CILJ I SVRHA PODVIGA DUHOVNE BORBE
1.
Sve nauke i vještine imaju svoj cilj i svoju svrhu. Gledajući na
njih, revni ljubitelj vještine rado podnosi sve napore i izdatke.
Tako zemljoradnik, trpeći čas vrućinu, čas hladnoću, neumorno
obrađuje i ore zemlju, imajući cilj da je očisti od svakog stranog
korova i učini rodnijom i budući uvjeren da drukčije neće dostići
svrhu, tj. ostvarenje obilne žetve radi izdržavanja sebe i
umnožavanja svoga imetka. Tako i naš podvig duhovne borbe ima svoj
cilj i svoju svrhu, radi koje mi neumorno i sa zadovoljstvom
podnosimo sve trudove, radi koje nas ne opterećuje oskudnost
isposničke hrane, radi koje nas raduje iznemoglost od bdijenja. Radi
te svrhe svakodnevne naše čitanje Svetog Pisma s razmišljanjem ne
poznaje sitost, radi nje nas ne plaši stalni trud, niti odricanje od
svega i oskudica u svemu, pa ni strahote prostrane pustinje.
2.
Svrha našeg života u podvigu je Kraljevstvo Božje, a cilj
čistoća srca, bez koje nije moguće postići tu svrhu. Kada prikujemo naš pogled na taj cilj, mi treba da najtočnije usmjeravamo naš
život, kao po pravoj liniji. I ukoliko se naša misao makar malo
ukloni od njega, treba da je, kao po nekom pravilu, odmah ispravljamo
vraćajući se na njegovo sagledavanje.
3. Tako uči i sveti Pavao
kada onima koji su primili blagi jaram Kristov govori: Imate plod
svoj na posvećenje, a kraj život vječni (Rim 6,22). Time on
kao da kaže: 'Vaš cilj je čistoća srca, a svrha život vječni'.
Prema tome, mi treba da se svom snagom držimo onoga što nas može
usmjeriti k tom cilju, tj. k čistoći srca, a ono što nas odvlači
od njega da izbjegavamo kao pogubno i štetno. Jer, mi sve činimo
i podnosimo radi njega. Naime, da bi sačuvali postojanu čistoću
srca mi napuštamo roditelje, domovinu, činove, bogatstvo, utjehe
ovoga svijeta i sva zadovoljstva. Ukoliko, dakle, ovaj cilj uvijek
budemo imali u sjećanju sva naša djelovanja i pomisli bit će
usmjereni k njegovom dostizanju. Međutim, ukoliko on ne bude stalno
stajao pred našim očima, svi naši trudovi i nastojanja bit će
uzaludno protraćeni, budući da nisu bili usmjereni samo na
njega.
4. Prema tome, radi te čistoće treba sve da činimo i
želimo. Radi nje treba da idemo u pustinju, radi nje da se držimo
postova, bdijenja, trudova, tjelesnog siromaštva, čitanja i drugih
vrlina. Time svoje srce treba da učinimo slobodnim od svih pogubnih
strasti i sačuvamo ga takvim. Radi tog glavnog cilja, tj. čistoće
srca, treba da poduzimamo postove, bdijenja, usamljenost, poučavanje
u Svetom Pismu. Zbog njih ne treba da sebi dopustimo da oštetimo tu
glavnu vrlinu. Jer, ukoliko se u nama sačuva nepovrijeđenom ova
glavna vrlina, neće biti nikakve štete ako neki od navedenih
podviga u određenom slučaju po nužnosti bude izostavljen. Međutim,
mi nećemo imati nikakve koristi ukoliko sve njih održimo, a nju
jedinu narušimo. Stoga sve treba da se čini radi nje. Podvizi nisu
savršenstvo, već sredstva za postizanje savršenstva. Zato će se
onaj tko na njima bude zaustavio nastojanje svoga srca, zadovoljivši
se njima kao najvišim dobro, uzaludno truditi, budući da ga neće
dovesti do postignuća svrhe radi koje su oni i poželjni.
SUGLASNO S TIM CILJEM TREBA ODREDITI I VRSTU NAŠEG ODRICANJA OD SVIJETA
5. Postoje tri vida odricanja od svijeta: prvo, u kome tjelesno ostavljamo sva bogatstva i stjecanja u svijetu; drugo, u kome ostavljamo prijašnje navike, poroke i strasti, kako duševne, tako i tjelesne; i treće, u kome, odvlačeći um od svega sadašnjeg i vidljivog, sagledavamo samo buduće i čeznemo za onim što je nevidljivo. Gospodin je Abrahamu zapovjedio da istovremeno izvrši sva ova tri odricanja, rekavši: Idi iz zemlje svoje, i od roda svoga i iz doma oca svoga (Post 12,1). Iz zemlje svoje, tj. od svjetskog bogatstva i od zemaljskog stjecanja; od roda svoga, tj. od prijašnjeg načina života, ranijih navika i poroka, koji su nam vrlo srodni, kao da su jednokrvni s nama, prilijepivši nam se od samog rođenja; iz doma oca svoga, tj. od svakog sjećanja na svijet i na sve što u njemu susreće naš pogled. To se ostvaruje kada, umrijevši s Kristom za svjetske stihije, po apostolu Pavlu, gledamo već ne na ono što je vidljivo, nego na ono što je nevidljivo, jer je ono što se vidi privremeno, a ono što se ne vidi, vječno (2 Kor 4,18); kada, izašavši srcem iz ove privremene i vidljive kuće, svoje oči i um obraćamo prema domu u kome imamo prebivati vječno; kada, živeći po tijelu, ne vojujemo po tijelu u Gospodinu (2 Kor 10,3), djelom i životom objavljujući onu izreku apostola Pavla: Naše življenje je na nebesima (Fil 3,20).
6. Nećemo imati mnogo koristi ukoliko, sa svim žarom vjere izvršivši prvo odricanje, s istom revnošću ne izvršimo i drugo, kako bi, uspjevši da ga steknemo, postigli i treće u kome ćemo, izišavši iz kuće našeg prijašnjeg oca po starom čovjeku, sve-cijelo usmjeriti pogled našeg uma prema nebeskom. Stoga, ako želimo da postignemo istinsko savršenstvo, treba da nastojimo, da ostavivši tjelesno roditelje, domovinu, bogatstva i svjetska zadovoljstva, i srcem ostavimo sve što smo napustili, te da se više nikada ne vraćamo s pohotom na ono što smo s preziranjem odbacili. Inače ćemo biti slični Izraelcima koji su, po izlasku iz Egipta i poslije kušanja nebeske mane, zaželjeli nečista i grešna jela Egipatska, govoreći: Dobro nam je bilo u Egiptu, kada smo sjedili kod lonaca s mesom (Izl 16,3; Br 11,5). I svatko tko se, po odricanju od svijeta, vraća ranijim brigama ili primami ranijim željama, djelom i mišlju govori isto što i oni: ''Dobro nam je bilo u Egiptu tj. svijetu''. Nama neće donijeti nikakve koristi ako svijet napustimo samo tijelom ili ako premještaj iz ovog Egipta bude samo po mjestu. Mi na isti način treba da steknemo i odricanje srcem, koje je mnogo više i korisnije. Evo što je rekao apostol Pavao o odricanju koje smo nazvali tjelesnim: I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se spali, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi (1 Kor 13,3). To znači da mi neće donijeti nikakvu korist odricanje od svega i spaljivanje izvanjskog čovjeka, kao ni mučeništvo i spaljivanje svog tijela koje predajem za Krista, ukoliko sam, s druge strane, ne trpljiv, srdit, zavidljiv ili ohol, ukoliko se budem raspaljivao zbog uvreda drugih, ili tražio svoje, ukoliko budem pomišljao o onome što je zlo, ili ne trpljivo i nerado podnosio sve što mi se dogodi. Jer, unutrašnji čovjek je, pri tome, još uvijek obložen ranijim strastima.
7. Prema tome, sa svom upornošću treba da žurimo k tome da i naš unutrašnji čovjek zbaci sa sebe i rasturi sve što je sabrao u prethodnom životu, tj. bogatstvo strasti koje su, pricjepljujući se tijelu i duši, u pravom smislu naše. I ukoliko, dok smo još u ovom tijelu, one ne budu odsječene i odbačene, ni po izlasku neće prestati da nas prate. Kao što vrline (ili sama ljubav, koja je izvor vrlina) koje se steknu u ovom životu, i po koncu ovog života, svoga ljubitelja čine prekrasnim i svjetlonosnim, tako i poroci, pokrivši nekako dušu odvratnim bojama, ne odstupaju od nje uprljane i u onom prebivalištu bez kraja. Ljepota ili odvratnost duše se rađa od kakvoće vrlina ili poroka. Neka od tih boja, koja se dobiva od njih čini je ili tako svjetlom i prekrasnom da je dostojna da čuje proročku riječ: I Kralj će poželjeti ljepotu tvoju (Ps 45,11), ili potpuno crnom, smradnom i bezobličnom, tako da može sama, ispovijedajući svoje muke, da kaže: Usmrdješe se i zagnojiše se rane moje od bezumlja moga (Ps 38,6). Stoga su one vrline i strasti naše osobno bogatstvo, koje nerazlučivo prebiva s dušom, i koje nam ni kralj ne može dati, niti neprijatelj oteti od nas. One su upravo naše bogatstvo, koje ni sama smrt nije snažna da otrgne od duše. Potrošiti zlo bogatstvo strasti znači umrtviti ih, što nije moguće postići bez borbe s njima. Stoga onima koji su se odrekli od svijeta neizbježno predstoji borba sa strastima. Nje oni treba da se prihvate od početka. Kod svetog Kasijana o ovoj borbi nalazimo i opća rasuđivanja u četvrtom razgovoru: O borbi tijela i duha, i u petom: O osam glavnih strasti, a postoji i pojedinačan iscrpan opis borbe sa svakom od osam glavnih strasti u Knjizi pravila. Uzet ćemo iz svega ono što je najbitnije.
BORBA TIJELA PROTIV DUHA
8.
Postoji borba u udovima našim, kao što čitamo kod apostola Pavla:
Jer tijelo želi protiv Duha, a Duh protiv tijela, a ovo se
protivi jedno drugome da činite ono što ne bi htjeli (Gal
5,17). Po zamišljenoj odluci Božjoj, ona kao da se ukorijenila
u samu našu prirodu. I zar možemo da je ne smatramo prirodnim
svojstvom čovjekovog sastava poslije pada prvo-stvorenog, s obzirom
da je opća za sve bez izuzetka? Potrebno je, međutim, vjerovati, da
se ona, ukoliko je već svima prirodna, u nama nalazi po volji Božjoj
i za naše dobro, a ne na zlo. Ona je u nama ostavljena radi buđenja
revnosti za više savršenstvo.
9. Riječ tijelo na ovom mjesto
treba shvatiti u smislu tjelesne volje ili zlih želja, a ne u smislu
čovjeka kao bića. Isto tako i pod riječju duh ne treba razumjeti
neko osobno biće, nego dobre i svete želje duše. Takav smisao
određuje i sam apostol Pavao, govoreći: Po Duhu hodite, i pohotu
tjelesnu nećete činiti. Jer, tijelo želi protiv Duha, (Gal 5,16-17). Budući da se i jedne i druge želje nalaze u jednom
te istom čovjeku, u nama se vodi stalna borba. Dok pohota tijela,
uglavnom težeći k grešnom, nalazi zadovoljstvo u onome što se
odnosi na zadovoljavanje potreba sadašnjega života, duh, naprotiv,
u potpunosti želi da se prilijepi za duhovna djela, zanemarujući
čak i najnužnije tjelesne potrebe i ne posvećujući ni najmanju
pažnju truležnom tijelu. Tijelo se naslađuje izobiljem i
svakovrsnim zadovoljstvima, a duhu nije ugodna briga čak ni o
predmetima prirodnih potreba. Tijelo želi da se nasiti snom i
prepuni hranom, a duhu su hrana bdijenja i postovi u toj mjeri da ne
bi htio da dopusti sna i hrane čak ni onoliko koliko je potrebno za
život. Tijelo želi da obiluje svakovrsnim bogatstvima, a duh nije
zadovoljan čak ni zbog toga što ima malu količinu kruha za
svakodnevnu upotrebu. Tijelo želi da se raznježuje i da bude
okružena gomilom laskavaca, a duhu je utjeha strog život i širina
nepristupne pustinje, pri čemu mu prisustvo smrtnika nije ugodno.
Tijelo se zanosi počastima i pohvalama ljudskim, a duhu su ugodni
progoni i uvrede.
10. Rukovodeći se samoljubljem i zemaljskom
mudrošću, naša volja zamišlja da može postići neku sredinu
(inače, dostojnu svake osude) između ova dva nastojanja,
namjeravajući da se uzdržava od tjelesnih strasti tako da nimalo ne
trpi nevolje koje su neizbježne pri ispunjavanju zahtjeva duha: ona
bi htjela da bez kažnjavanja tijela postigne tjelesnu čistoću, da
bez truda bdijenja stekne čistoću srca, da i pored tjelesnog
spokojstva obiluje duhovnim vrlinama, da bez žestokih kleveta
zadobije milost trpljenja, da pokaže poniznost Kristovu bez gubitka svjetovne počasti, da slijedi prostotu pobožnosti sa
sujetom ovoga svijeta, da služi Kristu s ljudskom slavom i
odobravanjem, da odvažno kazuje pravdu ne srećući čak ni najmanje
žalosti. Uopće, ona bi htjela da postigne buduća blaga, ne gubeći
sadašnja. Takva volja ne vodi k istinskom savršenstvu, već,
uspostavljajući stanje nepoželjne topline, ljude čini dostojne
prijekora koji Gospodin navodi u Otkrivenju: Znam djela tvoja, da
nisi ni studen ni vruć! O da si studen ili vruć! Tako, pošto si
mlak, i nisi ni studen ni vruć, izbljuvat ću te iz usta svojih (Otk
3,15-16). Kada, pak, naiđe milost, budi se snaga duha i u čovjeku
uspostavljaju viša nastojanja koja ga odvraćaju od svega
zemaljskoga. Izlažući se njihovom utjecaju, volja već ne može da
ostane ravnodušna i mlaka, te zadobiva revnost za bolje i njemu
prinosi na žrtvu sve niže. Pa ipak, naklonost k ranijem spokoju
ravnodušnosti ostaje u njoj, i ona je vrlo sklona da se opet vrati
njemu. Da se to ne bi dogodilo, u tijelu ostaju pokreti koji su
neprijateljski prema višim nastojanjima, prema kojima volja koja je
okusila viša blaga ne može da bude naklonjena: čim ih osjeti, u
njoj se odmah budi sva revnost i ona hrabro čuva svoja viša blaga.
Međutim, događa se da volja padne u Bogu protivnu mlakost, uslijed
čega se podiže borba tijela i podstiče mlakost na djelovanje. Iz
ovoga je vidljivo da bi se mi zauvijek zadržali u stanju spomenute
Bogu protivne mlakosti kad nas iz nje ne bi izvodila borba koja se
podiže u nama. Jer, pri njoj, kada, robujući samo-ugađanju,
zaželimo da sebi učinimo neko olakšanje, odmah ustaje tijelo i,
ranjavajući nas bodljama grešnih pokreta i strasti, ne dopušta da
ostanemo u utješnoj i željenoj čistoći, te nas odvodi k
ohlađujućem i neželjenom zadovoljstvu, tj. kao da nas odvlači na
put koji je posut trnjem. Međutim, to razdražuje usnulu revnost po
Bogu: ona ustaje i progoni neprijatelje koji su se približili.
Svakodnevno djelujući u nama, ova nas borba dovodi do blagotvorne
riješenosti da, odbacivši široki i bezbrižan život, s velikim
znojem i skrušenošću duha steknemo čistoću srca, da sa strogim
postom, glađu, žeđu i nespavanjem čuvamo čistoću tijela, da
kroz čitanje, razmišljanje i stalnu molitvu uđemo u dobru
nastrojenost duha.
11. Osim toga, nešto tajanstveno je izobraženo
u Božjoj odluci koja se tiče naroda neprijateljski nastrojenih
prema Izraelu, kao što čitamo u Knjizi o sucima: A ovo su narodi
koje ostavi Gospodin, da njima kuša Izraela … da bi se naučili na
borbu (Suci 3,1-2). Takvu borbu je Gospodin ustrojio ne stoga što
nije htio spokoja Izraelu ili što se nije brinuo o njegovom dobru,
već zato što je vidio da je ona vrlo korisna za njega. Izlažući
se gotovo stalnom napadu tih naroda, on nije mogao a da ne osjeća
stalnu potrebu za Božjom pomoći. Zbog toga je bio dužan da prebiva
u svagdašnjem obraćanju Njemu s nadom, i u molitvi. Nemajući
mogućnosti da ostavi djelo borbe, on nije imao vremena da se preda
bezbrižnosti ili da oslabi od lijenosti i besposličarenja. Jer,
često mir i sreća obaraju onoga koga nije mogla da pobijedi
nesreća.
12. Zbog čega mi kod uškopljenika po tijelu nalazimo
uspavanu dušu: upravo zbog zablude da im, po oslobođenju od ove
tjelesne potrebe, nije ni potreban trud tjelesnog uzdržavanja i
skrušenosti srca. Oni koji su oslabljeni takvom bezbrižnošću, ne
brinu se o stjecanju istinskog savršenstva, ili o očišćenju srca
od duševnih strasti. Takvo stanje, premda se uzdiže nad tjelesnim,
ipak ostaje samo duševno. Po riječima samog Gospodina, ono je
dostojno odbacivanja zbog toga što se, od hladnoga prešavši k
mlakome, zaustavilo na nepoželjnoj toplini.
13. Prema tome, u
samom početku odricanja, kada prestajemo da budemo tjelesni, tj.
kada počinjemo da se odvajamo od svjetovnih običaja i da se
uzdržavamo od očigledne tjelesne nečistoće, treba da požurimo da
se svom snagom odmah postaramo da usvojimo duhovno stanje, da se ne
bi dogodilo da počnemo maštati da smo, samim tim što smo se
odrekli od svijeta po izvanjskom čovjeku, ili što smo prekratili
oskvrnjenje tjelesnom preljubom, već postigli savršenstvo, te da
postanemo lijeni i bezbrižni u istrebljivanju uzroka strasti. Inače,
dogodit će se da ćemo se zaustaviti na sredini između tijela i
duha i da nećemo postići stupanj duhovnog savršenstva, misleći
da je za njega dovoljno na izvanjski način se odvojiti od svjetskog
života i zadovoljstava i biti jednostavno dalek od razvrata i
tjelesnih veza. Jer, ako ostanemo u ovom stanju mlakosti
(ravnodušnosti), koje se smatra najgorim, bit ćemo izbljuvani iz
usta Gospodinovih, kao što kaže: Tako, pošto si mlak …
izbljuvat ću te iz usta svojih (Otk 3,16). Pravedno je Gospodin
objavio da će oni koje je primio u njedra ljubavi, i koji su se
pokazali kao hladni, biti izbljuvani s nekim gađenjem. Jer, lakše
se obraća k spasenju i lakše uzlazi na vrh duhovnog savršenstva
tjelesni čovjek, tj. svjetovnjak ili neznabožac, nego onaj, tko je
primio jaram Kristov, ali nije stupio na put savršenstva, već je
dopustio da se prva vatra duhovne revnosti ohladi. Naime, prvi će,
budući ponižavan čulnim strastima i postajući svjestan svoje
nečistoće zbog tjelesnog oskvrnjenja, dospjeti u skrušenost i
pribjeći Istočniku svake čistoće i savršenstva, te se gnušati
hladnog stanja nevjere i bezbrižnosti u kome se nalazio. Goreći
duhom, on će lakše uzići k savršenstvu. Tome nasuprot, onaj tko
se hladno prihvaća djela Gospodinovog i bez poniznosti i dužnog
milosrđa stupa na put ovog zvanja, budući jednom poražen ovom
bijednom zarazom, već ne može sam sebe da urazumi na bolje, niti
prima urazumljivanje od drugih. Jer, on, po riječi Gospodinovoj,
govori u srcu svome: Bogat sam, i obogatio sam se i ništa mi ne
treba, premda njemu više pristaje ono što dalje slijedi: A
ne znaš da si nesretan, i jadan, i siromašan i slijep, i nag (Otk
3,17). Na taj način, on postaje gori od svjetovnog čovjeka jer gubi
svijest o tome da je bijedan, slijep i nag, da mu je u mnogo čemu
potrebno ispravljanje, da ima veliku potrebu za poukama i
urazumljivanjem od strane drugih. Uslijed toga on ne prihvaća ni
jednu spasonosnu riječ, ne shvaćajući da će u budućem životu
neizbježno biti podvrgnut strogom sudu i kazni.
OPĆI OPIS STRASTI I BORBE S NJIMA
14.
Postoji osam glavnih strasti: ugađanje trbuhu, blud, srebroljublje,
srdžba, tuga, malodušje ili duhovna lijenost, sujeta i oholost.
15.
Postoje dvije vrste strasti: prirodne, koje se rađaju iz prirodnih
potreba, kao na pr. ugađanje trbuhu i blud, i neprirodne, koje
nemaju korijen u prirodi, kao na pr. srebroljublje. Njihova
djelovanja se, pak, iskazuju na četiri načina: neke djeluju samo u
tijelu i preko tijela, kao ugađanje trbuhu i blud, a neke se
iskazuju i bez sudjelovanja tijela, kao sujeta i oholost; zatim, neke
se podstiču izvana, kao srebroljublje i srdžba, a neke proizlaze iz
unutrašnjih uzroka, kao malodušje i tuga. Takvo iskazivanje
djelovanja strasti daje nam povod da kod njih dopustimo još dva roda
dijeleći ih na tjelesne i duševne: tjelesne se rađaju u tijelu i
tijelo hrane i naslađuju, a duševne proizlaze iz duševnih
sklonosti i hrane dušu, dok na tijelo često djeluju razorno.
Duševne se liječe prostim unutrašnjim liječenjem srca, a tjelesne
se liječe dvojakim lijekovima, i izvanjskim i unutrašnjim.
16.
Pojasnit ćemo nešto od rečenoga opširnijim rasuđivanjem. Imajući
uzrok u tijelu, strasti ugađanja trbuhu i bluda se ponekad bude bez
sudjelovanja duše, jedino zbog uzbuđivanja potreba iz kojih
proizlaze. Međutim, one povlače i dušu zbog njene zajednice s
tijelom. Radi obuzdavanja njihovog nasrtanja nije dovoljno samo
naprezanje duše, već je, pri tome, nužno i tijelo ukrotiti postom,
bdijenjem, iznurivanjem pomoću truda, te pribjeći privremenoj
usamljenosti, a često i potpunoj usamljenosti. One proizlaze iz
poročnosti duše i tijela, te mogu da se savladaju jedino njihovim
obostranim trudom. Sujeta i oholost se u duši rađaju bez
posredništva tijela. Jer, kakvu potrebu sujeta ima za bilo čim
tjelesnim, kada dušu dovodi do pada jedino zbog želje za pohvalom i
slavom? Ili, kakvo je tjelesno djelovanje imalo udjela u padu Sotone
u oholost. On ju je začeo jedino u duši i pomisli, kao što govori
prorok: A govorio si u srcu svom: Izaći ću na nebo, izjednačit ću se s Višnjim (Iz 14,13-14). Za takvu oholost on
nije imao nikakav pokret ili uzrok izvana. Ona se rodila i u
cijelosti sazrela u njegovoj unutrašnjosti.
17. Ovih, dakle, osam
strasti, imaju različito porijeklo i različito djelovanje. Međutim,
prvih šest, tj. ugađanje trbuhu, blud, srebroljublje, srdžba,
tuga, malodušje su međusobno sjedinjeni nekim naročitim srodstvom,
tj. pretjeranost u jednoj dovodi do slijedeće. Jer, od pretjeranog
ugađanja trbuhu nužno proizlazi bludna pohota, od bluda se javlja
srebroljublje, od srebroljublja srdžba, od srdžbe tuga, od tuge
malodušje. Zbog toga se protiv njih treba boriti istim tim poretkom,
prelazeći u borbi s njima od prethodne k onima koje slijede: da bi
pobijedili malodušje, najprije treba da savladamo tugu; da bi
prognali tugu, prethodno treba da savladamo srdžbu; da bi ugasili
srdžbu, treba da zgazimo srebroljublje; da bi iščupali
srebroljublje, treba da ukrotimo bludnu pohotu; da bi savladali
bludnu pohotu, treba da obuzdamo strast ugađanja trbuhu. I preostale
dvije strasti, tj. sujeta i oholost, na isti se način međusobno
sjedinjuju: pojačavanje prve postaje početak druge. Od pretjerane
sujete se rađa strast oholosti. Istim poretkom se stiče i pobjeda
nad njima: da bi se istrijebila oholost potrebno je da se savlada
sujeta. Međutim, one se po vrsti ne sjedinjuju s prethodnih šest.
One se ne rađaju od njih, nego, naprotiv, po njihovom istrjebljenju.
U ove dvije strasti mi upadamo naročito poslije pobjede i trijumfa
nad ostalim strastima. Uostalom, premda se nalaze u navedenom
međusobnom odnosu, ovih osam strasti se češće razdjeljuju na
četiri saveza: bludna pohota se naročitim savezom sjedinjuje s
ugađanjem trbuhu, srdžba sa srebroljubljem, malodušje s tugom, a
oholost sa sujetom.
18. Nijedna od strasti se ne iskazuje na samo
jedan način. Tako se ugađanje trbuhu iskazuje na tri načina: ili
rađa želju za jelom prije određenog časa, ili zahtjeva jela do
prevelike sitosti, ne razlikujući kakvoću hrane, ili zahtjeva ukusnu
hranu. Otuda imamo ishranu bez pravila, proždrljivost i nasladu. Od ove tri strasti proizlaze razni zli porivi u duši:
od prve se rađa mrmljanje na samostanski ustav, od koga do
nepodnošljivosti uzrasta nezadovoljstvo samostanskim životom, za
kojim obično brzo slijedi i bijeg iz samostana; od druge se budi
pohota i sladostrašće; a treća dovodi do srebroljublja i ne daje
mjesta siromaštvu Kristovom.
Postoje tri oblika bludne strasti:
prvi se vrši kroz miješanje jednog pola s drugim; drugi nastaje bez
miješanja s ženom, zbog koga je Gospodin porazio Onana, sina
patrijarha Jude (Post 38,9-10), i koji se u Pismu naziva nečistoćom;
treći se čini umom i srcem, i o njemu Gospodin govori u Evanđelju:
Svaki koji pogleda na ženu s željom za njom, već je učinio
preljub s njom u srcu svom (Mt 5,28). Na ova tri oblika blaženi
apostol Pavao je ukazao u slijedećem stihu: Umrtvite, dakle,
udove svoje koji su na zemlji: blud, nečistoću, strast, ...
(Kol 3,5).
Postoje i tri oblika srebroljublja: prvo onome tko se
odrekao od svijeta ne dopušta da se oslobodi od svake vrste
posjedovanja; drugo onoga tko je već sve razdao siromašnima
podstiče da opet stekne isto takvo imanje; treće raspaljuje želju
za stjecanjem u onome tko prije nije ništa imao.
Postoje tri
oblika srdžbe: prvi je onaj koji bukti u unutrašnjosti; drugi je
onaj koji se iskazuje u riječi i na djelu; treći je onaj koji dugo
vrijeme tinja i naziva se zlopamćenjem.
Tuga ima dva oblika: prvi
nastupa po prestajanju srdžbe, ili se javlja pri nanesenim štetama
i gubitcima i neispunjenoj želji; drugi nastaje od bojazni i
strahova za svoj udio, ili od nerazumnih briga.
Postoje i dva
oblika malodušja: jedan baca u san, a drugi izgoni iz ćelije.
Sujeta
je raznih lica, ali se mogu razlikovati dva glavna oblika: u prvom se
previše uznosimo tjelesnim povlasticama i vidljivim stvarima; u drugom se
raspaljujemo željom za sujetnom slavom zbog duhovnih.
I oholosti
ima dvije vrste: prva je tjelesna, a druga duhovna koja je štetnija.
Ona naročito iskušava one koji su napredovali u nekim vrlinama.
19.
Ovih osam strasti iskušavaju sav rod ljudski, premda ne napadaju sve
na isti način. Jer, u jednom glavno mjesto zauzima duh bluda, u
drugome prevladava srditost; u jednome vlada sujeta, a u drugom
gospodari oholost. Prema tome, premda sve strasti napadaju na sve,
svatko od nas im robuje na različit način i različitim redom.
20.
Stoga treba da vodimo borbu s tim strastima. Otkrivši koja mu strast
naročito šteti, svatko treba protiv nje da usmjeri glavnu borbu,
koristeći svako staranje i brigu za njeno praćenje i savladavanje,
usmjeravajući protiv nje koplja svakodnevnih postova, bacajući na
nju svako-minutne strijele srčanog stenjanja i uzdisanja, i stalno
prolijevajući suze u molitvi Bogu radi prekraćivanja borbe koja ga
smućuje. Jer, nitko ne može savladati ni jednu strast dok se ne
uvjeri da svojim staranjem i trudom ne može da odnese pobjedu nad
njom, iako je, da bi se očistio od nje, i sam dužan da danonoćno
prebiva u svakom trudu i svakom staranju.
21. Kada takav borac osjeti da se oslobodio od svoje glavne strasti, treba da s punom pažnjom razgleda skrovišta svoga srca kako bi, uvidjevši koja je od preostalih strasti najsnažnija, sva duhovna oružja podigao protiv nje. Pobjeđujući na taj način svaki put glavnu strast u sebi, on će brže i lakše održati pobjedu nad ostalim, slabijim.
22. Kada pobijediš jednu ili nekoliko strasti, ne treba da se previše uznosiš, inače će Gospodin, uvidjevši naduvenost tvoga srca, prestati da ga ograđuje i štiti, i ti ćeš, ostavljen, opet biti smućivan strašću koju si, uz pomoć milosti Božje, već bio pobijedio. I prorok David ne bi počeo da se moli: Nemoj predati, Gospodine, zvjerima dušu koja ti se ispovijeda (Ps 73,19), da nije znao da se oni koji se previše uznose srcem ponovo prepuštaju strastima koje su pobijedili kako bi se ponizili ili smirili.
BORBA S OSAM GLAVNIH STRASTI
23. Prikazujući borbu sa osam glavnih strasti, opisat ćemo njihova svojstva, pokazati uzroke, i predložiti prigodne lijekove protiv njih.
a) BORBA S UGAĐANJEM TRBUHU (V knjiga pravila)
24.
Prva borba, u koju treba da stupimo, je borba s ugađanjem trbuhu,
ili sa strašću prejedanja.
25. Što su tiče načina uzdržavanja
u hrani, ili posta, ne može biti ustanovljeno pravilo jednako za
sve, budući da kod svih nije jednaka snaga tijela. Ova vrlina se,
pak, ne izvršava samo duševnom silom, nego treba da bude sukladna i
s tjelesnom silom. Ne mogu svi postiti čitavu nedjelju. Neki bez
hrane ne mogu biti više od dva ili tri dana, a nekima je teško da
izdrže i do zalaska sunca. Također, nije za sve hranjivo povrće,
ili zelje ili suhi kruh. Osim toga, jednome je da se nasiti potrebno
dvije funte (900 grama), a drugi osjeća opterećenje ako pojede
funtu (450 grama) ili pola funte. Međutim, svi koji se uzdržavaju
treba da imaju jedan cilj, tj. da, primajući hranu po mjeri
tjelesnih sila, ne upadaju u prejedanje. Jer, dušu iscrpljuje ne
samo kakvoća hrane, nego i količina, raspaljujući u njoj štetnu
grešnu vatru.
26. Ma kakvim jelima da se nasiti trbuh, rodit će
se sjeme tjelesne pohote, i um, savladan težinom jela, više neće
biti u stanju da dobro upravlja kormilom rasuđivanja. Um ne opija
samo neumjerena upotreba vina: njega obično čini klimavim i
kolebljivim i lišava ga čistih i neporočnih pomisli čak i
izobilje svakovrsnih jela. Uzrok razvrata i pogibli žitelja Sodome bio
je, ne samo opijanje vinom, nego i prevelika sitost trbuha. Slušaj kako
Gospodin preko proroka kori Jeruzalem (Ez 16,49). Zbog čega je
sagriješila sestra tvoja, Sodoma, ako ne stoga što je jela kruh
svoj do sitosti i prevelike sitosti? Oni su takvom prevelikom sitošću kruhom bili
raspaljeni neugasivim žarom tjelesne pohote, te su, po sudu Božjem,
bili s neba sažeženi sumpornom vatrom. Ako je njih, na taj način,
jedino neumjerenost u upotrebi kruha zbog strasti prekomjerne sitosti
sunovratila u ponor razvrata, šta reći o onima, koji, pri
cvjetajućem zdravlju tijela, sebi dozvoljavaju da jedu meso i piju
vino u neumjerenoj količini, upotrebljavajući ih onoliko koliko im došaptava samo-ugađajuća pohota, a ne koliko zahtijeva nemoć
tijela.
27. Sveti oci kao mjeru uzdržavanja utvrđuju da hranu,
koju moramo da primamo radi podržavanja života tijela, prestanemo
da jedemo dok u nama još postoji želja za jelom. Sudeći po tome, i
nemoćan tijelom može da iskaže vrlinu uzdržavanja u savršenstvu
jednako kao i krepak i zdrav, tj. ukoliko snagom volje bude obuzdavao
želju za jelom kada zemljanost tijela ne bude imala potrebu za njom.
Jer, i apostol Pavao kaže: Staranje za tijelo ne pretvarajte u
pohote (Rim 13,14). On nije sasvim zabranio da vodimo brigu o
tijelu, nego samo zapovijeda da pri tome nemamo pohotu. On je odbacio
pohotljivu brigu o tijelu, ali razumno, nužno staranje za život
nije isključio. Prvo je zabranio da kroz popuštanje tijelu mi ne bi
upali u pogubna djela pohote, a drugo je dozvolio da se tijelo,
oslabljeno nerazumnom strogošću, ne bi pokazalo nemoćno za
izvršavanje naših duhovnih zanimanja i napora.
28. Prema tome,
mjera uzdržavanja treba da bude određena sudom savjesti svakog.
Svatko je dužan da sebi odredi koliko da se uzdržava, tj. koliko je
uzdržavanja potrebno za borbu protiv uznemiravanja tijela. Postove,
ustavom određene, svakako treba držati. Međutim, ako poslije njih
ne budemo čuvali uzdržavanje u hrani, njihovo nas izvršavanje neće
dovesti do savršene čistoće. Gladovanje u višednevnim postovima
će donijeti samo kratkotrajnu iscrpljenost i zamor tijela, ali ne i
čistoću neporočnosti, ukoliko mu bude slijedila prekomjerna sitost tijela: jer, čistoća duše je nerazdvojno povezana s
gladovanjem trbuha. Postojanu čistoću neporočnosti nema onaj tko
ne može da drži trajnu ravnomjernost uzdržavanja. Strogi postovi
ostaju bez koristi ukoliko za njima slijedi pretjerano popuštanje u
hrani. Plod njihov brzo će biti izgnan strašću ugađanja trbuhu.
Stoga je razumnije umjereno svakodnevno potkrepljivanje hranom,
negoli povremeni dugi i krajnje strogi postovi. Neumjereno nejedenje
može ne samo da pokoleba postojanost i čvrstinu duše, nego i da
vršenje molitve, uslijed nemoći tijela, učini beživotnim.
29.
Radi očuvanja čistoće duše i tijela nije dovoljno samo
uzdržavanje u hrani, njemu treba dodati i druge duševne vrline.
Najprije se treba naučiti poniznosti kroz vrlinu poslušnosti,
skrušenosti srca i iznurivanju tijela. Posjedovanje novca treba ne
samo izbjegavati, nego i samu želju za njim iz korijena čupati.
Jer, nije dovoljno nemati ih (što najvećim dijelom biva i po
nužnosti), već ne treba dopustiti ni samu želju da ih imamo
ukoliko bi nam slučajno bili predloženi. Bijes srdžbe, također,
treba savladavati, težinu tuge nadvladavati, sujetnu slavu
prezirati, nadutost oholosti gaziti, i nepostojanost i lutanje uma
obuzdavati stalnim sjećanjem na Boga. Svaki put treba da se
potrudimo da srce od maštajućeg lutanja vratimo k sagledavanju
Boga. Jer, lukavi neprijatelj će pokušavati da se prikrade u
skrovišta srca da bi nam um odvukao od sagledavanja.
30.
Tko nije u stanju da obuzda prizive ugađanja trbuhu, nikada neće
moći da savlada pohotu koja se raspaljuje. Čistoća unutrašnjeg
čovjeka se poznaje po savršenstvu ove vrline. Jer, nitko neće
povjerovati da se u borbi s najsilnijim suparnicima može nadmetati
onaj koga u malom okršaju savladavaju najslabiji.
31. Prema tome,
najprije treba da zgazimo pohotu ugađanja trbuhu, te da svoj um
olakšamo ne samo postovima, nego i bdijenjima, čitanjem i stalnom
skrušenošću srca, pri sjećanju na sve ono čime smo bili obmanuti
i pobijeđeni, čas uzdišući s osjećanjem užasa zbog množine
grijeha, čas goreći željom za savršenstvom i čistoćom. I treba
ga dovesti do toga da, stalno zauzet podvižničkim trudovima i
pomislima, i samo potkrepljivanje hranom ne smatra toliko dozvoljenim
predmetom zadovoljstva, koliko bremenom naloženim u vidu kazne, kome
treba pristupati više kao k nečemu neizbježnom za tijelo, nego li
nečemu što želi duša. Ukoliko se potrudimo da postojano budemo u
takvoj duhovnoj brizi i skrušenosti, ubrzo ćemo ukrotiti
pohotljivost tijela (koja dolazi do krajnjeg bjesnila ako je tovarimo
jelima), te otupiti njen poguban žalac. Tako ćemo, pri obilju suza
i stalnog plača u srcu, ugasiti peć našega tijela koju je u nama,
kroz udešavanje slučajeva za grijeh i uzbuđivanje strasti,
raspalio kralj babilonski, tj. đavao. Njima nas on, slično
dodavanju nafte i smole u peć, silnije razgorijeva na nepotrebno,
sve dok milost Božja, vijanjem rosnog duha, u srcima našim sasvim
ne ugasi plamen tjelesne pohote. Prema tome, naša prva borba se
sastoji u tome da željom za savršenstvom ugasimo pohotu za obilnom
ishranom i ugađanjem trbuhu. Stoga ne samo što sagledavanjem vrlina
treba da savladavamo želju za izlišnom hranom, već i samu nužnu
hranu za našu prirodu kao nekorisnu za razumnost, treba da primamo s
brižljivom srdačnom opreznošću. Prohod našeg života treba
da ustrojimo tako da se ni u koje vrijeme ne odvajamo od duhovnih
zanimanja, osim kada nas slabost tijela prinudi na nužno staranje o
njemu. Čak i tada kada se podčinimo toj nužnosti, više
zadovoljavajući životne potrebe, nego li robujući žudnji duše,
mi smo dužni, što je brže moguće, da je ostavljamo s obzirom da
predstavlja djelo koje nas odvlači od spasonosnih zanimanja. Ni u
vrijeme samog primanja hrane ne treba da se odvajamo od tih
zanimanja. Jer, mi nikako nećemo moći da se uzdržimo od
naslađivanja predloženim jelima ukoliko se duša, prikovavši
pažnju za božansko sagledavanje, ne bude u isto vrijeme naslađivala
ljubavlju prema vrlinama i ljepotom nebeskih stvari. I uopće, sve
sadašnje će čovjek moći da prezre kao truležno ukoliko se pogled
uma nerazdvojno bude držao prikovan za ne truležna i vječna dobra.
On će tako još za vrijeme prebivanja u tijelu srcem okusiti
blaženstvo budućeg života.
32. Pobijedivši takvim
raspoloženjem pohotu ugađanja trbuhu i obilne ishrane, sada već ne
kao sluge tijela, mi ćemo biti smatrani kao dostojni da stupimo i u
više borbe, tj. da se sukobimo s nečistim silama, koje obično
stupaju osobno u borbu samo s pobjednicima. Na taj način se
savladavanje tjelesnih želja pokazuje kao neka najčvršća osnova
svih borbi. Ne pobijedivši svoje tijelo, nitko ne može da se
pravilno bori. A tko se ne bori pravilno, neće biti ovjenčan.
33.
Hoćeš li da čuješ istinskog borca Kristovog, koji se bori po
zakonitom pravilu ratovanja? Pazi! Ja, govori on, dakle,
tako trčim, ne kao na nepouzdano; tako se borim, ne kao onaj koji
bije vjetar; nego iscrpljujem tijelo svoje i savladavam ga, da
propovijedajući drugima ne budem sam odbačen (1 Kor 9,26-27).
Vidiš li kako je on u sebi samom, tj. u tijelu svom, kao na nekom
najtvrđem osnovu, utvrdio glavno djelo ratovanja, i sav uspjeh borbe
postavio jedino na iscrpljivanje tijela i pokoravanju tijela svog? Ja,
govori, dakle, tako trčim, ne kao na nepouzdano. Ne trči na
nepouzdano onaj tko sagledava nebeski Jeruzalem i u njemu ima
nepokretni cilj prema kome je dužan da neustrašivo usmjerava
kretanje srca svoga. Ne trči na nepouzdano onaj tko se,
zaboravljajući ono što je iza, pruža k onome što je naprijed,
težeći k naznačenoj nagradi nebeskoga prizivanja Božjega u
Kristu Isusu (Fil 3,13-14). Prema njoj usmjeravajući uvijek
pogled svoga uma, i žureći sa svom spremnošću srca svoga, on s
uvjerenošću uzvikuje: Dobar rat ratovah, trku završih, vjeru
održah (2 Tim 4,7). Budući svjestan da je s upornošću i
revnošću po savjesti trčao za mirisom ulja Kristovih
(Pj 1,3), te da je umrtvljenjem tijela uspješno održao pobjedu
u duhovnoj borbi, on s nesumnjivom nadom navodi, govoreći: Sad me
čeka vijenac pravde, koji će mi u onaj Dan dati Gospodin, pravedni
Sudac (2 Tim 4,8). A, da bi i nama otkrio sličnu nadu na
nagradu, ukoliko u podvigu budemo nasljedovali njega, on dodaje: Ali
ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju očekuju Dolazak njegov
(2 Tim 4,8). On svečano objavljuje da u Dan suda i mi sebe
možemo da pridružimo njegovom vijencu ukoliko, ljubeći dolazak
Kristov (ne samo onaj u kome će se javiti onima koji to ne žele,
već osobito onaj u kome On uvijek hodi k svetim dušama), održimo
pobjedu u borbi kroz umrtvljenje tijela. O tom posljednjem dolasku
Gospodin govori u Evanđelju: Ja i Otac moj doći ćemo k njemu i
u njemu ćemo se nastaniti (Iv 14,23). I još: Evo stojim na
vratima i kucam; ako tko čuje glas moj i otvori vrata, ući ću k
njemu i večerat ću s njim, i on sa mnom (Otk 3,20).
34.
Uostalom, govoreći: Ja tako trčim, ne kao na nepouzdano,
apostol Pavao ne opisuje samo podvig trčanja koji je izvršio (što
se osobito odnosi na usmjerenje uma i vatrenost njegovog duha, kojim
je sa svom revnošću pripadao Kristu, sa zaručnicom govoreći:
Za tobom i za mirisom tvog mira trčim (Pj 1,3), i još: Duša
se moja prilijepila za tebe (Ps 62,9), već svjedoči da je i u
drugoj vrsti rata održao pobjedu, navodeći: Tako se borim ne kao
onaj koji bije vjetar; nego iscrpljujem tijelo svoje i savladavam ga
(što se osobito odnosi na teške trudove uzdržavanja, na tjelesni
post i iscrpljivanje tijela). On tu sebe predstavlja kao budnog borca
sa svojim tijelom, ističući da mu nije uzaludno zadavao udarce
uzdržavanja. Naprotiv, on je kroz umrtvljenje svoga tijela uspio da
stekne pobjedničko slavlje. Ukrotivši ga bičevima uzdržavanja i
izmoždivši ga udarcima pošćenja on je pobjedniku duhu dostavio
vijenac besmrtnosti i palmu ne truležnosti. Vidiš li zakoniti
poredak borbe, primjećuješ li ishod duhovnog sukobljavanja, tj.
kako se ratnik Kristov, održavši pobjedu nad buntovnikom –
tijelom, i bacivši ga pod noge svoje kao veliki pobjednik, vozi na
pobjedničkoj kočiji! On ne trči na nepouzdano, jer je uvjeren da
će ubrzo ući u sveti grad, nebeski Jeruzalem. Tako se borim u
postovima, tj. u umrtvljenju tijela, ne kao onaj koji bije
vjetar, tj. ne kao onaj koji uzaludno zadaje udarce uzdržavanja.
Jer, on umrtvljenjem svoga tijela nije poražavao pust vjetar, nego
duhove zlobe koji su ga napadali. Jer, onaj tko kaže: Ne kao onaj
koji bije vjetar, podrazumijeva da ne pobjeđuje pusti i prazan
vjetar, nego neke koji se nalaze u njemu. Prevladavši borbe ove
vrste (tj. s tijelom) on, ukrašen mnogim pobjedničkim vijencima,
iznova stupa u borbu, te se podvrgava napadima najsilnijih
neprijatelja. I pobijedivši prve zavidljivce, on je s dobrom nadom
počeo govoriti: Jer ne ratujemo protiv krvi i tijela, nego protiv
poglavarstava, i vlasti, i gospodara tame ovoga svijeta, protiv
duhova zlobe u podnebesju (Ef 6,12).
35. Za Kristovog borca,
sve dok je u tijelu, nikada ne nedostaju slučajevi za zadobivanje
vijenaca za ratovanje. Naprotiv, koliko se više vjenčava uspjesima
svojih pobjeda, toliko mu predstoji silniji poredak borbe. Jer, na
njega, pobjedonosnog vojnika Kristovog, koji je pobijedio i pokorio
svoje tijelo, ustaje gomila protivnika, vojska neprijatelja, budući
razdražena njegovim pobjedama. To se događa da Kristov vojnik,
raznježujući se pokojem mira, ne bi počeo da zaboravlja slavne
borbe svoga ratovanja, te da, opustivši se od nerada, u osjećanju
sigurnosti od neprijatelja, ne bi izgubio spremnost i hrabrost da
iskazuje pobjedničko junaštvo koje je dostojno najviših nagrada.
Prema tome, ukoliko ne slabimo, već rastemo u sili i hrabrosti, i
želimo da postignemo najviše pobjedničke trijumfe, treba u istom
tom poretku da prođemo borbe podviga: najprije da izvršimo
ono zbog čega bismo zajedno s apostolom Pavlom mogli da kažemo:
Tako se borim ne kao onaj koji bije vjetar; nego iscrpljujem tijelo
svoje i savladavam ga, a zatim, kada dobijemo taj boj, da stupimo
i u onaj poslije koga bi opet s apostolom mogli govoriti: Jer ne
ratujemo protiv krvi i tijela, nego protiv poglavarstava, i vlasti, i
gospodara tame ovoga svijeta, protiv duhova zlobe u podnebesju.
Jer, s njima mi nikako ne možemo stupiti u borbu ukoliko nismo
odnijeli pobjedu nad tijelom. Mi se nikada nećemo udostojati da
isprobamo borbu s duhovima ukoliko jednako bivamo savladavani u borbi
s tijelom i poražavani u sukobljavanju s trbuhom. I tada će nas
apostol pravedno prekoriti: Drugo vas iskušenje nije snašlo
osim čovječjeg (1 Kor 10,13).
36. Redovnik koji želi da
dostigne podvig unutrašnje borbe, prethodno treba sebi da odredi da,
prije ustavom određenog i za sve zajedničkog časa potkrepljivanja
hranom i izvan trpeze, nipošto ne uzima nešto od hrane ili pića,
ma kakva ga ugodnost i slatkoća inače mamila. Također, i poslije
završetka trpeze neka se ne usudi na nešto slično, pa čak ni u
najmanjoj mjeri. Isto tako, on treba da se drži vremena i mjere sna
koji su ustavom utvrđeni. I strasti te vrste treba da odsijecamo s
istom revnošću s kojom odsijecamo bludnu strast. Jer, kako će
ugasiti raspaljenost tjelesne želje onaj tko ne može da savlada
suvišne želje trbuha? I kako će moći da pobijedi tajne strasti,
koje niču bez ikakvog svjedoka, onaj tko ne može da ukroti vidljive
i male strasti?
37. Mi treba da se bojimo neprijatelja koji se
nalazi u nama samima, a ne izvanjskog protivnika. Jer, u nama se vodi
stalna unutrašnja borba. Ukoliko tu odnesemo pobjedu, sve izvanjske
borbe će postati ništavne. Za Kristovog vojnika će sve postati
mirno i sve će mu se pokoravati. Mi uopće nećemo imati potrebu da
se strašimo neprijatelja izvana ukoliko se ono što je unutra u
nama, budući pobijeđeno, pokorava duhu. Mi ne treba da vjerujemo da
je nama, za postizanje savršenstva srca i čistoće tijela, dovoljan
samo post koji se sastoji u uzdržavanju od vidljivih jela. Ne, njemu
treba pridodati još i post duše. Jer, i ona ima svoja štetna jela.
Udebljavši se od njih, ona može da upadne u ponor sladostrašća i
bez obilja tjelesne hrane. Njena hrana je osuđivanje, i to vrlo
ugodna hrana. Srdžba je također njena hrana, premda ne tako laka,
već povremeno štetna, čak i smrtonosna. Zavist je hrana duše,
koja otrovno pozljeđuje njene sokove i koja je stalno muči žalošću
zbog sretnih uspjeha drugih. Sujeta je također njena hrana, koja je
privremeno naslađuje ugodnim ukusom, a poslije je čini pustom,
obnaženom i lišenom svake vrline, ostavljajući je besplodnom i
nesposobnom da donosi duhovne plodove. Ona ne samo da je lišava
nagrade za velike trudove, nego i privlači veliku kaznu. Svaka
pohota i bluđenje nepostojanog srca je neka paša duše na
svojevrsnom pasištu koje je hrani štetnim jelima, i koja je čine da nije pričesnik nebeskog kruha i tvrde hrane. Uzdržavajući se od svega
toga u našem svetom pošćenju, sukladno svojim silama, učinit
ćemo svrsishodnim i dobro plodnim i držanje tjelesnog posta. Jer,
naprezanje tijela koje je sjedinjeno sa skrušenošću duha
predstavlja najprijatniju žrtvu Bogu. Ono će u čistim i lijepo
ukrašenim skrivenim mjestima srca izgraditi obitavalište dostojno Njegove
svetosti. Međutim, ako mi, posteći tjelesno, budemo uhvaćeni u
mrežu najpogubnijih duševnih strasti, iscrpljivanje tijela nam veće
donijeti nikakve koristi. Jer, tada ćemo ostati oskvrnjeni u našem
dragocjenom dijelu, tj. ostati neispravni onim dijelom naše prirode
koji u pravom smislu može da postane stanište Svetoga Duha. Jer,
obitavalište Boga i hram Duha Svetoga nije truležno tijelo, nego
čisto srce. Prema tome, kada posti naš izvanjski čovjek, treba i
unutrašnjeg uzdržavati od štetne hrane. Njega naročito treba da
predstavljamo čistim Bogu da bi se udostojali da u sebe primimo
Krista kao posjetioca, kao što savjetuje sveti apostol Pavao
govoreći: Da se Krist vjerom useli u srca vaša (Ef
3,16-17).
38. Treba birati hranu koja stišava i ne budi žar
tjelesne pohote, koja se lako nabavlja i koja je sukladna s općim
običajem i upotrebom braće. Ugađanje trbuhu se pokazuje na tri
načina: jedan podstiče da primamo hranu prije časa koji je ustavom
utvrđen; drugi podstiče da se prekomjerno nasitimo i prepunjamo trbuh
hranom bez obzira na kvalitetu; treći podstiče da se zadovoljavamo
jedino najukusnijim i najprobirljivijim jelima. Stoga protiv ugađanja
trbuhu redovnik treba da drži trojako pravilo: prvo, da čeka
ustavom utvrđena vremena za razrješenje objeda: zatim, da ne
popušta želji za prekomjernom sitosti; i treće, da se zadovoljava
prostom i jeftinom hranom. I ono što u vezi s hranom nije sukladno s općim običajem i upotrebom, najdrevnija predaja otaca ne
odobrava, budući da je oskvrnjeno sujetom i hvalisavošću. Nikog od
onih koji su se odlikovali darom znanja i rasuđivanja i od onih koje
je milost Božja isturila naprijed kao najblistavija svjetla za
nasljedovanje mi nismo vidjeli da su se uzdržavali od jedenja kruha,
koji se smatra prostim i jeftinim. I obratno, mi nikada nismo vidjeli
da je netko od onih koji su upotrebljavali zelje, povrće i plodove s
drveta bio među najiskusnijim muževima, ili da se udostojao milosti
rasuđivanja i znanja.
39. Djela ljubavi treba pretpostavljati
postu. Tome smo se naučili kod egipatskih otaca. Jer, kada smo mi,
želeći da saznamo pravila ovih staraca, došli iz Sirije u Egipat,
oni su nas primili s neobično živom srdačnom toplinom. Ma kuda da
smo prolazili, radi našeg okrepljenja se nisu ograničavali držanjem
časa za primanje hrane koji je određen ustavom, kao što smo
navikli da vidimo u palestinskim samostanima. Naprotiv, oni su uvijek
razrješavali upotrebu hrane prije naznačenog časa, izuzev srijedom
i petkom. Kada smo pitali zašto se kod njih tako slobodno zaobilazi
pravilo svakodnevnog posta, jedan od staraca nam je odgovorio: ''Post
je uvijek sa mnom, a vas ne mogu imati uvijek sa sobom. Osim toga,
post predstavlja proizvoljnu ili samovoljnu žrtvu, premda i je veoma
koristan i uvijek potreban, a ispunjavanje djela ljubavi je neodložan
zahtjev zapovijedi. Prema tome, primajući Krista u vama, ja sam
dužan da ga nahranim. A, kada vas ispratim, ja ću radi Njega
učinjeno odstupanje moći da nadoknadim strogim postom. Jer, ne
mogu svatovi postiti, dok je ženik s njima. Nego će doći dani
kad će se oteti ženik od njih, i onda će postiti u one dane
(Lk 5,34-35).
40. Kao što govore sveti oci, krajnosti su
podjednako štetne: i pretjerivanje u postu i prekomjerne sitosti trbuha.
Mi znamo neke koji nisu bili pobijeđeni ugađanjem trbuhu, ali su
bili oboreni zbog prekomjernog posta. Oni su upali u istu strast
ugađanja trbuhu zbog slabosti koja je proizašla od prekomjernog
posta.
41. Mi treba da se pobrinemo i o tome da ne primamo hranu
prije određenog vremena ili preko mjere (i pored želje tjelesnog
zadovoljstva), i o tome da je upotrebljavamo u određeni čas, čak i
ako nam se ne jede. Jer, i prekomjernu želju tjelesnog zadovoljstva
i odvraćanje od hrane pobuđuje naš neprijatelj. Osim toga,
neumjereno uzdržavanje je štetnije od prekomjerne sitosti. Jer, od posljednjeg
je, zbog pokajanja, moguće preći na pravilno djelovanje, a od
prvoga nije.
42. O tome kako da se prođe između dvije krajnosti,
držeći razumnu umjerenost, prijašnji oci naši su često
rasuđivali. Svim vrstama hrane oni su pretpostavljali kruh. Kao
mjeru njegove upotrebe oni su odredili dva nevelika kruha, teška oko
funte (450 grama).
43. Opće pravilo umjerenog uzdržavanja sastoji
se u tome da svatko prema snazi, prema stanju tijela i uzrastu jede
onoliko hrane koliko je potrebno za održavanje tjelesnog zdravlja, a
ne koliko zahtjeva želja za prejedanjem. Onaj tko ne drži
podjednaku mjeru, nego čas prekomjerno posti, čas se prejeda, šteti
kako molitvi, tako i čednosti: molitvi – zato što od nejedenja ne
može da bude bodar, zbog nemoći naginjući k snu; a čednosti zato
što oganj tjelesne pohote, koji se rasplamsava od prekomjerne
upotrebe hrane, produžava da djeluje i u vrijeme strogog posta.
44.
Umjereno upotrebljavati hranu, po mišljenju otaca, znači
svakodnevno koristiti samo onoliko jela koliko je potrebno da bi se,
i po okončanju objeda, još uvijek osjećala glad. Takva mjera će
čuvati dušu i tijelo u jednakom stanju, i neće čovjeku dopustiti
da upada ni u prekomjerni post koji oslabljuje tijelo, ni u
prekomjernu sitost koja opterećuje duh.
45. Predlažemo još jednu
spasonosnu pouku svetog Makarija, kako bi našu knjigu o uzdržavanju
i postovima korisno završili mišljenjem velikog muža. On kaže da
redovnik treba razumno da se drži djela posta kao da će u tijelu
prebivati sto godina i da obuzdava duševne pokrete tj. da zaboravlja
uvrede, da izbjegava tugu, da patnje i lišavanja ne smatra ni u što
kao da će umrijeti sljedećeg dana. Time se u odnosu na prvo, tj.
post, savjetuje za dušu korisna razboritost koja redovnika podstiče
da uvijek ide putem podjednake strogosti u uzdržavanju, koja mu, čak
u slučaju nemoći tijela, ne dozvoljava da od uzdržanosti pređe k
suvišnosti, a u odnosu na drugo, tj. obuzdavanje duševnih pokreta
spasonosna velikodušnost, kojom je u stanju da prezire ne samo ono
što u ovome svijetu izgleda poželjno, nego i nesreće i žalosti,
držeći ih za ništavne, ostajući neustrašiv i postojano
usmjeravajući pogled uma k onome na što svaki dan i svaku minutu
očekuje da bude pozvan.
b) BORBA S DUHOM BLUDA (VI knjiga pravila)
46.
Po predaji otaca, druga borba kod nas je borba s duhom bluda. Ona je
svagdašnja, ljuta i duža od drugih. Vrlo su rijetki oni koji je u
potpunosti savladaju. Ona počinje da se javlja od prvog uzrasta
zrelosti i ne prestaje prije pobjede nad ostalim strastima. Pošto je
način napadanja dvojak, i pošto je oružje za borbu dvostruko, i
oružje odbrane treba da je dvojako. Za stjecanje savršene čistoće
neporočnosti nije dovoljan samo tjelesni post: važnija od njega
treba da bude pokajnička skrušenost duha i neprekidna molitva
protiv najnečistijeg duha. Njih treba da prate stalno poučavanje u
Svetom Pismu, sjedinjeno s umnim djelovanjem, tjelesni trud i rad
ruku koji srce uzdržava od lutanja i koji ga vraća u sebe, i više
od svega istinska duboka poniznost, bez koje ni nad jednom strašću
nikada ne može biti zadobivena pobjeda.
47. Preobražaj ove
strasti uvjetovan je savršenim očišćenjem srca, iz koga se, po
riječi Gospodina, ispušta otrov te bolesti. Jer iz srca izlaze
zle pomisli, preljub, blud... (Mt 15,19). Prema tome, najprije
treba očistiti ono otkud izlazi izvor života i smrti, kao što
govori Salomon: Svrh svega što se čuva čuvaj srce svoje, jer iz
njega izlazi život (Izr 4,23). Jer, tijelo se pokorava
njegovoj volji i vlasti. Naravno, zakon isposničke oskudnosti u
hrani treba slijediti sa svom srčanosti da tijelo, previše sito obiljem
jela i protiveći se zapovijedima duše, u svome ludilu ne bi oborilo
svog rukovoditelja tj. duha. Međutim, ukoliko svu suštinu svoga
djelovanja stavimo samo na umrtvljenje tijela, ne posteći
istovremeno dušom od drugih strasti, i ne zanimajući se poukom u
božanskom ili drugim duhovnim djelovanjima, mi nećemo moći da
stignemo na vrh istinske čistoće. Jer, u tom slučaju će ono što
je vladalačko oskvrnjivati naše tijelo, koje može biti i čisto.
Prema tome, po ukazivanju Gospodina, mi treba najprije da iznutra
očistimo čašu i zdjelu da bi i spolja bile čiste (Mt
23,26).
48. Ostale strasti se, pored ostalog, obično očišćuju
i općenjem s ljudima i svakodnevnim poslovima i djelima. One se
nekako liječe i samom neugodnošću i dosadom zbog padanja u njih.
Tako, na primjer, porivi srdžbe, poniženja i netrpeljivosti se,
osim srčanom poukom i budnom pažnjom, liječe i posjećivanjem
braće i čestim izazivanjem samih strasti. Jer, budući izazivane i
češće iskazivane, one se češće i izobličavaju i, stoga brže i
liječe. Ova, pak, bolest pored umrtvljenja tijela i skrušenosti
srca ima potrebu i za usamljenošću i udaljavanjem od ljudi kako bi
se, pošto povodi za njeno pogubno grozničavo raspaljivanje budu
uklonjeni, brže došlo do stanja savršenog ozdravljenja. Kao što
je za one koji boluju od neke bolesti korisno da im se štetna jela
ne iznose pred oči (da se pri pogledu na njih ne bi pojavila
smrtonosna želja), tako i za proganjanje ove bolesti tj. pohote vrlo
mnogo potpomaže život u tišini i usamljenost: budući udaljena od
izvanjskog izazivanja raznim licima i stvarima, bolesna duša
slobodnije uzlazi prema najčišćem umnom sagledavanju, čime lakše
s korijenom može iščupati zarazno uzbuđivanje pohote.
49. Jedna
je stvar biti uzdržljiv, a druga biti čedan, i postići nepomućeno
stanje čedne neporočnosti i djevičanske nevinosti. Ova vrlina
pripisuje se samo djevcima i djevicama dušom i tijelom, kakvi su, na
primjer, u Novom Zavjetu oba Ivana (Preteča i Evanđelist), a u
Starom Ilija, Jeremija i Danijel. Pravedno se može smatrati da na
njihovom stupnju stoje i oni koji su, poslije pada, dugotrajnim
podvižničkim trudovima i revnim moljenjem izgubljenoga dostigli do
stanja čistoće i neporočnosti duševne i tjelesne i koji žalac
tijela ne osjećaju toliko uslijed napada sramne pohote koliko zbog
pokreta prirode. Takvo stanje je, dakle, kažemo, krajnje teško
postići među mnogim ljudima, a možda čak i nemoguće! To,
uostalom, neka svatko sam sazna kroz ispitivanje svoje savjesti i
neka ne očekuje da ga obavijesti naše rasuđivanje. Mi ne sumnjamo
da postoje mnogi koji se uzdržavaju, koji rijetke ili svakodnevne
napade tijela progone i savladavaju čas strahom od vječne vatre,
čas željom Kraljevstva nebeskog. Starci smatraju da može da se
dogodi da oni ne budu sasvim rastrojeni i pobijeđeni strasnim
razdraživanjima, ali da još uvijek nisu osigurani od napada i
ranjavanja. Jer, onaj tko se bori neizbježno ponekad doživljava
uznemirenost i ranjavanje, premda često i pobjeđuje i savladava
protivnika.
50. Ako s apostolom Pavlom treba da se zakonito
podvizavamo duhovnim podvigom (2 Tim 2,5), potrudimo se da sa svom
revnošću pobjeđujemo tog najnečistijeg duha, i to ne svojim
silama (budući da je čovjekovo nastojanje nemoćno), nego nadajući
se na pomoć Gospodinovu. Jer, duša se neće osloboditi ove strasti
koja ne odustaje od pokušaja da je pobjedi sve dok ne postane
svjesna da je uspješno vođenje borbe iznad njenih moći, te da, ukoliko ne bude podržana pomoći i zastupništvom Gospodina, svojim nastojanjem i svojom revnošću nikako ne može održati
pobjedu.
51. Svaki uspjeh u vrlini je djelo milosti Gospodinove. I
savladavanje svake strasti je Njegova pobjeda. Utoliko prije je ovo
djelo tj. stjecanje čistoće i savladavanje pohotne strasti naročita
milost i dar, kao što potvrđuje mišljenje svetih otaca i iskustvo
očišćenja od strasti, po svjedočenju onih koji su se udostojali
da ga steknu. Jer, ne osjećati žalac tijela je, na neki način,
isto što i prebivati u tijelu i izaći iz tijela, i biti odjeven u
tijelo i biti izvan prirode. Zbog toga čovjek, da tako kažem, ne
može na svojim krilima da uzleti na takvu nebesku visinu
savršenstva, ukoliko ga milost Gospodinova iz zemaljskog blata ne
izvuče darom čistoće. Jer, ljudi u tijelu se ni jednom vrlinom
tako uspješno ne postanu slični anđelima, nasljedujući njihov život,
kao stjecanjem milosti čistoće. Njome oni, premda žive na zemlji,
po apostolu Pavlu, imaju življenje na nebesima (Fil 3,20).
Njome oni u smrtnom tijelu već posjeduju ono što se obećava
svetima u budućem životu, po odlaganju truležnog tijela.
52.
Počuj što kaže apostol Pavao: Svaki koji se bori od svega se
uzdržava (1 Kor 9,25). Nama, u našem duhovnom podvižništvu,
on kao obrazac postavlja onoga tko se bori na trkalištima. Radi
uspjeha u borbi, on se uzdržava ne samo od zabranjene hrane,
pijanstva i nerazboritosti, nego i od nerada, besposlice i lijenosti.
Postojanim prakticiranjem i pronicanjem u djelo, on se stara da
razvije svoje sile i zadobije vještinu. On ostavlja svaku brigu i
žalost zbog životnih i supružničkih djela, mučeći se samo
brigom o uspjehu i pobjedničkom vijencu. Naročito se on brine da se
sačuva čist od tjelesnog oskvrnjenja, da se čak ni u snu ne zavara
nekakvim sramnim maštanjima kako ne bi umanjio silu zadobivenu
poslije dugog vremena i velike brige. Iz toga možeš vidjeti sve što
treba da radi i duhovni podvižnik. Možeš vidjeti i to da je za
uspjeh u duhovnom djelovanju i tebi potrebno da prvenstveno čuvaš
čistoću i neporočnost. Prema tome, čistoća je potrebna i u
svjetskim izvanjskim nadmetanjima za truležne vijence. Koliko je tek
ona beskrajno nužnija u našem duhovnom unutrašnjem stremljenju k
nebeskim vijencima? Kod nas se zahtjeva ne samo izvanjska čistoća od
tjelesnog grijeha, ili nevoljnog oskvrnjenja, nego naročito
unutrašnja čistoća misli i osjećanja. Mi na svaki način treba da
sačuvamo čiste same skrivnice srca. Ono što oni tj. trkači na
trkalištu žele da imaju samo tjelesno, mi treba da posjedujemo u
dubinama savjesti, u kojoj naš podvigopoložnik Gospodin promatra
sve, pa i najmanje, pokrete naše slobodne volje. Prema tome, ono što
ne smijemo da učinimo javno, ne treba da dopustimo da iznikne ni u
unutrašnjosti kroz neoprezne pomisli, i onim što je sramota pred
ljudima ne treba da se oskrnavljujemo srce kroz tajno suglašavanje.
Jer, od ljudi se to i može sakriti, ali ne i od anđela i od samog
svemogućeg Boga, od koga se nikakva tajna ne može utajiti.
53.
Znak i mjera savršenstva stečene čistoće je odsustvo svakog
maštajućeg odraza čak i kada se odmaramo ili spavamo dubokim snom.
Ako se on i javi, pri takvom stanju, ipak ostaje nemoćan da pokrene
bilo kakve pohotne pokrete. Jer, takvi pokreti služe kao vjeran znak
da duša još nije dostigla savršenstvo, premda se i ne uračunavaju
u krivicu i grijeh. Čim maštajući odrazi uspijevaju da proizvedu
takvu neugodnost, očigledno je da strast još nije u potpunosti
iskorijenjena.
54. Svojstvo pomisli koje se za vrijeme trajanja
dana ne čuvaju sasvim revno, iskazuje se za vrijeme noćnog pokoja.
Stoga, kada nam se dogodi navedena neugodnost, ne treba da krivimo
san, nego nepažnju u prethodnom vremenu. U tome treba da vidimo
iskazivanje bolesti koja se skriva u unutrašnjosti i koju nije prvi
porodio noćni čas. On ju je samo izveo na površinu kože, u
vrijeme potkrjepljenja tijela snom, dok se ona, u stvari, nalazila u
unutrašnjim nitima duše. Unutrašnji plamen strasti smo mi sami
zapalili, hraneći se u toku cijeloga dana lošim pomislima. I
tjelesne bolesti se ne rađaju onda kada se vidljivo pokazuju, nego
se obrazuju ranije i to od hrane koja je štetna za zdravlje i od
koje se sabiru loši sokovi.
55. Znajući bolje od svih prirodu
svoga stvorenja, i sam Bog i Tvorac cjelokupnog ljudskog
roda, liječenje usmjerava k uzrocima nastanka ove strasne bolesti i
kaže: Svaki koji pogleda na ženu s željom za njom, već je
učinio preljub s njom u srcu svome (Mt 5,28). Napominjući o
sladostrašću očiju, On ipak više izobličava unutrašnje
osjećanje koje se loše koristi njihovom uslugom gledanja. U stvari,
srce koje je bolesno i ranjeno strijelom pohote gleda s željom, te
dar gledanja koji mu je Tvorac pružio na dobro, po svojoj
strasnosti, obraća na služenje lošim djelima, čulom vida izvodeći
na vidjelo bolest sladostrašća sakrivenu u njemu. Zbog toga se
spasonosna zapovijed i upućuje onome čijom strasnošću proizlazi
zlo ranjavanje kroz gledanje. Jer, ne kaže se: ''Na svaki način
čuvaj oči svoje'', nego: Svrh svega što se čuva čuvaj srce
svoje (Izr 4,23).
56. Neka nam prvo i glavno djelo čuvanja
čistoće srca bude da što je moguće brže iz naših misli
istjeramo sjećanje na lice ženskog spola (čak i majke, sestre,
srodnice ili svete žene) koje nam se po tananom djelovanju đavlove
pakosti prokrada u um. Inače, ako se dugo zadržimo na takvim
pomislima, neprijatelj naš i obmanjivač može naš um od ovih žena
neprimjetno da prevede na one preko kojih bi mogao posijati misli
koje su štetne za dušu. Starajući se, stoga, da ispunimo
zapovijed: Svrh svega što se čuva čuvaj srce svoje, mi smo
dužni da, po prvobitnoj zapovijedi Božjoj, pažljivo pazimo na
smrtonosnu glavu zmije (Post 3), tj. začetke zlih pomisli
preko kojih đavao pokušava da uđe u našu dušu. Ukoliko se desi
da, zbog našeg nemara, njegova glava prodre u naše srce treba da
pazimo da za njom ne pođe i cjelokupno njegovo tijelo, tj. da se od
nečistih misli ne porodi i suglasnost na grešno naslađivanje.
Ukoliko, pak, bude pušten u unutrašnjost, neprijatelj će
zaplijeniti dušu i konačno je ubiti svojim smrtonosnim ugrizom. Sve
bezbožnike na zemlji koji niču, tj. tjelesna osjećanja, mi smo
dužni da zatiremo od jutra njihovog rađanja (Ps 100,8), i da
razbijamo o kamen sinove Babilona, dok su još djeca (Ps
136,9). Jer, ako ne budu razbijeni dok su još nježni i slabi, oni
će, uzrastavši zbog našeg povlađivanja, s velikom silom ustati na
nas, te će nas ili pogubiti, ili će biti pobijeđeni, premda ne bez
velikih uzdaha i napora. Jer, kada se jaki, tj. duh naš, naoruža
i čuva svoj dvor, tj. čuva mir našeg srca strahom Božjim,
imanje je njegovo na miru (Lk 11,21), tj. plodovi njegovih
trudova i vrlina, stečeni nakon dugog vremena. A, kada dođe jači
od njega i nadvlada ga, tj. đavao kroz suglasnost s pomislima
koje ubacuje, uzme sve oružje njegovo u koje se uzdao, tj.
sjećanje na Pisma, ili strah Božji, i razdijeli što je
zaplijenio od njega (Lk 11,22), tj. navike u vrlinama rasije
porocima koji su im suprotni.
57. Ovo je, kaže sveti Pavao, volja
Božja – svetost vaša (1 Sol 4,3). I da u nama ne bi ostavio
sumnju ili tamu nerazumijevanja oko toga što upravo naziva svetošću
(da li pravdu, ili ljubav, ili poniznost, ili trpljenje – budući
da se svim tim vrlinama stječe svetost), on dalje otvoreno ističe:
Da se čuvate od bluda, i svaki od vas da zna držati svoje tijelo
u svetosti i časti, a ne u strasnoj želji, kao i neznabošci koji
ne poznaju Boga (1 Sol 4,3-5). Pogledaj kakvim pohvalama
on predstavlja čednost, nazivajući je čašću sasuda, tj. tijela
našega i svetinjom. Prema tome, onaj tko prebiva u strasti pohote,
nalazi se u stanju beščašća i nečistoće i njegov život je tuđ
svetosti. Nešto dalje, opet nazivajući čednost svetošću, sveti
Pavao dodaje: Jer nas ne prizva Bog na nečistoću, nego u
svetost. Koji, dakle, odbacuje (čistoću) ne odbacuje čovjeka nego
Boga, koji je i dao Svetoga Duha svoga vama. (1 Sol 4,7-8). On je
svojoj zapovijedi dao ne razrušivu silu i važnost govoreći da onaj
tko je odbacuje ne prezire čovjeka, tj. njega koji je zapovjedio,
nego Boga koji kroz njega govori, koji je srce naše naznačio za
obitavalište Duha Svetog. Vidiš li kakvim pohvalama (premda i
prostim riječima) on hvali ovu vrlinu! On, najprije, njoj pripisuje
svetost; zatim utvrđuje da se njome posuda našega tijela oslobađa
od svake nečistoće; potom, da će prebivati u časti kao svetinja
kada izbaci sramnu nečistoću; i, na kraju, da preko nje Sveti Duh
postaje stanovnik našeg srca (što i je njena najviša
povlastica).
58. Navest ću i drugo slično svjedočanstvo istog
apostola. Pišući Židovima, on kaže: Starajte se da imate mir
sa svima i svetost, bez koje nitko neće vidjeti Gospodina (Heb
12,14). I ovdje on jasno potvrđuje da bez svetosti, koju on obično
naziva neporočnošću i čistoćom duše i tijela, nikako nije
moguće vidjeti Gospodina.
59. Što je uzvišenije i nebeskije
dostojanstvo čednosti ili neporočnosti, tim izaziva silnije napade
neprijatelja. Stoga smo dužni da se pojačano pridržavamo ne samo
tjelesnog uzdržavanja, nego i skrušenosti srca, s stalnim
molitvenim uzdasima, kako bi peć naše tjelesnosti, koju kralj
babilonski stalno potpaljuje žarom tjelesnih želja, stalno gasili i
hladili rosom Duha Svetoga koja silazi u naša srca.
60. Takvo
raspoloženje ćemo uspjeti da zadržimo ukoliko se uvijek budemo
sjećali da Bog i noću i danju gleda i zna ne samo naša tajna
djela, nego i sve pomisli, i ukoliko budemo vjerovali da ćemo morati
da mu damo odgovor za sve što se nalazi u srcu našem, kao i za sva
naša djela i postupke.
61. Mi uvijek treba da držimo ravnomjerno
umjereni post kako nas čak ni za vrijeme sna nečista maštanja ne
bi oskvrnula. Jer, tko naruši razumnu mjeru strogosti u uzdržavanju
od hrane, neizostavno će kasnije na isti način narušiti i mjeru
popustljivosti. A, s izmjenom mjere potkrepe hranom, neizbježno će
se izmijeniti i svojstvo naše čistoće. Pri tome je nužno imati
postojanu poniznost srca i trpljenje, kao i pažljivo udaljavanje od
srdžbe i drugih strasti u toku dana. Jer, čim se u nama razgori
vatra srdžbe, u nas će lako prodrijeti i žar pohote. Više od
svega je nužna hrabra pažnja noću. Jer, kao što čistoća i
pažnja tokom dana priprema noćnu čistoću, tako i noćno bdijenje
srcu i pažnji pruža silu i krepost da ustane protiv svake nečistoće
tokom dana.
62. Je li moguće sasvim ugasiti vatru pohote, čiji
žar naše tijelo osjeća kao sebi prirođen? Prethodno pogledajmo
što o tome misli apostol Pavao. Umrtvite, kaže on, udove
svoje koji su na zemlji (Kol 3,5). Kakve to udove on zapovijeda
da umrtvimo? Naravno, ne ruke i noge ili neke druge udove da
odsijecamo, već da umrtvimo tijelo grešno, o kome govori na drugom
mjestu: Da bi se uništilo tijelo grešno (Rim 6,6), koje, kao
i svako drugo tijelo, ima svoje udove. Upravo njih zapovijeda da
umrtvimo. Na istom mjestu on i nabraja koji su to udovi. Jer,
rekavši: Umrtvite, dakle, udove svoje, koji su na zemlji, on
produžava: Blud, nečistoću, strast, zlu pohotu, i lakomstvo,
što je idolopoklonstvo. Prvi ud je blud, tj. grijeh nezakonitog
tjelesnog spajanja; drugi blud je nečistoća, koja se bez ikakvog
dodira sa ženom događa za vrijeme sna, ili za vrijeme bdijenja;
treći ud je strast, koja, nalazeći se u skrivnicama duše, može da
se razgori i bez djelovanja tjelesne pohote; četvrti ud je zla
pohota, koja može da se odnosi ne samo na navedenu nečistu strast,
nego i uopće na sve pogubne želje, i koja je bolest razvratne volje; i posljednji ud tijela grešnog za apostola Pavla je lakomost.
Apostol savjetuje da treba da se uzdržavamo ne samo od tuđih
stvari, nego da i svoje velikodušno preziremo, kao što je zaista i
postupala prva zajednica vjernika koja se spominje u knjizi Djela
apostolskih (Dj 4,32-35). Iz svega rečenoga može se izvesti
zaključak: ako su mnogi Krista radi odbacili svoje imanje, pri čemu
su ne samo posjedovanje novca, nego i samu želju za njim, odsjekli
od svojih srdaca, slijedi da je na isti način moguće ugasiti i
raspaljivanje pohote. Jer, apostol ne bi sjedinio nemoguće djelo s
mogućim. Priznajući i jedno i drugo mogućim, on je zapovjedio da
i jedno i drugo umrtvimo. Blaženi Pavao je do te mjere bio uvjeren u
mogućnost da se iskorijeni bludna strast iz udova naših da je
zapovjedio ne samo da je umrtvimo, nego da se čak ni ime njeno ne
izgovara među nama: A, blud i svaka nečistoća i lakomost da se
i ne spominje među vama, kao što i dolikuje svetima; ni sramotne ni
lude riječi ili šale, što god je nepristojno (Ef 5,3-4). Stoga
i ne može biti sumnje da strast bluda može biti iskorijenjena iz
udova naših. Jer, apostol je zapovjedio da je odsijecamo kao i
gramzljivost, nekorisne riječi, smijanje, koje je lakše
odsjeći.
63. Uostalom, treba da znamo da i pored sve strogosti
uzdržavanja, tj. gladi, žeđi, bdijenja, postojanog truda,
ustrajnog čitanja za dušu korisnih knjiga, mi ne možemo zadobiti
neprekidnu čistoću neporočnosti, ukoliko nam ne dođe u pomoć
naročita milost Božja. Neka svatko zna da je dužan da se neumorno
upražnjava u navedenim podvizima samo radi toga da bi se, strpljivo
podnoseći žalosti od njih i privukavši k sebi milosrđe Božje,
udostojao božanstvenog dara oslobođenja od borbe tijela i od
gospodarenja nadmoćnih strasti, a ne s nadom da će sam po sebi,
posredstvom njih, postići neuništivu čistoću tjelesne
neporočnosti ili čednosti, koju toliko želi i traži.
64. Želje
sadašnjih stvari ne mogu biti savladane ili odbačene, ukoliko
umjesto njih ne budu prihvaćene druge, spasonosne. Stoga, ako želimo
da istrijebimo tjelesne želje iz naših srdaca, na njihovo mjesto
treba da posadimo duhovne želje kako naš duh, stremeći uvijek k
njihovim predmetima, ne bi imao niti želju, niti vremena da obraća
pažnju na obmane prolaznih zemaljskih radosti. Kada se naš duh
svakodnevnim vježbanjem u duhovnom djelovanju utvrdi u
raspoloženju odricanja od svega, iskustveno će razumjeti silu
stiha koji svi mi često ponavljamo, premda ga samo malobrojni, tj.
iskusni shvaćaju: Uvijek vidim pred sobom Gospodina. On mi je s
desne strane da ne posrnem (Ps 15,8). Dakle silu i smisao ovoga
stiha razumije samo onaj tko, dostigavši do čistoće tijela i duha
o kojoj govorimo, postane svjestan da ga Gospodin čuva svakoga
minuta da ne skrene na prijašnje, i da desnicu njegovu, tj. da
njegova sveta djela On ograđuje. Jer, Gospodin je uvijek prisutan
pored svetih svojih i to ne s lijeve (budući da sveti muž nema
ništa lijevo, tj. zlo), nego s desne strane. A, za grešnike i
nečiste On biva nevidljiv, zato što oni nemaju desnu stranu, na
kojoj je On obično prisutan.
65. Mnogo je stupnjeva neporočnosti,
po kojima se uzlazi do neustrašive čistoće. Ljestvicu takvog
usavršavanja neporočnosti ja razdjeljujem na šest stupnjeva, koji
se zapravo neprimjetno prolaze, kao što i naše tijelo svaki dan
neosjetno raste, i bez našeg znanja izrasta do svoga savršenog
oblika. Prvi stupanj neporočnosti je prisutan tamo gdje se redovnik
ne podvrgava smućivanju od tjelesne pohote u budnom stanju; drugi,
tamo gdje se um ne zadržava na sladostrasnim pomislima; treći, tamo
gdje se pri viđenju žene ni malo ne uznemiri željom; četvrti,
tamo gdje u budnom stanju ne dopušta ni proste tjelesne pokrete;
peti, tamo gdje i sama tanana suglasnost na tjelesno djelovanje ne
ranjava um u slučaju kada rasuđivanje privodi na
sjećanje čovjekovo rođenje; šesti, tamo gdje ni za vrijeme sna ne
biva smućen sablažnjivim maštanjima o ženama.
66. Potpuna
neporočna čistoća se od početaka uzdržavanja od pohotnih misli i
pokreta razlikuje savršenim umirenjem tjelesnih uzbuđenja i
spokojem. Savršeno sazrela neporočnost uvijek čuva nepomućenom i
neustrašivom čistoću tijela i duše. Ona nije drugo do svetost. To
se događa kada tijelo, prestavši da želi protiv duha, počne da se
suglasi s njegovim željama i vrlinom, i kada se oboje međusobno
sjedine čvrstim mirom, i, po izreci Psalmiste, kao braća stanu da
žive zajedno (Ps 132,1). Tada i Bog prebiva s njima, budući da se
kaže da je u miru mjesto Njegovo (Ps 75,3), tj. ne u buci
rata i borbe sa strastima, nego u miru neporočnosti i u postojanom
spokoju srca. Stoga onaj tko se, kroz gašenje tjelesnih strasti,
udostoji da stekne ovo mjesto mira u isto vrijeme postaje i
obitavalište Božje.
c) BORBA S DUHOM SREBROLJUBLJA (VII knjiga pravila)
67.
Treća borba koja nam predstoji je borba s duhom srebroljublja, tj.
sa strašću koja je tuđa i nesvojstvena našoj prirodi. Ona se u
redovnicima rađa zbog malodušnosti slabo-energične duše koja nije
nastrojena kako treba, i najvećim dijelom od loše položenog
odricanja od svijeta, u čijoj osnovi nije ležala plamena ljubav
prema Bogu. Pokreti ostalih strasti kao da u nama samima imaju
početak, kao da su usađeni u čovjekovu prirodu i nekako unjedreni
u tijelo. Budući da su istovremene s našim rođenjem, strasti
svojim pokretima predvidi iskazivanje sposobnosti da se razlikuje
dobro i zlo. One se pobjeđuju jedino dugotrajnim trudom. Ta, pak,
bolest tj. srebroljublje dolazi kasnije i izvana prilazi duši. Zbog
toga ona i može da se lakše otkloni i istjera. Međutim, ukoliko
zbog nemara bude zanemarena i jednom puštena u srce, ona biva
pogubnija od svih. Ona se tada teže izgoni od svih, budući da
postaje korijen svih zala (1Tim 6,10), služeći kao izvor buđenja
raznih strasti.
68. Ukoliko ugrabi vlast nad malodušnom i hladnom
dušom redovnika, ova strast ga najprije pobuđuje k malom stjecanju,
s upečatljivim slikama mu opisujući neke, navodno pravedne i
razumne razloge zbog kojih mu je nužno ili da sačuva nešto novca
prilikom odricanja od svijeta, ili da ga stekne nakon odricanja.
''Ono što se daje u samostanu'', žali se ona, '' nije dovoljno za
zdravo i krepko tijelo. Što ćeš činiti ako se dogodi tjelesna
bolest, a kod tebe ne bude ništa da bi sebi pomogao u nemoći?
Samostanska sredstva za izdržavanje su previše oskudna, a nebriga o
bolesnima prevelika. Morat ćeš da umreš na bijedan način ukoliko
ne budeš imao ništa vlastito što bi mogao da upotrijebiš na
popravku tjelesnog zdravlja. Ni odjeća koju ti je dao samostan nije
dovoljna. Zbog toga treba da imaš nešto čime bi mogao sebi da
nabaviš drugu. Na kraju, ne može se sve vrijeme života provesti u
istom samostanu. Prema tome, ukoliko ne pripremiš sebi novce za
putne troškove i prijevoz preko mora, nećeš moći da se preseliš
kada budeš htio, te ćeš, stiješnjen krajnjom bijedom, bez ikakvog
uspjeha postojano provoditi radnički i bijedan život.'' Kada takvim
pomislima zaplete svoj um, redovnik počinje da misli kako da stekne
makar neki novac. S tim ciljem on traži neki posao, koji i izvršava
sa svom marljivošću, bez znanja svoga oca. Prodavši, zatim, tajno
svoje ručne radove i dobivši željenu monetu, on se, u strahu za
nju, premišlja gdje da je stavi, ili kome da je povjeri na čuvanje.
Istovremeno, njega je već počela da nagriza još ljuća briga o
tome kako da udvostruči monetu, i on napregnuto stvara važne
planove o tome što bi kupio za nju, i kakvu bi novu korist stekao od
kupljenoga. A, kada mu se i ta želja ostvari, pojavit će se
najnezasitnija pohlepa za zlatom, koja se zatim sve silnije i silnije
razgorijeva, sukladno s količinom prihoda, jer s umnožavanjem
novca, uvećava se i bjesnilo strasti prema njemu. Kao žar na žar,
dolaze i druge brižljive pomisli, obećava mu se dug život,
predstavlja starost i razne duge bolesti koje u starosti nije moguće
podnijeti ukoliko se u mlade godine ne pripremi dovoljno novca. Tako
se nesretna duša, budući svezana uzama ove zmije (srebroljublja),
sve više i više razgorijeva u želji da umnoži loše započeto
sabiranje imetka, sama u sebi rađajući zarazu koja je, slično
plamenu, sve jače i jače proždire. Budući sva prožeta
koristoljubivom pomisli, ona ni na što ne obraća srdačan pogled
osim na izvor iz koga bi mogla da nabavi novac kojim bi se što brže
oslobodila od bremena samostanske strogosti. Ukoliko se pojavi neka
nada za dobivanje novca, ona se već ničega ne ustručava: ni laži,
ni kleveta, ni krađe, ni narušavanja vjernosti. Jednom riječju,
zlato i očekivanje koristi u svemu za nju postaje bog, kao što je
za druge trbuh. Providjevši poguban otrov ove bolesti, blaženi
apostol Pavao je nazvao ne samo korijenom svih zala, nego i
idolosluženjem, govoreći: Umrtvite i lakomost, koja je
idolopoklonstvo (Kol 3,5).
69. Postoje tri vrste te bolesti
koje svi oci s jednakim gađenjem osuđuju. Prva, čiju smo pogubnost
već opisali, vara neke nesretnike i uvjeri ih da sabiru ono
što nisu imali ni ranije, kada su živjeli u svijetu. Druga ih
pobuđuje da opet žele i da povrate ono što su ostavili na početku
svoga odricanja od svijeta. Treća se rađa pri lošem postavljanju
početka redovništva tj. pri nesavršenom odricanju od svega i onima
koje uspijeva da zarazi duševnom hladnoćom ne dopušta da se
savršeno obnaže od svih svjetskih imanja, uplašivši ih budućom
oskudicom i oslabivši ih nevjerom. Ona im zatim, uslijed
zadržavanja novca i drugog imanja, (koja su bili dužni da ostave,
odričući se od svijeta) nikako ne dopušta da dostignu evanđeosko
savršenstvo. I u Svetom Pismu možemo naći primjere osude te tri
vrste pada, s teškim kaznama koje ih prate. Želeći da dobije ono
što prije nije imao, Gijezije ne samo da se nije udostojao da
zadobije milost proročke službe (koju je trebalo da dobije od svoga
učitelja po nasljednom prvenstvu), nego je bio i poražen gubom zbog
Elizejevog prokletstva (4 Kralj 5,21-27). U želji da povrati novac
koji je, pošavši za Kristom, odbacio, Juda je upao u izdajstvo
Gospodina i izgubio apostolski čin. Osim toga, on ni svoj život
nije okončao na opći način, već samonasilnom smrću (Mt 27,5).
Zadržavši neki dio od onoga što su posjedovali, Ananija i Safira
su ustima apostola kažnjeni smrću (Dj 5,1-11).
70. O onima koji
su se odrekli svijeta, ali su zatim bili pobijeđeni nevjerom, strašeći se da ostanu obnaženi od svakog zemaljskog imanja,
tajanstveno je zapisano u knjizi Ponovljenog zakona: Tko je
plašljiv i slab srcem neka ne ide u rat, već neka ide
i vrati se kući svojoj, da ne bi srce brata svoga uplašio kao svoje
(Pnz 20,8). Što je očiglednije od tog proroštva? Nije li
očigledno da Sveto Pismo želi da oni bolje i da ne postavljaju
temelj takvom zvanju, niti da ime njegovo primaju na sebe kako i
druge svojim riječima, lošim primjerom i nevjernim strahom svojim
ne bi oslabili i udaljili od evanđeoskog savršenstva. Njima se,
dakle, zapovijeda da odlaze iz borbe i da se vraćaju domu svome,
budući da s podijeljenim srcem nitko ne može da se bori u
Gospodinovoj borbi. Jer, dvoličan čovjek je nepostojan u svim
putevima svojim (Jak 1,8). U evanđeoskoj priči se govori o
kralju koji je s deset tisuća krenuo protiv drugoga, koji je imao
dvadeset tisuća. Ne nadajući se da će imati uspjeha u sukobu s
njim on je, dok je još bio daleko od njega, poslao da traži mir (ne
želeći očigledno niti da počinje borbu). Proničući u smisao te
priče dolazimo do zaključka da je bolje da gore navedena lica uopće
i ne započinju s odricanjem od svijeta, nego da, započevši,
kasnije ne mogu da ga podnose usrdno i s potpunom točnošću, te
tako sebe izlože velikoj opasnosti. Jer, kao što govori Mudrost,
bolje je ne obećati, nego li obećati pa ne ispuniti (Prop
5,4). Dobro je tu rečeno da jedan ide s deset tisuća, a drugi s
dvadeset. Jer, broj strasti, koje nas napadaju, veći je od broja
dobrih raspoloženja koja se bore za nas. Ali nitko ne može …
služiti Bogu i mamonu (Mt 6,24), i nijedan tko je stavio ruku
svoju na plug pa se obazire nazad, nije pripravan za Kraljevstvo
Božje (Lk 9,62).
71.
Takvi obično sklonost k gramzljivosti sličnu ranijoj pokušavaju da
opravdaju autoritetom Svetog Pisma. Tumačeći ga nepravilno, oni su
s radošću spremni da izokrenu i po svojoj želji izmjene misao
apostola, pa čak i samog Gospodina, ne prilagođavajući svoj život
ili razum prema smislu Pisma, nego čineći nasilje nad Pismom po
želji vlastitog samo-ugađanja. Želeći da i u sadašnjem slučaju
pokažu da je Pismo suglasno s njihovim mišljenjem, oni govore:
''Napisano je: Blaženije je davati, nego primati'' (Dj 20,35).
Shvaćajući ove riječi na krivi način, oni smatraju da se njima
savršeno poništava sila izreke u kojoj se govori: Ako hoćeš
savršen da budeš, idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima, i
imat ćeš blago na nebu, pa hajde za mnom (Mt 19,21). Oni misle
da pod takvim izgovorom ne moraju da ostavljaju svoje bogatstvo. Oni
se proglašavaju blaženijim od onih koji su ga ostavili jer su u
stanju da, kao osigurani ranijim imanjem, od suviška i drugima
udijele. Oni se, u stvari, stide da s apostolom prime slavno
siromaštvo Krista radi, i ne žele da se zadovolje trudovima svojih
ruku i samostanskim oskudnim izdržavanjem. Njima preostaje jedno od
dvoga: ili da postanu svjesni svoje samoobmane i toga da se nikada
nisu odrekli od svijeta (budući da su pristrasni prema ranijem
bogatstvu), ili da (ukoliko žele da na djelu i kroz trud ispitaju
redovničko zvanje) sve odbace i razdaju kako bi se, ne zadržavajući
kod sebe ništa od onoga od čega su se odrekli, zajedno s apostolom
hvalili glađu i žeđu i trpljenjem hladnoće i golotinje (2 Kor
11,27).
72. Kruži jedna izreka svetog Bazilija, biskupa cezarijskog, upućena jednom senatoru, koji je bio savladan hladnoćom
o kojoj je riječ, tj. koji je, govoreći da se odrekao od svijeta,
kod sebe zadržao nešto od imovine, ne želeći da se izdržava
trudom svojih ruku, niti da se obučava istinskoj poniznosti kroz
oskudicu u svemu i mukotrpni napor u samostanskom podčinjavanju. ''I
čin senatora si izgubio'', rekao je on njemu, ''i redovnik nisi
postao.''
73. Prema tome, ako želimo da se zakonito podvizavamo
duhovnim podvigom, istjerajmo iz srca naših i tog pogubnog
neprijatelja. Pobjeda nad njim nije toliko velika, ali je vrlo
nečasno i ružno biti pobijeđen od njega. Jer, biti poražen od
silnijeg je bolno (zbog obaranja dolje) i žalosno (zbog izgubljene
pobjede), premda poraženi na neki način nalazi utjehu u tome što
je svjestan siline protivnika. Međutim, ako se poraz pretrpi od
slabijeg protivnika i pri borbi koja nije teška, ponižavajući stid
će izazvati mnogo veći bol od bola zbog pada, i sram će biti mnogo
teži od nastale štete.
74. Konačna pobjeda i savršeno slavlje
nad ovim neprijateljem može se očekivati tek kada savjest
redovnika ne bude uprljana posjedovanjem čak ni najmanjeg novčića.
Stoga je nemoguće da se onaj tko se zanio makar i najmanjim novčanim
darom i tko je jednom u srce svoje primio korijen pohote
gramzljivosti, odmah ne razgori vatrom čežnje za većim. I vojnik
Kristov će biti pobjednik, van svake opasnosti i nedostupan napadu
strasti, sve dok ovaj najnezgodniji duh u njegovom srcu ne posije
začetke svoje pohote. Kod svih vrsta strasti najvažnije je paziti
na glavu zmije. Međutim, naročito u odnosu na ovu strast treba biti
najbrižljivije oprezan i ne dozvoliti da njena glava prodre u
unutrašnjost. Jer, ukoliko bude puštena unutra ona će, hraneći se
svojom materijom i jačajući, sama od sebe razgorjeti veliki požar.
Stoga ne treba strahovati samo od posjedovanja novca, nego i samu
želju treba sasvim iščupati iz duše. I ne treba toliko
izbjegavati djela (efekt) srebroljublja, koliko s korijenom odsijecati
strast (afekt) njegovu. Jer, nikakvu korist nam neće donijeti
oskudica u novcu, ukoliko u nama ostane želja da ga posjedujemo.
75.
Moguće je da i onaj tko nema novca bude porobljen bolešću
srebroljublja. Nikakvu korist neće donijeti djelo lišavanja od
svega onome tko ne bude mogao da odsječe strast gramzljivosti. Jer,
on se naslađuje djelom osiromašenja, ali ne i samom vrlinom
siromaštva, te se sa žalošću u srcu miri s teškom nužnošću.
Jer, kao što neke neoskvrnjene tijelom evanđeoska riječ proglašava
nečistima srcem (Mt 5,28), tako i oni koji nimalo nisu opterećeni težinom novca mogu, po srcu i umu, biti osuđeni zajedno sa
srebroljupcima. Oni jednostavno nisu imali priliku za stjecanje, ali
su imali volju za stjecanjem, koja u očima Božjim uvijek ima veću
važnost od nužnosti. Stoga mi treba na sve načine da se pobrinemo
da plodovi naših trudova ne propadnu uzalud. Jer, dostojno je
sažaljenja da se trpe posljedice lišavanja od svega i osiromašenja,
a da se plodovi gube uslijed besplodne grešne želje volje.
76.
Hoćeš li da saznaš kakve pogubne plodove donosi ova strast i kakve
ogranke drugih strasti pušta iz sebe, na pogibao onoga tko je prima
i tko je brižljivo ne istrjebljuje? Pogledaj na Judu koji je bio
pribrojan apostolskom činu! Kako ga je samo pogubila otrovom svojim
(budući da nije htio da zgazi smrtonosnu glavu zmije) uhvativši ga
u zamku svoje pohote! U kakvu ga je samo duboku propast prijestupa
bacila, naučivši ga da za trideset srebrnjaka proda Otkupitelja
svijeta i Spasitelja ljudskog roda! On nikada ne bi bio doveden do
tako bezbožnog djela izdaje da nije bio zaražen bolešću
srebroljublja. On ne bi postao vinovnik ubojstva Gospodina da se
nije navikao da potkrada povjereni mu kovčežić.
77. Eto
najsnažnijeg primjera tiranstva ove strasti. Jednom zaplijenjenoj
duši ona, kao što smo rekli, više ne dopušta da vrši bilo kakvo
pravilo poštenja, niti da se nasiti bilo kakvim prihodima. Jer, kraj
njenog bjesnila se ne postiže obogaćenjem, nego ogoljenjem od
svega. I sam Juda je dobio na raspolaganje kovčežić namijenjen za
razdavanje bijednima da bi, nasitivši se obiljem novca, u krajnjoj
mjeri, umirio svoju strast. Međutim, on se raspalio pretjeranim
razgorijevanjem strasti, te je ne samo tajno potkradao kovčežić,
nego i samog Gospodina zaželio da proda. Jer, bjesnilo ove strasti
se ne nasićuje nikakvom veličinom bogatstva.
78. Znajući da
onaj tko ima nešto po strasti nije u stanju da gramzljivost zadrži
u pristojnim granicama, i da kraj strasti nije mala ili velika suma,
nego savršeno odricanje od svega, sveti apostol Petar kažnjava
smrću Ananiju i Safiru, koji su za sebe zadržali nešto od svog
imanja. I oni su poginuli za laž zbog gramzljivosti, kao što je
Juda sam sebe pogubio zbog krivice izdajstva Gospodina. Kakva je samo
među njima sličnost u prijestupu i u kazni! Tamo je srebroljublje
dovelo do izdajstva, a ovdje do laži. Onamo se izdaje istina, a
ovdje se vrši grijeh laži. Djelovanje grijeha tamo i ovdje
naočigled nije slično, ali mu je cilj istovjetan. On je, da bi se
izbavio od bijede, opet poželio da ima ono čega se bio odrekao, a
oni su, da ne bi postali bijedni, pokušali da za sebe zadrže nešto
od svoga imanja, koje je trebalo da se apostolima vjerno prinese, ili
potpuno razda braći. I u prvom i drugom slučaju je slijedila
jednaka kazna smrću zbog toga što su oba grijeha izrasla iz istog
korijena srebroljublja. Ako je (nastavit ćemo da razmatramo) onima
koji nisu željeli da steknu tuđe, nego samo da sačuvaju svoje
vlastito i koji nisu imali želju za stjecanjem, nego samo želju da
sačuvaju, izrečena tako stroga presuda, što da se kaže za one
koji žele da sabiru bogatstvo koje nikada nisu imali, i koji se
pred ljudima pokazuju siromašni, dok pred Bogom ostaju bogati zbog
strasti gramzljivosti.
79. Gramzljivce treba smatrati gubavima
duhom i dušom, slično Gijeziju koji je, poželjevši truli novac
ovoga svijeta, bio pogođen zaraznom nečistoćom gube. Njome je on i
nama ostavio očigledan primjer kako duša, koja se oskrnavi
prijestupnom strašću gramzljivosti, biva poražena duhovnom zarazom
strasti, i kako u očima Gospodina ima nečistoću koja vodi vječnom
prokletstvu.
80. Prema tome, ako si, težeći savršenstvu,
ostavio sve i pošao za Kristom, slušajući riječ Njegovu: Idi,
prodaj sve što imaš i podaj siromasima, i imat ćeš blago na nebu,
pa hajde za mnom (Mt 19,21), zašto
se, položivši ruke na plug, osvrćeš nazad, te po riječima
istog Gospodina, postaješ nepripravan za Kraljevstvo nebesko (Lk
9,62)? Kad si već postavljen na krov, na visinu evanđeoskog
savršenstva, zbog čega opet silaziš u kuću svoju da uzmeš nešto
od onoga što si ranije tako radosno prezreo (Lk 17,31)? Kad si već
postavljen na polje djelovanja vrlina, zašto se opet trudiš da se
obučeš u breme svjetskog stjecanja, od koga si se oslobodio pri
odricanju od svijeta? Ako tada, preduhitren siromaštvom, nisi imao
što da ostaviš, utoliko prije sada ne treba da stječeš ono što
ranije nisi posjedovao. Ti si, po osobitom Božjem blaženstvu,
siromaštvom bio pripremljen za odricanje od svijeta kako bi,
neometan nikakvim lancima stjecanja, brže pritekao k Njemu.
Uostalom, nitko od siromašnih ne treba da se ponižava stoga što
nema što da ostavi. Jer, nema nikoga tko ne bi imao što da ostavi.
Od svih imanja svijeta odrekao se onaj tko je s korijenom odsjekao
samu strast za stjecanjem.
81. Ovu vrlinu ne gramzljivosti ili
ne stjecanja mi ne možemo sačuvati cijelom i nepovrijeđenom ukoliko
ne živimo u samostanu, i ukoliko, po apostolu Pavlu, nismo
zadovoljni kad imamo hranu i odjeću (1 Tim 6,8).
82. Prema tome,
sjećajući se osude Ananije i Safire, ustručavajmo se da zadržimo
nešto od onoga što smo po zavjetu dužni da savršeno ostavimo,
namjeravajući da se odreknemo od svijeta. Plašeći se također
primjera Gijezija, koji je za grijeh srebroljublja bio kažnjen
neizlječivom gubom, pobojmo se da steknemo ono što ni prije nismo
imali. Užasavajući se, također, kako zlodjela Judinog, tako i
njegovog kraja, izbjegavati ćemo svim silama ponovno stjecanje novca,
od koga smo se odrekli jednom za zauvijek. Osim toga, pomišljajući
na smrtnost naše prirode i neizvjesnost smrtnog časa, pobojmo se da
Dan Gospodnji, koji nastupa kao lopov u noći, našu savjest ne
zatekne uprljanu stjecanjem makar i jednog novčića. Jer, i on jedan
će uništiti sve plodove našeg odricanja od svijeta i učiniti da
se ono što je Gospodin u Evanđelju rekao bogatašu odnosi i na nas:
Bezumniče, ove noći tražit ću dušu tvoju od tebe; a ono što
si pripremio čije će biti (Lk 12,20)?
Nimalo ne misleći o
sutrašnjem danu, nikako nemojmo sebi dozvoliti da se udaljimo od
ustava samostana. Mi to, bez sumnje, nikako nećemo moći ispuniti,
niti ćemo moći da mirno proživimo po pravilima samostanskog
ustava, ukoliko u nama prethodno ne bude na čvrstom temelju utvrđena
vrlina trpljenja, čiji izvor nije ništa drugo do poniznost.
d) BORBA S DUHOM SRDŽBE (VIII knjiga pravila)
83.
U četvrtoj borbi predstoji nam da iz dubine naše duše s korijenom
izvadimo smrtonosni otrov srdžbe. Jer, sve dok se ona gnijezdi u
našim srcima, i osljepljuje oko našeg uma pogubnim mrakom, mi ne
možemo steći ni pravilno razlikovanje dobra i zla, ni oštrinu
časnog sagledavanja, ni zrelost savjeta; niti možemo biti
pričesnici života, niti se neustrašivo držati pravde; niti
primati istinsku duhovnu svjetlost, budući da je rečeno: Uznemiri
se od bijesa oko moje (Ps 6,8); niti postati pričesnici
mudrosti, čak i da nas svi smatraju premudrim, budući da srdžba
počiva u njedrima bezumnih (Prop 7,9); niti postići dugovječni
život, čak i ako nas drugi ljudi smatraju razumnim, budući da
srdžba pogubljuje i razumne (Izr 15,1); niti uzmoći da
uvijek dobro držimo mjeru pravde po ukazanju srca, budući da srdžba
čovjekova ne tvori pravdu Božju (Jak 1,20); niti uzmoći da
posjedujemo važno uvažavanje, tako obično i među ljudima ovoga
svijeta, makar i po povlastici rođenja bili smatrani znatnima i
poštovanima, budući da srdit čovjek nije dobronamjeran (Izr
11,25); niti uzmoći da posjedujemo zrelost savjeta, makar izgledali
kao oni koji su stekli mnoga znanja, budući da bijesni čovjek
sve čini bez savjeta (Izr 14,17); niti biti spokojni od
nemira i nevolje, ni slobodni od grijeha, makar nimalo od drugih ne
bili uznemiravani, budući da srdit čovjek zameće svađu, i bijesni otkriva grijehe (Izr 29,22).
84. Trudeći se da
opravdaju ovu pogubnu bolest duše, poneki pokušavaju da umanje
njenu nepriličnost pogrešno tumačeći Pismo, te govore: ''Nije
strašno ako se srdimo na braću koja griješe, budući da se i sam
Gospodin srdio i žestio na one koji ili neće da ga upoznaju, ili
neće da ga poštuju kao što treba, premda ga i znaju, kao na
primjer: I planu srdžba Gospodinova na narod Njegov (Ps
105,40), ili, kao na drugom mjestu, gdje se prorok moli, govoreći:
Gospodine, nemoj me pokarati u bijesu svome, niti u srdžbi
svojoj kazniti (Ps 6,2). Oni ne razumiju da time ne samo što
ljudima daju slobodu da djeluju po strasti na svoju propast, već i
bezgraničnome Bogu, izvoru svake čistoće, nečasno pripisuju
nečistu tjelesnu strast.
85. Ukoliko se ova i slična mjesta u
Svetom Pismu shvate bukvalno, u grubom tjelesnom značenju, ispast će
da Bog spava i da se budi, da sjedi i hoda, da je blagonaklon prema
jednima i da se odvraća od drugih, da se približava i udaljuje, da
ima tjelesne udove: glavu, oči, ruke, noge i slično. Ne može
izbjeći krajnju pogrešku onaj tko sve ovo bukvalno razumije o Onome
koji je, po svjedočanstvu Svetog Pisma, nevidljiv, neopisiv,
svuda prisutan. Isto tako se Njemu bez bogohulstva ne može pripisati zbunjenost srdžbom i bijesom. Pod imenom tjelesnih udova i pokreta
označavaju se Božja svojstva i zamišljena djelovanja o nama,
koja mi lakše možemo da shvatimo kroz usporedbu: oči označavaju
da Bog sve vidi i sve zna; ruke i noge Njegovo stvaralaštvo i
promišljanje, mišice silu i sve-držeću moć i ostalo. Tako isto,
kada čitamo o srdžbi ili bijesu Božjem, treba da se čuvamo da ne
pomišljamo na nešto što se susreće kod čovjeka. Pod tim treba Bogu dolično da shvatimo nešto što je tuđe svakoj ljutini, zapravo
da je On sudac i pravedno uzvraća za sve što u ovome svijetu
nije ispravno učinjeno. Pri čitanju izreka takve vrste mi treba da
se plašimo pravedne kazne Božje, te da se na svaki način čuvamo
od svega što je protivno Njegovoj volji.
86. Stoga, redovniku
koji teži k savršenstvu i koji želi da zakonito čini duhovni podvig treba da je tuđ svaki pokret srdžbe i bijesa. On
treba da sluša što mu zapovijeda apostol Pavao: Svaka gorčina i
srdžba i ljutina i vika i hula sa svakom zlobom, neka su daleko od
vas (Ef 4,31). Govoreći: Svaka srdžba da je daleko od vas,
on ne izuzima niti jedan pokret srdžbe, čak ni onaj koji izgleda
kao nužan ili koristan. Redovnik koji žuri (ako se pokaže kao
nužno) da liječi brata koji je sagriješio neka pazi da se ne
rasrdi kako ne bi, starajući se da izliječi onoga tko strada lakom
groznicom, upao u još goru bolest sljepila. Jer, onaj tko hoće da
zaliječi ranu drugoga treba da je zdrav i slobodan od svake bolesti,
da mu se ne bi rekla ona evanđeoska riječ: Liječniče, izliječi
se sam (Lk 4,23), a također i: A, zašto vidiš trun u oku
brata svoga, a brvno u oku svome ne osjećaš? Ili, kako ćeš reći
bratu svome: stani da ti izvadim trun iz oka tvoga; a eto brvno u oku
tvome (Mt 7,3-4).
87. Ma iz kog razloga se u nama razgorio,
pokret srdžbe osljepljuje oči našeg srca. Nalažući pokrov na oštrinu
umnog vida on ne daje da vidimo Sunce pravde. Sve jedno je da li je
na oči postavljen zlatni ili olovni list, ili od nekog drugog
metala: vrijednost metala ne utječe na razliku u oslijepljenosti.
Uostalom, srdžba nam čini i vrlo korisnu uslugu ukoliko se srdimo
na sladostrasne pokrete našega srca i ukoliko negodujemo što se u
skrivenim mjestima naših grudi javlja naklonost k onome što je stid
činiti, pa čak i govoriti pred ljudima i zbog čega strahujemo od
straha pri misli na prisustvo anđela i samoga Boga, koji je svuda i
sve ispunjava, kao i o sve-vidljivom oku Božjem, od koga se ne mogu
sakriti nikakve tajne naše savjesti. Korisno je i kada se ljutimo
protiv same srdžbe, tj. zbog toga što se ona uvukla u nas,
pobuđujući nas protiv brata. Jer, tada sa srdžbom odbacujemo
njene pogubne prijedloge, ne dajući joj da se na zlo naše skriva u
skrivenim mjestima naših grudi. Da se tako srdimo uči nas i prorok koji je
odlučno od svojih osjećanja odbacivao ovu strast. On čak ni svojim
javnim neprijateljima (koje je Bog predao u njegove ruke) nije htio
da se osveti. Kada ga je Semej na glas psovao pred svima, bacajući
kamen na njega, i kada je Avisaj, sin Sarujin, za kaznu zbog takve
uvrede kralja htio da mu odrubi glavu, blaženi kralj David je pobožno negodovao protiv takve namjere, sačuvavši
neustrašivo svoju krotkost, i pokazavši obrazac poniznosti i tvrdog
trpljenja, govoreći: Što je vama do mene, sinovi Sarujini, neka
psuje; jer mu je Gospodin rekao: psuj Davida. Pa tko smije kazati:
zašto tako činiš? Još reče David Avisaju i svim slugama svojim:
eto, moj sin koji je izašao od bedara mojih, traži dušu moju, a
kako neće ovaj Benjaminov? Ostavite ga neka psuje, jer mu je
Gospodin zapovjedio. Da ako Gospodin pogleda na nevolju moju, i
vrati mi Gospodin dobro za psovku njegovu današnju (2 Sam
16,10-12).
88. Na taj način, nama se dopušta da se srdimo, ali
za spasenje, tj. na same sebe, i na loše pomisli koje nam dolaze.
Možemo, dakle da se srdimo na njih, i da ne griješimo,
tj. da ih ne sprovodimo u djelo na vlastitu pogibao. Isti smisao
još jasnije izražava i slijedeći stih: Govorite
u srcima svojim i na posteljama svojim se rastužite (Ps
4,5). Naime, ono što pomišljate u srcima svojim kada vas iznenadno
spopadnu zbunjujuće pomisli ispravljajte i zaglađujte spasonosnom
skrušenošću, pošto prethodno mirnim rasuđivanjem uspijete da
utišate svaki šum i nemir srdžbe, što će biti slično lijeganju
na udobnu postelju. Iskoristivši pouku ovoga stiha i blaženi Pavle
je rekao: Srdite se ali ne griješite, i zatim dodao: Sunce
da ne zađe u srdžbi vašoj: niti dajte mjesta đavlu (Ef
4,26-27). Ako je pogubno dopuštati da Sunce pravde zađe u srdžbi
našoj, i ako mi, rasrdivši se, odmah dajemo mjesto đavlu u srcu
svome, zbog čega onda ranije zapovijeda da se srdimo, govoreći:
Srdite se ali ne griješite! Ne kaže li on slijedeće:
'Srdite se na svoje strasti i na samu srdžbu vašu, da pri vašoj
popustljivosti u srdžbi pomračenim umovima vašim ne bi počelo da
zalazi Sunce pravde tj. Krist. Jer, Njegovim odlaskom vi bi u vašim
srcima dali mjesto đavlu.
89. U prenesenom značenju pod suncem možemo da shvatimo razum. On se pravedno naziva suncem zbog toga što prosvjećuje sve pomisli i stremljenja našeg srca. S druge strane, pod zabranom srdžbe treba shvatiti zapovijed da strašću srdžbe ne gasimo to svjetlo kako, s njegovim zalaskom, svo naše srce ne bi obuzeo mrak burnog nemira zajedno s njegovim vinovnikom tj. đavlom. Jer, tada bi, obuhvaćeni tamom srdžbe kao u tamnoj noći, ostali u neznanju šta da radimo. Takvo shvaćanje ovog mjesta kod apostola Pavla predano nam je u poukama svetih staraca. Oni ne dozvoljavaju čak ni za trenutak da dopustimo srdžbi da se uvuče u naše srce. Oni nas savjetuju da na sve načine pazimo da ne dođemo pod osudu izrečenu u Evanđelju: Svaki koji se srdi na brata svoga nizašto bit će kriv sudu (Mt 5,22). Pri tome, kad bi bilo dozvoljeno da se srdimo do zalaska sunca, strast srdžbe bi se uvijek žurila da se, navodno opravdano, zadovolji svojom osvetom prije nego što sunce pozna zapad svoj.
90. A što reći za one čija neumoljivost ne
prestaje ni po zalasku sunca, i koji mnogo dana drže zlobu na one
protiv kojih su se rasrdili? Oni ponekad govore da se ne srde, premda
njihova djela često otvoreno izobličavaju silno negodovanje (kada
se, na primjer, prema nekome ne obraćaju s pristojnom riječju ili
kada ne razgovaraju s uobičajenom ljubaznošću). Njima se čini da
oni pri tom ne griješe, budući da ne traže odmazdu za svoju
razdraženost. Međutim, oni samo ne smiju, ili ne mogu da ga iskažu,
dok im u srcu kipi. Šuteći, oni ga preživljavaju, čime otrov
srdžbe obraćaju na svoju propast. Oni gorčinu srdžbe ne izgone
odmah silom duše, nego je 'kuhaju' tokom mnogih dana, da bi je tek
tijekom vremena unekoliko ukrotili.
91. Zar ne zadovoljava svoju
osvetu i srdžbu onaj tko od onoga na što ga pobuđuje srdžba
ispunjava samo ono što može? Tako čine i oni koji zadržavaju
pokrete srdžbe ne zbog želje da su miroljubivi, nego zbog nemoći
da se osvete, premda ga i iskaljuju čime mogu. Nemajući mogućnosti
da onima na koje su se rasrdili učine nešto više, oni svoj bijes
iskaljuju time što s njima ne govore s običnom ljubaznošću. Dakle, nije dovoljno samo da se obuzda iskazivanje grijeha na djelu već srdžba treba da se izbaci iz skrivenih mjesta srca, inače će se, uslijed
pomračenja tamom, izgubiti zdravo rasuđivanje i svjetlost znanja,
čime čovjek prestaje da bude hram Duha Svetoga. Jer, premda i ne
žalosti ljude iz okoline, pritajena srdžba u srcu izgoni
najsvjetlije sijanje Duha Svetoga, isto kao i iskazana srdžba.
92.
Zar se može misliti da nam Bog dopušta da makar jednu minutu držimo
srdžbu, ukoliko se zna da ne dozvoljava da prinosimo žrtve naših
duhovnih molitava kad smo svjesni ne samo da se srdimo na drugoga,
nego i kad drugi ima nešto protiv nas: Ako, dakle, prineseš dar
svoj žrtveniku, i ondje se sjetiš, da brat tvoj ima nešto protiv
tebe; ostavi ondje dar svoj pred žrtvenikom, i idi te se najprije
pomiri s bratom svojim, pa onda dođi i prinesi dar svoj (Mt
5,23-24)? I kako možemo misliti da nam se dozvoljava da držimo
ogorčenost na brata makar do zalaska sunca (da ne kažem mnogo
dana), ukoliko nam se ne dozvoljava da molitve svoje prinosimo Bogu
čak ni kada on ima nešto na nas, i kada nam apostol Pavao
zapovijeda: Neprestano se
molite (1 Sol 5,17) i Hoću, dakle, da se muževi
mole na svakom mjestu, podižući svete ruke bez srdžbe i
dvoumljenja (1 Tim 2,8)? Prema tome, ukoliko budemo zadržavali
takav otrov u srcima svojim preostaje nam ili da se nikada ne molimo
(te da smo krivi pred apostolskom i evanđeoskom zapoviješću, kojom
nam se zapovijeda da se neprestano i na svakom mjestu molimo), ili da
smo svjesni da, izlijevajući svoju molitvu bez obzira na zabranu, u
stvari pokazujemo svoju oholu nepokornost u duhu bunta, a ne da
prinosimo molitvu Gospodinu.
93. Ne moramo da se duže zadržavamo
na evanđeoskim i apostolskim zapovijedima kada i Stari Zavjet
(koji, čini se, unekoliko podilazi našim nemoćima) upozorava na
isto, govoreći: Nemoj mrziti brata svog u umu svome (Lev
19,17), i opet: Putevi zlopamtljivih vode u smrt (Izr 12,28),
i još: Ne budi osvetoljubiv, i ne nosi srdnje na sinove naroda
svoga (Lev 19,18). Vidiš li da se i tu loše raspoloženje prema
braći odsijeca ne samo na djelu, nego i u tajnim pomislima, budući
da se zapovijeda da se iz korijena izbaci mržnja iz srca kako ne
samo ne bi uzvraćali za uvredu, nego kako se je čak ne bi ni
spominjali.
94. Osjetivši naročitu unutrašnju pobudu da
ispravimo svoju nesređenu i nemarnu narav, i pobijeđeni ohološću
ili ne trpljenjem, mi se u sebi žalimo da nam nedostaje pustinja.
Time kao da podrazumijevamo da bismo tamo, ni od koga ne
uznemiravani, odmah stekli vrlinu trpljenja, očigledno pravdajući
svoj nerad (oko ukroćivanja poriva srdžbe), i razlog njegovog
nastajanja prebacujući na braću, a ne na svoje ne trpljenje.
Međutim, ukoliko mi, na taj način, budemo uzroke naše
neispravnosti pripisivali drugima, nikada nećemo doći do nužne
mjere trpljenja i savršenstva. Djelo ispravljanja i umirivanja svoga
srca nemoj smještati u ruke slobodne volje drugoga, koja uopće ne
stoji u našoj vlasti, već ga drži u dobrom raspoloženju svoje
volje. Naše ne padanje u srdžbu ne treba da zavisi od savršenstva
drugoga, nego od naše vrline, koja se ne stiče tuđim trpljenjem,
nego vlastitom velikodušnošću.
95. Prema tome, traženje
pustinje priliči savršenima i očišćenima od svake strasti, koji
su u zajednici s braćom istrijebili sve strasti. U nju ne treba
stupati zbog malodušnog bjekstva, nego iz želje da se dostigne
visina Božjeg sagledavanja (budući da nju ni savršeni ne mogu
steći bez pustinje). Jer, ne izlječenje strasti koje prenesemo u
pustinju ostat će skrivene u nama, ali ne i istrijebljene. Onima
koji su čisti srcem pustinja osigurava najčistije sagledavanje, te
u najvjernijim viđenjima otkriva znanje duhovnih tajni, dok onima
koji se još nisu očistili obično ne samo da očuva strasti, nego
ih još i pojačava. U takvom slučaju čovjek sebi može da izgleda
trpeljiv i ponizan sve dok se ne vidi ili ne stupi u dodir s nekim
čovjekom. Međutim, čim ga neki slučaj izazove na pokret, on se
odmah vraća svojoj ranijoj naravi. Tada odmah u njemu niču strasti
koje su se skrivale i, kao neobuzdani konji koji su ugojeni dugim
odmorom, s najvećim nastojanjem i bjesnilom izlaze iz svojih
zatvora na propast svog jahača. Jer, ukoliko nisu prethodno
očišćene, strasti s većim bjesnilom djeluju u nama poslije
prekida slučajeva njihovog iskazivanja i obuzdavanja među ljudima.
I samu sjenku trpljenja, kojom smo, kako se uobražavalo, živeći
zajedno s braćom, naizgled ovladali, i koje smo pokazivali, u
najmanju ruku, iz uvažavanja prema njima i iz stida da se pred svima
pokažemo malodušnim, mi gubimo u pustinjskoj bezbrižnosti.
96.
Slično je i s otrovnim zmijama i zvjerima. Dok se sakrivaju u
pustinji, u svojim leglima i jazbinama, one ne ujedaju, premda ne
zbog toga što su bezopasne ili što su stekle dobre osobine, nego
stoga što ih na to prisiljava pustinja. Međutim, čim ugrabe
mogućnost da ujedu, one odmah iznose i iskazuju otrov i zvjerstvo
koje se u njima skriva. Isto tako i onima koji žele savršenstvo
nije dovoljno da se ne srde na ljude (kada s njima nisu u općenju i
sukobu, budući da je srdžba pri tome živa: on se samo pritajio i
spreman je da se odmah obruši na bilo što). Sjećam se kako sam se,
živeći u pustinji, ponekad razdraživao na pero za pisanje ukoliko
mi se ne bi svidjela njegova debljina ili tankost, ponekad na nožić
ukoliko se pri rezanju zatupi te ne siječe brzo, a ponekad i na
kremen ukoliko iz njega nije brzo izletjela iskra vatre kada sam
žurio na čitanje. Pokret negodovanja je ponekad navaljivao s takvom
silom da se iz usta nevoljno čulo prokletstvo na bezdušnu stvar,
ili već neizostavno na đavla: time bi i smutnja nestajala i duša
se umirila. Prema tome, u djelu usavršavanja će malu korist
donijeti udaljavanje od ljudi na koje bi se podizala srdžba, ukoliko
prethodno ne zadobijemo trpljenje. Jer, strast srdžbe se može
iskazati i na nijemim stvarima i na sitnicama. Ostajući u našem
srcu ona nam neće dati da postignemo mirno raspoloženje, niti da se
oslobodimo od drugih strasti.
97. Stoga, ako želimo da postignemo
najviše Božje blago o kome se govori: Blaženi čisti srcem, jer
će Boga vidjeti (Mt 5,8), dužni smo da ovu strast izbacimo ne
samo iz naših djela, nego i da je s korijenom iščupamo iz dubine
duše. Jer, neće nam suviše koristiti da obuzdavamo bjesnilo srdžbe
u riječi i da ga ne iskazujemo na djelu, ukoliko ga Bog, od koga se
ne mogu sakriti tajne srca, bude vidio u skrivenim mjestima našeg srca. Evanđeoska
riječ nam zapovijeda da prije odsijecamo korijene strasti, nego li
njihove plodove, koji se po iskorjenjivanju korijena više neće
rađati. Time će duša dobiti mogućnost da postojano prebiva u
svakom trpljenju i svetosti, budući da srdžba neće biti odstranjen
samo s površine naših postupaka i djelovanja, nego i iz skrivenih mjesta pomisli. Stoga treba umrtvljivati srdžbu i mržnju, kako ne bi upali
u grijeh ubojstva čovjeka, koji bez njih ne može da se dogodi. Jer,
svaki koji se srdi na brata svoga ni za što, biće kriv sudu (Mt
5,22), i Svaki koji mrzi brata svoga je čovijeko-ubojica (1 Iv
3,15). Takav, naime, u srcu želi da pogine onaj na koga se srdi. I
premda ljudi ne smatraju da je prolio krv vlastitom rukom ili mačem,
Gospodin ga zbog strasti srdžbe proglašava ubojicom. On će, naime,
svakom uzvratiti ili nagradom, ili kaznom ne samo za ostvarena djela,
nego i za namjere volje, kako sam govori preko proroka: A, ja znam
djela njihova i misli njihove, i doći će vrijeme, te ću sabrati
sve narode … (Iz
66,18). I apostol Pavao kaže: Pošto se misli njihove među sobom
optužuju ili opravdavaju na dan kada Bog bude sudio tajne ljudske …
(Rim 2,15-16).
98. Prema tome, Kristov podvižnik, koji se
zakonito podvizava, treba s korijenjem da iz sebe izbaci strast
srdžbe. Za savršeno, pak, izlječenje od ove bolesti nužno je
slijedeće liječenje: prije svega, treba vjerovati da ne dolikuje
srditi se ni pod kojim izgovorom, ni zbog opravdanih, ni zbog
neopravdanih razloga, znajući da ćemo, po pomračenju srdžbom
izvorne svjetlosti koja je u nama, po pomračenju svjetlosti našeg
srca, odmah izgubiti i svjetlost razlikovanja stvari, i čvrstinu razboritosti i pristojnosti, i mjerilo pravde; zatim, treba da se
držimo uvjerenja da će se, ukoliko se duh srdžbe zadrži u nama,
neizbježno pomutiti i čistoća našega duha, te on već neće moći
postati hram Duha Svetoga; i najzad treba da pomišljamo i na to da
sve dok prebivamo u srdžbi mi nikako ne smijemo da se molimo i da
pred Gospodinom izlijevamo svoje molitve. I iznad svega, imajući pred
očima neizvjesnost granice čovjekovog života, mi postojano treba
da smo svjesni da se svakog dana možemo preseliti iz tijela. Tamo
nam nimalo neće pomoći ni držanje čistoće neporočnosti, ni
odricanje od cjelokupnog imanja, ni preziranje bogatstva, ni trud
posta i bdijenja, budući da već zbog srdžbe i mržnje Sudac
svijeta prijeti vječnim mukama.
e) BORBA S DUHOM TUGE (IX knjiga pravila)
99.
U petoj borbi treba da izbjegnemo žalce sve-proždiruće tuge.
Ukoliko zadobije mogućnost da ovlada našim srcem, ona onemogućava
božansko sagledavanje. Sunovrativši dušu s visine svetog
raspoloženja, ona je oslabljuje do kraja i guši, ne dajući joj ni
da molitve vrši s običnom srčanom živošću, ni da pritekne čitanju Svetih knjiga (kao duhovnom oruđu i lijeku), ni da bude
mirna i krotka s braćom, dok je prema obaveznim djelima poslušnosti
čini ne trpeljivom i mrmljajućom. oslobodivši je svakog zdravog
rasuđivanja i pomutivši joj srce, ona je čini izbezumljenom i
opijenom, te je skruši i davi pogubnim očajanjem.
100. Stoga
smo, ukoliko želimo da se zakonito trudimo u podvizima duhovne
borbe, dužni da s podjednakom pažnjom liječimo i ovu bolest. Kao
što moljac nagriza odjeću, i crv drvo, tako i tuga čovjeku izjeda
srce (Izr 25,21): tako jasno i određeno Božji Duh izražava
silu opasne i pogubne strasti. Kao što odjeća koju su izjeli moljci
više nema nikakvu vrijednost, niti je prikladna za časnu upotrebu,
i kao što drvo koje su izgrizli crvi više nije za građu ili za
ukras ma koje građevine, makar i osrednje, već zaslužuje da bude
odloženo radi spaljivanja vatrom, tako i duša koju proždiru ugrizi
sveuništavajuće tuge više nije prikladna za prvosvećeničku
odjeću, tj. miro Duha Svetog, koje silazi s neba najprije na bradu
Aaronovu, a zatim na skute njegove, kao što je rečeno u proroštvu
svetog Davida: Kao dobro ulje na glavi, koje se stače na bradu,
bradu Aaronovu, koje se stače na skut od haljine njegove (Ps
132,2), niti za građenje i ukrašavanje duhovnog hrama čiji je
temelj postavio Pavle, premudri arhitekt, govoreći: Jer ste vi
hram Božji i Duh Božji živi u vama (1 Kor 3,16), za čiju
izgradnju se koriste drva koja opisuje zaručnica u Pjesmi nad
Pjesmama, govoreći: Grede su nam u kućama cedrove, daske su nam
od kiparisa (Pj 1,17). Eto kakve vrste drveća se izabiru za hram
Božji: one su i ugodnog mirisa i ne trule, kako ne bi podlegla
kvarenju uslijed starosti, niti gnjilosti od crva.
101. Ponekad ta
bolest ima običaj da se rađa od prethodnih strasti, od srdžbe,
pohote, ili gramzljivosti, tj. kad netko u umu izgubi nadu da će ih
zadovoljiti djelima ili stvarima po njihovim vrstama; ponekad se rađa
bez ikakvih vidljivih razloga koji bi mogli da nas bace u tu propast,
tj. po djelovanju lukavog neprijatelja, pri čemu nas iznenada
zahvaća takva žalost da s uobičajenom ljubaznošću nismo sposobni
da primimo čak ni osobe koje su nam najdraže i najpotrebnije (i sve
što nam one tada budu rekle mi ćemo smatrati neumjesnim i
nepotrebnim, te im nećemo dati nikakav ljubazan odgovor, budući da
su sve pore našeg srca ispunjene gorčinom žuči).
102. Time se
najjasnije pokazuje da se žalci žalosti u nama ne podižu uvijek
zbog krivice drugih, nego više zbog naše vlastite krivice: mi sami
u sebi nosimo uzroke svih žalosti, tj. u sjemenima strasti koja, čim
našu dušu orosi kiša iskušenja, odmah izbijaju u svojim mladicama
i plodovima. Nitko se nikad ne prisiljava na grijeh (čak i ako loš
primjer drugih podstiče na grijeh), već čovjek u svome srcu ima
sakrivenu građu određenog grijeha. I nikako ne treba vjerovati da
čovjek, na primjer, iznenada prima strast sramne pohote ne
posjedujući je ranije, tj. kada pogleda na lijepu ženu i kada bude
poražen njenom ljepotom. Naprotiv, treba smatrati da ju je on
poželio stoga što je gledanje na nju samo iznijelo na vidjelo
bolest koja se skrivala u unutrašnjosti. Zbog toga mi prvenstveno
treba da se pobrinemo oko očišćenja svojih strasti i ispravke
svojih osjećanja i raspoloženja.
103. Postoji još jedna vrsta
tuge, i to najlošija, koja u dušu koja je sagriješila ne polaže
namjeru da ispravi život i da se očisti od strasti, nego
najpogubnije očajanje. Ona Kainu nije dopustila da se pokaje poslije
bratoubojstva, ni Judi da poslije izdaje potraži sredstva
ispravljanja. Naprotiv, ona ga je, kroz očajanje koje je
savjetovala, navela na samoubojstvo.
104. Tuga za nas može biti
korisna samo u slučaju kada je primamo budući pokretani ili
pokajanjem zbog grijeha, ili vatrenom željom za savršenstvom, ili
sagledavanjem budućeg blaženstva. O njoj i blaženi Pavle govori:
Jer žalost koja je po Bogu donosi pokajanje za spasenje, za koje
se ne kaje; a žalost ovoga svijeta donosi smrt (2 Kor
7,10).
105. Međutim, ta tuga, koja donosi obraćenje ili
pokajanje za nesumnjivo spasenje, je poslušna, srčana, ponizna,
krotka, ugodna i trpeljiva, budući da proizlazi iz ljubavi prema
Bogu. Iz želje za savršenstvom ona se neumorno prostire prema
tjelesnom samo-zlopaćenju i skrušenosti duha, ali istovremeno nekako
ostaje radosna i živa zbog nade na napredak, uslijed čega zadržava
svu ugodnost srdačnosti i trpeljivosti, noseći u sebi sve plodove
Duha Svetoga koje nabraja apostol Pavao: A plod Duha je: ljubav,
radost, mir, dugo-trpljenje, blagost, dobrota, vjera, krotkost i
uzdržavanje (Gal 5,22). Tuga, pak, ovog svijeta je krajnje
mrmljajuća, netrpeljiva, gruba, puna odbojne svadljivosti, besplodne
žalosti i pogubnog očajanja. Onoga koga obuzme, ona rasijava i
odvlači od svakog zanimanja i spasonosnog staranja o samom sebi. Ona
ne samo da presijeca djelovanje molitve, nego i pustoši sve navedene
duhovne plodove koje obično omogućuje
žalost koja je po Bogu.
106. Zbog toga svaku tugu koja
se ne prima ili radi spasonosnog pokajanja, ili zbog revnosti za
savršenstvom, ili zbog želje za budućim dobrima treba kao svjetsku
i smrtonosnu odsijecati i sasvim izbacivati, zajedno sa duhom bluda,
srebroljublja i srdžbe.
107. Ovu najpogubniju strast moći ćemo
da izagnamo iz sebe ukoliko svoju dušu stalno budemo zanimali
duhovnim poukama, oživljavajući je i podižući je nadom i
sagledavanjem budućeg blaženstva. Na taj način mi možemo da
savladamo sve vrste tuge: i onu koje proizlazi iz prethodne srdžbe,
i onu koja dolazi od gubitka prihoda i podnošenja štete, i onu koja
se rađa od nanesenih nam uvreda, i onu koja proizlazi iz nerazumnog
duševnog rastrojstva, i onu koja nas baca u smrtno očajanje. Uvijek
se radujući zbog sagledavanja vječnih budućih dobara i prebivajući
nepokretno u takvom raspoloženju, mi nećemo padati duhom u
neugodnim okolnostima, niti uznositi u ugodnim, gledajući i na jedne
i na druge kao na ništavne i brzo prolazeće.
(Radi smirivanja
duha tuge čitaj još u 7. odijeljku izbor iz svetog Kasijana – O
borbi s nevoljama i napastima).
f) BORBA S DUHOM MALODUŠJA ILI UNINIJA (X knjiga pravila)
108.
Kao šesta, predstoji nam borba sa strašću koju mi možemo nazvati
malodušjem, duhovnom lijenosti, čamotinjom ili sjetom u srcu. Ona je srodna
tuzi i nju osobito trpe redovnici koji obitavaju po pustinjama. Ona
je najneprijatniji neprijatelj onih koji prebivaju u usamljenosti.
Ona svakog redovnika uznemirava naročito oko šestog sata (u
dvanaest sati po našem računanju vremena, odnosno u podne) kao neka
groznica koja u određene sate napada bolesnu dušu sa svojim
rušilačkim djelovanjima. Neki starci (Evagrije Tom 1, str.
631), nazivaju je podnevnim demonom, o kome se govori u 90.
Psalmu.
109. Napavši na bijednu dušu redovnika, malodušje rađa
užas prema mjestu na kome prebiva, odvratnost prema ćeliji i prezir
prema braći koji žive s njim, ili na manjoj udaljenosti od njega,
predstavljajući ih lijenim i sasvim neduhovnim, dok njega samog
sasvim razlijenjuje i odvraća od djela kojima se obično zanima u
svom obitavalištu. Ono u njemu slabi volju da sjedi u ćeliji, ne
dopušta mu da pristupa čitanju, nagoni ga da uzdiše i da se
žalosti što je toliko vremena proživio bez imalo napretka i što
nije stekao nikakav duhovni plod, te mu savjetuje da tuguje zbog toga
što ostaje u pustom mjestu iako bi mogao da upravlja drugima i da
mnogima donosi korist, i stoga što nikoga nije podučio i što
nikoga svojim poukama i učenjem nije duhovno rodio. Zatim mu ono
hvali samostane koji se nalaze daleko od njega, predstavljajući
mjesta na kojima se oni nalaze kao mnogo korisnija za duhovno
napredovanje, budući da mogu više da potpomognu spasenje, dok
općenje s tamošnjom braćom prikazuje kao najugodnije i duhovno
naziđavajuće. Nasuprot tome, mjesto na kome se on nalazi predstavlja
kao nepodnošljivo, napominjući mu da od braće koja tu prebiva nema
nikakve pouke, dok sve nužno za održavanje tijela dobiva s ogromnim
trudom. Na kraju, ono usamljeniku nagovještava da neće moći da se
spasi ukoliko ostane na tom mjestu, te da će uskoro poginuti ukoliko
ne ostavi ćeliju i ukoliko se odmah ne preseli na neko drugo mjesto.
Poslije toga, oko petog i šestog sata ono njegovo tijelo dovodi do
takve nemoći i do takve izgladnjelosti da mu se čini kao da je
iscrpljen i izmoren od dugog putovanja i najtežeg truda, ili kao da
je podnio dvodnevni ili trodnevni post bez ikakve potkrepe hranom. I
eto, on se u nemiru obazire tamo-amo, uzdiše zbog toga što mu nitko
od braće ne dolazi, često ulazi i izlazi iz ćelije, i promatrajući sunce ima utisak da sporo teče k zalasku. U takvoj nerazumnoj
smetenosti uma on kao da je obavijen mrakom, te postaje nesposoban za
bilo kakvo duhovno djelovanje. On počinje da misli da se od takve
napasti ne može izbaviti ukoliko ne posjeti nekog od braće, ili
ukoliko se ne utješi snom. Tu taj razorni duh počinje da mu iznosi
da treba da učini nužne posjete braći, ili da posjećuje bolne
koji se nalaze u blizini ili daleko. On mu, također, ubacuje pomisao
da je dužan da pronađe neke rođake ili rođakinje i da ih što
češće posjećuje, te da bi bilo veliko djelo pobožnosti ukoliko
bi neku pobožnu ženu, koja se je posvetila Bogu i koja je lišena
svake pomoći od rodbine, što češće posjećivao i donosio joj sve
što joj je potrebno, budući da se njeni srodnici ne staraju o njoj.
On mu podmeće zaključak da se treba više truditi u djelima
revnosti te vrste, dok je sjedenje u ćeliji besplodno i ne donosi
nikakav napredak.
110. Tako se uznemirava bijedna duša, zapletena
u neprijateljske zamke sve dok se redovnik, izmoren duhom malodušja,
ili baci u postelju, ili napusti ćelijsko zatvoreništvo, tražeći
izbavljenje od napasti u posjeti nekoga od braće. Međutim, ta
posjeta, koju on u sadašnje vrijeme koristi kao lijek, u rukama
njegovog protivnika ubrzo postaje sredstvo koje izaziva još veće
rastrojstvo. Jer, neprijatelj će još češće i snažnije napadati
onoga tko mu, kao što je na djelu doznao, odmah, čim započne
borba, okreće leđa, te svoje spasenje ne očekuje ni od pobjede ni
od suprotstavljanja, nego od bjekstva. On će, naime, malo po malo
napuštajući ćeliju, početi da zaboravlja na glavno djelo svoga
zvanja koje se sastoji u stremljenju prema Božjoj, sve-prevazilazećoj
čistoći, koja se može postići jedino svagdašnjim u tišini
prebivanju u ćeliji i u stalnom Božjem poučavanju. Tako, na kraju,
vojnik Kristov bježi od svoje borbe, zapliće se u svjetska djela i
više nije ugodan Gospodinu (2 Tim 2,4), kome je obećao
služenje.
111. Blaženi David je vrlo prekrasno izrazio sve
štetne posljedice te bolesti u slijedećem stihu: Zadrijema duša
moja od malodušja (Ps 118,28). I zaista, u to vrijeme spava
duša, a ne tijelo. Jer, ranjena strijelom ove razorne strasti, duša
zaista postaje pospana za sva nastojanja prema vrlini i za praćenje
svojih duhovnih osjećanja.
112. Prema tome, istinski vojnik
Kristov, koji želi da se zakonito podvizava u borbi za savršenstvo,
treba da se stara da i ovu bolest izagna iz skrivnica svoje duše. On
i protiv tog najneumjesnijeg duha malodušja treba da se smjelo
naoruža suprotstavljanjem, kako ne bi pao ni od ranjavanja strijelom
sna, niti kao bjegunac istupio iz zatvoreništva svoje ćelije, čak
ni pod opravdanim izgovorom revnosti.
113. Jer, onoga koga počne
da savladava s bilo koje strane, on ostavlja da prebiva u ćeliji bez
ikakvog uspjeha, načinivši ga lijenim i bezbrižnim, izgoni ga
napolje i čini skitnicom i lijenim za svako dobro djelo,
prisiljavajući ga da postojano obilazi ćelije braće i samostane, i
da ni o čemu drugom ne pomišlja osim o tome gdje i pod kojim
izgovorom da nađe sebi priliku da objeduje slijedeći put. Jer, um
lijenog ni o čemu drugom ne misli osim o hrani i o trbuhu. Srevši
negdje prijatelja u nekom muškarcu ili ženi, koji obamiru u istoj
hladnoći, on se upliće u njihova djela i potrebe. Malo po malo
uhvativši se u zamku takvim zanimanjima koja su štetna za njegovu
dušu, i kao obavijen zmijinim zagrljajem, on se već više nikada
neće moći odvojiti od njih, niti se obratiti k napuštenim djelima
ranijeg zvanja.
114. Duh malodušja u nama, prije svega, izaziva
lijenost, odvraća nas od djelovanja i uči besposličarenju. Stoga
je glavno djelovanje protiv njega: ne popuštati i sjediti za djelom
ili poslom. U tom pogledu mi, kao liječnički recept protiv
malodušja, možemo primiti ono što je sveti Pavle Solunjanima pisao
o trudu: Ali vas molimo, braćo …
da se usrdno starate da živite mirno, i da gledate svoja posla, i da
radite svojim vlastitim rukama (1 Sol 4,10-11). On kaže: živite
mirno, tj. prebivajte u tišini u svojim ćelijama kako od
raznih priča od kojih ne može da se sačuva onaj koji prazno luta
tamo amo ne bi izgubili svoj unutrašnji mir, te počeli i drugima da
pričinjavate nemir. On zatim kaže: gledajte svoja posla,
tj. nemojte se, zanoseći se radoznalošću, starati da saznate djela
svijeta i da ispitujete ponašanje druge braće kako se umjesto brige
o vlastitom ispravljanju i revnovanju za stjecanje vrlina ne bi
navikli da svoje vrijeme provodite u osuđivanju i klevetanju braće.
I još on kaže: radite svojim vlastitim rukama, tj. sjedeći
u ćeliji, prionite na ručni rad. Time je on odsjekao samu mogućnost
onoga što je ranije odbacivao. Onaj tko voli da sjedi za poslom nema
kada da šeta tamo amo, da istražuje tuđa djela, da se upliće u
njih i sudi o njima. U drugoj poslanici istim Solunjanima on ovome
dodaje: Zapovijedam vam pak, braćo, u ime Gospodina našega Isusa
Krista, da se klonite od svakoga brata koji živi neuredno, a ne po
predaji koje primiše od nas (2 Sol 3,6). Ovdje on već ne moli,
nego zapovijeda, i to ne prostim riječima, nego imenom Gospodina
našeg Isusa Krista. Time on daje da razumijemo da je ta zapovijed
obavezna. Iz daljnjih riječi se vidi da je to zapovijed o trudu.
Onoga tko ga izbjegava ne treba primati u kršćansku zajednicu.
Prema tome, on zapovijeda da se udaljimo od onih koji ne žele da se
trude. Njih treba da odsijecamo kao udove koji su povrijeđeni
pokvarenom lijenošću, kako bolest nerada, kao smrtonosna zaraza, ne
bi prešla i na zdrave udove tijela. I u rečenome već postoji silna
pobuda na požrtvovanje koje on još više pojačava pružajući im
sebe kao primjer koji treba da nasljeduju (2 Sol 3,7). On kaže:
Živeći kod vas, mi nismo zabadava jeli kruh (2 Sol 3,8),
premda i Gospodin zapovijeda da oni koji Evanđelje propovijedaju
od Evanđelja žive (1 Kor 9,14). Kada ni onaj tko je
propovijedao Evanđelje i izvršavao tako visoko duhovno djelo nije
primao hranu na dar, šta ćemo reći u opravdanje svoje lijenosti mi
kojima nije naložena nikakva propovijed riječi i koji nemaju
nikakvu drugu brigu osim staranja o vlastitoj duši? S kakvom nadom
se mi osmjeljujemo da u lijenosti na dar jedemo kruh, koga izabrani
sasud, zadužen brigama o propovijedi Evanđelja, sebi nije
dozvoljavao da jede bez truda svojih ruku? Da se, uostalom, ne bi
pokazalo kao da je njegov vlastiti primjer jedini, te da se ne
predlaže kao obrazac za nasljedovanje svima, apostol Pavao navodi da
su tako postupali i svi koji su bili s njime. Naime, Sila i Timotej,
koji su to pisali s njim, bavili su se istim trudovima. Da tko ne bi
pomislio da se ukloni od nasljedovanje njegovog primjera
(predstavljajući da su oni svi radili šuteći, nemajući namjeru da
daju primjer koji i nas obavezuje na trud) on kaže da su, imajući
vlast da ne rade, radili da bi sebe dali njima za primjer, da bi
se ugledali na nas (2 Sol 3,9). On kao da kaže: ''Ako zaboravite
razumno učenje, koje često ulazi u vaše uši, barem zadržite u
sjećanju naše primjere, koji su predstavljeni vašim očima''.
Najzad, poslije tolikih uvjeravanja, apostol Pavao u odnosu na njih
već ne koristi savjet učitelja ili liječnika, nego autoritet
apostolske vlasti, govoreći: Ako netko neće da radi, neka i ne
jede (2 Sol 3,10)! To je presuda protiv mogućih i predvidljivih
preziralaca ove zapovijedi, izrečena sa sjedišta apostolskog suda.
115.
I u poslanici Efežanima apostol Pavao je o istom trudu pisao,
govoreći: Kradljivac neka više ne krade, nego bolje neka se
trudi da radi svojim rukama ono što je dobro da bi imao davati onome
kome je potrebno (Ef 4,28). I u Djelima apostolskim nalazimo da
on ne samo uči, već i radi. Došavši u Korint, on nije želio da
se zadrži nigdje drugdje osim kod Akile i Priskile, koji su bili
majstori zanata kojim se i on obično zanimao, s očiglednom namjerom
da radi zajedno s njima (Dj 18,1-3). Osim toga, kada se, ploveći u
Jeruzalem, zaustavio u Miletu, on je poslao u Efes da dozovu
prezbitere Efeške crkve. Dajući im pouke kako da u njegovom
odsustvu upravljaju crkvom Božjom, on je rekao da ni novaca, ni
odjeće od njih nije tražio. Naprotiv, njegovim potrebama i
potrebama onih što bijahu s njim poslužile su njegove vlastite
ruke. I on je to činio radi toga da bi pokazao da se tako treba
truditi, pomažući onima koji nemaju i sjećajući se zapovijedi
samog Gospodina, tj. da je blaženije davati, nego primati (Dj
20,33-35). Dajući primjer požrtvovanja, on ujedno poučava da je
bolje pomagati potrebitima od onoga što je stečeno znojnim trudom,
nego od onoga što je nekim drugim putem došlo u naše ruke.
Redovnik koji tako djeluje bit će ukrašen dvostrukom vrlinom:
odbacivanjem svih stvari steći će savršeno siromaštvo Kristovo, a
svojim trudom i raspoloženjem pokazat će darežljivost bogatog,
poštujući Boga svojim pravednim trudom i prinoseći mu na žrtvu od
plodova svoje pravde.
116. Egipatski oci nikako ne dozvoljavaju
redovnicima, a naročito mladima, da budu bez posla. Naprotiv,
revnošću prema trudu oni mjere stanje srca i brzinu napretka u
trpljenju i poniznosti. Oni ništa ne primaju od ishrane za svoju
upotrebu, nego od svojih trudova hrane braću koja dolazi i strance,
i šalju u mjesta Livije koja su siromašna zbog neplodnosti i gladi.
Oni čak i u gradovima onima koji stradaju u prljavim tamnicama
dostavljaju velike količine hrane svake vrste, vjerujući da takvim
požrtvovanjem od plodova svojih ruku prinose ugodnu žrtvu
Gospodinu. O tom predmetu drevni egipatski oci su stvorili izreku:
''Redovnika koji radi iskušava jedan demon, a onoga koji prebiva u
lijenosti napada bezbrojno mnoštvo''.
117. Počevši da živim u
pustinji, ja sam ocu Mojsiju (Livijskom, kome pripadaju 1. i 2.
Knjiga razgovora) rekao da sam jučer bio potpuno oslabljen porivom
malodušja i da sam ga se oslobodio tek kad sam otišao ocu Pavlu.
''Ne, ti se nisi oslobodio od njega'', rekao mi je on, ''nego si mu
se predao i pokorio. Jer, on će te još silnije napadati kao
kukavicu i bjegunca, vidjevši da si u prvoj borbi dopustio da budeš
pobijeđen i da si odmah pobjegao s bojnog polja. Stoga treba da
riješiš da drugi put stupiš u borbu s neprijateljem i da odbijaš
njegove vatrene napade, pobjeđujući ga trpljenjem i
suprotstavljanjem, a ne napuštanjem ćelije ili uranjanjem u san''.
Tako se na iskustvu pokazalo da ne treba bježati od napada
malodušja, izbjegavajući borbu s njim, već da ga treba pobjeđivati
hrabro mu se suprotstavljajući.
g) BORBA S DUHOM SUJETE (XI knjiga pravila)
118.
Kao sedma, predstoji nam borba s duhom sujete. On je razno-obrazan,
promjenjiv i tanan. Njega i najoštrovidnije oči teško mogu
razmotriti i prepoznati. Stoga je utoliko teže od njega se zaštiti.
Ostale strasti su proste i jednolike. Sujeta je, pak, složena i
raznolika. Ona odasvud i sa svih strana susreće vojnika za vrijeme
borbe, i kada se već pojavljuje kao pobjednik. Jer, ona pokušava da
rani vojnika Kristova i odjećom, i stasitošću, i hodom, i glasom,
i poslom, i bdijenjima, i postovima, i molitvom, i usamljenošću, i
čitanjem, i znanjem, i šutljivošću, i poslušnošću, i
poniznošću, i dobrodušnošću. Kao neki najopasniji podvodni
kamen, sakriven ispod valova koji se dižu, ona iznenadno dovodi do
strašnog brodoloma one koji plove pri blagougodnom vjetru i u
vrijeme u koje se najmanje nadaju.
119. Prema tome, onaj koji želi
da ide kraljevskim putem s oružjem pravednosti desnim i lijevim
treba, po apostolskom učenju, podjednako da hodi i u slavi i
sramoti, u grdnji i pohvali (2 Kor 6,7-8), te da s krajnjom
opreznošću upravlja svoj korak putem vrline, posred uzburkanih
valova iskušenja, pod rukovodstvom rasuđivanja i nadahnućem Duha
Gospodinovog. On treba da zna da će se odmah razbiti o pogubne
podvodne grebene čim makar malo skrene na desno ili lijevo. Zbog
toga od premudrog Salomona i slušamo savjet: Ne skreći ni na
desno, ni na lijevo (Izr 4,27), tj. ne obmanjuj sebe zbog
vrlina i ne uznosi se svojim duhovnim uspjesima, niti skreći na
lijevu stazu strasti tražeći, kao što je apostol Pavao rekao,
slavu u sramoti njihovoj (Fil 3,19). Onoga u kome ne može da izazove
sujetu ljepotom stasite i raskošne odjeće, đavao iskušava
njegovom nezgrapnom, neurednom i ništavnom odjećom; onoga koga nije
uspio da baci u tu strast pomoću časti, on sputava ponižavanjem;
onoga koga nije uspio nagovoriti da se preuznosi mnogim znanjem i
sposobnošću krasnoriječivosti, on lovi šutnjom. Onaj tko javno
posti biva uznemiravan sujetnom slavom, a onaj tko iz prezira takve
slave počne da skriva post trpi napade od samo-uznošenja. Da se ne
bi uprljao sujetom poneko izbjegava da vrši duge molitve pred
braćom. Međutim, počevši da ih upražnjava u tajnosti i nemajući
nikoga za svjedoka svog djelovanja, on ne izbjegava da trubi o tome.
Naši starci prekrasno opisuju svojstvo te bolesti, uspoređujući je
s lukom i češnjem: ma koliko mi skidali jedan sloj omotača, opet
se pokazuje drugi sloj.
120. Ona ne prestaje da goni čak ni onoga
tko se, bježeći od slave, sakriva po pustinji izbjegavajući svako
općenje sa smrtnima. I što čovijek bježi dalje od svijeta, to ga
više napada. Neke od onih koji žive u samostanima ona pokušava da
baci u preuznošenje trpljenjem u radu i trudu, druge spremnošću na
poslušnost, treće poniznošću koja sve nadvisuje. Jednoga ona
iskušava mnogim znanjima, drugog dugim sjedenjem za čitanjem,
trećeg dužinom bdijenja. Ta bolest se trudi da svakoga rani
njegovim vlastitim vrlinama. Tako ona priređuje spoticanje u propast
upravo onim čime se stječu plodovi života. Onima koji žele da
prođu put pobožnosti i savršenstva neprijatelji klevetnici
postavljaju mreže obmane baš na putu po kome koračaju, po izreci
blaženog Davida: Na putu kojim hodim sakriše mi zamku (Ps
141,4). Ukoliko se mi, dakle, hodeći putem vrline i stremeći k
počasti višnjeg zvanja, nadmemo svojim uspjesima, saplest ćemo se i
zaplest ćemo se u mreže sujete, imajući svezane noge svoje duše.
Na taj način se događa da nas ne savlada protivnik, ali nas pobjedi
veličina naše pobjede nad njim.
121. Budući nadvladavane, sve
druge strasti venu i svakim danom postaju sve slabije. Također, pod
utjecajem mjesta ili vremena, one sahnu i stišavaju se. Uopće,
uslijed borbe s vrlinama koje su im suprotne, njih je lakše izbjeći
i odbiti. Međutim, ova i kada je poražena još žešće ustaje na
borbu. I kada se misli da je ispustila duh, ona kroz svoju smrt
postaje još življa, zdravija i jača. Druge strasti tiranski
vladaju samo nad onima koje su pobijedili u borbi. Ova, pak, svoje
pobjednike još žešće pritiska. I što je silnije pobijeđena,
snažnije se bori arogantnim ili bahatim pomislima zbog pobjede nad sobom.
Tanana lukavost neprijatelja se upravo vidi u tome što zbog njegovih
smicalica vojnik Kristov pada od vlastitih strijela, iako nije mogao
biti pobijeđen neprijateljskim oružjem.
122. Ostale strasti se,
kao što smo rekli, umiruju pod utjecajem drugog mjesta. One se,
također, stišavaju i slabe uslijed udaljavanja od predmeta grijeha,
ili prilika i povoda za grijeh. Ova, pak, ide i u pustinju s onim
koji bježi od nje. Ona se ne boji nikakvog mjesta, niti slabi zbog
udaljavanja predmeta od očiju. Ona crpi hrabrost upravo iz uspjeha u
vrlini onoga koga napada. Ostale strasti, kao što smo naprijed
rekli, s vremenom ponekad slabe i iščezavaju. Njoj, pak, vrijeme ne
samo da ne šteti, već još više sabire hranu za njenu sujetu.
123.
Najzad, nalazeći se u ratu s vrlinama koje su im suprotne i otvoreno
istupajući, kao po danu, ostale strasti je lakše pobijediti i lakše
držati na odstojanju. Proguravši se, pak, među vrline i pomiješavši
se s našom vojskom, sujeta kao da stupa u borbu po tamnoj noći. Ona
utoliko žešće obmanjuje, ukoliko je manje očekuju i ukoliko se
manje čuvaju od njenih napada.
124. Čitamo da je Ezekija,
židovski kralj, muž savršeno pravedan u svemu, zbog jedne strijele arogantnosti bio oboren; da je onaj tko je jednom molitvom mogao da
izmoli izbavljenje od 185 tisuća asirskih vojnika bio pobijeđen
sujetnim slavoljubljem; da je onaj tko je molitvom bio dostojan
produžetka života za 15 godina (iako je poslije već postojalo
Božje određenje granica njegovog života i dana smrti) i kome je
sunce, vraćajući se unazad za deset stupnjeva, potvrdilo čudo, za
jedno arogantno ponašanje i maštanje o sebi sve izgubio. I poslije
svjedočanstva o vrlini i takvog znamenja Božjeg i dobronamjernosti njemu, on je ne samo sebe, nego i sav narod svoj podvrgao
srdžbi Božjoj. I ta srdžba je bila tolika da je, i poslije
ponižavanja i umoljavanja Boga sa svim svojim narodom, jedino mogao
izmoliti njeno odlaganje, tj. da ne dođe u njegove dane (2 Kr
20,2). Tako je poguban i težak grijeh strasti bahatosti ili arogantnosti tj. prevelike uznositosti!
125.
Osija, pradjed spomenutog kralja, koji je također pohvaljen
svjedočanstvom Svetog Pisma, imao je mnoge vrline i mnoga vrlo
pohvala djela i uredbe za dobro naroda. Međutim, ponijevši se
taštim visokoumljem on je uvrijedio Gospodina Boga svoga djelom
koje mu nije bilo ugodno. I odmah je pao s visine svoje slave i bio
kažnjen gubom. Eto i drugog primjera teškog pada! Vidite, dakle,
kako sretni uspjesi mogu biti pogubni, ukoliko se čovjek ne čuva
od sujete i prevelike uznositosti. Oni koji se ne paze i ne čuvaju i koji
izbjegavaju skrušenost u teškim okolnostima, trpe jači poraz zbog
svojih pobjeda. Izbjegavši opasnost smrti u vrijeme borbe, oni
padaju zbog pobjede i slavlja.
126. Zbog toga apostol Pavao i
opominje: Nemojmo biti sujetni (Gal 5,26). Izobličavajući
farizeje, i Gospodin govori: Kako vi možete vjerovati kada
primate slavu jedan od drugoga, a slavu koja je od jedinoga Boga ne
tražite (Iv 5,44). O takvima i blaženi David s prijetnjom
govori: Bog rasipa kosti onih koji čine bezakonje (Ps
53,6).
127. Početnike i one koji su malo napredovali u vrlinama i
u duhovnom znanju, sujeta obično nadima zbog glasa, tj. što pjevaju
ljepše od drugih, ili zbog suhog tijela, ili zbog ljepote tijela,
ili zbog bogatih i gospodskih roditelja, ili zbog toga što su
prezreli vojnu službu i počasti. Drugoga ona uvjerava da bi, da je
ostao u svijetu, lako stekao i počast i bogatstvo, premda ih nikada
ne bi mogao postići. Ona ga, na taj način, nadima prinošenjem na
žrtvu neizvjesnih nada, nagovarajući ga da se previše uznosi zbog
ostavljanja onoga što nikada nije imao.
128. Na nekoga ona
pripušta želju za svećenstvom ili đakonstvom, predstavljajući mu
u mislima da bi on sa svetošću i strogošću izvršavao svoje
djelo, te bi i drugim svećenicima bio primjer svetosti, a mnogima
koristan svojim ponašanjem i izrečenim poukama. Ponekad i onoga tko
živi u pustinji, ili samuje u ćeliji, sujeta navodi da u umu svome
mašta kako obilazi domove raznih osoba i samostane i djelovanjem
svojih uobraženih uvjerenja mnoge obraća na put ispravnog života.
I bijedna duša biva vođena tamo-amo takvom sujetom, maštajući kao
u dubokom snu. I zanesena slatkoćom tih pomisli i ispunjena takvim
maštanjima, ona najvećim djelom nije u stanju da primijeti niti
svoja djela, niti prisustvo braće koji su stvarno prisutni.
Naprotiv, ona je slatko uronjena u ono što mašta u budnom stanju,
lutajući svojim pomislima.
129. Sjećam se kako je, dok sam živio
u Skitskoj pustinji, jedan starac prišao ćeliji jednog brata radi
posjete i začuo kako se unutra nešto govori. On se zaustavio,
želeći da sazna što on čita iz Svetog Pisma ili što izgovara
napamet, kao što je bio običaj da se čini za vrijeme posla ili
radom ruku u ćeliji. Prignuvši uho bliže, revnosni slušalac je
čuo da brat daje pouku narodu kao da je u crkvi. To je značilo da
je on, prevaren duhom sujete, sebe zamišljao svećenikom i vršio
svoje zamišljeno djelo. Počekavši još malo, starac je čuo kako
je brat završio svoju pouku. Zatim je zamijenio dužnost i već bio
u činu đakona, započevši da najavljuje: ''Oglašeni izađite''.
Starac je pokucao na vrata. Izašavši, brat ga je susreo s
uobičajenim poštovanjem. Uvodeći ga unutra, on je upitao je li
davno došao, pretvarajući se da je zabrinut što je, možda, dugo
morao da stoji napolju i da možda pretrpi nešto neugodno. U stvari,
njega je izobličavala savjest zbog maštanja i zbog onog što je
činio pokretan njima. Starac je umiljato odgovorio: ''Stigao sam u
trenutku kada si najavljivao: Oglašeni iziđite''.
130. Ovaj
primjer sam naveo kako bi, imajući pred očima potpuno izobraženje
sile i poretka napada strasti na bijednu dušu, bolje pazili na sebe,
i kako bi lakše izbjegli zamke i klopke neprijatelja. Tako postupaju
i egipatski oci. Ne kolebajući se uopće, oni sve slično iznose na
vidjelo i svojim pričama o drugima i o sebi raskrivaju i obnažuju
pred mladim redovnicima borbe sa svim strastima, i s onima koje već
trpe mladi, i s onima koje im tek predstoje. Kroz takvo iznošenje
iskušenja od svih strasti, početnici koji gore duhom spoznaju tajne
svojih trenutnih borbi. Vidjevši ih kao u ogledalu, oni shvaćaju
uzroke strasti koje se bore s njima, kao i sredstva protiv njih. Oni,
isto tako, unaprijed saznaju i za borbe koje im tek predstoje,
pripremajući se da se zaštite od njih, da stupaju u borbu protiv
njih i da se sukobljavaju s njima. Najiskusniji liječnici imaju
običaj ne samo da liječe sadašnje bolesti, nego i da se, po svom
vidovitom iskustvu, suprotstavljaju budućim, unaprijed ih
otklanjajući poukama ili korisnim ljekovitim napitcima. Tako i ovi
najistinskiji liječnici duša svojim duhovnim poukama, kao nekim
protuotrovom, unaprijed ubijaju bolesti srca koje bi mogle niknuti.
Oni ne daju da one niknu u dušama mladih redovnika, otkrivajući im
i uzroke napada strasti, i ljekovita i korisna sredstva protiv
njih.
131. Želeći da se po zakonu podvizava istinskim duhovnim
podvigom, Kristov vojnik treba na svaki način da se stara da
pobijedi ovu raznoliku i mnogoliku zvijer. Najprije, mi možemo
izbjeći sam susret s ovom složenom nepotrebnošću koja je sa svih
strana spremna da istrči protiv nas. Da bi to postigli ne treba da,
zadržavajući u misli Davidovu izreku: Gospodin rasipa kosti
bezakonika (Ps 53,6), sebi zabranimo da bilo što činimo ili
poduzimamo sa sujetnom namjerom da steknemo sujetnu slavu. Zatim, ono
što je učinjeno s dobrim početkom treba da sačuvamo sa sličnom
tj. dobrom pažnjom, kako se ne bi potkrala bolest sujete i
opustošila plodove svih naših trudova. Osim toga, ono što braća
nisu prihvatila kao opći običaj, i što ne čine svi, svim
nastojanjima treba da odbacujemo kao hvalisavo djelo. Na sve načine
treba izbjegavati i ono što nas može učiniti istaknutim među
drugima i što nam, zbog toga što je samo nama svojstveno, može
donijeti slavu kod ljudi. Tim samo-isticanjem se prvenstveno i
objelodanjuje da smo oboljeli od smrtonosne zaraze sujete, premda smo
mogli da je izbjegnemo da smo u mislima držali opomenu da ćemo ne
samo sasvim izgubiti plodove trudova koje poduzimamo sa sujetnom
namjerom, već postati i krivci za veliki prijestup. Jer, kao
kradljivci svetinje mi ćemo morati da ponesemo vječne muke.
Žalosteći Boga, mi smo poželjeli da djelo činimo radi ljudi, a ne
radi Njega, kao što smo bili dužni. Time smo mi ljude pretpostavili
Bogu, i slavu svijeta slavi Božjoj. U tome će nas tada i izobličiti
Bog koji zna ono što je sakriveno.
h) BORBA S DUHOM OHOLOSTI (XII knjiga pravila)
132.
Osma i posljednja borba predstoji nam s duhom oholosti. Iako se po
poretku opisivanja borbe sa strastima smatra posljednjom, ona je po
početku i vremenu zapravo prva. Ovo je najsvirepija i teško ukrotiva zvijer, koja osobito napada savršene. Ona ih s
ljutim ujedom proždire u trenutku kada oni gotovo dostižu sam vrh
vrline.
133. Postoje dva oblika oholosti: prvi je onaj koji, kao
što smo rekli, napada muževe visokog duhovnog života, a drugi
obuzima početnike i tjelesne ljude. I premda oba oblika oholosti
podiže pogubnu uznositost kako pred Bogom, tako i pred ljudima, ipak
se prvi upravno odnosi na Boga, a drugi na ljude. Načelo drugog i
sredstva protiv njega mi ćemo istražiti, ako Bog da, u posljednjim
poglavljima ove knjige, a sada bi unekoliko razmotrili prvi, kojim
se, kao što smo rekli, iskušavaju prvenstveno savršeni.
134.
Zla oholost je strast koja uništava sve vrline, i obnažuje i lišava
čovjeka svake pravednosti i svetosti. Kao neka sveobuhvatna zaraza,
ona se ne zadovoljava oslabljenošću samo jednog uda, ili jednog
dijela, nego cijelo tijelo ranjava smrtonosnim rastrojstvom. Ona i
one koji već stoje na vrhuncu vrline pokušava da obori krajnje
teškim padom i upropasti. Svaka druga strast se zadovoljava svojim
granicama i svojim ciljem. I premda remeti i druge, ona je usmjerena
uglavnom protiv jedne vrline, te prvenstveno nju pritiska i na nju
napada. Tako ugađanje trbuhu, tj. strast prema prejedanju i
slasti upropašćuje uzdržavanje, pohota oskrnavljuje
čistoću, srdžba progoni trpljenje. Ponekad onaj tko pati od neke
strasti nije sasvim tuđ ostalim vrlinama. Gubitkom jedne vrline,
koju je savladala revnosno naoružana strast koja joj je suprotna,
čovjek može donekle zadržati ostale. Međutim, kada ovlada
bijednom dušom i zauzme najvišu tvrđavu vrlina tj. Poniznost,
oholost kao neki najsvirepiji tiranin ruši i razara do temelja cio
njen grad. Izravnavši nekada visoke stijene svetosti i pomiješavši
ih s zemljom poroka, ona više ne dopušta da ni jedan znak slobode u
porobljenoj duši bude sačuvan. Što je bogatija duša koju porobi,
to je teži jaram ropstva kome je podvrgava, najsurovijim grabežom
je obnaživši od svega imanja vrlina.
135. Ako želiš da točnije
saznaš mjeru sile tog najsurovijeg tiranina, prisjeti se da je kao
anđeo, koga su zbog prekomjernog sjaja i ljepote nazivali jutarnjom
zvijezdom (luciferom), zbačen s neba upravo zbog te strasti. Ranjen
strijelom oholosti, on je iz najvišeg čina blaženih anđela pao u
pakao. Takav bestjelesni anđeo, ukrašen tako značajnim
povlasticama, za jednu uznositost srca bio je zbačen s neba na
zemlju. Koliko tek mi, koji smo obučeni u smrtno tijelo, treba da sa
svakom budnošću izbjegavamo oholost. To samo pokazuje veličinu
pogubnog pada. Kako, pak, treba da izbjegavamo najštetniju zarazu
ovom strašću, naučit ćemo se ako ispitamo načelo i uzroke
navedenog pada. Jer, nemoć se ne može izliječiti, niti se može
odrediti lijek protiv ma koje bolesti, ukoliko se najprije pažljivim
istraživanjem ne ispitaju njihova načela i uzroci. Odjeven Božjom
svjetlošću i sijajući više od drugih višnjih sila po
velikodušnosti Stvoritelja, ovaj arkanđeo je umislio da sjaj
premudrosti i ljepotu vrline, kojima je bio ukrašen po milosti
Tvorca, posjeduje po svojim prirodnim silama, a ne po darežljivosti
Božjoj. Naduvši se zbog toga, on je počeo da sebe smatra ravnim
Bogu. Pomislio je da ni u čemu nema nužde, slično Bogu, i da radi
prebivanja u takvoj čistoći nema potrebe za Božjom pomoći. Tako
se on potpuno pouzdao u silu svoje slobodne volje, vjerujući da će
mu njome biti dostavljeno u izobilju sve što je potrebno za potpuno
savršenstvo u vrlini i za neprekidnost najvišeg blaženstva. Ova
jedna pomisao postala je za njega prvi uzrok pogubnog pada.
Smatrajući da nema potrebe za Bogom, on je bio i ostavljen od Boga,
te je odmah postao nepostojan i kolebljiv. Tako je odmah osjetio i
nemoć svoje vlastite prirode i izgubio blaženstvo kojim se, po daru
Božjem, naslađivao. On je, naime, zavolio pogubne riječi,
kojima se veličao i govorio: Uzići ću na nebo (Iz
14,13), i jezik lažljiv, kojim je, obmanjujući sebe,
govorio: I izjednačit ću se s Višnjim. Njima je zatim
obmanuo Adama i Evu, nagovarajući ih: Bit ćete kao bogovi. Stoga
je i čuo presudu: Toga radi Bog će te poraziti do kraja: iščupat
će te i preseliti iz tvoga naselja, i korijen tvoj iz zemlje živih.
Vidjet će pravednici i pobojat će se, i podsmijevat će mu se,
govoreći: Gle čovjeka koji nije imao Boga za pomoćnika, nego se
uzdao u veličinu bogatstva svoga. On napredovaše u sujeti svojoj
(Ps 51,6-9). Posljednje riječi ''gle čovjeka'' vrlo pravedno mogu
da se primjene i na one koji se nadaju da postignu najviša blaga bez
Božje zaštite i pomoći.
136. Eto uzroka prvog pada i načela
glavne strasti. Ona se, zatim, preko onoga tko je njome prvi bio
ranjen, prokrala u prvo-stvorenog i proizvela sve mnoštvo strasti. I
prvo-stvoreni je povjerovao da jedino silom svoje slobodne volje i
svojim trudovima može da dostigne slavu Božju. Time je on izgubio i
onu silu koju je dobio po blagosti Tvorca.
137. Takvim primjerima
i svjedočanstvima Svetog Pisma najjasnije se dokazuje da je strast
oholosti po nastanku prva i da je izvor svih grijeha i prijestupa,
iako je po redoslijedu borbe posljednja. Ona ne uništava samo jednu,
sebi suprotnu vrlinu, kao ostale strasti, tj. poniznost, već ujedno
pogubljuje sve vrline. I ona ne iskušava neke osrednje i ništavne,
nego naročito one koji stoje na visini savršenstva. Jer, tako o
tome duhu govori prorok: Hrana mu je izabrana (Hab 1,16).
Blaženi David je s velikom pažnjom čuvao skrivnice svoga srca. To
pokazuje smjelost s kojom je Onome od koga nisu bile sakrivene tajne
njegove savjesti, uzvikivao: Gospodine, ne nadima se srce moje,
niti se uznose oči moje, niti idem na veliko, ni na ono što je više
od mene (Ps 130,1), i još: Ne živi u domu mome onaj
tko se drži oholosti (Ps 100,7). Pa ipak, znajući koliko je čak
i savršenima teško da se sačuvaju od svakog pokreta ove strasti,
on se nije uzdao samo u svoj trud, već je u molitvi izmoljavao pomoć
od Gospodina. On je iskao da izbjegne rane od strijela ovoga
neprijatelja, govoreći: Ne daj da stane na mene noga ohola (Ps
35,12), tj. ''Ne daj mi, Gospodine, da učinim kakav korak po
nagovoru oholosti''. On se, naime, bojao i strašio da ne bude
podvrgnut onome što se govori za ohole: Bog se protivi oholima
(Jak 4,6), i još: Nečist je pred Gospodinom tko je god
ponosita srca (Izr 16,5).
138. Koliko je samo veliko zlo
oholost. Njoj ne mogu da se suprotstave ni anđeli ni druge protivne
sila, već mora da se usprotivi sam Bog. Treba primijetiti da apostol
Jakov nije rekao da oni koji su sputani ostalim strastima imaju Boga
za protivnika. On nije rekao: ''Bog se protivi ugodnicima trbuhu,
bludnicima, onima koji se srde, ili srebroljupcima'', nego jedino
oholima. Jer, te strasti su okrenute ili samo protiv onih koji
griješe, ili protiv njihovih suučesnika, tj. drugih ljudi, a
oholost je naročito usmjerena protiv Boga. Zbog toga ga i ima za
protivnika.
139. Mreže ovog najnepotrebnijeg duha možemo da
izbjegnemo ukoliko o svakoj vrlini u kojoj smo napredovali budemo
govorili: Ali ne ja, nego milost Božja koja je sa mnom, i:
Milošću Božjom jesam, što jesam (1 Kor 15,10), i:
Jer Bog je Onaj koji čini u vama i da hoćete i da tvorite po
Njegovoj blagonaklonosti (Fil 2,13). I sam Spasitelj našeg
spasenja govori: Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogi
plod, jer bez mene ne možete činiti ništa (Iv 15,5), a i
Psalmopjevac pjeva: Ako Gospodin ne sazida dom, uzalud se muče
koji ga grade; ako Gospodin ne sačuva grad, uzalud ne spava stražar
(Ps 126,1). Jer, volja onih koji žele i koji se trude i koji su
obučeni u tijelo koje se bori protiv duha nije dovoljna da bi se,
bez naročitog pokrova Božjeg milosrđa, postigla savršena čistoća
i neporočnost, niti da se zadobije ono što se tako silno želi i k
čemu se stremi. Jer, svaki dar dobri i svaki poklon savršeni
odozgor je, silazi od Oca svjetlosti (Jak 1,17). Što li imaš
što nisi primio? A ako si primio, što se hvališ kao da nisi primio
(1 Kor 4,7).
140. Ja ovo govorim ne zbog toga što bih,
ponižavajući čovjekov trud, nekoga htio da odvojim od brižljivog
i napornog truda. Naprotiv, ja odlučno tvrdim (i to ne na osnovu
vlastitog mišljenja, nego na osnovu mišljenja staraca) da se bez
njih nikako ne može zadobiti savršenstvo. Međutim, ono ne može
biti dovedeno do odgovarajućeg stupnja samo na osnovu njih, tj. bez
milosti Božje. Prema tome, kao što kažemo da ga samo čovjekovi
trudovi bez pomoći Božje ne mogu postići, tako tvrdimo da se
milost Božja daje samo onima koji se trude u znoju lica, ili,
govoreći riječima apostola samo onima koji hoće i koji se trude. U
88. Psalmu se u ime Božje kaže: Poslah pomoć junaku, uzvisih
izabranoga svoga iz naroda (Ps 88,20). Mi po riječi Gospodinovoj
govorimo da svatko tko ište prima, da se svakome tko kuca otvara i
da svatko tko traži nalazi. Međutim, traženje, molitva i kucanje
sami po sebi nisu dovoljni bez milosrđa Božjeg koje daruje ono što
molimo, koje otvara ono u što kucamo, i koje daje da nađemo ono što
tražimo. Ono je spremno da nam sve to daruje, čim mu mi pružimo
priliku i prinesemo svoju dobru volju. Jer, ono mnogo više nego mi
sami želi i očekuje naše savršenstvo i spasenje. I blaženi David
je duboko postao svjestan nemoći da postigne uspjeh u svome
djelovanju i trudu samo vlastitim naporima. Stoga je dvostrukom
molitvom molio da se udostoji da Gospodin sam ispravi njegova djela,
govoreći: I djelo ruku naših dovrši nam, i djela ruku naših
dovrši (Ps 89,17), i opet: Utvrdi Bože ono što si učinio
među nama (Ps 67,29).
141. Prema tome, mi treba da stremimo
savršenstvu, revnujući u postovima, bdijenjima, molitvama i
skrušenosti srca i tijela kako ne bi, nadimajući se ohološću, sve
učinili uzaludnim. Mi treba da vjerujemo da vlastitim naporima i
trudovima, tj. bez pomoći milosti Božje, ne možemo postići ne
samo savršenstvo, nego ni ono u čemu se upražnjavamo radi njegovog
postizanja, tj. podvige i razna duhovna djelovanja.
142. Mi uvijek
treba da uznosimo zahvalnost Bogu ne samo stoga što nas je stvorio
razumnima i obdario sposobnošću slobodne volje, što nam je
poklonio milost krštenja i kao pomoć pružio poznavanje zakona,
nego i stoga što nas svojim svakodnevnim promišljanjem oslobađa od
neprijateljskih napada, što nam pomaže da savladamo tjelesne
strasti, što nas bez našeg znanja pokriva od opasnosti, što nas
štiti od padanja u grijeh, što nam pomaže, što nas prosvjećuje u
poznavanju i razumijevanju zahtjeva Njegovog zakona, što tajno u
nama pobuđuje skrušenost zbog nerada i grijeha naših, što nas
spasonosno ispravlja, što nas udostoji naročite posjete i što
nas ponekad i protiv naše volje privlači spasenju. Najzad, on samu
našu slobodnu volju, koja je više naklonjena strastima, usmjerava k
boljem duše-korisnom djelovanju, i obraća ga na put vrline,
posjećujući ga svojim djelovanjima.
143. Eto u čemu se zapravo
sastoji poniznost pred Bogom, eto u čemu se sastoji vjera
najdrevnijih otaca, koja čak do sada prebiva čista i kod njihovih
nasljednika. O toj njihovoj vjeri daju nesumnjivo svjedočanstvo
apostolske sile, koje su iskazane ne samo među nama, nego i među
nevjernima i malovijernima.
144. Joasaf, kralj Judejski najprije je
bio pohvalnog života. Međutim, uzoholivši se, on je bio predan nečasnim i nečistim strastima, po riječi apostola Pavla: Predade
ih Bog u pokvaren um, da čine što je neprilično (Rim 1,26-28).
Takav je zakon pravde Božje. Onaj tko se ne pokajano nadima oholim
preuznošenjem srca, predaje se na posramljenje najgnusnijoj
tjelesnoj sramoti kako bi, ponižen, osjetio da je oskrnavljen zbog
toga što ranije nije htio da bude svjestan najdublje i najvažnije
nečistoće od oholog preuznošenja, te da bi, spoznavši nesreću,
porevnovao da se očisti i od drugih strasti.
145. Prema tome,
očigledno je da nitko ne može da postigne krajnji stupanj
savršenstva i čistoće bez istinske poniznosti. Nju svako treba da
javno svjedoči pred braćom, a također i pred Bogom u skrivnicama
svoga srca, te da vjeruje da bez Njegove zaštite i pomoći, koje ga
posjećuju svakog trena, nikako ne može da postigne savršenstvo
koje želi i prema kome s naporom stremi.
146. Dosada smo, koliko
je dozvoljavala oskudnost našeg dara, uz Božju pomoć dovoljno
rekli o duhovnoj oholosti koja, kao što je rečeno, iskušava
savršene. Taj oblik oholosti nije mnogima poznat, i ne ispituju ga
mnogi, budući da su malobrojni oni koji se staraju da steknu
savršenu čistoću srca. Malobrojni dostižu do takvih borbi. Oholost
se obično bori samo s onima koji se, pobijedivši sve druge strasti,
nalaze gotovo na samom vrhuncu vrline. Pošto nije mogao da ih
savlada navodeći ih na tjelesni grijeho-pad, najlukaviji naš
neprijatelj pokušava da ih uprlja i pogubi duhovnim padom. On
namjerava da ih kroz njega liši svih prijašnjih plodova, stečenih
velikim trudom. Uostalom nas, koji smo sputani tjelesnim strastima,
on ni najmanje ne iskušava na taj način, već nas spotiče grubom,
tjelesnom nadutošću. Zbog toga smatram nužnim da, po našem
obećanju, nešto kažem o opasnosti koja prvenstveno prijeti nama,
ljudima naše mjere, i naročito dušama mladih i početnih
redovnika.
147. Ako poslije lošeg i nedovoljno revnosno
postavljenog početka odricanja od svijeta ostane u duši redovnika,
tjelesna oholost mu neće dopustiti da od ranije svjetske oholosti
siđe do istinske Kristove poniznosti. Ona će ga najprije činiti
nepokornim i tvrdoglavim, ne dozvoljavajući mu da bude krotak i
ljubazan. Ona mu neće dozvoliti da ide u korak sa svom braćom, da
živi kao i ostali i da izbjegava samo-isticanje. Ona mu naročito
neće dopustiti da se, po zapovijedi Boga i Spasitelja našega,
obnaži od svakog zemaljskog stjecanja. Odricanje od svijeta nije
ništa drugo do iskazivanje umrtvljenosti prema svemu i križ. Ono se
istinski može započeti i izgraditi samo na temelju svijesti o
duhovnoj umrlosti za sva djela ovoga svijeta, i na vjeri da i
tjelesno treba da umiremo svaki dan. Ona, nasuprot tome, čovjeka uči
da ga očekuje dugovječan život, predstavljajući mu unaprijed
razne dugotrajne bolesti. Kolebajući ga stidom i smutnjom zbog
mogućnosti da ostane bez ičega i da se izdržava iz tuđih a ne iz
svojih izvora, ona mu savjetuje da je mnogo bolje da hranu i odjeću
osigurava od svojih, a ne tuđih sredstava. Kao potvrdu, ona navodi
izreku: Blaženije je davati nego primati (Dj 20,35). Međutim,
oni koji su odebljali i ohladnjeli srcem nikada neće moći da
razumiju smisao s kojim je ona rečena.
148. Prema tome, redovnik
koji nije dobro započeo svoj podvig nikada neće moći da primi
istinski prostu Kristovu poniznost. On neće prestati da se hvali ili
veličinom porijekla, ili da se nadima ranijim svjetovnim činom
(koji je napustio samo tijelom, a ne i srcem), ili da se uznosi
novcem (koji je zadržao kod sebe na svoju pogibao, budući da zbog
njega ne može niti spokojno da nosi breme samostanskog poretka, niti
da se podčini poukama ma kog starca). Onaj kime je ovladala oholost
smatra ponižavajućim da drži ma kakvo pravilo podčinjavanja ili
poslušnosti. On čak nerado sluša i opće učenje o savršenstvu
duhovnog života. Ponekad se on i u potpunosti odvraća od njega,
naročito kada ga izobliči savjest ili kada primi spoznaju da je
namjerno usmjereno protiv njega. U tom slučaju se njegovo srce još
više ogorčuje i raspaljuje srdžbom. Poslije toga se kod njega
javlja glasan govor, gruba riječ, tvrdoglav odgovor s gorčinom,
ohol i brzi hod, nezadrživ govor. Tako se događa da mu duhovni
razgovor ne donosi nikakvu korist. Naprotiv, za njega on postaje
štetan, postajući povod za veći grijeh.
149. Slušao sam kako
je jedan starac prekorio mladog redovnika: ''Zašto si ostavio
poniznost koju si pokazivao neko vrijeme po odricanju od svijeta i
počeo da se nadimaš đavlovom ohološću''. S krajnjom ohološću
on mu je odgovorio: ''Zar sam ja neko vrijeme ponižavao sebe da bih
zauvijek bio podčinjen''? Pri tako neobuzdanom i uvrjedljivom
odgovoru, starac se zaprepastio od iznenađenja. Njemu se prekinuo
govor. On kao da je čuo riječi od samog drevnog lucifera, a ne od
čovjeka. On nije mogao da izusti ni jednu riječ iz usta svojih
protiv takve drskosti, nego je samo iz srca ispuštao uzdahe i
stenjanja. Šuteći, on je u umu ponavljao ono što je rečeno o
Spasitelju našem: Budući u obličju Božjem …
unizio je sebe i bio poslušan i to ne na neko vrijeme (kao što
govori obuzeti đavlovim duhom nadutosti), nego čak do smrti
(Fil 2,6-8).
150. Tjelesna oholost se iskazuje u sljedećim
djelima: njen govor prati bučnost, njenu šutnju dosada, njenu
veselost gromki smijeh, njenu tugu besmislena potištenost, njeno
odgovaranje zajedljivost, njenu riječ lakomislenost. Njene riječi
kao da se izgovaraju bez ikakvog učešća srca. Ona ne poznaje
trpljenje, i ostaje tuđa ljubavi, smjela u nanošenju žalosti,
malodušna u njihovom podnošenju, teško pokretna na poslušnost
ukoliko joj ne prethodi njena vlastita želja i volja, nepokorna
savjetima, nesposobna za odricanje od svoje volje i za podčinjavanje
drugima, uporna pri svome rješenju, nesuglasna da popusti drugome.
Postavši nesposobna da prima spasonosne savjete, ona više vjeruje
svome mišljenju, nego rasuđivanju staraca.
151. Spustivši se
dolje po takvim stupnjevima onaj kime je jednom ovladala oholost s
užasom se već odvraća od strogog samostanskog poretka. Smatrajući
da se sporo kreće na putu savršenstva zbog općenja s braćom, te
da neznatno uspijeva u stjecanju trpljenja i poniznosti uslijed
krivice drugih i prepreka s njihove strane, njemu dolazi želja da
živi u usamljenoj ćeliji ili čak da osnuje vlastiti samostan s
ciljem privlačenja mnogih k strogom životu. I on se žuri da sabere
pristalice svog učenja i pouka, od neuspjelog učenika postajući
najneuspješniji učitelj.
152. Prema tome, ako hoćemo da se naša
građevina (zdanje) podigne do samoga vrha i da bude ugodna Bogu,
postarajmo se da joj postavimo temelj po točnom evanđeoskom učenju,
a ne po našoj samo-ugađajućoj volji. Po njemu, takav temelj ne može
biti ništa drugo osim straha Božjeg i poniznosti, koja se rađa od
krotkosti i prostosrdačnosti. Poniznost se ne može steći bez
odricanja od svega. Bez odricanja se nećemo moći utvrditi ni u
dobroj poslušnosti, ni u tvrdom trpljenju, ni u nepomućenoj krotkosti, ni u savršenoj ljubavi. Bez svih njih, pak, naše srce
nikako ne može postati stanište Duha Svetoga. O tome Gospodin
govori kroz proroka: Na koga ću pogledati, ako ne na krotkog i
skrušenog srcem, koji drhti od riječi mojih (Ps 66,2).
153.
Zbog toga vojnik Kristov, koji se zakonito podvizava duhovnim
podvigom i koji želi da bude uvijenčan vijencem od Gospodina, treba
na svaki način da se pobrine da istrijebi i ovu najljuću zvijer
(oholost) kao pogubitelja svih vrlina. On treba da je uvjeren da se
neće osloboditi od strasti sve dok oholost bude u njegovom srcu.
Naprotiv, čak će i ono nešto vrlina koje bude stekao propasti od
njenog otrova. Jer, u našoj duši nikako ne može biti podignuta
građevina vrlina ukoliko najprije u našem srcu ne budu postavljeni
temelji istinske poniznosti. Naime, jedino poniznost, kao najtvrđe
složena, može da izdrži zdanje savršenstva i ljubavi koje se diže
do vrha. Radi toga je, najprije, potrebno da pred našom braćom s
iskrenim raspoloženjem pokazujemo istinsku poniznost, ne
dozvoljavajući sebi da ih bilo čime ožalostimo, ili rastužimo. Mi
to nećemo nikako biti u stanju da ispunimo ukoliko u nama ne bude
duboko ukorijenjeno istinsko odricanje od svega zbog ljubavi prema
Kristu. To odricanje se sastoji u potpunom lišavanju od ma kakvog
stjecanja. Osim toga, potrebno je da u prostoti srca i bez ikakvog
pritvorstva primimo jaram poslušnosti i podčinjavanja tako da, osim
zapovijedi oca ili starca, u nama nipošto ne živi nikakva druga
volja. To će moći da ispuni samo onoj tko je sebe umrtvio za ovaj
svijet i tko se smatra nerazumnim i glupim bez ikakvog razmišljanja
izvršavajući sve što zapovjede starci s vjerom da je sve sveto i
objavljeno samim Bogom.
154. Ako se budemo držali u takvom
raspoloženju, bez ikakve sumnje ćemo steći nepomućeno i
neizmjenjivo stanje poniznosti. Njime ćemo se smatrati najmanjim od
svih i strpljivo podnositi sve što nam se događa, bilo da se radi o
klevetama, mukama ili štetama. I to ćemo primati kao da se na nas
nalaže od strane naših starješina kao poslušnost ili ispitivanje.
I ne samo da ćemo to s lakoćom podnositi, nego ćemo sve smatrati
neznatnim i ništavnim, postojano se sjećajući i osjećajući
stradanja Gospodina našega i svih svetih. Jer, tada će nam se
klevete koje nam se pričinjavaju izgledati utoliko lakše, ukoliko
smo dalje od njihovih velikih djela i vrlo plodnog života.
Oduševljenje prema trpljenju, koje odatle proizlazi, bit će još
silnije ukoliko budemo pomišljali da ćemo se ubrzo i mi preseliti
iz ovoga svijeta i da ćemo po brzom završetku našega života odmah
postati suučesnici njihovog blaženstva i slave. Takva pomisao je
pogubna ne samo za oholost, nego i za sve strasti. Poslije toga
slijedi da vrlo strogo održavamo takvu poniznost i pred Bogom. To
ćemo i postići ukoliko se budemo držali uvjerenja da sami od
sebe, bez Njegove pomoći i milosti, ne možemo učiniti ništa što
bi doprinijelo savršenstvu vrline, i ukoliko budemo iskreno vjerovali
da je i ono što smo uspjeli da razumijemo dar Božji.
BORBA S POMISLIMA I PREKO NJIH SA ZLIM DUHOVIMA, KOJA PRATI SVE DRUGE BORBE I SVE IH NADŽIVLJUJE
155. Pitanje. I pored svog staranja ne vidim nikakvog uspjeha u utvrđivanju pažnje!?
Um
nikako ne može da se sačuva od lutanja. Čak i kad osjetiš da se
srce suosjećajno usmjerava k određenom sagledavanju, um se
neprimjetno spušta i s velikom brzinom upada u svoja uobičajena
skitanja. Tako nebrojeno mnogo puta svaki dan um biva plijenjen
svojim lutanjima tamo amo. Osim toga, njega hvata očajanje da nikada
neće postići željeno ispravljanje nemoći. On stiče misao da je
naprezanje pažnje radi tog djela beskoristan trud, budući da duša
svaku minutu brzim poletima stremi rasijanosti. Strahom Božjim
privučena duhovnom sagledavanju, ona ipak, prije nego se učvrsti,
opet trenutno iščezava iz vida. Ukoliko čak i preduhitriš njenu
namjeru za lutanjem i uhvatiš je na samom početku, povukavši je k
sagledavanju od koga je počela da odstupa, namjeravajući da je, kao
nekim uzama, svežeš s najvećom napregnutošću pažnje srca, ona
ipak, za vrijeme samog truda nad njom, uspijeva da isklizne iz
unutrašnjeg svetišta brže nego jegulja iz ruku ribolovca. Trudeći
se na taj način svaki dan sa svom srčanošću nad čuvanjem misli,
i ne vidjevši nikakvog uspjeha, i nevoljno dolaziš do zaključka da
lutanja misli ne potiču od nas, nego od same prirode.
156. Nije
bezopasno tako brzo izvoditi zaključke, tj. prije nego što se djelo
ispita kako treba. Zbog svoje nemoći ili nesposobnosti da uspijemo u
nečemu, ne treba da smatramo da ni drugi ne mogu postići uspjeh. To
bi bilo isto kao kad bi netko, ne umijući da pliva i da se održava
na vodi, zaključio da ničije tijelo ne može da se održava na vodi
i da, prema tome, nitko ne može da pliva. Pošto njegovo tijelo zbog
svoje težine ne može da se održava na vodi, i pošto su tijela
svih kao i njegovo, on zaključuje da sama priroda tijela nije u
stanju da pliva. Ma kako mu izgledao ispravan takav zaključak,
iskustvo ga ne opravdava. Takav je i naš sud. Naš um po svojoj
prirodi ne može da bude prazan. Ukoliko u sebi ne bude imao unaprijed
brižljivo pripremljene predmete u kojima bi upražnjavao svoja
kretanja i kojima bi se postojano zanimao, on će zbog svoje
pokretnosti neizbježno letjeti tamo amo, sve dok dugim vježbanjem i postojanom navikom (što vi nazivate uzaludnim trudom) iz iskustva
ne sazna da u svome sjećanju treba da pripremi materijal oko koga bi
se okretao u svojim neumornim poletima, i da će kroz neprekidno
prebivanje u trudu steći silu da odbija suprotne nagovore
neprijatelja kojima se ranije rasijavao, neustrašivo prebivajući u
stanju željenog nepomućenog i unutrašnjeg spokoja. Prema tome,
nepostojanost nesređenog lutanja pomisli ne treba pripisivati
čovjekovoj prirodi, ili Bogu, njenom Tvorcu. Jer, istinita je riječ
Pisma: Bog je čovjeka stvorio
dobrim, a oni (tj. Ljudi) traže
svakojake pomisli (Prop 7,30). Prema tome, kakvoća
pomisli zavisi od nas. I Psalmopjevač govori: Blago
čovjeku kome si ti zastupnik: on je u svom srcu položio da ide gore
(Ps 83,6). Vidite da je u našoj vlasti da polažemo u srca svoja
ili ushođenje, tj. pomisli koje dostižu do Boga, ili nishođenje,
tj. pomisli, koje nas spuštaju dolje, k zemaljskim i tjelesnim
stvarima. Kad se pomisli ne bi nalazile u našoj vlasti, Gospodin ne
bi prekorio farizeje: Zašto vi
zlo mislite u srcima svojim (Mt 9,4). I preko proroka On
ne bi zapovjedio: Udaljite zle
pomisli vaše od očiju mojih (Iz 1,16), i:
Dokle će se u tebi zadržavati poročne misli (Jer
4,14).
157. Istina je, doduše, da nas mnoge sujetne pomisli i
protiv naše volje uznemiravaju i gotovo bez našeg znanja
zavaravaju. One u nas ulaze neprimjetno i lukavo. I mi ne samo da ne
možemo da ih spriječimo, nego ih i s velikim trudom primjećujemo.
Ipak, svatko može da ih prima, ili odbacuje ukoliko, uz Božju
pomoć, uloži staranje i trud. Njihovo nastajanje ne zavisi od nas,
ali njihovo odbacivanje ili primanje stoji u našoj volji. Uostalom,
i u samom razvijanju pomisli ne treba sve pripisivati njihovom
napadu, ili duhovima koji se staraju da ih posiju. Naprotiv, i od
nas, ako ne uvijek a ono najvećim dijelom, zavisi da li ćemo
ispraviti kakvoću pomisli, i da li ćemo se postarati da u našim
srcima niču duhovno svete umjesto tjelesno zemnih pomisli. Loše
pomisli se umanjuju i rjeđe pojavljuju u onome tko se razumno i
usrdno poučava u Svetom Pismu, upražnjava u Psalmima i pjevanju
crkvenih pjesama, podvizava u postu i bdijenju, sjeća na buduće
(tj. na Kraljevstvo nebesko i vatru pakla), i na sva djela Božja.
Naprotiv, zle pomisli se umnožavaju u onome tko se zanima svjetovnim
brigama i tjelesnim djelima, i upušta u sujetne i prazne razgovore.
158.
Djelatnost našega uma se može usporediti s mlinskim žrvnjem koji
se od silovitog vodenog toka brzo okreće u krug. Pokretan vodom, on
nikako ne može da prestane da se okreće. Međutim, u vlasti mlinara
stoji da li će mljeti pšenicu, žitarice ili kukolj. Tako ni naš
um u sadašnjem životu ne može biti prazan od toka pomisli, budući
stalno pokretan potocima utisaka koji se na njega usmjeravaju sa svih
strana. Međutim, od naše volje i odluke zavisi koje će od njih da
primi ili prihvati. Ukoliko se mi, kao što je rečeno, budemo
postojano zanimali poučavanjem u Svetom Pismu, ukoliko sjećanje
budemo ispunjavali duhovnim predmetima i ukoliko budemo gajili želju
za savršenstvom i nadu za zadobivanje budućeg blaženstva, u nama
će nicati duhovne pomisli, i naš um će se kretati u neprestanim
mislima o predmetima u koje smo se udubili. Međutim, ukoliko se mi,
uslijed bezbrižnosti i nerada, budemo zanimali predmetima strasti i
praznim razgovorima, ili svjetovnim i sujetnim brigama, u nama će
se, po njihovim rodovima, kao pljeva rađati i pomisli i našem srcu
dostavljati vrlo štetan posao, po riječima Spasitelja: Jer
gdje je blago djela vaših i vaše pažnje, nužno
će biti i srce vaše
(Mt 6,21).
159. Treba znati da postoje tri izvora naših
pomisli: Bog, đavao i mi sami. Bog nas udostojao posjete
prosvjetljenjem Svetoga Duha, pobuđuje u nama ili revnost prema većem
napredovanju, ili skrušenost zbog sporog napretka i popuštanja
lijenosti i bezbrižnosti, otkriva nam nebeske tajne, i naše namjere
obraća k boljim djelima. Tako je Gospodin nadahnuo Artakserksa da
traži knjigu dnevnika iz koje je saznao za dobra djela Mardoheja, te
odmah izmijenio svoju raniju surovu odluku o uništavanju židovskog
naroda (Est 6). Tako je i apostolima obećano: Jer
nećete vi govoriti, nego će Duh Oca vašega govoriti iz vas
(Mt 10,20). Od đavla su pomisli koje pokušavaju da nas
spotaknu, pobuđujući u nama strasno naslađivanje, ili s
najlukavijom prepredenošću predstavljajući zlo pod vidom dobra.
Jer, on se pred nama pretvara u anđela svjetlosti (2 Kor
11,14). Tako je on stavio u srce
Judi Iškariotskome da izda Gospodina (Iv 13,2), i Ananiji
da slaže Duhu Svetome(Dj
5,3). Od nas samih rađaju se pomisli kada se prirodno sjećamo onoga
što smo vidjeli, slušali, ili činili.
160. Taj trostruki uzrok
nastanka pomisli treba uvijek da imamo na umu i da prema njemu
prosuđujemo o pomislima koje nastaju u srcu. U skladu s time treba i
da se odnosimo prema njima. U ovom smislu mi treba da nasljedujemo
iskusne mjenjače novca koji točno umiju da prepoznaju da li se radi
o zlatu, da li je moneta od čistog zlata, ili od bakra koji sliči
na zlato, da li na njoj kraljev lik, i da li je zakonito
predstavljen, te da li moneta ima zakonitu težinu. Nešto slično u
duhovnom smislu mi treba da činimo u odnosu na pomisli. Prvo, treba
svestrano da ispitamo da li je istinito ili ne ono što je ušlo u
naše srce. Na primjer, ako nam je predloženo neko učenje, mi treba
da ispitamo da li je očišćeno Božjim ognjem Svetoga Duha, ili
pripada židovskom sujevjerju, ili proizlazi iz nadmene svjetske
filozofije i samo nosi masku pobožnosti. Postupivši tako, mi ćemo
ispuniti apostolsku pouku: Ne
vjerujte svakome duhu, nego ispitujte duhove jesu li od Boga (1
Iv 4,1), i bit ćemo izvan opasnosti da se udaljimo od istine. Oni,
pak, koji se nisu pobrinuli da ispune ovu predostrožnost,
podvrgavali su se bijednom otpadanju od vjere. Slatkorječivi
sablaznitelji su ih najprije privukli sebi nekim pobožnim
osjećanjima i umovanjima, suglasnim sa svetom vjerom, kao sa sjajem
zlata. Zatim su ih naučili mudrovanjima protivnim vjeri. Obmanuti
prvobitnim izgledom, oni ih nisu podvrgnuli svestranom ispitivanju.
Primivši na taj način lažni bakarni novac za zlatni, oni su upali
u heretičke zablude. Drugo, treba da brižljivo razmotrimo da li
čujemo lažno tumačenje Svetog Pisma. Jer, može se dogoditi da
ono, oponašajući čisto zlato istinitog razumijevanja Božjih
riječi, pokušava da nas obmane izgledom dragocjenog metala kako bi
ga primili s mješavinom bakra lažno pridavanog smisla. Tako je
sotona pokušao da iskuša samog Spasitelja Krista. Tako on i sve nas
iskušava, premda ne bezuspješno kao kod našeg Gospodina. Treće,
na sve načine treba da budemo oprezni kako neprijatelj, izvrćući
dragocjene pouke Svetoga Pisma lukavim tumačenjima, ne bi uspio da
nas navede na nepravilnu primjenu i upotrebu. Prikrivajući obmanu
pozivanjem na predaju koja navodno potiče od staraca on kao da
nezakonito stavlja kraljev pečat na lažni novac. On u tome uspijeva
kada nas obmanjuje na neumorni trud koji je iznad naših moći, na
prekomjerna bdijenja, na molitve bez ikakvog reda, na neumjesno
čitanje. Zavodeći nas navodnim dobrom, on nas privodi kraju koji je
štetan po dušu. On nas nagovara da činimo nepotrebne posjete da bi
nas istjerao iz usamljenosti i lišio blaženog života u tišini. On
nam savjetuje da preuzmemo na sebe brigu o pobožnim bespomoćnim
ženama kako bi nas uhvatio u zamku pogubnim brigama. On nas podstiče
da želimo svećenički čin pod izgovorom educiranja mnogih i
odvlači od našeg poniznog zvanja. Svi takvi savjeti, prikriveni
pokrovom milosrđa, pobožnosti i višeg napretka, neiskusne odvode u
obmanu. Spolja oni sliče na novac istinitog kralja, premda su ih
iskovali lažni duhovni kovači, a ne pravoslavni iskusni oci. Njih
su podmukli demoni iskovali na štetu i propast. Na njih se savršeno
može primijeniti izreka Propovjednika: Postoje
putevi koji čovjeku izgledaju pravi, iako im kraj gleda u dno pakla
(Izr 16,25). Posljednje (četvrto) opažanje iskusnog mjenjača
se odnosi na ispitivanje težine monete. Mi ćemo ga u našem
duhovnom djelovanju ispuniti kada djelo koje nam savjetuje pomisao
položimo na tas savjesti, te sa svom strogošću ispitamo da li ima
stvarnu težinu, tj. da li je teško strahom Božjim, da li je sve u
njemu po njegovom smislu i značenju, ne čini li ga lakim vanjština i novina, nije li mu težinu umanjila sujeta i nije li
ga uništila ljudska slava. Izvagavši i ispitavši ga
svjedočanstvima apostola i proroka, mi smo dužni da ga prihvatimo
kao suglasno s njima, ili da ga sa svom strogošću odbacimo kao
njima protivno i za nas pogubno.
161. Prema tome, treba stalno da
osmatramo sve skrivnice našeg srca, i da s budnom pažnjom pratimo
tragove onih koji ulaze kako se ne bi prokrao i neka mislena zvijer,
ili sam lav ili drakon te, potajno zapečativši pogubne stope pri
našoj nepažnji, i drugima prokrčio put u zavoje našeg srca.
Obrađujući na taj način svakoga časa i svake minute zemlju našeg
srca evanđeoskim plugom, tj. stalnim sjećanjem na križ Gospodinov,
mi ćemo moći da uništimo legla pogubnih zvijeri i jazbine otrovnih
zmija, i da ih istjeramo iz sebe.
162. Obraz savršenog uma (koji
ima vlast nad svojim pomislima) prekrasno je predstavljen u licu
evanđeoskog satnika. Moralna sila koja ne dozvoljava da nas sve
pomisli obmanjuju, već po svom rasuđivanju dobre prima, a suprotne
bez ikakvog napora progoni, u priči o njemu je opisana njegovim
riječima koje, naravno treba shvatiti u prenesenom značenju: Jer
i ja sam čovjek pod vlašću, i imam pod sobom vojnike, pa rečem
jednome: idi, i ide: i drugome: dođi, i dođe; i slugi svome: učini
to, i učini (Mt 8,9). Kad bi se hrabro borili
protiv neurednih unutrašnjih pokreta i strasti, kad bi ih podčinili
svojoj vlasti i svome rasuđivanju, kad bi pohotu koja ustaje u našem
tijelu ugasili, kad bi neurednu gomilu pomisli držali pod jarmom
vlasti razuma, kad bi spasonosnim znamenjem križa Gospodinova od
granica našeg srca progonili gomile zlih neprijateljskih sila, mi bi
bili unaprijeđeni u čin satnika u duhovnom smislu. Zbog takvih
trijumfa i pobjeda i mi ćemo se podići na visinu njegovog
dostojanstva i imati zapovjedničku vlast i silu. Pri njoj već
nećemo biti privlačeni pomislima koje ne želimo, nego samo onima
kojima se duhovno naslađujemo. Tada ćemo dobiti mogućnost da
boravimo u njima i da im se priljubljujemo. Zlim nagovaranjima ćemo,
pak, s vlašću zapovijedati: ''Odlazite'', i odlazit će. Tako ćemo
i dobre pomisli prizivati: ''Dođite'' i one će dolaziti. I sluzi
našem tj. tijelu ćemo pokazivati što mu je potrebno za neporočnost
i uzdržavanje, i on će, izjavljujući potpunu pokornost, bez
ikakvog protivljenja sve ispuniti, ne izazivajući više poročne
želje protivne duhu.
163. Ali, kako to postići? To će doći
samo od sebe ukoliko se tijesno sjedinimo sa Bogom. Tada će već On
djelovati u nama. U to nas uvjerava apostol Pavao, govoreći: Jer
oružje naše borbe nije tjelesno nego silno Bogom za rušenje
utvrđenja, obarajući pomisli (2 Kor 10,4). Ma šta mi
poduzimali u cilju savladavanja pomisli, nećemo imati uspjeha, sve
dok ne počne da djeluje sam Bog poslije sjedinjenja s nama. Tada će
i naša nemoćna sredstva postati silna i svepobjedna, razarajući
neprijateljske tvrđave i poražavajući i izgoneći sve pomisli. I
ispunit će se na nama proročka riječ: Nemoćni
neka govori: ''Mogu ja'' (imam snage), i
krotak neka bude hrabar (Jl 3,10-11), i ono što o
sebi govori apostol Pavao: Jer
kad sam slab onda sam jak (2 Kor 12,10). Jer, tada
će se sila Božja
pokazati u nemoći našoj
(2 Kor 12,9). Prema tome, svim htijenjem srca treba da se usmjerimo k
sjedinjenju s Gospodinom da bi se i u nama izvršilo ono što je
ispitao blaženi David: Duša se
moja prilijepila za tebe. I primi me desnica tvoja (Ps
62,8). I svatko od nas će početi da pjeva zajedno s njim: A
meni je dobro biti blizu Boga (Ps 72,28). Naravno, to
zahtijeva postojani napor i trud. Ali, bez njih nema uspjeha ni u
kakvom djelu. Tim više ga bez njih ne treba očekivati u tako važnom
djelu. Savršenstvo nijedne vrline se ne može postići bez truda, i
mir pomisli nitko ne može postići bez krajnjeg srčanog napora. Na
to se upravno odnosi riječ Gospodinova: Kraljevstvo
nebesko s naporom se osvaja, i podvižnici ga zadobivaju (Mt
11,12). Da bi duh naš dostigao u
čovjeka savršena, u mjeru rasta punoće Kristove (Ef
4,13), i postao jedan duh s
Gospodinom (1 Kor 6,17), nužno je da s velikim naporom uvijek
bdije i da bude neumoran u revnosti. Došavši do toga, on već sa
apostolom može svečano da likuje:
Sve mogu u Kristu koji mi daje moć (Fil
4,13).
164. Stoga sva naša pažnja treba uvijek da bude usmjerena
na brzo vraćanje pomisli od njihovog lutanja i kruženja k sjećanju
na Boga. Onaj tko hoće točno da podigne i sagradi krov u obliku
kupole, vrpcom iz centra postojano pravi krug, postižući na taj
način svuda podjednaku okruglinu. Tko, pak, pokuša da bez ove
pomoći završi djelo neće moći nepogrješivo da ostvari pravilnu
okruglost, čak i ako posjeduje veliku vještinu, budući da jedinim
pogledom neće moći odrediti koliko je odstupio od kružnice. Isto
tako ni naš duh, ukoliko u sebi, kao neki nepokretan centar, ne
utvrdi ljubljeno sjećanje na Boga, kako bi, njime osiguran, svakog
trenutka obilazio sva svoja djela i trudove, kako bi njime, kao
provjerom, određivao kakvoću svojih pomisli i podviga (te jedne
primao, a druge odbacivao), i kako bi njime, kao istinskim šestarom,
davao pravac svemu što radi – nikako neće moći kao što treba da
sagradi duhovnu građevinu čiji je arhitekta apostol Pavao (1 Kor
3,10). On tada neće moći da kući da ljepotu o kojoj blaženi
David, želeći da je u svom srcu predstavi Gospodinu, govori:
Gospodine, zavoljeh ljepotu doma
tvoga, i mjesto obitavanja slave tvoje (Ps 25,8), nego će
nerazumno u srcu svome podići ružan dom, koji je nedostojan Duha
Svetoga i koji je uvijek sklon rušenju. I on se neće proslaviti
useljavanjem blaženog stanara tj. Duha Svetoga, već se podvrgnuti
žalosnom razrušavanju.
165. Tamne sile djeluju na nas prvenstveno
kroz pomisli. Naravno, nama bi bilo lakše da izađemo na kraj s
njima kada nas ne bi stalno i u velikom broju okruživali
neprijatelji koji nam ne žele dobro. Ipak, toga se ne treba
užasavati. Istina je da nas neprijatelji stalno opsjedaju. Međutim,
oni samo siju i pobuđuju zlo u nama, nemajući sile da nas prinude
na njega. Jer, kad bi im bila dana vlast da nas nasilno uvlače u
zlo, a ne samo da nas nagovaraju na njega, ni jedan čovjek ne bi
mogao da izbjegne grijeh koji bi odgovarao grešnoj želji koju bi
zapalili u našim srcima. Međutim, mi vidimo da je njima dana
mogućnost da nas pobuđuju, kao što je i nama darovana sila da ih
odbijamo i sloboda da se s njima suglasimo. I zašto se strašiti?
Uostalom, onome tko se straši njihovih nasilja i napada, s druge
strane predlažemo Božji pokrov i Božju pomoć, koja je moćnija od
njih, kao što se govori: Jer je
veći Onaj koji je u vama nego li koji je u svijetu
(1Iv 4,4). Njegovo zastupništvo se bori za nas sa silom koja je
neusporedivo veća od one s kojom na nas ustaje neprijateljska
strana. Jer, Bog ne samo da nadahnjuje na dobra djela, nego ih i
podupire i privodi kraju. On nas ponekad i bez naše volje i našega
znanja privlači spasenju. Prema tome, očigledno je da đavao može
da obmani jedino onoga tko mu sam svojom voljom da suglasnost. To je
Eklisiast jasno izrazio riječima: Sud
nad zlim djelima nije brz. Zbog toga se srce sinova ljudskih ne boji
da čini zlo (Ekl 8,11). Očigledno je, dakle, da
svatko griješi stoga što odmah, kada na njega napadnu zle pomisli,
ne pruža otpor protivljenjem. Jer, rečeno je: Usprotivite
se đavlu, i pobjeći će od vas (Jak 4,7).
166.
Kod nekoga može da se javi pitanje o načinu na koji zli duhovi
ulaze u općenje s dušom. Oni neosjetno razgovaraju s njom, siju u
nju što zažele, vide njene pomisli i pokrete i koriste se njima na
njenu štetu. Međutim, nema ničega neobičnog u tome. Duh može da
ulazi u općenje s duhom, i da prikriveno utiče na njega, navodeći ga na ono što želi. Jer, među njima, kao i među ljudima, postoji
neka sličnost i srodnost po prirodi. Međutim, savršeno je nemoguće
da oni ulaze jedan u drugog i da jedan ovladava drugim. To može
istinski da se pripisuje samo Bogu.
167. Naprijed rečenom nimalo
ne proturječi ono što se događa s bjeso-mučenima, tj. što oni,
opsjednuti nečistim duhovima, govore i čine ono što neće, ili
bivaju prinuđeni da izgovaraju riječi koje ne razumiju. Izvjesno
je, međutim, da se ne podvrgavaju svi na isti način utjecaju
duhova. Nekima oni ovladavaju do te mjere da nimalo nisu svjesni što
rade ili govore, dok su drugi svjesni i poslije se sjećaju onog što
se događalo. I jedno i drugo biva od utjecaja nečistog duha. Ipak,
ne treba misliti da on, izgovarajući riječi i govoreći ustima
onoga koji strada, prožima samu suštinu duše ili da srasta s njom
i da se oblači njome. Oni to nikako ne mogu da učine. To se,
zapravo događa na slijedeći način: zasjedajući na organe kroz
koje djeluje duša, i nalažući na njih nepodnošljivu težinu,
nečisti duh strašnim pomračenjem pokriva razumna osjećanja duše
i presijeca njihovu djelatnost. To se, doduše, kao što vidimo,
ponekad događa i od vina, i od groznice, i od pretjerane hladnoće,
i drugih bolesti koje dolaze izvana. Da đavao ne bi pomislio da isto
učini i s blaženim Jobom, dobivši vlast nad njegovim tijelom,
Gospodin mu je naročitom zapovjedi zaprijetio, govoreći: Eto,
predajem ti ga u ruke, ali mu samo dušu sačuvaj (Job
2,6). On kao da kaže: ''Samo ga nemoj činiti bezumnim, nemoj mu
rastrojiti sjedište duše, ne napadaj mu razum i ne povrijedi mu
organ razuma jer njime treba da ti se suprotstavi''.
168. Duh se,
na taj način, nekako miješa s grubom i tvrdom materijom, tj. s
tijelom, i to vrlo lako. Iz toga, međutim, ne slijedi da se on i s
dušom, koja je također duh, može sjediniti tako da i nju, slično
tijelu, učiniti sjedištem svog bića. To je moguće jedino Svetoj
Trojici, koji ne samo da obuhvaćaju svaku razumnu prirodu, nego je i
prožimaju. Samo je Bog svugdje i u svemu, tako da vidi i sve pomisli
naše, i sve unutrašnje pokrete, i sve duševne tajne. I
nema tvari sakrivene pred Njim, nego je sve obnaženo i otkriveno
pred očima Onoga kome ćemo odgovarati (Heb 4,13). On
pravedno ispituje srca i utrobe (Ps 7,10).
169. Kako,
međutim, nečisti duhovi znaju naše misli? Oni ih ne čitaju
izravno u duši, nego ih prepoznaju po njihovom iskazivanju u
izvanjskim čulnim obilježjima, tj. iz naših riječi i djela.
Međutim, oni nikako ne mogu proniknuti u misli koje još nisu izašle
iz unutrašnjosti duše. Čak i to da li su i kako su primljene misli
koje nam oni sami podmeću, oni saznaju ne iz same duše, i ne iz posve unutrašnjih pokreta koji se u njoj tajno događaju zbog njih,
nego po njihovom iskazivanju van duše. Tako, npr. oni znaju da je
redovnik, u koga su posijali pomisao ugađanja trbuhu, primio pohotu
ugađanja trbuhu ukoliko vide da je počeo da promatra kroz prozor na
sunce, ili da se obavještava koliko je sati. I nije čudno što
zračne sile stječu takvo znanje, kada vidimo da i umnim ljudima
uspijeva da po očima, licu i drugim izvanjskim znacima saznaju
stanje unutrašnjeg čovjeka. Naravno, utoliko točnije znanje mogu
da imaju oni koji su, kao duhovi, bez sumnje puno tananiji i
pronicljiviji od ljudi.
170. Treba znati da svi demoni ne
raspaljuju sve strasti u ljudima, već da se o svakoj brine određeni
duh. Jer, jedni od njih se naslađuju nečistim i sramnim pohotama,
drugi vole bogohulstvo, treći srdžbu i jarost, četvrti se tješe
tugom, peti sujetom i ohološću. I svaki u srcu čovjekovom sije
strast kojom se naročito naslađuje. Međutim, ne pobuđuju oni svi
zajedno svoje strasti, nego naizmjenično, suglasno s vremenom,
mjestom i sklonošću onoga tko se iskušava.
171. Osim toga,
treba znati da oni nisu svi u jednakoj mjeri zli i jednako moćni. Na
početnike i nemoćne se puštaju slabiji duhovi. Ukoliko se oni
savladaju, šalju se moćniji. Na taj način, Kristov vojnik, po
mjeri svog napredovanja i umnožavanja duhovnih sila, treba da
podnosi sve veću i veću borbu. I nitko od svetih nikako ne bi mogao
podnijeti zlobu takvih i tolikih neprijatelja, ili izdržati njihove
napade i svirepu jarost, ukoliko pri našoj borbi ne bi uvijek bio
prisutan naš najmilostiviji zastupnik i podvigo-položnik Krist,
ujednačavajući silu onih koji se bore, odbijajući i obuzdavajući
iznenadne napade neprijatelja i čineći s
iskušenjem i kraj,
da bi se moglo podnijeti
(1 Kor 10,13).
172. Demoni nemaju vlasti da štete svakom
čovjeku. To na najjasniji način dokazuje primjer blaženog Joba
koga neprijatelj nije smio da iskuša više, nego što mu je bilo
dopušteno voljom Božjom. O tome svjedoči i ispovijedanje zlih
duhova koje je uneseno u evanđeoske priče: Ako
nas izgoniš, dozvoli nam da idemo u krdo svinja (Mt
8,31). Oni, dakle, bez Božje dozvole nisu imali vlast da uđu čak
ni u nečiste i nerazumne životinje. Utoliko više treba vjerovati
da po svojoj volji oni ne mogu ući ni u jednog čovjeka, stvorenog
po naličju Božjem. Jer, kad bi im bila dana vlast da iskušavaju i
ogorčavaju svakoga čovjeka po svojoj volji, nitko ne samo od mladih
redovnika, nego ni od savršenih muževa ne bi mogao da izdrži život
u pustinji, budući okružen gomilama zlih neprijatelja.
173.
Također, poznato je da nečisti duhovi u tijela bjeso-mučenih ulaze
tek pošto zavladaju njihovim umovima i pomislima. Lišivši ih
najprije straha Božjeg, sjećanja na Boga i duhovne pouke, oni ih
smjelo napadaju. I budući da su razoružani i lišeni Božje pomoći
i Božje ograde, oni ih lako pobjeđuju. Na kraju, oni u njima, kao u
mjestu koje je prepušteno njihovoj vlasti, ustrojavaju sebi
stanište. Uostalom, točno je i to da oni teže, prekomjernije i
pogubnije muče one koje nisu savladali tjelesno, nego duševno. To
su upravo oni koji su se uhvatili u mrežu njihovim strastima i
pohotama. Jer, po riječi apostola, od
koga je tko pobijeđen tome i robuje (2 Pt 2,19).
174.
Sveto Pismo svjedoči da su uz svakoga od nas nerazdvojno prisutna
dva anđela, dobar i zao. O dobrima govori Spasitelj: Gledajte
da ne prezrete jednoga od malih ovih; jer vam kažem da anđeli
njihovi na nebesima stalno gledaju lice Oca moga nebeskoga (Mt
18,10), i blaženi David: Anđeli
Gospodinovi stoje oko onih koji ga se boje, i izbavljaju ih
(Ps 33,8). O njima svjedoči i ono što se u knjizi Djela
apostolskih govori o svetom Petru: To
je anđeo njegov (Dj 12,15). O oba anđela naširoko
se govori u knjizi Pastir.
Ako razmislimo o onome tko je tražio pristup blaženom Jobu,
jasno ćemo razumjeti da se radilo o onome tko ga je uvijek napadao,
premda ga nikada nije mogao pokrenuti na grijeh. Zbog toga je i
tražio od Gospodina vlast nad njim, ispovijedajući da je dotle bio
pobjeđivan zastupanjem Gospodina (koji ga je uvijek ograđivao
svojim pokrovom), a ne njegovom vrlinom. I o Judi se također govori:
I đavao neka mu stane s desne
strane (Ps 108,6).
BORBA SA SVIM VRSTAMA TUGE KOJA DOLAZI OD NEVOLJA I NAPASTI
175. U Palestini, u pustinjama između Jeruzalema i Mrtvog mora, barbari su iznenada napali redovnike, i veoma mnoge poubijali. Kako je Bog dopustio da se nad Njegovim slugama izvrši takvo zlodjelo? To pitanje obično smućuje duše onih koji nemaju mnogo vjere i znanja i koji misle da se vrline i podvizi svetih nagrađuju u ovom vremenskom životu. Mi, pak, koji se ne samo u ovome životu nadamo u Krista da, po apostolu Pavlu, ne bi bili jadniji od sviju ljudi (1 Kor 15,19), ne treba da padamo u zabludu takvim mišljenjima. Inače se može dogoditi da, zbog netočnog određenja istine u odnosu na takve događaje, dođemo u užas i smutnju od iskušenja koja i nas susreću, da svojim nogama skrenemo s puta pravde (Ps 72,2), ili, što je i reći strašno, da Bogu pripišemo nepravdu i nebrigu o djelima ljudskim, tj. kao da On svete ljude koji žive pravedno ne izbavlja od iskušenja, te da dobrima dobrom, a zlima zlom ne uzvraća u sadašnjem životu. Time bi zaslužili osudu s onima kojima prorok Sofonija prijeti u ime Gospodina, govoreći: Osvetit ću se onima koji u srcima svojima govore: ''Gospodin ne čini ni dobro ni zlo'' (Sof 1,12), ili bi se podvrgli jednakom udjelu s onima koji žalbama izriču hulu na Boga: Onaj tko čini zlo je dobar pred Bogom i on mu ugađa. I gdje je Bog pravde, dodajući i drugo bogohuljenje koje prorok opisuje: Uzalud služimo Bogu. I kakva je korist od držanja onoga što je naredio, i što hodismo kao molitvenici pred Gospodinom Svedržiteljem? Jer, mi hvalimo tuđe, napreduju koji čine bezakonje, i spašavaju se oni koji se protive Bogu (Mal 3,14-15). Prema tome, da bi izbjegli neznanje koje je uzrok i korijen najlošije zablude, unaprijed treba da točno saznamo što je zaista dobro, a što zlo. Držeći se, zatim, istinskog određenja Pisma, a ne lažnog mišljenja gomile, mi se već nikako nećemo obmanuti zabludom ne vjernih ljudi.
176.
Sve što postoji i što se događa u svijetu može biti jedno od
troga: dobro, zlo ili nešto srednje. Prema tome, mi treba da saznamo
što je zapravo dobro, što zlo, a što srednje kako bi naša vjera,
budući ograđena točnim znanjem, u svim iskušenjima ostala
neustrašiva. U ljudskim djelima ništa ne treba smatrati suštinskim
dobrom, izuzev duševne vrline koja nas iskrenom vjerom privodi Bogu
i podstiče da se neprestano priljepljujemo uz nepromjenjivo dobro.
I nasuprot tome, ništa ne treba smatrati zlom osim grijeha, koji nas
odvaja od blagog Boga i veže za zlog đavla. Srednje je, pak, ono
što može pripadati i jednoj i drugoj strani, sudeći po osobinama i
raspoloženju onoga koji se njime koristi. Tu spadaju: bogatstvo,
vlast, počast, tjelesna snaga, zdravlje, ljepota, sam život ili
smrt, bijeda, nemoć tijela, klevete i drugo tome slično. Ono,
dakle, prema svojstvu i raspoloženju onoga tko se njime koristi može
da služi i na dobro i na zlo. Jer, bogatstvo, prema apostolu, često
može da služi na dobro. On bogatima
ovoga svijeta zapovijeda da
se ne preuznose, niti da se uzdaju u bogatstvo nesigurno, nego u Boga
živoga, koji nam daje sve izobilno na upotrebu, da
dobro čine, da se bogate u
dobrim djelima, da budu darežljivi, društveni, spremajući sebi
dobar temelj za budućnost, da dobiju život vječni (1
Tim 6,17-19). Međutim, ono se obraća u zlo kada ga sabiru da bi
ga gomilali i zakopavali u zemlju, kao što čine tvrdice, ili da ga
rasipaju na raskoš i utjehe, a ne na korist potrebitih. Isto tako su
vlast i počast i tjelesna snaga i zdravlje nešto srednje i mogu se
upotrijebiti i na dobro i na zlo. Time se lako objašnjava činjenica
da su mnogi od svetih u Starom Zavjetu, vladajući svime time, bili
vrlo ugodni Bogu, i što su naprotiv, oni koji su ih loše koristili
i obraćali na služenje svojim lošim sklonostima, pravedno bili
kažnjavani ili predavani smrti, kao što često pripovijedaju knjige
Kraljeva. Na isti način shvati i o drugim srednjim stvarima, tj. da
nisu istinsko dobro (koje se sastoji u vrlinama), nego nešto
neodređeno. Jer, one su korisne i blagotvorne za pravednike koji ih
upotrebljavaju na pravedna i potrebna djela, dajući im mogućnost da saberu dobre plodove za život vječni, dok su za one koji se
njima loše koriste nekorisne i pogubne, dovodeći ih samo do grijeha
i smrti.
177. Čvrsto držeći u sjećanju takvu razliku stvari i
djela, znajući da nema istinskog dobra izuzev vrline (koja
proizlazi iz straha Božjeg i ljubavi prema Bogu), i da ništa nije
pravo zlo osim grijeha i udaljavanja od Boga, sada ćemo sa svom
pažnjom pogledati da li je ikada Bog, bilo sam bilo kroz nekog
drugog, pričinio zlo nekome od svojih svetih? Bez sumnje, tako nešto
nigdje nećeš naći. Jer, nikada se nije dogodilo da čovjeka neko
drugi navede na grijeh ukoliko on neće zlo i protivi mu se. Ukoliko
je, pak, upadao u grijeh, znači da ga je sam u sebi već začeo
uslijed nepažljivosti srca i razvratne volje. Želeći da u to
zlo, tj. u grijeh baci pravednog Joba, đavao je upotrijebio sve
zamke svoje zlobe: lišio ga cjelokupnog bogatstva, djecu mu porazio
smrću, i njega samoga od glave do nogu pokrio ranama, koje su
pričinjavale nepodnošljiv bol. Ipak, on nikako nije mogao da ga
uprlja grijehom. Job je uza sve
to ostao neustrašiv i nije izrekao bezumlje
na Boga (Job 1,22), tj. nije upao u
bogohulstvo.
178. Međutim, kako sam Bog o sebi govori: Ja
sam …
onaj koji gradi mir
i stvara zlo (Iz 45,7)? I prorok o Njemu svjedoči:
Može li biti nesreća u gradu, a
da je Gospodin ne učini (Am 3,6)? Sveto Pismo
riječju zlo
ponekad označava mučne slučaje ne zbog toga što su zaista zli
po prirodi, nego zbog toga što ih kao zle osjećaju oni kojima se
šalju na korist. Jer, govoreći s ljudima, Riječ Božja po nužnosti
govori čovječjim riječima i s čovječjim osjećanjima. Tako i
spasonosno sječenje i spaljivanje, koje liječnik dobronamjerno vrši
na tijelu koje strada od opasnih povreda, bolesnik smatra za zlo koje
mora da trpi. Konju mamuze i onome koji griješi ispravljanje nisu
slatki. I sve disciplinske strogosti onima koji prolaze kurs
obrazovanja izgledaju gorke, kao što govori apostol Pavao:
Jer svaki ukor, dok traje, ne čini se da je radost, nego žalost,
ali poslije daje mirni plod pravednosti onima koji su kroz njega
izvježbani. On još kaže: Jer
koga ljubi Gospodin onoga i kori; i bije svakoga sina koga prima. Jer
koji je to sin koga otac ne kori (Heb 12,6-7;11)? Na taj
način, riječ zlo se
ponekad koristi u značenju žalosnih slučajeva, po rečenome: I
raskaja se Bog zbog zla koje reče da im učini, i ne učini (Jon
3,10). I još: Jer znah da si ti
Bog milostiv i žalostiv, spor na srdžbu i obilan milosrđem, i koji
se žalosti zbog zla (Jon 4,2), tj. zbog žalosnih
lišavanja i bijeda koje je prinuđen da navede na nas zbog grijeha
naših. Znajući kako su one za neke korisne, drugi prorok se zbog
želje njihovog spasenja, a ne zbog neprijateljskog osjećanja prema
njima, molio: Dodaj im zla
Gospodine, dodaj zla slavnim zemlji (Iz 26,15). I
sam Gospodin govori: Evo, ja ću
na tebe navesti zlo (Jer 11,11), tj. tuge i
razaranja. Spasonosno kažnjen njima u sadašnje vrijeme, bit ćeš
prisiljen da se na kraju obratiš i požuriš k meni, koga si u dane
svoje sreće zaboravljao. Mi ih zbog toga ne možemo smatrati
suštinskim zlom, budući da mnogima služe na dobro i vode k
primanju vječnih radosti. Vratimo se, međutim, postavljenom
pitanju. Sve što obično smatramo zlom, što nam pričinjavaju
neprijatelji, ili što nas poražava na neki drugi način ne treba da
smatramo zlom, nego nečim srednjim. I tada ono već neće biti
onakvo kakvim ga smatra onaj tko ga je nanio u jarosnom duhu, nego
onakvo, kakvim ga osjeća onaj tko ga je pretrpio. Stoga, kada se
svetom mužu dogodi smrt, ne treba misliti da mu je učinjeno zlo,
nego nešto srednje. Jer, ona je za grešnika zlo, a za pravednika okrjepljenje i oslobođenje od zla. Smrt je za pravednog čovjeka
pokoj, čiji je put sakriven (Job 3,23). Pravedan čovjek od
takve smrti neće pretrpjeti nikakvu štetu. Jer, s njim se nije
dogodilo ništa neobično. Ono što je imalo da se dogodi s njim po
prirodnoj nužnosti, on je primio po zlobi neprijatelja, i to ne bez
koristi za vječni život. Dug čovječje smrti, koji je morao da
plati po neizbježnom zakonu sadašnjeg našeg postojanja, on je
otplatio s bogatim plodom stradanja, stječući zalog za veliku
nagradu.
179. To, međutim, ne oslobađa krivice onoga tko čini
zlo. Nečastivi bezakonik neće ostati bez kazne zbog toga što
zlodjelom svojim pravedniku nije mogao da pričini suštinsku štetu.
Jer, trpljenje je vrlina pravednika. Ono donosi nagradu ne onome tko
je nanio smrt ili stradanje, nego onome tko ih je trpljivo podnio.
Jedan će zasluženo podnijeti kaznu za zvjersku surovost, dok drugi
neće pretrpjeti nikakvo suštinsko zlo. Hrabrošću svoga duha
trpeljivo podnijevši iskušenja i stradanja, on je sve što mu je
naneseno sa zlim namjerama, obratio sebi na dobro i na umnoženje
svoga blaženstva u budućem životu.
180. Jobovo trpljenje nije
steklo dobru nagradu đavlu, koji ga je učinio slavnim svojim
iskušenjima, nego njemu samom koji ih je hrabro podnio. I Judi neće
biti darovano oslobođenje od vječnih muka zbog toga što je njegovo
izdajstvo poslužilo na spasenje čovječjeg roda. Jer, ne treba
gledati na plod djela, nego na raspoloženje onoga tko ga čini. Zbog
toga mi treba da smo čvrsto uvjereni u to da čovjeku nitko ne može
nanijeti zlo ukoliko ga sam ne privuče slabošću svoga srca i
malodušnošću. Jer, i blaženi apostol Pavao u jednom stihu
potvrđuje: A znamo da onima koji
ljube Boga sve pomaže na dobro (Rim 8,28). Jer,
govoreći: Sve pomaže na dobro,
on obuhvaća zajedno sve, ne samo ono što se smatra srećom,
nego i ono što se smatra nesrećom. I na drugom mjestu isti apostol
govori da je prošao i kroz jedno i kroz drugo: S
oružjem pravednosti desnim i lijevim, tj. u
slavi i sramoti, u grdnji i pohvali, kao varalice i istiniti, kao
neznani i poznati, kao oni koji umiru a evo živimo, kao kažnjavani
ali ne ubijani, kao žalošćeni a uvijek radosni, kao siromašni a
mnoge bogateći, itd. (2 Kor 6,7-10). Prema tome, i
ono što se smatra srećom i što apostol svrstava na desnu stranu,
označavajući ga riječima slave i pohvale, i ono što se smatra
nesrećom i što svrstava na lijevu stranu, označavajući ga
riječima sramote i grdnje, za savršenog muža postaje oružje
pravednosti. On nanesene mu žalosti velikodušno podnosi, koristeći
ih kao oružje protiv onih koji ga napadaju. On se njima, kao lukom,
mačem i najčvršćim štitom naoružava protiv onih koji mu ih
nanose, savršeno pokazujući svoje trpljenje i hrabrost. Najslavnije
stanje svoje neustrašivosti on pokazuje kroz same neprijateljske
strijele koje ga smrtno pogađaju. On se, na taj način, ni srećom
ne uznosi, niti zbog nesreće pada duhom, već korača pravom stazom
i kraljevskim putem. S takvog mirnog stanja srca on se ni nailaskom
radosti neće skrenuti na desno, ni napadom nesreće i dolaskom
žalosti obrnuti na lijevo. Velik
mir imaju oni koji ljube zakon tvoj, Gospodine, i oni se ne
sablažnjavaju, svjedoči sveti David (Ps 118,165).
O onima, pak, koji se pri nailasku svake slučajnosti mijenjaju,
suglasno njihovim svojstvima i razlikama, kaže se:
Bezumnik se mijenja kao mjesec (Sir 27,11). O
savršenima i premudrima se, pak, govori: A
znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro. O
slabima i nerazumnima se, opet, objavljuje: Idi
od čovjeka bezumna, jer nećeš čuti pametne riječi (Izr
14,7), budući da se on ni ugodnošću ne koristi na svoje dobro,
niti se zbog neugodnosti ispravlja. Moralna sila koja je potrebna da
se hrabro podnose žalosti, potrebna je i radi očuvanja umjerenosti
u radosti. Onaj koga iz kolosijeka izbaci jedna od tih slučajnosti,
nesumnjivo neće moći odoljeti ni jednoj od njih. Uostalom, sreća
više povređuje čovjeka, nego li nesreća. Jer, nesreća ponekad i
protiv volje obuzdava i ponižava. Privodeći nas u spasonosnu
skrušenost, ona nas ili pobuđuje da manje griješimo, ili nas
primorava da se sasvim ispravimo. Sreća, pak, nadima dušu pogubnim,
premda ugodnim laskanjima te strašnim opustošenjem obara u prah one
koji se, zbog sretnih uspjeha, smatraju sigurnima.
181. Takvi
savršeni muževi se u Svetom Pismu preneseno nazivaju dvostrukim
dešnjacima. Takav je bio, kao što piše u knjizi Sudaca, Aod, koji
se objema rukama koristio kao desnom (Suci 3,15). Takvim savršenstvom
u duhovnom smislu ćemo i mi ovladati, ukoliko i sreću, koja se
smatra desnom
stranom i nesreću, koja se naziva lijevom
stranom, dobrom i pravilnom upotrebom budemo obraćali na desnu
stranu. Time bi sve što god se s nama dogodi, za nas, po apostolu
Pavlu, bilo oružje pravednosti. U našem unutrašnjem čovjeku mi
opažamo dvije strane i, tako reći, dvije ruke. I ni jedan od svetih
ne može da nema kako onu koju nazivamo desnom, tako i onu koju
zovemo lijevom rukom. Savršenstvo, pak, njegove vrline se poznaje iz
toga što on obje obraća u desnicu, dobro se koristeći objema. Da
bi jasnije mogli razumjeti o čemu se radi, reći ću: sveti muž
ima desnicu kada pokazuje duhovne uspjehe; kada, goreći duhom,
gospodari nad svim svojim željama i pohotama; kada, budući slobodan
od svakog đavlova napada, bez imalo truda i nelagodnosti odbacuje i
odsijeca tjelesne strasti; kada, uznijevši se sa zemlje gore, na sve
sadašnje i zemaljsko gleda kao na nepostojan dim i pustu sjenku,
prezirući ga kao brzo-prolazno; kada u ushićenju uma ne samo plameno
želi buduće, nego ga i jasno vidi; kada se najstvarnije hrani
duhovnim sagledavanjima; kada jasno, kao otvorena vrata, opaža
nebeske tajne; kada čisto i plameno uznosi molitve Gospodinu; kada,
razgorjevši se vatrom duha, svim nastojanjima duše se preseli u
nevidljivo i vječno, pri čemu misli da se više ne nalazi u tijelu.
On ima također i lijevu ruku kada je okružen burama iskušenja;
kada se raspaljuje nastupima pohotnih pobuda prema tjelesnim željama;
kada prema neobuzdanoj srdžbi biva podstican vatrom razdražujuće
smutnje; kada svojom prevelikom uznositosti biva podstican na oholost ili
pak sujetu; kada biva ugnjetavan žalošću koja donosi smrt (2 Kor
7,10); kada se rastužuje napadima podmuklog malodušja; kada, po
odlasku cjelokupnog duhovnog žara, obamire zbog ohladnjelosti i neke
neobjašnjive sjete, pri čemu od njega odlaze ne samo dobre pomisli,
koje razgorijevaju unutrašnju revnost, nego mu i Psalmi i molitva, i
čitanje, i usamljenost ćelije postaju užasno tjeskobni i sva
oruđa vrlina susreće s nekim neizdržljivim odvraćanjem i
odbojnošću. Kada ga sve ovo bude napadalo, redovnik treba da zna da
ga pritiskuje lijeva strana.
Prema tome, onaj tko ni zbog onoga,
kao što smo rekli, što pripada desnoj strani ne bude nadut sujetom koja nailazi, i tko ni zbog onoga što pripada lijevoj
strani, hrabro ratujući, ne pada u očajanje, koristit će obje ruke
kao desnu. U oba djelovanja pokazavši se pobjednikom, on će dobiti
pobjednički vijenac, kako sa svog lijevog, tako i sa svog desnog
stanja. Takav vijenac je, kako čitamo, zaslužio blaženi Job koji
se za desno djelovanje ovjenčao vijencem: budući bogat i znatan
otac sedam sinova, on je svakodnevno prinosio žrtvu Gospodinu za
njihovo očišćenje, želeći da ih učini blago-ugodnim i srodnim ne
toliko sebi, koliko Bogu; njegova vrata su bila otvorena za svakoga
dolaznika; on je bio noga hromih i oko slijepih; ovčjim krznom od
njegovih ovaca su bila zagrijevana ramena nemoćnih; on je bio otac
sirotama i udovicama; on se čak u srcu svome nije radovao zbog
pogibije svoga neprijatelja. Isti Job je, djelujući ljevicom, s
neusporedivo visokom hrabrošću trijumfirao nad nevoljama; u jednom
trenutku lišivši se sedam sinova, on se kao otac nije ucvilio
žestokom žalošću, nego se kao sluga Božji umirio voljom svoga
Tvorca; od najbogatijeg postavši najbjedniji, od preobilnog nag, od
zdravog gubav, od poznatog i slavnog ponižen i prezren on je sačuvao
hrabrost duha nepovrijeđenom; lišivši se na kraju cjelokupnog svog
imanja i imetka, on je postao obitavalište gnoja i, kao neki
najsuroviji mučitelj svoga tijela, crijepom strugao iscijeđeni gnoj,
te uranjao prste u dubinu rana koje su pokrile sve dijelove njegovog
tijela i izvlačio crve. Pri svemu tome on ni najmanje nije pohulio
na Boga, i ni u čemu nije mrmljao na svoga Tvorca. Što više,
nimalo se ne bojeći bremena najtežih iskušenja, on je i samu
odjeću koja je pokrivala njegovo tijelo (i koja je jedina mogla biti
sačuvana od đavlove otimačine stoga što je bila na njemu)
razderao i odbacio od sebe, pridodavši dragovoljnu golotinju onoj
kojom ga je porazio njegov najljući otimač. On je čak i kosu sa
svoje glave, koja je ostala kao jedino netaknut znak ranije slave,
odsjekao i bacio svome mučitelju. On je tako odsjekao ono što mu
je ostavio najsvirepiji neprijatelj, i nebeskim glasom izjavio radost
svoje slavne pobjede nad njim:
Dobro smo primali od Boga, a zla zar nećemo primati? Gol sam izašao
iz utrobe matere svoje, gol ću se i vratiti. Gospodin dade, Gospodin
uze. Kako je bilo ugodno Gospodinu, tako se i zbilo. Neka je
blagoslovljeno ime Gospodinovo (Job 2,10; 1,21). U
dvostruke dešnjake pravedno ću ubrojiti i Josipa koji je u sreći
bio ugodan ocu, pun poštovanja prema braći, blago-ugodan Bogu, a u
neugodnosti neporočan, vjeran svome gospodaru, najkrotkiji u
tamničkom zatvoru, ne zlopamtiv prema uvredama, dobročinitelj prema
neprijateljima, prema zavidnoj braći koji su gotovo postali njegove
ubojice ne samo nježno raspoložen, nego i bogato milosrdan. On i
njemu slični se pravedno nazivaju dvostrukim dešnjacima, budući da
se sa obje ruke koriste kao s desnicom. Prolazeći kroz iskušenja
koja je nabrojao apostol Pavao, oni slično njemu mogu govoriti: S
oružjem pravednosti, lijevim i desnim, u slavi i sramoti, u grdnji i
pohvali,
itd. I mi ćemo biti dvostruki dešnjaci ukoliko i nas ne
budu mijenjali ni obilje, ni oskudica u prolaznim dobrima, tj.
ukoliko nas ni obilje ne bude odvlačilo zadovoljstvima štetne
raspuštenosti, niti oskudica u očajanje i mrmljanje, već ukoliko u
oba slučaja, odajući zahvalnost Bogu, budemo izvlačili jednak plod
i iz ugodnosti i iz neugodnosti. Tada ćemo postati istinski
dvostruki dešnjaci, kao što je bio učitelj neznabožaca apostol
Pavao, koji je posvjedočio o sebi:
Govorim to ne zbog oskudice, jer ja sam se naučio da budem
zadovoljan onim što imam. Znam i poniziti se, znam i obilovati; u
svemu i svačemu navikoh: i sit biti i gladovati, i obilovati i
oskudijevati. Sve mogu u Kristu koji mi daje moć (Fil
4,11-13).
182. Iskušenje, kao što smo rekli, biva dvojako, tj.
kroz ugodnost i neugodnost. Uzrok, pak, zbog koga se iskušavaju
ljudi je trojak: najvećim dijelom radi ispitivanja, ponekad radi
ispravljanja, a nerijetko i radi kažnjavanja zbog grijeha.
Tako
su radi ispitivanja, kako čitamo, slično Jobu, bezbrojne žalosti
podnijeli Abraam i mnogi sveti. Radi njega je i narod židovski bio
podvrgnut iskušenjima u pustinji, kao što u knjizi Ponovljenog
zakona govori Mojsije: I spominji
se svega puta kojim te je vodio Gospodin Bog tvoj četrdeset godina
po pustinji, da bi te namučio i iskušao, da se zna što ti je u
srcu, tj. hoćeš li držati zapovijedi Njegove ili nećeš (Pnz
8,2). I u Psalmu se napominje: Na
vodi Merivi iskušah te (Ps 80,8). Da se Job upravo
radi toga podvrgao svemu što je podnio, upravno svjedoči sam Bog,
govoreći: Zar misliš da sam ti
radi čega drugog učinio sve to, osim
da se javiš prav (Job 40,3)?
Radi ispravljanja
se, pak, to događa kada Gospodin, ponižavajući svoje pravedne zbog
nekih malih i lakih grijeha, ili zbog prevelike uznositosti osobnom
pravednošću, pušta razna iskušenja. Njima se oni u sadašnje
vrijeme čiste od svake nečistoće pomisli i njima se spaljuje svaka
nečistoća koja se vidi u njihovoj unutrašnjosti (Iz 1,25), kako bi
se na budućem ispitivanju pokazali slični čistom zlatu, i kako u
njima ne bi ostalo ništa što bi, poslije ispitivanja vatrom Suda,
trebalo da se očisti kaznenim spaljivanjem. U tome smislu je rečeno:
Mnoge nevolje ima pravednik (Ps
33,20), i također: I zaboravili
ste savjet koji vam govori kao sinovima: Sine moj, ne zanemaruj
karanje Gospodnje, niti kloni kad te On kori. Jer koga ljubi Gospodin
onoga i kori; i bije svakoga sina koga prima. Ako podnosite prijekor,
Bog postupa s vama kao sa sinovima. Jer koji je to sin koga otac ne
kori. Ako li ste bez prijekora, kojeg su svi iskusili, onda ste
kopilad a ne sinovi (Heb 12,5-9). I u Otkrivenju je
rečeno: Ja one koje ljubim korim
i popravljam (Otk 3,19). Takvima je, pod vidom
Jeruzalema, od lica Božjeg preko proroka Jeremije upućena riječ: I
učinit ću kraj svim narodima, među koje sam te rasijao, a tebi
neću učiniti kraja, nego ću te prekoriti na sudu (Jer
30,11). Za takvo spasonosno ispravljanje sveti David se moli,
govoreći: Ispitaj me, Gospodine,
i iskušaj me. Prekali utrobu moju i srce moje (Ps
25,2). Razumijevajući spasonosnost takvog iskušenja, i prorok
Jeremija vapi: Kazni nas
Gospodine, ali s mjerom, a ne u srdžbi svojoj (Jer
10,24). Isto i Izaija govori: Blagoslivljam te, Gospodine, jer si
se rasrdio na mene, ali si odvratio jarost tvoju, i pomilovao me (Iz
12,1).
Udarci iskušenja se šalju i zbog grijeha. Tako Gospodin
prijeti da pošalje udarce narodu izraelskom, govoreći:
Zube zvjerske poslat ću na njih s jarošću onih koji gmižu po
zemlji (Pnz 32,24). I u Psalmima se o njima govori:
Mnogo rane ima grešnik
(Ps 31,10). I u Evanđelju se spominje: Eto
postao si zdrav, više ne griješi, da ti se što gore ne dogodi (Iv
5,14).
Postoji još i četvrti razlog zbog koga se nekima šalju
stradanja, poznat iz Svetog Pisma a to je javljanje slave i djela
Božjih. Tako se u Evanđelju govori o slijepo rođenom: Ne
sagriješi ni on ni roditelji njegovi, nego da se jave djela Božja
na njemu (Iv 9,3). I o bolesti Lazara se kaže:
Ova bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se Sin Božji
proslavi kroza nju (Iv 11,4).
Postoje i druge vrste
Božjih odmazdi, kojima bivaju poraženi oni koji su premašili najviši stupanj zla, i kojima su bili osuđeni, kao što čitamo,
Datan, Aviron i Korej, i prvenstveno oni o kojima govori apostol
Pavao: Predade ih Bog u pokvaren
um da čine što je neprilično (Rim 1,26-28). To
treba smatrati najtežim od svih kazni. O njima i govori
Psalmopjevac: Na poslovima čovječjim nema ih, i ne muče se s
drugim ljudima (Ps 72,5), budući da ne zaslužuju da budu
spašeni posjetom Gospodinovom i da dobiju izlječenje posredstvom
vremenskih kazni. Jer, oni
otupjevši predadoše sebe razuzdanosti pa čine svaku nečistoću sa
pohlepom (Ef 4,19) uslijed ogrubljela srca svoga od
dugotrajnog prebivanja u stalnom grijehu koji premašuje sve mjere
očišćenja i odmazde u veoma kratkom roku života u ovome vijeku.
Takve Riječ Božja ukori i preko proroka Amosa: Zatirah
vas kao što Gospodin zatre Sodomu i Gomoru, i bili ste kao glavnja
istrgnuta iz vatre. Pa ipak se ne obratiste k meni, govori Gospodin
(Am 4,11). On govori i kroz proroka Jeremiju: Satrt
ću narod svoj, jer se ne vraćaju s puteva svojih
(Jer 15,7), i na drugom mjestu: Biješ
ih, ali ih ne boli; satireš ih, ali neće da prime pouke. Tvrđe im
je lice od kamena, i neće da se obrate (Jer 5,3).
Ipak, izljevši sve spasonosne lijekove kao najiskusniji Liječnik,
i vidjevši da već nije ostalo nijedno iscijeljujuće sredstvo koje
bi bilo moguće priložiti na njihove rane, Gospodin kao da, na neki
način, biva pobijeđen veličinom njihove nepravde. Budući
prisiljen da odstupi od milostivog kažnjavanja, On im objavljuje,
govoreći: I revnost će se moja
ukloniti od tebe, i počinut ću, i više se neću postarati
(Ez 16,42). O drugima, pak, čije srce nije ogrubjelo čestim
grijesima, koji još nisu zaslužili najžešću i istrjebljujuću
kaznu, već su sposobni da prime urazumljujuću kaznu radi spasenja,
govori se: Korit ću ih i čut će
o nevoljama svojim (tj. Urazumit ću ih, davši im da čuju
o nevoljama koje im prijete) (Os 7,12).
183. Kako zadobiti i
sačuvati trpljenje i dobrodušnost? Istinsko trpljenje i
dobrodušnost se ne mogu ni zadobiti ni sačuvati bez poniznosti
srca. Kada trpljenje bude istjecalo iz tog izvora, radi izbjegavanja
žalosti od neugodnosti neće biti potrebno niti zatvarati se u
ćeliju, niti sakrivati se u pustinju. Utvrđujući se u dubini duše
na vrlini poniznosti, svojoj roditeljici i čuvarki, trpljenje više
neće imati potrebu za izvanjskom pomoći. Zbog toga, ukoliko se mi
zbog neke uvrede uznemirimo, očigledno je da u nama nije čvrsto
utvrđen temelj poniznosti. Stoga se naša unutrašnja građevina,
pri naletu čak najmanje bure, podvrgava razarajućem potresu.
Trpljenje nije pohvalno i dostojno udivljenja u slučaju kada je
unutrašnje spokojstvo sačuvano uslijed nedostatka strijela
neprijatelja. Naprotiv, ono je veličanstveno i slavno kada prebiva
neustrašivo i pored bure iskušenja koja je na njega usmjerena. I
kada se, naizgled, ruši i potresa, ono se više učvršćuje. I onim
se više usavršava, čime naizgled slabi. Jer, nikome nije nepoznato
da je trpljenje dobilo svoje ime od podnošenja žalosti. Stoga nitko
tko bez tuge ne podnosi sve što mu se čini ne može biti proglašen
trpeljivim. Stoga Salomon trpeljivog zasluženo pohvaljuje: Bolji
je dugo trpeljiv čovjek nego junak. I gospodar od svoga srca je bolji
nego onaj koji zauzme grad(Izr 16,32). On još kaže : Tko
je dugo trpeljiv velika je razuma, a tko je malodušan pokazuje ludost
(Izr 14,29). Događa se, dakle, da neko doživi klevetu i da se
zapali vatrom srdžbe. Tada uzrokom njegovog grijeha ne treba
smatrati uvredu koja mu je nanesena, budući da je ona isključivo
povod za iskazivanje u njemu sakrivene bolesti srdžbe. Takav je
smisao Spasiteljeve priče o dvije kuće: jednoj, utemeljenoj na
kamenu, i drugoj, utemeljenoj na pijesku. Na njih se s jednakom silom
usmjerio napad vode i bure vjetrova. Posljedice su, međutim, bile
različite. Jer, dom koji je bio utemeljen na tvrdom kamenu nije
pretrpio nikakve štete od silnog udara, dok se onaj koji je bio
utemeljen na rastresitom pijesku odmah srušio. I on se očigledno
srušio ne stoga što je bio podvrgnut izvanjskom udaru, tj. od voda
koja su se usmjerile na njega, nego stoga što je bio nerazumno
utvrđen na pijesku. Isto tako se i sveti čovjek od grešnika ne
razlikuje time što nije podvrgnut snažnim iskušenjima, nego time
što ga ni velika iskušenja ne pobjeđuju, dok grešnik pada i od
malih. I, kao što smo rekli, hrabrost pravednika ne bi bila pohvalna
ukoliko bi on bio pobjednik bez iskušenja. Uostalom, ni pobijede ne
bi bilo ukoliko ne bi bilo neprijateljskih napada. Jer, blažen
je čovjek koji pretrpi iskušenje, jer kad bude oproban primit će
vijenac života, koji Gospodin obeća onima koji ga ljube (Jak
1,12). I apostol Pavao kaže da se sila
Božja ne pokazuje u miru i utjehama, nego u
nemoći (2 Kor 12,9). Jer, tako govori Gospodin
Jeremiji: Jer, evo ja te
postavljam danas kao tvrd grad i kao stup od željeza i kao zidove
bakarne svoj ovoj zemlji, kraljevima Judinim i knezovima njegovim i
svećenicima njegovim i narodu zemaljskom. Oni će udariti na tebe,
ali te neće nadvladati, jer sam ja s tobom, veli Gospodin, da te
izbavljam (Jer 1,18-19).
184. Htio bih da vam
predstavim bar dva primjera takvog trpljenja. Jedan je pokazala jedna
pobožna žena. Želeći da se usavrši u vrlini trpljenja, ona ne
samo da nije bježala od iskušenja, nego je čak i tražila da je
ogorčavaju. Ma koliko često bila ožalošćena, ona nije padala u
iskušenjima. Ta žena je živjela u Aleksandriji, i poticala iz
poznate porodice. U kući koju su joj ostavili roditelji, ona je
pobožno služila Bogu. Došavši jednom blaženom nadbiskupu
Atanaziju, ona je zamolila da joj da na izdržavanje i okrepljenje
neku od onih udovica koje se izdržavahu o crkvenom trošku. ''Daj
mi'', govorila je ona, ''jednu od sestara, koju bih okrijepila''.
Pohvalivši ženinu dobru namjeru i njenu želju prema djelu
milosrđa, svetac je zapovjedio da od svih izaberu udovicu koja bi
sve premašivala časnom naravi, ozbiljnošću i ljubaznošću, kako
želja one koja pokazuje milosrđe ne bi bila potisnuta lošim
primjerom one koja ga koristi, i kako ona koja pokazuje milosrđe,
budući ožalošćena zlom naravi udovice, ne bi pretrpjela štetu u
vjeri. Primivši, dakle, izabranicu, ona ju je dovela u svoju kuću i
počela da joj služi u svemu. Međutim, vidjevši njenu skromnost i
tihost, i dobivajući od nje svake minute poštovanje radi
zahvalnosti za djelo svoga čovjekoljublja, ona je kroz nekoliko dana
opet došla ka spomenutom svecu i rekla: ''Ja sam molila da
zapovjediš da mi daju neku koju bih uzdržavala, i kojoj bih
služila s punom poslušnošću''. On u početku nije razumio radi
čega tako govori i što zapravo želi. Pomislivši da je njeno
moljenje zbog nebrige nadzornika nad udovicama bilo zanemareno, on je
s određenom duševnom smutnjom pitao za razlog takvog propusta.
Njemu su, međutim, rekli, da joj je poslana najčasnija udovica.
Tada je on, shvativši što je tražila ta mudra žena, zapovjedio
da joj daju najlošiju od svih udovica, koja je sve premašivala srditošću, svadljivošću, glupošću, brbljivosti i sujetom.
Kada su našli i dali joj takvu, ona je, uzevši je u svoju kuću, s
istim ili još većim žarom počela da joj služi. Kao zahvalnost za
te usluge ona je od nje dobivala samo ožalošćivanja ponižavajućim
grdnjama, zlim riječima, vrijeđanjem. Ukorjevajući je, udovica je
s pakosnim ruganjem mrmljala što ju je izmolila od nadbiskupa,
budući da je ne uzdržava, nego muči. Ona ju je, navodno, uzela iz
spokojnog života i uvela u težak, a ne iz teškog u spokojni. Takva
ožalošćenja je ta žena ponekad proširivala i do udaraca rukom.
Međutim, ona gospođa joj s još većom poniznošću služaše,
učeći se da pobjeđuje njenu jarost ne suprotstavljanjem, nego
prije poniznim podčinjavanjem sebe. Ona je njen bijes krotila
čovjekoljubivom krotkošću. Takvim iskustvima u potpunosti se
utvrdivši u trpljenju i postigavši savršenstvo u željenoj vrlini,
ona je otišla spomenutom svecu i zahvalila mu za njegov mudri izbor
i za obučavanje u dobročinstvu u pravom smislu, te za to što joj
je, savršeno suglasno njenoj želji, naznačio najdostojniju
učiteljicu, čijim se stalnim ožalošćenjima svakodnevno krijepila
u trpljenju i postigla sam vrhunac vrline. ''Napokon, ti si mi, oče,
radi uzdržavanja dao onakvu kakvu sam upravo željela da imam. Ona
prva je, pak, svojim poštovanjem prema meni prije mene okrepljivala
i tješila, nego li ja nju.'' To je dovoljno reći o ženskom polu,
kako bi se uspomenom na takvo djelo ne samo nazidali, nego i
postiđivali sebe. Jer, mi ne možemo sačuvati trpljenje ukoliko se
ne zatvorimo u ćeliji.
185. Iznijet ćemo i drugi primjer o ocu
Pafnutiju, koji je živio u savršenoj usamljenosti u znamenitoj
Skitskoj pustinji, u kojoj je i sada prezbiter. Budući još mlad
redovnik, on je zasijao milosnom svetošću tako da su se najveći
muževi toga vremena divili njegovom napretku. I bez obzira na to što
je bio mlađi od svih, njega su uspoređivali sa starcima. Tako su
odlučili da i njega ubroje u lik staraca. Kada se to pročulo,
zavist, koja je nekada pobudila duše braće protiv Josipa, svojim
otrovnom vatrom razgorje protiv njega jednoga od skitske braće. On
bijaše naumio da njegovu slavu uprlja nekom mrljom sramote.
Sačekavši vrijeme u koje je Pafnutije odlazio u nedjeljni dan u
Crkvu, on potajno uđe u njegovu ćeliju i među korpe, koje tamo
obično pletu od palminog pruća, sakri svoju knjigu. Zatim i sam ode
u Crkvu, zadovoljan svojom lukavošću. Poslije završetka nedjeljne
službe on pred svom braćom svetom Izidoru, koji je tada bio prezbiter, iznese žalbu da je iz njegove ćelije ukradena knjiga. Ta
žalba je sve smutila (a osobito prezbitera) i oni nisu znali što da
misle, niti šta da poduzmu, budući poraženi novim i nečuvenim
prijestupom. Tada je tužilac zahtijevao da se sva braća zadrže u
Crkvi, i da pošalju nekolicinu izabranih da pretresu sve ćelije.
Kada su tri starca, koje je naznačio prezbiter, pretražili sve
druge ćelije, došli su i do Pafnutijeve ćelije. I u njoj su našli
knjigu sakrivenu među palminim korpama, gdje je bijaše sakrio
zavisnik. Uzevši je, oni su je odmah donijeli u Crkvu i stavili pred
sve. Premda je zbog čistoće savjesti bio uvjeren da nema nikakvog
udjela u grijehu Pafnutije je, kao da je kriv zbog krađe, sebe
predao sudu staraca, izjavljujući spremnost da podnese što mu bude
dosuđeno kao kazna i moleći da mu odrede mjesto pokajanja. On ništa
nije govorio u svoju obranu zbog stidljive skromnosti strahujući
da, trudeći se da riječima spere mrlju krađe, povrh toga ne
podnese još i osudu za laž, budući da nitko nije smatrao ništa
drugo osim onoga što je otkriveno. Po završetku ispitivanja i
donošenja presude, on je izašao iz Crkve, ne pavši duhom, već
povjeravajući sebe sudu samoga Boga. On je počeo da prinosi
pokajanje, pojačavši molitve s obilnim suzama, utrostručivši
post, pokazujući se pred licem ljudi s najvećom poniznošću duha.
Pošto je tokom isteka gotovo dvije nedjelje na taj način sebe
podvrgao svakoj skrušenosti tijela i duha, on je u subotnji ili
nedjeljni dan rano ujutro došao u Crkvu ne radi primanja Svete Pričesti, nego da bi se ispružio kod vrata Crkve i ponizno molio
oproštaj. Međutim, ne trpeći da on i dalje sam sebe skruši i da
bude ponižavan od drugih, Bog, svjedok i znalac svega sakrivenoga,
primora đavla da objavi ono što je pronalazač zla, nečasni
kradljivac svoje stvari, slavi tuđ lukavi klevetnik, učinio bez
ikakvih svjedoka. Jer, obuzet najljućim demonom, on je sam otkrio
svu lukavost svoje tajne podvale. I tako je onaj tko je bio
savjetodavac zlog djela i spletke, ujedno postao i izdajnički
razglašivač. Zatim je taj nečisti duh silno i dugo mučio bijednog
brata, tako da ga nisu mogle istjerati ne samo molitve ostalih svetih
koji su tamo prebivali, i koji su imali Božji dar vlasti nad
demonima, nego ni naročita milost Izidora Prezbitera. Ni on nije
mogao da istjera tog najljućeg mučitelja, premda mu je, po milosti
Gospodinovoj, bila darovana sila nad njima, budući da su bjesomučni
dobivali iscjeljenje još prije
nego što bi bili dovedeni do njegovih vrata. I to
je bilo stoga što je Krist Gospodin tu slavu sačuvao za Pafnutija,
kako bi klevetnik bio iscijeljen molitvama onoga protiv
koga je učinio spletku, i dobio oproštaj grijeha i oslobođenje
od sadašnje kazne, objavljujući ime onoga čiju slavu je htio da,
kao zavidni neprijatelj potamni.
186. Dva su me razloga navela da
vam ispričam ovaj događaj: prvi, da bi, pomišljajući o
neustrašivoj čvrstini tog čovjeka, utoliko više pokazivali
neustrašivost i trpljenje, ukoliko se manjim napadima neprijatelja
podvrgavamo; i drugi, da bi na osnovu njih došli do čvrstog
uvjerenja da ne možemo biti sigurni od bura iskušenja i napada
đavla ukoliko cjelokupnu zaštitu našeg trpljenja i svu nadu ne
budemo polagali na sile našeg unutrašnjeg čovjeka, a ne na
ćelijski zatvor, na pustinjsku usamljenost, na zajednicu svetih, ili
uopće na bilo što što postoji izvan nas. Jer, ako Gospodin (koji
je u Evanđelju rekao:
Kraljevstvo Božje unutra je u vama, Lk 17,21), ne
ukrijepi naš duh silom svoga zastupništva, uzalud se nadamo da ćemo
napade neprijatelja (koji je u zraku) pobijediti ili pomoću ljudi
koji s nama žive, ili udaljavanjem u udaljena mjesta tj. udaljivši
se u pustinju, ili skrivanjem iza kamenja i krova tj. zaključavši
se u ćeliju. Jer, sve je to imao i Pafnutije, pa ipak kušač je
pronašao način da ga napadne. Tog posve zlobnog duha od njega nisu
odbili ni zaštita stijena, ni usamljenost pustinje, ni zastupništvo
tolikih svetih u toj zajednici. Međutim, pošto nije polagao nadu
svoga srca ni na što izvanjsko, nego na samog Sudca svega
skrivenoga, ovaj sveti sluga Božji nikako nije mogao biti uzdrman
podvalama takvog napada. Isto tako, zar se i onaj koga je zavist
bacila u takav prijestup, nije koristio blagotvornošću pustinje,
ogradom udaljenog staništa i zajednicom blaženog Izidora, oca i
prezbitera, i drugih svetih? Pa ipak, kada ga je našla utvrđenog na
pijesku, đavlova bura ne samo da je njegovom domu (unutrašnjoj izgrađenosti) nanijela silan udarac, nego ga i sasvim razrušila.
Prestanimo, stoga, da osnovu svoga nepomućenog unutrašnjeg mira
tražimo van sebe, te da očekujemo da nemoć našeg trpljenja može
pomoći tuđe trpljenje. Jer, kao što je Kraljevstvo
Božje unutra u nama, tako su i neprijatelji
čovjeku domaći njegovi (Mt 10,36). I nitko mi se ne
suprotstavlja više od moga osjećanja, koje je moj najbliži domaći.
Pazimo više na sebe, kako nas naši domaći ne bi povrijedili. Jer,
kada naši domaći ne ustaju na nas, tada i Kraljevstvo Božje
prebiva u nama u nepomućenom duševnom miru. I ako revno razmotrimo
uzroke onoga što se događa u nama, naći ćemo da mi ne možemo
biti ranjeni nikakvim, čak ni najpakosnijim čovjekom, ukoliko sami
ne ustanemo protiv sebe nemirom svoga srca. I ukoliko smo ranjeni,
uzrok ne treba tražiti u napadu izvana, nego u našem ne trpljenju.
Tako je tvrda hrana korisna za zdravog, a za bolesnog štetna. Ona ne
može povrijediti onoga tko je prima, ukoliko joj za nanošenje
povrede njegova nemoć ne doda silu.
O BOŽJOJ MILOSTI I SLOBODNOJ VOLJI KAO ČINIOCIMA DUHOVNOG ŽIVOTA
187.
Mi uvijek treba da smo čvrsto uvjereni u to da nikako ne možemo
postići savršenstvo svojim trudovima i podvizima, makar se i sa
svom neumornošću prakticirali u svakoj vrlini. Čovjekovi napori
nemaju dovoljnu vrijednost i silu da nas uzdignu na visinu svetosti i
blaženstva. Nužno je da nam Gospodin pripomogne i usmjeri naše
srce prema onome što je za nas korisno. Zbog toga smo dužni da
svakoga trenutka, zajedno s Davidom, vapimo Gospodinu:
Utvrdi stope moje na stazama tvojim da se ne bi pokolebale
(Ps 16,5). Nužno je da nevidljivi Rukovoditelj čovjekovog duha
prema vrlini obraća našu slobodnu volju, koja je, što zbog
neznanja dobra, što zbog iskušenja strasti, sklonija poroku. To je
vrlo jasno izrazio prorok u jednom stihu pjesme: Odbačen,
nagnuh se da padnem, ali me Gospodin prihvati (Ps 117,13).
Prva polovina stiha označava slabost naše volje, a druga uvijek
spremnu pomoć od Gospodina. Svaki put kada počnemo da se dvoumimo,
On k nama pruža svoje ruke, podržava nas i utvrđuje. U protivnom
bi, prepušteni svojoj slobodnoj volji, pali savršenim padom. Ni
jedan pravednik, zapravo, nema u sebi dovoljno snage da stekne
pravednost. On se stalno dvoumi i svakog trenutka je spreman da
padne. Stoga ga milost Gospodinova podržava svojom rukom. U
suprotnom bi, izloživši se padu zbog slabosti volje, u potpunosti
poginuo. Zar će netko biti toliko samopouzdan i slijep da misli da
nema potrebe u stalnoj pomoći Božjoj, kada sam Gospodin u Evanđelju
jasno uči: Kao što loza ne može
roda roditi sama od sebe ako ne ostane na čokotu, tako ni vi ako u
meni ne ostanete. Jer bez mene ne možete činiti ništa (Iv
15,4-5)? Kako je, zapravo, nerazumno i čak bogohulno, dobra djela
pripisivati svojim naporima, a ne milosti i pomoći Božjoj! I izreka
Gospodinova svjedoči da bez Njegove pomoći nitko ne može da donosi
duhovne plodove?
188. Zbog toga vjerujemo da se osobitim
nadahnućem Božjim u nas polaže kako početak dobrog raspoloženja,
tako i prakticiranje u vrlinama. Naš trud se sastoji u tome da se s
većom ili manjom spremnošću pokoravamo nadahnućima Božjim i da
primamo Njegovu pomoć. Mi zaslužujemo nagradu, ili dostojnu kaznu,
s obzirom na to da li smo nemarni, ili se s pobožnom pokornošću
brinemo o prilagođavanju zapovijedima i promislu Božjem, koje se
prostire na nas Njegovom slobodnom voljom. To se jasno pokazalo pri
izlječenju jerihonskih slijepaca. Slučaj Gospodinova prolaska
pored njih je predstavljao milost Božjeg promisla i odstupanja.
Njihovo, pak, uzvikivanje: Smiluj
nam se Gospodine, Sine Davidov (Mt 20,31) bilo je djelo
njihove vjere i nade. I opet, samo vraćanje vida predstavlja izraz
Božjeg milosrđa.
189. Čak i ako se puno trudi oko obrađivanja
zemlje, zemljoradnik ne može da očekuje obilan rod, ukoliko na
obrađenu zemlju blagovremeno ne padne kiša i ne bude povoljno
vrijeme. Prema tome, kao što lijenim zemljoradnicima, koji se ne
brinu oko obrade svoje zemlje, Bog ne daje ploda, tako i
požrtvovanima neće biti koristi od svakodnevne brige, ukoliko im ne
pomogne Božje milosrđe. I, u djelu života po Bogu je isto:
potreban je i naš trud, premda bez pomoći milosti Božje mi ni u
čemu nećemo uspjeti. Treba da ispovijedamo da je Bog početni
vinovnik ne samo djela, nego i dobrih pomisli: On nam nadahnjuje i
svoju svetu volju, i daje nam silu i zgodnu priliku da ispunimo ono
što ispravno želimo. Jer, svaki
dar dobri i svaki poklon savršeni odozgor je, silazi od Oca
svjetlosti (Jak 1,17).
190. Volja Božja uvijek želi
da čovjek koga je Bog stvorio ne pogine, nego da uvijek živi.
Ukoliko u našem srcu primijeti makar iskru raspoloženja k dobru Bog
joj, po blagosti svojoj, ne dopušta da se ugasi. Želeći da se svi
spase i dođu u spoznaju istine, On na sve načine potpomaže da se
ona obrati u plamen. Milost Božja je blizu svih. Ona sve bez
izuzetka priziva spasenju i spoznaji istine, jer govori:
Dođite k meni svi koji ste umorni i natovareni i ja ću vas odmoriti
(Mt 11,28).
191. Um čovječji ne može da shvati kako
spasenje pripada i našoj volji, budući da se kaže: Ako
hoćete i poslušate me, jest ćete dobra zemaljska (Iz
1,19), i istovremeno nije djelo ni…
onoga koji hoće, ni…
onoga koji trči, nego…
Boga koji miluje (Rim 9,16). Njemu nije jasno kako
Bog ima da svakome vrati po djelima njegovim, a istovremeno je Onaj
koji čini u
nama i da hoćemo i da tvorimo po
Njegovoj slobodnoj volji (Fil 2,13). On bi htio da shvati
zašto nam se zapovijeda da načinimo
sebi novo srce i nov duh (Ez 18,31), kad nam se
istovremeno kaže: I dat ću vam
srce novo i duh nov (Ez 11,19). Ove sumnje neće biti
teško da riješimo ukoliko budemo razumjeli da u djelu našeg
spasenja učestvuju i milost Božja i naša slobodna volja. Naime,
iako ponekad može da želi vrlinu, čovjek neće biti u stanju da je
stekne bez Božje pomoći. Ni bolesniku nije dovoljna samo želja da
bude zdrav, već i Davalac života, Bog treba dati silu za ponovo
uspostavljanje zdravlja. Da bi se savršeno uvjerili u to da i dobre
želje, koje nastaju od prirodne sposobnosti koja nam je dana
milosrđem Tvorca, možemo ispuniti samo uz pomoć Božju, treba da
se sjetimo riječi apostola Pavla: Jer
htjeti imam u sebi, ali učiniti dobro ne nalazim (Rim
7,18).
192. Mnogi pitaju o tome kada u nama djeluje milost: da li
onda kada se u nama iskazuju dobre želje, ili se dobre želje u nama
iskazuju onda kada nas posjeti milost Božja? Iskustvo opravdava i
jedno i drugo: Savao i carinik Matej nisu sami poželjeli Krista,
nego tek poslije poziva. Zakej i razbojnik na križu su, pak, svojom
željom preduhitrili djelo milosti. Tako i treba smatrati: kada vidi
da želimo da činimo dobro, Bog usmjerava i učvršćuje našu
spremnost. Ako, pak, ne želimo dobro, ili smo ohladnjeli prema
njemu, On nam daje spasonosna nadahnuća, kroz koja se obrazuju ili
obnavljaju dobra raspoloženja.
193. Ne treba misliti da je
čovjekova priroda sposobna samo za zlo. Tvorac je u duše naše
posijao sjemena svih vrlina. Međutim, da bi ona uzrasla, nužna je
pomoć Božja. Isto tako, i u čovjeku uvijek postoji slobodna volja
da primi ili ne primi milosna djelovanja. Kada gradnja našeg
spasenja uopće ne bi zavisila
od nas, apostol Pavao ne bi rekao:
Gradite spasenje svoje sa strahom i trepetom. Međutim,
kada bi zavisilo samo od nas, on ne bi dodao: Jer
Bog je onaj koji čini u vama i da hoćete i da tvorite po Njegovoj slobodnoj volji (Fil 2,12-13). Milost Božja nas i
pretječe, jer prorok govori: Bog
moj, i Njegova milost me pretječe (Ps 58,11), i
ide za našom voljom, zbog čega i kaže: I
jutrom te molitva moja pretječe (Ps 87,14).
194.
Milost Božja uvijek usmjerava našu volju na dobru stranu, iako i od
nas zahtijeva ili očekuje odgovarajuće napore. Da ne bi svoje
darove davala nemarnima, ona traži slučaj kojim bi nas probudila iz
hladne bezbrižnosti. I da se darežljivo izjavljivanje njenih darova
ne bi vršilo bez razloga, ona ih izjavljuje prema našoj želji i
trudu. Ipak, pri svemu tome, milost se uvijek daje na dar, budući da
se naši mali trudovi nagrađuju neizmjernom darežljivošću. Zbog
toga, ma koliko bili veliki, svi ljudski trudovi ne mogu učiniti da
se milost ipak ne daje na dar. Iako je govorio da se potrudio više
od svih apostola, apostol Pavao ipak dodaje da
trudovi ne pripadaju njemu, nego milosti Božjoj koja je s njim (1
Kor 15,10). Prema tome, riječju: Potrudih
se, on izražava napor svoje volje, riječima: Ne
ja, nego milost Božja – Božju pomoć, a
riječima: Koja je sa mnom
– da mu je milost pomagala onda kada se on trudio, a ne kada je
boravio u nemaru i bezbrižnosti.
195. Bog raznovrsnim i
nedostižnim načinima ustrojava naše spasenje: u onima koji žele i
traže spasenje On pojačava želju, a u onima koji nemaju želju On
izaziva namjeru. On pomaže ispunjavanje naših spasonosnih želja,
udahnjuje svete želje i utvrđuje ih. Zbog toga ga mi u svojim
molitvama zovemo i Zaštitnikom i Spasiteljem i Pomoćnikom. On,
slično najnježnijem Ocu i sustradalnom Liječniku, čini sve u
svima: u jednima pokreće početak spasenja i razgorijeva marljivost
k Njemu, a kod drugih privodi djelo završetku, i vrline savršenstvu;
jedne zadržava od bliskog pada, a drugima pruža prilike za
spasenje; onima koji žele i koji se trude, pomaže, a druge, koji ne
žele i koji se protive, privlači i skreće prema dobrom
raspoloženju. On uvijek sve čini pokrećući, pomažući i
utvrđujući, premda bez narušavanja slobode koju nam je dao.
O MOLITVI
196.
Kao svoj najglavniji cilj i vrhunac savršenstva treba da postavimo
stalnu molitvu, koja se oslanja na duševni mir i čistoću srca.
Radi njih treba da podnesemo zlopaćenje tijela i da se držimo
skrušenosti u srcu. Veza između svih tih trudova i molitve je
nerazdjeljiva i uzajamna. Jer, kao što skup tih vrlina dovodi do
savršenstva u molitvi, tako i molitva, kao njihov završetak i
vijenac, njih čini čvrstim i postojanim. Kao što bez njih ne može
da se stekne i usavrši stalna, čista i nepomućena molitva, tako ni
one, koje u uređenju života po Bogu idu ispred, ne mogu dostići
savršenstvo bez stalne molitve. Zbog toga se mi ne možemo odmah
upustiti u rasuđivanje o sili molitve (koja završava građevinu
svih vrlina), ukoliko najprije po redu ne označimo i razmotrimo sve
što treba biti odsječeno ili pripremljeno radi njenog stjecanja,
ili ukoliko, po smislu evanđeoske priče (Lk 14,28-30), najprije ne
proračunamo i saberemo sve što je potrebno za podizanje tog
najuzvišenijeg duhovnog stupa. Međutim, ni ono što je pripremljeno
mi nećemo moći kako treba upotrijebiti niti na njemu pravilno
nazidati posljednje vrhove savršenstva, ukoliko najprije, po
iznošenju svake nečistoće poroka i izbacivanju ruševina i mrtvog
đubra strasti, na živoj i tvrdoj zemlji srca našega, kao na onome
evanđeoskom kamenu (Lk 6,48), ne položimo najčvršći temelj
jednostavnosti i poniznosti. Tek na njemu bi mogao da se podigne taj
stup putem polaganja duhovnih vrlina. I on će neustrašivo stajati i
svoj vrh uzdizati do najviših visina neba, nadajući se na svoju
čvrstinu. Utvrdivši se na takvom temelju, on će izdržati pljusak
strasti i rijeke gonjenja koje, slično strojevima za lomljenje
kamenja, silno napadaju, tu svirepu buru neprijateljskih duhova. I on
ne samo da se neće razoriti rušenjem, nego neće ni osjetiti
njihove napade.
197. Zbog toga, da bi molitva mogla biti uznesena
s potrebnom vatrenošću i čistoćom, nužno je pobrinuti se o
slijedećem: prvo - svaka briga o tjelesnim stvarima treba da se
potpuno odsiječe; drugo - ne treba dopustiti ne samo brigu o nekom
djelu ili slučaju, nego čak ni sjećanje o njima; treće - treba
presijeći raspršivanje, isprazne riječi, pričljivost i šale;
četvrto - više od svega treba sasvim savladati zbunjenost od srdžbe
ili žalosti; peto - s korijenom treba izčupati pogubne pobude
tjelesne pohote i izazov srebroljublja. Po savršenom izbacivanju i
odsijecanju tih i sličnih poroka, vidljivih i za čovjekov pogled, i
poslije preventivnog očišćenja od svega, koje svoj završetak
nalazi u čistoći i neporočnosti, treba, dalje, položiti
neustrašivu osnovu duboke poniznosti, koja bi bila snažna da održi
stup koji treba da prodre do samih nebesa. Zatim, na toj osnovi treba
da se podigne građevina duhovnih vrlina, dok duh treba uzdržavati
od svakog lutanja i nepostojanog oklijevanja kako bi se duhovni
pogled, malo po malo, počeo približavati sagledavanju Boga. Jer, za
vrijeme molitve će nam, unošeno rukom sjećanja po nužnosti na
misao dolaziti ono što je naša duša primila u sebe prije časa
molitve. Zbog toga, mi prije vremena molitve treba da se pripremimo
da budemo onakvi kakvi želimo da budemo za vrijeme molitve. Osim
toga, požurimo da prije molitve iz skrivnica našeg srca istjeramo
ono što ne bi željeli da vidimo da nas tlači za vrijeme molitve.
Tako ćemo moći ispuniti apostolsku zapovijed:
Molite se bez prestanka (1 Sol 5,17).
198. Um
naš ne bez razloga uspoređuju s krajnje lakim perom, ili paperjem
koje, slobodno od vlage strane tečnosti, pri najslabijem puhanju
vjetra obično, zbog svoje lakoće, uzlijeće na veliku visinu.
Ukoliko je, pak, opterećeno nekom tečnošću ono će, umjesto da se
penje po zraku, zbog težine od vlage padati dolje i priljubljivati
se uz zemlju. I naš um će, ukoliko ne bude opterećen pridošlim
strastima, svjetskim brigama i ukoliko ne bude povrijeđen vlagom
pogubne pohote, kao lak i po prirodi čist, pri najmanjem vijanju
duhovnog razmišljanja uzlaziti gore i, ostavljajući ono što je
dolje i zemaljsko, uznositi se k nebeskom i nevidljivom. To nam
upravo i savjetuje zapovijed Gospodinova: Ali
pazite na sebe da srca vaša ne otežaju prejedanjem i pijanstvom i
brigama ovoga života (Lk 21,34). Prema tome, ako
hoćemo da naše molitve prodru ne samo do nebesa, nego i iznad
nebesa, postarajmo se da svoj um usmjerimo k njegovoj prirodnoj
lakoći, očistivši ga od svih zemaljskih poroka i od svake vlage
svjetovnih strasti. Na taj način, ne opterećujući se nikakvim
stranim teretom, njegova molitva će lako polijetati Bogu.
199.
Obratite pažnju na uzroke koji opterećuju naš um po Gospodinovom
riječima. On nije ukazao na preljub, ni na blud, ni na ubojstvo, ni
na bogohulstvo, ni na otimanje (što se sve smatra smrtnim grijehom i
dostojnim osude), nego na prejedanje, opijanje vinom i brige ili
staranja ovoga vijeka, kojih se nitko od svjetskih ljudi ne čuva i
koje ne smatra sramnim. Naprotiv, sramno je i reći, čak i neki od
onih koji su se odrekli svijeta dopuštaju sebi ista popuštanja, ne
vidjevši u njima za sebe niti štetu, niti bijedu. Uostalom, te tri
nepravilnosti koje pritišću dušu i koje je od Boga odjeljuju i uz
zemlju priljepljuju, uopće nije teško izbjeći, naročito nama koji
smo tako daleko udaljeni od svake veze sa svijetom i koji nemamo
savršeno nikakve prilike da se uplićemo u vidljive brige, pijanstva
i prejedanja. Ipak, postoji jedno drugo duhovno prejedanje i
pijanstvo, koje se teže izbjegava, i postoji neka briga i tuga ovoga
svijeta, koji i nas obuzimaju poslije našeg savršenog odricanja od
svih stjecanja, pri svoj našoj uzdržljivosti od vina i svakog
prejedanja i pri našem prebivanju u pustinjskoj usamljenosti. Ja
mislim na popuštanja tijelu, na privezanosti i strasti. I ukoliko se
ne očistimo od njih, naše srce će i bez opijanja vinom i bez
obilja hrane biti opterećeno još štetnijim pijanstvom i
prejedanjem. Jer, samo onaj čiji se um, oslobodivši se od svih
strasti, duboko umiri i čije se srce najčvršćim stremljenjem
priljubi uz Boga, kao uz najviše dobro, može u potpunosti ispuniti
apostolsku zapovijed: Molite se
bez prestanka.
200. Mislim da bez iskrene skrušenosti
srca, čistoće duše i prosvjetljenja Duhom Svetim nije moguće
obuhvatiti sve oblike molitve. Njih je onoliko koliko u jednoj duši,
ili svim dušama može da nastane raznih stanja i raspoloženja.
Molitva se svakoga preobražava s obzirom na mjeru napretka uma u
čistoći i osobini stanja u koje se uvodi ili slučajno, ili zbog
svojih unutrašnjih radnji. Stoga je očigledno da nitko ne može
uznositi uvijek iste molitve. Čovjek se drukčije moli kada je
veseo, drukčije kada je opterećen tugom ili očajanjem, drukčije
kada cvjeta u duhovnim uspjesima, drukčije kada je potlačen
mnoštvom neprijateljskih napada, drukčije kada moli oproštaj
grijeha, drukčije kada moli porast milosti ili stjecanje neke vrline
ili gašenje neke strasti, drukčije kada je poražen strahom pri
razmišljanju o paklu i budućem Sudu, drukčije kada se razgorijeva
nadom i željom za budućim blagima, drukčije kada je u nevoljama i
opasnostima, drukčije kada se naslađuje sigurnošću i mirom,
drukčije kada se posveti otkrivanju nebeskih tajni, drukčije kada
se žalosti zbog besplodnosti u vrlinama i suhoće u
osjećanjima.
201. S obzirom na predmet, apostol Pavao razlikuje
četiri oblika molitve: Molim,
dakle, prije svega da se čine moljenja, molitve, prozbe, zahvalnosti
(1 Tim 2,1). Moljenje -
je preklinjanje ili umoljavanje za grijehe. Njime čovjek, došavši
u skrušenost zbog učinjenih grijeha, bilo sadašnjih, bilo prošlih,
izmoli oproštaj; molitva - se
uznosi kada nešto prinosimo ili obećavamo Bogu govoreći: ''Učinit
ću to i to, samo se smiluj, Gospodine''; prozba
- se vrši kada, nalazeći se u toploti duha, uznosimo molitve
za druge, za one koje volimo, ili za mir cijeloga svijeta;
zahvaljivanje - se obavlja kada um Bogu prinosi zahvalnost (i
pohvala), sjećajući se prošlih blagih djela Njegovih, ili vidjevši
sadašnja, ili saznajući ona koja je u budućnosti pripremio onima
koji ga ljube.
202. Iza ova četiri oblika molitve slijedi neko
najuzvišenije molitveno stanje koje se sastoji u sagledavanju
jedinoga Boga i u žarkoj ljubavi prema Njemu. U njemu um naš,
obuzet i prožet ovom ljubavlju, razgovara s Bogom na najprisniji
način i s naročitom iskrenošću. Molitva Gospodinova: Oče
naš (Mt 6,9-13) nam saopćava da s revnošću
treba da molimo to stanje.
Mi govorimo:
Oče naš, ispovijedajući Boga, Vladara svemira
svojim Ocem. U isto vrijeme ispovijedamo da smo izbavljeni iz stanja
ropstva i prisvojeni Bogu u svojstvu usinovljene djece. Dodajući:
Koji si na nebesima,
mi izjavljujemo spremnost da se potpuno odvratimo od privezanosti
za sadašnji zemaljski život, koji je nešto strano, što nas daleko
udaljuje od našeg Oca, te da sa najvećom željom stremimo prema
oblasti u kojoj obitava Otac naš, ne dozvoljavajući sebi ništa što
bi nas činilo nedostojnim visokog usinovljenja, i što bi nas, kao
nezakonitu djecu, lišilo otačkog naslijeđa i podvrglo svoj
strogosti pravednog suda Božjeg.
Dostigavši tako visoki stupanj
sinova Božjih, mi treba da gorimo sinovskom ljubavlju prema Bogu. Mi
više ne tražimo svoju korist, nego svim srcem želimo slavu Oca
našega, govoreći: Da se sveti
ime tvoje.
Mi time svjedočimo da je sva naša želja i sva radost
slava Oca našega, tj. da se slavi, pobožno poštuje i obožava
preslavno ime Njegovo.
Drugo moljenje očišćenoga uma je molba:
Da dođe Kraljevstvo Oca našeg, ili Kraljevstvo u
kome Krist kraljuje u svetima. U njemu, po oduzimanju od đavla
vlasti nad nama i po izgonu iz naših srca strasti, Bog počinje da
vlada kroz miomiris vrlina. Ono je u određeno vrijeme obećano uopće
svima savršenima i djeci Božjoj, kojima Krist kaže: Dođite
blagoslovljeni Oca moga, primite Kraljevstvo koje vam je pripremljeno
od postanka svijeta (Mt 25,34).
Treća molba je
svojstvena sinovima: Da bude
volja tvoja i na zemlji kao na nebu. To znači:
neka ljudi budu slični anđelima. Kao što oni izvršavaju volju
Božju na nebu, tako i svi koji žive na zemlji neka tvore Njegovu
volju, a ne svoju. To još znači: neka bude s nama u životu sve po
volji tvojoj. Tebi predajemo udio naš, vjerujući da ti sve, i
ugodno i neugodno, ustrojavaš na naše dobro, i da se više brineš
o našem spasenju, nego mi sami.
Zatim:
Kruh naš nasušni daj nam danas. Nasušni,
kruh je nadnaravni, iznad svih suština ili esencija,
(kakav samo može biti kruh koji je sišao s neba). Kada se kaže:
danas, naznačuje se da jučerašnje kušanje nije dovoljno. On treba da nam se da i
sada. I pošto nema dana u koji ne bi trebalo nahraniti srce našeg
unutrašnjeg čovjeka primanjem i kušanjem ovoga kruha, nužno je da
u svako vrijeme izlijevamo molitvu za njega.
I
oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo dužnicima svojim.
Milostivi Gospodin nam obećava oproštaj grijeha ukoliko sami
pokažemo primjer praštanja svojoj braći: Oprosti
nam dugove naše kao što i mi opraštamo. Očigledno
je da, u nadi na ovu molitvu, sa smjelošću može sebi moliti
oproštaj grijeha samo onaj tko je sam oprostio svojim dužnicima.
Onaj, pak, tko od svega srca nije oprostio bratu koji mu je
sagriješio ovu molitvu će izgovarati na svoju osudu, a ne na
smilovanje. Jer, ako njegova molitva bude uslišena, što se drugo
može očekivati osim, suglasno s njegovim primjerom, nemilosrdne
srdžbe i bezuvjetnog određenja kazne. Jer
će onome biti sud bez milosti koji ne čini milosti (Jak
2,13).
I ne uvedi nas u
iskušenje. Privodeći u sjećanje riječi apostola
Jakova: Blažen je čovjek koji
pretrpi iskušenje (Jak 1,12), mi riječi molitve
ne treba da razumijemo u značenju: ''Ne dopusti da ikada budemo
iskušani'', nego: ''Ne dopusti da budemo savladani iskušenjem''.
Iskušavan je bio i Job, ali nije uveden u iskušenje. Jer, uz pomoć
Božju, on ne reče bezumlja na
Boga (Job 1,22). On nije oskrnavio usta svoja
bogohulnim mrmljanjem, na što ga je htio navući njegov kušač.
Iskušavan je bio i Abraham, iskušavan je bio i Josip, ali ni jedan
ni drugi nisu bili uvedeni u iskušenje. Jer, ni jedan nije ispunio
volju kušača.
No izbavi nas
od zloga, tj. ne dopusti da budemo iskušani od
đavla preko naših sila, nego učini s
iskušenjima i kraj, da bi mogli podnijeti (1 Kor
10,13).
203. Premda navedena molitva, koju je izrekao sam
Gospodin, sadrži u sebi svu punoću molitvenog savršenstva, ipak
Gospodin svoje prisne vodi još dalje prema nekom najuzvišenijem
stanju, k onoj vatrenoj, čak, reći ću, neizrecivoj molitvi, koju
su vrlo rijetki dokučili i ispitali. Premašujući svako ljudsko
razumijevanje, ona se ne označava ni zvukom glasa, niti pokretom
jezika, niti izgovaranjem nekih riječi. Ozaren izlijevanjem one
nebeske svjetlosti, nju um ne izražava slabom ljudskom riječju,
nego je, sabravši osjećanja, kao iz nekog najobilnijeg izvora,
nezadrživo izlijeva, i nekako neizrecivo uznosi upravno Gospodinu. U
tom najkraćem trenutku vremena on iskazuje ono što, povukavši se u
samoga sebe, nije u stanju ni riječju da iskaže, ni mišlju da
obujmi.
204. Taj oblik molitvenog stanja je dar Božji. Obično,
pak, milosno molitveno raspoloženje se odlikuje samilošću.
Njegovom posjetom obuzeti um se pokreće na čistu i vatrenu molitvu.
Ta samilost nailazi pri raznim slučajevima, kao što je pokazalo
iskustvo. Ponekad su, za vrijeme pjevanje Psalama, riječi nekog
stiha davale povod za vatrenu molitvu, a ponekad je blagozvučna
melodija bratovljevog glasa pokretala duše zadivljenih na napregnutu
molitvu. Znamo, također, da je ponekad pažljivo i pobožno pjevanje
ulijevalo mnogo vatrenosti u one koji su slušali, a često je savjet
savršenog muža i duhovni razgovor u prisutnima, u vrijeme njihovog
preklanjanja koljena, pokretao osjećanje na obilno izlijevanje
molitve. Događalo se da smo snažno bili pokrenuti na potpunu
samilost smrću brata ili nekog dragog nam čovjeka. Također je i
sjećanje na našu hladnoću i lijenost ponekad na nas navodila
spasonosni duhovni žar. I uopće, bezbrojni su, slučajevi u kojima
je milost Božja naše duše budila iz bezosjećajnosti i
sanjivosti.
205. Samilost nailazi pri raznim slučajevima. Ona se,
isto tako, iskazuje na razne načine. Ponekad se ona pokazuje u nekoj
neizrecivoj duhovnoj radosti, ponekad uranja u duboku šutnju sve
sile i pokrete duše, ponekad donosi više ili manje obilne suze.
Suze ili nekakvo suzno raspoloženje je njen najuobičajeniji izraz.
One se javljaju ili zbog ranjavanja srca sviješću o vlastitim
grijesima, ili zbog sagledavanja vječnih dobara ili zbog želje
vječne slave, ili zbog spoznaje velikih dobročinstava Božjih prema
nama, pri osjećanju vlastite ništavnosti i nedostojnosti, ili zbog
osjećanja našeg bolnog života na zemlji.
206. Kakav je znak da
je molitva uslišana? Mi ne sumnjamo da nam je molitva zaista
uslišana kada nas ne zbunjuje nikakva sumnja, kada nadu naše molbe
ništa ne baca u očajanje, kada u samom izlijevanju molitve osjećamo
da smo dobili ono za što se molimo. Jer, molitvenik će biti dostojan uslišanja i dobiti ono što traži srazmijerno sa svojom
vjerom da ga Bog gleda i da može ispuniti njegovu molbu. Naime,
izreka našeg Gospodina je nepromjenjiva: Sve
što molite u svojoj molitvi, vjerujte da ćete primiti; i bit će
vam (Mk 11,24). Pri tome, Riječ Božja ukazuje na
dovoljno sredstava koja pomažu da molitva bude uslišana. Molitva
biva uslišana kada se dvoje slože u molitvi (Mt 18,19), ili kada je
prati vjera, makar bila i kao zrno gorušičino (Mt 17,20), ili kada
je neprekidna (Lk 11,8), ili kada se sjedinjuje s milostinjom (Sir
29,15), i drugim djelima milosrđa (Iz 58,6-9). Vidite na koliko
načina se stiče milost uslišanja molitve. Stoga nitko ne treba
da pada u očajanje pri izmoljenju za sebe spasonosnih
dobara. Jer, pretpostavimo da ti nedostaje ono zbog čega se uslišava
molitva. Ipak, zar ti ne možeš da budeš postojan u molitvi? To je
u rukama svakoga tko želi. Samo radi toga Gospodin je obećao da će
dati sve za što se budemo molili. Stoga ne treba da se saplićemo
nevjerom. Budimo uporni i dobit ćemo ono što tražimo. Tako je
obećao Gospodin:
Molite i dat će vam se; tražite i naći ćete; kucajte i otvorit će
vam se (Lk 11,9-10). Međutim, svatko tko se moli
treba da zna da sigurno neće biti uslišan ukoliko bude sumnjao u
uslišanje.
207. Više od svega, u vezi s molitvom treba da
ispunimo evanđeosku zapovijed, tj. da se, ušavši u svoju klijet i
zatvorivši vrata, molimo Ocu nebeskome. To treba izvršavati i
bukvalno, a još više duhovno. U unutrašnjoj klijeti svojoj se
molimo onda kada srce svoje savršeno udaljujemo od svih pomisli i
briga i kada molitve svoje prinosimo Gospodinu na neki tajni način i
sa smjelošću. Sa zatvorenim, pak, vratima se molimo onda kada se sa
zatvorenim ustima i šuteći molimo Onome koji ispituje srce, a ne
riječi. Na skrivenom mjestu se molimo onda kada samo srcem i
pažljivim umom prinosimo svoje molbe jedinome Bogu, tako da ni same
protivne sile ne znaju o čemu se molimo. Stoga treba da se molimo s
dubokom šutnjom ne samo radi toga da prisutnu braću svojim šapatom
ili govorenjem ne bi odvlačili od molitve i uznemiravali u
molitvenim osjećanjima, nego i radi toga da bi predmet naše molitve
sakrili i od samih neprijatelja, koji nas napadaju naročito kada se
molimo.
208. Naša molitva će doći do savršenstva koje joj je
svojstveno kada se u nama dogodi ono o čemu se molio Gospodin Ocu
svome: Da ljubav kojom me ljubiš
u njima bude i ja u njima (Iv 17,26), i još: Kao
ti, Oče, što si u meni i ja u tebi, da i oni u nama jedno budu
(Iv 17,21). To će se dogoditi kada cjelokupna naša ljubav, sve
želje, sva revnost, svo nastojanje, sve naše misli, sve što
vidimo, sve o čemu govorimo, sve čemu se nadamo bude Bog, te kada
se jedinstvo koje je kod Oca sa Sinom, i kod Sina s Ocem izlije u
naša srca i umove. Tada ćemo i mi biti sjedinjeni sa Njim čistom i
nerazdjeljivom ljubavlju, kao što nas On iskreno voli čistom i
neraskidivom ljubavlju. Onaj tko je to postigao stupa u stanje u kome
mu se u srcu razgorijeva stalna molitva. Tada će svaki pokret
njegovog života, i svako nastojanje njegovog srca biti jedna stalna
molitva, predokus i zalog vječno blaženog života.
209. Da bi se
postiglo krajnje savršenstvo u molitvi nužno je da se utvrdimo u
neprekidnom sjećanju na Boga. Kao najbolje sredstvo za to služi
kratka, često ponavljana molitva. Naši oci su pronašli da onaj tko
stremi stalnom sjećanju na Boga treba da stekne naviku u stalnom
ponavljanju molitve: Bože,
pogledaj da mi pomogneš, Gospodine, priteci mi u pomoć (Ps
69,2). Taj stih nije bez razloga izabran iz cjelokupnog Svetog Pisma:
on izražava sva raspoloženja koja se zahtijevaju u molitvi, i
odgovara svim potrebama molitvenika. On sadrži ponizno ispovijedanje
vlastite nemoći, ispovijedanje Boga jedinim pomoćnikom koji je
uvijek spreman da pomogne, te vjeru i nadu da će nam pomoći i
izbaviti nas od svake bijede. Onaj tko stalno priziva Boga tim
riječima, umno vidi i srcem osjeća Boga prisutnim u sebi. On mu se
obraća kao Ocu sa sinovskom ljubavlju u srcu, i time na sebe
privlači Božji pokrov, zaštitu i ogradu. Na taj način, ova kratka
molitva postaje neoboriva stijena protiv napada demona, progoniteljica nemira pomisli, odgoniteljica loših pomisli, ukrotiteljica strasnih
pokreta, i učiteljica svih dobrih pokreta u srcu. Oci su nam
zapovjedili da u slučaju napada strasti ugađanja trbuhu u njenim
različitim pokazateljima vapimo: Bože,
pogledaj da mi pomogneš, Gospodine, priteci mi u pomoć;
da se u slučaju osjećanja potrebe za strogim postom radi
ukroćenja tijela i nedostatka nade da ćemo sami uspjeti, molimo:
Bože, pogledaj da mi pomogneš …
itd.; da u slučaju da nas muči duh malodušja ili duhovne
lijenosti i mori tuga, odvajajući nas od svakog potrebnog djela,
govorimo: Bože, pogledaj da mi
pomogneš, Gospodine, priteci mi u pomoć; da u
slučaju da našu dušu posjeti neka duhovna radost i želimo da je
sačuvamo i uvećamo, također kažemo riječi: Bože,
pogledaj da mi pomogneš. Gospodine, priteci mi u pomoć;
da u slučaju da se na nas podigne golicanje tijela sa svojom
obmanjujućom slašću, i da se bojimo da taj oganj ne sprži
miomirisni cvijet neporočnosti, također vapimo: Bože,
pogledaj da mi pomogneš … itd.; da u slučaju da
je u naše udove ušlo spokojstvo i svježina, i da želimo da se
dobro stanje produži, ili da uvijek prebiva u nama, stalno govorimo:
Bože, pogledaj da mi pomogneš
... itd. Tako i pri
svakoj duhovnoj potrebi stalno govori tu kratku molitvu. I bit će ti
ona izbavljenje od svega lošeg i čuvar svega dobrog. Zbog toga neka
se ona stalno okreće u tvojim grudima. Pri svakom djelu i služenju,
na putu i za stolom, pri odlasku na spavanje i poslije ustajanja od
sna stalno pjevaj ovaj stih i poučavaj se u njemu sve dok, kroz
postojano vježbanje, ne navikneš da ga pjevaš i u snu.
210.
Prvi plod toga će biti odbacivanje svog mnoštva pomisli i
zadržavanje na jednom stihu. Sve više ćeš stjecati naviku da
sabireš um mišlju o jedinom Pomoćniku. Ti ćeš primijetiti da je
On uvijek prisutan u tebi, da sve vidi i da sve održava. Polazeći
odatle, ti ćeš uzići k najživljem općenju s Bogom, te ćeš
početi da se nasićuješ sve uzvišenijim tajnama, uranjajući se u
Boga, s Njim jedinim boraveći, i jedino s Njime se ispunjavajući.
Tako ćeš, na kraju, dostići i spomenutu čistu molitvu. Ona više
ne uzima u obzir nikakav lik, niti se pokazuje u zvuku glasa, ili u
izgovaranju ma kakvih riječi. Naprotiv, ona sa nezadrživom snagom
izbija iz srca. U neizrecivo ushićenoj vatrenoj usmjerenosti uma
Bogu ona se izlijeva u neobjašnjivim uzdasima i oplakivanju.
O
RUKOVOĐENJU U DUHOVNOM ŽIVOTU
(O RASUĐIVANJU SA SAVJETOVANJEM
KOD ISKUSNIH)
211.
Jednom su se starci skupili kod svetog Antonija Velikog i od večera
do jutra razgovarali o raznim duhovnim predmetima. Naročito se priča
povela o tome koja je najveća vrlina, tj. koja vrlina bi nas mogla
sačuvati ne ulovljivima od zamki đavlove obmane, i pravim putem
voditi najvišem savršenstvu. Predlagana su razna mišljenja: jedni
su isticali post i bdijenje, drugi ne gramzljivost i preziranje svih
stvari, jedni usamljeništvo, ili udaljavanje u pustinju, drugi
čovjekoljublje. Pošto su se svi izjasnili, blaženi Antonije je
počeo da govori. ''Sve što ste rekli je spasonosno i nužno za one
koji traže Boga i koji žele da mu priđu. Međutim, iskustvo pada
onih koji su napredovali u njima ne dozvoljava da im se da prvenstvo.
Jer, u zamke neprijatelja su upadali i oni koji su se odlikovali
strogim postovima i bdijenjima, i oni koji su prebivali bezizlazno u
pustinjskoj usamljenosti, i oni koji su došli do najvećeg stupnja
ne gramzljivosti, i oni koji su obilno davali milostinju. Mislim da je
razlog toga bio nedostatak rasuđivanja. Jer, ono uči čovjeka da
ide kraljevskim putem, izbjegavajući opasne krajnosti. U odnosu na
post, na primjer, ono ne dopušta ni bezmjerno iscrpljivanje tijela,
niti ugađanje tijelu. U Evanđelju se ono naziva okom i svjetiljkom
duše: Svjetiljka tijelu je oko,
kaže Gospodin. Ako, dakle,
oko tvoje zdravo bude, sve će tijelo tvoje svijetlo biti. Ako li oko
tvoje kvarno bude, sve će tijelo tvoje tamno biti (Mt
6,22-23). Kada svjetlost sve osvjetljava i oko sve vidi. Tako i
rasuđivanje sve pomisli i djela čovjekova razmatra, prosuđuje i
objašnjava. Ono određuje što treba činiti, te kako i od čega se
treba uzdržavati. Kod onoga, pak, tko nema takvo rasuđivanje, djela
i pomisli idu tek tako, bez strogog razmatranja. Tu neprijatelj
uspijeva da podmetne prividno dobro umjesto istinskog dobra.
Prikrivajući njime svoju zamku, on čovjeka baca u rov i pogubljuje
ga''.
212. Rješenje svetog Antonija je potvrđeno bezbrojnim
primjerima. Prisjetimo se žalosnog pada starca Irona. On se
upražnjavao u krajnje strogom postu i u dubokoj usamljenosti. I da
ih nikako ne bi narušavao, po nagovoru neprijatelja on je prestao da
dolazi na uobičajena liturgijska subotnja i nedjeljna sabranja
pustinjaka, poslije kojih su se u razgovoru razjašnjavali razni
putevi i bespuća strogog života. Obmanuvši se tim navodno dobrim,
savjetom neprijatelja, on se predao još većoj obmani: primio je
đavla koji mu se javio u obliku anđela i po njegovoj riječi skočio
u najdublji bunar. Razbivši se, on je treći dan skončao. Evo još
jednog primjera: namjeravajući da odu u najdublju pustinju dva brata
su odlučili da primaju jedino hranu koju im pošalje sam Gospodin.
Lutajući po pustinji oni su toliko iznemogli da se već nisu mogli
ni kretati. U tom času su ih napali Maziki, divlji i surov narod.
Međutim, vidjevši ih u tako žalosnom stanju, oni su se sažalili na
njih i predložili im kruh. Jedan je razmislio, i pristao da primi
kruh kao od ljudi koje je Gospodin poslao. On se potkrijepio i ostao
živ. Drugi je, pak, uporno ostao pri svojoj odluci i umro od gladi.
Evo još jednog primjera: jedan od strogih isposnika i usamljenika je
pomislio da je dostojan općenja s nebeskim silama. I neprijatelj
nije zakasnio da se time iskoristi. Počeo je da mu se javlja kao
anđeo, da mu daje otkrivenja o ljudskim djelima i mislima, da
proizvodi u ćeliji svjetlost bez svjetiljke. Zadobivši na taj način
njegovo povjerenje u potpunosti, on mu je na kraju zapovjedio da,
slično Abrahamu, svoga sina prinese na žrtvu Bogu. To bi se svakako
i dogodilo da sin, vidjevši neobične pripreme, nije pobjegao. I još
jednog: neprijatelj je u Mezopotamiji jednog isposnika i usamljenika
doveo do bespogovornog povjerenja u snove. On mu je u snoviđenju
predstavio dva naroda: kršćanski s apostolima i mučenicima u
mraku, bez časti, tuzi i plaču, i židovski s Mojsijem,
patrijarsima i prorocima u svjetlosnom sijanju, u slavi i radosti. I
time ga je naveo da pređe u židovstvo i primi obrezanje. I ovi
primjeri su dovoljni da se uvjerite da nedostatak rasuđivanja
predstavlja otvorena vrata za pad i pogibelj.
213. Rasuđivanje je
dar Božji koji treba razvijati i obrazovati. Kako to učiniti? Pa, jednostavno predajući sve svoje rasuđivanju najiskusnijih otaca. To je
najmudrija škola rasuđivanja u kojoj se uče da dobro rasuđuju o
doličnom čak i oni koji nemaju posebnu sposobnost. Tako se rješava
pitanje kako steći rasuđivanje. Istinsko rasuđivanje se stiče
istinskom poniznošću. Prvi njen pokazatelj je otkrivanje ocima ne
samo onoga što radimo, nego i onoga o čemu mislimo, bez imalo
povjerenja u svoje pomisli. Poniznost je da se u svemu slijede pouke
staraca, i da se dobrim ili lošim smatra samo ono što oni takvim
priznaju. Takvo djelovanje potpomaže da bez opasnosti prebivamo na
pravom putu i čuva nas od svih đavlovih zamki. Onaj tko svoj život
raspoređuje po savjetu onih koji su napredovali, a ne po svom sudu,
ne može da padne od đavlove obmane. Predavanje svojih pomisli
rasuđivanju otaca zamjenjuje vlastito rasuđivanje i uči istinskom
rasuđivanju. Neprijatelji ne vole svjetlost. Zbog toga otkrivanje
zlih pomisli njih odmah razgoni i istrjebljuje. Izvučena iz tamne
rupe na svjetlost, zmija se stara da pobjegne i sakrije. Tako se i
zle pomisli, budući otkrivene otvorenim priznanjem i ispoviješću,
staraju da pobjegnu od čovjeka. To se potvrđuje mnogim i premnogim
primjerima i iskustvima.
214. Otac Serapion priča o sebi: ''Kada
sam bio početnik od oca sam tajno uzimao suvarke i jeo. To sam činio
vrlo dugo vrijeme. I strast je ovladala sa mnom tako da nisam mogao
da je savladam. Savjest me je osuđivala. Međutim, ja sam se stidio
da ocu priznam svoju strast. Ipak, po promislu čovjekoljubivoga Boga
se desilo da kod starca svrate neka braća, koja su počela da mu
otkrivaju svoje pomisli i da mole rješenja za njih. Starac im je
odgovorio ono što je bilo potrebno. Pri tome je došlo na red da
govori i o uzdržavanju u hrani. Zatim je dodao: ''Ništa toliko
redovnicima ne nanosi štetu i ništa toliko ne raduje demone kao
utajivanje pomisli od duhovnih otaca''. Ove riječi su me silno
porazile. Meni se činilo da je Bog otkrio starcu moja sagrješenja.
Došavši u skrušenost, ja sam počeo da plačem. Zatim sam ispod
pazuha izvukao kruh koji sam obično krao. Pruživši se na zemlju,
ja sam molio da mi oprosti prošlo i da se moli za mene da se sačuvam
ubuduće. Tada reče starac: ''Tvoje priznanje te je oslobodilo od
ropstva. Otkrivši svoj grijeh ti si pobijedio demona koji te je
ranjavao u tvojoj šutnji. Dosada si mu dopuštao da vlada tobom, ne
proturječeći mu, i ne izobličavajući ga. Budući, pak, izveden
iz srca i otkriven, on više neće imati mjesta u tebi''. Starac još
nije ni završio svoju riječ a iz mojih njedara je izašlo nešto
što je sličilo na goreću baklju i svu ćeliju napunilo smradom,
tako da su prisutni mislili da gori sumpor. Starac je dodao: ''Eto,
Gospodin je vidljivo potvrdio istinu mojih riječi i tvoga
oslobođenja''. Tako je djelovanjem ispovijesti odstupila od mene
strast ugađanja stomaku. Od tada mi čak ni na misao nije dolazila
ranija želja''.
215. Što vidimo kod Samuela? Od djetinjstva
budući posvećen Bogu i dostojan razgovora s Njim, on nije
vjerovao svojoj pomisli. Budući dvaput pozvan od Boga, on žuri
starcu Iliju i od njega dobiva pouku kako da odgovori Bogu. Na taj
način je sam Bog i onoga koga je udostojao razgovora sa sobom htio
da rukovodi poukom starca, kako bi ga priveo poniznosti. Ne vidimo li
isto to i kod svetog Pavla? Sam Gospodin ga je prizvao, ali ga ujedno
šalje Ananiji da bi se naučio putu istine. I sam sveti Pavle,
poslije velikog iskustva evanđeoske propovijedi, ide u Jeruzalem da
provjeri svoju blagovijest, da kako ne bi trčao uzalud
(Gal 1,13-2,2), iako ga je osjetno pratila milost Svetoga
Duha. Prema tome, Gospodin put k savršenstvu otkriva samo onima koje
rukovode duhovni oci, kao što i govori preko proroka: Pitaj
oca svoga i saopćit će ti, starce tvoje i kazat će ti
(Pnz 32, 7).
O STUPNJEVIMA SAVRŠENSTVA DUHOVNOG ŽIVOTA S OBZIROM NA POBUDE ZA NJEGA
216.
Tri pobude podstiču ljude da prigušuju strasti: strah od paklenog
mučenja u budućnosti, ili strah od strogosti zakona u sadašnjosti;
nada i želja da se dobije Kraljevstvo nebesko; i napokon, ljubav
prema vrlini ili ljubav prema dobru. O tome da strah navodi da mrzimo
nečista zla govori se u Mudrim izrekama:
Strah Gospodinov mrzi nepravdu (Izr 8,13). Da nas i
nada zadržava od predavanja strastima vidi se iz rečenog: Neće
se prevariti svi koji se uzdaju u Njega (Ps 33,23).
O ljubavi je, pak, rečeno da se čak ne boji grešnog pada: Ljubav
nikad ne prestaje (1 Kor 13,8). Zbog toga apostol Pavao
cjelokupno djelo spasenja smješta u stjecanje te tri vrline,
govoreći: A sad ostaje vjera,
nada, ljubav, ovo troje (1 Kor 13,13). Ulijevajući
nam strah od budućeg Suda i mučenja, vjera nas odvlači od prljavih
strasti; istržući naš um od sadašnjeg očekivanjem nebeskih
nagrada, nada nas navodi da preziremo sva tjelesna zadovoljstva;
svojom vatrom rasplamsavajući u nama ljubav prema Kristu i prema
napredovanju u duhovnim vrlinama, ljubav nas, pak, pokreće da se sa
savršenom mržnjom odvraćamo od svega što im je protivno. Premda
nas vode k jednom cilju, tj. pokreću da se uzdržavamo od svega
nedozvoljenog, sve tri vrline se po stupnju svog dostojanstva puno
razlikuju među sobom. Prve dvije su svojstvene ljudima koji teže
napretku, ali još nisu stekli srčanu ljubav, dok treća isključivo
pripada Bogu i ljudima koji su u sebi obnovili lice i sličnost Bogu.
Jer, samo Bog čini sve dobro po svojoj ljubavi, a ne zaradi straha
ili nagrade. Gospodin je sve
stvorio za sebe, kaže Salomon (Izr 16,4). Naime,
po blagosti svojoj On obilno izlijeva svako dobro na dostojne i
nedostojne, budući da, kao vječno savršena i po svojoj prirodi
nepromjenjiva blagost, ne može biti ni ogorčen uvredama, niti
razdražen ljudskim bezakonjem.
217. Stoga onaj tko žudi
savršenstvu treba od prvog stupnja straha, koji se zapravo naziva
ropskim, da uzlazi na stazu nade. Tu čovjek već postaje sličan
najamniku, a ne više slugi, budući da djeluje u očekivanju buduće
nagrade. Iako se više ne boji kazne za grijehe, budući da je
uvjeren u oproštaj, i premda očekuje da će primiti dobru nagradu,
budući svjestan svojih dobrih djela, on još nije došao do
raspoloženja koje je svojstveno sinu. Sin se, naime, ni malo ne
koleba u uvjerenosti da je sve što pripada Ocu ujedno i njegovo,
budući potpuno uvjeren u Očevu velikodušnu blagonaklonost prema
njemu).
218. Prema tome, mi treba da ubrzamo svoje napredovanje
kako bi se, posredstvom ljubavi koja nikad
ne prestaje stupivši na treću stepenicu sinova
koji smatraju svojim sve što pripada Ocu, udostojali da primimo lice
i sličnost nebeskoga Oca i kako bi, sljedeći primjer Njegovog
istinskog Sina, govorili: Sve što
ima Otac moje je (Iv 16,15). To i blaženi Pavao
ispovijeda o nama, govoreći: Jer
sve je vaše, bio Pavle, ili Apolos, ili Kifa, ili svijet, ili život,
ili smrt, ili sadašnje, ili buduće, sve je vaše (1 Kor
3,21-22). K takvoj sličnosti Bogu priziva nas i
zapovijed Spasitelja: Budite
savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski (Mt
5,48). Kod onih koji se još nalaze u stanju sluge i najamnika
raspoloženje prema dobru ponekad biva prekinuto, naime kada duša
uslijed ohladnjelosti njenih osjećanja, ili uslijed obuzetosti
svjetskim zadovoljstvima i radostima, prestane da se nadahnjuje
strahom od pakla ili željom budućih dobara. Prema tome, mi ne
možemo dostići istinsko savršenstvo ukoliko Boga ne zavolimo
pokretani jedino ljubavnom čežnjom prema Njemu. Jer, i On nas je
najprije zavolio jedino radi našeg spasenja. Zbog toga treba da se
brinemo da s vatrenom revnošću uzlazimo od straha k nadi, i od nade
k stupnju ljubavi prema Bogu, ili ljubavi prema samim vrlinama, s
punom duševnom vatrenošću. Stekavši takvu privrženost prema
dobru mi ćemo moći, koliko je samo dostupno ljudskoj prirodi,
čvrsto prebivati u njemu.
219. Velika je razlika između onoga
tko strahom od pakla ili nadom na buduću nagradu u sebi gasi plamen
strasti, i onoga tko se zbog osjećanja Božje ljubavi s mržnjom
odvraća od same poročnosti i nečistoće, tko u srcu čuva dobro
čistoće zbog ljubavi i privrženosti prema čistoći, tko sve čini
iz ljubavi prema vrlini, a ne iz straha od muka, i tko ne gleda na
ono što nam je obećano u budućnosti, nego se hrani svjesnim
kušanjem istinskog dobra. U takvom stanju čovjek neće sebi
dopustiti da iskoristi slučaj za grijeh, čak i da ga nitko ne vidi.
On neće htjeti ni da se tajno u mislima oskrnavi grješnim
naslađivanjem. Jer, on u srcu hrani istinsku ljubav prema vrlini i u
osjećanja ne prima ništa što joj je protivno, već se s mržnjom
odvraća od svega sličnog. Onaj, pak, tko se uz pomoć straha
uzdržava od predavanja obmani strasti, po otklanjanju pregrade
straha opet prilazi onome što voli. Zbog toga on neće uvijek biti
postojan u svojoj vrlini, i nikada neće biti miran od borbe sa
strastima. On nikako neće moći da stekne tvrd i neprekidan
unutrašnji mir koji pruža prisustvo čistoće. Gdje, pak, nema mira
od borbe ne može se povremeno izbjeći ni ranjavanje. Ma koliko da
je iskusan u borbi, ma koliko da se hrabro sukobljava, makar i često
nanosio neprijateljima smrtonosne rane, čovjek ponekad ne može
izbjeći neprijateljsku oštricu. Nasuprot tome, onaj tko je savladao
svaku pobunu strasti, već se naslađuje tvrdim mirom, postavši
privržen samoj vrlini. On će postojano čuvati stanje dobrog ustroja kojim je sav obuzet i kome je u potpunosti predan, budući
uvjeren da nema ništa pogubnije od gubitka čistoće. Uvažavanje
prema prisutnim ljudima neće nimalo uvećati njegovu časnost, niti
će je umanjiti njegova usamljenost. On, naime, uvijek i svuda sa
sobom nosi suca ne samo svojih djela, nego i pomisli, tj. savjest. On
se prvenstveno stara da ugodi Onome koji se, kako je uvjeren, ne može
ni zaobići, ni obmanuti, i od koga se čovjek ne može sakriti.
220.
Onaj tko se, nadajući se na Božju pomoć, a ne na svoj revni trud,
udostoji da dostigne stupanj savršenstva, iz stanja sluge u kome
djeluje strah, i iz stanja najamnika u kome pokretač služenja nije
unutrašnja dobrota onoga koji djeluje, nego očekivanje nagrade
prelazi u stanje usinovljenja u kome ne postoji ni strah, ni želja
za nagradom, već samo ljubav koja
nikad ne prestaje. Onaj tko kroz takvu ljubav u
sebi obnovi lice i sličnost Božju, naslađivat će se dobrom već
po srčanom raspoloženju prema njemu samom. Stekavši trpljenje i
krotkost, koji su unekoliko slični Božjim, više se neće srditi ni
na kakve poroke onih koji griješe. Naprotiv, on će se,
sažalijevajući ih i sustradavajući im u nemoćima, moliti za
njihovo pomilovanje, sjećajući se da je i sam bio savlađivan
sličnim strastima sve dok ga milosrđe Gospodinovo nije spasilo. On
zna da se iz veza tjelesnog
života nije iščupao svojim naporima, već milošću Božjom. Zbog
toga on shvaća da prema onima koji su sagriješili ne treba
pokazivati srdžbu, nego sustradanje koje omogućava da se u mirnom
raspoloženju srca pjeva Bogu: Raskinuo
si okove moje: tebi ću prinijeti žrtvu hvale (Ps 115,7),
i još: Kad mi Gospodin ne bi bio
pomoćnik, brzo bi se u pakao preselila duša moja (Ps
93,17). Nalazeći se u takvom poniznom ustroju duha, on je u
stanju da ispuni i slijedeću zapovijed evanđeoskog savršenstva:
Ljubite neprijatelje svoje,
činite dobro onima koji vas mrze i molite se za one koji vas
vrijeđaju i gone (Mt 5,44). Na taj način se on
udostojao da dobije nagradu koja je obećana za izvršenje te
zapovijedi, tj. da se udostoji ne samo da nosi lice i sličnost
Božju, nego i da se nazove sinom Božjim: Da
budete sinovi Oca svoga, koji je na nebesima; jer On svojim suncem
obasjava i zle i dobre; i daje kišu pravednima i nepravednima
(Mt 5,45). Postavši svjestan kakvu je ljubav dostigao, blaženi
Ivan kaže: Da bi imali smjelosti
na Dan suda; jer kao što je On, i mi smo u ovome svijetu
(1 Iv 4,17). Jer, čime drugim bi čovjek, koji je po prirodi
nemoćan i slab, mogao biti kao što je On, ako ne prostiranjem
dobronamjerne ljubavi svoga srca na dobre i zle, pravedne i
nepravedne? Prema tome, onaj tko hoće da dostigne istinsko posinovljenje, Bogu treba da čini dobro iz privrženosti prema samom
dobru. O tome isti blaženi apostol blagovijesti: Svaki
koji je rođen od Boga ne čini grijeh, jer sjeme Njegovo ostaje u
njemu, i ne može griješiti, jer je od Boga rođen (1
Iv 3,9), i još: Znamo da svaki
rođeni od Boga ne griješi, nego koji je rođen od Boga čuva sebe,
i nečastivi ga se ne dotiče (1 Iv 5,18). (To uostalom
treba razumjeti samo za smrtne grijehe, a ne za svaku vrstu grijeha.
Zaista, ni sami sveti ne mogu izbjeći mala sagrješenja koja se
događaju u riječima, mislima, u željama uslijed neznanja,
zaborava, neke krajnosti, ili neočekivanog slučaja. Premda se oni
razlikuju od grijeha koji se naziva smrtnim, ipak nisu bez ikakve
krivice i prijekora). Prema tome, onaj tko stekne ljubav prema dobru
i postane nasljedovatelj Boga, poprima milosrđe i dugo-trpljenje
Gospodinovo (Kol 3,12) i moli se i za same gonitelje svoje, govoreći
slično svome Gospodinu: Oče,
oprosti im, jer ne znaju što čine (Lk 23,34).
Očigledni, pak, znak duše koja se još nije očistila od prljavih
strasti je nedostatak osjećanja sustradanja prema tuđim
sagrješenjima, kao i izricanje strogog suda o njima.
O KRAJU POKAJNIČKIH TRUDOVA
221.
Savršeno pokajanje sastoji se u tome da više ne činimo grijehe
zbog kojih se kajemo, i zbog kojih nas savjest izobličava. Kao dokaz
da smo se potrudili oko njih i da su nam oprošteni služi izgon iz
našeg srca i samog suosjećanja prema njima. Neka svatko zna da još
nije razriješen od ranijih grijeha ukoliko za vrijeme trudova i
uzdaha, koje poduzima radi njihovog izglađivanja, pred očima
njegovog uma igraju scene grešnih djela, bilo onih koje je sam
učinio, bilo sličnih njima, i ukoliko se preko naslađivanja
sjećanjem na njih (da i ne spominjem same nepristojne predmete)
razara dobro unutrašnje raspoloženje duše. Prema tome, onaj tko se
smjelo trudi nad takvim izglađivanjem neka smatra da je razriješen
od svojih grijeha, te da je za sve što je ranije učinio dobio
oproštaj, tek kada osjeti da se njegovo srce ni malo ne uznemirava
ne samo maštom, nego ni njihovim mamcima. Prema tome, ispitivač
pokajanja i oproštaja zasjeda u našoj savjesti i još prije
Sudnjeg dana i dok se još odugovlači naše prebivanje u ovom tijelu
otkriva otpuštanje naše krivice i objavljuje o završetku
izglađivanja javljanjem oproštaja. I da bih uvjerljivije izrazio ono
što sam rekao, dodajem: možemo povjerovati da su nam oproštene sve
nečistoće ranijih grijeha tek kada iz našeg srca budu istjerane i
slastoljubive želje i same strasti.
222. Pitanje: Kako se
u nama poslije toga može roditi ona sveta i spasonosna skrušenost i
poniznost koju opisuje pokajnik: Grijeh
svoj kazah tebi i krivice svoje ne zatajih. Rekoh: Ispovijedam
Gospodinu prijestupe svoje, kako bi nam se istinski
i zasluženo moglo pridodati i ono što slijedi: I
ti skinu s mene krivicu grijeha moga (Ps 31,5)? Ili,
kako ćemo, raširivši ruke na molitvi, moći da u sebi probudimo
pokajničke suze koje bi bile moćne da nam privuku oproštaj
grijeha, slično svetom Davidu: Svaku
noć kvasim odar svoj. Suzama svojim natapam postelju svoju (Ps
6,7), ukoliko iz srdaca naših izgonimo svako sjećanje
o našim grijesima, iako nam se, nasuprot tome, riječju samog
Gospodina, čvrsto zapovijeda da ga čuvamo u sebi: Ja
sam onaj koji izglađuje tvoje prijestupe i grijehe tvoje. I neću ih
spomenuti, a ti ih spominji (Iz 43,25)? Zbog toga
se ja ne samo kada radim rukama, nego i na molitvi naročito brinem
da u duši izazovem sjećanje na ranije grijehe. Time se ja
uspješnije oraspoložim za istinsku poniznost i skrušenost srca,
i s prorokom mogu smjelo da kažem: Vidi
poniznost moju i trud moj, i oprosti mi sve grijehe (Ps
24,18)?
223. Odgovor: Ono što je rečeno, rečeno je o
svršetku pokajanja i o znacima izglađivanja savjesti i pravde.
Spominjanje, pak, grijeha je, razumije se, vrlo korisno i potrebno,
premda samo za one koji još prohode podvig pokajanja. Tukući se u
prsa, oni treba stalno da vape: Jer
ja znam bezakonje moje, i grijeh je moj stalno preda mnom
(Ps 50,5), i još: Saopćit
ću krivicu svoju, i pobrinut ću se o grijehu svome
(Ps 37,19). Prema tome, sve dok se kajemo i dok nas sjećanje na
ranija grešna djela još ranjava, nužno je da kiša suza, koja se
rađa zbog saznanja krivice, gasi mučnu vatru žeženja savjesti. U
čovjeku djelovanjem duboke poniznosti srca i skrušenosti duha, pri
neumornom pokajničkom trudu i uzdasima, sjećanje na grijehe može
da bude uspavano i žalac savjesti da se, milošću milosrdnog Boga,
povuče iz dubine duše. Tada postaje očigledno da je on dostigao
svršetak izglađivanja, da je zasluženo dobio oproštaj za sve i
očistio se od nečistoće svih svojih grijeha. Do takvog zaborava,
međutim, dolazi se jedino zaglađivanjem ranijih grijeha i strasnih
zanosa, te savršenim, tj. potpunim očišćenjem srca. Do njega, bez
sumnje, ne može dostići nitko od onih koji zbog nerada ili
preziranja ne brinu o očišćenju od strasti, već samo onaj tko
gorkim plačem i stalnim uzdasima umiva svu prljavštinu ranijih
nečistoća. Poslije svojih trudova on može svom čvrstinom duše da
govori Bogu: Grijeh svoj kazah
tebi i krivice svoje ne zatajih (Ps 31,5), i: Suze
su mi kruh dan i noć (Ps 41,4), kako bi zasluženo
čuo od samog Gospodina: Oduzeh
kao oblak prijestupe tvoje, i kao suton grijehe tvoje (Iz
44,22).
224. Ti si naprijed rekao da naročito izazivaš sjećanje
na ranije grijehe. To ne treba činiti. Čak i ako se ono protiv
volje pojavi, treba ga odmah izgoniti, budući da odvlači um od
čistog sagledavanja, osobito kod onog tko prebiva u usamljenosti,
zaplićući ga u nečistoće ovoga svijeta i gušeći ga smradom
strasti. Jer, obnavljanje sjećanja na ono što si iz neznanja ili
pohote ranije činio po Knezu ovoga svijeta (čak i pod pretpostavkom
da se pri takvoj pomisli ne potkrade nikakvo naslađivanje) može
pokvariti zrak uma odvratnim smradom. Naime, samo misleno doticanje s
ranijom gnjilinom može prognati duhovni miris ili slatkoću miomirisaa
vrlina. Prema tome, od sjećanja na ranija strasna djela, koje dotiče
naša osjećanja, treba bježati kao što častan i ozbiljan muž
bježi od priče i zagrljaja bestidne i drske žene. Jer, ukoliko se
odmah ne udalji od njenih prijedloga i ukoliko dopusti makar najkraće
zadržavanje u nečasnom razgovoru sa njom (čak i ako odbaci
suglasnost na sramno zadovoljstvo), on nikako neće izbjeći osudu
svih prolaznika zbog dopuštenja nečeg nečasnog i prijekornog.
Zbog toga i mi, kada zaraznim prisjećanjem budemo uvedeni u pomisli
takve vrste, ne treba ni malo da se zadržavamo na nečistoći, već
odmah da odstupimo od njihovih uobraženja. Jer, vidjevši da se
zanimamo nečistim i sramnim pomislima, anđeli koji prolaze pored
nas neće biti voljni da o nama kažu: Blagoslov
Gospodinov na vama! Blagoslivljamo vas imenom Gospodinovim
(Ps 128,8). Događa se često da neiskusni, dok s osjećanjem
skrušenosti istražuje svoje padove, ili padove drugih ljudi, sam
neprimjetno biva ranjen tananom strijelom pohote i suglasi se s
njom. Na taj način se ono što je započeto pod vidom pobožnosti
završava sramnim pogubnim završetkom. Postoje
putevi koji čovjeku izgledaju pravi, iako im kraj gleda u dno pakla
(Izr 16,25)
BOGOUGODNI IVAN KASIJAN
Kratko priopćenje o njemu
Sveti
Ivan Kasijan rodio se (350. ili 360. g.) vjerojatno u Galskoj
oblasti, u okolini Marseja, od uglednih i bogatih roditelja. Dobio je
dobro naučno obrazovanje. On je od djetinjstva zavolio bogougodan
život. Goreći željom da postigne savršenstvo u njemu, otišao je
na Istok, gdje je stupio u Betlehemski samostan i primio redovništvo.
Slušajući o slavnom podvižničkom životu egipatskih otaca, on je
poželio da ih vidi i da se pouči od njih. Dogovorivši se sa svojim
drugom Germanom, on se, poslije dvogodišnjeg prebivanja u
Betlehemskoj obitelji, upućuje u Egipat oko 390. godine.
Oni su
cijelih sedam godina proveli tamo, živeći u skitovima, u ćelijama,
u samostanima, među pustinjacima, u usamljenosti. Oni su sve
zapažali, izučavali i na samom djelu izvršavali, detaljno se
upoznavši s tamošnjim podvižničkim životom u svim njegovim
vidovima. U svoj samostan su se vratili 397. godine, da bi iste
godine opet otišli u iste pustinjske egipatske predjele. Tu su
proboravili sve do 400. godine.
Ostavivši opet Egipat, sveti
Kasijan se sa svojim prijateljem uputio u Konstantinopolj, gdje su
bili blagonaklono primljeni od strane svetog Ivana Zlatoustog. On je
svetog Kasijana posvetio za đakona, a njegovog prijatelja, kao
starijeg, za svećenika 400. g. Kada je sveti Zlatousti bio osuđen
na zatvor 405. g, osobe koje su mu bile odane poslaše u Rim papi
Inocentiju određen broj zastupnika, među kojima su bili i sveti
Kasijan i njegov prijatelj. Međutim, izaslanstvo nije imalo nikakvog
uspjeha.
Sveti Kasijan se poslije toga više nije vratio na Istok,
nego se uputio u domovinu i tamo nastavio sa svojim podvižničkim
životom po egipatskim uzorima. On se proslavio i svetošću života
i učiteljskom mudrošću. Zatim je bio posvećen za svećenika. Oko
njega su se, jedan za drugim, počeli sabirati učenici i ubrzo se od
njih ustanovio čitav samostan. Po uzoru na njih, nedaleko je bio
ustrojen i ženski samostan. I u jednom i u drugom samostanu bio je
uveden ustav po kome su živjeli i spašavali se redovnici u
istočnim, a naročito u egipatskim samostanima.
Dobro uređivanje
tih samostana u novom duhu i po novim pravilima i očigledni uspjesi
tamošnjih podvižnika privukli su na sebe pažnju mnogih jeraraha i
nadstojnika samostana Galske oblasti. U želji da i kod sebe zavedu
takav poredak, oni su zamolili svetog Kasijana da im napiše istočne
redovničke ustave i da iznese i sam duh podvižništva. On je rado
ispunio njihovu molbu, opisavši sve u 12 knjiga pravila i u 24
knjige razgovora. Sveti Kasijan je umro 435. godine. Njegov spomen se
vrši 29. veljače.
Iz asketskih spisa svetog Kasijana u ranije
(slavensko) Dobrotoljublje uvršteno je osam knjiga (5-12) o borbi s
osam glavnih strasti i jedan (2) razgovor o rasuđivanju, i jedno i
drugo u skraćenom obliku.
Slično ćemo i mi postupiti. Glavni
odlomci će biti uzeti iz osam knjiga o borbi sa strastima, najvećim
dijelom u potpunom prijevodu, s dodatkom nekih navoda i iz razgovora,
gdje bude bilo prikladno. Osim toga, smatrali smo da bi bilo potrebno
da se ispred njih stavi nekoliko odlomaka iz razgovora u kojima se
pokazuje značaj borbe sa strastima u duhovnom životu, njeno mjesto
u podvižničkom životu, njena nužnost kao i opći opis strasti i
borbe s njima. Poslije toga, dodat ćemo još odlomke u kojima se
opisuju druge dvije borbe s pomislima i s tugom koja dolazi od
nevolja i napasti. To će predstavljati dodatak prethodnom prikazu
borbe s osam pomisli. Na kraju ćemo u vidu dodatka priložiti
potrebne pouke o nekoliko predmeta koji se blisko dotiču duhovne
borbe, premda i govore o duhovnom životu uopće: o milosti i
slobodnoj volji kao činiocima u izgradnji duhovnog života; o
molitvi, u kojoj se oni sustižu; o stupnjevima savršenstva duhovnog
života, s obzirom na pobude za njega; i o kraju pokajničkih
trudova. Ti dodaci nam ne smetaju da sve odlomke iz spisa svetog
Kasijana naslovimo jednim naslovom: ''Pregled duhovne borbe.''