Pregled duhovne borbe - sveti Ivan Kasijan

CILJ I SVRHA PODVIGA DUHOVNE BORBE

1. Sve nauke i vještine imaju svoj cilj i svoju svrhu. Gledajući na njih, revni ljubitelj vještine rado podnosi sve napore i izdatke. Tako zemljoradnik, trpeći čas vrućinu, čas hladnoću, neumorno obrađuje i ore zemlju, imajući cilj da je očisti od svakog stranog korova i učini rodnijom i budući uvjeren da drukčije neće dostići svrhu, tj. ostvarenje obilne žetve radi izdržavanja sebe i umnožavanja svoga imetka. Tako i naš podvig duhovne borbe ima svoj cilj i svoju svrhu, radi koje mi neumorno i sa zadovoljstvom podnosimo sve trudove, radi koje nas ne opterećuje oskudnost isposničke hrane, radi koje nas raduje iznemoglost od bdijenja. Radi te svrhe svakodnevne naše čitanje Svetog Pisma s razmišljanjem ne poznaje sitost, radi nje nas ne plaši stalni trud, niti odricanje od svega i oskudica u svemu, pa ni strahote prostrane pustinje.
2. Svrha našeg života u podvigu je Kraljevstvo Božje, a cilj čistoća srca, bez koje nije moguće postići tu svrhu. Kada prikujemo naš pogled na taj cilj, mi treba da najtočnije usmjeravamo naš život, kao po pravoj liniji. I ukoliko se naša misao makar malo ukloni od njega, treba da je, kao po nekom pravilu, odmah ispravljamo vraćajući se na njegovo sagledavanje.
3. Tako uči i sveti Pavao kada onima koji su primili blagi jaram Kristov govori: Imate plod svoj na posvećenje, a kraj život vječni (Rim 6,22). Time on kao da kaže: 'Vaš cilj je čistoća srca, a svrha život vječni'. Prema tome, mi treba da se svom snagom držimo onoga što nas može usmjeriti k tom cilju, tj. k čistoći srca, a ono što nas odvlači od njega da izbjegavamo kao pogubno i štetno. Jer, mi sve činimo i podnosimo radi njega. Naime, da bi sačuvali postojanu čistoću srca mi napuštamo roditelje, domovinu, činove, bogatstvo, utjehe ovoga svijeta i sva zadovoljstva. Ukoliko, dakle, ovaj cilj uvijek budemo imali u sjećanju sva naša djelovanja i pomisli bit će usmjereni k njegovom dostizanju. Međutim, ukoliko on ne bude stalno stajao pred našim očima, svi naši trudovi i nastojanja bit će uzaludno protraćeni, budući da nisu bili usmjereni samo na njega.
4. Prema tome, radi te čistoće treba sve da činimo i želimo. Radi nje treba da idemo u pustinju, radi nje da se držimo postova, bdijenja, trudova, tjelesnog siromaštva, čitanja i drugih vrlina. Time svoje srce treba da učinimo slobodnim od svih pogubnih strasti i sačuvamo ga takvim. Radi tog glavnog cilja, tj. čistoće srca, treba da poduzimamo postove, bdijenja, usamljenost, poučavanje u Svetom Pismu. Zbog njih ne treba da sebi dopustimo da oštetimo tu glavnu vrlinu. Jer, ukoliko se u nama sačuva nepovrijeđenom ova glavna vrlina, neće biti nikakve štete ako neki od navedenih podviga u određenom slučaju po nužnosti bude izostavljen. Međutim, mi nećemo imati nikakve koristi ukoliko sve njih održimo, a nju jedinu narušimo. Stoga sve treba da se čini radi nje. Podvizi nisu savršenstvo, već sredstva za postizanje savršenstva. Zato će se onaj tko na njima bude zaustavio nastojanje svoga srca, zadovoljivši se njima kao najvišim dobro, uzaludno truditi, budući da ga neće dovesti do postignuća svrhe radi koje su oni i poželjni.

SUGLASNO S TIM CILJEM TREBA ODREDITI I VRSTU NAŠEG ODRICANJA OD SVIJETA

5. Postoje tri vida odricanja od svijeta: prvo, u kome tjelesno ostavljamo sva bogatstva i stjecanja u svijetu; drugo, u kome ostavljamo prijašnje navike, poroke i strasti, kako duševne, tako i tjelesne; i treće, u kome, odvlačeći um od svega sadašnjeg i vidljivog, sagledavamo samo buduće i čeznemo za onim što je nevidljivo. Gospodin je Abrahamu zapovjedio da istovremeno izvrši sva ova tri odricanja, rekavši: Idi iz zemlje svoje, i od roda svoga i iz doma oca svoga (Post 12,1). Iz zemlje svoje, tj. od svjetskog bogatstva i od zemaljskog stjecanja; od roda svoga, tj. od prijašnjeg načina života, ranijih navika i poroka, koji su nam vrlo srodni, kao da su jednokrvni s nama, prilijepivši nam se od samog rođenja; iz doma oca svoga, tj. od svakog sjećanja na svijet i na sve što u njemu susreće naš pogled. To se ostvaruje kada, umrijevši s Kristom za svjetske stihije, po apostolu Pavlu, gledamo već ne na ono što je vidljivo, nego na ono što je nevidljivo, jer je ono što se vidi privremeno, a ono što se ne vidi, vječno (2 Kor 4,18); kada, izašavši srcem iz ove privremene i vidljive kuće, svoje oči i um obraćamo prema domu u kome imamo prebivati vječno; kada, živeći po tijelu, ne vojujemo po tijelu u Gospodinu (2 Kor 10,3), djelom i životom objavljujući onu izreku apostola Pavla: Naše življenje je na nebesima (Fil 3,20).

6. Nećemo imati mnogo koristi ukoliko, sa svim žarom vjere izvršivši prvo odricanje, s istom revnošću ne izvršimo i drugo, kako bi, uspjevši da ga steknemo, postigli i treće u kome ćemo, izišavši iz kuće našeg prijašnjeg oca po starom čovjeku, sve-cijelo usmjeriti pogled našeg uma prema nebeskom. Stoga, ako želimo da postignemo istinsko savršenstvo, treba da nastojimo, da ostavivši tjelesno roditelje, domovinu, bogatstva i svjetska zadovoljstva, i srcem ostavimo sve što smo napustili, te da se više nikada ne vraćamo s pohotom na ono što smo s preziranjem odbacili. Inače ćemo biti slični Izraelcima koji su, po izlasku iz Egipta i poslije kušanja nebeske mane, zaželjeli nečista i grešna jela Egipatska, govoreći: Dobro nam je bilo u Egiptu, kada smo sjedili kod lonaca s mesom (Izl 16,3; Br 11,5). I svatko tko se, po odricanju od svijeta, vraća ranijim brigama ili primami ranijim željama, djelom i mišlju govori isto što i oni: ''Dobro nam je bilo u Egiptu tj. svijetu''. Nama neće donijeti nikakve koristi ako svijet napustimo samo tijelom ili ako premještaj iz ovog Egipta bude samo po mjestu. Mi na isti način treba da steknemo i odricanje srcem, koje je mnogo više i korisnije. Evo što je rekao apostol Pavao o odricanju koje smo nazvali tjelesnim: I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se spali, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi (1 Kor 13,3). To znači da mi neće donijeti nikakvu korist odricanje od svega i spaljivanje izvanjskog čovjeka, kao ni mučeništvo i spaljivanje svog tijela koje predajem za Krista, ukoliko sam, s druge strane, ne trpljiv, srdit, zavidljiv ili ohol, ukoliko se budem raspaljivao zbog uvreda drugih, ili tražio svoje, ukoliko budem pomišljao o onome što je zlo, ili ne trpljivo i nerado podnosio sve što mi se dogodi. Jer, unutrašnji čovjek je, pri tome, još uvijek obložen ranijim strastima.

7. Prema tome, sa svom upornošću treba da žurimo k tome da i naš unutrašnji čovjek zbaci sa sebe i rasturi sve što je sabrao u prethodnom životu, tj. bogatstvo strasti koje su, pricjepljujući se tijelu i duši, u pravom smislu naše. I ukoliko, dok smo još u ovom tijelu, one ne budu odsječene i odbačene, ni po izlasku neće prestati da nas prate. Kao što vrline (ili sama ljubav, koja je izvor vrlina) koje se steknu u ovom životu, i po koncu ovog života, svoga ljubitelja čine prekrasnim i svjetlonosnim, tako i poroci, pokrivši nekako dušu odvratnim bojama, ne odstupaju od nje uprljane i u onom prebivalištu bez kraja. Ljepota ili odvratnost duše se rađa od kakvoće vrlina ili poroka. Neka od tih boja, koja se dobiva od njih čini je ili tako svjetlom i prekrasnom da je dostojna da čuje proročku riječ: I Kralj će poželjeti ljepotu tvoju (Ps 45,11), ili potpuno crnom, smradnom i bezobličnom, tako da može sama, ispovijedajući svoje muke, da kaže: Usmrdješe se i zagnojiše se rane moje od bezumlja moga (Ps 38,6). Stoga su one vrline i strasti naše osobno bogatstvo, koje nerazlučivo prebiva s dušom, i koje nam ni kralj ne može dati, niti neprijatelj oteti od nas. One su upravo naše bogatstvo, koje ni sama smrt nije snažna da otrgne od duše. Potrošiti zlo bogatstvo strasti znači umrtviti ih, što nije moguće postići bez borbe s njima. Stoga onima koji su se odrekli od svijeta neizbježno predstoji borba sa strastima. Nje oni treba da se prihvate od početka. Kod svetog Kasijana o ovoj borbi nalazimo i opća rasuđivanja u četvrtom razgovoru: O borbi tijela i duha, i u petom: O osam glavnih strasti, a postoji i pojedinačan iscrpan opis borbe sa svakom od osam glavnih strasti u Knjizi pravila. Uzet ćemo iz svega ono što je najbitnije.

BORBA TIJELA PROTIV DUHA

8. Postoji borba u udovima našim, kao što čitamo kod apostola Pavla: Jer tijelo želi protiv Duha, a Duh protiv tijela, a ovo se protivi jedno drugome da činite ono što ne bi htjeli (Gal 5,17). Po zamišljenoj odluci Božjoj, ona kao da se ukorijenila u samu našu prirodu. I zar možemo da je ne smatramo prirodnim svojstvom čovjekovog sastava poslije pada prvo-stvorenog, s obzirom da je opća za sve bez izuzetka? Potrebno je, međutim, vjerovati, da se ona, ukoliko je već svima prirodna, u nama nalazi po volji Božjoj i za naše dobro, a ne na zlo. Ona je u nama ostavljena radi buđenja revnosti za više savršenstvo.
9. Riječ tijelo na ovom mjesto treba shvatiti u smislu tjelesne volje ili zlih želja, a ne u smislu čovjeka kao bića. Isto tako i pod riječju duh ne treba razumjeti neko osobno biće, nego dobre i svete želje duše. Takav smisao određuje i sam apostol Pavao, govoreći: Po Duhu hodite, i pohotu tjelesnu nećete činiti. Jer, tijelo želi protiv Duha, (Gal 5,16-17). Budući da se i jedne i druge želje nalaze u jednom te istom čovjeku, u nama se vodi stalna borba. Dok pohota tijela, uglavnom težeći k grešnom, nalazi zadovoljstvo u onome što se odnosi na zadovoljavanje potreba sadašnjega života, duh, naprotiv, u potpunosti želi da se prilijepi za duhovna djela, zanemarujući čak i najnužnije tjelesne potrebe i ne posvećujući ni najmanju pažnju truležnom tijelu. Tijelo se naslađuje izobiljem i svakovrsnim zadovoljstvima, a duhu nije ugodna briga čak ni o predmetima prirodnih potreba. Tijelo želi da se nasiti snom i prepuni hranom, a duhu su hrana bdijenja i postovi u toj mjeri da ne bi htio da dopusti sna i hrane čak ni onoliko koliko je potrebno za život. Tijelo želi da obiluje svakovrsnim bogatstvima, a duh nije zadovoljan čak ni zbog toga što ima malu količinu kruha za svakodnevnu upotrebu. Tijelo želi da se raznježuje i da bude okružena gomilom laskavaca, a duhu je utjeha strog život i širina nepristupne pustinje, pri čemu mu prisustvo smrtnika nije ugodno. Tijelo se zanosi počastima i pohvalama ljudskim, a duhu su ugodni progoni i uvrede.
10. Rukovodeći se samoljubljem i zemaljskom mudrošću, naša volja zamišlja da može postići neku sredinu (inače, dostojnu svake osude) između ova dva nastojanja, namjeravajući da se uzdržava od tjelesnih strasti tako da nimalo ne trpi nevolje koje su neizbježne pri ispunjavanju zahtjeva duha: ona bi htjela da bez kažnjavanja tijela postigne tjelesnu čistoću, da bez truda bdijenja stekne čistoću srca, da i pored tjelesnog spokojstva obiluje duhovnim vrlinama, da bez žestokih kleveta zadobije milost trpljenja, da pokaže poniznost Kristovu bez gubitka svjetovne počasti, da slijedi prostotu pobožnosti sa sujetom ovoga svijeta, da služi Kristu s ljudskom slavom i odobravanjem, da odvažno kazuje pravdu ne srećući čak ni najmanje žalosti. Uopće, ona bi htjela da postigne buduća blaga, ne gubeći sadašnja. Takva volja ne vodi k istinskom savršenstvu, već, uspostavljajući stanje nepoželjne topline, ljude čini dostojne prijekora koji Gospodin navodi u Otkrivenju: Znam djela tvoja, da nisi ni studen ni vruć! O da si studen ili vruć! Tako, pošto si mlak, i nisi ni studen ni vruć, izbljuvat ću te iz usta svojih (Otk 3,15-16). Kada, pak, naiđe milost, budi se snaga duha i u čovjeku uspostavljaju viša nastojanja koja ga odvraćaju od svega zemaljskoga. Izlažući se njihovom utjecaju, volja već ne može da ostane ravnodušna i mlaka, te zadobiva revnost za bolje i njemu prinosi na žrtvu sve niže. Pa ipak, naklonost k ranijem spokoju ravnodušnosti ostaje u njoj, i ona je vrlo sklona da se opet vrati njemu. Da se to ne bi dogodilo, u tijelu ostaju pokreti koji su neprijateljski prema višim nastojanjima, prema kojima volja koja je okusila viša blaga ne može da bude naklonjena: čim ih osjeti, u njoj se odmah budi sva revnost i ona hrabro čuva svoja viša blaga. Međutim, događa se da volja padne u Bogu protivnu mlakost, uslijed čega se podiže borba tijela i podstiče mlakost na djelovanje. Iz ovoga je vidljivo da bi se mi zauvijek zadržali u stanju spomenute Bogu protivne mlakosti kad nas iz nje ne bi izvodila borba koja se podiže u nama. Jer, pri njoj, kada, robujući samo-ugađanju, zaželimo da sebi učinimo neko olakšanje, odmah ustaje tijelo i, ranjavajući nas bodljama grešnih pokreta i strasti, ne dopušta da ostanemo u utješnoj i željenoj čistoći, te nas odvodi k ohlađujućem i neželjenom zadovoljstvu, tj. kao da nas odvlači na put koji je posut trnjem. Međutim, to razdražuje usnulu revnost po Bogu: ona ustaje i progoni neprijatelje koji su se približili. Svakodnevno djelujući u nama, ova nas borba dovodi do blagotvorne riješenosti da, odbacivši široki i bezbrižan život, s velikim znojem i skrušenošću duha steknemo čistoću srca, da sa strogim postom, glađu, žeđu i nespavanjem čuvamo čistoću tijela, da kroz čitanje, razmišljanje i stalnu molitvu uđemo u dobru nastrojenost duha.
11. Osim toga, nešto tajanstveno je izobraženo u Božjoj odluci koja se tiče naroda neprijateljski nastrojenih prema Izraelu, kao što čitamo u Knjizi o sucima: A ovo su narodi koje ostavi Gospodin, da njima kuša Izraela … da bi se naučili na borbu (Suci 3,1-2). Takvu borbu je Gospodin ustrojio ne stoga što nije htio spokoja Izraelu ili što se nije brinuo o njegovom dobru, već zato što je vidio da je ona vrlo korisna za njega. Izlažući se gotovo stalnom napadu tih naroda, on nije mogao a da ne osjeća stalnu potrebu za Božjom pomoći. Zbog toga je bio dužan da prebiva u svagdašnjem obraćanju Njemu s nadom, i u molitvi. Nemajući mogućnosti da ostavi djelo borbe, on nije imao vremena da se preda bezbrižnosti ili da oslabi od lijenosti i besposličarenja. Jer, često mir i sreća obaraju onoga koga nije mogla da pobijedi nesreća.
12. Zbog čega mi kod uškopljenika po tijelu nalazimo uspavanu dušu: upravo zbog zablude da im, po oslobođenju od ove tjelesne potrebe, nije ni potreban trud tjelesnog uzdržavanja i skrušenosti srca. Oni koji su oslabljeni takvom bezbrižnošću, ne brinu se o stjecanju istinskog savršenstva, ili o očišćenju srca od duševnih strasti. Takvo stanje, premda se uzdiže nad tjelesnim, ipak ostaje samo duševno. Po riječima samog Gospodina, ono je dostojno odbacivanja zbog toga što se, od hladnoga prešavši k mlakome, zaustavilo na nepoželjnoj toplini.
13. Prema tome, u samom početku odricanja, kada prestajemo da budemo tjelesni, tj. kada počinjemo da se odvajamo od svjetovnih običaja i da se uzdržavamo od očigledne tjelesne nečistoće, treba da požurimo da se svom snagom odmah postaramo da usvojimo duhovno stanje, da se ne bi dogodilo da počnemo maštati da smo, samim tim što smo se odrekli od svijeta po izvanjskom čovjeku, ili što smo prekratili oskvrnjenje tjelesnom preljubom, već postigli savršenstvo, te da postanemo lijeni i bezbrižni u istrebljivanju uzroka strasti. Inače, dogodit će se da ćemo se zaustaviti na sredini između tijela i duha i da nećemo postići stupanj duhovnog savršenstva, misleći da je za njega dovoljno na izvanjski način se odvojiti od svjetskog života i zadovoljstava i biti jednostavno dalek od razvrata i tjelesnih veza. Jer, ako ostanemo u ovom stanju mlakosti (ravnodušnosti), koje se smatra najgorim, bit ćemo izbljuvani iz usta Gospodinovih, kao što kaže: Tako, pošto si mlak … izbljuvat ću te iz usta svojih (Otk 3,16). Pravedno je Gospodin objavio da će oni koje je primio u njedra ljubavi, i koji su se pokazali kao hladni, biti izbljuvani s nekim gađenjem. Jer, lakše se obraća k spasenju i lakše uzlazi na vrh duhovnog savršenstva tjelesni čovjek, tj. svjetovnjak ili neznabožac, nego onaj, tko je primio jaram Kristov, ali nije stupio na put savršenstva, već je dopustio da se prva vatra duhovne revnosti ohladi. Naime, prvi će, budući ponižavan čulnim strastima i postajući svjestan svoje nečistoće zbog tjelesnog oskvrnjenja, dospjeti u skrušenost i pribjeći Istočniku svake čistoće i savršenstva, te se gnušati hladnog stanja nevjere i bezbrižnosti u kome se nalazio. Goreći duhom, on će lakše uzići k savršenstvu. Tome nasuprot, onaj tko se hladno prihvaća djela Gospodinovog i bez poniznosti i dužnog milosrđa stupa na put ovog zvanja, budući jednom poražen ovom bijednom zarazom, već ne može sam sebe da urazumi na bolje, niti prima urazumljivanje od drugih. Jer, on, po riječi Gospodinovoj, govori u srcu svome: Bogat sam, i obogatio sam se i ništa mi ne treba, premda njemu više pristaje ono što dalje slijedi: A ne znaš da si nesretan, i jadan, i siromašan i slijep, i nag (Otk 3,17). Na taj način, on postaje gori od svjetovnog čovjeka jer gubi svijest o tome da je bijedan, slijep i nag, da mu je u mnogo čemu potrebno ispravljanje, da ima veliku potrebu za poukama i urazumljivanjem od strane drugih. Uslijed toga on ne prihvaća ni jednu spasonosnu riječ, ne shvaćajući da će u budućem životu neizbježno biti podvrgnut strogom sudu i kazni.

OPĆI OPIS STRASTI I BORBE S NJIMA

14. Postoji osam glavnih strasti: ugađanje trbuhu, blud, srebroljublje, srdžba, tuga, malodušje ili duhovna lijenost, sujeta i oholost.
15. Postoje dvije vrste strasti: prirodne, koje se rađaju iz prirodnih potreba, kao na pr. ugađanje trbuhu i blud, i neprirodne, koje nemaju korijen u prirodi, kao na pr. srebroljublje. Njihova djelovanja se, pak, iskazuju na četiri načina: neke djeluju samo u tijelu i preko tijela, kao ugađanje trbuhu i blud, a neke se iskazuju i bez sudjelovanja tijela, kao sujeta i oholost; zatim, neke se podstiču izvana, kao srebroljublje i srdžba, a neke proizlaze iz unutrašnjih uzroka, kao malodušje i tuga. Takvo iskazivanje djelovanja strasti daje nam povod da kod njih dopustimo još dva roda dijeleći ih na tjelesne i duševne: tjelesne se rađaju u tijelu i tijelo hrane i naslađuju, a duševne proizlaze iz duševnih sklonosti i hrane dušu, dok na tijelo često djeluju razorno. Duševne se liječe prostim unutrašnjim liječenjem srca, a tjelesne se liječe dvojakim lijekovima, i izvanjskim i unutrašnjim.
16. Pojasnit ćemo nešto od rečenoga opširnijim rasuđivanjem. Imajući uzrok u tijelu, strasti ugađanja trbuhu i bluda se ponekad bude bez sudjelovanja duše, jedino zbog uzbuđivanja potreba iz kojih proizlaze. Međutim, one povlače i dušu zbog njene zajednice s tijelom. Radi obuzdavanja njihovog nasrtanja nije dovoljno samo naprezanje duše, već je, pri tome, nužno i tijelo ukrotiti postom, bdijenjem, iznurivanjem pomoću truda, te pribjeći privremenoj usamljenosti, a često i potpunoj usamljenosti. One proizlaze iz poročnosti duše i tijela, te mogu da se savladaju jedino njihovim obostranim trudom. Sujeta i oholost se u duši rađaju bez posredništva tijela. Jer, kakvu potrebu sujeta ima za bilo čim tjelesnim, kada dušu dovodi do pada jedino zbog želje za pohvalom i slavom? Ili, kakvo je tjelesno djelovanje imalo udjela u padu Sotone u oholost. On ju je začeo jedino u duši i pomisli, kao što govori prorok: A govorio si u srcu svom: Izaći ću na nebo, izjednačit ću se s Višnjim (Iz 14,13-14). Za takvu oholost on nije imao nikakav pokret ili uzrok izvana. Ona se rodila i u cijelosti sazrela u njegovoj unutrašnjosti.
17. Ovih, dakle, osam strasti, imaju različito porijeklo i različito djelovanje. Međutim, prvih šest, tj. ugađanje trbuhu, blud, srebroljublje, srdžba, tuga, malodušje su međusobno sjedinjeni nekim naročitim srodstvom, tj. pretjeranost u jednoj dovodi do slijedeće. Jer, od pretjeranog ugađanja trbuhu nužno proizlazi bludna pohota, od bluda se javlja srebroljublje, od srebroljublja srdžba, od srdžbe tuga, od tuge malodušje. Zbog toga se protiv njih treba boriti istim tim poretkom, prelazeći u borbi s njima od prethodne k onima koje slijede: da bi pobijedili malodušje, najprije treba da savladamo tugu; da bi prognali tugu, prethodno treba da savladamo srdžbu; da bi ugasili srdžbu, treba da zgazimo srebroljublje; da bi iščupali srebroljublje, treba da ukrotimo bludnu pohotu; da bi savladali bludnu pohotu, treba da obuzdamo strast ugađanja trbuhu. I preostale dvije strasti, tj. sujeta i oholost, na isti se način međusobno sjedinjuju: pojačavanje prve postaje početak druge. Od pretjerane sujete se rađa strast oholosti. Istim poretkom se stiče i pobjeda nad njima: da bi se istrijebila oholost potrebno je da se savlada sujeta. Međutim, one se po vrsti ne sjedinjuju s prethodnih šest. One se ne rađaju od njih, nego, naprotiv, po njihovom istrjebljenju. U ove dvije strasti mi upadamo naročito poslije pobjede i trijumfa nad ostalim strastima. Uostalom, premda se nalaze u navedenom međusobnom odnosu, ovih osam strasti se češće razdjeljuju na četiri saveza: bludna pohota se naročitim savezom sjedinjuje s ugađanjem trbuhu, srdžba sa srebroljubljem, malodušje s tugom, a oholost sa sujetom.
18. Nijedna od strasti se ne iskazuje na samo jedan način. Tako se ugađanje trbuhu iskazuje na tri načina: ili rađa želju za jelom prije određenog časa, ili zahtjeva jela do prevelike sitosti, ne razlikujući kakvoću hrane, ili zahtjeva ukusnu hranu. Otuda imamo ishranu bez pravila, proždrljivost i nasladu. Od ove tri strasti proizlaze razni zli porivi u duši: od prve se rađa mrmljanje na samostanski ustav, od koga do nepodnošljivosti uzrasta nezadovoljstvo samostanskim životom, za kojim obično brzo slijedi i bijeg iz samostana; od druge se budi pohota i sladostrašće; a treća dovodi do srebroljublja i ne daje mjesta siromaštvu Kristovom.
Postoje tri oblika bludne strasti: prvi se vrši kroz miješanje jednog pola s drugim; drugi nastaje bez miješanja s ženom, zbog koga je Gospodin porazio Onana, sina patrijarha Jude (Post 38,9-10), i koji se u Pismu naziva nečistoćom; treći se čini umom i srcem, i o njemu Gospodin govori u Evanđelju: Svaki koji pogleda na ženu s željom za njom, već je učinio preljub s njom u srcu svom (Mt 5,28). Na ova tri oblika blaženi apostol Pavao je ukazao u slijedećem stihu: Umrtvite, dakle, udove svoje koji su na zemlji: blud, nečistoću, strast, ... (Kol 3,5).
Postoje i tri oblika srebroljublja: prvo onome tko se odrekao od svijeta ne dopušta da se oslobodi od svake vrste posjedovanja; drugo onoga tko je već sve razdao siromašnima podstiče da opet stekne isto takvo imanje; treće raspaljuje želju za stjecanjem u onome tko prije nije ništa imao.
Postoje tri oblika srdžbe: prvi je onaj koji bukti u unutrašnjosti; drugi je onaj koji se iskazuje u riječi i na djelu; treći je onaj koji dugo vrijeme tinja i naziva se zlopamćenjem.
Tuga ima dva oblika: prvi nastupa po prestajanju srdžbe, ili se javlja pri nanesenim štetama i gubitcima i neispunjenoj želji; drugi nastaje od bojazni i strahova za svoj udio, ili od nerazumnih briga.
Postoje i dva oblika malodušja: jedan baca u san, a drugi izgoni iz ćelije.
Sujeta je raznih lica, ali se mogu razlikovati dva glavna oblika: u prvom se previše uznosimo tjelesnim povlasticama i vidljivim stvarima; u drugom se raspaljujemo željom za sujetnom slavom zbog duhovnih.
I oholosti ima dvije vrste: prva je tjelesna, a druga duhovna koja je štetnija. Ona naročito iskušava one koji su napredovali u nekim vrlinama.
19. Ovih osam strasti iskušavaju sav rod ljudski, premda ne napadaju sve na isti način. Jer, u jednom glavno mjesto zauzima duh bluda, u drugome prevladava srditost; u jednome vlada sujeta, a u drugom gospodari oholost. Prema tome, premda sve strasti napadaju na sve, svatko od nas im robuje na različit način i različitim redom.
20. Stoga treba da vodimo borbu s tim strastima. Otkrivši koja mu strast naročito šteti, svatko treba protiv nje da usmjeri glavnu borbu, koristeći svako staranje i brigu za njeno praćenje i savladavanje, usmjeravajući protiv nje koplja svakodnevnih postova, bacajući na nju svako-minutne strijele srčanog stenjanja i uzdisanja, i stalno prolijevajući suze u molitvi Bogu radi prekraćivanja borbe koja ga smućuje. Jer, nitko ne može savladati ni jednu strast dok se ne uvjeri da svojim staranjem i trudom ne može da odnese pobjedu nad njom, iako je, da bi se očistio od nje, i sam dužan da danonoćno prebiva u svakom trudu i svakom staranju.

21. Kada takav borac osjeti da se oslobodio od svoje glavne strasti, treba da s punom pažnjom razgleda skrovišta svoga srca kako bi, uvidjevši koja je od preostalih strasti najsnažnija, sva duhovna oružja podigao protiv nje. Pobjeđujući na taj način svaki put glavnu strast u sebi, on će brže i lakše održati pobjedu nad ostalim, slabijim.

22. Kada pobijediš jednu ili nekoliko strasti, ne treba da se previše uznosiš, inače će Gospodin, uvidjevši naduvenost tvoga srca, prestati da ga ograđuje i štiti, i ti ćeš, ostavljen, opet biti smućivan strašću koju si, uz pomoć milosti Božje, već bio pobijedio. I prorok David ne bi počeo da se moli: Nemoj predati, Gospodine, zvjerima dušu koja ti se ispovijeda (Ps 73,19), da nije znao da se oni koji se previše uznose srcem ponovo prepuštaju strastima koje su pobijedili kako bi se ponizili ili smirili.

BORBA S OSAM GLAVNIH STRASTI

23. Prikazujući borbu sa osam glavnih strasti, opisat ćemo njihova svojstva, pokazati uzroke, i predložiti prigodne lijekove protiv njih.

a) BORBA S UGAĐANJEM TRBUHU (V knjiga pravila)

24. Prva borba, u koju treba da stupimo, je borba s ugađanjem trbuhu, ili sa strašću prejedanja.
25. Što su tiče načina uzdržavanja u hrani, ili posta, ne može biti ustanovljeno pravilo jednako za sve, budući da kod svih nije jednaka snaga tijela. Ova vrlina se, pak, ne izvršava samo duševnom silom, nego treba da bude sukladna i s tjelesnom silom. Ne mogu svi postiti čitavu nedjelju. Neki bez hrane ne mogu biti više od dva ili tri dana, a nekima je teško da izdrže i do zalaska sunca. Također, nije za sve hranjivo povrće, ili zelje ili suhi kruh. Osim toga, jednome je da se nasiti potrebno dvije funte (900 grama), a drugi osjeća opterećenje ako pojede funtu (450 grama) ili pola funte. Međutim, svi koji se uzdržavaju treba da imaju jedan cilj, tj. da, primajući hranu po mjeri tjelesnih sila, ne upadaju u prejedanje. Jer, dušu iscrpljuje ne samo kakvoća hrane, nego i količina, raspaljujući u njoj štetnu grešnu vatru.
26. Ma kakvim jelima da se nasiti trbuh, rodit će se sjeme tjelesne pohote, i um, savladan težinom jela, više neće biti u stanju da dobro upravlja kormilom rasuđivanja. Um ne opija samo neumjerena upotreba vina: njega obično čini klimavim i kolebljivim i lišava ga čistih i neporočnih pomisli čak i izobilje svakovrsnih jela. Uzrok razvrata i pogibli žitelja Sodome bio je, ne samo opijanje vinom, nego i prevelika sitost trbuha. Slušaj kako Gospodin preko proroka kori Jeruzalem (Ez 16,49). Zbog čega je sagriješila sestra tvoja, Sodoma, ako ne stoga što je jela kruh svoj do sitosti i prevelike sitosti? Oni su takvom prevelikom sitošću kruhom bili raspaljeni neugasivim žarom tjelesne pohote, te su, po sudu Božjem, bili s neba sažeženi sumpornom vatrom. Ako je njih, na taj način, jedino neumjerenost u upotrebi kruha zbog strasti prekomjerne sitosti sunovratila u ponor razvrata, šta reći o onima, koji, pri cvjetajućem zdravlju tijela, sebi dozvoljavaju da jedu meso i piju vino u neumjerenoj količini, upotrebljavajući ih onoliko koliko im došaptava samo-ugađajuća pohota, a ne koliko zahtijeva nemoć tijela.
27. Sveti oci kao mjeru uzdržavanja utvrđuju da hranu, koju moramo da primamo radi podržavanja života tijela, prestanemo da jedemo dok u nama još postoji želja za jelom. Sudeći po tome, i nemoćan tijelom može da iskaže vrlinu uzdržavanja u savršenstvu jednako kao i krepak i zdrav, tj. ukoliko snagom volje bude obuzdavao želju za jelom kada zemljanost tijela ne bude imala potrebu za njom. Jer, i apostol Pavao kaže: Staranje za tijelo ne pretvarajte u pohote (Rim 13,14). On nije sasvim zabranio da vodimo brigu o tijelu, nego samo zapovijeda da pri tome nemamo pohotu. On je odbacio pohotljivu brigu o tijelu, ali razumno, nužno staranje za život nije isključio. Prvo je zabranio da kroz popuštanje tijelu mi ne bi upali u pogubna djela pohote, a drugo je dozvolio da se tijelo, oslabljeno nerazumnom strogošću, ne bi pokazalo nemoćno za izvršavanje naših duhovnih zanimanja i napora.
28. Prema tome, mjera uzdržavanja treba da bude određena sudom savjesti svakog. Svatko je dužan da sebi odredi koliko da se uzdržava, tj. koliko je uzdržavanja potrebno za borbu protiv uznemiravanja tijela. Postove, ustavom određene, svakako treba držati. Međutim, ako poslije njih ne budemo čuvali uzdržavanje u hrani, njihovo nas izvršavanje neće dovesti do savršene čistoće. Gladovanje u višednevnim postovima će donijeti samo kratkotrajnu iscrpljenost i zamor tijela, ali ne i čistoću neporočnosti, ukoliko mu bude slijedila prekomjerna sitost tijela: jer, čistoća duše je nerazdvojno povezana s gladovanjem trbuha. Postojanu čistoću neporočnosti nema onaj tko ne može da drži trajnu ravnomjernost uzdržavanja. Strogi postovi ostaju bez koristi ukoliko za njima slijedi pretjerano popuštanje u hrani. Plod njihov brzo će biti izgnan strašću ugađanja trbuhu. Stoga je razumnije umjereno svakodnevno potkrepljivanje hranom, negoli povremeni dugi i krajnje strogi postovi. Neumjereno nejedenje može ne samo da pokoleba postojanost i čvrstinu duše, nego i da vršenje molitve, uslijed nemoći tijela, učini beživotnim.
29. Radi očuvanja čistoće duše i tijela nije dovoljno samo uzdržavanje u hrani, njemu treba dodati i druge duševne vrline. Najprije se treba naučiti poniznosti kroz vrlinu poslušnosti, skrušenosti srca i iznurivanju tijela. Posjedovanje novca treba ne samo izbjegavati, nego i samu želju za njim iz korijena čupati. Jer, nije dovoljno nemati ih (što najvećim dijelom biva i po nužnosti), već ne treba dopustiti ni samu želju da ih imamo ukoliko bi nam slučajno bili predloženi. Bijes srdžbe, također, treba savladavati, težinu tuge nadvladavati, sujetnu slavu prezirati, nadutost oholosti gaziti, i nepostojanost i lutanje uma obuzdavati stalnim sjećanjem na Boga. Svaki put treba da se potrudimo da srce od maštajućeg lutanja vratimo k sagledavanju Boga. Jer, lukavi neprijatelj će pokušavati da se prikrade u skrovišta srca da bi nam um odvukao od sagledavanja.

30. Tko nije u stanju da obuzda prizive ugađanja trbuhu, nikada neće moći da savlada pohotu koja se raspaljuje. Čistoća unutrašnjeg čovjeka se poznaje po savršenstvu ove vrline. Jer, nitko neće povjerovati da se u borbi s najsilnijim suparnicima može nadmetati onaj koga u malom okršaju savladavaju najslabiji.
31. Prema tome, najprije treba da zgazimo pohotu ugađanja trbuhu, te da svoj um olakšamo ne samo postovima, nego i bdijenjima, čitanjem i stalnom skrušenošću srca, pri sjećanju na sve ono čime smo bili obmanuti i pobijeđeni, čas uzdišući s osjećanjem užasa zbog množine grijeha, čas goreći željom za savršenstvom i čistoćom. I treba ga dovesti do toga da, stalno zauzet podvižničkim trudovima i pomislima, i samo potkrepljivanje hranom ne smatra toliko dozvoljenim predmetom zadovoljstva, koliko bremenom naloženim u vidu kazne, kome treba pristupati više kao k nečemu neizbježnom za tijelo, nego li nečemu što želi duša. Ukoliko se potrudimo da postojano budemo u takvoj duhovnoj brizi i skrušenosti, ubrzo ćemo ukrotiti pohotljivost tijela (koja dolazi do krajnjeg bjesnila ako je tovarimo jelima), te otupiti njen poguban žalac. Tako ćemo, pri obilju suza i stalnog plača u srcu, ugasiti peć našega tijela koju je u nama, kroz udešavanje slučajeva za grijeh i uzbuđivanje strasti, raspalio kralj babilonski, tj. đavao. Njima nas on, slično dodavanju nafte i smole u peć, silnije razgorijeva na nepotrebno, sve dok milost Božja, vijanjem rosnog duha, u srcima našim sasvim ne ugasi plamen tjelesne pohote. Prema tome, naša prva borba se sastoji u tome da željom za savršenstvom ugasimo pohotu za obilnom ishranom i ugađanjem trbuhu. Stoga ne samo što sagledavanjem vrlina treba da savladavamo želju za izlišnom hranom, već i samu nužnu hranu za našu prirodu kao nekorisnu za razumnost, treba da primamo s brižljivom srdačnom opreznošću. Prohod našeg života treba da ustrojimo tako da se ni u koje vrijeme ne odvajamo od duhovnih zanimanja, osim kada nas slabost tijela prinudi na nužno staranje o njemu. Čak i tada kada se podčinimo toj nužnosti, više zadovoljavajući životne potrebe, nego li robujući žudnji duše, mi smo dužni, što je brže moguće, da je ostavljamo s obzirom da predstavlja djelo koje nas odvlači od spasonosnih zanimanja. Ni u vrijeme samog primanja hrane ne treba da se odvajamo od tih zanimanja. Jer, mi nikako nećemo moći da se uzdržimo od naslađivanja predloženim jelima ukoliko se duša, prikovavši pažnju za božansko sagledavanje, ne bude u isto vrijeme naslađivala ljubavlju prema vrlinama i ljepotom nebeskih stvari. I uopće, sve sadašnje će čovjek moći da prezre kao truležno ukoliko se pogled uma nerazdvojno bude držao prikovan za ne truležna i vječna dobra. On će tako još za vrijeme prebivanja u tijelu srcem okusiti blaženstvo budućeg života.
32. Pobijedivši takvim raspoloženjem pohotu ugađanja trbuhu i obilne ishrane, sada već ne kao sluge tijela, mi ćemo biti smatrani kao dostojni da stupimo i u više borbe, tj. da se sukobimo s nečistim silama, koje obično stupaju osobno u borbu samo s pobjednicima. Na taj način se savladavanje tjelesnih želja pokazuje kao neka najčvršća osnova svih borbi. Ne pobijedivši svoje tijelo, nitko ne može da se pravilno bori. A tko se ne bori pravilno, neće biti ovjenčan.
33. Hoćeš li da čuješ istinskog borca Kristovog, koji se bori po zakonitom pravilu ratovanja? Pazi! Ja, govori on, dakle, tako trčim, ne kao na nepouzdano; tako se borim, ne kao onaj koji bije vjetar; nego iscrpljujem tijelo svoje i savladavam ga, da propovijedajući drugima ne budem sam odbačen (1 Kor 9,26-27). Vidiš li kako je on u sebi samom, tj. u tijelu svom, kao na nekom najtvrđem osnovu, utvrdio glavno djelo ratovanja, i sav uspjeh borbe postavio jedino na iscrpljivanje tijela i pokoravanju tijela svog? Ja, govori, dakle, tako trčim, ne kao na nepouzdano. Ne trči na nepouzdano onaj tko sagledava nebeski Jeruzalem i u njemu ima nepokretni cilj prema kome je dužan da neustrašivo usmjerava kretanje srca svoga. Ne trči na nepouzdano onaj tko se, zaboravljajući ono što je iza, pruža k onome što je naprijed, težeći k naznačenoj nagradi nebeskoga prizivanja Božjega u Kristu Isusu (Fil 3,13-14). Prema njoj usmjeravajući uvijek pogled svoga uma, i žureći sa svom spremnošću srca svoga, on s uvjerenošću uzvikuje: Dobar rat ratovah, trku završih, vjeru održah (2 Tim 4,7). Budući svjestan da je s upornošću i revnošću po savjesti trčao za mirisom ulja Kristovih (Pj 1,3), te da je umrtvljenjem tijela uspješno održao pobjedu u duhovnoj borbi, on s nesumnjivom nadom navodi, govoreći: Sad me čeka vijenac pravde, koji će mi u onaj Dan dati Gospodin, pravedni Sudac (2 Tim 4,8). A, da bi i nama otkrio sličnu nadu na nagradu, ukoliko u podvigu budemo nasljedovali njega, on dodaje: Ali ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju očekuju Dolazak njegov (2 Tim 4,8). On svečano objavljuje da u Dan suda i mi sebe možemo da pridružimo njegovom vijencu ukoliko, ljubeći dolazak Kristov (ne samo onaj u kome će se javiti onima koji to ne žele, već osobito onaj u kome On uvijek hodi k svetim dušama), održimo pobjedu u borbi kroz umrtvljenje tijela. O tom posljednjem dolasku Gospodin govori u Evanđelju: Ja i Otac moj doći ćemo k njemu i u njemu ćemo se nastaniti (Iv 14,23). I još: Evo stojim na vratima i kucam; ako tko čuje glas moj i otvori vrata, ući ću k njemu i večerat ću s njim, i on sa mnom (Otk 3,20).
34. Uostalom, govoreći: Ja tako trčim, ne kao na nepouzdano, apostol Pavao ne opisuje samo podvig trčanja koji je izvršio (što se osobito odnosi na usmjerenje uma i vatrenost njegovog duha, kojim je sa svom revnošću pripadao Kristu, sa zaručnicom govoreći: Za tobom i za mirisom tvog mira trčim (Pj 1,3), i još: Duša se moja prilijepila za tebe (Ps 62,9), već svjedoči da je i u drugoj vrsti rata održao pobjedu, navodeći: Tako se borim ne kao onaj koji bije vjetar; nego iscrpljujem tijelo svoje i savladavam ga (što se osobito odnosi na teške trudove uzdržavanja, na tjelesni post i iscrpljivanje tijela). On tu sebe predstavlja kao budnog borca sa svojim tijelom, ističući da mu nije uzaludno zadavao udarce uzdržavanja. Naprotiv, on je kroz umrtvljenje svoga tijela uspio da stekne pobjedničko slavlje. Ukrotivši ga bičevima uzdržavanja i izmoždivši ga udarcima pošćenja on je pobjedniku duhu dostavio vijenac besmrtnosti i palmu ne truležnosti. Vidiš li zakoniti poredak borbe, primjećuješ li ishod duhovnog sukobljavanja, tj. kako se ratnik Kristov, održavši pobjedu nad buntovnikom – tijelom, i bacivši ga pod noge svoje kao veliki pobjednik, vozi na pobjedničkoj kočiji! On ne trči na nepouzdano, jer je uvjeren da će ubrzo ući u sveti grad, nebeski Jeruzalem. Tako se borim u postovima, tj. u umrtvljenju tijela, ne kao onaj koji bije vjetar, tj. ne kao onaj koji uzaludno zadaje udarce uzdržavanja. Jer, on umrtvljenjem svoga tijela nije poražavao pust vjetar, nego duhove zlobe koji su ga napadali. Jer, onaj tko kaže: Ne kao onaj koji bije vjetar, podrazumijeva da ne pobjeđuje pusti i prazan vjetar, nego neke koji se nalaze u njemu. Prevladavši borbe ove vrste (tj. s tijelom) on, ukrašen mnogim pobjedničkim vijencima, iznova stupa u borbu, te se podvrgava napadima najsilnijih neprijatelja. I pobijedivši prve zavidljivce, on je s dobrom nadom počeo govoriti: Jer ne ratujemo protiv krvi i tijela, nego protiv poglavarstava, i vlasti, i gospodara tame ovoga svijeta, protiv duhova zlobe u podnebesju (Ef 6,12).
35. Za Kristovog borca, sve dok je u tijelu, nikada ne nedostaju slučajevi za zadobivanje vijenaca za ratovanje. Naprotiv, koliko se više vjenčava uspjesima svojih pobjeda, toliko mu predstoji silniji poredak borbe. Jer, na njega, pobjedonosnog vojnika Kristovog, koji je pobijedio i pokorio svoje tijelo, ustaje gomila protivnika, vojska neprijatelja, budući razdražena njegovim pobjedama. To se događa da Kristov vojnik, raznježujući se pokojem mira, ne bi počeo da zaboravlja slavne borbe svoga ratovanja, te da, opustivši se od nerada, u osjećanju sigurnosti od neprijatelja, ne bi izgubio spremnost i hrabrost da iskazuje pobjedničko junaštvo koje je dostojno najviših nagrada. Prema tome, ukoliko ne slabimo, već rastemo u sili i hrabrosti, i želimo da postignemo najviše pobjedničke trijumfe, treba u istom tom poretku da prođemo borbe podviga: najprije da izvršimo ono zbog čega bismo zajedno s apostolom Pavlom mogli da kažemo: Tako se borim ne kao onaj koji bije vjetar; nego iscrpljujem tijelo svoje i savladavam ga, a zatim, kada dobijemo taj boj, da stupimo i u onaj poslije koga bi opet s apostolom mogli govoriti: Jer ne ratujemo protiv krvi i tijela, nego protiv poglavarstava, i vlasti, i gospodara tame ovoga svijeta, protiv duhova zlobe u podnebesju. Jer, s njima mi nikako ne možemo stupiti u borbu ukoliko nismo odnijeli pobjedu nad tijelom. Mi se nikada nećemo udostojati da isprobamo borbu s duhovima ukoliko jednako bivamo savladavani u borbi s tijelom i poražavani u sukobljavanju s trbuhom. I tada će nas apostol pravedno prekoriti: Drugo vas iskušenje nije snašlo osim čovječjeg (1 Kor 10,13).
36. Redovnik koji želi da dostigne podvig unutrašnje borbe, prethodno treba sebi da odredi da, prije ustavom određenog i za sve zajedničkog časa potkrepljivanja hranom i izvan trpeze, nipošto ne uzima nešto od hrane ili pića, ma kakva ga ugodnost i slatkoća inače mamila. Također, i poslije završetka trpeze neka se ne usudi na nešto slično, pa čak ni u najmanjoj mjeri. Isto tako, on treba da se drži vremena i mjere sna koji su ustavom utvrđeni. I strasti te vrste treba da odsijecamo s istom revnošću s kojom odsijecamo bludnu strast. Jer, kako će ugasiti raspaljenost tjelesne želje onaj tko ne može da savlada suvišne želje trbuha? I kako će moći da pobijedi tajne strasti, koje niču bez ikakvog svjedoka, onaj tko ne može da ukroti vidljive i male strasti?
37. Mi treba da se bojimo neprijatelja koji se nalazi u nama samima, a ne izvanjskog protivnika. Jer, u nama se vodi stalna unutrašnja borba. Ukoliko tu odnesemo pobjedu, sve izvanjske borbe će postati ništavne. Za Kristovog vojnika će sve postati mirno i sve će mu se pokoravati. Mi uopće nećemo imati potrebu da se strašimo neprijatelja izvana ukoliko se ono što je unutra u nama, budući pobijeđeno, pokorava duhu. Mi ne treba da vjerujemo da je nama, za postizanje savršenstva srca i čistoće tijela, dovoljan samo post koji se sastoji u uzdržavanju od vidljivih jela. Ne, njemu treba pridodati još i post duše. Jer, i ona ima svoja štetna jela. Udebljavši se od njih, ona može da upadne u ponor sladostrašća i bez obilja tjelesne hrane. Njena hrana je osuđivanje, i to vrlo ugodna hrana. Srdžba je također njena hrana, premda ne tako laka, već povremeno štetna, čak i smrtonosna. Zavist je hrana duše, koja otrovno pozljeđuje njene sokove i koja je stalno muči žalošću zbog sretnih uspjeha drugih. Sujeta je također njena hrana, koja je privremeno naslađuje ugodnim ukusom, a poslije je čini pustom, obnaženom i lišenom svake vrline, ostavljajući je besplodnom i nesposobnom da donosi duhovne plodove. Ona ne samo da je lišava nagrade za velike trudove, nego i privlači veliku kaznu. Svaka pohota i bluđenje nepostojanog srca je neka paša duše na svojevrsnom pasištu koje je hrani štetnim jelima, i koja je čine da nije pričesnik nebeskog kruha i tvrde hrane. Uzdržavajući se od svega toga u našem svetom pošćenju, sukladno svojim silama, učinit ćemo svrsishodnim i dobro plodnim i držanje tjelesnog posta. Jer, naprezanje tijela koje je sjedinjeno sa skrušenošću duha predstavlja najprijatniju žrtvu Bogu. Ono će u čistim i lijepo ukrašenim skrivenim mjestima srca izgraditi obitavalište dostojno Njegove svetosti. Međutim, ako mi, posteći tjelesno, budemo uhvaćeni u mrežu najpogubnijih duševnih strasti, iscrpljivanje tijela nam veće donijeti nikakve koristi. Jer, tada ćemo ostati oskvrnjeni u našem dragocjenom dijelu, tj. ostati neispravni onim dijelom naše prirode koji u pravom smislu može da postane stanište Svetoga Duha. Jer, obitavalište Boga i hram Duha Svetoga nije truležno tijelo, nego čisto srce. Prema tome, kada posti naš izvanjski čovjek, treba i unutrašnjeg uzdržavati od štetne hrane. Njega naročito treba da predstavljamo čistim Bogu da bi se udostojali da u sebe primimo Krista kao posjetioca, kao što savjetuje sveti apostol Pavao govoreći: Da se Krist vjerom useli u srca vaša (Ef 3,16-17).
38. Treba birati hranu koja stišava i ne budi žar tjelesne pohote, koja se lako nabavlja i koja je sukladna s općim običajem i upotrebom braće. Ugađanje trbuhu se pokazuje na tri načina: jedan podstiče da primamo hranu prije časa koji je ustavom utvrđen; drugi podstiče da se prekomjerno nasitimo i prepunjamo trbuh hranom bez obzira na kvalitetu; treći podstiče da se zadovoljavamo jedino najukusnijim i najprobirljivijim jelima. Stoga protiv ugađanja trbuhu redovnik treba da drži trojako pravilo: prvo, da čeka ustavom utvrđena vremena za razrješenje objeda: zatim, da ne popušta želji za prekomjernom sitosti; i treće, da se zadovoljava prostom i jeftinom hranom. I ono što u vezi s hranom nije sukladno s općim običajem i upotrebom, najdrevnija predaja otaca ne odobrava, budući da je oskvrnjeno sujetom i hvalisavošću. Nikog od onih koji su se odlikovali darom znanja i rasuđivanja i od onih koje je milost Božja isturila naprijed kao najblistavija svjetla za nasljedovanje mi nismo vidjeli da su se uzdržavali od jedenja kruha, koji se smatra prostim i jeftinim. I obratno, mi nikada nismo vidjeli da je netko od onih koji su upotrebljavali zelje, povrće i plodove s drveta bio među najiskusnijim muževima, ili da se udostojao milosti rasuđivanja i znanja.
39. Djela ljubavi treba pretpostavljati postu. Tome smo se naučili kod egipatskih otaca. Jer, kada smo mi, želeći da saznamo pravila ovih staraca, došli iz Sirije u Egipat, oni su nas primili s neobično živom srdačnom toplinom. Ma kuda da smo prolazili, radi našeg okrepljenja se nisu ograničavali držanjem časa za primanje hrane koji je određen ustavom, kao što smo navikli da vidimo u palestinskim samostanima. Naprotiv, oni su uvijek razrješavali upotrebu hrane prije naznačenog časa, izuzev srijedom i petkom. Kada smo pitali zašto se kod njih tako slobodno zaobilazi pravilo svakodnevnog posta, jedan od staraca nam je odgovorio: ''Post je uvijek sa mnom, a vas ne mogu imati uvijek sa sobom. Osim toga, post predstavlja proizvoljnu ili samovoljnu žrtvu, premda i je veoma koristan i uvijek potreban, a ispunjavanje djela ljubavi je neodložan zahtjev zapovijedi. Prema tome, primajući Krista u vama, ja sam dužan da ga nahranim. A, kada vas ispratim, ja ću radi Njega učinjeno odstupanje moći da nadoknadim strogim postom. Jer, ne mogu svatovi postiti, dok je ženik s njima. Nego će doći dani kad će se oteti ženik od njih, i onda će postiti u one dane (Lk 5,34-35).
40. Kao što govore sveti oci, krajnosti su podjednako štetne: i pretjerivanje u postu i prekomjerne sitosti trbuha. Mi znamo neke koji nisu bili pobijeđeni ugađanjem trbuhu, ali su bili oboreni zbog prekomjernog posta. Oni su upali u istu strast ugađanja trbuhu zbog slabosti koja je proizašla od prekomjernog posta.
41. Mi treba da se pobrinemo i o tome da ne primamo hranu prije određenog vremena ili preko mjere (i pored želje tjelesnog zadovoljstva), i o tome da je upotrebljavamo u određeni čas, čak i ako nam se ne jede. Jer, i prekomjernu želju tjelesnog zadovoljstva i odvraćanje od hrane pobuđuje naš neprijatelj. Osim toga, neumjereno uzdržavanje je štetnije od prekomjerne sitosti. Jer, od posljednjeg je, zbog pokajanja, moguće preći na pravilno djelovanje, a od prvoga nije.
42. O tome kako da se prođe između dvije krajnosti, držeći razumnu umjerenost, prijašnji oci naši su često rasuđivali. Svim vrstama hrane oni su pretpostavljali kruh. Kao mjeru njegove upotrebe oni su odredili dva nevelika kruha, teška oko funte (450 grama).
43. Opće pravilo umjerenog uzdržavanja sastoji se u tome da svatko prema snazi, prema stanju tijela i uzrastu jede onoliko hrane koliko je potrebno za održavanje tjelesnog zdravlja, a ne koliko zahtjeva želja za prejedanjem. Onaj tko ne drži podjednaku mjeru, nego čas prekomjerno posti, čas se prejeda, šteti kako molitvi, tako i čednosti: molitvi – zato što od nejedenja ne može da bude bodar, zbog nemoći naginjući k snu; a čednosti zato što oganj tjelesne pohote, koji se rasplamsava od prekomjerne upotrebe hrane, produžava da djeluje i u vrijeme strogog posta.
44. Umjereno upotrebljavati hranu, po mišljenju otaca, znači svakodnevno koristiti samo onoliko jela koliko je potrebno da bi se, i po okončanju objeda, još uvijek osjećala glad. Takva mjera će čuvati dušu i tijelo u jednakom stanju, i neće čovjeku dopustiti da upada ni u prekomjerni post koji oslabljuje tijelo, ni u prekomjernu sitost koja opterećuje duh.
45. Predlažemo još jednu spasonosnu pouku svetog Makarija, kako bi našu knjigu o uzdržavanju i postovima korisno završili mišljenjem velikog muža. On kaže da redovnik treba razumno da se drži djela posta kao da će u tijelu prebivati sto godina i da obuzdava duševne pokrete tj. da zaboravlja uvrede, da izbjegava tugu, da patnje i lišavanja ne smatra ni u što kao da će umrijeti sljedećeg dana. Time se u odnosu na prvo, tj. post, savjetuje za dušu korisna razboritost koja redovnika podstiče da uvijek ide putem podjednake strogosti u uzdržavanju, koja mu, čak u slučaju nemoći tijela, ne dozvoljava da od uzdržanosti pređe k suvišnosti, a u odnosu na drugo, tj. obuzdavanje duševnih pokreta spasonosna velikodušnost, kojom je u stanju da prezire ne samo ono što u ovome svijetu izgleda poželjno, nego i nesreće i žalosti, držeći ih za ništavne, ostajući neustrašiv i postojano usmjeravajući pogled uma k onome na što svaki dan i svaku minutu očekuje da bude pozvan.

b) BORBA S DUHOM BLUDA (VI knjiga pravila)

46. Po predaji otaca, druga borba kod nas je borba s duhom bluda. Ona je svagdašnja, ljuta i duža od drugih. Vrlo su rijetki oni koji je u potpunosti savladaju. Ona počinje da se javlja od prvog uzrasta zrelosti i ne prestaje prije pobjede nad ostalim strastima. Pošto je način napadanja dvojak, i pošto je oružje za borbu dvostruko, i oružje odbrane treba da je dvojako. Za stjecanje savršene čistoće neporočnosti nije dovoljan samo tjelesni post: važnija od njega treba da bude pokajnička skrušenost duha i neprekidna molitva protiv najnečistijeg duha. Njih treba da prate stalno poučavanje u Svetom Pismu, sjedinjeno s umnim djelovanjem, tjelesni trud i rad ruku koji srce uzdržava od lutanja i koji ga vraća u sebe, i više od svega istinska duboka poniznost, bez koje ni nad jednom strašću nikada ne može biti zadobivena pobjeda.
47. Preobražaj ove strasti uvjetovan je savršenim očišćenjem srca, iz koga se, po riječi Gospodina, ispušta otrov te bolesti. Jer iz srca izlaze zle pomisli, preljub, blud... (Mt 15,19). Prema tome, najprije treba očistiti ono otkud izlazi izvor života i smrti, kao što govori Salomon: Svrh svega što se čuva čuvaj srce svoje, jer iz njega izlazi život (Izr 4,23). Jer, tijelo se pokorava njegovoj volji i vlasti. Naravno, zakon isposničke oskudnosti u hrani treba slijediti sa svom srčanosti da tijelo, previše sito obiljem jela i protiveći se zapovijedima duše, u svome ludilu ne bi oborilo svog rukovoditelja tj. duha. Međutim, ukoliko svu suštinu svoga djelovanja stavimo samo na umrtvljenje tijela, ne posteći istovremeno dušom od drugih strasti, i ne zanimajući se poukom u božanskom ili drugim duhovnim djelovanjima, mi nećemo moći da stignemo na vrh istinske čistoće. Jer, u tom slučaju će ono što je vladalačko oskvrnjivati naše tijelo, koje može biti i čisto. Prema tome, po ukazivanju Gospodina, mi treba najprije da iznutra očistimo čašu i zdjelu da bi i spolja bile čiste (Mt 23,26).
48. Ostale strasti se, pored ostalog, obično očišćuju i općenjem s ljudima i svakodnevnim poslovima i djelima. One se nekako liječe i samom neugodnošću i dosadom zbog padanja u njih. Tako, na primjer, porivi srdžbe, poniženja i netrpeljivosti se, osim srčanom poukom i budnom pažnjom, liječe i posjećivanjem braće i čestim izazivanjem samih strasti. Jer, budući izazivane i češće iskazivane, one se češće i izobličavaju i, stoga brže i liječe. Ova, pak, bolest pored umrtvljenja tijela i skrušenosti srca ima potrebu i za usamljenošću i udaljavanjem od ljudi kako bi se, pošto povodi za njeno pogubno grozničavo raspaljivanje budu uklonjeni, brže došlo do stanja savršenog ozdravljenja. Kao što je za one koji boluju od neke bolesti korisno da im se štetna jela ne iznose pred oči (da se pri pogledu na njih ne bi pojavila smrtonosna želja), tako i za proganjanje ove bolesti tj. pohote vrlo mnogo potpomaže život u tišini i usamljenost: budući udaljena od izvanjskog izazivanja raznim licima i stvarima, bolesna duša slobodnije uzlazi prema najčišćem umnom sagledavanju, čime lakše s korijenom može iščupati zarazno uzbuđivanje pohote.
49. Jedna je stvar biti uzdržljiv, a druga biti čedan, i postići nepomućeno stanje čedne neporočnosti i djevičanske nevinosti. Ova vrlina pripisuje se samo djevcima i djevicama dušom i tijelom, kakvi su, na primjer, u Novom Zavjetu oba Ivana (Preteča i Evanđelist), a u Starom Ilija, Jeremija i Danijel. Pravedno se može smatrati da na njihovom stupnju stoje i oni koji su, poslije pada, dugotrajnim podvižničkim trudovima i revnim moljenjem izgubljenoga dostigli do stanja čistoće i neporočnosti duševne i tjelesne i koji žalac tijela ne osjećaju toliko uslijed napada sramne pohote koliko zbog pokreta prirode. Takvo stanje je, dakle, kažemo, krajnje teško postići među mnogim ljudima, a možda čak i nemoguće! To, uostalom, neka svatko sam sazna kroz ispitivanje svoje savjesti i neka ne očekuje da ga obavijesti naše rasuđivanje. Mi ne sumnjamo da postoje mnogi koji se uzdržavaju, koji rijetke ili svakodnevne napade tijela progone i savladavaju čas strahom od vječne vatre, čas željom Kraljevstva nebeskog. Starci smatraju da može da se dogodi da oni ne budu sasvim rastrojeni i pobijeđeni strasnim razdraživanjima, ali da još uvijek nisu osigurani od napada i ranjavanja. Jer, onaj tko se bori neizbježno ponekad doživljava uznemirenost i ranjavanje, premda često i pobjeđuje i savladava protivnika.
50. Ako s apostolom Pavlom treba da se zakonito podvizavamo duhovnim podvigom (2 Tim 2,5), potrudimo se da sa svom revnošću pobjeđujemo tog najnečistijeg duha, i to ne svojim silama (budući da je čovjekovo nastojanje nemoćno), nego nadajući se na pomoć Gospodinovu. Jer, duša se neće osloboditi ove strasti koja ne odustaje od pokušaja da je pobjedi sve dok ne postane svjesna da je uspješno vođenje borbe iznad njenih moći, te da, ukoliko ne bude podržana pomoći i zastupništvom Gospodina, svojim nastojanjem i svojom revnošću nikako ne može održati pobjedu.
51. Svaki uspjeh u vrlini je djelo milosti Gospodinove. I savladavanje svake strasti je Njegova pobjeda. Utoliko prije je ovo djelo tj. stjecanje čistoće i savladavanje pohotne strasti naročita milost i dar, kao što potvrđuje mišljenje svetih otaca i iskustvo očišćenja od strasti, po svjedočenju onih koji su se udostojali da ga steknu. Jer, ne osjećati žalac tijela je, na neki način, isto što i prebivati u tijelu i izaći iz tijela, i biti odjeven u tijelo i biti izvan prirode. Zbog toga čovjek, da tako kažem, ne može na svojim krilima da uzleti na takvu nebesku visinu savršenstva, ukoliko ga milost Gospodinova iz zemaljskog blata ne izvuče darom čistoće. Jer, ljudi u tijelu se ni jednom vrlinom tako uspješno ne postanu slični anđelima, nasljedujući njihov život, kao stjecanjem milosti čistoće. Njome oni, premda žive na zemlji, po apostolu Pavlu, imaju življenje na nebesima (Fil 3,20). Njome oni u smrtnom tijelu već posjeduju ono što se obećava svetima u budućem životu, po odlaganju truležnog tijela.
52. Počuj što kaže apostol Pavao: Svaki koji se bori od svega se uzdržava (1 Kor 9,25). Nama, u našem duhovnom podvižništvu, on kao obrazac postavlja onoga tko se bori na trkalištima. Radi uspjeha u borbi, on se uzdržava ne samo od zabranjene hrane, pijanstva i nerazboritosti, nego i od nerada, besposlice i lijenosti. Postojanim prakticiranjem i pronicanjem u djelo, on se stara da razvije svoje sile i zadobije vještinu. On ostavlja svaku brigu i žalost zbog životnih i supružničkih djela, mučeći se samo brigom o uspjehu i pobjedničkom vijencu. Naročito se on brine da se sačuva čist od tjelesnog oskvrnjenja, da se čak ni u snu ne zavara nekakvim sramnim maštanjima kako ne bi umanjio silu zadobivenu poslije dugog vremena i velike brige. Iz toga možeš vidjeti sve što treba da radi i duhovni podvižnik. Možeš vidjeti i to da je za uspjeh u duhovnom djelovanju i tebi potrebno da prvenstveno čuvaš čistoću i neporočnost. Prema tome, čistoća je potrebna i u svjetskim izvanjskim nadmetanjima za truležne vijence. Koliko je tek ona beskrajno nužnija u našem duhovnom unutrašnjem stremljenju k nebeskim vijencima? Kod nas se zahtjeva ne samo izvanjska čistoća od tjelesnog grijeha, ili nevoljnog oskvrnjenja, nego naročito unutrašnja čistoća misli i osjećanja. Mi na svaki način treba da sačuvamo čiste same skrivnice srca. Ono što oni tj. trkači na trkalištu žele da imaju samo tjelesno, mi treba da posjedujemo u dubinama savjesti, u kojoj naš podvigopoložnik Gospodin promatra sve, pa i najmanje, pokrete naše slobodne volje. Prema tome, ono što ne smijemo da učinimo javno, ne treba da dopustimo da iznikne ni u unutrašnjosti kroz neoprezne pomisli, i onim što je sramota pred ljudima ne treba da se oskrnavljujemo srce kroz tajno suglašavanje. Jer, od ljudi se to i može sakriti, ali ne i od anđela i od samog svemogućeg Boga, od koga se nikakva tajna ne može utajiti.
53. Znak i mjera savršenstva stečene čistoće je odsustvo svakog maštajućeg odraza čak i kada se odmaramo ili spavamo dubokim snom. Ako se on i javi, pri takvom stanju, ipak ostaje nemoćan da pokrene bilo kakve pohotne pokrete. Jer, takvi pokreti služe kao vjeran znak da duša još nije dostigla savršenstvo, premda se i ne uračunavaju u krivicu i grijeh. Čim maštajući odrazi uspijevaju da proizvedu takvu neugodnost, očigledno je da strast još nije u potpunosti iskorijenjena.
54. Svojstvo pomisli koje se za vrijeme trajanja dana ne čuvaju sasvim revno, iskazuje se za vrijeme noćnog pokoja. Stoga, kada nam se dogodi navedena neugodnost, ne treba da krivimo san, nego nepažnju u prethodnom vremenu. U tome treba da vidimo iskazivanje bolesti koja se skriva u unutrašnjosti i koju nije prvi porodio noćni čas. On ju je samo izveo na površinu kože, u vrijeme potkrjepljenja tijela snom, dok se ona, u stvari, nalazila u unutrašnjim nitima duše. Unutrašnji plamen strasti smo mi sami zapalili, hraneći se u toku cijeloga dana lošim pomislima. I tjelesne bolesti se ne rađaju onda kada se vidljivo pokazuju, nego se obrazuju ranije i to od hrane koja je štetna za zdravlje i od koje se sabiru loši sokovi.
55. Znajući bolje od svih prirodu svoga stvorenja, i sam Bog i Tvorac cjelokupnog ljudskog roda, liječenje usmjerava k uzrocima nastanka ove strasne bolesti i kaže: Svaki koji pogleda na ženu s željom za njom, već je učinio preljub s njom u srcu svome (Mt 5,28). Napominjući o sladostrašću očiju, On ipak više izobličava unutrašnje osjećanje koje se loše koristi njihovom uslugom gledanja. U stvari, srce koje je bolesno i ranjeno strijelom pohote gleda s željom, te dar gledanja koji mu je Tvorac pružio na dobro, po svojoj strasnosti, obraća na služenje lošim djelima, čulom vida izvodeći na vidjelo bolest sladostrašća sakrivenu u njemu. Zbog toga se spasonosna zapovijed i upućuje onome čijom strasnošću proizlazi zlo ranjavanje kroz gledanje. Jer, ne kaže se: ''Na svaki način čuvaj oči svoje'', nego: Svrh svega što se čuva čuvaj srce svoje (Izr 4,23).
56. Neka nam prvo i glavno djelo čuvanja čistoće srca bude da što je moguće brže iz naših misli istjeramo sjećanje na lice ženskog spola (čak i majke, sestre, srodnice ili svete žene) koje nam se po tananom djelovanju đavlove pakosti prokrada u um. Inače, ako se dugo zadržimo na takvim pomislima, neprijatelj naš i obmanjivač može naš um od ovih žena neprimjetno da prevede na one preko kojih bi mogao posijati misli koje su štetne za dušu. Starajući se, stoga, da ispunimo zapovijed: Svrh svega što se čuva čuvaj srce svoje, mi smo dužni da, po prvobitnoj zapovijedi Božjoj, pažljivo pazimo na smrtonosnu glavu zmije (Post 3), tj. začetke zlih pomisli preko kojih đavao pokušava da uđe u našu dušu. Ukoliko se desi da, zbog našeg nemara, njegova glava prodre u naše srce treba da pazimo da za njom ne pođe i cjelokupno njegovo tijelo, tj. da se od nečistih misli ne porodi i suglasnost na grešno naslađivanje. Ukoliko, pak, bude pušten u unutrašnjost, neprijatelj će zaplijeniti dušu i konačno je ubiti svojim smrtonosnim ugrizom. Sve bezbožnike na zemlji koji niču, tj. tjelesna osjećanja, mi smo dužni da zatiremo od jutra njihovog rađanja (Ps 100,8), i da razbijamo o kamen sinove Babilona, dok su još djeca (Ps 136,9). Jer, ako ne budu razbijeni dok su još nježni i slabi, oni će, uzrastavši zbog našeg povlađivanja, s velikom silom ustati na nas, te će nas ili pogubiti, ili će biti pobijeđeni, premda ne bez velikih uzdaha i napora. Jer, kada se jaki, tj. duh naš, naoruža i čuva svoj dvor, tj. čuva mir našeg srca strahom Božjim, imanje je njegovo na miru (Lk 11,21), tj. plodovi njegovih trudova i vrlina, stečeni nakon dugog vremena. A, kada dođe jači od njega i nadvlada ga, tj. đavao kroz suglasnost s pomislima koje ubacuje, uzme sve oružje njegovo u koje se uzdao, tj. sjećanje na Pisma, ili strah Božji, i razdijeli što je zaplijenio od njega (Lk 11,22), tj. navike u vrlinama rasije porocima koji su im suprotni.
57. Ovo je, kaže sveti Pavao, volja Božja – svetost vaša (1 Sol 4,3). I da u nama ne bi ostavio sumnju ili tamu nerazumijevanja oko toga što upravo naziva svetošću (da li pravdu, ili ljubav, ili poniznost, ili trpljenje – budući da se svim tim vrlinama stječe svetost), on dalje otvoreno ističe: Da se čuvate od bluda, i svaki od vas da zna držati svoje tijelo u svetosti i časti, a ne u strasnoj želji, kao i neznabošci koji ne poznaju Boga (1 Sol 4,3-5). Pogledaj kakvim pohvalama on predstavlja čednost, nazivajući je čašću sasuda, tj. tijela našega i svetinjom. Prema tome, onaj tko prebiva u strasti pohote, nalazi se u stanju beščašća i nečistoće i njegov život je tuđ svetosti. Nešto dalje, opet nazivajući čednost svetošću, sveti Pavao dodaje: Jer nas ne prizva Bog na nečistoću, nego u svetost. Koji, dakle, odbacuje (čistoću) ne odbacuje čovjeka nego Boga, koji je i dao Svetoga Duha svoga vama. (1 Sol 4,7-8). On je svojoj zapovijedi dao ne razrušivu silu i važnost govoreći da onaj tko je odbacuje ne prezire čovjeka, tj. njega koji je zapovjedio, nego Boga koji kroz njega govori, koji je srce naše naznačio za obitavalište Duha Svetog. Vidiš li kakvim pohvalama (premda i prostim riječima) on hvali ovu vrlinu! On, najprije, njoj pripisuje svetost; zatim utvrđuje da se njome posuda našega tijela oslobađa od svake nečistoće; potom, da će prebivati u časti kao svetinja kada izbaci sramnu nečistoću; i, na kraju, da preko nje Sveti Duh postaje stanovnik našeg srca (što i je njena najviša povlastica).
58. Navest ću i drugo slično svjedočanstvo istog apostola. Pišući Židovima, on kaže: Starajte se da imate mir sa svima i svetost, bez koje nitko neće vidjeti Gospodina (Heb 12,14). I ovdje on jasno potvrđuje da bez svetosti, koju on obično naziva neporočnošću i čistoćom duše i tijela, nikako nije moguće vidjeti Gospodina.
59. Što je uzvišenije i nebeskije dostojanstvo čednosti ili neporočnosti, tim izaziva silnije napade neprijatelja. Stoga smo dužni da se pojačano pridržavamo ne samo tjelesnog uzdržavanja, nego i skrušenosti srca, s stalnim molitvenim uzdasima, kako bi peć naše tjelesnosti, koju kralj babilonski stalno potpaljuje žarom tjelesnih želja, stalno gasili i hladili rosom Duha Svetoga koja silazi u naša srca.
60. Takvo raspoloženje ćemo uspjeti da zadržimo ukoliko se uvijek budemo sjećali da Bog i noću i danju gleda i zna ne samo naša tajna djela, nego i sve pomisli, i ukoliko budemo vjerovali da ćemo morati da mu damo odgovor za sve što se nalazi u srcu našem, kao i za sva naša djela i postupke.
61. Mi uvijek treba da držimo ravnomjerno umjereni post kako nas čak ni za vrijeme sna nečista maštanja ne bi oskvrnula. Jer, tko naruši razumnu mjeru strogosti u uzdržavanju od hrane, neizostavno će kasnije na isti način narušiti i mjeru popustljivosti. A, s izmjenom mjere potkrepe hranom, neizbježno će se izmijeniti i svojstvo naše čistoće. Pri tome je nužno imati postojanu poniznost srca i trpljenje, kao i pažljivo udaljavanje od srdžbe i drugih strasti u toku dana. Jer, čim se u nama razgori vatra srdžbe, u nas će lako prodrijeti i žar pohote. Više od svega je nužna hrabra pažnja noću. Jer, kao što čistoća i pažnja tokom dana priprema noćnu čistoću, tako i noćno bdijenje srcu i pažnji pruža silu i krepost da ustane protiv svake nečistoće tokom dana.
62. Je li moguće sasvim ugasiti vatru pohote, čiji žar naše tijelo osjeća kao sebi prirođen? Prethodno pogledajmo što o tome misli apostol Pavao. Umrtvite, kaže on, udove svoje koji su na zemlji (Kol 3,5). Kakve to udove on zapovijeda da umrtvimo? Naravno, ne ruke i noge ili neke druge udove da odsijecamo, već da umrtvimo tijelo grešno, o kome govori na drugom mjestu: Da bi se uništilo tijelo grešno (Rim 6,6), koje, kao i svako drugo tijelo, ima svoje udove. Upravo njih zapovijeda da umrtvimo. Na istom mjestu on i nabraja koji su to udovi. Jer, rekavši: Umrtvite, dakle, udove svoje, koji su na zemlji, on produžava: Blud, nečistoću, strast, zlu pohotu, i lakomstvo, što je idolopoklonstvo. Prvi ud je blud, tj. grijeh nezakonitog tjelesnog spajanja; drugi blud je nečistoća, koja se bez ikakvog dodira sa ženom događa za vrijeme sna, ili za vrijeme bdijenja; treći ud je strast, koja, nalazeći se u skrivnicama duše, može da se razgori i bez djelovanja tjelesne pohote; četvrti ud je zla pohota, koja može da se odnosi ne samo na navedenu nečistu strast, nego i uopće na sve pogubne želje, i koja je bolest razvratne volje; i posljednji ud tijela grešnog za apostola Pavla je lakomost. Apostol savjetuje da treba da se uzdržavamo ne samo od tuđih stvari, nego da i svoje velikodušno preziremo, kao što je zaista i postupala prva zajednica vjernika koja se spominje u knjizi Djela apostolskih (Dj 4,32-35). Iz svega rečenoga može se izvesti zaključak: ako su mnogi Krista radi odbacili svoje imanje, pri čemu su ne samo posjedovanje novca, nego i samu želju za njim, odsjekli od svojih srdaca, slijedi da je na isti način moguće ugasiti i raspaljivanje pohote. Jer, apostol ne bi sjedinio nemoguće djelo s mogućim. Priznajući i jedno i drugo mogućim, on je zapovjedio da i jedno i drugo umrtvimo. Blaženi Pavao je do te mjere bio uvjeren u mogućnost da se iskorijeni bludna strast iz udova naših da je zapovjedio ne samo da je umrtvimo, nego da se čak ni ime njeno ne izgovara među nama: A, blud i svaka nečistoća i lakomost da se i ne spominje među vama, kao što i dolikuje svetima; ni sramotne ni lude riječi ili šale, što god je nepristojno (Ef 5,3-4). Stoga i ne može biti sumnje da strast bluda može biti iskorijenjena iz udova naših. Jer, apostol je zapovjedio da je odsijecamo kao i gramzljivost, nekorisne riječi, smijanje, koje je lakše odsjeći.
63. Uostalom, treba da znamo da i pored sve strogosti uzdržavanja, tj. gladi, žeđi, bdijenja, postojanog truda, ustrajnog čitanja za dušu korisnih knjiga, mi ne možemo zadobiti neprekidnu čistoću neporočnosti, ukoliko nam ne dođe u pomoć naročita milost Božja. Neka svatko zna da je dužan da se neumorno upražnjava u navedenim podvizima samo radi toga da bi se, strpljivo podnoseći žalosti od njih i privukavši k sebi milosrđe Božje, udostojao božanstvenog dara oslobođenja od borbe tijela i od gospodarenja nadmoćnih strasti, a ne s nadom da će sam po sebi, posredstvom njih, postići neuništivu čistoću tjelesne neporočnosti ili čednosti, koju toliko želi i traži.
64. Želje sadašnjih stvari ne mogu biti savladane ili odbačene, ukoliko umjesto njih ne budu prihvaćene druge, spasonosne. Stoga, ako želimo da istrijebimo tjelesne želje iz naših srdaca, na njihovo mjesto treba da posadimo duhovne želje kako naš duh, stremeći uvijek k njihovim predmetima, ne bi imao niti želju, niti vremena da obraća pažnju na obmane prolaznih zemaljskih radosti. Kada se naš duh svakodnevnim vježbanjem u duhovnom djelovanju utvrdi u raspoloženju odricanja od svega, iskustveno će razumjeti silu stiha koji svi mi često ponavljamo, premda ga samo malobrojni, tj. iskusni shvaćaju: Uvijek vidim pred sobom Gospodina. On mi je s desne strane da ne posrnem (Ps 15,8). Dakle silu i smisao ovoga stiha razumije samo onaj tko, dostigavši do čistoće tijela i duha o kojoj govorimo, postane svjestan da ga Gospodin čuva svakoga minuta da ne skrene na prijašnje, i da desnicu njegovu, tj. da njegova sveta djela On ograđuje. Jer, Gospodin je uvijek prisutan pored svetih svojih i to ne s lijeve (budući da sveti muž nema ništa lijevo, tj. zlo), nego s desne strane. A, za grešnike i nečiste On biva nevidljiv, zato što oni nemaju desnu stranu, na kojoj je On obično prisutan.
65. Mnogo je stupnjeva neporočnosti, po kojima se uzlazi do neustrašive čistoće. Ljestvicu takvog usavršavanja neporočnosti ja razdjeljujem na šest stupnjeva, koji se zapravo neprimjetno prolaze, kao što i naše tijelo svaki dan neosjetno raste, i bez našeg znanja izrasta do svoga savršenog oblika. Prvi stupanj neporočnosti je prisutan tamo gdje se redovnik ne podvrgava smućivanju od tjelesne pohote u budnom stanju; drugi, tamo gdje se um ne zadržava na sladostrasnim pomislima; treći, tamo gdje se pri viđenju žene ni malo ne uznemiri željom; četvrti, tamo gdje u budnom stanju ne dopušta ni proste tjelesne pokrete; peti, tamo gdje i sama tanana suglasnost na tjelesno djelovanje ne ranjava um u slučaju kada rasuđivanje privodi na sjećanje čovjekovo rođenje; šesti, tamo gdje ni za vrijeme sna ne biva smućen sablažnjivim maštanjima o ženama.
66. Potpuna neporočna čistoća se od početaka uzdržavanja od pohotnih misli i pokreta razlikuje savršenim umirenjem tjelesnih uzbuđenja i spokojem. Savršeno sazrela neporočnost uvijek čuva nepomućenom i neustrašivom čistoću tijela i duše. Ona nije drugo do svetost. To se događa kada tijelo, prestavši da želi protiv duha, počne da se suglasi s njegovim željama i vrlinom, i kada se oboje međusobno sjedine čvrstim mirom, i, po izreci Psalmiste, kao braća stanu da žive zajedno (Ps 132,1). Tada i Bog prebiva s njima, budući da se kaže da je u miru mjesto Njegovo (Ps 75,3), tj. ne u buci rata i borbe sa strastima, nego u miru neporočnosti i u postojanom spokoju srca. Stoga onaj tko se, kroz gašenje tjelesnih strasti, udostoji da stekne ovo mjesto mira u isto vrijeme postaje i obitavalište Božje.

c) BORBA S DUHOM SREBROLJUBLJA (VII knjiga pravila)

67. Treća borba koja nam predstoji je borba s duhom srebroljublja, tj. sa strašću koja je tuđa i nesvojstvena našoj prirodi. Ona se u redovnicima rađa zbog malodušnosti slabo-energične duše koja nije nastrojena kako treba, i najvećim dijelom od loše položenog odricanja od svijeta, u čijoj osnovi nije ležala plamena ljubav prema Bogu. Pokreti ostalih strasti kao da u nama samima imaju početak, kao da su usađeni u čovjekovu prirodu i nekako unjedreni u tijelo. Budući da su istovremene s našim rođenjem, strasti svojim pokretima predvidi iskazivanje sposobnosti da se razlikuje dobro i zlo. One se pobjeđuju jedino dugotrajnim trudom. Ta, pak, bolest tj. srebroljublje dolazi kasnije i izvana prilazi duši. Zbog toga ona i može da se lakše otkloni i istjera. Međutim, ukoliko zbog nemara bude zanemarena i jednom puštena u srce, ona biva pogubnija od svih. Ona se tada teže izgoni od svih, budući da postaje korijen svih zala (1Tim 6,10), služeći kao izvor buđenja raznih strasti.
68. Ukoliko ugrabi vlast nad malodušnom i hladnom dušom redovnika, ova strast ga najprije pobuđuje k malom stjecanju, s upečatljivim slikama mu opisujući neke, navodno pravedne i razumne razloge zbog kojih mu je nužno ili da sačuva nešto novca prilikom odricanja od svijeta, ili da ga stekne nakon odricanja. ''Ono što se daje u samostanu'', žali se ona, '' nije dovoljno za zdravo i krepko tijelo. Što ćeš činiti ako se dogodi tjelesna bolest, a kod tebe ne bude ništa da bi sebi pomogao u nemoći? Samostanska sredstva za izdržavanje su previše oskudna, a nebriga o bolesnima prevelika. Morat ćeš da umreš na bijedan način ukoliko ne budeš imao ništa vlastito što bi mogao da upotrijebiš na popravku tjelesnog zdravlja. Ni odjeća koju ti je dao samostan nije dovoljna. Zbog toga treba da imaš nešto čime bi mogao sebi da nabaviš drugu. Na kraju, ne može se sve vrijeme života provesti u istom samostanu. Prema tome, ukoliko ne pripremiš sebi novce za putne troškove i prijevoz preko mora, nećeš moći da se preseliš kada budeš htio, te ćeš, stiješnjen krajnjom bijedom, bez ikakvog uspjeha postojano provoditi radnički i bijedan život.'' Kada takvim pomislima zaplete svoj um, redovnik počinje da misli kako da stekne makar neki novac. S tim ciljem on traži neki posao, koji i izvršava sa svom marljivošću, bez znanja svoga oca. Prodavši, zatim, tajno svoje ručne radove i dobivši željenu monetu, on se, u strahu za nju, premišlja gdje da je stavi, ili kome da je povjeri na čuvanje. Istovremeno, njega je već počela da nagriza još ljuća briga o tome kako da udvostruči monetu, i on napregnuto stvara važne planove o tome što bi kupio za nju, i kakvu bi novu korist stekao od kupljenoga. A, kada mu se i ta želja ostvari, pojavit će se najnezasitnija pohlepa za zlatom, koja se zatim sve silnije i silnije razgorijeva, sukladno s količinom prihoda, jer s umnožavanjem novca, uvećava se i bjesnilo strasti prema njemu. Kao žar na žar, dolaze i druge brižljive pomisli, obećava mu se dug život, predstavlja starost i razne duge bolesti koje u starosti nije moguće podnijeti ukoliko se u mlade godine ne pripremi dovoljno novca. Tako se nesretna duša, budući svezana uzama ove zmije (srebroljublja), sve više i više razgorijeva u želji da umnoži loše započeto sabiranje imetka, sama u sebi rađajući zarazu koja je, slično plamenu, sve jače i jače proždire. Budući sva prožeta koristoljubivom pomisli, ona ni na što ne obraća srdačan pogled osim na izvor iz koga bi mogla da nabavi novac kojim bi se što brže oslobodila od bremena samostanske strogosti. Ukoliko se pojavi neka nada za dobivanje novca, ona se već ničega ne ustručava: ni laži, ni kleveta, ni krađe, ni narušavanja vjernosti. Jednom riječju, zlato i očekivanje koristi u svemu za nju postaje bog, kao što je za druge trbuh. Providjevši poguban otrov ove bolesti, blaženi apostol Pavao je nazvao ne samo korijenom svih zala, nego i idolosluženjem, govoreći: Umrtvite i lakomost, koja je idolopoklonstvo (Kol 3,5).
69. Postoje tri vrste te bolesti koje svi oci s jednakim gađenjem osuđuju. Prva, čiju smo pogubnost već opisali, vara neke nesretnike i uvjeri ih da sabiru ono što nisu imali ni ranije, kada su živjeli u svijetu. Druga ih pobuđuje da opet žele i da povrate ono što su ostavili na početku svoga odricanja od svijeta. Treća se rađa pri lošem postavljanju početka redovništva tj. pri nesavršenom odricanju od svega i onima koje uspijeva da zarazi duševnom hladnoćom ne dopušta da se savršeno obnaže od svih svjetskih imanja, uplašivši ih budućom oskudicom i oslabivši ih nevjerom. Ona im zatim, uslijed zadržavanja novca i drugog imanja, (koja su bili dužni da ostave, odričući se od svijeta) nikako ne dopušta da dostignu evanđeosko savršenstvo. I u Svetom Pismu možemo naći primjere osude te tri vrste pada, s teškim kaznama koje ih prate. Želeći da dobije ono što prije nije imao, Gijezije ne samo da se nije udostojao da zadobije milost proročke službe (koju je trebalo da dobije od svoga učitelja po nasljednom prvenstvu), nego je bio i poražen gubom zbog Elizejevog prokletstva (4 Kralj 5,21-27). U želji da povrati novac koji je, pošavši za Kristom, odbacio, Juda je upao u izdajstvo Gospodina i izgubio apostolski čin. Osim toga, on ni svoj život nije okončao na opći način, već samonasilnom smrću (Mt 27,5). Zadržavši neki dio od onoga što su posjedovali, Ananija i Safira su ustima apostola kažnjeni smrću (Dj 5,1-11).
70. O onima koji su se odrekli svijeta, ali su zatim bili pobijeđeni nevjerom, strašeći se da ostanu obnaženi od svakog zemaljskog imanja, tajanstveno je zapisano u knjizi Ponovljenog zakona: Tko je plašljiv i slab srcem neka ne ide u rat, već neka ide i vrati se kući svojoj, da ne bi srce brata svoga uplašio kao svoje (Pnz 20,8). Što je očiglednije od tog proroštva? Nije li očigledno da Sveto Pismo želi da oni bolje i da ne postavljaju temelj takvom zvanju, niti da ime njegovo primaju na sebe kako i druge svojim riječima, lošim primjerom i nevjernim strahom svojim ne bi oslabili i udaljili od evanđeoskog savršenstva. Njima se, dakle, zapovijeda da odlaze iz borbe i da se vraćaju domu svome, budući da s podijeljenim srcem nitko ne može da se bori u Gospodinovoj borbi. Jer, dvoličan čovjek je nepostojan u svim putevima svojim (Jak 1,8). U evanđeoskoj priči se govori o kralju koji je s deset tisuća krenuo protiv drugoga, koji je imao dvadeset tisuća. Ne nadajući se da će imati uspjeha u sukobu s njim on je, dok je još bio daleko od njega, poslao da traži mir (ne želeći očigledno niti da počinje borbu). Proničući u smisao te priče dolazimo do zaključka da je bolje da gore navedena lica uopće i ne započinju s odricanjem od svijeta, nego da, započevši, kasnije ne mogu da ga podnose usrdno i s potpunom točnošću, te tako sebe izlože velikoj opasnosti. Jer, kao što govori Mudrost, bolje je ne obećati, nego li obećati pa ne ispuniti (Prop 5,4). Dobro je tu rečeno da jedan ide s deset tisuća, a drugi s dvadeset. Jer, broj strasti, koje nas napadaju, veći je od broja dobrih raspoloženja koja se bore za nas. Ali nitko ne može … služiti Bogu i mamonu (Mt 6,24), i nijedan tko je stavio ruku svoju na plug pa se obazire nazad, nije pripravan za Kraljevstvo Božje (Lk 9,62).

71. Takvi obično sklonost k gramzljivosti sličnu ranijoj pokušavaju da opravdaju autoritetom Svetog Pisma. Tumačeći ga nepravilno, oni su s radošću spremni da izokrenu i po svojoj želji izmjene misao apostola, pa čak i samog Gospodina, ne prilagođavajući svoj život ili razum prema smislu Pisma, nego čineći nasilje nad Pismom po želji vlastitog samo-ugađanja. Želeći da i u sadašnjem slučaju pokažu da je Pismo suglasno s njihovim mišljenjem, oni govore: ''Napisano je: Blaženije je davati, nego primati'' (Dj 20,35). Shvaćajući ove riječi na krivi način, oni smatraju da se njima savršeno poništava sila izreke u kojoj se govori: Ako hoćeš savršen da budeš, idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima, i imat ćeš blago na nebu, pa hajde za mnom (Mt 19,21). Oni misle da pod takvim izgovorom ne moraju da ostavljaju svoje bogatstvo. Oni se proglašavaju blaženijim od onih koji su ga ostavili jer su u stanju da, kao osigurani ranijim imanjem, od suviška i drugima udijele. Oni se, u stvari, stide da s apostolom prime slavno siromaštvo Krista radi, i ne žele da se zadovolje trudovima svojih ruku i samostanskim oskudnim izdržavanjem. Njima preostaje jedno od dvoga: ili da postanu svjesni svoje samoobmane i toga da se nikada nisu odrekli od svijeta (budući da su pristrasni prema ranijem bogatstvu), ili da (ukoliko žele da na djelu i kroz trud ispitaju redovničko zvanje) sve odbace i razdaju kako bi se, ne zadržavajući kod sebe ništa od onoga od čega su se odrekli, zajedno s apostolom hvalili glađu i žeđu i trpljenjem hladnoće i golotinje (2 Kor 11,27).
72. Kruži jedna izreka svetog Bazilija, biskupa cezarijskog, upućena jednom senatoru, koji je bio savladan hladnoćom o kojoj je riječ, tj. koji je, govoreći da se odrekao od svijeta, kod sebe zadržao nešto od imovine, ne želeći da se izdržava trudom svojih ruku, niti da se obučava istinskoj poniznosti kroz oskudicu u svemu i mukotrpni napor u samostanskom podčinjavanju. ''I čin senatora si izgubio'', rekao je on njemu, ''i redovnik nisi postao.''
73. Prema tome, ako želimo da se zakonito podvizavamo duhovnim podvigom, istjerajmo iz srca naših i tog pogubnog neprijatelja. Pobjeda nad njim nije toliko velika, ali je vrlo nečasno i ružno biti pobijeđen od njega. Jer, biti poražen od silnijeg je bolno (zbog obaranja dolje) i žalosno (zbog izgubljene pobjede), premda poraženi na neki način nalazi utjehu u tome što je svjestan siline protivnika. Međutim, ako se poraz pretrpi od slabijeg protivnika i pri borbi koja nije teška, ponižavajući stid će izazvati mnogo veći bol od bola zbog pada, i sram će biti mnogo teži od nastale štete.
74. Konačna pobjeda i savršeno slavlje nad ovim neprijateljem može se očekivati tek kada savjest redovnika ne bude uprljana posjedovanjem čak ni najmanjeg novčića. Stoga je nemoguće da se onaj tko se zanio makar i najmanjim novčanim darom i tko je jednom u srce svoje primio korijen pohote gramzljivosti, odmah ne razgori vatrom čežnje za većim. I vojnik Kristov će biti pobjednik, van svake opasnosti i nedostupan napadu strasti, sve dok ovaj najnezgodniji duh u njegovom srcu ne posije začetke svoje pohote. Kod svih vrsta strasti najvažnije je paziti na glavu zmije. Međutim, naročito u odnosu na ovu strast treba biti najbrižljivije oprezan i ne dozvoliti da njena glava prodre u unutrašnjost. Jer, ukoliko bude puštena unutra ona će, hraneći se svojom materijom i jačajući, sama od sebe razgorjeti veliki požar. Stoga ne treba strahovati samo od posjedovanja novca, nego i samu želju treba sasvim iščupati iz duše. I ne treba toliko izbjegavati djela (efekt) srebroljublja, koliko s korijenom odsijecati strast (afekt) njegovu. Jer, nikakvu korist nam neće donijeti oskudica u novcu, ukoliko u nama ostane želja da ga posjedujemo.
75. Moguće je da i onaj tko nema novca bude porobljen bolešću srebroljublja. Nikakvu korist neće donijeti djelo lišavanja od svega onome tko ne bude mogao da odsječe strast gramzljivosti. Jer, on se naslađuje djelom osiromašenja, ali ne i samom vrlinom siromaštva, te se sa žalošću u srcu miri s teškom nužnošću. Jer, kao što neke neoskvrnjene tijelom evanđeoska riječ proglašava nečistima srcem (Mt 5,28), tako i oni koji nimalo nisu opterećeni težinom novca mogu, po srcu i umu, biti osuđeni zajedno sa srebroljupcima. Oni jednostavno nisu imali priliku za stjecanje, ali su imali volju za stjecanjem, koja u očima Božjim uvijek ima veću važnost od nužnosti. Stoga mi treba na sve načine da se pobrinemo da plodovi naših trudova ne propadnu uzalud. Jer, dostojno je sažaljenja da se trpe posljedice lišavanja od svega i osiromašenja, a da se plodovi gube uslijed besplodne grešne želje volje.
76. Hoćeš li da saznaš kakve pogubne plodove donosi ova strast i kakve ogranke drugih strasti pušta iz sebe, na pogibao onoga tko je prima i tko je brižljivo ne istrjebljuje? Pogledaj na Judu koji je bio pribrojan apostolskom činu! Kako ga je samo pogubila otrovom svojim (budući da nije htio da zgazi smrtonosnu glavu zmije) uhvativši ga u zamku svoje pohote! U kakvu ga je samo duboku propast prijestupa bacila, naučivši ga da za trideset srebrnjaka proda Otkupitelja svijeta i Spasitelja ljudskog roda! On nikada ne bi bio doveden do tako bezbožnog djela izdaje da nije bio zaražen bolešću srebroljublja. On ne bi postao vinovnik ubojstva Gospodina da se nije navikao da potkrada povjereni mu kovčežić.
77. Eto najsnažnijeg primjera tiranstva ove strasti. Jednom zaplijenjenoj duši ona, kao što smo rekli, više ne dopušta da vrši bilo kakvo pravilo poštenja, niti da se nasiti bilo kakvim prihodima. Jer, kraj njenog bjesnila se ne postiže obogaćenjem, nego ogoljenjem od svega. I sam Juda je dobio na raspolaganje kovčežić namijenjen za razdavanje bijednima da bi, nasitivši se obiljem novca, u krajnjoj mjeri, umirio svoju strast. Međutim, on se raspalio pretjeranim razgorijevanjem strasti, te je ne samo tajno potkradao kovčežić, nego i samog Gospodina zaželio da proda. Jer, bjesnilo ove strasti se ne nasićuje nikakvom veličinom bogatstva.
78. Znajući da onaj tko ima nešto po strasti nije u stanju da gramzljivost zadrži u pristojnim granicama, i da kraj strasti nije mala ili velika suma, nego savršeno odricanje od svega, sveti apostol Petar kažnjava smrću Ananiju i Safiru, koji su za sebe zadržali nešto od svog imanja. I oni su poginuli za laž zbog gramzljivosti, kao što je Juda sam sebe pogubio zbog krivice izdajstva Gospodina. Kakva je samo među njima sličnost u prijestupu i u kazni! Tamo je srebroljublje dovelo do izdajstva, a ovdje do laži. Onamo se izdaje istina, a ovdje se vrši grijeh laži. Djelovanje grijeha tamo i ovdje naočigled nije slično, ali mu je cilj istovjetan. On je, da bi se izbavio od bijede, opet poželio da ima ono čega se bio odrekao, a oni su, da ne bi postali bijedni, pokušali da za sebe zadrže nešto od svoga imanja, koje je trebalo da se apostolima vjerno prinese, ili potpuno razda braći. I u prvom i drugom slučaju je slijedila jednaka kazna smrću zbog toga što su oba grijeha izrasla iz istog korijena srebroljublja. Ako je (nastavit ćemo da razmatramo) onima koji nisu željeli da steknu tuđe, nego samo da sačuvaju svoje vlastito i koji nisu imali želju za stjecanjem, nego samo želju da sačuvaju, izrečena tako stroga presuda, što da se kaže za one koji žele da sabiru bogatstvo koje nikada nisu imali, i koji se pred ljudima pokazuju siromašni, dok pred Bogom ostaju bogati zbog strasti gramzljivosti.
79. Gramzljivce treba smatrati gubavima duhom i dušom, slično Gijeziju koji je, poželjevši truli novac ovoga svijeta, bio pogođen zaraznom nečistoćom gube. Njome je on i nama ostavio očigledan primjer kako duša, koja se oskrnavi prijestupnom strašću gramzljivosti, biva poražena duhovnom zarazom strasti, i kako u očima Gospodina ima nečistoću koja vodi vječnom prokletstvu.
80. Prema tome, ako si, težeći savršenstvu, ostavio sve i pošao za Kristom, slušajući riječ Njegovu: Idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima, i imat ćeš blago na nebu, pa hajde za mnom (Mt 19,21), zašto se, položivši ruke na plug, osvrćeš nazad, te po riječima istog Gospodina, postaješ nepripravan za Kraljevstvo nebesko (Lk 9,62)? Kad si već postavljen na krov, na visinu evanđeoskog savršenstva, zbog čega opet silaziš u kuću svoju da uzmeš nešto od onoga što si ranije tako radosno prezreo (Lk 17,31)? Kad si već postavljen na polje djelovanja vrlina, zašto se opet trudiš da se obučeš u breme svjetskog stjecanja, od koga si se oslobodio pri odricanju od svijeta? Ako tada, preduhitren siromaštvom, nisi imao što da ostaviš, utoliko prije sada ne treba da stječeš ono što ranije nisi posjedovao. Ti si, po osobitom Božjem blaženstvu, siromaštvom bio pripremljen za odricanje od svijeta kako bi, neometan nikakvim lancima stjecanja, brže pritekao k Njemu. Uostalom, nitko od siromašnih ne treba da se ponižava stoga što nema što da ostavi. Jer, nema nikoga tko ne bi imao što da ostavi. Od svih imanja svijeta odrekao se onaj tko je s korijenom odsjekao samu strast za stjecanjem.
81. Ovu vrlinu ne gramzljivosti ili ne stjecanja mi ne možemo sačuvati cijelom i nepovrijeđenom ukoliko ne živimo u samostanu, i ukoliko, po apostolu Pavlu, nismo zadovoljni kad imamo hranu i odjeću (1 Tim 6,8).
82. Prema tome, sjećajući se osude Ananije i Safire, ustručavajmo se da zadržimo nešto od onoga što smo po zavjetu dužni da savršeno ostavimo, namjeravajući da se odreknemo od svijeta. Plašeći se također primjera Gijezija, koji je za grijeh srebroljublja bio kažnjen neizlječivom gubom, pobojmo se da steknemo ono što ni prije nismo imali. Užasavajući se, također, kako zlodjela Judinog, tako i njegovog kraja, izbjegavati ćemo svim silama ponovno stjecanje novca, od koga smo se odrekli jednom za zauvijek. Osim toga, pomišljajući na smrtnost naše prirode i neizvjesnost smrtnog časa, pobojmo se da Dan Gospodnji, koji nastupa kao lopov u noći, našu savjest ne zatekne uprljanu stjecanjem makar i jednog novčića. Jer, i on jedan će uništiti sve plodove našeg odricanja od svijeta i učiniti da se ono što je Gospodin u Evanđelju rekao bogatašu odnosi i na nas: Bezumniče, ove noći tražit ću dušu tvoju od tebe; a ono što si pripremio čije će biti (Lk 12,20)?
Nimalo ne misleći o sutrašnjem danu, nikako nemojmo sebi dozvoliti da se udaljimo od ustava samostana. Mi to, bez sumnje, nikako nećemo moći ispuniti, niti ćemo moći da mirno proživimo po pravilima samostanskog ustava, ukoliko u nama prethodno ne bude na čvrstom temelju utvrđena vrlina trpljenja, čiji izvor nije ništa drugo do poniznost.

d) BORBA S DUHOM SRDŽBE (VIII knjiga pravila)

83. U četvrtoj borbi predstoji nam da iz dubine naše duše s korijenom izvadimo smrtonosni otrov srdžbe. Jer, sve dok se ona gnijezdi u našim srcima, i osljepljuje oko našeg uma pogubnim mrakom, mi ne možemo steći ni pravilno razlikovanje dobra i zla, ni oštrinu časnog sagledavanja, ni zrelost savjeta; niti možemo biti pričesnici života, niti se neustrašivo držati pravde; niti primati istinsku duhovnu svjetlost, budući da je rečeno: Uznemiri se od bijesa oko moje (Ps 6,8); niti postati pričesnici mudrosti, čak i da nas svi smatraju premudrim, budući da srdžba počiva u njedrima bezumnih (Prop 7,9); niti postići dugovječni život, čak i ako nas drugi ljudi smatraju razumnim, budući da srdžba pogubljuje i razumne (Izr 15,1); niti uzmoći da uvijek dobro držimo mjeru pravde po ukazanju srca, budući da srdžba čovjekova ne tvori pravdu Božju (Jak 1,20); niti uzmoći da posjedujemo važno uvažavanje, tako obično i među ljudima ovoga svijeta, makar i po povlastici rođenja bili smatrani znatnima i poštovanima, budući da srdit čovjek nije dobronamjeran (Izr 11,25); niti uzmoći da posjedujemo zrelost savjeta, makar izgledali kao oni koji su stekli mnoga znanja, budući da bijesni čovjek sve čini bez savjeta (Izr 14,17); niti biti spokojni od nemira i nevolje, ni slobodni od grijeha, makar nimalo od drugih ne bili uznemiravani, budući da srdit čovjek zameće svađu, i bijesni otkriva grijehe (Izr 29,22).
84. Trudeći se da opravdaju ovu pogubnu bolest duše, poneki pokušavaju da umanje njenu nepriličnost pogrešno tumačeći Pismo, te govore: ''Nije strašno ako se srdimo na braću koja griješe, budući da se i sam Gospodin srdio i žestio na one koji ili neće da ga upoznaju, ili neće da ga poštuju kao što treba, premda ga i znaju, kao na primjer: I planu srdžba Gospodinova na narod Njegov (Ps 105,40), ili, kao na drugom mjestu, gdje se prorok moli, govoreći: Gospodine, nemoj me pokarati u bijesu svome, niti u srdžbi svojoj kazniti (Ps 6,2). Oni ne razumiju da time ne samo što ljudima daju slobodu da djeluju po strasti na svoju propast, već i bezgraničnome Bogu, izvoru svake čistoće, nečasno pripisuju nečistu tjelesnu strast.
85. Ukoliko se ova i slična mjesta u Svetom Pismu shvate bukvalno, u grubom tjelesnom značenju, ispast će da Bog spava i da se budi, da sjedi i hoda, da je blagonaklon prema jednima i da se odvraća od drugih, da se približava i udaljuje, da ima tjelesne udove: glavu, oči, ruke, noge i slično. Ne može izbjeći krajnju pogrešku onaj tko sve ovo bukvalno razumije o Onome koji je, po svjedočanstvu Svetog Pisma, nevidljiv, neopisiv, svuda prisutan. Isto tako se Njemu bez bogohulstva ne može pripisati zbunjenost srdžbom i bijesom. Pod imenom tjelesnih udova i pokreta označavaju se Božja svojstva i zamišljena djelovanja o nama, koja mi lakše možemo da shvatimo kroz usporedbu: oči označavaju da Bog sve vidi i sve zna; ruke i noge Njegovo stvaralaštvo i promišljanje, mišice silu i sve-držeću moć i ostalo. Tako isto, kada čitamo o srdžbi ili bijesu Božjem, treba da se čuvamo da ne pomišljamo na nešto što se susreće kod čovjeka. Pod tim treba Bogu dolično da shvatimo nešto što je tuđe svakoj ljutini, zapravo da je On sudac i pravedno uzvraća za sve što u ovome svijetu nije ispravno učinjeno. Pri čitanju izreka takve vrste mi treba da se plašimo pravedne kazne Božje, te da se na svaki način čuvamo od svega što je protivno Njegovoj volji.
86. Stoga, redovniku koji teži k savršenstvu i koji želi da zakonito čini duhovni podvig treba da je tuđ svaki pokret srdžbe i bijesa. On treba da sluša što mu zapovijeda apostol Pavao: Svaka gorčina i srdžba i ljutina i vika i hula sa svakom zlobom, neka su daleko od vas (Ef 4,31). Govoreći: Svaka srdžba da je daleko od vas, on ne izuzima niti jedan pokret srdžbe, čak ni onaj koji izgleda kao nužan ili koristan. Redovnik koji žuri (ako se pokaže kao nužno) da liječi brata koji je sagriješio neka pazi da se ne rasrdi kako ne bi, starajući se da izliječi onoga tko strada lakom groznicom, upao u još goru bolest sljepila. Jer, onaj tko hoće da zaliječi ranu drugoga treba da je zdrav i slobodan od svake bolesti, da mu se ne bi rekla ona evanđeoska riječ: Liječniče, izliječi se sam (Lk 4,23), a također i: A, zašto vidiš trun u oku brata svoga, a brvno u oku svome ne osjećaš? Ili, kako ćeš reći bratu svome: stani da ti izvadim trun iz oka tvoga; a eto brvno u oku tvome (Mt 7,3-4).
87. Ma iz kog razloga se u nama razgorio, pokret srdžbe osljepljuje oči našeg srca. Nalažući pokrov na oštrinu umnog vida on ne daje da vidimo Sunce pravde. Sve jedno je da li je na oči postavljen zlatni ili olovni list, ili od nekog drugog metala: vrijednost metala ne utječe na razliku u oslijepljenosti. Uostalom, srdžba nam čini i vrlo korisnu uslugu ukoliko se srdimo na sladostrasne pokrete našega srca i ukoliko negodujemo što se u skrivenim mjestima naših grudi javlja naklonost k onome što je stid činiti, pa čak i govoriti pred ljudima i zbog čega strahujemo od straha pri misli na prisustvo anđela i samoga Boga, koji je svuda i sve ispunjava, kao i o sve-vidljivom oku Božjem, od koga se ne mogu sakriti nikakve tajne naše savjesti. Korisno je i kada se ljutimo protiv same srdžbe, tj. zbog toga što se ona uvukla u nas, pobuđujući nas protiv brata. Jer, tada sa srdžbom odbacujemo njene pogubne prijedloge, ne dajući joj da se na zlo naše skriva u skrivenim mjestima naših grudi. Da se tako srdimo uči nas i prorok koji je odlučno od svojih osjećanja odbacivao ovu strast. On čak ni svojim javnim neprijateljima (koje je Bog predao u njegove ruke) nije htio da se osveti. Kada ga je Semej na glas psovao pred svima, bacajući kamen na njega, i kada je Avisaj, sin Sarujin, za kaznu zbog takve uvrede kralja htio da mu odrubi glavu, blaženi kralj David je pobožno negodovao protiv takve namjere, sačuvavši neustrašivo svoju krotkost, i pokazavši obrazac poniznosti i tvrdog trpljenja, govoreći: Što je vama do mene, sinovi Sarujini, neka psuje; jer mu je Gospodin rekao: psuj Davida. Pa tko smije kazati: zašto tako činiš? Još reče David Avisaju i svim slugama svojim: eto, moj sin koji je izašao od bedara mojih, traži dušu moju, a kako neće ovaj Benjaminov? Ostavite ga neka psuje, jer mu je Gospodin zapovjedio. Da ako Gospodin pogleda na nevolju moju, i vrati mi Gospodin dobro za psovku njegovu današnju (2 Sam 16,10-12).
88. Na taj način, nama se dopušta da se srdimo, ali za spasenje, tj. na same sebe, i na loše pomisli koje nam dolaze. Možemo, dakle da se srdimo na njih, i da ne griješimo, tj. da ih ne sprovodimo u djelo na vlastitu pogibao. Isti smisao još jasnije izražava i slijedeći stih: Govorite u srcima svojim i na posteljama svojim se rastužite (Ps 4,5). Naime, ono što pomišljate u srcima svojim kada vas iznenadno spopadnu zbunjujuće pomisli ispravljajte i zaglađujte spasonosnom skrušenošću, pošto prethodno mirnim rasuđivanjem uspijete da utišate svaki šum i nemir srdžbe, što će biti slično lijeganju na udobnu postelju. Iskoristivši pouku ovoga stiha i blaženi Pavle je rekao: Srdite se ali ne griješite, i zatim dodao: Sunce da ne zađe u srdžbi vašoj: niti dajte mjesta đavlu (Ef 4,26-27). Ako je pogubno dopuštati da Sunce pravde zađe u srdžbi našoj, i ako mi, rasrdivši se, odmah dajemo mjesto đavlu u srcu svome, zbog čega onda ranije zapovijeda da se srdimo, govoreći: Srdite se ali ne griješite! Ne kaže li on slijedeće: 'Srdite se na svoje strasti i na samu srdžbu vašu, da pri vašoj popustljivosti u srdžbi pomračenim umovima vašim ne bi počelo da zalazi Sunce pravde tj. Krist. Jer, Njegovim odlaskom vi bi u vašim srcima dali mjesto đavlu.

89. U prenesenom značenju pod suncem možemo da shvatimo razum. On se pravedno naziva suncem zbog toga što prosvjećuje sve pomisli i stremljenja našeg srca. S druge strane, pod zabranom srdžbe treba shvatiti zapovijed da strašću srdžbe ne gasimo to svjetlo kako, s njegovim zalaskom, svo naše srce ne bi obuzeo mrak burnog nemira zajedno s njegovim vinovnikom tj. đavlom. Jer, tada bi, obuhvaćeni tamom srdžbe kao u tamnoj noći, ostali u neznanju šta da radimo. Takvo shvaćanje ovog mjesta kod apostola Pavla predano nam je u poukama svetih staraca. Oni ne dozvoljavaju čak ni za trenutak da dopustimo srdžbi da se uvuče u naše srce. Oni nas savjetuju da na sve načine pazimo da ne dođemo pod osudu izrečenu u Evanđelju: Svaki koji se srdi na brata svoga nizašto bit će kriv sudu (Mt 5,22). Pri tome, kad bi bilo dozvoljeno da se srdimo do zalaska sunca, strast srdžbe bi se uvijek žurila da se, navodno opravdano, zadovolji svojom osvetom prije nego što sunce pozna zapad svoj.

90. A što reći za one čija neumoljivost ne prestaje ni po zalasku sunca, i koji mnogo dana drže zlobu na one protiv kojih su se rasrdili? Oni ponekad govore da se ne srde, premda njihova djela često otvoreno izobličavaju silno negodovanje (kada se, na primjer, prema nekome ne obraćaju s pristojnom riječju ili kada ne razgovaraju s uobičajenom ljubaznošću). Njima se čini da oni pri tom ne griješe, budući da ne traže odmazdu za svoju razdraženost. Međutim, oni samo ne smiju, ili ne mogu da ga iskažu, dok im u srcu kipi. Šuteći, oni ga preživljavaju, čime otrov srdžbe obraćaju na svoju propast. Oni gorčinu srdžbe ne izgone odmah silom duše, nego je 'kuhaju' tokom mnogih dana, da bi je tek tijekom vremena unekoliko ukrotili.
91. Zar ne zadovoljava svoju osvetu i srdžbu onaj tko od onoga na što ga pobuđuje srdžba ispunjava samo ono što može? Tako čine i oni koji zadržavaju pokrete srdžbe ne zbog želje da su miroljubivi, nego zbog nemoći da se osvete, premda ga i iskaljuju čime mogu. Nemajući mogućnosti da onima na koje su se rasrdili učine nešto više, oni svoj bijes iskaljuju time što s njima ne govore s običnom ljubaznošću. Dakle, nije dovoljno samo da se obuzda iskazivanje grijeha na djelu već srdžba treba da se izbaci iz skrivenih mjesta srca, inače će se, uslijed pomračenja tamom, izgubiti zdravo rasuđivanje i svjetlost znanja, čime čovjek prestaje da bude hram Duha Svetoga. Jer, premda i ne žalosti ljude iz okoline, pritajena srdžba u srcu izgoni najsvjetlije sijanje Duha Svetoga, isto kao i iskazana srdžba.
92. Zar se može misliti da nam Bog dopušta da makar jednu minutu držimo srdžbu, ukoliko se zna da ne dozvoljava da prinosimo žrtve naših duhovnih molitava kad smo svjesni ne samo da se srdimo na drugoga, nego i kad drugi ima nešto protiv nas: Ako, dakle, prineseš dar svoj žrtveniku, i ondje se sjetiš, da brat tvoj ima nešto protiv tebe; ostavi ondje dar svoj pred žrtvenikom, i idi te se najprije pomiri s bratom svojim, pa onda dođi i prinesi dar svoj (Mt 5,23-24)? I kako možemo misliti da nam se dozvoljava da držimo ogorčenost na brata makar do zalaska sunca (da ne kažem mnogo dana), ukoliko nam se ne dozvoljava da molitve svoje prinosimo Bogu čak ni kada on ima nešto na nas, i kada nam apostol Pavao zapovijeda: Neprestano se molite (1 Sol 5,17) i Hoću, dakle, da se muževi mole na svakom mjestu, podižući svete ruke bez srdžbe i dvoumljenja (1 Tim 2,8)? Prema tome, ukoliko budemo zadržavali takav otrov u srcima svojim preostaje nam ili da se nikada ne molimo (te da smo krivi pred apostolskom i evanđeoskom zapoviješću, kojom nam se zapovijeda da se neprestano i na svakom mjestu molimo), ili da smo svjesni da, izlijevajući svoju molitvu bez obzira na zabranu, u stvari pokazujemo svoju oholu nepokornost u duhu bunta, a ne da prinosimo molitvu Gospodinu.
93. Ne moramo da se duže zadržavamo na evanđeoskim i apostolskim zapovijedima kada i Stari Zavjet (koji, čini se, unekoliko podilazi našim nemoćima) upozorava na isto, govoreći: Nemoj mrziti brata svog u umu svome (Lev 19,17), i opet: Putevi zlopamtljivih vode u smrt (Izr 12,28), i još: Ne budi osvetoljubiv, i ne nosi srdnje na sinove naroda svoga (Lev 19,18). Vidiš li da se i tu loše raspoloženje prema braći odsijeca ne samo na djelu, nego i u tajnim pomislima, budući da se zapovijeda da se iz korijena izbaci mržnja iz srca kako ne samo ne bi uzvraćali za uvredu, nego kako se je čak ne bi ni spominjali.
94. Osjetivši naročitu unutrašnju pobudu da ispravimo svoju nesređenu i nemarnu narav, i pobijeđeni ohološću ili ne trpljenjem, mi se u sebi žalimo da nam nedostaje pustinja. Time kao da podrazumijevamo da bismo tamo, ni od koga ne uznemiravani, odmah stekli vrlinu trpljenja, očigledno pravdajući svoj nerad (oko ukroćivanja poriva srdžbe), i razlog njegovog nastajanja prebacujući na braću, a ne na svoje ne trpljenje. Međutim, ukoliko mi, na taj način, budemo uzroke naše neispravnosti pripisivali drugima, nikada nećemo doći do nužne mjere trpljenja i savršenstva. Djelo ispravljanja i umirivanja svoga srca nemoj smještati u ruke slobodne volje drugoga, koja uopće ne stoji u našoj vlasti, već ga drži u dobrom raspoloženju svoje volje. Naše ne padanje u srdžbu ne treba da zavisi od savršenstva drugoga, nego od naše vrline, koja se ne stiče tuđim trpljenjem, nego vlastitom velikodušnošću.
95. Prema tome, traženje pustinje priliči savršenima i očišćenima od svake strasti, koji su u zajednici s braćom istrijebili sve strasti. U nju ne treba stupati zbog malodušnog bjekstva, nego iz želje da se dostigne visina Božjeg sagledavanja (budući da nju ni savršeni ne mogu steći bez pustinje). Jer, ne izlječenje strasti koje prenesemo u pustinju ostat će skrivene u nama, ali ne i istrijebljene. Onima koji su čisti srcem pustinja osigurava najčistije sagledavanje, te u najvjernijim viđenjima otkriva znanje duhovnih tajni, dok onima koji se još nisu očistili obično ne samo da očuva strasti, nego ih još i pojačava. U takvom slučaju čovjek sebi može da izgleda trpeljiv i ponizan sve dok se ne vidi ili ne stupi u dodir s nekim čovjekom. Međutim, čim ga neki slučaj izazove na pokret, on se odmah vraća svojoj ranijoj naravi. Tada odmah u njemu niču strasti koje su se skrivale i, kao neobuzdani konji koji su ugojeni dugim odmorom, s najvećim nastojanjem i bjesnilom izlaze iz svojih zatvora na propast svog jahača. Jer, ukoliko nisu prethodno očišćene, strasti s većim bjesnilom djeluju u nama poslije prekida slučajeva njihovog iskazivanja i obuzdavanja među ljudima. I samu sjenku trpljenja, kojom smo, kako se uobražavalo, živeći zajedno s braćom, naizgled ovladali, i koje smo pokazivali, u najmanju ruku, iz uvažavanja prema njima i iz stida da se pred svima pokažemo malodušnim, mi gubimo u pustinjskoj bezbrižnosti.
96. Slično je i s otrovnim zmijama i zvjerima. Dok se sakrivaju u pustinji, u svojim leglima i jazbinama, one ne ujedaju, premda ne zbog toga što su bezopasne ili što su stekle dobre osobine, nego stoga što ih na to prisiljava pustinja. Međutim, čim ugrabe mogućnost da ujedu, one odmah iznose i iskazuju otrov i zvjerstvo koje se u njima skriva. Isto tako i onima koji žele savršenstvo nije dovoljno da se ne srde na ljude (kada s njima nisu u općenju i sukobu, budući da je srdžba pri tome živa: on se samo pritajio i spreman je da se odmah obruši na bilo što). Sjećam se kako sam se, živeći u pustinji, ponekad razdraživao na pero za pisanje ukoliko mi se ne bi svidjela njegova debljina ili tankost, ponekad na nožić ukoliko se pri rezanju zatupi te ne siječe brzo, a ponekad i na kremen ukoliko iz njega nije brzo izletjela iskra vatre kada sam žurio na čitanje. Pokret negodovanja je ponekad navaljivao s takvom silom da se iz usta nevoljno čulo prokletstvo na bezdušnu stvar, ili već neizostavno na đavla: time bi i smutnja nestajala i duša se umirila. Prema tome, u djelu usavršavanja će malu korist donijeti udaljavanje od ljudi na koje bi se podizala srdžba, ukoliko prethodno ne zadobijemo trpljenje. Jer, strast srdžbe se može iskazati i na nijemim stvarima i na sitnicama. Ostajući u našem srcu ona nam neće dati da postignemo mirno raspoloženje, niti da se oslobodimo od drugih strasti.
97. Stoga, ako želimo da postignemo najviše Božje blago o kome se govori: Blaženi čisti srcem, jer će Boga vidjeti (Mt 5,8), dužni smo da ovu strast izbacimo ne samo iz naših djela, nego i da je s korijenom iščupamo iz dubine duše. Jer, neće nam suviše koristiti da obuzdavamo bjesnilo srdžbe u riječi i da ga ne iskazujemo na djelu, ukoliko ga Bog, od koga se ne mogu sakriti tajne srca, bude vidio u skrivenim mjestima našeg srca. Evanđeoska riječ nam zapovijeda da prije odsijecamo korijene strasti, nego li njihove plodove, koji se po iskorjenjivanju korijena više neće rađati. Time će duša dobiti mogućnost da postojano prebiva u svakom trpljenju i svetosti, budući da srdžba neće biti odstranjen samo s površine naših postupaka i djelovanja, nego i iz skrivenih mjesta pomisli. Stoga treba umrtvljivati srdžbu i mržnju, kako ne bi upali u grijeh ubojstva čovjeka, koji bez njih ne može da se dogodi. Jer, svaki koji se srdi na brata svoga ni za što, biće kriv sudu (Mt 5,22), i Svaki koji mrzi brata svoga je čovijeko-ubojica (1 Iv 3,15). Takav, naime, u srcu želi da pogine onaj na koga se srdi. I premda ljudi ne smatraju da je prolio krv vlastitom rukom ili mačem, Gospodin ga zbog strasti srdžbe proglašava ubojicom. On će, naime, svakom uzvratiti ili nagradom, ili kaznom ne samo za ostvarena djela, nego i za namjere volje, kako sam govori preko proroka: A, ja znam djela njihova i misli njihove, i doći će vrijeme, te ću sabrati sve narode … (Iz 66,18). I apostol Pavao kaže: Pošto se misli njihove među sobom optužuju ili opravdavaju na dan kada Bog bude sudio tajne ljudske … (Rim 2,15-16).
98. Prema tome, Kristov podvižnik, koji se zakonito podvizava, treba s korijenjem da iz sebe izbaci strast srdžbe. Za savršeno, pak, izlječenje od ove bolesti nužno je slijedeće liječenje: prije svega, treba vjerovati da ne dolikuje srditi se ni pod kojim izgovorom, ni zbog opravdanih, ni zbog neopravdanih razloga, znajući da ćemo, po pomračenju srdžbom izvorne svjetlosti koja je u nama, po pomračenju svjetlosti našeg srca, odmah izgubiti i svjetlost razlikovanja stvari, i čvrstinu razboritosti i pristojnosti, i mjerilo pravde; zatim, treba da se držimo uvjerenja da će se, ukoliko se duh srdžbe zadrži u nama, neizbježno pomutiti i čistoća našega duha, te on već neće moći postati hram Duha Svetoga; i najzad treba da pomišljamo i na to da sve dok prebivamo u srdžbi mi nikako ne smijemo da se molimo i da pred Gospodinom izlijevamo svoje molitve. I iznad svega, imajući pred očima neizvjesnost granice čovjekovog života, mi postojano treba da smo svjesni da se svakog dana možemo preseliti iz tijela. Tamo nam nimalo neće pomoći ni držanje čistoće neporočnosti, ni odricanje od cjelokupnog imanja, ni preziranje bogatstva, ni trud posta i bdijenja, budući da već zbog srdžbe i mržnje Sudac svijeta prijeti vječnim mukama.

e) BORBA S DUHOM TUGE (IX knjiga pravila)

99. U petoj borbi treba da izbjegnemo žalce sve-proždiruće tuge. Ukoliko zadobije mogućnost da ovlada našim srcem, ona onemogućava božansko sagledavanje. Sunovrativši dušu s visine svetog raspoloženja, ona je oslabljuje do kraja i guši, ne dajući joj ni da molitve vrši s običnom srčanom živošću, ni da pritekne čitanju Svetih knjiga (kao duhovnom oruđu i lijeku), ni da bude mirna i krotka s braćom, dok je prema obaveznim djelima poslušnosti čini ne trpeljivom i mrmljajućom. oslobodivši je svakog zdravog rasuđivanja i pomutivši joj srce, ona je čini izbezumljenom i opijenom, te je skruši i davi pogubnim očajanjem.
100. Stoga smo, ukoliko želimo da se zakonito trudimo u podvizima duhovne borbe, dužni da s podjednakom pažnjom liječimo i ovu bolest. Kao što moljac nagriza odjeću, i crv drvo, tako i tuga čovjeku izjeda srce (Izr 25,21): tako jasno i određeno Božji Duh izražava silu opasne i pogubne strasti. Kao što odjeća koju su izjeli moljci više nema nikakvu vrijednost, niti je prikladna za časnu upotrebu, i kao što drvo koje su izgrizli crvi više nije za građu ili za ukras ma koje građevine, makar i osrednje, već zaslužuje da bude odloženo radi spaljivanja vatrom, tako i duša koju proždiru ugrizi sveuništavajuće tuge više nije prikladna za prvosvećeničku odjeću, tj. miro Duha Svetog, koje silazi s neba najprije na bradu Aaronovu, a zatim na skute njegove, kao što je rečeno u proroštvu svetog Davida: Kao dobro ulje na glavi, koje se stače na bradu, bradu Aaronovu, koje se stače na skut od haljine njegove (Ps 132,2), niti za građenje i ukrašavanje duhovnog hrama čiji je temelj postavio Pavle, premudri arhitekt, govoreći: Jer ste vi hram Božji i Duh Božji živi u vama (1 Kor 3,16), za čiju izgradnju se koriste drva koja opisuje zaručnica u Pjesmi nad Pjesmama, govoreći: Grede su nam u kućama cedrove, daske su nam od kiparisa (Pj 1,17). Eto kakve vrste drveća se izabiru za hram Božji: one su i ugodnog mirisa i ne trule, kako ne bi podlegla kvarenju uslijed starosti, niti gnjilosti od crva.
101. Ponekad ta bolest ima običaj da se rađa od prethodnih strasti, od srdžbe, pohote, ili gramzljivosti, tj. kad netko u umu izgubi nadu da će ih zadovoljiti djelima ili stvarima po njihovim vrstama; ponekad se rađa bez ikakvih vidljivih razloga koji bi mogli da nas bace u tu propast, tj. po djelovanju lukavog neprijatelja, pri čemu nas iznenada zahvaća takva žalost da s uobičajenom ljubaznošću nismo sposobni da primimo čak ni osobe koje su nam najdraže i najpotrebnije (i sve što nam one tada budu rekle mi ćemo smatrati neumjesnim i nepotrebnim, te im nećemo dati nikakav ljubazan odgovor, budući da su sve pore našeg srca ispunjene gorčinom žuči).
102. Time se najjasnije pokazuje da se žalci žalosti u nama ne podižu uvijek zbog krivice drugih, nego više zbog naše vlastite krivice: mi sami u sebi nosimo uzroke svih žalosti, tj. u sjemenima strasti koja, čim našu dušu orosi kiša iskušenja, odmah izbijaju u svojim mladicama i plodovima. Nitko se nikad ne prisiljava na grijeh (čak i ako loš primjer drugih podstiče na grijeh), već čovjek u svome srcu ima sakrivenu građu određenog grijeha. I nikako ne treba vjerovati da čovjek, na primjer, iznenada prima strast sramne pohote ne posjedujući je ranije, tj. kada pogleda na lijepu ženu i kada bude poražen njenom ljepotom. Naprotiv, treba smatrati da ju je on poželio stoga što je gledanje na nju samo iznijelo na vidjelo bolest koja se skrivala u unutrašnjosti. Zbog toga mi prvenstveno treba da se pobrinemo oko očišćenja svojih strasti i ispravke svojih osjećanja i raspoloženja.
103. Postoji još jedna vrsta tuge, i to najlošija, koja u dušu koja je sagriješila ne polaže namjeru da ispravi život i da se očisti od strasti, nego najpogubnije očajanje. Ona Kainu nije dopustila da se pokaje poslije bratoubojstva, ni Judi da poslije izdaje potraži sredstva ispravljanja. Naprotiv, ona ga je, kroz očajanje koje je savjetovala, navela na samoubojstvo.
104. Tuga za nas može biti korisna samo u slučaju kada je primamo budući pokretani ili pokajanjem zbog grijeha, ili vatrenom željom za savršenstvom, ili sagledavanjem budućeg blaženstva. O njoj i blaženi Pavle govori: Jer žalost koja je po Bogu donosi pokajanje za spasenje, za koje se ne kaje; a žalost ovoga svijeta donosi smrt (2 Kor 7,10).
105. Međutim, ta tuga, koja donosi obraćenje ili pokajanje za nesumnjivo spasenje, je poslušna, srčana, ponizna, krotka, ugodna i trpeljiva, budući da proizlazi iz ljubavi prema Bogu. Iz želje za savršenstvom ona se neumorno prostire prema tjelesnom samo-zlopaćenju i skrušenosti duha, ali istovremeno nekako ostaje radosna i živa zbog nade na napredak, uslijed čega zadržava svu ugodnost srdačnosti i trpeljivosti, noseći u sebi sve plodove Duha Svetoga koje nabraja apostol Pavao: A plod Duha je: ljubav, radost, mir, dugo-trpljenje, blagost, dobrota, vjera, krotkost i uzdržavanje (Gal 5,22). Tuga, pak, ovog svijeta je krajnje mrmljajuća, netrpeljiva, gruba, puna odbojne svadljivosti, besplodne žalosti i pogubnog očajanja. Onoga koga obuzme, ona rasijava i odvlači od svakog zanimanja i spasonosnog staranja o samom sebi. Ona ne samo da presijeca djelovanje molitve, nego i pustoši sve navedene duhovne plodove koje obično omogućuje žalost koja je po Bogu.
106. Zbog toga svaku tugu koja se ne prima ili radi spasonosnog pokajanja, ili zbog revnosti za savršenstvom, ili zbog želje za budućim dobrima treba kao svjetsku i smrtonosnu odsijecati i sasvim izbacivati, zajedno sa duhom bluda, srebroljublja i srdžbe.
107. Ovu najpogubniju strast moći ćemo da izagnamo iz sebe ukoliko svoju dušu stalno budemo zanimali duhovnim poukama, oživljavajući je i podižući je nadom i sagledavanjem budućeg blaženstva. Na taj način mi možemo da savladamo sve vrste tuge: i onu koje proizlazi iz prethodne srdžbe, i onu koja dolazi od gubitka prihoda i podnošenja štete, i onu koja se rađa od nanesenih nam uvreda, i onu koja proizlazi iz nerazumnog duševnog rastrojstva, i onu koja nas baca u smrtno očajanje. Uvijek se radujući zbog sagledavanja vječnih budućih dobara i prebivajući nepokretno u takvom raspoloženju, mi nećemo padati duhom u neugodnim okolnostima, niti uznositi u ugodnim, gledajući i na jedne i na druge kao na ništavne i brzo prolazeće.
(Radi smirivanja duha tuge čitaj još u 7. odijeljku izbor iz svetog Kasijana – O borbi s nevoljama i napastima).

f) BORBA S DUHOM MALODUŠJA ILI UNINIJA (X knjiga pravila)

108. Kao šesta, predstoji nam borba sa strašću koju mi možemo nazvati malodušjem, duhovnom lijenosti, čamotinjom ili sjetom u srcu. Ona je srodna tuzi i nju osobito trpe redovnici koji obitavaju po pustinjama. Ona je najneprijatniji neprijatelj onih koji prebivaju u usamljenosti. Ona svakog redovnika uznemirava naročito oko šestog sata (u dvanaest sati po našem računanju vremena, odnosno u podne) kao neka groznica koja u određene sate napada bolesnu dušu sa svojim rušilačkim djelovanjima. Neki starci (Evagrije Tom 1, str. 631), nazivaju je podnevnim demonom, o kome se govori u 90. Psalmu.
109. Napavši na bijednu dušu redovnika, malodušje rađa užas prema mjestu na kome prebiva, odvratnost prema ćeliji i prezir prema braći koji žive s njim, ili na manjoj udaljenosti od njega, predstavljajući ih lijenim i sasvim neduhovnim, dok njega samog sasvim razlijenjuje i odvraća od djela kojima se obično zanima u svom obitavalištu. Ono u njemu slabi volju da sjedi u ćeliji, ne dopušta mu da pristupa čitanju, nagoni ga da uzdiše i da se žalosti što je toliko vremena proživio bez imalo napretka i što nije stekao nikakav duhovni plod, te mu savjetuje da tuguje zbog toga što ostaje u pustom mjestu iako bi mogao da upravlja drugima i da mnogima donosi korist, i stoga što nikoga nije podučio i što nikoga svojim poukama i učenjem nije duhovno rodio. Zatim mu ono hvali samostane koji se nalaze daleko od njega, predstavljajući mjesta na kojima se oni nalaze kao mnogo korisnija za duhovno napredovanje, budući da mogu više da potpomognu spasenje, dok općenje s tamošnjom braćom prikazuje kao najugodnije i duhovno naziđavajuće. Nasuprot tome, mjesto na kome se on nalazi predstavlja kao nepodnošljivo, napominjući mu da od braće koja tu prebiva nema nikakve pouke, dok sve nužno za održavanje tijela dobiva s ogromnim trudom. Na kraju, ono usamljeniku nagovještava da neće moći da se spasi ukoliko ostane na tom mjestu, te da će uskoro poginuti ukoliko ne ostavi ćeliju i ukoliko se odmah ne preseli na neko drugo mjesto. Poslije toga, oko petog i šestog sata ono njegovo tijelo dovodi do takve nemoći i do takve izgladnjelosti da mu se čini kao da je iscrpljen i izmoren od dugog putovanja i najtežeg truda, ili kao da je podnio dvodnevni ili trodnevni post bez ikakve potkrepe hranom. I eto, on se u nemiru obazire tamo-amo, uzdiše zbog toga što mu nitko od braće ne dolazi, često ulazi i izlazi iz ćelije, i promatrajući sunce ima utisak da sporo teče k zalasku. U takvoj nerazumnoj smetenosti uma on kao da je obavijen mrakom, te postaje nesposoban za bilo kakvo duhovno djelovanje. On počinje da misli da se od takve napasti ne može izbaviti ukoliko ne posjeti nekog od braće, ili ukoliko se ne utješi snom. Tu taj razorni duh počinje da mu iznosi da treba da učini nužne posjete braći, ili da posjećuje bolne koji se nalaze u blizini ili daleko. On mu, također, ubacuje pomisao da je dužan da pronađe neke rođake ili rođakinje i da ih što češće posjećuje, te da bi bilo veliko djelo pobožnosti ukoliko bi neku pobožnu ženu, koja se je posvetila Bogu i koja je lišena svake pomoći od rodbine, što češće posjećivao i donosio joj sve što joj je potrebno, budući da se njeni srodnici ne staraju o njoj. On mu podmeće zaključak da se treba više truditi u djelima revnosti te vrste, dok je sjedenje u ćeliji besplodno i ne donosi nikakav napredak.
110. Tako se uznemirava bijedna duša, zapletena u neprijateljske zamke sve dok se redovnik, izmoren duhom malodušja, ili baci u postelju, ili napusti ćelijsko zatvoreništvo, tražeći izbavljenje od napasti u posjeti nekoga od braće. Međutim, ta posjeta, koju on u sadašnje vrijeme koristi kao lijek, u rukama njegovog protivnika ubrzo postaje sredstvo koje izaziva još veće rastrojstvo. Jer, neprijatelj će još češće i snažnije napadati onoga tko mu, kao što je na djelu doznao, odmah, čim započne borba, okreće leđa, te svoje spasenje ne očekuje ni od pobjede ni od suprotstavljanja, nego od bjekstva. On će, naime, malo po malo napuštajući ćeliju, početi da zaboravlja na glavno djelo svoga zvanja koje se sastoji u stremljenju prema Božjoj, sve-prevazilazećoj čistoći, koja se može postići jedino svagdašnjim u tišini prebivanju u ćeliji i u stalnom Božjem poučavanju. Tako, na kraju, vojnik Kristov bježi od svoje borbe, zapliće se u svjetska djela i više nije ugodan Gospodinu (2 Tim 2,4), kome je obećao služenje.
111. Blaženi David je vrlo prekrasno izrazio sve štetne posljedice te bolesti u slijedećem stihu: Zadrijema duša moja od malodušja (Ps 118,28). I zaista, u to vrijeme spava duša, a ne tijelo. Jer, ranjena strijelom ove razorne strasti, duša zaista postaje pospana za sva nastojanja prema vrlini i za praćenje svojih duhovnih osjećanja.
112. Prema tome, istinski vojnik Kristov, koji želi da se zakonito podvizava u borbi za savršenstvo, treba da se stara da i ovu bolest izagna iz skrivnica svoje duše. On i protiv tog najneumjesnijeg duha malodušja treba da se smjelo naoruža suprotstavljanjem, kako ne bi pao ni od ranjavanja strijelom sna, niti kao bjegunac istupio iz zatvoreništva svoje ćelije, čak ni pod opravdanim izgovorom revnosti.
113. Jer, onoga koga počne da savladava s bilo koje strane, on ostavlja da prebiva u ćeliji bez ikakvog uspjeha, načinivši ga lijenim i bezbrižnim, izgoni ga napolje i čini skitnicom i lijenim za svako dobro djelo, prisiljavajući ga da postojano obilazi ćelije braće i samostane, i da ni o čemu drugom ne pomišlja osim o tome gdje i pod kojim izgovorom da nađe sebi priliku da objeduje slijedeći put. Jer, um lijenog ni o čemu drugom ne misli osim o hrani i o trbuhu. Srevši negdje prijatelja u nekom muškarcu ili ženi, koji obamiru u istoj hladnoći, on se upliće u njihova djela i potrebe. Malo po malo uhvativši se u zamku takvim zanimanjima koja su štetna za njegovu dušu, i kao obavijen zmijinim zagrljajem, on se već više nikada neće moći odvojiti od njih, niti se obratiti k napuštenim djelima ranijeg zvanja.
114. Duh malodušja u nama, prije svega, izaziva lijenost, odvraća nas od djelovanja i uči besposličarenju. Stoga je glavno djelovanje protiv njega: ne popuštati i sjediti za djelom ili poslom. U tom pogledu mi, kao liječnički recept protiv malodušja, možemo primiti ono što je sveti Pavle Solunjanima pisao o trudu: Ali vas molimo, braćo … da se usrdno starate da živite mirno, i da gledate svoja posla, i da radite svojim vlastitim rukama (1 Sol 4,10-11). On kaže: živite mirno, tj. prebivajte u tišini u svojim ćelijama kako od raznih priča od kojih ne može da se sačuva onaj koji prazno luta tamo amo ne bi izgubili svoj unutrašnji mir, te počeli i drugima da pričinjavate nemir. On zatim kaže: gledajte svoja posla, tj. nemojte se, zanoseći se radoznalošću, starati da saznate djela svijeta i da ispitujete ponašanje druge braće kako se umjesto brige o vlastitom ispravljanju i revnovanju za stjecanje vrlina ne bi navikli da svoje vrijeme provodite u osuđivanju i klevetanju braće. I još on kaže: radite svojim vlastitim rukama, tj. sjedeći u ćeliji, prionite na ručni rad. Time je on odsjekao samu mogućnost onoga što je ranije odbacivao. Onaj tko voli da sjedi za poslom nema kada da šeta tamo amo, da istražuje tuđa djela, da se upliće u njih i sudi o njima. U drugoj poslanici istim Solunjanima on ovome dodaje: Zapovijedam vam pak, braćo, u ime Gospodina našega Isusa Krista, da se klonite od svakoga brata koji živi neuredno, a ne po predaji koje primiše od nas (2 Sol 3,6). Ovdje on već ne moli, nego zapovijeda, i to ne prostim riječima, nego imenom Gospodina našeg Isusa Krista. Time on daje da razumijemo da je ta zapovijed obavezna. Iz daljnjih riječi se vidi da je to zapovijed o trudu. Onoga tko ga izbjegava ne treba primati u kršćansku zajednicu. Prema tome, on zapovijeda da se udaljimo od onih koji ne žele da se trude. Njih treba da odsijecamo kao udove koji su povrijeđeni pokvarenom lijenošću, kako bolest nerada, kao smrtonosna zaraza, ne bi prešla i na zdrave udove tijela. I u rečenome već postoji silna pobuda na požrtvovanje koje on još više pojačava pružajući im sebe kao primjer koji treba da nasljeduju (2 Sol 3,7). On kaže: Živeći kod vas, mi nismo zabadava jeli kruh (2 Sol 3,8), premda i Gospodin zapovijeda da oni koji Evanđelje propovijedaju od Evanđelja žive (1 Kor 9,14). Kada ni onaj tko je propovijedao Evanđelje i izvršavao tako visoko duhovno djelo nije primao hranu na dar, šta ćemo reći u opravdanje svoje lijenosti mi kojima nije naložena nikakva propovijed riječi i koji nemaju nikakvu drugu brigu osim staranja o vlastitoj duši? S kakvom nadom se mi osmjeljujemo da u lijenosti na dar jedemo kruh, koga izabrani sasud, zadužen brigama o propovijedi Evanđelja, sebi nije dozvoljavao da jede bez truda svojih ruku? Da se, uostalom, ne bi pokazalo kao da je njegov vlastiti primjer jedini, te da se ne predlaže kao obrazac za nasljedovanje svima, apostol Pavao navodi da su tako postupali i svi koji su bili s njime. Naime, Sila i Timotej, koji su to pisali s njim, bavili su se istim trudovima. Da tko ne bi pomislio da se ukloni od nasljedovanje njegovog primjera (predstavljajući da su oni svi radili šuteći, nemajući namjeru da daju primjer koji i nas obavezuje na trud) on kaže da su, imajući vlast da ne rade, radili da bi sebe dali njima za primjer, da bi se ugledali na nas (2 Sol 3,9). On kao da kaže: ''Ako zaboravite razumno učenje, koje često ulazi u vaše uši, barem zadržite u sjećanju naše primjere, koji su predstavljeni vašim očima''. Najzad, poslije tolikih uvjeravanja, apostol Pavao u odnosu na njih već ne koristi savjet učitelja ili liječnika, nego autoritet apostolske vlasti, govoreći: Ako netko neće da radi, neka i ne jede (2 Sol 3,10)! To je presuda protiv mogućih i predvidljivih preziralaca ove zapovijedi, izrečena sa sjedišta apostolskog suda.

115. I u poslanici Efežanima apostol Pavao je o istom trudu pisao, govoreći: Kradljivac neka više ne krade, nego bolje neka se trudi da radi svojim rukama ono što je dobro da bi imao davati onome kome je potrebno (Ef 4,28). I u Djelima apostolskim nalazimo da on ne samo uči, već i radi. Došavši u Korint, on nije želio da se zadrži nigdje drugdje osim kod Akile i Priskile, koji su bili majstori zanata kojim se i on obično zanimao, s očiglednom namjerom da radi zajedno s njima (Dj 18,1-3). Osim toga, kada se, ploveći u Jeruzalem, zaustavio u Miletu, on je poslao u Efes da dozovu prezbitere Efeške crkve. Dajući im pouke kako da u njegovom odsustvu upravljaju crkvom Božjom, on je rekao da ni novaca, ni odjeće od njih nije tražio. Naprotiv, njegovim potrebama i potrebama onih što bijahu s njim poslužile su njegove vlastite ruke. I on je to činio radi toga da bi pokazao da se tako treba truditi, pomažući onima koji nemaju i sjećajući se zapovijedi samog Gospodina, tj. da je blaženije davati, nego primati (Dj 20,33-35). Dajući primjer požrtvovanja, on ujedno poučava da je bolje pomagati potrebitima od onoga što je stečeno znojnim trudom, nego od onoga što je nekim drugim putem došlo u naše ruke. Redovnik koji tako djeluje bit će ukrašen dvostrukom vrlinom: odbacivanjem svih stvari steći će savršeno siromaštvo Kristovo, a svojim trudom i raspoloženjem pokazat će darežljivost bogatog, poštujući Boga svojim pravednim trudom i prinoseći mu na žrtvu od plodova svoje pravde.
116. Egipatski oci nikako ne dozvoljavaju redovnicima, a naročito mladima, da budu bez posla. Naprotiv, revnošću prema trudu oni mjere stanje srca i brzinu napretka u trpljenju i poniznosti. Oni ništa ne primaju od ishrane za svoju upotrebu, nego od svojih trudova hrane braću koja dolazi i strance, i šalju u mjesta Livije koja su siromašna zbog neplodnosti i gladi. Oni čak i u gradovima onima koji stradaju u prljavim tamnicama dostavljaju velike količine hrane svake vrste, vjerujući da takvim požrtvovanjem od plodova svojih ruku prinose ugodnu žrtvu Gospodinu. O tom predmetu drevni egipatski oci su stvorili izreku: ''Redovnika koji radi iskušava jedan demon, a onoga koji prebiva u lijenosti napada bezbrojno mnoštvo''.
117. Počevši da živim u pustinji, ja sam ocu Mojsiju (Livijskom, kome pripadaju 1. i 2. Knjiga razgovora) rekao da sam jučer bio potpuno oslabljen porivom malodušja i da sam ga se oslobodio tek kad sam otišao ocu Pavlu. ''Ne, ti se nisi oslobodio od njega'', rekao mi je on, ''nego si mu se predao i pokorio. Jer, on će te još silnije napadati kao kukavicu i bjegunca, vidjevši da si u prvoj borbi dopustio da budeš pobijeđen i da si odmah pobjegao s bojnog polja. Stoga treba da riješiš da drugi put stupiš u borbu s neprijateljem i da odbijaš njegove vatrene napade, pobjeđujući ga trpljenjem i suprotstavljanjem, a ne napuštanjem ćelije ili uranjanjem u san''. Tako se na iskustvu pokazalo da ne treba bježati od napada malodušja, izbjegavajući borbu s njim, već da ga treba pobjeđivati hrabro mu se suprotstavljajući.

g) BORBA S DUHOM SUJETE (XI knjiga pravila)

118. Kao sedma, predstoji nam borba s duhom sujete. On je razno-obrazan, promjenjiv i tanan. Njega i najoštrovidnije oči teško mogu razmotriti i prepoznati. Stoga je utoliko teže od njega se zaštiti. Ostale strasti su proste i jednolike. Sujeta je, pak, složena i raznolika. Ona odasvud i sa svih strana susreće vojnika za vrijeme borbe, i kada se već pojavljuje kao pobjednik. Jer, ona pokušava da rani vojnika Kristova i odjećom, i stasitošću, i hodom, i glasom, i poslom, i bdijenjima, i postovima, i molitvom, i usamljenošću, i čitanjem, i znanjem, i šutljivošću, i poslušnošću, i poniznošću, i dobrodušnošću. Kao neki najopasniji podvodni kamen, sakriven ispod valova koji se dižu, ona iznenadno dovodi do strašnog brodoloma one koji plove pri blagougodnom vjetru i u vrijeme u koje se najmanje nadaju.
119. Prema tome, onaj koji želi da ide kraljevskim putem s oružjem pravednosti desnim i lijevim treba, po apostolskom učenju, podjednako da hodi i u slavi i sramoti, u grdnji i pohvali (2 Kor 6,7-8), te da s krajnjom opreznošću upravlja svoj korak putem vrline, posred uzburkanih valova iskušenja, pod rukovodstvom rasuđivanja i nadahnućem Duha Gospodinovog. On treba da zna da će se odmah razbiti o pogubne podvodne grebene čim makar malo skrene na desno ili lijevo. Zbog toga od premudrog Salomona i slušamo savjet: Ne skreći ni na desno, ni na lijevo (Izr 4,27), tj. ne obmanjuj sebe zbog vrlina i ne uznosi se svojim duhovnim uspjesima, niti skreći na lijevu stazu strasti tražeći, kao što je apostol Pavao rekao, slavu u sramoti njihovoj (Fil 3,19). Onoga u kome ne može da izazove sujetu ljepotom stasite i raskošne odjeće, đavao iskušava njegovom nezgrapnom, neurednom i ništavnom odjećom; onoga koga nije uspio da baci u tu strast pomoću časti, on sputava ponižavanjem; onoga koga nije uspio nagovoriti da se preuznosi mnogim znanjem i sposobnošću krasnoriječivosti, on lovi šutnjom. Onaj tko javno posti biva uznemiravan sujetnom slavom, a onaj tko iz prezira takve slave počne da skriva post trpi napade od samo-uznošenja. Da se ne bi uprljao sujetom poneko izbjegava da vrši duge molitve pred braćom. Međutim, počevši da ih upražnjava u tajnosti i nemajući nikoga za svjedoka svog djelovanja, on ne izbjegava da trubi o tome. Naši starci prekrasno opisuju svojstvo te bolesti, uspoređujući je s lukom i češnjem: ma koliko mi skidali jedan sloj omotača, opet se pokazuje drugi sloj.
120. Ona ne prestaje da goni čak ni onoga tko se, bježeći od slave, sakriva po pustinji izbjegavajući svako općenje sa smrtnima. I što čovijek bježi dalje od svijeta, to ga više napada. Neke od onih koji žive u samostanima ona pokušava da baci u preuznošenje trpljenjem u radu i trudu, druge spremnošću na poslušnost, treće poniznošću koja sve nadvisuje. Jednoga ona iskušava mnogim znanjima, drugog dugim sjedenjem za čitanjem, trećeg dužinom bdijenja. Ta bolest se trudi da svakoga rani njegovim vlastitim vrlinama. Tako ona priređuje spoticanje u propast upravo onim čime se stječu plodovi života. Onima koji žele da prođu put pobožnosti i savršenstva neprijatelji klevetnici postavljaju mreže obmane baš na putu po kome koračaju, po izreci blaženog Davida: Na putu kojim hodim sakriše mi zamku (Ps 141,4). Ukoliko se mi, dakle, hodeći putem vrline i stremeći k počasti višnjeg zvanja, nadmemo svojim uspjesima, saplest ćemo se i zaplest ćemo se u mreže sujete, imajući svezane noge svoje duše. Na taj način se događa da nas ne savlada protivnik, ali nas pobjedi veličina naše pobjede nad njim.
121. Budući nadvladavane, sve druge strasti venu i svakim danom postaju sve slabije. Također, pod utjecajem mjesta ili vremena, one sahnu i stišavaju se. Uopće, uslijed borbe s vrlinama koje su im suprotne, njih je lakše izbjeći i odbiti. Međutim, ova i kada je poražena još žešće ustaje na borbu. I kada se misli da je ispustila duh, ona kroz svoju smrt postaje još življa, zdravija i jača. Druge strasti tiranski vladaju samo nad onima koje su pobijedili u borbi. Ova, pak, svoje pobjednike još žešće pritiska. I što je silnije pobijeđena, snažnije se bori arogantnim ili bahatim pomislima zbog pobjede nad sobom. Tanana lukavost neprijatelja se upravo vidi u tome što zbog njegovih smicalica vojnik Kristov pada od vlastitih strijela, iako nije mogao biti pobijeđen neprijateljskim oružjem.
122. Ostale strasti se, kao što smo rekli, umiruju pod utjecajem drugog mjesta. One se, također, stišavaju i slabe uslijed udaljavanja od predmeta grijeha, ili prilika i povoda za grijeh. Ova, pak, ide i u pustinju s onim koji bježi od nje. Ona se ne boji nikakvog mjesta, niti slabi zbog udaljavanja predmeta od očiju. Ona crpi hrabrost upravo iz uspjeha u vrlini onoga koga napada. Ostale strasti, kao što smo naprijed rekli, s vremenom ponekad slabe i iščezavaju. Njoj, pak, vrijeme ne samo da ne šteti, već još više sabire hranu za njenu sujetu.
123. Najzad, nalazeći se u ratu s vrlinama koje su im suprotne i otvoreno istupajući, kao po danu, ostale strasti je lakše pobijediti i lakše držati na odstojanju. Proguravši se, pak, među vrline i pomiješavši se s našom vojskom, sujeta kao da stupa u borbu po tamnoj noći. Ona utoliko žešće obmanjuje, ukoliko je manje očekuju i ukoliko se manje čuvaju od njenih napada.
124. Čitamo da je Ezekija, židovski kralj, muž savršeno pravedan u svemu, zbog jedne strijele arogantnosti bio oboren; da je onaj tko je jednom molitvom mogao da izmoli izbavljenje od 185 tisuća asirskih vojnika bio pobijeđen sujetnim slavoljubljem; da je onaj tko je molitvom bio dostojan produžetka života za 15 godina (iako je poslije već postojalo Božje određenje granica njegovog života i dana smrti) i kome je sunce, vraćajući se unazad za deset stupnjeva, potvrdilo čudo, za jedno arogantno ponašanje i maštanje o sebi sve izgubio. I poslije svjedočanstva o vrlini i takvog znamenja Božjeg i dobronamjernosti njemu, on je ne samo sebe, nego i sav narod svoj podvrgao srdžbi Božjoj. I ta srdžba je bila tolika da je, i poslije ponižavanja i umoljavanja Boga sa svim svojim narodom, jedino mogao izmoliti njeno odlaganje, tj. da ne dođe u njegove dane (2 Kr 20,2). Tako je poguban i težak grijeh strasti bahatosti ili arogantnosti tj. prevelike uznositosti!
125. Osija, pradjed spomenutog kralja, koji je također pohvaljen svjedočanstvom Svetog Pisma, imao je mnoge vrline i mnoga vrlo pohvala djela i uredbe za dobro naroda. Međutim, ponijevši se taštim visokoumljem on je uvrijedio Gospodina Boga svoga djelom koje mu nije bilo ugodno. I odmah je pao s visine svoje slave i bio kažnjen gubom. Eto i drugog primjera teškog pada! Vidite, dakle, kako sretni uspjesi mogu biti pogubni, ukoliko se čovjek ne čuva od sujete i prevelike uznositosti. Oni koji se ne paze i ne čuvaju i koji izbjegavaju skrušenost u teškim okolnostima, trpe jači poraz zbog svojih pobjeda. Izbjegavši opasnost smrti u vrijeme borbe, oni padaju zbog pobjede i slavlja.
126. Zbog toga apostol Pavao i opominje: Nemojmo biti sujetni (Gal 5,26). Izobličavajući farizeje, i Gospodin govori: Kako vi možete vjerovati kada primate slavu jedan od drugoga, a slavu koja je od jedinoga Boga ne tražite (Iv 5,44). O takvima i blaženi David s prijetnjom govori: Bog rasipa kosti onih koji čine bezakonje (Ps 53,6).
127. Početnike i one koji su malo napredovali u vrlinama i u duhovnom znanju, sujeta obično nadima zbog glasa, tj. što pjevaju ljepše od drugih, ili zbog suhog tijela, ili zbog ljepote tijela, ili zbog bogatih i gospodskih roditelja, ili zbog toga što su prezreli vojnu službu i počasti. Drugoga ona uvjerava da bi, da je ostao u svijetu, lako stekao i počast i bogatstvo, premda ih nikada ne bi mogao postići. Ona ga, na taj način, nadima prinošenjem na žrtvu neizvjesnih nada, nagovarajući ga da se previše uznosi zbog ostavljanja onoga što nikada nije imao.
128. Na nekoga ona pripušta želju za svećenstvom ili đakonstvom, predstavljajući mu u mislima da bi on sa svetošću i strogošću izvršavao svoje djelo, te bi i drugim svećenicima bio primjer svetosti, a mnogima koristan svojim ponašanjem i izrečenim poukama. Ponekad i onoga tko živi u pustinji, ili samuje u ćeliji, sujeta navodi da u umu svome mašta kako obilazi domove raznih osoba i samostane i djelovanjem svojih uobraženih uvjerenja mnoge obraća na put ispravnog života. I bijedna duša biva vođena tamo-amo takvom sujetom, maštajući kao u dubokom snu. I zanesena slatkoćom tih pomisli i ispunjena takvim maštanjima, ona najvećim djelom nije u stanju da primijeti niti svoja djela, niti prisustvo braće koji su stvarno prisutni. Naprotiv, ona je slatko uronjena u ono što mašta u budnom stanju, lutajući svojim pomislima.
129. Sjećam se kako je, dok sam živio u Skitskoj pustinji, jedan starac prišao ćeliji jednog brata radi posjete i začuo kako se unutra nešto govori. On se zaustavio, želeći da sazna što on čita iz Svetog Pisma ili što izgovara napamet, kao što je bio običaj da se čini za vrijeme posla ili radom ruku u ćeliji. Prignuvši uho bliže, revnosni slušalac je čuo da brat daje pouku narodu kao da je u crkvi. To je značilo da je on, prevaren duhom sujete, sebe zamišljao svećenikom i vršio svoje zamišljeno djelo. Počekavši još malo, starac je čuo kako je brat završio svoju pouku. Zatim je zamijenio dužnost i već bio u činu đakona, započevši da najavljuje: ''Oglašeni izađite''. Starac je pokucao na vrata. Izašavši, brat ga je susreo s uobičajenim poštovanjem. Uvodeći ga unutra, on je upitao je li davno došao, pretvarajući se da je zabrinut što je, možda, dugo morao da stoji napolju i da možda pretrpi nešto neugodno. U stvari, njega je izobličavala savjest zbog maštanja i zbog onog što je činio pokretan njima. Starac je umiljato odgovorio: ''Stigao sam u trenutku kada si najavljivao: Oglašeni iziđite''.
130. Ovaj primjer sam naveo kako bi, imajući pred očima potpuno izobraženje sile i poretka napada strasti na bijednu dušu, bolje pazili na sebe, i kako bi lakše izbjegli zamke i klopke neprijatelja. Tako postupaju i egipatski oci. Ne kolebajući se uopće, oni sve slično iznose na vidjelo i svojim pričama o drugima i o sebi raskrivaju i obnažuju pred mladim redovnicima borbe sa svim strastima, i s onima koje već trpe mladi, i s onima koje im tek predstoje. Kroz takvo iznošenje iskušenja od svih strasti, početnici koji gore duhom spoznaju tajne svojih trenutnih borbi. Vidjevši ih kao u ogledalu, oni shvaćaju uzroke strasti koje se bore s njima, kao i sredstva protiv njih. Oni, isto tako, unaprijed saznaju i za borbe koje im tek predstoje, pripremajući se da se zaštite od njih, da stupaju u borbu protiv njih i da se sukobljavaju s njima. Najiskusniji liječnici imaju običaj ne samo da liječe sadašnje bolesti, nego i da se, po svom vidovitom iskustvu, suprotstavljaju budućim, unaprijed ih otklanjajući poukama ili korisnim ljekovitim napitcima. Tako i ovi najistinskiji liječnici duša svojim duhovnim poukama, kao nekim protuotrovom, unaprijed ubijaju bolesti srca koje bi mogle niknuti. Oni ne daju da one niknu u dušama mladih redovnika, otkrivajući im i uzroke napada strasti, i ljekovita i korisna sredstva protiv njih.
131. Želeći da se po zakonu podvizava istinskim duhovnim podvigom, Kristov vojnik treba na svaki način da se stara da pobijedi ovu raznoliku i mnogoliku zvijer. Najprije, mi možemo izbjeći sam susret s ovom složenom nepotrebnošću koja je sa svih strana spremna da istrči protiv nas. Da bi to postigli ne treba da, zadržavajući u misli Davidovu izreku: Gospodin rasipa kosti bezakonika (Ps 53,6), sebi zabranimo da bilo što činimo ili poduzimamo sa sujetnom namjerom da steknemo sujetnu slavu. Zatim, ono što je učinjeno s dobrim početkom treba da sačuvamo sa sličnom tj. dobrom pažnjom, kako se ne bi potkrala bolest sujete i opustošila plodove svih naših trudova. Osim toga, ono što braća nisu prihvatila kao opći običaj, i što ne čine svi, svim nastojanjima treba da odbacujemo kao hvalisavo djelo. Na sve načine treba izbjegavati i ono što nas može učiniti istaknutim među drugima i što nam, zbog toga što je samo nama svojstveno, može donijeti slavu kod ljudi. Tim samo-isticanjem se prvenstveno i objelodanjuje da smo oboljeli od smrtonosne zaraze sujete, premda smo mogli da je izbjegnemo da smo u mislima držali opomenu da ćemo ne samo sasvim izgubiti plodove trudova koje poduzimamo sa sujetnom namjerom, već postati i krivci za veliki prijestup. Jer, kao kradljivci svetinje mi ćemo morati da ponesemo vječne muke. Žalosteći Boga, mi smo poželjeli da djelo činimo radi ljudi, a ne radi Njega, kao što smo bili dužni. Time smo mi ljude pretpostavili Bogu, i slavu svijeta slavi Božjoj. U tome će nas tada i izobličiti Bog koji zna ono što je sakriveno.

h) BORBA S DUHOM OHOLOSTI (XII knjiga pravila)

132. Osma i posljednja borba predstoji nam s duhom oholosti. Iako se po poretku opisivanja borbe sa strastima smatra posljednjom, ona je po početku i vremenu zapravo prva. Ovo je najsvirepija i teško ukrotiva zvijer, koja osobito napada savršene. Ona ih s ljutim ujedom proždire u trenutku kada oni gotovo dostižu sam vrh vrline.
133. Postoje dva oblika oholosti: prvi je onaj koji, kao što smo rekli, napada muževe visokog duhovnog života, a drugi obuzima početnike i tjelesne ljude. I premda oba oblika oholosti podiže pogubnu uznositost kako pred Bogom, tako i pred ljudima, ipak se prvi upravno odnosi na Boga, a drugi na ljude. Načelo drugog i sredstva protiv njega mi ćemo istražiti, ako Bog da, u posljednjim poglavljima ove knjige, a sada bi unekoliko razmotrili prvi, kojim se, kao što smo rekli, iskušavaju prvenstveno savršeni.
134. Zla oholost je strast koja uništava sve vrline, i obnažuje i lišava čovjeka svake pravednosti i svetosti. Kao neka sveobuhvatna zaraza, ona se ne zadovoljava oslabljenošću samo jednog uda, ili jednog dijela, nego cijelo tijelo ranjava smrtonosnim rastrojstvom. Ona i one koji već stoje na vrhuncu vrline pokušava da obori krajnje teškim padom i upropasti. Svaka druga strast se zadovoljava svojim granicama i svojim ciljem. I premda remeti i druge, ona je usmjerena uglavnom protiv jedne vrline, te prvenstveno nju pritiska i na nju napada. Tako ugađanje trbuhu, tj. strast prema prejedanju i slasti upropašćuje uzdržavanje, pohota oskrnavljuje čistoću, srdžba progoni trpljenje. Ponekad onaj tko pati od neke strasti nije sasvim tuđ ostalim vrlinama. Gubitkom jedne vrline, koju je savladala revnosno naoružana strast koja joj je suprotna, čovjek može donekle zadržati ostale. Međutim, kada ovlada bijednom dušom i zauzme najvišu tvrđavu vrlina tj. Poniznost, oholost kao neki najsvirepiji tiranin ruši i razara do temelja cio njen grad. Izravnavši nekada visoke stijene svetosti i pomiješavši ih s zemljom poroka, ona više ne dopušta da ni jedan znak slobode u porobljenoj duši bude sačuvan. Što je bogatija duša koju porobi, to je teži jaram ropstva kome je podvrgava, najsurovijim grabežom je obnaživši od svega imanja vrlina.
135. Ako želiš da točnije saznaš mjeru sile tog najsurovijeg tiranina, prisjeti se da je kao anđeo, koga su zbog prekomjernog sjaja i ljepote nazivali jutarnjom zvijezdom (luciferom), zbačen s neba upravo zbog te strasti. Ranjen strijelom oholosti, on je iz najvišeg čina blaženih anđela pao u pakao. Takav bestjelesni anđeo, ukrašen tako značajnim povlasticama, za jednu uznositost srca bio je zbačen s neba na zemlju. Koliko tek mi, koji smo obučeni u smrtno tijelo, treba da sa svakom budnošću izbjegavamo oholost. To samo pokazuje veličinu pogubnog pada. Kako, pak, treba da izbjegavamo najštetniju zarazu ovom strašću, naučit ćemo se ako ispitamo načelo i uzroke navedenog pada. Jer, nemoć se ne može izliječiti, niti se može odrediti lijek protiv ma koje bolesti, ukoliko se najprije pažljivim istraživanjem ne ispitaju njihova načela i uzroci. Odjeven Božjom svjetlošću i sijajući više od drugih višnjih sila po velikodušnosti Stvoritelja, ovaj arkanđeo je umislio da sjaj premudrosti i ljepotu vrline, kojima je bio ukrašen po milosti Tvorca, posjeduje po svojim prirodnim silama, a ne po darežljivosti Božjoj. Naduvši se zbog toga, on je počeo da sebe smatra ravnim Bogu. Pomislio je da ni u čemu nema nužde, slično Bogu, i da radi prebivanja u takvoj čistoći nema potrebe za Božjom pomoći. Tako se on potpuno pouzdao u silu svoje slobodne volje, vjerujući da će mu njome biti dostavljeno u izobilju sve što je potrebno za potpuno savršenstvo u vrlini i za neprekidnost najvišeg blaženstva. Ova jedna pomisao postala je za njega prvi uzrok pogubnog pada. Smatrajući da nema potrebe za Bogom, on je bio i ostavljen od Boga, te je odmah postao nepostojan i kolebljiv. Tako je odmah osjetio i nemoć svoje vlastite prirode i izgubio blaženstvo kojim se, po daru Božjem, naslađivao. On je, naime, zavolio pogubne riječi, kojima se veličao i govorio: Uzići ću na nebo (Iz 14,13), i jezik lažljiv, kojim je, obmanjujući sebe, govorio: I izjednačit ću se s Višnjim. Njima je zatim obmanuo Adama i Evu, nagovarajući ih: Bit ćete kao bogovi. Stoga je i čuo presudu: Toga radi Bog će te poraziti do kraja: iščupat će te i preseliti iz tvoga naselja, i korijen tvoj iz zemlje živih. Vidjet će pravednici i pobojat će se, i podsmijevat će mu se, govoreći: Gle čovjeka koji nije imao Boga za pomoćnika, nego se uzdao u veličinu bogatstva svoga. On napredovaše u sujeti svojoj (Ps 51,6-9). Posljednje riječi ''gle čovjeka'' vrlo pravedno mogu da se primjene i na one koji se nadaju da postignu najviša blaga bez Božje zaštite i pomoći.
136. Eto uzroka prvog pada i načela glavne strasti. Ona se, zatim, preko onoga tko je njome prvi bio ranjen, prokrala u prvo-stvorenog i proizvela sve mnoštvo strasti. I prvo-stvoreni je povjerovao da jedino silom svoje slobodne volje i svojim trudovima može da dostigne slavu Božju. Time je on izgubio i onu silu koju je dobio po blagosti Tvorca.
137. Takvim primjerima i svjedočanstvima Svetog Pisma najjasnije se dokazuje da je strast oholosti po nastanku prva i da je izvor svih grijeha i prijestupa, iako je po redoslijedu borbe posljednja. Ona ne uništava samo jednu, sebi suprotnu vrlinu, kao ostale strasti, tj. poniznost, već ujedno pogubljuje sve vrline. I ona ne iskušava neke osrednje i ništavne, nego naročito one koji stoje na visini savršenstva. Jer, tako o tome duhu govori prorok: Hrana mu je izabrana (Hab 1,16). Blaženi David je s velikom pažnjom čuvao skrivnice svoga srca. To pokazuje smjelost s kojom je Onome od koga nisu bile sakrivene tajne njegove savjesti, uzvikivao: Gospodine, ne nadima se srce moje, niti se uznose oči moje, niti idem na veliko, ni na ono što je više od mene (Ps 130,1), i još: Ne živi u domu mome onaj tko se drži oholosti (Ps 100,7). Pa ipak, znajući koliko je čak i savršenima teško da se sačuvaju od svakog pokreta ove strasti, on se nije uzdao samo u svoj trud, već je u molitvi izmoljavao pomoć od Gospodina. On je iskao da izbjegne rane od strijela ovoga neprijatelja, govoreći: Ne daj da stane na mene noga ohola (Ps 35,12), tj. ''Ne daj mi, Gospodine, da učinim kakav korak po nagovoru oholosti''. On se, naime, bojao i strašio da ne bude podvrgnut onome što se govori za ohole: Bog se protivi oholima (Jak 4,6), i još: Nečist je pred Gospodinom tko je god ponosita srca (Izr 16,5).
138. Koliko je samo veliko zlo oholost. Njoj ne mogu da se suprotstave ni anđeli ni druge protivne sila, već mora da se usprotivi sam Bog. Treba primijetiti da apostol Jakov nije rekao da oni koji su sputani ostalim strastima imaju Boga za protivnika. On nije rekao: ''Bog se protivi ugodnicima trbuhu, bludnicima, onima koji se srde, ili srebroljupcima'', nego jedino oholima. Jer, te strasti su okrenute ili samo protiv onih koji griješe, ili protiv njihovih suučesnika, tj. drugih ljudi, a oholost je naročito usmjerena protiv Boga. Zbog toga ga i ima za protivnika.
139. Mreže ovog najnepotrebnijeg duha možemo da izbjegnemo ukoliko o svakoj vrlini u kojoj smo napredovali budemo govorili: Ali ne ja, nego milost Božja koja je sa mnom, i: Milošću Božjom jesam, što jesam (1 Kor 15,10), i: Jer Bog je Onaj koji čini u vama i da hoćete i da tvorite po Njegovoj blagonaklonosti (Fil 2,13). I sam Spasitelj našeg spasenja govori: Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogi plod, jer bez mene ne možete činiti ništa (Iv 15,5), a i Psalmopjevac pjeva: Ako Gospodin ne sazida dom, uzalud se muče koji ga grade; ako Gospodin ne sačuva grad, uzalud ne spava stražar (Ps 126,1). Jer, volja onih koji žele i koji se trude i koji su obučeni u tijelo koje se bori protiv duha nije dovoljna da bi se, bez naročitog pokrova Božjeg milosrđa, postigla savršena čistoća i neporočnost, niti da se zadobije ono što se tako silno želi i k čemu se stremi. Jer, svaki dar dobri i svaki poklon savršeni odozgor je, silazi od Oca svjetlosti (Jak 1,17). Što li imaš što nisi primio? A ako si primio, što se hvališ kao da nisi primio (1 Kor 4,7).
140. Ja ovo govorim ne zbog toga što bih, ponižavajući čovjekov trud, nekoga htio da odvojim od brižljivog i napornog truda. Naprotiv, ja odlučno tvrdim (i to ne na osnovu vlastitog mišljenja, nego na osnovu mišljenja staraca) da se bez njih nikako ne može zadobiti savršenstvo. Međutim, ono ne može biti dovedeno do odgovarajućeg stupnja samo na osnovu njih, tj. bez milosti Božje. Prema tome, kao što kažemo da ga samo čovjekovi trudovi bez pomoći Božje ne mogu postići, tako tvrdimo da se milost Božja daje samo onima koji se trude u znoju lica, ili, govoreći riječima apostola samo onima koji hoće i koji se trude. U 88. Psalmu se u ime Božje kaže: Poslah pomoć junaku, uzvisih izabranoga svoga iz naroda (Ps 88,20). Mi po riječi Gospodinovoj govorimo da svatko tko ište prima, da se svakome tko kuca otvara i da svatko tko traži nalazi. Međutim, traženje, molitva i kucanje sami po sebi nisu dovoljni bez milosrđa Božjeg koje daruje ono što molimo, koje otvara ono u što kucamo, i koje daje da nađemo ono što tražimo. Ono je spremno da nam sve to daruje, čim mu mi pružimo priliku i prinesemo svoju dobru volju. Jer, ono mnogo više nego mi sami želi i očekuje naše savršenstvo i spasenje. I blaženi David je duboko postao svjestan nemoći da postigne uspjeh u svome djelovanju i trudu samo vlastitim naporima. Stoga je dvostrukom molitvom molio da se udostoji da Gospodin sam ispravi njegova djela, govoreći: I djelo ruku naših dovrši nam, i djela ruku naših dovrši (Ps 89,17), i opet: Utvrdi Bože ono što si učinio među nama (Ps 67,29).
141. Prema tome, mi treba da stremimo savršenstvu, revnujući u postovima, bdijenjima, molitvama i skrušenosti srca i tijela kako ne bi, nadimajući se ohološću, sve učinili uzaludnim. Mi treba da vjerujemo da vlastitim naporima i trudovima, tj. bez pomoći milosti Božje, ne možemo postići ne samo savršenstvo, nego ni ono u čemu se upražnjavamo radi njegovog postizanja, tj. podvige i razna duhovna djelovanja.
142. Mi uvijek treba da uznosimo zahvalnost Bogu ne samo stoga što nas je stvorio razumnima i obdario sposobnošću slobodne volje, što nam je poklonio milost krštenja i kao pomoć pružio poznavanje zakona, nego i stoga što nas svojim svakodnevnim promišljanjem oslobađa od neprijateljskih napada, što nam pomaže da savladamo tjelesne strasti, što nas bez našeg znanja pokriva od opasnosti, što nas štiti od padanja u grijeh, što nam pomaže, što nas prosvjećuje u poznavanju i razumijevanju zahtjeva Njegovog zakona, što tajno u nama pobuđuje skrušenost zbog nerada i grijeha naših, što nas spasonosno ispravlja, što nas udostoji naročite posjete i što nas ponekad i protiv naše volje privlači spasenju. Najzad, on samu našu slobodnu volju, koja je više naklonjena strastima, usmjerava k boljem duše-korisnom djelovanju, i obraća ga na put vrline, posjećujući ga svojim djelovanjima.
143. Eto u čemu se zapravo sastoji poniznost pred Bogom, eto u čemu se sastoji vjera najdrevnijih otaca, koja čak do sada prebiva čista i kod njihovih nasljednika. O toj njihovoj vjeri daju nesumnjivo svjedočanstvo apostolske sile, koje su iskazane ne samo među nama, nego i među nevjernima i malovijernima.
144. Joasaf, kralj Judejski najprije je bio pohvalnog života. Međutim, uzoholivši se, on je bio predan nečasnim i nečistim strastima, po riječi apostola Pavla: Predade ih Bog u pokvaren um, da čine što je neprilično (Rim 1,26-28). Takav je zakon pravde Božje. Onaj tko se ne pokajano nadima oholim preuznošenjem srca, predaje se na posramljenje najgnusnijoj tjelesnoj sramoti kako bi, ponižen, osjetio da je oskrnavljen zbog toga što ranije nije htio da bude svjestan najdublje i najvažnije nečistoće od oholog preuznošenja, te da bi, spoznavši nesreću, porevnovao da se očisti i od drugih strasti.
145. Prema tome, očigledno je da nitko ne može da postigne krajnji stupanj savršenstva i čistoće bez istinske poniznosti. Nju svako treba da javno svjedoči pred braćom, a također i pred Bogom u skrivnicama svoga srca, te da vjeruje da bez Njegove zaštite i pomoći, koje ga posjećuju svakog trena, nikako ne može da postigne savršenstvo koje želi i prema kome s naporom stremi.
146. Dosada smo, koliko je dozvoljavala oskudnost našeg dara, uz Božju pomoć dovoljno rekli o duhovnoj oholosti koja, kao što je rečeno, iskušava savršene. Taj oblik oholosti nije mnogima poznat, i ne ispituju ga mnogi, budući da su malobrojni oni koji se staraju da steknu savršenu čistoću srca. Malobrojni dostižu do takvih borbi. Oholost se obično bori samo s onima koji se, pobijedivši sve druge strasti, nalaze gotovo na samom vrhuncu vrline. Pošto nije mogao da ih savlada navodeći ih na tjelesni grijeho-pad, najlukaviji naš neprijatelj pokušava da ih uprlja i pogubi duhovnim padom. On namjerava da ih kroz njega liši svih prijašnjih plodova, stečenih velikim trudom. Uostalom nas, koji smo sputani tjelesnim strastima, on ni najmanje ne iskušava na taj način, već nas spotiče grubom, tjelesnom nadutošću. Zbog toga smatram nužnim da, po našem obećanju, nešto kažem o opasnosti koja prvenstveno prijeti nama, ljudima naše mjere, i naročito dušama mladih i početnih redovnika.
147. Ako poslije lošeg i nedovoljno revnosno postavljenog početka odricanja od svijeta ostane u duši redovnika, tjelesna oholost mu neće dopustiti da od ranije svjetske oholosti siđe do istinske Kristove poniznosti. Ona će ga najprije činiti nepokornim i tvrdoglavim, ne dozvoljavajući mu da bude krotak i ljubazan. Ona mu neće dozvoliti da ide u korak sa svom braćom, da živi kao i ostali i da izbjegava samo-isticanje. Ona mu naročito neće dopustiti da se, po zapovijedi Boga i Spasitelja našega, obnaži od svakog zemaljskog stjecanja. Odricanje od svijeta nije ništa drugo do iskazivanje umrtvljenosti prema svemu i križ. Ono se istinski može započeti i izgraditi samo na temelju svijesti o duhovnoj umrlosti za sva djela ovoga svijeta, i na vjeri da i tjelesno treba da umiremo svaki dan. Ona, nasuprot tome, čovjeka uči da ga očekuje dugovječan život, predstavljajući mu unaprijed razne dugotrajne bolesti. Kolebajući ga stidom i smutnjom zbog mogućnosti da ostane bez ičega i da se izdržava iz tuđih a ne iz svojih izvora, ona mu savjetuje da je mnogo bolje da hranu i odjeću osigurava od svojih, a ne tuđih sredstava. Kao potvrdu, ona navodi izreku: Blaženije je davati nego primati (Dj 20,35). Međutim, oni koji su odebljali i ohladnjeli srcem nikada neće moći da razumiju smisao s kojim je ona rečena.
148. Prema tome, redovnik koji nije dobro započeo svoj podvig nikada neće moći da primi istinski prostu Kristovu poniznost. On neće prestati da se hvali ili veličinom porijekla, ili da se nadima ranijim svjetovnim činom (koji je napustio samo tijelom, a ne i srcem), ili da se uznosi novcem (koji je zadržao kod sebe na svoju pogibao, budući da zbog njega ne može niti spokojno da nosi breme samostanskog poretka, niti da se podčini poukama ma kog starca). Onaj kime je ovladala oholost smatra ponižavajućim da drži ma kakvo pravilo podčinjavanja ili poslušnosti. On čak nerado sluša i opće učenje o savršenstvu duhovnog života. Ponekad se on i u potpunosti odvraća od njega, naročito kada ga izobliči savjest ili kada primi spoznaju da je namjerno usmjereno protiv njega. U tom slučaju se njegovo srce još više ogorčuje i raspaljuje srdžbom. Poslije toga se kod njega javlja glasan govor, gruba riječ, tvrdoglav odgovor s gorčinom, ohol i brzi hod, nezadrživ govor. Tako se događa da mu duhovni razgovor ne donosi nikakvu korist. Naprotiv, za njega on postaje štetan, postajući povod za veći grijeh.
149. Slušao sam kako je jedan starac prekorio mladog redovnika: ''Zašto si ostavio poniznost koju si pokazivao neko vrijeme po odricanju od svijeta i počeo da se nadimaš đavlovom ohološću''. S krajnjom ohološću on mu je odgovorio: ''Zar sam ja neko vrijeme ponižavao sebe da bih zauvijek bio podčinjen''? Pri tako neobuzdanom i uvrjedljivom odgovoru, starac se zaprepastio od iznenađenja. Njemu se prekinuo govor. On kao da je čuo riječi od samog drevnog lucifera, a ne od čovjeka. On nije mogao da izusti ni jednu riječ iz usta svojih protiv takve drskosti, nego je samo iz srca ispuštao uzdahe i stenjanja. Šuteći, on je u umu ponavljao ono što je rečeno o Spasitelju našem: Budući u obličju Božjem … unizio je sebe i bio poslušan i to ne na neko vrijeme (kao što govori obuzeti đavlovim duhom nadutosti), nego čak do smrti (Fil 2,6-8).
150. Tjelesna oholost se iskazuje u sljedećim djelima: njen govor prati bučnost, njenu šutnju dosada, njenu veselost gromki smijeh, njenu tugu besmislena potištenost, njeno odgovaranje zajedljivost, njenu riječ lakomislenost. Njene riječi kao da se izgovaraju bez ikakvog učešća srca. Ona ne poznaje trpljenje, i ostaje tuđa ljubavi, smjela u nanošenju žalosti, malodušna u njihovom podnošenju, teško pokretna na poslušnost ukoliko joj ne prethodi njena vlastita želja i volja, nepokorna savjetima, nesposobna za odricanje od svoje volje i za podčinjavanje drugima, uporna pri svome rješenju, nesuglasna da popusti drugome. Postavši nesposobna da prima spasonosne savjete, ona više vjeruje svome mišljenju, nego rasuđivanju staraca.
151. Spustivši se dolje po takvim stupnjevima onaj kime je jednom ovladala oholost s užasom se već odvraća od strogog samostanskog poretka. Smatrajući da se sporo kreće na putu savršenstva zbog općenja s braćom, te da neznatno uspijeva u stjecanju trpljenja i poniznosti uslijed krivice drugih i prepreka s njihove strane, njemu dolazi želja da živi u usamljenoj ćeliji ili čak da osnuje vlastiti samostan s ciljem privlačenja mnogih k strogom životu. I on se žuri da sabere pristalice svog učenja i pouka, od neuspjelog učenika postajući najneuspješniji učitelj.
152. Prema tome, ako hoćemo da se naša građevina (zdanje) podigne do samoga vrha i da bude ugodna Bogu, postarajmo se da joj postavimo temelj po točnom evanđeoskom učenju, a ne po našoj samo-ugađajućoj volji. Po njemu, takav temelj ne može biti ništa drugo osim straha Božjeg i poniznosti, koja se rađa od krotkosti i prostosrdačnosti. Poniznost se ne može steći bez odricanja od svega. Bez odricanja se nećemo moći utvrditi ni u dobroj poslušnosti, ni u tvrdom trpljenju, ni u nepomućenoj krotkosti, ni u savršenoj ljubavi. Bez svih njih, pak, naše srce nikako ne može postati stanište Duha Svetoga. O tome Gospodin govori kroz proroka: Na koga ću pogledati, ako ne na krotkog i skrušenog srcem, koji drhti od riječi mojih (Ps 66,2).
153. Zbog toga vojnik Kristov, koji se zakonito podvizava duhovnim podvigom i koji želi da bude uvijenčan vijencem od Gospodina, treba na svaki način da se pobrine da istrijebi i ovu najljuću zvijer (oholost) kao pogubitelja svih vrlina. On treba da je uvjeren da se neće osloboditi od strasti sve dok oholost bude u njegovom srcu. Naprotiv, čak će i ono nešto vrlina koje bude stekao propasti od njenog otrova. Jer, u našoj duši nikako ne može biti podignuta građevina vrlina ukoliko najprije u našem srcu ne budu postavljeni temelji istinske poniznosti. Naime, jedino poniznost, kao najtvrđe složena, može da izdrži zdanje savršenstva i ljubavi koje se diže do vrha. Radi toga je, najprije, potrebno da pred našom braćom s iskrenim raspoloženjem pokazujemo istinsku poniznost, ne dozvoljavajući sebi da ih bilo čime ožalostimo, ili rastužimo. Mi to nećemo nikako biti u stanju da ispunimo ukoliko u nama ne bude duboko ukorijenjeno istinsko odricanje od svega zbog ljubavi prema Kristu. To odricanje se sastoji u potpunom lišavanju od ma kakvog stjecanja. Osim toga, potrebno je da u prostoti srca i bez ikakvog pritvorstva primimo jaram poslušnosti i podčinjavanja tako da, osim zapovijedi oca ili starca, u nama nipošto ne živi nikakva druga volja. To će moći da ispuni samo onoj tko je sebe umrtvio za ovaj svijet i tko se smatra nerazumnim i glupim bez ikakvog razmišljanja izvršavajući sve što zapovjede starci s vjerom da je sve sveto i objavljeno samim Bogom.
154. Ako se budemo držali u takvom raspoloženju, bez ikakve sumnje ćemo steći nepomućeno i neizmjenjivo stanje poniznosti. Njime ćemo se smatrati najmanjim od svih i strpljivo podnositi sve što nam se događa, bilo da se radi o klevetama, mukama ili štetama. I to ćemo primati kao da se na nas nalaže od strane naših starješina kao poslušnost ili ispitivanje. I ne samo da ćemo to s lakoćom podnositi, nego ćemo sve smatrati neznatnim i ništavnim, postojano se sjećajući i osjećajući stradanja Gospodina našega i svih svetih. Jer, tada će nam se klevete koje nam se pričinjavaju izgledati utoliko lakše, ukoliko smo dalje od njihovih velikih djela i vrlo plodnog života. Oduševljenje prema trpljenju, koje odatle proizlazi, bit će još silnije ukoliko budemo pomišljali da ćemo se ubrzo i mi preseliti iz ovoga svijeta i da ćemo po brzom završetku našega života odmah postati suučesnici njihovog blaženstva i slave. Takva pomisao je pogubna ne samo za oholost, nego i za sve strasti. Poslije toga slijedi da vrlo strogo održavamo takvu poniznost i pred Bogom. To ćemo i postići ukoliko se budemo držali uvjerenja da sami od sebe, bez Njegove pomoći i milosti, ne možemo učiniti ništa što bi doprinijelo savršenstvu vrline, i ukoliko budemo iskreno vjerovali da je i ono što smo uspjeli da razumijemo dar Božji.

BORBA S POMISLIMA I PREKO NJIH SA ZLIM DUHOVIMA, KOJA PRATI SVE DRUGE BORBE I SVE IH NADŽIVLJUJE

155. Pitanje. I pored svog staranja ne vidim nikakvog uspjeha u utvrđivanju pažnje!?

Um nikako ne može da se sačuva od lutanja. Čak i kad osjetiš da se srce suosjećajno usmjerava k određenom sagledavanju, um se neprimjetno spušta i s velikom brzinom upada u svoja uobičajena skitanja. Tako nebrojeno mnogo puta svaki dan um biva plijenjen svojim lutanjima tamo amo. Osim toga, njega hvata očajanje da nikada neće postići željeno ispravljanje nemoći. On stiče misao da je naprezanje pažnje radi tog djela beskoristan trud, budući da duša svaku minutu brzim poletima stremi rasijanosti. Strahom Božjim privučena duhovnom sagledavanju, ona ipak, prije nego se učvrsti, opet trenutno iščezava iz vida. Ukoliko čak i preduhitriš njenu namjeru za lutanjem i uhvatiš je na samom početku, povukavši je k sagledavanju od koga je počela da odstupa, namjeravajući da je, kao nekim uzama, svežeš s najvećom napregnutošću pažnje srca, ona ipak, za vrijeme samog truda nad njom, uspijeva da isklizne iz unutrašnjeg svetišta brže nego jegulja iz ruku ribolovca. Trudeći se na taj način svaki dan sa svom srčanošću nad čuvanjem misli, i ne vidjevši nikakvog uspjeha, i nevoljno dolaziš do zaključka da lutanja misli ne potiču od nas, nego od same prirode.
156. Nije bezopasno tako brzo izvoditi zaključke, tj. prije nego što se djelo ispita kako treba. Zbog svoje nemoći ili nesposobnosti da uspijemo u nečemu, ne treba da smatramo da ni drugi ne mogu postići uspjeh. To bi bilo isto kao kad bi netko, ne umijući da pliva i da se održava na vodi, zaključio da ničije tijelo ne može da se održava na vodi i da, prema tome, nitko ne može da pliva. Pošto njegovo tijelo zbog svoje težine ne može da se održava na vodi, i pošto su tijela svih kao i njegovo, on zaključuje da sama priroda tijela nije u stanju da pliva. Ma kako mu izgledao ispravan takav zaključak, iskustvo ga ne opravdava. Takav je i naš sud. Naš um po svojoj prirodi ne može da bude prazan. Ukoliko u sebi ne bude imao unaprijed brižljivo pripremljene predmete u kojima bi upražnjavao svoja kretanja i kojima bi se postojano zanimao, on će zbog svoje pokretnosti neizbježno letjeti tamo amo, sve dok dugim vježbanjem i postojanom navikom (što vi nazivate uzaludnim trudom) iz iskustva ne sazna da u svome sjećanju treba da pripremi materijal oko koga bi se okretao u svojim neumornim poletima, i da će kroz neprekidno prebivanje u trudu steći silu da odbija suprotne nagovore neprijatelja kojima se ranije rasijavao, neustrašivo prebivajući u stanju željenog nepomućenog i unutrašnjeg spokoja. Prema tome, nepostojanost nesređenog lutanja pomisli ne treba pripisivati čovjekovoj prirodi, ili Bogu, njenom Tvorcu. Jer, istinita je riječ Pisma: Bog je čovjeka stvorio dobrim, a oni (tj. Ljudi) traže svakojake pomisli (Prop 7,30). Prema tome, kakvoća pomisli zavisi od nas. I Psalmopjevač govori: Blago čovjeku kome si ti zastupnik: on je u svom srcu položio da ide gore (Ps 83,6). Vidite da je u našoj vlasti da polažemo u srca svoja ili ushođenje, tj. pomisli koje dostižu do Boga, ili nishođenje, tj. pomisli, koje nas spuštaju dolje, k zemaljskim i tjelesnim stvarima. Kad se pomisli ne bi nalazile u našoj vlasti, Gospodin ne bi prekorio farizeje: Zašto vi zlo mislite u srcima svojim (Mt 9,4). I preko proroka On ne bi zapovjedio: Udaljite zle pomisli vaše od očiju mojih (Iz 1,16), i: Dokle će se u tebi zadržavati poročne misli (Jer 4,14).
157. Istina je, doduše, da nas mnoge sujetne pomisli i protiv naše volje uznemiravaju i gotovo bez našeg znanja zavaravaju. One u nas ulaze neprimjetno i lukavo. I mi ne samo da ne možemo da ih spriječimo, nego ih i s velikim trudom primjećujemo. Ipak, svatko može da ih prima, ili odbacuje ukoliko, uz Božju pomoć, uloži staranje i trud. Njihovo nastajanje ne zavisi od nas, ali njihovo odbacivanje ili primanje stoji u našoj volji. Uostalom, i u samom razvijanju pomisli ne treba sve pripisivati njihovom napadu, ili duhovima koji se staraju da ih posiju. Naprotiv, i od nas, ako ne uvijek a ono najvećim dijelom, zavisi da li ćemo ispraviti kakvoću pomisli, i da li ćemo se postarati da u našim srcima niču duhovno svete umjesto tjelesno zemnih pomisli. Loše pomisli se umanjuju i rjeđe pojavljuju u onome tko se razumno i usrdno poučava u Svetom Pismu, upražnjava u Psalmima i pjevanju crkvenih pjesama, podvizava u postu i bdijenju, sjeća na buduće (tj. na Kraljevstvo nebesko i vatru pakla), i na sva djela Božja. Naprotiv, zle pomisli se umnožavaju u onome tko se zanima svjetovnim brigama i tjelesnim djelima, i upušta u sujetne i prazne razgovore.

158. Djelatnost našega uma se može usporediti s mlinskim žrvnjem koji se od silovitog vodenog toka brzo okreće u krug. Pokretan vodom, on nikako ne može da prestane da se okreće. Međutim, u vlasti mlinara stoji da li će mljeti pšenicu, žitarice ili kukolj. Tako ni naš um u sadašnjem životu ne može biti prazan od toka pomisli, budući stalno pokretan potocima utisaka koji se na njega usmjeravaju sa svih strana. Međutim, od naše volje i odluke zavisi koje će od njih da primi ili prihvati. Ukoliko se mi, kao što je rečeno, budemo postojano zanimali poučavanjem u Svetom Pismu, ukoliko sjećanje budemo ispunjavali duhovnim predmetima i ukoliko budemo gajili želju za savršenstvom i nadu za zadobivanje budućeg blaženstva, u nama će nicati duhovne pomisli, i naš um će se kretati u neprestanim mislima o predmetima u koje smo se udubili. Međutim, ukoliko se mi, uslijed bezbrižnosti i nerada, budemo zanimali predmetima strasti i praznim razgovorima, ili svjetovnim i sujetnim brigama, u nama će se, po njihovim rodovima, kao pljeva rađati i pomisli i našem srcu dostavljati vrlo štetan posao, po riječima Spasitelja: Jer gdje je blago djela vaših i vaše pažnje, nužno će biti i srce vaše (Mt 6,21).
159. Treba znati da postoje tri izvora naših pomisli: Bog, đavao i mi sami. Bog nas udostojao posjete prosvjetljenjem Svetoga Duha, pobuđuje u nama ili revnost prema većem napredovanju, ili skrušenost zbog sporog napretka i popuštanja lijenosti i bezbrižnosti, otkriva nam nebeske tajne, i naše namjere obraća k boljim djelima. Tako je Gospodin nadahnuo Artakserksa da traži knjigu dnevnika iz koje je saznao za dobra djela Mardoheja, te odmah izmijenio svoju raniju surovu odluku o uništavanju židovskog naroda (Est 6). Tako je i apostolima obećano: Jer nećete vi govoriti, nego će Duh Oca vašega govoriti iz vas (Mt 10,20). Od đavla su pomisli koje pokušavaju da nas spotaknu, pobuđujući u nama strasno naslađivanje, ili s najlukavijom prepredenošću predstavljajući zlo pod vidom dobra. Jer, on se pred nama pretvara u anđela svjetlosti (2 Kor 11,14). Tako je on stavio u srce Judi Iškariotskome da izda Gospodina (Iv 13,2), i Ananiji da slaže Duhu Svetome(Dj 5,3). Od nas samih rađaju se pomisli kada se prirodno sjećamo onoga što smo vidjeli, slušali, ili činili.
160. Taj trostruki uzrok nastanka pomisli treba uvijek da imamo na umu i da prema njemu prosuđujemo o pomislima koje nastaju u srcu. U skladu s time treba i da se odnosimo prema njima. U ovom smislu mi treba da nasljedujemo iskusne mjenjače novca koji točno umiju da prepoznaju da li se radi o zlatu, da li je moneta od čistog zlata, ili od bakra koji sliči na zlato, da li na njoj kraljev lik, i da li je zakonito predstavljen, te da li moneta ima zakonitu težinu. Nešto slično u duhovnom smislu mi treba da činimo u odnosu na pomisli. Prvo, treba svestrano da ispitamo da li je istinito ili ne ono što je ušlo u naše srce. Na primjer, ako nam je predloženo neko učenje, mi treba da ispitamo da li je očišćeno Božjim ognjem Svetoga Duha, ili pripada židovskom sujevjerju, ili proizlazi iz nadmene svjetske filozofije i samo nosi masku pobožnosti. Postupivši tako, mi ćemo ispuniti apostolsku pouku: Ne vjerujte svakome duhu, nego ispitujte duhove jesu li od Boga (1 Iv 4,1), i bit ćemo izvan opasnosti da se udaljimo od istine. Oni, pak, koji se nisu pobrinuli da ispune ovu predostrožnost, podvrgavali su se bijednom otpadanju od vjere. Slatkorječivi sablaznitelji su ih najprije privukli sebi nekim pobožnim osjećanjima i umovanjima, suglasnim sa svetom vjerom, kao sa sjajem zlata. Zatim su ih naučili mudrovanjima protivnim vjeri. Obmanuti prvobitnim izgledom, oni ih nisu podvrgnuli svestranom ispitivanju. Primivši na taj način lažni bakarni novac za zlatni, oni su upali u heretičke zablude. Drugo, treba da brižljivo razmotrimo da li čujemo lažno tumačenje Svetog Pisma. Jer, može se dogoditi da ono, oponašajući čisto zlato istinitog razumijevanja Božjih riječi, pokušava da nas obmane izgledom dragocjenog metala kako bi ga primili s mješavinom bakra lažno pridavanog smisla. Tako je sotona pokušao da iskuša samog Spasitelja Krista. Tako on i sve nas iskušava, premda ne bezuspješno kao kod našeg Gospodina. Treće, na sve načine treba da budemo oprezni kako neprijatelj, izvrćući dragocjene pouke Svetoga Pisma lukavim tumačenjima, ne bi uspio da nas navede na nepravilnu primjenu i upotrebu. Prikrivajući obmanu pozivanjem na predaju koja navodno potiče od staraca on kao da nezakonito stavlja kraljev pečat na lažni novac. On u tome uspijeva kada nas obmanjuje na neumorni trud koji je iznad naših moći, na prekomjerna bdijenja, na molitve bez ikakvog reda, na neumjesno čitanje. Zavodeći nas navodnim dobrom, on nas privodi kraju koji je štetan po dušu. On nas nagovara da činimo nepotrebne posjete da bi nas istjerao iz usamljenosti i lišio blaženog života u tišini. On nam savjetuje da preuzmemo na sebe brigu o pobožnim bespomoćnim ženama kako bi nas uhvatio u zamku pogubnim brigama. On nas podstiče da želimo svećenički čin pod izgovorom educiranja mnogih i odvlači od našeg poniznog zvanja. Svi takvi savjeti, prikriveni pokrovom milosrđa, pobožnosti i višeg napretka, neiskusne odvode u obmanu. Spolja oni sliče na novac istinitog kralja, premda su ih iskovali lažni duhovni kovači, a ne pravoslavni iskusni oci. Njih su podmukli demoni iskovali na štetu i propast. Na njih se savršeno može primijeniti izreka Propovjednika: Postoje putevi koji čovjeku izgledaju pravi, iako im kraj gleda u dno pakla (Izr 16,25). Posljednje (četvrto) opažanje iskusnog mjenjača se odnosi na ispitivanje težine monete. Mi ćemo ga u našem duhovnom djelovanju ispuniti kada djelo koje nam savjetuje pomisao položimo na tas savjesti, te sa svom strogošću ispitamo da li ima stvarnu težinu, tj. da li je teško strahom Božjim, da li je sve u njemu po njegovom smislu i značenju, ne čini li ga lakim vanjština i novina, nije li mu težinu umanjila sujeta i nije li ga uništila ljudska slava. Izvagavši i ispitavši ga svjedočanstvima apostola i proroka, mi smo dužni da ga prihvatimo kao suglasno s njima, ili da ga sa svom strogošću odbacimo kao njima protivno i za nas pogubno.
161. Prema tome, treba stalno da osmatramo sve skrivnice našeg srca, i da s budnom pažnjom pratimo tragove onih koji ulaze kako se ne bi prokrao i neka mislena zvijer, ili sam lav ili drakon te, potajno zapečativši pogubne stope pri našoj nepažnji, i drugima prokrčio put u zavoje našeg srca. Obrađujući na taj način svakoga časa i svake minute zemlju našeg srca evanđeoskim plugom, tj. stalnim sjećanjem na križ Gospodinov, mi ćemo moći da uništimo legla pogubnih zvijeri i jazbine otrovnih zmija, i da ih istjeramo iz sebe.
162. Obraz savršenog uma (koji ima vlast nad svojim pomislima) prekrasno je predstavljen u licu evanđeoskog satnika. Moralna sila koja ne dozvoljava da nas sve pomisli obmanjuju, već po svom rasuđivanju dobre prima, a suprotne bez ikakvog napora progoni, u priči o njemu je opisana njegovim riječima koje, naravno treba shvatiti u prenesenom značenju: Jer i ja sam čovjek pod vlašću, i imam pod sobom vojnike, pa rečem jednome: idi, i ide: i drugome: dođi, i dođe; i slugi svome: učini to, i učini (Mt 8,9). Kad bi se hrabro borili protiv neurednih unutrašnjih pokreta i strasti, kad bi ih podčinili svojoj vlasti i svome rasuđivanju, kad bi pohotu koja ustaje u našem tijelu ugasili, kad bi neurednu gomilu pomisli držali pod jarmom vlasti razuma, kad bi spasonosnim znamenjem križa Gospodinova od granica našeg srca progonili gomile zlih neprijateljskih sila, mi bi bili unaprijeđeni u čin satnika u duhovnom smislu. Zbog takvih trijumfa i pobjeda i mi ćemo se podići na visinu njegovog dostojanstva i imati zapovjedničku vlast i silu. Pri njoj već nećemo biti privlačeni pomislima koje ne želimo, nego samo onima kojima se duhovno naslađujemo. Tada ćemo dobiti mogućnost da boravimo u njima i da im se priljubljujemo. Zlim nagovaranjima ćemo, pak, s vlašću zapovijedati: ''Odlazite'', i odlazit će. Tako ćemo i dobre pomisli prizivati: ''Dođite'' i one će dolaziti. I sluzi našem tj. tijelu ćemo pokazivati što mu je potrebno za neporočnost i uzdržavanje, i on će, izjavljujući potpunu pokornost, bez ikakvog protivljenja sve ispuniti, ne izazivajući više poročne želje protivne duhu.
163. Ali, kako to postići? To će doći samo od sebe ukoliko se tijesno sjedinimo sa Bogom. Tada će već On djelovati u nama. U to nas uvjerava apostol Pavao, govoreći: Jer oružje naše borbe nije tjelesno nego silno Bogom za rušenje utvrđenja, obarajući pomisli (2 Kor 10,4). Ma šta mi poduzimali u cilju savladavanja pomisli, nećemo imati uspjeha, sve dok ne počne da djeluje sam Bog poslije sjedinjenja s nama. Tada će i naša nemoćna sredstva postati silna i svepobjedna, razarajući neprijateljske tvrđave i poražavajući i izgoneći sve pomisli. I ispunit će se na nama proročka riječ: Nemoćni neka govori: ''Mogu ja'' (imam snage), i krotak neka bude hrabar (Jl 3,10-11), i ono što o sebi govori apostol Pavao: Jer kad sam slab onda sam jak (2 Kor 12,10). Jer, tada će se sila Božja pokazati u nemoći našoj (2 Kor 12,9). Prema tome, svim htijenjem srca treba da se usmjerimo k sjedinjenju s Gospodinom da bi se i u nama izvršilo ono što je ispitao blaženi David: Duša se moja prilijepila za tebe. I primi me desnica tvoja (Ps 62,8). I svatko od nas će početi da pjeva zajedno s njim: A meni je dobro biti blizu Boga (Ps 72,28). Naravno, to zahtijeva postojani napor i trud. Ali, bez njih nema uspjeha ni u kakvom djelu. Tim više ga bez njih ne treba očekivati u tako važnom djelu. Savršenstvo nijedne vrline se ne može postići bez truda, i mir pomisli nitko ne može postići bez krajnjeg srčanog napora. Na to se upravno odnosi riječ Gospodinova: Kraljevstvo nebesko s naporom se osvaja, i podvižnici ga zadobivaju (Mt 11,12). Da bi duh naš dostigao u čovjeka savršena, u mjeru rasta punoće Kristove (Ef 4,13), i postao jedan duh s Gospodinom (1 Kor 6,17), nužno je da s velikim naporom uvijek bdije i da bude neumoran u revnosti. Došavši do toga, on već sa apostolom može svečano da likuje: Sve mogu u Kristu koji mi daje moć (Fil 4,13).
164. Stoga sva naša pažnja treba uvijek da bude usmjerena na brzo vraćanje pomisli od njihovog lutanja i kruženja k sjećanju na Boga. Onaj tko hoće točno da podigne i sagradi krov u obliku kupole, vrpcom iz centra postojano pravi krug, postižući na taj način svuda podjednaku okruglinu. Tko, pak, pokuša da bez ove pomoći završi djelo neće moći nepogrješivo da ostvari pravilnu okruglost, čak i ako posjeduje veliku vještinu, budući da jedinim pogledom neće moći odrediti koliko je odstupio od kružnice. Isto tako ni naš duh, ukoliko u sebi, kao neki nepokretan centar, ne utvrdi ljubljeno sjećanje na Boga, kako bi, njime osiguran, svakog trenutka obilazio sva svoja djela i trudove, kako bi njime, kao provjerom, određivao kakvoću svojih pomisli i podviga (te jedne primao, a druge odbacivao), i kako bi njime, kao istinskim šestarom, davao pravac svemu što radi – nikako neće moći kao što treba da sagradi duhovnu građevinu čiji je arhitekta apostol Pavao (1 Kor 3,10). On tada neće moći da kući da ljepotu o kojoj blaženi David, želeći da je u svom srcu predstavi Gospodinu, govori: Gospodine, zavoljeh ljepotu doma tvoga, i mjesto obitavanja slave tvoje (Ps 25,8), nego će nerazumno u srcu svome podići ružan dom, koji je nedostojan Duha Svetoga i koji je uvijek sklon rušenju. I on se neće proslaviti useljavanjem blaženog stanara tj. Duha Svetoga, već se podvrgnuti žalosnom razrušavanju.
165. Tamne sile djeluju na nas prvenstveno kroz pomisli. Naravno, nama bi bilo lakše da izađemo na kraj s njima kada nas ne bi stalno i u velikom broju okruživali neprijatelji koji nam ne žele dobro. Ipak, toga se ne treba užasavati. Istina je da nas neprijatelji stalno opsjedaju. Međutim, oni samo siju i pobuđuju zlo u nama, nemajući sile da nas prinude na njega. Jer, kad bi im bila dana vlast da nas nasilno uvlače u zlo, a ne samo da nas nagovaraju na njega, ni jedan čovjek ne bi mogao da izbjegne grijeh koji bi odgovarao grešnoj želji koju bi zapalili u našim srcima. Međutim, mi vidimo da je njima dana mogućnost da nas pobuđuju, kao što je i nama darovana sila da ih odbijamo i sloboda da se s njima suglasimo. I zašto se strašiti? Uostalom, onome tko se straši njihovih nasilja i napada, s druge strane predlažemo Božji pokrov i Božju pomoć, koja je moćnija od njih, kao što se govori: Jer je veći Onaj koji je u vama nego li koji je u svijetu (1Iv 4,4). Njegovo zastupništvo se bori za nas sa silom koja je neusporedivo veća od one s kojom na nas ustaje neprijateljska strana. Jer, Bog ne samo da nadahnjuje na dobra djela, nego ih i podupire i privodi kraju. On nas ponekad i bez naše volje i našega znanja privlači spasenju. Prema tome, očigledno je da đavao može da obmani jedino onoga tko mu sam svojom voljom da suglasnost. To je Eklisiast jasno izrazio riječima: Sud nad zlim djelima nije brz. Zbog toga se srce sinova ljudskih ne boji da čini zlo (Ekl 8,11). Očigledno je, dakle, da svatko griješi stoga što odmah, kada na njega napadnu zle pomisli, ne pruža otpor protivljenjem. Jer, rečeno je: Usprotivite se đavlu, i pobjeći će od vas (Jak 4,7).
166. Kod nekoga može da se javi pitanje o načinu na koji zli duhovi ulaze u općenje s dušom. Oni neosjetno razgovaraju s njom, siju u nju što zažele, vide njene pomisli i pokrete i koriste se njima na njenu štetu. Međutim, nema ničega neobičnog u tome. Duh može da ulazi u općenje s duhom, i da prikriveno utiče na njega, navodeći ga na ono što želi. Jer, među njima, kao i među ljudima, postoji neka sličnost i srodnost po prirodi. Međutim, savršeno je nemoguće da oni ulaze jedan u drugog i da jedan ovladava drugim. To može istinski da se pripisuje samo Bogu.
167. Naprijed rečenom nimalo ne proturječi ono što se događa s bjeso-mučenima, tj. što oni, opsjednuti nečistim duhovima, govore i čine ono što neće, ili bivaju prinuđeni da izgovaraju riječi koje ne razumiju. Izvjesno je, međutim, da se ne podvrgavaju svi na isti način utjecaju duhova. Nekima oni ovladavaju do te mjere da nimalo nisu svjesni što rade ili govore, dok su drugi svjesni i poslije se sjećaju onog što se događalo. I jedno i drugo biva od utjecaja nečistog duha. Ipak, ne treba misliti da on, izgovarajući riječi i govoreći ustima onoga koji strada, prožima samu suštinu duše ili da srasta s njom i da se oblači njome. Oni to nikako ne mogu da učine. To se, zapravo događa na slijedeći način: zasjedajući na organe kroz koje djeluje duša, i nalažući na njih nepodnošljivu težinu, nečisti duh strašnim pomračenjem pokriva razumna osjećanja duše i presijeca njihovu djelatnost. To se, doduše, kao što vidimo, ponekad događa i od vina, i od groznice, i od pretjerane hladnoće, i drugih bolesti koje dolaze izvana. Da đavao ne bi pomislio da isto učini i s blaženim Jobom, dobivši vlast nad njegovim tijelom, Gospodin mu je naročitom zapovjedi zaprijetio, govoreći: Eto, predajem ti ga u ruke, ali mu samo dušu sačuvaj (Job 2,6). On kao da kaže: ''Samo ga nemoj činiti bezumnim, nemoj mu rastrojiti sjedište duše, ne napadaj mu razum i ne povrijedi mu organ razuma jer njime treba da ti se suprotstavi''.
168. Duh se, na taj način, nekako miješa s grubom i tvrdom materijom, tj. s tijelom, i to vrlo lako. Iz toga, međutim, ne slijedi da se on i s dušom, koja je također duh, može sjediniti tako da i nju, slično tijelu, učiniti sjedištem svog bića. To je moguće jedino Svetoj Trojici, koji ne samo da obuhvaćaju svaku razumnu prirodu, nego je i prožimaju. Samo je Bog svugdje i u svemu, tako da vidi i sve pomisli naše, i sve unutrašnje pokrete, i sve duševne tajne. I nema tvari sakrivene pred Njim, nego je sve obnaženo i otkriveno pred očima Onoga kome ćemo odgovarati (Heb 4,13). On pravedno ispituje srca i utrobe (Ps 7,10).
169. Kako, međutim, nečisti duhovi znaju naše misli? Oni ih ne čitaju izravno u duši, nego ih prepoznaju po njihovom iskazivanju u izvanjskim čulnim obilježjima, tj. iz naših riječi i djela. Međutim, oni nikako ne mogu proniknuti u misli koje još nisu izašle iz unutrašnjosti duše. Čak i to da li su i kako su primljene misli koje nam oni sami podmeću, oni saznaju ne iz same duše, i ne iz posve unutrašnjih pokreta koji se u njoj tajno događaju zbog njih, nego po njihovom iskazivanju van duše. Tako, npr. oni znaju da je redovnik, u koga su posijali pomisao ugađanja trbuhu, primio pohotu ugađanja trbuhu ukoliko vide da je počeo da promatra kroz prozor na sunce, ili da se obavještava koliko je sati. I nije čudno što zračne sile stječu takvo znanje, kada vidimo da i umnim ljudima uspijeva da po očima, licu i drugim izvanjskim znacima saznaju stanje unutrašnjeg čovjeka. Naravno, utoliko točnije znanje mogu da imaju oni koji su, kao duhovi, bez sumnje puno tananiji i pronicljiviji od ljudi.
170. Treba znati da svi demoni ne raspaljuju sve strasti u ljudima, već da se o svakoj brine određeni duh. Jer, jedni od njih se naslađuju nečistim i sramnim pohotama, drugi vole bogohulstvo, treći srdžbu i jarost, četvrti se tješe tugom, peti sujetom i ohološću. I svaki u srcu čovjekovom sije strast kojom se naročito naslađuje. Međutim, ne pobuđuju oni svi zajedno svoje strasti, nego naizmjenično, suglasno s vremenom, mjestom i sklonošću onoga tko se iskušava.
171. Osim toga, treba znati da oni nisu svi u jednakoj mjeri zli i jednako moćni. Na početnike i nemoćne se puštaju slabiji duhovi. Ukoliko se oni savladaju, šalju se moćniji. Na taj način, Kristov vojnik, po mjeri svog napredovanja i umnožavanja duhovnih sila, treba da podnosi sve veću i veću borbu. I nitko od svetih nikako ne bi mogao podnijeti zlobu takvih i tolikih neprijatelja, ili izdržati njihove napade i svirepu jarost, ukoliko pri našoj borbi ne bi uvijek bio prisutan naš najmilostiviji zastupnik i podvigo-položnik Krist, ujednačavajući silu onih koji se bore, odbijajući i obuzdavajući iznenadne napade neprijatelja i čineći s iskušenjem i kraj, da bi se moglo podnijeti (1 Kor 10,13).
172. Demoni nemaju vlasti da štete svakom čovjeku. To na najjasniji način dokazuje primjer blaženog Joba koga neprijatelj nije smio da iskuša više, nego što mu je bilo dopušteno voljom Božjom. O tome svjedoči i ispovijedanje zlih duhova koje je uneseno u evanđeoske priče: Ako nas izgoniš, dozvoli nam da idemo u krdo svinja (Mt 8,31). Oni, dakle, bez Božje dozvole nisu imali vlast da uđu čak ni u nečiste i nerazumne životinje. Utoliko više treba vjerovati da po svojoj volji oni ne mogu ući ni u jednog čovjeka, stvorenog po naličju Božjem. Jer, kad bi im bila dana vlast da iskušavaju i ogorčavaju svakoga čovjeka po svojoj volji, nitko ne samo od mladih redovnika, nego ni od savršenih muževa ne bi mogao da izdrži život u pustinji, budući okružen gomilama zlih neprijatelja.
173. Također, poznato je da nečisti duhovi u tijela bjeso-mučenih ulaze tek pošto zavladaju njihovim umovima i pomislima. Lišivši ih najprije straha Božjeg, sjećanja na Boga i duhovne pouke, oni ih smjelo napadaju. I budući da su razoružani i lišeni Božje pomoći i Božje ograde, oni ih lako pobjeđuju. Na kraju, oni u njima, kao u mjestu koje je prepušteno njihovoj vlasti, ustrojavaju sebi stanište. Uostalom, točno je i to da oni teže, prekomjernije i pogubnije muče one koje nisu savladali tjelesno, nego duševno. To su upravo oni koji su se uhvatili u mrežu njihovim strastima i pohotama. Jer, po riječi apostola, od koga je tko pobijeđen tome i robuje (2 Pt 2,19).
174. Sveto Pismo svjedoči da su uz svakoga od nas nerazdvojno prisutna dva anđela, dobar i zao. O dobrima govori Spasitelj: Gledajte da ne prezrete jednoga od malih ovih; jer vam kažem da anđeli njihovi na nebesima stalno gledaju lice Oca moga nebeskoga (Mt 18,10), i blaženi David: Anđeli Gospodinovi stoje oko onih koji ga se boje, i izbavljaju ih (Ps 33,8). O njima svjedoči i ono što se u knjizi Djela apostolskih govori o svetom Petru: To je anđeo njegov (Dj 12,15). O oba anđela naširoko se govori u knjizi Pastir. Ako razmislimo o onome tko je tražio pristup blaženom Jobu, jasno ćemo razumjeti da se radilo o onome tko ga je uvijek napadao, premda ga nikada nije mogao pokrenuti na grijeh. Zbog toga je i tražio od Gospodina vlast nad njim, ispovijedajući da je dotle bio pobjeđivan zastupanjem Gospodina (koji ga je uvijek ograđivao svojim pokrovom), a ne njegovom vrlinom. I o Judi se također govori: I đavao neka mu stane s desne strane (Ps 108,6).

BORBA SA SVIM VRSTAMA TUGE KOJA DOLAZI OD NEVOLJA I NAPASTI

175. U Palestini, u pustinjama između Jeruzalema i Mrtvog mora, barbari su iznenada napali redovnike, i veoma mnoge poubijali. Kako je Bog dopustio da se nad Njegovim slugama izvrši takvo zlodjelo? To pitanje obično smućuje duše onih koji nemaju mnogo vjere i znanja i koji misle da se vrline i podvizi svetih nagrađuju u ovom vremenskom životu. Mi, pak, koji se ne samo u ovome životu nadamo u Krista da, po apostolu Pavlu, ne bi bili jadniji od sviju ljudi (1 Kor 15,19), ne treba da padamo u zabludu takvim mišljenjima. Inače se može dogoditi da, zbog netočnog određenja istine u odnosu na takve događaje, dođemo u užas i smutnju od iskušenja koja i nas susreću, da svojim nogama skrenemo s puta pravde (Ps 72,2), ili, što je i reći strašno, da Bogu pripišemo nepravdu i nebrigu o djelima ljudskim, tj. kao da On svete ljude koji žive pravedno ne izbavlja od iskušenja, te da dobrima dobrom, a zlima zlom ne uzvraća u sadašnjem životu. Time bi zaslužili osudu s onima kojima prorok Sofonija prijeti u ime Gospodina, govoreći: Osvetit ću se onima koji u srcima svojima govore: ''Gospodin ne čini ni dobro ni zlo'' (Sof 1,12), ili bi se podvrgli jednakom udjelu s onima koji žalbama izriču hulu na Boga: Onaj tko čini zlo je dobar pred Bogom i on mu ugađa. I gdje je Bog pravde, dodajući i drugo bogohuljenje koje prorok opisuje: Uzalud služimo Bogu. I kakva je korist od držanja onoga što je naredio, i što hodismo kao molitvenici pred Gospodinom Svedržiteljem? Jer, mi hvalimo tuđe, napreduju koji čine bezakonje, i spašavaju se oni koji se protive Bogu (Mal 3,14-15). Prema tome, da bi izbjegli neznanje koje je uzrok i korijen najlošije zablude, unaprijed treba da točno saznamo što je zaista dobro, a što zlo. Držeći se, zatim, istinskog određenja Pisma, a ne lažnog mišljenja gomile, mi se već nikako nećemo obmanuti zabludom ne vjernih ljudi.

176. Sve što postoji i što se događa u svijetu može biti jedno od troga: dobro, zlo ili nešto srednje. Prema tome, mi treba da saznamo što je zapravo dobro, što zlo, a što srednje kako bi naša vjera, budući ograđena točnim znanjem, u svim iskušenjima ostala neustrašiva. U ljudskim djelima ništa ne treba smatrati suštinskim dobrom, izuzev duševne vrline koja nas iskrenom vjerom privodi Bogu i podstiče da se neprestano priljepljujemo uz nepromjenjivo dobro. I nasuprot tome, ništa ne treba smatrati zlom osim grijeha, koji nas odvaja od blagog Boga i veže za zlog đavla. Srednje je, pak, ono što može pripadati i jednoj i drugoj strani, sudeći po osobinama i raspoloženju onoga koji se njime koristi. Tu spadaju: bogatstvo, vlast, počast, tjelesna snaga, zdravlje, ljepota, sam život ili smrt, bijeda, nemoć tijela, klevete i drugo tome slično. Ono, dakle, prema svojstvu i raspoloženju onoga tko se njime koristi može da služi i na dobro i na zlo. Jer, bogatstvo, prema apostolu, često može da služi na dobro. On bogatima ovoga svijeta zapovijeda da se ne preuznose, niti da se uzdaju u bogatstvo nesigurno, nego u Boga živoga, koji nam daje sve izobilno na upotrebu, da dobro čine, da se bogate u dobrim djelima, da budu darežljivi, društveni, spremajući sebi dobar temelj za budućnost, da dobiju život vječni (1 Tim 6,17-19). Međutim, ono se obraća u zlo kada ga sabiru da bi ga gomilali i zakopavali u zemlju, kao što čine tvrdice, ili da ga rasipaju na raskoš i utjehe, a ne na korist potrebitih. Isto tako su vlast i počast i tjelesna snaga i zdravlje nešto srednje i mogu se upotrijebiti i na dobro i na zlo. Time se lako objašnjava činjenica da su mnogi od svetih u Starom Zavjetu, vladajući svime time, bili vrlo ugodni Bogu, i što su naprotiv, oni koji su ih loše koristili i obraćali na služenje svojim lošim sklonostima, pravedno bili kažnjavani ili predavani smrti, kao što često pripovijedaju knjige Kraljeva. Na isti način shvati i o drugim srednjim stvarima, tj. da nisu istinsko dobro (koje se sastoji u vrlinama), nego nešto neodređeno. Jer, one su korisne i blagotvorne za pravednike koji ih upotrebljavaju na pravedna i potrebna djela, dajući im mogućnost da saberu dobre plodove za život vječni, dok su za one koji se njima loše koriste nekorisne i pogubne, dovodeći ih samo do grijeha i smrti.
177. Čvrsto držeći u sjećanju takvu razliku stvari i djela, znajući da nema istinskog dobra izuzev vrline (koja proizlazi iz straha Božjeg i ljubavi prema Bogu), i da ništa nije pravo zlo osim grijeha i udaljavanja od Boga, sada ćemo sa svom pažnjom pogledati da li je ikada Bog, bilo sam bilo kroz nekog drugog, pričinio zlo nekome od svojih svetih? Bez sumnje, tako nešto nigdje nećeš naći. Jer, nikada se nije dogodilo da čovjeka neko drugi navede na grijeh ukoliko on neće zlo i protivi mu se. Ukoliko je, pak, upadao u grijeh, znači da ga je sam u sebi već začeo uslijed nepažljivosti srca i razvratne volje. Želeći da u to zlo, tj. u grijeh baci pravednog Joba, đavao je upotrijebio sve zamke svoje zlobe: lišio ga cjelokupnog bogatstva, djecu mu porazio smrću, i njega samoga od glave do nogu pokrio ranama, koje su pričinjavale nepodnošljiv bol. Ipak, on nikako nije mogao da ga uprlja grijehom. Job je uza sve to ostao neustrašiv i nije izrekao bezumlje na Boga (Job 1,22), tj. nije upao u bogohulstvo.
178. Međutim, kako sam Bog o sebi govori: Ja sam … onaj koji gradi mir i stvara zlo (Iz 45,7)? I prorok o Njemu svjedoči: Može li biti nesreća u gradu, a da je Gospodin ne učini (Am 3,6)? Sveto Pismo riječju zlo ponekad označava mučne slučaje ne zbog toga što su zaista zli po prirodi, nego zbog toga što ih kao zle osjećaju oni kojima se šalju na korist. Jer, govoreći s ljudima, Riječ Božja po nužnosti govori čovječjim riječima i s čovječjim osjećanjima. Tako i spasonosno sječenje i spaljivanje, koje liječnik dobronamjerno vrši na tijelu koje strada od opasnih povreda, bolesnik smatra za zlo koje mora da trpi. Konju mamuze i onome koji griješi ispravljanje nisu slatki. I sve disciplinske strogosti onima koji prolaze kurs obrazovanja izgledaju gorke, kao što govori apostol Pavao: Jer svaki ukor, dok traje, ne čini se da je radost, nego žalost, ali poslije daje mirni plod pravednosti onima koji su kroz njega izvježbani. On još kaže: Jer koga ljubi Gospodin onoga i kori; i bije svakoga sina koga prima. Jer koji je to sin koga otac ne kori (Heb 12,6-7;11)? Na taj način, riječ zlo se ponekad koristi u značenju žalosnih slučajeva, po rečenome: I raskaja se Bog zbog zla koje reče da im učini, i ne učini (Jon 3,10). I još: Jer znah da si ti Bog milostiv i žalostiv, spor na srdžbu i obilan milosrđem, i koji se žalosti zbog zla (Jon 4,2), tj. zbog žalosnih lišavanja i bijeda koje je prinuđen da navede na nas zbog grijeha naših. Znajući kako su one za neke korisne, drugi prorok se zbog želje njihovog spasenja, a ne zbog neprijateljskog osjećanja prema njima, molio: Dodaj im zla Gospodine, dodaj zla slavnim zemlji (Iz 26,15). I sam Gospodin govori: Evo, ja ću na tebe navesti zlo (Jer 11,11), tj. tuge i razaranja. Spasonosno kažnjen njima u sadašnje vrijeme, bit ćeš prisiljen da se na kraju obratiš i požuriš k meni, koga si u dane svoje sreće zaboravljao. Mi ih zbog toga ne možemo smatrati suštinskim zlom, budući da mnogima služe na dobro i vode k primanju vječnih radosti. Vratimo se, međutim, postavljenom pitanju. Sve što obično smatramo zlom, što nam pričinjavaju neprijatelji, ili što nas poražava na neki drugi način ne treba da smatramo zlom, nego nečim srednjim. I tada ono već neće biti onakvo kakvim ga smatra onaj tko ga je nanio u jarosnom duhu, nego onakvo, kakvim ga osjeća onaj tko ga je pretrpio. Stoga, kada se svetom mužu dogodi smrt, ne treba misliti da mu je učinjeno zlo, nego nešto srednje. Jer, ona je za grešnika zlo, a za pravednika okrjepljenje i oslobođenje od zla. Smrt je za pravednog čovjeka pokoj, čiji je put sakriven (Job 3,23). Pravedan čovjek od takve smrti neće pretrpjeti nikakvu štetu. Jer, s njim se nije dogodilo ništa neobično. Ono što je imalo da se dogodi s njim po prirodnoj nužnosti, on je primio po zlobi neprijatelja, i to ne bez koristi za vječni život. Dug čovječje smrti, koji je morao da plati po neizbježnom zakonu sadašnjeg našeg postojanja, on je otplatio s bogatim plodom stradanja, stječući zalog za veliku nagradu.
179. To, međutim, ne oslobađa krivice onoga tko čini zlo. Nečastivi bezakonik neće ostati bez kazne zbog toga što zlodjelom svojim pravedniku nije mogao da pričini suštinsku štetu. Jer, trpljenje je vrlina pravednika. Ono donosi nagradu ne onome tko je nanio smrt ili stradanje, nego onome tko ih je trpljivo podnio. Jedan će zasluženo podnijeti kaznu za zvjersku surovost, dok drugi neće pretrpjeti nikakvo suštinsko zlo. Hrabrošću svoga duha trpeljivo podnijevši iskušenja i stradanja, on je sve što mu je naneseno sa zlim namjerama, obratio sebi na dobro i na umnoženje svoga blaženstva u budućem životu.
180. Jobovo trpljenje nije steklo dobru nagradu đavlu, koji ga je učinio slavnim svojim iskušenjima, nego njemu samom koji ih je hrabro podnio. I Judi neće biti darovano oslobođenje od vječnih muka zbog toga što je njegovo izdajstvo poslužilo na spasenje čovječjeg roda. Jer, ne treba gledati na plod djela, nego na raspoloženje onoga tko ga čini. Zbog toga mi treba da smo čvrsto uvjereni u to da čovjeku nitko ne može nanijeti zlo ukoliko ga sam ne privuče slabošću svoga srca i malodušnošću. Jer, i blaženi apostol Pavao u jednom stihu potvrđuje: A znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro (Rim 8,28). Jer, govoreći: Sve pomaže na dobro, on obuhvaća zajedno sve, ne samo ono što se smatra srećom, nego i ono što se smatra nesrećom. I na drugom mjestu isti apostol govori da je prošao i kroz jedno i kroz drugo: S oružjem pravednosti desnim i lijevim, tj. u slavi i sramoti, u grdnji i pohvali, kao varalice i istiniti, kao neznani i poznati, kao oni koji umiru a evo živimo, kao kažnjavani ali ne ubijani, kao žalošćeni a uvijek radosni, kao siromašni a mnoge bogateći, itd. (2 Kor 6,7-10). Prema tome, i ono što se smatra srećom i što apostol svrstava na desnu stranu, označavajući ga riječima slave i pohvale, i ono što se smatra nesrećom i što svrstava na lijevu stranu, označavajući ga riječima sramote i grdnje, za savršenog muža postaje oružje pravednosti. On nanesene mu žalosti velikodušno podnosi, koristeći ih kao oružje protiv onih koji ga napadaju. On se njima, kao lukom, mačem i najčvršćim štitom naoružava protiv onih koji mu ih nanose, savršeno pokazujući svoje trpljenje i hrabrost. Najslavnije stanje svoje neustrašivosti on pokazuje kroz same neprijateljske strijele koje ga smrtno pogađaju. On se, na taj način, ni srećom ne uznosi, niti zbog nesreće pada duhom, već korača pravom stazom i kraljevskim putem. S takvog mirnog stanja srca on se ni nailaskom radosti neće skrenuti na desno, ni napadom nesreće i dolaskom žalosti obrnuti na lijevo. Velik mir imaju oni koji ljube zakon tvoj, Gospodine, i oni se ne sablažnjavaju, svjedoči sveti David (Ps 118,165). O onima, pak, koji se pri nailasku svake slučajnosti mijenjaju, suglasno njihovim svojstvima i razlikama, kaže se: Bezumnik se mijenja kao mjesec (Sir 27,11). O savršenima i premudrima se, pak, govori: A znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro. O slabima i nerazumnima se, opet, objavljuje: Idi od čovjeka bezumna, jer nećeš čuti pametne riječi (Izr 14,7), budući da se on ni ugodnošću ne koristi na svoje dobro, niti se zbog neugodnosti ispravlja. Moralna sila koja je potrebna da se hrabro podnose žalosti, potrebna je i radi očuvanja umjerenosti u radosti. Onaj koga iz kolosijeka izbaci jedna od tih slučajnosti, nesumnjivo neće moći odoljeti ni jednoj od njih. Uostalom, sreća više povređuje čovjeka, nego li nesreća. Jer, nesreća ponekad i protiv volje obuzdava i ponižava. Privodeći nas u spasonosnu skrušenost, ona nas ili pobuđuje da manje griješimo, ili nas primorava da se sasvim ispravimo. Sreća, pak, nadima dušu pogubnim, premda ugodnim laskanjima te strašnim opustošenjem obara u prah one koji se, zbog sretnih uspjeha, smatraju sigurnima.
181. Takvi savršeni muževi se u Svetom Pismu preneseno nazivaju dvostrukim dešnjacima. Takav je bio, kao što piše u knjizi Sudaca, Aod, koji se objema rukama koristio kao desnom (Suci 3,15). Takvim savršenstvom u duhovnom smislu ćemo i mi ovladati, ukoliko i sreću, koja se smatra desnom stranom i nesreću, koja se naziva lijevom stranom, dobrom i pravilnom upotrebom budemo obraćali na desnu stranu. Time bi sve što god se s nama dogodi, za nas, po apostolu Pavlu, bilo oružje pravednosti. U našem unutrašnjem čovjeku mi opažamo dvije strane i, tako reći, dvije ruke. I ni jedan od svetih ne može da nema kako onu koju nazivamo desnom, tako i onu koju zovemo lijevom rukom. Savršenstvo, pak, njegove vrline se poznaje iz toga što on obje obraća u desnicu, dobro se koristeći objema. Da bi jasnije mogli razumjeti o čemu se radi, reći ću: sveti muž ima desnicu kada pokazuje duhovne uspjehe; kada, goreći duhom, gospodari nad svim svojim željama i pohotama; kada, budući slobodan od svakog đavlova napada, bez imalo truda i nelagodnosti odbacuje i odsijeca tjelesne strasti; kada, uznijevši se sa zemlje gore, na sve sadašnje i zemaljsko gleda kao na nepostojan dim i pustu sjenku, prezirući ga kao brzo-prolazno; kada u ushićenju uma ne samo plameno želi buduće, nego ga i jasno vidi; kada se najstvarnije hrani duhovnim sagledavanjima; kada jasno, kao otvorena vrata, opaža nebeske tajne; kada čisto i plameno uznosi molitve Gospodinu; kada, razgorjevši se vatrom duha, svim nastojanjima duše se preseli u nevidljivo i vječno, pri čemu misli da se više ne nalazi u tijelu. On ima također i lijevu ruku kada je okružen burama iskušenja; kada se raspaljuje nastupima pohotnih pobuda prema tjelesnim željama; kada prema neobuzdanoj srdžbi biva podstican vatrom razdražujuće smutnje; kada svojom prevelikom uznositosti biva podstican na oholost ili pak sujetu; kada biva ugnjetavan žalošću koja donosi smrt (2 Kor 7,10); kada se rastužuje napadima podmuklog malodušja; kada, po odlasku cjelokupnog duhovnog žara, obamire zbog ohladnjelosti i neke neobjašnjive sjete, pri čemu od njega odlaze ne samo dobre pomisli, koje razgorijevaju unutrašnju revnost, nego mu i Psalmi i molitva, i čitanje, i usamljenost ćelije postaju užasno tjeskobni i sva oruđa vrlina susreće s nekim neizdržljivim odvraćanjem i odbojnošću. Kada ga sve ovo bude napadalo, redovnik treba da zna da ga pritiskuje lijeva strana.
Prema tome, onaj tko ni zbog onoga, kao što smo rekli, što pripada desnoj strani ne bude nadut sujetom koja nailazi, i tko ni zbog onoga što pripada lijevoj strani, hrabro ratujući, ne pada u očajanje, koristit će obje ruke kao desnu. U oba djelovanja pokazavši se pobjednikom, on će dobiti pobjednički vijenac, kako sa svog lijevog, tako i sa svog desnog stanja. Takav vijenac je, kako čitamo, zaslužio blaženi Job koji se za desno djelovanje ovjenčao vijencem: budući bogat i znatan otac sedam sinova, on je svakodnevno prinosio žrtvu Gospodinu za njihovo očišćenje, želeći da ih učini blago-ugodnim i srodnim ne toliko sebi, koliko Bogu; njegova vrata su bila otvorena za svakoga dolaznika; on je bio noga hromih i oko slijepih; ovčjim krznom od njegovih ovaca su bila zagrijevana ramena nemoćnih; on je bio otac sirotama i udovicama; on se čak u srcu svome nije radovao zbog pogibije svoga neprijatelja. Isti Job je, djelujući ljevicom, s neusporedivo visokom hrabrošću trijumfirao nad nevoljama; u jednom trenutku lišivši se sedam sinova, on se kao otac nije ucvilio žestokom žalošću, nego se kao sluga Božji umirio voljom svoga Tvorca; od najbogatijeg postavši najbjedniji, od preobilnog nag, od zdravog gubav, od poznatog i slavnog ponižen i prezren on je sačuvao hrabrost duha nepovrijeđenom; lišivši se na kraju cjelokupnog svog imanja i imetka, on je postao obitavalište gnoja i, kao neki najsuroviji mučitelj svoga tijela, crijepom strugao iscijeđeni gnoj, te uranjao prste u dubinu rana koje su pokrile sve dijelove njegovog tijela i izvlačio crve. Pri svemu tome on ni najmanje nije pohulio na Boga, i ni u čemu nije mrmljao na svoga Tvorca. Što više, nimalo se ne bojeći bremena najtežih iskušenja, on je i samu odjeću koja je pokrivala njegovo tijelo (i koja je jedina mogla biti sačuvana od đavlove otimačine stoga što je bila na njemu) razderao i odbacio od sebe, pridodavši dragovoljnu golotinju onoj kojom ga je porazio njegov najljući otimač. On je čak i kosu sa svoje glave, koja je ostala kao jedino netaknut znak ranije slave, odsjekao i bacio svome mučitelju. On je tako odsjekao ono što mu je ostavio najsvirepiji neprijatelj, i nebeskim glasom izjavio radost svoje slavne pobjede nad njim: Dobro smo primali od Boga, a zla zar nećemo primati? Gol sam izašao iz utrobe matere svoje, gol ću se i vratiti. Gospodin dade, Gospodin uze. Kako je bilo ugodno Gospodinu, tako se i zbilo. Neka je blagoslovljeno ime Gospodinovo (Job 2,10; 1,21). U dvostruke dešnjake pravedno ću ubrojiti i Josipa koji je u sreći bio ugodan ocu, pun poštovanja prema braći, blago-ugodan Bogu, a u neugodnosti neporočan, vjeran svome gospodaru, najkrotkiji u tamničkom zatvoru, ne zlopamtiv prema uvredama, dobročinitelj prema neprijateljima, prema zavidnoj braći koji su gotovo postali njegove ubojice ne samo nježno raspoložen, nego i bogato milosrdan. On i njemu slični se pravedno nazivaju dvostrukim dešnjacima, budući da se sa obje ruke koriste kao s desnicom. Prolazeći kroz iskušenja koja je nabrojao apostol Pavao, oni slično njemu mogu govoriti: S oružjem pravednosti, lijevim i desnim, u slavi i sramoti, u grdnji i pohvali, itd. I mi ćemo biti dvostruki dešnjaci ukoliko i nas ne budu mijenjali ni obilje, ni oskudica u prolaznim dobrima, tj. ukoliko nas ni obilje ne bude odvlačilo zadovoljstvima štetne raspuštenosti, niti oskudica u očajanje i mrmljanje, već ukoliko u oba slučaja, odajući zahvalnost Bogu, budemo izvlačili jednak plod i iz ugodnosti i iz neugodnosti. Tada ćemo postati istinski dvostruki dešnjaci, kao što je bio učitelj neznabožaca apostol Pavao, koji je posvjedočio o sebi: Govorim to ne zbog oskudice, jer ja sam se naučio da budem zadovoljan onim što imam. Znam i poniziti se, znam i obilovati; u svemu i svačemu navikoh: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Kristu koji mi daje moć (Fil 4,11-13).
182. Iskušenje, kao što smo rekli, biva dvojako, tj. kroz ugodnost i neugodnost. Uzrok, pak, zbog koga se iskušavaju ljudi je trojak: najvećim dijelom radi ispitivanja, ponekad radi ispravljanja, a nerijetko i radi kažnjavanja zbog grijeha.
Tako su radi ispitivanja, kako čitamo, slično Jobu, bezbrojne žalosti podnijeli Abraam i mnogi sveti. Radi njega je i narod židovski bio podvrgnut iskušenjima u pustinji, kao što u knjizi Ponovljenog zakona govori Mojsije: I spominji se svega puta kojim te je vodio Gospodin Bog tvoj četrdeset godina po pustinji, da bi te namučio i iskušao, da se zna što ti je u srcu, tj. hoćeš li držati zapovijedi Njegove ili nećeš (Pnz 8,2). I u Psalmu se napominje: Na vodi Merivi iskušah te (Ps 80,8). Da se Job upravo radi toga podvrgao svemu što je podnio, upravno svjedoči sam Bog, govoreći: Zar misliš da sam ti radi čega drugog učinio sve to, osim da se javiš prav (Job 40,3)?
Radi ispravljanja se, pak, to događa kada Gospodin, ponižavajući svoje pravedne zbog nekih malih i lakih grijeha, ili zbog prevelike uznositosti osobnom pravednošću, pušta razna iskušenja. Njima se oni u sadašnje vrijeme čiste od svake nečistoće pomisli i njima se spaljuje svaka nečistoća koja se vidi u njihovoj unutrašnjosti (Iz 1,25), kako bi se na budućem ispitivanju pokazali slični čistom zlatu, i kako u njima ne bi ostalo ništa što bi, poslije ispitivanja vatrom Suda, trebalo da se očisti kaznenim spaljivanjem. U tome smislu je rečeno: Mnoge nevolje ima pravednik (Ps 33,20), i također: I zaboravili ste savjet koji vam govori kao sinovima: Sine moj, ne zanemaruj karanje Gospodnje, niti kloni kad te On kori. Jer koga ljubi Gospodin onoga i kori; i bije svakoga sina koga prima. Ako podnosite prijekor, Bog postupa s vama kao sa sinovima. Jer koji je to sin koga otac ne kori. Ako li ste bez prijekora, kojeg su svi iskusili, onda ste kopilad a ne sinovi (Heb 12,5-9). I u Otkrivenju je rečeno: Ja one koje ljubim korim i popravljam (Otk 3,19). Takvima je, pod vidom Jeruzalema, od lica Božjeg preko proroka Jeremije upućena riječ: I učinit ću kraj svim narodima, među koje sam te rasijao, a tebi neću učiniti kraja, nego ću te prekoriti na sudu (Jer 30,11). Za takvo spasonosno ispravljanje sveti David se moli, govoreći: Ispitaj me, Gospodine, i iskušaj me. Prekali utrobu moju i srce moje (Ps 25,2). Razumijevajući spasonosnost takvog iskušenja, i prorok Jeremija vapi: Kazni nas Gospodine, ali s mjerom, a ne u srdžbi svojoj (Jer 10,24). Isto i Izaija govori: Blagoslivljam te, Gospodine, jer si se rasrdio na mene, ali si odvratio jarost tvoju, i pomilovao me (Iz 12,1).
Udarci iskušenja se šalju i zbog grijeha. Tako Gospodin prijeti da pošalje udarce narodu izraelskom, govoreći: Zube zvjerske poslat ću na njih s jarošću onih koji gmižu po zemlji (Pnz 32,24). I u Psalmima se o njima govori: Mnogo rane ima grešnik (Ps 31,10). I u Evanđelju se spominje: Eto postao si zdrav, više ne griješi, da ti se što gore ne dogodi (Iv 5,14).
Postoji još i četvrti razlog zbog koga se nekima šalju stradanja, poznat iz Svetog Pisma a to je javljanje slave i djela Božjih. Tako se u Evanđelju govori o slijepo rođenom: Ne sagriješi ni on ni roditelji njegovi, nego da se jave djela Božja na njemu (Iv 9,3). I o bolesti Lazara se kaže: Ova bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se Sin Božji proslavi kroza nju (Iv 11,4).
Postoje i druge vrste Božjih odmazdi, kojima bivaju poraženi oni koji su premašili najviši stupanj zla, i kojima su bili osuđeni, kao što čitamo, Datan, Aviron i Korej, i prvenstveno oni o kojima govori apostol Pavao: Predade ih Bog u pokvaren um da čine što je neprilično (Rim 1,26-28). To treba smatrati najtežim od svih kazni. O njima i govori Psalmopjevac: Na poslovima čovječjim nema ih, i ne muče se s drugim ljudima (Ps 72,5), budući da ne zaslužuju da budu spašeni posjetom Gospodinovom i da dobiju izlječenje posredstvom vremenskih kazni. Jer, oni otupjevši predadoše sebe razuzdanosti pa čine svaku nečistoću sa pohlepom (Ef 4,19) uslijed ogrubljela srca svoga od dugotrajnog prebivanja u stalnom grijehu koji premašuje sve mjere očišćenja i odmazde u veoma kratkom roku života u ovome vijeku. Takve Riječ Božja ukori i preko proroka Amosa: Zatirah vas kao što Gospodin zatre Sodomu i Gomoru, i bili ste kao glavnja istrgnuta iz vatre. Pa ipak se ne obratiste k meni, govori Gospodin (Am 4,11). On govori i kroz proroka Jeremiju: Satrt ću narod svoj, jer se ne vraćaju s puteva svojih (Jer 15,7), i na drugom mjestu: Biješ ih, ali ih ne boli; satireš ih, ali neće da prime pouke. Tvrđe im je lice od kamena, i neće da se obrate (Jer 5,3). Ipak, izljevši sve spasonosne lijekove kao najiskusniji Liječnik, i vidjevši da već nije ostalo nijedno iscijeljujuće sredstvo koje bi bilo moguće priložiti na njihove rane, Gospodin kao da, na neki način, biva pobijeđen veličinom njihove nepravde. Budući prisiljen da odstupi od milostivog kažnjavanja, On im objavljuje, govoreći: I revnost će se moja ukloniti od tebe, i počinut ću, i više se neću postarati (Ez 16,42). O drugima, pak, čije srce nije ogrubjelo čestim grijesima, koji još nisu zaslužili najžešću i istrjebljujuću kaznu, već su sposobni da prime urazumljujuću kaznu radi spasenja, govori se: Korit ću ih i čut će o nevoljama svojim (tj. Urazumit ću ih, davši im da čuju o nevoljama koje im prijete) (Os 7,12).
183. Kako zadobiti i sačuvati trpljenje i dobrodušnost? Istinsko trpljenje i dobrodušnost se ne mogu ni zadobiti ni sačuvati bez poniznosti srca. Kada trpljenje bude istjecalo iz tog izvora, radi izbjegavanja žalosti od neugodnosti neće biti potrebno niti zatvarati se u ćeliju, niti sakrivati se u pustinju. Utvrđujući se u dubini duše na vrlini poniznosti, svojoj roditeljici i čuvarki, trpljenje više neće imati potrebu za izvanjskom pomoći. Zbog toga, ukoliko se mi zbog neke uvrede uznemirimo, očigledno je da u nama nije čvrsto utvrđen temelj poniznosti. Stoga se naša unutrašnja građevina, pri naletu čak najmanje bure, podvrgava razarajućem potresu. Trpljenje nije pohvalno i dostojno udivljenja u slučaju kada je unutrašnje spokojstvo sačuvano uslijed nedostatka strijela neprijatelja. Naprotiv, ono je veličanstveno i slavno kada prebiva neustrašivo i pored bure iskušenja koja je na njega usmjerena. I kada se, naizgled, ruši i potresa, ono se više učvršćuje. I onim se više usavršava, čime naizgled slabi. Jer, nikome nije nepoznato da je trpljenje dobilo svoje ime od podnošenja žalosti. Stoga nitko tko bez tuge ne podnosi sve što mu se čini ne može biti proglašen trpeljivim. Stoga Salomon trpeljivog zasluženo pohvaljuje: Bolji je dugo trpeljiv čovjek nego junak. I gospodar od svoga srca je bolji nego onaj koji zauzme grad(Izr 16,32). On još kaže : Tko je dugo trpeljiv velika je razuma, a tko je malodušan pokazuje ludost (Izr 14,29). Događa se, dakle, da neko doživi klevetu i da se zapali vatrom srdžbe. Tada uzrokom njegovog grijeha ne treba smatrati uvredu koja mu je nanesena, budući da je ona isključivo povod za iskazivanje u njemu sakrivene bolesti srdžbe. Takav je smisao Spasiteljeve priče o dvije kuće: jednoj, utemeljenoj na kamenu, i drugoj, utemeljenoj na pijesku. Na njih se s jednakom silom usmjerio napad vode i bure vjetrova. Posljedice su, međutim, bile različite. Jer, dom koji je bio utemeljen na tvrdom kamenu nije pretrpio nikakve štete od silnog udara, dok se onaj koji je bio utemeljen na rastresitom pijesku odmah srušio. I on se očigledno srušio ne stoga što je bio podvrgnut izvanjskom udaru, tj. od voda koja su se usmjerile na njega, nego stoga što je bio nerazumno utvrđen na pijesku. Isto tako se i sveti čovjek od grešnika ne razlikuje time što nije podvrgnut snažnim iskušenjima, nego time što ga ni velika iskušenja ne pobjeđuju, dok grešnik pada i od malih. I, kao što smo rekli, hrabrost pravednika ne bi bila pohvalna ukoliko bi on bio pobjednik bez iskušenja. Uostalom, ni pobijede ne bi bilo ukoliko ne bi bilo neprijateljskih napada. Jer, blažen je čovjek koji pretrpi iskušenje, jer kad bude oproban primit će vijenac života, koji Gospodin obeća onima koji ga ljube (Jak 1,12). I apostol Pavao kaže da se sila Božja ne pokazuje u miru i utjehama, nego u nemoći (2 Kor 12,9). Jer, tako govori Gospodin Jeremiji: Jer, evo ja te postavljam danas kao tvrd grad i kao stup od željeza i kao zidove bakarne svoj ovoj zemlji, kraljevima Judinim i knezovima njegovim i svećenicima njegovim i narodu zemaljskom. Oni će udariti na tebe, ali te neće nadvladati, jer sam ja s tobom, veli Gospodin, da te izbavljam (Jer 1,18-19).
184. Htio bih da vam predstavim bar dva primjera takvog trpljenja. Jedan je pokazala jedna pobožna žena. Želeći da se usavrši u vrlini trpljenja, ona ne samo da nije bježala od iskušenja, nego je čak i tražila da je ogorčavaju. Ma koliko često bila ožalošćena, ona nije padala u iskušenjima. Ta žena je živjela u Aleksandriji, i poticala iz poznate porodice. U kući koju su joj ostavili roditelji, ona je pobožno služila Bogu. Došavši jednom blaženom nadbiskupu Atanaziju, ona je zamolila da joj da na izdržavanje i okrepljenje neku od onih udovica koje se izdržavahu o crkvenom trošku. ''Daj mi'', govorila je ona, ''jednu od sestara, koju bih okrijepila''. Pohvalivši ženinu dobru namjeru i njenu želju prema djelu milosrđa, svetac je zapovjedio da od svih izaberu udovicu koja bi sve premašivala časnom naravi, ozbiljnošću i ljubaznošću, kako želja one koja pokazuje milosrđe ne bi bila potisnuta lošim primjerom one koja ga koristi, i kako ona koja pokazuje milosrđe, budući ožalošćena zlom naravi udovice, ne bi pretrpjela štetu u vjeri. Primivši, dakle, izabranicu, ona ju je dovela u svoju kuću i počela da joj služi u svemu. Međutim, vidjevši njenu skromnost i tihost, i dobivajući od nje svake minute poštovanje radi zahvalnosti za djelo svoga čovjekoljublja, ona je kroz nekoliko dana opet došla ka spomenutom svecu i rekla: ''Ja sam molila da zapovjediš da mi daju neku koju bih uzdržavala, i kojoj bih služila s punom poslušnošću''. On u početku nije razumio radi čega tako govori i što zapravo želi. Pomislivši da je njeno moljenje zbog nebrige nadzornika nad udovicama bilo zanemareno, on je s određenom duševnom smutnjom pitao za razlog takvog propusta. Njemu su, međutim, rekli, da joj je poslana najčasnija udovica. Tada je on, shvativši što je tražila ta mudra žena, zapovjedio da joj daju najlošiju od svih udovica, koja je sve premašivala srditošću, svadljivošću, glupošću, brbljivosti i sujetom. Kada su našli i dali joj takvu, ona je, uzevši je u svoju kuću, s istim ili još većim žarom počela da joj služi. Kao zahvalnost za te usluge ona je od nje dobivala samo ožalošćivanja ponižavajućim grdnjama, zlim riječima, vrijeđanjem. Ukorjevajući je, udovica je s pakosnim ruganjem mrmljala što ju je izmolila od nadbiskupa, budući da je ne uzdržava, nego muči. Ona ju je, navodno, uzela iz spokojnog života i uvela u težak, a ne iz teškog u spokojni. Takva ožalošćenja je ta žena ponekad proširivala i do udaraca rukom. Međutim, ona gospođa joj s još većom poniznošću služaše, učeći se da pobjeđuje njenu jarost ne suprotstavljanjem, nego prije poniznim podčinjavanjem sebe. Ona je njen bijes krotila čovjekoljubivom krotkošću. Takvim iskustvima u potpunosti se utvrdivši u trpljenju i postigavši savršenstvo u željenoj vrlini, ona je otišla spomenutom svecu i zahvalila mu za njegov mudri izbor i za obučavanje u dobročinstvu u pravom smislu, te za to što joj je, savršeno suglasno njenoj želji, naznačio najdostojniju učiteljicu, čijim se stalnim ožalošćenjima svakodnevno krijepila u trpljenju i postigla sam vrhunac vrline. ''Napokon, ti si mi, oče, radi uzdržavanja dao onakvu kakvu sam upravo željela da imam. Ona prva je, pak, svojim poštovanjem prema meni prije mene okrepljivala i tješila, nego li ja nju.'' To je dovoljno reći o ženskom polu, kako bi se uspomenom na takvo djelo ne samo nazidali, nego i postiđivali sebe. Jer, mi ne možemo sačuvati trpljenje ukoliko se ne zatvorimo u ćeliji.
185. Iznijet ćemo i drugi primjer o ocu Pafnutiju, koji je živio u savršenoj usamljenosti u znamenitoj Skitskoj pustinji, u kojoj je i sada prezbiter. Budući još mlad redovnik, on je zasijao milosnom svetošću tako da su se najveći muževi toga vremena divili njegovom napretku. I bez obzira na to što je bio mlađi od svih, njega su uspoređivali sa starcima. Tako su odlučili da i njega ubroje u lik staraca. Kada se to pročulo, zavist, koja je nekada pobudila duše braće protiv Josipa, svojim otrovnom vatrom razgorje protiv njega jednoga od skitske braće. On bijaše naumio da njegovu slavu uprlja nekom mrljom sramote. Sačekavši vrijeme u koje je Pafnutije odlazio u nedjeljni dan u Crkvu, on potajno uđe u njegovu ćeliju i među korpe, koje tamo obično pletu od palminog pruća, sakri svoju knjigu. Zatim i sam ode u Crkvu, zadovoljan svojom lukavošću. Poslije završetka nedjeljne službe on pred svom braćom svetom Izidoru, koji je tada bio prezbiter, iznese žalbu da je iz njegove ćelije ukradena knjiga. Ta žalba je sve smutila (a osobito prezbitera) i oni nisu znali što da misle, niti šta da poduzmu, budući poraženi novim i nečuvenim prijestupom. Tada je tužilac zahtijevao da se sva braća zadrže u Crkvi, i da pošalju nekolicinu izabranih da pretresu sve ćelije. Kada su tri starca, koje je naznačio prezbiter, pretražili sve druge ćelije, došli su i do Pafnutijeve ćelije. I u njoj su našli knjigu sakrivenu među palminim korpama, gdje je bijaše sakrio zavisnik. Uzevši je, oni su je odmah donijeli u Crkvu i stavili pred sve. Premda je zbog čistoće savjesti bio uvjeren da nema nikakvog udjela u grijehu Pafnutije je, kao da je kriv zbog krađe, sebe predao sudu staraca, izjavljujući spremnost da podnese što mu bude dosuđeno kao kazna i moleći da mu odrede mjesto pokajanja. On ništa nije govorio u svoju obranu zbog stidljive skromnosti strahujući da, trudeći se da riječima spere mrlju krađe, povrh toga ne podnese još i osudu za laž, budući da nitko nije smatrao ništa drugo osim onoga što je otkriveno. Po završetku ispitivanja i donošenja presude, on je izašao iz Crkve, ne pavši duhom, već povjeravajući sebe sudu samoga Boga. On je počeo da prinosi pokajanje, pojačavši molitve s obilnim suzama, utrostručivši post, pokazujući se pred licem ljudi s najvećom poniznošću duha. Pošto je tokom isteka gotovo dvije nedjelje na taj način sebe podvrgao svakoj skrušenosti tijela i duha, on je u subotnji ili nedjeljni dan rano ujutro došao u Crkvu ne radi primanja Svete Pričesti, nego da bi se ispružio kod vrata Crkve i ponizno molio oproštaj. Međutim, ne trpeći da on i dalje sam sebe skruši i da bude ponižavan od drugih, Bog, svjedok i znalac svega sakrivenoga, primora đavla da objavi ono što je pronalazač zla, nečasni kradljivac svoje stvari, slavi tuđ lukavi klevetnik, učinio bez ikakvih svjedoka. Jer, obuzet najljućim demonom, on je sam otkrio svu lukavost svoje tajne podvale. I tako je onaj tko je bio savjetodavac zlog djela i spletke, ujedno postao i izdajnički razglašivač. Zatim je taj nečisti duh silno i dugo mučio bijednog brata, tako da ga nisu mogle istjerati ne samo molitve ostalih svetih koji su tamo prebivali, i koji su imali Božji dar vlasti nad demonima, nego ni naročita milost Izidora Prezbitera. Ni on nije mogao da istjera tog najljućeg mučitelja, premda mu je, po milosti Gospodinovoj, bila darovana sila nad njima, budući da su bjesomučni dobivali iscjeljenje još prije nego što bi bili dovedeni do njegovih vrata. I to je bilo stoga što je Krist Gospodin tu slavu sačuvao za Pafnutija, kako bi klevetnik bio iscijeljen molitvama onoga protiv koga je učinio spletku, i dobio oproštaj grijeha i oslobođenje od sadašnje kazne, objavljujući ime onoga čiju slavu je htio da, kao zavidni neprijatelj potamni.
186. Dva su me razloga navela da vam ispričam ovaj događaj: prvi, da bi, pomišljajući o neustrašivoj čvrstini tog čovjeka, utoliko više pokazivali neustrašivost i trpljenje, ukoliko se manjim napadima neprijatelja podvrgavamo; i drugi, da bi na osnovu njih došli do čvrstog uvjerenja da ne možemo biti sigurni od bura iskušenja i napada đavla ukoliko cjelokupnu zaštitu našeg trpljenja i svu nadu ne budemo polagali na sile našeg unutrašnjeg čovjeka, a ne na ćelijski zatvor, na pustinjsku usamljenost, na zajednicu svetih, ili uopće na bilo što što postoji izvan nas. Jer, ako Gospodin (koji je u Evanđelju rekao: Kraljevstvo Božje unutra je u vama, Lk 17,21), ne ukrijepi naš duh silom svoga zastupništva, uzalud se nadamo da ćemo napade neprijatelja (koji je u zraku) pobijediti ili pomoću ljudi koji s nama žive, ili udaljavanjem u udaljena mjesta tj. udaljivši se u pustinju, ili skrivanjem iza kamenja i krova tj. zaključavši se u ćeliju. Jer, sve je to imao i Pafnutije, pa ipak kušač je pronašao način da ga napadne. Tog posve zlobnog duha od njega nisu odbili ni zaštita stijena, ni usamljenost pustinje, ni zastupništvo tolikih svetih u toj zajednici. Međutim, pošto nije polagao nadu svoga srca ni na što izvanjsko, nego na samog Sudca svega skrivenoga, ovaj sveti sluga Božji nikako nije mogao biti uzdrman podvalama takvog napada. Isto tako, zar se i onaj koga je zavist bacila u takav prijestup, nije koristio blagotvornošću pustinje, ogradom udaljenog staništa i zajednicom blaženog Izidora, oca i prezbitera, i drugih svetih? Pa ipak, kada ga je našla utvrđenog na pijesku, đavlova bura ne samo da je njegovom domu (unutrašnjoj izgrađenosti) nanijela silan udarac, nego ga i sasvim razrušila. Prestanimo, stoga, da osnovu svoga nepomućenog unutrašnjeg mira tražimo van sebe, te da očekujemo da nemoć našeg trpljenja može pomoći tuđe trpljenje. Jer, kao što je Kraljevstvo Božje unutra u nama, tako su i neprijatelji čovjeku domaći njegovi (Mt 10,36). I nitko mi se ne suprotstavlja više od moga osjećanja, koje je moj najbliži domaći. Pazimo više na sebe, kako nas naši domaći ne bi povrijedili. Jer, kada naši domaći ne ustaju na nas, tada i Kraljevstvo Božje prebiva u nama u nepomućenom duševnom miru. I ako revno razmotrimo uzroke onoga što se događa u nama, naći ćemo da mi ne možemo biti ranjeni nikakvim, čak ni najpakosnijim čovjekom, ukoliko sami ne ustanemo protiv sebe nemirom svoga srca. I ukoliko smo ranjeni, uzrok ne treba tražiti u napadu izvana, nego u našem ne trpljenju. Tako je tvrda hrana korisna za zdravog, a za bolesnog štetna. Ona ne može povrijediti onoga tko je prima, ukoliko joj za nanošenje povrede njegova nemoć ne doda silu.

O BOŽJOJ MILOSTI I SLOBODNOJ VOLJI KAO ČINIOCIMA DUHOVNOG ŽIVOTA

187. Mi uvijek treba da smo čvrsto uvjereni u to da nikako ne možemo postići savršenstvo svojim trudovima i podvizima, makar se i sa svom neumornošću prakticirali u svakoj vrlini. Čovjekovi napori nemaju dovoljnu vrijednost i silu da nas uzdignu na visinu svetosti i blaženstva. Nužno je da nam Gospodin pripomogne i usmjeri naše srce prema onome što je za nas korisno. Zbog toga smo dužni da svakoga trenutka, zajedno s Davidom, vapimo Gospodinu: Utvrdi stope moje na stazama tvojim da se ne bi pokolebale (Ps 16,5). Nužno je da nevidljivi Rukovoditelj čovjekovog duha prema vrlini obraća našu slobodnu volju, koja je, što zbog neznanja dobra, što zbog iskušenja strasti, sklonija poroku. To je vrlo jasno izrazio prorok u jednom stihu pjesme: Odbačen, nagnuh se da padnem, ali me Gospodin prihvati (Ps 117,13). Prva polovina stiha označava slabost naše volje, a druga uvijek spremnu pomoć od Gospodina. Svaki put kada počnemo da se dvoumimo, On k nama pruža svoje ruke, podržava nas i utvrđuje. U protivnom bi, prepušteni svojoj slobodnoj volji, pali savršenim padom. Ni jedan pravednik, zapravo, nema u sebi dovoljno snage da stekne pravednost. On se stalno dvoumi i svakog trenutka je spreman da padne. Stoga ga milost Gospodinova podržava svojom rukom. U suprotnom bi, izloživši se padu zbog slabosti volje, u potpunosti poginuo. Zar će netko biti toliko samopouzdan i slijep da misli da nema potrebe u stalnoj pomoći Božjoj, kada sam Gospodin u Evanđelju jasno uči: Kao što loza ne može roda roditi sama od sebe ako ne ostane na čokotu, tako ni vi ako u meni ne ostanete. Jer bez mene ne možete činiti ništa (Iv 15,4-5)? Kako je, zapravo, nerazumno i čak bogohulno, dobra djela pripisivati svojim naporima, a ne milosti i pomoći Božjoj! I izreka Gospodinova svjedoči da bez Njegove pomoći nitko ne može da donosi duhovne plodove?
188. Zbog toga vjerujemo da se osobitim nadahnućem Božjim u nas polaže kako početak dobrog raspoloženja, tako i prakticiranje u vrlinama. Naš trud se sastoji u tome da se s većom ili manjom spremnošću pokoravamo nadahnućima Božjim i da primamo Njegovu pomoć. Mi zaslužujemo nagradu, ili dostojnu kaznu, s obzirom na to da li smo nemarni, ili se s pobožnom pokornošću brinemo o prilagođavanju zapovijedima i promislu Božjem, koje se prostire na nas Njegovom slobodnom voljom. To se jasno pokazalo pri izlječenju jerihonskih slijepaca. Slučaj Gospodinova prolaska pored njih je predstavljao milost Božjeg promisla i odstupanja. Njihovo, pak, uzvikivanje: Smiluj nam se Gospodine, Sine Davidov (Mt 20,31) bilo je djelo njihove vjere i nade. I opet, samo vraćanje vida predstavlja izraz Božjeg milosrđa.
189. Čak i ako se puno trudi oko obrađivanja zemlje, zemljoradnik ne može da očekuje obilan rod, ukoliko na obrađenu zemlju blagovremeno ne padne kiša i ne bude povoljno vrijeme. Prema tome, kao što lijenim zemljoradnicima, koji se ne brinu oko obrade svoje zemlje, Bog ne daje ploda, tako i požrtvovanima neće biti koristi od svakodnevne brige, ukoliko im ne pomogne Božje milosrđe. I, u djelu života po Bogu je isto: potreban je i naš trud, premda bez pomoći milosti Božje mi ni u čemu nećemo uspjeti. Treba da ispovijedamo da je Bog početni vinovnik ne samo djela, nego i dobrih pomisli: On nam nadahnjuje i svoju svetu volju, i daje nam silu i zgodnu priliku da ispunimo ono što ispravno želimo. Jer, svaki dar dobri i svaki poklon savršeni odozgor je, silazi od Oca svjetlosti (Jak 1,17).
190. Volja Božja uvijek želi da čovjek koga je Bog stvorio ne pogine, nego da uvijek živi. Ukoliko u našem srcu primijeti makar iskru raspoloženja k dobru Bog joj, po blagosti svojoj, ne dopušta da se ugasi. Želeći da se svi spase i dođu u spoznaju istine, On na sve načine potpomaže da se ona obrati u plamen. Milost Božja je blizu svih. Ona sve bez izuzetka priziva spasenju i spoznaji istine, jer govori: Dođite k meni svi koji ste umorni i natovareni i ja ću vas odmoriti (Mt 11,28).
191. Um čovječji ne može da shvati kako spasenje pripada i našoj volji, budući da se kaže: Ako hoćete i poslušate me, jest ćete dobra zemaljska (Iz 1,19), i istovremeno nije djelo ni… onoga koji hoće, ni… onoga koji trči, nego… Boga koji miluje (Rim 9,16). Njemu nije jasno kako Bog ima da svakome vrati po djelima njegovim, a istovremeno je Onaj koji čini u nama i da hoćemo i da tvorimo po Njegovoj slobodnoj volji (Fil 2,13). On bi htio da shvati zašto nam se zapovijeda da načinimo sebi novo srce i nov duh (Ez 18,31), kad nam se istovremeno kaže: I dat ću vam srce novo i duh nov (Ez 11,19). Ove sumnje neće biti teško da riješimo ukoliko budemo razumjeli da u djelu našeg spasenja učestvuju i milost Božja i naša slobodna volja. Naime, iako ponekad može da želi vrlinu, čovjek neće biti u stanju da je stekne bez Božje pomoći. Ni bolesniku nije dovoljna samo želja da bude zdrav, već i Davalac života, Bog treba dati silu za ponovo uspostavljanje zdravlja. Da bi se savršeno uvjerili u to da i dobre želje, koje nastaju od prirodne sposobnosti koja nam je dana milosrđem Tvorca, možemo ispuniti samo uz pomoć Božju, treba da se sjetimo riječi apostola Pavla: Jer htjeti imam u sebi, ali učiniti dobro ne nalazim (Rim 7,18).
192. Mnogi pitaju o tome kada u nama djeluje milost: da li onda kada se u nama iskazuju dobre želje, ili se dobre želje u nama iskazuju onda kada nas posjeti milost Božja? Iskustvo opravdava i jedno i drugo: Savao i carinik Matej nisu sami poželjeli Krista, nego tek poslije poziva. Zakej i razbojnik na križu su, pak, svojom željom preduhitrili djelo milosti. Tako i treba smatrati: kada vidi da želimo da činimo dobro, Bog usmjerava i učvršćuje našu spremnost. Ako, pak, ne želimo dobro, ili smo ohladnjeli prema njemu, On nam daje spasonosna nadahnuća, kroz koja se obrazuju ili obnavljaju dobra raspoloženja.
193. Ne treba misliti da je čovjekova priroda sposobna samo za zlo. Tvorac je u duše naše posijao sjemena svih vrlina. Međutim, da bi ona uzrasla, nužna je pomoć Božja. Isto tako, i u čovjeku uvijek postoji slobodna volja da primi ili ne primi milosna djelovanja. Kada gradnja našeg spasenja uopće ne bi zavisila od nas, apostol Pavao ne bi rekao: Gradite spasenje svoje sa strahom i trepetom. Međutim, kada bi zavisilo samo od nas, on ne bi dodao: Jer Bog je onaj koji čini u vama i da hoćete i da tvorite po Njegovoj slobodnoj volji (Fil 2,12-13). Milost Božja nas i pretječe, jer prorok govori: Bog moj, i Njegova milost me pretječe (Ps 58,11), i ide za našom voljom, zbog čega i kaže: I jutrom te molitva moja pretječe (Ps 87,14).
194. Milost Božja uvijek usmjerava našu volju na dobru stranu, iako i od nas zahtijeva ili očekuje odgovarajuće napore. Da ne bi svoje darove davala nemarnima, ona traži slučaj kojim bi nas probudila iz hladne bezbrižnosti. I da se darežljivo izjavljivanje njenih darova ne bi vršilo bez razloga, ona ih izjavljuje prema našoj želji i trudu. Ipak, pri svemu tome, milost se uvijek daje na dar, budući da se naši mali trudovi nagrađuju neizmjernom darežljivošću. Zbog toga, ma koliko bili veliki, svi ljudski trudovi ne mogu učiniti da se milost ipak ne daje na dar. Iako je govorio da se potrudio više od svih apostola, apostol Pavao ipak dodaje da trudovi ne pripadaju njemu, nego milosti Božjoj koja je s njim (1 Kor 15,10). Prema tome, riječju: Potrudih se, on izražava napor svoje volje, riječima: Ne ja, nego milost Božja – Božju pomoć, a riječima: Koja je sa mnom – da mu je milost pomagala onda kada se on trudio, a ne kada je boravio u nemaru i bezbrižnosti.
195. Bog raznovrsnim i nedostižnim načinima ustrojava naše spasenje: u onima koji žele i traže spasenje On pojačava želju, a u onima koji nemaju želju On izaziva namjeru. On pomaže ispunjavanje naših spasonosnih želja, udahnjuje svete želje i utvrđuje ih. Zbog toga ga mi u svojim molitvama zovemo i Zaštitnikom i Spasiteljem i Pomoćnikom. On, slično najnježnijem Ocu i sustradalnom Liječniku, čini sve u svima: u jednima pokreće početak spasenja i razgorijeva marljivost k Njemu, a kod drugih privodi djelo završetku, i vrline savršenstvu; jedne zadržava od bliskog pada, a drugima pruža prilike za spasenje; onima koji žele i koji se trude, pomaže, a druge, koji ne žele i koji se protive, privlači i skreće prema dobrom raspoloženju. On uvijek sve čini pokrećući, pomažući i utvrđujući, premda bez narušavanja slobode koju nam je dao.

O MOLITVI

196. Kao svoj najglavniji cilj i vrhunac savršenstva treba da postavimo stalnu molitvu, koja se oslanja na duševni mir i čistoću srca. Radi njih treba da podnesemo zlopaćenje tijela i da se držimo skrušenosti u srcu. Veza između svih tih trudova i molitve je nerazdjeljiva i uzajamna. Jer, kao što skup tih vrlina dovodi do savršenstva u molitvi, tako i molitva, kao njihov završetak i vijenac, njih čini čvrstim i postojanim. Kao što bez njih ne može da se stekne i usavrši stalna, čista i nepomućena molitva, tako ni one, koje u uređenju života po Bogu idu ispred, ne mogu dostići savršenstvo bez stalne molitve. Zbog toga se mi ne možemo odmah upustiti u rasuđivanje o sili molitve (koja završava građevinu svih vrlina), ukoliko najprije po redu ne označimo i razmotrimo sve što treba biti odsječeno ili pripremljeno radi njenog stjecanja, ili ukoliko, po smislu evanđeoske priče (Lk 14,28-30), najprije ne proračunamo i saberemo sve što je potrebno za podizanje tog najuzvišenijeg duhovnog stupa. Međutim, ni ono što je pripremljeno mi nećemo moći kako treba upotrijebiti niti na njemu pravilno nazidati posljednje vrhove savršenstva, ukoliko najprije, po iznošenju svake nečistoće poroka i izbacivanju ruševina i mrtvog đubra strasti, na živoj i tvrdoj zemlji srca našega, kao na onome evanđeoskom kamenu (Lk 6,48), ne položimo najčvršći temelj jednostavnosti i poniznosti. Tek na njemu bi mogao da se podigne taj stup putem polaganja duhovnih vrlina. I on će neustrašivo stajati i svoj vrh uzdizati do najviših visina neba, nadajući se na svoju čvrstinu. Utvrdivši se na takvom temelju, on će izdržati pljusak strasti i rijeke gonjenja koje, slično strojevima za lomljenje kamenja, silno napadaju, tu svirepu buru neprijateljskih duhova. I on ne samo da se neće razoriti rušenjem, nego neće ni osjetiti njihove napade.
197. Zbog toga, da bi molitva mogla biti uznesena s potrebnom vatrenošću i čistoćom, nužno je pobrinuti se o slijedećem: prvo - svaka briga o tjelesnim stvarima treba da se potpuno odsiječe; drugo - ne treba dopustiti ne samo brigu o nekom djelu ili slučaju, nego čak ni sjećanje o njima; treće - treba presijeći raspršivanje, isprazne riječi, pričljivost i šale; četvrto - više od svega treba sasvim savladati zbunjenost od srdžbe ili žalosti; peto - s korijenom treba izčupati pogubne pobude tjelesne pohote i izazov srebroljublja. Po savršenom izbacivanju i odsijecanju tih i sličnih poroka, vidljivih i za čovjekov pogled, i poslije preventivnog očišćenja od svega, koje svoj završetak nalazi u čistoći i neporočnosti, treba, dalje, položiti neustrašivu osnovu duboke poniznosti, koja bi bila snažna da održi stup koji treba da prodre do samih nebesa. Zatim, na toj osnovi treba da se podigne građevina duhovnih vrlina, dok duh treba uzdržavati od svakog lutanja i nepostojanog oklijevanja kako bi se duhovni pogled, malo po malo, počeo približavati sagledavanju Boga. Jer, za vrijeme molitve će nam, unošeno rukom sjećanja po nužnosti na misao dolaziti ono što je naša duša primila u sebe prije časa molitve. Zbog toga, mi prije vremena molitve treba da se pripremimo da budemo onakvi kakvi želimo da budemo za vrijeme molitve. Osim toga, požurimo da prije molitve iz skrivnica našeg srca istjeramo ono što ne bi željeli da vidimo da nas tlači za vrijeme molitve. Tako ćemo moći ispuniti apostolsku zapovijed: Molite se bez prestanka (1 Sol 5,17).
198. Um naš ne bez razloga uspoređuju s krajnje lakim perom, ili paperjem koje, slobodno od vlage strane tečnosti, pri najslabijem puhanju vjetra obično, zbog svoje lakoće, uzlijeće na veliku visinu. Ukoliko je, pak, opterećeno nekom tečnošću ono će, umjesto da se penje po zraku, zbog težine od vlage padati dolje i priljubljivati se uz zemlju. I naš um će, ukoliko ne bude opterećen pridošlim strastima, svjetskim brigama i ukoliko ne bude povrijeđen vlagom pogubne pohote, kao lak i po prirodi čist, pri najmanjem vijanju duhovnog razmišljanja uzlaziti gore i, ostavljajući ono što je dolje i zemaljsko, uznositi se k nebeskom i nevidljivom. To nam upravo i savjetuje zapovijed Gospodinova: Ali pazite na sebe da srca vaša ne otežaju prejedanjem i pijanstvom i brigama ovoga života (Lk 21,34). Prema tome, ako hoćemo da naše molitve prodru ne samo do nebesa, nego i iznad nebesa, postarajmo se da svoj um usmjerimo k njegovoj prirodnoj lakoći, očistivši ga od svih zemaljskih poroka i od svake vlage svjetovnih strasti. Na taj način, ne opterećujući se nikakvim stranim teretom, njegova molitva će lako polijetati Bogu.
199. Obratite pažnju na uzroke koji opterećuju naš um po Gospodinovom riječima. On nije ukazao na preljub, ni na blud, ni na ubojstvo, ni na bogohulstvo, ni na otimanje (što se sve smatra smrtnim grijehom i dostojnim osude), nego na prejedanje, opijanje vinom i brige ili staranja ovoga vijeka, kojih se nitko od svjetskih ljudi ne čuva i koje ne smatra sramnim. Naprotiv, sramno je i reći, čak i neki od onih koji su se odrekli svijeta dopuštaju sebi ista popuštanja, ne vidjevši u njima za sebe niti štetu, niti bijedu. Uostalom, te tri nepravilnosti koje pritišću dušu i koje je od Boga odjeljuju i uz zemlju priljepljuju, uopće nije teško izbjeći, naročito nama koji smo tako daleko udaljeni od svake veze sa svijetom i koji nemamo savršeno nikakve prilike da se uplićemo u vidljive brige, pijanstva i prejedanja. Ipak, postoji jedno drugo duhovno prejedanje i pijanstvo, koje se teže izbjegava, i postoji neka briga i tuga ovoga svijeta, koji i nas obuzimaju poslije našeg savršenog odricanja od svih stjecanja, pri svoj našoj uzdržljivosti od vina i svakog prejedanja i pri našem prebivanju u pustinjskoj usamljenosti. Ja mislim na popuštanja tijelu, na privezanosti i strasti. I ukoliko se ne očistimo od njih, naše srce će i bez opijanja vinom i bez obilja hrane biti opterećeno još štetnijim pijanstvom i prejedanjem. Jer, samo onaj čiji se um, oslobodivši se od svih strasti, duboko umiri i čije se srce najčvršćim stremljenjem priljubi uz Boga, kao uz najviše dobro, može u potpunosti ispuniti apostolsku zapovijed: Molite se bez prestanka.
200. Mislim da bez iskrene skrušenosti srca, čistoće duše i prosvjetljenja Duhom Svetim nije moguće obuhvatiti sve oblike molitve. Njih je onoliko koliko u jednoj duši, ili svim dušama može da nastane raznih stanja i raspoloženja. Molitva se svakoga preobražava s obzirom na mjeru napretka uma u čistoći i osobini stanja u koje se uvodi ili slučajno, ili zbog svojih unutrašnjih radnji. Stoga je očigledno da nitko ne može uznositi uvijek iste molitve. Čovjek se drukčije moli kada je veseo, drukčije kada je opterećen tugom ili očajanjem, drukčije kada cvjeta u duhovnim uspjesima, drukčije kada je potlačen mnoštvom neprijateljskih napada, drukčije kada moli oproštaj grijeha, drukčije kada moli porast milosti ili stjecanje neke vrline ili gašenje neke strasti, drukčije kada je poražen strahom pri razmišljanju o paklu i budućem Sudu, drukčije kada se razgorijeva nadom i željom za budućim blagima, drukčije kada je u nevoljama i opasnostima, drukčije kada se naslađuje sigurnošću i mirom, drukčije kada se posveti otkrivanju nebeskih tajni, drukčije kada se žalosti zbog besplodnosti u vrlinama i suhoće u osjećanjima.
201. S obzirom na predmet, apostol Pavao razlikuje četiri oblika molitve: Molim, dakle, prije svega da se čine moljenja, molitve, prozbe, zahvalnosti (1 Tim 2,1). Moljenje - je preklinjanje ili umoljavanje za grijehe. Njime čovjek, došavši u skrušenost zbog učinjenih grijeha, bilo sadašnjih, bilo prošlih, izmoli oproštaj; molitva - se uznosi kada nešto prinosimo ili obećavamo Bogu govoreći: ''Učinit ću to i to, samo se smiluj, Gospodine''; prozba - se vrši kada, nalazeći se u toploti duha, uznosimo molitve za druge, za one koje volimo, ili za mir cijeloga svijeta; zahvaljivanje - se obavlja kada um Bogu prinosi zahvalnost (i pohvala), sjećajući se prošlih blagih djela Njegovih, ili vidjevši sadašnja, ili saznajući ona koja je u budućnosti pripremio onima koji ga ljube.
202. Iza ova četiri oblika molitve slijedi neko najuzvišenije molitveno stanje koje se sastoji u sagledavanju jedinoga Boga i u žarkoj ljubavi prema Njemu. U njemu um naš, obuzet i prožet ovom ljubavlju, razgovara s Bogom na najprisniji način i s naročitom iskrenošću. Molitva Gospodinova: Oče naš (Mt 6,9-13) nam saopćava da s revnošću treba da molimo to stanje.
Mi govorimo: Oče naš, ispovijedajući Boga, Vladara svemira svojim Ocem. U isto vrijeme ispovijedamo da smo izbavljeni iz stanja ropstva i prisvojeni Bogu u svojstvu usinovljene djece. Dodajući: Koji si na nebesima, mi izjavljujemo spremnost da se potpuno odvratimo od privezanosti za sadašnji zemaljski život, koji je nešto strano, što nas daleko udaljuje od našeg Oca, te da sa najvećom željom stremimo prema oblasti u kojoj obitava Otac naš, ne dozvoljavajući sebi ništa što bi nas činilo nedostojnim visokog usinovljenja, i što bi nas, kao nezakonitu djecu, lišilo otačkog naslijeđa i podvrglo svoj strogosti pravednog suda Božjeg.
Dostigavši tako visoki stupanj sinova Božjih, mi treba da gorimo sinovskom ljubavlju prema Bogu. Mi više ne tražimo svoju korist, nego svim srcem želimo slavu Oca našega, govoreći: Da se sveti ime tvoje. Mi time svjedočimo da je sva naša želja i sva radost slava Oca našega, tj. da se slavi, pobožno poštuje i obožava preslavno ime Njegovo.
Drugo moljenje očišćenoga uma je molba: Da dođe Kraljevstvo Oca našeg, ili Kraljevstvo u kome Krist kraljuje u svetima. U njemu, po oduzimanju od đavla vlasti nad nama i po izgonu iz naših srca strasti, Bog počinje da vlada kroz miomiris vrlina. Ono je u određeno vrijeme obećano uopće svima savršenima i djeci Božjoj, kojima Krist kaže: Dođite blagoslovljeni Oca moga, primite Kraljevstvo koje vam je pripremljeno od postanka svijeta (Mt 25,34).
Treća molba je svojstvena sinovima: Da bude volja tvoja i na zemlji kao na nebu. To znači: neka ljudi budu slični anđelima. Kao što oni izvršavaju volju Božju na nebu, tako i svi koji žive na zemlji neka tvore Njegovu volju, a ne svoju. To još znači: neka bude s nama u životu sve po volji tvojoj. Tebi predajemo udio naš, vjerujući da ti sve, i ugodno i neugodno, ustrojavaš na naše dobro, i da se više brineš o našem spasenju, nego mi sami.
Zatim: Kruh naš nasušni daj nam danas. Nasušni, kruh je nadnaravni, iznad svih suština ili esencija, (kakav samo može biti kruh koji je sišao s neba). Kada se kaže: danas, naznačuje se da jučerašnje kušanje nije dovoljno. On treba da nam se da i sada. I pošto nema dana u koji ne bi trebalo nahraniti srce našeg unutrašnjeg čovjeka primanjem i kušanjem ovoga kruha, nužno je da u svako vrijeme izlijevamo molitvu za njega.
I oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo dužnicima svojim. Milostivi Gospodin nam obećava oproštaj grijeha ukoliko sami pokažemo primjer praštanja svojoj braći: Oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo. Očigledno je da, u nadi na ovu molitvu, sa smjelošću može sebi moliti oproštaj grijeha samo onaj tko je sam oprostio svojim dužnicima. Onaj, pak, tko od svega srca nije oprostio bratu koji mu je sagriješio ovu molitvu će izgovarati na svoju osudu, a ne na smilovanje. Jer, ako njegova molitva bude uslišena, što se drugo može očekivati osim, suglasno s njegovim primjerom, nemilosrdne srdžbe i bezuvjetnog određenja kazne. Jer će onome biti sud bez milosti koji ne čini milosti (Jak 2,13).
I ne uvedi nas u iskušenje. Privodeći u sjećanje riječi apostola Jakova: Blažen je čovjek koji pretrpi iskušenje (Jak 1,12), mi riječi molitve ne treba da razumijemo u značenju: ''Ne dopusti da ikada budemo iskušani'', nego: ''Ne dopusti da budemo savladani iskušenjem''. Iskušavan je bio i Job, ali nije uveden u iskušenje. Jer, uz pomoć Božju, on ne reče bezumlja na Boga (Job 1,22). On nije oskrnavio usta svoja bogohulnim mrmljanjem, na što ga je htio navući njegov kušač. Iskušavan je bio i Abraham, iskušavan je bio i Josip, ali ni jedan ni drugi nisu bili uvedeni u iskušenje. Jer, ni jedan nije ispunio volju kušača.
No izbavi nas od zloga, tj. ne dopusti da budemo iskušani od đavla preko naših sila, nego učini s iskušenjima i kraj, da bi mogli podnijeti (1 Kor 10,13).
203. Premda navedena molitva, koju je izrekao sam Gospodin, sadrži u sebi svu punoću molitvenog savršenstva, ipak Gospodin svoje prisne vodi još dalje prema nekom najuzvišenijem stanju, k onoj vatrenoj, čak, reći ću, neizrecivoj molitvi, koju su vrlo rijetki dokučili i ispitali. Premašujući svako ljudsko razumijevanje, ona se ne označava ni zvukom glasa, niti pokretom jezika, niti izgovaranjem nekih riječi. Ozaren izlijevanjem one nebeske svjetlosti, nju um ne izražava slabom ljudskom riječju, nego je, sabravši osjećanja, kao iz nekog najobilnijeg izvora, nezadrživo izlijeva, i nekako neizrecivo uznosi upravno Gospodinu. U tom najkraćem trenutku vremena on iskazuje ono što, povukavši se u samoga sebe, nije u stanju ni riječju da iskaže, ni mišlju da obujmi.
204. Taj oblik molitvenog stanja je dar Božji. Obično, pak, milosno molitveno raspoloženje se odlikuje samilošću. Njegovom posjetom obuzeti um se pokreće na čistu i vatrenu molitvu. Ta samilost nailazi pri raznim slučajevima, kao što je pokazalo iskustvo. Ponekad su, za vrijeme pjevanje Psalama, riječi nekog stiha davale povod za vatrenu molitvu, a ponekad je blagozvučna melodija bratovljevog glasa pokretala duše zadivljenih na napregnutu molitvu. Znamo, također, da je ponekad pažljivo i pobožno pjevanje ulijevalo mnogo vatrenosti u one koji su slušali, a često je savjet savršenog muža i duhovni razgovor u prisutnima, u vrijeme njihovog preklanjanja koljena, pokretao osjećanje na obilno izlijevanje molitve. Događalo se da smo snažno bili pokrenuti na potpunu samilost smrću brata ili nekog dragog nam čovjeka. Također je i sjećanje na našu hladnoću i lijenost ponekad na nas navodila spasonosni duhovni žar. I uopće, bezbrojni su, slučajevi u kojima je milost Božja naše duše budila iz bezosjećajnosti i sanjivosti.
205. Samilost nailazi pri raznim slučajevima. Ona se, isto tako, iskazuje na razne načine. Ponekad se ona pokazuje u nekoj neizrecivoj duhovnoj radosti, ponekad uranja u duboku šutnju sve sile i pokrete duše, ponekad donosi više ili manje obilne suze. Suze ili nekakvo suzno raspoloženje je njen najuobičajeniji izraz. One se javljaju ili zbog ranjavanja srca sviješću o vlastitim grijesima, ili zbog sagledavanja vječnih dobara ili zbog želje vječne slave, ili zbog spoznaje velikih dobročinstava Božjih prema nama, pri osjećanju vlastite ništavnosti i nedostojnosti, ili zbog osjećanja našeg bolnog života na zemlji.
206. Kakav je znak da je molitva uslišana? Mi ne sumnjamo da nam je molitva zaista uslišana kada nas ne zbunjuje nikakva sumnja, kada nadu naše molbe ništa ne baca u očajanje, kada u samom izlijevanju molitve osjećamo da smo dobili ono za što se molimo. Jer, molitvenik će biti dostojan uslišanja i dobiti ono što traži srazmijerno sa svojom vjerom da ga Bog gleda i da može ispuniti njegovu molbu. Naime, izreka našeg Gospodina je nepromjenjiva: Sve što molite u svojoj molitvi, vjerujte da ćete primiti; i bit će vam (Mk 11,24). Pri tome, Riječ Božja ukazuje na dovoljno sredstava koja pomažu da molitva bude uslišana. Molitva biva uslišana kada se dvoje slože u molitvi (Mt 18,19), ili kada je prati vjera, makar bila i kao zrno gorušičino (Mt 17,20), ili kada je neprekidna (Lk 11,8), ili kada se sjedinjuje s milostinjom (Sir 29,15), i drugim djelima milosrđa (Iz 58,6-9). Vidite na koliko načina se stiče milost uslišanja molitve. Stoga nitko ne treba da pada u očajanje pri izmoljenju za sebe spasonosnih dobara. Jer, pretpostavimo da ti nedostaje ono zbog čega se uslišava molitva. Ipak, zar ti ne možeš da budeš postojan u molitvi? To je u rukama svakoga tko želi. Samo radi toga Gospodin je obećao da će dati sve za što se budemo molili. Stoga ne treba da se saplićemo nevjerom. Budimo uporni i dobit ćemo ono što tražimo. Tako je obećao Gospodin: Molite i dat će vam se; tražite i naći ćete; kucajte i otvorit će vam se (Lk 11,9-10). Međutim, svatko tko se moli treba da zna da sigurno neće biti uslišan ukoliko bude sumnjao u uslišanje.
207. Više od svega, u vezi s molitvom treba da ispunimo evanđeosku zapovijed, tj. da se, ušavši u svoju klijet i zatvorivši vrata, molimo Ocu nebeskome. To treba izvršavati i bukvalno, a još više duhovno. U unutrašnjoj klijeti svojoj se molimo onda kada srce svoje savršeno udaljujemo od svih pomisli i briga i kada molitve svoje prinosimo Gospodinu na neki tajni način i sa smjelošću. Sa zatvorenim, pak, vratima se molimo onda kada se sa zatvorenim ustima i šuteći molimo Onome koji ispituje srce, a ne riječi. Na skrivenom mjestu se molimo onda kada samo srcem i pažljivim umom prinosimo svoje molbe jedinome Bogu, tako da ni same protivne sile ne znaju o čemu se molimo. Stoga treba da se molimo s dubokom šutnjom ne samo radi toga da prisutnu braću svojim šapatom ili govorenjem ne bi odvlačili od molitve i uznemiravali u molitvenim osjećanjima, nego i radi toga da bi predmet naše molitve sakrili i od samih neprijatelja, koji nas napadaju naročito kada se molimo.
208. Naša molitva će doći do savršenstva koje joj je svojstveno kada se u nama dogodi ono o čemu se molio Gospodin Ocu svome: Da ljubav kojom me ljubiš u njima bude i ja u njima (Iv 17,26), i još: Kao ti, Oče, što si u meni i ja u tebi, da i oni u nama jedno budu (Iv 17,21). To će se dogoditi kada cjelokupna naša ljubav, sve želje, sva revnost, svo nastojanje, sve naše misli, sve što vidimo, sve o čemu govorimo, sve čemu se nadamo bude Bog, te kada se jedinstvo koje je kod Oca sa Sinom, i kod Sina s Ocem izlije u naša srca i umove. Tada ćemo i mi biti sjedinjeni sa Njim čistom i nerazdjeljivom ljubavlju, kao što nas On iskreno voli čistom i neraskidivom ljubavlju. Onaj tko je to postigao stupa u stanje u kome mu se u srcu razgorijeva stalna molitva. Tada će svaki pokret njegovog života, i svako nastojanje njegovog srca biti jedna stalna molitva, predokus i zalog vječno blaženog života.
209. Da bi se postiglo krajnje savršenstvo u molitvi nužno je da se utvrdimo u neprekidnom sjećanju na Boga. Kao najbolje sredstvo za to služi kratka, često ponavljana molitva. Naši oci su pronašli da onaj tko stremi stalnom sjećanju na Boga treba da stekne naviku u stalnom ponavljanju molitve: Bože, pogledaj da mi pomogneš, Gospodine, priteci mi u pomoć (Ps 69,2). Taj stih nije bez razloga izabran iz cjelokupnog Svetog Pisma: on izražava sva raspoloženja koja se zahtijevaju u molitvi, i odgovara svim potrebama molitvenika. On sadrži ponizno ispovijedanje vlastite nemoći, ispovijedanje Boga jedinim pomoćnikom koji je uvijek spreman da pomogne, te vjeru i nadu da će nam pomoći i izbaviti nas od svake bijede. Onaj tko stalno priziva Boga tim riječima, umno vidi i srcem osjeća Boga prisutnim u sebi. On mu se obraća kao Ocu sa sinovskom ljubavlju u srcu, i time na sebe privlači Božji pokrov, zaštitu i ogradu. Na taj način, ova kratka molitva postaje neoboriva stijena protiv napada demona, progoniteljica nemira pomisli, odgoniteljica loših pomisli, ukrotiteljica strasnih pokreta, i učiteljica svih dobrih pokreta u srcu. Oci su nam zapovjedili da u slučaju napada strasti ugađanja trbuhu u njenim različitim pokazateljima vapimo: Bože, pogledaj da mi pomogneš, Gospodine, priteci mi u pomoć; da se u slučaju osjećanja potrebe za strogim postom radi ukroćenja tijela i nedostatka nade da ćemo sami uspjeti, molimo: Bože, pogledaj da mi pomogneš … itd.; da u slučaju da nas muči duh malodušja ili duhovne lijenosti i mori tuga, odvajajući nas od svakog potrebnog djela, govorimo: Bože, pogledaj da mi pomogneš, Gospodine, priteci mi u pomoć; da u slučaju da našu dušu posjeti neka duhovna radost i želimo da je sačuvamo i uvećamo, također kažemo riječi: Bože, pogledaj da mi pomogneš. Gospodine, priteci mi u pomoć; da u slučaju da se na nas podigne golicanje tijela sa svojom obmanjujućom slašću, i da se bojimo da taj oganj ne sprži miomirisni cvijet neporočnosti, također vapimo: Bože, pogledaj da mi pomogneš … itd.; da u slučaju da je u naše udove ušlo spokojstvo i svježina, i da želimo da se dobro stanje produži, ili da uvijek prebiva u nama, stalno govorimo: Bože, pogledaj da mi pomogneš ... itd. Tako i pri svakoj duhovnoj potrebi stalno govori tu kratku molitvu. I bit će ti ona izbavljenje od svega lošeg i čuvar svega dobrog. Zbog toga neka se ona stalno okreće u tvojim grudima. Pri svakom djelu i služenju, na putu i za stolom, pri odlasku na spavanje i poslije ustajanja od sna stalno pjevaj ovaj stih i poučavaj se u njemu sve dok, kroz postojano vježbanje, ne navikneš da ga pjevaš i u snu.
210. Prvi plod toga će biti odbacivanje svog mnoštva pomisli i zadržavanje na jednom stihu. Sve više ćeš stjecati naviku da sabireš um mišlju o jedinom Pomoćniku. Ti ćeš primijetiti da je On uvijek prisutan u tebi, da sve vidi i da sve održava. Polazeći odatle, ti ćeš uzići k najživljem općenju s Bogom, te ćeš početi da se nasićuješ sve uzvišenijim tajnama, uranjajući se u Boga, s Njim jedinim boraveći, i jedino s Njime se ispunjavajući. Tako ćeš, na kraju, dostići i spomenutu čistu molitvu. Ona više ne uzima u obzir nikakav lik, niti se pokazuje u zvuku glasa, ili u izgovaranju ma kakvih riječi. Naprotiv, ona sa nezadrživom snagom izbija iz srca. U neizrecivo ushićenoj vatrenoj usmjerenosti uma Bogu ona se izlijeva u neobjašnjivim uzdasima i oplakivanju.

O RUKOVOĐENJU U DUHOVNOM ŽIVOTU
(O RASUĐIVANJU SA SAVJETOVANJEM KOD ISKUSNIH)

211. Jednom su se starci skupili kod svetog Antonija Velikog i od večera do jutra razgovarali o raznim duhovnim predmetima. Naročito se priča povela o tome koja je najveća vrlina, tj. koja vrlina bi nas mogla sačuvati ne ulovljivima od zamki đavlove obmane, i pravim putem voditi najvišem savršenstvu. Predlagana su razna mišljenja: jedni su isticali post i bdijenje, drugi ne gramzljivost i preziranje svih stvari, jedni usamljeništvo, ili udaljavanje u pustinju, drugi čovjekoljublje. Pošto su se svi izjasnili, blaženi Antonije je počeo da govori. ''Sve što ste rekli je spasonosno i nužno za one koji traže Boga i koji žele da mu priđu. Međutim, iskustvo pada onih koji su napredovali u njima ne dozvoljava da im se da prvenstvo. Jer, u zamke neprijatelja su upadali i oni koji su se odlikovali strogim postovima i bdijenjima, i oni koji su prebivali bezizlazno u pustinjskoj usamljenosti, i oni koji su došli do najvećeg stupnja ne gramzljivosti, i oni koji su obilno davali milostinju. Mislim da je razlog toga bio nedostatak rasuđivanja. Jer, ono uči čovjeka da ide kraljevskim putem, izbjegavajući opasne krajnosti. U odnosu na post, na primjer, ono ne dopušta ni bezmjerno iscrpljivanje tijela, niti ugađanje tijelu. U Evanđelju se ono naziva okom i svjetiljkom duše: Svjetiljka tijelu je oko, kaže Gospodin. Ako, dakle, oko tvoje zdravo bude, sve će tijelo tvoje svijetlo biti. Ako li oko tvoje kvarno bude, sve će tijelo tvoje tamno biti (Mt 6,22-23). Kada svjetlost sve osvjetljava i oko sve vidi. Tako i rasuđivanje sve pomisli i djela čovjekova razmatra, prosuđuje i objašnjava. Ono određuje što treba činiti, te kako i od čega se treba uzdržavati. Kod onoga, pak, tko nema takvo rasuđivanje, djela i pomisli idu tek tako, bez strogog razmatranja. Tu neprijatelj uspijeva da podmetne prividno dobro umjesto istinskog dobra. Prikrivajući njime svoju zamku, on čovjeka baca u rov i pogubljuje ga''.
212. Rješenje svetog Antonija je potvrđeno bezbrojnim primjerima. Prisjetimo se žalosnog pada starca Irona. On se upražnjavao u krajnje strogom postu i u dubokoj usamljenosti. I da ih nikako ne bi narušavao, po nagovoru neprijatelja on je prestao da dolazi na uobičajena liturgijska subotnja i nedjeljna sabranja pustinjaka, poslije kojih su se u razgovoru razjašnjavali razni putevi i bespuća strogog života. Obmanuvši se tim navodno dobrim, savjetom neprijatelja, on se predao još većoj obmani: primio je đavla koji mu se javio u obliku anđela i po njegovoj riječi skočio u najdublji bunar. Razbivši se, on je treći dan skončao. Evo još jednog primjera: namjeravajući da odu u najdublju pustinju dva brata su odlučili da primaju jedino hranu koju im pošalje sam Gospodin. Lutajući po pustinji oni su toliko iznemogli da se već nisu mogli ni kretati. U tom času su ih napali Maziki, divlji i surov narod. Međutim, vidjevši ih u tako žalosnom stanju, oni su se sažalili na njih i predložili im kruh. Jedan je razmislio, i pristao da primi kruh kao od ljudi koje je Gospodin poslao. On se potkrijepio i ostao živ. Drugi je, pak, uporno ostao pri svojoj odluci i umro od gladi. Evo još jednog primjera: jedan od strogih isposnika i usamljenika je pomislio da je dostojan općenja s nebeskim silama. I neprijatelj nije zakasnio da se time iskoristi. Počeo je da mu se javlja kao anđeo, da mu daje otkrivenja o ljudskim djelima i mislima, da proizvodi u ćeliji svjetlost bez svjetiljke. Zadobivši na taj način njegovo povjerenje u potpunosti, on mu je na kraju zapovjedio da, slično Abrahamu, svoga sina prinese na žrtvu Bogu. To bi se svakako i dogodilo da sin, vidjevši neobične pripreme, nije pobjegao. I još jednog: neprijatelj je u Mezopotamiji jednog isposnika i usamljenika doveo do bespogovornog povjerenja u snove. On mu je u snoviđenju predstavio dva naroda: kršćanski s apostolima i mučenicima u mraku, bez časti, tuzi i plaču, i židovski s Mojsijem, patrijarsima i prorocima u svjetlosnom sijanju, u slavi i radosti. I time ga je naveo da pređe u židovstvo i primi obrezanje. I ovi primjeri su dovoljni da se uvjerite da nedostatak rasuđivanja predstavlja otvorena vrata za pad i pogibelj.
213. Rasuđivanje je dar Božji koji treba razvijati i obrazovati. Kako to učiniti? Pa, jednostavno predajući sve svoje rasuđivanju najiskusnijih otaca. To je najmudrija škola rasuđivanja u kojoj se uče da dobro rasuđuju o doličnom čak i oni koji nemaju posebnu sposobnost. Tako se rješava pitanje kako steći rasuđivanje. Istinsko rasuđivanje se stiče istinskom poniznošću. Prvi njen pokazatelj je otkrivanje ocima ne samo onoga što radimo, nego i onoga o čemu mislimo, bez imalo povjerenja u svoje pomisli. Poniznost je da se u svemu slijede pouke staraca, i da se dobrim ili lošim smatra samo ono što oni takvim priznaju. Takvo djelovanje potpomaže da bez opasnosti prebivamo na pravom putu i čuva nas od svih đavlovih zamki. Onaj tko svoj život raspoređuje po savjetu onih koji su napredovali, a ne po svom sudu, ne može da padne od đavlove obmane. Predavanje svojih pomisli rasuđivanju otaca zamjenjuje vlastito rasuđivanje i uči istinskom rasuđivanju. Neprijatelji ne vole svjetlost. Zbog toga otkrivanje zlih pomisli njih odmah razgoni i istrjebljuje. Izvučena iz tamne rupe na svjetlost, zmija se stara da pobjegne i sakrije. Tako se i zle pomisli, budući otkrivene otvorenim priznanjem i ispoviješću, staraju da pobjegnu od čovjeka. To se potvrđuje mnogim i premnogim primjerima i iskustvima.
214. Otac Serapion priča o sebi: ''Kada sam bio početnik od oca sam tajno uzimao suvarke i jeo. To sam činio vrlo dugo vrijeme. I strast je ovladala sa mnom tako da nisam mogao da je savladam. Savjest me je osuđivala. Međutim, ja sam se stidio da ocu priznam svoju strast. Ipak, po promislu čovjekoljubivoga Boga se desilo da kod starca svrate neka braća, koja su počela da mu otkrivaju svoje pomisli i da mole rješenja za njih. Starac im je odgovorio ono što je bilo potrebno. Pri tome je došlo na red da govori i o uzdržavanju u hrani. Zatim je dodao: ''Ništa toliko redovnicima ne nanosi štetu i ništa toliko ne raduje demone kao utajivanje pomisli od duhovnih otaca''. Ove riječi su me silno porazile. Meni se činilo da je Bog otkrio starcu moja sagrješenja. Došavši u skrušenost, ja sam počeo da plačem. Zatim sam ispod pazuha izvukao kruh koji sam obično krao. Pruživši se na zemlju, ja sam molio da mi oprosti prošlo i da se moli za mene da se sačuvam ubuduće. Tada reče starac: ''Tvoje priznanje te je oslobodilo od ropstva. Otkrivši svoj grijeh ti si pobijedio demona koji te je ranjavao u tvojoj šutnji. Dosada si mu dopuštao da vlada tobom, ne proturječeći mu, i ne izobličavajući ga. Budući, pak, izveden iz srca i otkriven, on više neće imati mjesta u tebi''. Starac još nije ni završio svoju riječ a iz mojih njedara je izašlo nešto što je sličilo na goreću baklju i svu ćeliju napunilo smradom, tako da su prisutni mislili da gori sumpor. Starac je dodao: ''Eto, Gospodin je vidljivo potvrdio istinu mojih riječi i tvoga oslobođenja''. Tako je djelovanjem ispovijesti odstupila od mene strast ugađanja stomaku. Od tada mi čak ni na misao nije dolazila ranija želja''.
215. Što vidimo kod Samuela? Od djetinjstva budući posvećen Bogu i dostojan razgovora s Njim, on nije vjerovao svojoj pomisli. Budući dvaput pozvan od Boga, on žuri starcu Iliju i od njega dobiva pouku kako da odgovori Bogu. Na taj način je sam Bog i onoga koga je udostojao razgovora sa sobom htio da rukovodi poukom starca, kako bi ga priveo poniznosti. Ne vidimo li isto to i kod svetog Pavla? Sam Gospodin ga je prizvao, ali ga ujedno šalje Ananiji da bi se naučio putu istine. I sam sveti Pavle, poslije velikog iskustva evanđeoske propovijedi, ide u Jeruzalem da provjeri svoju blagovijest, da kako ne bi trčao uzalud (Gal 1,13-2,2), iako ga je osjetno pratila milost Svetoga Duha. Prema tome, Gospodin put k savršenstvu otkriva samo onima koje rukovode duhovni oci, kao što i govori preko proroka: Pitaj oca svoga i saopćit će ti, starce tvoje i kazat će ti (Pnz 32, 7).

O STUPNJEVIMA SAVRŠENSTVA DUHOVNOG ŽIVOTA S OBZIROM NA POBUDE ZA NJEGA

216. Tri pobude podstiču ljude da prigušuju strasti: strah od paklenog mučenja u budućnosti, ili strah od strogosti zakona u sadašnjosti; nada i želja da se dobije Kraljevstvo nebesko; i napokon, ljubav prema vrlini ili ljubav prema dobru. O tome da strah navodi da mrzimo nečista zla govori se u Mudrim izrekama: Strah Gospodinov mrzi nepravdu (Izr 8,13). Da nas i nada zadržava od predavanja strastima vidi se iz rečenog: Neće se prevariti svi koji se uzdaju u Njega (Ps 33,23). O ljubavi je, pak, rečeno da se čak ne boji grešnog pada: Ljubav nikad ne prestaje (1 Kor 13,8). Zbog toga apostol Pavao cjelokupno djelo spasenja smješta u stjecanje te tri vrline, govoreći: A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje (1 Kor 13,13). Ulijevajući nam strah od budućeg Suda i mučenja, vjera nas odvlači od prljavih strasti; istržući naš um od sadašnjeg očekivanjem nebeskih nagrada, nada nas navodi da preziremo sva tjelesna zadovoljstva; svojom vatrom rasplamsavajući u nama ljubav prema Kristu i prema napredovanju u duhovnim vrlinama, ljubav nas, pak, pokreće da se sa savršenom mržnjom odvraćamo od svega što im je protivno. Premda nas vode k jednom cilju, tj. pokreću da se uzdržavamo od svega nedozvoljenog, sve tri vrline se po stupnju svog dostojanstva puno razlikuju među sobom. Prve dvije su svojstvene ljudima koji teže napretku, ali još nisu stekli srčanu ljubav, dok treća isključivo pripada Bogu i ljudima koji su u sebi obnovili lice i sličnost Bogu. Jer, samo Bog čini sve dobro po svojoj ljubavi, a ne zaradi straha ili nagrade. Gospodin je sve stvorio za sebe, kaže Salomon (Izr 16,4). Naime, po blagosti svojoj On obilno izlijeva svako dobro na dostojne i nedostojne, budući da, kao vječno savršena i po svojoj prirodi nepromjenjiva blagost, ne može biti ni ogorčen uvredama, niti razdražen ljudskim bezakonjem.
217. Stoga onaj tko žudi savršenstvu treba od prvog stupnja straha, koji se zapravo naziva ropskim, da uzlazi na stazu nade. Tu čovjek već postaje sličan najamniku, a ne više slugi, budući da djeluje u očekivanju buduće nagrade. Iako se više ne boji kazne za grijehe, budući da je uvjeren u oproštaj, i premda očekuje da će primiti dobru nagradu, budući svjestan svojih dobrih djela, on još nije došao do raspoloženja koje je svojstveno sinu. Sin se, naime, ni malo ne koleba u uvjerenosti da je sve što pripada Ocu ujedno i njegovo, budući potpuno uvjeren u Očevu velikodušnu blagonaklonost prema njemu).
218. Prema tome, mi treba da ubrzamo svoje napredovanje kako bi se, posredstvom ljubavi koja nikad ne prestaje stupivši na treću stepenicu sinova koji smatraju svojim sve što pripada Ocu, udostojali da primimo lice i sličnost nebeskoga Oca i kako bi, sljedeći primjer Njegovog istinskog Sina, govorili: Sve što ima Otac moje je (Iv 16,15). To i blaženi Pavao ispovijeda o nama, govoreći: Jer sve je vaše, bio Pavle, ili Apolos, ili Kifa, ili svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće, sve je vaše (1 Kor 3,21-22). K takvoj sličnosti Bogu priziva nas i zapovijed Spasitelja: Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski (Mt 5,48). Kod onih koji se još nalaze u stanju sluge i najamnika raspoloženje prema dobru ponekad biva prekinuto, naime kada duša uslijed ohladnjelosti njenih osjećanja, ili uslijed obuzetosti svjetskim zadovoljstvima i radostima, prestane da se nadahnjuje strahom od pakla ili željom budućih dobara. Prema tome, mi ne možemo dostići istinsko savršenstvo ukoliko Boga ne zavolimo pokretani jedino ljubavnom čežnjom prema Njemu. Jer, i On nas je najprije zavolio jedino radi našeg spasenja. Zbog toga treba da se brinemo da s vatrenom revnošću uzlazimo od straha k nadi, i od nade k stupnju ljubavi prema Bogu, ili ljubavi prema samim vrlinama, s punom duševnom vatrenošću. Stekavši takvu privrženost prema dobru mi ćemo moći, koliko je samo dostupno ljudskoj prirodi, čvrsto prebivati u njemu.
219. Velika je razlika između onoga tko strahom od pakla ili nadom na buduću nagradu u sebi gasi plamen strasti, i onoga tko se zbog osjećanja Božje ljubavi s mržnjom odvraća od same poročnosti i nečistoće, tko u srcu čuva dobro čistoće zbog ljubavi i privrženosti prema čistoći, tko sve čini iz ljubavi prema vrlini, a ne iz straha od muka, i tko ne gleda na ono što nam je obećano u budućnosti, nego se hrani svjesnim kušanjem istinskog dobra. U takvom stanju čovjek neće sebi dopustiti da iskoristi slučaj za grijeh, čak i da ga nitko ne vidi. On neće htjeti ni da se tajno u mislima oskrnavi grješnim naslađivanjem. Jer, on u srcu hrani istinsku ljubav prema vrlini i u osjećanja ne prima ništa što joj je protivno, već se s mržnjom odvraća od svega sličnog. Onaj, pak, tko se uz pomoć straha uzdržava od predavanja obmani strasti, po otklanjanju pregrade straha opet prilazi onome što voli. Zbog toga on neće uvijek biti postojan u svojoj vrlini, i nikada neće biti miran od borbe sa strastima. On nikako neće moći da stekne tvrd i neprekidan unutrašnji mir koji pruža prisustvo čistoće. Gdje, pak, nema mira od borbe ne može se povremeno izbjeći ni ranjavanje. Ma koliko da je iskusan u borbi, ma koliko da se hrabro sukobljava, makar i često nanosio neprijateljima smrtonosne rane, čovjek ponekad ne može izbjeći neprijateljsku oštricu. Nasuprot tome, onaj tko je savladao svaku pobunu strasti, već se naslađuje tvrdim mirom, postavši privržen samoj vrlini. On će postojano čuvati stanje dobrog ustroja kojim je sav obuzet i kome je u potpunosti predan, budući uvjeren da nema ništa pogubnije od gubitka čistoće. Uvažavanje prema prisutnim ljudima neće nimalo uvećati njegovu časnost, niti će je umanjiti njegova usamljenost. On, naime, uvijek i svuda sa sobom nosi suca ne samo svojih djela, nego i pomisli, tj. savjest. On se prvenstveno stara da ugodi Onome koji se, kako je uvjeren, ne može ni zaobići, ni obmanuti, i od koga se čovjek ne može sakriti.
220. Onaj tko se, nadajući se na Božju pomoć, a ne na svoj revni trud, udostoji da dostigne stupanj savršenstva, iz stanja sluge u kome djeluje strah, i iz stanja najamnika u kome pokretač služenja nije unutrašnja dobrota onoga koji djeluje, nego očekivanje nagrade prelazi u stanje usinovljenja u kome ne postoji ni strah, ni želja za nagradom, već samo ljubav koja nikad ne prestaje. Onaj tko kroz takvu ljubav u sebi obnovi lice i sličnost Božju, naslađivat će se dobrom već po srčanom raspoloženju prema njemu samom. Stekavši trpljenje i krotkost, koji su unekoliko slični Božjim, više se neće srditi ni na kakve poroke onih koji griješe. Naprotiv, on će se, sažalijevajući ih i sustradavajući im u nemoćima, moliti za njihovo pomilovanje, sjećajući se da je i sam bio savlađivan sličnim strastima sve dok ga milosrđe Gospodinovo nije spasilo. On zna da se iz veza tjelesnog života nije iščupao svojim naporima, već milošću Božjom. Zbog toga on shvaća da prema onima koji su sagriješili ne treba pokazivati srdžbu, nego sustradanje koje omogućava da se u mirnom raspoloženju srca pjeva Bogu: Raskinuo si okove moje: tebi ću prinijeti žrtvu hvale (Ps 115,7), i još: Kad mi Gospodin ne bi bio pomoćnik, brzo bi se u pakao preselila duša moja (Ps 93,17). Nalazeći se u takvom poniznom ustroju duha, on je u stanju da ispuni i slijedeću zapovijed evanđeoskog savršenstva: Ljubite neprijatelje svoje, činite dobro onima koji vas mrze i molite se za one koji vas vrijeđaju i gone (Mt 5,44). Na taj način se on udostojao da dobije nagradu koja je obećana za izvršenje te zapovijedi, tj. da se udostoji ne samo da nosi lice i sličnost Božju, nego i da se nazove sinom Božjim: Da budete sinovi Oca svoga, koji je na nebesima; jer On svojim suncem obasjava i zle i dobre; i daje kišu pravednima i nepravednima (Mt 5,45). Postavši svjestan kakvu je ljubav dostigao, blaženi Ivan kaže: Da bi imali smjelosti na Dan suda; jer kao što je On, i mi smo u ovome svijetu (1 Iv 4,17). Jer, čime drugim bi čovjek, koji je po prirodi nemoćan i slab, mogao biti kao što je On, ako ne prostiranjem dobronamjerne ljubavi svoga srca na dobre i zle, pravedne i nepravedne? Prema tome, onaj tko hoće da dostigne istinsko posinovljenje, Bogu treba da čini dobro iz privrženosti prema samom dobru. O tome isti blaženi apostol blagovijesti: Svaki koji je rođen od Boga ne čini grijeh, jer sjeme Njegovo ostaje u njemu, i ne može griješiti, jer je od Boga rođen (1 Iv 3,9), i još: Znamo da svaki rođeni od Boga ne griješi, nego koji je rođen od Boga čuva sebe, i nečastivi ga se ne dotiče (1 Iv 5,18). (To uostalom treba razumjeti samo za smrtne grijehe, a ne za svaku vrstu grijeha. Zaista, ni sami sveti ne mogu izbjeći mala sagrješenja koja se događaju u riječima, mislima, u željama uslijed neznanja, zaborava, neke krajnosti, ili neočekivanog slučaja. Premda se oni razlikuju od grijeha koji se naziva smrtnim, ipak nisu bez ikakve krivice i prijekora). Prema tome, onaj tko stekne ljubav prema dobru i postane nasljedovatelj Boga, poprima milosrđe i dugo-trpljenje Gospodinovo (Kol 3,12) i moli se i za same gonitelje svoje, govoreći slično svome Gospodinu: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine (Lk 23,34). Očigledni, pak, znak duše koja se još nije očistila od prljavih strasti je nedostatak osjećanja sustradanja prema tuđim sagrješenjima, kao i izricanje strogog suda o njima.

O KRAJU POKAJNIČKIH TRUDOVA

221. Savršeno pokajanje sastoji se u tome da više ne činimo grijehe zbog kojih se kajemo, i zbog kojih nas savjest izobličava. Kao dokaz da smo se potrudili oko njih i da su nam oprošteni služi izgon iz našeg srca i samog suosjećanja prema njima. Neka svatko zna da još nije razriješen od ranijih grijeha ukoliko za vrijeme trudova i uzdaha, koje poduzima radi njihovog izglađivanja, pred očima njegovog uma igraju scene grešnih djela, bilo onih koje je sam učinio, bilo sličnih njima, i ukoliko se preko naslađivanja sjećanjem na njih (da i ne spominjem same nepristojne predmete) razara dobro unutrašnje raspoloženje duše. Prema tome, onaj tko se smjelo trudi nad takvim izglađivanjem neka smatra da je razriješen od svojih grijeha, te da je za sve što je ranije učinio dobio oproštaj, tek kada osjeti da se njegovo srce ni malo ne uznemirava ne samo maštom, nego ni njihovim mamcima. Prema tome, ispitivač pokajanja i oproštaja zasjeda u našoj savjesti i još prije Sudnjeg dana i dok se još odugovlači naše prebivanje u ovom tijelu otkriva otpuštanje naše krivice i objavljuje o završetku izglađivanja javljanjem oproštaja. I da bih uvjerljivije izrazio ono što sam rekao, dodajem: možemo povjerovati da su nam oproštene sve nečistoće ranijih grijeha tek kada iz našeg srca budu istjerane i slastoljubive želje i same strasti.
222. Pitanje: Kako se u nama poslije toga može roditi ona sveta i spasonosna skrušenost i poniznost koju opisuje pokajnik: Grijeh svoj kazah tebi i krivice svoje ne zatajih. Rekoh: Ispovijedam Gospodinu prijestupe svoje, kako bi nam se istinski i zasluženo moglo pridodati i ono što slijedi: I ti skinu s mene krivicu grijeha moga (Ps 31,5)? Ili, kako ćemo, raširivši ruke na molitvi, moći da u sebi probudimo pokajničke suze koje bi bile moćne da nam privuku oproštaj grijeha, slično svetom Davidu: Svaku noć kvasim odar svoj. Suzama svojim natapam postelju svoju (Ps 6,7), ukoliko iz srdaca naših izgonimo svako sjećanje o našim grijesima, iako nam se, nasuprot tome, riječju samog Gospodina, čvrsto zapovijeda da ga čuvamo u sebi: Ja sam onaj koji izglađuje tvoje prijestupe i grijehe tvoje. I neću ih spomenuti, a ti ih spominji (Iz 43,25)? Zbog toga se ja ne samo kada radim rukama, nego i na molitvi naročito brinem da u duši izazovem sjećanje na ranije grijehe. Time se ja uspješnije oraspoložim za istinsku poniznost i skrušenost srca, i s prorokom mogu smjelo da kažem: Vidi poniznost moju i trud moj, i oprosti mi sve grijehe (Ps 24,18)?

223. Odgovor: Ono što je rečeno, rečeno je o svršetku pokajanja i o znacima izglađivanja savjesti i pravde. Spominjanje, pak, grijeha je, razumije se, vrlo korisno i potrebno, premda samo za one koji još prohode podvig pokajanja. Tukući se u prsa, oni treba stalno da vape: Jer ja znam bezakonje moje, i grijeh je moj stalno preda mnom (Ps 50,5), i još: Saopćit ću krivicu svoju, i pobrinut ću se o grijehu svome (Ps 37,19). Prema tome, sve dok se kajemo i dok nas sjećanje na ranija grešna djela još ranjava, nužno je da kiša suza, koja se rađa zbog saznanja krivice, gasi mučnu vatru žeženja savjesti. U čovjeku djelovanjem duboke poniznosti srca i skrušenosti duha, pri neumornom pokajničkom trudu i uzdasima, sjećanje na grijehe može da bude uspavano i žalac savjesti da se, milošću milosrdnog Boga, povuče iz dubine duše. Tada postaje očigledno da je on dostigao svršetak izglađivanja, da je zasluženo dobio oproštaj za sve i očistio se od nečistoće svih svojih grijeha. Do takvog zaborava, međutim, dolazi se jedino zaglađivanjem ranijih grijeha i strasnih zanosa, te savršenim, tj. potpunim očišćenjem srca. Do njega, bez sumnje, ne može dostići nitko od onih koji zbog nerada ili preziranja ne brinu o očišćenju od strasti, već samo onaj tko gorkim plačem i stalnim uzdasima umiva svu prljavštinu ranijih nečistoća. Poslije svojih trudova on može svom čvrstinom duše da govori Bogu: Grijeh svoj kazah tebi i krivice svoje ne zatajih (Ps 31,5), i: Suze su mi kruh dan i noć (Ps 41,4), kako bi zasluženo čuo od samog Gospodina: Oduzeh kao oblak prijestupe tvoje, i kao suton grijehe tvoje (Iz 44,22).
224. Ti si naprijed rekao da naročito izazivaš sjećanje na ranije grijehe. To ne treba činiti. Čak i ako se ono protiv volje pojavi, treba ga odmah izgoniti, budući da odvlači um od čistog sagledavanja, osobito kod onog tko prebiva u usamljenosti, zaplićući ga u nečistoće ovoga svijeta i gušeći ga smradom strasti. Jer, obnavljanje sjećanja na ono što si iz neznanja ili pohote ranije činio po Knezu ovoga svijeta (čak i pod pretpostavkom da se pri takvoj pomisli ne potkrade nikakvo naslađivanje) može pokvariti zrak uma odvratnim smradom. Naime, samo misleno doticanje s ranijom gnjilinom može prognati duhovni miris ili slatkoću miomirisaa vrlina. Prema tome, od sjećanja na ranija strasna djela, koje dotiče naša osjećanja, treba bježati kao što častan i ozbiljan muž bježi od priče i zagrljaja bestidne i drske žene. Jer, ukoliko se odmah ne udalji od njenih prijedloga i ukoliko dopusti makar najkraće zadržavanje u nečasnom razgovoru sa njom (čak i ako odbaci suglasnost na sramno zadovoljstvo), on nikako neće izbjeći osudu svih prolaznika zbog dopuštenja nečeg nečasnog i prijekornog. Zbog toga i mi, kada zaraznim prisjećanjem budemo uvedeni u pomisli takve vrste, ne treba ni malo da se zadržavamo na nečistoći, već odmah da odstupimo od njihovih uobraženja. Jer, vidjevši da se zanimamo nečistim i sramnim pomislima, anđeli koji prolaze pored nas neće biti voljni da o nama kažu: Blagoslov Gospodinov na vama! Blagoslivljamo vas imenom Gospodinovim (Ps 128,8). Događa se često da neiskusni, dok s osjećanjem skrušenosti istražuje svoje padove, ili padove drugih ljudi, sam neprimjetno biva ranjen tananom strijelom pohote i suglasi se s njom. Na taj način se ono što je započeto pod vidom pobožnosti završava sramnim pogubnim završetkom. Postoje putevi koji čovjeku izgledaju pravi, iako im kraj gleda u dno pakla (Izr 16,25)

BOGOUGODNI IVAN KASIJAN

Kratko priopćenje o njemu

Sveti Ivan Kasijan rodio se (350. ili 360. g.) vjerojatno u Galskoj oblasti, u okolini Marseja, od uglednih i bogatih roditelja. Dobio je dobro naučno obrazovanje. On je od djetinjstva zavolio bogougodan život. Goreći željom da postigne savršenstvo u njemu, otišao je na Istok, gdje je stupio u Betlehemski samostan i primio redovništvo. Slušajući o slavnom podvižničkom životu egipatskih otaca, on je poželio da ih vidi i da se pouči od njih. Dogovorivši se sa svojim drugom Germanom, on se, poslije dvogodišnjeg prebivanja u Betlehemskoj obitelji, upućuje u Egipat oko 390. godine.
Oni su cijelih sedam godina proveli tamo, živeći u skitovima, u ćelijama, u samostanima, među pustinjacima, u usamljenosti. Oni su sve zapažali, izučavali i na samom djelu izvršavali, detaljno se upoznavši s tamošnjim podvižničkim životom u svim njegovim vidovima. U svoj samostan su se vratili 397. godine, da bi iste godine opet otišli u iste pustinjske egipatske predjele. Tu su proboravili sve do 400. godine.
Ostavivši opet Egipat, sveti Kasijan se sa svojim prijateljem uputio u Konstantinopolj, gdje su bili blagonaklono primljeni od strane svetog Ivana Zlatoustog. On je svetog Kasijana posvetio za đakona, a njegovog prijatelja, kao starijeg, za svećenika 400. g. Kada je sveti Zlatousti bio osuđen na zatvor 405. g, osobe koje su mu bile odane poslaše u Rim papi Inocentiju određen broj zastupnika, među kojima su bili i sveti Kasijan i njegov prijatelj. Međutim, izaslanstvo nije imalo nikakvog uspjeha.
Sveti Kasijan se poslije toga više nije vratio na Istok, nego se uputio u domovinu i tamo nastavio sa svojim podvižničkim životom po egipatskim uzorima. On se proslavio i svetošću života i učiteljskom mudrošću. Zatim je bio posvećen za svećenika. Oko njega su se, jedan za drugim, počeli sabirati učenici i ubrzo se od njih ustanovio čitav samostan. Po uzoru na njih, nedaleko je bio ustrojen i ženski samostan. I u jednom i u drugom samostanu bio je uveden ustav po kome su živjeli i spašavali se redovnici u istočnim, a naročito u egipatskim samostanima.
Dobro uređivanje tih samostana u novom duhu i po novim pravilima i očigledni uspjesi tamošnjih podvižnika privukli su na sebe pažnju mnogih jeraraha i nadstojnika samostana Galske oblasti. U želji da i kod sebe zavedu takav poredak, oni su zamolili svetog Kasijana da im napiše istočne redovničke ustave i da iznese i sam duh podvižništva. On je rado ispunio njihovu molbu, opisavši sve u 12 knjiga pravila i u 24 knjige razgovora. Sveti Kasijan je umro 435. godine. Njegov spomen se vrši 29. veljače.
Iz asketskih spisa svetog Kasijana u ranije (slavensko) Dobrotoljublje uvršteno je osam knjiga (5-12) o borbi s osam glavnih strasti i jedan (2) razgovor o rasuđivanju, i jedno i drugo u skraćenom obliku.
Slično ćemo i mi postupiti. Glavni odlomci će biti uzeti iz osam knjiga o borbi sa strastima, najvećim dijelom u potpunom prijevodu, s dodatkom nekih navoda i iz razgovora, gdje bude bilo prikladno. Osim toga, smatrali smo da bi bilo potrebno da se ispred njih stavi nekoliko odlomaka iz razgovora u kojima se pokazuje značaj borbe sa strastima u duhovnom životu, njeno mjesto u podvižničkom životu, njena nužnost kao i opći opis strasti i borbe s njima. Poslije toga, dodat ćemo još odlomke u kojima se opisuju druge dvije borbe s pomislima i s tugom koja dolazi od nevolja i napasti. To će predstavljati dodatak prethodnom prikazu borbe s osam pomisli. Na kraju ćemo u vidu dodatka priložiti potrebne pouke o nekoliko predmeta koji se blisko dotiču duhovne borbe, premda i govore o duhovnom životu uopće: o milosti i slobodnoj volji kao činiocima u izgradnji duhovnog života; o molitvi, u kojoj se oni sustižu; o stupnjevima savršenstva duhovnog života, s obzirom na pobude za njega; i o kraju pokajničkih trudova. Ti dodaci nam ne smetaju da sve odlomke iz spisa svetog Kasijana naslovimo jednim naslovom: ''Pregled duhovne borbe.''