima.

Gdje nas neprijatelj napada, tamo se bez sumnje i mi žestoko borimo. Onaj među nama koji nije napadan, javlja se i sam kao prijatelj neprijatelja.

Ruka Gospodinova nas čuva kada se nalazimo u svijetu po nekoj potrebi, možda često i po molitvi duhovnog oca, da se zbog nas ne bi hulilo na Gospodina. Ponekad je to zbog naše neosjetljivosti, ili zbog toga što smo prethodno već puno iskusili i zasitili se onoga što vidimo i čujemo, ili zbog toga što demoni namjerno odlaze od nas, ostavljajući nam demona oholosti, koji sam sobom zamjenjuje sve ostale demone.

Svi koji hoćete da se naučite čistoći, čujte za još jedno lukavstvo i prepredenost ovog obmanjivača, i čuvajte se!

Pričao mi je jedan koji je bio u tome iskušenju, da demon tijela često prikriva svoje prisustvo u čovjeku, pobuđujući u redovniku krajnju pobožnost, praveći u njemu, možda, čak i bujicu suza dok sjedi ili razgovara s ženama, nagovarajući ga da ih uči sjećanju na smrt i Sud, i da im govori o razboritosti, kako bi one, jadnice, zavedene njegovim riječima i prividnom pobožnošću, pritekle vuku kao pastiru. A, on, još jadniji, oslobodivši se druženjem s ženama, na kraju i pada s njima.

Bježimo, bježimo, kako ne bi gledali, ni slušali o plodu o kome smo obećali: ''Nećemo ga okusiti''!

Jer, čudim se kako bi mi mogli smatrati sebe jačim od proroka Davida [9]. To je nemoguće!

Slava čistoće je toliko uzvišena i velika, da su se neki oci usudili da je nazovu savršenošću. Neki kažu da je nemoguće nazvati se čistim pošto se već jednom okusi tjelesni grijeh. A, ja, pobijajući to mišljenje, rekoh da je onome koji samo hoće moguće i zgodno od jedne divlje masline načiniti pitomu. I da su nešto ključevi Kraljevstva nebeskog povjereni djevcima po tijelu, možda bi ono mišljenje i bilo ispravno. Ali, neka njegove pobornike posrami onaj koji je imao punicu postao čist i ponio ključeve Kraljevstva [10].

Zmija sladostrašća se javlja u mnogo vidova: neiskusne nagovara da samo jedanput probaju, pa da prekinu; a one koji su to već iskusili, taj bijednik navodi da se sjećaju svoga grijeha, kako bi kroz uspomenu ponovo pali u grijeh. Mnogi među prvima ostaju mirni zahvaljujući svom neznanju. Među drugima mnogi trpe uznemirenje i borbu, zbog toga što su okusili od ove gadosti. Uostalom, događa se i suprotno.

Ukoliko se probudimo čisti i mirni, znajmo da se radi o tajnome djelovanju svetih anđela, naročito ako smo zaspali s velikom molitvom i razborom. A, ponekad ustajemo nemirni, poslije nečistih snova. Vidjeh bezbožnika kako se pravi važan i velik, koji podrhtava i bjesni protiv mene kao cedar libanonski, i prođoh mimo njega uzdržavanjem. I gle, ne bijaše jarost njegova kao prije. I potražih ga smirivši svoje misli, i ne nađe mu se u meni mjesta, ni traga (usp. Ps 36,35-36).

Tko je pobijedio tijelo, pobijedio je prirodu. A, tko je prirodu pobijedio, postao je, bez sumnje, natprirodan. Takav čovjek je samo nešto malo. da ne kažem ni malo, manji od anđela (Ps 8,6). Nije čudno ako se bestjelesni bori s bestjelesnim. Čudo je, međutim, pravo čudo, što jedno tjelesno biće, u borbi s tijelom kao sa svojim podmuklim neprijateljem, pobjeđuje u stvari bestjelesne neprijatelje [11].

Blagi Gospodin i u tome pokazuje svoju veliku brigu za nas što besramnost ženskog pola obuzdava stidom, kao nekom uzdom. Jer, kada bi žene same išle muškarcima, nijedan se čovjek ne bi spasio.

Prema objašnjenju mudrih otaca, treba razlikovati: pristupanje tj. prilog, spajanje, pristanak tj. slaganje, porobljavanje, borbu i tzv. strast u duši. Blaženi oci određuju pristupanje kao prostu riječ, ili sliku bilo čega, koja se ponovo pojavljuje i unosi u srce. Spajanje znači, razgovaranje sa onim što se pojavilo, bez obzira da li sa strašću ili bestrasno. Pristanak je suglasnost duše s onim što se javilo, sjedinjena s uživanjem. Porobljavanje je nasilno i nevoljno zavođenje srca ili trajno općenje s predmetom, koje razara naše dobro duševno zdravlje. Borbu oni određuju kao ravnotežu snaga između onoga koji napada i onoga koji se brani, gdje posljednji pobjeđuje, ili biva pobijeđen isključivo po svojoj volji. Strašću nazivaju porok koji se tokom dužeg vremena strasno ugnijezdio u duši, i koji je kroz naviku postao kao njeno prirodno svojstvo, tako da duša već sama, hotimično, hrli k njemu.

Od svega toga, prvo je bezgrješno. Drugo ne sasvim. Treće već prema stanju u kome se podvižnik nalazi. Borba je uzrok pobjedničkih vijenaca ili osude, a porobljavanje se drukčije cijeni ako je vrijeme molitve, a drukčije u neko drugo vrijeme, drukčije prema beznačajnim stvarima, a drukčije u odnosu na loše misli.

Strast podliježe kod svih ljudi ili budućem obraćenju ili budućoj muci. Prema tome, tko se prema pristupanju odnosi bez strasti, jednim udarcem odsijeca i sve potonje.

Najoštroumniji učeni oci primijetili su još jednu misao, tananiju od ovih o kojima smo sada govorili. Neki je nazivaju prepadom uma, pošto bez trajanja i bez riječi i slike, trenutno izaziva strast u podvižniku. Među duhovima koji kušaju tijelo, nema nijednog tako brzog, tako hitrog i podmuklog kao što je on. Naime, on se u jednoj sitnoj predstavi, bez zadržavanja, bez trajanja i bez riječi, a kod nekih i mimo njihove svijesti, pojavljuje u duši.

Tko je, dakle, uspio da plačem postigne takvu istančanost razuma, može da nas nauči, kako to duša strasno bludniči samo okom, i prostim pogledom, i dodirom ruke, i slušanjem melodije, bez ikakve misli i pomisli.

Neki vele da strast obuzima tijelo zahvaljujući pomislima srca. A, neki, naprotiv, tvrde da tjelesni osjećaji rađaju nečiste misli. Prvi još kažu: kada um ne bi vodio, ne bi ni tijelo išlo za njim. A, drugi navode u svoju obranu zlo djelovanje tjelesnih strasti, govoreći: ''Često prljave misli ulaze u srce kroz nježan pogled, ili dodirom ruke, ili preko ugodnog mirisa, ili slušanjem ugodnog glasa''.

Tko je sposoban u Gospodinu, neka nas nauči da riješimo ovo pitanje. Jer, sve je to potrebno i korisno onima koji svjesno vode podvižnički život. Takvo objašnjenje uopće nije potrebno onim trudbenicima koji provode život u prostoti srca. Niti je za svakoga znanje, niti je za svakoga blažena jednostavnost, taj oklop koji čovjeka štiti od svih iskušenja zlih duhova.

Neke strasti iz duše prelaze u tijelo, a druge idu obratnim putem. Drugo se događa s ljudima koji žive u svijetu, a prvo se zbiva s onima koji se nalaze u redovništvu, pošto nemaju prilike za drugo. Što se mene tiče, ja bih o tome rekao ovo: Tražit ćeš kod zlih pameti, i nećeš naći (Izr 14,6)!

Poslije duge borbe najzad istjeran iz našeg srca, pretučen kamenjem posta i mačem poniznosti, bijedni demon, drug našega glinenog tijela, poput nekog crva koji se uvukao u njega, nastoji da nas isprlja, dražeći nas određenim neočekivanim i nezgodnim kretnjama. Tome su najviše podložni ljudi koji se pokoravaju demonu slavoljublja. Jer, oni se ispunjavaju sujetom čim primijete da u njihovom srcu više nema bludnih misli.

A, da to što kažemo nije neistina, oni se mogu i sami uvjeriti ako pažljivo ispitaju sebe, pošto već dostignu određen stupanj usamljenosti. Neizostavno će pronaći u dubini svog srca jednu pomisao, koja se u njemu krije kao zmija u đubretu, a koja im našaptava da čistoću srca, postignutu u određenoj mjeri, pripišu svome trudu i revnosti, i da i ne pomisle, jadnici, na one riječi: Što li imaš što nisi primio (1 Kor 4,7) bilo od Boga, bilo uz pomoć drugih ljudi i njihove molitve.

Stoga, neka obrate pažnju na sebe i neka se svim silama postaraju da velikom poniznošću uma umrtve i izbace iz svog srca spomenutu zmiju, kako bi, oslobođeni od nje, i oni mogli jednom svući kožne haljine (usp. Post 3,21) i zapjevati Gospodinu pobjednu himnu čistoće, kao što to jednom prilikom učiniše nevina tj. jeruzalemska djeca. Tek kada svuku sa sebe haljine zla, pokazat će se sva bezazlenost i sva poniznost njihove prirode.

Ovaj demon, mnogo više od drugih, pazi na trenutke u kojima nismo u stanju pokrenuti svoje tijelo da se moli protiv njega. Tada taj zlikovac najviše i pokušava da nam nametne borbu. Onima koji još nisu stekli pravu molitvu srca, odgovara podvig tjelesne molitve, tj. širenje ruku, udaranje u prsa, upućivanje umilnih pogleda k nebu, duboko uzdisanje, često padanje na koljena. Sve to, međutim, oni često ne mogu činiti u prisustvu drugih ljudi. Stoga demoni pokušavaju da ih napadnu upravo tada. A, oni, budući nesposobni da im se suprotstave snagom uma i nevidljivom silom molitve, podliježu, možda i protiv svoje volje, svojim napadačima.

U tim slučajevima, ako možeš, smjesta se udalji na neko skrovito mjesto i, ako ti je moguće, pogledaj gore duševnim okom. Ako ne, onda pogledaj prema nebu makar i tjelesnim okom, držeći nepomično ruke u vidu križa, kako bi i tim znakom posramio i pobijedio Amalika (usp. Izl 17,11). Zavapi k Silnome da te spasi, i to ne odabranim riječima, već poniznim šaputanjem, počinjući najprije sa: Smiluj mi se, nemoćan sam (Ps 6,3)! Tada ćeš na vlastitom iskustvu osjetiti silu Višnjega, i svojim vapajem k Nevidljivome na nevidljiv način otjerati nevidljive neprijatelje. Čovjek koji je navikao da se tako bori, brzo će početi i samom mišlju da od sebe goni svoje neprijatelje. Jer, ovim drugim darom Bog nagrađuje podvižnike za njihov prvi podvig. I pravo je!

Našavši se na jednom molitvenom skupu, primijetio sam da su jednoga časnog brata spopale nečiste misli. Ne našavši zgodnog mjesta za skrivenu molitvu, on ode u nužnik kao radi prirodne potrebe, i tamo se usrdno pomoli Bogu protiv napadača. I kad sam mu ja zamjerio zbog nepristojnoga mjesta na kome se molio, on mi odgovori: ''Za progon nečistih pomisli ja se i pomolih na nečistome mjestu, da se očistim od nečisti''.

Svi demoni se trude da pomrače um, kako bi zatim u našu dušu mogli da ubace što im je drago. Jer, ako um ne zaklopi oči, riznica ne može biti poharana. A, demon bluda čini to puno više od svih ostalih. Zaplijenivši um kao vodeću sposobnost čovjekovu, on nas često navodi i nagovara da i u prisustvu drugih činimo ono što čine samo ljudi koji nisu pri čistoj svijesti. I kada se poslije određenog vremena um otrijezni, mi se zbog svojih nečasnih djela i riječi, ili postupaka, stidimo ne samo od onih koji su nas gledali nego i od nas samih, užasavajući se nad svojim prijašnjim sljepilom. Uslijed toga su neki, razmišljajući o tome, često i prestajali da čine takve stvari.

Bježi od ovog napadača kada te poslije izvršenja takvog lošeg djela sprječava da se moliš, da iskazuješ pobožnost, da bdiš. Sjeti se onoga koji je kazao: ''Zbog toga što mi duša pati, mučena grijehom kao nekim tiraninom, osvetit ću se neprijateljima njenim'' (usp. Lk 18,5).

Tko je pobijedio tijelo? Onaj koji je skrušio srce. A, tko je skrušio srce? Onaj koji se odrekao sebe. Jer, kako da ne bude skrušen čovjek u kome je umrla vlastita volja?!

Među strasnim ljudima, jedan je strasniji od drugog. Ima i takvih koji i same svoje prljavštine ispovijedaju sa sladostrašćem i uživanjem.

Nečiste i sramne misli u srcu rađaju se obično od obmanjivača srca, od demona bluda. Njih liječi uzdržavanje i savršeno preziranje.

Na koji način i pomoću kojeg sredstva da vežem ovoga svog prijatelja tj. tijelo, i kako da mu sudim po ugledu na ostale strasti, ja ne znam. Prije nego što ga vežem, ono se odvezuje. I prije no što počnem da mu sudim, mirim se s njim. I prije no što počnem da ga mučim, sažalim se na njega. Kako da mrzim ono što po prirodi volim? Kako da se izbavim od onoga s čime sam vezan za navijek? Kako da ubijem ono što sa mnom treba da uskrsne? Kako da načinim ne propadljivim ono što je dobilo propadljivu prirodu? Kakav razlog da navedem onome koji mi može uzvratiti tolikim prirodnim razlozima?

Ako ga svežem postom kad osudim bližnjeg ja mu se ponovo predajem. Ako ga pobijedim na taj način što sam prestao da osuđujem, kada se uzoholim u srcu, ono me ponovo obara. Ono mi je i suradnik i protivnik, i pomoćnik i suparnik, i stražar i uhoda. Kada ga mazim, ono me napada. Ako ga iscrpljujem, ono klone. Ako ga odmaram, ono se razuzda. Ako ga opteretim, ne podnosi. Ako ga zlostavljam, i sam se izlažem opasnosti. Ako ga upropastim, nemam s kime da stječem vrline. Sramim ga se, i grlim ga. Kakva je to tajna sa mnom? Kakav je smisao ovakvog mog ustrojstva? Kako sam ja samome sebi postao i neprijatelj i prijatelj?!

Reci mi, reci mi, o, moja suprugo, prirodo moja! Nikoga drugog neću da pitam o onome što je u vezi s tobom. Kako da ostanem nepovrijeđen od tebe? Kako da izbjegnem prirodnu opasnost, kada sam obećao Kristu da ću voditi rat s tobom? Kako da pobijedim tvoju tiraniju, kada sam dobrovoljno riješio da te silom savladam?

A, tijelo, odgovarajući svojoj duši, reče: ''Neću ti reći ništa što i ti sama ne znaš, već samo ono što znamo oboje. Moj dragi otac je samoljublje. Uzrok izvanjskog raspaljivanja leži u njegovanju tijela, i uopće u odmaranju, a uzrok unutrašnjih strasnih osjećaja nalazi se u prethodnom odmaranju i uspomeni na počinjena sladostrasna djela. Začeta, rađam grijehe. Rođeni, oni sa svoje strane rađaju smrt kroz očaj. Ako upoznaš moju i tvoju očevidnu i duboku nemoć, ti si mi vezao ruke. Ako grlo svoje mučiš postom, vezao si mi i noge, da ne mogu koračati. Ako svemu tome dodaš i poslušnost, oslobodio si se od mene. Ako stekneš poniznost odsjekao si mi glavu''.

Petnaesta pobjeda: onaj koji je u tijelu, pa ju je zadobio, umro je i uskrsnuo, i već ovdje naslutio buduću besmrtnost.

Napomene:

1. Na kraju Sholija uz Pouku XIV (sol. 880 S), kod Minja se nalazi i jedan kraći tekst pod naslovom ''Predgovor pouke o tijelima i ljudima koji u tijelu žive kao van tijela'', čiji autor, međutim nije označen. U salezijanskom izdanju taj tekst je potpuno ispušten kao neautentičan. Ipak ga prevodimo: ''Tek što smo čuli od pomamnog žderanja da su njegov porod tjelesna tj. bludna iskušenja. Nije ni čudo, to uči i onaj naš drevni praotac, Adam. Da ga stomak nije bio pobijedio, on u svojoj supruzi ne bi ni poznao ženu. Stoga, oni koji drže prvu zapovijed, ne padaju u drugi prijestup, već ostaju sinovi Adamovi ne znajući što je bio Adam poslije grijeha, samo nešto malo manji od anđela (Ps 8,5); pa i to, da zlo ne bi postalo besmrtno, kao što veli onaj koji je dobio nadimak Bogoslov''.

2. S neba je bio zbačen: misli se na Lucifera, koji, kao duhovno biće, nije nikada okusio niti imao potrebe da okusi od tjelesne hrane, pa je ipak pao zahvalujjući oholosti.

3. Paklenih magaraca: svakako, demona. O kome je to podvižniku riječ, ne zna se. Može se zaključiti samo to, da je bio suvremenik svetog Antonija Velikog (250-350), da je raznosio hranu pustinjacima i usamljenicima (otuda ''vodio divlje magarce''), i da je u svome podvigu bio dostigao izvanredno visok stupanj savršenstva.

4. Drugi jedan bogoslov: nije jasno da li sveti Grigorije Nazijanski (328-390) ili sveti papa Grigorije I Veliki (540-604).

5. Taj i taj je pao: Tko skrene s pravog puta, vraća se istim putem kojim je i zastranio. Tko se odrekne jezikom, jezikom ponovo i ispovijeda vjeru; tko je rukama krao, rukama može i da vrati. Tako je i s drugim grijesima. Ali, čovjek koji zgriješi bludom, ne vraća se putem kojim je pao, već drugim: on plače, posti, uzdiše. Zbog toga se blud i naziva padom u pravom smislu riječi. Redovničkom životu je naročito svojstveno dejvičanstvo, kao što izražava i sam naziv i zavjet redovnika tj. onog koji živi sam, bez supruge. Redovnik, dakle, koji naruši djevičanstvo, zaista pada, pogazivši ono što je obećao Bogu (Shol. 24, sol. 912 SD).

6. Odlučuje od Prečistih Tajni: Hereza ili krivovjerje je zastranjenje uma izraženo jezikom, a stoga i grijeh. A, blud upropašćuje sva čula i sile tijela i duše, i kvari, unakazuje bogolikost i bogopodobnost u čovjeku, bacajući ga u nebiće, zbog čega se i naziva padom (Shol. 26, sol. 912-913 A).

7. Ruski prijevod od 1891. upućuje povodom ovog slučaja na Paterik, Slovo 13, ali mi do toga Paterika nismo mogli doći.

8. Prema sholiji Ilije Kritskog, Ljestvičar ovdje spominje u stvari svetog Nona, episkopa koji je krstio svetu Pelagiju, čuvenu grješnicu koja se poslije svog pokajanja i krštenja proslavila svetošću. Sveti Non je bio veliki podvižnik u Tavenskom samostanu (Egipat), i zbog toga bio izabran 448. god. prvo za episkopa edeskog, a zatim iliopoljskog. Umro je u Edesi 471. god. (usp. Životopis 10. studenoga). Bogougodna Pelagija je bila prvo poznata grješnica antiohijska, čuvena po svojoj ljepoti i bogatstvu. Prilikom dolaska u Antiohiju, na sabor, episkop iliopoljski Non ugleda Pelagiju, i zadivljen njenom ljepotom zaplaka. Ljepota ove mnogobožačke bludnice i njena briga o svome tijelu pobudili su ga na razmišljanje o tome, kako se malo mi brinemo o ljepoti i ukrasu svoje duše, nevjeste Kristove. Uz to se on pomoli za grješnicu: ''Gospode, ne pogubi djelo ruku svojih! Ne dozvoli da takva ljepota ostane u razvratu, u vlasti demona, već je obrati sebi, da se njome proslavlja ime Tvoje sveto''! I zaista, čudesnim putevima Božjeg nauma, grešnica ču riječ Božju, pokaje se i krsti, te ostatak života provede u surovom podvigu kao redovnica u pustinji na Maslinovoj Gori kod Jeruzalema, ali pod muškim imenom Pelagije (usp. Životopis 8. listopada; sveta Pelagija je umrla oko 457. godine).

9. Jačim od proroka Davida: Ivan Ljestvičar misli na grijeh Davidov s BitsaBejom, ženom Urije Hetejina (2.Sam.11,1 itd.).

10. Koji je imao punicu: ovo se, odnosi na svetog apostola Petra, koji je imao punicu (Mt 8,14), tj. bio oženjen, pa je ipak primio ključeve Kraljevstva nebeskog (Mt 16,19).

11. Bestjelesne neprijatelje: demone (usp. Shol. 41, sol. 920

Pouka XVI

O SREBROLJUBLJU I O NESTJECANJU

Većina mudrih učitelja obično iza opisanog tiranina stavlja ovog stoglavog demona srebroljublja. Da mi, tako neuki, ne bi mijenjali red mudrih, ići ćemo po njihovom rasporedu i pravilu. Stoga ćemo, ako je po volji, razmotriti samu bolest, a zatim u nekoliko riječi i način njenog liječenja.

Srebroljublje je obožavanje idola (vidi. Kol 3,5), kćer nevjere, izvinjenje slabosti, vjesnik starosti, predskazivač gladi, prorok suše.

Srebroljubac ismijava Evanđelje [1]. On je svjesni prijestupnik.

Tko je stekao ljubav, rasipa novac. A tko kaže da ima i jedno i drugo, obmanjuje sebe.

Tko sebe oplakuje, odriče se i tijela svog, te u slučaju potrebe ne štedi ni njega.

Nemoj reći da skupljaš blago radi siromaha. Kraljevstvo se nebesko moglo kupiti i za samo dvije lepte (usp. Lk 21,1-4).

Jednoga dana, sretoše se gostoljubiv i srebroljubiv čovjek. I drugi nazva prvog nerazboritim.

Tko je pobijedio ovu strast, oslobodio se od briga. A tko je njom sputan, nikada se neće moliti čisto.

Srebroljublje počinje pod izgovorom milostinje, a završava se kao mržnja prema siromasima. Dok ne zgomila novac, srebroljubac je milosrdan; čim do novca dođe, on stisne ruke.

Viđao sam ljude, siromašne novcem, kako u društvu sa siromašnima duhom obogatiše svoj duh i zaboraviše na svoju prijašnju bijedu.

Redovniku koji voli novac, tuđe je malodušje ili uninije. On se svaki čas sjeća apostolovih riječi: Neradnik neka i ne jede (2 Sol 2,10), i Potrebama mojim i onih koji su sa mnom bili poslužiše ove ruke moje (Dap 20,34).

Ne stjecanje tj. dobrovoljno siromaštvo je odbacivanje zemaljskih briga, bezbrižan život, neometano putovanje, vjera u zapovijedi Božje, odstranjenje tuge. Redovnik koji je u dobrovoljnom siromaštvu je gospodar svijeta, koji je povjerio Bogu svu brigu o sebi, i pomoću vjere sve načinio svojim slugama. On nikome neće govoriti o svojim potrebama, a ono što mu dolazi, prima kao iz ruke Gospodinove. Podvižnik koji je u dobrovoljnom siromaštvu sin ju nepristranosti, koji sve što ima smatra kao da nema. Napuštajući svijet, on sve drži za đubre. Ako mu je, pak, nečega još žao, nije još ni postao ljubitelj siromaštva.

Čovjek koji je u dobrovoljnom siromaštvu ima čistu molitvu, a lakom čovjek se moli misleći na zemaljske stvari.

Onima koji žive u poslušnosti, tuđe je srebroljublje. Jer, kada su i tijelo svoje predali, što još da smatraju svojim? Takvi ljudi su time samo u jednome ''oštećeni'': što sad lako i spremno mogu prelaziti s mjesta na mjesto. Primijetio sam da svojina nad određenim stvarima može vezati redovnika za jedno mjesto. Ali, ja sam ipak došao do zaključka da su blaženiji od njih oni redovnici koji skitaju radi Gospodina.

Tko je okusio nebesko, lako prezire zemaljsko. A tko nije okusio nebesko, raduje se stjecanju zemaljskih stvari.

Nerazborito siromašan redovnik trpi dvostruku štetu: rastaje se od sadašnjih dobara, a lišava se i budućih.

O, redovnici, ne budimo u vjeri slabiji od ptica: one ne brinu ni za što i ne sabiru u žitnice (Mt 6,26).

Veliki je onaj čovjek koji se pobožno odriče svoje imovine, a svet je onaj čovjek koji se odriče vlastite volje. Prvi će stostruko primiti, bilo u imanju, bilo u milosnim darovima, a drugi će naslijediti život vječni.

Kao što na moru uvijek ima valova, tako i srebroljupca ne napuštaju srdžba i tuga.

Tko je prezreo materijalna dobra, izbavio se od parničenja i raspravljanja. A, lakom čovjek se i za iglu pregoni do smrti.

Neustrašiva vjera čini kraj brigama, a sjećanje na smrt dovodi do toga da se i tijela svoga odreknemo.

U Jobu ne bijaše ni traga od srebroljublja: zbog toga on ostade spokojan i kada se svega lišio (usp. Job 1,22).

Srebroljublje se naziva, i je, korijen svih zala (usp. 1 Tim 6,10). Ono dovodi do mržnje, do krađe i zavisti, do razdvajanja i neprijateljstva, do sukoba i zlopamćenja, do okrutnosti i ubojstva.

Neki su malim plamenom uspijevali da zapale veliku šumu. I pomoću male vrline, mnogi su uspijevali da izbjegnu sve ove do sada spomenute strasti. Ova vrlina naziva se nepristranost, a nju rađa iskustveno bogopoznanje, i briga o tome što ćemo reći u svoju obranu u času odlaska u drugi svijet.

Tko je s pažnjom pročitao cijelu pouku o majci zla ili ugađanju stomaku, zna da je kao drugo dijete u njenom groznom i prokletom potomstvu, naveden kamen neosjetljivosti. No, punoglava zmija idolopoklonstva ili srebroljublja spriječila me je da tome kamenu dam odgovarajuće mjesto po redu. Ne znam kako, tek, srebroljublju su mudri oci dali treće mjesto u lancu osam strasti. Te sad, pošto smo završili srazmjerno izlaganje o srebroljublju, namjera nam je da goorimo o neosjetljivosti, strasti po redu trećoj, a po porijeklu drugoj. Poslije toga ćemo govoriti i o snu i bdijenju. Ne samo to, nego ćemo kazati nekoliko riječi i o djetinjastoj i kukavičkoj strašljivosti. Sve su to bolesti početnika.

Još jedan stupanj: tko je dobio ovu bitku, putuje svojim duhom k nebu, rasterećen od svega materijalnog.

Šesnaesta bitka: tko u njoj pobijedi, ili je stekao ljubav, ili se oslobodio briga.

NAPOMENE:

1. Srebroljubac ismijava Evanđelje: na koji način? Evanđeoski savjet: Prodaj sve što imaš, itd. (Mt 19,21), srebroljubac ismijava kao nemoguć, govoreći: ''Ako svi budu prodali svoje imanje, tko će onda kupovati''?!

Pouka XVII

O NEOSJETLJIVOSTI, TJ. UMRTVLJENJU DUŠE I SMRTI UMA PRIJE SMRTI TIJELA

Neosjetljivost, bez obzira da li tjelesna ili duhovna, je umrtvljeno osjećanje, koje je, uslijed dugotrajne bolesti i nemara, dospjelo do stanja potpune otupljenosti. Bezosjećajnost je nemar koji je prešao u naviku i uspavao razum. To je porod loše navike, zamka za revnost, omča za hrabrost, nepoznavanje naklonosti, vrata očajanja, majka zaborava koji, sa svoje strane, ponovo rađa svoju vlastitu majku, isključenje straha Božjeg.

Bezosjećajni redovnik je bezumni filozof, učitelj koji samoga sebe svojim učenjem osuđuje, advokat koji zastupa protivnu stranku, slijepac koji uči gledanju. On govori o liječenju rane, a ne prestaje da je češe; govori protiv strasti, a ne prestaje da jede škodljivu hranu; moli se protiv svoje strasti, a hita da je zadovolji; kad je zadovolji, ljuti se na samoga sebe, i ne stidi se svojih riječi, bijednik! ''Ne radim dobro'', viče, i usrdno nastavlja isti grijeh; ustima se moli protiv grijeha, a tijelom se za njega bori; mudruje o smrti, a živi kao da nikada neće umrijeti; uzdiše zbog rastanka s ovim svijetom, a drijema kao da je vječan; raspravlja o uzdržavanju, a misli samo na to kako da ugodi stomaku; čita o Strašnom sudu, a počinje da se smije; o sujeti, a samim čitanjem hrani svoju sujetu; naširoko priča o bdijenju, a sam odmah tone u san; hvali molitvu, a sam bježi od nje kao od biča; smatra poslušnost blaženom, a sam je prvi neposlušan; pohvaljuje one kojima nije stalo ni do čega zemaljskog, a sam se ne stidi da se svađa i sveti zbog jedne prnje. Kada se naljuti, postaje ogorčen, pa se zbog toga ogorčenja ponovo ljuti, i dodajući porazu poraz, i ne osjeća šta radi. Kada se najede, kaje se, a malo kasnije, opet jede; proslavlja šutnju, ali je hvali punopričljivošću; uči o krotkosti, a u samome tom učenju često se srdi, pa se onda ponovo srdi na svoje ogorčenje; otrijezni se, uzdahne, klimne glavom i opet se podaje strasti. Smijeh kudi, a o plaču govori smješkajući se; žali se pred ljudima na svoje slavoljublje, a samim tim prekorijevanjem želi da stekne slavu; strasno gleda u žensko lice, a priča o razboritosti; hvali usamljenike živeći u svijetu, i ne opaža da time samoga sebe bruka; slavi milostive ljude, a vrijeđa prosjake. I sve što čini, čini sebi na osudu, a neće, da ne kažem ne može, da dođe k sebi.

Vidio sam puno takvih ljudi koji su plakali, slušajući o smrti i Strašnom sudu. Međutim, dok im se suze još nisu osušile, oni su trčali hitro za trpezu. Začudio sam se, kako je ta gospodarica, (sramna strast) učvršćena dugom bezosjećajnošću, mogla da pobijedi i plač.

Prema svojim slabim silama, ja sam razgolitio lukavstva i ožiljke ove kamene i žestoke, goropadne i lude strasti. Ne namjeravam, naime, puno raspredati o njoj. Tko ima sposobnost u Gospodinu da na osnovu svog osobnog iskustva stavi na ranu odgovarajući lijek, neka se ne ustručava da to učini. Ja se ne stidim da priznam svoju nemoć u vezi s tim, pošto sam i sam snažno obuzet tom strašću. Svojim vlastitim snagama, ja ne mogoh ni shvatiti njene smicalice i lukavstva, da je, ne stigavši je, silom ne zadržah i, bacivši je na muke, ne prinudih da ispovijedi sve što smo gore rekli, bičujući je prutom straha Gospodinova i neprekidne molitve. Stoga i reče ova tiranka i zlotvorka: ''Ljudi koji su sa mnom sklopili ugovor, gledaju mrtve i smiju se. Na molitvi su potpuno skamenjeni, hladni, smračeni. Pred svetom trpezom stoje bez osjećanja, i pričešćuju se Prečasnim Darom tako kao da jedu običan hleb. Ja se rugam ljudima koji se skrušeno kaju. Od oca koji me je rodio, naučila sam da ubijam sve dobro što se rađa od hrabrosti i bogočežnje. Ja sam majka smijeha, ja sam hranitelj sna, ja sam prijatelj sitosti, ja sam povezana s lažnom pobožnošću i ne osjećam nikakav bol kada me kore''.

A ja, jadan, užasnut riječima ove goropadne strasti, u želji da doznam nešto više o njenom porijeklu, upitah za ime njenog roditelja. A, ona reče: ''Rođenje mi nije samo jedno. Začeće je moje nekako izmiješano i nejasno. Sitost mi daje snage, vrijeme mi omogućava nicanje, loša navika me učvršćuje. Tko ima tu naviku, nikada se od mene neće osloboditi. Budi istrajan u razmišljanju o Vječnom sudu, u dugome bdijenju: možda ću te tada ostaviti malo na miru. Pazi na uzrok moga nastanka u tebi, i bori se protiv njega, jer mi nije jedan uzrok kod svih ljudi. Moli se često kraj grobova, naslikavši neizbrisivo njihovu sliku u svome srcu. Jer, ako pisaljkom posta to ne naslikaš, nećeš me pobijediti nikada''.

Pouka XVIII

O SNU, O MOLITVI I SABORNOM BOGOSLUŽJU

San je određena osobina prirode, slika smrti, nerad čula. San je jedinstvena pojava, no ima mnogobrojne uzroke, kao što je slučaj i s pohotom. To su: priroda, hrana, demoni, a možda i pretjerani i dugotrajni post, jer postom iscrpljeno tijelo hoće da se utješi snom.

Pijanstvo se stvara navikom. Isto tako i mnogo spavanje. Zato treba da se borimo protiv te loše navike, naročito u početku podviga poslušnosti. Dugotrajnu naviku je teško izliječiti.

Obratimo pažnju, i vidjet ćemo da se nevidljivi neprijatelji okupljaju onda kada se na znak duhovne trube [1] počnu skupljati braća. Zbog toga neki demoni prilaze k postelji tek što smo ustali, nagovarajući nas da ponovo legnemo u nju, govoreći: ''Pričekaj dok se ne završe uvodne pjesme, pa ćeš onda u crkvu''. Drugi demoni uranjaju u san one koji su na molitvi, ili podstiču na razgovaranje u crkvi, ili odvlače um na sramne pomisli, ili nas naslanjaju uza zid, kao klonule, ili nas ponekad i čestim zijevanjem spopadnu. Neki demoni često za vrijeme molitve izazivaju smijeh, da bi kroz to na nas rasrdili Boga. Drugi nas prisiljavaju da od lijenosti žurimo, a neki nas podstiču da pjevamo sporije, iz uživanja, dok ponekad čuče kraj usta i zaključavaju ih tako da ih jedva možemo otvoriti.

No, tko u dubini duše osjeća da stoji pred Bogom, bit će na molitvi kao nepomični stup, i ništa od ovoga što smo sad spomenuli neće da ga izvrgne podsmijehu. Pravi poslušnik, kad stane na molitvu, često postaje sav ozaren i radostan. Iskreno služenje je podvižnika pripremilo i osposobilo za to.

Svi se mogu moliti u crkvi zajedno s ostalima. Ali, mnogima više odgovara da se mole samo s jednim bratom srodna duha. Sasvim je malo onih koji se mogu potpuno usamljeno moliti. Pjevajući zajedno s ostalima, nećeš biti u stanju da se pomoliš duhovno, bez ikakve pomisli na zemaljsko.

Neka ti je um za vreme bogoslužja zauzet razmišljanjem o slušanim riječima ili, pak, određenom molitvom u očekivanju slijedećeg stiha. Za vrijeme molitve ne treba raditi ništa drugo, bez obzira da li je u pitanju jedan od glavnih ili neki od sporednih poslova. To je jasna pouka anđela koji je bio došao velikome Antoniju [2].

Kvaliteta zlata ispituje se u vatri, a revnost i ljubav redovnika prema Bogu poznaje se po tome kako stoji na molitvi.

Tko je stekao pohvalnu vrlinu molitve, približava se Bogu i sve više se odmiče od demona.

NAPOMENE:

1. Duhovna truba: vjerojatno truba kojom su se isprva, umjesto kasnijeg zvona ili klepala, braća sazivala na bogosluženje.

2. Pouka anđela velikom Antoniju: Antonije Veliki (250-356), rođen u Egiptu oko Tivaide, od roditelja koptskih kršćana. Škole nije imao. Izvršavajući evanđeosku zapovijed (Mt 19,21), razdao je sve svoje nasljedstvo i odao se najstrožem podvigu. U tome je doživio bezbrojna demonska iskušenja. Živio je u egipatskoj pustinji oko rijeke Nila. K njemu je dolazila masa ljudi radi savjeta i duhovnog okrjepljenja. Pobuđen ljubavlju i revnošću, odlazi u Aleksandriju za vrijeme Maksiminovog gonjenja, 311, ali mu nije dano da postrada za Krista mučeničkom smrću, te se vraća u pustinju. Odatle se zauzima za svetog Atanazija Velikog, oca Pravoslavlja, i piše čak i caru Konstantinu. Da bi suzbio lažnu propagandu arijanaca u vezi sa svojim dogmatskim pogledima, odlazi ponovo u Aleksandriju (354). Po povratku u pustinju, ubrzo umire (356). Ostavio je za sobom i spise, uglavnom pouke, pisma i pouke redovnicima. Smatra se korifejem anahoretskog (pustinjačkog) redovništva. Njegovu biografiju napisao je sveti Atanazije Veliki (usp. Životopis 17. siječanj).

Jednom prilikom, javi se anđeo Antoniju Velikom i na očigledan način mu pokaza da redovnik nikada ne treba da se bavi bilo kakvim poslom za vrijeme molitve. Jer, bogougodni otac nije vidio da se anđeo u isto vrijeme i moli i zanima radom ruku, nego je vidio da je anđeo čas sjedio i zanimao se radom ruku, a čas ostavljao rad ruku i ustajao na molitvu. Taj anđeo je bio poslan od Boga svetom Antoniju, da ga nauči kako i on treba da čini i na koji način treba da živi da bi se spasio. Zato mu i reče anđeo: ''Čini tako, i spasit ćeš se''! (Ilija Kritski, prema ruskom prijevodu od 1891, prim. č, str. 20).

Pouka XIX

O TJELESNOM BDIJENJU I O TOME KAKO GA TREBA UPRAŽNJAVATI

Pred zemaljske vladare ljudi izlaze ili nenaoružani i bez uniforme, ili sa žezlom, sa štitom ili sa mačem. Velika je i neusporediva razlika između prvih i posljednjih: prvi su uglavnom srodnici i prijatelji carevi.

Tako je kod zemaljskih vladara.

Hajde da i mi pogledamo, kako se pojavljujemo pred Bogom i Kraljem nebeskim u večernjim, dnevnim i noćnim službama i molitvama.

Neki na večernjem bdijenju pružaju ruke na molitvu, kao ljudi duhovni i slobodni od svake brige zemaljske. Drugi izlaze tada pred Boga s pjevanjem. Neki se više trude u čitanju. A drugi se, po nemoći, junački bore sa snom pomoću ručnog rada. Neki, najzad, razmišljajući stalno o smrti, hoće da steknu naklonost.

Od svih tih podvižnika, samo je bdijenje prvih i posljednjih u punom smislu riječi bogoljubivo. Drugi čine ono što je redovnicima uopće propisano. Ostali idu najgorim putem, premda Bog prima i cijeni darove prema raspoloženju i sposobnosti čovjeka koji daje.

Budno oko očišćuje um, a predugo spavanje otupljuje dušu. Budan redovnik je neprijatelj bluda, a pospan drug toga demona. Bdijenje je slabljenje pohote, izbavljenje od nečistih snova, oči pune suza, raznježeno srce, čuvar pomisli, topionica hrane, ukrotilište zlih duhova, mučilište jezika, progonstvo prljavih maštanja. Budan redovnik je lovac pomisli, jer u noćnoj tišini može bez muke da ih opazi i uhvati. Kada se oglasi truba za molitvu, bogoljubivi redovnik veli: ''0Divno! Hvala Bogu''!, a lijeni zakuka: ''Uh! Jao''!

Postavljanje trpeze otkriva poklonike stomaka, a podvig molitve bogoljupce. Prvi skače od radosti kada ugleda trpezu, a drugi postaje tužan.

Uzrok zaborava je dugo spavanje, a bdijenje održava sjećanje.

Bogatstvo zemljoradnika skuplja se na gumnu i toči iz kace, a bogatstvo bogopoznanja redovnici skupljaju na večernjim i noćnim službama i podvizima uma.

Dugo spavanje je loš drug: lijenim ljudima ono otima pola života, ako ne i više.

Loš redovnik je budan kada se razgovara, a kada nastupi vrijeme za molitvu oči mu se same sklapaju.

Lijen redovnik je dobar u punopričljivosti, a kad na njega dođe red da čita, ne može od sna ni oka da otvori.

Kada zatrubi posljednja truba, uskrsavaju mrtvi, a kada počne mudrovanje, rasanjuju se pospani.

Tiranin spavanja je loš prijatelj: kada smo siti, on odlazi od nas, a kada smo gladni i žedni od posta, on nas silno napada, i za vrijeme molitve nas podbada da se prihvatimo ručnog rada. On drukčije nije u stanju da uništi molitvu onih koji bdiju.

Ovaj demon se prvi prikrada početnicima u borbi, da ih u samom početku podviga načini lijenim, ili da ih pripremi za dolazak demona bluda.

Sve dok se ne oslobodimo od toga, ne treba da se klonimo molitava u crkvi. Mi često i zbog stida ne drijemamo. Pas je neprijatelj zeca, a demon slavoljublja sna.

Prodavač izračunava svoju dobit kad se završi dan, a podvižnik kada se završi bogoslužje.

Budi oprezan poslije molitve, i vidjet ćeš pobijeđene gomile demona kako pokušavaju da nas upravo u tome trenutku probodu nepristojnim maštanjima. Zato sjedi i pazi, pa ćeš vidjeti one koji su uobičajili da otimaju duševne prvine.

Događa se da slušamo i u snu riječi Psalama, uslijed navike da stalno mislimo u duhu Psaltira. Ali, događa se i da te stihove demoni ubacuju u našu maštu, kako bi nas načinili oholima. Da govorim o trećem stanju nisam želio, ali netko me je primorao: duša koja danju stalno razmišlja o riječi Gospodinovoj (usp. Ps 1,2) obično i u snu radi isto. Ovo drugo je nagrada za ono prvo, radi tjeranja zlih duhova i nečistih sanjarija.

Devetnaesti stupanj: tko je do njega dospio, primio je svjetlost u svoje srce.

Pouka XX

O DJETINJASTOJ STRAŠLJIVOSTI

Ako podvig vrline provodiš u samostanu ili u zajednici, strašljivost te neće mnogo napadati. A ako se podvizavaš na pustim mjestima, pazi da tobom ne ovlada taj potomak sujete i kćer nevjere.

Strašljivost je djetinjasta narav u sujetom ostarjeloj duši. Strašljivost je odsustvo vjere u očekivanju iznenadne nesreće. Strah je opasnost na koju se misli još prije no što je nastala. Ili, opet: strah je trepetno osjećanje srca, koje drhti i tuguje zbog neizvjesnih a mogućih događaja.

Strah je lišavanje čvrstog pouzdanja u Boga. Ohola duša je rob strašljivosti, jer se uzda u samu sebe: ona se plaši od svakog šuma, od svake sjenke.

Oni koji plaču i pate zbog svojih grijeha, nisu strašljivi. Strašljivi često dolaze van sebe od straha, što je sasvim prirodno. Gospodin pravedno ostavlja ohole na cjedilu, da bi se i mi ostali naučili da ne budemo oholi.

Svi strašljivi ljudi su sujetni. Ali, ni svi hrabri ljudi nisu ponizni umom, jer se događa da ni razbojnici, ni grobokradice nisu plašljivi.

Ne oklijevaj da se u gluho doba noći pojavljuješ upravo na mjestima na kojima te obično hvata strah. Ako makar i malo popustiš toj djetinjastoj i smiješnoj strasti, i ostarjeti ćeš s njom. Kad kreneš, naoružaj se molitvom. Kad stigneš, raširi ruke. Isusovim imenom bičuj protivnike jer ni na nebu ni na zemlji nema jačeg oružja. A, kad se oslobodiš od te bolesti, zahvali od sveg srca Izbavitelju. Ako mu budeš zahvalan, štitit će te do vijeka.

Stomak ne možeš napuniti odjedanput. Isto tako ni strašljivost nije moguće pobijediti odjedanput. Po mjeri u kojoj plač postaje sve jači u nama, i strašljivost od nas odlazi. Sa slabljenjem plača, i mi postajemo plašljivi. Nakostriješiše mi se dlake i koža moja, reče Elifaz, objašnjavajući prepredenost demona (Job 4,15).

Ponekad se uplaši prvo duša, a ponekad tijelo. Onaj koji se prvi uplaši, prenosi strah na drugoga. Ako se tijelo uplaši, a u dušu nije ušao neosnovani strah, blizu je izbavljenje od bolesti.

Kada se stvarno oslobodimo od strašljivosti, mračna i pusta mjesta neće ohrabriti demone da napadnu na nas, već samo neplodnost duše naše. A to može biti i po naumu Božjem.

Tko je postao sluga Gospodinov, boji se samo svog Gospodara, a tko se Gospodina još ne boji, često se plaši i od svoje vlastite sjenke.

Kad prilazi nevidljivi duh demona, plaši se tijelo, a kad prilazi anđeo, ponizno ili smireno se veseli duša. Kada po tome djelovanju prepoznamo dolazak anđela, skočimo hitro na molitvu, jer dobri naš čuvar dođe da se pomoli zajedno s nama.

Tko je pobijedio plašljivost svakako je Bogu predao život svoj i dušu svoju.

Pouka XXI

O MNOGOLIKOJ SUJETI ILI TAŠTINI

Neki imaju običaj da o taštini tj. sujeti pišu u posebnoj glavi, odvojeno od oholosti. Zbog toga i kažu da osnovnih i glavnih grješnih pomisli ima osam. Međutim, Grigorije Bogoslov i drugi nabrajaju sedam [1]. S njima se i ja više slažem, jer tko može biti obuzet ohološću ako uspije da savlada sujetu? Razlika između ovih strasti je samo tolika kolika je po prirodi razlika između djeteta i odraslog čovjeka, između pšenice i kruha. Sujeta je početak, a oholost kraj.

Stoga ćemo sada ukratko reći nešto o nečasnoj uobraženosti, početku i punoći strasti. Jer, onaj koji bi o tome htio da filozofira na dugačko, sliči na čovjeka koji uzalud nastoji da odredi mjere vjetra.

Po izgledu svome, slavoljublje je promjena prirode, i izvrtanje naravi, svjesno previđanje ukora. Po kvalitetu, ono je rasturač truda, uništitelj znoja, kradljivac riznice, izrod nevjerstva, preteča oholosti, brodolom u luci, mrav na gumnu, koji, iako mali, raznosi sav trud i plod. Mrav čeka vršidbu pšenice, a sujeta da se zgomila bogatstvo. Prvi se raduje što će krasti, a ono što će rasipati. Duh očaja se raduje kad vidi kako se nagomilava zlo, a slavoljublje kad vidi kako se uvećava vrlina. Jer, vrata prvog su mnoge duhovne rane, a vrata drugog izobilje truda.

Pazi, i vidjet ćeš da se grozno slavoljublje sve do groba kiti haljinama, mirisima, pratnjom, aromatima i drugim.

Svima bez razlike sija sunce, i svim dobrim djelima veseli se sujeta. Na primjer, sujetan sam kad postim; kada razrješavam sebi post, da ljudi ne saznaju za moje uzdržavanje, opet sam sujetan jer smatram sebe mudrim. Sujeta me pobjeđuje kada se obučem u sjajnu odjeću; ali i kad se odjenem u dronjke i tada sam sujetan. Poražen sam kad progovorim, a zašutim li opet me ona pobjeđuje. Kako god baciš na zemlju ovaj trorožac, jedan vrh ostaje uperen gore.

Sujetan čovjek je kršćanin koji obožava idole. On misli da obožava Boga, a u stvari hoće da ugodi ljudima a ne Bogu.

Sujetan je svaki čovjek koji voli da se hvali. Post sujetnog čovjeka ostaje bez nagrade i njegova molitva bez ploda, jer i jedno i drugo čini radi pohvale ljudske.

Slavoljubivi podvižnik sebi nanosi dvostruku štetu: prvo, što iscrpljuje tijelo, a drugo, što ne prima nagradu.

Tko da se ne nasmije sujetnome podvižniku, koga strast za vrijeme bogoslužja pokreće, ponekad da se smije, a ponekad da pred svima plače?

Gospodin od očiju naših često skriva i one vrline koje smo stekli. A, čovjek koji nas hvali, bolje reći kvari, svojom pohvalom otvara naše oči. No, čim se oči otvore, iščezava iz nas bogatstvo naše. Laskavac je služitelj demona, vodič oholosti, istrjebljivač naklonosti, rušilac vrlina, zavodnik. Oni koji vas hvale, obmanjuju vas, veli prorok (Iz 3,12).

Uzvišenim ljudima je svojstveno da plemenito i radosno podnose uvrede, a svetim i bogougodnim da pohvalu primaju bez štete.

Viđao sam kako su ljudi koji imaju plač, padali u jarost kad su ih hvalili, i tako kao na vašaru trampili jednu strast za drugu.

Nitko ne zna šta je u čovjeku, osim duha čovjekovog (usp. 1 Kor 2,11). Zato, neka se postide i zanijeme oni koji bi htjeli da nas hvale u lice.

Kad čuješ da je bližnji tvoj ili prijatelj rekao o tebi nešto loše u tvome odsustvu, pokaži koliko ga voliš i pohvali ga!

Velika je stvar stresti sa sebe pohvalu ljudsku. Još veća je stvar, otresti se pohvale demonske.

Ponizan um ne pokazuje onaj koji sam o sebi govori loše (tko ne bi bio u stanju da podnese samoga sebe), već onaj koji od drugoga čovjeka podnosi uvredu tako da ne umanji svoju ljubav prema njemu.

Primijetio sam da demon sujete ubacuje pomisli jednome bratu, pa ih otkriva drugome, pokrećući ga da prvome kaže što mu je na srcu, kako bi ga proslavio kao vidovita.

Događa se da se ovaj zlikovac dotiče i tjelesnih udova, proizvodeći u njima drhtanje. Ne obraćaj pažnju na njega kad u tebi izaziva želju da postaneš biskup, ili nadstojnik, ili učitelj. Teško je otjerati psa od tezge na kojoj se prodaje meso.

Kad vidi određene ljude da su došli do nekog malog spokojstva, on ih smjesta navodi da pređu iz pustinje u svijet, govoreći: ''Idi da spasiš ljude koji propadaju''.

Drukčije izgleda živi Etiopljanin, a drukčije kip njegov. Drukčije je slavoljublje onih koji žive u zajednici ili samostanu, nego onih koji su po pustinjama.

Sujeta pobuđuje lakomislene redovnike da očekuju posjetu svjetskih ljudi, te da izađu u susret onima koji dolaze; uči ih da padaju ničice pred njihove noge, i da se, prepuna oholosti, odijeva u poniznost; podešava držanje i glas, i gleda u ruke posjetilaca ne bi li dobila nešto od njih; naziva ih gospodarima i zaštitnicima koji im, poslije Boga, život daju.

Dok sjede za trpezom, ona ih pobuđuje da se uzdržavaju a da prema podčinjenima budu osorni; na bogoslužju lijene čini revnima; one koji nemaju glasa, dobrim pjevačima; pospane, bodrima; ulaguje se kanonarhu, nazivajući ga ocem i učiteljem, ali samo dok gosti ne odu.

Sujeta cijenjene redovnike čini oholima, a ponižavane zlopamtljivima.

Slavoljublje često biva uzrokom sramote umjesto časti. Jer, ono svojim razjarenim učenicima nanosi veliku sramotu.

Sujeta pred ljudima čini srdite krotkima. Ona vrlo lako ide s prirodnim darovima, i njima često obara svoje okajane sluge.

Vidjeh jednog demona kako vrijeđa i proganja svog brata. Kada se, tako, jednom prilikom brat naljutio, naiđoše neki svjetski ljudi. I bijednik taj od srdžbe pređe na slavoljublje, jer ne mogaše robovati u isto vrijeme i jednoj i drugoj strasti.

Redovnik koji je postao rob sujete, vodi dvostruki život: spolja redovnički, a u duši i mislima svjetski.

Ako se usrdno trudimo da ugodimo Bogu, svakako ćemo i od nebeske slave okusiti. A onaj koji osjeti tu slavu, prezirat će svaku zemaljsku slavu. Čudio bih se, naime, kada bi netko prezreo drugu prije nego što okusi prvu.

Pokradeni od sujete, mi se često okrećemo i vješto krademo nju samu. Viđao sam ljude koji su iz sujete počinjali duhovni podvig. I premda im je početak bio poročan, kraj ispade pohvalan, zbog toga što se duh u njima izmijenio.

Tko se hvali prirodnim darovima, npr. oštroumljem, bistrinom, naklonošću za čitanje, rječitošću, i svim sličnim što dobismo bez truda, nikada neće dobiti natprirodna dobra. Jer, tko je u malome nevjeran, i u mnogome je nevjeran i sujetan (usp. Lk 16,10).

Da bi postigli krajnje savršenstvo i bogatstvo darova, silu čudotvorstva i moć predviđanja, neki ljudi uzalud izmrcvare svoje tijelo. Jadnici! Oni ne znaju da majka tih dobara nije trud, već više od svega poniznost. Tko traži darove za svoj trud, polaže opasan temelj, a tko sebe smatra dužnikom, primit će neočekivano i nenadano bogatstvo.

Nemoj slušati ovog vijača, koji ti savjetuje da objaviš svoje vrline radi koristi slušalaca. Kakva je korist čovjeku ako sav svijet zadobije a duši svojoj naudi (Mt 16,26)? Ništa tako nije u stanju da pouči one koji gledaju, kao ponizno i iskreno ponašanje i riječ. Jer, to će i drugima poslužiti kao primjer kako se ničim ne treba ponositi. A što može biti korisnije od toga?

Jedan vidovnjak mi je ispričao što je jednom prilikom vidio: ''Dok sam s ostalom braćom sjedio u samostanskoj zbornici, dođoše demon sujete i demon oholosti, i sjedoše kraj mene, jedan s desne a drugi s lijeve strane. I prvi me poče bockati u rebra svojim slavoljubivim prstom, nagovarajući me da kažem nešto o određenim viđenjima i podvizima koje sam imao u pustinji. No, tek što sam ga se otresao, rekavši: Neka se odvrate i zastide oni koji mi smišljaju zlo (Ps 39,15) demon koji je sjedio s lijeve strane mi reče na uho: ''Bravo! Odlično si uradio! Postao si velik, jer si pobijedio moju bezobraznu majku''. Tada se ja okrenuh k njemu, i izgovorih riječi slijedećeg stiha: Neka se smjesta vrate posramljeni oni koji mi govore: ''Odlično! Odlično'' si uradio''!

Na moje pitanje, kako je sujeta majka oholosti, on mi odgovori:

''Pohvale uznose i nadimaju dušu. A kada se duša ponese, tada je obuzima oholost, koja uznosi do neba i nizvodi do pakla. Ima slave koja od Gospodina dolazi: Proslavit ću one koji mene proslavljaju (1 Kralj 2,30). A ima slave koja je posljedica đavlove prepredenosti: Teško vama, veli, kada stanu svi ljudi dobro govoriti o vama (Lk 6,26)! Prvu ćeš jasno prepoznati kada na slavu ljudsku budeš gledao kao na nešto što škodi, kada se kloniš svakoga njenog lukavstva i kriješ svoj bogougodni način života kud god krenuo. Drugu ćeš prepoznati, kada i svaku sitnicu činiš da te vide ljudi (Mt 6,5). Ta prljava sujeta uči nas da glumimo vrlinu koju nemamo, navodeći nam riječi: Tako da se svijetli svjetlost vaša pred ljudima, da vide vaša dobra djela (Mt 5,16).

Gospodin često preobražava slavoljubive u neslavoljubive pomoću neke sramote koja ih zadesi. Početak ne slavoljublja je šutnja i rado primanje uvreda; sredina je odstranjivanje svih misli koje su prožete slavoljubljem; a kraj (ako taj ocean uopće ima kraja) je trud da pred ljudima činiš bez ustručavanja ono što nam nanosi štetu, a da te pri tome nije ni najmanje stid.

Ne skrivaj svoju bruku, pod izgovorom da ne izazivaš sablazan. (Uostalom, možda ovaj lijek treba upotrebljavati prema tome o kakvoj se sramoti radi).

Kada tražimo slavu, i kada nam se ona (ne traženo) ukazuje od strane drugih ljudi, ili kada se iz slavoljublja prihvatimo nekih podviga, sjetimo se svog plača i pomislimo odmah na onaj strah i trepet s kojim smo stajali pred Bogom u našoj usamljenoj molitvi. Tako ćemo bez sumnje otjerati bestidnu sujetu, tim prije ako se staramo da postignemo istinsku molitvu. A ako ni to ne pomogne, podsjetimo se odmah na svoju smrt. U slučaju da ni to ne možemo, onda se bar uplašimo od sramote koja prati sujetu: Jer svaki koji sebe uzvisuje ponizit će se (Lk 14,11), svakako i ovdje, još prije budućeg vijeka.

Kada hvalitelji (bolje reći kvaritelji) počnu da nas hvale, odmah treba da se sjetimo mnoštva svojih bezakonja, pa ćemo vidjeti da smo nedostojni onoga što se govori o nama ili čini za nas.

Među slavoljubivim ljudima svakako ima i takvih kojima bi Bog inače uslišio neke molbe. Međutim, njihove molitve i umoljavanja Bog obično sprječava, kako ne bi zbog uslišene molitve svoje postali još više uobraženi.

Prostodušniji ljudi obično nisu mnogo podložni djelovanju ovog otrova. Jer, sujeta isključuje prostodušnost i pretpostavlja licemjeran život.

Često se događa da crv, dostignuvši određeni uzrast, dobiva krila i uzlijeće u visinu. Tako i sujeta, kada se potpuno razvije, rađa oholost, taj početak i kraj svih zala.

Tko je bez ove bolesti, nalazi se blizu spasenja, a tko nije bez nje, još je daleko od slave svetih.

Stupanj dvadeset prvi. Onaj koga sujeta nije ulovila, neće upasti u bezglavu oholost, toliko mrsku Bogu.

NAPOMENE:

1. Jedan od prvih crkvenih pisaca koji su razlikovali sujetu tj. slavoljublje od oholosti je sveti Ivan Kasijan (Sol. V, 2. 18. MR1., 49, 635AV). On nabraja osam glavnih strasti, među kojima stavlja na sedmo mjesto sujetu, a na osmo oholost. Tako čine i Evagrije Pontijski (De octo vitiosis cogitationibus, I-IX, Migne, R.G. 400, 1272), a između ostalih i sveti Nil Sinajski (350-430), u svom posebnom djelu De octo spiritubus malitiae, Migne, P.G. 79, 1146. Sveti Grigorije Bogoslov, međutim, kaže da ima sedam duhova zla, kao i sedam duhova vrlina (Ogat. 39, Migne, R.G. 36, 345 A) (up. ruski prijevod Ljestvice od 1891, prim. č, str. 21-22, kao i disertaciju V. Fradinskog, Sveti Nil Sinajski, Beograd, 1938, 28-30).

Pouka XXII

O BEZGLAVOJ OHOLOSTI

Oholost je odricanje Boga, pronalazak demona, preziranje ljudi [1], majka osuđivanja, potomak pohvala, znak duhovne jalovosti, protjerivanje pomoći Božje, preteča ludila, vinovnik padova, podloga epilepsije [2], izvor srdžbe, vrata licemjerstva, podupirač demona, čuvar grijeha, uzročnik nemilosrđa, neznanje za samilost, surovi isljednik, nečovječni sudac, protivnik Boga, korijen hule.

Početak oholosti je tamo gdje se završava sujeta; sredinu predstavlja preziranje bližnjeg, bestidno razglašavanje vlastitih podviga, hvalisavost u srcu, mržnja prema prijekoru; a kraj je odbacivanje Božje pomoći, uzdanje u svoje vlastite snage, demonska narav.

Svi koji hoćemo da izbjegnemo pad u ovu jamu, čujmo: ova strast se često i rado hrani zahvalnošću. Ona nas ispočetka i ne navodi sasvim otvoreno da odbacimo Boga. Vidio sam ljude koji su na riječima zahvaljivali Bogu, a u mislima veličali sami sebe. To jasno svjedoči onaj farizej, rekavši: Bože, hvala ti (Lk 18,11)!

Gdje se dogodio pad, tamo se prethodno nastanila oholost: drugo objavljuje dolazak prvoga.

Od jednog časnog starca čuo sam slijedeće: ''Pretpostavimo da ima dvanaest bestidnih strasti. I jedna od njih, tj. oholost, ako je zavoliš svjesno, u stanju je da zauzme mjesto svih ostalih jedanaest strasti''.

Oholouman redovnik osorno odgovara. A, poniznouman ne odgovara ni na koji način.

Kiparis se ne savija i ne vuče po zemlji. Tako ni redovnik ohola srca ne može steći poslušnost.

Čovjek ohologa srca želi da vlada. Zna se: on drukčije i ne može, bolje reći i ne želi, konačno da propadne. Gospodin se protivi oholima (Jak 4,6). Tko ih, onda, može pomilovati? Nečist je pred Gospodinom svaki čovjek ohola srca (Izr 16,5). Tko, onda, takvoga može da očisti?

Oholome je čovjeku pouka povod za pad, a podstrekač demon, dok duhovna izvansebnost dovodi do ostavljenosti od Boga. U prva dva slučaja, ljude su često opet ljudi uspijevali da izliječe. Međutim, posljednje čovjek ne može da izliječi.

Tko ne trpi prijekore, iskazuje strast, a tko ih prima oslobađa se od lanaca kojima je bio okovan.

Ako je netko pao s neba bez ikakve druge strasti, isključivo uslijed oholosti, treba ispitati: nije li mogućno poniznošću, bez svake druge vrline, uzići na nebo.

Oholost označava gubitak cjelokupnog duhovnog bogatstva, svega onog što se sa toliko znoja postiglo. Zavapiše, i ne bijaše spasioca (svakako zbog toga što su zavapili s ohološću); zavapiše k Gospodinu, i ne usliši ih (bez sumnje zbog toga što nisu odsijecali uzroke onoga protiv čega se moljahu) (Ps 17,42).

Jedan starac, vrlo posvećen u tajne duhovnog života, savjetovao je oholog brata. A ovaj, zaslijepljen, reče: ''Oprosti, oče, ja nisam ohol''! A, svemudri starac će na to reći: ''Kakav bi mi jasniji dokaz mogao pružiti o svojoj oholosti, dijete moje, ako ne time što kažeš: ''Ja nisam ohol''? Takvima vrlo odgovara podčinjavanje, što suroviji i neugledniji način života i čitanje o natprirodnim podvizima svetih otaca. Možda u tome ima određene male nade da će se ovi bolesnici spasti.

Sramota je kititi se tuđim ukrasom, a krajnje je bezumlje ponositi se Božjim darovima. Ponosi se isključivo onim vrlinama koje bi izvršio prije svog rođenja: one vrline, naprotiv, koje si stekao poslije svog rođenja, darovao ti je Bog, kao što ti je darovao i samo rođenje. Tvoje vrline bi mogle biti jedino one koje bi izvršio prije no što si došao do svijesti: Bog ti je, međutim, i sam um darovao. Svome vlastitom trudu mogao bi pripisati samo one pobjede koje bi postigao bez svog tijela: tijelo, pak, nije tvoja već Božja tvorevina.

Nemoj se osjećati sigurnim dokle god ne primiš presudu, imajući na umu onoga kome su vezali ruke i noge, i koga su bacili u tamu najkrajniju, iako je već sjedio za svadbenom trpezom. Ne budi ohol zemljani stvore! Mnogi su svrgnuti s neba, mada bijahu sveti i bestjelesni.

Kada čvrsto zasjedne u svojim služiteljima, demon oholosti im, u snu ili na javi u vidu svijetlog anđela ili nekog mučenika, otkriva određene tajne ili daje prividnu milost, kako bi se ti bijednici prevarili i potpuno izgubili pamet.

Kada bi tisuće smrti podnijeli za Krista, ni tada ne bi odužili svoj dug. Drugo je krv Boga, a drugo krv robova, po vrijednosti, a ne po suštini.

Nikada nemojmo prestati da ispitujemo i uspoređujemo sebe s ocima i svetima koji su živjeli prije nas. Tako ćemo naći da još nismo ni kročili na put pravog podvižništva, da nismo ispunili svoj zavjet onako kako treba, te da još živimo svjetski.

Pravi redovnik je onaj čovjek koji ima ne naduto oko duše i nepokretno tjelesno čulo. Redovnik je onaj koji svoje nevidljive neprijatelje doziva i draži kao zvijeri, čak i kada bježe od njega. Redovnik je stalno ushićenje i živonosna tuga. Redovnik je čovjek koji izvršava vrline onako kako drugi zadovoljavaju svoje strasti. Redovnik je stalna svjetlost u oku srca. Redovnik je ocean poniznosti, u koji je survao i utopio svakoga zlog duha.

Nadutost dovodi do zaboravljanja grijeha, a sjećanje na grijehe je posrednik poniznog uma.

Oholost je krajnja bijeda duše koja u svome pomračenju misli da je bogata. Ta pogana strast ne samo što nam ne dopušta da napredujemo, nego nas i s postignute visine ruši. Oholost je nar, unutra truo, a izvana gladak i lijep.

Oholome redovniku demon nije potreban: on je samome sebi postao demon i neprijatelj.

Tama je tuđa svjetlosti. Tako je i oholica tuđ svakoj vrlini.

U oholim srcima rađaju se bogohulne riječi, a u poniznim dušama nebeska viđenja.

Lopov mrzi sunce, a oholica prezire krotke.

Većina oholih ljudi (kako, ne znam) zavarava se sve do smrti uvjerenjem da su bestrasni. Tek tada oni uvide kolika je njihova bijeda.

Čovjeku koga je ulovila oholost, samo Gospodin može pomoći. Svako ljudsko sredstvo za spašavanje bilo bi mu nekorisno.

Jednom prilikom sam uhvatio ovu bezglavu varalicu, koja se uvukla u moje srce na ramenima svoje matere. Svezavši i jednu i drugu užetom poslušnosti i izudaravši ih bičem skromnosti, pritisnuh ih da mi kažu kako su ušle u mene. Najzad, pod udarcima, progovoriše: ''Mi nemamo ni početka, ni rođenja, jer smo same i početak i roditelj svih strasti. Skrušenost srca koja se rađa u podčinjavanju ne malo ratuje s nama. Mi ne trpimo da bilo tko nad nama vlada. S neba smo otpale upravo stoga što smo i tamo htjele da vladamo. Ukratko rečeno, mi smo roditelj svega onoga što se protivi poniznom umu; sve što poniznom umu pomaže nama je suprotno. Uostalom, i na nebu se bijasmo osilile: gdje, onda, da pobjegneš od nas? Mi često idemo iza trpljenja uvrede, iza poslušnosti i ne srditosti, iza nepamćenja zla i predanog služenja. Naše potomstvo čine: padovi duhovnih ljudi, srdžba, ogovaranje, samovolja, nepokornost. Postoji samo jedna jedina stvar na koju nismo u stanju da nasrnemo. Reći ćemo ti što je to, jer nas tvoji udarci strašno bole: ako pred Gospodinom iskreno okriviš sebe, smatrat ćeš nas za paučinu''.

Kao što vidiš, konj na kome jaši oholost je sujeta. Bogougodna poniznost i samo-osuđivanje, međutim, nasmijat će se konju i jahaču njegovu, pjevajući s oduševljenjem pobjedničku pjesmu: Zapjevajmo Gospodinu, jer se slavno proslavi: konja i jahača bacio je u more (Izl 15,1), i u bezdan poniznosti.

Dvadeset drugi stupanj: onaj koji se popeo, ako je uopće bio u stanju da se popne, objelodanio je ogromnu snagu.

NAPOMENE:

1. Preziranje ljudi: svojstvo je oholosti preziranje ljudi i srdžba na ljude (Shol. 2, sol. 972 V).

2. Podloga epilepsije: jedan filozof je rekao da je oholost padavica (Shol. 4, all, sol. 972 S).

Pouka XXIII

O NEOPISIVIM HULNIM POMISLIMA

Gore smo čuli da od zlog korijena i zle majke proizlazi još gori plod: od pogane oholosti rađa se neopisiva hula. Stoga je i nju potrebno iznijeti na vidjelo, budući da nije nešto sitno. Ona je jedan neprijatelj i protivnik, koji je puno opasniji od svih drugih. Što je još gore, mi nismo u stanju da pomisli hule bez teškoća kažemo svome duhovnom liječniku, da ih ispovjedimo i prokažemo. Zato su mnogi često padali u očaj i gubili nadu. Taj opaki grijeh im je, naime, kao crv u drvetu, upropastio svu nadu.

Ovaj sveokaljani demon često voli da i na samoj euharistiji, i u sami čas posvećenja Tajni, huli na Gospodina i na Svete Darove koji se prinose. To nam najjasnije i pokazuje da te bezakone, nepojmljive i neizrecive riječi, u stvari, u nama ne izgovara naša duša, već bogomrzac demon, koji je zbačen s neba zbog toga što je i tamo pokušao da huli na Gospodina. Jer, da su te nepristojne i nedolične riječi zaista moje, kako se onda, primivši Dar, klanjam? Kako bih mogao u isto vrijeme da psujem i da blagoslivljam?

Mnoge je ljude ovaj obmanjivač i upropastitelj duša dovodio često i do ludila. Nijedna druga pomisao ne ispovijeda se tako teško kao ova. Zato ona često s mnogima dočeka i starost. A, demonima i hulnim pomislima ništa tako ne daje snage u napadima na nas, kao to što ih neispovjeđene gojimo i skrivamo u srcu.

Nitko ne treba sebe da smatra vinovnikom hulnih pomisli. Gospodin je srceznalac. On razumije da takve riječi nisu naše, već neprijatelja naših.

Pijanstvo je uzrok spoticanja, a oholost je uzrok nedostojnih pomisli. I mada onaj koji se spotaknuo nije kriv za samo spoticanje, za pijanstvo će svakako biti kažnjen.

Kad stanemo na molitvu, te nečiste i neizrecive pomisli ustaju na nas. Kad se molitva završi, one odmah odlaze. One se nerado upuštaju u borbu s onima koji i ne obraćaju pažnju na njih.

Taj bezbožni duh ne samo što huli na Boga i na sve što je Božje, već u nama izgovara i nepristojne i najsramnije riječi, kako bi ostavili molitvu ili pali u očaj. Jer, ovaj zli i surovi tiranin mnoge ljude odvuče od molitve, mnoge od Svetih Tajni odvoji, nekima tijelo izmori tugom, a druge postom izmuči, ne dajući im ni časa odmora. On to čini ne samo sa svjetovnjacima, nego i s ljudima koji vode redovnički život, govoreći im stalno da im uopće nema spasenja i da su bjedniji od svih nevjernika i mnogobošca.

Čovjek koji hoće da se izbavi od duha hule koji ga uznemirava, neka dobro zna da za hulne pomisli nije kriva njegova duša, već sam nečisti demon, koji je rekao Gospodinu: Sve ovo dat ću tebi ako padneš i pokloniš mi se (Mt 4,9). Zato i mi, prezirući ga i ne pridajući nikakav značaj pomislima koje on ubacuje u nas, recimo: Idi od mene, sotono! Gospodu Bogu svom ću se klanjati i Njemu jedinome služiti (Mt 4,10). A, muka tvoja i riječ tvoja vratit će se na glavu tvoju, i na tjeme tvoje past će hula tvoja u sadašnjem i u budućem vijeku (usp. Ps 7,17).

Tko bi na neki drugi način htio da pobijedi demona hule, sliči na čovjeka koji bi pokušao da rukama svojim uhvati munju. Jer, kako da uhvati, kako da se raspravlja i bori s onim koji odjednom, kao vjetar ulijeće u srce, u priviđenju izgovara riječ i odmah nestaje? Svi drugi protivnici stoje, prihvaćaju borbu, oklijevaju i daju vremena onome koji hoće da ih napadne. A ovaj ne! Naprotiv, tek što se pojavi, odstupa; tek što progovori, odlazi.

Taj demon često ima običaj da se vrti oko najprostodušnijih i najbezazlenijih po umu. Jer, oni se time uznemiravaju i zbunjuju puno više nego drugi ljudi. U njima se sve to zbiva, može se reći, ne po oholosti, nego po zavisti demona.

Prestanimo suditi i osuđivati bližnjega pa se nećemo plašiti hulnih pomisli. Prvo je uzrok i korijen drugoga.

Kao što čovjek, zaključan u kući, čuje riječi onih koji napolju prolaze, mada sam s njima ne govori, tako i duša, boraveći u sebi i slušajući hule demona, osjeća uznemiravanje zbog onoga što govori onaj koji prolazi kroz nju.

Tko prezre ovog demona, oslobađa se i od strasti, a tko misli da vodi borbu s njim na neki drugi način, podleći će mu konačno. Jer, tko hoće riječima da savlada duhove, sliči na čovjeka koji hoće da zaključa vjetrove.

Jedan revnosni redovnik, zlostavljan od strane ovog demona, oko dvadeset godina iscrpljivao je svoje tijelo postom i bdijenjem. No, pošto ne osjeti nikakve koristi, napisa na papiru svoju strast, te ode jednom svetom čovjeku i dade mu je da pročita, bacivši se licem na zemlju tako da ni pogledati nije smio u svetoga. A, kada starac pročita to što je na papiru bilo napisano, osmjehnu se, podiže brata i reče: ''Stavi ruku svoju, dijete, na moj vrat''! Pošto je brat to učinio, veliki mu reče: ''Neka taj grijeh bude na mome vratu, brate, bez obzira na to koliko je godina bio u tebi i koliko će još biti. Samo ti njemu nemoj pridavati nikakav značaj''! Taj redovnik je poslije tvrdio, da još nije bio ni izašao iz ćelije starčeve, a strast je već bila iščezla. To mi je, sa zahvalnošću Kristu, ispričao upravo redovnik koji se nalazio u iskušenju.

Tko je odnio pobjedu nad ovom strašću, protjerao je oholost.

Pouka XXIV

O KROTKOSTI, JEDNOSTAVNOSTI ILI PROSTOĆI I BEZAZLENOSTI, KOJE SE NEMAJU PO PRIRODI NEGO SE STIČU, I O ZLOĆI

Izlasku sunca prethodi svjetlost zore. Tako je i krotkost preteča poniznog uma. Čujmo, stoga, samu Svjetlost, kojim redom govori o tim vrlinama: Naučite se od mene, veli, jer sam ja krotak i ponizan srcem (Mt 11,29). Prema tome, da bi jasno mogli pogledati u sunce koje se rađa, prirodno je da moramo najprije biti osvjetljeni određenom slabijom svjetlošću. Nemoguće je, nemoguće je vidjeti sunce, prije no što se pojavi svjetlost zore, kao što pokazuje samo svojstvo spomenutih vrlina.

Krotkost je nepromjenljivo stanje duha, istovjetno u poniženju kao i u počasti. Krotkost se sastoji u tome, da se bez uzbuđenja, iskreno molimo za bližnjega, čak i kad nas vrijeđa. Krotkost je stijena koja se uzdiže iznad mora jarosti. O nju se razbijaju svi valovi što nalijeću: sama ostaje nepokolebljiva. Krotkost je podupirač trpljenja, vrata, ili bolje – majka ljubavi, podloga rasuđivanja: Naučit će Gospodin krotke putevima svojim (Ps 24,9). Ona je posrednik oproštaja, smjelost u molitvi, obitavalište Duha Svetog. Na koga ću pogledati, ako ne na krotkog i poniznog (Iz 66,2)?

Krotkost je pomoćnik poslušnosti, vodič redovničkog bratstva, uzda za jarosne ljude, presijecanje srditosti, darodavac radosti, nasljedovanje Krista, svojstvo anđela, okov za demone i štit od ogorčenosti. U srcima krotkih ljudi počiva Gospodin, dok je nemirna duša sjedište đavla. Krotki … će naslijediti zemlju (Mt 5,5). Štoviše, oni će zavladati zemljom. Ljudi, pak, koji se stalno ljute, bit će istrijebljeni iz zemlje svoje.

Krotka duša je prijestol prostote, a srdit um je tvorac zloće.

Blaga duša razumije riječi mudrosti: Gospodin će voditi krotke na sud (Ps 24,9), ili bolje na rasuđivanje.

Prava duša je drug poniznosti, a lukava robinja oholosti.

Duše krotkih ljudi ispunit će se znanjem, a srdit um je ukućanin mraka i neznanja.

Jednom se sretoše srdit i pritovrica: u razgovoru njihovu ne bijaše moguće naći ni jedne jedine prave riječi. Otvoriš li srce prvome, naći ćeš bjesnilo; ispitaš li dušu drugoga, ugledat ćeš zloću.

Jednostavnost je jednoobrazno stanje duše, u kome se ne može pokrenuti nikakvim zloumljem.

Bezazlenost je vedro raspoloženje duše, slobodno od svake lukave misli.

Prvo svojstvo dječjeg uzrasta je prosta jednostavnost. Dok ju je Adam imao, dotle ni golotinju duše svoje niti rugobu tijela svog nije video.

Lijepa je i blažena i jednostavnost koju neki imaju po prirodi, ali ne kao ona koja je uz veliki trud nastala pretvaranjem od lukavstva. Prva nas čuva od velike prepredenosti i mnogih strasti, a druga postaje uzrok najuzvišenijeg poniznog uma i krotkosti. Zbog toga i nagrada za prvu nije velika, dok je za drugu preslavna [1].

Svi mi koji bi htjeli da privučemo Gospodina k sebi, priđimo mu prirodno, kao učenici Učitelju, prosto i neizvještačeno, jednostavno i iskreno. Budući prost i ne složen, On hoće da i duše koje mu prilaze budu proste i neiskvarene.

Nigdje se ne može sresti jednostavnost u kojoj ne bi bilo poniznosti ili smirenja. Lukav čovjek je lažni prorok, koji uobražava da po riječima može zaključiti o mislima, i po vanjskim postupcima o onome što je u srcu.

Poznavao sam pravedne ljude koji su se od lukavih naučili lukavstvu, te se zaprepastih kako su mogli tako brzo izgubiti svoje prirodno svojstvo i prvenstvo.

Koliko lako iskreni ljudi postaju lukavi, toliko teško lukavi ljudi mogu postati iskreni. Istinsko tuđinovanje, poslušnost i šutnja, često su iskazivali veliku moć, te preko očekivanja iscjeljivali i ono što je neizlječivo.

Ako znanje nadima mnoge (1 Kor 8,1), onda, naprotiv, neznanje i neukost u izvjesnoj mjeri ponizuju. Postoje i slučajevi, mada rijetko, da se neki nadimaju iz neznanja.

Triblaženi Pavle Prosti je očigledan primjer, pravilo i uzor blažene prostote: nitko i nigdje ne vide, niti ču, niti može bilo kad vidjeti takav napredak u tako kratkom roku (2).

Prostodušni redovnik, poslušan poput neke stvari obdarene sviješću, potpuno prebacuje svoje breme na pleća svog duhovnog oca. Životinja ne proturječi onome koji je vezuje: ni prava duša ne proturječi svome nastavniku. Ona ide za onime koji je vodi kuda on hoće, i ne umije da proturječi ni kada bi je poveli na klanje.

Čovjek bez lukavstva je čista duša, onakva kakva je stvorena. Njegova duša se iskreno ophodi sa svima.

Iskrenost je neizvještačena misao, iskreno ponašanje i prirodna, nepripremljena riječ.

Bog se naziva kako ljubavlju, tako i pravičnošću. Zato premudri Salomon u Pjesmi nad pjesmama kaže čistome srcu: Pravičnost te zavoli (Pj 1,3). A i otac njegov kaže: Blag je i pravedan Gospodin (Ps 24,8). O onima, pak, što nose isto ime kao On, prorok kaže da se spašavaju, jer, veli: Onoga koji spašava pravedne srcem (Ps 7,11); i opet: Lice Njegovo vide i posjeti pravednost duša ljudskih (Ps 10,7).

Lukavstvo je nešto suprotno iskrenosti. To je obmanuta misao, samozavaravanje naumom Božjim, lažno zaklinjanje, dvosmisleno izražavanje, prikrivanje stvarnih osjećaja, bezdan prevare, sračunata laž, oholost koja je postala sastavni dio prirode, protivnik smirenosti, glumljenje pokajanja, bježanje od plača, neprijatelj ispovijedanja, uporna svojeglavost, vinovnik padova, prepreka podizanju, pritvorni smijeh pri podnošenju uvreda, nerazumna sjeta, pritvorna pobožnost, demonski život. Lukav čovjek je đavlov imenjak i sugovornik. Stoga nas je Gospodin i naučio da nazivamo đavla lukavim, kad govorimo: Izbavi nas od lukavoga (Mt 6,13).

Zloća je demonska znanost (bolje reći nakaznost) (3). Ona je izgubila istinu, premda to pokušava da sakrije od mnogih.

Licemjerstvo je proturječno stanje tijela i duše, isprepleteno svakojakim mislima.

Pobjegnimo s litice licemjerstva i od jame pokvarenosti, slušajući onoga koji kaže da će se lukavi istrijebiti i da će kao poljsko cvijeće uvenuti (Ps 36,9.2). Takvi ljudi su idealna paša za demone.

Teško je bogatima ući u Kraljevstvo (Mt 19,23). Teško će i bezumni mudraci ući u jednostavnost.

Pad je često popravljao lukave, darujući im i protiv njihove volje spasenje i bezazlenost.

Učini sve kako bi izigrao svoju pamet [4]. Čineći tako, naći ćeš spasenje i pravičnost u Kristu Isusu, Gospodinu našem. Amen!

Tko se domogao ovog stupnja, neka bude spokojan: postavši nasljednik Učitelja Krista, našao je spasenje.

NAPOMENE:

1. Prvima je obećana zemlja, a drugima nebo (Mt 5,5; 3). V. salezijansko izdanje, II, 87. nota 9).

2. Triblaženi Pavle Prosti: život bogougodnog Pavla opisan je ukratko u Paladijevom Lavsaiku (Nist. Laus. 28, Migne, R.G., 34, 1076-1084, ili u prevodu jeromonaha dr Justina, Bitolj, 1933, I, 65-71). Prema tim podacima, Pavle je bio seljak, zemljoradnik, ''prekomjereno bezazlen i prost''. On je bio oženjen nekom vrlo lijepom ali pokvarenom ženom. Kada jednom zatekne ženu u preljubi, napusti kuću i krene u redovnike. Imao je tada oko 60 godina. Posle kraćeg lutanja od samostana do samostana, dođe do svetog Antonija Velikog, i postane njegov učenik. Obavljao je s lakoćom sve, pa i najsurovije podvige, koje je vršio njegov učitelj. Zahvaljujući krajnjem smirenju ili poniznosti i poslušnosti, Pavle za kratko vrijeme dobije od Boga moć da izgoni demone. ''Prost i neučen, ali potpuno savršen dušom'', on dostiže najviši stupanj kreposti ili vrline, tako da je i najstrašnije, glavne demone izgonio iz duša ljudskih. Posljednje godine zemaljskoga života proveo je u pustinji potpuno sam.

3. Znanost (bolje reći nakaznost): igra riječi, ne tako rijetka u Ljestvici.

4. Kako bi izigrao svoju pamet: misli se na odricanje od svake samovolje. Treba postati poslušan, i ne činiti ništa po svome nahođenju, bez savjeta ili potvrde od strane duhovnog rukovodioca (usp. Shol. 12, sol. 988 A).