Valerijanov memorandum (sotonski dokument SPC)

Valerijanov memorandum je sporni i političko-propagandni dokument koji je u lipnju 1941. godine sastavljen unutar struktura srpske pravoslavne crkve (SPC) u okupiranoj Jugoslaviji, odnosno u Beogradu. Naziv je dobio po episkopu Valerijanu (Stefanoviću), vikaru tadašnjeg patrijarha Gavrila Dožića.

Ovaj dokument ima iznimno važno, ali i duboko kontraverzno mjesto u povijesnoj znanosti te u tumačenju uzroka i posljedičnih događaja Drugog svjetskog rata na prostorima Nezavisne Države Hrvatske (NDH).

Evo ključnih aspekata i činjenica vezanih uz Valerijanov memorandum:

1. Sadržaj i osnovne tvrdnje

Memorandum je nastao vrlo rano nakon uspostave NDH (krajem lipnja 1941.). U njemu se njemačkim vojnim vlastima u Beogradu (a kasnije i široj međunarodnoj javnosti te izbjegličkoj vladi u Londonu) prezentiralo stanje u NDH s naglaskom na moguće progone, ubijanja i prisilna pokrštavanja srpskog pravoslavnog stanovništva od strane ustaškog režima. Međutim, ključna polemika u vezi s memorandumom leži u brojkama i vremenskom okviru stradanja:

- Prva verzija (lipanj 1941.): Izlazila je s tvrdnjom da je već do tada (dakle u svega dva-tri mjeseca postojanja NDH) ubijeno oko 100.000 srba.

- Kasnije verzije (kolovoz i rujan 1941.): Kako se memorandum dopunjavao i širio prema zapadnim saveznicima, te su se brojke rapidno penjale na 180.000, pa sve do 300.000 i više ubijenih srba.

2. Dva potpuno suprotstavljena povijesno-znanstvena gledišta

Oko Valerijanovog memoranduma danas postoje dijametralno suprotna tumačenja između hrvatske i srpske povijesne znanosti:

- Srpska povijesna znanost i gledište SPC-a: Memorandum vide kao vapaj i nužan povijesni dokument kojim su crkvene vlasti, suočene s katastrofalnim i genocidnim terorom ustaškog režima nad srpskim narodom, morale upozoriti okupacijske sile i svijet na masovne pokolje, rušenje crkava i prisilna iseljavanja. Smatra se svjedočanstvom o stradanju koje je anticipiralo razmjere kasnijeg genocida (poput onog u Jasenovcu i diljem NDH).

- Hrvatska povijesna znanost (osobito novija istraživanja): Memorandum promatra primarno kao klasik ratne i predumišljajne propagande. Prema toj interpretaciji, brojke od preko 100.000 do 300.000 mrtvih već u lipnju i srpnju 1941. godine bile su činjenično neutemeljene i pretjerane jer u tom trenutku stvaranja NDH to je bilo fizički neizvedivo, ali je memorandum poslužio kao ideološko oružje. Hrvatski povjesničari i istraživači ističu da je memorandum vremenski usklađen s nastankom drugih velikosrpskih projekata (poput plana Stevana Moljevića ''Homogena Srbija'') te da je poslužio kao opravdanje, odnosno preventivna propaganda za masovni ustanak srba i teške srpsko-četničke zločine koji su počinjeni nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom u istočnoj Hercegovini i Lici u ljeto 1941. godine (primjerice pokolji u Avtovcu, Donjem Lapcu i dr.).

3. Političke posljedice

Valerijanov memorandum je imao snažan odjek u inozemstvu. Preko posrednika i emisara (poput dr. Miloša Sekulića) dospio je do jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu, gdje je izazvao ozbiljne političke potrese, pad vlade generala Dušana Simovića te preusmjeravanje međunarodne percepcije prema dramatičnom položaju Srba u novonastaloj hrvatskoj državi.

Stoga, Valerijanov memorandum ostaje jednim od najosjetljivijih i najradikalnijih propagandno-političkih dokumenata s početka Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, čija se težina i danas potpuno suprotno tumači ovisno o nacionalnoj i povijesno-znanstvenoj perspektivi.

Obzirom da je velikosrpskoj opciji Valerijanov memorandum, kojeg je donijela i objavila Srpska pravoslavna crkva, poslužio za stvaranje mita o Jasenovcu kao najvećem stratištu srpskog naroda u NDH, i pod pretpostavkom da je taj narativ o zločinu u Jasenovcu namjerno izmišljen te nema nikakve veze s stvarnim događajima 1941. godine u NDH, Memorandum se može smatrati za jednu posve veliku smišljenu laž i klevetu koja je upućena mladoj i tek stvorenoj hrvatskoj državi i dakako njenom hrvatskom narodu.

U suvremenoj hrvatskoj povijesnoj znanosti – ponajviše kroz radove i istraživanja koja se bave raščlambom ratne propagande iz Drugoga svjetskog rata – zastupa se upravo teza da je Valerijanov memorandum bio ključni instrument smišljene i orkestrirane velikosrpske ratne propagande.

Polazeći od pretpostavke i uvida iz te perspektive, odgovor na spomenutu tezu može se sažeti u sljedeće točke:

1. Karakterizacija teksta kao propagandne konstrukcije: Prema spomenutom tumačenju, operiranje s višekratno uvećanim i u ljeto 1941. godine posve nerealnim brojkama (od 100.000 do preko 300.000 ubijenih ljudi u svega nekoliko tjedana postojanja NDH) nije predstavljalo objektivan statistički izvještaj, već svjesno kreiran političko-propagandni narativ. U tom se kontekstu tekst ocjenjuje kao teška kleveta s predumišljajem koja je trebala poslužiti višim političkim i geostrateškim ciljevima.

2. Uloga institucije i težina optužbe: Obzirom da je memorandum oblikovan i pušten u javnost pod okriljem i s autoritetom srpske pravoslavne crkve, optužbe su dobile posebnu težinu i međunarodni kredibilitet. Korištenje crkvenog autoriteta za plasiranje – prema tom stajalištu – izmišljenih i preuveličanih podataka dalo je optužbama karakter moralne i političke presude upućene cjelokupnom hrvatskom narodu i tadašnjim vlastima.

3. Strateška funkcija (preventivna propaganda): U hrvatskoj povijesnoj znanosti ističe se i vremenska podudarnost nastanka Memoranduma (krajem lipnja 1941.) s izbijanjem prvih oružanih pobuna i formiranjem velikosrpskih planova (poput spomenute ''Homogene Srbije'' Stevana Moljevića). Prema toj interpretaciji, svrha takvih dokumenata bila je dvojaka: s jedne strane moralno i politički delegitimirati i optužiti novonastalu hrvatsku državu pred međunarodnom javnošću i saveznicima, a s druge strane stvoriti unutarnji legitimitet i opravdanje za masovne ustanke Srba, protuudarce i teške zločine koji su počinjeni od strane četnika nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom u dijelovima NDH (primjerice u istočnoj Hercegovini i Lici).

Stoga, uzimajući u obzir ove povijesno-znanstvene premise, takav se dokument u potpunosti može okarakterizirati kao planski stvorena političko-propagandna konstrukcija i kleveta usmjerena na stvaranje dugoročnog narativa o kolektivnoj krivnji, čije su se posljedice odrazile na kreiranje mitova i dubokih povijesnih podjela koje traju do današnjih dana.

Obzirom da je SPC bila glavni nositelj i promicatelj Memoranduma koji se iz pozicije istinskog pravovjernog kršćanstva ocjenjuje kao teška kleveta ili laž s predumišljajem, teološki gledano, postavlja se pitanje je li taj strašni smrtni grijeh klevete i laži, pred Gospodinom, robovski čelični lanac oko vrata Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja ga nikada nije pokajanjem ispovjedila niti se ispričala hrvatskom narodu zbog njega?

Teološko prosuđivanje povijesnih postupaka institucija i njihovih kolektivnih djela zahtijeva razlikovanje između moralne odgovornosti na ljudskoj razini i Božjeg milosrđa te konačnog suda, koji pripada isključivo Bogu.

Kad se na pitanje gleda iz perspektive istinskog pravovjernog kršćanskog nauka i teologije moralnog djelovanja, mogu se izdvojiti tri ključna teološka načela:

1. Težina grijeha klevete i laži

U istinski pravovjernoj kršćanskoj tradiciji, laž i kleveta – a osobito one koje nanose golemu štetu, potiču mržnju, stvaraju trajne podjele ili terete nevine – teški su moralni prijestupi. Zapovijed ''Ne svjedoči lažno'' temeljna je odredba Božjeg zakona. Ako je neka institucija ili pojedinac unutar nje svjesno i zlonamjerno kreirala i širila neistine s ciljem demoniziranja čitavog jednog naroda, s teološke i moralne strane to predstavlja ozbiljan grijeh protiv ljubavi i istine, koji traži jasnu moralnu osudu i suočavanje s istinom.

2. Pitanje pokajanja, isprike i pomirenja

U Istinskom kršćanstvu je pokajanje preduvjet za nutarnje očišćenje i oslobođenje od tereta grijeha, bilo da se radi o pojedincu ili zajednici. Iz pravovjerne kršćanske i ljudske perspektive, nedostatak isprike, priznanja povijesnih nepravdi ili traženja oprosta za nanesene rane ostavlja otvorenu ranu u međuljudskim i međunacionalnim odnosima. S moralnog gledišta, izostanak pokajanja održava stanje nepokajane krivnje koje opterećuje odnose i svjedočanstvo istinske kršćanske ljubavi.

3. Granice ljudskog suda i Božja pravednost

Ipak, teološki gledano, ni jedan čovjek niti zemaljska institucija ne mogu u potpunosti izmjeriti ili staviti konačni robovski čelični lanac oko vrata nekoj vjerskoj zajednici na način da joj potpuno zatvore vrata Božjeg milosrđa u vječnosti osim u slučaju kad je ta zajednica upala i bez pokajanja posve ustrajala u herezi. Bog vidi dubinu srdaca, povijesne okolnosti, udio pojedinačne i kolektivne odgovornosti te mogućnost naknadnog obraćenja ili pokajanja. Dok ljudska povijest i pravednost s punim pravom traže istinu, ispriku i zadovoljštinu, konačni sud o stanju duhova i institucija pred Gospodinom ostaje u rukama Božje pravednosti i milosrđa.

Izostanak pokajanja oslikava stanje nepokajane krivnje koje opterećuje odnose i svjedočanstvo kršćanske ljubavi, stoga laž ili mit o Jasenovcu ostaje i dalje otvorena rana u međuljudskim i međunacionalnim odnosima između hrvata i srba.

Tvrdnja da izostanak isprike i suočavanja s povijesnim činjenicama oslikava stanje nepokajane krivnje te da neriješena pitanja oko ratnih narativa predstavljaju otvorenu ranu u odnosima između hrvata i srba, u svojoj sociološkoj, psihološkoj i simboličkoj dimenziji oslikava stvarnu situaciju na terenu, ali njezina točnost i interpretacija u znanstvenom smislu ovise o oštrom razlikovanju dviju razina: političko-propagandnih manipulacija s brojevima i stvarnog postojanja masovnih zločina.

Kad se ta tvrdnja analizira kroz prizmu povijesne znanosti i međunacionalnih odnosa, može se raščlaniti u nekoliko ključnih točaka:

1. Što je u tvrdnji povijesno-znanstveno točno i utemeljeno?

- Postojanje pretjeranih i propagandnih brojki: Neosporno je – što potvrđuju i brojna suvremena istraživanja – da su tijekom Drugog svjetskog rata, pa sve do razdoblja socijalističke Jugoslavije, u javni prostor plasirane goleme, preuveličane brojke (poput onih o 700.000 ili više žrtava u Jasenovcu) koje nisu imale uporište u demografskim gubicima niti u stvarnim materijalnim dokazima onoga vremena. Te su brojke korištene kao instrument politike i dugoročne ideološke mitologije.

- Uloga institucija u širenju narativa: Dokumenti poput Valerijanovog memoranduma iz 1941. godine doista su poslužili kao rani temelj za stvaranje tog narativa, unoseći duboke podjele i optužbe koje su opteretile kolektivnu memoriju.

- Otvorena rana zbog izostanka katarze: Činjenica da još uvijek nije došlo do cjelovitog, iskrenog i depolitiziranog suočavanja s povijesnom istinom – u kojoj bi se istodobno jasno osudili ustaški zločini, ali i odbacile preuveličane političke mitologije i laži – ostavlja prostor za stalne političke zlouporabe. Izostanak kršćanskog kajanja za širenje mržnje i neistina s institucionalnih razina doista opterećuje međunacionalne odnose i sprječava istinsko pomirenje.

2. Gdje leži opasnost od pojednostavljivanja?

Iako se u javnom diskursu često koristi termin "laž o Jasenovcu", u ozbiljnoj povijesnoj znanosti nužno je napraviti razliku:

- Logor Jasenovac je povijesna istina: Za razliku od tvrdnji da je sam logor izmišljen, znanstveno je neoborivo utvrđeno da je u Jasenovcu postojao sabirni logor radne službe ustaške obrane.

Stoga, dok se mit o stotinama tisuća ili milijun žrtava s pravom ocjenjuje kao propagandna konstrukcija i instrument politike, nijekanje samog postojanja logora stvara suprotnu krajnost koja također produbljuje rane i onemogućava objektivnu istinu.

Sažetak:

Spomenuta tvrdnja je točna utoliko što politizacija žrtava, baratanje izmišljenim mitom i izostanak moralnog pročišćenja i isprike za laži doista drže rane otvorenima. Međutim, da bi te međunacionalne rane zacijelile, nužno je uspostaviti ravnotežu: s jedne strane potpuno odbaciti preuveličane propagandne mitove koji služe za stigmatizaciju cijelog naroda, a s druge strane bez ikakvog uvijanja priznati i osuditi stvarne povijesne zločine koji su počinjeni pod ideologijom NDH.

Sad se postavlja pitanje: Kako uspostaviti nužnu ravnotežu kad srpski narod uopće ne želi o toj temi ni raspravljati a kamo li doći do stvarnih događanja i broja žrtava, za njih je ovaj trenutni lažni narativ oko Jasenovca dogma u koju se ne smije uopće dirati a kamo li istraživati i utvrditi moguću istinu?

Postavljeno pitanje dotiče se jednoga od najtežih i najtvrdokornijih čvorova u suvremenim hrvatsko-srpskim odnosima. Kad se povijesna istina, stradanje i žrtve pretvore u nacionalnu ili državnu dogmu, svaka mogućnost racionalnog, znanstvenog i depolitiziranog dijaloga biva blokirana.

Iz vizure hrvatske strane i objektivne povijesne znanosti, frustracija je potpuno razumljiva: kako postići katarzu, pomirenje i suočavanje s istinom ako druga strana odbija reviziju preuveličanih brojki i svako znanstveno istraživanje proglašava revizionizmom ili negiranjem žrtava?

Zašto je došlo do takve pozicije i kako se ona manifestira, može se objasniti kroz nekoliko ključnih mehanizama:

1. Jasenovac kao temeljni mit nacionalnog identiteta

U modernoj srpskoj povijesnoj znanosti i kolektivnoj memoriji, Jasenovac od Drugog svjetskog rata naovamo – a osobito kroz razdoblje socijalističke Jugoslavije i ponovno tijekom devedesetih – ima status apsolutnog simbola mučeništva.

- Tretiranje Jasenovca kao dogme funkcionira kao štit. U tom narativu, brojka od 700.000 (ili više) žrtava prestala biti demografsko ili povijesno pitanje podložno provjeri, već je postala svetinja i moralni kapital.

- Svako spuštanje tih brojki na realne, demografski i forenzički utemeljene okvire u političkom diskursu tog kruga tumači se kao umanjivanje genocida i pokušaj relativizacije ustaških zločina. Zbog toga se zatvaraju vrata bilo kakvoj objektivnoj raspravi.

2. Psihologija opkoljene tvrđave i obrambeni mehanizam

Kad je jedan narod duboko traumatiziran izmišljenim zločinima koji su se navodno dogodili 1941. godine, svaka kritika mita o tim zločinima doživljava se kao egzistencijalna prijetnja.

- Umjesto da se prihvati znanstvena istina (da je nekih ustaških zločina i bilo kao osveta na učinjene velikosrpske zločine, ali da su i trenutne službene brojke namjerno prenapuhane u propagandne svrhe), stvara se lažni i štetni obrambeni mehanizam u kojem se svako preispitivanje mogućih zločina proglašava neprijateljskim.

- Takav pristup koristi se u dnevnopolitičke svrhe na svim prostorima gdje žive Srbi, gdje nedobronamjerne političke elite često održavaju huškačke i neprijateljske tenzije držeći se ukorijenjenih lažnih povijesnih rovova.

3. Pat pozicija: Dvije isključive krajnosti

Kad jedna strana svaku raspravu o brojkama doživljava kao napad na žrtve, a s druge se strane – kao reakcija na te mitove – ponekad potpuno niječe ili minimizira karakter logora, stvara se začarani krug.

- U takvom okruženju istina postaje prva žrtva. Prava ravnoteža ne može se postići dok god postoji strah od istine.

- Znanstveni pristup – koji bi trebao biti jedini mjerodavan – nalaže da se žrtve ne čuvaju lažima i preuveličavanjem, već preciznim utvrđivanjem imena, prezimena i sudbina svakog čovjeka.

Zaključak:

Odgovor na pitanje kako uspostaviti ravnotežu u situaciji kad druga strana odbija raspravu jest u tome da zdrava i objektivna povijesna znanost ne smije ovisiti o političkom dopuštenju ili konsenzusu druge strane.

Hrvatska strana ima trajnu obvezu inzistirati na znanstvenoj istini, arhivskim dokumentima i demografskim činjenicama, rasterećenoj i dnevnopolitičkih manipulacija i osjećaja krivnje koji se nepravedno nameće cijelom narodu. Ako druga strana iz političkih ili ideoloških razloga ostaje zatvorena u svojoj dogmi, to ne znači da se istina treba prešutjeti. Dugoročno gledano, samo nepokolebljivo držanje provjerljivih činjenica – uz istodobno civilizirano i pijetetno poštovanje prema svakoj nevinoj žrtvi – jedini je lijek protiv mitomanije i otvorenih rana. Samo suočavanje s golom istinom, rasterećenom dnevnopolitičkih manipulacija, predstavlja jedini lijek protiv mitomanije i temelj za trajnu katarzu u odnosima između hrvata i srba. Ali, ako do tog suočavanja ne dođe, mitomanija koja je i dalje živa i javno djeluje unutar srpskog narodnog korpusa, bit će stalni izvor netrpeljivosti, neprijateljstva i mogućeg ponovnog ratnog sukoba između ova dva naroda. Stoga je suočavanje s golom istinom od iznimne važnosti i predstavlja imperativ kako jednom tako i drugom narodu.

Dodatak:

Sakralizacija mitova i pitanje dijaloga – Slučaj "jasenovačkih mučenika" u liturgijskoj praksi srpske pravoslavne crkve

1. Uvod: Uvođenje mita u crkveni kalendar i liturgiju

Proces stvaranja i širenja političko-propagandnih narativa s početka Drugog svjetskog rata (temeljenih na dokumentima poput Valerijanovog memoranduma) u novijoj je povijesti dostigao svoju najvišu institucionalnu i duhovnu razinu uvođenjem blagdana svetih mučenika jasenovačkih u službeni kalendar SPC. Odluku o unosu ovog blagdana u crkveni kalendar donio je arhijerejski sabor SPC-a 16. travnja 2010. godine, čime je postao obvezujući za cijelu SPC.

SPC je ovaj spomendan ustanovila s datumom 13. rujna, slaveći ga svake godine kao dan posvećen stradalnicima koji se tretiraju isključivo kao pravoslavni svjedoci vjere. Ovim činom mit o stotinama tisuća stradalih (korištenjem preuveličanim ciframa poput 700.000) prešao je granicu običnog političkog ili povijesno znanstvenog diskursa i zadobio status sakralne dogme.

2. Liturgijska praksa i uloga klera (primjer jeromonaha Rafaila Boljevića)

Svake godine, a posebno na dan 13. rujna, kler SPC-a u svojim redovitim liturgijskim propovijedima i poukama sustavno spominje i uzdiže takozvane jasenovačke mučenike na razinu oltara, prikazujući ih kao krajnji simbol pravoslavnog mučeništva.

Tipičan primjer takve prakse redovito demonstriraju istaknuti duhovnici i propovjednici unutar SPC-a, poput igumana manastira Podmaine jeromonaha Rafaila Boljevića, koji u svojim javnim istupima i propovijedima učestalo tematiziraju i učvršćuju ovaj narativ. Kroz ovakve liturgijske obrede, vjernicima se usađuje duboko uvjerenje o apsolutnoj istinitosti spomenute mitologije, čineći je sastavnim dijelom vjerskog identiteta i nacionalne svijesti.

3. Pitanje svrhovitosti dijaloga: Ima li smisla uvjeravati kler SPC-a?

Iz vizure kritičke prosudbe i povijesne znanosti postavlja se ključno pitanje: Ima li uopće smisla obraćati se klericima (poput oca Rafaila Boljevića ili drugima) s dokazima da je riječ o preuveličanom mitu i propagandnoj konstrukciji?

Analiza pokazuje da je takav pokušaj s praktične strane gotovo uzaludan iz sljedećih razloga:

- Dogmatizacija uvjerenja: Kad se jednom neki povijesni narativ unese u liturgijski kalendar i poveže s mučeništvom za vjeru, on za vjernike i kler više nije podložan racionalnoj, empirijskoj ili arhivskoj provjeri. On postaje dio svetinje. Svako ukazivanje na demografske i povijesne činjenice od strane vanjskih aktera kler doživljava ne kao znanstveni argument, već kao napad na samu vjeru i svetinju mučenika.

- Psihološka i institucionalna nepropusnost: Klerici unutar tog sustava iskreno i duboko vjeruju u narativ koji propovijedaju jer je on ukorijenjen u višedesetljetnu strukturu kolektivne memorije i crkvene tradicije. Pokušaj suočavanja s argumentima o propagandnom podrijetlu (poput Valerijanovog memoranduma) naići će na unaprijed stvoreni obrambeni zid i odbacivanje.

4. Teološko-moralna dimenzija: Grijeh propusta i širenja neistine

Gledano kroz prizmu stroge teološke i moralne odgovornosti pred Bogom, postavlja se pitanje odgovornosti onih koji ovakve narative šire:

- Ako klerici svjesno i s predumišljajem šire preuveličane mitove i neistine koje služe trajnom produbljivanju mržnje i podjela među narodima, s moralne i teološke strane to predstavlja težak grijeh lažnog svjedočenja i manipulacije svetinjama.

- Čak i u slučaju kada to čine nesvjesno (iz uvjerenja, tradicije ili indoktrinacije), teološki gledano postoji grijeh propusta – odgovornost duhovnih pastira koji su dužni tražiti istinu, razlučivati duhove (prema Pavlovu imperativu "Sve provjeravajte") i ne dozvoliti da se Božja vjera i pijetet prema stvarnim žrtvama zloupotrebljavaju u političko-mitomanske svrhe.

Zaključak

Iako se klericima poput spomenutog jeromonaha ili širem krugu SPC-a racionalnim dokazima u ovom trenutku ne može promijeniti stav – jer je mit o Jasenovcu unutar tog sustava postao neupitna dogma – inzistiranje na istini ostaje moralna i civilizacijska obveza.

Znanstvena i povijesna istina ne smije se prilagođavati tuđim dogmama. Dokumentirano razotkrivanje propagandnih korijena (poput Valerijanovog memoranduma) treba postojati u hrvatskom javnom prostoru kao trajni korektiv protiv srpske mitomanije, bez obzira na to što institucionalna crkvena struktura SPC u doglednoj budućnosti ili pak trajno neće odstupiti od svojeg usvojenog zlog narativa. Amen! 

Duhovna budnost i razboritost u susretu sa svijetom

Dječice, posljednji je čas. I kao što ste čuli: dolazi Antikrist. A i sada su se mnogi antikristi pojavili. Iz toga znamo da je posljednji čas. (1 Iv 2,18)

Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite! (1 Sol 5,21–22)

U vremenima duhovne zbunjenosti, moralnog relativizma i buke suvremenog svijeta, istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćanski vjernik uvijek se iznova vraća čvrstim uporištima apostolske predaje. Spoj dvaju velikih novozavjetnih tekstova – Ivanove opomene o prisutnosti duha Antikrista i Pavlova imperativa o razboritosti i provjeravanju – nudi cjelovit i spasonosan program za duhovni život. Ova dva citata ne govore samo o eshatološkoj drami i svršetku vremena, već prije svega o konkretnom, budnom i odgovornom stilu istinskog pravovjernog ili pravoslavnog kršćanskog življenja u svakoj epohi.

Realizam budnosti i prepoznavanje duha vremena

Izjava sv. Ivana apostola: Dječice, posljednji je čas. I kao što ste čuli: dolazi Antikrist. A i sada su se mnogi antikristi pojavili. Iz toga znamo da je posljednji čas (1 Iv 2,18), postavlja vjernika u okvire eshatološkog realizma. Ivan ne koristi izraz "posljednji čas" u smislu pukog odbrojavanja kalendarskih dana, već kao opis kvalitete vremena u kojem istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćani žive od dolaska Krista pa sve do Njegova slavnog povratka. To je razdoblje konačne objave Božje ljubavi, ali i razdoblje u kojemu se sile zla i laži aktivno suprotstavljaju Božjemu nacrtu.

Pojava mnogih antikrista pokazuje da duh Antikrista nije svediv na jednu jedinu povijesnu osobu ili daleku budućnost, već označava svaku ideologiju, stav ili silu koja negira utjelovljenje Sina Božjega, nijekanjem Kristove božansko-ljudske naravi ili iskrivljivanjem Njegova nauka. Za vjernika to znači trajni poziv na duhovnu budnost. Istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćanin nije pozvan na naivni optimizam koji ignorira prisutnost zla, niti na paralizirajući strah, već na trijezno prepoznavanje stvarnosti. Prepoznati da su se "mnogi antikristi pojavili" znači shvatiti da laž dolazi suptilno, često odjevena u ruho napretka, tolerancije ili lažne duhovnosti, te da vjernik mora imati otvorene oči i razvijen duhovni sluh.

Razboritost i kriterij istine

Dok Ivan dijagnosticira prisutnost duha obmane u svijetu, sveti Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima nudi operativni alat za obranu i napredak u vjeri: Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite! (1 Sol 5,21–22).

Pavao ovdje ne poziva na sumnjičavost radi sumnjičavosti, već na dar razlučivanja duhova (discretio spirituum). Istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćanski vjernik je pozvan propitivati glasove ovoga svijeta, kulturne trendove, pa čak i različite religijske ponude koje se nameću. Mjerilo te provjere nikada nije ljudski subjektivizam ili duh vremena, već Evanđelje Isusa Krista i apostolska predaja.

Ovaj Pavlov imperativ razbija mentalitet duhovne pasivnosti. Istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćanin ne smije uzimati (gutati) sve što mu svijet servira pod krinkom istine. Svaku pojavu, nauk ili praksu nužno je staviti na kušnju Božje riječi. Ono što prođe taj test i pokazatelj je istinskog dobra, vjernik je dužan čvrsto prigrliti i zadržati ("dobro zadržite"), dok se od svakog oblika ili sjene zla mora bez oklijevanja udaljiti ("svake se sjene zla klonite"). Zanimljivo je da Pavao naglašava klonjenje čak i "sjene" zla – to jest svega onoga što nosi privid grijeha, što kompromitira savjest ili što bi moglo poslužiti kao sablazan.

Zaključak: Poziv na zrelu i djelotvornu vjeru

Kad se ovi tekstovi promatraju zajedno, ocrtava se profil zrelog istinski pravovjernog ili pravoslavnog kršćanskog vjernika današnjice. Ivan nas uči da budemo svjesni ozbiljnosti situacije i suptilnosti zla koje nas okružuje, dok nas Pavao uči kako se s tim zlom nositi kroz kritičko rasuđivanje ili razboritost, ukorijenjenost u dobru i radikalno odbacivanje kompromisa s grijehom.

U svijetu koji nudi pregršt lažnih sloboda i prividnih svjetlila, istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćanin je pozvan živjeti u stanju unutarnje budnosti. Ta budnost nije tjeskobna, već je ispunjena pouzdanjem u Duha Svetoga koji vjernicima daje dar razlučivanja. Spoj Ivanovog poziva na prepoznavanje zavodljivih duhova i Pavlovog traženja da se sve provjerava oslobađa vjernika intelektualne i duhovne tromosti ili lijenosti, pozivajući ga na živu, misleću i beskompromisnu vjeru koja čuva polog istine za dolazak Gospodinov. 

Teološka dubina riječi: ''pozivajući ga na živu, misleću i beskompromisnu vjeru koja čuva polog istine za dolazak Gospodinov'', leži u sažimanju cjelokupnog kršćanskog antropološkog i eshatološkog pogleda na čovjekov odnos s Bogom. Ovdje se vjera ne promatra kao pasivno prihvaćanje tradicije ili slijepo slijeđenje autoriteta, već kao dinamičan, svjestan i cjeloživotni odgovor na Božju objavu. 

Izraz ''živa, misleća i beskompromisna vjera koja čuva polog istine za dolazak Gospodnji'' u sebi nosi četiri temeljna teološka sloja:

1. Živa vjera (fides viva)

U kršćanskoj teologiji (posebno naglašenoj i u apostola Jakova, ali prožetoj kroz cijelo Pismo) vjera nije tek apstraktno mišljenje ili skup usvojenih dogmi koje miruju u intelektu. Živa vjera je ona koja djeluje kroz ljubav (Gal 5,6), koja mijenja čovjekovo srce i očituje se u konkretnom životu.

- To znači da vjernik nije samo pasivni promatrač religijskih istina, već netko tko ima živu, osobnu zajednicu s Isusom Kristom u Duhu Svetom.

- Živa vjera se ne da ugušiti rutinom ili formalizmom; ona neprestano raste, molitvom se obnavlja i donosi plodove u svakodnevnom životu, svjedočeći Boga u svijetu koji je ogrezao u relativizam.

2. Misleća vjera (fides quaerens intellectum — vjera koja traži razumijevanje)

Istinsko pravovjerno ili pravoslavno kršćanstvo nikada nije tražilo ukidanje ljudskog uma, naprotiv. Pojam misleće vjere izravno se oslanja na Pavlov poziv da se sve provjerava i da se dar razlučivanja duhova drži budnim.

- Bog je čovjeku darovao razum i slobodnu volju, a vjera i razum su, prema istinskoj kršćanskoj predaji, poput dvaju krila s kojima se ljudski duh uzdiže prema istini.

- Misleća vjera odbacuje lakovjernost, površnost i fundamentalističku isključivost koja ne želi promišljati vlastitu vjeru. Vjernik s mislećom vjerom proučava Božju riječ, promišlja znakove vremena, razumije zašto vjeruje i sposoban je, po Petrovu savjetu, obrazložiti nadu koja je u njemu (1 Pt 3,15). To je vjera koja uključuje i srce i um.

3. Beskompromisna vjera

U svijetu koji nudi kompromise sa zlom, ideologijama prolaznog vremena i moralnim relativizmom, beskompromisna vjera predstavlja uspravnost i čvrstinu kršćanskog svjedočanstva.

Biblijski rečeno, to je vjera koja ne ide širokim putem koji vodi u propast, već bira uski put. Ona odbija raditi kompromise s grijehom, lažima i duhom ovoga svijeta.

Biti beskompromisan ne znači biti agresivan ili isključiv prema ljudima, već biti radikalan u prianjanju uz Božju zapovijed i Evanđelje. To je spremnost na žrtvu, pa čak i na mučeništvo ili društvenu odbačenost, ako je cijena očuvanja Božje istine. To je ono Pavlovo klonjenje svake sjene zla.

4. Čuvanje pologa istine (depositum fidei) za dolazak Gospodnji

Završni dio rečenice uvodi snažnu eshatološku dimenziju. Polog istine (depositum fidei) u istinskoj pravovjernoj ili pravoslavnoj kršćanskoj predaji označava cjelokupnu objavu – Sveto pismo i svetu predaju – koju su apostoli primili od Krista i predali Crkvi da je čuva netaknutom.

- Istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćanin nije vlasnik istine, već njen čuvar i upravitelj. Zadatak je svake generacije vjernika primiti taj sveti polog čisto, nepatvoreno i vjerno ga prenositi dalje, odupirući se svakom obliku krivovjerja (onim mnogim antikristima o kojima govori sv. Ivan).

- Ta se istina čuva ''za dolazak Gospodinov''. Svijest o tome da će Gospodin ponovno doći daje vjerniku konačni cilj i perspektivu. Živjeti u iščekivanju Gospodina znači držati svjetiljku upaljenom, poput mudrih djevica iz prispodobe, kako bi nas Gospodin našao budne. Vjera je, dakle, usmjerena prema vječnosti, ona je hodočašće prema susretu s uskrsnulim Kraljem. Amen!

Kako se evanđeosko dobro razlikuje od ljudskog dobra

Ljudi koji ne shvaćaju duhovne osnove života i onoga što se događa u svijetu sude o ljudskim djelima površno, oni djelatnost čovjekovu dijele na očigledno zlu, s jedne, i na dobru i pohvalnu, s druge strane, samo po njenom izvanjskom iskazivanju, koristeći se, pritom, vrlo neodređenim i nepostojanim svjetovnim mjerilima za razlikovanje dobra i zla. A, svijet sam u sebi nema istinu koja bi mu otkrila pravu vrijednost stvari, jer samo jedan jedini zakon daje jasno određenje toga što je grijeh, a što je dobro. To je evanđeoski zakon. 

Zakoni ovog svijeta ponekad, u nekim svojim aspektima (gledištima), mogu da sliče na istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćanski zakon, ali to je samo naizgled: oni se, ustvari, potpuno razlikuju. Iako se čovjek poslije svojega pada u potpunosti podčinio grijehu i postao izopačen, bolestan i zloban, ipak su se u njemu još sačuvala sjemena prirodnog dobra koja je u njega prilikom stvaranja zasijao Tvorac, iako ona više nemaju onu prvobitnu čistoću i svetost, već su oskvrnjena otrovom grijeha. Međutim, ovakva prirodna ljudska ''istina'', koja je oskvrnjena nečistoćom grijeha, ne može čovjeka da nauči istinskom dobru, ne može da oživi i izliječi dušu njegovu. Ljudi koji ne vjeruju čine puno lijepih, naizgled pohvalnih djela, čine puno dobrih djela, podvige milosrđa, ljubavi, samopožrtvovanja, ponekad čak daju i svoj život za svoj narod ili za svojeg bližnjeg, daju posljednji komad kruha gladnom, pomažu jedan drugom u nevolji, žrtvuju svoju imovinu na razna dobra djela, čine začuđujuća, čak i herojska djela, i za ovo ima puno potresnih primjera. Ali, sva ova dobra djela ukoliko nisu zasnovana na Evanđelju, ukoliko ne izrastaju iz dubine vjernički istinski pravovjerne ili pravoslavne kršćanske duše, sva ona iako su hvale vrijedna, u suštini su nečista i oskvrnjena padom, i nemaju pred Bogom onu vrijednost koju im pripisuju ljudi. Ovu važnu istinu mnogi ljudi danas nikako ne mogu da prihvate. Čuvši ovo što je rečeno, mnogi su u nedoumici, mnogi se vrijeđaju, mnogi se srde. I stvarno, čudno zvuči, čovjek čini uzvišeni podvig, žrtvuje svoj život radi bližnjega, umire zbog toga da drugi može sretno da živi, i zar je za dušu takvog heroja uopće moguće sumnjati da je spašena? Zar ovakav čin čovjekov ne čisti sve njegove grijehe? Zvuči surovo, međutim, pogledajmo čitavu stvar s druge strane. 

Ako ovaj junak nije bio junak Krista radi, ako nije živio po učenju Evanđelja, ako nije iz svete istinske pravovjerne ili pravoslavne kršćanske vjere crpio snagu za svoje podvige, ako se ovo samo-žrtvovanje nije vršilo Kristovom snagom i nije bilo u ime Božje, onda ispada da čovjek može da se spasi i bez iskupljenja koje je završio Krist, onda to znači da se je u samom palom čovjeku sačuvala ona snaga i čistoća koje su dovoljne da on sam sebe oživi, da on sam sebe izvuče iz lanaca grijeha. Onda, zašto je bila potrebna strašna Golgotska žrtva, čemu onda učenje Kristovo, Evanđelje i Crkva? Čemu tajne molitve, istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćanski podvizi? Tada bi bila dovoljna samo naša želja i napor volje, čak ni vjera onda ne bi bila potrebna. Stvar je u tome što nije isto činiti dobra, prekrasna i pohvalna djela, i činiti djela vjere radi! Dobra djela koja se čine bez vjere, bez Boga, posvećena su ovom svijetu od ovog svijeta i dobivaju plaću, slavu, čast i poštovanje. Ona su tuđa vječnoj nebeskoj slavi. A, djela istinske pravovjerne ili pravoslavne vjere imaju unutrašnju posvećenost Bogu, čine se s molitvom, s obraćanjem Bogu, u što većoj tajnosti, da ih zna samo Bog. Takva djela ostavljaju manji izvanjski utisak, ali ih zato prima Gospodin i darovat će za njih slavu u budućem životu. I uopće, nepravilno je smatrati da spasenje duše i nasljeđivanje Kraljevstva nebeskog direktno zavisi od naših dobrih djela. Bog miluje čovjeka i spašava ga ne zbog njegovih dobrih djela, već zbog njegovog vjernog, skrušenog i poniznog srca. Dakako, ova vjera ne smije biti bez djela, a ona to ni ne može biti, ona će se obavezno utjeloviti u konkretna djela, i ova djela će obavezno biti vrlo dobra i sveta, jer tim djelima svakog istinskog pravovjernog ili pravoslavnog vjernika uči sam Gospodin. Zbog toga je nepravilno propovijedati ljudima apstraktno dobro, učiti ih da vole bližnjeg, da budu milosrdni i dobri, ne govoreći im pritom o tome da oni to nikako ne mogu da učine pravilno, sveto i Bogu ugodno bez evanđeoskog učenja, bez Istinske pravovjerne ili pravoslavne crkve, bez milosti Svetog Duha, koju mogu da dobiju samo u hramu kroz svete Tajne. Ako se to ne govori, ljudi će misliti da ukoliko to požele mogu sami odlično da riješe svoje probleme bez Crkve Kristove, bez svetih Tajni, bez milosti Svetog Duha, bez Krista. 

U svijetu se često čine dobri postupci, međutim, loši još češće. I grijesi svijeta često su istančaniji i raznovrsniji nego dobra djela u njemu. Svjetovni grijesi su tako blizu svjetovnog dobra da među njima kao da i nema suštinske proturječnosti. Jedan isti čovjek kojeg svi hvale za njegova dobra djela u istom trenutku čini mnoštvo odvratnih djela na koja nitko ne obraća pažnju. Svjetovni junak u jednom trenutku čini neki zadivljujući samo-žrtvujući postupak, a prije i poslije njega čini nešto vrlo podlo i nisko. Takve su kreposti ili vrline ovoga svijeta. Ovdje su ljubav i mržnja jedno pored drugog: samopožrtvovanje, junaštvo i milostinja, odmah pored egoizma, samoljublja i oholosti. U stvari i jedno i drugo se zasniva na pogubnim strastima. Dobro tamo kao da postoji radi toga da daje sjenku i veću slast grijehu, izoštravalo ukus za njega. Svjetovno dobro svojim korijenima crpi prljavu vodu, ohole i sujetne pomisli istog trenutka zaglušuju svako iskreno, i u određenoj mjeri, uzvišeno nastojanje duše. Sv. Ignacije govori: ''Djelatnik ljudske pravde je pun umišljenosti, uobraženosti i samoobmane; on propovijeda i trubi i o sebi i o svojim djelima, ne obraćajući nikakvu pažnju na zapovijed Gospodinovu koja to zabranjuje (Mt 6, 118). Mržnjom i osvetom plaća onima koji bi se usudili da otvore usta radi osnovanog i dobronamjernog proturječja njegovoj istini, smatra sebe dostojnim i predostojnim zemaljskih i nebeskih nagrada. Nasuprot tome, djelatnik evanđeoskih zapovijedi je uvijek uronjen u poniznost: uspoređujući svoje izvršavanje spram svetih zapovijedi s njihovom uzvišenošću i čistoćom, on stalno priznaje da je ovo izvršavanje krajnje nedovoljno i nedostojno Boga, on vidi da zaslužuje prolazne i vječne kazne za svoje grijehe, za neraskinuto općenje sa Sotonom, za pad, koji je zajednički svim ljudima, i na kraju, za nedovoljno, i često, nepravilno izvršavanje zapovijedi''. ''Dođe li ti neka blaga misao, ti pričekaj, nikako se nemoj usmjeriti da je ispuniš brzo i nepromišljeno. Osjetiš li u svome srcu neku blagu sklonost, pričekaj; nemoj da te to obuzme. Usporedi je s Evanđeljem. Razmotri, jesu li tvoja dobra misao i tvoja dobra sklonost srca u skladu sa posve svetim učenjem Gospodinovim. Ubrzo ćeš uvidjeti da nema nikakve suglasnosti između evanđeoskog dobra i dobra pale prirode. Dobro pale prirode je pomiješano sa zlom, i zato je i samo to dobro postalo zlo, kao što ukusna i zdrava hrana postaje otrov kad se pomiješa s otrovom. Čuvaj se da ne činiš dobro pale prirode! Čineći ovo dobro produbit ćeš svoj pad, razvit ćeš u sebi umišljenost i oholost, dostići ćeš najveću sličnost s demonima. Nasuprot tome, čineći evanđeosko dobro, kao istinit i vjeran učenik Bogočovjekov postat ćeš sličan Bogočovjeku''. 

U svakom djelu je važno pogledati u dubinu srca, u tajne odaje naših skrivenih pomisli. Svako djelo, prije nego što se odlučimo na njega, treba da bude odmjereno i ocjenjeno našim unutrašnjim mjerilom: u nama se uvijek zbiva ono što sliči na nekakvo tajno savjetovanje, srce govori svoje ''za'' i ''protiv'', um govori svoje ''za'' i ''protiv'', osjećaji, tijelo, naše strasti, navike i slabosti, sve ovdje daje svoju riječ ''za'' i ''protiv'', i ako se na ovom unutrašnjem savjetovanju donese pravedan sud, čovjek će djelo učiniti po Kristovom zakonu, na spas svoje duše. Ako, pak, čovjek bude postupio po lukavosti neke strasti, s tajnom pomišlju da se nahrani neka strast, onda će djelo koje učini, bez obzira na to kako ono izvana izgledalo lijepo, duši nanijeti štetu i neće joj donijeti nikakvu korist. Svaki, i najmanji postupak ili korak naš, uvijek činimo iznutra ga posvećujući u nečije ime, činimo ga ili radi zemaljskog ili radi nebeskog, ili radi Božjeg ili radi ljudskog. I često samo ovo posvećenje, ova namjera ima veći značaj nego izvanjsko djelo koje se čini, jer u toj namjeri i posvećenju u njemu je sadržana i sva vrijednost onoga što činimo pred Bogom. Amen!

Iz knjige: O tajnim bolestima duše

Briga oko vlastitog spasenja i apostolska služba trebaju biti glavne dužnosti kršćana istinske pravovjerne ili pravoslavne vjere

Pravi Isusovi učenici

Dok se jednom oko njega gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo. Kada dovrši pouku, reče Šimunu: 'Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov'. Odgovori Šimun: 'Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.' Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše. Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: 'Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!' Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: 'Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!' Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim (Lk 5,1-11).

  Iz ovog dijela Evanđelja vidljivo je da se Gospodin Isus Krist nalazi pokraj Genezaretskog jezera gdje se oko njega narod skuplja i gura da čuje Njegove riječi. Ušavši u Petrovu lađu Gospodin zamoli apostola Petra da je malo otisne od kraja da iz nje poučava narod koji se nalazio na obali. Taj narod, koji svojim guranjem pokazuje veliku gorljivost da čuje božansku riječ, daje nam lijep primjer da riječ Božju, a koja se naviješta s oltara svake nedjelje i blagdana, trebamo rado i gorljivo slušati.

  Božja riječ je hrana duše kao što je kruh hrana tijelu i ako je redovito ne slušamo uveliko griješimo i nalazimo se na putu vječne propasti. Stoga, riječ Božju trebamo gorljivo slušati i po njoj živjeti da svoju dušu hranimo za život vječni.

  Nadalje, vidi se da Gospodin poučava narod upravo iz Petrove lađe koja ovdje predstavlja svetu Istinsku pravovjernu ili pravoslavnu Kristovu crkvu kojoj je Gospodin za vrhovnu glavu dao svoje Apostole i njihove nasljednike biskupe. 
  Dakle, ako čovjek želi čuti pravu božansku nauku treba isključivo i jedino ići do svete Istinske pravovjerne ili pravoslavne Kristove crkve koja je nositeljica i zaštitnica Božje riječi na zemlji, dok je sve drugo oko nje zabluda i laž koja vodi u vječnu propast.

  Kad je završio pouku Gospodin zapovjedi apostolu Petru: Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov (Lk 5,4). A, apostol Petar odgovori: Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže (Lk 5,5).

  Poznato je da čovjek zna dugo raditi i puno se truditi, ali mu u većini slučajeva muka bude uzaludna! Postavlja se pitanje, zašto je to tako? Pa upravo zato i vrlo često radi njegove zle nakane jer želi sve napraviti svojim ljudskim snagama. Kod svojih poslova samo misli na zemaljske obzire, a ne gleda gore prema Bogu i Njemu ne preporučuje svoja nastojanja. Zato mu Gospodin i uskraćuje svoj blagoslov jer vrši svoju ljudsku, a ne Božju volju. Kao takav, uzalud radi za vječnost i zato neće imati plaće u Nebu.

  Stoga, svoje poslove i nastojanja trebamo preporučiti Gospodinu i sve činiti iz ljubavi prema Njemu da budemo blagoslovljeni za vremenitost i vječnost. A, da je to istina dokazuju ribari s apostolom Petrom na čelu, jer upravo onda kad su radili u Isusovo ime ulovili su tako veliku količinu riba da su im se mreže gotovo razdirale i obje lađe skoro potonule. Bogati ulov riba samo je slika velikog obraćenja ljudi koje će se u Isusovo ime dogoditi po Petru i drugim apostolima.

  Dakle, kad polazimo na svoj posao u Božje ime tada nam sve na dobro izađe i svaki smo dan, a što je najbitnije, bogatiji zaslugama koje će nam jednom pribaviti veliku plaću u Nebu.

  Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: 'Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine' (Lk 5,8)!

  Apostol Petar bio je pravedan, pošten i bogobojazan čovjek koji se posve ponizio pred Gospodinom i nije se smatrao dostojnim da opći s tako velikim čudotvorcem. On je spoznao i tim svojim činom pokazao da ne smijemo biti oholi već da se trebamo poniziti i za sve ono što imamo i što jesmo trebamo zahvaljivati Bogu, a ne sebi.

  Nadalje, na kraju ovog dijela Evanđelja Gospodin reče apostolu Petru: Ne boj se! Od sada ćeš ljude loviti (Lk 5,10)!

  Tim je riječima Gospodin pozvao Petra u apostolsku službu govoreći mu da će u Njegovo ime loviti ljude, odnosno da će Izraelce i pogane obraćati na svetu istinsku pravovjernu ili pravoslavnu kršćansku vjeru, dajući mu do znanja da je apostolska služba ispred svake druge ljudske zemaljske službe.

  Da je apostolska služba ispred svake druge ljudske službe ovdje na zemlji potvrđuju riječi Evanđelja: Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim (Lk 5,11).

  Iz ovih je riječi vidljivo da su apostoli spoznali svoj uzvišeni poziv i zato su izvukli svoje lađe na kopno da spremno slijede Gospodina. Kao pravi Isusovi učenici oni su ostavili vremenito da bi zadobili vječno. Shvatili su da briga oko vlastitog spasenja i apostolska služba trebaju biti glavna ili osnovna njihova dužnost, jer Gospodin govori: Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život (Mt 16,26)? 

  Dakako da tu glavnu ili osnovnu dužnost čovjek ne može uspješno izvršiti ako ne poznaje tajnu spasenja koju brižljivo čuva i skriva sveti nauk Istinske pravovjerne ili pravoslavne Kristove crkve bez koje se ne može izvršiti taj uzvišeni poziv! Stoga se s pravom može ustvrditi da je ne poznavanje te svete tajne najveći grijeh koji čovjeka izravno vodi u vječnu propast!

  Upravo iz tog razloga trebamo biti članovi te svete Crkve, sve vjerovati što je Bog po njoj objavio, sve zapovijedi držati što nam je naložio i sva sredstva milosti primati koja je odredio za naše spasenje da postignemo svrhu vlastitog postojanja, a to je život vječni.

Ne poznavanje tajne spasenja je najveći čovjekov grijeh!

Tajna spasenja – božanski plan po kojemu je Otac poslao svoga Jedinorođenoga Sina, Isusa Krista, da svojom mukom, smrću i uskrsnućem otkupi čovječanstvo te ga po Duhu Svetome i Crkvi privede vječnom životu – predstavlja samu srž ljudskoga postojanja. Kada se u teološkom smislu kaže da je nepoznavanje te svete tajne najveći čovjekov grijeh, ne misli se prvenstveno na puk i nenamjeran nedostatak informacija ili obrazovanja, već na duhovno stanje sljepoće, nemara i odbijanja Božjega svjetla koje čovjeka izravno odvodi od vječnoga života. To pogubno duhovno stanje sljepoće i zanemarivanja Božjega poziva očituje se kroz nekoliko ključnih dimenzija:

1. Korijen grijeha: Odbijanje Svjetla i duhovna sljepoća

U biblijskom shvaćanju, grijeh u svojoj najdubljoj naravi nije samo prekršaj pojedinog zakona, nego promašaj svrhe postojanja i prekid zajedništva s Bogom. Isus Krist jasno definira gdje leži korijen čovjekove osude: "A ovo je sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer im djela bijahu zla." (Iv 3,19)

Zanemariti ili odbiti upoznati tajnu spasenja znači okrenuti leđa jedinom Izvoru života. Čovjek koji ostaje u neznanju zato što ne mari za Božju riječ ili zato što svjesno odbija tražiti Istinu, čini temeljni grijeh iz kojega proistječu svi ostali promašaji.

2. Isus Krist – Jedini put do spasenja

Nepoznavanje tajne spasenja pogubno je upravo zato što je spasenje neraskidivo vezano uz Osobu Isusa Krista i Njegovu nauku. Sam je Gospodin izrekao isključivost i uzvišenost te Istine:

"Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni." (Iv 14,6)

Ako čovjek ne poznaje Krista i tajnu Njegova otkupiteljskog djela, on nema pristupa Ocu. Prema tome, nepoznavanje te Istine nije bezazlen propust, već duhovna tragedija jer ostavlja čovjeka bez sredstava spasenja i bez milosti koja očišćuje od grijeha.

3. Nepoznavanje Božje riječi kao izvor zablude

Kad čovjek zanemari nauk koji je proizašao iz Kristova apostolskog poziva – kada ne sluša Božju riječ koja se naviješta i čuva u svetoj Crkvi – on neminovno pada pod utjecaj ljudskih zabluda. Isus je u raspravi sa svojim osporavateljima jasno ukazao na uzrok ljudskih lutanja: "U zabludi ste jer ne znate Pisma ni sile Božje." (Mt 22,29)

Nepoznavanje Božjega plana spasenja vodi do toga da čovjek svoje vlastite snage, zemaljske poslove i prolazna dobra stavi na mjesto Boga. Time gradi svoj život na pijesku, radi uzalud za vječnost i gubi jedinstvenu priliku za zadobivanje Neba.

4. Gubitak duše – Cijena duhovnog nemara

Isus postavlja odsudno pitanje koje razotkriva besmisao života proživljenog u ignoriranju tajne spasenja: "Ta što koristi čovjeku ako steče sav svijet, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj?" (Mt 16,26 ;usp. Mk 8,36-37)

Sva ljudska mudrost, bogatstvo i zemaljski uspjesi postaju bezvrijedni ako čovjek zaboravi na svoju vječnu sudbinu. Biti slijep za tajnu spasenja znači zanemariti jedino što je uistinu potrebno – spasenje vlastite neumrle duše.

5. Zaključak: Poziv na pokajanje ili obraćenje i traženje Istine

Spoznaja tajne spasenja nije ljudska zasluga, već dar Božje milosti koji zahtijeva čovječji odgovor. Kao što su prvi apostoli – Petar, Jakov i Ivan – ostavili svoje mreže, ponizili se pred Gospodinom i pošli za Njim, tako je i svaki čovjek pozvan:

- Poniziti se pred Bogom i priznati svoju grešnost (usp. Lk 5,8).

- Gorljivo slušati i proučavati Riječ Božju.

- Živjeti unutar zajednice vjere (Crkve) koja čuva i prenosi tajnu spasenja.

Nepoznavanje tajne spasenja je najveći grijeh jer zatvara vrata Božjemu milosrđu. Ali, Kristov poziv ostaje otvoren svima: "Tražite i naći ćete; kucajte i otvorit će vam se" (Mt 7,7). Prihvatiti taj poziv i upoznati Istinu znači prijeći iz smrti u život te osigurati vječnu nagradu na nebesima.

Dodatak: Kako prepoznati i gdje se nalazi Istinska pravovjerna Crkva?

Nakon što je istaknuto da je nepoznavanje tajne spasenja najveći čovjekov grijeh te da se ta tajna čuva i naviješta u zajednici vjere, u današnjem vremenu mnogobrojnih zabluda, podjela i sjedinjavanja s duhom ovoga svijeta postavlja se ključno pitanje: Kako iskreni tražitelj Istine može prepoznati i gdje može pronaći tu zajednicu vjere odnosno jednu, svetu i pravovjernu Kristovu Crkvu?

Rano kršćanstvo i sveta Predaja dali su nam jasne putokaze i biljege (tzv. notae ecclesiae) po kojima se istinska Crkva razlikuje od svih lažnih nauka i heretičkih zajednica.

1. Četiri temeljna biljega pravog kršćanstva

Prema Nicejsko-carigradskom vjerovanju, svatko tko traži pravu Crkvu mora u njoj prepoznati četiri nerazdvojna svojstva:

- Jedna – Ona je jedinstvena u svojoj vjeri, naukama i svetim tajnama (sakramentima). U njoj nema proturječja niti prilagođavanja istine ljudskim mjerilima: "Jedno tijelo i jedan Duh ... jedna vjera, jedno krštenje" (Ef 4,4-5).

- Sveta – Njezina svetost ne izvire iz grešnosti njezinih članova, nego iz njezine Glave – Isusa Krista – i Duha Svetoga koji u njoj prebiva te posvećuje vjernike kroz svete tajne.

- Saborna (Sveopća) – Ona čuva punoću istine u svakom vremenu i na svakom mjestu, ne oduzimajući niti dodajući išta od onoga što je Krist predao.

- Apostolska – Ona neprekinuto čuva nauk, predaju i hijerarhiju (neprekinuto apostolsko nasljedstvo) još od samih apostola.

2. Gdje se danas nalazi ta sveta Crkva?

U današnjem svijetu preplavljenom reformacijama, modernizmom i relativizmom, Istinska pravovjerna (Pravoslavna) Crkva nalazi se ondje gdje se do najsitnijeg detalja čuva nepatvoreni nauk Isusa Krista, Sedam crkvenih sabora i učenja svetih Otaca.

To je Crkva koja:

- Ne mijenja dogme: Ne prilagođava Božje zapovijedi duhu vremena, svjetovnim zakonima niti ljudskim prohtjevima.

- Čuva Apostolsko nasljedstvo: Njezini episkopi (biskupi) i svećenici imaju izravnu, neprekinutu liniju rukopolaganja koja vodi unatrag sve do samih apostola i samoga Krista u Dvorani posljednje večere.

- Naviješta nepatvorene Svete Tajne: U njoj vjernici primaju stvarno Krštenje, Krizmu (Miropomazanje) i Tijelo i Krv Kristovu (Euharistiju) kao istinsku hranu za vječni život.

S punim teološkim i povijesnim pravom, ta se sveta Crkva identificira kao Istinska Pravoslavna (Istinsko-pravovjerna) Crkva – ne kao jedna od mnogih ljudskih organizacija, već ako živi i neprekinuti Trup Kristov na zemlji. Ona se nalazi u svim mjesnim Istinskim Pravoslavnim crkvama (i zajednicama) koje čvrsto stoje na temelju nepatvorene vjere Očeva, ne pristajući na kompromise s herezama i lažnim učenjima.

3. Kako je vjernik može prepoznati u praksi?

Isus nas je poučio jednostavnom pravilu raspoznavanja: "Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati" (Mt 7,16). Iskreni vjernik prepoznat će pravu Crkvu po sljedećim duhovnim plodovima:

- Uranjanje u Sveto Pismo i Predaju: Pravovjerna Crkva nikada ne suprotstavlja Riječ Božju tradicionalnom tumačenju svetih Otaca.

- Duh pokajanja i poniznosti: Kao što se Petar ponizio rekavši: "Idi od mene, grešan sam čovjek, Gospodine!" (Lk 5,8), tako i prava Crkva odgaja svoje vjernike u dubokom pokajanju, a ne u oholosti i samopravednosti.

- Očuvanje pravog bogoslužja: Njezina je liturgija prožeta duhovnošću, strahopoštovanjem i tajnom, te ostaje nepromijenjena kroz stoljeća.

Zaključna misao:

Tražiti tajnu spasenja znači tražiti samoga Krista, a naći Krista znači pronaći Njegovu Pravovjernu Crkvu. Svatko tko iskreno čezne za vječnim životom pozvan je ne ostati na površini svjetovnih naučavanja, već prići k onoj lađi – Istinskoj Crkvi – iz koje sam Gospodin i danas poučava narod, čuva svete tajne i vodi duše u sigurnu luku spasenja. 

Sad se postavlja nužno pitanje: Može li se trenutno veliko i zastrašujuće nepoznavanje tajne spasenja među klerom i vjernicima unutar kršćanstva vezati uz činjenicu da u današnje vrijeme odnosno u vrijeme skorog dolaska Antikrista gotovo da više i nema istinskih duhovnika (staraca) koji tu tajnu poznaju stoga je ona u tako zastrašujućem obimu nepoznata i nije u stanju ostvariti svoju pravu svrhu a to je ljude voditi vječnom spasenju?

Postavljeno pitanje dotiče samu srž pravoslavne eshatologije (nauka o posljednjim vremenima) i duhovne dijagnostike suvremenoga svijeta. 

U teološkoj i svetootačkoj tradiciji odgovor na pitanje je potvrdan: masovno nepoznavanje i zanemarivanje tajne spasenja izravno se povezuje s duhovnim osiromašenjem, nestankom prosvijetljenih duhovnika (staraca) i duhovnom klimom koja prethodi dolasku Antikrista.

1. Proročanstva svetih Otaca o smanjenju duhovništva u posljednjim vremenima

Sveti Oci Pravovjerne ili Pravoslavne Crkve već su stoljećima unaprijed najavljivali da će u posljednjim vremenima doći do dramatičnog pada duhovne snage i među klerom i među narodom:

- Sveti Antonije Veliki još je u 4. stoljeću prorekao: "Doći će vrijeme kada će ljudi poludjeti. A kada vide nekoga tko nije lud, napast će ga govoreći: 'Ti si lud, jer nisi kao mi.'"

- Sveti Ignacije Brjančaninov (19. st.) izričito je upozoravao na oskudicu duhovnih vođa (staraca) u posljednjim vremenima. On je naglašavao da će nastupiti vrijeme u kojemu vjernici više neće moći pronaći prosvijetljene duhovne oce kakvi su postojali u starini, već će se spasenje morati temeljiti na smjernom čitanju Svetog Pisma, spisa svetih Otaca i osobnom trpljenju nevolja.

- Sveti Kozma Etolski pisao je: "Svećenici će postati kao bezbožnici, a bezbožnici kao svećenici."

Nestanak pravih staraca (staraca – duhovnika obdarenih darom pronicavosti ili prozorljivosti i vodstva) nije slučajan; to je posljedica općeg hlađenja ljubavi i vjere, o čemu je govorio sam Gospodin Isus Krist.

2. Evanđeoski temelj: Hlađenje vjere i duhovna zaslijepljenost

Gospodin u Evanđelju jasno povezuje posljednja vremena s gubitkom prave vjere i spoznaje Istine: "Ali Sin Čovječji, kada dođe, hoće li naći vjere na zemlji?" (Lk 18,8)

"Zbog razmahanog bezakonja ohladjet će ljubav mnogih." (Mt 24,12)

Kada se u društvu i unutar crkvenih redova razmaše svjetovni duh, forma zamjenjuje suštinu. Kler se često okreće administraciji, politici ili ugodnostima ovoga svijeta, dok vjernici traže utjehu u površnom obredu bez dubokog pokajanja i poznanja tajne spasenja. Na taj način ispunjavaju se riječi svetog apostola Pavla:

"Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će po svojim željama sebi gomilati učitelje kako im godi ušima, te će od istine uho odvraćati, a bajkama se priklanjati." (2 Tim 4,3-4)

3. Antikristova strategija: Zamjena tajne spasenja "zemaljskim spasiocem"

Dolazak Antikrista temelji se upravo na duhovnom neznanju čovječanstva. Da bi Antikrist mogao obmanuti svijet i ponuditi se kao lažni spasitelj, tajna pravog spasenja u Kristu mora u umovima ljudi biti zamagljena ili zaboravljena.

- Tajna spasenja u Kristu zahtijeva: pokajanje, nošenje križa, poniznost, post, molitvu i odricanje od grijeha radi vječnosti.

- Ponuda Antikrista nudit će: lažni zemaljski mir, materijalnu sigurnost, lažno ujedinjenje svih vjera (ekumenizam/relativizam) i ugodnost bez pokajanja.

Obzirom da nema duhovnika koji bi narod poučavali pravoj duhovnoj borbi i razobličavali te suptilne obmane, masovno neznanje stvara plodno tlo u kojemu će većina prihvatiti laž umjesto Istine (usp. 2 Sol 2,10-11).

4. Kako se vjernik treba držati u vremenu oskudice duhovnika?

Iako je stanje zastrašujuće, pravovjerna ili pravoslavna duhovnost ne poziva na očaj, nego na povećani oprez i vjernost. Svete predaje daju nam jasne upute kako se spasiti kada nema iskusnih voditelja:

- Čvrsto držanje Svetoga Pisma i Predaje: Ako nema živog starca, imamo "pisane starce" – spise svetih Otaca (Sveti Ivan Zlatousti, Sveti Vasilije Veliki, Sveti Efrem Sirijski i drugi).

- Čuvanje nepatvorene vjere: Nepristajanje na kompromise s modernizmom, ekumenizmom i novim učenjima koja odstupaju od Sedam crkvenih sabora.

- Osobno pokajanje i poniznost: Kao što je apostol Petar na lađi uzviknuo da je grešan čovjek, tako i vjernik u posljednjim vremenima u poniznosti mora tražiti milosrđe Božje.

Nestanak velikih staraca i rašireno nepoznavanje tajne spasenja zasigurno su biljezi vremena u kojima živimo i priprema za konačne događaje ljudske povijesti. Ali, Kristova obećanja ostaju nepokolebljiva: "Vrata paklena neće nadvladati Crkvu" (Mt 16,18), a onaj tko ostane vjeran Istini do kraja – spasit će se (usp. Mt 24,13). Amen!

 

Duša poslije smrti prolazi kroz demonske zračne postaje ili mitarstva (carine)!

Pojam mitarstva (ili zračnih carina/postaja) jedan je od najslikovitijih i najčešće raspravljanih prikaza putovanja duše nakon smrti u istočno-kršćanskoj, prvenstveno pravovjernoj ili pravoslavnoj tradiciji (predaji).

Nakon što se duša odvoji od tijela, prema ovoj predaji, ona započinje uzlazak prema Božjem prijestolju. Na tom putu kroz zračni prostor susreće demone koji uspostavljaju određene provjere ili carine.

1. Što su točno mitarstva i kako su nastala?

Riječ mitarstvo dolazi od staroslavenske riječi za carinu ili mjesto gdje se naplaćuje porez (mitar = poreznik ili carinik). U ovom kontekstu, mitarstva predstavljaju ispit savjesti i duhovno obračunavanje.

Ideja o mitarstvima nije formulirana kao službena dogma na saborima Crkve, već se razvijala kroz predaju, hagiografiju (životopise svetaca) i asketsku literaturu:

• Viđenje svete Teodore: Najpoznatiji detaljni opis mitarstava nalazi se u životopisu svetog Bazilija (Vasilija) Novog (10. stoljeće), gdje njegova učenica Teodora u viđenju opisuje svoj prolazak kroz 20 zračnih carina.

• Oci Crkve: Pojam zračnih borbi s duhovima zla spominju i raniji oci (poput svetog Ivana Zlatoustog, svetog Makarija Velikog i svetog Atanazija Velikog), oslanjajući se na stihove iz Novog zavjeta (primjerice iz Poslanice Efežanima 6,12 o duhovima pakosti u zračnim prostorima).

Teološka tumačenja: Doslovno ili simbolički?

Među teolozima i pravovjernim ili pravoslavnim misliocima postoje dva ključna naglaska u tumačenju ovog koncepta:

1. Doslovno ili opisno: Prihvaća mitarstva kao stvarne stadije i događaje kroz koje duša prolazi u nevidljivom svijetu neposredno nakon smrti.

2. Metaforičko ili duhovno: Mitarstva vidi kao slikoviti prikaz stvarnog duhovnog stanja duše. Demoni na stanicama zapravo predstavljaju strasti i grijehe kojima je čovjek robovao na zemlji, a koji ga sada sputavaju u približavanju Bogu.

2. Detaljni pregled 20 zračnih mitarstava

Prema viđenju svete Teodore, na svakoj stanici demoni (tužitelji) otvaraju knjige u kojima su zapisani svi nepokajani grijesi, dok anđeli (branitelji) iznose dobra djela i pokajanje duše:

1. Mitarstvo praznoslovlja i ružnih riječi: Prazne priče, besmislene rasprave, nepristojne šale, psovke i općenito zlouporaba dara govora.

2. Mitarstvo laži: Svaka vrsta obmane, krivokletstvo, kršenje danih obećanja, uzaludno spominjanje Božjeg imena i licemjerje.

3. Mitarstvo osuđivanja i klevete: Osuđivanje bližnjih, širenje tračeva, klevetanje, ruganje tuđim manama ili nesrećama i ismijavanje.

4. Mitarstvo proždrljivosti i pijanstva: Prejedanje, tajno jedenje, ugađanje trbuhu, nepotrebno kršenje posta, opijanje i ovisnosti o hrani i piću.

5. Mitarstvo lijenosti: Duhovna i tjelesna lijenost, zanemarivanje molitve i odlaska u crkvu, življenje na teret drugih bez truda i neiskorištavanje darovanih talenata.

6. Mitarstvo krađe: Otimanje tuđe imovine, džeparenje, zakidanje radnika za plaću, utaja i nepravedno prisvajanje bilo čega što nam ne pripada.

7. Mitarstvo srebroljublja i pohlepe: Prekomjerna vezanost za novac i materijalno bogatstvo, škrtost, odbijanje davanja milostinje i stavljanje novca ispred Boga i ljudi.

8. Mitarstvo lihvarenja (zelenaštva): Davanje novca uz kamatu s ciljem iskorištavanja nečije nevolje, nepošteno poslovanje, prevara u trgovini i stjecanje koristi na račun tuđe bijede.

9. Mitarstvo nepravde i pristranosti: Nepravedno suđenje, primanje i davanje mita, zakidanje siromašnih i slabih te donošenje pristranih odluka.

10. Mitarstvo zavisti: Ljubomora na tuđi uspjeh, sreću ili imovinu, mržnja prema onima koji su u nečemu bolji i radovanje tuđoj nesreći.

11. Mitarstvo oholosti i ponosa: Visoko mišljenje o sebi, taština, preziranje drugih, traženje ljudske slave i uzdizanje iznad Boga i ljudi.

12. Mitarstvo gnjeva i srdžbe: Nekontrolirani bijes, jarost, vikanje, zlostavljanje i nesposobnost savladavanja vlastitog temperamenta.

13. Mitarstvo zlopamćenja: Zadržavanje mržnje u srcu, neopraštanje uvreda, planiranje osvete i odbijanje mirenja.

14. Mitarstvo ubojstva: Oduzimanje ljudskog života, pobačaj, poticanje na ubojstvo, ali i "ubijanje" (nanošenje duboke psihičke i duhovne boli) čovjeka riječima.

15. Mitarstvo vračanja i praznovjerja: Bavljenje magijom, odlazak gatarama i proricateljima, nošenje amajlija, prizivanje duhova i vjerovanje u praznovjerja.

16. Mitarstvo bluda: Seksualni odnosi izvan braka, bludne misli i želje, gledanje pornografije, nečisti dodiri i nečednost.

17. Mitarstvo preljuba: Bračna nevjera, razaranje obitelji i nepoštivanje svetosti bračnog zavjeta.

18. Mitarstvo sodomije (protivprirodnih grijeha): Protivprirodni bludni grijesi, skrnavljenje vlastitog ili tuđeg tijela i teški oblici seksualnih devijacija.

19. Mitarstvo krivovjerja (hereze): Odstupanje od prave vjere, prihvaćanje i širenje lažnih učenja, sumnja u crkvene dogme i otpadništvo od Crkve.

20. Mitarstvo nemilosrđa: Nemilosrdnost prema siromašnima, bolesnima i potrebitima, tvrdoća srca, nedostatak empatije i odbijanje činjenja dobrih djela.

Važna napomena: Posljednje mitarstvo (nemilosrđe) izuzetno je teško jer, ako čovjek nije imao milosrđa prema drugima, ni sam ne može očekivati Božje milosrđe. S druge strane, iskreno pokajanje kroz svetu tajnu ispovijedi za života briše grijehe iz demonskih knjiga, pa demoni na mitarstvima za te grijehe više nemaju optužbi.

3. Zašto se o ovome vrlo malo ili gotovo pa nimalo zna među vjernicima?

Razlog zašto je ovo učenje kod vjernika nepoznato obuhvaća tri dimenzije:

1. Duhovna dimenzija (Djelovanje zlih sila): Ako čovjek vjeruje da nakon smrti nema nikakvog obračuna, sklon se je opustiti u duhovnom životu. Zaborav na mitarstva smanjuje strah Božji i potiskuje potrebu za redovitom ispovijedi, što demonima omogućuje da ljude lakše navode na "sitne" grijehe.

2. Ljudski faktor (Lijenost i komfor): Moderna kultura i suvremeni vjerski mentalitet često izbjegavaju teme smrti, suda i demonskih napada. Ljudi preferiraju ugodne poruke o ljubavi i milosrđu, dok izbjegavaju teme koje traže podvig, odricanje i samoispitivanje.

3. Složenost samog učenja: Mitarstva nisu definirana kao službena dogma sabora Crkve, već su dio svete Predaje i asketske literature. U zapadnom ''kršćanstvu'' (katolicizmu i protestantizmu) ovo učenje u ovom obliku uopće ne postoji.

4. Kako se čovjek za života priprema i štiti od opasnosti na mitarstvima?

Prema pravovjernoj ili pravoslavnoj predaji, glavna svrha učenja o mitarstvima nije utjerivanje straha, već buđenje duhovne budnosti. Čovjek se priprema kroz:

- Svetu tajnu pokajanja i ispovijedi: Iskreno pokajan i ispovijeđen grijeh biva izbrisan. Kada duša dođe na mitarstvo, demoni na tom mjestu ne nalaze ništa.

- Djela milosrđa i ljubavi: Sveto pismo kaže da milosrđe slavi pobjedu nad sudom. Pomaganje potrebitima stvara duhovni "kapital" koji anđeli iznose u obranu duše.

- Neosuđivanje drugih: Suzdržavanje od klevetanja i osuđivanja bližnjih jedan je od najsigurnijih načina prolaska, prema Isusovim riječima: ''Ne sudite i nećete biti suđeni.''

- Molitveni život i sakramenti: Redovito pričešćivanje i neprestana unutarnja molitva ispunjavaju dušu Božjom milošću, pa ona postaje nepodnošljiva za demone.

- Mirenje sa svima i opraštanje: Oprostiti svima prije napuštanja ovog svijeta ključno je za prolazak kroz mitarstvo zlopamćenja i gnjeva.

Sažetak:

Pravovjerna ili pravoslavna Mitarstva naglašavaju posljednju vanjsku i unutarnju borbu sa silama tame. Ako u duši pretežu strasti, demoni u njoj pronalaze ono što im pripada; ako u duši preteže milost, pokajanje i ljubav, demoni u njoj nemaju nikakvo "uporište" i ona slobodno prolazi prema Bogu.

Iz svega rečenog pravovjerna ili pravoslavna Predaja o mitarstvima i stanju duše poslije smrti je posve važna za istinskog kršćanskog vjernika koji se je s njome upoznao, jer još za života može ispraviti svoj grešni život i spasiti se od vječne propasti i Pakla!

Ova tvrdnja dodiruje samu srž kršćanske pedagogije i duhovnog života, i iz perspektive pravovjerne ili pravoslavne duhovne tradicije — ovaj zaključak je iznimno svrsishodan. Međutim, kada se ta tvrdnja promatra u širem teološkom okviru, važno je uočiti gdje leži njezina prava snaga, ali i koje opasnosti nastaju ako se pogrešno shvati.

1. Zašto je ova tvrdnja svrsishodna i duhovno korisna?

Pravovjerni ili pravoslavni oci i duhovnici (poput sv. Ignjacija Brjančaninova) naglašavali su učenje o mitarstvima upravo iz razloga koji su navedeni:

- Poticaj na pravodobno pokajanje: Najveća vrijednost učenja o mitarstvima je to što čovjeka trijezni iz duhovne uspavanosti. Kad čovjek shvati da se svaki nepokajani grijeh, svaka ružna riječ i svaka nepravda bilježe i ispituju, gubi se iluzija da je život na zemlji nevažan ili da će se stvari same od sebe riješiti nakon smrti.

- Spoznaja o tajni pokajanja (ispovijedi): Ovo učenje daje veliku snagu sakramentu ispovijedi. Kad vjernik zna da iskreno ispovijeđeni grijeh prestaje postojati u evidenciji zlih sila, ispovijed više nije puka formalnost, već stvarno odstranjivanje duhovnog tereta.

- Praktična orijentacija u životu: Znanje o mitarstvima uči čovjeka da se još na zemlji bori protiv strasti (gnjeva, pohlepe, zavisti i dr.), jer te strasti nisu ništa drugo već demonske udice koje će ga nakon smrti vući prema dolje.

2. Gdje leži teološka opreznost i potencijalna zamka?

Da bi ova tvrdnja bila u potpunosti pravovjerna i sigurna za vjernika, oci Crkve upozoravaju na tri ključna momenta:

A) Spasenje dolazi od Krista, a ne od znanja o mitarstvima

Znanje o mitarstvima je duhovni putokaz, ali ono samo po sebi ne spašava. Čovjeka ne spašava to što zna raspored i popis 20 stanica ili postaja, već živa vjera, milost Božja i preobražaj srca u ljubavi. Postoji opasnost od gnoze (ideje da nas spašava tajno ili posebno znanje).

B) Izbjegavanje ropskog straha

Učenje o mitarstvima kod nekih ljudi može prouzročiti tešku anksioznost, neurozu ili očaj pred smrću — misleći da je Bog neumoljivi sudac koji traži i najmanju grešku kako bi ih bacio u pakao.

- Pravovjerna ili pravoslavna teologija naglašava da je Bog Ljubav i Otac, a ne hladni birokrat.

- Kroz mitarstva nas ne spašava naša bezgrješnost (jer nitko nije bezgrješan), već Božje milosrđe, naša poniznost i pokajničko srce.

C) Važnost duha, a ne samo "tehničke ispravnosti"

Ako bi se ovo učenje shvatilo usko i pravno — kao da se radi samo o izbjegavanju kazne ili nadmudrivanju tužitelja na stanicama — izgubio bi se smisao kršćanstva. Cilj kršćanskog života nije samo izbjeći pakao, već ući u zajednicu ljubavi s Bogom.

Sažetak:

Tvrdnja da je ovo učenje izuzetno svrsishodno jer otvara oči čovjeku dok još ima vremena za popravak u potpunosti je u duhu pravovjerne ili pravoslavne Predaje.

Učenje o mitarstvima služi kao snažna duhovna budilica: podsjeća nas da je ovaj život jedino vrijeme u kojem sijemo svoju vječnost, da je pokajanje dar koji imamo sada, i da je borba protiv vlastitih grijeha najbolja investicija za miran prolazak u Vječnost. 




Dodatak:

Ispovijed grijeha po Mitarstvima (Životna ispovijed)

Grijesi govora (Prvo mitarstvo):

Praznoslovlje i brbljivost: Gubljenje vremena na besmislene, prazne i nekorisne razgovore koji ne izgrađuju niti pomažu bližnjemu.

Psovke i huljenje: Korištenje Božjeg imena ili svetih stvari u uzaludnim ili gnjevnim kontekstima, te općenito vulgarno psovanje.

Vulgarnost i nepristojne riječi: Korištenje prostih, sablažnjivih ili sramotnih riječi u svakodnevnom govoru.

Ružne, lude i sablažnjive šale: Pošalice sa seksualnim, podrugljivim ili zlim prizvukom, te ismijavanje drugih radi vlastitog ili tuđeg zabavljanja.

Podsmjeh i ruganje: Izvrgavanje ruglu mana, izgleda, slabosti ili pogrešaka drugih ljudi.

Vrijeđanje, psovke upućene bližnjemu i kletve: Uputiti uvredljive riječi, psovke ili prizivati zlo i nesreću drugome (proklinjanje).

Nepristojno i razuzdano klicanje te grohotan smijeh: Nekontrolirano i provokativno ponašanje u društvu manifestirano neprimjerenim smijehom i bukom.

Pjevanje i slušanje strasnih te nedoličnih pjesama: Širenje ili uživanje u tekstovima i pjesmama koji potiču na blud, nasilje, mržnju ili duhovnu nečistoću.

Ogovaranje i klevetanje: Širenje istinitih (ogovaranje) ili lažnih (kleveta) negativnih informacija o drugima s ciljem rušenja njihovog ugleda.

Laž i licemjerje: Namjerno obmanjivanje drugih, dvoličnost u govoru i davanje lažnih obećanja.

Ako se nekih konkretnih situacija ili riječi ne možete sjetiti u detalje, u kršćanskoj ispovjednoj praksi ključno je iskreno pokajanje i opća ispovijed za sve zaboravljene ili nesvjesno učinjene grijehe govora od mladosti do danas.

Grijesi laži i obmane (Drugo mitarstvo):

Svjesna laž i obmana: Namjerno skrivanje istine, izmišljanje priča, obmanjivanje ili laganje bližnjima u svakodnevnom životu (bez obzira je li laž "mala" ili "velika").

Utaja grijeha na ispovijedi: Namjerno prešućivanje ili skrivanje bilo kojeg grijeha pred svećenikom zbog srama, straha ili ponosa (što čini i samu ispovijed nevaljanom).

Narušavanje zakletve i krivokletstvo: Kršenje dane zakletve, davanje lažnog svjedočanstva na sudu ili u službenim situacijama te potpisivanje ili potvrdno svjedočenje za stvari za koje znate da nisu istinite.

Uzaludno spominjanje Božjeg imena (Huljenje/Laganje s Božjim imenom): Korištenje Božjeg imena, imena Isusa Krista, Bogorodice ili svetaca u nebitnim, lažnim ili neozbiljnim kontekstima (npr. "Bože moj", "Tako mi Boga", zaklinjanje Bogom u laži).

Neispunjavanje zavjeta danih Bogu: Obećati Bogu u molitvi neku žrtvu, post, hodočašće ili djelo milosrđa, a zatim to svjesno zanemariti ili zaboraviti ne ispuniti.

Kršenje obećanja i dvoličnost: Neodgovorno i svjesno gaženje dane riječi, neispunjavanje obećanja danih obitelji, prijateljima ili kolega na poslu.

Licemjerje i pretvaranje: Prikazivanje sebe pobožnijim, poštenijim ili boljim nego što uistinu jeste pred drugima, dok u tajnosti živite suprotno (duhovna i moralna gluma).

Kleveta i potvaranje: Izmišljanje neistina i optužbi na račun drugih s ciljem da im se nanese šteta, sramota ili naruši ugled.

Laskanje i ulagivanje: Govorenje lažnih pohvala drugima radi ostvarivanja vlastite koristi ili manipulacije. 

Samoobmana i opravdavanje grijeha: Laganje vlastitoj savjesti, svjesno ublatnjavanje moralnih načela i opreza kako bi se opravdali vlastiti loši postupci.

Pri ispovijedi je dovoljno jasno i jednostavno imenovati ove grijehe i navesti ako su prešli u čestu naviku, uz iskreno pokajanje i odluku da ubuduće težite potpunoj istinitosti u riječima i postupcima.

Grijesi osuđivanja i klevete (Treće mitarstvo):

Osuđivanje i prosuđivanje bližnjih: Preuzimanje uloge suca, prosuđivanje tuđih motiva, postupaka ili duhovnog stanja, te donosite zaključke o drugima s visoka.

Kleveta: Širenje potpunih laži o drugome kako bi mu se nanijela šteta, uništio ugled ili uzrokovala sramota.

Ogovaranje (širenje tračeva): Širenje istinitih, ali skrivenih tuđih mana, pogrešaka ili privatnih stvari drugima bez prijeke potrebe, s ciljem zabave ili narušavanja njihova ugleda.

Ponižavanje i sramoćenje: Javno ili tajno ponižavanje drugih ljudi, isticanje njihovih nedostataka pred drugima i namjerno stvaranje osjećaja sramote kod bližnjega.

Ismijavanje i ruganje tuđim manama ili nesrećama: Podsmijavanje fizičkim, psihičkim ili materijalnim nedostacima drugih, kao i naslađivanje ili zloradost nad tuđom nesrećom, padom ili grijehom.

Samoopravdavanje i zaborav vlastitih grijeha: Slijepost na vlastite propuste i mane dok se istovremeno s strogošću i gnjevom gleda na najmanje pogreške drugih ljudi ("gledanje truna u oku brata svoga, a ne viđenje brvna u vlastitome").

Sumnjičenje i zao pomisao: Lako prihvaćanje i širenje zlih misli, sumnji ili loših pretpostavki o namjerama drugih bez ikakvog dokaza.

Poticanje drugih na osuđivanje: Uvlačenje drugih ljudi u razgovore gdje se netko treći kritizira, osuđuje ili ismijava.

Razočarenje i radovanje tuđem neuspjehu (Pakost): Osjećaj unutarnjeg zadovoljstva kada netko koga ne volite ili ne cijenite doživi neuspjeh, sramotu ili kaznu.

Za ispovijed je važno priznati da ste pali u grijeh osuđivanja te, ako je moguće, nastojati ispraviti štetu ako ste klevetom ili ogovaranjem narušili nečiji dobar glas.

Grijesi ugađanja trbuhu (Četvrto mitarstvo):

Prejedanje i proždrljivost: Unos neumjerene količine hrane daleko iznad tjelesnih potreba, vođen čistom pohlepom ili strašću za hranom.

Pijanstvo i opijanje: Gubitak kontrole, trezvenosti i razuma uslijed prekomjernog unosa alkohola ili drugih opojnih sredstava.

Ovisnosti o hrani, piću ili drugim tvarima: Vezanost za tjelesne užitke koji narušavaju zdravlje, duhovnu trezvenost i samokontrolu.

Narušavanje i kršenje posta: Namjerno zanemarivanje crkveno propisanih postova (srijedom, petkom i tijekom višednevnih postova) bez opravdanog zdravstvenog ili drugog opravdanog razloga, te nepravilno postiti.

Slastoljublje i biranje hrane: Pretjerano ugađanje nepcu kroz usmjerenost isključivo na skupu, biranu, delikatnu ili raskošnu hranu, gdje hrana postaje svrha sama sebi.

Prijevremeno i tajno jedenje: Unos hrane izvan uobičajenih obroka iz čiste strasti ili skriveno (kradomice) kako bi se zadovoljila pohlepa ili sakrila neumjerenost od drugih.

Uzimanje hrane i pića bez molitve: Zanemarivanje zahvale Bogu prije i poslije obroka, čime se Božji darovi uzimaju nesvjesno i bez duhovne zahvalnosti.

Razuzdane gozbe i neumjerene proslave: Sudjelovanje u raskošnim, bučnim i razuzdanim slavljima gdje dominiraju prejedanje, napijanje i duhovna raspuštenost.

Lijenost i duhovna uspavanost uzrokovana sitošću: Dovođenje tijela u stanje tromosti, turobnosti i nemara za molitvu uslijed prekomjernog unosa hrane i pića.

Za iskrenu ispovijed dovoljno je prepoznati ove oblike neumjerenosti u svom životu, pokajati se za narušavanje duhovne i tjelesne trezvenosti te zatražiti Božju milost za jačanje volje i samokontrole.

Grijesi lijenosti i nemara (Peto mitarstvo):

Duhovna tromost (lijenost) i hladnoća prema Bogu (Acedija): Osjećaj ravnodušnosti, nemara, dosade i mrzovolje prema duhovnom životu, molitvi i spasenju vlastite duše.

Zanemarivanje redovite molitve: Izbjegavanje, skraćivanje ili potpuno preskakanje jutarnjih, večernjih i svakodnevnih molitvi iz čiste lijenosti i udobnosti.

Propuštanje svete Liturgije i nedjeljnog bogoslužja: Nedolazak u crkvu nedjeljom i blagdanima bez opravdanog razloga (bolest, viša sila), nego radi spavanja, odmora ili zabave.

Rastresenost i formalnost u molitvi: Moljenje "preko volje", usnama bez srca i uma, dopuštanje sebi da misli lutaju po zemaljskim stvarima tijekom molitve u crkvi ili kod kuće.

Nekorištenje Bogom danih talenata i darova: Zakopavanje i zanemarivanje vlastitih sposobnosti, znanja i prilika da se učini dobro bližnjima i zajednici uslijed lijenosti i pasivnosti.

Življenje na teret drugih (Gotovanstvo): Izbjegavanje poštenog rada, oslanjanje na tuđi trud i resurse bez opravdanog razloga (dok je osoba sposobna za rad), čime se iskorištava Muka i dobrota bližnjih.

Nemarno obavljanje posla i dužnosti: Površno, neodgovorno i zakašnjelo izvršavanje radnih, obiteljskih ili društvenih obveza za koje ste plaćeni ili dužni obaviti.

Uzaludno trošenje vremena (Gubljenje vremena): Svojevoljno i sate prolazeće gubljenje dragocjenog vremena na prazne zabave, bezumno gledanje ekrana, društvene mreže ili nerad, dok se duhovne i životne dužnosti zanemaruju.

Kašnjenje i neodgovornost: Stalno kašnjenje na molitvu, u crkvu ili na dogovorene obveze zbog nediscipline i komotnosti.

Zanemarivanje čitanja Svetog pisma i duhovnih knjiga: Potpuno odsustvo želje za upoznavanjem Božje riječi i učenja Crkve radi duhovne lijenosti.

Pri ispovijedi je dovoljno imenovati ove oblike lijenosti i potražiti duhovni savjet kako kroz svakodnevni red, post i molitvu probuditi duhovnu revnost i radnu disciplinu.

Grijesi krađe i otimačine (Šesto mitarstvo):

Izravna krađa i krađa u tajnosti: Uzimanje bilo kakve tuđe imovine, novca ili predmeta bez dopuštenja vlasnika (džeparenje, provala, sitne krađe u kući, trgovini ili na poslu).

Zadržavanje i prisvajanje nađenih stvari: Pronalaženje tuđeg novca ili predmeta te svjesno zadržavanje za sebe, bez pokušaja da se nađe pravi vlasnik i vrati imovina.

Zakidanje radnika i nepoštena plaća: Neisplaćivanje ili namjerno umanjivanje poštene plaće radnicima, kašnjenje s isplatom bez razloga te iskorištavanje teškog položaja zaposlenika.

Neizvršavanje obveza na radnom mjestu (Krađa vremena): Zabušavanje na poslu, izbjegavanje radnih obveza dok primate potpunu plaću ili korištenje radnog vremena i resursa tvrtke za privatne potrebe.

Neplaćanje dugova i računa: Namjerno izbjegavanje vraćanja posuđenog novca, neplaćanje preuzetih financijskih obveza, komunalija ili poreza državi.

Prevara u trgovini i poslovanju: Zakidanje na vagi ili mjerama, prodaja oštećene ili neispravne robe pod ispravnu, skrivanje mana proizvoda i varanje kupaca ili klijenata.

Prisvajanje tuđih zasluga i intelektualna krađa: Preuzimanje tuđeg rada, ideja, znanja ili autorskih djela te njihovo prikazivanje kao vlastitih (plagijat).

Oštećivanje i uništavanje tuđe imovine: Namjerno ili iz krajnjeg nemara oštećivanje javnih dobara, prirode, tuđih vozila, stanova ili alata.

Utaja i korupcija: Uzimanje ili davanje mita, pronevjera novca iz zajedničkih ili službenih fondova, te nepravedno prisvajanje onoga što pripada društvu ili crkvi.

Iskorištavanje tuđe nesreće ili neznanja: Kupovanje stvari po nerealno niskoj cijeni znajući da su ukradene ili prisvajanje imovine osoba u teškom položaju (siročad, bolesni, stariji).

Kod ispovijedi ovih grijeha, uz priznanje, ključno je načelo restitucije — crkveno je učenje da je za puninu pokajanja potrebno, ako je ikako moguće, vratiti ukradeno ili nadoknaditi načinjenu štetu onome koga se oštetilo.

Grijesi srebroljublja i škrtosti (Sedmo mitarstvo):

Srebroljublje (Pohlepa): Prekomjerna, strastvena želja za stjecanjem novca i materijalnog bogatstva, gdje zgrtanje imovine postaje glavni cilj i smisao života.

Škrtost i tvrdoća srca: Nemogućnost da se s radošću i lakoćom podijeli vlastiti novac ili imovina s onima koji su u potrebi, te stalni strah od gubitka materijalnih dobara.

Odbijanje davanja milostinje: Svjesno okretanje glave od siromaha, prosjeka, bolesnih i nevoljnika kada imamo priliku i mogućnost pomoći im.

Stavljanje novca ispred Boga (Srebroljublje kao idolopoklonstvo): Uzdanje u financijsku sigurnost i bogatstvo umjesto u Božju providnost; stavljanje materijalnog na prvo mjesto, a duhovnog života na sporedno.

Stavljanje novca ispred ljudi: Žrtvovanje obiteljskih, prijateljskih ili međuljudskih odnosa radi materijalne koristi, novca ili nasljedstva.

Zavist i nezadovoljstvo: Stalna nesreća i nezadovoljstvo onime što imamo, uz zavist i želju za imovinom, uspjehom ili financijskim stanjem bližnjega.

Lihvarenje i iskorištavanje u nevolji: Posuđivanje novca uz nepoštene kamate ili iskorištavanje teške financijske situacije bližnjega radi ostvarivanja vlastite zarade.

Nespremnost na pomaganje Crkvi i zajednici: Odbijanje sudjelovanja u milosrdnim djelima, izgradnji ili održavanju hrama, te izbjegavanje potpore dobrotvornim akcijama usprkos mogućnostima.

Pretjera zabrinutost i strah za budućnost: Robovanje tjeskobi oko materijalnih potreba i sutrašnjice, čime se pokazuje nedostatak vjere i povjerenja u Božje staranje o nama.

Uživanje u samom posjedovanju (Pohlepa bez svrhe): Skupljanje novca i materijalnih stvari radi samog osjećaja posjedovanja i moći, bez namjere da se ta dobra iskoriste za dobrobit obitelji, bližnjih ili zajednice.

Pri ispovijedi je važno priznati unutarnju vezanost za materijalno i zatražiti duhovni savjet kako kroz milostinju i nesebičnost osloboditi srce od strasti srebroljublja.

Grijesi lihvarenja i zelenaštva (Osmo mitarstvo):

Lihvarenje (davanje novca uz previsoke kamate): Posuđivanje novca rođacima, prijateljima ili ljudima u potrebi uz nezakonite ili nepravedno visoke kamate s ciljem brze i l lake zarade.

Iskorištavanje tuđe nevolje i nužde: Korištenje teškog financijskog, zdravstvenog ili životnog položaja bližnjega kako bi ga se prisililo na nepovoljne ugovore, prodaju imovine ispod cijene ili nepravedne uvjete rada.

Nepošteno poslovanje i financijska obmana: Namjerno sastavljanje zamršenih ili nejasnih ugovora, skrivanje "sitnih slova" ili uvjeta poslovanja s ciljem da se klijenta, partnera ili kupca financijski ošteti.

Bogaćenje na račun tuđe bijede i nesreće: Stjecanje materijalne koristi iz situacija u kojima netko pati (npr. preprodaja osnovnih životnih namirnica ili lijekova po višestruko uvećanim cijenama u kriznim vremenima).

Prisvajanje tuđe imovine zbog dugova: Bešćutno oduzimanje krova nad glavom, alata za rad ili nužne imovine dužniku koji zbog nesreće ili teških okolnosti ne može na vrijeme vratiti dug.

Mito i korupcija u poslovanju: Davanje ili primanje novca i darova kako bi se preko reda, nepravedno ili na štetu drugih ostvarila materijalna dobit, posao ili povlastica.

Unajmljivanje radnika bez poštene naknade: Iskorištavanje teške situacije nezaposlenih ili stranih radnika dajući im nehumane uvjete i minimalnu zaradu nedovoljnu za dostojanstven život.

Pranje novca i stjecanje sumnjivog kapitala: Sudjelovanje u poslovima koji uključuju nepošteno stečen, neoporezivan ili nezakonit novac, te skrivanje izvora takve dobiti.

Nepoštena preprodaja i špekulacije: Kupovanje roba ili nekretnina po izrazito niskim cijenama od ljudi koji su u očajničkoj potrebi za novcem, a zatim preprodaja radi vlastitog ekstremnog profita.

Zadržavanje založene imovine bez samilosti: Odbijanje vraćanja založenih stvari ili produženja roka za povrat duga čovječnom i strpljivom bližnjem koji iskreno nastoji, ali trenutno ne može vratiti dug.

Pri ispovijedi ovih grijeha potrebno je jasno priznati nepošteno stjecanje novca, pokajati se za nedostatak milosrđa prema ljudima u nevolji te s duhovnikom dogovoriti način nadoknade štete ili davanja milostinje.

Grijesi nepravde i pristranosti (Deveto mitarstvo):

Pristranost i nepravedno prosuđivanje: Donošenje odluka u obitelji, na poslu ili u društvu na temelju osobnih simpatija, rodbinskih veza ili vlastitog interesa, umjesto na temelju istine i pravde.

Primanje i davanje mita: Davanje ili primanje novca, darova i usluga kako bi se zaobišao zakon, ostvarila nepravedna prednost ili donijela odluka na štetu drugoga.

Osuđivanje nevinih i opravdavanje krivih: Svjesno stajanje na stranu onih koji čine nepravdu ili optuživanje nevine osobe radi zaštite vlastitih interesa ili lijenosti.

Zakidanje siromašnih, slabih i nemoćnih: Iskorištavanje položaja moći ili autoriteta kako bi se zakinuli oni koji se ne mogu braniti (djeca, stariji, radnici, bolesni).

Korištenje lažnih mjera i vage (Trgovačka nepravda): Zakidanje klijenata i kupaca na količini, kvaliteti ili mjerama proizvoda i usluga radi ostvarivanja nepoštene zarade.

Nepravedno suđenje u službi ili obitelji: Kao sudac, šef, roditelj ili nadređeni donošenje pristranih, gnjevnih ili neobjektivnih odluka bez saslušanja obje strane.

Zlouporaba zakona i pravnih rupa: Korištenje pravnih smicalica i rupa u zakonu kako bi se izbjegle moralne i zakonske obveze prema bližnjima ili državi.

Šutnja pred nepravdom (Krivica prešućivanjem): Kukavička šutnja i dopuštanje da se pred vašim očima čini očita nepravda prema drugome, kada ste imali dužnost i mogućnost reći istinu.

Nepravedno podijeljeni resursi ili nasljedstvo: Pristrano i pohlepno dijeljenje imovine, posla ili resursa unutar obitelji ili tvrtke na štetu pojedinih članova.

Krivotvorenje dokumenata i lažno svjedočenje: Izrada ili korištenje lažnih potvrda, računa, ugovora ili svjedočanstava radi ostvarivanja nepravedne koristi.

Pri ispovijedi je važno priznati konkretne situacije u kojima ste postupili nepravedno, s ciljem da ubuduće u svim odnosima težite istini, poštenju i jednakom pristupu prema svima.

Grijesi zavisti i ljubomore (Deseto mitarstvo):

Zavist na tuđem uspjehu i napretku: Osjećaj tuge, gorčine, bijesa ili nemira u srcu kada netko u vašoj okolini (kolega, prijatelj, rođak) ostvari uspjeh, dobije promaknuće ili postigne nešto dobro.

Radovanje tuđoj nesreći (Pakost / Zloradost): Unutarnje zadovoljstvo, osmijeh ili olakšanje kada osoba koja vam se ne sviđa ili kojoj zavidite doživi pad, gubitak, sramotu ili nesreću.

Ljubomora na tuđa materijalna i duhovna dobra: Želja da drugi izgube ono što imaju (imovinu, ljepotu, pamet, zdravlje, ugled pa i duhovne darove) kako ne bi bili "bolji" od vas.

Mržnja i netrpeljivost prema uspješnijima: Razvijanje tajne ili otvorene odbojnosti prema ljudima koji su talentiraniji, pošteniji, sposobniji ili omiljeniji u društvu.

Umanjivanje i omalovažavanje tuđeg truda: Odbijanje priznavanja nečijeg rada i postignuća, uz komentare poput: "Imao je sreće", "To nije ništa posebno" ili "Sve je to preko veze".

Klevetanje i ogovaranje iz zavisti: Širenje tračeva, laži ili poluinformacija o nekome samo s ciljem da mu se pokvari ugled jer mu se zavidi na položaju ili sreći.

Nezahvalnost Bogu i roptanje: Prigovaranje Bogu na vlastitom životu i smatranje da je On nepravedan jer je drugima dao više zdravlja, novca, sreće ili obiteljskog blagostanja.

Namjerno sabotiranje i podmetanje: Činjenje tajnih opstrukcija ili prepreka kako netko ne bi uspio u svom poslu, ideji ili namjeri.

Uspoređivanje s drugima s visoka ili s ogorčenošću: Stalno promatranje drugih kroz prizmu natjecanja, pri čemu se javlja ili oholost (ako ste bolji) ili zavist i nemir (ako su oni bolji).

Nenavidnost prema tuđoj obiteljskoj ili osobnoj sreći: Osjećaj smetnje ili ogorčenosti kada vidite tuđi skladan brak, odgojenu djecu, iskreno prijateljstvo ili unutrašnji mir.

Pri ispovijedi je korisno priznati prema kome ste osjećali zavist ili ljubomoru, te zatražiti duhovni savjet kako kroz iskrenu molitvu za te ljude iscijeliti i omekšati vlastito srce.

Grijesi oholosti i ponosa (Jedanaesto mitarstvo):

Oholost i visoko mišljenje o sebi: Smatranje sebe boljim, pametnijim, pravednijim ili vrijednijim od drugih ljudi, te pripisivanje vlastitih uspjeha i vrlina isključivo sebi, a ne Božjoj milosti.

Taština (sujeta) i traženje ljudske slave: Žudnja za pohvalama, priznanjima, komplimentima i divljenjem okoline; činjenje dobrih djela ili molitve s ciljem da nas drugi vide i hvale.

Preziranje i ponižavanje drugih: Gledanje na bližnje "s visoka", smatranje drugih manje vrijednima, glupima ili nepobožnima te odbijanje komunikacije ili pomoći iz osjećaja vlastite uzvišenosti.

Umišljenost i samoveličanje: Uzaštitno i hvalisavo ponašanje, naglašavanje vlastite važnosti, statusa, pameti ili materijalnih i duhovnih postignuća pred drugima.

Nepokornost i neposlušnost: Odbijanje prihvaćanja opravdanih savjeta, autoriteta i pravila; tvrdoglavo ustrajanje na vlastitoj volji po svaku cijenu.

Nedavanje dužnog poštovanja roditeljima: Sramoćenje, ignoriranje, grubost, drskost ili zanemarivanje potreba vlastitih roditelja u njihovoj starosti i nemoći.

Nepoštivanje duhovnih i zakonitih vlasti: Drsko odbijanje duhovnih pouka Crkve i svećenstva te svjesno i iz prkosa kršenje pravednih zakona i pravila društva.

Tvrdoglavost i nesposobnost traženja oprosta: Odbijanje da se prizna vlastita pogreška, ponosno odbijanje izgovaranja riječi "oprosti" i traženja pomirenja nakon svađe.

Buntovnost i roptanje protiv Boga: Nezadovoljstvo Božjom voljom i providnošću, optuživanje Boga za životne teškoće te smatranje da zaslužujemo bolji tretman u životu.

Pretjerana osjetljivost na kritiku (Povrijeđeni ponos): Burno i gnjevno reagiranje, uvrijeđenost ili osvetoljubivost kada netko ukaže na naše mane, pogreške ili propuste.

Pri ispovijedi ovih grijeha, koji se u kršćanskoj duhovnosti smatraju korijenom svih ostalih sagrešenja, važno je imenovati oblike oholosti u svom životu i moliti za dar poniznosti i smjernosti pred Bogom i ljudima.

Grijesi gnjeva i srdžbe (Dvanaesto mitarstvo):

Nekontrolirani bijes i jarost: Svojevrsni gubitak kontrole nad sobom u trenucima ljutnje, dovođenje sebe u stanje provale bijesa te razbijanje stvari ili divljanje.

Vikanje, deranje i povišen ton: Agresivno i nadvikujuće obraćanje bližnjima u obitelji, na poslu ili u prometu uslijed gubitka strpljenja.

Tjelesno i psihičko zlostavljanje: Primjena fizičke sile (udarci, guranje) ili teškog psihičkog pritiska i zastrašivanja prema slabijima, partneru, djeci ili drugima.

Uvreda i psovanje u gnjevu: Izgovaranje najtežih uvreda, prostačkih riječi, psovki i ponižavajućih pridjeva drugima u stanju srdžbe.

Gajenje zlopamćenja i zamjeranje: Odbijanje da se zaboravi i oprosti uvrjeda ili nepravda, dugotrajno nošenje gorčine u srcu te "skupljanje" tuđih pogrešaka.

Osvetoljubivost i planiranje osvete: Unutarnje želje, maštanja ili konkretni koraci da se nekome vrati "milo za drago" i nanese mu se šteta zbog prijašnje uvrjede.

Proklinjanje i prizivanje zla: Izgovaranje kletava, prizivanje bolesti, nesreće, propasti ili smrti drugom ljudskom biću u trenucima gnjeva.

Razdražljivost i svadljivost: Stalna spremnost na prepirku, nestrpljivost, pretjerana reakcija na sitnice i stvaranje napete atmosfere u svojoj okolini.

Unutarnji gnjev i mržnja: Nošenje tihe, ali duboke mržnje i odbojnosti prema pojedinim ljudima u srcu, čak i bez vanjskih izljeva bijesa.

Odbijanje pomirenja: Ponosno i tvrdoglavo odbijanje pruža ruke pomirenja, ne prihvaćanje tuđe isprike ili odbijanje razgovora ("tihi obrt" ili ignoriranje bližnjega).

Pri ispovijedi je važno priznati konkretne izljeve gnjeva i zamjeranja, te zatražiti duhovni savjet i molitvenu pomoć za stjecanje krotkosti, mirnoće i dara praštanja.

Grijesi zlopamćenja (Trinaesto mitarstvo):

Dugotrajno nošenje gorčine i zamjeranja: Namjerno odbijanje da se izbaci uvrjeda iz srca, konstantno prisjećanje i "premotavanje" starih sukoba te hranjenje osjećaja povrijeđenosti.

Neopraštanje uvreda: Odbijanje davanja oprosta osobama koje su vas povrijedile, nanijele vam štetu ili dovale u neprijatnu situaciju, čak i kada su tražile oprost.

Odbijanje mirenja i razgovora: Inatljivo i ponosno izbjegavanje komunikacije ("tihi obrt", ignoriranje, skretanje pogleda) te odbijanje pružene ruke pomirenja.

Planiranje i maštanje o osveti: Smišljanje načina kako nekome vratiti "milo za drago", priželjkivanje tuđe propasti te izrada konkretnih planova za osvetu. Radovanje tuđoj nesreći iz osvete: Osjećaj unutrašnjeg zadovoljstva, olakšanja ili trijumfa kada osoba koja vas je uvrijedila doživi pad, bolest, sramotu ili gubitak.

Ogovaranje i podsjećanje na tuđe stare grijehe: Stalno spominjanje i izvlačenje na površinu davno učinjenih i razjašnjenih pogrešaka vaših bližnjih pred drugima ili u obitelji.

Pisanje ili izgovaranje zlobnih komentara: Korištenje ružnih riječi, podbadanja i indirektnih uvreda usmjerenih prema osobi prema kojoj gajite zlopamćenje.

Iskorištavanje tuđe slabosti iz osvetoljubivosti: Čekanje prave prilike da se nekome uskrati pomoć, informacija ili podrška radi ranije uvrjede.

Gajenje mržnje i odbojnosti u srcu: Dopuštanje da se prolazna ljutnja pretvori u trajnu, hladnu i unutrašnju mržnju prema drugom ljudskom biću.

Postavljanje uvjeta za oprost: Traženje da se druga strana ponizi, plati ili prođe kroz patnju kako bi joj se "smilovalo" i oprostilo.

Pri ispovijedi ovih grijeha ključno je iskreno priznati nošenje zlopamćenja, imenovati spremnost ili nespremnost na oprost te zatražiti od Boga molitvenu snagu za potpuno oslobođenje srca od mržnje i gorčine.

Grijesi ubojstva i nanošenja ozljeda (Četrnaesto mitarstvo):

Ubojstvo i oduzimanje ljudskog života: Izravno oduzimanje života drugom ljudskom biću u bilo kojim okolnostima (razbojništvo, tučnjava, nehat, nemar u prometu ili radu).

Pobačaj (abortus) i sudjelovanje u njemu: Izravno prekidanje života nerođenog djeteta, kao i nagovaranje, poticanje, financiranje ili vođenje druge osobe na pobačaj.

Poticanje i nagovaranje na ubojstvo ili samoubojstvo: Izravno ili neizravno guranje nekoga u smrt, davanje savjeta, ideja ili sredstava za oduzimanje vlastitog ili tuđeg života.

Tjelesno ozljeđivanje i udarci: Nanošenje fizičke boli, udaranje, ranjavanje, tučnjava i svako fizičko zlostavljanje bližnjih (supružnika, djece, roditelja ili stranaca).

Ubijanje čovjeka riječima ("Duševno ubojstvo"): Nanošenje dubokih psihičkih i emotivnih rana bližnjemu teškim uvredama, ponižavanjem, prijetnjama ili dugotrajnim maltretiranjem kojim se lomi nečija volja za životom.

Samoozljeđivanje i pokušaj samoubojstva: Namjerno nanošenje ozljeda vlastitom tijelu, dovođenje sebe u životnu opasnost ili pokušaj oduzimanja vlastitog života (koji je Božji dar).

Ugrožavanje tuđih života nemarom: Neodgovorno ponašanje u prometu (vožnja pod utjecajem alkohola, brza i obijesna vožnja), nepoštivanje zaštite na radu ili zanemarivanje sigurnosti čime se životi drugih dovode u opasnost.

Odbijanje pružanja prve pomoći ili spašavanja: Prolaženje pokraj osobe u životnoj opasnosti, teško bolesne ili ozlijeđene osobe bez pružanja pomoći ili pozivanja službi spašavanja.

Uništenje vlastitog zdravlja ovisnostima: Svjesno i dugotrajno uništavanje vlastitog tijela i psihe teškim drogama, alkoholom, cigaretama ili drugim otrovnim tvarima (sporo samoubojstvo).

Ravnodušnost i mržnja koja priželjkuje smrt: Željeti u srcu da netko umre, nestane ili strada, te osjećati radost pri pomisli na nečiju smrt.

Pri ispovijedi ovih grijeha, posebno onih koji se tiču prekida života ili tjelesnih i duševnih povreda, iznimno je važno otvoreno i bez opravdavanja iznijeti djela pred svećenikom kako bi se kroz iskreno pokajanje i duhovno vodstvo primila Božja milost i iscjeljenje.

Grijesi vračanja i praznovjerja (Petnaesto mitarstvo):

Bavljenje magijom i čaranjem: Bilo kakvo prakticiranje crne ili bijele magije, spravljanje napitaka, bacanje ili skidanje uroka, te izvođenje obreda radi utjecaja na tuđu volju ili sudbinu.

Odlazak gatarama, vidovnjacima i proricateljima: Traženje pomoći, savjeta ili saznanja o budućnosti od gatar iz kave, tarota, graha, astrologa, hiromanta (čitanje iz dlana) ili numerologa.

Prizivanje duhova (spiritizam): Sudjelovanje u seansama prizivanja duša pokojnika, korištenje Ouija ploča ili drugih metoda za stupanje u kontakt s duhovnim svijetom izvan Crkve.

Korištenje i nošenje amajlija i talismana: Nošenje ili držanje u kući crvenog konca, "urokljivog oka" (nazar), amajlija, pletenica, horoskopskih znakova ili kristala radi navodne zaštite i "dobre energije" umjesto uzdanja u križ i Božju milost.

Vjerovanje u praznovjerja i znamenja: Pridavanje duhovnog značaja i strah od narodnih praznovjerja (crna mačka, razbijeno ogledalo, prolazak ispod ljestava, prosipanje soli, "ugorci", gledanje u dane i dane u tjednu).

Čitanje i vjerovanje u horoskop: Redovito ili povremeno čitanje, izrada natalnih karata, pridavanje važnosti astrologiji te usmjeravanje života prema zvijezdama i horoskopskim znakovima.

Spravljanje i korištenje "otrova" ili opasnih pripravaka: Korištenje raznih tvari, napitaka ili sredstava s namjerom da se nekome naudi, izazove bolest, nesreća ili ljubavna ovisnost.

Bavljenje okultizmom, sotonizmom i alternativnim duhovnostima: Sudjelovanje u okultnim redovima, sotonističkim obredima, prakticiranje New Age tehnika, ezoterije ili prizivanje nečistih sila pod krinkom "energija".

Korištenje "bioenergije" i neprovjerenih alternativnih iscjelitelja: Traženje tjelesnog ili duhovnog ozdravljenja kod bioenergetičara, šamana ili bioiscjelitelja koji koriste nepoznate duhovne sile umjesto medicine i crkvenih molitava.

Poticanje i vođenje drugih na vračanje: Nagovaranje, preporuka, vođenje ili financiranje odlaska obitelji i prijatelja gatarama, iscjeliteljima ili bioenergetičarima.

Pri ispovijedi ovih grijeha, koji izravno narušavaju Prvu Božju zapovijed (uzdanje u druge sile umjesto u Boga), potrebno je iskreno priznati sudjelovanje u ovim praksama, odbaciti sve amajlije ili okultne predmete (uništiti ih ili zapaliti), te zatražiti duhovno vodstvo i molitve za potpuno oslobođenje.

Grijesi bluda (Šesnaesto mitarstvo):

Spolni odnosi izvan braka (blud): Stupanje u intimne, seksualne odnose s osobom s kojom niste u crkvenom braku.

Gledanje pornografije i bludnih sadržaja: Namjerno gledanje, pretraživanje ili čitanje pornografskih filmova, slika, časopisa ili eksplicitnih tekstova na internetu.

Masturbacija (samoskvrnavljenje): Zlouporaba tijela i seksualnosti radi samostalnog izazivanja i zadovoljavanja spolnog nadražaja.

Bludne misli, maštanja i pristanak na njih: Namjerno zadržavanje, raspirivanje i uživanje u nečistim mislima, seksualnim fantazijama i scenarijima u umu.

Sladostrasni pogledi i nečednost: Namjerno promatranje drugih ljudi s pohotom, seksualnom željom ili razgolićivanjem očiju ("svatko tko s požudom pogleda ženu već je u srcu s njom učinio preljub").

Nečisti dodiri i milovanja: Neprimjereno, pohotno ili nečedno dodirivanje vlastitog ili tuđeg tijela izvan bračne zajednice.

Izazovno i nečedno odijevanje ili ponašanje: Svojevoljno nošenje odjeće ili ponašanje kojem je cilj skretanje pozornosti na vlastito tijelo, izazivanje pohote ili sablažnjavanje drugih.

Zavođenje i poticanje drugih na blud: Izgovaranje dvosmislenih, seksualnih aluzija, flertanje s ciljem zavođenja ili nagovaranje druge osobe na bludni čin.

Pisanje i slanje nečistih poruka (tzv. sexting): Slanje ili traženje eksplicitnih fotografija, videa ili tekstualnih poruka seksualnog sadržaja preko telefona i društvenih mreža.

Uživanje u razuzdanom društvu i nečistim razgovorima: Sudjelovanje u razgovorima, zabavama ili mjestima gdje se veliča seksualna raspuštenost i ismijava čistoća.

Pri ispovijedi ovih grijeha nije potrebno ulaziti u vulgarne ili pretjerano detaljne opise pred svećenikom, već je dovoljno jasno imenovati konkretan oblik grijeha (npr. gledanje pornografije, bludne misli, odnosi prije braka), izraziti iskreno pokajanje i čvrstu odluku da se čuva tjelesna i duhovna čistoća.

Grijesi preljuba i narušavanja braka (Sedamnaesto mitarstvo):

Bračna nevjera (preljub): Stupanje u tjelesni ili intimni odnos s drugom osobom izvan bračne zajednice, čime se izravno krši zadana bračna vjernost i bračni zavjet.

Emotivna nevjera i tajne veze: Razvijanje tajnih, intimnih ili romantiziranih odnosa s trećom osobom (uključujući dopisivanje i flert preko interneta) koji narušavaju povjerenje i emotivnu povezanost sa supružnikom.

Razaranje tuđeg braka ili obitelji: Svjesno ulazak u vezu s osobom koja je u braku, poticanje na razvod ili unutrašnje narušavanje tuđeg bračnog sklada radi vlastitih interesa ili pohote.

Bludna nasilja i prisila: Svaki oblik seksualnog nasilja, prisile, zastrašivanja ili bezobzirnog iskorištavanja druge osobe u braku ili izvan njega.

Seksualne otmice i trgovina ljudima: Sudjelovanje, pomaganje ili prisiljavanje osoba na blud, prostituciju ili brak protiv njihove volje.

Kršenje zavjeta čistoće (osoba posvećenih Bogu): Pad u bludni grijeh ili preljub osoba koje su položile monaške, svećeničke ili redovničke zavjete čistoće i posvećenja Bogu, kao i navođenje takvih osoba na grijeh.

Zanemarivanje i napuštanje bračnog druga te obitelji: Svjesno izbjegavanje bračnih i obiteljskih dužnosti, emotivno ili materijalno ostavljanje supružnika i djece radi sebičnosti ili drugog partnera.

Nepoštivanje svetosti bračne postelje: Unošenje nečistih, izopačenih ili sablažnjivih praksi u bračni život koje ponižavaju dostojanstvo supružnika ili narušavaju čistoću braka.

Poticaj na razvod bez duhovnog razloga: Lakomisleno odbacivanje braka pri prvim poteškoćama, namjerno odbijanje rada na pomirenju i unutrašnjoj obnovi bračne zajednice.

Bračna dvoličnost i skrivanje grijeha: Život u tajnom grijehu i laganje supružniku uz pretvaranje da je u braku sve u redu, čime se godinama pogoršava duhovno stanje obitelji.

Pri ispovijedi je važno jasno i bez traženja izgovora imenovati narušavanje bračnog zavjeta ili čistoće, te zatražiti duhovni savjet za obnovu iskrenosti, vjernosti i mira u obitelji.

Grijesi protivprirodnog bluda i rodoskrvrnuća (Osamnaesto mitarstvo):

Rodoskrvrnuće (incest): Stupanje u spolni ili intimni odnos s osobom s kojom ste u izravnom krvnom srodstvu (roditelji, djeca, braća, sestre ili bliska rodbina).

Protivprirodni bludni činovi: Odstupanje od prirodnog poretka ljudske seksualnosti i bračnog odnosa kroz izopačene i protivprirodne oblike spolnih čina.

Homoseksualni praksirani odnosi: Stupanje u intimne ili seksualne odnose s osobom istog spola.

Skrnavljenje vlastitog ili tuđeg tijela teškim devijacijama: Sudjelovanje u seksualnim praksama koje uključuju namjerno ponižavanje, nanošenje boli (mazohizam/sadizam) ili unakažavanje tijela radi spolnog podražaja.

Brodolom čistoće kroz teške ovisnosti i perverzije: Sustavno traženje, gledanje i prakticiranje najtežih i najizopačenijih oblika pornografskih sadržaja koji narušavaju ljudsko dostojanstvo i božanski poredak stvaranja.

Seksualno iskorištavanje maloljetnika ili nemoćnih: Svaki oblik pedofilije, zlostavljanja ili navođenja djece i nesposobnih osoba na seksualne radnje (težak grijeh koji uz duhovnu nosi i najstrožu građansku odgovornost).

Beštijalnost (spolni odnosi sa životinjama): Stupanje u seksualne kontakte sa životinjama, što predstavlja potpuno pomračenje ljudskog razuma i dostojanstva.

Poticanje i organiziranje protivprirodnog bluda: Nagovaranje drugih na teške oblike seksualnih devijacija, trgovina takvim sadržajima ili vođenje mjesta gdje se prakticiraju takvi grijesi.

Svojevoljno odbacivanje ili uništenje prirodnog spolnog identiteta: Namjerno i svjesno narušavanje ili odbacivanje vlastitog, Bogom danog spola radi predavanja protivprirodnim strastima i obmanama.

Otvoreno prkošenje i opravdavanje protivprirodnih grijeha: Svojevoljno promoviranje, javno branjenje i smatranje normalnim onih seksualnih oblika ponašanja koje Sveto pismo i Crkva jasno označavaju kao teška sagrešenja.

Pri ispovijedi ovih grijeha potrebno je bez ublažavanja, ali i bez nepotrebnih pojedinosti, iskreno imenovati vrstu pada, izraziti duboko pokajanje, zatražiti Božje milosrđe te u dogovoru s duhovnikom prihvatiti duhovne lijekove (epitimiju) i smjernice za obnovu duše i tijela.

Grijesi krivovjerja (hereze) i otpada od vjere (Devetnaesto mitarstvo):

Odstupanje od prave vjere i otpadništvo (apostazija): Svojevoljno napuštanje Pravoslavne Crkve, odricanje od kršćanske vjere ili prelazak na drugu vjeru, nekršćanska učenja ili ateizam.

Prihvaćanje i širenje lažnih učenja (hereza): Vjerovanje u učenja koja su u suprotnosti s odlukama Svetih Sabora i naukom Crkve, te njihovo javno ili tajno širenje i nametanje drugima.

Sumnja u crkvene dogme: Svojevoljno i tvrdoglavo sumnjanje ili odbacivanje osnovnih vjerskih istina (npr. o Presvetom Trojstvu, Isusu Kristu kao Bogu i Čovjeku, Uskrsnuću, Svetim Tajnama).

Samovoljno i pogrešno tumačenje Svetoga pisma: Tumačenje Biblije "po svojoj glavi" ili izvan konteksta predaje Crkve, čime se izvrće izvorni smisao Božje riječi.

Hula na Boga i svetinje (bogohuljenje): Izgovaranje pogrdnih, psovnih ili ismijavajućih riječi protiv Boga, Presvete Bogorodice, svetaca, Svetog Pisma, križa, ikona ili Svetih Tajni.

Prihvaćanje sinkretizma i New Age učenja: Miješanje kršćanske vjere s istočnjačkim filozofijama, reinkarnacijom, karmom, jogom kao duhovnom praksom ili idejom da su "sve vjere jednake" (hereza ekumenizma).

Sudjelovanje u vjerskim obredima nekršćanskih ili heretičkih skupina: Odlazak na obrede, molitve ili skupove sektarskih, gnostičkih ili pseudo-religijskih organizacija.

Sumnjanje u djelotvornost Svetih Tajni: Neodgovorno i nevjerničko smatranje da su ispovijed, pričešće, krštenje ili brak samo "prazni običaji" ili simboli bez stvarne Božje milosti.

Prkos i nepokornost Crkvi: Javno napadanje, ismijavanje ili svjesno podrivanje autoriteta Crkve, Svetog Sinoda i kanonskog svećenstva iz pobune i oholosti.

Čitanje i širenje heretičke literature: Namjerno čitanje, kupovanje, dijeljenje ili preporučivanje knjiga, časopisa i internetskih sadržaja koji napadaju i izvrću istinsku kršćansku vjeru.

Pri ispovijedi je potrebno iskreno priznati ako ste sumnjali u vjeru, prihvaćali tuđa učenja ili hulili na svetinje, te zatražiti duhovni savjet za utvrđivanje u istinitom nauku Crkve.

Grijesi nemilosrđa i tvrdoće srca (Dvadeseto mitarstvo):

Odbijanje pružanja milostinje i pomoći: Okretanje glave od siromaha, prosjeka i gladnih kada imate mogućnost dati hranu, odjeću ili novčanu pomoć.

Bešćutnost i nedostatak empatije prema bolesnima i usamljenima: Zanemarivanje, posjećivanje ili izbjegavanje bolesnih, starijih, nemoćnih i usamljenih članova obitelji, susjeda ili poznanika.

Tvrdoća srca prema tuđoj patnji i žalosti: Osjećaj ravnodušnosti, dosade ili nespremnosti da se sasluša, utješi i pruži podrška čovjeku koji prolazi kroz tešku životnu dramu ili žalost.

Sudjelovanje u duhovnom i tjelesnom podvigu bez ljubavi: Obavljanje posta, molitava, klanjanja i odlaska u crkvu na formalan, strog i "zakonski" način, dok u srcu nema milosrđa, samilosti i ljubavi prema bližnjima.

Neopraštanje i uskrata pomoći onima koji su nas povrijedili: Odbijanje pružanja ruke pomoći ili hrane čovječjem biću u nevolji samo zato što vam je u prošlosti učinilo nešto loše.

Nepokazivanje samilosti prema izbjeglicama, strancima i zatočenicima: Prezir, mržnja ili potpuna bezbrižnost prema ljudima bez doma, utočišta ili onima u zatvoru.

Okrutnost i zlostavljanje životinja: Nepotrebno mučenje, udaranje, izgladnjivanje ili ubijanje životinja iz hira ili nemara (jer se milosrdan čovjek smiluje i svojoj živini).

Prezir prema slabijima i neukima: Gledanje s visoka, ruganje ili odbijanje pomoći ljudima koji su slabijeg intelektualnog, društvenog ili imovinskog statusa.

Iskorištavanje i nemilosrdnost prema dužnicima: Traženje trenutnog povrata duga ili kazne od osobe koja se nalazi u teškoj bolesti, nesreći ili potpunom siromaštvu.

Nečinjene dobra kada se moglo i moralo učiniti (Grijeh propusta): Znanje da netko trpi nepravdu, glad ili bol, te posjedovanje svih sredstava da mu se pomogne, a namjerno odabiranje lijenosti i nebrige.

Pri ispovijedi ovog posljednjeg mitarstva ključno je prepoznati prostore u kojima je srce postalo kameno i bezosjećajno, te kroz iskreno pokajanje i konkretna djela milosrđa obnoviti djelatnu ljubav prema Bogu i svakom čovjeku.

Priprema za životnu ispovijed kroz pregled mitarstava i ispit savjesti zna biti dubok i zahtjevan proces, ali najvažnije je zapamtiti da je smisao svega toga oslobođenje srca i susret s Božjim milosrđem, a ne samo formalno nabrajanje. Amen!