POSLANICA REDOVNIKU NIKOLI
Ljubljenom djetetu Nikoli
1. Ti si se i ranije puno brinuo za svoje spasenje. U velikoj brizi za život po Bogu, ti si nam sve ispričao o sebi, tj. s kakvim si vatrenim nastojanjem riješio da se priviješ uz Gospodina strogim životom, uzdržavanjem i raznim drugim umrtvljenjima, čineći podvig u bdijenjima i marljivoj molitvi, zatim kakva se borba i mnoštvo tjelesnih strasti, od grešnog zakona koji se suprotstavlja zakonu uma, raspaljivala kod tebe u tijelu i ustajala na dušu. Ti si naročito plakao zbog toga što te puno pritišću strasti srdžbe i pohote. Tražio si da ti, usmenom poukom, navedemo vrstu truda i podviga potrebnog da se savladaju navedene pogubne strasti.
2. U to vrijeme, koliko je bilo moguće, tvojoj ljubavi sam predlagao za dušu korisne misli i savjete, ukazujući na vrstu truda i podvižnički napor kojim razborita i razumnom spoznajom prosvjetljena duša, živeći po Evanđelju, može da, zbog vjere pomognuta milošću, savlada zla koja narastaju u srcu, a naročito navedene strasti. Duša treba da poduzme stalni i marljivi podvig protiv strasti koje su je obilježile uslijed prisjećanja i navike, i koje su je snažnije privlačile, sve dok ne podčini tjelesne i nerazumne pokrete srca, kojima je ranije bila podčinjena i porobljena kroz unutrašnje suglašavanje misli, često strasno prisjećanje i zlo bavljenje.
3. Obzirom da sam se tjelesno odvojio od tvog lica, iako ne i srca, i obzirom da otiđoh u pustinju k istinskim djelatnicima i borcima Kristovim, kako bih, makar malo čineći podvig i boreći zajedno s braćom koja se protive neprijateljskim poduhvatima i hrabro suprotstavlja strastima, odbacio lijenost, odsjekao rastrojenost, udaljio od sebe nemar i stekao revnost i svaku brižnost, usmjeravajući se k ugađanju Bogu, sada se potrudih da tvojoj iskrenosti pismeno sročim kratku pouku i za dušu korisne savjete. Tako ćeš ti ono što sam ti ranije govorio osobno, sada moći pažljivo da čitaš u ovom kratkom spisu punom savjeta i stječeš duhovnu korist, kao da sam zajedno s tobom.
4. Dijete moje, evo od čega treba da započne tvoja po Bogu spasonosna korist. Nezaboravno i svaki dan treba da je tvoje sjećanje na sve što se dogodilo i što se događa s tobom po naumu čovjekoljubivog Boga, kao i na sva Njegova dobročinstva radi spasenja tvoje duše. Nikako nemoj sebi dozvoliti da zbog pomračenja zlom zaboravnošću, ili zbog duhovne lijenosti, prestaneš s prisjećanjem na Njegova mnoga i velika dobročinstva, kako ne bi besplodno i nezahvalno provodio ostalo vrijeme života. Jer, takva sjećanja, kao nekakav bodež, ranjavaju srce i podstiču ga uvijek na ispovijedanje, na poniznost, na zahvalnost sa skrušenom dušom, na brigu za svoje dobro, na spremnost za uzvraćanje dobrim običajima i svakom krepošću po Bogu, uz svakidašnje razmišljanje na proročku riječ: Što ću uzvratiti Gospodinu za sve što mi je dao (Ps 115,3). Kada se duša sjeti svih dobročinstava koje joj je čovjekoljubivi Bog učinio od rođenja, od kolikih je nevolja puno puta bila izbavljena, kako, i pored mnogih bezakonja i dobrovoljnih sagrješenja, nije pravednim sudom bila predana duhovima koji su je prevarili na pogibelj i smrt, kako je čovjekoljubivi Gospodin dugotrpljivo opraštao njena sagrješenja i čuvao je, očekujući njeno ispravljanje, štitio je, pokrivao je i na svaki način o njoj promišljao, iako je svojevoljno strastima služila neprijateljima i zlim duhovima, kako je, najzad, blagim podsticanjem upućivao na put spasenja, stavivši joj u srce ljubav prema podvižničkom životu, oduševivši je da sa radošću ostavi svijet i svu varljivost njegovih tjelesnih utjeha, i uredivši da je sveti oci prihvate u sastav bratstva, neće li, ako ima dobrom savješću rukovođenu misao i ako razmišlja o svemu tome, uvijek boraviti u skrušenosti srca? Imajući takav zalog u ranije primljenim dobrima, neće li čovjek zauvijek steći krepku nadu i govoriti sam sebi: ''Ako mi Gospodin nije učinio po grijesima mojim i uzvratio po bezakonjima mojim onda kad nisam činio ništa dobro, već se valjao u tjelesnoj nečistoći i u mnogim drugim grijesima, nego me je pomilovao takvim darovima i milošću na spasenje, kakvih će me tek dobara i duhovnih darova udostojati kad se najzad neporočnim životom i izvršavanjem svih kreposti posve predam na služenje Njemu? Neće li me tada ukrijepiti na svako dobro djelo, upućujući me i prateći me?'' Na taj način, onaj koji ima takvu misao, ne zaboravljajući nikada Božja dobročinstva, podstiče sebe, usmjerava i prisiljava na svaki dobar podvig kreposti i na svako djelo pravde, uvijek ostajući revan i uvijek budući spreman na vršenje volje Božje.
5. Ljubljeno dijete, i tako imajući po milosti Kristovoj prirodnu razboritost, uvijek u sebi čuvaj takvo dobro razmišljanje i nemoj sebi dozvoliti da, kao mračnim oblakom, budeš pokriven pogubnom zaboravnošću, niti lijenošću koja sprječava hod, osujećuje um i odvaja od potrebnog života, niti pomračen u mislima neznanjem tj. uzrokom svih zala, niti povučen posve zlom nemarnošću, ni prevaren tjelesnim uživanjem, ni pobijeđen ugađanjem trbuhu, ni porobljen u umu željama, ni oskrnavljen suglašavanjem s bludnim mislima, ni pobijeđen srdžbom koja rađa mržnju prema bratu, ukoliko iz nekog jadnog i grešnog razloga žalosteći ili se žalosteći počneš da sabireš u sjećanju zle misli protiv bližnjega, niti odvojen od čiste molitve Bogu, niti odveden u ropstvo umom, u kome bi zvjerskim mislima promatrao brata koji je jedne duše s tobom. Jer, zbog takve nerazumne naravi, pune tjelesnog mudrovanja, bio bi svezan savješću i privremeno predan zlim duhovima, a koje si slušao, na poučnu kaznu, sve dok um, potpuno osiromašen i progutan tugom i malodušjem uslijed gubitka napretka u Bogu, zbog prijašnjih grijeha, ponovo ne počne da, sa svakom poniznošću, poduzima put spasenja, i, poslije mnogih trudova u molitvi, svenoćnih bdijenja i poniznog ispovijedanja Bogu i ljudima, ne dobije razrješenje grijeha. Tako on počinje da se opet trijezni, i da, prosvijetljen svjetlošću evanđeoske spoznaje, po milosti Božjoj shvaća da onaj koji se posve ne preda na križ s poniznim mišljenjem i poricanjem sebe, tko se svima ne preda na gaženje, poniženje, prezir, beščašće, podsmijeh i porugu, sve s radošću podnoseći radi Gospodina i ne tražeći ništa ljudsko: ni slavu, ni čast, ni pohvalu, ni ukusno jelo i piće, ni lijepo odijelo, ne može biti istinski kršćanin.
6. Prema tome, ako nam predstoje takvi podvizi, borba i vijenci, do kada ćemo sebi dozvoljavati da smo ismijani prijetvornim vidom pobožnosti i da s lukavošću služimo Gospodinu? Jednim se mi pokazujemo sveti pred ljudima, a drugim se otkrivamo pred Onim koji poznaje i skriveno. Time što nas mnogi smatraju svetim, mi pokazujemo da smo još po naravi zvijeri, koje samo imaju izgled pobožnosti, dok snagu njenu nisu stekle (2 Tim 2,5). Mnogi nas smatraju djevcima i čistima, a mi se pred Onim koji zna tajno skrnavimo nečistim suglašavanjem s bludnim mislima, kaljajući se djelovanjem strasti. Pa ipak, zbog svog krajnje dvoličnog podvižništva i zbog ljudskih pohvala, mi ne marimo za takvo stanje, ostajući slijepi umom. Do kada ćemo ići sa sujetnim umom, ne usvajajući evanđeosko razmišljanje i ne prihvaćajući dobrosavjesni život, s riješenošću da marljivo idemo njegovim putem kako bi stekli smjelost savjesti, već se još uvijek varamo navodnom pravednošću izvanjskog čovjeka i sami sebe, zbog lišenosti istinskog spoznanja, lažemo izvanjskom ispravnošću, u želji da ugađamo ljudima i od njih tražeći slavu, čast i pohvale?
7. Zaista će doći Onaj koji otkriva tajnu tame i objavljuje namjere srca (1 Kor 4,5), nepogrešivi Sudac koji se ni bogatog ne srami, niti siromašnog miluje. On će skinuti izvanjski pokrov i objaviti unutra skrivenu istinu. One koji žive s dobrom savješću, istinske podvižnike i borce, On će, u prisustvu anđela, ovjenčati pred Ocem svojim, dok će dvolične, koji se samo oblače u lice pobožnosti i pred ljudima pokazuju ispravan život, i koji se sujetno na njega oslanjaju, umom se varajući, pred svom Crkvom i pred svom vojskom nebeskom, javno razobličiti i s krajnjim sramom poslati u tamu najdublju.
8. Takvi su slični ludim djevicama koje su sačuvale izvanjsko djevičanstvo, te su čak imale i nešto ulja u svojim posudama tj. imale su određene kreposti, izvanjsku ispravnost i određene darove, jer su im svjetiljke gorjele određeno vrijeme. Međutim, uslijed nemarnosti i zaborava, neznanja i lijenosti, one se nisu pobrinule o unutrašnjoj strani, niti su kako treba spoznale gomilu strasti koja se krila unutra, a koju su pokretali zli duhovi. Zbog toga su se njihove misli kvarile djelovanjem neprijatelja, i one su općile s njima kroz suglašavanje u mislima, budući iznutra tajno privlačene i pobjeđivane zlom zavišću, dobromrznom revnošću, svadljivošću, drskošću, srdžbom, ogorčenjem, zlopamćenjem, licemjerjem, bijesom, ohološću, sujetom, čovjekougađanjem, samougađanjem, srebroljubljem, malodušjem, tjelesnom pohotom, sladostrašćem u mislima, nevjerom, bestrašćem prema Bogu, strašljivošću, tugom, mrmljanjem, popustljivošću, snom, nadmjenošću, samoopravdavanjem, nadutošću, hvalisanjem, nenasitošću, rasipništvom, pohlepom, od svega gorim beznađem, i ostalim tananim djelovanjima zla. One su i činjenje dobrih djela i častan život, koji su vodile pred očima ljudi koji su ih hvalili, kao i same duhovne darove, ukoliko su ih imale, predavale duhu sujete i čovjekougađanja. Povodeći se za drugim strastima, one su i dobre postupke miješale s lukavim i tjelesnim mudrovanjem, kvareći ih i čineći nečistim i neugodnim Bogu, slično Kainovoj žrtvi. Zbog svega toga, one su lišene radosti sa Zaručnikom, ostajući izvan nebeske ložnice, koja je zaključana pred njima.
9. Razmišljajući o tome s rasuđivanjem i ispitivanjem, shvatit ćemo i spoznat ćemo u kakvom se stanju sami nalazimo. I, dok je još vrijeme pokajanja i obraćenja, ispravimo se i pobrinimo da dobra djela vršimo čisto i savršeno, istinski i bez primjesa tjelesnog mudrovanja, kako ne bi bila odbačena kao manjkava žrtva uslijed odsustva straha, uslijed nemara i nedostatka istinskog spoznanja. U suprotnom, sav podnijeti trud djevičanstva, uzdržavanja, bdijenja, posta, gostoprimstva i utrošenih dana, i svega što se nama čini velikom pravednošću, neće prihvatiti Gospodin, jer će mu, uslijed navedenih strasti, izgledati kao manjkava žrtva.
10. I tako, dijete moje, onaj koji hoće da uzme križ i pođe za Kristom iznad svega treba da se pobrine o spoznanju i razboritosti, uz stalno ispitivanje misli i puno brige za spasenje, uz veliku privrženost Bogu i raspitivanje kod jednodušnih i jednomislenih slugu Božjih, koji su se podvizavali istim podvigom, kako se ne bi dogodilo da idemo bez poznavanja cilja i bez sjajnog svjetionika. Jer, onaj koji postupa samostalno i ide bez evanđeoskog spoznanja i rukovodstva, često se sapliće i upada u mnoge rovove i zamke lukavog demona, skrećući i podvrgavajući se velikim nevoljama, ne znajući gdje će se na kraju naći. Mnogi su prolazili kroz velike podvige zlopaćenja i muka radi Boga, ali su ih, zatim, samorukovođenjem, nerasuđivanjem i izbjegavanjem obraćanja bližnjem za savjet, učinili neugodnim Bogu i uzaludnim.
11. Ti, pak, dijete ljubljeno, kao što sam ti već na početku ove poučne riječi rekao, nemoj zaboravljati dobročinstva čovjekoljubivog Boga, kome se poklanjamo. Nemoj da te od tog prisjećanja udaljuje neprijateljska zloća i lijenost, već položi pred oči svoje sva duševna i tjelesna dobročinstva koja su ti učinjena od rođenja do danas, razmišljajući o njima i poučavajući se po rečenome: Ne zaboravljaj sva uzdarja Njegova (Ps 102,2). Na taj način, srce će se lako podstaći na strah Božji i ljubav, i ti ćeš moći da mu uzvratiš strogim životom, kreposnim držanjem, pobožnom savješću, pogodnom riječju, ispravnom vjerom, poniznim mišljenjem, jednom riječju, da se sav predaš Bogu. Eto čemu će te privući sjećanje na dobra koja si dobio od blagog i čovjekoljubivog Gospodina. Takvim sjećanjem na dobročinstva, uz suradnju pomoći s visine, tvoje srce će biti ranjeno ljubavlju i čežnjom prema Bogu, budući da drugima, dostojnijima, On nije učinio čudo koje je svojim neizrecivim čovjekoljubljem pokazao na tebi.
12. I tako, pobrini se da u stalnom sjećanju držiš dobra koja si primio od Boga. Naročito se sjećaj velike milosti i divnog dobročinstva o kome si mi kazivao, tj. kada si zajedno s majkom plovio od svetih Mjesta za Konstantinopolj. Tada se noću podigla strašna bura s velikim morskim valovima, tako da su svi koji su se nalazili na brodu, zajedno s moreplovcima i tvojom majkom, poginuli u dubini, dok si jedino ti, s tvoja dva druga, bio izbačen na obalu i preslavnom silom Božjom bio spašen. Sjećaj se, također, kako je Gospodin ustrojio tvoj put u Ankiru, gdje si s očinskom blagonaklonošću primljen od jednog milostivog čovjeka i ljubavlju se povezao s najpobožnijim djetetom Epifanijem, s kojim si, po rukovodstvu jednog iskusnog bogougodnog muža, stupio na put spasenja i bio primljen kao pravo dijete kod slugu Božjih.
13. Što imaš da uzvratiš za sva blaga koja ti je dao Bog, prizivajući te u vječni život? Pravednost zahtijeva da više ne živiš sebi, već Kristu koji je umro za tebe i uskrsnuo. Dužan si da težiš k svakoj kreposti pravednosti i izvršavanju svake zapovijedi, moleći uvijek dobru i ugodnu i savršenu volju Božju (Rim 12,2), i trudeći se svesrdno da je izvršiš. Iznad svega, dijete moje, svoju mladost podčini riječi Božjoj, kao što ona i zahtijeva, tj. daj tijelo svoje u žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu, kao svoje razumno služenje (Rim 12,1). Svaku vlagu tjelesne pohote ohladi i osuši uzdržavanjem u jelu i piću i svenoćnim bdijenjem, kako bi i ti od srca mogao da kažeš: Postadoh kao mijeh na slani, i odredbe tvoje ne zaboravih (Ps 118,83). Shvativši da si Kristov, po apostolskom glasu, raspni tijelo svoje sa strastima i pohotama (Gal 5,24), i umrtvi udove koji su na zemlji (Kol 3,5), tj. ne samo bludno djelo, već i nečistoću koju zli duhovi bude u tijelu. Onaj koji želi da se udostoji vijenca istinskog, neoskrnavljenog i savršenog djevičanstva svoj podvig ne prostire samo do toga, već se, slijedeći apostolsko učenje, trudi da umrtvi i sam pokret ove strasti. Pa, čak se ni time ne zadovoljava onaj koji je iz snažne ljubavi prema čistoći odlučio da u svoje tijelo useli anđeosko i prečisto djevičanstvo, već se moli da iščezne i prosto sjećanje na pohotu koje se javlja u trenutku, bez pokreta i djelovanja tjelesne strasti. Međutim, to se postiže samo pomoću s visine, jedino silom i darom Duha Svetog, ukoliko uopće ima onih koji se udostoje takve milosti.
14. Na taj način, onaj koji poželi da stekne vijenac čiste, nematerijalnog i neoskrnavljenog djevičanstva, razapinje svoje tijelo podvižničkim naporima, umrtvljuje udove koji su na zemlji, napornim i trpljivim uzdržavanjem stanjuje izvanjskog čovjeka, iscrpljuje ga i čini staračkim i koštanim, kako bi se, radi vjere i podviga, djelovanjem milosti, lakše obnovio unutrašnji čovjek. Iz dana u dan napredujući k boljem, on uzrasta u ljubavi, ukrašava se krotkošću, veseli se duhovnim radovanjem, od Krista prima zalog mira, upravlja se milostivošću, oblači se u blagost, oblaže se strahom Božjim, prosvjetljuje se spoznanjem i razboritošću, obasjava se mudrošću, rukovodi se poniznošću uma. Tim i sličnim krepostima obnovljen Duhom Svetim, um u sebe prima crte Božjeg lika, shvaća umnu i neizrecivu ljepotu Gospodinova naličja, udostojavajući se bogatstva samouke i samoznane mudrosti unutrašnjeg zakona.
15. Dijete moje, stanji svoje mlado tijelo, a svoju dušu udebljaj i um svoj obnovi navedenim krepostima, suradnjom Svetoga Duha. Mlado tijelo, ugojeno raznim jelima i vinom, postaje slično tovljenom vepru, spremnom za klanje. Vatrom tjelesnih uživanja ubija se duša, a raspaljenošću zle pohote plijeni se um, koji ne može da se suprotstavi slastima tijela. Priliv krvi, prema tome, predstavlja odliv duha? Mladost ne bi trebalo ni miris vina da omiriše, kako se dvojnim požarom, unutrašnjim od strasti, a izvanjskim od vina, ne bi razgorjelo uživanje tijela i istjeralo duhovnu slast bolne miline u srcu, te proizvelo smutnju i okamenjenost srca. Mladost čak ni vodu ne treba da koristi do sitosti kako bi sačuvala duhovnu želju, budući da oskudica u vodi potpomaže neporočnost tijela. Ispitavši to na djelu, uvjerit ćeš se iz vlastitog iskustva. Jer, ja ti to nalažem i ozakonjujem, ne da bih ti natovario neželjeno breme, već ti iz ljubavi savjetujem i predlažem ono što će ti pomoći da sačuvaš istinsko djevičanstvo i strogu neporočnost, ostavljajući tvojoj slobodnoj volji da čini što hoće.
16. Progovorimo ukratko i o nerazumnoj strasti srdžbe, koja, kad se podigne, pustoši svu dušu, smućuje je i pomračuje, čineći čovjeka sličnim zvijeri koja se lako razdraži. Ova strast se snaži, utvrđuje i čini nesavladivom od oholosti. Ovaj đavlov korijen gorčine (Heb 12,15), tj. srdžbe i razdražljivosti će uzrastati, cvjetati i donositi obilan plod bezakonja sve dok se napaja lošom vodom oholosti. Ovo zdanje lukavog demona u duši ostaje nerazorivo sve dok ima potporu i podršku u podlozi oholosti. Stoga, ako hoćeš da se to drvo bezakonja, tj. ogorčenosti, srdžbe i razdražljivosti, isuši u tijelu i učini besplodnim, da mu priđe sjekira Svetoga Duha i da ga posiječe, da se baci u vatru, te da, po evanđeoskoj riječi, iščezne sa svakom zloćom; ako hoćeš da to zdanje bezakonja koje lukavi na zlo gradi u duši, sabirući u mislima odasvud, kao kamenje, osnovane i neosnovane prijedloge na osnovu tvarnih stvari i riječi, postavivši mu kao tvrd temelj misli oholosti, razrušiš; ako hoćeš da to zdanje zloće u duši razoriš i raskopaš ti usvoji nezaboravno sjećanje na Gospodinovu poniznost u srcu svome. Tko je On i što je postao radi nas? S kakve visine svjetlosti Božje, koja se djelomično otkriva gornjim bićima i koja se slavi na nebesima od svih razumnih bića, tj. anđela, arkanđela, prijestolja, gospodstava, načela, vlasti, kerubina i serafina, i od svih ostalih neimenovanih umnih sila, čija imena nisu došla do nas, kao što nagovještava apostol Pavao (Ef 1,21) Gospodin silazi u dubinu ljudske poniznosti po svojoj neizrecivoj blagosti, u svemu sličan nama koji sjedimo u tami i sjenci smrti, i nalazimo se u ropstvu kod neprijatelja zbog Adamova prijestupa i zbog strasti koje djeluju u nama?
17. I tako, Gospodin, vladar sve vidljive i nevidljive tvari nije se postidio nas koji se nalazimo u bijednom ropstvu i nad kojima vlada nevidljiva i gorka smrt, već se ponizio, primivši prirodu čovjeka koji je zbog beščasnih strasti i pohota po Gospodinovu opredjeljenju bio osuđen, postavši sličan nama u svemu osim u grijehu, tj. osim u strastima beščašća. Sve što je, po Gospodinovom opredjeljenju, zbog grijeha prijestupa na čovjeka bilo naloženo: smrt, trud, glad, žeđ je prihvatio i On, postavši ono što smo mi, da bi i mi postali ono što je On. I Riječ postade tijelo (Iv 1,14) da bi tijelo postalo razumno. Budući bogat, On radi nas osiromaši, da bi se Njegovim siromaštvom obogatili. Iz velikog čovjekoljublja On nam je postao sličan kako bi i mi Njemu postali slični svakom krepošću. Jer, od kako je došao Krist, čovjek koji je stvoren po liku i naličju Božjem, počinje da se obnavlja milošću i silom Duha Svetoga, dostižući mjeru savršene ljubavi koja izgoni strah i koja više ne može da padne, jer: Ljubav nikad ne prestaje (1 Ko 13,8), zato što je Bog, kako govori Ivan, ljubav, i koji boravi u ljubavi, u Bogu boravi (1 Iv 4,16). Takve mjere su se udostojali apostoli i svi koji su se, slično njima, podvizavali u kreposti, pristupajući Gospodinu kao savršeni i sa savršenom privrženošću čitavog života pripadajući Kristu.
18. Stalno i nezaboravno drži na umu poniznost koju je iz neizrecivog čovjekoljublja i ljubavi prema nama pokazao Gospodin, tj. useljenje Boga-Riječi u utrobu,
prihvaćanje čovječje prirode, rađanje od žene, postupnost tjelesnog uzrastanja, besčašće, psovke, vrijeđanja, izrugivanje, prijekore, udarce, pljuvanje, podsmijeh, poniženje, luđačku haljinu, trnov vijenac, presudu starješina, uzvike bezakonih jednoplemenih židova: Uzmi, uzmi, raspni ga (Iv 19,15), križ, klinove, koplje, napajanje octom i žuči, slavlje neznabožaca, podsmijeh prolaznika koji su govorili: Ako je kralj Izraelov, neka siđe sad s križa, pa ćemo vjerovati u njega (Mt 17,42), i ostala stradanja koja je pretrpio radi nas: raspeće, smrt, trodnevni pogreb, silazak u pakao, a zatim i plodove stradanja: uskrsenje iz mrtvih, opustošenje pakla i smrti izvođenjem duša koje su se sabrale oko Njega, uznesenje na nebo, sjedenje s desne strane Oca, iznad svakog načelništva i vlasti i svakog imena koje se može nazvati (Ef 1,21), čast i slavu i poklonjenje od svih anđela kao Prvorođenom iz mrtvih zbog stradanja, po riječi apostola Pavla: Zato neka je u vama ista misao koja je i u Kristu Isusu, koji budući u obličju Božjem, nije smatrao za otimanje to što je jednak s Bogom, nego je sebe ponizio uzevši obličje sluge, postao istovjetan ljudima, i izgledom se nađe kao čovjek. Unizio je sebe i bio poslušan do smrti, i to do smrti na križu. Zato i Njega Bog visoko uzdiže, i darova mu ime koje je iznad svakoga imena. Da se u ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom (Fil 2,5-10). Eto na kakvu slavu i visinu su, po pravdi Božjoj, navedena stradanja uzdigla čovjeka Gospodinova.
19. Prema tome, ukoliko s toplim raspoloženjem bez zaborava budeš u srcu svome čuvao takve misli, strast gorčine, srdžbe i razdražljivosti neće tobom ovladati. Jer, kad se ukloni njihova podloga, tj. kad se istrijebi strast oholosti putem poniranja u Kristovu poniznost, čitavo zdanje bezakone srdžbe, jarosti i tuge samo od sebe će se lako razoriti. Koje se grubo i kameno srce neće skrušiti i doći do miline i poniznosti ako stalno na umu bude imalo takvu poniznost radi nas božanstva Jedinorođenoga, i koje se prisjeti nabrojanih Njegovih stradanja? Zar ono neće rado postati zemlja i pepeo koje, po Pismu, gaze svi ljudi? Kakva razdražljivost može da ovlada dušom koja se ponizila i skrušila gledajući na Kristovu poniznost? Koja će se srdžba ili ogorčenost njoj približiti?
20. Međutim, zaborav ovih spasonosnih i životvornih misli, i njegova sestra lijenost, kao i njihova suradnica i srodnica tj. neznanje, te najteže unutrašnje bolesti duše koje se teško prepoznaju i još teže liječe, varaju i pomračuju dušu nezadrživom radoznalošću i postaju uzrok djelovanja i ukorjenjivanja u njoj svih ostalih strasti. One izgone strah Božji i izazivaju nemar prema svemu dobrom, dozvoljavajući svim strastima da se slobodno usele u dušu i bez stida u njoj djeluju. Ukoliko je duša pokrivena posve zlom zaboravnošću, pogubnom lijenošću i majkom i hraniteljicom svega zlog tj. neznanjem, jadni i slijepi um se lako vezuje za svaku vidljivu, mislenu i čulnu stvar. On, na primjer, vidi žensku ljepotu i odmah se ranjava tjelesnom strašću. Primivši strasno i s nasladom viđeno, čuveno ili dodirnuto, sjećanje zatim crta unutrašnje slike i kroz obnavljanje misli i zlo bavljenje, uz suradnju duhova bluda, oskrnavljuje strasni i jadni um.
21. Najzad, tijelo koje je ugojeno, mlado ili suviše ispunjeno vlagom, lako od takvih prisjećanja pokreće strast i čini ono što mu je svojstveno, krećući se k pohoti. Ponekad u snu, a ponekad i na javi, upražnjava nečistoću, čak i bez općenja s ženom. Takav mnogima može izgledati neporočan, djevičanski i čedan, pa čak i svet, iako je pred Onim koji vidi skriveno oskrnavljen, bludnik i preljubnik. On će u onaj dan pravedno biti osuđen, ukoliko ne bude plakao i jecao, i ukoliko Bogu, pred čijim licem je pomišljao i činio zlo, ne bude prinio dostojno pokajanje, iscrpivši tijelo postovima, bdijenjima i stalnim molitvama i izliječivši i ispravivši um svetim sjećanjem i poučavanjem u riječi Božjoj. Jer, istinit je živi glas koji je rekao: Svaki koji pogleda na ženu sa željom za njom, već je učinio preljub u srcu svome (Mt 5,28). Zbog toga je za mlade redovnike vrlo korisno da ne viđaju žene, makar se smatrale i svetima. Korisno je čak da žive odvojeno od svih ljudi. Zbog toga će borba postati znatno lakša i napredak biti vrlo primjetan, osobito ukoliko budu strogo pazili na sebe i ukoliko budu boravili u molitvi, podvizavajući se u uzdržavanju od jela i pića i ustrajavajući u dugotrajnim bdijenjima. Korisno će im biti, također, da opće s iskusnim duhovnim ocima i da se koriste njihovim rukovodstvom. Jer, krajnje je opasno da redovnik živi sam i po svojoj volji, bez svjedoka, ili da živi s onima koji nisu iskusni u duhovnoj borbi. Naime, puno je zamki zla, puno je skrivenih zasjeda i raznovrsnih klopki, koje je neprijatelj svugdje rasijao. Zbog toga je, koliko je moguće, potrebno brinuti se i truditi se da se živi zajedno s muževima kojima je poznato duhovno djelovanje i često razgovara s njima, kako i onaj koji uslijed mladosti i nesavršenstva duhovnog uzrasta nema vlastitu svjetlost istinskog spoznanja ne bi dopadao mislenim zvijerima koje, krijući se u tami, grabe i kvare one koji hode bez umnog svjetionika Božjih riječi.
22. Sine moj, ukoliko hoćeš da stekneš i u sebi imaš vlastiti svjetionik umne svjetlosti i duhovnog spoznanja, kako bi bez saplitanja mogao ići u najdubljoj noći ovoga života i kako bi tvoje stope ispravljao Gospodin (Ps 118,133), kako bi, po proročkoj riječi, vrlo zaželio evanđeoski put, tj. kako bi sa najtoplijom vjerom prošao najsavršenije evanđeoske zapovijedi i postao pričesnik stradanja Gospodinovih putem želje i molitve, pokazat ću ti divan način i duhovno otkriće. On ne zahtijeva tjelesni trud, ni podvig, već bolan duševni napor, uz nadzor uma, pažnju razuma i suradnju straha i ljubavi Božje. Tim otkrićem lako možeš da tjeraš u bjekstvo pukove neprijatelja, slično blaženom Davidu, koji je, s vjerom i nadom u Boga, ubio jednog diva iz stranog plemena i samim tim natjerao u bjekstvo tisuće neprijatelja s njihovim narodom.
23. Moja riječ cilja na tri silna i krepka diva tj. stranca, na kojima počiva sva sila mislenog Oloferna. Ukoliko oni budu oboreni i ubijeni, oslabit će sva snaga lukavih demona. Ti navodni silnici, tri diva lukavog su: već spomenuto neznanje majka svih zala, zaboravnost njena sestra, suradnica i pomoćnica, i lijenost koja od mračne vune duši šije tamnu odjeću i pokrov, i koja utvrđuje i ukrepljuje prve dvije, dajući im samostalnost. Lijenost čini da zlo u nemarnoj duši postane ukorijenjeno i uporno. Jer, od lijenosti, zaborava i neznanja dobivaju na snazi i uveličavaju se osnove svih ostalih strasti. Međusobno se pomažući i, ne mogući da opstanu jedno bez drugog, oni su snažna potpora neprijatelja i glavni načelnici lukavog demona. Uz njihovu pomoć vojska lukavih duhova u duši plete svoje zamke i uspijeva da privede u djelo svoje zamisli.
24. Ako hoćeš da odneseš pobjedu nad strastima i da lako tjeraš u bjekstvo gomilu mislenih stranaca, sabravši se u sebi molitvom i pomoću Božjom i sišavši u dubine srca, potraži u sebi ona tri silna diva đavlova, tj. zaboravnost, lijenost i neznanje, od kojih hraneći se, djeluju, žive i krijepe se u slastoljubivim srcima i neosposobljenim dušama sve ostale strasti. Pri velikoj pažnji, pri nadzoru uma i uz pomoć s visine, oruđem pravde, tj. sjećanjem na dobro (uzrokom svega dobrog), prosvjetljenim znanjem kojim brižna duša od sebe progoni tamu neznanja i živom revnošću, koja dušu pobuđuje i vodi k spasenju, pronaći ćeš te, drugima nepoznate i nespoznajne, najpogubnije tri zle strasti. Zatim, obukavši se u ova oruđa pravde, sa svakom molitvom i prošnjom, silom Duha Svetog, ti ćeš odvažno i hrabro pobijediti spomenuta tri diva mislenih stranaca: s izvrsnim sjećanjem po Bogu i uvijek pomišljajući na ono što je istinito, što je pošteno, što je pravedno, što je čisto, što je dostojno ljubavi, što je na dobru glasu, što je krepost, što je pohvale dostojno (Fil 4,8), protjerat ćeš posve zlu zaboravnost; prosvjetljenim nebeskim spoznanjem uništit ćeš pogubnu tamu neznanja; a spremnošću na svako dobro, najživljom revnošću istjerat ćeš bezbožnu lijenost, koju zlo ukorjenjuje u duši. Ove kreposti ne možeš steći jedino svojom slobodnom voljom, već silom Božjom i suradnjom Svetoga Duha, uz veliku pažnju i molitvu. Stekavši ih na taj način, moći ćeš da se izbaviš od tri navedena najveća diva sotone. Kada se silom djelujuće milosti obrazuje u duši i marljivo sačuva trojni savez istinskog spoznanja, sjećanja na riječi Božje i dobre revnosti, nestat će iz duše i sam trag zaboravnosti, neznanja i lijenosti. Oni će se obratiti u ništa, a u duši će najzad početi da kraljuje milost u Kristu Isusu, Gospodinu našem, kome slava i moć u vjekove vjekova. Amen!
