Riječi Gospodinove iz ovoga evanđeoskog odlomka tiču se
same biti pravoslavnog kršćanskoga života koju na genijalan način Isus opisuje tek u nekoliko
rečenica. Iz njih možemo vidjeti na koji način Isus zamišlja život svojih
vjernika, tj. njihovo poslanje u svijetu. U samo tri retka Isus iznosi
nekoliko usporedbi kojima prispodobljuje svoje učenike. Govori im da su sol
zemlje, svijetlo svijeta, grad koji leži na gori i svjetiljka koja
svijetli. Svaka od ovih usporedbi je vrlo snažna i znakovita, te zato i poziva
da proširimo njihovo značenje u duhu Isusove poruke.
Uočljivo je da Gospodin iz ovih jednostavnih
stvarnosti izvlači sadržajnu i
razumljivu poruku. Jer, nema čovjeka koji ne zna što znači sol ili pak što znači
svjetlost, odnosno svjetiljka. Stoga Isus postavlja pitanje smisla postojanja
tj. načina korištenja. Zato se i pita čemu služi sol ako obljutavi ili pak
zašto se užiže svjetiljka i na koji način ju se ispravno treba koristiti.
Upravo, jer je vrlo jasan odgovor da sol koristi kao začin, a bljutava sol
ničemu već jedino da se baci van, tj. da svjetiljka ne služi da se stavi
pod posudu već na svijećnjak da svijetli, htio je skrenuti pozornost pravoslavnim kršćanima da postoji poveznica između imena i djelovanja, tj. identiteta i
ispravnog načina življenja. Doista, kao što se iz smisla i biti onoga što neki
predmet ili stvarnost jesu u sebi, kao sol ili svjetiljka, izvodi se zaključak
o ispravnom načinu korištenja i služenja tim istim stvarnostima.
U tom
smislu, kao što se može postaviti pitanje čemu služi soli ili zašto
svijeća gori, može se postaviti pitanje zašto pravoslavni kršćanin vjeruje. A, kao što nitko
ne drži u kuhinji sol radi ukrasa niti pali svijeću radi formalnosti, tako isto
ni kršćaninu nije dan dar vjere kao usputni ukras ili formalnost, već kao bitna
sastavnica života. Točnije, njegovo pravoslavno kršćansko ime ne bi smjelo biti samo ime,
već bi trebalo opisivati identitet koji on potom očituje svojim djelima. Zato
ne bi se smjelo dogoditi da pravoslavni kršćanin bude vjernik iz formalnosti, niti mu
njegova bit dopušta da bude mlak ili taman, jer je on kao svjetlo što svijetli
i širi toplinu. Pravoslavnom kršćaninu je nedopustivo da bude neslan i neukusan, jer je on u
svojoj biti kao sol jelu, te ne može ne učiniti ga ukusnim. Kao što svjetiljci
nije usputno da svijetli, tako ni pravoslavnom kršćaninu da živi svoju vjeru kao usputnu datost
ili da se zadovolji da bude njegova privatna stvar.
Uistinu,
ako pravoslavni kršćanin ne želi biti
dosljedan biti svoga života, onda je on poput pokrivene svjetiljke i bljutave soli. Takvi smo svi mi onda kad se
nazivamo pravoslavnim kršćanima, a ne slijedimo Krista i ne razvijamo puno povjerenje u
njega, tj. kad smo pravoslavni vjernici samo imenom, a nismo uočljivi svjedoci po
jasnim i raspoznatljivim djelima. Bili bi onda gori od drugih ljudi, jer
bi u tom slučaju primili svjetlo, pa ga svjesno zagušili da nam ne svijetli.
Bili bi poput kuharice koja drži sol u ruci, ali ne želi zasoliti hranu. Ali, najgore od svega što svi mi to na svoj način činimo, jer je svakome od nas
mlakost i nedjelotvornost bolna točka.
Počesto živimo kao mehanički i
nesvjesno života, napose onog
unutarnjeg ili duhovnog, što je nedolično. Jer neprimjereno je živjeti a ne
upoznati same sebe i ne znati zašto živimo. Tko ne traži dublji smisao života,
taj vrlo površno prihvaća i pravoslavnu vjeru koja bi ga trebala uvesti u smisao života i
smisleno življenje. A onaj tko traži dublji smisao života, po pravoslavnoj vjeri i u vjeri
ga s lakoćom otkriva, te se potom i zauzima da zauzetije i posve jako živi samu
vjeru. Međutim, zna nam se dogoditi da očekujemo da se pravoslavne kršćanske vrijednosti
nametnu same od sebe u društvu ili da ih nositelji društvene vlasti, koji su im, istina, najčešće protivnici, nametnu dekretima i odredbama. Kao da se na silu
može obasjati svijet duhovnim svjetlom ili začiniti duhovnim začinima. Treba nam
biti jasno da se ništa od toga ne događa, jer pravoslavne kršćanske vrijednosti mogu se 'nametnuti' u društvu samo svjedočenjem koje privlači, koje je prepoznatljivo i
uočljivo kao sjaj svijeće u mraku ili grad sagrađen na gori. Samo je uzaludno,
a i dvolično s naše strane, nastojati da kršćanske vrijednosti u društvu
promiču bezbožni i beskarakterni političari, ako ih mi kršćani ne živimo i ako
nama ništa ne znače. Htjeti da naše vrijednosti budu zakonom štićene i
promicane, a da ih mi ne živimo i njima svijet ne obasjavamo, bila bi velika farizejština. Zato je neprimjereno zdvajati nad rasapom kršćanskih vrijednosti
u društvu, te trošiti sate i dane u društvenoj borbi da ih vratimo u društvo,
kao da se one vraćaju u društvo političkom borbom i odlukama onih koji obnašaju vlast. I bez obzira koliko bi i takvo nešto moglo biti korisno u društvu, ipak se pravoslavne kršćanske vrijednosti ne unose u društvo političkom aktivnošću, već pravoslavnim kršćanskim
svjedočenjem.
Stoga, primimo k srcu Isusove riječi, te ih
provodimo u život. Od nas Krist očekuje da dar pravoslavne vjere koji nam je dan bude uočljiv u našem cjelokupnom
djelovanju, jer ga nemamo pravo skrivati, već na vidjelo stavljati. O
uočljivosti našeg svjedočanstva i o vidljivosti našeg djelovanja ovisi također
koliko će ljudi prihvaćati Boga kao Oca, te ići putevima Njegovim.
Zasolimo ujedno svijet božanskim okusom i rasvijetlimo ga nebeskom svjetlošću
da ljudi mogu vidjeti naš život Bogom prosvijetljen i začinjen, te da nakon toga možemo i sami proslaviti Oca nebeskoga novim životom i vlastitim
djelima. Amen!
