O sjećanju na smrt

Kršćanin je dužan da se svakodnevno i to najmanje po nekoliko puta na dan sjeća neizbježne smrti koja mu predstoji, i da kao takav u svoje vrijeme dobije stalno sjećanje na nju.

Naš um je u toj mjeri pomračen padom da bi, ukoliko se ne prisilimo da se sjećamo smrti, mogli sasvim da zaboravimo na nju. Kad zaboravimo na smrt, na zemlji počinjemo da živimo kao da smo besmrtni, žrtvujući zemlji cjelokupnu svoju djelatnost i nimalo ne brinući o strašnom prelasku u vječnost ili o svom udjelu u vječnosti. Mi odlučno i neustrašivo gazimo zapovijedi Kristove i činimo najstrašnije grijehe, napuštamo stalnu svakodnevnu molitvu, počinjemo da zapostavljamo ovo suštinsko i nužno zanimanje, kao da se radi o nekom nevažnom i nepotrebnom djelu. Zaboravljajući na tjelesnu smrt, mi umiremo duševnom smrću. Naprotiv, onaj koji se često spominje tjelesne smrti, oživljava dušom. On na zemlji živi kao putnik u gostionici ili sužanj u tamnici, koji stalno iščekuje da ga iz nje izvedu na sud ili da ga kazne. Pred njegovim pogledom uvijek su otvorena vrata u vječnost. On stalno i s duševnom brigom, dubokom žalošću i mišlju gleda u tom pravcu. Stalno razmišlja o tome čime će se opravdati na sudu Kristovom i kakva će odluka biti donijeta za njega. Ta odluka rješava čovjekov udio u cijelom bezgraničnom zagrobnom životu. Njegovu pažnju i ljubav ne privlači nikakva zemaljska ljepota i nikakva zemaljska sablazan. On nikoga ne osuđuje, jer ne zaboravlja da će na sudu Božjem njemu biti izrečena onakva presuda kakvu je on ovdje izricao o svojim bližnjim. On svima i sve oprašta da bi i njemu samom bilo oprošteno i da bi naslijedio spasenje. Prema svima je popustljiv i milosrdan da bi se i on sam udostojao popustljivosti i milosrđa. Svaku žalost koja dođe on radosno prihvaća i ljubi kao kaznu za njegove grijehe u vremenu budući da će ga ona osloboditi kazne u vječnosti. Ukoliko mu dođe pomisao da se uzoholi zbog svoje vrline sjećanje na smrt će se odmah usmjeriti protiv te pomisli i postidjeti je, razobličiti je u njenoj nedoličnosti i protjerati je. Kakav značaj može imati vaša vrlina na Sudu Božjem? Kakvu vrijednost može imati vaša vrlina pred očima Boga pred kojim je i nebo nečisto (vidi Job 15,15)? Stalno sebe opominji: ''Ja ću neminovno umrijeti! Umrli su moji oci i praoci, nitko od ljudi nije zauvijek ostao na zemlji. I mene čeka udio koji je pogodio i pogađa svakoga''! Ne gubi uzaludno vrijeme koje ti je dano za obraćenje! Ne zagledaj se u zemlju, na kojoj si ti samo trenutni poslenik, na kojoj si prognanik i na kojoj ti je milosrđem Božjim dopušteno da razmisliš i da se obratiš ili pokaješ, kako bi izbjegao vječne tamnice i mučenje u njima. Kratak period života na zemlji upotrijebi na dobivanje mirnog utočišta, utočišta blaženog u vječnosti. Za stjecanje vječnog bogatstva preklinji odricanjem od svakog privremenog bogatstva, odricanjem od svega tjelesnog i duševnog u oblasti pale prirode! Preklinji izvršavanjem Kristovih zapovijedi! Preklinji iskrenim obraćenjem za učinjene grijehe! Preklinji zahvalnošću i proslavi Boga za sve patnje koje su ti poslane! Preklinji obilnim čitanjem psalama i predviđenih molitvi! Preklinji molitvom Isusovom, sjedinjujući s njom sjećanje na smrt! Ta dva djelovanja, molitva Isusova i sjećanje na smrt, lako se slijevaju u jedno. Uslijed molitve javlja se živo sjećanje na smrt, kao njen predosjećaj, dok se od predosjećaja smrti jače rasplamsava molitva. Za kršćanina je nužno da se sjeća smrti! To sjećanje je potrebno jer ga čuva od povrede i izopačenja uznositosti do kojeg može dovesti i kršćanski pažljiv život, ako ne bude ograđen sjećanjem na smrt i na sud Božji. Velika je duševna nesreća ako čovjek svom životnom podvigu pripisuje bilo kakvu vrijednost i ako ga smatra za svoju zaslugu pred Bogom. Smatraj sebe dostojnim svake ovozemne kazne i dostojnim vječnih muka. Takvo mišljenje o samome sebi bit će najistinitije, najspasonosnije za dušu i Bogu najugodnije. Često nabrajaj vječne nesreće koje očekuju grješnike. Čestim nabrajanjem tih nesreća učini da izgleda kao da one stoje pred tvojim očima. Zadobij predosjećaj paklenih muka da bi tvoja duša prilikom živog sjećanja na njih zadrhtala, da bi se otrgla od grijeha i pritekla Bogu poniznom molitvom za smilovanje, uzdajući se u Njegovu beskonačnu dobrotu i ni najmanje se ne uzdajući u sebe. Sjećaj se i zamišljaj neizmjernu, strašnu podzemnu provaliju i tamnicu koje čine pakao. Ta provalija se naziva bezdanom. U odnosu na ljude, ona upravo takva i je. Prostrana paklena tamnica ima mnoštvo odjeljaka i mnoštvo različitih patnji i muka, kojima se svakom čovjeku plaća za djela koja je počinio tokom ovozemaljskog života. Međutim, u svim odjeljcima zaključavanje je vječno, kao što su vječne i muke. Tamo gospodari mučna, neprozirna tama i, istovremeno, gori neugasivi oganj, koji je uvijek podjednako snažan. Tamo nema dana, jer tamo vlada vječna noć. Tamo je nepodnošljiv miris, koji se ne može usporediti ni s jednim ovozemaljskim neugodnim mirisom. Surovi pakleni crv nikad ne spava i nikad ne drijema, on grize i grize, proždire zatočenike pakla, ali ne narušava njihovu cjelovitost i ne poništava njihovo postojanje, a pri tom se ni on sam ne zasićuje. Takve osobine imaju sve paklene muke, one su teže od svake smrti, a ne donose smrt. U paklu se smrt želi onoliko koliko se na zemlji želi život. Za zatočenike pakla smrt bi bila radost. Međutim, ona za njih ne postoji, a njihov udio je beskonačni život za beskonačna stradanja. Muče se u paklu uslijed nepodnošljivih kazni, kakvima obiluje vječna tamnica onih koje je Bog odbacio. Muče se tamo nepodnošljivom patnjom, muče se tamo najsurovijom duševnom bolešću ili očajem. Smatraj sebe osuđenim na pakao i vječnu muku i iz te svijesti u tvom srcu će se roditi tako nezadrživi i silni molitveni vapaji da će neizostavno navesti Boga da te se smiluje, i Bog će te, umjesto u pakao, uvesti u raj. Vi, koji sebe smatrate dostojnima nebeskih i zemaljskih nagrada, vama pakao prijeti više nego očiglednim grješnicima, jer je najteži među svim grijesima oholost, uznositost, grijeh duha koji se ne vidi čulnim očima i često se prikriva maskom poniznosti. Sjećanje na smrt i razmišljanje o njoj upražnjavali su najveći među bogougodnim Ocima svete Crkve Kristove. Za Pahomija Velikog pisac njegovog životopisa kaže da je: ''Sjećanjem na vječne muke i beskrajne patnje, odnosno sjećanjem na neugasivi oganj i na onog crva koji nikad ne umire, stalno živio u strahu Božjem. Na taj način se Pahomije uzdržavao od zla i podsticao sebe na bolje.''

Duša poslije smrti prolazi kroz zračne postaje ili mitarstva

Za mučenje duša koje poslije smrti prolaze zračno prostranstvo ustanovljeni su od tamnih vlasti sudovi i straže u besprijekornom poretku. Po slojevima podnebesja, od zemlje do samog neba, stoje puci stražara palih duhova. Svaki odsjek bavi se posebnim vidom grijeha i u njemu muči dušu kad duša dospije u tu nadležnost. Zračne demonske straže i sudovi u spisima Otaca nazivaju se mitarstva, a duhovi koji u njima služe mitari.

U vrijeme Kristovo, i u prvim stoljećima kršćanske Crkve, sakupljač državnih poreza zvao se mitar. Obzirom da se ta dužnost, prema jednostavnosti drevnih običaja, povjeravala osobi bez utvrđene odgovornosti i polaganja računa, mitari su sebi dopustili sva sredstva nasilja, razne oblike prepredenosti, sitničarenja, beskrajne zloupotrebe i nečovječno otimanje. Oni bi se obično zaustavili kod gradskih vrata, na tržnicama i drugim javnim mjestima, da nitko ne može promaći njihovom budnom oku. Držanje mitara učinilo ih je strahom i trepetom za narod. Za narod je naziv mitar označavao čovjeka bez osjećaja, bez pravila, spremnog na svaki zločin, na svaki najniži postupak, koji time diše i živi, tj. čovjeka odbačenog. U tom smislu Gospodin je usporedio upornog i beznadnog prijestupnika Crkve s neznabošcem i mitarom.[1]

Starozavjetnim poklonicima istinitog Boga ništa nije bilo odvratnije od služenja idolima, a isto toliko im je bio mrzak i mitar. Naziv mitar prenio se od ljudi na demone koji čuvaju put od zemlje k nebu, prema sličnosti dužnosti koje obavljaju. Kao sinovi i povjerenici laži, demoni ne samo što suočavaju duše čovječje s njihovim nedjelima i grijesima, nego ih optužuju i za ono što nikada nisu učinili. Oni pribjegavaju izmišljanjima i lažima, sjedinjujući klevetu s bestidnošću i drskošću, kako bi istrgnuli dušu iz ruku anđela i njome povećali bezbrojno mnoštvo zatočenika pakla.[2]

Učenje o mitarstvima je učenje svete Crkve Pravoslavne.[3] Nesumnjivo je da sveti apostol Pavao govori o njima kad objavljuje kako kršćanima predstoji borba s duhovima zla u podnebesju. Ovo učenje susrećemo u najstarijoj crkvenoj predaji i u crkvenim bogoslužjima. Presveta Djevica, Bogomajka, obavještena arkanđelom Gabrielom o svom odlasku s ovog svijeta, prinijela je sa suzama molitve Gospodinu za izbavljenje njene duše od lukavih duhova podnebesja. Kad je nastupio sam čas njenog časnog uznesenja, kad je sišao k njoj sam Sin i Bog njen s mnoštvom anđela i duhova pravednih, ona je, prije nego što je predala presvetu dušu svoju u svete ruke Kristove, izgovorila u molitvi Njemu i slijedeće riječi: ''Primi sad u miru duh moj, i ogradi me od oblasti tamne, kako me ne bi susreo nikakav pogled sotone.''[4] 

Sveti Atanazije Veliki, patrijarh Aleksandrijski, u životopisu bogougodnog Antonija Velikog, pripovijeda ovo: ''Jednom on (Antonije), kad je nastupio deveti čas, počevši da se moli prije jela, bio je iznenada uzet Duhom i uznesen anđelima na visinu. Zračni demoni su se protivili njegovom putu, a anđeli, prepirući se s njima, tražili su razloge njihovom suprotstavljanju, jer Antonije nije imao nikakvih grijeha. Demoni su se trudili da iznesu grijehe koje je on učinio od samog rođenja, ali anđeli su pregradili usta klevetnika, rekavši im da oni ne treba da nabrajaju njegova sagrješenja od rođenja, koja bijahu izglađena milošću Kristovom, nego neka pokažu, ako mogu, grijehe učinjene poslije onog vremena od kada je on stupanjem u redovništvo, posvetio sebe Bogu. Optužujući ga, demoni su navodili puno bestidnih laži, ali kako su njihove klevete bile lišene dokaza, to se Antoniju otvorio slobodan put. Tog časa on je došao k sebi i vidio da se nalazi na onom istom mjestu na koje je stao radi molitve. Zaboravivši na hranu, proveo je svu noć u suzama i jecajima, razmišljajući o mnoštvu neprijatelja čovječjih, o borbi s takvom vojskom, o mukotrpnom putu k nebu kroz zrak i o riječima apostola Pavla koji je kazao: Jer naš rat nije s krvlju i tijelom, nego s poglavarima i vlastima ispod neba[5] koji, znajući da zračne vlasti samo to i traže, o tome se brinu svim snagama, naprežu se i usmjeruju kako bi nas lišili slobodnog prolaza k nebu, savjetuje nam: Obucite se u sve oružje Božje, da biste se mogli održati protiv lukavstva đavolskoga,[6] da se posrami protivnik, nemajući ništa loše reći za nas.[7]

Sveti Ivan Zlatousti, rekavši kako umirući, makar bio i veliki vlastelin na zemlji, biva obuzet smutnjom, strahom, neizvjesnošću kada ugleda strašne sile anđeoske, i protivne sile koje dolaze da razluče dušu od tijela dodaje: ''Tad su nam potrebne mnoge molitve, mnogi pomoćnici, mnoga dobra djela, veliko zastupanje anđela na putu kroz zračno prostranstvo. Ako putujući u stranu zemlju ili strani grad tražimo vodiča: koliko su nam tek potrebniji voditelji puta i pomoćnici da nas provode pored nevidljivih starješina i vlasti koje vladaju tim zračnim prostranstvima, što se nazivaju i goničima i mitarima i skupljačima poreza!'' 

U ime mrtve kršćanske dječice Zlatousti ovako svjedoči i bogoslovi: ''Nas su sveti anđeli mirno razlučili od tijela i mi smo slobodno mimoišli poglavare i zračne vlasti. Imali smo pouzdane rukovoditelje! Lukavi duhovi nisu našli ono što su tražili; nisu vidjeli u nama ono što su željeli da vide. Ugledavši tijelo neoskvrnjeno postidjeli su se, ugledavši dušu čistu, daleko od svake zlobe, posramili su se; ne nađoše u nama poročnih riječi, i ušutjeli su. Mi smo prošli i uništili ih; prošli smo kroz njih i zgazili ih; Zamka se raspade, i mi se izbavismo. Blagoslovljen Gospodin koji nas ne dade zubima njihovim da nas rastržu[8] Kad se to okončalo, anđeli, naši voditelji puta, silno su se radovali; počeli su da nas, opravdane, ljube i da govore u veselju: ''Janjci Božji! Nek je blažen vaš dolazak ovdje; otvorio vam se praroditeljski raj; rašireno vam je naručje Abrahamovo! Primila vas je desnica Gospodina; prizvao vas je Njegov glas na desnu stranu! Blagonaklonim očima pogledao je On na vas; u knjigu života upisao je On vas.'' I rekli smo mi: ''Gospodine! Pravedni Suče! Lišio si nas zemaljskih blaga, ne liši nas nebeskih! Odvojio si nas od otaca i majki, nemoj da nas odvojiš od Svetih Tvojih. Znamenja krštenja sačuvala su se netaknuta na nama; tijelo naše prinosimo Ti čisto, kao Tvoja istinska dječica!''[9]

Bogougodni Makarije Veliki kaže: ''Slušajte kako se pod nebesima nalaze rijeke zmija, usta lavova, vlasti tame, oganj gorući što sva bića u smutnju privodi, ne znaš li da će ovi, ako ne primiš zaloga Svetoga Duha, pri ishodu tvome iz tijela zgrabiti tvoju dušu i spriječiti te da se vineš na nebesa.''[10]

Sveti veliko-mučenik Evstratije, pošto je pretrpio strašne udarce i mučenja, i nakon divnih čuda koja je učinio, prije izvršenja smrtne kazne zbog postojanog i snažnog ispovijedanja Krista, prinio je molitvu Bogu, u kojoj je najprije uzveličao Boga koji je pogledao na njega i darivao mu u vrijeme zemnog stradanja da pobijedi nevidljivog vraga, đavla; a zatim je prešao na predstojeće razlučivanje duše od tijela, govoreći: ''Smutila se i raslabila duša moja pri svom ishodu iz ovog grešnog i nečistog tijela, neka je lukavi vrag ne ulovi u nečem i baci u tamu zbog nevidljivih i vidljivih grijeha koje sam počinio za vrijeme ovoga života! Gospodine! Budi milostiv meni, i neka moja duša ne ugleda mračna lica lukavih demona, nego neka je prihvate Tvoji svijetli i presvijetli anđeli! Proslavi ime Tvoje sveto, i silom Tvojom uznesi me na božansko sudište Tvoje! Kad mi se bude sudilo, neka mene, grešnika, ne zgrabi ruka kneza tame ovoga svijeta i neka me ne baci u dubinu pakla: nego me predstavi Ti i budi mi spas i zastupnik. A ova tjelesna mučenja su radosti za sluge Tvoje.''

Na sličan način i sveti veliko-mučenik Georgije, koji je milošću Kristovom podnio sva najstrašnija mučenja, izmišljena zlobom mučitelja, koji je pred njihovim očima uskrsnuo mrtvaca i imenom Gospodinovim srušio idole, kad je došao na mjesto kazne, izlio je ovakvu predsmrtnu molitvu: ''Blagoslovljen Gospodin Bog moj koji me ne predade čeljustima lovaca mojih i ne dopusti da se neprijatelji moji o meni razvesele, koji izbavi dušu moju, kao pticu od zamki lovaca! Gospodine! I sada me usliši: Budi kraj mene u času moje smrti, i izbavi dušu moju od zamki zračnog kneza, tog strašnog protivnika, i njegovih nečistih duhova. I ne upiši u grijeh onima koji su prema meni sagriješili u ne znanju, no im podari tvoj oproštaj i ljubav, da bi i oni, upoznavši te, primili udio s izabranicima tvojim u Kraljevstvu tvome.''[11]

Veliki ugodnik Božji, tajnovidac, sveti Nifont, episkop ciparskog grada Konstancije, stojeći jednom na molitvi, ugledao je otvorena nebesa i mnoštvo anđela od kojih su jedni silazili na zemlju, a drugi se uspinjali naviše, uznoseći čovječje duše u nebeske obitelji. Pažljivo je promatrao taj prizor i vidio kako dva anđela streme k visini, noseći dušu. Kada su se približili bludnom mitarstvu, izašli su demoni bluda i srdito rekli: ''Ta duša je naša! Kako se usuđujete da je nosite mimo nas, kada je ona naša?!'' Anđeli su upitali: ''Na čemu se zasniva ta vaša tvrdnja?'' A demoni su odgovorili: ''Do same smrti ona je griješila, prljajući se ne samo prirodnim, nego i protuprirodnim grijesima, uz to je i osuđivala bližnjega, a što je gore od svega, umrla je bez pokajanja: što ćete reći na to?'' Anđeli su uzvratili: ''Uistinu, nećemo povjerovati ni vama, ni ocu vašem, sotoni, dok ne upitamo anđela branitelja ove duše. Upitani anđeo branitelj je rekao: ''Zaista, mnogo je griješio ovaj čovjek, no čim se razbolio, smjesta je počeo da plače i da ispovijeda grijehe svoje Bogu. Da li mu je Bog oprostio, o tome On odlučuje. Njegova je vlast, neka je slava Njegovom pravednom sudu.'' Tada anđeli, prezrevši optužbe demona, uđoše na vrata nebeska. Zatim je blaženi ugledao i drugu dušu nošenu anđelima. Demoni, dođoše k njima i vikahu: ''Što nosite duše bez našeg znanja, kao i ovu, zlatoljubivu, bludnu, svadljivu, razbojništvu vičnu?'' Anđeli odgovoriše: ''Mi zacijelo znamo da je ona, makar i upala u sve to, ipak plakala, uzdisala, ispovijedajući se i dajući milostinju, pa joj je Bog podario oproštaj.'' Demoni rekoše: ''Ako je ta duša dostojna milosti Božje, onda uzmite grešnike cijeloga svijeta; mi ovdje nemamo što da se trudimo.'' Tada im anđeli uzvratiše: ''Svi grešnici koji s poniznošću i suzama ispovijedaju grijehe svoje primaju oproštaj po milosti Božjoj; a onima što umiru bez pokajanja sudit će Bog.'' Tako posramivši demone, oni prođoše. Opet je vidio svetac kako se uznosi duša nekog bogoljubivog muža, časnog, milostivog, svima omiljenog. Demoni stajahu podalje i škrgutahu na tu dušu zubima, a Božji anđeli izlažahu kroz vrata nebeska u susret njoj, i pozdravljajući je, klicahu: ''Slava, Tebi, Kriste Bože, što je nisi predao u ruke neprijatelja, nego si je izbavio od pakla!''

Također je vidio blaženi Nifont kako demoni vuku neku dušu prema paklu. To je bila duša nekog roba koga je gospodar mučio glađu i batinama i koji se, ne izdržavši mučenje, udavio, budući nagovoren đavlom. Anđeo čuvar išao je podalje i gorko plakao; a demoni su se radovali. Tada je došla zapovijed od Boga anđelu koji je plakao da ide u Rim, kako bi tamo preuzeo brigu o novorođenom djetetu koga su u to vrijeme krštavali. Opet je vidio svetac dušu nošenu po zraku anđelima, koju su oteli od njih demoni na četvrtom mitarstvu, i bacili je u bezdan. To je bila duša čovjeka predanog bludu, vračanju, razbojništvu, koji je iznenada umro bez pokajanja ili obraćenja.[12]

Bogougodni Simeon, Krista radi jurodivi, dostigavši visinu kršćanskog savršenstva, kazujući sutajniku svome đakonu Ivanu o smrti koja mu se bližila i velikoj nagradi na nebu, pokazanoj mu otkrivenjem odozgor, govorio je: ''Ne znam ničeg u sebi što bi moglo da bude dostojno nebeske nagrade, osim što Gospodin želi da me blagoslovi svojom milošću. Znaj da ćeš i ti uskoro biti uzet odavde, stoga se postaraj, koliko god imaš snage, o duši svojoj, kako bi uspio da sigurno prođeš oblast zračnih duhova i umakneš ljutoj ruci kneza tame. Zna Gospodin moj da sam i ja obuzet silnom tugom i velikim strahom, dok ne mimoiđem ta strašna mjesta na kojima se ispituju sva djela i riječi čovječje.''[13]

Blaženi Ivan Milostivi, patrijarh Aleksandrijski, stalno je govorio o smrti i ishodu duše iz tijela, otkako mu je o tome bio otkrio bogougodni Simeon Stolpnik: ''Kad duša izađe iz tijela'', govorio je on, ''i počne da uzlazi k nebu, susreću je prilike demona, i podvrgavaju mnogim mučenjima. Oni je zlostavljaju zbog laži, klevete, bijesa, srdžbe, zlopamćenja, tvrdoće, sramnih riječi, neposlušnosti, podmitljivosti, srebroljublja, pijanstva, prejedanja, osvetoljubivosti, gatanja, mržnje, ubojstva, krađe, nemilosrđa, bluda, preljuba. Za vrijeme puta duše od zemlje k nebu, ni sami sveti anđeli ne mogu da joj pomognu: pomažu joj jedino njeno pokajanje, njena dobra djela, a više od svega njena milostinja koju je za svoga života učinila. Ako se ne pokajemo ovdje zbog nekog grijeha, iz zaborava, tada milostinjom možemo da se izbavimo od nasilja demonskih mitarstava. Braćo! Znajući to, zaplašimo se gorkog časa susreta sa surovim i nemilosrdnim mitarima, onog časa kada ćemo doći u nedoumicu kako da odgovorimo našim mučiteljima. Ovdje se pokajmo za sve grijehe naše, dajmo prema našim mogućnostima milostinju koja može da nas provede od zemlje do neba i izbavi od zadržavanja demona. Velika je njihova mržnja prema nama, veliki nas strah očekuje na zraku, velika nevolja!''[14]

Simeon Stolpnik, koji je otkrio o mitarstvima patrijarhu, bio je Divnogorac, suvremenik patrijarha, samo stariji od njega. Do nas je došao odlomak pouke koju je sastavio osobno sveti Simeon, gdje on govori o zagrobnom udjelu kršćana. U ovoj pouci bogougodni najprije otkriva da mu je javljeno Svetim Duhom o malom broju onih koji se spašavaju, o malom broju onih koji su zaštićeni na rukama anđeoskim u sadašnje vrijeme, to jest, u vrijeme života ugodnika Božjeg. 

Dalje on govori kako dušu neoskvrnjenu i pravednu anđeli prihvaćaju s ljubavlju, tješe je, s pjesmom uznose, otklanjajući demonsku silu i uzvisujući se iznad domašaja mitarstava. Nasuprot tome, grešna duša ne dopušta da se vine u predjele iznad zraka: đavao ima povod da je optuži. On se prepire s anđelima koji je nose, pokazujući njena sagrješenja, zbog kojih mora njemu da pripadne, navodeći njenu nedovoljnost u onom stupnju vrline koji je nužan za spasenje i za slobodan prohod kroz zrak.[15]

Bogougodni Ivan Raitski, u poslanici bogougodnom Ivanu Klimaku napominje o zračnim knezovima, moćnicima ovoga svijeta, duhovima zlobe, želeći da duše-korisne pouke Sinajskog Svjetilnika rukovode redovnike k vratima nebeskim, i sačuvaju ih od tamnih vlasti koje sprječavaju uspon k nebu. Sveti Ivan Klimak kazuje kako su pali monasi, prinoseći duboko i stalno pokajanje, između ostalih svojih riječi, ispunjenih samilošću i praćenih uzdisajima, govorili i ovo: ''Da li će duša naša preći uzburkanu vodu zračnih duhova?'' Tako su govorili oni, jer još nisu mogli da osjete izvjesnost, nego su izdaleka promatrali ono što se događa na zračnim mitarstvima.[16]

Bogougodni Izaija Otšelnik u oporuci svojim učenicima zapovjedio je da: ''Svakodnevno imaju pred očima smrt i da se brinu na koji će način napustiti tijelo i kako će proći pored vlasti tame, koje će nas dočekati u zraku.''[17] U 17. pouci on govori: ''Pomisli, kakva je radost duše onoga koji je predao sebe na služenje Bogu i koji vrši tu službu! Pri ishodu njegovom iz ovoga svijeta, djela njegova će se truditi za njega; anđeli, ugledavši ga izbavljenim od vlasti tame, obradovat će se zbog njega. Kada duša izađe iz tijela, nju prate anđeli, a u susret joj idu tamne sile, želeći da je zadrže, i muče je, ne bi li našli u njoj nešto svoje. Tada se anđeli ne bore protiv neprijatelja, no djela koja je duša ostvarila, ograđuju je i čuvaju od demona, ne dopuštajući im da joj se približe. Ako pobijede njena djela, tada joj anđeli upućuju pohvalne pjesme i vode je s radošću pred lice Božje. U tom času ona zaboravlja sve što pripada zemaljskom životu i sve muke koje je podnijela. Brižljivo se postarajmo da za vrijeme ovog kratkog vijeka na svaki način činimo dobro i da ga sačuvamo nepovrijeđenim od zla, kako bismo uspjeli da se spasemo od ruku knezova tame koji nas očekuju: oni su lukavi i nemilosrdni. Blažen je onaj u kome se neće naći bilo što, što njima pripada: njegova radost, mir, veselje i vijenac su iznad svake mjere.''[18]

Neki redovnik živeći u samostanu starca Serida, gdje je u zatvoreništvu molitveno živio u molitvenoj tišini veliki ugodnik Božji starac Barsanufije, približivši se smrti svojoj molio je ovoga svetog Starca da ga prati po zraku na tom putu koji on (umirući redovnik) nije poznavao. Veliki Barsanufije mu je odgovorio: ''Brate! Predajem te Kristu, koji je dragovoljno umro za nas, Gospodinu neba i zemlje i svega postojećeg, da On ublaži u očima tvojim smrtni strah i učini slobodnim prohod tvoje duše.[19]

Bogougodni otac Dorotej, učitelj u redovništvu ovog istog samostana oca Serida piše u jednoj od svojih poslanica: ''Kod neosjetljivosti (okorjelosti) duše korisno je često čitanje Božanstvenog Pisma i umilnih riječi bogonosnih Otaca, sjećanje na Strašni sud Božji, na ishod duše iz tijela, o strašnim silama koje treba da je sretnu, uz čije je suučesništvo ona činila zlo u ovom kratkotrajnom i bijednom životu.''[20]

Sveti Ivan Karpatijski, tješeći redovnike Indije koji su istovremeno trpjeli silno gonjenje od vidljivih i nevidljivih neprijatelja i približavali se propasti očajanja, ovako govori: ''Ratujući i ozljeđujući, drsko nasrće na dušu izašlu iz tijela, đavao, taj gorki i strašni klevetnik u njenim grijesima. Tada bogoljubiva i vjerna duša, makar bila i ozlijeđena mnogim grijesima, neće se ustrašiti od nasrtaja i prijetnji. Ukrepljivana Gospodinom, štićena krilima radosti, podržavana svetim Silama, koje je poučavaju, ograđivana svjetlošću vjere, ona se s velikom smjelošću suprotstavlja lukavom đavlu i odgovara mu: '' Što imam ja i ti koji si tuđ Bogu? Što imam ja s tobom, bjegunče s neba i slugo zli? Ti nemaš vlasti nada mnom: vlast nada mnom i nad svima pripada Kristu, Sinu Božjem. Pred Njim smo sagriješili mi, Njemu ćemo i dati odgovor, imajući Njegov časni križ kao zalog Njegovog milosrđa prema nama i našeg spasenja. Rušitelju! Bježi daleko od nas: nema ničeg zajedničkog izmeću tebe i slugu Kristovih!'' Kada duša neustrašivo govori ovako, đavao se daje u bjekstvo i viče: ''Ne mogu se suprotstaviti imenu Kristovom!'' A duša se uznosi iznad demona. I poslije toga u radosti je prinose božanski anđeli na mjesta koja su joj određena prema stupnju njenog duhovnog uzrasta.''[21]

''Duša, kada poslije smrti uzleti zrakom k vratima nebeskim'', kaže sveti Isihije, ''imajući uz sebe i u sebi Krista, neće se tako uplašiti neprijatelja svojih, nego će smjelo, kao i ovdje, odgovarati na vratima. Samo da ne oslabi ona do svoga ishoda, dan i noć vapi k Gospodinu Isusu Kristu. On će se osvetiti za nju uskoro, po istinitom i božanskom Njegovom obećanju, pokazanom u priči o nepravednom sucu. Istinu vam govorim, osvetit će se i u sadašnjem životu i po ishodu duše iz tijela. Sustići će nas čas smrtni, doći će on, i bit će nemoguće da se izbjegne. O, kada bi knez svijeta i zraka, koji će morati tada da nas susretne, našao da su naša bezakonja ništavna i beznačajna i da ne može da nas izobliči kako je namislio! U suprotnom slučaju, zaplakat ćemo bezuspješno. 

Sluga, kaže Pismo, koji zna volju Gospodara svojega, i ne ispuni je, bit će bijen mnogo.[22] Ne vidi svjetlosti tko se rodio slijep: tako i tko ne prebiva u razumnosti, ne vidi bogatstvo sijanja višnje milosti i neće se osloboditi od lukavih i Bogu mrskih djela, riječi i pomisli. Takav, u vrijeme smrti, neće slobodno mimoići tartarske knezove.''[23]

Bogougodni Teognost: ''Neizreciva je i neiskazana radost one duše koja se razlučuje od tijela s izvjesnošću o svom spasenju. Ona svlači tijelo, kao odjeću. U čvrstom uvjerenju ona prima ono što je angažmanom već primljeno, bez tuge odlaže tijelo, mirno izlazi iz njega k sviše poslanom za nju anđelu, svjetlom i tihom. Praćena tim anđelom, ona bez prepreka prohodi zračno prostranstvo, nimalo ne uznemiravana zlim duhovima; radosno i smjelo uzlazi ona, kličući zahvaljivanja Bogu, i dospijeva napokon da se pokloni Tvorcu svome. Tamo se iskazuje o njoj opredjeljenje koje nalaže da se smjesti s ravnima njoj po vrlini gdje će s njima prebivati do općeg uskrsenja.''[24] ''Ako si se ti, postojano prebivajući u čistoj molitvi koja nezemaljsko sjedinjuje s Bogom nezemaljski um, udostojao da vidiš, kao u ogledalu, blaženo stanje koje te očekuje po okončanju ovdašnjeg života, udostojao si se toga, primivši zalog Duha i stekavši nebesko kraljevstvo unutar sebe blistavo jasnim i opredijeljenim čuvstvom duše, nikako ne pristaj da se razrješavaš od tijela nenajavljen obaviješću o nastupajućoj smrti. Moli se marljivo za to i budi ispunjen dobrom nadom da ćeš dobiti to objavljivanje, kada se približi tvoj kraj, ako je to korisno. Spremaj se uvijek za smrt, udaljujući svaki strah; spremaj se uvijek, kako bi uspio da prođeš zračno prostranstvo, da izbjegneš lukave duhove, da uđeš smjelo i neustrašivo u nebesko okruženje, da se pridružiš anđelskim činovima, da sobom umnožiš lik svih izabranih i pravednih, da vidiš Boga, koliko je dostižno to viđenje.''[25] Duhovno čuvstvo, o kome govori bogougodni Teognost, naziva se, sasvim ispravno, u Otačkim spisima, izvješćem, prema svojstvu nesumnjive vjerodostojnosti. Ono nastaje nailaskom božanske milosti koja prima u duhovna njedra otaca pokajanog grešnika. Ono se javlja u duši neočekivano, kao novi život, o kome čovjek do tada nije mogao da stvori u sebi nikakvog pojma. Ono oslobađa dušu od nasilja lukavih duhova i strasti, mijenja cijelog čovjeka, sjedinjuje ga s Bogom, uvodi cijelog čovjeka u čudesnu molitvu koju upućuje k Bogu iz čovjeka Duh Božji. Sve kosti takvog čovjeka reći će neiskazanim duhovnom pohvalom i zahvaljivanjem: Gospodine, Gospodine, tko je kao Ti, koji izbavljaš siromaha iz ruke tlačitelja, ništavnoga i ubogoga od onih koji ga upropašćuju? To duhovno osjećanje je toliko jako, da, ispunivši sobom čovjeka, utire u njemu osjećanja za sve druge stvari: ukratko rečeno ono je predvorje Kraljevstva Božjeg u duši. Tko je stekao to osjećanje ne živi više sebi, već Bogu,[26] okrenuvši se sve-cijelo k Njemu i imajući Njega u sebi. U onima koji su se izložili samoobmani i demonskoj obmani javlja se mnijenje takvog čuvstva, i razlikuje se od milosnog i njemu suprotnim plodovima.

''Opomeni se dušo moja'', dirljivo se obraća skitski inok Evagrije samome sebi, ''i pomisli, kako ćeš podnijeti iznenadno razlučenje tvoje od tijela kada strašni anđeli dođu za tebe i zgrabe te u času koji ti ne očekuješ i u vrijeme o kome ti ne znaš! Kakva ćeš djela poslati ti na zrak, kada stanu da te ispituju o djelima tvojim neprijatelji tvoji koji borave u zraku?''[27]

Tako su osjećali i govorili sveti ugodnici Božji: oni su razumjeli i istraživali dubinu pada čovječjeg; oni su razumjeli i istraživali vlast demona nad ljudima, izniklu iz tog pada.

Zatvorenik Zadonski, Georgaje, opisuje nam događaj koji se zbio skoro u naše vrijeme: arhimandrit Barsanufije (Zadonskog manastira) bio je u stanju obamrlosti tokom tri večeri. Za to vrijeme on se dušom nalazio na zračnim mitarstvima, podvrgavajući se mučenjima za sve grijehe učinjene od same mladosti, ali je čuo glas Božji: ''Radi molitava Presvete Bogorodice, svetog mučenika Mokija i stratilata Andreja, praštaju mu se grijesi i daje se vrijeme za pokajanje.''[28]

Učenje o mitarstvima, slično učenju o smjestilištu raja i pakla, sreće se kao opće poznato i opće prihvaćeno učenje u svim krajevima bogosluženja Pravoslavne crkve. Ona ga objavljuje i napominje svojoj djeci, kako bi posijala u njihovim srcima duše-spasonosni strah i pripremila ih za blago-uspješan prelazak iz vremenog života u vječni. U molbenom kanonu Gospodinu Isusu Kristu i Božjoj Majci, koji se čita na samrti svakog pravoslavnoga,[29] kaže se: zračnog kneza, nasilnika, mučitelja, presretača na strašnim putevima, i svih praznih riječi ispitivača udostoj me da mimoiđem neuskraćeno, odlazeći sa zemlje.''[30]

''Da izbjegnem pukove bestjelesnih neprijatelja i zračne se bezdne oslobodim, i da se na nebesa uspnem, udostoj me.''[31]

''Gorkog mitarstva poglavara, kneza ovoga svijeta, otjeraj daleko od mene.''[32]

Kod ćelijskog pravila, u molitvama posle katizmi, Crkva nalaže molitveniku da izgovara ovakve prozbe: ''Gospodine moj, Gospodine, podari mi suze raskajanja, kako bih Te njima umolio da se prije smrti očistim od svakoga grijeha: jer strašno i grozno mjesto morat ću da prođem, razlučen od tijela, gdje me mnoštvo mračno i demoni surovi čekaju.''[33]

''Usavrši me Tvojim savršenstvom, i tako me iz sadašnjeg života izvedi, da netaknut mimoiđem načela i vlasti tame, kako bih, Tvojom milošću, i ja ugledao neiskazanu dobrotu nepristupne Tvoje slave.''[34]

U molitvama pred kondacima i ikosima akatista Božjoj Majci čita se: ''O Mati Kralja neba i zemlje! Oproštaj svih mojih sagrešenja isprosi, životu mome podari ispravak, i na smrti od zračnih neprijatelja nesmetan prohod.''[35] ''Mrtvi Tobom (Bogomajko) oživljavaju, jer si život ipostasni rodila: koji bijahu nijemi počinju da govore, gubavi se čiste, bolesni ozdravljaju, mnoštva zračnih duhova bivaju pobijeđeni.''[36]

U Osmoglasniku se upućuju slijedeća moljenja Božjoj Majci: ''Na času, Djevo, smrti moje od ruke demonske me otrgni, i suda, i truleži, i strašnog mučenja i mitarstava gorkih, i kneza ljutog, i vječne osude.''[37] ''Prečista, izbavi me od demonskog mučenja na času samrtnom.''[38] ''Na času, Djevo, smrti moje od ruke demonske i osude, i odgovora, i ispitivanja, i mitarstava strašnih i kneza ljutog i ognja vječnog izbavi me.''[39] ''Djevice i Mati Izbavitelja, u času ishoda moga, Ti stani pred mene, mučenog od zračnih duhova zbog svega što nerazumnom mišlju učinih.''[40] ''Kada se od tjelesnog saveza duša moja bude razdvajala, tada mi pristupi, Prečista Djevice, i bestjelesnih neprijatelja savjete razori, i razmrskaj čeljusti onih koji traže da me progutaju nemilosrdno: kako bih netaknuto prošao zrakom gdje boravi knez tame.''[41]

U ''Činu razlučenja duše od tijela kada čovjek dugo strada'', čita se: ''Sada su već svi dani života moga kao dim ostali za mnom, i pristupit će anđeli, poslani od Boga, da moju bijednu dušu traže nemilosrdno.''[42] ''Pristupit će mnoštvo lukavih duhova, koji drže mnoge zapise mojih grijeha i zovu, tražeći da nemilosrdno pokore moju dušu.''[43] ''Blagoslovite me sveti anđeli Boga Svedržitelja i izbavite me od mitarstava svih lukavih.''[44] U Kanonu anđelu čuvaru stoji: ''Neka sram i stid pokriju mračna i smradna lica đavlija kada se moja duša bude razdvajala od tijela.''[45] ''Daj mi da te ugledam, kada dođe vrijeme ishoda moga, s desne strane moje bijedne duše kako stojiš, pjesmom tjerajući strašne demone.''[46] ''Molim tebe, hranitelja moga, budi mi zaštitnik i zastupnik neoborivi, kada budem prolazio mitarstva ljutog mirodršca.''[47]

U drugoj molitvi svetom Nikoli: ''Na ishodu duše moje pomozi mi, bijednom: umoli Gospodina, sve tvari Tvorca, da me izbavi od zračnih mitarstava i vječnog mučenja.''[48]

Prozbe o izbavljenju od zračnih mitarstava sadržane su u molitvi bogougodnom Sergeju Radonješkom i u molitvama drugim svetima.

Bogougodni Teodozije Pečerski, osjetivši krajnju iznemoglost od bolesti, legao je na postelju i rekao: ''Volja Božja neka bude: kako blagoizvoli o meni, tako i neka učini. No molim Te, Gospodine moj, Isuse Kriste, milostiv budi duši mojoj, da je ne presretne lukavstvo protivnih duhova, no da je prihvate anđeli Tvoji, i provodeći kroz tamna mitarstva dovedu k svjetlosti Tvoga milosrđa.''[49]

Sveti Dimitrije Rostovski molio se: ''Kada dođe strašni čas razlučenja duše moje od tijela, tada je, Iskupitelju moj, primi u ruke Tvoje i sačuvaj od svake nevolje nepovrijeđenu, i neka moja duša ne ugleda mračna lica lukavih demona, no da spašena prođe sva mitarstva.''[50]

Podroban opis mitarstava i poredak po kome oni slijede jedan za drugim, u zračnom bezdanu, uzet ćemo iz povijesti bogougodne Teodore. Ona je, ostavivši na zemlji svoje bez daha tijelo, uz rukovođenje dva sveta anđela, započela, kako smo već vidjeli, putovanje zrakom prema Istoku. 

Kada se uspinjala k nebu, presreli su je tamni duhovi prvog mitarstva, na kojem se ispituju grijesi čovječji učinjeni riječju, kao što su: glupiranje, vulgarnost, podsmjeh, vrijeđanja, pjevanje strasnih i nedoličnih pjesama i himni, nepristojna klicanja, grohotan smijeh, i tome slično. U velikoj mjeri čovjek ova sagrješenja ne računa ni za što, ne kaje se za njih pred Bogom i ne ispovijeda ih duhovnom ocu. No Gospodin je jasno rekao: Da će za svaku praznu riječ koju reku ljudi dati odgovor u dan suda. Jer ćeš zbog svojih riječi biti opravdan i zbog svojih riječi biti osuđen.[51] I Apostol zapovijeda: Nikakva rđava riječ da ne izlazi iz usta vaših, ni sramotne ni lude riječi ili šale.[52] Demoni su žestoko i uporno optuživali dušu predstavljajući sva njena sagrješenja koja je učinila riječju od same mladosti; sveti anđeli su to pobijali i protuslovili grijesima dobra djela koja je duša učinila. 

Na taj način Teodora, iskupljena na ovom mitarstvu, počela je da se uspinje naviše i približila se drugom mitarstvu laži, na kojem se istražuje svaka laž, narušavanje zakletve, prizivanje imena Božjeg uzalud, neispunjavanje zavjeta danih Bogu, utaja grijeha pred duhovnikom na ispovijedi. 

Izbavivši se i ovdje, ona je dospjela na treće mitarstvo klevete gdje se ispituje klevetanje bližnjeg, osuđivanje, ponižavanje, sramoćenje, ruganje i podsmjehivanje njemu, pri zaboravu vlastitih sagrešenja i nedostataka i ne obraćanja pažnje na njih. One koji su se izložili iskušenjima ove vrste ljuti mučitelji muče (istražuju) s naročitom žestinom, kao antikriste, koji preuzimaju Kristovu ulogu i čine se sucima i pogubiteljima bližnjih. 

Na četvrtom mitarstvu ugađanja stomaku ispituje se prejedanje, pijanstvo, prijevremeno i tajno jedenje, jedenje bez molitve, narušavanje postova, slastoljublje, presićivanje, pirovanje, jednom riječju – sve vrste ugađanja stomaku. Nakon izbavljenja od ovog mitarstva, Teodora, obodrivši se malo, stupila je u razgovor sa svetim anđelima i rekla im: ''Čini mi se da nitko živ na zemlji ne zna što se događa ovdje i što čeka grešnu dušu poslije smrti.'' Sveti anđeli su joj uzvratili: ''Zar ne govori o tome Božja riječ koju svakodnevno čitaju u crkvama i propovijedaju Božji služitelji? No oni koji su strašću vezani za zemnu sujetu ne obraćaju pažnju na Riječ Božju, smatraju za nasladu svakodnevno prejedanje i pijanstvo, presićuju se i opijaju bez straha Božjeg, imajući sebi za boga stomak, ne pomišljajući o budućem životu, ne osvrćući se na Pismo, koje kaže: Teško vama koji ste siti sada, jer ćete ogladnjeti.[53] Oni basnom smatraju Sveto Pismo, žive u nemaru i prostranstvu, svakodnevno se vesele bezbrižno i piruju uz zvuke muzike i pjevanje korova, slično bogatašu koji se spominje u Evanđelju. Ipak, oni među njima koji su milostivi, koji dobro čine siromašnima i pomažu nevoljnima, lakše će dobiti od Boga oproštaj svojih grijeha, i radi milostinje svoje, proći će mitarstva sigurno. Pismo kaže: Milostinja od smrti izbavlja, i ona očišćava svaki grijeh: tko tvori milostinju i pravdu ispunjava se života, a koji griješe neprijatelji su svoga života.[54] Onima koji se ne staraju da milostinjama očiste svoje grijehe, nemoguće je da izbjegnu nevolje na mitarstvima: njih otimaju mitari i obaraju, ljuto ih mučeći, u dubini tamnice pakla, gdje ih drže u okovima do strašnog Kristovog Suda.'' 

Tako govoreći, dostigli su do petog mitarstva lijenosti. 

Tamo su sabrani svi dani i časovi provedeni u lijenosti, u nemaru za služenje Bogu; tamo se ispituje čamotinja, zanemarivanje crkvenih i ćelijskih molitvenih literatura iz lijenosti, iz nebrige i hladnoće prema Bogu; tamo se zlostavljaju gotovani koji žive od tuđeg rada i neće sami da se trude, kao i najamnici koji primaju plaću, ali svoju obavezu nemarno obavljaju. 

Za ovim mitarstvom uslijedilo je šesto mitarstvo krađe, na kome se istražuju sve vrste otimanja i lopovluka, grubih i lakših, javnih i tajnih. 

Zatim sedmo mitarstvo srebroljublja i tvrdičluka. 

Nešto dalje je osmo mitarstvo lihve, gdje se optužuju zelenaši, lihvari i prisvojitelji tuđega. 

Još dalje je deveto mitarstvo nepravde, gdje se okrivljuju nepravedni suci, koji su se upravljali pri sudovima pristranošću ili nagradom, opravdavajući krive i osuđujući nevine; ovdje se otkrivaju lažne vage i mjerenja trgovaca i ostale nepravde. 

Deseto je mitarstvo zavisti, na njemu se muče oni koji su se predali toj pogubnoj strasti i njenim posljedicama. 

Iznad je smješteno jedanaesto mitarstvo oholosti, gdje nadmeni dusi s prezirom zlostavljaju zbog oholosti, sujete, sumnje u sebe, umišljenosti, uznositosti, nedavanja dužnog poštovanja roditeljima, duhovnim i građanskim vlastima, nepokornosti i neposlušnosti njima. 

Gore je dvanaesto mitarstvo srdžbe i bijesa.

Zatim trinaesto mitarstvo zlopamćenja. Po izlasku iz ovog mitarstva, Teodora je upitala anđele: ''Molim vas da mi kažete, otkuda ove strašne zračne vlasti znaju sva zla djela svih ljudi koji žive po svoj zemlji, ne samo javna, nego i tajna?'' Sveti anđeli su joj odgovorili: ''Svaki kršćanin dobiva od Boga na svetom krštenju anđela čuvara koji, nevidljivo čuvajući čovjeka danonoćno ga uči svakom dobrom djelu tokom čitavog njegovog života do samog smrtnog časa. On zapisuje sva dobra djela toga čovjeka, za koja bi on mogao da dobije milost i vječnu nagradu od Gospodina u nebeskom kraljevstvu. Isto tako i knez tame koji želi da uvuče sav ljudski rod u svoju pogibelj dodjeljuje čovjeku jednog od lukavih duhova koji svuda prati čovjeka, motri na sva njegova zla djela, podstiče ga smicalicama svojim i, posjećujući mitarstva, zapisuje tamo sve čovjekove grijehe, noseći svaki grijeh na odgovarajuće mitarstvo. Eto kako su poznati zračnim vlastima grijesi svih ljudi po cijelom svijetu. A kada duša, razlučivši se s tijelom, stane da stremi k nebu, k Tvorcu svome, tada je lukavi duhovi ometaju u tome, optužujući je njenim grijesima, zapisanim kod njih. Ako duša ima više dobrih djela, negoli grijeha, tada oni ne mogu da je zadrže. Ako, pak, nađu u njoj više grijeha, onda je zadržavaju na određeno vrijeme i zaključavaju u tamnicu da ne vidi Boga; tamo je oni muče, dokle im sila Božja dopusti da je muče, i dok ta duša ne bude iskupljena crkvenim molitvama i milostinjama bližnjih. Ako li se duša pokaže toliko grešna i mrska pred Bogom, da joj ne ostaje nikakva nada na spasenje, nego je očekuje vječna pogibelj, onda je oni istog časa svode u bezdan, gdje je i njima samima pripremljeno mjesto za vječno mučenje; oni će je tamo držati do drugog dolaska Kristovog, poslije koga će se duša sjediniti s tijelom, i tada zajedno s njim biti mučena u paklu ognjenom. Znaj još i ovo, da ovim putem idu i na njemu se podvrgavaju mučenju samo oni koji su prosvjećeni svetom kršćanskom vjerom i umiveni svetim krštenjem. Ovdje ne dolaze idoloslužitelji, muslimani i svi tuđi Bogu: oni, iako živi tijelom, već su mrtvi, i pokopani su u pakao dušom. Kada oni umiru, istog časa, bez ispitivanja, demoni ih uzimaju kao dio koji njima pripada, i sprovode u paklenu propast. 

Poslije ove priče, Teodora je dospjela na četrnaesto mitarstvo ubojstva, gdje se istražuju ne samo razbojništvo i ubojstvo, već i svaki udarac, povreda i rana. 

Iznad je bilo petnaesto mitarstvo čaranja, na kome se ispituje vračanje, bajanje, spravljanje otrova, magija, i čarobnjačko prizivanje demona. Na ovom mitarstvu nisu našli ništa čime bi optužili blaženu Teodoru i u jarosti su joj uzviknuli: ''Doći ćeš ti na bludna mitarstva, pa da vidimo hoćeš li ih izbjeći?'' Uspinjući se još više, ona je upitala svete anđele: ''Zar svi kršćani prolaze ovim putem, i nitko od njih ne može da prođe ne izlažući se mukama i strahu?'' A sveti anđeli su joj odgovorili: ''Nema drugog puta za kršćanske duše koje idu ka nebu; sve prolaze ovuda, no ne bivaju sve tako mučene kao što se muči duša koja je pala u grijehe i nije se u potpunosti ispovjedila za njih, stideći se duhovnog oca i skrivajući pred njim svoja sramna djela. Ako neko istinski ispovijeda svoje grijehe, tuguje zbog njih i kaje se za učinjeno zlo, njegovi se grijesi nevidljivo izglađuju Božjom milošću, i kada duša dođe ovdje, zračni mučitelji, raširivši svoje knjige, ništa ne nalaze u njima,[55] pri čemu ne mogu ni da je rastuže, niti uplaše, i duša s radošću uzlazi k Prijestolu Milosti.'' 

Tako razgovarajući, dospjeli su na šesnaesto bludno mitarstvo, na kome se ispituje bludni čin svake vrste, to jest, bludni grijeh lica nevezanih brakom; također se ispituje misleno maštanje, suglasnost s grijehom, naslađivanje grijehom, sladostrasni pogledi, nečisti dodiri i doticanja. Kada je Teodora došla na to mitarstvo, tamni dusi koji pripadaju njemu, veoma su se začudili kako je stigla čak do njih, i sa žestinom su je optuživali, naročito zbog njene neotvorenosti pred duhovnim ocem. 

Zatim su dospjeli na sedamnaesto mitarstvo preljuba, na kome se istražuju bludni grijesi osoba koje živeći u braku nisu sačuvali supružničku vjernost i bračnu postelju neuprljanu; ovdje se strašno kažnjavaju otmice i bludna nasilja, kao i padovi u blud osoba posvećenih Bogu, koja svoju čistoću obećaše Bogu, no narušiše zavjet. Nakon ovoga je osamnaesto mitarstvo sodomsko, gdje se ispituju svi protiv-prirodni bludni grijesi i rodo-oskvrnuća. Kada su prošli ovo mitarstvo, sveti Anđeli rekoše Teodori: ''Vidjela si strašna i odvratna bludna mitarstva! Znaj da ih rijetko koja duša prođe slobodno: Sav svijet leži u zlu sablazni i nečistoće, svi su ljudi slastoljubivi i ljube grijeh. Misao srca čovječjega zla je od malena?[56] i jedva da tko čuva sebe od nečistoća bludnih. Malo je onih koji umrtvljuju tjelesne požude i malo je onih koji ova mitarstva prolaze slobodno! Velika većina, došavši ovdje, gine: opaki isljednici bludnih grijeha grabe duše bludnika i odvlače ih u pakao. Vlasti bludnih mitarstava se hvale kako oni sami više od svih ostalih mitarstava pune pakao ognjenim rodom. Zahvali Bogu, Teodora, što si izbjegla ove bludne mučitelje molitvama tvoga oca, bogougodnog Bazilija: jer više nećeš vidjeti straha.'' 

Poslije toga oni su došli na devetnaesto mitarstvo krivovjerja ili hereze, gdje se ispituje nepravilno tumačenje vjere, sumnja o vjeri, odstupanje od Pravoslavne vjere, bogohule, i tome slična sagrješenja protiv jedinoga istinitog ispovijedanja vjere. 

Kad prođoše ovo mitarstvo, oni se već približiše vratima nebeskim; no još su ih presreli zlobni dusi posljednjeg dvadesetog mitarstva nemilosrđa, na kome se ispituju nemilosrdnost i surovost. Ako je tko ostvario mnoge podvige, postove, bdijenja, klanjanja, bogoslužja; ako je tko sačuvao čistoću djevičanstva netaknutom i iznurio uzdržavanjem tijelo, ali ako je bio nemilosrdan i zatvorio srce svoje za bližnjega: takav se s ovog mitarstva obara dolje i zatvara u pakleni bezdan na vjekove. 

Napokon, s neiskazanom radošću oni se približiše nebeskim vratima. Vrata nebeska su blistala kao kristal; iz njih se razlijevalo neopisivo sijanje, a na njima su stajali sunce-obrazni mladići. Oni, ugledavši bogougodnu Teodoru, predvođenu anđelima, ispuniše se veseljem zbog nje, jer je, pokrivana Božjim milosrđem, izbjegla zračna mitarstva, i s velikom ljubavlju je uvedoše kroz vrata. Za vrijeme svog puta po mitarstvima Teodora je zapazila da je svako mitarstvo podčinjeno posebnom knezu i da su dusi svakog mitarstva po vanjskom izgledu odgovarali grijehu ispitivanom na mitarstvu.

Veliki ugodnici Božji, preobrazivši se potpuno od prirode starog Adama u prirodu Novog Adama, Gospodina našega Isusa Krista, u tom novom i svetom stanju prohode časnim svojim dušama zračna demonska mitarstva s neobičnom brzinom i velikom slavom. Njih uznosi na nebo Sveti Duh, koji je i za vrijeme njihovog zemnog stranstvovanja neprestano ulijevao u njima želju da se odvoje od tijela i budu s Kristom.[57] Preletio je, kao munja, podnebesje Veliki Marko Tračeski u roku od jednog sata.[58] Kada je nastalo vrijeme smrti bogougodnog Makarija Velikog – Kerubin, budući njegov Anđeo čuvar, praćen mnoštvom nebeske vojske, došao je za njegovu dušu. S činovima anđela sišla su lica apostolska, proročka, mučenička, svetiteljska, bogougodnih. Demoni su se zaustavili u redovima i gomilama da gledaju uspinjanje Duhonosne duše. Ona je počela da se uznosi. Stojeći daleko od nje, tamni dusi sa svojih mitarstava su uzvikivali: ''O, Makarije! Kakve si se slave ti udostojao!'' A, muž ponizna uma im je odgovarao: ''Ne! I još se bojim, jer ne znam učinih li što dobro.'' Zatim se hitro uspinjao k nebu. S drugih viših mitarstava opet su cičali zračni zlobnici: ''Zaista! Izbjegao si nas, Makarije!'' – ''Nisam'', odgovarao je on: ''i još trpim u bjekstvu.'' Kada je on već zakoračio na nebeska vrata, oni, ridajući od zlobe i zavisti, cičahu: ''Uistinu! Izbjegao si nas, Makarije!'' – On im je tada odgovorio: ''Silom Krista moga ograđivan, izbjegao sam vaše zamke.''[59] 

S tako velikom slobodom veliki ugodnici Božji mimoilaze zračne straže tamnih vlasti, jer u zemaljskom životu stupaju u nepomirljivu borbu s njima i, osvojivši nad njima pobjedu, u dubini srca stječu savršenu slobodu nad grijehom, postaju hramom i svetilištem Svetoga Duha koji svoju razumnu obitelj čini nepristupnom palom anđelu. Kao što se uskrsavanje kršćanske duše iz grešne smrti odvija ovdje, u vrijeme života na zemlji: isto tako tajanstveno se vrši ovdje, na zemlji, njeno mučenje od zračnih vlasti, njeno porobljavanje njima, ili oslobođenje od njih; pri prolasku kroz zrak ta sloboda i ropstvo samo se iskazuju.

NAPOMENE:

1.   Mt. 18, 17.

2.    Sveti Ivan Klimak priča kako je neki Stjepan, koji je živio na Sinaju i volio pustinju i život u tišini, mnoge godine proveo u redovničkom podvigu, ukrašen postom i još više suzama, procvao i drugim blistavim vrlinama, dostigavši do istinskog pokajanja, dan uoči svoje smrti, došao u ekstazu; tada je počeo da se osvrće čas na desnu čas na lijevu stranu svoga odra i, mučen nevidljivim bićima, govorio je tako da su svi prisutni mogli da čuju: ''Da, stvarno, istina! No za to sam ja postio tolike godine!'' A zatim: ''Ne, vi lažete, ja to nisam učinio!'' Onda opet: ''Da zaista je tako, da! Ali sam plakao zbog toga, i predao sebe na služenje braći.'' I opet: ''Ne, vi me klevećete!'' A ponekad je odgovarao: ''Da, zaista je tako, i ne znam šta da kažem na to. Ali u Boga je milost!''
Bijaše to zaista grozan i strašan prizor: to nevidljivo suđenje na kome nema milosti. Što je još strašnije, okrivljavali su ga i za ono što nije učinio. Avaj! Jedan takav usamljenik i pustinjak govoraše o nekim od svojih grijeha: ''Ne znam što na to da kažem!'' A proveo je u monaštvu četrdeset godina, imao i dar suza. Gdje se sakrilo tada proročanstvo Ezekijela: Sudit ću ti za ono što nađem u tebi, reče Bog (Ezek 33; 12-20)? Ništa slično tome on ne mogaše reći: zato neka je slava Jedinome Sveznajućem! A neki su pričali, pozivajući se u pravednosti svojih riječi na Gospodina, kako je Stjepan u pustinji hranio iz svoje ruke leoparda. No on se razdvojio od tijela u takvim mukama i ostalo je neizvjesno s kakvim se ishodom okončao taj sud, to mučenje (Ljestvica, stupanj 7.). – Nemoj me dati na volju neprijateljima mojim; jer ustaše na me lažni svjedoci; ali zloba govori sama protiv sebe (Ps 27,12), tako govori Sveti Duh kroz lice duše čovječje, opisujući njenu nevidljivu borbu s nevidljivim neprijateljima.

3.    ''Časni sud Božji nad dušama, po njihovom razlučivanju od tijela, započinje, po učenju Pravoslavne crkve, mučenjem na mjestima zvanim mitarstva, kroz koja se one uspinju od zemlje u pratnji anđela, prohode zračno prostranstvo, gdje ih zli duhovi zadržavaju i pokazuju sve grijehe koje su počinili u životu.'' Dogmatsko bogoslovlje Pravoslavne Katoličke Istočne Crkve, presvetog Antonija, gl. 341, str. 244 i 245, izd. 7., 1857. god.

4.    Čti-Minej, 15. kolovoza.

5.    Efes. 6, 12.

6.    Efes. 6, 13.

7.   Tit. 2, 8. Vita beati Antonii, caput XXXVII. Bogougodni Antonije Veliki živio je u 3. vijeku i početkom 4. Sudeći po dugovremenom njegovom životu i dolasku u manastir kada mu je bilo dvadeset godina, s pouzdanošću se može zaključiti da je on napustio svijet u drugoj polovini 3. vijeka. Ovdje opisanim ishodom duše bogougodnoga Antonija na zračna mitarstva u ono vrijeme kada on bijaše stao na molitvu, potvrđuje se mišljenje sv. Makarija Velikog, da duše najuspješnijih u blaženom podvigu ponekad napuštaju tijelo za vrijeme molitve, po naročitom djelovanju Svetoga Duha.

8.   Ps. 124; 7, 6.

9.    Margariti, Riječ o trpljenju i zahvaljivanju, i o tome kako ne treba da plačemo neutješno za umrlima. Ova Riječ čita se u sedmu nedjelju po Uskrsu i na svakoj sahrani.

10.  Priča 16, gl. 18.

11.  Sveti veliko-mučenici Evstratije (spomen njegov je 13. prosinca) i Georgije (spomen njegov je 23. travnja) postradali su za vrijeme cara Dioklecijana, između 301. i 310. godine po Kristu. Čti-Minej. Molitva svetog Evstratija unesena je u zbornik od dvanaest psalama. Vidi Kijevo – Pečerski paterik.

12.    Sveti Nifont živio je u drugoj polovini 3. i početkom 4. vijeka. Čti-Minej, 23. prosinca.

13.    Bogougodni Simeon živio je u 6. vijeku. Čti-Minej, 21. srpnja.

14.    Prolog, 19. prosinca. Sveti Ivan Milostivi umro je u drugoj polovini 7. vijeka, po zauzeću Aleksandrije od muslimana.

15.    Prolog, 13. ožujka.

16.   Bogougodni Izaija, Slovo 1.

17.    Slovo 5, glava 22.

18.    Bogougodni Izaija živio je u 6. vijeku.

19.    Pitanje 145. Veliki Barsanufije živio je u 5. i 6. vijeku po Kristu.

20.    Poslanica 1.

21.    Bogougodni Ivan Karpatijski – Utješna glava 25.

22.    Lk. 12; 47, 48.

23.   Riječ Svetoga Isihija, prezbitera Jeruzalemskog, O trijeznosti, glava 149, 161 i 4. Dobrot., č. 2.

24.    2. Filip. I, 9. – Glave 60 i 75, prema prijevodu starca Pajsija. Asketsko djelo bogougodnog Teognosta, objavljeno u Kršćanskom časopisu za 1826. god. br. XXIII.

25.    Na istom mjestu. Vidi prethodnu primjedbu.

26.    2. Kor. 5, 75.

27.    Prolog, 27. oktobra

28.   Djela Georgija, zatvorenika Zadonskog Bogorodičnog manastira, dio 1, str. 65, prema izdanju iz 1850. god.

29.    Trebnik mali, Moskva, 1838. god.

30.    Pjesma 4, tropar 4.

31.    Pjesma 8, tropar 2.

32.    Pjesma 8, tropar 3.

33.    Poslije 4. katizme.

34.    Poslije 47. katizme.

35.    Akatisti s kanonima, izdanje Kijevo – Pečerske Lavre.

36.    4. tropar, 8. pjesma kanona u akatistu Božjoj Majci.

37.    Petak, glas 4, pjesma kanona 8.

38.    Četvrtak, glas 4, pjesma 6.

39.    Utorak, glas 4, pjesma 8.

40.    Petak, glas 3, pjesma 6.

41.    Subota, glas 2, pjesma 9.

42.   Trebnik, Moskva, 1852. god. Pjesma 1, tropar 2 i 3.

43.    Trebnik, Moskva, 1852. god. Pjesma 1, tropar 2 i 3.

44.    Pjesma 7, tropar 2.

45.    Kanonik, Pjesma 6.

46.    Pjesma 9.

47.    Pjesma 9.

48.    Akatisti i kanoni, izd. Kijevo – Pečerske Lavre.

49.    Pečerski Paterik.

50.    Pravoslavno – dogmatsko bogoslovlje presvetog Makarija, tom 5., str 85, izdanje 1853. god. ''Neprestano, svagdašnje i sveopće učenje o mitarstvima prihvaćeno u Crkvi, a naročito među Učiteljima četvrtog vijeka, neporecivo svjedoči da je ono predano njima od Učitelja prethodnih vjekova i zasniva se na apostolskoj predaji.'' Na istom mjestu, str. 86.

51.    Mt. 12, 36-37.

52.    Ef. 4, 29 i 5, 4.

53.    Lk. 6, 25.

54.    Tobit. XXI, 9, 10.

55.    Sveti Ivan Klimak ili Ljestvičar priča kako je za vrijeme njegovog boravka u jednom samostanu blizu Aleksandrije došao u taj samostam radi pokajanja i postriga u redovništvo jedan razbojnik. Veliki Otac, nadstojnik samostana, zapovjedio mu je da ispovijedi svoje grijehe pred svim sabranim bratstvom u crkvi. Kada je razbojnik to učinio s gorućom revnošću i samoodricanjem, tada ga je Veliki bez odlaganja obukao u shimu. Sveti Ivan je upitao nasamo svetog igumana: zašto je postrigao razbojnika tako brzo? Nadstojnik je kao razlog naveo to što se razbojnik ispoviješću udostojao potpunog otpuštenja grijeha. ''I nemoj da ne vjeruješ u to'', dodao je Veliki, ''jer me je netko od tamo prisutne braće uvjeravao, govoreći: ''Vidio sam nekog strašnog čovjeka gdje drži ispisan papir i pero; i kako bi koji grijeh pokajnik izgovorio, on bi ga smjesta perom precrtao, i pravedno je, jer kaže Pismo: Rekoh: Ispovijedam Gospodinu prijestupe svoje; i ti skide s mene krivicu grijeha mojega'' (Ps 32, 5). Ljestvica, slovo 4.
Neće biti suvišno da napomenemo ovdje o događaju, tako reći iz naših dana. U okolini Vologde nalazi se veliko selo, Kubenskoe, koje ima nekoliko parohija. Tu se razbolio jedan od župnih svećenika, i bližeći se kraju, ugleda on odar svoj okružen demonima koji su se spremali da zgrabe njegovu dušu i svedu je u pakao. Tada su se pojavila tri anđela. Jedan od njih je stao kraj odra i počeo da se prepire o duši sa strašnim demonom koji je držao otvorenu knjigu gdje su bili zapisani svi svećenikovi grijesi. Tada je prišao drugi svećenik kako bi poučio subrata. Otpočela je ispovijed; bolesnik, bacajući uplašene poglede na knjigu, uz samoodricanje navodio je grijehe svoje, kao da hoće da ih izbaci iz sebe, – i šta je imao da vidi? Jasno je vidio da, tek što bi izgovorio koji grijeh, tako bi on nestajao iz knjige, u kojoj su ostale bjeline umjesto zapisa. Ispovjedivši se na taj način, on je izbrisao iz demonske knjige sve svoje grijehe i, dobivši iscjeljenje, ostatak života proveo je u dubokom pokajanju, pričajući bližnjima, radi njihove pouke, viđenje, krunisano čudesnim iscjeljenjem.

56.    Post. 8, 21.

57.    Filip. 1, 23.

58.    Čti-Minej 5. travnja. ''Pogledavši'', kaže bogougodni Serapion, koji je prisustvovao smrti bogougodnog Marka, ''vidjeh dušu Svetoga već razriješenu tjelesnih veza, kako je anđeli na rukama nose, prekrivenu sjajno-bijelom odjećom, i na nebo uznose''.

59.    Skitski paterik. ''Uspinjanje Velikog Makarija od zemlje k nebu vidjeli su njegovi učenici, koji bijahu na visokoj ljestvici duhovnosti, a o ovom uspinjanju ispričao je bogougodni Pafnutije koji je poslije Velikoga postao nastojatelj Skita''.

Iz knjige RIJEČ O SMRTI - sv. Ignjacije Brjančaninov