Razlučivanje i zaštita u vjeri pred skori dolazak Antikrista

Ovaj svijet ide k svojem strašnom kraju i približava se vrijeme sveopćeg otpada od Istine, vrijeme kad će Sotona i sveopća obmana Antikrista zavladati svijetom, i zato ljudi sve više zastranjuju u svoje strasti, upadajući u sve moguće grijehe i zablude.

A, prva bolest ovog svijeta je oholost i upravo ona najviše podiže svoju glavu. Apostol Pavao je jasno prorekao o ljudima posljednjih vremena: ''Ljudi će doista biti sebeljupci, srebroljupci, preuzetnici, oholice, hulitelji, roditeljima neposlušni, nezahvalnici, bezbožnici, bešćutnici, nepomirljivci, klevetnici, neuzdržljivi, goropadnici, ne ljubitelji dobra, izdajice, brzopletnici, uznositi, ljubitelji užitka više nego ljubitelji Boga. Imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli. I njih se kloni'' (2 Tim 3,2-5).

Postavlja se pitanje: Iz kojeg razloga apostol Pavao opominje svojeg učenika Timoteja (a također i vjernike posljednjih vremena) da se ''kloni'' ljudi koji će imati spomenute osobine odnosno strasti?

Ovo je iznimno duboko i važno teološko te duhovno pitanje. Kada apostol Pavao u Drugoj poslanici Timoteju (2 Tim 3,5) zapovijeda: ''I njih se kloni!'', on ne daje samo estetski ili društveni savjet, nego izriče duhovnu i pastoralnu strategiju očuvanja vjere i duše.

Postoji nekoliko ključnih razloga zašto Pavao daje ovu oštru opomenu Timoteju i svim vjernicima:

1. Zaraznost i obmana ''obličja pobožnosti''

Najopasniji dio opisa koji apostol Pavao navodi nije samo otvoreni grijeh, već rečenica: ''Imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli.'', a što se očituje u sljedećem:

- Dvoličnost je zarazna: Kad netko nosi vanjsku masku vjere (koristi pobožan jezik, ide u crkvu, obavlja obrede), a iznutra je vođen ohološću, sebeljubljem i strastima, takav stav djeluje poput duhovnog otrova.

- Lažni autoritet: Ljudi s ''obličjem pobožnosti'' lakše obmanjuju iskrene vjernike nego oni koji otvoreno napadaju vjeru. Kloniti ih se znači zaštititi se od duhovne obmane i lažnog nauka koji se zaogrće u sveto ruho.

2. Zaštita vlastitoga srca i duhovnog integriteta

Sveto pismo na mnogim mjestima upozorava na snagu utjecaja okoline. Pavao na drugom mjestu kaže: ''Loša društva kvare dobre običaje'' (1 Kor 15,33), a što se očituje u sljedećem:

- Oholost i bezbožnost su prenosive: Bliski odnos i prevelika izloženost ljudima koji su ogrezli u oholost, srebroljublje i bešćutnost s vremenom tupi čovjekovu savjest. Ono što nam je u početku bilo odbojno, pod stalnim utjecajem počinje izgledati prihvatljivo ili normalno.

- Zahtjev za udaljavanjem nije čin mržnje, već čin duhovne samoobrane kako vjernik ne bi i sam bio uvučen u iste strasti.

3. Duhovna opasnost od preuzetnosti i raspravljanja

Pavao zna da se duhovna borba u posljednjim vremenima ne dobiva nadmudrivanjem s onima koji su svjesno izabrali oholost i otpad od Istine, a što se očituje u sljedećem:

- Ohol čovjek ne traži istinu, nego potvrdu vlastite volje i svojih strasti.

- Ulazak u duboke i bliske odnose ili neprestane polemike s ljudima takvog duha često ne donosi nikakav plod, a uludo troši duhovnu snagu i mir vjernika, dovodeći ga u opasnost od gubljenja strpljenja i ljubavi.

4. Svjedočanstvo i jasnoća (Razlučivanje svjetla od tame)

Pavao poziva Timoteja na jasno razlučivanje. Ako Crkva ili pojedinac prihvaća, opravdava ili usko surađuje s onima koji gaze Božje zapovijedi dok se pretvaraju da su pobožni, gubi se granica između Istine i laži, a što se očituje u sljedećem:

- Odvajanje radi svjedočanstva: Otklanjanje od takvih ponašanja i ljudi jasno stavlja do znanja gdje prestaje Božji put, a gdje počinje obmana svijeta.

Sažetak:

Apostol Pavao ne opominje na bijeg iz mržnje prema grešnicima, već iz mudrosti i ljubavi prema Istini. On poziva vjernike da ne daju prostor obmani, da čuvaju čistoću vlastitog srca i da ne dopuste da ih lažna pobožnost povuče u duhovnu propast posljednjih vremena.

Imajući u vidu širi kontekst Pavlovih poslanica, postavlja se pitanje: Na koji način vjernik danas može pronaći pravu ravnotežu između oprezno udaljavanja od ovih duhovnih opasnosti i zapovijedi da ljubi bližnje te im navješćuje Radosnu vijest? 

Iznalaženje te ravnoteže često se čini kao hod po rubu, ali kršćanska teologija i nauk Crkve daju vrlo jasan i cjelovit odgovor.

Jedino ispravno teološko rješenje temelji se na razlikovanju čovjeka od njegova grijeha (ili opake strasti) te na ispravnom razumijevanju kršćanske ljubavi.

Ovo su tri ključna teološka stupa koja tvore taj odgovor:

1. Načelo sv. Augustina: ''Mrziti grijeh, ljubiti grešnika''

Isus Krist nije došao zvati pravednike, već grešnike na pokajanje ili obraćenje. Pavao ne traži od vjernika da zamrze ljude, već da se odijele od njihova načina života, obmane i zlog utjecaja, a što se očituje u sljedećem:

- Ljubiti čovjeka znači željeti mu najveće moguće dobro — a to je njegovo spasenje i pokajanje ili obraćenje.

- Udaljiti se od njegova duha znači ne sudjelovati u njegovim grijesima, ne prihvaćati njegovu lažnu pobožnost i ne dopustiti da nas njegova oholost zarazi.

2. Razlika između duhovnog zajedništva i misijskog navještanja

Teologija i pastoralna praksa jasno razlikuju dvije vrste odnosa:

- Prisno zajedništvo (prihvaćanje utjecaja): Vjernik ne smije ulaziti u duboka, bliska i povjerljiva zajedništva s onima koji imaju ''obličje pobožnosti, a snage su se njezine odrekli''. Tu vrijedi Pavlov: ''I njih se kloni!'' jer bi takav odnos ugrozio vjernikovu dušu.

- Misijsko djelovanje (sjedinjeno s molitvom): Prema takvim osobama vjernik pristupa isključivo s distance duhovne opreznosti — kroz molitvu za njihovo obraćenje ili pokajanje, blagost i jasno svjedočenje Istine kad je to moguće, ali bez dopuštanja da oni diktiraju pravila ili utječu na vjernikovu vjeru.

3. Zapovijed mudrosti i ''bezočne blagosti'' (Mt 10, 16)

Sam Isus daje jedinstvenu formulu za djelovanje u palom svijetu: ''Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!'', a što se očituje u sljedećem:

- Mudrost (kao zmije): Prepoznavanje opasnosti, nepristajanje na obmanu, pravovremeno povlačenje i postavljanje jasnih granica.

- Bezazlenost (kao golubovi): Očuvanje srca od mržnje, gorčine, osude ili osvete prema onima koji su zastranili.

- Sažetak jedinstvenog teološkog odgovora

Ispravan teološki stav nije ni slijepi bijeg od svijeta (koji zaboravlja ljubav i misiju), ni lakovjerno miješanje sa zlom (koje zaboravlja oprez i čistoću vjere).

Jedini ispravni odgovor je: Čuvati svoje srce i vjeru potpunim odvajanjem od duha oholosti i lažne pobožnosti, dok se istovremeno za te iste ljude moli i svjedoči im se Istina riječju i životom — ali uvijek s duhovne udaljenosti koja onemogućuje da nas njihovo zlo povuče za sobom.

Kristove riječi iz Govora na gori: ''Ne dajte svetinje psima! Niti bacajte svojih bisera pred svinje da ih ne pogaze nogama pa se okrenu i razderu vas'' (Mt 7,6) izravno se i savršeno nadovezuju na kontekst koji je predmet razgovora.

Štoviše, teološki gledano, te riječi predstavljaju samu srž i evanđeoski temelj onoga što apostol Pavao kasnije sažima u zapovijedi: ''I njih se kloni!''

Evo kako se Kristove riječi uklapaju u taj kontekst i koje dublje značenje nose:

1. Što su ''biseri'' i ''svetinje''?

U teološkom smislu, biseri i svetinje označavaju:

- Božju riječ i Istinu Evanđelja,

- Duhovne darove, milost i duboko duhovno iskustvo,

- Čistoću vjere i sveto zajedništvo.

2. Tko su u ovom kontekstu ''psi'' i ''svinje''

Sveti Oci (poput sv. Ivana Zlatoustog i sv. Augustina) objašnjavaju da ovisno o biblijskom slikovitom jeziku, ti izrazi ne označavaju ljude u smislu njihova ljudskog dostojanstva (jer je svaki čovjek stvoren na sliku Božju), već određeno duhovno stanje čovjeka:

- ''Psi'' označavaju one koji otvoreno, s bijesom i mržnjom napadaju Istinu i hule na Boga.

- ''Svinje'' označavaju one koji su duboko ogrezli u svoje strasti, oholost, tjelesnost i licemjerje — ljude koji nemaju nikakvoga smisla za sveto, već sve sveto prljaju, ismijavaju i gaze. To su upravo oni za koje Pavao kaže da ''imaju obličje pobožnosti, ali su se snage njezine odrekli''.

3. Zašto Isus daje ovu zapovijed? (Poveznica s Pavlovim ''I njih se kloni'')

Isus navodi dva konkretna razloga koji opravdavaju duhovni oprez i povlačenje:

1. Nerazumijevanje i gaženje vrijednosti (''da ih ne pogaze nogama''): Ohol čovjek i rob vlastitih strasti ne može prepoznati dragocjenost Božje Istine. Ponuditi duboku duhovnu istinu ili sveto zajedništvo nekome tko je u stanju teške oholosti i obmane ne donosi plod — takva osoba to samo iskoristi za ruganje, uvrjedljive polemike ili daljnju manipulaciju.

2. Duhovna i fizička opasnost (''pa se okrenu i razderu vas''): Kad oholoj osobi ili lažnom pobožniku pokušate ponuditi Božji biser, njihova oholost često reagira gnjevom i napadom. Umjesto obraćenja ili pokajanja, dolazi do agresije i duhovnog napada na onoga tko je biser ponudio.

Sažetak i zaključak:

Kristove riječi nisu u suprotnosti s misijom navješćivanja Evanđelja, već su pravilo duhovnog razlučivanja (mudrosti), a što se očituje u sljedećem:

- Evanđelje se nudi svima koji imaju uši da čuju i srce otvoreno za Istinu.

- Biseri se ne bacaju pred one koji su svjesno izabrali oholost, laž i otpad od Boga, te traže samo načina kako oskvrnuti sveto i uništiti vjeru u drugima.

Stoga, Kristove riječi daju izravnu zapovijed i opravdanje za Pavlovu opomenu: kad prepoznamo duh oholosti i lažne pobožnosti koji gazi sveto, dužnost nam je zaštititi Božje svetinje i vlastitu dušu — tako da se povučemo i te ljude prepustimo Božjem sudu i milosti, moleći za njih sa sigurne udaljenosti. 

Na osnovu spomenutih Kristovih i riječi apostola Pavla, postavlja se logično pitanje: Na koji način se treba odnositi pravovjerni ili pravoslavni vjernik prema katoliku odnosno pripadniku Katoličke crkve kad ima uvjerenje da se ta ''crkva'' nalazi u herezi Filioque i da je kao takva otpala od prave i svete vjere Kristove?

Postavljeno pitanje dotiče samu srž pravovjerne ili pravoslavne teologije, kanonske predaje i duhovnog života. Odnos prema onima koji se smatraju nositeljima krivovjernog učenja — poput pitanja učenja o Filioque iz pravoslavne perspektive — u Pravovjernoj ili Pravoslavnoj crkvi nikada se ne rješava jednostranim gnjevom niti slijepim kompromisom, već spojem beskompromisne vjernosti Istini i kršćanske ljubavi prema čovjeku.

Oslanjajući se na prethodno spomenute riječi Gospodina Isusa Krista (''Ne bacajte bisere...'') i apostola Pavla (''I njih se kloni!''), pravovjerna ili pravoslavna predaja daje vrlo jasan, predajni i duhovno siguran stav o tome kako se pravovjerni ili pravoslavni vjernik treba odnositi prema pripadnicima Katoličke crkve:

1. Odnos prema učenju (herezi): Potpuno neprihvaćanje i čuvanje Istine

Ako pravovjerni ili pravoslavni vjernik (u skladu s učenjem svoje Crkve i svetih Otaca, poput sv. Fotija Velikog ili sv. Marka Efeškog) drži da je Filioque (i druge kasnije zapadne dogme) odstupanje od pravovjerja:

- Nema kompromisa u vjeri: Pravovjerni ili pravoslavni vjernik pozvan je čuvati čistoću Nicejsko-carigradskog simbola vjere (Vjerovanja) bez ikakvih dodataka. Ovdje vrijedi Pavlov poziv na oprez: vjernik ne smije prihvaćati, opravdavati niti praviti teološke trule kompromise s učenjem koje smatra krivim.

- Zabrana sakramentalnog zajedništva (Liturgija/molitva): Iz tog razloga Pravovjerna ili Pravoslavna crkva ne dopušta zajedničko pričešćivanje s onima koji nisu u potpunom jedinstvu vjere. Taj čin nije izraz mržnje, već iskrenosti — pričešćivanje je pečat potpunog jedinstva u istoj vjeri, a ne sredstvo stvaranja prividnog jedinstva tamo gdje ga u dogmama nema.

2. Odnos prema osobi (čovjeku): Ljubav, poštovanje i molitva

Ovdje nastupa ključna razlika koju naglašavaju sveti Oci: Crkva strogo razlikuje krivovjerno učenje od čovjeka koji u njemu živi.

Pripadnik Katoličke crkve je ljudsko biće stvoreno na sliku i priliku Božju, za koje je Krist također prolilo svoju krv. Zato se pravovjerni ili pravoslavni vjernik prema konkretnom čovjeku (susjedu, prijatelju, članu obitelji) ne smije odnositi s ohološću, prijezirom ili mržnjom, a što se očituje u sljedećem:

- Grijeh osude i oholosti: Ako pravovjerni ili pravoslavni vjernik misli da posjeduje Istinu, a u srcu gaji prijezir ili oholost prema rimokatoliku, on sam pada u oholost — a oholost je, kako je već rečeno, ''prva bolest ovoga svijeta''. Sv. Ivan Zlatousti opominje da se protiv zablude treba boriti, ali da čovjeka treba ljubiti.

- Svakodnevna dobrota i milosrđe: U svakodnevnom životu (susjedstvu, poslu, obitelji) pravovjerni ili pravoslavni vjernik pozvan je pokazivati svu kršćansku ljubav, milosrđe, pomoć i poštovanje prema katolicima.

3. Praktična primjena Kristovih i Pavlovih riječi (Kako postupati u praksi?)

Kad se Kristove riječi o ''biserima'' i Pavlove opomene primjene na razgovor o vjeri i Filioque:

1. Izbjegavati jalove i svađalačke prepirke: Pavao piše Timoteju i na drugom mjestu: ''Lude pak i neuke rasprave odbij, znajući da rađaju svađama'' (2 Tim 2,23). Ako katolika ne zanima iskreno traganje za istinom, već želi samo pobijediti u raspravi, ismijati pravovjerni ili pravoslavni stav ili provocirati, pravovjerni ili pravoslavni vjernik se po Kristovoj zapovijedi (''ne bacajte bisere...'') povlači iz rasprave. Biseri vjere se ne izlažu ruglu i polemikama.

2. Razgovor voditi isključivo s blagošću i poštovanjem (ako postoji otvoreno srce): Ako je sugovornik katolik iskren, traži Boga i postavi pitanje o razlikama, pravovjerni ili pravoslavni vjernik pozvan je dati odgovor, ali prema riječima apostola Petra: ''S blagošću i strahom (poštovanjem)'' (1 Pet 3,15), a ne s visoka ili s napadačkim stavom.

3. Kloniti se duhovnog miješanja (sinkretizma): Pavlove riječi ''I njih se kloni'' u ovom kontekstu znače da pravovjerni ili pravoslavni vjernik ne treba sudjelovati u zajedničkim obredima i molitvi koji bi zamutili granicu Istine, niti dopustiti da krivovjerna ili heterodoksna teologija i duhovnost oblikuju njegov osobni duhovni život i molitvu.

Sažetak: Pravovjerni ili pravoslavni ''Zlatni rez''

Pravovjerni ili pravoslavni vjernik se prema katoliku treba odnositi po načelu kraljevskog (srednjeg) puta svetih Otaca:

- Prema Katoličkoj crkvi kao ustanovi i njezinim dogmama (Filioque): Odnos potpunog teološkog odvajanja, neprihvaćanja zablude i čuvanja vlastite pravovjerne ili pravoslavne vjere netaknutom.

- Prema čovjeku katoliku: Odnos iskrene kršćanske ljubavi, poštovanja, spremnosti na pomoć i molitve da Bog sve privede spoznaji Istine.

- Prema raspravama: Potpuni oprez i povlačenje ako rasprava vodi u oholost, gnjev ili gaženje svetih istina (čuvanje ''bisera''). Amen!

Na koji način čovjek vara sebe vjerujući da ima duhovnu ili istinsku ljubav prema bližnjemu

U današnje vrijeme ljudi se vrlo često varaju, vjerujući da je potrebna samo želja i malo napora da počnu ljubiti svoje bližnje duhovnom odnosno Kristovom ljubavlju. U cijelom svijetu se puno i lijepim riječima govori o ljubavi. Mnogi pozivaju jedni druge da se ujedine pod zajedničkom zastavom ljubavi. Svijet je opijen idejom izdvojene čovječje ljubavi i nada se da će, na taj način, razriješiti sve svoje užasne proturječnosti.

U istinskom pravovjernom ili pravoslavnom kršćanskom učenju se, također, puno govori o ljubavi prema bližnjemu. Zapovijed o ljubavi prema bližnjemu sam je Gospodin stavio odmah pored prve zapovijedi o ljubavi prema Bogu, a svi sveti Oci Istinske pravovjerne ili pravoslavne crkve, jednoglasno tvrde da bez ljubavi prema bližnjemu nema ljubavi prema Bogu. Ali, je li ljubav na koju poziva svijet i kojoj uči Istinska pravovjerna ili pravoslavna Kristova crkva jedna te ista? Na žalost nije! One, ne samo da nisu slične, već su potpuno različite.

Zanimljivo je to da što više svijet uznosi svoju ljubav, odnosno ljubav ljudi jednih prema drugima ili duševnu ljubav, tim više mrzi duhovnu ljubav koju propovijeda sveto istinsko pravovjerje ili pravoslavlje. I, obzirom da u svijetu vlada krajnje iskrivljeno shvaćanje ljubavi prema bližnjemu, čovjek se danas lako može prevariti i osjećaje koji su vrlo tuđi istinskom pravovjernom ili pravoslavnom kršćanstvu prihvatiti kao nešto svijetlo, uzvišeno i Bogu ugodno. Zašto je tome tako? Pa zato što ljudi, čuvši za uzvišenost ljubavi, za njenu svetost, za to da je ona iznad svih kreposti i da je bez nje sve mrtvo, počinju tražiti ljubav u sebi samima, pokušavajući je na silu iscijediti iz sebe u gotovom obliku, a ne shvaćaju da su naš pad u grijeh, naše odmicanje od Boga, sve bolesti, strasti i navike duše koje smo stekli, svo zlo u nama, najviše pogodili upravo ovu našu sposobnost da istinski ljubimo. Nikakve uzvišene riječi i ideje o ljubavi same po sebi nisu dovoljne da se u nama ovaj nedostatak sam od sebe otkloni.

Kad bi se istinsko pravovjerno ili pravoslavno kršćanstvo svelo samo na isprazno učenje o ljubavi, ono bi bilo beskorisno zato što je sve što postoji u ljudskoj prirodi osakaćeno grijehom, i čovjek nema snage da u takvom stanju ovo učenje sprovede u život. O ljubavi je govorio i Stari zavjet, čak i pogani, ali sve je to bilo malo i posve nedovoljno. Razum priznaje da je zapovijed o ljubavi dobra, ali čovjek se stalno u sebi susreće s onim o čemu apostol Pavao svjedoči: Ali vidim drugi zakon u udovima svojim, koji se bori protiv zakona uma mojega, i porobljava me zakonom grijeha koji je u udovima mojim (Rim 7,22-23).

Onaj koji budno prati kretanja u svojoj duši, dobro zna da se grijeh i strasti bore protiv razuma i da ga često i varaju i pobjeđuju. Razum se saginje pod težinom strasti, a grijeh kao neka magla skriva od nas sunce istine i sputava sve dobre snage naše duše. Može li nam u tako žalosnom stanju pomoći isprazno učenje o ljubavi? Dakako da ne! Ali, snaga i značaj Kristovog djela i je u tome što se ono ne svodi samo na objavu učenja. Rodu ljudskom su u Isusu Kristu dane nove snage. Kristovo djelo je stvaranje 'nove tvari' (novog čovjeka), odnosno Istinske pravovjerne ili pravoslavne crkve.

Duh Božji koji živi u Istinskoj pravovjernoj ili pravoslavnoj crkvi daje snagu za ostvarivanje istinskog pravovjernog ili pravoslavnog kršćanskog učenja u ljudski život. Bez Istinske pravovjerne ili pravoslavne crkve nema istinskog pravovjernog ili pravoslavnog kršćanstva, tada ostaje samo isprazno učenje o ljubavi koje samo po sebi ne može obnoviti palog Adama (čovjeka).

Dakle, traženje duhovne ili istinske ljubavi van Istinske pravovjerne ili pravoslavne Kristove crkve, među hereticima koji krivo vjeruju u Boga (katolici, ''pravoslavni'' koji ispovijedaju sveherezu Ekumenizma, protestanti) ili među ljudima koji vjeruju u lažne bogove (hindusi, muslimani i ostali) je duboka zabluda i obmana. Obzirom da je Hrvatska zemlja u kojoj se velika većina vjernika deklariraju kao katolici i ''pravoslavni'' posve je jasno da je u takvom okruženju nemoguće pronaći duhovnu ili istinsku ljubav prema bližnjemu. Točni podatci iz zadnjeg popisa stanovništva od 2021. godine govore da prema vjerskoj pripadnosti u RH ima: katolika 78,97%, ''pravoslavnih'' 3,32%, muslimana 1,32%. Ovi podatci jasno govore da na tom popisu uopće nema vjernika koji se deklariraju kao istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćani stoga je lako zaključiti da ti vjernici ne ulaze u državne statističke podatke. Razlog zašto je tome tako leži u činjenici što nemaju registriranu svoju Istinsku pravovjernu ili pravoslavnu crkvu, jer samo registrirane vjerske zajednice ulaze u statističke podatke RH. Kad se sve uzme u obzir posve jasno se vidi da je u spomenutom okruženju navedenih vjerskih zajednica nemoguće pronaći vjernike koji poznaju spasonosnu duhovnu ljubav i koji bi je kao takvi prakticirali u svojem svakodnevnom životu. Stoga se s punim pravom može reći da u RH njeni žitelji sebe i svoje bližnje ljube isključivo pogubnom duševnom a nikako spasonosnom duhovnom ljubavlju. Dakako da je u navedenoj činjenici sadržana sva tragedija hrvatskog naroda kao i društva u cjelini, jer narod i društvo koje u sebi ne prakticira Gospodinovu duhovnu ljubav prepušteno je pogibelji kako zemaljske tako i vječne propasti. 

Ovdje je nužno naglasiti da među žiteljima unutar RH koji sebe i svoje bližnje ljube navedenom duševnom ljubavlju postoji podjela na ''desne'' i lijeve. Kako statistički podatci iz Popisa stanovništva govore, lijevi su u velikoj manjini stoga su nam više zanimljivi ovi koji se izjašnjavaju kao ''desni'', i koji su velika većina, odnosno to su oni koji sebe smatraju ispravnim slugama Božjim. Ovdje se postavlja nužno pitanje: jesu li ovi koji su ''desni'', a sebe i svoje bližnje ljube duševnom ljubavlju, doista ispravne sluge Božje za koje vrijede Gospodinove riječi: Uđite na uska vrata, jer široka vrata i prostran put vode u propast, i puno ih je koji idu njim. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život, i malo ih je koji ga nalaze (Mt, 7,12)?

Razumnome i pravednome čovjeku, koji po Gospodinovom daru ima otvoreno duhovno oko da vidi, posve je jasno da su ti ''desni'' svjetlosnim miljama daleko od ispravnog služenja koje je milo i ugodno Gospodinu. Kao takvi, oni su u demonskoj obmani i idu prostranim putem u vječnu propast.

Da ne ostane nedorečeno, nužno je ustvrditi zbog čega su ti ''desni'' u demonskoj obmani. Pa upravo zbog činjenice što nisu spoznali svetu kršćansku tajnu spasenja koju sadrži Evanđelje i ne prakticiraju je u svojem svakodnevnom životu. Svi oni koji ne poznaju i ne prakticiraju tu svetu kršćansku tajnu, a sebe smatraju za ''desne'', s pravom se mogu nazvati demonskim slugama koji ne ulaze na uska vrata već idu prostranim putem u vječnu propast.

Sad je interesantno za vidjeti koji su ti koji sebe smatraju za ''desne'' i koji po zadnjem Popisu stanovništva predstavljaju većinu žitelja RH. To su oni koji se po vjerničkom uvjerenju deklariraju kao katolici i ''pravoslavni''. Dakako da oni za sebe govore da su kršćani i istinske sluge Gospodinove koji poznaju i žive volju Njegovu, ali ih životna djela po kojima se prepoznaju jasno demantiraju. Oni su svjetlosnim miljama udaljeni od istinskog kršćanstva i kao takvi u Gospodinovim očima spadaju u lijeve, odnosno one koji ga nisu dostojni.

Dakle, istinski desni u očima Gospodinovim su samo oni kršćani koji poznaju i u svojem životu prakticiraju tu svetu evanđeosku tajnu nad tajnama i tako vrše volju Njegovu, dok svi drugi spadaju u lijeve, odnosno one koji ljubeći sebe i bližnje duševnom ljubavlju služe jedino Sotoni.

Ali, ni mi sami, istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćani, ne smijemo misliti da naše srce olako i bez velikog truda istinskog pokajanja pristaje na izvršavanje ove spasonosne zapovijedi. Ne, mi trebamo proliti puno znoja i suza, puno se potruditi i postradati prije nego što se, kao plod istinskog pokajanja, pojave makar i slabi znaci da je naše srce postalo mekše i milostivije prema bližnjemu, odnosno da bližnjega ljubi istinskom duhovnom ljubavlju. Dužni smo se držati Gospodinove zapovijedi: Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost Njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati (Mt 6,33).

Ako se pažljivo zagledamo u svoju dušu, ako stvarno radi zapovijedi Božje poželimo ljubiti svojeg bližnjega, otkrit ćemo u srcu jako protivljenje: ono će se čas iskazivati kao kamena bezosjećajnost, čas će se ljutiti i rikati kao razjarena zvjer, čas će pokazivati mržnju, čas klevetu, čas osvetoljubivost i zavist, čas podsmjeh, čas osudu, čas će se podsmjehivati grijehu i spoticanju bližnjeg, čas će biti ogorčeno njegovim uspjesima. Ono će posve krivo vršiti gore spomenutu zapovijed Gospodinovu, odnosno na prvom mjestu će tražiti i trčati za svim onim što bi mu se pridodalo ili što je drugo (sekundarno), a uopće neće ni razmišljati a kamoli tražiti i trčati za prvim (primarnim) odnosno Kraljevstvom nebeskim. Takvo je naše srce dok se kroz istinsko pokajanje ne očisti dugim trudom samo-ukora, molitvama i mnogim unutrašnjim i izvanjskim podvizima, trpljenjem tuge, uvreda, nepravde itd. Ne smješta uzalud Bogu ugodni Ivan Ljestvičar ili Klimak ljubav na najvišu stepenicu svoje ljestvice kreposti. Kako se mi uopće usuđujemo maštati o tome da ćemo je dostići, preskočivši svih dvadeset i devet stepenica koje joj prethode? Kakve samo strasti, kakve sve iskrivljene duševne osobine mogu se zaodjenuti u odjeću ljubavi prema bližnjemu. Mnoge najodvratnije strasti djeluju u nama, skrivajući se pod maskom istinske pravoslavne kršćanske ljubavi. Od Krista nas najviše i udaljuju upravo razne sklonosti i strasne vezanosti za ljude, jer ljudi se vezuju jedni za druge, rukovodeći se svim mogućim strastima i lošim naklonostima. 

Započinjući pobožni, istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćanski život najveći napor trebamo uložiti da kroz istinsko pokajanje oslobodimo srce od mnoštva takvih bolesnih duševnih naklonosti prema ljudima. I ovdje se lukavi demoni trude da nas obmanu sentimentalnom pričom o ljubavi prema svim ljudima, o milosrđu, o samopožrtvovanju. Na ovaj način čovjek nastavlja da održava nečiste odnose s ljudima, koji skrnave njegovo srce, misleći da je počeo živjeti potpuno drukčijim životom, kao i da to što njega vuče k općenju s drugim ljudima jest znak ljubavi prema bližnjima, koja se navodno u njemu rodila. Zbog nerazumijevanja prirode strasti, ugodnosti čovjeku, lažna poniznost koja je zasnovana na uživanju u sebi, lažna skromnost, blud u svojim najistančanijim i skrivenim oblicima i tome slične strasti, mogu čovjeku da izgledaju kao svijetli izvor iz kojeg navodno proizlazi milosrđe. Za spasenje duše je vrlo važno da čovjek istinskim pokajanjem ukloni iz nje sve što je vještačko, lažno i strasno. Mi ne trebamo glumiti istinsku pravoslavnu kršćansku ljubav već činiti sve da stvarno steknemo istinsku Kristovu ljubav prema bližnjima. Trebamo razlikovati ono što je duševno i tjelesno od onoga što je duhovno. Sve ono što je istinski evanđeosko, izvršavanje svake Kristove zapovijedi Boga i vječnosti radi, a ne po strasnoj sklonosti, uvijek je spojeno s velikom borbom, s naporom, sa samo-prisilom. Osjećaj mira i lakoće će nastupiti poslije pobjede, poslije izvršenja samog podviga istinskog pokajanja. A strast, naprotiv, oduševljava čovjeka na djela lažne ljubavi i ako se čovjek kojeg pokreće takva ''ljubav'' odnosno duševna ljubav, u svom oduševljenju susretne s preprekama u vidu pravila Kristove crkve ili odredbi svetih Otaca, on ih ljutito odbacuje kao navodno zastarjela ili nepravilno shvaćena, i žuri da izvrši djelo svoje ''ljubavi'' (duševne ljubavi).

Istinska pravovjerna ili pravoslavne kršćanska duhovna ljubav se ne trudi pokazati izvana, ona je uzdržana i traži da stvarno pomogne bližnjem, ne samo u tjelesnoj nevolji, već se uvijek brine i o duši, a tjelesna odnosno duševna ljubav ne razmišlja o vječnosti, za nju se sve što je bitno nalazi u ovom životu, potrebni su joj snažni osjećaji, efekti, utisci, reklama. Duševna ljubav koju vrše heretici i bezbožnici je egoistična, ona ne voli bližnjega već samu sebe, utvrđujući se u sebi samoj preko bližnjega. I opet se u duši podiže idol odnosno ''ja milosrdan i bratoljubiv'', koji prisvaja sebi slavu za izvanjska milosrdna djela koja čovjek čini. Nesreća je kad se čovjek vezuje za bližnjega požudom, tjelesnom strašću, nekom tamnom i nejasnom vezanošću, misleći da je to duhovna veza. A, na Kristovu sudu će se pokazati da je puno od onoga što smo mi smatrali svjetlošću ipak bila tama. Upravo o ovome, sv. Ignacije Brjančaninov piše: ''Voljeni brate, nemoj misliti da je zapovijed o ljubavi prema bližnjemu tako bliska našem palom srcu: zapovijed je duhovna, a našim srcem su zavladali tijelo i krv, zapovijed je nova, a naše srce je staro. Naša prirodna ljubav odnosno duševna ljubav je ranjena padom naših praroditelja Adama i Eve. I nju, po zapovijedi Kristovoj, trebamo istinskim pokajanjem umrtviti, da možemo iz Evanđelja zahvatiti onu pravu, svetu duhovnu ljubav prema bližnjemu, ljubav u Kristu. A, pred Evanđeljem ljubav koja nastaje od krvi i tjelesnih osjećaja odnosno duševna ljubav je ništa i bezvrijedna. Evanđelje odbacuje ljubav koja zavisi od unutrašnje uznemirenosti i od osjećaja tjelesnog srca odnosno duševnu ljubav. Evanđelje nas uči: Ne mislite da sam došao da donesem mir na zemlju; nisam došao da donesem mir nego mač. Jer sam došao da rastavim čovjeka od oca njegovog i kćer od matere njezine i snahu od svekrve njezine. I neprijatelji čovjeku postat će domaći njegovi (Mt 10, 34-36).

Sveti Duh nas uči kako da sveto ljubimo bližnje. Za onoga koji je po prirodi obdaren da vatreno ljubi i voli bližnjega, potrebna je osobita samo-prisila da bližnjega ljubi onako kako Evanđelje zapovijeda da se ljubi i voli. Srce kojim je zavladala pristranost sposobno je za svaku nepravdu i bezakonje samo da zadovolji svoju bolesnu (tjelesnu) ljubav.''

Umrimo za prirodnu ili duševnu ljubav prema bližnjemu i oživimo novom ljubavlju prema njemu, duhovnom ljubavlju u Bogu.

Poniznost umrtvljuje prirodnu ili duševnu ljubav. Ona umire od poniznosti, jer njen život je prožet ohološću. Prirodnom ili duševnom ljubavlju vlada idol onoga 'ja', ustoličen na prijestolju oholosti a koja se poput lopova ušuljala u dušu, zaklanjajući se iza zavjese tobožnje kreposti.

Voli bližnjega onako kako zapovijedaju evanđeoske zapovijedi, a nikako ne po sklonosti svoga srca. Ljubav koju je Bog usadio u našu prirodu ranjena je padom i ne može da djeluje pravilno. Nikako se nemoj predavati djelovanjima grješne ljubavi! Njena djelovanja su puna poročnosti, odvratna su pred Bogom, i kao oskrnavljena žrtva, plodovi njenog djelovanja su pogubni po dušu i ubojiti. Zavoli bližnjega na slijedeći način: nemoj se srditi na njega i nemoj biti zlopamtilo; nemoj mu se svetiti ni direktno ni indirektno; u svemu u čemu mu možeš popustiti, popusti mu; oduči se od rasprava i svađe, odbaci ih kao plod oholosti i samoljublja; govori dobro o onima koji o tebi loše govore; uzvraćaj dobrom na zlo; moli se za one koji ti smišljaju različite sramote, uvrede, iskušenja i progone. Gospodin nas uči: Čuli ste kako je kazano starima: Ne ubij; jer tko ubije, bit će kriv sudu. A ja vam kažem da će svaki koji se srdi na brata svoga ni za što, biti kriv sudu; a ako li tko rekne bratu svome: 'Raka!' bit će kriv sinedrionu; a tko reče: 'Budalo!' bit će kriv paklu vatrenome. Ako, dakle, prineseš dar svoj žrtveniku, i ondje se sjetiš da brat tvoj ima nešto protiv tebe, ostavi ondje dar svoj pred žrtvenikom, i idi te se najprije pomiri s bratom svojim, pa onda dođi i prinesi dar svoj. Miri se sa suparnikom svojim brzo, dok si na putu s njim, da te suparnik ne preda sudcu, a sudac da te ne preda slugi i u tamnicu da te ne strpaju. Zaista ti kažem: Nećeš izići odande dok ne daš do posljednjeg novčića. Čuli ste kako je kazano starima: 'Ne čini preljubu.' A ja vam kažem da svaki koji pogleda na ženu sa željom za njom, već je učinio preljubu s njom u srcu svome (Mt 5,21-28).

Nikako i ni pod kakvim izgovorom nemoj ni o kome suditi, čak, nemoj ni o kome suditi je li dobar ili loš, imajući uvijek pred očima samo jednog lošeg čovjeka za kojeg trebaš dati odgovor pred Bogom odnosno sebe samoga. Postupaj prema bližnjima onako kako bi želio da se prema tebi postupa. Ne sudite, da vam se ne sudi, jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi, i kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti. A zašto vidiš trun u oku brata svoga, a brvno u oku svome ne osjećaš? Ili, kako  ćeš reći bratu svome: stani da ti izvadim trun iz oka tvoga; a eto brvno u oku tvome ? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga, pa  ćeš onda vidjeti izvaditi trun iz oka brata svoga. Ne dajte svetinje psima; niti bacajte bisera svojih pred svinje, da ih ne pogaze nogama svojim, i okrenuvši se, ne rastrgnu vas. Molite, i dat će vam se; tražite, i naći ćete; kucajte, i otvorit će vam se. Jer svaki koji moli, prima; i koji traži, nalazi; i koji kuca, otvorit će mu se. Ili koji je među vama čovjek od kojeg ako sin njegov zamoli kruha, kamen će mu dati? Ili ako ribe zamoli, da mu da zmiju? Dakle, kad vi, zli budući, umijete dobre darove davati djeci svojoj, koliko će više Otac vaš nebeski dati dobra onima koji ga mole? Sve, dakle, što hoćete da čine vama ljudi, tako činite i vi njima: jer to je Zakon i Proroci. Otpuštaj i praštaj, iz dubine srca, ljudima njihove grijehe prema tebi da i Otac nebeski tebi oprosti tvoje bezbrojne grijehe. Na kraju, nemoj svome bratu nanositi štetu puno-pričljivošću, ispraznim pričama, prevelikom bliskošću i slobodnim ophođenjem prema njemu. Ponašajući se tako prema bližnjem, pokazat ćeš i steći duhovnu ljubav koju je Bog zapovjedio i koja je Bogu ugodna; njome ćeš otvoriti sebi ulaz u ljubav Božju.

Poštuj bližnjega kao osobu Božju, poštovanjem u svojoj duši, nevidljivim za druge i vidljivim samo tvojoj savjesti. Poštuj bližnjeg bez obzira na uzrast, spol, stalež i postupno će u tvom srcu početi da se rađa sveta duhovna ljubav. Razlog za ovu svetu ljubav nisu tijelo i krv, i nije osjećaj naklonosti, već Bog.

Uspoređujući ovo učenje Istinske pravovjerne ili pravoslavne crkve o ljubavi prema bližnjemu s ružnom i iskrivljenom maskom ljubavi koju svijet danas proklamira kroz razna krivovjerja i sva bezboštva, čovjek se užasava pred monstruoznošću te svjetovne, odnosno duševne ljubavi. Jasno je da se istinska pravovjerna ili pravoslavna kršćanska duhovna ljubav u srcu može podići ili oblikovati samo u krilu Istinske pravovjerne ili pravoslavne crkve, pod uvjetom najdosljednijeg izvršavanja njenog učenja i pravila, uz stalno očišćenje istinskim pokajanjem, posvećenje i primanje milosti Božje kroz svete Tajne, i nikako drukčije. Zbog toga što ljudi sve više odbacuju ponizno i mudro učenje svetih Otaca o pokajanju, prepuštajući se samo-opravdanju i samo-uznositosti, oni sve više gube, čak, i sam pojam o istinskoj pravovjernoj ili pravoslavnoj kršćanskoj duhovnoj ljubavi, zamjenjujući je izvještačenom i lažnom duševnom ljubavlju.

Spomenimo ovdje još nekoliko zapovijedi Gospodinovih o milosrđu odnosno duhovnoj ljubavi. Navest ćemo još jednu pouku sv. Ignacija iz njegovih pisama: ''Razmatram milosrđe koje nam je zapovjedio Gospodin: vidim bezdan neizmjerni, vidim visinu koja izmiče pogledu. On nam zapovijeda: Budite milostivi kao i Otac vaš što je milostiv (Lk 6,36). Da se izvrši ova zapovijed čovjek treba postati milostiv koliko je milostiv beskonačno milostivi Gospodin (Ps 119). Tko ovo u stvarnosti može, zaista, da izvrši? Ali, ja grješnik, tamni grješnik, kad god pogledam u sebe uvijek vidim u sebi miješanje dobra sa zlom, koje su ljudi naslijedili od praoca Adama, koji je drsko i grješno okusio s drveta spoznaje dobra i zla. Ljudima izgledam milostiv, međutim provjerivši sebe temeljito i ispitavši sebe, nalazim u sebi samo podlu masku milosrđa. 

Milosrdna djela u meni čini moja sujeta. Milosrdna djela čini u meni pristranost. Milosrdna djela čini u meni moja strast, a ne nalazim u sebi da me na milosrđe pokreće zapovijed Kristova, čista i sveta. Kad se ja, tamni grješnik, dozovem k sebi na kratki tren i poželim da budem milosrdan po zapovijedi Kristovoj, vidim da nad svojim srcem trebam učiniti užasno nasilje. Sveta zapovijed razotkriva bolest mojeg srca! Kad me ona uvjeri u to, ja vidim sebe, koji sam po prirodi ljudski milosrdan, kao nemilosrdnog mrzitelja čovjeka u svjetlu Evanđelja. Moje srce pristaje biti milosrdno po mojoj strasti, ali za njega predstavlja razapinjanje da bude milosrdno po zapovijedi Kristovoj. Trebam prisiliti sebe na milosrđe u skladu s zapovijedima Evanđelja bez obzira na to što je to povezano s nasiljem nad srcem, koje u sebi nosi zarazu grijeha, a koja je zajednička svim ljudima.

Prirodno milosrđe ili duševna ljubav, kao proizvod tijela i krvi, ne može biti Bogu ugodna krepost. I to nije sve! Ono je suprotno s evanđeoskim zapovijedima! Da prirodno milosrđe (duševna ljubav) stekne milost Božju i bude umrtvljeno, Krist je na zemlju donio evanđeoski mač. A, oni koje vodi prirodno milosrđe ili duševna ljubav, ostaju u tami pod vlašću ljutog i posve zlog vladara svijeta, odnosno sotone.

Gospodin, Spasitelj svijeta je za vrijeme svog boravka na zemlji objavio svojim učenicima da treba ići u Jeruzalem, da će tamo puno postradati, da će biti ubijen i da će u treći dan uskrsnuti. Tada je prvi po časti među apostolima sveti Petar, pokrenut prirodnim milosrđem ili duševnom ljubavlju, počeo da proturječi Gospodinu govoreći: Bože sačuvaj, to neće biti od Tebe. Na ovaj izliv prirodne samilosti i milosrđa ili duševne ljubavi, Gospodin je apostolu Petru odgovorio: Idi od mene sotono; ti si mi sablazan, jer ne misliš što je Božje nego što je ljudsko (Mt 16,23).

Zar je u ustima Bogočovjeka riječ sotona bila samo riječ prijekora? Sačuvaj nas Bože od takvog bogohulstva! Ovom riječju Gospodin pokazuje da su misli i osjećaji palog čovjeka u vlasti sotone, iako su naizgled dobri. Ono što čovjek čini po želji svog grješnog srca slijeva se u jedno s djelovanjima sotone. Tako je praroditeljski žalosni pad u grijeh unakazio našu prirodu! Trebamo umrtviti milosrđe koje je prouzrokovano padom praroditelja odnosno duševnu ljubav i trebamo naći ono milosrđe čiji je uzrok i izvor, sveta i svijetla zapovijed Kristova odnosno duhovnu ljubav. Taj je zapovijed Duh, ona je život vječni. Tada će se pred nama otkriti nepregledno poprište duhovnog djelovanja i podviga. Bez obzira koliko uspijete u prirodnom milosrđu (duševnoj ljubavi), ono  će vam izgledati kao ništa u usporedbi s milosrđem čija je slika dana u Evanđelju odnosno duhovnom ljubavi. Onaj koji se kroz istinsko pokajanje ne odrekne sebe, koji ne izgubi život svoj (Lk 17,33), živi po grješnim željama srca i po kretanju krvi, i ostvaruje isključivo svoje ja odnosno duševnu ljubav, vidjevši dobro u svim svojim aktivnostima, postupno stječući visoko mišljenje o sebi. Takav čovjek, misleći da duhovno napreduje, napreduje samo u svojem pogubnom duševnom padu.''

Ove riječi sv. Ignacija Brjančaninova su za nas posebno dragocjene jer se mogu primijeniti i na izvršavanje svih drugih zapovijedi i ostvarivanje svih istinskih pravovjernih ili pravoslavnih kršćanskih kreposti odnosno duhovne ljubavi. Ovdje je jasno ukazano na glavni preduvjet za njihovo pravilno izvršavanje i uzrok nastanka pogubne obmane odnosno duševne ljubavi. Amen!

Iz knjige: O tajnim bolestima duše

Duhovna budnost i razboritost u susretu sa svijetom

Dječice, posljednji je čas. I kao što ste čuli: dolazi Antikrist. A i sada su se mnogi antikristi pojavili. Iz toga znamo da je posljednji čas. (1 Iv 2,18)

Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite! (1 Sol 5,21–22)

U vremenima duhovne zbunjenosti, moralnog relativizma i buke suvremenog svijeta, istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćanski vjernik uvijek se iznova vraća čvrstim uporištima apostolske predaje. Spoj dvaju velikih novozavjetnih tekstova – Ivanove opomene o prisutnosti duha Antikrista i Pavlova imperativa o razboritosti i provjeravanju – nudi cjelovit i spasonosan program za duhovni život. Ova dva citata ne govore samo o eshatološkoj drami i svršetku vremena, već prije svega o konkretnom, budnom i odgovornom stilu istinskog pravovjernog ili pravoslavnog kršćanskog življenja u svakoj epohi.

Realizam budnosti i prepoznavanje duha vremena

Izjava sv. Ivana apostola: Dječice, posljednji je čas. I kao što ste čuli: dolazi Antikrist. A i sada su se mnogi antikristi pojavili. Iz toga znamo da je posljednji čas (1 Iv 2,18), postavlja vjernika u okvire eshatološkog realizma. Ivan ne koristi izraz "posljednji čas" u smislu pukog odbrojavanja kalendarskih dana, već kao opis kvalitete vremena u kojem istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćani žive od dolaska Krista pa sve do Njegova slavnog povratka. To je razdoblje konačne objave Božje ljubavi, ali i razdoblje u kojemu se sile zla i laži aktivno suprotstavljaju Božjemu nacrtu.

Pojava mnogih antikrista pokazuje da duh Antikrista nije svediv na jednu jedinu povijesnu osobu ili daleku budućnost, već označava svaku ideologiju, stav ili silu koja negira utjelovljenje Sina Božjega, nijekanjem Kristove božansko-ljudske naravi ili iskrivljivanjem Njegova nauka. Za vjernika to znači trajni poziv na duhovnu budnost. Istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćanin nije pozvan na naivni optimizam koji ignorira prisutnost zla, niti na paralizirajući strah, već na trijezno prepoznavanje stvarnosti. Prepoznati da su se "mnogi antikristi pojavili" znači shvatiti da laž dolazi suptilno, često odjevena u ruho napretka, tolerancije ili lažne duhovnosti, te da vjernik mora imati otvorene oči i razvijen duhovni sluh.

Razboritost i kriterij istine

Dok Ivan dijagnosticira prisutnost duha obmane u svijetu, sveti Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima nudi operativni alat za obranu i napredak u vjeri: Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite! (1 Sol 5,21–22).

Pavao ovdje ne poziva na sumnjičavost radi sumnjičavosti, već na dar razlučivanja duhova (discretio spirituum). Istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćanski vjernik je pozvan propitivati glasove ovoga svijeta, kulturne trendove, pa čak i različite religijske ponude koje se nameću. Mjerilo te provjere nikada nije ljudski subjektivizam ili duh vremena, već Evanđelje Isusa Krista i apostolska predaja.

Ovaj Pavlov imperativ razbija mentalitet duhovne pasivnosti. Istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćanin ne smije uzimati (gutati) sve što mu svijet servira pod krinkom istine. Svaku pojavu, nauk ili praksu nužno je staviti na kušnju Božje riječi. Ono što prođe taj test i pokazatelj je istinskog dobra, vjernik je dužan čvrsto prigrliti i zadržati ("dobro zadržite"), dok se od svakog oblika ili sjene zla mora bez oklijevanja udaljiti ("svake se sjene zla klonite"). Zanimljivo je da Pavao naglašava klonjenje čak i "sjene" zla – to jest svega onoga što nosi privid grijeha, što kompromitira savjest ili što bi moglo poslužiti kao sablazan.

Zaključak: Poziv na zrelu i djelotvornu vjeru

Kad se ovi tekstovi promatraju zajedno, ocrtava se profil zrelog istinski pravovjernog ili pravoslavnog kršćanskog vjernika današnjice. Ivan nas uči da budemo svjesni ozbiljnosti situacije i suptilnosti zla koje nas okružuje, dok nas Pavao uči kako se s tim zlom nositi kroz kritičko rasuđivanje ili razboritost, ukorijenjenost u dobru i radikalno odbacivanje kompromisa s grijehom.

U svijetu koji nudi pregršt lažnih sloboda i prividnih svjetlila, istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćanin je pozvan živjeti u stanju unutarnje budnosti. Ta budnost nije tjeskobna, već je ispunjena pouzdanjem u Duha Svetoga koji vjernicima daje dar razlučivanja. Spoj Ivanovog poziva na prepoznavanje zavodljivih duhova i Pavlovog traženja da se sve provjerava oslobađa vjernika intelektualne i duhovne tromosti ili lijenosti, pozivajući ga na živu, misleću i beskompromisnu vjeru koja čuva polog istine za dolazak Gospodinov. 

Teološka dubina riječi: ''pozivajući ga na živu, misleću i beskompromisnu vjeru koja čuva polog istine za dolazak Gospodinov'', leži u sažimanju cjelokupnog kršćanskog antropološkog i eshatološkog pogleda na čovjekov odnos s Bogom. Ovdje se vjera ne promatra kao pasivno prihvaćanje tradicije ili slijepo slijeđenje autoriteta, već kao dinamičan, svjestan i cjeloživotni odgovor na Božju objavu. 

Izraz ''živa, misleća i beskompromisna vjera koja čuva polog istine za dolazak Gospodnji'' u sebi nosi četiri temeljna teološka sloja:

1. Živa vjera (fides viva)

U kršćanskoj teologiji (posebno naglašenoj i u apostola Jakova, ali prožetoj kroz cijelo Pismo) vjera nije tek apstraktno mišljenje ili skup usvojenih dogmi koje miruju u intelektu. Živa vjera je ona koja djeluje kroz ljubav (Gal 5,6), koja mijenja čovjekovo srce i očituje se u konkretnom životu.

- To znači da vjernik nije samo pasivni promatrač religijskih istina, već netko tko ima živu, osobnu zajednicu s Isusom Kristom u Duhu Svetom.

- Živa vjera se ne da ugušiti rutinom ili formalizmom; ona neprestano raste, molitvom se obnavlja i donosi plodove u svakodnevnom životu, svjedočeći Boga u svijetu koji je ogrezao u relativizam.

2. Misleća vjera (fides quaerens intellectum — vjera koja traži razumijevanje)

Istinsko pravovjerno ili pravoslavno kršćanstvo nikada nije tražilo ukidanje ljudskog uma, naprotiv. Pojam misleće vjere izravno se oslanja na Pavlov poziv da se sve provjerava i da se dar razlučivanja duhova drži budnim.

- Bog je čovjeku darovao razum i slobodnu volju, a vjera i razum su, prema istinskoj kršćanskoj predaji, poput dvaju krila s kojima se ljudski duh uzdiže prema istini.

- Misleća vjera odbacuje lakovjernost, površnost i fundamentalističku isključivost koja ne želi promišljati vlastitu vjeru. Vjernik s mislećom vjerom proučava Božju riječ, promišlja znakove vremena, razumije zašto vjeruje i sposoban je, po Petrovu savjetu, obrazložiti nadu koja je u njemu (1 Pt 3,15). To je vjera koja uključuje i srce i um.

3. Beskompromisna vjera

U svijetu koji nudi kompromise sa zlom, ideologijama prolaznog vremena i moralnim relativizmom, beskompromisna vjera predstavlja uspravnost i čvrstinu kršćanskog svjedočanstva.

Biblijski rečeno, to je vjera koja ne ide širokim putem koji vodi u propast, već bira uski put. Ona odbija raditi kompromise s grijehom, lažima i duhom ovoga svijeta.

Biti beskompromisan ne znači biti agresivan ili isključiv prema ljudima, već biti radikalan u prianjanju uz Božju zapovijed i Evanđelje. To je spremnost na žrtvu, pa čak i na mučeništvo ili društvenu odbačenost, ako je cijena očuvanja Božje istine. To je ono Pavlovo klonjenje svake sjene zla.

4. Čuvanje pologa istine (depositum fidei) za dolazak Gospodnji

Završni dio rečenice uvodi snažnu eshatološku dimenziju. Polog istine (depositum fidei) u istinskoj pravovjernoj ili pravoslavnoj kršćanskoj predaji označava cjelokupnu objavu – Sveto pismo i svetu predaju – koju su apostoli primili od Krista i predali Crkvi da je čuva netaknutom.

- Istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćanin nije vlasnik istine, već njen čuvar i upravitelj. Zadatak je svake generacije vjernika primiti taj sveti polog čisto, nepatvoreno i vjerno ga prenositi dalje, odupirući se svakom obliku krivovjerja (onim mnogim antikristima o kojima govori sv. Ivan).

- Ta se istina čuva ''za dolazak Gospodinov''. Svijest o tome da će Gospodin ponovno doći daje vjerniku konačni cilj i perspektivu. Živjeti u iščekivanju Gospodina znači držati svjetiljku upaljenom, poput mudrih djevica iz prispodobe, kako bi nas Gospodin našao budne. Vjera je, dakle, usmjerena prema vječnosti, ona je hodočašće prema susretu s uskrsnulim Kraljem. Amen!

Kako se evanđeosko dobro razlikuje od ljudskog dobra

Ljudi koji ne shvaćaju duhovne osnove života i onoga što se događa u svijetu sude o ljudskim djelima površno, oni djelatnost čovjekovu dijele na očigledno zlu, s jedne, i na dobru i pohvalnu, s druge strane, samo po njenom izvanjskom iskazivanju, koristeći se, pritom, vrlo neodređenim i nepostojanim svjetovnim mjerilima za razlikovanje dobra i zla. A, svijet sam u sebi nema istinu koja bi mu otkrila pravu vrijednost stvari, jer samo jedan jedini zakon daje jasno određenje toga što je grijeh, a što je dobro. To je evanđeoski zakon. 

Zakoni ovog svijeta ponekad, u nekim svojim aspektima (gledištima), mogu da sliče na istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćanski zakon, ali to je samo naizgled: oni se, ustvari, potpuno razlikuju. Iako se čovjek poslije svojega pada u potpunosti podčinio grijehu i postao izopačen, bolestan i zloban, ipak su se u njemu još sačuvala sjemena prirodnog dobra koja je u njega prilikom stvaranja zasijao Tvorac, iako ona više nemaju onu prvobitnu čistoću i svetost, već su oskvrnjena otrovom grijeha. Međutim, ovakva prirodna ljudska ''istina'', koja je oskvrnjena nečistoćom grijeha, ne može čovjeka da nauči istinskom dobru, ne može da oživi i izliječi dušu njegovu. Ljudi koji ne vjeruju čine puno lijepih, naizgled pohvalnih djela, čine puno dobrih djela, podvige milosrđa, ljubavi, samopožrtvovanja, ponekad čak daju i svoj život za svoj narod ili za svojeg bližnjeg, daju posljednji komad kruha gladnom, pomažu jedan drugom u nevolji, žrtvuju svoju imovinu na razna dobra djela, čine začuđujuća, čak i herojska djela, i za ovo ima puno potresnih primjera. Ali, sva ova dobra djela ukoliko nisu zasnovana na Evanđelju, ukoliko ne izrastaju iz dubine vjernički istinski pravovjerne ili pravoslavne kršćanske duše, sva ona iako su hvale vrijedna, u suštini su nečista i oskvrnjena padom, i nemaju pred Bogom onu vrijednost koju im pripisuju ljudi. Ovu važnu istinu mnogi ljudi danas nikako ne mogu da prihvate. Čuvši ovo što je rečeno, mnogi su u nedoumici, mnogi se vrijeđaju, mnogi se srde. I stvarno, čudno zvuči, čovjek čini uzvišeni podvig, žrtvuje svoj život radi bližnjega, umire zbog toga da drugi može sretno da živi, i zar je za dušu takvog heroja uopće moguće sumnjati da je spašena? Zar ovakav čin čovjekov ne čisti sve njegove grijehe? Zvuči surovo, međutim, pogledajmo čitavu stvar s druge strane. 

Ako ovaj junak nije bio junak Krista radi, ako nije živio po učenju Evanđelja, ako nije iz svete istinske pravovjerne ili pravoslavne kršćanske vjere crpio snagu za svoje podvige, ako se ovo samo-žrtvovanje nije vršilo Kristovom snagom i nije bilo u ime Božje, onda ispada da čovjek može da se spasi i bez iskupljenja koje je završio Krist, onda to znači da se je u samom palom čovjeku sačuvala ona snaga i čistoća koje su dovoljne da on sam sebe oživi, da on sam sebe izvuče iz lanaca grijeha. Onda, zašto je bila potrebna strašna Golgotska žrtva, čemu onda učenje Kristovo, Evanđelje i Crkva? Čemu tajne molitve, istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćanski podvizi? Tada bi bila dovoljna samo naša želja i napor volje, čak ni vjera onda ne bi bila potrebna. Stvar je u tome što nije isto činiti dobra, prekrasna i pohvalna djela, i činiti djela vjere radi! Dobra djela koja se čine bez vjere, bez Boga, posvećena su ovom svijetu od ovog svijeta i dobivaju plaću, slavu, čast i poštovanje. Ona su tuđa vječnoj nebeskoj slavi. A, djela istinske pravovjerne ili pravoslavne vjere imaju unutrašnju posvećenost Bogu, čine se s molitvom, s obraćanjem Bogu, u što većoj tajnosti, da ih zna samo Bog. Takva djela ostavljaju manji izvanjski utisak, ali ih zato prima Gospodin i darovat će za njih slavu u budućem životu. I uopće, nepravilno je smatrati da spasenje duše i nasljeđivanje Kraljevstva nebeskog direktno zavisi od naših dobrih djela. Bog miluje čovjeka i spašava ga ne zbog njegovih dobrih djela, već zbog njegovog vjernog, skrušenog i poniznog srca. Dakako, ova vjera ne smije biti bez djela, a ona to ni ne može biti, ona će se obavezno utjeloviti u konkretna djela, i ova djela će obavezno biti vrlo dobra i sveta, jer tim djelima svakog istinskog pravovjernog ili pravoslavnog vjernika uči sam Gospodin. Zbog toga je nepravilno propovijedati ljudima apstraktno dobro, učiti ih da vole bližnjeg, da budu milosrdni i dobri, ne govoreći im pritom o tome da oni to nikako ne mogu da učine pravilno, sveto i Bogu ugodno bez evanđeoskog učenja, bez Istinske pravovjerne ili pravoslavne crkve, bez milosti Svetog Duha, koju mogu da dobiju samo u hramu kroz svete Tajne. Ako se to ne govori, ljudi će misliti da ukoliko to požele mogu sami odlično da riješe svoje probleme bez Crkve Kristove, bez svetih Tajni, bez milosti Svetog Duha, bez Krista. 

U svijetu se često čine dobri postupci, međutim, loši još češće. I grijesi svijeta često su istančaniji i raznovrsniji nego dobra djela u njemu. Svjetovni grijesi su tako blizu svjetovnog dobra da među njima kao da i nema suštinske proturječnosti. Jedan isti čovjek kojeg svi hvale za njegova dobra djela u istom trenutku čini mnoštvo odvratnih djela na koja nitko ne obraća pažnju. Svjetovni junak u jednom trenutku čini neki zadivljujući samo-žrtvujući postupak, a prije i poslije njega čini nešto vrlo podlo i nisko. Takve su kreposti ili vrline ovoga svijeta. Ovdje su ljubav i mržnja jedno pored drugog: samopožrtvovanje, junaštvo i milostinja, odmah pored egoizma, samoljublja i oholosti. U stvari i jedno i drugo se zasniva na pogubnim strastima. Dobro tamo kao da postoji radi toga da daje sjenku i veću slast grijehu, izoštravalo ukus za njega. Svjetovno dobro svojim korijenima crpi prljavu vodu, ohole i sujetne pomisli istog trenutka zaglušuju svako iskreno, i u određenoj mjeri, uzvišeno nastojanje duše. Sv. Ignacije govori: ''Djelatnik ljudske pravde je pun umišljenosti, uobraženosti i samoobmane; on propovijeda i trubi i o sebi i o svojim djelima, ne obraćajući nikakvu pažnju na zapovijed Gospodinovu koja to zabranjuje (Mt 6, 118). Mržnjom i osvetom plaća onima koji bi se usudili da otvore usta radi osnovanog i dobronamjernog proturječja njegovoj istini, smatra sebe dostojnim i predostojnim zemaljskih i nebeskih nagrada. Nasuprot tome, djelatnik evanđeoskih zapovijedi je uvijek uronjen u poniznost: uspoređujući svoje izvršavanje spram svetih zapovijedi s njihovom uzvišenošću i čistoćom, on stalno priznaje da je ovo izvršavanje krajnje nedovoljno i nedostojno Boga, on vidi da zaslužuje prolazne i vječne kazne za svoje grijehe, za neraskinuto općenje sa Sotonom, za pad, koji je zajednički svim ljudima, i na kraju, za nedovoljno, i često, nepravilno izvršavanje zapovijedi''. ''Dođe li ti neka blaga misao, ti pričekaj, nikako se nemoj usmjeriti da je ispuniš brzo i nepromišljeno. Osjetiš li u svome srcu neku blagu sklonost, pričekaj; nemoj da te to obuzme. Usporedi je s Evanđeljem. Razmotri, jesu li tvoja dobra misao i tvoja dobra sklonost srca u skladu sa posve svetim učenjem Gospodinovim. Ubrzo ćeš uvidjeti da nema nikakve suglasnosti između evanđeoskog dobra i dobra pale prirode. Dobro pale prirode je pomiješano sa zlom, i zato je i samo to dobro postalo zlo, kao što ukusna i zdrava hrana postaje otrov kad se pomiješa s otrovom. Čuvaj se da ne činiš dobro pale prirode! Čineći ovo dobro produbit ćeš svoj pad, razvit ćeš u sebi umišljenost i oholost, dostići ćeš najveću sličnost s demonima. Nasuprot tome, čineći evanđeosko dobro, kao istinit i vjeran učenik Bogočovjekov postat ćeš sličan Bogočovjeku''. 

U svakom djelu je važno pogledati u dubinu srca, u tajne odaje naših skrivenih pomisli. Svako djelo, prije nego što se odlučimo na njega, treba da bude odmjereno i ocjenjeno našim unutrašnjim mjerilom: u nama se uvijek zbiva ono što sliči na nekakvo tajno savjetovanje, srce govori svoje ''za'' i ''protiv'', um govori svoje ''za'' i ''protiv'', osjećaji, tijelo, naše strasti, navike i slabosti, sve ovdje daje svoju riječ ''za'' i ''protiv'', i ako se na ovom unutrašnjem savjetovanju donese pravedan sud, čovjek će djelo učiniti po Kristovom zakonu, na spas svoje duše. Ako, pak, čovjek bude postupio po lukavosti neke strasti, s tajnom pomišlju da se nahrani neka strast, onda će djelo koje učini, bez obzira na to kako ono izvana izgledalo lijepo, duši nanijeti štetu i neće joj donijeti nikakvu korist. Svaki, i najmanji postupak ili korak naš, uvijek činimo iznutra ga posvećujući u nečije ime, činimo ga ili radi zemaljskog ili radi nebeskog, ili radi Božjeg ili radi ljudskog. I često samo ovo posvećenje, ova namjera ima veći značaj nego izvanjsko djelo koje se čini, jer u toj namjeri i posvećenju u njemu je sadržana i sva vrijednost onoga što činimo pred Bogom. Amen!

Iz knjige: O tajnim bolestima duše