Mlakost je teški ili smrtni grijeh današnjih pravoslavnih kršćana

I anđelu crkve u Laodiceji napiši: Ovako govori Amen, svjedok vjerni i istiniti početak stvorenja Božjega: 'Znam tvoja djela, da nisi ni studen ni vruć, O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, i nisi ni studen ni vruć, ispljuvat ću te iz usta svojih'. (Otk 3, 15-16)

  Gospodin Isus Krist zna djela naša i od njega je nemoguće sakriti duhovno stanje i duhovnu temperaturu, zaista to je posve nemoguće jer On zna i vidi sva djela naša. Ljudi vide samo ono što je vanjsko, a Duh Sveti proniče i u vanjsko i unutrašnje jer za Njega ne postoje ni prepreke ni rastojanja, On vidi: i nebo, i zemlju, i pakao, i to kako vani u svemiru tako i u srcu čovjeka koji je u stvari živa minijatura svemira. On sve vidi nekako iznutra i istovremeno boravi izvan svega i iznad svega, odnosno od Njega se ništa ne može sakriti.
  Mlakost je poseban vid duhovnog odstupanja kada čovjek izvana poštuje zapovijedi i obrede svete Crkve ali u isto vrijeme je daleko od Boga. Takav čovjek posti, čini milostinju, odlazi u crkvu i istovremeno se predaje stihiji ovoga svijeta i ne brine o očišćenju uma od oholosti i srca od strasti.
  Mlakost je kršćanstvo bez živog Krista, želja da se pred Bogom iskupimo nekakvim vanjskim djelima, npr. vršenjem određenih pravila i rituala, prilozima u korist siromaha pa čak i gradnjom crkava. To je pokušaj da se u srcu Krist pomiri sa svijetom koji ga mrzi, odnosno savez ili unija između Kristove vjere i učenja kneza pakla ili sotone.
  Mlakost je pokušaj da se stvori komforno kršćanstvo ili kršćanstvo bez obaveza a opet si kršćanin, i da se sama vjera učini garancijom zemaljskog blagostanja.
  Riječ 'laodiceja' u prijevodu znači sud naroda. Sud mase nije u stanju da razlikuje duhovnost od njene imitacije, lice od maske, pobožnost od igre, pa čak ni oltar od scene. Taj svijet je ubijao proroke i slavio lažne proroke. Taj svijet voli one koji opravdavaju njegove strasti i mrzi one koji govore istinu pred njegovim kraljevima i vladarima. Mlakost je stalno činjenje kompromisa i usuglašavanje sa svim i svačim. To je permanentna ili postojana izdaja Krista u srcu.
  ''O da si studen ili vruć.'' - Biti studen znači biti duhovno nemaran i daleko od Boga. U tom stanju ljudi ne poznaju Boga i čak imaju neprijateljski odnos prema njemu, ali iz takvog stanja se lakše prelazi u vjeru nego kad je čovjek mlak. Na križu se obratio ili pokajao razbojnik, a ne mlaki farizej. Onaj koji je studen može da osjeti i da shvati težinu svoga stanja i da krene prema Bogu isto kao što promrzli čovjek krene prema vatri. S druge strane, onaj koji je mlak ništa ne traži, zadovoljan je sobom i smatra sebe razumnim kršćaninom bez fanatizma, odnosno ispravnu pobožnost smatra za fanatizam.
  ''Ispljuvat ću te iz usta svojih.'' tj. ispljunuti ću te na zemlju kao pljuvačku. Ono što se ispljune ne može se ponovno uzeti u usta zato je to znak odbacivanja. Mlaki kršćani su obično ravnodušni prema učenju svete Crkve i pitanjima kršćanske vjere. Kod njih duhovna intuicija otupi do te mjere da nisu u stanju da razlikuju laž od istine kao što se npr. hrana može prepoznati po ukusu. 

  Mlakog kršćanina ne zanima dogmatska čistoća vjere, ne uznemiravaju ga hereze, srcem ne teži k budućem životu o kojem i ne razmišlja puno. Za njega je religija zemaljsko blagostanje čiji su elementi moral i estetika. Čak i kad je sam nemoralan takav kršćanin će, izvana gledano, podržavati moral jer smatra da bez njega ne mogu da postoje ni Crkva, ni obitelj, ni država. Takvog kršćanina rijetko tko kritizira jer nikome ne smeta i uklapa se u sve kombinacije. Mlak kršćanin može da se bavi dobrotvornim radom, da gradi crkve i ukrašava ih i da u isto to vrijeme, ono najvažnije, svoje srce skriva od Boga. Slično kao što je sluga iz evanđeoske priče dobiveni talent zakopao u zemlju.
  Mlakost je postala osobina mnogih današnjih pravoslavnih kršćana. Oni svoje srce umrtvljuju strastima protiv kojih ne žele da se bore i opravdavaju se time da je to njihova osobna stvar i da nikome ne nanose štetu. Duša im je ispunjena neugodnim mirisom gnjusnih slika i prizora s kojima ne mogu da se rastanu kao što riba ne može da se odvoji od udice na koju se je uhvatila. U duši im kraljuje razvrat ali oni to ne shvaćaju, ne samo da to ne shvaćaju nego čak smatraju da je takav način života u skladu s manirima suvremenog čovjeka pa zato hoće da budu ili da se bar čini da jesu na nivou suvremene civilizacije i kulture, i pri tom ih uopće ne zanima kakva je ta, nazovi, kultura i kuda ide.
  Mlaki kršćani u svetim tajnama svete Pravoslavne crkve učestvuju više zato što je to narodna tradicija. Pristupaju tajnama po navikama tradicije, nisu odlučni da se mijenjaju nakon ispovijedi, pričešćuju se a da pri tom uopće ne razmišljaju o tome da primaju vatru koja životvori one koji se iz srca kaju, a spaljuje ohole i samouvjerene. Kršćanstvo je za njih religija tijela a ne duše.
  Suvremeni ili današnji mlaki kršćani teže k sitosti i komforu. Sve ono što svijet nudi, svi oni nametnuti standardi sujetnog života su uveliko prihvaćeni od njih. Njihova najveća mašta je da kamenje pretvaraju u kruh i nadaju se da će to nauka i progres kad tad učiniti. Oni u religiji traže nekakve zapanjujuće fenomene koji ne čine boljom čovječju dušu već samo zadivljuju njihovu maštu kao trikovi mađioničara. Oni hoće da im zakoni i društvene strukture garantiraju blagostanje i zaboravljaju da se korijen svakog dobra i svakog zla nalazi u čovječjem srcu.
  Duh Sveti ukazuje na religijski minimalizam mlakih pravoslavnih kršćana s njihovim stalnim neskladom između svete vjere i života, neskladom koji se brižljivo skriva kozmetikom vanjske čestitosti i lažne pobožnosti. 

  Na žalost i gorki plač onih koji to jasno vide, takvih je kršćana danas puno sveto Pravoslavlje i sve dok je tako njegovog prosperiteta nema i ne može biti. 

  Ovdje je posve nužno ukazati i naglasiti da su za ovako pogubno stanje pravoslavnih kršćana prije svega odgovorni pastiri svete Pravoslavne crkve, jer da su oni sol zemlje i svjetlost svijeta onda bi ovo trenutno stanje bilo posve drukčije tj. spasonosno kako za njih same tako i za stado o kome su dužni brižno voditi duhovnu brigu.

Rješenje, odnosno izlaz iz sadašnjeg stanja je u ovim Gospodinovim riječima: Kažeš: 'Bogat sam. Sve imam i ništa mi ne treba!' A ne znaš da si jadan i bijedan, da si ubog, i slijep, i gol. Savjetujem ti da od mene kupiš zlata pročišćenog u vatri. Tako ćeš se obogatiti. Kupi od mene bijele haljine da se odjeneš i skriješ svoju sramotnu golotinju. Kupi i pomast za oči, da ih pomažeš pa da progledaš. Ja korim i odgajam sve koje volim. Budi revan i obrati se od ravnodušnosti. Stojim, evo, na vratima i kucam. Posluša li tko moj glas i otvori li vrata, ući ću k njemu i skupa ćemo blagovati. Svakoga tko pobijedi posjest ću na svoje prijestolje kao što sam i ja, kad sam pobijedio, sjeo na Očevo prijestolje. (Otk 3, 17-21).

Obraćenje ili pokajanje uz valjanu ispovijed grjeha je dobitna kombinacija za pojedinca i svijet u cjelini

Današnji čovjek se nalazi u stanju nekoga beznađa, kao da se svijet približava katastrofi koju je nemoguće spriječiti. Ljudima je oduzet glavni životni stimulans tj. nada. Izgleda da se teška tama spustila na zemlju i omotava je crnim pogrebnim pokrovom.
Ovdje nisu u pitanju politički potresi i neočekivane opake teškoće (zemljotresi, vremenske nepogode, epidemije, ratovi) već neko osjećanje metafizičke (duhovne) tragedije u koju je uvučena sva zemlja. 

Postoji li izlaz iz ovoga stanja? Postoji li sposobnost duhovne reanimacije? Može li se, ako ne vratiti, a ono bar, u krajnjoj liniji, zaustaviti, usporiti taj proces eskalacije zla? Gdje je izlaz, i ima li ga, odnosno gdje se nalazi nada, taj glavni životni stimulans čovjeka?
Odgovor možemo naći samo u jednom čistom izvoru, a to je Sveto pismo, koje ne laže, koje ne griješi i ne dovodi u zabludu, odnosno u ovim Gospodinovim riječima: Obratite se i vjerujte Evanđelju (Mk 1,15), i Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt 6,33).
Ne može se reći da je u ovo sadašnje vrijeme nestalo dobro, to bi bilo netočno. Još na sreću, ima puno primjera dobrote, suosjećanja, služenja ljudima, ali je najveća i posve pogubna tragedija u tome što su ljudi zaboravili na svoje obraćenje ili pokajanje a samim time i na ispovijedanje svojih grijeha pred službenicima svete Kristove crkve što je od izuzetne važnosti jer bez priznavanja svojih grijeha pred ovlaštenim Gospodinovim ispovjednikom nema valjanog ispovijedanja i oproštenja grijeha. Izgleda da je nekakva mračna sila danas ukrala od nas ovaj veliki Božji dar, ovo spasonosno uskrsnuće prije tjelesne smrti. 
Potrebno je znati da se milost Božja povraća onim istim putem kojim i odlazi. Milost nas ostavlja poslije naših grijeha. A, nepriznati ili neispovjeđeni grijesi postaju sjemenje onih trnja i bodlji od kojih zarastaju naša ranije procvjetala polja. Neispovjeđeni grijesi postaju predvorje onih katastrofa čije približavanje osjećaju čak i duše ljudi koji su daleko od svete vjere Kristove.
Naša greška je u tome što opravdavamo sebe, tražimo van nas uzroke naših nesreća, te Gospodinov evanđeoski priziv na obraćenje ili pokajanje te priznavanje ili ispovijedanje grijeha ne nalazi živog odjeka u našem srcu, a ako se i kajemo, onda je to ritualno i formalno, kao da zaboravljamo na tragične posljedice neispovjeđenih grijeha. To pitanje je vrlo važno, jedno od najbitnijih pitanja kršćanskog morala. Stoga nam Gospodin i zapovijeda: Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt 6,33).
Svjetski moral je zasnovan na oholosti kako osobnoj tako i društvenoj tj. na onome što pogrešno nazivaju čovječjim dostojanstvom. Ponekad se smatra čak korisnim vještački razvijati ovu oholost, kao da se računa s tim da će čovjek postati onakav kakvim ga predstavljaju, hvaleći ga. Ali rezultati su gotovo uvijek jadni: čovjek koji se uvjerio u svoje "dobročinstvo", obično se umiruje time, smatra da je kod njega sve u redu, nema zbog čega da se popravlja, nego mu preostaje samo da se raduje što je takav, odnosno dobar. Ali život nikoga ne mazi, i onaj koji je stekao kompleks svoje pravice nalazi se u teškom sukobu sa onima koji se s njim ne slažu i koji mu proturječe. Takvom se čovjeku čini da je on utjelovljenje dobra i nepogrešivosti, a da su drugi nosioci zla. Ne umijeće uvidjeti svoje greške, ne htjenje osuditi sebe dovodi do toga da se hladi prijateljstvo, raspadaju se porodice, ljudi se otuđuju jedni od drugih. Kompleks vlastite pravednosti je najteži jaram koji čovjek može nositi. A, takvom se čovjeku čini da ga nepravedno ponižavaju i vrijeđaju. Misli da može istupati samo u ulozi okrivljenog. Ovo je uvijek rizično i besperspektivno, odnosno zlo.
Ne sagledavši duboko svoje grijehe, svoje krivice, svoju unutrašnju izopačenost, čovjek se ne može promijeniti, ne može se obratiti ili pokajati i primiti Božju milost, ne može stupiti u nove odnose sa ljudima i s Bogom. On sliči na nekakvoga čudnog bezumnika koji je zbog oholosti sam sebe strpao u brlog. A, obraćenje ili pokajanje te valjano ispovijedanje svojih grijeha je sud nad samim sobom prije Božjeg suda stoga je nužno potrebno pojedincu i svijetu u cjelini.
U teškim vremenima povijesti Božji proroci su prizivali čovjeka na sveopće obraćenje ili pokajanje. Prizivali su svakoga čovjeka da uvidi svoje grijehe i osjeti svoju odgovornost za njih. Prizivali su čovjeka da ostavi idole i vrati se Bogu svojih otaca. Samo obraćenjem ili pokajanjem te valjanim ispovijedanjem svojih grijeha otpočinje ponovno rođenje. Samo kroz bol teško oboljeli se vraća u život. Čovjek koji ne osjeća bol mrtav je, a duša koja ne osjeća svoje grijehe, pretvara se u truplo ili mrtvaca. Drugoga puta nema: ili obraćenje kao jedini put prema Bogu, ili gubitak Boga i beznađe. Samo čaša pokajničkih suza može na Božjem sudu prevagnuti more čovječjeg grijeha. 
Oholi čovjek ne može voljeti, on ne umije biti zahvalan. Samo ponizni je sposoban da vidi privlačnost i dobrotu drugoga. Poniznost se stiče obraćenjem ili pokajanjem i samo obraćenje raste i produbljuje se prema mjeri poniznosti.
Milost Božja je skrivala od svetih otaca Crkve Pravoslavne Kristove njihovu moralnost i duhovnu visinu, zato su se oni do same smrti smatrali grešnicima. Tko se divi svojim krepostima i priča o njima, taj time svjedoči da je lišen milosti i duhovno je posve gol. Samo poniznost daje ljudima sposobnost da iskreno poštuju jedan drugoga. Tražiti od sebe više nego od bližnjih, biti zahvalan za učinjeno dobro, za ukazanu pažnju, praštati tuđe greške - eto temelja na kome se može graditi kršćanska porodica, a također i društvo u cjelini. Čovjek koji umije da okrivljuje sebe neće gubiti unutarnji mir, neće proklinjati ljude i životne okolnosti i udarati glavom u zid. Razmišljati će o tome kako je on napravio greške, kako je trebao postupiti da bi ih po mogućnosti ispravio, i čak će čašu najtežih iskušenja primiti kao spasonosni lijek za očišćenje svoje duše.
Govoriti smo o obraćenju ili pokajanju i poniznosti kao o osnovi kršćanskog morala i ljubavi, kao načelu ljudskih uzajamnih odnosa, kao pokazatelju društvenog preporoda je jedna strana a druga je metafizička strana. Grijeh, koji nije opran pokajanjem i ispovijedanjem, ne nestaje jer kao što kapljice kiše obrazuju potoke, tako i grijesi ljudi, sjedinivši se, obrazuju rušilačku snagu koja se pojavljuje na fizičkom planu u vidu ratova, društvenih nemira, gladi, epidemija, depopulacije naroda i prirodnih kataklizmi. Ova sila, ova moralna energija naših grijeha otvara demonima široko polje djelatnosti na zemlji. Zato od obraćenja ili pokajanja te valjanog priznavanja ili ispovijedi svojih grijeha pred ovlaštenim službenicima svete Crkve Gospodinove zavisi sudbina naroda, zemalja i čitavog čovječanstva. Stoga, glavno ili osnovno pitanje, odnosno glavni problem i to od životne važnosti u svijetu je obraćenje ili pokajanje svih ljudi pred Bogom, dok su sva druga pitanja posve sporedna. Zato nam Gospodin Isus Krist i zapovijeda: Obratite se i vjerujte Evanđelju (Mk 1,15)! 
Ove Gospodinove riječi, dobitna su kombinacija za ljude u cijelom svijetu. Druge dobitne kombinacije nema, sve druge kombinacije vode pojedinca i cijeli svijet u zabludu i vječnu propast. 

Međutim, sada se postavlja jedno pitanje od životne važnosti, a ono glasi: Gdje se danas nalaze ti ovlašteni službenici koji mogu valjano ispovjediti naše grijehe obzirom da u današnje vrijeme imamo Pravoslavnu, Katoličku i Protestantsku crkvu a koje svaka za sebe tvrdi da su upravo one jedino ispravne i spasonosne dok su druge neispravne i nekorisne za spasenje?

Onome tko traži odgovor na to posve važno pitanje vjerodostojni putokazi pokazuju da se ti ispravni službenici trenutno nalaze jedino u okviru svetog Pravoslavlja koje je kao takvo ostalo jedini čuvar svete vjere Kristove! Amen!