Bojno polje uma

Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima (Ef 6,12).
  
  Pažljivo proučavanje navedenog retka iz Evanđelja daje nam na znanje da taj rat ne vodimo s drugim ljudima, nego sa Sotonom i njegovim demonima. 
  Sotona zna što nam se sviđa, a što ne, odnosno zna naše nesigurnosti, slabosti i strahove. Zna što nas najviše opterećuje ili muči. Njegova je utvrda neko područje našeg života u kojem smo zarobljeni zbog načina na koji razmišljamo. 
  Sotona je lažac, ipak ne kaže nam čistu laž odjednom. Prvo što čini je to da naš um napada lukavo smišljenim modelom malih zajedljivih misli, sumnji, nepovjerenja, strahova, čuđenja, uvjerenja i različitih teorija. S nama se nadmudruje, nudi određene teorije i svoja uvjerenja.
  Međutim, apostol Pavao nas opominje da posjedujemo oružje koje nam je potrebno za nadvladavanje tih sotonskih utvrda. A, Evanđelje nas uči da smo dužni uzeti to oružje i oboriti argumente Sotone: Tada Isus progovori Židovima koji mu povjerovaše: 'Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi' (Iv 8, 31-32).
  Kroz navedene riječi apostola Ivana, Gospodin nam govori da smo dužni izboriti pobjedu nad sotonskim lažima. Dužni smo primiti u sebe znanje Božje istine i tada upotrijebiti oružja koja se spominju ovdje: Jer iako živimo u tijelu, ne vojujemo po tijelu. Ta oružje našega vojevanja nije tjelesno, nego božanski snažno za rušenje utvrda. Obaramo mudrovanja i svaku oholost koja se podiže protiv spoznaje Boga i zarobljavamo svaki um na pokornost Kristu (2 Kor 10, 3-5).
  Sotona vrlo dobro zna da ako može upravljati našim mislima tada može upravljati i našim postupcima. 
  Ako se naš život nalazi u kaosu koji je uzrokovan godinama pogrešnog razmišljanja tada je vrlo važno da shvatimo da nam se život neće promijeniti prije nego što se to dogodi s našim umom. 
  Dana nam je mogućnost da voljno izaberemo ispravne misli. Nakon što odlučimo svoje misli usuglasiti s Božjima, ostaje nam još da izaberemo da ćemo kontinuirano izabirati ispravne misli. Naše misli postaju naše riječi, a Bog će raditi na nama samo ako mu dopustimo da preuzme kontrolu nad našim mislima.
  Sotona će dati sve od sebe kako bi spriječio obnovu našega uma. On zna da njegova kontrola nad nama prestaje onog trenutka kad naučimo izabrati ispravne, a odbacivati pogrešne misli. 
  Sumnje koje raspiruje Sotona dolaze u obliku misli koje se suprotstavljaju onome što kaže Božja Riječ. Zbog toga je jako važno da znamo Božju Riječ. Ako znamo Riječ Božju, u stanju smo prepoznati sotonske laži. 
  Međutim, bez obzira koliko poznavali Riječ Božju dužni smo znati da će našu vjeru Sotona stalno pokušati uništiti svojim lažima. 
  Vjera je proizvod duha, odnosno to je duhovna snaga, a Sotona ne želi da se naš um složi sa našim duhom koji želi vršiti volju Božju. 
  Stoga, ne donosimo zaključke na osnovu svojih misli ili osjećaja, nego sve provjerimo svojim duhom koji treba biti u skladu s Duhom Svetim.
  Mnogi od nas se trude ponašati na pravi način i žele donijeti obilan plod vjere, ali ne uspijevaju u tome. Žele promijeniti samo svoje ponašanje, ali ne i svoje razmišljanje i stoga su uskraćeni za uspjeh.
  Um je bojno polje na kojem se odlučuje hoćemo li pobijediti ili izgubiti u ratu koji nam je nametnut od Sotone. Amen!

Paklena vatra

Pakao postoji i to nije potrebno dokazivati jer u tu činjenicu mnogi vjeruju, a Sveto pismo o njemu jasno govori na više mjesta. 
Kakvo je to mjesto vidi se iz riječi pobožnog Joba koji govori: Pusti me da se još malo veselim prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne, u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj. (Job 10, 20-22).  
   Poslije promatranja Pakla pobožni Job ga potanko i tužno opisuje. Naziva ga tamnim mjestom, odnosno jadnom zemljom koja je puna nevolje i gdje nema ništa dobrog i lijepog nego samo nered, nesreća i vječni užas. Postavlja se pitanje, tko bi rado stanovao u takvoj zemlji, odnosno koga da ne obuzme strah i od same pomisli da može dospjeti u tako strašno mjesto vječnih muka?
   Stoga, prije nego što razmotrimo strahote Pakla izmolimo milost od Boga da nam dobri i milosrdni Bog rasvijetli razum i udijeli spasonosni strah od Pakla.
   Kad govorimo o Paklu dužni smo razmotriti njegove vječne strahote koje su predviđene za grešnike koji se nisu pokajali, odnosno vječno proklete ljude, a prva strahota je paklena vatra.

  
   Paklena vatra

   Da se u Paklu nalazi vatra vječna svjedoči Gospodin Isus Krist koji je prokletima rekao: Idite od mene, prokleti, u vatru vječnu što je pripravljena đavlu i anđelima njegovim (Mt 25,41).

   Dakle, u Paklu je vatra u kojoj prokleti moraju cijelu vječnost gorjeti. Kakva je to strašna muka, to nijedan čovjek na zemlji ne može zamisliti ni izreći.  
   Od sviju muka na ovome svijetu, koje se mogu samo i zamisliti, ni jedna nije veća, jača i strašnija od muke što je čini vatra. Muke od udaraca, razapinjanja, rezanja udova su strahovite, ali one se ne mogu usporediti s mukom vatre koja je posve neizdrživa i nečovječna. 
   Ako se čovjek samo i dotakne užarenog željeza, koja je to samo muka, odnosno koja je to bol i trganje!? U istom trenu otpadne koža i pokaže se crveno meso, a najstrašnija bol prolazi kroz kosti i moždinu, odnosno živce. 
   Ako to čini samo trenutno doticanje užarenog željeza, što se događa tek onda kad se čovjeka prisili da drži ruku nekoliko sati na tom željezu. Kako bi se tek tada držao i svijao, odnosno trzao, drhtao i previjao od strašne muke? 
   Posve je jasno da bi od neizrecive boli na sav glas urlikao i izgledao kao luđak!
   Ako neizrecivu bol proizvodi vatra, koja traje nekoliko sati, što se događa kad ona duže potraje? Ako već zemaljska vatra proizvodi nepodnošljive muke, što će tek učiniti paklena vatra vječna koju je Bog upalio u svojoj srdžbi za kaznu opakih grešnika?
   O toj vječnoj paklenoj vatri također svjedoči i sv. Ivan u Otkrivenju riječima: Tko se god pokloni Zvjeri i njezinu kipu i primi žig na svoje čelo ili na svoju ruku, pit će vino Božje srdžbe koje stoji natočeno u čaši njegove srdžbe. Bit će mučen vatrom i sumporom pred svetim anđelima i pred Janjetom (Otk 14,9-10).
   Zar ove strašne riječi posve jasno ne govore grešnicima da paklena vatra postoji i da će prokleti ljudi trpjeti strašne i neizrecive muke u toj vječnoj sumpornoj vatri?
   Stoga, predobri Bože, rasvijetli sve slijepe grešnike koji trče u susret svojoj bijedi i propasti. Učini te zaslijepljene i nerazumne luđake da budu razboriti i da upoznaju svoju veliku ludost i strašne muke koje ih čekaju na drugom svijetu. Daj da o tome ispravno razmišljaju i da im to razmišljanje bude na spas njihovih neumrlih duša. Amen!

Sveti strah Božji

Uđite kroz uska vrata, jer široka vrata i prostran put vode u propast, i mnogo ih je koji idu njime. Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život, i malo ih je koji ga nalaze. (Mt 7, 13-14)

  
Iz ovih opominjućih i strašnih Gospodinovih riječi vidi se da je puno veći broj onih koji će biti osuđeni nego onih koji će se spasiti.

  Potvrdu Gospodinovih riječi izriče i apostol Petar, a danas mnogi pravoslavni kršćani ne uzimaju za ozbiljno ove istinite i strašne njegove riječi: Ako se dakle pravednik jedva spašava, gdje će se pokazati bezbožnik i grešnik (1 Petr 4, 18).  
  Isto tako malo je onih pravoslavnih koji obraćaju pažnju na riječi apostola Pavla, a koje je kao bratsku opomenu uputio Filipljanima: Sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje (Fil 2.12). 
  Gospodin Isus Krist je naš posrednik kod Boga Oca koji se djelotvorno zauzima za nas i svome Ocu stalno prikazuje neizmjerno blago svojih zasluga kao zadovoljštinu za naše grijehe. Stoga, naše pouzdanje treba biti veliko obzirom na činjenicu da smo od strane Gospodina Isusa Krista zastupljeni kod našeg nebeskog Oca.  
  Međutim, bez obzira na tu zastupljenost kod Boga Oca, mi nikada ne smijemo posve otkloniti strah od sebe da vječno blaženstvo nećemo postići. To blaženstvo nama neće doći samo od sebe već smo dužni ispuniti nužne uvjete da ga ostvarimo. Dužni smo imati posvetnu milost i do kraja u njoj ustrajati da bi se spasili. 
  Spasonosni strah da nećemo uspjeti temeljimo na tome što ne znamo hoćemo li zbog svoje ljudske slabosti moći činiti ono što je nužno da ostvarimo što nam je Bog obećao.   
  Sveto pismo na više mjesta nas pravoslavne upozorava na taj sveti strah Božji: Boj se Jahve i kloni se zla (Izr 3,7).
  Provedite sa strahom vrijeme svoga boravka u tuđini (1 Pt 1,17).
  Upravo radi ovih opomena i radi svoje ljudske slaboće Sveti su bili u svetom strahu za svoje spasenje. I mi dok smo još u svome smrtnome tijelu tako smo se dužni nadati i strahovati. 
  Dužni smo se nadati da ćemo se spasiti, jer nam je to Bog obećao, a dužni smo i strahovati jer ne znamo hoćemo li sa svoje strane učiniti sve ono što je nužno da blaženstvo postignemo.
  Sveta kršćanska pravoslavna nada će nam strah ublažiti da ne postanemo malodušni i ne upadnemo u očaj, a spasonosni i sveti strah Božji će nam nadu urediti da ne postanemo preuzetni.
  Ako se tako nadamo i strahujemo uvijek ćemo činiti ono što je potrebno i ispravno u ostvarenju svoga blaženstva i vječnog života u Nebu. Amen!

O Sotoni ili Đavlu

 

Nemoguće je prikazati sve ono što je Sotona zajedno sa svojim sljedbenicima isplanirao protiv svete Crkve i njene djece da ih odvede u vječnu propast. 

A, da je njegov bijes posve velik vidi se iz riječi sv. Ivana: ''A jao vama zemljo i more, jer Đavao siđe među vas s velikom ljutnjom znajući da mu je ostalo još malo vremena.'' (Otk 12,12).  

  Nažalost, u današnje vrijeme, ove su izuzetno važne činjenice odlutale iz ljudskih umova i to sve na njihovu veliku štetu. Neprijatelj je lukav, okrutan i uvijek budan, a ljudi su naprotiv umorni, tromi i bezbrižni. Zašto se onda čuditi što Sotona posjeduje tako velik dio svijeta kada su mnogi oni koji ga slušaju, vjeruju i slijede njegove obmane, naspram maloga broja onih koji mu se suprotstavljaju. To je sve zbog toga što ljudi ne misle na vječnu smrt u koju ih Sotona želi baciti. 

  Sveto pismo i djela svetih Otaca svete Crkve svjedoče o nikada mirujućoj zloći, užasu i lukavosti Pakla koji bi najradije, kada bi to bilo moguće, sunovratio sve udove svete Crkve u vječnu propast. Kroz iste spise je vidljivo kako Gospodin svojom beskrajnom snagom i neoborivom zaštitom upravlja ljude prema vječnoj nagradi koja je ljudima dana po zaslugama Isusa Krista ukoliko surađuju s milosti Božjom.

  Apostol Pavao ljude opominje da njihova nada nije isprazna, a apostol Petar, pošto je ljudima zapovijedio da sve svoje brige predaju Gospodinu, pridodao je: ''Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš Đavao kao ričući lav obilazi svijetom tražeći koga da proždre.'' (1 Petr 2,7).
  Ova i ostala upozorenja vrijede za sve ljude. U spoju s čovjekovim svakodnevnim iskustvima bila bi dovoljna da ljudima daju stvarnu predodžbu o đavolskim zamkama i prijevarama. Ali, pošto ljudi promatraju samo ono što zapažaju preko osjetila, stoga žive u lažnoj sigurnosti i ne poznaju tajnu odvratnost Sotone koja ih vodi u vječnu propast. Jednako tako ne poznaju zaštitu s kojom Bog bdije nad njima da ih obrani od zlog neprijatelja. U takvom neznanju i sljepoći nisu uopće zahvalni za sva ta dobročinstva, niti strepe od ikakve opasnosti. Ljudi su potonuli u čudno bezumlje i potpunu indiferentnost te ne doživljavaju nikakvu bol i suosjećanje sa sobom.   
  Neprijateljstvo Lucifera protiv ljudi staro je kao i njegov neposluh. Njegov bijes i okrutnost, koji su usmjereni protiv ljudi, toliko su veliki kao što je velika njegova oholost protiv Boga od onoga trenutka kada je postao svjestan da će vječna Riječ poprimiti ljudsku narav i biti rođena od one Žene koju je on vidio zaodjenutu suncem. Pošto svoju mržnju ne može iskaliti na Boga, iskaljuje je na djelima Božjim. Premda demon, sukladno svojoj anđeoskoj naravi, nikad ne odustaje od onoga što je njegova volja jednom odlučila, događa se da prema okolnostima odbacuje jedan način borbe kako bi prihvatio drugi koji je više uspješniji. Ali nikad, doslovno nikad ne odbacuje mržnju s kojom progoni čovjeka. Naprotiv, njegova mržnja raste i rasti će u toj mjeri u kojoj Bog podaruje milosti pravednicima i svecima svoje svete Crkve.
  Pošto je to neprijatelj koji je bestjelesni duh, kojega ne umara nikakvo djelovanje, to je više revniji u potjeri. Čak toliko da s time započinje još od samog trenutka začeća u majčinom krilu, i ne odustaje od borbe sve dokle god se duša ne odjeli od tijela.
  Ta borba ne sastoji se samo u tome što je čovjek začet u istočnome grijehu i zbog toga je podložan pokretačima požuda i svim ostalim neurednim sklonostima. Osim tih uzroka Sotona koristi svu svoju lukavštinu, zloću i moć. Koristi se osjetilima, duhovnim moćima, sklonostima i strastima čovjeka. Neprestano teži za tim da pokrade iz čovjekova života sve mogućnosti da postigne vječno spasenje. Ne postoji niti jedna prijetnja ili opasnost koju ne bi iskušao kako bi čovjeka skrenuo s pravoga puta i tako mu pokrao milosti, počevši od prvog pa sve do zadnjeg dana njegova ovozemaljskog života.
  Prijetnja Đavla je posebice usmjerena protiv djece svete Crkve. Onog trenutka kada prepozna činjenicu prirodnog začeća Đavao istražuje namjeru roditelja. Promatra jesu li bili u stanju grijeha ili u stanju milosti jednako kao i to jesu li u ženidbenom činu prepoznali pravu mjeru stvari. Zli duhovi potom istražuju prirodne karakteristike roditelja, koje djeca kasnije uglavnom naslijede. Iz tih promatranja kao i iz bogata iskustva zli duhovi zaključuju narav i sklonosti koje će to malo biće jednom imati, a sukladno tome sklapaju računice o njegovoj budućnosti.
  Ako su narav i sklonosti djeteta povoljne, nastojat će dovesti majku u razne opasnosti i iskušenja sve kako bi spriječili da dijete ugleda svjetlo dana i primi sveto krštenje. Tako bi spriječili da dijete dođe do blaženog stanja u kojem će moći gledati Boga licem u lice.
  Međutim, kada je riječ o poganima i ostalim idolopoklonicima zli duhovi ne čine toliko veliki napor kako bi upropastili dušu još od samog trenutka njezina začeća jer smatraju da će za života biti u njihovoj službi. Amen!

Gubitak Boga je najveća patnja prokletih

U Knjizi mudrosti govori se o pravednicima i bezbožnicima na sudu. Pravednici će dobiti nagradu, udio svoj među svecima, i živjet će vječno. Prokletnici će očajavati, suočeni sa sudom, pravdom i blaženstvom onih koje su progonili: ''Mi, odista, zalutasmo s puta istine i svjetlost pravde nije nam svijetlila niti nam je sunce ogranulo. Bazali smo stazama propasti, i prohodili bespuća pustinje, ali puta Gospodnjeg nismo spoznali. Što nam je koristila oholost? Što nam je vrijedilo bogatstvo i hvastanje? Sve je prošlo kao sjena i kratkotrajan glas. I kao lađa koja siječe uzburkano more i traga joj nema kuda prođe niti brazde hrptici njezinoj u valovima; ili kao ptica što zrakom proleti i ne ostavi traga prolazu svojem: šiba lagani uzduh udarcima svojih pera i rasjeca ga uza snažan fijuk i prodire zamasima svojih krila, a poslije nema više nikakva traga njezinu letu; ili kao strijela odapeta na svoj cilj: probijeni se zrak odmah sklapa i ne raspoznaje se staza njezina – tako i mi: jedva što smo na svijet došli, a već nestadosmo, ni traga kreposti pokazati ne mogosmo: u zloći se svojoj sasvim istrošismo.'' (Mudr 5, 6-13).

  Postavlja se pitanje, koji to ne obraćaju pažnju na Gospodinovu i opomenu svete Crkve o žalosnoj i očajnoj stvarnosti vječne smrti, odnosno koji to svojevoljno hode stazama propasti i u svojoj zabludi ne poznaju puta Gospodnjeg, a čekaju ih ove strašne riječi Gospodinove osude: ''Idite od mene, prokleti, u vječni oganj pripravljen đavlu i njegovim anđelima!'' (Mt 25,41).

  Ako smo razumni i pravedni, odnosno ako poznajemo i ujedno vršimo volju Božju nama je jasno da su to oni koji umjesto života izabiru smrt, ili umjesto istine izabiru zabludu, ili umjesto ljubavi izabiru mržnju. Takvi ne shvaćaju i ne mare za činjenicu da ih čeka strašna kazna koja im se može posve nenadano dogoditi, odnosno da ih čeka odbačenost od Boga koja je najteži dio paklene kazne, a počinje riječima Gospodinovim osude: ''Idite od mene, prokleti!''. 
  Kazna je to, koja posve odgovara našem odvraćanju od Boga i koja je za nas puno teža od osjetilne muke, a naznačena je u Evanđelju po Mateju: ''Beskorisnog slugu izbacite van, u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.'' (Mt 25,30).

  Gospodin je, nagovijestivši prve riječi te osude, također označio i prvi karakter Pakla. Dakle, odbačenost od Boga je gubitak Boga, što znači vječno prokletstvo. Izgubivši Boga, mi gubimo sve.

  U zemaljskom životu jedva možemo shvatiti težinu te kazne, jer nas spriječava površnost duha i nedostatak žive vjere. Nepravedni i zaokupljeni svakodnevnim životom ne otkrivamo bitni smisao svoje egzistencije. Zaboravljamo da smo stvoreni za Boga i da smo svojom ljubavlju dužni uzvratiti na ljubav Božju. Kao takvi udaljili smo se od Boga, kao od svoga posljednjeg i jedinog cilja.

  Međutim, kada prijeđemo prag vječnosti, sve pojave i stvari vidjeti ćemo u drugoj svjetlosti, odnosno shvatit ćemo besmisao svega onoga što je tako ludo privlačilo naše srce za života na zemlji. Više nećemo imati zemaljskih iluzija, a Bog će nam se objaviti u pravoj svjetlosti, odnosno u punom sjaju i beskrajnom savršenstvu.

  Ako smo težili k Bogu, kada prijeđemo taj prag, bit ćemo privučeni snažnom silom jedinom cilju istinske ljubavi. Međutim, ako smo bili u neprijateljstvu s Bogom bit ćemo posve odbačeni. Osjetit ćemo gubitak svakog dobra, svega onog za što smo sazdani, odnosno osjetit ćemo gubitak Boga, koji je trebao biti naš život, naša sreća, odmor, radost, ljubav i sve.

  Na ovom svijetu možemo stvoriti samo blijedu sliku tog gubitka i te patnje, ako pomislimo što ljudsko srce osjeća gubitkom najdraže osobe. Ali, te najveće boli na zemlji, male su u poređenju s patnjama i očajanjem odbačene duše. Gubitak Boga je najveća patnja prokletnika.

  Sveti Ivan Zlatousti piše: ''Ako govoriš i deset puta o Paklu, ti još nisi ništa kazao što je i približno gubitku Boga.''

  Sveti Augustin uči: ''Kada bi prokletnici gledali Boga, ne bi više osjećali svoje patnje i Pakao bi se preobrazio u Raj.'' Amen!

---