Đavao se može prerušiti u anđela svijetla, najopasniji je 'pobožni đavao'

Ne postoje mjesta, koliko god bila sveta, na koja se Đavao ne bi mogao ušuljati. Posebno zna, vješto prerušen u pobožno ruho, biti nazočan u svetištima gdje se vjernici okupljaju u velikom broju. 'Pobožni đavli' su ujedno i najopasniji jer se skrivaju iza pobožnosti i lažne vjere u Krista pa vrlo lako prevare čak i kršćane. Njima je, baš kao i svim drugim lažnim prorocima cilj zavesti i izabrane. Zato i idu tamo gdje su Božje duše. 

  I Sotona 'dariva' svoje sluge

   

  Ima osoba koje se same predaju Sotoni, tada on postaje njihov gospodar. Te osobe sklapaju savez s Đavlom, tako da mu se potpuno predaju i izručuju. Taj savez sklapaju tako da oponašaju obred krštenja vlastitom krvlju u ime Sotone. Dakako da te osobe potpadnu pod izravan utjecaj Sotone, tako da on postaje njihov gospodar te oni tada, u njegovo ime, provode crnu magiju i često postaju članovi sotonskih sekta, koje se danas, nažalost, sve više šire. Sotona svoje 'dariva' vrlo izazovnim, ali otrovnim, darovima. Tako se događa da neke njegove sluge imaju moć predviđanja budućnosti ili da znaju ljudima do u tančine pogoditi njihovu prošlost. Neki opet dobivaju razne poruke pa mogu ispisivati duge stranice teksta. Neki dobiju moć vidovitosti, čitanja misli, čitanja srdaca i života živih ili pokojnih osoba. Na taj način Sotona baca svoje blato na prave Kristove proroke, na vjerodostojne vidioce i primatelje poruka od Isusa, Marije i svetaca. Jer, imitirajući Božja djela – djelovanje Duha Svetoga – Zli nastoji unijeti pomutnju kako se ljudi ne bi snašli tko je pravi a tko lažni prorok. 

  Tu je vrlo važno duhovno iskustvo i dar razlučivanja duhova da bi se moglo razlikovati istinite od neistinitih izvanrednih znakova. Jedan popis takvih znakova daje, primjerice, o. Antonio Rogo Marin OP u svojoj knjizi Teologija kršćanskog savršenstva (Teologia della Perfezione Cristiana, Ed. Paoline, na str. 1602), pod naslovom 'Što Zli može učiniti s Božjim dopuštenjem'. Evo popisa koji on donosi: 

  1. prouzročiti fizičke i duhovne vizualne i slušne privide; 

  2. prouzročiti lažne ekstaze; 

  3. činiti da tijelo svijetli i da ljudi u srcu osjećaju veliku toplinu; 

  4. stvarati osjetilne miline; 

  5. liječiti neobične bolesti prouzročene djelovanjem zloduha, pa i trenutačno; 

  6. prouzročiti stigme i druge tjelesne i osjetilne mistične pojave kao što su razni mirisi i slično. 

  Ovdje možemo dodati i pojave koje se vrlo često događaju u novije vrijeme: neobični zvučni zapisi, neobične pojave zabilježene na fotografijama, automatsko pisanje, što je najčešće povezano s tzv. duhom vodičem. 

  Poznati su i razni slučajevi religijskih slika i kipova iz kojih teku 'suze ili krv'. Sve to treba dobro prosuditi i razlučiti. 

  Sotona preko svojih sluga, lažnih proroka, ponekad ističe za prave Kristove proroke da su pravi – sluge Božje, ne bi li ih ljudi odbacili zato što ih lažni proroci 'priznaju'. Poznat je slučaj, koji donose Djela apostolska, kada je apostol Pavao boravio u Tijatiri. Naime, za njim je stalno išla jedna ropkinja koja je bila opsjednuta vračarskim duhom i tom je sposobnošću svojim gospodarima pribavljala mnogo novaca. Taje opsjednuta ropkinja, idući iza Pavla i drugih, vikala: ''Ovi su ljudi sluge Boga Svevišnjega, oni vam navješćuju put spasenja!'' (Dj 16,17). Dakako, vračara (zli duh) nije za Pavlom vikala da bi ljude potaknula na spasenje, nego da odbace Pavla i Kristov nauk zbog toga što je ona, za koju se javno znalo da je opsjednuta, 'potvrđivala' Pavlovo poslanje od Boga. Pavla je to ogorčilo te je molitvom istjerao nečistoga duha iz nje (usp. Dj 16,16-18). 

  Prisjetimo se da nam Sveto pismo donosi slične primjere u kojima se vidi čudesno Božje djelovanje, ali i sotonsko. Poznato nam je da je Mojsije u Ime Božje činio čuda pred faraonom. To su ona poznata egipatska zla. Ali znamo da su i faraonovi čarobnjaci izvodili neka čudesna djela. Zato sam čin čuda, ako ga zasebno promatramo, nije dostatan da zaključimo o kakvome je uzroku riječ. Činjenica je da se zao duh uvijek vješto preruši i da mu je cilj da ga se ne otkrije: ''Ta sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla!'' (2 Kor 11,14). Svojim djelovanjem može potaknuti čovjekova vanjska osjetila (vid, opip, sluh), kao i nutarnje sposobnosti (pamćenje, maštu). Nikakav zid, nikakva blindirana vrata, nikakav čuvar tijela nije kadar zapriječiti utjecaj Sotone na memoriju ili na maštu čovjeka. Ni najčvršća ograda strogog samostana nije kadra zapriječiti demonu da preskoči njegove zidove, da preko kojekakvih slika ne ubaci u dušu neke redovnice nesigurnost za njezino zvanje i da je potiče da iziđe iz samostanske zajednice. Zato se kaže da je najopasniji 'pobožni đavao'. Ne postoje mjesta, koliko god bila sveta, na koja se Đavao ne bi mogao ušuljati. Posebno zna, vješto prerušen u pobožno ruho, biti nazočan u svetištima gdje se vjernici okupljaju u velikom broju. Ondje su zavođenja vrlo opasna. Amen!

Uočljivost kršćanskoga svjedočanstva

Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze. Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima (Mt 5,13-16). 

  Riječi Gospodinove iz ovoga evanđeoskog odlomka tiču se same biti pravoslavnog kršćanskoga života koju na genijalan način Isus opisuje tek u nekoliko rečenica. Iz njih možemo vidjeti na koji način Isus zamišlja život svojih vjernika, tj. njihovo poslanje u svijetu. U samo tri retka Isus iznosi nekoliko usporedbi kojima prispodobljuje svoje učenike. Govori im da su sol zemlje, svijetlo svijeta, grad koji leži na gori i svjetiljka koja svijetli. Svaka od ovih usporedbi je vrlo snažna i znakovita, te zato i poziva da proširimo njihovo značenje u duhu Isusove poruke. 

  Uočljivo je da Gospodin iz ovih jednostavnih stvarnosti izvlači sadržajnu i razumljivu poruku. Jer, nema čovjeka koji ne zna što znači sol ili pak što znači svjetlost, odnosno svjetiljka. Stoga Isus postavlja pitanje smisla postojanja tj. načina korištenja. Zato se i pita čemu služi sol ako obljutavi ili pak zašto se užiže svjetiljka i na koji način ju se ispravno treba koristiti. Upravo, jer je vrlo jasan odgovor da sol koristi kao začin, a bljutava sol ničemu već jedino da se baci van, tj. da svjetiljka ne služi da se stavi pod posudu već na svijećnjak da svijetli, htio je skrenuti pozornost pravoslavnim kršćanima da postoji poveznica između imena i djelovanja, tj. identiteta i ispravnog načina življenja. Doista, kao što se iz smisla i biti onoga što neki predmet ili stvarnost jesu u sebi, kao sol ili svjetiljka, izvodi se zaključak o ispravnom načinu korištenja i služenja tim istim stvarnostima. 

  U tom smislu, kao što se može postaviti pitanje čemu služi soli ili zašto svijeća gori, može se postaviti pitanje zašto pravoslavni kršćanin vjeruje. A, kao što nitko ne drži u kuhinji sol radi ukrasa niti pali svijeću radi formalnosti, tako isto ni kršćaninu nije dan dar vjere kao usputni ukras ili formalnost, već kao bitna sastavnica života. Točnije, njegovo pravoslavno kršćansko ime ne bi smjelo biti samo ime, već bi trebalo opisivati identitet koji on potom očituje svojim djelima. Zato ne bi se smjelo dogoditi da pravoslavni kršćanin bude vjernik iz formalnosti, niti mu njegova bit dopušta da bude mlak ili taman, jer je on kao svjetlo što svijetli i širi toplinu. Pravoslavnom kršćaninu je nedopustivo da bude neslan i neukusan, jer je on u svojoj biti kao sol jelu, te ne može ne učiniti ga ukusnim. Kao što svjetiljci nije usputno da svijetli, tako ni pravoslavnom kršćaninu da živi svoju vjeru kao usputnu datost ili da se zadovolji da bude njegova privatna stvar. 

  Uistinu, ako pravoslavni kršćanin ne želi biti dosljedan biti svoga života, onda je on poput pokrivene svjetiljke i bljutave soli. Takvi smo svi mi onda kad se nazivamo pravoslavnim kršćanima, a ne slijedimo Krista i ne razvijamo puno povjerenje u njega, tj. kad smo pravoslavni vjernici samo imenom, a nismo uočljivi svjedoci po jasnim i raspoznatljivim djelima. Bili bi onda gori od drugih ljudi, jer bi u tom slučaju primili svjetlo, pa ga svjesno zagušili da nam ne svijetli. Bili bi poput kuharice koja drži sol u ruci, ali ne želi zasoliti hranu. Ali, najgore od svega što svi mi to na svoj način činimo, jer je svakome od nas mlakost i nedjelotvornost bolna točka. 

  Počesto živimo kao mehanički i nesvjesno života, napose onog unutarnjeg ili duhovnog, što je nedolično. Jer neprimjereno je živjeti a ne upoznati same sebe i ne znati zašto živimo. Tko ne traži dublji smisao života, taj vrlo površno prihvaća i pravoslavnu vjeru koja bi ga trebala uvesti u smisao života i smisleno življenje. A onaj tko traži dublji smisao života, po pravoslavnoj vjeri i u vjeri ga s lakoćom otkriva, te se potom i zauzima da zauzetije i posve jako živi samu vjeru. Međutim, zna nam se dogoditi da očekujemo da se pravoslavne kršćanske vrijednosti nametnu same od sebe u društvu ili da ih nositelji društvene vlasti, koji su im, istina, najčešće protivnici, nametnu dekretima i odredbama. Kao da se na silu može obasjati svijet duhovnim svjetlom ili začiniti duhovnim začinima. Treba nam biti jasno da se ništa od toga ne događa, jer pravoslavne kršćanske vrijednosti mogu se 'nametnuti' u društvu samo svjedočenjem koje privlači, koje je prepoznatljivo i uočljivo kao sjaj svijeće u mraku ili grad sagrađen na gori. Samo je uzaludno, a i dvolično s naše strane, nastojati da kršćanske vrijednosti u društvu promiču bezbožni i beskarakterni političari, ako ih mi kršćani ne živimo i ako nama ništa ne znače. Htjeti da naše vrijednosti budu zakonom štićene i promicane, a da ih mi ne živimo i njima svijet ne obasjavamo, bila bi velika farizejština. Zato je neprimjereno zdvajati nad rasapom kršćanskih vrijednosti u društvu, te trošiti sate i dane u društvenoj borbi da ih vratimo u društvo, kao da se one vraćaju u društvo političkom borbom i odlukama onih koji obnašaju vlast. I bez obzira koliko bi i takvo nešto moglo biti korisno u društvu, ipak se pravoslavne kršćanske vrijednosti ne unose u društvo političkom aktivnošću, već pravoslavnim kršćanskim svjedočenjem. 

  Stoga, primimo k srcu Isusove riječi, te ih provodimo u život. Od nas Krist očekuje da dar pravoslavne vjere koji nam je dan bude uočljiv u našem cjelokupnom djelovanju, jer ga nemamo pravo skrivati, već na vidjelo stavljati. O uočljivosti našeg svjedočanstva i o vidljivosti našeg djelovanja ovisi također koliko će ljudi prihvaćati Boga kao Oca, te ići putevima Njegovim. Zasolimo ujedno svijet božanskim okusom i rasvijetlimo ga nebeskom svjetlošću da ljudi mogu vidjeti naš život Bogom prosvijetljen i začinjen, te da nakon toga možemo i sami proslaviti Oca nebeskoga novim životom i vlastitim djelima. Amen!