PREDGOVOR:
U
potrazi za smislom postojanja u srcu smo nemirni i nismo posve zadovoljni.
Tek kad otkrijemo svrhu za koju smo stvoreni, odnosno kad otkrijemo
svoje dostojanstvo srce ćemo umiriti, biti radosni, slobodni i otvoreni za ljubav.
Nužno je znati da u traganju ili u hodu k savršenosti tj. svetosti možemo
zaći na stranputicu, upasti u zabludu i biti daleko od pravog i
spasonosnog puta. Stoga, trebamo paziti na orijentire, jer ako se
izgubimo i upadnemo u pogubnu zabludu tada smo u velikoj opasnosti da
ne otkrijemo svrhu za koju smo stvoreni i ispunimo Gospodinove
riječi: Što
koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život (Mt
16,26)?
Postavlja se pitanje, što smo dužni činiti da možemo
prepoznati spasonosne orijentire koji će nas dovesti do svrhe za
koju smo stvoreni, odnosno do blaženstva u Nebu?
Da prepoznamo
prave orijentire i ne upadnemo u pogubnu zabludu nužno je da se
ponizimo i pokajemo, i budemo poslušni Gospodinovim riječima: Molite,
i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam
se! Jer svaki koji moli, prima; tko traži, nalazi, i tko kuca,
otvara mu se
(Mt 7,7-8).
Samo kroz pokajanje, i ponizno i poslušno vršenje Gospodinovih
riječi pronaći ćemo prave orijentire, tj. Njegove svece i blaženike koji će nam pomoći da
prepoznamo svoje dostojanstvo i dođemo u stanje da iz slobodna i
mirna srca sa svetim Augustinom radosno uskliknemo: ''Velik si
Gospodine, i hvale dostojan veoma, velika je tvoja snaga, i mudrosti
tvojoj nema mjere. I hvaliti te želi čovjek, sićušan djelić
tvoga stvorenja, čovjek koji svuda sa sobom nosi svoju smrtnost,
koji nosi sa sobom svjedočanstvo svoga grijeha i svjedočanstvo da
se oholima protiviš. Pa ipak te želi hvaliti čovjek, sićušan
djelić tvoga stvorenja. Ti ga potičeš da traži radost hvaleći
tebe, jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne
smiri u tebi.''
Hvalospjev
ljubavi
Kad
bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio
bih mjed što ječi, ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar
proricanja i znao sve tajne i sve znanje; kad bih imao puninu vjere,
tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa.
Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje, kad bih tijelo
svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao ništa mi
koristilo ne bi. Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne
zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje,
ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a
raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve
podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Proroštva? Ona će iščeznuti!
Jezici? Oni će umuknuti! Znanje? Ono će nestati. Jer, nesavršeno
je naše znanje, i nesavršeno naše proricanje. Kada dođe što je
savršeno, iščeznut će što je nesavršeno. Kad sam bio dijete,
govorio sam kao dijete, mislio kao dijete, sudio kao dijete. Kad sam
postao zreo čovjek, odbacio sam što je djetinje. Sad vidimo u
ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sad nesavršeno
poznajem, a onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat. Sada
ostaje vjera, nada i ljubav – to troje – ali je najveća među
njima ljubav.(1
Kor 13,1-13)
Prvo
poglavlje
Općenito
o zapovijedi ljubavi
Kad
govorimo o zapovijedi ljubavi dužni smo znati:
Što
sadrži zapovijed ljubavi
Jesmo
li u stanju vršiti zapovijed ljubavi
Jesmo
li dužni vršiti zapovijed ljubavi
Zašto
smo dužni vršiti zapovijed ljubavi
Što
nas potiče da vršimo zapovijed ljubavi
Što
sadrži zapovijed ljubavi
Ako
smo razumni i pravedni, tj. ako vršimo volju Božju znamo da
zapovijed ljubavi sadrži Zakon koji nam je Bog u srce upisao i koji
posve jasno odzvanja u dubini naše moralne savjesti. Tada smo
svjesni da je to onaj isti Zakon kojeg je u okviru svojih Deset
zapovijedi, po Mojsiju, Bog objavio Izraelcima, a koji čovjeku
nalaže vjerno pokoravanje i savršeno vršenje. Drukčije rečeno,
zapovijed ljubavi sadrži ljubav prema Bogu i bližnjemu što se vidi
iz Gospodinovih riječi: ''Ljubi
Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom
snagom svojom i svom pameću svojom, a svoga bližnjega kao samoga
sebe!'' (Lk
10,27).
Jesmo
li u stanju vršiti zapovijed ljubavi
Kad
govorimo o tome jesmo li u stanju vršiti zapovijed ljubavi dužni
smo znati da svojim ljudskim silama, odnosno bez pomoći i milosti
Božje nismo u stanju izvesti nešto dobro i ugodno Bogu, jer
Gospodin Isus Krist posve jasno govori: ''Ja
sam trs, vi ste mladice. Tko ostaje u meni i ja u njemu, rodi mnogo
roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti.''
(Iv 15,5).
Našu
nemoć ili nesposobnost da činimo dobro priznaje i apostol Pavao:
''To
ne znači da bi sami po sebi bili sposobni nešto pomisliti kao da bi
dolazilo od nas. Ne, naša sposobnost dolazi od Boga, koji nas je i
osposobio da budemo službenici Novoga saveza; ne slova, nego Duha,
jer slovo ubija, a Duh oživljava.''
(2 Kor 3,5-6).
Gospodinove
i riječi apostola Pavla pokazuju da nismo u stanju vršiti Božje
zapovijed pa tako ni zapovijed ljubavi ako se oslonimo na vlastitu
sposobnost i snagu. Stoga nam Bog i daje svoju milost i pomoć da
možemo izvršiti sve što je potrebno za spasenje i blaženstvo, jer
apostol Pavao iznova priznaje: ''Zato
se i trudim i borim prema njegovoj djelotvornosti koja snažno
očituje svoju silu u meni.'' (Kol
1,29).
Istinu
koja nam govori da smo u stanju vršiti zapovijed ljubavi jasno
svjedoče: Sveto pismo, nauk svete Pravoslavne crkve, primjeri Svetih
i zdrav razum!
Tako,
Sveto pismo svjedoči da je Izraelcima već po Mojsiju Bog rekao:
''Ova
zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe
predaleko.''
(Pnz 30,11).
A,
mogućnost i lakoću vršenja zapovijedi ljubavi i Gospodin Isus
Krist potvrđuje riječima: ''Jer
jaram je moj sladak, a moje breme lako.''
(Mt 11,30).
Također
i apostol Ivan tvrdi da nije teško vršiti Božje zapovijedi pa tako
i zapovijed ljubavi: ''Jer
u ovome stoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi. A
njegove zapovijedi nisu teške.''
(1
Iv 5,3).
Dakle,
Gospodinove i riječi apostola Ivana nemaju smisla ako nismo u stanju
vršiti zapovijed ljubavi. Zar bi zapovijed ljubavi mogli nazivati
slatkim jarmom i lakim bremenom kad je ne bi mogli vršiti? Stoga
njihove riječi jasno pokazuju da uz pomoć milosti Božje možemo
vršiti zapovijed ljubavi. Međutim, ako i naiđemo na zapreke gdje
nam naša ljudska narav sklona grijehu, oholi ljudi oko nas i Sotona
na razne načine otežavaju put u Nebo, Bog ostaje vjeran i neće
dopustiti kušnju preko naših mogućnosti, nego će uz napast
pružiti i pomoć da sve možemo izdržati i planirani cilj postići.
Ovu
tvrdnju priznaje i apostol Pavao kada tješi i opominje braću u
Korintu: ''Nikakva
kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i
neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam
zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti.'' (1
Kor 10,13).
Krivovjerci
i njihove pristaše koriste navode Svetog pisma iz kojih zaključuju
da nismo u stanju vršiti zapovijed ljubavi. Zaključak donose iz
riječi apostola Pavla koji govori: ''Ja,
naime, znam da nikakvo dobro ne stanuje u meni, to jest u mome
tijelu. Zaista, htjeti dobro jest u mojoj moći, ali nije učiniti
ga, budući da ne činim dobro koje hoću, nego činim zlo koje
neću.'' (Rim
7,18-19).
Pozivajući
se na ove riječi krivovjerni smatraju da apostol Pavao izričito
govori da i uz najbolju volju nismo u stanju vršiti dobro koje
nalaže zapovijed ljubavi.
Na
ovu tvrdnju treba reći, da po svojim naravnim silama doista nismo u
stanju vršiti zapovijed ljubavi kada bi bili prepušteni sami sebi,
jer bi grešna i zla pohota koja u nama stanuje našu dobru volju
uvijek savladala i onemogućila je da čini dobro. Stoga, pod uvjetom
da za nju molimo, Bog nam i daje svoju milost koja nam omogućava da
svoju grešnu pohotu ukrotimo i vršimo zapovijed ljubavi. Zato
apostol Pavao odmah naglašava, nakon što je govorio o zloj pohoti
koja želi onemogućiti svako dobro, da od tog nesretnog stanja
možemo biti oslobođeni jedino po milosti Božjoj: ''Jadan
ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovog smrtonosnog tijela?
Hvala Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu!'' (Rim
7,24-25).
Iz
riječi apostola Pavla oni zaključuju da svi ljudi griješe i krše
zapovijed ljubavi i da je ne mogu vršiti u cijelosti. Međutim,
dužni smo znati da je to krivi zaključak, jer bez obzira na
činjenicu što su svi ljudi skloni grijehu i mogu kršiti zapovijed
ljubavi to ipak ne znači da je nisu u stanju vršiti u cijelosti. Sa
sigurnošću se može reći da svi koji ne vrše zapovijed ljubavi to
čine svojevoljno, oni ne griješe iz nužde već zlorabe svoju
slobodnu volju, ne što drukčije ne mogu, već što drukčije ne
žele.
Krivovjerci
navode i riječi apostola Ivana: ''Ako
tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo, i u nama nema istine.''
(1
Iv 1,8).
Treba
reći da u navedenim riječima apostol Ivan ne govori o teškim već
o lakim grijesima kojih se nitko bez osobite milosti Božje ne može
sačuvati. Laki grijesi ne oduzimaju pravednicima njihovu pravdu, jer
se ti grijesi po iskrenoj ispovijedi i po revnoj pokori odmah
opraštaju. Drukčije rečeno, bez obzira na činjenicu
što
su pravednici u svome zemaljskom životu ponekad i upadali u lake
grijehe oni zbog toga nisu prestali biti pravedni. Stoga u Mudrim
izrekama i postoje riječi: ''Jer
padne li pravednik i sedam puta, on ustaje.''
(Izr 24,16).
Također
i Učitelji vjere svete Pravoslavne crkve posve jasno uče da možemo
vršiti zapovijed ljubavi!
Tako,
sv. Bazilije naglašava da je zloban čovjek koji govori da je
nemoguće vršiti zapovijedi Duha Svetoga, a sv. Jeronim tvrdi da
uopće ne treba sumnjati u činjenicu da nam Bog zapovijeda samo ono
što možemo izvršiti.
Kad
o tome govori i sv. Augustin potvrđuje da se vršenje zapovijedi
ljubavi spaja s određenim teškoćama, ali odmah naglašava i
upućuje na molitvu kojom dobivamo milost Božju da možemo činiti
sve što nam Bog zapovijeda.
Dakle,
iz rečenog se vidi da zbog svoje ljudske slabosti i obične milosti
koju svi ljudi od Boga dobivaju nismo u stanju vršiti neke
zapovijedi Božje, ali molitvom sebi možemo pribaviti snažnu pomoć
koja nam daje snagu da vršimo i one zapovijedi koje s običnom
milošću ne možemo. Jer, Bog ne zapovijeda ništa što je nemoguće
izvršiti, a kad nešto zapovijedi tad i upozorava da činimo što
možemo i molimo za ono što ne možemo, da zadano možemo izvršiti.
Stoga, iz svete Pravoslavne crkve treba izopćiti sve one koji tvrde
da je nemoguće vršiti zapovijedi Božje onome koji se nalazi u
milosti Božjoj.
Nadalje,
osobito životi Svetih svjedoče da je moguće vršiti zapovijed
ljubavi, a Sveto pismo spominje mnoge koji su je vjerno vršili.
Tako, ono svjedoči za Nou koji je bio pravedan i savršen čovjek,
za Joba da se strašio Boga i čuvao zla, o Jošui da nikada nije
prekršio ni jedne zapovijedi, za Samuela da je živio prema Zakonu i
bio mu vjeran, o Zahariji i Elizabeti da su bili pravedni pred Bogom
i vjerno vršili sve njegove zapovijedi.
Kršćanstvo
broji mnoštvo Svetih koji su vjerno i savršeno vršili zapovijed
ljubavi i živjeli tako čisto i sveto da su bili više anđeli nego
ljudi. Postavlja se pitanje, što dokazuju ovi primjeri Svetih?
Ništa
drugo nego da, ako želimo, možemo vršiti zapovijed ljubavi, jer
Sveti su imali istu narav, za blaženstvo su se borili s istim ili
puno težim napastima i pogibeljima i nisu dobivali više milosti od
drugih ljudi. Ako su Sveti mogli služiti Bogu i vršiti njegovu
volju, zašto to ne bi mogli i ljudi svih naraštaja do svršetka
svijeta?
Govoreći
o tome sv. Augustin naglašava da će nam Sudnji dan pokazati toliko
sudaca za našu osudu koliko će nam sva vremena pokazati vjernih
vršitelja Božjeg zakona. Po njemu, imati ćemo toliko tužitelja
koliko smo imali uzora i toliko svjedoka koji se ne mogu sakriti
koliko je u svakome staležu bilo kreposti koje smo trebali
slijediti.
Poslije
ovih tvrdnji sv. Augustina samo ako smo nerazumni i nepravedni možemo
reći da nismo u stanju vršiti što Bog zapovijeda. Iz njih se vidi
da će Sveti na Sudnji dan ustati pred mnoge ljude i natjerati ih u
laž ako budu rekli da nisu mogli vršiti zapovijed ljubavi. Posebno
će sveti mučenici, koji su radi vjere i kreposti trpjeli tako
strašne progone, ustati kao tužitelji i reći kako nije istina da
ti lijeni ljudi u svoje vrijeme nisu mogli vršiti zapovijed ljubavi.
Oni će posvjedočiti da su te lijenčine živjele u tako mirnim
vremenima da im radi vršenja vjerskih dužnosti ni jedna vlas s
glave nije pala. Okrivljeni će biti i zato što još imaju hrabrosti
tražiti ispriku za svoje grijehe i govoriti da nisu mogli vršiti
Božji zakon koji su mučenici revno i točno vršili, iako su bili
nemilosrdno napadani izgubivši pri tome svoja vremenita dobra,
slobodu i život.
Doista,
što će takvi ljudi reći na ove tvrdnje mučenika a da ne ispadnu
nerazumni i nepravedni? Ako smo razumni i pravedni jasno nam je da se
na ove tvrdnje nema što odgovoriti, a primjeri Svetih su nam pouka
da možemo marljivo vršiti zapovijed ljubavi.
Stoga
se posve sigurno može reći da i zdrav razum svjedoči o tome da smo
u stanju vršiti zapovijed ljubavi. U prilog ove tvrdnje ide
činjenica što sveti kršćanski nauk uči da grijeh nastaje kada
svojevoljno kršimo Božje zapovijedi pa tako i zapovijed ljubavi.
Zato, kada ne bi bilo moguće vršiti zapovijed ljubavi ne bi mogli
ni griješiti jer tada zapovijed ljubavi ne bi kršili svojevoljno
nego iz nužde. Drukčije rečeno, kada ne bi mogli vršiti zapovijed
ljubavi tada se ne bi mogli ni spasiti, jer je za postignuće vječnog
blaženstva prijeko potrebno vršiti zapovijedi Božje, a što
Gospodin i nalaže: ''Ako
hoćeš ući u život, vrši zapovijedi!''
(Mt 19,17).
Gospodinove
riječi jasno govore da u Nebo ili Raj vodi samo vršenje Božjih
zapovijedi u koje spada i zapovijed ljubavi. Stoga, tko može biti
tako nepravedan i nerazumno reći da se ne možemo spasiti od vječne
propasti? Zar nije volja Božja da se svi ljudi spase i nije li
Gospodin došao na svijet da traži i spasi ono što je bilo
izgubljeno?
Iz
tog razloga dužni smo shvatiti da se možemo spasiti i da je u našoj
moći sve što se traži za postignuće blaženstva, odnosno da
možemo vršiti Božje zapovijedi u koje spada i zapovijed ljubavi.
Iskustvo
i povijest uči da smo u stanju činiti i više nego što nam Bog
zapovijeda. Mogu se navesti mnogi Sveti koji su držali evanđeoske
savjete, odnosno dragovoljno siromaštvo, savršenu čistoću i
potpunu poslušnost i koji su još puno toga činili, a što nisu
trebali. Znali su cijele noći probdjeti u molitvi, tijekom više
godina za hranu bi uzimali samo kruh i vodu, vršili su puno drugih
strogih žrtava, svoj cijeli imetak razdijelili bi siromasima,
dvorili bolesnike, neumorno i gorljivo radili oko spasenja duša, a u
krepostima bi postigli tako visoki stupanj savršenosti da im se
svijet oko njih divio.
Bog
nije strog već je milostiv gospodar i ne nameće teret koji ne
možemo nositi. Uz pomoć obilne milosti Božje bez velikih poteškoća
možemo vršiti sve što se od nas traži.
Dobro
je poznato da od svojih službenika Sotona traži daleko više nego
Bog od svojih i kada bi se toliko mučili za Raj koliko se mučimo za
Pakao našli bi svoje mjesto među svetim mučenicima.
Stoga,
dužni smo donijeti čvrstu odluku kojom ćemo revno i ustrajno
vršiti zapovijed ljubavi i ne smijemo se dati zavesti zlim
primjerima oholih ljudi koji drsko krše zapovijedi Božje i gomilaju
grijehe. Na pameti nam stalno treba biti to da Božje prokletstvo
stiže sve one koji se usude kršiti njegovu zapovijed ljubavi.
U
vrijeme Noe, Bog je uništio cijeli svijet jer ga više nije slušao,
a takva sudbina čeka i svakog od nas koji ne činimo što nam Bog
zapovijeda. Stoga, ako se u našem srcu i podignu razne strasti i
mnoge unutrašnje i vanjske napasti koje nam pripravljaju teške
duhovne i tjelesne borbe tada smo dužni pouzdanom molitvom obratiti
se Bogu da nas svojom milošću podigne i ojača da sve zapreke
možemo savladati i ustrajati u njegovoj službi.
Bog
je vjeran i neće dopustiti da budemo kušani preko svojih mogućnosti
već će nam kod svih napasti dati pomoć da ih možemo savladati.
Prema onome što Bog zapovijeda dužni smo se ponašati krajnje
ozbiljno. U svome djelovanju ne smijemo gledati na zemaljske i
ljudske obzire već nam volja Božja treba biti iznad svega i pravilo
u životu, jer Mojsije upozorava:
''Dakle,
pazite da radite kako vam je Jahve, Bog vaš, naložio! Ne skrećite
ni desno ni lijevo. Slijedite potpuno put koji vam je Jahve, Bog vaš,
označio, da tako uzmognete živjeti, imati sreću i dug život u
zemlji koju ćete zaposjesti.''
(Pnz 5,32-33).
Jesmo
li dužni vršiti zapovijed ljubavi
Ako
se želimo spasiti od vječne propasti i baštiniti život vječni,
zapovijed ljubavi dužni smo vršiti u cijelosti, jer Gospodin vrlo
jasno zapovijeda:
''Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom,
svom snagom svojom i svom pameću svojom a svoga bližnjega kao
samoga sebe!''(Lk 10,27).
U
povijesti svete Pravoslavne crkve bilo je krivovjernih ljudi koji su
ozbiljno tvrdili da za vječno spasenje nije nužno u cijelosti
vršiti zapovijed ljubavi već da je za to potrebna samo vjera. Širom
su otvarali nebo razbojnicima, lopovima, ubojicama, preljubnicima,
odnosno svim grešnicima koji imaju vjeru iako u cijelosti ne vrše
zapovijed ljubavi.
Doista,
kad bi njihova tvrdnja bila istinita tada bi se svi ljudi posve lako
mogli spasiti jer u tom slučaju vjera ni za najvećeg zločinca ne
bi bila nešto previše teško. Međutim, je li uistinu tako, odnosno
možemo li se spasiti bez vršenja zapovijedi ljubavi?
Ne,
nije tako jer Gospodin Isus Krist i njegova sveta Pravoslavna crkva
uče sasvim drukčije. Oni uče da nije dosta samo vjerovati već ako
se želimo spasiti tada uz vjeru i zapovijed ljubavi trebamo vršiti
u cijelosti, jer Gospodin tvrdi: ''Neće
u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine,
Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na
nebesima.''
(Mt 7,21).
Gospodinove
riječi pokazuju da se nećemo spasiti ako samo vjerujemo u Boga već
ako vjerujemo i činimo ono što Bog želi, odnosno ako posve vršimo
zapovijed ljubavi što je vidljivo iz dijela Evanđelja u kojem neki
mladić upita Gospodina: ''Učitelju,
koje mi je dobro činiti da imam život vječni?'' (Mt
19,16).
Postavlja
se pitanje, što mu je Gospodin odgovorio? Je li mu rekao da ne treba
ništa činiti već samo vjerovati pa da će tako ući u život
vječni?
Ne,
nije mu to Gospodin odgovorio već je rekao: ''Ali
ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi.''
(Mt 19,17).
Iz
rečenog se vidi da sama vjera nije dovoljna za spasenje nego da ćemo
se spasiti samo ako vjerujemo i ujedno vršimo zapovijed ljubavi!
Govoreći
o tome i apostol Jakov naglašava da sama vjera ne spašava:
''Što koristi, braćo moja ako tko rekne, da ima vjeru, a djela
nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su neki brat ili sestra goli i
bez svagdašnje hrane, pa im netko od vas rekne: 'Idite u miru,
utoplite se i nasitite se', a ne dadnete im što je potrebno za
tijelo, što to koristi? Tako je i s vjerom: ako nema djela, mrtva je
u samoj sebi.'' (Jak
2,14-17).
Ovim
riječima apostol Jakov želi reći da siromahu ne pomaže sućut
izražena riječima nego djelo milosrđa učinjeno iz ljubavi,
odnosno da je vjera bez djela ljubavi posve mrtva. Njegove riječi
jasno pokazuju da se samom vjerom nismo u stanju spasiti nego da su
uz vjeru obavezno potrebna duhovna i tjelesna djela milosrđa,
odnosno ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Za
dokaz da sama vjera spašava protivnici svete Pravoslavne crkve
uzimaju riječi apostola Pavla:
''Tvrdimo
da se čovjek opravdava vjerom bez vršenja Zakona.'' (Rim
3,28).
Međutim,
apostol Pavao ovdje ne govori o djelima koja slijede vjeru već o
djelima koja su učinjena prije vjere, odnosno o djelima Izraelaca i
pogana koji još nisu imali svetu kršćansku vjeru. Izraelcima i
poganima koji nisu prihvatili Gospodinovu svetu vjeru njihova dobra
djela ništa nisu koristila jer je vjera prvi uvjet spasenja.
Potvrdu
da samo djelotvorna ljubav opravdava, odnosno da je vjera bez djela
ljubavi posve beskorisna iznosi apostol Pavao riječima:
''Kad
bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih
imao, bio bih ništa.''
(1
Kor 13,2).
Da
apostol Pavao nužno traži vršenje zapovijedi ljubavi i da je to
uvjet za postignuće spasenja vidi se iz poslanice u kojoj kršćane
svoga vremena podsjeća na svet život:
''Zar
ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega?
Nemojte se varati! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni
mekoputnici, ni oskvrnitelji dječaka, ni lopovi, ni škrtice, ni
pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće posjedovati kraljevstva
nebeskoga.''
(1
Kor 6,9-10).
A,
da se samom vjerom nismo u stanju spasiti uče i svi učitelji vjere
svete Pravoslavne crkve koji ističu da su nauk koji govori da se bez
vršenja zapovijedi ljubavi može doći u Raj učili posve
krivovjerni ljudi. Stoga, onoga koji tvrdi da u Evanđelju nije ništa
osim vjere zapovjeđeno i da se sve drugo ostavlja čovjekovoj
slobodnoj volji iz svete Pravoslavne crkve treba izopćiti.
Dakle,
vjerovati i vršiti zapovijed ljubavi je jedna cjelina. I jedno i
drugo je posve nužno da budemo mili Bogu i da se kao takvi spasimo.
Svatko od nas će, kad se nađe na Božjem sudu, biti istražen i
ispitan o tome kako je vjerovao i vršio zapovijed ljubavi. Samo onda
ako na ova dva pitanja istrage pozitivno odgovorimo, odnosno ako
prođemo na Božjem sudu s Izabranicima ćemo ući u vječne radosti
Neba.
Do
sada rečeno pokazuje da smo dužni vršiti zapovijed ljubavi jer je
od Boga dana. Ako je ne vršimo tada radimo protiv volje Božje i na
sebe navlačimo srdžbu i pravednu kaznu njegovu. Stoga, Gospodin i
zahtijeva savjesno vršenje zapovijedi ljubavi: ''Učite
ih da vrše sve što sam vam zapovjedio!'' (Mt
28,20).
Isti
razlog je vodio i Mojsija kada je tražio od Izraelaca da savjesno
vrše zapovijed ljubavi:
''Ali
držite i vršite sve zakone i uredbe koje vam danas izlažem.'' (Pnz
11,32).
U
svoje vrijeme pismoznanci i farizeji su mislili da onaj koji vrši
veći dio Božjih zapovijedi, a njihov manji dio krši posve izvršava
volju Božju i da se može spasiti. Protiv ovog mišljenja je apostol
Pavao koji tvrdi da nama ništa ne koristi ako polovično vršimo
Božje zapovijedi ili tek neke propise zakona Božjeg. Iz razloga što
u cijelosti ne vršimo Božje zapovijedi, postajemo kršitelji
cijelog Božjeg zakona pa će nas stići prokletstvo koje je izrekao
Mojsije, a apostol Pavao potvrdio:
''Proklet
svaki onaj koje ne poštuje Zakon vršeći sve što je u njemu
napisano.'' (Gal
3,10).
Ovu
istinu priznaje i apostol Jakov: ''Uistinu,
ako tko vrši sav Zakon, a pogriješi samo u jednome, postaje krivac
za sve. Jer onaj koji je rekao: 'Ne čini preljuba!' rekao je i: 'Ne
ubij!' Ako ne učiniš preljuba, a ubiješ, postaješ prijestupnik
Zakona.'' (Jak
2,10-11).
U
navedenoj tvrdnji apostol Jakov ne govori o tome da kad Božji zakon kršimo samo u jednom manjem dijelu tada zaslužujemo jednaku
kaznu kao i oni koji ga u svemu krše. On hoće reći da kršenjem
Božjeg zakona u manjem dijelu kršimo cijeli Zakon koji je dan da se
u cijelosti vrši. Sa Zakonom je isto kao i s ugovorom koji dvojica
ili više njih međusobno sklope. Kako se onom koji povrijedi samo
jedan dio ugovora s pravom kaže da je prekršio ugovor tako se treba
reći i onom koji prestupi jedan dio Božjeg zakona da se ogriješio
o cijeli Zakon.
Ako
teško prekršimo Božji zakon u samo jednoj važnoj stvari bit ćemo
vječno osuđeni kao i oni koji se cijelog Zakona nisu držali. Među
nama će biti samo ta razlika da će oni koji su kršili cijeli Zakon
biti više i jače kažnjeni, jer su više i teže sagriješili.
Zato,
teško se varamo ako mislimo da ćemo se spasiti ako u cijelosti ne
vršimo Gospodinovu zapovijed ljubavi. Ako tako mislimo onda
pokazujemo svoju veliku nerazumnost i nepravednost, jer kršiti
zapovijedi ljubavi u samo jednoj važnoj stvari ili samo jedan teški (smrtni) grijeh koji za života skrušeno ne ispovjedimo dosta je da budemo
osuđeni na vječne muke Pakla.
Stoga,
potrebno je pogledati u vatru Pakla i vidjeti tko u njoj izgara.
Postavlja se pitanje, jesu li to samo ljudi koji su u cijelosti
kršili Božje zapovijedi pa tako i zapovijed ljubavi?
Doista,
treba vjerovati da je takvih ljudi posve malo u Paklu, odnosno da su
u velikoj većini upravo oni koji su Božje zapovijedi kršili u
malom obimu!
Iz
tog razloga dužni smo uvidjeti kakvo je naše stanje u tom pogledu,
odnosno kako vršimo zapovijed ljubavi i ne kršimo li je teško u
nekoj važnoj stvari. Ako na ova pitanja pozitivno odgovorimo možemo
smatrati da smo na pravome putu i imamo pravo nadati se vječnom
spasenju i blaženstvu u Nebu.
Dakle,
ako se želimo spasiti tada smo zapovijed ljubavi dužni vršiti u
cijelosti. Mi ne smijemo griješiti po primjeru farizeja i
pismoznanaca koji su većinom držali do slova Zakona, a nisu pazili
na njegov duh. Kao takvi smatrali su da posve izvršavaju Božji
zakon ako vrše samo što njegova slova propisuju i da se zapovijed
ljubavi prema bližnjemu proteže samo na prijatelje, a da je
neprijatelje dopušteno mrziti.
Veličina
njihove krivnje vidljiva je iz Gospodinovih riječi koji nam nalaže
da ljubimo neprijatelje i na njihovo zlo uzvratimo dobrotom i
milosrđem:
''Čuli
ste da je rečeno: 'Ljubi svoga bližnjega i mrzi svoga
neprijatelja!' A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite
za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca
nebeskog, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i
da kiša pada pravednima i nepravednima.'' (Mt
5,43-45).
Na koncu, sa sigurnošću se može reći da smo nerazumni i nepravedni
ako djelomično vršimo zapovijed ljubavi. Božju zapovijed dužni
smo vršiti u cijelosti ako želimo da za nas vrijede Gospodinove
riječi:
''Ostat ćete u mojoj ljubavi ako budete vršili moje zapovijedi, kao
što sam i ja vršio zapovijedi Oca svog te ostajem u njegovoj
ljubavi.'' (Iv
15,10).
Zašto
smo dužni vršiti zapovijed ljubavi
Zapovijed
ljubavi dužni smo vršiti jer:
Zapovijed
ljubavi sadrži Božji zakon koji se nalazi u ljudskoj naravi i
obavezuje nas, koji jasno odzvanja u našoj savjesti i koji je u naše
srce Bog upisao
Zapovijed
ljubavi Gospodin Isus Krist nije osporio nego potvrdio i ponovo
naložio da je vršimo u cijelosti
Sveta
Pravoslavna crkva uči da je vršenje zapovijedi ljubavi posve nužno
ako se želimo spasiti od vječne propasti
Zapovijed
ljubavi sadrži Božji zakon koji se nalazi u ljudskoj naravi i
obavezuje nas, koji jasno odzvanja u našoj savjesti i koji je u naše
srce Bog upisao
Sve
što Božji zakon u sebi sadrži Bog je upisao u naše srce u obliku
naravnog zakona koji jasno odzvanja u našoj moralnoj savjesti.
Stoga, čim dođemo do uporabe razuma savjest nam nalaže da smo
dužni Boga poštovati, častiti, klanjati mu se i čuvati se svega
što bi moglo obeščastiti njegovo sveto ime.
Isto
tako, savjest nam nalaže da nam je dužnost roditelje poštovati,
slušati i ljubiti, da bližnjemu ne činimo štete na tijelu i
životu, imetku i dobru, da ne činimo tjelesne nečistoće, da krivo
ne svjedočimo, odnosno da smo dužni činiti što Božji zakon
nalaže, a propuštati što taj Zakon zabranjuje.
Kako
to svjedoči svjetska povijest u periodu od tri tisuće godina prije
proglašenja Božjeg zakona čovjek još nije imao pisanog Zakona da
bi ga mogao čitati, a ipak su ga u tom vremenu posve točno vršili
pravedni i pobožni ljudi svih naraštaja. Ovu istinu jasno dokazuju
izvještaji kršćanskih misija u kojima se vidi da su u poganskim
narodima, a kamo Evanđelje nije nikada dospjelo, misionari nalazili
pojedine ljude koji su savjesno i posve točno vršili kreposni zakon
izrečen u Božjem zakonu.
Tijekom
cijelog svoga života ti pojedinci su vjerno vršili zakon naravi
koji je Bog upisao u njihovo srce, a koji je stalno odzvanjao u
njihovoj savjesti, i protivno poganskom običaju samo su s jednom
ženom živjeli, u zajednici nikome zla nisu učinili, nisu se
klanjali idolima, nikada nisu teško prekršili naravni zakon,
odnosno svojim životnim djelima su pokazali veliko poznavanje Božjeg
zakona.
Dakako,
nisu svi pogani bili jednaki tim pojedincima jer su mnogi od njih
prekršili Božji zakon i svoj život ukaljali najtežim grijesima.
Po riječima apostola Pavla razlog tome je bio u iskvarenosti njihova
srca, a ne u neznanju: ''Ta
kad se god pogani, koji nemaju Zakona, po naravi drže Zakona, i
nemajući Zakon, oni su sami sebi Zakon: pokazuju da je ono što
Zakon nalaže upisano u srcima njihovim. O tom svjedoči i njihova
savjest, a i prosuđivanja kojima se među sobom optužuju ili
brane.''
(Rim 2,14-15).
Kako
je Božji zakon jednak zakonu ljudske naravi, koji jasno odzvanja u
našoj savjesti i koji je Bog upisao u naše srce, on se uvijek i u
svako vrijeme treba vršiti. Mi smo podvrgnuti zakonu svoje naravi i
u svim prilikama života dužni smo vršiti Božji zakon koji nalaže
što je razumnoj naravi prihvatljivo, a zabranjuje što joj se
protivi.
Razlog
zašto je tijekom vremena Bog objavio svoj Zakon u pisanom obliku je
da ga čovjek što bolje shvati i usadi u srce. Kako je po istočnom
grijehu razum potamnio, a volja oslabila čovjeku više nije bilo
lako upoznati volju Božju i učiniti je pravilom svoga života. Tako
zaslijepljen svojim neurednim strastima tijekom vremena čovjek je
posve izbacio molitvu, činio grijehe protiv svoje naravi i živio u
nadi da su njegova djela Bogu ugodna.
Nažalost,
posve je istina da kada ga neuredna strast potiče čovjek je
svojevoljno zaslijepljen i pred svojom savješću traži razloge za
pravdanje svojih grešnih čina. Tu sljepoću, ne samo među poganima
već često i među Izraelcima, Bog je htio spriječiti vidljivom
objavom svoga Zakona.
Govoreći
o tome sv. Augustin naglašava da je Bog odlučio Zakon koji čovjek
više nije čitao u svome srcu upisati na kamene ploče ne zato što
još nije bio upisan nego zato što se oko čovjeka pokvarilo i nije
ga više opažalo. Tim vanjskim činom Bog je upalio svjetlo da
čovjek vidi što mu je u srcu upisano, a zbog oholosti ipak njegovu
oku skriveno.
Zapovijed
ljubavi Gospodin Isus Krist nije osporio nego potvrdio i ponovo
naložio da je vršimo u cijelosti
Bog
je izraelskom narodu dao trostruki zakon i to: građanski, obredni i
kreposni!
Pod
građanskim zakonom podrazumijeva se onaj zakon koji određuje
zemaljske prilike Izraelaca, odnosno određuje njihove međusobne
dužnosti, prava i kazne za pojedine prijestupe i zločine. Taj zakon
je bio namijenjen Izraelcima i ne može se posve prenijeti na ljude
koji žive u drugim vremenima i okolnostima.
Pojavom
kršćanstva također je prestao važiti i izraelski obredni zakon
koji se odnosio na vanjsko bogoslužje, svećenstvo, zavjetni šator,
žrtve, razne blagdane itd.
Sve
što je obredni zakon nalagao bilo je samo znamenje onog što je u
Novom zavjetu imalo nadoći i zato je morao nestati kao što jutarnje
crvenilo nestaje kad sunce izađe.
Međutim,
posve je drukčije s kreposnim zakonom u koji spada zapovijed
ljubavi. Taj zakon, koji kreposno vladanje čovjeka prema Bogu,
bližnjemu i njemu samome uređuje i pobliže određuje, Gospodin
Isus Krist zakonodavac Novog zavjeta nije nipošto osporio već ga je
potvrdio i ponovno zapovjedio da ga se točno vrši. To osobito
naglašava riječima kojima svoje učenike točnije poučava o
njegovoj savršenosti: ''Ne
mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti
nego ispuniti.'' (Mt
5,17).
Pod
Zakonom i Prorocima koje Gospodin nije osporio ne podrazumijeva se
ništa drugo nego kreposni zakon koji je sadržan u zapovijedi
ljubavi. Tu zapovijed, Gospodin je i sam, a što se vidi iz Evanđelja
najtočnije vršio i svima strogo nalagao da je vrše.
Da
tako činimo Gospodin i nas uči kada nam nalaže da iznad svega
ljubimo Boga, a bližnje kao same sebe. Boga i bližnjega ljubiti ne
znači ništa drugo nego izvršavati Božji zakon ili Deset
zapovijedi. Dužni smo znati da je ljubav prema Bogu i bližnjemu
ispunjenje tih zapovijedi, jer apostol Ivan tvrdi: ''Jer
ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi
njegove nisu teške.''
(1 Iv 5,3).
Božanski
Spasitelj, ne samo da nije osporio zapovijed ljubavi već traži da
je još savršenije vršimo nego što su to činili Izraelci koji su
držali samo do slova Božjeg zakona pri tome ne mareći za njegov
duh. Umjesto da su se prilagodili Zakonu oni su Zakon prilagođavali
sebi. Zato svoje učenike jasno upozorava kada im govori: ''Uistinu
kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti
pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.''
(Mt 5,20).
Ovim
riječima Gospodin nas uči da je bilo krivo ili lažno načelo
farizeja i pismoznanaca koji su učili da je čovjek dužan ljubiti
samo prijatelje, a mrziti neprijatelje i nalaže nam da smo dužni
ljubiti, ne samo prijatelje već i neprijatelje, odnosno na zlo
uzvraćati dobrotom i milosrđem.
Razotkrivajući
njihovo krivo tumačenje Gospodin tumači pravi smisao zapovijedi
ljubavi da nam predoči istinu i pouči nas da smo dužni težiti ne
samo za vanjskom već osobito za unutrašnjom svetošću. Stoga, sa
sigurnošću se može reći da Gospodin nije osporio zapovijed
ljubavi već sa svom ozbiljnošću traži da je još savršenije
vršimo nego što su to Izraelci činili upozoravajući nas da je to
nužno za naše vječno blaženstvo u Nebu.
Sveta
Pravoslavna crkva uči da je vršenje zapovijedi ljubavi posve nužno
ako se želimo spasiti od vječne propasti
Držeći
se riječi Božje sveta Pravoslavna crkva oduvijek uči da smo dužni
vršiti zapovijed ljubavi ako se želimo spasiti!
Već
u drugom stoljeću kršćanstva krivovjerci su tvrdili da zapovijed
ljubavi u kršćanstvu ne vrijedi i da je njezino vršenje ne samo
beskorisno nego i grešno, odnosno štetno.
Ta
sramotna nauka posve pogubno govori da je Gospodin Isus Krist čovjeka
spasio ne samo od grijeha i kazne već i od obaveze vršenja
zapovijedi ljubavi. Po toj krivoj nauci, čovjek koji želi biti
spašen i blažen ne treba ništa drugo nego vjeru i ako se nje
čvrsto drži sigurno će doći do spasenja i blaženstva.
Ta
bezbožna nauka, koja potkopava svaku krepost, je teško krivovjerje
i vodi u vječnu propast.
U
suglasju s Učiteljima vjere i Svetim pismom sveta Pravoslavna crkva
je zaključila da kreposni zakon što ga je po Mojsiju Bog dao
Izraelcima u obliku zapovijedi ljubavi nije osporen ili dokinut i da
kršćane taj zakon posve obvezuje ako se žele spasiti od vječne
propasti. Stoga, iz svete Pravoslavne crkve treba izopći onoga koji
smatra da nije dužan vršiti Božje i zapovijedi svete Kristove
crkve već da treba samo vjerovati, odnosno da Evanđelje posve
jednostavno i bezuvjetno obećava život vječni.
Dakle,
Gospodin Isus Krist i njegova sveta Pravoslavna crkva uče da smo, ne
samo dužni vjerovati u sve što je Bog objavio, već smo dužni i
vršiti sve njegove zapovijedi ako se želimo spasiti. Stoga, ako i
prekršimo jedan dio zapovijedi ljubavi tada smo dužni nastojati da
to više ne činimo. Svaki dan trebamo obnoviti odluku da ćemo ići
putem Božjih zapovijedi i hrabro s Davidom priznati: ''Putu
se propisa tvojih radujem više no svemu bogatstvu. Razmišljat ću o
zapovijedima tvojim i putove ću tvoje razmatrat. Uživat ću u
pravilima tvojim, riječi tvojih neću zaboravit.''
(Ps 119,14-16).
Što
nas potiče da vršimo zapovijed ljubavi
Da
vjerno vršimo zapovijed ljubavi treba nas poticati:
Poštovanje,
ljubav i zahvalnost koje dugujemo Bogu
Strah
pred zemaljskim i vječnim kaznama i nada u zemaljsku i vječnu plaću
Poštovanje,
ljubav i zahvalnost koje dugujemo Bogu
Poštovanje
koje dugujemo Bogu treba nas poticati da vjerno vršimo sve njegove
zapovijedi!
Naime,
poznato je da ljude koji se ne odlikuju službom, čašću ili
pobožnošću čovjek teže sluša i poštuje jer njihova osobnost ne
ulijeva posluh i poštovanje. Upravo je to i bio razlog što se neki
Izraelci nisu htjeli pokoravati kralju Šaulu u početku njegove
vladavine. Znajući da je on čuvao magarce svoga oca u njemu su
gledali potomka neznatnog i najmanjeg plemena Benjaminova te su zato
prezirno govorili: ''Kako
će nas taj spasiti?'' (1
Sam 10,27).
Naprotiv,
čovjeku nije teško slušati zapovijedi onoga koji u ljudskom
društvu zauzima visoki položaj i odlikuje se znanjem i krepošću.
Poštovanje koje čovjek prema njemu ima olakšava mu poslušnost.
Zato je Kraljica od Sabe i smatrala da su sretne sluge kralja
Salomona govoreći:
''Blago tvojim ženama, blago ovim tvojim slugama, koji su neprestano
pred tobom i slušaju tvoju mudrost!'' (1
Kr 10, 8).
Upravo
iz ovih razloga dužni smo dobro razmisliti tko je Bog koji nam je
dao zapovijed ljubavi. Dužni smo znati da je Bog svemoguć koji može
stvoriti mnoštvo svjetova, Kralj je neba i zemlje i Gospodin
nebrojenih skupina blaženih anđela pred kojim nestaje svake
zemaljske veličine, poznaje srca svih ljudi, a mudrost njegova seže
od jednog do drugog kraja svijeta i sve skladno ravna.
Bog
je sama svetost i dobrota, mrzi zlo, hoće i čini samo što je pravo
i dobro. Pa, zar da se tako moćnom, mudrom, svetom i dobrom Bogu
rado ne pokoravamo?
Blaženi
anđeli stoje pred njegovim prijestoljem uvijek pripravni izvršiti
svaku njegovu volju, a čovjek da ne smatra za najveću slavu vršiti
ono što mu Bog zapovijeda. Stoga, dužni smo često sjećati se
neizmjernog Božjeg veličanstva i njegove savršenosti da nas već
samo poštovanje koje dugujemo Bogu potakne da vjerno vršimo sve
njegove zapovijedi.
Još
jači i veći poticaj od poštovanja za vršenje zapovijedi treba nam
biti ljubav prema Bogu!
Djeca
koja iz srca ljube svoje roditelje rado čine što im oni nalažu i
ništa im nije teško jer ljubav čini da im je sve lako. Sličan
odnos koji vlada između roditelja i djece je između Boga i nas ako
smo pravedni i pobožni.
U
Starom zavjetu Bog je čovjeku više bio gospodar nego otac, a čovjek
je bio više njegov sluga nego njegovo dijete i zato ga je većinom
zvao Gospodin, a rijetko otac. U Novom zavjetu čovjek je u puno
prisnijem odnosu s Bogom jer je po Gospodinu Isusu Kristu njegovo
dijete, a on njegov Otac, jer apostol Pavao tvrdi: ''Vi,
naime, niste primili duha ropstva da ponovo budete u strahu, već ste
primili duha posinjenja kojim vičemo: Abba - Oče!'' (Rim
8,15).
Ako
je u Starom zavjetu čovjek kao sluga slušao Boga, zar da ga u Novom
zavjetu kao njegovo ljubljeno dijete ne sluša? Zar da ljubav koju
sin ima prema svome Ocu ne bude snažan poticaj da spremno vrši sve
njegove zapovijedi?
Naime,
ako ljubimo Boga posve je sigurno da ćemo iz sveg srca spremno
činiti i sve ono što se njemu sviđa. Tada nam Bog neće trebati
prijetiti teškim kaznama nego već i sama misao da bi svoga dobrog
Oca u Nebu ražalostili ili uvrijedili nas će od svega odvraćati
što je protiv njegove svete volje.
Ako
znamo da ljubav ono najteže čini posve lakim tada više nećemo ni
osjećati teret Božjeg zakona nego ćemo ga veselo i rado nositi.
Stoga, dužni smo se potruditi da u našem srcu uvijek gori vatra
Božje ljubavi i onda nam nikada neće biti teško držati i vršiti
zapovijed ljubavi. Sami ćemo se osvjedočiti kako su istinite
Gospodinove riječi: ''Uzmite
jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako
ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje
breme lako.''
(Mt
11,29-30).
Kako
ljubav tako i zahvalnost prema Bogu treba nas poticati da držimo i
vršimo sve njegove zapovijedi!
O,
kako su velika i mnoga dobročinstva koja nam dolaze iz ruke Božje.
Tako, od Boga nama dolazi život i zdravlje, hrana i piće, stan i
odijelo i sva zemaljska dobra. Udahnuo nam je neumrlu, razumom i
slobodnom voljom obdarenu dušu i podložio nam sva svoja stvorenja.
Svaki dan i svaki čas nam daje milost da mu vjerno služimo i
postignemo svoju krajnju svrhu, odnosno blaženstvo u Nebu.
Bog
je čak i svoga jedinog sina Isusa Krista nama poslao da nas spasi od
grijeha i vječnog prokletstva, odnosno da nam otvori Raj koji nam je
bio zatvoren radi grijeha naših praroditelja Adama i Eve.
Također
nas poziva i u svoju svetu Pravoslavnu crkvu koja sadrži obilje
sredstava za spas naše duše. O, kako je Bog dobar prema nama i kako
mu trebamo biti zahvalni za bezbrojne dokaze njegove ljubavi i
milosrđa. A, ipak mi ne želimo Bogu služiti i njegove zapovijedi
nećemo držati pokazujući tako veliku nezahvalnost i nerazumnost.
Nadalje,
svoju beskrajnu ljubav Bog nam iskazuje ne samo dobročinstvima svake
vrste već i zapovijedima koje nam je dao!
Sve
zapovijedi Božje dane su za naše dobro i mi ćemo imati sretne dane
ovdje na zemlji jedino ako ih budemo vjerno vršili. Stoga smo dužni
znati da prve četiri zapovijedi sadrže naše dužnosti prema Bogu i
propisuju nam da u Boga vjerujemo, iznad svega ljubimo, svojim
vrhovnim gospodarom priznajemo i prinosimo mu svoje poštovanje i
klanjanje.
Kad
ne bi bile ove četiri zapovijedi tada ne bi imali nikakvih dužnosti
prema Bogu, bili bi posve slobodni i mogli bi činiti sve što
želimo. Postavlja se pitanje, kuda bi nas ta sloboda dovela?
Posve
je jasno i sigurno da bi nas ta sloboda dovela do vječne propasti,
jer nas povijest svih vremena uči da pojedini ljudi i cijeli narodi,
koji se odmetnu od Boga i više mu ne služe, popuste svojim divljim
i neurednim strastima, gomilaju grijehe i na kraju propadaju.
Sada
smo dužni osvrnuti se na ostalih šest zapovijedi koje sadrže naše
dužnosti prema bližnjemu i to pod pretpostavkom da su dekretom ili
zakonom ukinute. Što bi onda bilo s ljudskim društvom?
Uzmimo
da je djeci dopušteno prezirati svoje roditelje i ne slušati ih, da
se ne moraju podložnici pokoravati zapovijedima zakonite vlasti i
smiju činiti što hoće, da se neprijateljstvo i mržnja, ubojstvo,
preljub i svaka vrsta nečistoće, krađa, razbojstvo, kriva prisega
i laž ne smatraju grijehom kao i to da nitko više ne mora krotiti
svoje zle misli i požude, odnosno strasti. Ne možemo ni zamisliti
kakav bi nered nastao i kakvo bi grozno mjesto zemlja postala.
Doista, rod ljudski bi više naličio krdu divljih zvijeri nego
društvu razumnih bića. Tijekom vremena uništio bi sebe i nestalo
bi ga bez traga s lica zemlje.
Iz
rečenog se vidi kakvo bi nam se zlo dogodilo kad ne bi imali
zapovijed ljubavi i kako nam je Bog dobro učinio kad ju je dao i
naložio njezino vršenje. Kad bi tu Božju zapovijed mi točno i
savjesno vršili vladao bi red, mir i sigurnost u svim obiteljima i
narodima svijeta. Kao takvi mirno i zadovoljno provodili bi svoje
dane i Raj bi imali već ovdje na zemlji.
Stoga,
dužni smo biti zahvalni Bogu što nam je dao zapovijed ljubavi i
revno je trebamo vršiti iz poštovanja, ljubavi i zahvalnosti prema
njemu.
Strah
pred zemaljskim i vječnim kaznama i nada u zemaljsku i vječnu plaću
Mi
imamo i druge razloge da vjerno vršimo zapovijed ljubavi a oni su:
strah pred zemaljskom i vječnom kaznom kao i nada u zemaljsku i
vječnu plaću!
Sveto
pismo nam pokazuje da je Bog prijetio prokletstvom i propašću
izraelskom narodu ako bude kršio njegove zapovijedi: ''Ali
ako me ne poslušate i u djelo ne provedete sve ove moje zapovijedi;
ako odbacite moje zakone, pogazite moje naredbe i prekršite moj
Savez, ne provodeći u djelo sve moje zapovijedi, evo što ću ja
učiniti vama; podvrgnut ću vas strepnji, iznemoglosti i groznici
što oči troše a život gase. Sjetve ćete svoje uzalud sijati -
neprijatelji vaši njima će se hraniti. Ja ću se protiv vas
okrenuti, i vaši će vas neprijatelji nemilosrdno tući. Oni koji
vas mrze gospodarit će nad vama. Bježat ćete i onda kad vas nitko
ne bude progonio.''
(Lev 26,14-17).
A,
da to nisu bile samo prijetnje svjedoči izraelska povijest jer kad
god su Izraelci kršili Božje zapovijedi odmah ih je stigla kazna,
odnosno bili su kažnjeni glađu, ratom, kugom i ropstvom. Na kraju
su i svoju zemlju izgubili i kao robovi bili razmješteni po tuđim
zemljama, a sve to svakom čovjeku za svjedočanstvo i primjer.
Stoga,
dužni smo znati da se Bog nije promijenio, odnosno da i danas
kažnjava one koji drsko krše njegove zapovijedi u koje spada i
zapovijed ljubavi. Treba nam biti jasno da je grijeh osnovni razlog
što i danas cijele narode i pojedince snalaze različite nevolje i
muke.
Kako
današnji čovjek više ne pita za Boga i njegove zapovijedi drsko
krši, Bog ga kažnjava da nauči da je on pravedan i da nijedno zlo
djelo ne propušta kazniti. Bez obzira na činjenicu što neki
grešnici ovdje na zemlji i provedu sretne dane, ipak im na tome niti
jedan čovjek ne treba zavidjeti. Ti dani, koji su inače spojeni s
grižnjom savjesti i s unutrašnjom mukom, brzo će završiti, a iza
njih dolazi vječna propast, jer pravedni Job tvrdi: ''Dane
svoje završavaju u sreći, u Podzemlje oni silaze spokojno.'' (Job
21,13).
Tako
je bilo ljudima u vrijeme Noe jer su svi osim Noe i njegove obitelji
upali u zemaljsku i vječnu propast. Tako je bilo i stanovnicima
Sodome i Gomore jer je vatrena i sumporna kiša uništila njih i
njihove gradove, a njihove duše sada gore u ponoru pakla. Tako je
bilo bratoubojici Kainu, nepoštenim Helijevim sinovima Ofnesu i
Finesu, buntovniku Abšalomu, izdajici Judi Iškariotskom, umrli su i
zauvijek propali. Tako će biti i svakom čovjeku koji ide stopama
onih koji preziru i krše zapovijed ljubavi, odnosno čeka ga
nesretni svršetak i ponor Pakla.
Dakle,
ako kršimo zapovijed ljubavi, a prave pokore ne činimo od Božanskog
Suca bit ćemo osuđeni i odvedeni u tamnicu Pakla gdje je plač i
škrgut zubi. Pa, zar da razmatranje te strašne istine ne odvrati
nas od kršenja zapovijedi ljubavi?
Poznato
je da se posve bezobrazni i drski lopov straši učiniti ono za što
zna da je određena velika novčana kazna, višegodišnja tamnica ili
kazna smrti. Mi kao djeca Božja dužni smo znati da nas čeka vječno
prokletstvo ako lakoumno budemo kršili njegove zapovijedi. Zar da se
strašimo ljudskih kazni, a Boga da se ne bojimo koji može tijelo i
dušu baciti u Pakao?
Stoga,
dužni smo se često sjetiti, a osobito u navali napasti, strašne
vatre Pakla koju je Bog zapalio za one koji su kršili njegovu
zapovijed ljubavi pa ćemo sigurno paziti da ne učinimo ništa što
bi nas tako pogubno i teško unesrećilo.
Također
dužni smo se sjetiti i velike plaće koju je Bog obećao svojim
vjernim službenicima!
Ljudski
poglavari ovdje na zemlji traže poslušnost, a da za to ne obećavaju
nikakve plaće i prijete raznim kaznama. To je i Bog mogao učiniti,
jer je kao Stvoritelj i Gospodin mogao je od nas tražiti podlaganje
i strogo vršenje svojih zapovijedi, a da nas za to ne nagradi, jer
mi smo djelo njegovih ruku i od nas nema ni najmanje koristi. Prema
nama nema nikakve dužnosti već samo prava i mi ne možemo reći da
je Bog dužan priznati našu poslušnost. O, kada bi shvatili kolika
je dobrota Božja i kako za iskazanu službu ljubavi, a što je za
nas stroga dužnost, Bog nagrađuje ovdje na zemlji, što potvrđuje
riječima: ''Budete
li živjeli prema mojim zakonima, održavali moje zapovijedi i u
djelo ih provodili, dat ću vam kiše u pravo vrijeme, te će zemlja
rađati rodom, a stabla po polju donositi plodove. Vršidba će vam
stizati berbu, a berba stizati sjetvu. Jest ćete kruh svoj do
sitosti, i u svojoj ćete zemlji živjeti u sigurnosti. Zemlji ću
dati mir; tako ćete počivati a da vas nitko ne plaši. Štetne ću
životinje iz zemlje ukloniti; mač neće prolaziti vašom zemljom. U
bijeg ćete nagoniti svoje neprijatelje, i oni će padati pred vama
od mača. Petorica vas nagonit će u bijeg stotinu njih, a stotina
vas nagonit će u bijeg deset tisuća njih. Da, vaši će
neprijatelji padati pred vama od mača. K vama ću se okrenuti te vas
rodnima činiti i razmnožiti. Držat ću svoj Savez s vama.''
(Lev 26,3-9).
Ova
utješna obećanja Božja snaći će nas ako vjerno vršimo
zapovijedi Božje. Dobro će nam biti na zemlji jer ćemo od Boga
dobiti sve što nas može tješiti i veseliti. Ako Bog i odredi da
nas, za naše dobro, mukama kuša i tako nam krepost i zasluge
poveća, ipak se nećemo smatrati nesretnima. Gledajući na
prolaznost kušnje u nutrini ćemo biti utješeni i radosno s
apostolom Pavlom reći: ''Pun
sam utjehe; preobilna je radost moja zbog sve nevolje naše.'' (2
Kor 7,4).
Ipak,
najveća i najpoželjnija plaća, kao vjerne vršitelje zapovijedi
ljubavi, čeka nas na drugomu svijetu jer ćemo biti dionici onog
blaženstva o kojemu apostol Pavao govori: ''Ono
što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije
pomislilo: To je Bog pripravio onima koji ga ljube.'' (1
Kor 2,9).
Pobožni
patrijarsi Starog zavjeta koji su vjerno stupali putem Božjih
zapovijedi i svi pobožni i pravedni ljudi koji su veselo snosili
blagi jaram Gospodina Isusa Krista sada vladaju i uživaju u Nebu,
jer apostol Pavao tvrdi: ''Uistinu,
naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno
veliku i vječnu slavu, nama koji ne smjeramo na vidljivo, nego na
nevidljivo, jer je vidljivo prolazno, a nevidljivo vječno.'' (2
Kor 4,17-18).
Gledajući
na veliku plaću, koju sve gorljive sluge Božje posjeduju u Nebu,
zar nećemo ozbiljno nastojati da vjerno služimo Bogu i vršimo sve
njegove zapovijedi?
Kad
znamo koliko se ohol, odnosno nerazuman i nerazborit čovjek muči da
sebi stekne prolaznu zemaljsku sreću zar ponizan, odnosno razuman i
pravedan čovjek neće rado uzeti na sebe malenu muku što je traži
vršenje zapovijedi ljubavi da postigne savršena i vječna nebeska
dobra.
Stoga,
budimo ponizni, odnosno razumni i pravedni i često obnovimo odluku
da ćemo uvijek vjerno i savjesno vršiti zapovijedi što ih je Bog
nama i svim ljudima u srce upisao i naložio vršiti po Mojsiju i
svome sinu Isusu Kristu. Vrlo često promislimo da je Bog naš
Stvoritelj i Gospodar, da mu dugujemo najdublje poštovanje i
savršenu poslušnost i da smo dužni s pobožnim Samuelom ponizno
reći: ''Govori
Gospodine, sluga tvoj sluša!'' (1
Sam 3,10).
Također
dužni smo promisliti i bezbrojna dobročinstva što ih svaki dan za
tijelo i dušu, odnosno za vremenitost i vječnost primamo od Boga.
Stoga, iz srca zahvalimo Bogu, a svoju zahvalnost pokažimo čineći
gorljivo ono što se njemu sviđa. Ne smijemo se dati zavesti od
oholih ljudi koji lakoumno krše Božje zapovijedi i žive po svojim
neurednim strastima i pohotama te s pobožnim Matatijom odlučno
recimo:
''Neka se i svi narodi pod kraljevom vlašću njemu pokore tako te
svaki od njih odstupi od bogoštovlja svojih predaka i privoli
njegovim naredbama, ja i moji sinovi, i sva braća moja, slijedit
ćemo Savez otaca svojih. Ne dalo Nebo da ostavimo Zakon i
zapovijedi. I zato ne možemo poslušati kraljevih naloga da
prestupimo svoje bogoštovlje ni udesno ni ulijevo.'' (1
Mak 2,19-22).
Ako
nam je put zapovijedi ponekad težak i strm, a naša se tjelesna
narav protivi poći tim putem tada se sjetimo plaće i kazne, odnosno
koje su posljedice vršenja, a koje kršenja Božjih zapovijedi. Kada
kršimo zapovijedi, Bog nas već ovdje na zemlji kažnjava raznim
nevoljama i mukama, a na drugom svijetu zapalio je paklenu vatru koja
se neće nikada ugasiti.
Naprotiv,
ako uvijek radimo po volji Božjoj, već ovdje na zemlji Bog nam daje
mirne i zadovoljne dane, jer Mojsije tvrdi:
''Ako
poslušaš zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje ti danas dajem - ako ih
poslušaš ljubeći Jahvu, Boga svoga, hodeći njegovim putovima,
vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet
ćeš, i razmnožit će te Jahve, Bog tvoj, i blagoslovit će te u
zemlji u koju ulaziš da je zaposjedneš.''
(Pnz 30,16).
Na
koncu, dužni smo uvijek imati na pameti i ove Mojsijeve riječi:
''Gledajte!
Nudim vam danas blagoslov i prokletstvo: blagoslov, budete li slušali
zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje vam danas dajem; a prokletstvo, ne
budete li slušali zapovijedi Jahve, Boga svoga, nego siđete s puta
koji vam danas određujem te pođete za drugim bogovima, kojih niste
poznavali.''
(Pnz 11,26-28).
Drugo
poglavlje
Važnost
zapovijedi ljubavi
Osobito
u onome što se tiče Boga i njegove svete Pravoslavne crkve dužni
smo istinu tražiti, upoznati, prihvatiti i ostati joj vjerni. Ta
dužnost proizlazi iz naše ljudske naravi i Božje zapovijedi
izrečene po Mojsiju: ''Čuj,
Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga
svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!
Riječi ove što ti ih danas zapovijedam neka ti se urežu u srce.
Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj
kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ. Priveži ih na
svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima! Ispiši ih
na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim!'' (Pnz
6,4-9).
Na
tu dužnost i Gospodin Isus Krist nas upozorava kada govori svojim
učenicima: ''Jer,
velim vam, ne bude li vaša pravednost veća od pravednosti
pismoznanaca i farizeja, sigurno nećete ući u kraljevstvo
nebesko.'' (Mt
5,20).
Postavlja
se pitanje, što je nedostajalo pravednosti farizeja i pismoznanaca
kada je Gospodin odbacuje i proglašava nedovoljnom za Kraljevstvo
nebesko?
Kad
Gospodin tako čini onda je sigurno da je toj pravednosti nedostajalo
puno toga, a osnovno je to što su pismoznanci i farizeji bili
zadovoljni vanjskim vršenjem Božjeg zakona a do unutrašnje
svetosti nisu puno držali, odnosno nisu imali prave ljubavi prema
Bogu i bližnjemu. Kao takvi, u svojim djelima čuvali su se od
ubojstva, preljuba i svake nečistoće dok su u svojim srcima gajili
razne zle misli i želje zbog kojih se nisu uznemirivali, jer te
misli i želje uopće nisu smatrali grijehom. Samo su vršili one
zapovijedi koje su im se sviđale, a one koje su se protivile
njihovim iskvarenim strastima jednostavno su kršili. Činili su puno
dobra, ali nisu ga činili radi Boga već samo da ih ljudi časte,
hvale i slave.
Njihov
zli primjer pokazuje da se ne smijemo zadovoljiti samo s vanjskom
pravednosti nego smo dužni težiti za unutrašnjom pravednosti i
svetosti. Bog osobito gleda u ljudsko srce i ako nije slobodno od
svih neurednih sklonosti i pohota ili strasti ništa nam ne koristi
naša vanjska svetost.
Nama
nije dosta da vršimo samo neke zapovijedi ako se želimo dopasti
Bogu i spasiti se nego smo dužni vršiti sve što se odnosi na Boga,
odnosno dužni smo se srcem, umom, dušom i snagom usmjeriti prema
Bogu i činiti sve na proslavu njegova svetog imena da bi se spasili
i došli u blaženstvo Raja.
Kad
govorimo o važnosti zapovijedi ljubavi dužni smo reći:
Zašto
je zapovijed ljubavi prema Bogu prva i najveća zapovijed
Zašto
je zapovijed ljubavi prema bližnjemu jednaka zapovijedi ljubavi
prema Bogu
Zašto
o ove dvije zapovijedi ovisi sav Zakon i Proroci
Zašto
je zapovijed ljubavi prema Bogu prva i najveća zapovijed
Zapovijed
ljubavi prema Bogu je prva i najveća zapovijed:
Jer
nas ljubav prema Bogu združuje s Bogom
Jer
ljubav prema Bogu daje vrijednost svim krepostima
Jer
je u ljubavi prema Bogu bit naše savršenosti
Jer
bez ljubavi prema Bogu nema oproštenja grijeha niti spasenja
Jer
nas ljubav prema Bogu združuje s Bogom
Vjera
i nada nas upućuju na Boga jer su bogoslovne kreposti, ali one nisu
savršene kao ljubav. Dok vjera uči poznavati Boga i kod nas budi
težnju da postavimo Boga kao svoje najveće i savršeno dobro, ali
dalje od toga ne ide, nada pak čini da mi s pouzdanjem očekujemo
sjedinjenje s Bogom kojemu su upravljene sve naše želje, ali ni ona
nam ne može približiti bit našega čeznuća i s Njime nas
sjediniti.
Bez
obzira koliko su ove dvije bogoslovne kreposti uzvišene, ipak su
nesavršene jer nam samo iz daleka pokazuju Boga i ne mogu nas
ujediniti s njime. Međutim, drukčije je s ljubavi prema Bogu koja
nas, po Gospodinovim riječima, neprekidno vodi k Bogu, s njime nas
najuže združuje i čini da ga posjedujemo: ''Ako
me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k
njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.'' (Iv
14,23).
I
apostol Ivan tvrdi:
''Tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu.''
(1
Iv 4,16).
O,
kako je ljubav prema Bogu velika i čudesna krepost jer nas privodi k
Bogu i s njime nas sjedinjuje. Tada smo posve sretni jer poput
zaručnice u Pjesmi nad pjesmama možemo reći: ''Dragi
moj pripada meni, a ja njemu.'' (Pj
2,16).
Kad
bi obilovali velikim blagom i bogatstvom, častima, dostojanstvom i
drugim dobrima koja svijet daje svojim slugama, što bi to sve bilo
prema onoj sreći kojoj nas vodi krepost ljubavi prema Bogu?
Sve
što je zemaljsko traje samo kratko vrijeme i ne može zasititi
ljudsko srce, ali kada posjedujemo Boga tada imamo sve jer uživamo
najveće dobro koje nas već ovdje na zemlji ispunja utjehom i
radošću, a na drugome svijetu nas čini neizrecivo blaženima, jer
apostol Pavao tvrdi: ''Ono
što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije
pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.'' (1
Kor 2,9).
Dakle,
posve smo nerazumni i nerazboriti ako svoje srce odvraćamo od Boga i
poklanjamo ga svijetu. Čineći tako sličimo djetetu koje ne mari za
dragocjene bisere nego umjesto njih uzima krhotine obojena stakla.
Stoga, ako smo razumni i razboriti, dužni smo slijediti svete u Nebu
i iskreno ljubiti Boga da se kod nas nastani i učini nas blaženima.
Jer
ljubav prema Bogu daje vrijednost svim krepostima
Ljubav
prema Bogu Gospodin Isus Krist naziva prvom i najvećom zapovijedi
zato što jedino ona svim krepostima i dobrim djelima udjeljuje pravu
vrhunaravnu, odnosno nebesku vrijednost.
Kreposti
i dobra djela koja činimo ako na sebi ne nose obilježje ili pečat
ljubavi prema Bogu, po riječima apostola Pavla nemaju nikakve
vrijednosti pred Božjim očima:
''Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi, ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar
proricanja i znao sve tajne i sve znanje; kad bih imao puninu vjere,
tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa.
Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje, kad bih tijelo
svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao ništa mi
koristilo ne bi.'' (1
Kor 13,1-3).
Riječi
apostola Pavla pokazuju da možemo činiti dobro koliko god hoćemo,
ali sve je to beskorisno za vječnost ako u našem srcu ne gori vatra
ljubavi prema Bogu.
Dakle,
ako imamo srce prožeto ljubavlju prema Bogu onda Bog blagonaklono
gleda na sve naše kreposne čine i dobra djela i nagrađuje ih
vječnom nagradom. U tom slučaju i malo ili posve neznatno djelo
donosi nam vječnu nagradu, a po Gospodinovim riječima primjer
takvog neznatnog djela je žednome pružiti čašu hladne vode: ''Tko
napoji jednog od ovih malenih samo čašom hladne vode jer je moj
učenik, zaista, kažem vam, sigurno mu neće propasti plaća.'' (Mt
10,42).
Dužni
smo znati da obilato vrelo vrhunaravnih zasluga otvara ljubav prema
Bogu. Kada radimo i dužnosti svoga staleža uredno vršimo,
obavljamo razne pobožnosti, strpljivo podnosimo svakojake teškoće
života, vježbamo se u krepostima i dobrim djelima, radimo obične i
neznatne stvari, jedemo, pijemo, odmaramo se; sve su to pred Bogom
zaslužna djela jer ih ljubav prema Bogu čini zaslužnima i stoga je
ljubav prema Bogu najuzvišenija krepost. U toj ljubavi dužni smo se
uvijek nalaziti jer tada možemo steći puno zasluga za Nebo.
Jer
je u ljubavi prema Bogu bit naše savršenosti
Ljubav
prema Bogu Gospodin Isus Krist naziva prvom i najvećom zapovijedi
zato što bez te ljubavi nema ni naše savršenosti!
Govoreći
o tome i apostol Pavao potvrđuje: ''A
povrh svega toga zaodjenite se u ljubav, koja je veza savršene
skladnosti.'' (Kol
3,14).
Riječi
apostola Pavla pokazuju da ljubav prema Bogu sve kreposti međusobno
spaja i čini ih savršenima. Stoga smo dužni težiti za ljubavi
prema Bogu da postanemo savršeni ili drukčije rečeno, savršeni
samo onda kad je naša ljubav prema Bogu savršena.
Iz
rečenog je jasno da se naša savršenost sastoji jedino u ljubavi
prema Bogu. Kako smo određeni da se jednom sjedinimo s Bogom i
uživamo ga u sve vjekove, naša se savršenost sastoji jedino u
ljubavi prema Bogu, odnosno samo ljubav prema Bogu nas združuje s
Bogom i dovodi do uživanja radosti Neba. Stoga, ako zapovijed
ljubavi prema Bogu vršimo u cijelosti onda smo postali savršeni i
činimo ono što Gospodin zapovijeda: ''Dakle:
budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!'' (Mt
5,48).
Mi
bi se varali kad bi svoju savršenost tražili u vršenju pojedinih
dobrih djela kao i u samome pridržavanju evanđeoskih savjeta,
odnosno u dragovoljnom siromaštvu, savršenoj čistoći i potpunoj
poslušnosti.
U
dragovoljnom siromaštvu se ne sastoji naša savršenost jer bi tada,
kako primjećuje sv. Jeronim, bili savršeni i poganski mudraci od
kojih su mnogi prezirali zemaljska dobra i svojevoljno živjeli
siromašno.
Naša
savršenost se ne sastoji ni u savršenoj čistoći jer su i mnogi
pogani vjerovali u tu krepost, a u Evanđelju se može pročitati o
pet ludih djevica koje su bile isključene sa svadbene gozbe, iako su
bile djevice.
Isto
tako, naša savršenost se ne sastoji ni u potpunoj poslušnosti jer
su vojnici i razbojnici često slijepo poslušni, a ipak radi toga
nisu savršeni. Postavlja se pitanje, u čemu se sastoji naša
savršenost?
Odgovor
je uvijek i ponovo isti, naša savršenost se sastoji jedino u
ljubavi prema Bogu, jer Gospodin mladiću koji je htio biti savršen
govori: ''Ako
želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac
siromasima, pa ćeš imati blago na Nebu! Onda dođi i slijedi me!''
(Mt
19,21).
Svoja
zemaljska dobra bogati mladić trebao je ostaviti samo zato da bez
ikakvih zapreka može vjerno slijediti Gospodina. U tim riječima pod
našom savršenosti Gospodin ne misli na odricanje od svih zemaljskih
dobara nego pod odricanjem podrazumijeva da smo u svome životu dužni
slijediti njega samoga.
Kako
govore i uče sv. Jeronim i sv. Ambrozije slijediti Gospodina ne
znači ništa drugo već ga ljubiti. Jedino u ljubavi prema Gospodinu
mi se posve predajemo i posvećujemo Gospodinu, pristajemo za njim,
postajemo mu učenici i vjerno ga slijedimo.
Postavlja
se pitanje, što se može zaključiti iz ovoga što je rečeno? Jesmo
li dužni prezirati i omalovažavati dobra djela, kreposti i
evanđeoske savjete budući da se u njima ne sastoji naša
savršenost? Ne, nikako, jer ako se u ovim izrazima i ne nalazi naša
savršenost, oni su ipak potrebna i nužna sredstva da se ta
savršenost postigne.
Jer
bez ljubavi prema Bogu nema oproštenja grijeha niti spasenja
Sveta
kršćanska vjera uči da u Nebo ili Raj ne može ući ništa što je
nečisto. Stoga, ako se hoćemo spasiti dužni smo biti čisti od
svake nečistoće ili grijeha, odnosno dužni smo biti pravedni i
sveti. Zato je Gospodin i ustanovio svete sakramente da se po njima
od svojih grijeha možemo očistiti i posvetiti.
Postavlja
se pitanje, što je sve potrebno za dostojno primanje svetih
sakramenata? Za njihovo dostojno primanje prije svega potrebna je
ljubav prema Bogu, jer gdje nema te ljubavi tu sakramenti ne služe
spasenju nego propasti.
Dakle,
ako nemamo ljubavi prema Bogu nismo opravdani i po riječima apostola
Ivana ostajemo u grijehu: ''Tko
ne ljubi, ostaje u smrti.''
(1
Iv 3,14).
Riječi
apostola Ivana pokazuju da se ne možemo spasiti ako nemamo ljubavi
prema Bogu, odnosno ne možemo postati Božje dijete i baštinik
Kraljevstva nebeskoga. A, potvrdu njegovih riječi donosi Evanđelje
u primjeru čovjeka koji nije imao ljubavi prema Bogu i bližnjemu te
je kao takav bio izbačen sa svadbe i osuđen na vječnu propast:
''Tada
uđe kralj da pogleda goste. Nađe ondje jednog čovjeka koji ne
bijaše obučen u svadbeno ruho te mu reče: 'Prijatelju, kako si
ušao ovamo bez svadbenoga ruha?' On ostade nijem. Tada kralj
zapovijedi poslužnicima: 'Svežite mu noge i ruke te ga bacite van,
u tamu gdje će biti plač i škrgut zuba!' Jer premda su mnogi zvani
ipak ih je malo odabranih!'' (Mt
22,11-14).
Ovo
će se dogoditi i nama ako se pred Gospodinom pojavimo bez svadbenog
ruha, odnosno bez djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu!
Dakle,
možemo imati vjeru i nadu, i biti puni kreposti i dobrih djela, ali
nam sve to ništa ne koristi, odnosno ako nemamo ljubavi prema Bogu i
bližnjemu bit ćemo osuđeni i prognani u tamnicu Pakla gdje će
biti plač i škrgut zubi. Zato će svi ljudi koji se pred Kraljem
pojave bez svadbenoga ruha ili bez djela ljubavi prema Bogu i
bližnjemu čuti riječi njegove strašne osude: ''Idite
od mene, prokleti, u vatru vječnu što je pripravljena đavlu i
anđelima njegovim! Jer bijah gladan, i ne dadoste mi jesti; bijah
žedan, i ne dadoste mi piti; bijah putnik, i ne primiste me; gol, i
ne obukoste me; bolestan i u tamnici, i ne pohodiste me.''
(Mt 25,41-43).
Govoreći
o tome sv. Augustin naglašava da se jedino po ljubavi prema Bogu i
bližnjemu razlikuju djeca Kraljevstva od djece prokletstva ili
Pakla. Stoga, blago nama ako u našem srcu gori vatra ljubavi prema
Bogu i bližnjemu, jer ako i teško sagriješimo Bog će nam
oprostiti i uzeti nas k sebi kao svoje ljubljeno dijete i bilježiti
nam ime u Knjizi života.
To
je posve očigledno iz primjera sv. Marije Magdalene koja sada uživa
neizrecive radosti Raja. Iako je bila velika grešnica radi svoje
velike ljubavi našla je milost kod Gospodina koji tvrdi: ''Zato,
kažem ti, oprošteni su joj grijesi, i to mnogi, jer je pokazala
mnogo ljubavi.'' (Lk
7,47).
Sve
navedeno su razlozi radi kojih se zapovijed ljubavi prema Bogu zove
prva i najveća zapovijed. Ova zapovijed nas vodi k Bogu i najuže
nas združuje s njime. Ona oplemenjuje sve kreposti i sva dobra djela
dajući tako i neznatnim djelima vrhunaravnu vrijednost.
Ljubav
prema Bogu, ne samo da nas poput drugih kreposti ravna na putu prema
savršenstvu, nego je ta ljubav samo savršenstvo. Ona nam pribavlja
oproštenje grijeha, posvetnu milost i život vječni. Kao što vatra
zauzima prvo mjesto među počelima, zlato među kovinama, sunce među
zvijezdama, serafini među anđelima tako i ljubav prema Bogu zauzima
prvo mjesto među svim krepostima i duhovnim darovima.
Na
koncu, ljubav prema Bogu je prva i najveća zapovijed i od nje ništa
uzvišenije Bog nam nije mogao zapovjediti. Tu zapovijed smo dužni
posve vjerno vršiti da već na zemlji budemo združeni s Bogom.
Čineći tako već ovdje na zemlji imati ćemo ono što će nas
učiniti blaženima u Nebu.
Zašto
je zapovijed ljubavi prema bližnjemu jednaka zapovijedi ljubavi
prema Bogu
Na
početku ovog razmatranja postavlja se pitanje, kako zapovijed
ljubavi prema Bogu može biti ista ili jednaka zapovijedi ljubavi
prema bližnjemu?
Odgovor
na ovo pitanje nalazi se u tome što ljubav prema bližnjemu nije
neka zasebna ljubav koja bi opstala sama za sebe nego je odraz
ljubavi prema Bogu, jer mi ne ljubimo bližnjega radi njega samoga
nego jedino i isključivo radi Boga. Jasnije rečeno, ljubav prema
bližnjemu je sadržana u ljubavi prema Bogu pa su zato jednake ili
slične.
Tu
ljubav Gospodin nam je zapovjedio kada govori učenicima: ''Ovo
je zapovijed moja: ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio
vas!'' (Iv
15,12); ''Ovo
vam zapovijedam da ljubite jedan drugoga!'' (Iv
15,17).
Dakle,
mi ne ljubimo bližnjega zato što nam on iskazuje kakvo dobro ili
što na njemu nalazimo svojstva koja zaslužuju ljubav već ga
ljubimo radi toga što to Bog zapovijeda.
Govoreći
o jednakosti ljubavi prema Bogu i bližnjemu sv. Augustin tvrdi da
ako stvar ispravno razumijemo tada nam je jasno kako svaka od ovih
dviju zapovijedi u sebi uključuje drugu, odnosno ako ljubimo Boga
tada ne možemo prezirati zapovijed kojom smo dužni ljubiti
bližnjega, a ako bližnjega sveto i duhovno ljubimo onda u njemu ne
ljubimo ništa drugo nego samoga Boga.
Ovom
izjavom sv. Augustin naglašava da su dvije zapovijedi ljubavi, ali
da je samo jedna ljubav. Njegove riječi pokazuju da ljubav prema
Bogu i bližnjemu imaju isti izvor i da su neraskidivo vezane što
sve potvrđuje i apostol Ivan: ''Ako
netko tvrdi: 'Ljubim Boga', a mrzi svoga brata koga vidi, ne može
ljubiti Boga koga ne vidi.'' (1
Iv 4,20).
Zašto
o ove dvije zapovijedi ovisi sav Zakon i Proroci
O
zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu ovisi sav Zakon i Proroci
zato što su u njima sadržane sve druge zapovijedi, što se sve
druge zapovijedi na ove dvije odnose i što se pomoću ovih dviju sve
druge zapovijedi lako vrše.
Sve
što je Bog zapovjedio po Mojsiju i prorocima u Starom zavjetu kao i
po svome sinu Isusu Kristu i apostolima u Novom zavjetu sadržano je
u ove dvije zapovijedi.
Ljubav
prema Bogu je središte oko kojeg se nalaze sve druge zapovijedi. Ako
iskreno ljubimo Boga imamo i pravu volju da držimo sve njegove
zapovijedi, jer bez te volje se ne može ni zamisliti naša prava
ljubav prema Bogu.
Očigledno
bi bilo protuslovlje kada bi ljubili Boga a ne bi vršili njegovu
volju, odnosno ne bi htjeli držati njegove zapovijedi. U tom pogledu
je s ljubavlju isto što i s vjerom. Kao što vjera traži da
vjerujemo sve što je Bog objavio tako i ljubav zahtjeva da činimo
sve što je Bog zapovjedio.
Dakle,
ako ljubimo Boga onda ćemo u njega vjerovati, klanjati mu se,
hvaliti ga i slaviti, zahvaljivati za sva dobra, podvrgavati se
njegovoj volji, odnosno činit ćemo sve što se Bogu mili, a izbjeći
ćemo sve što Bog ne želi.
Na
isti način ćemo ispuniti i dužnosti prema bližnjemu ako ga
ispravno ljubimo. Stoga, apostol Pavao braći u Rimu govori: ''Nikome
ništa ne budite dužni, osim da ljubite jedan drugoga, jer tko ljubi
bližnjega, ispunio je Zakon. Uistinu: 'Ne čini preljuba! Ne ubij!
Ne ukradi! Ne poželi!' – i ako ima koja druga zapovijed –
sadržana je u ovoj riječi: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga
sebe!' Ljubav ne čini bližnjemu zla. Dakle: ljubav je ispunjeni
Zakon.'' (Rim
13,8-10).
Riječi
apostola Pavla pokazuju da kada iskreno ljubimo bližnjega onda mu
želimo dobro, radimo za njegovo dobro i čuvamo se svega što bi mu
bilo nepovoljno i štetno.
A,
da zajedno s ljubavlju posjedujemo i sve druge kreposti i da ćemo
pri tome ispuniti čitav zakon Božji proizlazi iz svojstava koja
ljubav treba imati, jer apostol Pavao tvrdi: ''Ljubav
je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se,
ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se,
zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini.
Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.'' (1
Kor 13,4-7).
Dakle,
ako imamo ljubavi tada vršimo sve dužnosti prema Bogu i bližnjemu
pa ćemo tako ispuniti cijeli Božji zakon. Zato apostol Pavao i
tvrdi da je ljubav ispunjenje Božjeg zakona:
''Dakle:
ljubav je ispunjeni Zakon.'' (Rim
13,10).
Govoreći
o tome sv. Augustin naglašava da onda kada ljubimo tada možemo
činiti što god hoćemo, jer ljubav je ispunjenje Božjeg zakona.
Ljubav u sebi ne uključuje samo sve zapovijedi nego je ona, po
riječima apostola Pavla, svrha ili cilj svim ostalim zapovijedima:
''Svrha
je spomenutog naloga: ljubav iz čistog srca, dobre savjesti i
iskrene vjere.''
(1 Tim 1,5).
Riječi
apostola Pavla pokazuju da sve ono što Bog zapovijeda treba služiti
kao sredstvo kojim ćemo ispuniti zapovijed ljubavi, odnosno da je na
ljubav usmjereno sve ono što nam Bog zapovijeda.
Tako,
Bog nam zapovijeda da u njega vjerujemo. Postavlja se pitanje, zašto
to čini? Upravo zato da po vjeri dospijemo k ljubavi, jer vjera nas
uči poznavati Boga i njegove beskonačne savršenosti, a osobito
njegovu neograničenu ljubav i dobrotu, i služi nam kao sredstvo da
počnemo ljubiti Boga.
Vjera
nam također zapovijeda da se uzdamo u Boga, odnosno da imamo nadu.
Postavlja se pitanje, zašto to čini? Pa upravo zato da po nadi opet
dođemo k ljubavi.
Nada,
kao bogoslovna krepost daje nam veliku sigurnost da nam je Bog
pripravio u Raju neiskazano blaženstvo i da će nas snažno
podupirati da to blaženstvo i postignemo. I upravo ta nada nas sili
da iz srca ljubimo tako dobrog Boga.
Nadalje,
Bog nam zapovijeda da budemo ponizni, krotki, darežljivi,
miroljubivi ... itd. Postavlja se pitanje, zašto to čini? Upravo
zato da se marljivim vježbanjem u ovim krepostima osposobimo ljubiti
Boga i bližnjega.
Općenito
rečeno, sve zapovijedi koje je Bog od početka dao ljudima, zatim
sve zapovijedi njegova sina Isusa Krista kao i sami evanđeoski
savjeti ne teže ni za čim drugim nego za ljubavlju. Te zapovijedi
su dane ili da uklone zapreke koje ljubavi stoje na putu ili da nas
učine vrsnim i sposobnim da u cijelosti možemo ispuniti zapovijed
ljubavi.
Isto
tako, ljubav nam pomaže da u svim prilikama života možemo u
cijelosti vršiti Božji zakon, jer od prave ljubavi nema ništa jače
što bi nam olakšalo i pomoglo da u svome životu savladamo svaki
napor i zapreku.
Prava
ljubav je od svega jača, sve nadvladava i zato, ako ispravno vršimo
zapovijed ljubavi, s apostolom Pavlom radosno klikćemo: ''Tko
će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo?
Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? 'Zbog tebe – stoji pisano –
ubijaju nas cijeli dan; drže nas kao ovce određene za klanje.' Ali
u svemu ovom sjajno pobjeđujemo po onom koji nas je ljubio. Siguran
sam da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni
sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo
koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u
Kristu Isusu, Gospodinu našemu.'' (Rim
8,35-39).
Samo
onda kad ispravno vršimo zapovijed ljubavi možemo se nadati
sigurnoj nagradi u vječnom blaženstvu o kojoj apostol Pavao govori:
''Ono
što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije
pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.'' (1
Kor 2,9).
Treće
poglavlje
Zapovijed
ljubavi prema Bogu
''Čuj,
Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga
svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!
Riječi ove što ti ih danas zapovijedam neka ti se urežu u srce.
Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj
kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ. Priveži ih na
svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima! Ispiši ih
na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim!'' (Pnz
6,4-9).
Kad
govorimo o ljubavi prema Bogu dužni smo znati:
Što
je ljubav prema Bogu
Zašto
smo dužni ljubiti Boga
Kako
smo dužni ljubiti Boga
Kakvu
ljubav možemo imati prema Bogu
Što
smo dužni činiti da umnožimo ljubav prema Bogu
Što
smo dužni činiti da sačuvamo ljubav prema Bogu
Što
je ljubav prema Bogu
Ljubav
prema Bogu je od Boga darovana krepost po kojoj se iz srca predajemo
Bogu jer ga smatramo svojim najvećim dobrom. Tu ljubav pokazujemo
vršenjem volje Božje, odnosno željom da se svidimo Bogu i s njim
dođemo do trajnog sjedinjenja.
Da
što bolje shvatimo odgovor na ovo pitanje nužno je razmotriti
sljedeće:
Ljubav
je od Boga darovana krepost
U
čemu se sastoji od Boga udijeljena krepost ljubavi
Vršenjem
volje Božje želimo se dopasti Bogu i postići s njim sjedinjenje
Ljubav
je od Boga darovana krepost
Na
samom početku nužno je reći da je ljubav prema Bogu krepost koju
nam Bog daruje!
Pod
krepošću se podrazumijeva udijeljena snaga ili dar koji nam pomaže
da činimo ono što Bog želi. Krepost je nešto što se trajno
nalazi u nama, odnosno ona je stalno i postojano svojstvo naše duše.
Kao takva, krepost se razlikuje od pojedinog dobrog čina ili djela
koji je nešto što je prolazno.
Dakle,
kad se kaže da je ljubav prema Bogu krepost tada se želi reći da
je ona stalno svojstvo duše koje nam daje snagu da ljubimo Boga i tu
ljubav svojim djelima potvrdimo.
Dužni
smo znati da nam je nemoguće da sami po svojim naravnim ili osjetnim
silama dospijemo do ljubavi prema Bogu. Svojim naravnim silama možemo
postići samo ono što je naravno ili osjetno. Kako je ljubav prema
Bogu nešto nadnaravno ili nadosjetno ona se ne može postići
naravnim ili osjetnim silama. Stoga, ako imamo sposobnost i snagu da
ljubimo Boga onda je to nešto nadnaravno ili nadosjetno, odnosno to
je djelo Božje. Zato se s pravom može reći da je ljubav krepost
koju nam Bog daruje.
Ovu
istinu svete kršćanske vjere priznaje apostol Ivan, jer govori:
''Ljubljeni,
ljubimo jedan drugoga, jer ljubav dolazi od Boga, i tko god ljubi, od
Boga je rođen i poznaje Boga.''
(1
Iv 4,7).
Tu
istinu potvrđuje i apostol Pavao: ''A
nada ne razočarava, jer je ljubav Božja izlivena u našim srcima po
Duhu Svetome koji nam je dan.'' (Rim
5,5).
Božju
ljubav dobivamo u sakramentu krštenja, a ako je izgubimo smrtnim
grijehom onda je natrag dobivamo u svetim sakramentima pokore i
pričesti. Stoga, već malo dijete na krštenju dobiva ljubav Božju,
istina je da tu ljubav ono ne može očitovati, ali u slučaju da
umre posjeduje sposobnost i snagu da ljubi Boga kroz svu vječnost.
Ako ostane na životu onda čim dođe do razuma dobiva sposobnost da
pomoću milosti Božje vrši zapovijed ljubavi u cijelom njenom
obimu.
Kad
se u toj od Boga darovanoj kreposti marljivo i stalno vježbamo onda
možemo tako daleko napredovati da nam postane lako kod sebe buditi
ljubav i svoja mišljenja, htijenja, govore i čine uskladiti prema
propisima ljubavi.
U
čemu se sastoji od Boga udijeljena krepost ljubavi
Ona
se sastoji u tome da se Bogu kao svome najvećem dobru od srca
predajemo!
Mi
koji ljubimo Boga poznajemo ga kao najveće i najbolje dobro,
osjećamo prema njemu srdačnu dobrohotnost i uvijek mu želimo svako
dobro. Ova dobrohotnost prema Bogu potiče nas i nagovara da se svim
srcem predajemo Bogu. Postavlja se pitanje, što znači kada se svim
srcem predajemo Bogu?
To
znači da se svim srcem stavimo na raspolaganje Bogu, odnosno da Bogu
žrtvujemo sve što posjedujemo kao i samoga sebe, odnosno svoju
volju. Stoga, ako se svim srce predajemo Bogu tada dopuštamo da Bog
gospodari nama i ustupamo Bogu sve što posjedujemo, odnosno sva
svoja dobra i svu snagu tijela i duše darujemo Bogu da po svojoj
božanskoj volji radi s nama što god hoće. A, primjer takve predaje
Bogu imamo u liku patrijarhe Abrahama.
Kako
je vidljivo iz Svetog pisma Bog je zapovjedio Abrahamu da ostavi
svoju domovinu, odnosno da ostavi svoj posjed, rodbinu i pođe u tuđu
zemlju koju mu je odredio za prebivanje. Bila je to teška zapovijed
koju je Abraham odmah poslušao jer je njegova volja u svemu bila
podložna volji Božjoj.
Nakon
podosta vremena Bog stavi na kušnju Abrahama i objavi mu da svoga
jedinog sina Izaka treba žrtvovati na brdu u krajini Moriji. Za
Abrahama je to bila vrlo teška kušnja jer su u Izaku bile sve
njegove nade i jer ga je ljubio više od svoga života.
Bez
obzira na to što je njegovo očinsko srce bilo prepuno tuge, jer je
trebao svoje dijete ubiti vlastitom rukom, on je bez oklijevanja
poslušao Boga jer mu je volja Božja bila na prvom mjestu. Zbog
jasno iskazane poslušnosti i odanosti Bog nije dopustio Abrahamu da
ubije svoga sina Izaka nego je za žrtvu paljenicu priredio ovna.
Iz
svega rečenog se može zaključiti da prvo što spada u ljubav prema
Bogu je to da spoznamo Boga kao svoje najveće i jedino dobro i u
njemu nađemo domet ili cilj svoje najveće ljubavi.
Tek
kad spoznamo Boga u stanju smo predati se njemu i pripravni smo
prinijeti svaku žrtvu. Tada više ne pripadamo sebi već s apostolom
Pavlom priznajemo: ''Živim
– ali ne više ja, nego Krist živi u meni.''
(Gal
2,20).
Vršenjem
volje Božje želimo se dopasti Bogu i postići s njim sjedinjenje
Osobina
onoga koji nekoga ljubi je nastojanje da se u svemu dopadne onomu
koga ljubi!
Ako
ljubimo Boga jasno znamo da se Bogu možemo svidjeti jedino ako
vršimo njegovu svetu volju i zato je želimo uvijek točno i revno
vršiti. U toj spoznaji Boga prihvaćamo za svoje najveće dobro, iz
svega srca u njemu uživamo i s velikom čežnjom želimo se s njime
vremenito i vječno sjediniti.
Zašto
smo dužni ljubiti Boga
Boga
smo dužni ljubiti:
Jer
je Bog najveće i najbolje dobro
Jer
je Bog nas prvi ljubio i iskazao nam mnoga dobročinstva
Jer
Bog zapovijeda da ga ljubimo, a za plaću nam obećava vječno
blaženstvo
Jer
je Bog najveće i najbolje dobro
U
našoj ljudskoj naravi je da ljubimo sve što je lijepo, dobro i
savršeno čak i onda kada od toga nemamo nikakve koristi. Stoga smo
dužni ljubiti Boga posve iskreno i nesebično jer je Bog najveće,
najbolje i ljubavi dostojno dobro. U njegovom božanskom biću se
nalazi sve što naše srce može potaknuti na ljubav.
Jer
je Bog nas prvi ljubio i iskazao nam mnoga dobročinstva
Po
riječima apostola Ivana ovo je drugi razlog da ljubimo Boga: ''U
ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio
nas.'' (1
Iv 4,10).
Bog
nije čekao da mi počnemo ljubiti njega nego je nas ljubio prije
nego što smo ga i mogli ljubiti. Kada još ni postojali nismo, Bog
je mislio na nas i samo je ljubav njegova nama dala život. Stoga, od
Boga darovanom svome životu dužni smo se radovati i vremenito biti
sretni jer je svetost ili blaženstvo svrha za koju nas je Bog
stvorio.
Sve
što se nalazi na nebu i zemlji Bog je odredio za našu korist i
uporabu. Kako onda da ne ljubimo tako dobroga i milostivog Oca?
Koliko smo samo dužni ljubiti Boga zbog neprocjenjivih dobročinstava
za naše spasenje i vječno blaženstvo?
Poslije
pada naših praroditelja Adama i Eve, Bog je umjesto svoje pravde,
koju je upotrijebio prema neposlušnim anđelima, upotrijebio svoju
milost i milosrđe te počeo izvoditi djelo našega spasenja. Zato je
po riječima apostola Petra, u već otprije određeno vrijemo ili u
punini vremena, na svijet poslao svoga jedinorođenoga sina Isusa
Krista u liku sluge da svojom smrti na križu oduzme grijehe svijeta
i nas izmiri s Božjom pravdom: ''Znajte
da niste otkupljeni nečim raspadljivim – srebrom ili zlatom – od
svoga bezvrijednog, od otaca baštinjenog načina života, nego
skupocjenom krvi Krista kao nevina i bez mane Janjeta. On je, istina,
bio prije poznat i predodređen, prije postanka svijeta, ali se tek
na kraju vremena očitova zbog vas.'' (1
Pt 1,18-20).
Po
riječima apostola Ivana slanjem svoga sina Isusa Krista Bog je htio
da nas osvjedoči o veličini našega grijeha i svojoj preobilnoj
ljubavi:
''Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina
da ne pogine niti jedan koji u nj vjeruje, već da ima život
vječni.'' (Iv
3,16).
Riječi
apostola Ivana jasno pokazuju da je djelo našega spasenja isključivo
i jedino djelo Božje milosti i njegove ljubavi i upravo zato tako
dobri i milostivi Bog zaslužuje svu našu ljubav.
Jer
Bog zapovijeda da ga ljubimo, a za plaću nam obećava vječno
blaženstvo
Bog
želi da uživamo savršeno blaženstvo koje možemo postići jedino
i samo onda ako posve ljubimo Boga. Zato je zapovijed ljubavi Bog
upisao u naše srce i čim dođemo do razuma unutrašnji glas nam
govori da smo dužni ljubiti Boga.
Međutim,
u svojoj povijesti, odnosno tijekom vremena čovjek u svome srcu više
nije mogao čuti taj glas ljubavi pa mu je Bog i vanjskim, odnosno
pisanim riječima zapovjedio da mu je dužan dati svu svoju ljubav,
jer Mojsije govori: ''Zato
ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom
snagom svojom!''
(Pnz
6,5).
Kako
je tijekom vremena čovjek u svome srcu ponovo zanemario tu
zapovijed, Bog je po svome sinu Isusu Kristu ponovo naložio čovjeku
da je dužan vršiti zapovijed ljubavi u njenom punom obimu.
Stoga,
dužni smo vršiti sve što nam Bog nalaže, a pogotovo zapovijed
ljubavi koja je među svim zapovijedima prva i najveća. O vršenju
te zapovijedi ovisi naše vječno spasenje, a po riječima apostola
Pavla ako ne ljubimo Boga stiže nas prokletstvo i propast: ''Ako
tko ne ljubi Gospodina, neka je proklet!'' (1
Kor 16,22).
Po
riječima apostola Ivana kada iskreno ljubimo Boga tada i nas Bog
ljubi, smatra nas svojim djetetom i obećava nam vječne radosti
Raja:
''Bog je ljubav: tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu.''
(1
Iv 4,16).
I
apostol Pavao također priznaje da ako postojano ljubimo Boga tada
vremenito i vječno ostajemo sjedinjeni s njime, odnosno Bog nam
osigurava obećanu radost i blaženstvo u Raju: ''Ono
što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije
pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.'' (1
Kor 2,9).
Kako
smo dužni ljubiti Boga
Boga
smo dužni ljubiti:
Nadnaravno
Iznad
svega drugog
Djelotvorno
Nadnaravno
Nadnaravno
ili nadosjetno ljubimo Boga kada ga po milosti ljubimo onako kako ga
spoznajemo razumom i po svetoj kršćanskoj vjeri!
Ono
što ljubimo to smo dužni i poznavati, jer što ne poznajemo to ne
možemo ni ljubiti, odnosno ako ne poznajemo Boga kao takvi ne
ljubimo i ne možemo ljubiti Boga. Međutim, u svojoj naravi mi imamo
nešto po čemu možemo doći do spoznaje Boga. To nešto je razum po
kojemu možemo upoznati ne samo osjetne ili naravne nego čak i
nadosjetne ili nadnaravne stvari.
Da
po svome razumu možemo spoznati Boga tvrdi apostol Pavao: ''Jer
njima je očito ono što se može doznati o Bogu: Bog im je to
zapravo objavio. Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova
vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju
od postanka svijeta. Tako nemaju isprike.''
(Rim 1,19-20).
Riječi
apostola Pavla pokazuju da oni koji po vjeri ne poznaju Boga, nego ga
poznaju samo razumom, mogu imati stanovitu ljubav prema Bogu i
čuvstvo svoje ljubavi kod dane zgode izvana očitovati, ali tako
očitovana ljubav je samo naravna ili osjetna ljubav jer po svojim
naravnim silama i naravnim sredstvima su došli do nje.
Razum
i volja koju imamo kao i stvoreni svijet oko nas su naravne ili
osjetne stvari i zato je ljubav koja iz tih stvari dolazi posve
naravna ili osjetna. Ta ljubav nije dobra zato što njome vršimo
svoju ljudsku, a ne Božju volju i po njoj samoj ne možemo doći do
spasenja. Ona nije dobra posebno zbog činjenice što kod nas stvara
oholo mišljenje da smo posve u pravu kada vršimo svoju volju, što
je pogubno za naše vječno spasenje.
Uzrok
ili razlog zašto po naravnoj ljubavi ne možemo doći do spasenja je
u vječnome blaženstvu, a koje se sastoji u gledanju i posjedovanju
Boga što je samo po sebi nešto nadnaravno ili nadosjetno, a
nadnaravna svrha može se postići samo nadnaravnim sredstvima,
odnosno sredstva i svrha su uvijek u suodnosu.
Ovdje
je važno naglasiti da ako imamo samo naravnu ljubav uopće ne možemo
ljubiti Boga onako kako smo ga dužni ljubiti jer svojim razumom
nikada ne možemo doći do prave i potpune spoznaje Boga. Mnoge tajne
o Bogu kao što je tajna utjelovljenja Sina Božjeg, tajna
otkupljenja, odnosno sve što stoji u svezi s tom tajnom nama ostaje
posve skriveno, i jer nemamo svete kršćanske vjere o tome ne možemo
ništa znati ako se koristimo samo svojim razumom. Ljubav koju, kao
takvi, posjedujemo nema čvrstog temelja jer joj nedostaju najnužniji
i najsposobniji uvjeti da je učine srčanom, postojanom, jakom i
djelotvornom, odnosno takva ljubav nema nadnaravnu vrijednost, jer
Gospodin govori: ''Vi
ste od ovoga svijeta, ja sam od neba. Vi ste ovosvjetski, ja nisam
ovosvjetski. Tako, rekoh vam da ćete umrijeti u grijesima svojim.''
(Iv 8,23-24).
Iz
rečenog se vidi da smo dužni imati nadnaravnu ljubav, odnosno naša
ljubav se treba temeljiti na Božjoj objavi ili svetoj kršćanskoj
vjeri, a ne samo na našem razumu. Jedino sveta kršćanska vjera nas
vodi do pravog poznavanja Boga i objavljuje nam čudesne tajne
njegova stvorenja, otkupljenja i posvećenja. Ona prikazuje Boga u
njegovoj potpunoj veličini, veličanstvu i ljubavi, i jedino nam ona
otkriva našu sudbinu na drugom svijetu, odnosno pokazuje nam
neizrecivo blaženstvo koje nas čeka u Raju ako činimo ono što je
pravo i pravedno, odnosno što je volja Božja.
Da
jedino po svetoj kršćanskoj vjeri možemo nadnaravno ljubiti Boga,
odnosno onako kako smo to dužni činiti tvrdi apostol Pavao: ''Svrha
je spomenutog naloga: ljubav iz čistog srca, dobre savjesti i
iskrene vjere.''
(1 Tim 1,5).
Riječi
apostola Pavla pokazuju da sve zapovijedi idu za tim da kroz njih
ljubimo Boga, i da ta ljubav može proizaći jedino iz ''iskrene
vjere'',
odnosno svete kršćanske vjere.
Stoga,
posve sigurno se može reći da smo dužni imati i živjeti svetu
kršćansku vjeru da možemo ispravno ljubiti Boga. Ako odbacimo i
zanemarimo Božju objavu kroz svetu kršćansku vjeru i samo
vjerujemo u ono što svojim razumom spoznajemo ne možemo ispravno
ljubiti Boga i doći do spasenja jer iz takve vjere i spoznaje može
nastati samo naravna ljubav koja je za vječnost bezvrijedna što se
vidi iz Gospodinovih riječi: ''Da,
ako ne budete vjerovali da ja Jesam, umrijet ćete u svojim
grijesima.''
(Iv 8,24).
Dakle,
spasonosna je samo ona ljubav kojom ljubimo Boga nadnaravno, odnosno
kada ga po svetoj kršćanskoj vjeri i svojim razumom spoznajemo i
ujedno ljubimo kao: stvoritelja neba i zemlje, početnika svih
milosti, djelitelja bezbrojnih nadnaravnih darova, odnosno kao svoga
otkupitelja, prosvjetitelja i spasitelja.
Iznad
svega drugog
Dužni
smo ljubiti Boga iznad svega drugog i to tako da smo spremni izgubiti
sve što posjedujemo nego da se po grijehu rastavimo od Boga!
Naša
dužnost da ljubimo Boga iznad svega drugog slijedi iz činjenice što
je Bog najveće dobro. Nama treba biti jasno da smo prvo dužni
ljubiti što je od veće, a onda što je od manje vrijednosti.
Ako
smo razumni i pravedni znamo da je Bog skup svega dobrog i da ima
neizmjernu moć, mudrost i dobrotu, odnosno da u sebi ima u
neizmjernoj mjeri sve što je lijepo, dobro i ljubavi vrijedno i da
je sve drugo, bilo vidljivo ili nevidljivo, djelo Božjih ruku te je
kao takvo u usporedbi s Bogom samo jedno veliko ništa. Sva blaga i
bogatstva svijeta, svi ljudi od kralja do siromašnoga prosjaka, svi
anđeli i sveti u Raju su u usporedbi s Bogom kao što je kap vode u
usporedbi s morem, jer Gospodin govori: ''Samo
je jedan Dobri, Bog.''
(Mk 10,19).
Kako
Bog sve svoje stvorove neizmjerno nadvisuje iz toga slijedi da smo
dužni više ljubiti Boga nego sve njih. Ako više ljubimo neku stvar
nego Boga činimo veliku uvredu Bogu, jer Gospodin govori: ''Tko
više ljubi oca ili majku nego mene nije mene dostojan. Tko više
ljubi sina ili kćer nego mene, nije mene dostojan.'' (Mt
10,38-39).
Postavlja
se pitanje, kada to ljubimo Boga više od svega drugog? Tim načinom
ljubimo Boga onda kada smo spremni izgubiti sve što imamo samo da se
po grijehu ne rastavimo od Boga. Odmah se nameće pitanje, koji
grijeh nas može rastaviti od Boga?
Ako
smo razumni i pravedni, odnosno u svetoj kršćanskoj vjeri poučeni
znamo da je to teški grijeh, a da laki grijeh samo slabi ljubav, ali
je posve ne poništava i ne rastavlja nas od Boga. Stoga, dužni smo
se čuvati svakog teškog grijeha, ako želimo postati blaženi i
doći u Raj.
Dakle,
Boga ljubimo više od svega drugog onda kada smo spremni odreći se
svega što ne možemo bez teškog grijeha posjedovati i uživati,
odnosno kada smo spremni činiti sve ono što nam je pod teškim
grijehom zapovjeđeno od Boga i njegove svete Pravoslavne crkve.
Djelotvorno
Dužni
smo znati da djelotvorno ljubimo Boga onda kada činimo ono što se
sviđa Bogu, odnosno kada vršimo i držimo sve njegove zapovijedi.
Vršiti i držati Božje zapovijedi je bit djelotvorne ljubavi koju
možemo imati prema Bogu.
Dakle,
ako ispravno ljubimo Boga onda ćemo nastojati da činimo što se
Bogu sviđa, a izbjegavati ćemo sve što se njegovoj svetoj volji
protivi, jer Gospodin govori:
''Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi.'' (Iv
14,21).
I
apostol Ivan također tvrdi: ''Jer
u ovome stoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi.'' (1
Iv 5,3).
Kakvu
ljubav možemo imati prema Bogu
Prema
Bogu možemo imati savršenu, odnosno nesavršenu ljubav i stoga je
nužno reći:
Kad
imamo savršenu ljubav prema Bogu
Kad
imamo nesavršenu ljubav prema Bogu
Kad
imamo savršenu ljubav prema Bogu
Osnovni
i prvi razlog da imamo savršenu ljubav prema Bogu je beskrajna Božja
dobrota. Ovdje se pod Božjom dobrotom ne podrazumijeva samo dobrota
zbog koje Bog svima stvorovima a posebno nam iskazuje nebrojena
dobročinstva nego i njegova dobrota u sebi i sama za sebe ili sve
ono što je Bog, odnosno sve Njegove božanske savršenosti. Budući
da sve Božje savršenosti nisu u njemu ništa vanjsko niti slučajno
nego sačinjavaju njegovu bit i narav tada Božja dobrota ili skup
svih Božjih savršenosti nije ništa drugo nego sami Bog.
Stoga,
ljubiti Boga jer je beskrajno dobar znači ljubiti ga zbog toga što
je Bog, odnosno ljubiti ga radi njega samoga. Zato se s pravom može
reći da imamo savršenu ljubav prema Bogu samo onda kada ga ljubimo
radi njega samoga.
Uzrok
zašto je to tako stoji u činjenici da se kakvoća ljubavi ravna ili
mjeri prema kakvoći razloga, odnosno predmeta ljubavi. Stoga, možemo
imati savršenu ljubav samo onda ako se naša savršena ljubav
zasniva na čisto savršenom predmetu ili razlogu, odnosno ako se
zasniva na samome Bogu.
Ova
istina proizlazi iz same naravi ljubavi jer ljubiti nekoga znači
nekome dobro željeti, odnosno od srca mu biti posve sklon i odan.
Zato, kada uistinu ljubimo Boga onda to ne činimo radi koristi koju
od njega očekujemo nego ga ljubimo radi njega samoga jer znamo da je
Bog ono dobro koje zavrjeđuje našu najveću ljubav. Kada bi ljubili
Boga ne radi njega samoga nego radi njegovih dobročinstava tada to
ne bi bila prava i savršena ljubav.
Govoreći
o tome sv. Augustin naglašava da smo dužni ljubiti Boga isključivo
radi njega samoga, tj. da je uzrok radi kojega ljubimo Boga upravo
sami Bog. On jasno naglašava da mi koji ljubimo Boga ne tražimo
izvan Boga nikakve nagrade za svoju ljubav, a ako je tražimo tada
savršeno ne ljubimo Boga. Savršenom ljubavlju ljubimo Boga samo
onda kada ga ljubimo radi njega samoga. Stoga, prvo što spada u
savršenu ljubav prema Bogu je to da ljubimo Boga što je beskrajno
dobar, odnosno radi njega samoga.
Drugo
što spada u savršenu ljubav prema Bogu je to da ljubimo Boga više
od svega drugog. Boga ljubiti više od svega znači davati mu
prednost pred svim stvorovima, odnosno pred svim onim što nije Bog,
i radije sve izgubiti nego njega uvrijediti teškim grijehom.
A,
Boga ljubimo više od svega drugog onda kada s apostolom Pavlom
priznajemo: ''Siguran
sam da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni
sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo
koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u
Kristu Isusu, Gospodinu našemu.''
(Rim
8,38-39).
Kad
imamo nesavršenu ljubav prema Bogu
Nesavršenu
ljubav prema Bogu imamo onda kada ljubimo Boga upravo zato što se od
njega nadamo nekom dobru. Kada se ovdje govori o nesavršenoj
ljubavi, ne smijemo držati da je takva ljubav nevaljala i loša. Ta
ljubav nije nevaljala nego je čak dobra i spasonosna jer nas odvraća
od zla i snažno nas navodi na dobro, pripravlja nam srce na savršenu
ljubav s kojom je vrlo često spojena, a u spoju sa sakramentom
pokore opravdava nas i posvećuje.
Nesavršena
ljubav je veliko i znatno dobro za koje smo se dužni često moliti
Bogu. Ona se zove nesavršenom samo zato što se uspoređuje sa
savršenom ljubavi koja je daleko jača i uspješnija. Ona nas i bez
sakramenta pokore, ako ga ne možemo primiti, a imamo ozbiljnu volju,
posve opravdava i čini nas Božjim djetetom i baštinikom Neba.
Kao
što se savršena tako se i nesavršena ljubav ravna prema razlogu iz
kojega potječe. Samo Bog treba biti savršeni razlog da imamo
savršenu ljubav, jer Bog jedini u sebi združi sve što je dobro.
Zato, ako ne ljubimo Boga radi njega samoga, odnosno radi njegove
dobrote nego ga poglavito ljubimo radi dobra kojemu se nadamo od Boga
onda je naša ljubav nesavršena. Drukčije rečeno, nesavršenu
ljubav imamo onda ako sam Bog ili njegova dobrota nije prvi i pravi
razlog naše ljubavi nego je pravi razlog naše ljubavi dobro za
kojim težimo i nadamo se da ćemo ga od Boga dobiti.
Po
riječima apostola Ivana ako ne ljubimo Boga ni jednim od ova dva
načina na putu smo vječne propasti: ''Tko
ne ljubi, ostaje u smrti.'' (1
Iv 3,14).
Što
smo dužni činiti da umnožimo ljubav prema Bogu
Kao
što se može svaka krepost, tako se i krepost ljubavi prema Bogu
može umnožiti i usavršiti. To se događa onda kada ljubav prema
Bogu nas sve više i više obuzme.
Ljubav
se može usporediti s vatrom, jer kao što vatra sve jače bukti kada
se više drva u nju baca tako i ljubav postaje sve jača i veća ako
dobije u svoju vlast mišljenje, težnje i djelovanje naše. Ovo
umnažanje ljubavi ne potječe od nas već isključivo i jedino od
Boga koji je početnik svake kreposti i od koga dolazi svaki dar,
odnosno svaki savršeni poklon. Stoga, ako imamo pravu revnost za
krepost i ako marljivo koristimo sredstva spasenja onda zaslužujemo
da nam Bog udijeli još veću mjeru ljubavi koja se tim načinom i
umnožava.
Kako
je u ljubavi sva naša savršenost, odnosno da smo tim savršeniji
čim više ljubimo Boga onda je posve jasno kako je umnožavanje
ljubavi za nas stroga dužnost, jer Gospodin govori: ''Dakle:
budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!''
(Mt 5,48).
Kad
Gospodin ovo zapovijeda tada od nas traži i nalaže nam da smo u
cijelom životu dužni nastojati rasti u ljubavi. Postavlja se
pitanje, što smo dužni činiti da umnožimo ljubav prema Bogu?
Da
tu ljubav umnožimo dužni smo:
Marljivo
moliti i razmatrati o Božjim tajnama
Često
primati svete sakramente ispovijedi (pokore) i pričesti
Ljubav
marljivo vježbati
Marljivo
moliti i razmatrati o Božjim tajnama
Da
umnožimo ljubav prema Bogu prvo i osnovno što smo dužni činiti je
da revno molimo i rado razmatramo Božje tajne!
Kad
revno molimo, ne samo jezikom nego u duhu i istini, tada sabiremo
svoje misli, čistimo srce od zemaljskih nagnuća, uzdižemo se k
Bogu i divimo se njegovom neizmjernom veličanstvu, slavimo njegovu
dobrotu i zazivamo njegovo beskrajno milosrđe. Tada molitva našu
dušu postavlja u neko osobito raspoloženje i u našem srcu uzbuđuje
ona čuvstva koja su sposobna upaliti i ojačati u njemu vatru
ljubavi prema Bogu. Što češće i revnije molimo naše srce postaje
pobožnije, sve više popuštaju vezovi sa svijetom i sve više
rastemo u ljubavi prema Bogu koji jedini zaslužuje svu našu ljubav.
Iz
rečenog se može utvrditi i uvidjeti da čovjek koji revno moli u
pravilu pobožno i bogobojazno više živi nego čovjek koji molitvu
posve zanemaruje. Dok je srce čovjeka koji ne moli i ne mari za
molitvu privezano za svijet i njegova prolazna bezvrijedna dobra,
odnosno dok se on brine više za sve drugo nego za spasenje svoje
duše, čovjek koji rado i revno moli teži da dođe u Raj i neumorno
radi da se usavrši i posveti. Takvom čovjeku je posve jasno da je
revna molitva najjače sredstvo po kojemu može rasti u ljubavi,
odnosno da ustrajna i revna molitva umnaža ljubav prema Bogu koja je
za spasenje toliko potrebna i u kojoj se nalazi sve njegovo ljudsko
savršenstvo, jer po proroku Jeremiji Bog govori: ''Tada
ćete me zazivati, dolaziti k meni, moliti mi se, i ja ću vas
uslišati.
(Jr 29,12).
I
Gospodin Isus Krist isto govori:
''Sve što s vjerom zamolite dobit ćete.'' (Mt
21,22).
Što
vrijedi za molitvu, isto ili slično vrijedi i za razmatranje o
Božjim tajnama, jer što željezu čini vatra to našoj duši čini
razmatranje. Poznato je da kada se željezo baci u oganj tada posve
omekša i od njega kovač može činiti što god hoće. Ovako isto
postaje i naša duša kada razmatra vječne Božje istine jer tada
postaje meka, gipka i pristupačna utjecaju Božje milosti.
Kod
svakog pravedna i pobožna čovjeka kada razmatra o Božjim tajnama
ljubav se budi na činjenicu da je Bog neizmjerno savršen i svake
ljubavi dostojno dobro. Ta ljubav se budi i onda kada čovjek uvidi
nebrojena dobročinstva koja Bog iskazuje svim stvorovima, a posebno
njemu, i kada shvati da Bog i pored toga što je čovjek njegovo
zločesto dijete koje ga bezbroj puta vrijeđa ipak ne prestaje biti
njegov Otac i na njegovu nezahvalnost ne prestaje uzvraćati dokazima
svoje božanske ljubavi.
Na
koncu, nužno je naglasiti da u srcu svakog pravedna i pobožna
čovjeka najnježniju ljubav prema Bogu najviše raspaljuje i umnaža
razmatranje teške muke i smrti Gospodina Isusa Krista.
Često
primati svete sakramente ispovijedi (pokore) i pričesti
Da
se još više kod nas umnoži ljubav prema Bogu dužni smo što češće
i dostojnije primati svete sakramente ispovijedi (pokore) i pričesti!
Jedna
od istina svete kršćanske vjere je da sveti sakramenti posvetnu
milost, ako je posjedujemo, mogu udijeliti i još više umnožiti.
Kako je ljubav prema Bogu ujedno i posvetna milost, odnosno jedna bez
druge ne može opstojati onda je posve jasno da se Božja ljubav daje
i umnožava kada se sveti sakramenti dostojno primaju. Stoga, dužni
smo znati da u sebi možemo umnožiti Božju ljubav pomoću
sakramenta svete ispovijedi i svete pričesti.
Svetom
ispovijedi, ako je dobro obavimo, dobivamo posvetnu milost ili
ljubav, a ako već posjedujemo posvetnu milost ili ljubav onda nam se
postojeća milost ili ljubav umnaža.
Osim
toga, ovim sakramentom dobivamo i posebne milosti koje nam pomažu da
vršimo svoje dužnosti i dobro napredujemo na putu kršćanske
savršenosti.
Sveta
pričest u našem srcu raspiruje ljubav prema Bogu. U njoj je
Gospodin Isus Krist izlio svo blago svoje ljubavi prema nama. Iz
primjera mnogih Svetihh vidi se da veliku vatru ljubavi Gospodin Isus
Krist zapali kod nas kada ga u svetoj pričesti primamo puni čežnje
i pobožnosti. Stoga, kada svetu pričest često i dobro pripravljeni
dostojno primamo u raznim svojim životnim prigodama daleko više
pokazujemo svoju ljubav prema Bogu nego oni koji tijekom godine vrlo
rijetko pristupaju stolu Gospodinovu.
Ljubav
marljivo vježbati
Ako
u sebi želimo pobuditi i umnožiti ljubav prema Bogu tada smo je
dužni marljivo vježbati!
Čovjek
koji želi naučiti neki posao ili neko umijeće taj posao ili
umijeće treba marljivo i brižno vježbati jer se samo marljivim i
ustrajnim vježbanjem može u njemu usavršiti. Isto pravilo vrijedi
i za naše kreposti, a posebno za krepost ljubavi.
Krepost
ljubavi Bog nam je udijelio već kod krštenja i njegova je volja da
se, kad dođemo do razuma, vježbamo u njoj kako bi nam postala
vještina koju ćemo s lakoćom izvršavati. Kako je ljubav svakom od
nas od Boga povjereni talent mi se njime trebamo dobro služiti i
steći određeni dobitak, da jednom kada dođemo pred sudište Božje
budemo dobri i vjerni sluga.
Vježbanje
u kreposti ljubavi može biti dvostruko, odnosno unutrašnje, koje se
obavlja voljom i vanjsko, koje se očituje u činu ili djelu.
Kad
razmatramo, odnosno mislima ili riječima ljubimo Boga više od svega
drugoga iz razloga jer je Bog za nas najveće i najbolje dobro, koje
je dostojno svake ljubavi, tada se vježbamo unutrašnjim načinom u
kreposti ljubavi.
Dakako,
ovo vježbanje nama je plodonosno samo onda i pod uvjetom da nam te
riječi nisu samo u glavi ili na jeziku nego da su nam i u srcu,
odnosno da izlaze iz posve iskrena srca. Kada bi te riječi samo
ustima izrekli, a ne bi imali volju da iznad svega ljubimo Boga tada
bi one bile samo brbljanje koje nema nikakve vrijednosti pred Bogom.
Samo onda kada se usta i srce slažu vršimo ljubav onako kako se
Bogu sviđa.
Kad
se ovako vježbamo u ljubavi tada kod sebe unutrašnjim načinom
pobuđujmo ljubav. Drukčije rečeno, pobuđujemo ljubav prema Bogu
onda kada mu svojim srcem jamčimo da ga ljubimo bez obzira izrekli
to ili ne. Nema nikakvog posebnog pravila kako često smo dužni
pobuditi ljubav, ali ipak tu vrijedi pravilo da to činimo što
češće.
Ljubav
prema Bogu također smo dužni pobuditi i onda kad se molimo!
Svaka
molitva je, ako se valjano obavlja, već samo po sebi vježbanje u
ljubavi prema Bogu, jer se kod molitve trebamo sjećati na neizmjerne
savršenosti i beskrajnu Božju dobrotu, a time se ljubav sama od
sebe pobuđuje.
Isto
tako, dužni smo pobuditi ljubav prema Bogu posebno kad primamo svete
sakramente. Što je kod primanja svetih sakramenata življa naša
ljubav prema Bogu to dobivamo više milosti od Boga.
Po
riječima apostola Pavla ljubav prema Bogu smo dužni pobuditi i onda
kada se spominjemo općenitih ili posebnih dobročinstava Božjih, na
početku novog dana kao i kod raznih dnevnih poslova, u svojim
križevima, mukama i radosnim životnim događajima kao i kod svake
napasti, a posebno u smrtnoj pogibelji i na času smrti: ''Prema
tome, bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve
činite na slavu Božju!''
(1Kor 10,31).
Samo
unutrašnje vježbanje ili pobuđivanje ljubavi prema Bogu ne smije
nas zadovoljiti, nego smo dužni truditi se da tu ljubav pobuđujemo
i vanjskim načinom tj. svojim djelima.
Vanjskim
vježbanjem, odnosno djelima pobuđujemo ljubav prema Bogu onda kada
savjesno držimo i vršimo njegove zapovijedi, jer se ljubav sastoji
poglavito u držanju i vršenju Božjih zapovijedi.
Dakle,
uvijek kad činimo ono što je Bog zapovjedio ili što je zabranio
tada svojim djelom ili činom potvrđujemo i pobuđujemo svoju ljubav
prema Bogu. Ovaj način potvrđivanja i pobuđivanja ljubavi prema
Bogu nužno je potreban za spasenje, jer je nemoguće da se spasimo
ako ne držimo i ne vršimo sve Božje zapovijedi.
Isto
tako izvanjskim načinom, odnosno djelom ili činom ljubav prema Bogu
pobuđujemo i potvrđujemo i onda kada vršimo neku krepost ili kada
obavljamo neko dobro djelo, odnosno kada vršimo djelo milosrđa kao
i onda kad vjerno ispunjamo sve dužnosti svoga životnog staleža.
Iz
svega rečenog je vidljivo da postoje tri načina kojima možemo
umnožiti ljubav prema Bogu, a to su: revnost u molitvi i
razmatranju, često primanje svetih sakramenata i stalno vježbanje u
ljubavi prema Bogu. Sva tri načina su laka za vršenje osobito ako
često molimo i razmatramo, rado primamo svete sakramente i često
pobuđujemo i potvrđujemo svoju ljubav prema Bogu.
Stoga,
dužni smo nastojati da ljubav koju nam je Bog usadio u dušu na
svetom krštenju ne samo da sačuvamo nego da je umnožimo i
usavršimo. Za nas ljubav prema Bogu je naš od Boga darovani talent
koji smo dužni valjano umnožiti.
Ako
tako budemo činili naš će život biti ugodan Bogu koji će nam
osigurati krunu vječne slave i radosti u Nebu.
Što
smo dužni činiti da sačuvamo ljubav prema Bogu
Da
sačuvamo ljubav prema Bogu dužni smo:
Čuvati
se od svakog teškog grijeha
Čuvati
se ako je moguće i od svakog lakog grijeha
Trapiti
tj. krotiti svoja neuredna nagnuća
Čuvati
se od svakog teškog grijeha
Da
sačuvamo ljubav prema Bogu dužni smo se čuvati svakog teškog
grijeha, odnosno ljubav prema Bogu i teški grijeh ne mogu nikako
zajedno opstojati jer su u velikoj suprotnosti jedno prema drugome.
Ljubav
prema Bogu sastoji se u našem posve prijateljskom mišljenju,
osjećaju i nježnoj odanosti prema Bogu.
Kad
Boga ljubimo onda iskreno mislimo o njemu i želimo mu svako dobro,
radujemo se njegovoj veličini i blaženosti, cijenimo ga iznad svega
i gorljivo nastojimo učiniti sve ono što mu se sviđa. Kao takvi
najviše uživamo u Bogu, svim svojim silama čeznemo za njim i ne
poznajemo veće težnje ni blaženstva nego da se s njim združimo i
posjedujemo ga u sve vjekove.
Sve
ovo rečeno je naša ljubav prema Bogu, a sada smo dužni reći što
je naš grijeh prema Bogu.
Grijeh
je preziranje i omalovažavanje Boga, odnosno grijehom se odvraćamo
i udaljujemo od Boga te se zbližavamo i obraćamo stvorovima. Prema
tome, grijeh je protivan ljubavi pa se s njom nikako ne može
spojiti.
Da
se ljubav prema Bogu sastoji od držanja i vršenja njegovih
zapovijedi tvrdi Gospodin: ''Tko
pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi. A tko mene ljubi,
njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ga ljubiti i objaviti mu samog
sebe.'' (Iv
14,21).
Postavlja
se pitanje, što radimo kada činimo grijeh?
Kao
takvi mi kršimo Božje zapovijedi, jer grijeh nije ništa drugo nego
kršenje Božjeg zakona. Zato se s pravom može reći da se naša
ljubav prema Bogu i grijeh međusobno nikako ne mogu spojiti.
Nužno
je znati da se krepost ljubavi prema Bogu ne razlikuje od posvetne
milosti, odnosno s njom je tako usko spojena da jedna bez druge ne
može opstojati. Prema tome istinit je članak svete kršćanske
vjere koji govori da svaki teški grijeh našu dušu lišava
nadnaravnog života kojeg sačinjava upravo ta posvetna milost,
odnosno svakim teškim grijehom gubi se i krepost ljubavi prema Bogu.
Kako
je već rečeno, ljubav prema Bogu sastoji se u prijateljstvu između
Boga i nas, odnosno Bog ne ostaje nemaran prema ljubavi. Kada uz Boga
prionemo ljubeći ga iz sveg srca, tada i Bog prianja uz nas ljubeći
nas tako toplo i nježno kao što otac ljubi svoje dijete. Međutim,
postavlja se pitanje, koliko će dugo Bog ostati naš prijatelj? Bog
će ostati naš prijatelj sve dok ga ne uvrijedimo teškim grijehom.
Kad
Boga uvrijedimo teškim grijehom tada nam u određenoj mjeri Bog
uskraćuje svoju ljubav i udaljuje se od nas, jer kao najsvetije biće
ne voli i ne podupire nikakvo zlo, što potvrđuje Sveto pismo: ''Jer
ti nisi Bog kom je nepravda mila: zlobniku nema boravka s tobom,
opaki ne mogu opstati pred tvojim pogledom. Mrziš sve što čine
bezakonje i uništavaš lažljivce.''
(Ps 5,5-7).
Ovdje
je nužno naglasiti da ako teškim grijehom Boga uvrijedimo, Bog nas
nikada ne prestaje smatrati svojim stvorom i djelom svojih ruku,
odnosno svojim djetetom i zato nas niti ne uništava odmah po našim
zlim zaslugama. Ne oduzima nam odmah svaku milost već nas dugo i
strpljivo čeka da se ponovo popravimo, što se vidi iz Svetog pisma:
''Sav
je svijet pred tobom kao zrnce praha na tezulji, i kao kaplja
jutarnje rose što se spušta na zemlju. A ti si milostiv svemu, jer
možeš sve, i kroz prste gledaš na grijehe ljudima, da bi se
pokajali. Jer ti ljubiš sva bića, i ne mrziš ni jedno koje si
stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. A kako bi išta
moglo opstojati ako ti ne bi htio? Ili se održati ako ga ti nisi u
život dozvao? Ali ti štediš, jer sve je tvoje, Gospodaru,
ljubitelju života, i tvoj je besmrtni duh u svemu. Blago kažnjavaš
prijestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove, da se
ostave zloće i da se ufaju u tebe, Gospode!'' (Mudr
11,22-26;12,1-2).
Međutim,
dužni smo znati da svaki naš teški grijeh u određenoj mjeri
raskida vez prijateljstva između nas i Boga, i u odnosu na prijašnje
stanje tada više nismo posve ljubljeno dijete i prijatelj Božji ni
sigurni baštinik njegova Kraljevstva. Odvraćanjem i udaljavanjem od
Boga padamo pod vlast Sotone i postajemo protivnici Božji, što
potvrđuje Gospodin: ''Tko
nije sa mnom, taj je protiv mene; tko sa mnom ne sabire, taj
prosipa.''
(Mt
12,30).
Dužni
smo znati da smrtnim grijehom iz svog srca izgonimo Duha Svetoga koji
je početnik života i djelitelj svih milosti. Tim činom gubimo
nadnaravni život, posvetnu milost, sve zasluge za Raj, sve utjehe
Božjega djeteta, mir savjesti i djetinje pouzdanje u zaštitu i
Božji blagoslov. Umjesto nježne ljubavi tada možemo očekivati
strogu Božju pravednost, jer će Bog radi toga što smo prezreli
njegovo prijateljstvo i prezirno odbili njegovu ljubav poslije naše
smrti nad nama izvršiti svoju srdžbu i vječno nas osuditi.
Iz
navedenog razloga dužni smo se strogo čuvati svakog teškog grijeha
da možemo sačuvati ljubav prema Bogu, jer se po svakom teškom
grijehu rastajemo od nadnaravnog života i Božje ljubavi. Ako svojom
nepažnjom i upadnemo u teški grijeh tada se u skrušenoj ispovijedi
njega trebamo osloboditi i činiti određenu pokoru da ponovo
ostanemo u ljubavi Božjoj.
Čuvati
se ako je moguće i od svakog lakog grijeha
Da
zadržimo ljubav prema Bogu nije dosta da se čuvamo samo teškog
grijeha nego smo dužni izbjegavati i laki grijeh. Istina je da lakim
grijehom ne gubimo ljubav prema Bogu nego laki grijeh samo slabi
ljubav i umanjuje njezin žar i vrlo često dovodi do teškog grijeha
po kojemu se rastajemo od ljubavi Božje.
Ako
ispravno iz srca ljubimo Boga nastojati ćemo da ga ne vrijeđamo ni
teškim, a ni lakim grijesima. Ako se ne čuvamo od lakih grijeha,
odnosno ako ih lakoumno činimo i ne vršimo pokoru za njih to je
očit znak da je naša ljubav prema Bogu ohladnjela. U tom slučaju
koliko se smanjuje naša ljubav prema Bogu toliko se umanjuje i
ljubav Božja prema nama.
Ako
se nimalo ne plašimo lakog grijeha mlaki smo i nemarni, a mlakost i
nemarnost vrlo često znaju dovesti do teškoga grijeha. Razlog tome
je vrlo jasan jer ako smo mlaki slabo marimo za svoje spasenje, ne
pazimo na napasti koje nas opsjedaju, živimo lakoumno, ne odričemo
se samih sebe i nećemo da znamo za samozataju. Živeći tako vrlo
lako upadamo u teški grijeh jer nam, radi naše mlakosti, Bog daje
sve manje svoje milosti.
Stoga,
da ostanemo u ljubavi Božjoj dužni smo brižno izbjegavati ne samo
teški nego i laki grijeh. Iako laki grijeh sam po sebi ne uništava
posve ljubav Božju, nego je samo slabi ipak može dovesti do gubitka
ljubavi, jer ako se lakoumno čini vrlo često nas dovodi do teškog
grijeha, a samim time i do rastanka od ljubavi Božje.
Trapiti
tj. krotiti svoja neuredna nagnuća
Ako
želimo sačuvati ljubav prema Bogu dužni smo krotiti, odnosno
trapiti svoja zla nagnuća!
Zbog
istočnog grijeha svaki čovjek je daleko više sklon zlu nego dobru.
Da izvrši neko dobro, čovjek sam sebe treba više ili manje
nadvladati jer zlo prija njegovoj putenoj (tjelesnoj) naravi i vrlo
mu je sklon, što se vidi iz Svetog pisma: ''Čovječje
su misli opake od njegova početka.'' (Post
8,21).
Istina
je da sakrament krštenja u nama slabi zla nagnuća, ali ih ne
uništava i dužni smo priznati kao i apostol Pavao: ''Zakon
je, znamo, duhovan, a ja sam tjelesan, prodan u ropstvo grijeha. Ja
zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego
činim ono što mrzim. No, ako dakle činim ono što neću, tim
priznajem u skladu sa Zakonom da je on dobar. Onda ono više ne činim
ja, nego grijeh koji stanuje u meni. Ja, naime, znam da nikakvo dobro
ne stanuje u meni, to jest u mom tijelu. Zaista, htjeti dobro jest u
mojoj moći, ali nije učiniti ga, budući da ne činim dobro koje
hoću, nego činim zlo koje neću. A ako, dakle, činim ono što
neću, ne činim ga više ja, nego grijeh koji stanuje u meni. Prema
tome, otkrivam ovaj zakon: kad hoću da činim dobro, zlo mi se
nameće. Istina, moj se nutarnji čovjek slaže u veselju s Božjim
zakonom, ali vidim u svojim udovima drugi zakon koji se bori protiv
zakona moga uma te me zarobljava u zakon grijeha koji je u mojim
udovima. Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga
smrtonosnoga tijela? Hvala Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu!
Dakle: ja umom svojim služim zakonu Božjem, a tijelom zakonu
grijeha.''
(Rim 7,14-25).
Apostol
Pavao nas poučava u čemu smo dužni tražiti snagu da se odupremo
zakonu grijeha koji se u nama nalazi: ''Sad,
dakle, nema više nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu. Jer
zakon duha života u Kristu Isusu oslobodio me od zakona grijeha i
smrti. Doista, ono što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela
bio nemoćan, ostvario je Bog: poslao je, radi grijeha, svoga
vlastitog Sina u obličju grešnog tijela i osudio grijeh u tijelu,
da bi se u nama, koji ne živimo po tijelu, nego po Duhu, ispunio
pravedni zahtjev Zakona. Oni koji žive po tijelu teže za tjelesnim
stvarima, dok oni koji žive po Duhu teže za onim što je duhovno.
Težnja tijela je smrt, a težnja Duha život i mir. Zato je težnja
tijela neprijateljstvo prema Bogu, jer se ne pokorava Božjem zakonu
niti to može. Oni koji su u tijelu ne mogu ugoditi Bogu. Ali vi
niste u tijelu, već u Duhu, ako zbilja Duh Božji prebiva u vama.
Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov. A ako je Krist u vama, vaše
je tijelo mrtvo zbog grijeha, a vaš je duh živ jer ste opravdani.
Ako zbilja u vama stanuje Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih,
onaj koji uskrisi Krista Isusa od mrtvih oživit će i vaša smrtna
tijela po svome Duhu koji stanuje u vama. Prema tome, braćo, nismo
dužnici tijelu da bismo trebali živjeti po tijelu. Jer ako po
tijelu živite, umrijet ćete. Naprotiv, ako Duhom usmrćujete
tjelesna djela, živjet ćete. Svi su oni koje vodi Božji Duh sinovi
Božji.'' (Rim
8,1-14).
Dužni
smo znati da su zla nagnuća, ako ih ozbiljno ne ukrotimo, uvijek
uzrok da činimo, ne samo laki nego i teški grijeh. Stoga, ako
želimo sačuvati krepost ljubavi prema Bogu ne preostaje nam ništa
drugo nego da posve ukrotimo i trapimo svoja zla nagnuća, što
savjetuje Gospodin: ''Tko
hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ
i neka me slijedi!'' (Mt
16,24).
Tom
savjetu se priključuje i apostol Pavao: ''Dakle,
neka više ne vlada grijeh u vašem smrtnom tijelu, tako da vas
podvrgne njegovim požudama! Niti više dajte svojih udova kao oružje
nepravednosti u službu grijeha!'' (Rim
6,12-13).
Četvrto
poglavlje
Zapovijed
ljubavi prema bližnjemu
''Sve
što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima! U tome je sav
Zakon i Proroci.''
(Mt 7,12).
Nedugo
prije svoje muke i smrti kada je s Maslinske gore promatrao sjajni i
napučeni grad Jeruzalem i u Duhu gledao njegovu žalosnu propast
koja ga je čekala radi bezbožnosti njegovih stanovnika Gospodin je
bio tako ganut da je iz srca zaplakao:
''Kad
se približi te ugleda grad, zaplaka nad njim i reče: 'Kad bi i ti u
ovaj dan priznao ono što ti je za mir! Ali je sada sakriveno tvojim
očima. Doći će ti vrijeme kada će te tvoji neprijatelji opasati
opkopom, opkoliti te i pritijesniti sa svih strana. Sravnit će sa
zemljom tebe i tvoju djecu u tebi. Neće ostati u tebi ni kamen na
kamenu, jer nisi priznao određeno vrijeme kad te Bog pohod'!''
(Lk 19,41-44).
Gospodin
je iz srca žarko želio da se Izraelci okoriste vremenom milosti,
odnosno da vjerujući u njega revno rade na svome spasenju. Međutim,
sva njegova muka bila je uzaludna jer su oni zatvorili oči svjetlu
Istine i ustrajali u nevjeri i grijehu. Stoga im je Gospodin i
navijestio kazne koje će ih jednom snaći.
Doista,
to proročanstvo se je ispunilo točno četrdeset godina poslije
njegove smrti, odnosno sedamdesete godine po starom židovskom
kalendaru. Tada je rimski vojskovođa Tit sa snažnom vojskom obzidao
grad s jakim zidom i stanovnike Jeruzalema zatvorio kao zločince u
tamnicu. Zbog takvog stanja uskoro je u gradu nastala velika glad od
koje je umrlo oko šesto tisuća Izraelaca. Osim toga, u Jeruzalemu
je vladala kuga i razne bune koje su mnoge njegove stanovnike
uništile i usmrtile. Na kraju opsade Rimljani su zauzeli Jeruzalem,
a krv ubijenih je tekla u potocima gradom koji je zajedno s Hramom
bio žrtva plamena postavši tako velika ruševina.
Tim
je načinom Bog strašno kaznio Izraelce jer se nisu okoristili
vremenom milosti koje im je bilo dano od njega. Ista sudbina snalazi
i nas ako smo oholi i bezbožni, jer kada nam prođe vrijeme milosti
Gospodin nas uzima sa zemlje i predaje vječnoj vatri pakla. Stoga,
dužni smo se sjetiti sudbine bezbožnih stanovnika Jeruzalema i po
Gospodinovoj milosti svaki dan revno raditi na svome spasenju.
U
svojim posljednjim danima na zemlji, odnosno u danima prije svoje
muke i gorke smrti u Jeruzalemu Gospodin je pošao u Hram da naučava
izraelski narod u nauci spasenja. Kako je u predvorju Hrama našao
mnoge trgovce i mjenjače novca koji su sa svojim pohlepnim poslom i
bukom obeščastili sveto mjesto pun srdžbe Gospodin ih je istjerao
rekavši: ''Stoji
pisano – reče im – 'kuća moja neka kuća molitve bude', a vi je
pretvoriste u razbojničku špilju.'' (Lk
19,46).
Primjer
oholih trgovaca i mjenjača novca pokazuje da svako nedostojno
ponašanje u crkvi ili kući Božjoj teško vrijeđa Gospodina Isusa
Krista koji je, a što je iz njegovih riječi jasno vidljivo, tako
strogo osudio obeščašćenje Hrama u Jeruzalemu. Stoga, svi koji u
crkvu dolaze neprikladno i nečedno obučeni, koji brbljaju, smiju se
i bave grešnim mislima te čine i druge opačine, umjesto blagoslova
pribavljaju sebi prokletstvo i vječnu propast.
U
crkvi ili hramu Božjem dužni smo se uvijek vladati pobožno i
paziti da budemo dostojan svetosti mjesta u kojem se nalazimo.
Gospodinove
riječi pokazuju koliku je ljubav imao prema čovjeku i kako se
trudio da do zadnjeg časa svoga zemaljskog života čovjeka spasi i
učini blaženim. Po njegovu primjeru dužni smo iskreno ljubiti
bližnjega i tu ljubav očitovati čineći mu dobro koliko god
možemo. Postavlja se pitanje, tko je naš bližnji? Pod bližnjim
dužni smo smatrati bez iznimke svakog čovjeka bio on visokog ili
niskog staleža, bogat ili siromašan, poznat ili stranac, prijatelj
ili neprijatelj, kršćanin ili protestant, Izraelac ili poganin,
pravednik ili grešnik.
Govoreći
o tome sv. Augustin nas upozorava da je naš bližnji onaj koji kao i
mi potječemo od Adama i Eve, jer su svi ljudi jedan drugome bližnji
radi istoga početka, a još više radi zajedničke nade u nebesku
baštinu.
Za
bližnjega dužni smo smatrati svakog čovjeka bez obzira bio on
kršćanin ili ne. U širem smislu pod bližnjim smatramo sve one
koji su već blaženi ili će to biti, odnosno sve anđele i svete u
Raju kao i sve ljude koji još žive na zemlji. Nama nisu bližnji
jedino zli duhovi i prokleti u Paklu i zato ih ne možemo ni ljubiti
jer se više ne mogu ni spasiti.
Kad
govorimo o našoj ljubavi prema bližnjemu nužno je reći:
Zašto
smo dužni ljubiti bližnjega
Kakva
treba biti naša ljubav prema bližnjemu
Što
sve obuhvaća naša ljubav prema bližnjemu
Zašto
smo dužni ljubiti neprijatelje
Kako
smo dužni ljubiti neprijatelje
Zašto
smo dužni ljubiti bližnjega
Dužni
smo ljubiti bližnjega jer:
Gospodin
Isus Krist nam to zapovijeda
Gospodin
Isus Krist nas je poučio svojim primjerom
Svaki
čovjek je dijete i slika Božja spašen krvlju Kristovom i pozvan k
vječnom blaženstvu
Gospodin
Isus Krist nam to zapovijeda
Nema
zapovijedi koju bi Gospodin Isus Krist tako često i tako izrazito
nama naglašavao kao zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Da nas
uvjeri u važnost te zapovijedi Gospodin je stavlja uz zapovijed
ljubavi prema Bogu, jer govori: ''Ljubi
Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom
pameti svojom!' To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj
jednaka: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!' O tim dvjema
zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.'' (Mt
22,37-40).
Zapovijed
ljubavi prema bližnjemu jednaka je zapovijedi ljubavi prema Bogu jer
se temelj svake ljubavi prema bližnjemu nalazi u ljubavi prema Bogu.
Ako vršimo ove dvije zapovijedi, odnosno ako ljubimo Boga iznad
svega, a bližnjega kao samoga sebe onda činimo sve što Bog od nas
traži i idemo putem spasenja.
Govoreći
o tome sv. Augustin nas upozorava da ako hoćemo ući u Nebo tada smo
dužni imati dvije noge svete kršćanske ljubavi, gdje je jedna
ljubav prema Bogu, a druga ljubav prema bližnjemu, i da ćemo ako
nam jedna od tih nogu nedostaje hramati i nećemo postići cilj svoga
putovanja.
Zapovijed
ljubavi prema bližnjemu Gospodin Isus Krist naziva svojom
zapovijedi: ''Ovo
je zapovijed moja: ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio
vas!''
(Iv 15,12).
Postavlja
se pitanje, zašto Gospodin zapovijed ljubavi prema bližnjemu naziva
svojom zapovijedi i zar prije ove nije nam već dao sve zapovijedi?
Naravno
da nam je Gospodin dao mnoge druge zapovijedi, što se jasno vidi iz
Evanđelja kao na primjer da smo dužni biti: ponizni, poslušni,
blagi, strpljivi, milosrdni, marljivi u molitvi itd. Ove zapovijedi
dužni smo savjesno vršiti i ako jednu od njih prestupimo u teškoj
stvari i ne vršimo bit ćemo isključeni iz Kraljevstva nebeskog.
Također
postavlja se pitanje, što je onda uzrok da zapovijed ljubavi prema
bližnjemu Gospodin označava svojom zapovijedi?
Odgovor
je u tome što tu zapovijed Gospodin najviše cijeni, osobito mu je
na srcu i izričito traži da je revno vršimo. Iz toga slijedi da
ako ne ljubi bližnjega upravo tada kršimo najmiliju Gospodinovu
zapovijed koja je zjenica njegova oka, koju toliko voli i nalaže da
se vrši riječima: ''Novu
vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio
vas, ljubite i vi jedan drugoga. Ako budete imali ljubavi jedan prema
drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici.'' (Iv
13,34-35).
Zapovijed
ljubavi prema bližnjemu Bog je upisao svakom čovjeku u srce, a
Izraelcima je tu zapovijed izričito i jasno riječima propisao.
Prema tome, zapovijed ljubavi prema bližnjemu nije nova već je tako
stara koliko je star i sam čovjek. Ipak, tu zapovijed Gospodin
označava kao novu jer čovjek za njeno vršenje ima posve nove
razloge, odnosno dužan ju je vršiti na novi i savršeniji način.
U
Starom zavjetu ljudi su se međusobno ljubili, ali je ta ljubav bila
ograničena ili nesavršena kao što je općenito i cijeli Stari
zavjet bio nesavršen.
U
Novom zavjetu dužni smo ljubiti bližnjega kao brata u Gospodinu
Isusu Kristu te smo ga, kao svoga druga u budućoj slavi, dužni
ljubiti po Isusovu uzoru koji je sam sebe žrtvovao za sve ljude i u
tome je smislu ta Gospodinova zapovijed nova.
Iz
toga se vidi važnost te zapovijedi, jer kada Gospodinu ne bi bilo
stalo da je vršimo ne bi je učinio i nazvao novom zapovijedi,
odnosno ne bi joj dao posve nove razloge i proširio je više nego
što je prije bila, dajući joj tako posve novu dimenziju.
Nadalje,
iz Gospodinovih riječi: ''Ako
budete imali ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da
ste moji učenici.'' (Iv
13,35), jasno je da ljubav prema bližnjemu Gospodin tumači i
definira kao vidljivu i posebno prepoznatljivu oznaku i dimenziju
svojih učenika. Ovako definirajući ljubav prema bližnjemu Gospodin
je htio da ta ljubav bude znak po kojemu će se njegovi učenici
prepoznati i ujedno razlikovati od svih drugih ljudi. Ta međusobna
ljubav je bila upravo onaj znak i ona vrijednost kojoj su se Izraelci
koji nisu prihvatili Gospodina i svi drugi nevjernici i pogani kod
njegovih prvih učenika najviše divili.
Koliko
je važna zapovijed ljubavi prema bližnjemu i koliko Gospodin želi
da je urežemo u srce vidi se iz njegovih riječi gdje govori da će
sva djela ljubavi koja učinimo bližnjemu smatrati kao da su njemu
učinjena: ''Zaista,
kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednom od ove moje
najmanje braće.'' (Mt
25,40).
Na
osnovi ovih Gospodinovih riječi sv. Augustin nas upozorava da se ne
tužimo i ne mrmljamo što smo rođeni u vrijeme u kojem ne možemo
gledati Gospodina u tjelesnom obliku, kao što su to mogli apostoli u
svoje vrijeme, kada nam te milosti Gospodin nije uskratio, jer
govori: ''Meni
ste učinili koliko ste učinili jednom od ove moje najmanje braće.''
(Mt
25,40).
Ovim
riječima Gospodin pokazuje da posve ozbiljno od nas traži da vršimo
zapovijed ljubavi prema bližnjemu kada nam točno označava i nalaže
da u bližnjemu gledamo njega samoga.
Nadalje,
koliko je važna ova zapovijed i koliko je Gospodinu stalo da je
vršimo vidi se iz trenutka ili vremena u kojem je tu zapovijed
Gospodin osobito naglasio i ponovo naložio njeno vršenje. To
vrijeme ili taj trenutak je bio neposredno pred njegovu svetu muku i
smrt.
U
Četvrtak uvečer kad je s učenicima imao zadnju večeru iznova im
je preporučio, odnosno zapovjedio da se međusobno ljube. I u svojoj
veliko-svećeničkoj molitvi, koju je te noći izrekao, Gospodin je
molio svoga nebeskog Oca da svi koji će u njega vjerovati po ljubavi
ostanu međusobno povezani: ''Ne
molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi
vjerovati u me, da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, i ja
u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me
ti poslao!'' (Iv
17,20-22).
Iz
rečenog se vidi da je ljubav zadnja Gospodinova zapovijed i njegova
zadnja molba, odnosno njegov testament. Stoga smo dužni rado vršiti
zadnju Gospodinovu volju, odnosno zapovijed koju nam je naložio
prije svoje smrti. Doista, ako ne vršimo Gospodinovu zapovijed
ljubavi prema bližnjemu posve smo bez osjećaja, odnosno u svome
srcu nemamo prave ljubavi Božje.
Gospodin
Isus Krist nas je poučio svojim primjerom
Gospodin
Isus Krist ne uči nas ljubavi prema bližnjemu samo riječima već
nas uči i svojim primjerom. Stoga, dužni smo znati da je Gospodin
došao na zemlju, ne samo da nas spasi od grijeha i vječne propasti,
nego da nam u svemu bude uzor i učitelj, jer apostol Petar tvrdi:
''Ta
na to ste i pozvani, jer je i Krist trpio za vas i ostavio vam
primjer da idete njegovim stopama.''
(1 Pt 2,21).
U
kreposti svoje ljubavi prema bližnjemu Gospodin nam je ostavio
najljepši primjer u kojemu ga treba posve slijediti. Svaka stranica
Evanđelja svjedoči i sadrži jasni dokaz ljubavi koju je Gospodin
imao, ne samo prema svojim učenicima, nego i prema svima ostalim
ljudima.
Svoju
ljubav Gospodin je pokazao prema siromasima koje je hranio,
bolesnicima koje je liječio, nesretnicima i nevoljnima kojima je
govorio: ''Dođite
k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.
Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna
srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak,
a moje breme lako.'' (Mt
11,28-30).
Nadalje,
svoju ljubav Gospodin je pokazao kada je iz srca ljubio: neuke kojima
je naviještao Evanđelje, slabe i nemoćne koje je jačao, grešnike
za kojima je išao i grijehe im opraštao, neprijatelje u nastojanju
da ih na svaki način oslobodi od vječne propasti, odnosno kada je
umirući na križu za njih molio. Svoju ljubav prema svim ljudima
najviše je pokazao kada je za njihovo spasenje na križu prolio
svoju predragocjenu krv. Doista, kada nam Gospodin ni jednom riječju
ne bi zapovjedio ljubav prema bližnjemu već sam njegov primjer, ako
smo pravedni i pobožni, trebao bi nas potaći na tu svetu krepost.
Na
Gospodina, kao uzor sjajne ljubavi prema bližnjemu upućuje, nas
apostol Pavao: ''Nasljedujte
Boga, budući da ste ljubljena djeca, i živite u ljubavi kao što je
i Krist vas ljubio i predao samoga sebe za nas 'kao prinos i žrtvu'
- 'Bogu na ugodan miris'.''
(Ef 5,1-2).
U
povijesti svete Pravoslavne crkve svima koji su bili pobožni i
pravedni Gospodinov primjer bio je poticaj da ljube bližnjega. Radi
Gospodina su se zauzimali za siromahe i potrebite podupirući ih
savjetom i djelom, snosili sve nevolje, poruge i progone od
neprijatelja nebeskom i svetom strpljivošću i na nanesenu nepravdu
uzvraćali molitvom i djelima ljubavi.
Iz
ovih razloga i mi smo dužni često pred očima imati Gospodinov
primjer ljubavi da nas potakne na revnu i djelotvornu ljubav prema
bližnjemu.
Svaki
čovjek je dijete i slika Božja spašen krvlju Kristovom i pozvan k
vječnom blaženstvu
Ako
ispravno ljubimo Boga i bližnjega znamo da je svaki čovjek dijete
Božje, odnosno da je Bog sve ljude stvorio i uzeo za svoju djecu da
im bude ljubazni i dobri Otac, jer Mojsije govori: ''Tako
li uzvraćaš Jahvi, narode glupi i bezumni! Nije li on Otac tvoj,
Stvoritelj, koji te sazdao, po kom postojiš?'' (Pnz
32,6).
Po
riječima apostola Pavla, osobito po Gospodinu Isusu Kristu postali
smo djeca Božja jer nas je Gospodin pomirio s Bogom Ocem i opet nam
stekao njegovu ljubav i milost koju smo izgubili grijehom svojih
praroditelja Adama i Eve:
''Vi, naime, niste primili duha ropstva da ponovo budete u strahu,
već ste primili duha posinjenja kojim vičemo: Abba - Oče!'' (Rim
8,15).
To
tvrdi i Gospodin kada nas uči kako da moli: ''Oče
naš, koji jesi na nebesima!''
(Mt
6,9).
Gospodinove
riječi pokazuju do koje nas je visoke časti Bog uzvisio kada nas je
uzeo za svoju djecu u želji da nam bude Otac. Stoga, ta uzvišena
čast za nas treba biti razlog da cijenimo i ljubimo bližnjega. Zar
bi bližnjega mogli prezirati, mrziti ili neljubazno s njime
postupati kada ga Bog tako visoko odlikuje i cijeni, odnosno kada ga
uzima za svoje ljubljeno dijete?
Nadalje,
ako su svi ljudi Božja djeca, a Bog njihov Otac onda su oni između
sebe svi braća i sestre. Što više pristoji i dolikuje braći i
sestrama nego da se međusobno ljube? Zar nije posve ružno kada
braća i sestre jedne kuće stalno žive u nemiru, odnosno jedan
drugoga ne može trpjeti te se uvijek svađaju i prepiru?
Isto
tako, zar nije ružno kada s bližnjim živimo u neprijateljstvu, a
poznato nam je da smo ga dužni gledati kao brata ili sestru? Stoga,
uvijek kada nam je teško nekome od bližnjih iskazati dokaze svoje
ljubavi dužni smo se sjetiti da nam je taj bližnji brat ili sestra
i tada ćemo ga moći posve lako ljubiti.
Naš
bližnji nije samo Božje dijete, odnosno naš brat ili sestra već i
slika Božja jer na njemu odsjeva Božja savršenost. Sveta
Pravoslavna crkva nas uči da naš bližnji ima neumrlu dušu, razum
i slobodnu volju te da može biti dobar i postati blažen, tj. svet.
I upravo zbog tih činjenica mi smo slični Bogu, odnosno sličimo na
njegovu sliku i priliku.
Dakle,
ako ljubimo Boga jer je savršeno dobro, isto tako dužni smo i
bližnjega ljubiti jer on ipak nosi u sebi Božje savršenosti.
Ljubav prema Bogu nas sili da ljubimo sve ono u čemu nalazimo
tragove Božje savršenosti. Ako ne ljubimo bližnjega koji je slika
Božja onda je to siguran znak da ni Boga ne ljubimo onako kako smo
ga dužni ljubiti, jer apostol Ivan tvrdi:
''Ako netko tvrdi: 'Ljubim Boga', a mrzi svoga brata, lažac je; jer
tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne
vidi.''
(1 Iv 4,20).
Govoreći
o tome sv. Jeronim naglašava da ako ljubimo Boga ne možemo
bližnjega mrziti, odnosno da ako bližnjega mrzimo ne ljubimo Boga.
Stoga, kod bližnjega nikada ne smijemo gledati je li siromašan ili
bogat, lijep ili ružan, pobožan ili grešan, već uvijek smo dužni
imati u vidu da je bližnji slika Božja i da smo u njemu dužni
ljubiti Boga, a pogotovo zbog činjenice što je Kristovom krvlju
otkupljen i pozvan na život vječni.
Iz
nauka svete Pravoslavne crkve je poznato da je Gospodin Isus Krist za
sve ljude umro i po riječima apostola Petra nije ih otkupio
prolaznim i raspadljivim srebrom ili zlatom nego svojom
predragocjenom krvlju. Stoga, u Božjim očima veliku vrijednost ima
i najsiromašniji i najbjedniji čovjek jer je za njegovo spasenje
Gospodin platio tako veliku cijenu.
Zbog
Gospodinova otkupljenja svi su ljudi pozvani na život vječni, a
kako Bog želi da svi ljudi dođu do spasenja to je dovoljan razlog
da nesebično ljubimo bližnjega. Stoga, bez obzira na činjenicu što
je trenutno veliki grešnik svaki čovjek može prije ili kasnije
svoj zli i grešni život ostaviti i po pravoj pokori svoju dušu
spasiti od vječne propasti. To se posebno vidi iz primjera sv.
Marije Magdalene, skrušenoga desnog razbojnika s Kalvarije, apostola
Pavla kao i mnogih drugih grešnika koji su svoj grešni život
ostavili i posve se obratili.
Govoreći
o tome sv. Augustin nas upozorava da mi ne znamo kako Bog gleda na
našega bližnjega i što je s njim odlučio, jer da se onaj koji je
danas krivovjerac i klanja se kamenu sutra može postati obraćenik i
klanjati se pravome Bogu.
Kako
su svi ljudi pozvani na blaženstvo dužnost im je da u međusobnoj
ljubavi idu za tim kako bi ga i postigli. Na tom putu međusobno se
ne smiju mrziti jer im treba biti poznato da onaj koji mrzi i ne
ljubi bližnjega ne može doći u raj gdje vlada savršena ljubav.
Tko za života mrzi i ne ljubi bližnjega poslije smrti završava u
Paklu gdje se prokletnici međusobno mrze i proklinju.
Od
Gospodina Isusa Krista imamo posve jasnu zapovijed da bližnjega
ljubimo po primjeru njegove otkupiteljske ljubavi za sve ljude na
zemlji. Na tu dužnost, odnosno na ljubav prema bližnjemu potiče
nas apostol Pavao riječima: ''I
pazimo jedan na drugoga da se potičemo na ljubav i dobra djela.''
(Heb
10,24).
Kakva
treba biti naša ljubav prema bližnjemu
Naša
ljubav prema bližnjemu treba biti:
Iskrena
Nesebična
Općenita
Iskrena
Naša
ljubav prema bližnjemu je iskrena kad ga ljubimo kao samoga sebe,
odnosno kad ga ljubimo iz srca kako riječima tako i djelima!
Dakle,
iskreno ljubimo bližnjega kad mu želimo svako dobro i imamo dobro
mišljenje o njemu, odnosno kad mu svojim djelima ljubavi činimo
dobro. Naprotiv, kad pokazujemo da izvana ljubimo bližnjega, a u
isti tren u svome srcu prema njemu imamo nesklonost ili mržnju tada
to nije prava i iskrena ljubav nego prijevara ili licemjerstvo.
Gospodin
Isus Krist nam je zapovjedio da bližnjega ljubimo kao samoga sebe i
tu zapovijed dužni smo posve ispuniti.
Dakako,
tu zapovijed ne smijemo krivo shvatiti, odnosno ne smijemo je
shvatiti tako da nam nalaže da u istoj mjeri ljubimo sebe i
bližnjega. Nama nitko nije tako blizak kao što smo mi sami sebi i
prema nikome nemamo tako važnu dužnost kao prema svojoj vlastitoj
osobi. Sami sebe smijemo i dužni smo ljubiti više nego bližnjega.
U
zapovijedi ljubavi prema bližnjemu, odnosno o dužnosti da ljubimo
bližnjega kao samoga sebe Gospodin je htio samo propisati i pokazati
način kako smo dužni ljubiti bližnjega. Postavlja se pitanje, kako
ljubimo sami sebe?
Sami
sebe ljubimo kad sebi želimo svako dobro, odnosno kad se u svome
srcu radujemo svakom dobru i svemu onom što nam svaki dan dolazi od
Boga. Upravo ovako smo dužni ljubiti i bližnjega da bi ispunili
Gospodinovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu.
Ako
izvana ljubazno primamo bližnjega, a u svome srcu ne želimo mu
dobro ili smo prema njemu neskloni tada ga ne ljubimo kao sami sebe
nego zbog nedostatka ljubavi griješimo prema njemu.
Nažalost,
potrebno je priznati da tim načinom mnogi ljudi često krše
zapovijed ljubavi prema bližnjemu jer su posve nemarni i nije im
stalo do njegova dobra.
Isto
tako, ima puno ljudi kojima je sreća bližnjega trn u oku i koji su
mu zavidni radi napretka u njegovom poslu i posve se raduju ako ga
kakva nesreća snađe. Također ima puno i onih ljudi koji se prema
susjedima i znancima, odnosno prema bližnjima izvana ljubazno i
uslužno vladaju, a protiv njih potajno rade i nastoje im štetiti.
Postavlja se pitanje, zar je to Gospodinova zapovijed ljubavi prema
bližnjemu? Zar takvi ljudi nisu slični farizejima koji su se
pravili da su najbolji Gospodinovi prijatelji, a uvijek su potajno
radili na njegovoj propasti?
Stoga,
dužni smo iskreno pogledati u svoje srce i upitati se nismo li na
spomenuti način zbog nedostatka ljubavi sagriješili prema
bližnjemu. U svome zemaljskom životu dužni smo vjerno slijediti
Gospodina Isusa Krista koji je sve ljude srdačno ljubio i po
njegovom sjajnom uzoru dužni smo ljubiti svakog čovjeka pravom i
posve iskrenom ljubavi. Od nas treba biti daleko svako pretvaranje i
lukavština, odnosno svaka nesklonost prema bližnjemu. Uvijek smo
dužni iskreno i pošteno vladati se prema bližnjemu, iz srca mu
željeti svako dobro, radovati se njegovoj sreći, imati sućut i
sažaljenje kada ga pritisnu kakve nevolje ili nesreće.
Nadalje,
iskrena ljubav traži da se ne zadovoljimo samo s ovim već rečenim
nego bližnjemu smo dužni činiti dobro onoliko koliko možemo i
koliko je to doista potrebno ili nužno. Ako nevoljnika u potrebi
nemilosrdno tjeramo od svojih vrata i ne pomažemo mu iako imamo
mogućnosti da mu pomognemo ne možemo reći da bližnjega iskreno
ljubimo. Kada iskreno ljubimo bližnjega onda nas naša
dobronamjernost sili da rado i od srca pomognemo bližnjemu u
njegovoj potrebi.
Prema
bližnjemu dužni smo se vladati onako kako želimo da se prema nama
drugi vladaju, odnosno upravo onako kako nam Gospodin Isus Krist
nalaže i zapovijeda: ''Sve
što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima! U tome je sav
Zakon i Proroci.''
(Mt 7,12).
Na
tu djelotvornu i iskrenu ljubav prema bližnjemu upućuje nas i
apostol Ivan riječima: ''Dječice,
ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i iskreno.'' (1
Iv 3,18).
Nadalje,
iskrena ljubav prema bližnjemu je strpljiva, jer apostol Pavao
tvrdi: ''Ljubav
je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se,
ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se,
zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini.
Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav
nikada ne prestaje.''
(1 Kor 13,4-8).
Ako
iskreno ljubimo bližnjega tada ćemo se prema njemu vladati upravo
onako kako želimo da se prema nama drugi vladaju. Biti ćemo
strpljivi prema njegovim slabostima i sve ćemo mu iskreno oprostiti
ako nas bilo kojim načinom uvrijedi. Bližnjemu nećemo pokazati da
nam je ovo ili ono kod njega neugodno nego ćemo radije o tome
šutjeti. Ako nam dužnost ne nalaže drukčije na mnoge pogreške
bližnjega ćemo šutjeti, odnosno nećemo ih javno iznositi, a ako
smo dužni da ga opomenemo onda ćemo to učiniti posve blago i
ljubazno.
Isto
tako, ako smo prema bližnjemu dužni postupiti strogo to ćemo
učiniti bez ikakve gorčine pokazujući tako da nam je stalo do
njegova dobra i radosti. To je prava, iskrena i strpljiva ljubav u
kojoj Gospodin Isus Krist svojim uzornim primjerom sjaji svakome od
nas.
Iz
Gospodinova primjera dužni smo uvidjeti kako je samo bio blag sa
Samarijancima koji ga nisu htjeli primiti u svoje selo, što se vidi
iz činjenice kada su njegovi učenici Jakov i Ivan tražili da ih
unište vatrom s Neba. Tada je svoje učenike jasno ukorio pokazavši
im da trebaju imati strpljivu ljubav prema svima onima koji drukčije
razmišljaju.
Isto
tako, Gospodin je blago postupio i s preljubnicom koju su farizeji
osudili braneći je od njihovih zlih napada. Nije je osudio kako je
zaslužila već se zadovoljio time da je opomene da više ne griješi,
puštajući je da ide u miru.
O,
kako je samo dobrostivo postupio prema svome izdajniku Judi
Iškariotskom. Na zadnjoj večeri ga je pozvao k svome stolu, oprao
mu noge i nazvao prijateljem iako je znao da će ga uskoro izdati.
Također, pred svojim Ocem nebeskim Gospodin i svoje ubojice
ispričava i moli se za njih na križu:
''Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!'' (Lk
23,34).
Po
Gospodinovu primjeru dužni smo iskreno ljubiti bližnjega ako želimo
ići njegovim božanskim stopama i posve mu se dopasti. Prema
bližnjemu dužni smo biti iskreni i radovati se kada mu je dobro,
imati sućuti kada ga nesreća snađe, po svojim mogućnostima pomoći
mu u nevolji, biti strpljiv prema njegovim pogreškama i s njime
živjeti u miru.
Nesebična
Drugo
svojstvo koje naša ljubav prema bližnjemu treba imati je
nesebičnost!
Ljubav
prema bližnjemu je nesebična kad svoju dobrotu prema bližnjemu
iskazujemo radi Boga, a ne da nas ljudi hvale ili da od toga imamo
bilo kakve koristi.
Tako,
ima ljudi koji su prema bližnjemu ljubazni do te mjere da se posve
ljubazno stavljaju na službu i učine mu mnoge usluge. Kod te
ljubaznosti i uslužnosti pred svojim očima oni nemaju Boga nego
sebe i svoju osobnu korist. Misle da od bližnjega, prema kojemu su
ljubazni i kojemu čine usluge, trebaju napraviti sebi prijatelja
koji im može biti jako koristan i od kojega se mogu nadati da će im
na isti način jednom uzvratiti.
Isto
tako, ima i ljudi koji misle da ako budu ljubazni prema siromašnima
i potrebnima, odnosno ako milostinju dijele te u dobre i humanitarne
svrhe nešto doprinesu da će u očima bližnjih imati ugled i čast
koji će ih tada smatrati i proglašavati prijateljima i
dobročiniteljima. Kao takvi smatraju da su postupili posve ispravno
u svojim djelima, a pri tome zaboravljaju na činjenicu da posve
nalikuju farizejima koji su kod svega dobrog što su činili
bližnjima uvijek tražili čast i svoju osobnu korist.
Da
smo u svojim dobrim djelima dužni imati pravu ili posve iskrenu
nakanu tvrdi Gospodin: ''Pazite
da ne vršite svoje pravednosti pred ljudima da vas oni vide! Inače
nećete imati plaće kod svoga Oca nebeskoga. Zato, kad daješ
milostinju, ne trubi pred sobom, kako to čine licemjeri po
sinagogama i ulicama, da ih slave ljudi. Zaista, kažem vam, već su
primili svoju plaću. Kad ti daješ milostinju, neka ti ne zna
ljevica što ti čini desnica, kako bi tvoja milostinja bila tajna.
Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti.'' (Mt
6,1-4).
Što
vrijedi o svim dobrim djelima to posebno vrijedi o djelima ljubavi
prema bližnjemu koja smo dužni činiti radi Boga da mu dopadnemo i
koja će nam pribaviti nadnaravnu plaću. Stoga, kad bližnjemu dobro
činimo tada ne smijemo gledati na osobnu korist i da se svidimo
ljudima već uvijek trebamo imati pred očima da sve što činimo
bližnjemu to činimo radi Boga koji sve ljude jednako ljubi, dajući
im svakim danom izvanredne dokaze svoje ljubavi. Stoga nas u gore
navedenim riječima Gospodin i opominje da kada dijelimo milostinju,
odnosno kada bližnjemu dobro činimo da od njega ništa ne očekujemo
za svoju osobnu korist.
Što
je Gospodin riječima učio to je svojim primjerom među ljudima
pokazivao i potvrđivao. Kao Bog postao je čovjekom i osuđen je
trpio i umro na križu da čovjeka otkupi od grijeha i daruje mu
život vječni. Postavlja se pitanje, zašto je to sve učinio,
odnosno je li kod toga u svojim očima imao neku osobnu korist?
Ne,
Gospodin nije imao nikakvu osobnu korist nego je tu žrtvu učinio
samo iz ljubavi prema čovjeku, što potvrđuje apostol Pavao koji
nas opominje i ujedno potiče na ljubav prema Bogu i bližnjemu:
''Nasljedujte
Boga, budući da ste ljubljena djeca, i živite u ljubavi kao što je
i Krist vas ljubio i predao samoga sebe za nas 'kao prinos i žrtvu'
- 'Bogu na ugodan miris'.'' (Ef
5,1-2).
Kako
i koliko je bila nesebična Gospodinova ljubav jasno se vidi iz
njegova ponašanja prema ljudima. Upravo siromašni, nevoljni i od
svijeta prezreni ljudi bili su ti među kojima je Gospodin najradije
boravio, koje je najčešće poučavao i među kojima je najviše
čuda učinio. Od njih nije očekivao čast nego je poznato da su mu
zbog tih njegovih djela ljubavi farizeji zamjerali i upućivali teške
prijekore.
Primjer
Gospodina je potakao mnoge ljude, a osobito kršćane da svoju ljubav
posvete siromašnim i posve prezrenim ljudima. Stoga, kad iskazujemo
ljubav prema bližnjemu u našim djelima ne smije biti sebičnosti.
Ta djela dužni smo činiti, a da ne stječemo hvalu i plaću već da
to činimo iz ljubavi prema Bogu da mu se dopadnemo i od njega u
vječnosti primimo zasluženu plaću.
Općenita
Treće
svojstvo koje naša ljubav prema bližnjemu treba imati je
općenitost, a koja se događa kada svoju dobrotu i ljubav nikome ne
uskraćujemo, odnosno kada smo svoju ljubav spremni iskazati bez
ikakve predrasude svim ljudima koje u životu susrećemo bez obzira
bili nam oni prijatelji ili neprijatelji.
Ljubav
prema bližnjemu započinje već od naše kuće i mjesta stanovanja i
treba se širiti na poznate i nepoznate kao i na sve dobre i loše
ljude.
Razlog
zbog kojega se naša ljubav bez iznimke treba protezati na sve ljude
je taj što su svi stvoreni na sliku Božju, njegova su ljubljena
djeca otkupljena i spašena po presvetoj krvi Gospodina Isusa Krista
i kao takvi pozvani na život vječni.
Tu
općenitu ljubav prema bližnjemu Gospodin nam nalaže riječima:
''Čuli
ste da je rečeno: 'Ljubi svoga bližnjega i mrzi svoga
neprijatelja!' A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite
za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca
nebeskog, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i
da kiša pada pravednima i nepravednima. Ako ljubite one koji vas
ljube, kakvu ćete plaću imati? Zar i carinici ne čine to isto? Ako
jedino svoju braću pozdravljate, što izvanredno činite? Zar i
pogani ne čine isto? Dakle: budite savršeni kao što je savršen
Otac vaš nebeski!'' (Mt
5,43-48).
Gospodinove
riječi pokazuju da je premalo ako ljubimo samo svoju rodbinu,
dobročinitelje i prijatelje, odnosno da je to samo naravna ljubav
koju su u njegovo vrijeme imali carinici i pogani, a koja je kao
takva bila nedovoljna. Ako želimo da naša ljubav prema bližnjemu
bude ispravna dužni smo je protegnuti na sve ljude bez obzira jesu
li mu poznati ili nepoznati, odnosno prijatelji ili neprijatelji.
Samo po toj općenitoj ljubavi bit ćemo slični svome Ocu nebeskome,
koji svoju ljubav bez iznimke proteže na sve ljude.
Da
naša ljubav prema bližnjemu treba biti općenita vidljivo je iz
Gospodinove priče u Evanđelju pod naslovom
''Milosrdni
Samaritanac'' (Lk
10,29-37), koju je ispričao okupljenima kad mu je neki učitelj
Zakona postavio pitanje tko je sve njegov bližnji.
U
Gospodinovo vrijeme kod Izraelaca je bilo sporno pitanje tko je
njihov bližnji. Neki od njih su držali da samo svoje zemljake
Izraelce trebaju smatrati bližnjima i ljubiti ih, a ne pogane i
strance koje je bilo dozvoljeno i slobodno mrziti.
Riječima
ove priče Gospodin ih je htio poučiti da za bližnjega trebaju
smatrati svakoga čovjeka kojeg u životu susreću bez obzira tko on
bio, i da su ga dužni ljubiti i u njegovoj potrebi pomoći po svojim
trenutnim prilikama i mogućnostima.
U
svome zemaljskom životu Gospodin je bio jasni primjer milosrdnog
samaritanaca koji iz svoje božanske ljubavi nikoga nije isključio,
odnosno pomogao je svima koji su to u vjeri i ljubavi zatražili od
njega. Jednako se smilovao slijepom prosjaku kao i kćeri Jairovoj
koji je bio ugledan čovjek. Svoju ljubav proširio je i na svoje
neprijatelje, odnosno za njih je molio i činio im dobro. Napokon je
na križu umro za sve ljude, odnosno za Izraelce i pogane, po staležu
i ugledu za visoke i niske, za siromašne i bogate te za prijatelje i
neprijatelje, jer apostol Ivan tvrdi: ''On
je žrtva pomirnica za naše grijehe; ne samo za naše nego za
grijehe svega svijeta.'' (1
Iv 2,2).
Po
Gospodinovu primjeru i mi smo dužni biti milosrdni samaritanac,
odnosno dužni smo imati općenitu ljubav prema bližnjemu. Tu ljubav
dužni smo crpiti iz izvora milosti spasonosne Gospodinove muke i
smrti ako se želimo izmiriti s Bogom i postati baštinici Neba.
Na
koncu, treba ponoviti da bi naša ljubav prema bližnjemu bila
opravdana, odnosno ispravna i potpuna potrebno je da bude iskrena,
nesebična i općenita. Ako toj ljubavi nedostaje samo jedna od ove
tri osobine onda je pred Bogom nedovoljna i ne dovodi nas do spasenja
i vječnog života.
Svi
smo dužni pogledati u svoje srce i postaviti sebi pitanje ljubimo li
bližnjega onako kako to Gospodin zapovijeda u Evanđelju. Ako
bližnjega ne ljubimo po Gospodinovoj zapovijedi ljubavi dužni smo
posve ozbiljno popraviti ono u čemu griješimo. Prema bližnjemu
dužni smo imati iskrenu i srdačnu ljubav, odnosno dužni smo činiti
ono što je Gospodin zapovjedio, a apostol Ivan uvijek propovijedao.
Ako
ispravno ljubimo bližnjega onda i Boga ljubimo, a tko ljubi Boga
iznad svega, a bližnjega kao samoga sebe taj ispunja cijeli Božji
zakon što mu osigurava da sretno živi ovdje na zemlji i jednom
postigne potpunu sreću i blaženstvo gore u Raju.
Što
sve obuhvaća naša ljubav prema bližnjemu
''Na
povratku iz tirskog kraja dođe preko Sidona ka Galilejskom moru,
usred područja Dekapolisa. Donesu mu gluhonijema te ga zamole da
stavi na njega ruku. On ga izvede između naroda nasamo te stavi
svoje prste u njegove uši i svojom se pljuvačkom dotače njegova
jezika. Zatim pogleda u nebo, uzdahnu te mu reče: 'Effatha' – to
jest: 'Otvori se!' Otvore mu se uši i razriješi mu se sapeti jezik,
te je pravilno govorio. Tada im zabrani da to ikomu kazuju. Ali što
im je on više branio, to su oni više pripovijedali. Svi se
snebivali preko svake mjere i govorili: 'Sve je dobro učinio! On
čini da gluhi čuju, a nijemi govore'!'' (Mk
7,31-37).
Gluhonijemi
čovjek, o kojem govori ovaj dio Evanđelja, je bio u nesretnom i
nezgodnom položaju jer nije mogao govoriti, a kad su drugi govorili
nije mogao razumjeti ni jedne riječi. Postavlja se pitanje, zašto
je kod iscjeljenja ovog gluhonijemog čovjeka Gospodin poduzeo toliko
vanjskih čina? Zar ga nije mogao iscijeliti jednom jedinom riječju?
Naravno
da je Gospodin mogao jednom riječju to učiniti, ali je kod tih
svojih čina imao naravne i vrhunaravne razloge.
Jedan
od naravnih razloga je taj što su pismoznanci i farizeji bili vrlo
ljubomorni na Gospodina i optuživali da ima nakanu srušiti
postojeći poredak i pridobiti narod za sebe. Iz tog razloga Gospodin
se je s gluhonijemim i udaljio iz naroda da im pruži očiti dokaz
kako ne teži da se dopadne ljudima već da u svojim djelima uvijek
traži čast svoga nebeskog Oca.
Nadalje,
njegovi neprijatelji su ga optuživali da svoja čudesna djela čini
uz pomoć Sotone. Tu klevetu Gospodin je htio opovrći i zato se je
poslužio raznim vanjskim znacima da pokaže kako u sebi posjeduje
silu da izvrši ono što njegovi čini slikovito predstavljaju.
Posebno
pogled u Nebo bio je očiti dokaz da uz pomoć Sotone nije iscijelio
gluhonijemog već isključivo i jedino uz pomoć sile Božje. To je
vidio i prisutni narod te je klicao: ''Sve
je dobro učinio!'' (Mk
7,37).
Ovim
riječima prisutni narod je htio reći da nije istina ono što govore
pismoznanci i farizeji nego da Gospodin svoju moć ima od Boga Oca, a
ne od Sotone, odnosno da on nije varalica već Božji poslanik i da
je istinita nauka koju im naviješta.
U
iscjeljenju gluhonijemog čovjeka Gospodin se poslužio vanjskim
znacima iz vrhunaravnih razloga u namjeri da prisutnima pokaže što
se treba dogoditi s grešnikom da ozdravi njegova bolesna duša.
Pod
gluhonijemim čovjekom učitelji vjere svete Pravoslavne crkve
smatraju grešnika koji je gluh za slušanje riječi spasenja i nijem
da prizna svoju bijedu i moli Boga za milost. Za njegovo obraćenje
prije svega je nužno da se udalji od buke svijeta, jer sve dok
grešnik ne napusti lakoumno općenje sa svijetom nije moguće
njegovo pravo i temeljito obraćenje.
To
odvajanje grešnika od svijeta Gospodin je označio tako što je
gluhonijemog uzeo iz naroda i odveo ga na samotno mjesto. Zatim mu je
stavio svoje prsti u uši da označi kako je obraćenje Božje djelo,
jer se pod prstom podrazumijeva sila ili Duh Božji.
Nakon
toga je dotaknuo njegov jezika slinom koja označava Božju mudrost.
Tim činom Gospodin označava da grešnik treba promijeniti svoje
grešno mišljenje i prezreti sve što je zemaljsko i prolazno, a
iznad svega cijeniti što je nebesko i vječno.
Gospodinov
pogled u Nebo i uzdah govore da se grešnik treba obratiti k Bogu i
pun skrušenosti dužan je moliti milosrđe da postigne oproštenje i
milost, jer bez molitve i bez prave skrušenosti ili pokajanja nitko
ne postiže oproštenje svojih grijeha. A, Gospodinove riječi:
Effatha
– to jest: Otvori se!
(Mk 7,34), označavaju da grešnik koji se ozbiljno odluči na
pokajanje i pokoru postaje gorljivi slušatelj i izvršitelj Božje
riječi.
Ovim
čudesnim iscjeljenjem Gospodin nam daje sjajni primjer, odnosno od
nas traži da se za siromahe i nevoljnike ljubazno zauzimamo i u
njihovoj potrebi pomognemo po svojim mogućnostima. Prema tome u
kojem se stanju nalaze, odnosno nalaze li se u tjelesnim ili duhovnim
potrebama ljubav prema bližnjemu nalaže nam da pomognemo tjelesnim
ili duhovnim djelima milosrđa.
Da
bolje shvatimo što sve obuhvaća ljubav prema bližnjemu nužno je
objasniti:
Tjelesna
djela milosrđa
Duhovna
djela milosrđa
Tjelesna
djela milosrđa
''Ali
on, želeći se pokazati pravednim, zapita Isusa: 'Tko je onda moj
bližnji?' Isus odvrati: 'Neki čovjek, silazeći iz Jeruzalema u
Jerihon, zapade među razbojnike, koji ga svuku i još k tomu izrane,
ostave napol mrtva pa odu. Slučajno je istim putem silazio neki
svećenik pa kad opazi, zaobiđe ga i prođe. A tako i neki levit,
kad dođe tu i kad ga opazi, zaobiđe ga i prođe. Neki putnik
Samarijanac dođe blizu njega pa kad ga vidje, sažali se. Pristupi
mu, opra mu rane uljem i vinom i zavi ih. Zatim ga stavi na svoje
kljuse, odvede u gostionicu i preuze za nj brigu. Sutradan izvadi dva
denara i dade ih gostioničaru: 'Brini se za nj – reče mu – pa
ako što više potrošiš, ja ću ti na povratku platiti.' Koji se,
po tvome mišljenju, od te trojice pokazao bližnjim onomu što je
zapao među razbojnike?' Odgovori mu: 'Onaj koji mu iskaza milosrđe.'
'Idi pa i ti čini tako!' reče mu Isus.'' (Lk
10,29-37).
U
ovom dijelu Evanđelja Gospodin nas želi poučiti o tome tko je naš
bližnji, odnosno ovom pričom želi nam pokazati da je svaki čovjek
bez obzira bio nam prijatelj ili neprijatelj naš bližnji kojega smo
dužni nesebično ljubiti i po svojim mogućnostima pomoći u
njegovoj tjelesnoj potrebi.
Kad
općenito govorimo o tjelesnim djelima milosrđa, odnosno o
dijeljenju raznih vrsta milostinje nužno je reći:
O
dužnosti dijeljenja milostinje
O
koristi dijeljenja milostinje
O
dužnosti dijeljenja milostinje
Da
što bolje shvatimo dužnost dijeljenja milostinje nužno je
odgovoriti:
Tko
je sve dužan dijeliti milostinju
Kome
smo dužni dijeliti milostinju
Koliko
smo dužni dijeliti milostinje
Kako
smo dužni dijeliti milostinju
Tko
je sve dužan dijeliti milostinju
Milostinju
smo dužni dijeliti svi koji to možemo, jer dužnost dijeljenja
milostinje slijedi iz ljubavi prema bližnjemu!
Ako
iskreno ljubimo bližnjega tada mu iz srca želimo svako dobro,
odnosno radujemo se kad mu je dobro, a žalosni smo ako ga snađe
kakvo zlo. To dobrohotno mišljenje sili nas da bližnjemu koji je u
nuždi pomognemo koliko možemo.
Očiti
znak da ne ljubimo bližnjega je kad ga u njegovoj potrebi ostavimo
bez nužne pomoći, jer apostol Ivan govori: ''Dječice,
ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i iskreno.'' (1
Iv 3,18).
Da
dijeljenje milostinje nužno spada u ljubav prema bližnjemu i
naravna je posljedica iste proizlazi iz činjenice što smo na
davanje milostinje tako obvezni kao i na ljubav prema bližnjemu.
Ako
smo razumni i pravedni tada znamo da teško griješimo kad ne ljubimo
bližnjega, odnosno nama je posve jasno da kršimo strogu Božju
zapovijed ako ne dajemo milostinju i da ćemo zbog toga biti odbačeni
u Pakao i čuti Gospodinove riječi osude: ''Idite
od mene, prokleti, u vatru vječnu što je pripravljena đavlu i
anđelima njegovim! Jer bijah gladan, i ne dadoste mi jesti; bijah
žedan, i ne dadoste mi piti; bijah putnik, i ne primiste me; gol, i
ne obukoste me; bolestan i u tamnici, i ne pohodiste me.'' (Mt
25,41-43).
Gospodinove
riječi pokazuju da nam već samo propuštanje djela milosrđa donosi
vječno prokletstvo, što Gospodin tvrdi i u priči po naslovom
''Škrti
bogataš i siromašni Lazar.''
(Lk 16,19-31).
U
toj priči škrtom bogatašu se predbacuje što je pred svojim
vratima ostavio bez pomoći siromašnoga Lazara, a to njegovo
propuštanje milosrđa bilo je dosta da bude predan na vječne muke u
Paklu, jer apostol Jakov tvrdi: ''Jer
onoga koji ne bude iskazivao milosrđa zadesit će sud bez milosrđa;
a milosrđe se smije sudu.'' (Jak
2,13).
Gospodinove
i riječi apostola Jakova pokazuju da je milosrđe tako velika
krepost bez koje sve druge kreposti ništa ne vrijede.
Dakle,
varamo se ako mislimo da je dijeliti milostinju samo dobro djelo koje
je svakome ostavljeno na slobodnu volju i da onaj koji ne dijeli
milostinju, iako se lišava mnogih zasluga kod Boga, ne griješi niti
se treba strašiti odgovornosti.
Milostinju
dijeliti naša je stroga dužnost, a oni koji tu dužnost mogu
ispuniti, a ne čine, ne trebaju se nadati spasenju nego vječnom
prokletstvu. Osobito bogataši, tj. oni koji posjeduju više nego što
im je potrebno za uzdržavanje dužni su dijeliti milostinju prema
svome staležu.
Po
nauku svete Pravoslavne crkve mi nismo vlasnici imetka kojeg
posjedujemo već samo njegovi uživatelji i upravitelji, odnosno sve
što imamo i posjedujemo ne dolazi od nas nego isključivo i jedino
od Boga, što priznaje apostol Jakov: ''Ne
varajte se, ljubljena braćo moja: svaki dobar dar, svaki savršen
poklon dolazi odozgo, od Stvoritelja zvijezda, u koga nema ni
promjene, ni zasjenjenja zbog mijene.'' (Jak
1,16-17).
Mi
ne smijemo gospodariti po svojoj volji svojim zemaljskim dobrima već
smo ih dužni prema Božjoj volji koristiti. Međutim, postavlja se
pitanje, što je Božja volja, odnosno što Bog hoće?
Bog
hoće da mi od svoga suviška dijelimo bližnjemu kojemu nedostaje
ono najnužnije za život. Stoga je i podijelio zemaljska dobra
nejednako, odnosno dopustio je da jedni imaju puno, a drugi malo ili
gotovo ništa kako bi bogati podupirali siromašne čineći im dobro
da mogu normalno živjeti i postići svoj životni cilj.
Po
riječima apostola Pavla, kad smo bogati, ako od svoga suviška ne
dijelimo bližnjemu koji je siromašan tada radimo protiv volje Božje
i griješimo: ''Bogatašima
ovoga svijeta prenesi, da ne budu bahati, da ne polažu nade u
nesigurno bogatstvo, nego u Boga, koji nam sve obilno daje na
uživanje, da iskazuju dobročinstva, da budu bogati djelima ljubavi,
da budu darežljivi i podatni, da tako sebi zgrću sigurno blago za
budućnost kako bi postigli pravi život.'' (1
Tim 6,17-19).
Ne
samo bogataši nego i oni koji nisu dobrostojeći po svojim
mogućnostima dužni su dijeliti milostinju, što potvrđuje primjer
iz Evanđelja pod naslovom ''Udovičin
dar''
(Lk 21).
Ako
smo posve siromašni oslobođeni smo dijeljenja milostinje, ali nam
ljubav ipak nalaže da imamo sućuti i dobru volju da pomognemo
bližnjemu.
Ako
siromahu ne možemo novcem niti bilo kojim drugim darom pomoći ipak
ima prigoda da mu na drugi način pomognemo.
Siromaha
možemo tješiti i preporučiti milosrđu drugih ljudi, možemo mu
pomoći da nađe neki posao, odnosno ljubav prema bližnjemu zna
pronaći sredstva te pomoći i onda ako malo ili gotovo ništa
posjeduje.
Iz
svega rečenog se vidi da smo dužni dijeliti milostinju prema
svojim mogućnostima bez obzira bili bogati ili siromašni. Čineći
tako ispunjamo i vršimo volju Božju o kojoj ovisi naše vječno
blaženstvo u Nebu.
Kome
smo dužni dijeliti milostinju
Da
se na ovo pitanje dobro i u potpunosti odgovori nužno je upozoriti
na vrstu potrebe u kojoj se bližnji može naći, a ona može biti
trostruka, odnosno krajnja, velika i obična.
U
krajnjoj potrebi nalazi se bližnji koji je u pogibelji da izgubi
svoj život ili dospje u tešku i dugotrajnu bolest.
U
toj potrebi je bio čovjek iz Evanđelja u priči pod naslovom
''Milosrdni
Samarijanac''
(Lk 10,29-37), koji je na putu iz Jeruzalema u Jerihon upao među
razbojnike od kojih je smrtno ranjen i opljačkan. Umro bi da mu u
pomoć nije priskočio milosrdni Samarijanac.
U
velikoj potrebi nalazi se bližnji kojemu prijeti veliko zlo kao što
je gubitak slobode, cijelog imetka, dobrog glasa, službe itd.
U
običnoj potrebi nalazi se siromašan bližnji koji iako radi i
štedljivo živi ipak ne posjeduje toliko da bi imao dovoljno za svoj
život.
Svome
bližnjemu dužni smo pružiti milostinju ravnajući se prema potrebi
u kojoj se ovaj nalazi!
Ako
se bližnji nalazi u krajnjoj potrebi tada smo dužni pružiti
milostinju ne samo od svoga suviška nego i od onoga što je nužno i
neophodno za naš život.
Ako
se bližnji nalazi u velikoj ili u običnoj potrebi tada smo od svoga
suviška dužni pomoći, a kad to ne bi učinili onda je posve
sigurno da u našem srcu uopće nema ljubavi što se vidi iz riječi
apostola Ivana: ''Tko
god posjeduje zemaljska dobra i vidi svoga brata u nevolji i od njega
zatvori svoje srce – kako će ljubav Božja ostati u njemu?''
(1 Iv 3,17).
Koliko
smo dužni dijeliti milostinje
Na
ovo pitanje odgovara pravedni Tobija: ''Dijeli
milostinju od svoga dobra; kada dijeliš milostinju, neka ti ne bude
oko stisnuto. Ne okreći lice od siromaha, pa ni Bog neće okrenuti
lica od tebe. Od onoga što imaš i prema tome koliko imaš dijeli
milostinju; imaš li malo, daj malo, ali ne oklijevaj dati
milostinju. Jer dobar polog spremaš sebi za dan potrebe. Udijeljena
milostinja oslobađa od smrti i ne dopušta da odeš u mrak. Jer
milostinja je mio dar pred licem Svevišnjega.''
(Tob 4,7-11).
Koliku
ćemo milostinju dati ne ovisi samo o tome koliki nam je prihod već
i o tome u kojem se stanju nalazimo, odnosno koliko imamo izdataka i
koliko će nam još prihoda ostati pošto zadovoljimo životne
potrebe.
Veličina
naše milostinje se ne ravna prema veličini našeg prihoda već
prema tome koliko nam ostane nakon što zadovoljimo svoje životne
potrebe.
Dakle,
možemo imati manji prihod, ali smo ipak dužni dati veću milostinju
od nekoga drugog koji ima veći prihod, jer nam i ostaje više
prihoda kad zadovoljimo svoje životne potrebe.
Pri
davanju milostinje pred očima smo dužni imati riječi apostola
Pavla: ''Tko
škrto sije, škrto će i žeti; tko obilato sije, obilato će i
žeti!'' (2
Kor 9,6).
Kako
smo dužni dijeliti milostinju
Da
dobijemo ispravni odgovor na ovo pitanje nužno je utvrditi da:
Milostinja
treba biti naše vlasništvo s kojom možemo slobodno raspolagati
Milostinju
smo dužni dijeliti spremno i rado iz srca
Milostinju
smo dužni dijeliti iz dobre nakane
Milostinju
smo dužni dijeliti u pravo vrijeme
Milostinja
treba biti naše vlasništvo s kojom možemo slobodno raspolagati
Nama
nije dopušteno krasti da bližnjemu udijelimo milostinju. Ako
steknemo tuđe dobro krađom, prijevarom ili drugim nepravednim
načinom stečeno ne možemo dati kao svoju milostinju.
Govoreći
o tome sv. Grgur naglašava da smo u zamci Sotone ako mislimo da s
tuđim dobrom možemo dijeliti milostinju, jer u milostinju ne spada
ono što prijevarom steknemo pa dajemo siromasima.
Isto
tako i sv. Izidor izjavljuje da smo od svoga pravednog dobitka dužni
pomoći siromahu, odnosno da nam ništa ne koristi ako jednoga
okrijepimo, a od drugoga uzmemo, jer nas takva sućut ne čini
blaženima već nas osuđuje.
Stoga,
varamo se ako mislimo da tako stečenom milostinjom svoje nepravde
popravljamo i činimo djelo ugodno Bogu. Ako tako činimo tada smo
dužni znati da milostinju te vrste Bog posve odbacuje i da tako dugo
u grijehu ostajemo sve dok nepravedno stečeno dobro ne vratimo,
odnosno učinjenu štetu vlasniku ne nadoknadimo.
Milostinju
smo dužni dijeliti spremno i rado iz srca
Milostinju
smo dužni dijeliti po uputi apostola Pavla: ''Neka
svatko dadne kako je srcem odlučio, a ne sa žalošću i na silu,
jer Bog ljubi vesela darivaoca.'' (2
Kor 9,6).
Ako
sa zlovoljom i predbacivanjem dijelimo svoju milostinju pokazujemo da
vrlo malo imamo ljubavi prema Bogu i bližnjemu i da je naše srce
još uvijek više prikovano za zemlju nego za Nebo. Slični smo
čovjeku iz Evanđelja u priči pod naslovom ''Pouka
o molitvi''
(Lk 11,5-8), koji bi samo zbog susjedove dosadne molbe ustao i dao mu
tražene kruhove. Tako udijeljena milostinja ima pred Bogom malu ili
nikakvu vrijednost.
Ako
dajmo milostinju zato da budemo u srcu mirni, a ne da okrijepimo
siromaha, istodobno gubimo dar i zaslugu, jer je Bogu ugodan jedino
dar koji se daje samo iz ljubavi.
Milostinju
smo dužni dijeliti iz dobre nakane
Kao
kod svakog dobrog djela tako i kod davanja milostinje nakana treba
biti upravljena na Boga!
Siromahe
smo dužni podupirati zato što Bog to od nas traži i da se kao
takvi Bogu svidimo pa da nas, zbog naših dobrih djela, Bog može
nagraditi.
O
potrebi dobre nakane kod davanja milostinje Gospodin nas upozorava
riječima: ''Zato,
kada daješ milostinju, ne trubi pred sobom, kako to čine licemjeri
po sinagogama i ulicama, da ih slave ljudi. Zaista, kažem vam, već
su primili svoju plaću.'' (Mt
6,2).
Ako
milostinju dajemo zbog vremenite slave, odnosno radi ljudi, a ne iz
ljubavi prema Bogu tada od ljudi i primamo plaću koja je prolazna i
bezvrijedna, i nemamo što očekivati od Boga. Zato nam Gospodin i
zapovijeda: ''Kad
ti daješ milostinju, neka ti ne zna ljevica što ti čini desnica,
kako bi tvoja milostinja bila tajna. Otac tvoj koji vidi u tajnosti,
uzvratit će ti.'' (Mt
6,3-4).
Ovima
riječima Gospodin ne govori da ljudi ne smiju vidjeti kad se daje
milostinja, štoviše, ponekad je dobro da se ona javno dijeli radi
dobroga primjera prema drugima. U njima Gospodin želi samo naglasiti
da nikada ne smijemo davati milostinju s nakanom da nas ljudi vide i
kao takve hvale nego iz ljubavi prema Bogu dužni smo darivati
siromaha.
Milostinju
smo dužni dijeliti u pravo vrijeme
Milostinju
smo dužni dati u pravo vrijeme i što je prije moguće da siromah ne
čeka dugo na našu pomoć. Ako brzo dajemo milostinju dvostruko
dajemo, jer ako dugo razmišljamo bi li potrebitom pomogli tada
produbljujemo bijedu siromaha i stavljamo njegovu strpljivost na
veliku i tešku kušnju. Može se dogoditi i to da siromah u svojoj
muci i bijedi napravi kakvo zlo pa da mu onda više ne možemo ni
pomoći.
Stoga,
nikada ne smijemo odgađati svoju službu ljubavi prema bližnjemu, a
takav način pribavlja nam zahvalnost nevoljnika i plaću od Boga.
U
pravo vrijeme dijeliti milostinju znači to da smo dužni milostinju
dati za vrijeme života, a ne čekati smrt.
Kad
je majka sv. Lucije htjela podijeliti milostinju tek nakon svoje
smrti tada ju je sveta Lucija opomenula i potvrdila da se Bogu malo
sviđamo kad dajemo samo ono što sami više ne možemo uživati.
Dakle,
milostinja koju udijelimo za života je zlato koje nas čeka u nebu,
a koju udijelimo poslije smrti je kao olovo, jer bolje je dati malo
za života nego mnogo poslije smrti.
O
koristi dijeljenja milostinje
Dijeljenje
milostinje donosi nam dvostruku korist, odnosno:
Korist
u sadašnjem životu
Korist
u budućem životu
Korist
u sadašnjem životu
Ova
korist prije svega se ogleda u povećanju naših vremenitih, odnosno
zemaljskih dobara, jer Sirah tvrdi: ''Jer
sve Gospod plaća i vratit će sedmerostruko.'' (Sir
35,10).
Kad
dajemo milostinju siromahu Bog je uzima upravo onako kao da je njemu
samome udijeljena i obvezuje se da će je s kamatama nama vratiti,
što se vidi iz riječi mudre izreke: ''Jahvi
pozaima tko je siromahu milostiv, i on će mu platiti dobročinstvo.''
(Izr
19,17).
I
Gospodin Isus Krist isto tvrdi: ''Dajte,
pa će vam se davati; dobra, zbijena, stresena i preobilna mjera
iskrenut će vam se u skut, jer će vam se mjeriti mjerom kojom
mjerite.''
(Lk 6,38).
Naravno
da se ovo Gospodinovo obećanje proteže više na budući nego na
sadašnji život, ali iz ovih njegovih riječi ni zemaljska plaća
nije isključena. Vidi se to po primjeru udovice iz Sarfate Sidonske
u vrijeme proroka Ilije. Ta je udovica upravo izašla iz grada da
skupi drva kako bi mogla sebi i sinu pripraviti jelo. Tada joj se
obrati prorok Ilija i zatraži da mu u vrču donese malo vode da se
napije. Kada je udovica pošla da udovolji njegovoj želji Ilija
povika za njom i zatraži da mu donese i malo kruha. Na te njegove
riječi žalosna srca udovica odgovori: ''Živoga
mi Jahve, tvoga Boga, ja nemam pečena kruha, nemam do pregršti
brašna u ćupu i malo ulja u vrču. I evo kupim drva, pa ću otići
i ono pripremiti sebi i svome sinu, da pojedemo i da umremo.' Ali joj
Ilija reče: 'Ništa se ne boj. Idi i uradi kako si rekla; samo
najprije umijesi meni kolačić, pa mi donesi; a onda zgotovi za sebe
i za svoga sina. Jer ovako govori Jahve, Bog Izraelov: U ćupu neće
brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Jahve
ne pusti da kiša padne na zemlju.' Ode ona i učini kako je rekao
Ilija; i za mnoge dane imadoše jela, ona, on i njen sin. Brašno se
iz ćupa nije potrošilo i u vrču nije nestalo ulja, po riječi koju
je Jahve rekao preko svoga sluge Ilije.''
(1 Kr 17,12-16).
Siromašna
je udovica povjerovala riječima proroka Ilije i dala mu sve što je
tražio, a sve što je prorok rekao to se doista i ostvarilo. Ulja i
brašna nikada nije ponestalo dok god je trajala velika suša, i dok
su tisuće drugih umirali od gladi siromašna udovica sa svojim sinom
nije trpjela gladi.
Iz
ovog je primjera jasno da Bog već ovdje na zemlji bogato naplaćuje,
odnosno bogato nam uzvraća za milostinju koju smo iskazali bližnjemu
u potrebi.
Nadalje,
nužno je naglasiti da milostinja ne povećava samo vremenito,
odnosno ovozemno dobro nego osigurava i njegov opstanak!
Općenito
je poznato da je zemaljska sreća vrlo nestalna i promjenljiva. Ljudi
koji su nekada bili dobrostojeći znali su doživjeti svoju propast,
a mnoga djeca i unuci čiji su se roditelji i djedovi ubrajali među
bogataše znali su jesti kruh siromaha.
Stoga,
u narodu se i danas često može čuti da je sreća okrugla i da nema
čavla kojim bi se dala učvrstiti.
Međutim,
ipak ima jedan poseban čavao koji nestalnu ljudsku sreću pridržava
i prenosi na potomke. Taj čavao nije ništa drugo nego naše
nesebično davanje milostinje bližnjemu u potrebi, odnosno vršenje
djela ljubavi, jer Sirah tvrdi: ''Ali
ovi bijahu ljudi pobožni, kojih se dobra djela ne zaboravljaju; u
potomcima njihovim ostade bogata baština što je oni namriješe.''
(Sir 44,10-11).
Kad
dajemo milostinju ne trebamo se strašiti da će naše potomstvo
osiromašiti i pasti na prosjački štap. Ako se i dogodi da naš
imetak trpi nesreću ili da posve propadne ipak možemo živjeti u
nadi da će nam Bog pomoći uspostaviti prijašnje stanje.
Kao
dokaz ove tvrdnje služi Tobit kojemu je sam anđeo Rafael radi
njegova milosrđa i dijeljenja milostinje dao krasno svjedočanstvo.
Tobit
je kao i svi ostali Izraelci bio u sramotnom ropstvu i veoma mnogo
trpio. Kako je bio milosrdan prema svojim zemljacima pao je u
nemilost kralja koji mu je oteo njegov cijeli imetak. Nakon toga tako
siromašan još je i oslijepio, ali je znao da milosrdne duše Bog
ponekad kuša i ne dopušta im da posve propadnu. Poslije kušnje
Tobit je dobio natrag cijeli svoj imetak, zatim ga je anđeo
izliječio od sljepoće te je doživio radosnu i sretnu starost.
Poslije njegove smrti i njegovom sinu Tobiji bilo je dobro u životu,
što se vidi iz Svetog pisma: ''Tu
doživje časnu starost, časno pokopa svoga punca i punicu te
naslijedi imetak njihov, kao što je naslijedio i očev.'' (Tob
14,13).
Ovaj
primjer pokazuje da već ovdje na zemlji Bog nagrađuje djelo
milosrđa, a mi koji ga vršimo možemo očekivati trajni Božji
blagoslov. Ako nam pak iz nekih osobitih razloga Bog i pošalje
kušnju, ona će biti prolazna i tamni oblak nevolje brzo će se
razići, a sunce sreće zasjati će jače nego prije.
Korist
u budućem životu
Prije
svega ova korist se ogleda u tome što nam milostinja pribavlja
milost pokore i obraćenja!
Ovdje
je nužno naglasiti da milostinja ne može uništiti sami grijeh, a
osobito ne smrtni grijeh. To mogu učiniti samo sakramenti krštenja
i pokore, odnosno ispovijedi i pričesti koje je Gospodin u tu svrhu
i ustanovio. Međutim, milostinja ipak ima snagu da nam stekne velike
milosti po kojima se, pod uvjetom da želimo, možemo lako obratiti
(pokajati) i činiti potrebnu pokoru.
Kako
je Bog sama ljubav i kako je njegovo milosrđe iznad svih njegovih
djela posebno mu se dopadaju milosrdni ljudi kojima u najvećoj mjeri
daje svoje milosti. Milosrdne ljude Bog prosvijetli i daje im da
uvide što je pravo i dobro, djeluje snažno na njihovu volju da čine
ono što trebaju činiti, produži im vrijeme milosti i stavlja ih u
okolnosti u kojima posve lako mogu raditi na svome spasenju.
Ako
smo upleteni u okove zablude i grijeha ne trebamo sumnjati u svoje
spasenje ako se zauzimamo za siromahe te im pomažemo po svojim
mogućnostima. Zbog našega milosrđa Bog će nam udijeliti velike i
izvanredne milosti da dođemo do prave spoznaje i činimo pokoru za
svoje grijehe, odnosno da se obratimo i spasimo dušu, jer Gospodin
govori: ''Blago
milosrdnima, jer će postići milosrđe!'' (Mt
5,7).
Nadalje,
nužno je reći da i oni koji pravedno žive svoj zemaljski životi
imaju velike koristi od djela milosrđa, jer djela milosrđa
uništavaju vremenite kazne za grijehe i malo pomalo nas posve
izmiruju s Bogom.
Kako
je već rečeno Bog je neizmjerno milostiv i milosrdan te nam oprosti
i najveće grijehe ako ih iz srca okajemo, odnosno ako ih ispovjedimo
i uistinu se posve popravimo. Međutim, nužno je naglasiti da se to
milosrđe ostvaruje i predviđeno je samo dok smo još živi, jer kad
umremo onda nastupa Božja pravednost koja svaki naš prekršaj, a
koji smo za života učinili na zemlji u Nebu strogo ispituje i sudi.
Stoga, teško da možemo i vrlo pobožni poslije svoje smrti odmah
ući u Nebo jer postoji velika mogućnost da se za vrijeme svoga
zemaljskog života nismo riješili svih lakih grijeha i da za
učinjene grijehe nismo izvršili savršenu pokoru. Dakle, sve dok na
zemlji boravimo posjedujemo vrlo lako sredstvo po kojemu možemo
zemaljski dug za svoje grijehe isplatiti. To posve lako sredstvo nije
ništa drugo nego davanje milostinje, odnosno vršenje djela milosrđa
prema bližnjemu.
Govoreći
o tome sv. Grgur naglašava da nema djela po kojemu bi se više
izmirili s Bogom nego što je davanje milostinje bližnjemu u
potrebi. Svaki pa i najmanji dar što ga iz dobre nakane udijelimo
siromasima uništava dio naših zemaljskih kazni koje smo zaslužili
svojim grijesima.
Po
svojim mogućnostima dužni smo dijeliti milostinju i moliti
Gospodina da njene plodove udijeli pokojnicima koji su u potrebi. Tim
činom nesebično očitujemo svoju ljubav i zahvalnost prema
pokojnicima. Radi našega milosrđa Bog će biti milostiv i udijeliti
im utjehu i olakšanje u njihovim mukama kao i konačno oslobođenje.
Ovdje
je nužno naglasiti da milostinja koju prikazujemo za pokojne nije za
nas nikako izgubljena nego nam je od iznimno velike koristi jer nam
kod Boga pribavlja najveću plaću i siguran je zalog vječnoga
života, jer David tvrdi: ''Blago
onom koji misli na uboga i slaba, u dan nevolje Jahve će ga
spasiti!''
(Ps 41,2).
Isto
preporučuje i apostol Pavao: ''Obucite
se, dakle, budući da ste izabranici Božji, sveti i ljubljeni, u
milosrdnu srčanost.''
(Kol 3,12).
I
Duh Sveti u Mudrim izrekama nas savjetuje: ''Griješi
tko prezire bližnjega svoga, a blago onomu tko je milostiv
ubogima.''
(Izr 14,21).
Postavlja
se pitanje, koji je to ''dan
nevolje'' o
kojemu govori David?
Dužni
smo znati da je to dan naše smrti, odnosno to je ''dan
nevolje'' u
kojemu smo dužni proći zadnju i ujedno najtežu borbu. Taj ''dan
nevolje''
je od najveće važnosti jer o njemu ovisi naša vječna sudbina. Ako
prođe dobro zauvijek smo spašeni, a ako ne prođe dobro onda smo
vječno izgubljeni.
Stoga,
dužni smo s velikim strahom i trepetom o tome danu razmišljati.
Zato, smatrajmo se sretnima ako rado dijelimo milostinju jer se s
velikom sigurnošću možemo nadati da ćemo uz obilnu pomoć Božju
dobru borbu voditi i u toj zadnjoj borbi nadvladati vrata Pakla.
Govoreći
o tome sv. Jeronim naglašava da nikad nije čuo da je zlom smrću
umro onaj koji je činio djela milosrđa jer takav kod Boga ima puno
zagovornika i nemoguće je da ih Bog neće uslišati.
Dakle,
budemo li ispravno milosrdni tada nas u zadnjoj životnoj borbi Bog
sigurno neće ostaviti same. Bezbrojni i zahvalni siromasi kojima smo
pomogli da uđu u Raj poput anđela će okružiti našu smrtnu
postelju i pomoći nam da odstranimo svaku pogibelj koja u tome
zadnjem času bude prijetila našoj duši. S velikim veseljem i
sigurnošću doći ćemo pred Gospodina i s čvrstim pouzdanjem
očekivati utješnu njegovu presudu:
''Dođite,
blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je
pripravljeno od postanka svijeta!'' (Mt
25,34).
Nadalje,
nužno je navesti sve potrebe u kojima se može naći naš bližnji,
odnosno nužno je navesti tjelesna djela milosrđa koja smo dužni
nesebično vršiti prema bližnjemu.
Tako,
nauk svete Pravoslavne crkve uči da ima sedam tjelesnih djela
milosrđa, a to su:
Gladna
nahraniti
Žedna
napojiti
Siromaha
odjenuti
Putnika
primiti
Bolesna
i zatvorena pohoditi
Zarobljenike
i prognanike, odnosno izbjeglice pomagati
Mrtve
pokopati
Gladna
nahraniti
Doista
je velika teškoća i bijeda kad je siromah gladan, a nema hrane da
utaži svoju glad!
U
svako vrijeme tijekom ljudske povijesti bilo je siromaha koji nisu
imali dosta hrane zbog čega su trpjeli glad i živjeli posve
oskudno. I danas u svijetu ima dosta siromaha koji trpe oskudicu,
nemaju dovoljno hrane i umiru od gladi. Stoga, imamo puno prigoda da
siromasima priskočimo u pomoć, odnosno da ih nahranimo i spasimo od
gladi.
Ovo
tjelesno djelo milosrđa mnoge sluge Božje su gorljivo vršile u
Starom i Novom zavjetu kao i mnogi pobožni i pravedni pripadnici
Gospodinove svete Pravoslavne crkve. Njihovi primjeri, a posebno
Božje riječi izrečene po proroku Izaiji i nas trebaju poticati da
rado i nesebično pomažemo gladne: ''Podijeli
kruh svoj s gladnima!'' (Iz
58,7).
Ako
imamo pravu kršćansku ljubav uvijek ćemo pronaći način i
prikladna sredstva da ovo prvo djelo tjelesnog milosrđa izvršimo na
pravi način, odnosno da pomognemo bližnjemu u njegovoj životnoj
potrebi.
Žedna
napojiti
Još
veća teškoća i zlo od gladi je žeđ, jer ona nas dovodi do misli
da ćemo uskoro umrijeti!
Zna
se vrlo često dogoditi da se bolesnici i umirući više tuže na žeđ
nego na bolest i boli koje ih snalaze. Iz Gospodinova primjera, koji
je najveće boli podnio šuteći, se vidi da je nešto prije svoje
smrti na križu radi žeđi povikao: ''Žedan
sam.''
(Iv 19,28).
Koliko
je Bogu ugodno djelo kada napojimo bližnjega koji se nalazi u
potrebi vidi se iz Gospodinovih riječi: ''Tko
napoji jednog od ovih malenih samo čašom hladne vode jer je moj
učenik, zaista, kažem vam, sigurno mu neće propasti plaća.'' (Mt
10,42).
Siromaha
odjenuti
Da
smo dužni siromaha odjenuti potvrđuje Bog po proroku Izaiji:
''Odjenuti
onoga koga vidiš gola.''
(Iz 58,7).
Ovdje
se pod golim ne podrazumijeva siromah koji nema nikakva odjela, jer
takvih ljudi danas gotovo niti nema, nego siromah kojemu je potrebno
odijelo da se može dostojno prikriti i od zime obraniti, odnosno da
bude pristojno odjeven da se među ljudima ne osjeća nelagodno i
ponižavajuće.
Kod
odijevanja siromaha dužni smo paziti da to činimo samo ispravnim,
vrijednim i poštenim siromasima koji će darove dobro i korisno
upotrijebiti, a ne da darujemo lijenčine koji te darove ne
zaslužuju.
Putnika
primiti
Da
smo putnika u potrebi dužni primiti i ugostiti po svojim
mogućnostima vidi se iz riječi apostola Pavla: ''Gostoljubivosti
ne zaboravljajte, jer su njom neki, a da nisu znali, pogostili
anđele!''
(Heb 13,2).
Riječi
apostola Pavla nalaze svoje uporište u Starom zavjetu kod Abrahama i
Lota koji su bili gostoljubivi prema strancima.
U
dolini Mambre Abraham je sagradio šator uz samu cestu i primao
strance, dvorio ih i prao im noge. Isto tako, dok su stanovnici
Sodome prema siromasima bili puni opačina i nemilosrđa, Lot je
sjedio kod gradskih vrata i silio strance da k njemu navrate i kod
njega prenoće da ne bi zlostavljani bili od njegovih sumještana.
Gospodin
Bog je nagradio ljubav te dvojice pravednika tako da je jednoga dana
Abraham imao sreću podvoriti Gospodina i dva anđela u ljudskoj
spodobi, a zbog iskazanog gostoljublja primio je obećanje da će
Sara roditi sina i njegovo pleme da će biti umnoženo kao zvijezde
na nebu. A, gostoljubivoga Lota i njegove dvije kćeri po svome
anđelu Gospodin je izveo iz grada i spasio od propasti za razliku od
ostalih stanovnika Sodome.
Koliko
Bog zahtijeva od nas da primimo putnika vidi se po tome što je veoma
strogo kaznio ljude u Betlehemu koji su bez milosrđa uskratili stan
Svetoj obitelji jer je oholom Herodu prepustio da svojom okrutnošću
ubije svu njihovu djecu do starosti od dvije godine.
I
prvi kršćani su također smatrali za dužnost da ni jednog putnika
u potrebi olako ne puste od sebe i svakome su u potrebi s
pripravnošću i radošću otvarali svoja vrata i davali koliko je
njihova ljubav mogla dati.
Gledajući
njihove i primjere svetaca i mi smo dužni vršiti ovo djelo
tjelesnog milosrđa po svojim trenutnim životnim mogućnostima.
Bolesna
i zatvorena pohoditi
Između
tjelesnih djela milosrđa jedno od najzaslužnijih je bolesna
pohoditi jer bolesnici, osobito ako su siromašni i zapušteni,
trebaju najviše pomoć i utjehu našu.
Mnogi
bolesnici nalaze se u najvećoj zapuštenosti, nedostaje im nužna
hrana i nužne životne potrepštine, prikladan smještaj, prikladna
liječnička skrb, briga društvene zajednice i prepušteni su sami
sebi. Stoga je velika njihova sreća kada ih milosrdni često
posjetimo, utješimo i darovima koji su nužni za život ublažimo
njihovo žalosno stanje. A, već i sama naša sućut njima je ugodna
da strpljivo nose križ koji im je udijelio Gospodin.
Još
spasonosniji za njih je posjet nas koji mislimo na spasenje njihovih
duša i koji ćemo ih prijateljski savjetovati da urede svoju savjest
kako bi se primanjem svetih sakramenata pripravili na vječnost. Tim
načinom prema bolesnicima vršimo duhovno djelo milosrđa koji će
nam biti vrlo zahvalni na drugom svijetu.
Posjet
bolesnicima ima osobitu korist za nas same jer nam može poslužiti
za poboljšanje i usavršavanje. Na bolesničkoj postelji drugih
ljudi možemo vrlo upečatljivo uvidjeti da je prolazno i sujetno
(tašto) sve što je zemaljsko i možemo se posve jasno osvjedočiti
o nuždi da smo dužni revno služiti Bogu i brinuti se za spasenje
svoje duše.
Htjeli
to ili ne, ali kad vidimo primjere teških bolesnika odmah nam na
pamet dolazi misao da i nas može snaći takva sudbina. Upravo zbog
te činjenice vrlo lako možemo doći do zaključka da smo posve ludi
ako svoje srce prilijepimo za sujetu (taštinu) ovog svijeta i
zanemarimo svoje spasenje.
Stoga,
dužni smo donijeti dobru i mudru odluku i čvrsto obećati Gospodinu
da ćemo dane svoga zemaljskog života provoditi u njegovoj službi.
Koliko
je posjećivanje bolesnika za milosrdne ljude dobro i spasonosno
potvrđuje Sirah: ''Ne
zaboravi posjetiti bolesnika, jer će te za to ljubiti.'' (Sir
7,35).
Nadalje,
u ovo djelo milosrđa svakako spada i pohoditi zatvorena. Državna
vlast s punim pravom stavlja u tamnicu ljude koji su prekršili
pojedine njene zakone i tako nanijeli veliku štetu društvu i
pojedincu.
Kako
i bolesnike tako je potrebno pohoditi i zatvorene jer su njima
potrebna naša pažnja i pomoć. Kod pohoda treba ih pozivati na
pokoru i obraćenje te im ako je potrebno zbog loših uvjeta u kojima
žive i služe kaznu milostinjom pomoći da se popravi njihov položaj
na zadovoljavajuću razinu života. Za takve ljude dužni smo se
moliti da vrijeme provedeno u tamnici iskoriste i svoje živote
promijene na bolje pa da nakon izdržavanja kazne više ne nanose
štetu pojedincu, a ni društvu u cjelini.
Zarobljenike
i prognanike, odnosno izbjeglice pomagati
Među
zemaljskim dobrima nema niti jednog koji bi sebi više željeli nego
što je sloboda. Za sve zlato koje na zemlji postoji sloboda se ne
može kupiti. Nema većeg zla od zarobljeništva, a pogotovo ako
veoma dugo traje i ako je posve nehumano.
Kad
se govori o pomaganju zarobljenicima nužno je reći da se prema
svome neprijatelju trebamo humano ponašati, odnosno dužni smo ga
ljubiti kao bližnjega.
Što
se tiče prognaničkog ili izbjegličkog života nužno je reći da
je posebno težak. Neopisivo je teško kada su ljudi iz bilo kojeg
razloga, a pogotovo zbog ratnih strahota, epidemija zaraznih bolesti,
raznih kataklizmi od potresa, vulkana, požara, poplava i ostalih
prirodnih nepogoda prisiljeni da napuste svoj dom. U takvom stanju i
položaju ljudi su bespomoćni i ako nemaju potrebnih sredstava za
život izvrgnuti su mnogima pogibeljima i poniženjima te im je dobro
došla svaka pa i najmanja pomoć bližnjega. Za takve ljude,
društvena zajednica i mi kao pojedinci, dužni smo se pobrinuti i
pomoći im u životnim potrebama.
Mrtve
pokopati
Mrtve
pokopati zasigurno s pravom spada u tjelesno djelo milosrđa, jer svi
želimo da budemo dostojno pokopani poslije smrti!
Ne
biti pokopan i poput životinjske strvine postati plijen ptica i
divljih zvijeri oduvijek se smatralo najvećom sramotom. Posebno
kršćani zaslužuju časni pogreb, jer su njihova tijela dijelovi
mističnog Tijela Kristova i hramovi Duha Svetog te su kao takvi
predviđeni da jednom uskrsnu na vječnu slavu u Nebu.
Govoreći
o tome sv. Augustin naglašava da tijela mrtvih, osobito pravednika i
vjernika ne smijemo prezirati, jer su ona bila oruđe kojima se duša
služila u svim dobrim djelima. Stoga, prvi kršćani su bili
gorljivo zauzeti za tijela mučenika koja su bila vrlo često i
nemilosrdno izvrgnuta divljim zvijerima.
Bez
obzira što se u današnje vrijeme pokop mrtvih dostojno organizira i
danas ima siromaha za koje se nitko ne brine. Njima možemo
upriličiti dostojan pokop i prikazivati molitve i milostinju za
njihove duše i tako postati sigurni dionici zasluga ovog tjelesnog
djela milosrđa.
Duhovna
djela milosrđa
''Kad
je ulazio u neko selo, izađe mu u susret deset gubavaca; stadoše
podaleko i počeše vikati: 'Isuse, Učitelju, smiluj nam se!' Kad ih
opazi, reče im: 'Idite i pokažite se svećenicima!' I očistiše se
dok su išli.'' (Lk
17,12-14).
Po
tumačenju učitelja vjere svete Pravoslavne crkve guba o kojoj se
ovdje govori predstavlja sliku grijeha!
Kao
što guba naruši tijelo i ujedno je vrlo zarazna tako i grijeh
onesposobi dušu i radi sablazni donosi nam zlo i propast.
Ako
želimo biti oslobođeni od gube na duši, odnosno od grijeha tada
smo dužni obratiti se svećeniku te mu u iskrenoj i skrušenoj
ispovijedi očitovati svoje grijehe, jer svećenik ima vlast ne samo
proglasiti da smo čisti od grijeha već po Gospodinovoj zapovijedi
grijehe i oprostiti: ''Kojima
oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su
im.''
(Iv 20,23).
Kao
što se tjelesna djela milosrđa protežu na tijelo i zemaljska dobra
bližnjega tako se duhovna djela milosrđa protežu na njegovu dušu
i njegovo vječno spasenje. Iz ove činjenice proizlazi da su duhovna
djela milosrđa daleko i višestruko bolja i korisnija od tjelesnih,
jer duša ima daleko veću vrijednost od tijela, odnosno vječnost je
puno važnija od vremenitosti, jer Gospodin govori: ''Što
koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život?'' (Mt
16,26).
Iz
rečenog se vidi kako je puno veća i nužnija dužnost da bližnjemu
pomognemo prije u njegovoj duhovnoj nego u tjelesnoj potrebi. Ovdje
se podrazumijeva, da bližnjemu koji je u tjelesnoj potrebi, odnosno
čiji je život zbog gladi u opasnosti, prije duhovne svakako smo
dužni omogućiti tjelesnu hranu, jer je posve logično da siromah
koji je gladan, neuhranjen i kojemu prijeti smrt ne razmišlja ni o
čemu drugome nego da utaži svoju tjelesnu potrebu, odnosno glad.
Ako tu dužnost možemo izvršiti, a ne vršimo opravdano se možemo
nadati da ćemo na Božjem sudu vrlo strogo odgovarati za svoje
propuste.
Kao
što ima sedam tjelesnih tako ima i sedam duhovnih dijela milosrđa,
a ona su:
Dvoumna
savjetovati
Neuka
poučiti
Grešnika
ukoriti
Žalosna
i nevoljna utješiti
Uvredu
oprostiti
Nepravdu
strpljivo podnositi
Moliti
Boga za žive i mrtve
Dvoumna
savjetovati
Kod
ovog prvog duhovnog djela milosrđa dvojba se ne podrazumijeva u
zemaljskim prilikama nego se govori o dvojbi bližnjega u stvarima
spasenja!
Tako,
bližnji može dvojiti o tome je li u pravoj i spasonosnoj vjeri,
koji bi stalež izabrao, bi li sklopio brak ili ostao slobodan,
stupio u redovništvo, što je dužan činiti da svoju savjest ne
povrijedi, je li se dobro ispovjedio i postigao oproštenje grijeha,
kao i o tome hoće li se spasiti od vječne propasti.
Ovakve
i slične dvojbe su veliko zlo jer kod bližnjega mogu izazvati nemir
i pomutiti zdrav sud, a ponekad da skrene s pameti, odnosno da
poludi. Vrlo često se dogodi da u svojoj dvojbi bližnji zlo izabere
i čini što je pogibeljno za njega kako za sadašnjost tako i za
vječnost. Stoga, činimo vrlo dobro djelo kada bližnjemu koji je u
dvojbi dajemo dobar savjet, ispravimo njegov sud i pokažemo mu put
kojim treba ići da se dopadne Bogu.
Govoreći
o tome sv. Jeronim nam savjetuje da bližnjega kojeg ne možemo
svojim imetkom podupirati svakako podupremo savjetom, jer postoji
mogućnost da onom koji je u dvojbi možemo više pomoći svojom
mudrošću, nego netko drugi s najvećom materijalnom moći.
Kako
smo dužni bližnjega savjetovati zorno nam pokazuje i sv. Ivan
Krstitelj koji je kako se vidi iz Evanđelja (Lk 3,10-14), savjetovao
narod, carinike i vojnike dajući im propise kojih se trebaju držati
da izbjegnu pravednu kaznu Božju i spase dušu od vječne propasti.
Isto
tako, i Gospodin nam pokazuje kako smo dužni bližnjega savjetovati
kada je bogatom mladiću koji je k njemu došao i upitao što treba
činiti da bude savršen rekao: ''Ako
želiš biti savršen, hajde prodaj sve što imaš i podaj novac
siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me!''
(Mt
19,21).
I
apostol Petar je također one koji su bili zabrinuti za svoju dušu i
koji su pitali što im je činiti da se spase savjetovao: ''Obratite
se. Neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje
grijeha; tako ćete primiti dar Duha Svetoga.'' (Dj
2,38).
U
današnje vrijeme također imamo priliku vršiti ovo djelo milosrđa
jer oko sebe uvijek imamo mnoštvo bližnjih koji su u dvojbi u
prilikama spasenja. Međutim, od nas se traži da imamo kršćansko
znanje i ispravnu moralnu savjest jer ono u čemu želimo savjetovati
bližnjega dužni smo dobro poznavati da po savjesti možemo dati
potreban savjet. Zao savjet može mnogo zla prouzročiti i biti na
štetu onom koji ga daje i koji ga prima.
Stoga,
kad bližnjemu dajemo savjet to nikada ne smijemo činiti prebrzo i
lakoumno već samo poslije zrelog promišljanja i ispitivanja svih
okolnosti kao i poslije molitve iz srca upućene Bogu za osobno
prosvjetljenje. Ako je dvojba takva da bližnjega ne možemo
savjetovati tada smo ga dužni upraviti na svećenika ili duhovnika
koji je prosvijetljen, bogobojazan i ima potrebno teološko znanje.
Neuka
poučiti
Neukost
o kojoj se govori u ovom drugom djelu duhovnog milosrđa ne
podrazumijeva neznanje bližnjega u zemaljskim stvarima već njegovo
neznanje u stvarima spasenja u okviru svete kršćanske vjere!
Pod
neukim dužni smo smatrati bližnjega koji u svetom kršćanskom
nauku nije ništa ili je samo malo poučen i zato ne zna što treba
vjerovati i činiti da se dopadne Bogu i spasi od vječne propasti.
Ovdje
je odmah nužno utvrditi i naglasiti da je duhovno neznanje obilan
izvor zablude i mnogih grijeha. Postavlja se pitanje, zašto su
toliki ljudi nestalni u vjeri i zašto odbacuju mnoge istine svete
kršćanske vjere?
Odgovor
je da nestalnost i odbacivanje dolaze poglavito od toga što mnogi
ljudi ne poznaju nauk svete Pravoslavne crkve, a posebno ne poznaju
temelje na kojima je sveta Pravoslavna crkva postavljena. Takvi
ljudi, od bezvjernih i bezbožnih ljudi, a koji sakate svetu
kršćansku nauku i puno toga protiv nje navode, lako budu dovedeni u
zabludu i u velikoj su pogibelji da upadnu u teško stanje nevjere.
Postavlja se pitanje, zašto među ljudima vlada tolika zabluda,
neodgovornost i zloća?
Ako
smo pravedni i pobožni, odnosno u svetoj kršćanskoj vjeri dobro
poučeni tada znamo da su navedene opačine vrlo često posljedica
nepoznavanja Božjeg zakona. Stoga, ljudi drže i smatraju da im je
puno toga dopušteno i nije zabranjeno od onoga što je teški grijeh
i kao takvi u svojim djelima vrlo teško vrijeđaju Boga, a da ih kod
toga uopće savjest ne uznemiruje.
Na
koncu nužno je postaviti i pitanje, kako to da toliki ljudi sredstva
milosti svete Pravoslavne crkve uopće ne primaju ili ako ih primaju
onda to čine posve nedostojno?
Kao
i u ovim gore već navedenim slučajevima i ovdje je nužno utvrditi
da se to većim dijelom događa opet i isključivo radi neznanja.
Tako na primjer, mnogi ljudi zanemaruju molitvu jer ne poznaju
potrebu i moć molitve, zatim nepravilno i nepotpuno obave sakrament
svete ispovijedi ili pokore i nedostojni prime svetu pričest
pokazujući tako da uopće ne znaju što se traži za njihovo
pravilno obavljanje i dostojno primanje. Takvo neznanje u stvarima
spasenja mnoge ljude vodi u nestalnost, neodgovornost, zabludu, zloću
i grijeh, jer prorok Hošea tvrdi:
''Nema više vjernosti, nema ljubavi, nema znanja Božjega u zemlji,
već proklinjanje i laž, ubijanje i krađa, preljub i nasilje, jedna
krv drugu stiže.'' (Hoš
4,2).
Iz
svega rečenog se vidi da je veliko i zaslužno djelo neuke poučavati
u istinama svete kršćanske vjere i spasenja. Oni koji svoje bližnje
u istinama vjere i spasenja budu poučavali blistat će kao zvijezde
na nebu u sve vjekove, jer Daniel tvrdi: ''Umnici
će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili
pravednosti, kao zvijezde navjeke, u svu vječnost.'' (Dn
12,3).
U
knjigama Starog zavjeta može se vidjeti da su proroci revno i
gorljivo bili zauzeti u nastojanju da Izraelce pouče Božjem zakonu
i dovedu ih na put Istine i kreposti, odnosno spasenja.
Poučavanje
neukih i sam Gospodin je smatrao itekako važnim, a što se vidi iz
činjenice da je tri godine bez prestanka naviještao Evanđelje i
kod toga podnosio razne nevolje i progone.
U
svoje vrijeme i po Gospodinovoj zapovijedi apostoli su pošli u sve
poznate pokrajine i zemlje tadašnjeg svijeta da o tajnama vjere
pouče mnoge narode oduzimajući tako moć zabludi i grijehu.
U
svim stoljećima, a po primjeru apostola na tisuće misionara je išlo
u daleke i negostoljubive zemlje gdje su uz velike muke i pogibelji
propovijedali Evanđelje poganima, nevjernicima i krivovjercima.
Treba
znati da neki od tih svetih ljudi koji su bili puni Božje ljubavi
nisu bili zadovoljili činjenicom da samo oni poučavaju već su
utemeljili cijele redovničke zajednice čija je osnovna zadaća bila
da poučavaju neuke, a pogotovo mladež u stvarima spasenja.
Ovo
Bogu ugodno djelo, u današnje vrijeme, i mi smo dužni vršiti prema
bližnjemu koliko je god to u našoj moći. A, priliku za to imamo na
svakome koraku, jer svugdje oko nas ima bližnjih koji su u stvarima
spasenja više ili manje posve neuki i trebaju kvalitetnu kršćansku
poduku. U tome stanju se nalaze jer su iz svete kršćanske vjere
imali vrlo slabu poduku o svemu što su dužni znati i vjerovati i
jedva imaju nužno znanje koje ipak nije dovoljno za posve ispravni
kršćanski život.
Iz
svega rečenog se vidi koliko dobrih i Bogu ugodnih djela u današnje
vrijeme možemo učiniti ako iskoristimo pruženu priliku da
bližnjega poučimo u istinama svete kršćanske vjere i privedemo ga
na pravi put kreposna i spasonosna kršćanskoga života.
Grešnika
ukoriti
Grešnika
ukoriti znači pokazati mu pravi put, odnosno nastojati ga s puta
grijeha dovesti na put kreposti. Ovo treće duhovno djelo milosrđa
sadrži: opomenu i poduku, ukor, prijetnju i kaznu. Opomenu s
prijetnjom i kaznom mogu učiniti samo poglavari prema svojim
podložnicima.
Opomenu
treba promatrati kao djelo milosrđa učinjeno iz svete kršćanske
ljubavi prema bližnjemu koju uz stanovite uvjete svi možemo vršiti
bez obzira na stalež u kojem se nalazimo. Ta opomena zove se bratska
jer smo je prema bližnjemu dužni vršiti u pravoj bratskoj ljubavi.
Da
smo dužni opomenuti grešnika, odnosno bližnjega pokazuju Božje
riječi koje nalažu Izraelcima da su dužni opomenuti brata koji
pogriješi i ujedno ih jasno upozoravaju da će im se uračunati u
grijeh propuštanje te službe ljubavi: ''Dužnost
ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog
njega.'' (Lev
19,17).
Po
ovom Božjem zahtjevu iz Starog zavjeta dužni smo opomenuti
bližnjega bez obzira na to hoće li on spoznati svoju pogrešku i
popraviti se ili će i dalje ostati u svojoj zabludi.
U
Novom zavjetu i Gospodin Isus Krist nam jasno nalaže dužnost
bratske opomene: ''Ako
ti brat sagriješi, pođi te ga ukori nasamo. Ako te posluša, dobio
si svoga brata. Ako te ne posluša, dovedi još jednoga ili dvojicu
sa sobom da sve, oslanjajući se na izjave dvojice ili trojice
svjedoka, bude vjerodostojno. Ako ni njih ne posluša, saopći to
Crkvi! Ako li ni Crkve ne posluša, smatraj ga za poganinom ili
carinikom!'' (Mt
18,15-17).
Gospodinove
riječi potvrđuju veličinu potrebe bratske opomene, odnosno važnost
njenog vršenja od naše strane.
Stoga,
nipošto ne smijemo propustiti učiniti bratsku opomenu, nego smo
dužni sve učiniti da bude uspješna.
Ako
u svome nastojanju sami ništa ne postigne tada smo dužni u pomoć
pozvati i drugu braću. Ne postignemo li ništa uz pomoć više
istomišljenika tada smo u pomoć dužni uključiti i svetu
Pravoslavnu crkvu.
Tu
našu dužnost prema bližnjemu zahtjeva i apostol Pavao: ''Braćo,
ako i upadne tko u kakav prekršaj, takvog vi duhovni ispravljajte u
duhu blagosti!'' (Gal
6,1).
Na
bratsku dužnost prema bližnjemu Solunjane upozoravaju apostol
Pavao, Silvan i Timotej: ''Također
vas molimo, braćo, opomenite neuredne, sokolite malodušne, pomozite
slabe, budite strpljivi sa svima.''
(1 Sol 5,14).
U
suglasju s učiteljima vjere sveta Pravoslavna crkva nas uči o
dužnosti bratske opomene prema bližnjemu i upozorava nas da ne
smijemo laskati opačini i pretvarati se da ne vidimo grijeh i reći:
''Zar
sam ja čuvar brata svoga?'' (Post
4,9).
Ne
smijemo biti ravnodušni kad vidimo da se krši red i nestaje
discipline, jer ako šutimo gdje smo dužni govoriti tada dajemo
svoju privolu, a dužni smo znati da ista kazna čeka onoga koji zlo
čini i onoga koji zlu daje svoju privolu.
Propuštanje
bratske opomene kad se radi o važnoj stvari i koja bi se s dobrim
uspjehom mogla izvršiti posve je teški grijeh, odnosno kad grešnika
ne opomenemo tada vrlo teško griješimo iz ljubavi prema bližnjemu.
Govoreći
o tome sv. Augustin napominje da smo posve okrutni ako bi svoga brata
mogli osloboditi od vječne smrti, a zbog svoje lijenosti to
propuštamo učiniti.
Dužni
smo znati da je veliko i izvrsno djelo kada se po našem milosrdnom
djelovanju grešnik obrati i krene putem spasenja. Tada suzbijamo
grijeh koji je najveće zlo, pridobivamo dušu za koju je Gospodin
Isus Krist na križu prolio svoju predragocjenu krv i zatvaramo Pakao
koji je svoj ponor već otvorio da nesretnu žrtvu proguta i zauvijek
upropasti.
Tako
čineći pripravljamo Bogu, anđelima i svecima najveću radost i
veselje, a sam grešnik čija je duša spašena tog djela milosrdne
ljubavi sjećat će se kroz cijelu vječnost. Spašeni grešnik će
nam zahvaljivati pred Bogom u nebu priznajući da je postao blažen
jer smo ga u svojoj ljubavi prema bližnjemu opomenuli i doveli na
put pokore i spasenja. Stoga, mnogi sveci su bili gorljivo zauzeti da
grešnike obrate i oslobode od vječne propasti.
Iz
Svetog pisma se vidi da je svoje sugrađane u Sodomi, od u nebo
vapijućeg grijeha, Lot nastojao odgovoriti i osloboditi kada im je
nesebično govorio: ''Braćo
moja molim vas, ne činite toga zla!'' (Pos
19,7).
Isto
tako i Mojsije je dosta puta opominjao Izraelce i svom silom nastojao
da se obrate sa svoga zlog puta.
Sv.
Ivan Krstitelj je svojom odlučnošću opomenuo zlog kralja Heroda da
ne može imati ženu svog brata Filipa kada mu je jasno rekao: ''Nije
ti dopušteno imati je.''
(Mt 14,4).
I
apostol Pavao također opominje svoga učenika Timoteja da se na
svaki način zauzme za grešnike i da ih dovede na put Istine i
kreposti: ''Zaklinjem
te – pred Bogom i Kristom Isusom koji će suditi žive i mrtve –
i njegovim dolaskom i njegovim kraljevstvom: propovijedaj riječ –
pristupi (k vjernicima) – bilo da im je zgodno, bilo nezgodno –
kori, prijeti, opomeni u svoj strpljivosti i svakoj vrsti pouke.'' (2
Tim 4,1-2).
Po
Gospodinovoj zapovijedi apostoli su prešli gotovo cijelu zemlju,
opominjali i poučavali ljude u nauci spasenja. Po njihovim sjajnim
primjerima i mi smo danas dužni sve upotrijebiti da grešnika
dovedemo do toga da upozna svoje pogreške i za njih vrši potrebnu
pokoru. To nam nalaže sveta kršćanska ljubav koja se zauzima za
nesretne i ne boji se nikakve žrtve samo da od njih odvrati nesreću
i vječnu propast.
Ovdje
treba naglasiti da se dužnost opomenuti grešnika veže uz određene
uvjete koje je potrebno navesti!
U
prvi uvjet spada da je grijeh bližnjega siguran bilo da za njega
sami znamo ili su nam to kazale druge osobe dostojne vjere. Sve dok
posve sigurno ne znamo je li naš bližnji ovu ili onu pogrešku
učinio nismo ga dužni opomenuti.
Nužno
je reći da nam nije dopušteno da na svaki mogući način
istražujemo pogreške bližnjega. To mogu činiti samo poglavari
prema svojim podložnicima kao i roditelji svojoj djeci da saznaju
jesu li ispunili svoje dužnosti. Ako nam bližnji nije podložan
bila bi velika preuzetnost kada bi na svaki njegov korak pazili i
nastojali ispitati njegovo ponašanje.
Govoreći
o tome sv. Augustin upozorava da ne trebamo tražiti ono što smo
dužni kazniti već što svojim očima vidimo to smo dužni kazniti
inače ćemo postati uhode načina života bližnjih.
S
pravom se može reći da ima dosta ljudi koji puno više paze na
druge nego na sebe i koji sve ispituju što se u susjedstvu i cijeloj
okolici događa, a kada doznaju za koju pogrešku bližnjega odmah je
glasno, odnosno javno osuđuju. Takvim ljudima se s pravom može reći
da prije svega trebaju počistiti smeće pred svojim vratima pa onda
voditi tuđu brigu.
Naravno
da nismo dužni ni svakome vjerovati i sve zlo što čujemo o
bližnjemu odmah uzeti za istinu, jer se vrlo često dogodi da je
izrečeno neistinito ili pretjerano. Stoga, bratsku opomenu dužni
smo odgoditi sve dok se posve ne uvjerimo u pogrešku bližnjega.
Drugi
je uvjet da bližnjega za kojega smo sigurni da je učinio pogrešku
dužni smo opomenuti samo onda ako se bližnji ne bi nikako poboljšao
bez te bratske opomene. Ako je bližnji pogrešku učinio pa se skoro
u cijelosti sam od sebe popravio tada ga nismo dužni opomenuti.
Dužni
smo znati da je bratska opomena duhovna milostinja. Kao što nas ako
smo bili siromašni pa smo postali bogati više ne treba materijalno
podupirati isto tako nije nužno opominjati grešnika koji se
popravio. Zašto ga opominjati ako se je već sam od sebe popravio?
Takvog bližnjega dužni smo samo bodriti da ustraje na pravom putu i
da se više ne udalji od njega.
Dakako,
da onda kad se bližnji još nije popravio, ali postoji nada da će
se popraviti i da neće opet u istu pogrešku pasti možemo
propustiti opomenu. Tada smo dužni biti razborit kao liječnik koji
ne propisuje nikakve lijekove ako vidi da će bolesnik sam od sebe
ozdraviti. Ako imamo siguran razlog da se grešnik sam od sebe neće
popraviti već da će i dalje nastaviti svoj zli život tada smo ga
obvezno dužni opomenuti.
Treći
je uvjet da smo bližnjega dužni opomenuti ako ima nade da ćemo
nešto i postići bratskom opomenom. Ako nema nikakve nade da će
bližnji poslušati riječi opomene i popraviti se ili smo u strahu
da će našu opomenu bližnji prezreti pa umjesto da se popravi
postati još zlobniji onda je opomena bez svrhe i dužni smo je
izostaviti, jer Gospodin govori:
''Ne dajte svetinje psima! Ne bacajte svoga biserja pred svinje, da
se, pošto ga pogaze, ne okrenu te vas rastrgaju!'' (Mt
7,6).
Koji
bi to liječnik dao lijekove bolesniku za koje zna da mu neće
koristiti ili koji će mu štetiti?
Ovo
rečeno vrijedi samo o bližnjemu koji nam nije podložan. Poglavari
kojima je dužnost da opominju one koji su im podložni iako bi i
znali da njihove opomene neće koristiti ipak se ne smiju ustegnuti
od opomene jer ih na to obvezuje njihov stalež. Dužni su se vladati
po Gospodinovu primjeru koji je pismoznance, farizeje i mnoge druge
tvrdokorne grešnike puno puta opomenuo, iako je znao da se neće
obratiti. Oni imaju sredstvo da podložnika koji je tvrdokoran
propisno kazne jer u svojoj savjesti trebaju paziti na sud
pravednosti po kojem su dužni krivca kazniti i tako se brinuti za
dobro ostalih podložnika.
Četvrti
je uvjet da smo bližnjega dužni opomenuti samo onda ako to
poglavari propuste a nema nikoga drugoga koji bi to htio i mogao
ispravno učiniti. Ako poglavari uredno vrše svoje dužnosti i
opominju podanike onda nitko drugi to nema pravo, a ni potrebe
činiti.
Ovdje
je nužno naglasiti da bratska opomena spada u našu dužnost samo
onda ako se bez velike štete može izvršiti. Ljubav prema bližnjemu
nas ne obavezuje ako bi nam bila nanesena velika šteta zbog opomene
koju bi učinili. Stoga, kada bi radi bratske opomene mogli izgubiti
imetak ili život tada je možemo propustiti i to nam se neće uzeti
za grijeh. Ali, ako je šteta neznatna tada smo dužni opomenuti
bližnjega, a pogotovo ako ima ikakve nade da se popravi.
Međutim,
s poglavarima je drukčije jer oni radi svoje službe trebaju
opomenuti bližnjega i onda ako zbog toga mogu imati veliku štetu.
Pogotovo duhovni poglavari trebaju koriti zlo koje je zavladalo među
podložnicima bez obzira na to što bi ih zbog toga njihovi bližnji
mogli mrziti i proganjati.
A
ko postoje svi navedeni uvjeti onda imamo strogu dužnost da grešnika
bratski opomenemo, a kada bi to propustili učiniti u nekoj važnoj
stvari tada bi teško sagriješili i bili gori od grešnika koji je
počinio grijeh.
Da
bratska opomena bude korisna bližnjemu, dužni smo je učiniti:
Oprezno
U
ljubavi
U
pravo vrijeme
Na
pravom mjestu
Popratiti
je s dobrim primjerom
Oprezno
Bratska
opomena je lijek za ozdravljenje duše bližnjega koji je u stanju
grijeha. Međutim, svojom nepromišljenom opomenom umjesto da
popravimo grešnika možemo ga učiniti još i gorim.
Opomena
se treba ravnati prema odnosu nas koji opomenu vršimo i bližnjega
kome je opomena upućena, odnosno prema staležu i čuvstvu
bližnjega.
Osobu
koja je po staležu iznad nas koji želimo opomenu izvršiti dužni
smo uvijek s dužnim poštovanjem opomenuti. Ako to s poštovanjem ne
učinimo već se ponašamo kao sudac ili gospodar tada će se bližnji
uvrijediti i s prezirom nas odbiti.
Ako
želimo opomenuti bližnjega s kojim smo u istom staležu, a pogotovo
ako smo s njim u prijateljstvu, prilikom opomene možemo se puno
slobodnije ponašati, ali i tada ne smijemo prekoračiti granicu
uljudnosti i ljubavi ako hoćemo da opomena ima uspjeha.
Poglavar
svoje podložnike koji su lakoumni, tvrdokorni i koji ljubazne
opomene ne slušaju treba ozbiljnim i strogim glasom opomenuti.
Međutim, ako su podložnici nježnijeg čuvstva i lako se pokoravaju
tada poglavar može pogriješiti ako ih strogo ili grubo opomene.
Iz
rečenog se vidi da smo kod opomene dužni uvijek oprezno postupati i
dobro paziti u kakvom smo odnosu s bližnjim te uvidjeti njegovu
narav da mu upućena opomena bude od koristi.
U
ljubavi
Drugo
važno pravilo kojega smo dužni pridržavati se da naša nakana
prema bližnjemu bude od koristi je da opomenu učinimo u ljubavi!
Dužni
smo znati da blagu i ljubaznu opomenu bližnji rado prima dok žestoko
predbacivanje i psovanje svatko odbija i u većini slučajeva takvo
ponašanje učini više zla nego dobra.
Naravno,
treba znati da nekoliko ljubaznih riječi s bližnjim koji je
pogriješio mogu učiniti više nego cijela duga propovijed u kojoj
se psuje i predbacuje, jer apostol Pavao opominje: ''Braćo,
ako i upadne tko u kakav prekršaj, takvog vi duhovni ispravljajte u
duhu blagosti!'' (Gal
6,1).
Iz
rečenog se vidi da smo bližnjega dužni opominjati uvijek u ljubavi
i blagosti, odnosno svojim ponašanjem dužni smo pokazati da opomenu
vršimo iz sućuti i dobrog htijenja, a ne povrijeđene sujete,
srdžbe ili mržnje. Jedino ako kod bližnjega opazimo veliku
lakoumnost i vidimo da imamo posla s osobom koja ne prihvaća lijepi
pristup tada smo dužni ozbiljno i strogo pristupiti opomeni da
bližnjega dovedemo na pravi i spasonosni put.
U
pravo vrijeme
Treće
važno pravilo kojega smo dužni pridržavati se kako bi naša
opomena prema bližnjemu bila od koristi je da pronađemo pravo i
zgodno vrijeme!
Bližnjemu
koji je pogriješio i koji je još posve obuzet svojom strasti
opomena obično ništa ne vrijedi jer on odbija svaku i u najboljoj
nakani izrečenu opomenu i neće slušati ono što je razborito. Tada
smo dužni pričekati s opomenom dok se strast kod bližnjega ne
stiša i ne povrati mir i dobro raspoloženje, odnosno dužni smo
paziti da opomenu izvršimo u pravo vrijeme jer o tome najviše ovisi
konačni uspjeh našega bratskog nastojanja.
Na
pravom mjestu
Četvrto
važno pravilo kojega smo dužni pridržavati se kako bi naša
opomena prema bližnjemu bila od koristi je izricanje opomene na
pravome mjestu!
Gospodin
Isus Krist nam izričito zapovijeda da na početku, odnosno prvi put
opomenu prema bližnjemu izvršimo u četiri oka, a ne javno i u
prisutnosti drugih: ''Ako
ti brat sagriješi, pođi te ga ukori nasamo.'' (Mt
18,15).
Niti
jedan grešnik pa ni onaj koji je vrlo teško sagriješio ne želi da
se zna da je on grešnik, nego želi da se njegov grijeh pred
svijetom sakrije i da ga ljudi poštuju. Ako se grešniku njegov
grijeh javno predbaci tada mu je teško i u tom trenutku on ili laže
da grijeh nije učinio ili plane divljom srdžbom i tako nema izgleda
da se popravi.
Međutim,
ako grešnik uvidi da se njegova čast štedi i da mu se dobro želi
onda vrlo rado prima opomenu i nastoji se poboljšati. Samo ako je
pogreška javna i postoji velika mogućnost od sablazni ili ako se iz
iskustva zna da tajna opomena neće koristiti onda smo dužni javno
opomenuti grešnika.
Ovo
pravilo osobito vrijedi za poglavare jer oni svim silama trebaju
nastojati da spriječe sablazni koje nastaju iz prijestupa i
pogrešaka njihovih podčinjenih. Stoga, Gospodin je tako često i
vrlo strogo javno korio grijehe pismoznanaca i farizeja. On to nije
činio iz svoje neljubaznosti ili iz želje da ih ocrni, nego mu je
jedina nakana bila da od svojih učenika i ostalih pravednih
Izraelaca otkloni sablazni kojima su bili izloženi.
Popratiti
je s dobrim primjerom
Peto
i ujedno zadnje važno pravilo kojega smo dužni pridržavati se kako
bi naša opomena prema bližnjemu bila od koristi je da opomenu prati
primjer našeg dobrog života!
Ako
bližnjemu, koji je zalutao, držimo najpoučniju propovijed ona će
kod njega imati malo koristi, jer riječi malo koriste ako ih ne
prati dobar primjer života.
Kad
opominjemo, svoje riječi uvijek smo dužni potvrditi dobrim
primjerom života tako da naše svjetlo svijetli pred bližnjim koji
će nakon što vidi dobra djela slaviti našega Oca u nebu.
Da
se tako vladamo nalaže nam Gospodin: ''Vaše
svijetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te
slave vašeg Oca nebeskog.'' (Mt
5,16).
Žalosna
i nevoljna utješiti
Kad
se govori o žalosti onda smo dužni znati da ona može biti
dvostruka, odnosno svjetovna i duhovna. Svjetovna ako je razlog nešto
zemaljsko, a duhovna ako je razlog žalosti duhovne prirode.
U
životu imamo puno razloga za svjetovnu žalost. Možemo se žalostiti
radi svoga siromaštva, gubitka kojeg zemaljskog dobra, odnosno radi
časti, dobrog glasa, zdravlja, imetka, nesretne ženidbe, smrti
voljene osobe. Ta svjetovna žalost, a pogotovo ako je dostigla
visoki stupanj, odnosno intenzitet je veliko zlo jer nas ona čini
zlovoljnima, oduzima nam gorljivost u vršenju naših dužnosti,
potkopava naše zdravlje i često nas može dovesti do toga da sami
sebi oduzmemo život.
Duhovna
žalost nastaje vrlo često radi učinjenih grijeha i obuzima nas
kada Boga kao svoga Oca i najvećeg dobročinitelja tako često i
teško uvrijedimo da upadnemo u njegovu nemilost, izgubimo nadu u Raj
i zaslužimo vječnu propast.
Ako
nas duhovna žalost tako gane da učinjeno zlo zamrzimo i počnemo
sve svoje sile upotrebljavati da služimo Bogu i činimo dostojne
plodove pokore tada to nije nikakvo zlo već veliko dobro kojemu se
trebamo radovati. Tom se radošću apostol Pavao radovao radi
pokorničke žalosti braće u Korintu: ''Sad
se radujem; ne zbog toga što ste postali žalosni, nego zbog toga
što vas je ta žalost dovela k obraćenju.'' (2
Kor 7,9).
Međutim,
sasvim je drugo kada bi ta duhovna žalost postala žestoka grižnja
savjesti ili se izrodila u malodušnost ili pak u zdvojnost. Tada bi
to bilo veliko zlo kojemu smo se svim svojim silama dužni
oduprijeti.
Bez
obzira na to žalosti li se bližnji radi zemaljskih ili duhovnih
neprilika nas treba siliti sveta kršćanska ljubav da bližnjega
tješimo u njegovoj žalosti, jer Sirah govori: ''Ne
uklanjaj se od onih koji plaču, već s tužnim tuguj.'' (Sir
7,34).
Isto
tako, na tu ljubav prema bližnjemu opominje nas i apostol Pavao:
''Također
vas molimo, braćo, opomenite neuredne, sokolite malodušne, pomažite
slabe, budite strpljivi sa svima!'' (1
Sol 5,14).
Ovo
djelo milosrđa također je vjerno vršio i Tobija koji je svaki dan
išao svojoj zarobljenoj braći i tješio ih. U tome kao i u svemu
drugome nama, kao osobiti uzor, treba služiti Gospodin Isus Krist
koji je sve koji su bili potišteni zvao sebi: ''Dođite
k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.''
(Mt
11,28).
Po
njegovom prekrasnom primjeru svi pobožni i pravedni ljudi smatrali
su za svoju dužnost da tješe svoju žalosnu braću. Ovo duhovno
djelo milosrđa možemo vršiti na razne načine jer uvijek imamo oko
sebe bližnje koji su žalosni i koje treba utješiti. Ali, dužni
smo odabrati takvu utjehu koja bližnjega može ne samo osloboditi od
žalosti već ga može potaknuti na ljubav prema Bogu i posve pobožni
život.
Ako
se bližnji žalosti radi nekoga zemaljskog zla tada smo mu dužni
pokazati potrebu, korist i veoma kratko trajanje istog i uputiti ga
na uzore, odnosno na Gospodina i Svete koji su morali ići putem
križa. Također smo ga dužni osvjedočiti o dobrim nakanama koje
Bog spaja sa svakom kušnjom i potaknuti da sve nevolje strpljivo
podnese i podloži se pravednoj volji Božjoj.
Isto
tako, ako se bližnji žalosti duhovnom žalošću tada smo najprije
dužni ispitati je li ta žalost opravdana ili nije. Ako je opravdana
tada smo bližnjemu dužni pokazati sredstva po kojima će svoj život
temeljito popraviti i doći do potrebnog mira savjesti.
Uvredu
oprostiti
Bližnjemu
koji nas vrijeđa dužni smo s radošću sve oprostiti, a čineći
tako iskazujemo mu svoje milosrđe!
Ako
nas bližnji vrijeđa riječima ili kakvim djelom, odnosno ako prema
nama griješi protiv pravednosti tada mu je dužnost da popravi zlo
ili štetu koju nam je nanio.
Međutim,
ako svoje pravo ne tražimo i nanesenu nepravdu oprostimo tada
bližnjemu otpuštamo dug koji nam duguje, odnosno prema bližnjemu
vršimo djelo milosrđa.
Dužni
smo opraštati po Gospodinovu primjeru koji je prikovan na križu
svojim ubojicama oprostio riječima: ''Oče,
oprosti im, jer ne znaju što čine!''
(Lk 23,34).
Nepravdu
strpljivo podnositi
Nepravdu
od bližnjega dužni smo mirno trpjeti i suzdržati se pri tome od
svakog uzvraćanja na učinjeno zlo!
Dobro
i kreposno djelo je samo onda kad zbog nepravde koja nam je učinjena
mirno i bez krivnje trpimo. Ali, da to dobro djelo zasluži plaću
kod Boga uz svoju nedužnost dužni smo dodati i strpljivost, odnosno
svu nepravdu koja nam je učinjena dužni smo posve strpljivo
podnositi.
Prema
bližnjemu, koji nam nanosi nepravdu, ne smijemo biti neskloni, imati
mržnju u srcu, željeti zlo i osvećivati se nego smo dužni svako
dobro mu željeti i blagoslivljati ga, za njega se moliti, a imamo li
priliku dužni smo dobrotom uzvratiti na njegovo zlo.
Ovo
sve od nas traži Gospodin Isus Krist, jer jasno nalaže: ''Ljubite
svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas mrze!
Blagoslivljajte one koji vas proklinju! Molite za one koji vas
ogovaraju!'' (Lk
6,27-28).
Navedene
riječi Gospodin je svojim primjerom potvrdio, odnosno bio je uzor
apostolima i mnogima kršćanskim mučenicima koji su nepravde
strpljivo podnosili i s apostolom Pavlom govorili: ''Vrijeđaju
nas, a mi blagoslivljamo; progone nas, a mi strpljivo podnosimo;
ocrnjuju nas, a mi uzvraćamo lijepim.'' (1
Kor 4,12-13).
Riječi
apostola Pavla potvrđuju da veliko djelo milosrđa iskazujemo
bližnjemu kada od njega nanesenu nepravdu strpljivo podnosimo.
Stoga, kada nas snađe kakva nepravda, dužni smo potisnuti srdžbu i
biti blagi prema onima koji su nas uvrijedili, odnosno dužni smo
šutjeti i trpjeti. Čineći tako posve gorljivo nasljedujemo
Gospodina i njegove svece koji su bili sama ljubav i blagost, a od
Boga možemo očekivati obilnu nagradu, jer Gospodin govori: ''Blago
progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!''
(Mt
4,10).
Moliti
Boga za žive i mrtve
Ovo
sedmo duhovno djelo milosrđa ima prednost pred svim ostalima djelima
zato što ga u svako vrijeme možemo vršiti!
Nemamo
uvijek priliku grešnika ukoriti, neuka poučiti, dvoumna dobro
savjetovati, odnosno činiti i ostala duhovna djela milosrđa, ali
svaki dan imamo priliku i možemo za žive i mrtve Boga moliti.
Tijekom dana svako je vrijeme prikladno za molitvu dok se ostala
duhovna djela milosrđa mogu vršiti samo u stanovito vrijeme i u
određenim okolnostima.
Molitva
je najdjelotvornije sredstvo pomoću kojega možemo pomoći
bližnjemu, jer apostol Jakov tvrdi: ''Molite
jedan za drugoga da odzdravite, mnogo može molitva pravednika ako je
žarka.''
(Jak
5,16).
Ne
samo za žive nego i za mrtve dužni smo se moliti da im olakšamo
patnje i pomognemo da što prije ugledaju lice Božje.
Zašto
smo dužni ljubiti svoje neprijatelje
''Reče
još ovu prispodobu na račun nekih koji su bili uvjereni u svoju
vlastitu pravednost, a druge prezirali: 'Dva čovjeka uziđoše u
hram da mole: jedan farizej, drugi carinik. Farizej stade te poče
ovako moliti u sebi: 'Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali
ljudi: razbojnici, nepravednici, preljubnici ili kao ovaj ovdje
carinik. Postim dvaput u tjednu i dajem desetinu od svega što
stečem.' A carinik, ostajući daleko, ne usudi se ni očiju
podignuti prema nebu, već se udarao u prsa i molio: 'Bože, smiluj
se meni grešniku!' Kažem vam, ovaj se vrati opravdan kući, a ne
onaj. Jer tko se uzvisi, bit će ponižen, a tko se ponizi, bit će
uzvišen'.'' (Lk
18,9-14).
U
ovom dijelu Evanđelja pod likom farizeja Gospodin Isus Krist želi
pokazati da postoje ljudi ''koji
su uvjereni u svoju vlastitu pravednost''
i koji su u stanju prezirati druge ljude. Kod dobrih djela i izvana
pobožnog života takvi ljudi u srcu posjeduju oholost koja nastaje
iz činjenice što se pred Bogom žele pokazati da su bez grijeha,
odnosno što smatraju da su u djelima savršeno pravedni i bolji od
drugih ljudi. U oholosti zaboravljaju da posve nepravedno sami sebe
uzvisuju, da nisu opravdani i nemaju nikakve zasluge kod Boga.
To
što je farizej išao da se moli u hram Božji posve je ispravno.
Iako se može moliti na svakom mjestu, ipak je crkva ili hram Božji
osobito mjesto u kojem smo se dužni moliti Bogu.
Kao
što je Gospodin s apostolima išao da se moli u sinagoge i Hram u
Jeruzalemu tako i svi pobožni ljudi su dužni rado ići u crkvu da
obave molitve i dužne pobožnosti.
To
što je farizej dao hvalu Bogu bilo je dobro i ispravno, jer za sva
dobra što nam Bog svakodnevno dariva možemo se jedino samo
zahvaliti i s pravom se može reći da ništa ne vrijedimo ako se ne
znamo i ne želimo zahvaliti Bogu za sva njegova dobročinstva.
To
što farizej nije bio razbojnik, nepravednik i preljubnik hvale je
vrijedno, jer Bog želi da se čuvamo svake nepravde i nečistoće, a
apostol Pavao izričito govori da oni koji to čine neće baštiniti
Kraljevstvo nebesko: ''Ne
varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni
mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni pijanice, ni
psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.''
(1 Kor 6,9-10).
Isto
tako, farizej je bio vrijedan i u tome što je dva puta postio u
tjednu i što je savjesno davao desetinu od svoga prihoda, odnosno
vršio je ono što nam Bog nalaže riječima: ''Ne
oklijevaj s prinosima od svoga obilja s gumna i od svoga mladog
vina!''
(Izl 22,28).
Iz
rečenog se vidi da je u svojim djelima farizej ispravno postupao,
međutim postavlja se pitanje, zašto je Bog odbacio njegovu molitvu,
odnosno zašto ga je pustio da ode neopravdan iz Hrama?
Bog
ga je otpustio neopravdana jer nije imao poniznosti, odnosno farizej
je bio ohol čovjek koji nije davao čast Bogu već samome sebi, sve
je ljude smatrao za nepravedne i grešne, a samo sebe pravedna i bez
grijeha. Upravo radi te oholosti nije se dopao Bogu koji je odbacio
njegova dobra djela i molitvu.
Isto
tako će se dogoditi i nama ako dopustimo da našim srcem zavlada
oholost jer tada sve naše pobožnosti ostaju bez ploda, a sva naša
kreposna i dobra djela ništa nam ne koriste. Kao takvi nećemo
zaslužiti mjesto u Raju nego ćemo završiti u Paklu i na nama će
se ispuniti Gospodinove riječi: ''Jer
tko se uzvisi, bit će ponižen.'' (Lk
18,14).
Nadalje,
pod likom carinika Gospodin želi objasniti da postoje ljudi koji
priznaju svoju grešnost, i koji se radi svojih dobrih djela ne
ponose i smatraju za pravedne, već puni poniznosti i skrušenosti
mole Boga za milost. Carinik predstavlja grešnika koji se u živoj
spoznaji svoje grešnosti pred Bogom najdublje ponizio. Kao takav
nije se usudio ni ući u svetište već je ostao daleko ne smatrajući
se dostojnim da pogleda prema nebu i duboko prignut molio je za Božju
milost i smilovanje. Upravo ta poniznost i skrušenost pribavile su
mu kod Boga milost i milosrđe te je posve opravdan napustio hram
Božji.
O,
kako je velika i kako se Bogu sviđa krepost poniznosti koja je
združena s pravom skrušenosti. Ona nam pribavlja oproštenje
grijeha, Božju milost i blaženstvo neba, jer Gospodin govori:
''A tko se ponizi, bit će uzvišen.'' (Lk
18,9-14).
Stoga,
dužni smo stalno biti ponizni da postanemo dionici dragocjenih
plodova te kreposti. A, kad smo ponizni onda ćemo također biti i
ljubazni prema bližnjemu.
Primjer
farizeja pokazuje da ohol čovjek nema ljubavi prema bližnjemu,
prezire ga i nema obzira prema njegovim pogreškama. Naprotiv,
ponizan čovjek je ljubazan prema bližnjemu, odnosno ima obzira
prema svim njegovim pogreškama. Njemu je posve jasno da bez
poniznosti ne može u cijelosti vršiti zapovijed ljubavi prema
bližnjemu.
Kako
smo bez iznimke dužni ljubiti sve ljude iz svoje ljubavi ne smijemo
isključiti ni neprijatelje, odnosno one koji nas mrze, žele nam
naštetiti ili su nam već nanijeli uvredu i štetu.
Kad
se govori o našoj ljubavi prema neprijatelju nužno je odgovoriti na
pitanje, zašto smo dužni ljubiti neprijatelje?
Neprijatelje
smo dužni ljubiti jer:
Bog
nam to strogo zapovijeda
Gospodin
Isus Krist nam to pokazuje svojim sjajnim primjerom
Svi
pravedni i pobožni ljudi svojim nas primjerom potiču
Ljubav
prema neprijatelju je najplemenitija krepost kojom zaslužujemo
najveću plaću kod Boga
Bog
nam to strogo zapovijeda
Iz
Svetog pisma se vidi da je još u Starom zavjetu Bog zapovjedio
Izraelcima ljubav prema neprijateljima: ''Ne
mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga
sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se!
Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga
kao samoga sebe.'' (Lev
19,17-18).
Ove
Božje riječi zabranjuju sve ono što se ljubavi protivi, odnosno ne
smijemo činiti osvetu, mrziti ni ubiti one koji nam nanose razne
uvrede i protivštine. Istu zapovijed potvrđuju i ove riječi Svetog
pisma: ''Nadalje,
ako tko koga gurne iz mržnje ili na njega nešto baci namjerno te ga
usmrti, ili ga udari rukom iz zlobe te udareni umre, napadač mora
zaglaviti – on je ubojica.''
(Br 35,20-21).
Isto
tako i po Sirahu, Duh Sveti nas opominje da uvijek mislimo na svoje
zadnje životne stvari i da prema bližnjemu ostavimo svako
neprijateljstvo: ''Tko
se osvećuje, njemu se Gospod osvećuje i dobro pazi na grijehe
njegove. Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio,
grijesi će se tvoji oprostiti. Ako čovjek goji mržnju na drugoga,
kako može od Gospoda tražiti ozdravljenje? Misli na konac svoj i
prestani s mržnjom; sjeti se raspadanja i smrti, i vrši
zapovijedi.''
(Sir 28,1-6).
I
ovim riječima Bog nam izričito nalaže da iskažemo ljubav prema
neprijatelju: ''Ako
je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga kruhom, i ako je žedan,
napoji ga vodom. Jer mu zgrćeš ugljevlje na glavu, i Jahve će ti
platiti.''
(Izr
25,21-22).
Dakako,
da je među Izraelcima bilo puno onih koji te zapovijedi nisu vršili
osobito iz razloga jer su ih farizeji krivo tumačili i dopuštali
mrziti neprijatelja. Bez obzira na to što krivo tumačimo Božje
zapovijedi ili ih kršimo, one nas ipak ne prestaju obvezivati.
Svi
pobožni i pravedni ljudi Starog zavjeta zapovijed ljubavi prema
neprijatelju uvijek su savjesno vršili, što potvrđuje pravedni
Job: ''Zar
se obradovah nevolji dušmana i likovah kad ga je zlo zadesilo, ja
koji ne dadoh griješiti jeziku, proklinjući ga i želeći da
umre?'' (Job
31,29-30).
O
Josipu egipatskom se zna da je svojoj braći iz srca oprostio svu
nepravdu koju su mu učinili. A, kako se samo David ljubazno ponio
prema kralju Šaulu koji mu je toliko zla učinio tražeći ga da mu
oduzme život. David se čak s njim i susreo u jednoj pećini i mogao
ga je ubiti, međutim iako su ga njegovi ljudi nagovarali da ga ubije
nije to učinio već je svoga neprijatelja poštedio i poslije žalio
zbog njegove smrti.
Kako
je već u Starom zavjetu čovjeku bila dana zapovijed ljubavi prema
neprijatelju i svi pobožni i pravedni ljudi su posve vjerno vršili
tu strogu zapovijed, zar da u Novom zavjetu ta zapovijed više ne
vrijedi, odnosno zar mi nismo dužni ljubiti neprijatelje?
Odgovor
na ovo pitanje daje Gospodin Isus Krist koji nas uči da smo dužni
ljubiti neprijatelje:
''Čuli
ste da je rečeno: 'Ljubi svoga bližnjega i mrzi svoga
neprijatelja!' A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite
za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca
nebeskog, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i
da kiša pada pravednima i nepravednima. Ako ljubite one koji vas
ljube, kakvu ćete plaću imati? Zar i carinici ne čine to isto? Ako
jedino svoju braću pozdravljate, što izvanredno činite? Zar i
pogani ne čine isto? Dakle: budite savršeni kao što je savršen
Otac vaš nebeski!''
(Mt 5,43-48).
Ovim
riječima Gospodin, prije svega, odbacuje lažno tumačenje kojim su
pismoznanci u Izraelu tumačili zapovijed ljubavi prema bližnjemu i
učili da je čovjek dužan samo prijatelje ljubiti, a da mu je bilo
dopušteno neprijatelje mrziti. Odmah nakon tih riječi, kao
zakonodavac Novog zavjeta, Gospodin vrlo strogo nalaže krštenome da
je dužan ljubiti neprijatelje. Tim riječima Gospodin potvrđuje da
bez ispravne ljubavi prema bližnjemu ne možemo biti slični Bogu,
odnosno njegovo ljubljeno i dobro dijete.
Da
Gospodin strogo zahtijeva ljubav prema neprijatelju još jasnije
slijedi iz njegovih riječi koje potvrđuju da od ispravnog vršenja
te zapovijedi ovisi oproštenje naših grijeha: ''Da,
ako vi oprostite ljudima njihove pogreške, oprostit će i vama vaš
Otac nebeski. Ako li vi ne oprostite ljudima njihovih pogrešaka, ni
vaš Otac neće vama oprostiti vaših.'' (Mt
6,14-15).
Gospodinove
riječi pokazuju da kad smo pomirljivi i rado opraštamo bližnjemu
onda se možemo nadati da će i nama Bog biti milostiv i oprostiti
grijehe, odnosno ako mi ne oprostimo bližnjemu onda ni nama Bog neće
oprostiti.
Dakle,
iz rečenog se može zaključiti da ako se kajemo za svoje grijehe te
ih ispovijedamo, a u svome srcu nismo odložili neprijateljstvo prema
bližnjemu, to nam ništa ne koristi jer nam Bog ne oprašta i
ostajemo tako dugo u nemilosti pred Bogom i u svome grijehu dok god
ne odložimo svoje neprijateljstvo.
Stoga,
ludo je i nekorisno da se, ako s bližnjim živimo u neprijateljstvu,
ispovijedamo i tražimo odrješenje jer nas kao takve niti jedan
svećenik od grijeha ne može odriješiti. Ako nas koji i odriješi,
to nam ništa ne koristi jer pred Bogom tako dugo ostajemo vezani
grijehom sve dok se s bližnjim posve ne izmirimo.
Isto
tako, ako nemamo ljubavi prema neprijateljima onda se Bogu ne sviđa
niti jedna naša žrtva, molitva, ni dobro djelo, i sve što kao
takvi dobroga činimo bez ikakve je vrijednosti za vječnost, jer
Gospodin govori: ''Dakle:
ako donosiš dar svoj na žrtvenik i tu se sjetiš da ti brat ima
nešto protiv tebe, ostavi dar tu pred žrtvenikom, hajde i najprije
se izmiri s bratom, pa onda dođi i prinesi dar svoj!'' (Mt
5,23-24).
Postavlja
se pitanje, zašto je Gospodin izrekao ove riječi, odnosno zašto od
nas traži da se posve izmirimo s bližnjim?
Pa
upravo zato što mu se bez pravog pomirenja ne sviđa nikakva naša
žrtva. Stoga, ako živimo u neprijateljstvu s bližnjim uzalud
prisustvujemo svetoj misnoj žrtvi i taj izvor svih Božjih milosti
nama ostaje posve zatvoren. U tom slučaju Bog odbacuje svaku našu
molitvu i poput oholog farizeja napuštamo sveto mjesto neopravdani i
ostajemo bez ikakve milosti.
Dakle,
da ne budemo poput farizeja odbačeni i neopravdani mi koji živimo u
neprijateljstvu s bližnjim dužni smo se u srcu izmiriti sa svojim
neprijateljem, jer ako to ne učinimo tada nam molitve, žrtve,
kreposti i dobra djela ništa ne vrijede pred Bogom. Drukčije
rečeno, bez obzira što smo ponizni, strpljivi, ljubazni prema
siromasima i tako puni gorljivosti da smo za Boga spremni i svoj
život žrtvovati, ipak nam to sve ništa ne koristi ako ne ljubimo
svoje neprijatelje, jer apostol Pavao tvrdi: ''Kad
bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje, kad bih tijelo svoje
predao da se sažeže, a ljubavi ne bi imao, ništa mi koristilo ne
bi.'' (1
Kor 13,3).
I
apostol Ivan tvrdi: ''Tko
ne ljubi, ostaje u smrti.'' (1
Iv 3,14).
Da
nam Gospodin vrlo strogo zapovijeda ljubav prema neprijatelju
pokazuju njegove riječi: ''Tako
će i Otac moj nebeski postupiti s vama ako ne oprostite jedni
drugima od svega srca.'' (Mt
18,35).
Iz
Gospodinovih riječi je jasno da nas koji se ne želimo s bližnjim
posve izmiriti očekuje strogi Božji sud i vječno prokletstvo. Bez
obzira što kao takvi provodimo uredan život, što puno dobra činimo
i na kraju svoga života i svete sakramente primimo sve nas to neće
spasiti od vječne propasti, jer apostol Jakov tvrdi: ''Jer
onoga koji ne bude iskazivao milosrđa zadesit će sud bez
milosrđa.'' (Jak
2,13).
Gospodin
Isus Krist nam to pokazuje svojim sjajnim primjerom
Na
ljubav prema neprijateljima najviše od svega nas treba potaknuti
primjer Gospodina Isusa Krista čiji je cijeli život bio jedno
veliko i neprestano vršenje blagosti, odnosno dobrohotno vršenje
ljubavi prema neprijateljima koji su ga ponižavali, vrijeđali i na
kraju ubili.
Već
od samog svog rođenja kada je kao siromah u štalici došao na
svijet Herod je htio uništiti njegov mladi život jer je u Betlehemu
i okolici dao pogubiti svu djecu do dvije godine samo da ubije
novorođenoga Kralja. A, što je tada Gospodin uradio, je li se
osvetio tome bezbožniku i ubojici?
Ne,
nije mu se osvetio iako ga je kao Bog mogao odmah uništiti, nego
šuti i oprašta.
U
svome javnom životu Gospodin je odasvud bio opkoljen neprijateljima
koji su mu zavidjeli, mrzili ga i progonili. Njegova čuda, jedni su
pripisivali đavolskom djelu dok su drugi pak kvarili njegov nauk i
govorili da buni narod, a treći su mu predbacivali žudnju za slavom
i govorili da teži za kraljevskom čašću. Neki od njih su ga
mrzili i željeli kamenovati dok su ga drugi iz zlobe htjeli baciti u
ponor i ubiti. Što Gospodin čini prema tim svojim neprijateljima,
odnosno je li možda uvrijeđen i ljut na njih?
Ne,
on nije uvrijeđen ni ljut, nego trpi i sve im oprašta u ljubavi!
Gospodinova
ljubav najbolje se očituje kada je pun nježnosti na posljednjoj
večeri oprao noge svome izdajici Judi i kada je na njegov poljubac
izdaje u Getsemanskom vrtu odgovorio poljupcem iskrene božanske
ljubavi. Tada je također iz ljubavi zacijelio uho vojniku kojega je
Petar ranio, a koji je prvi na njega stavio ruku da ga odvede pred
bezbožni Pilatov sud.
Također
je vidljivo kako iz ljubavi milostivo gleda nevjernoga Petra koji ga
je tri puta zatajio. Gospodin ga ne kori, ne psuje, ne predbacuje mu,
štoviše ne odustaje od svoje odluke da ga postavi za poglavara
svoje svete Pravoslavne crkve.
A,
kako se Gospodin tek samo ponašao tijekom svoje muke na križu prema
svojim nemilosrdnim mučiteljima i ubojicama?
Tijekom
muke na križu nosio je na svojoj glavi trnovu krunu, lice mu je bilo
puno rana i pljuvačke, ruke su mu bile čavlima probodene i na križ
pribijene, cijelo tijelo mu je bilo izranjeno i puno krvi te je uz
najveću sramotu trpio neizrecive boli.
Dakle,
izdaju od Jude, zatim ruganja, klevete, psovke, udaranja, bičevanje,
trnovo krunjenje, nepravednu osudu, zamjenu za razbojnika,
razapinjanje među zločince, zlostavljanje na križu i gorku smrt
sve je u ljubavi primio od svojih mučitelja i ubojica. Postavlja se
pitanje, kako se Gospodin vlada prema njima? Zar u tom teškom stanju
zapovijeda zemlji da se otvori i proguta sve te bezbožnike, ili moli
svoga Oca nebeskog da ih strijelom s neba uništi?
O
ne, nikako, u tom groznom stanju Gospodin cijelo vrijeme šuti i
oprašta, a tek na koncu prije svoje smrti na križu u najvećim
mukama otvara svoja usta i moli Oca nebeskog za oproštenje njihovih
grijeha:
''Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!'' (Lk
23,34).
Stoga,
ako pred svojim očima imamo ovaj Gospodinov primjer, zar ćemo još
uvijek osjećati mržnju i neprijateljstvo prema bližnjemu, odnosno
zar ćemo se ustručavati pružiti mu ruku na pomirenje i od srca mu
sve oprostiti?
Doista,
ako promislimo i promatramo onu božansku blagost koju je Gospodin
Isus Krist u svojoj muci, a osobito kod smrti na križu pokazao prema
svojim neprijateljima, tada smo dužni napustiti čuvstva svoje
mržnje i osvete i napuniti se čuvstvom dobrohotnosti i ljubavi.
Svi
pravedni i pobožni ljudi svojim nas primjerom potiču
Gospodinov
primjer je poticao prve kršćane da neprijateljima iskažu sjajne
dokaze svoje ljubavi. Iako su ih Izraelci i pogani zlostavljali i
progonili, oni nisu znali za osvetu, svaku nepravdu su podnosili
postojanom strpljivošću i prema smrtnim neprijateljima su postupali
kao s iskrenim prijateljima, što potvrđuje apostol Pavao:
''Vrijeđaju
nas, a mi blagoslivljamo; progone nas, a mi strpljivo podnosimo;
ocrnjuju nas, a mi uzvraćamo lijepim.'' (1
Kor 4,12-13).
Kad
bi netko od prvih kršćana bio do smrti mučen prije nego što bi
umro i sklopio oči najvažnije mu je bilo da se moli za svoje
ubojice. To se vidi iz primjera sv. Stjepana prvomučenika koji je
kod kamenovanja prije svoje smrti na koljenima za svoje ubojice
molio: ''Gospodine,
ne uzmi im ovo za grijeh!''
(Dj 7,60).
Isto
tako je učinio i apostol Jakov prije nego što su ga Izraelci bacili
s vrha Hrama u Jeruzalemu. Po Gospodinovu primjeru skupio je snage i
molio za svoje ubojice.
Stopama
apostola išli su i svi drugi pravedni i pobožni ljudi tako da im je
ljubav, a posebno ljubav prema neprijateljima, bila često znak po
kojemu su ih pogani raspoznavali od drugih ljudi, i upravo po toj
ljubavi mnogi pogani su bili pozvani da prime svetu kršćansku
vjeru.
Po
primjeru mnogih kršćanskih mučenika i mi smo se dužni tako
vladati, odnosno dužni smo odbaciti svaku mržnju i neprijateljstvo
prema bližnjemu i ljubiti ga kao sami sebe.
Ljubav
prema neprijatelju je najplemenitija krepost kojom zaslužujemo
najveću plaću kod Boga
Da
vršimo krepost ljubavi prema neprijateljima najviše nas treba
poticati misao i spoznaja da upravo onda kada ljubimo neprijatelje,
odnosno kada im opraštamo i dobro činimo tada vršimo
najplemenitiju krepost kojom zaslužujemo veliku nagradu kod Boga.
Prijatelje
ljubiti nije ništa veliko niti osobito zaslužno, jer na to nas sili
već sama naša priroda ili ljudska narav.
Ta
činjenica pokazuje da svi narodi bez obzira na divljinu i
nepoznavanje vjere ipak osjećaju ljubav prema prijateljima. Međutim,
Gospodin Isus Krist je htio da njegovi učenici u kreposnom vladanju,
a posebno u ljubavi budu daleko savršeniji od ostalih ljudi. Stoga,
nije se zadovoljio samo s ljubavi prema prijateljima već je naložio
i ljubav prema neprijateljima.
Ako
ljubimo samo prijatelje tim svojim činom pokazujemo da smo još
uvijek pogani i postavlja se pitanje kakvu plaću zaslužujemo?
Ljubav
prema prijateljima ne uzrokuje nikakve teškoće jer je ona u našoj
naravi, međutim ako hoćemo ljubiti neprijatelje tada smo sebe dužni
posve nadvladati i od nas se očekuje da izdržimo teške duhovne
borbe i tjelesne napore. I upravo zbog te činjenice ljubav prema
neprijateljima zaslužuje najveću plaću kod Boga.
Kako
smo dužni ljubiti svoje neprijatelje
Svoje
neprijatelje dužni smo ljubiti:
Iz
srca
Riječima
Djelom
ili činom
Iz
srca
Svoje
neprijatelje dužni smo iz srca ljubiti, odnosno dužni smo im
željeti svako dobro i suosjećati s njima ako ih nesreća snađe!
Poznato
je da ljubav prema bližnjemu nije ništa drugo nego htjeti i željeti
dobro bližnjemu, odnosno kad nekoga ljubimo onda smo prema njemu
dobri i radujemo se njegovu dobru, a žalostimo se kada ga nesreća
snađe.
Naša
dužnost da dobro želimo svojim neprijateljima nalazi se u
Gospodinovoj zapovijedi: ''Nagodi
se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne
preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista,
kažem ti, nećeš izaći odande dok ne isplatiš do posljednjeg
novčića.'' (Mt
5,25-26).
Da
se iskreno pomirimo s neprijateljem dužni smo svaku mržnju i
zlovolju prema njemu odložiti i opet s njime biti dobri. To naše
dobro htijenje i nastojanje sadržano je u gore spomenutim
Gospodinovim riječima koje nas upozoravaju da smo neprijatelju dužni
oprostiti i s njime se posve u srcu izmiriti.
Kad
uistinu oprostimo bližnjemu na njega se više ne srdimo i opet smo
prema njemu dobri kao i prije dok nas bližnji nije uvrijedio. Stoga,
nije dosta da ne činimo zla svojim neprijateljima, ne osvećujemo im
se, samo izvana prijateljski s njima se sastajemo i pozdravljamo, s
njima razgovaramo i dobro im iskazujemo, nego prije svega prema njima
u svome srcu smo dužni biti dobri i skloni prijateljski razmišljati
o njima.
Sve
dok prema svojim neprijateljima u srcu imamo odvratnost, srdžbu i
mržnju varamo se ako mislimo da vršimo zapovijed ljubavi prema
neprijateljima.
Mi
ne griješimo prema toj zapovijedi ako nam se u raznim zgodama u srcu
porodi srdžba ili mržnja protiv neprijatelja, ali čim opazimo
uzrujanost sa svom odlučnošću dužni smo je nadvladati i
potisnuti. Ako je svojevoljno podržavamo onda griješimo kao i kod
svakog drugog grijeha kojemu se na vrijeme ne usprotivimo. Stoga,
nije grijeh kada osjećamo mržnju već je grijeh kada na nju
pristanemo.
Isto
tako, ljubav prema neprijateljima ne traži da nanesenu uvredu
zauvijek zaboravimo, jer da koju stvar zaboravimo nije u našoj moći,
ali je nužno da čuvstva ogorčenosti i mržnje koja se često
javljaju kada se sjetimo pretrpljene uvrede odmah posve nadvladamo i
prema neprijatelju probudimo dobro mišljenje. Dužni smo ostaviti
Bogu što će s našim neprijateljima učiniti, odnosno dužni smo ga
moliti da s njima učini onako kako smatra da je za njih najbolje.
Znak
da svoga neprijatelja iz srca još ne ljubimo je ako se u nama, a kad
se na njega sjetimo ili kad čujemo da se o njemu govori, probudi
srdžba ili zlovolja, ako nam je žao kad ga netko hvali, odnosno kad
se veselimo njegovoj nesreći ili odobravamo onima koji ga ruže i
rugaju mu se.
Uvijek
smo se dužni brižno ispitati nije li u nama kakvo neprijateljstvo
prema bližnjemu. Probudi li se u našem srcu srdžba i mržnja odmah
smo se dužni tome usprotiviti i reći da se na svoga neprijatelja
nećemo srditi već da ćemo od srca biti dobri prema njemu. Dužni
smo se ponašati kao i naš Božanski Spasitelj čije je srce bilo
puno ljubavi i dobrohotnosti prema onima koji su ga progonili i
mučili.
Prema
svojima neprijateljima dužni smo nadvladati svaku nesklonost, srdžbu
i mržnju te im željeti svako dobro, odnosno dužni smo ih iz srca
ljubiti.
Riječima
Svoje
neprijatelje dužni smo ljubiti i riječima što se događa kada ih
pozdravljamo i ljubazno s njima razgovaramo, odnosno dužni smo se
ponašati upravo onako kako smo to činili prije nego smo s njima
stupili u zavadu!
Nije
dosta da kažemo da smo u svojoj duši prema svome neprijatelju
dobri, odnosno da prema njemu nemamo srdžbe i mržnje, a s njime
uopće ne razgovaramo. Ako tako činimo tada varamo sami sebe jer je
poznato da svaki čovjek s osobama koje su mu drage, odnosno s kojima
je dobar uvijek rado razgovara.
Stoga,
ako sa svojim bližnjim s kojim smo prije govorili sada ne želimo
razgovarati posve je sigurno da to stanje dolazi iz nesklonosti koju
imamo prema njemu.
Isto
tako, iz ljubavi prema neprijatelju griješimo ako mimo njega
prolazimo, a da ga pri tome ne pozdravimo i ne razgovaramo s njim kao
i onda kada ga namjerno izbjegavamo, odnosno izbjegavamo onaj put i
mjesto gdje bi se mogli s njime susresti i razgovarati.
Ovo
sve su očiti znaci da imamo nesklonost i neprijateljstvo prema
bližnjemu. Ako ovih znakova nema, odnosno ako sa svojim
neprijateljem razgovaramo i pozdravljamo ga tada je posve jasno da
prema njemu riječima očituje svoje prijateljstvo i ljubav.
Djelom
ili činom
Svoje
neprijatelje dužni smo ljubiti ne samo iz srca i riječima nego i
djelom ili činom, što se događa onda kada za njih molimo i činimo
im dobro!
Da
smo dužni moliti za svoje neprijatelje jasno nam nalaže Gospodin:
''Molite
za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca
nebeskog.''
(Mt 5,44-45).
Što
nam riječima nalaže, Gospodin je pokazao svojim primjerom kada je
razapet na križu molio za svoje ubojice: ''Oče,
oprosti im jer ne znaju što čine!'' (Lk
23,34).
Po
Gospodinovu primjeru mnogi Sveti su molili za svoje neprijatelje što
zorno pokazuje primjer sv. Stjepana koji je za vrijeme kamenovanja na
koljenima molio: ''Gospodine,
ne uzmi im ovo za grijeh!'' (Dj
7,60).
Nama
je strogo zabranjeno da iz svoje molitve isključimo neprijatelje, a
kada bi to učinili tada bi teško sagriješili iz ljubavi prema
bližnjemu. Nije nužno da molimo posebno za svoje neprijatelje već
je dosta da molimo općenito, odnosno da molimo za sve bližnje bez
obzira jesu li nam prijatelji ili neprijatelji. Ipak, bilo bi
pohvalno kad bi za svoje neprijatelje molili s većom revnošću nego
za druge svoje bližnje, jer kao što treba dati više materijalne
milostinje onom čiju nevolju bolje poznajemo isto tako smo dužni u
većoj mjeri udijeliti svome neprijatelju duhovnu milostinju ili
molitvu jer mu je ta vrsta milostinje više nužnija nego drugima.
Osim toga, zlo koje nam učini neprijatelj često je za nas velika
napast koja nas uzrujava i potiče na mržnju. Toj se napasti
najbolje odupiremo ako za svoje neprijatelje iz srca Boga molimo.
Stoga,
posve je dobro i korisno da se u svojim molitvama rado sjetimo svojih
neprijatelja i da ih stalno preporučimo Božjoj milosti i milosrđu.
Za svoje neprijatelje ne samo da smo dužni moliti već smo dužni i
činiti im dobro, jer Gospodin nalaže:
''Činite dobro onima koji vas mrze!'' (Lk
6,27).
Gospodinove
riječi pokazuju da u našu dužnost spada da ne smijemo nikoga, a
pogotovo radi toga što je naš neprijatelj isključiti iz svojih
dobročinstava. Ako smo onom koji nas je uvrijedio, odnosno svome
neprijatelju prije uvrede činili dobro onda smo mu dužni činiti
dobro i poslije uvrede.
U
svim prilikama života, odnosno ako možemo dužni smo pomoći
neprijatelju u njegovoj potrebi i tako mu jasno iskazati znakove
svoje iskrene i nesebične ljubavi. Na pameti nam stalno treba biti
da se bez ispravne ljubavi prema neprijateljima ne možemo nadati
oproštenju svojih grijeha, Božjoj milosti, ni spasenju, i da idemo
u susret vječnom prokletstvu ako s ovoga svijeta odemo u bilo kakvom
neprijateljstvu prema bližnjemu.
Peto
poglavlje
Kako
griješimo prema ljubavi
Ljubav
kao bogoslovnu krepost gubimo svakim teškim (smrtnim) grijehom.
Griješimo li teško prema vjeri, nadi ili nekoj drugoj kreposti
ujedno griješimo i prema ljubavi pri čemu je tada posve gubimo.
Kad
ljubimo Boga vršenjem njegove svete volje nastojimo mu se dopasti i
s njime združiti, jer Gospodin govori:
''Tko
pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi.'' (Iv
14,21).
Naprotiv,
kad ne ljubimo Boga činimo suprotno, odnosno preziremo njegovu volju
i leđa mu okrećemo. Čineći tako udaljujemo se od Boga, obraćamo
se njegovim stvorenjima i prema njemu teško (smrtno) griješimo.
Gospodinove
riječi pokazuju da Boga ljubimo samo onda kad uredno vršimo njegove
zapovijedi, a kad kršimo bilo koju zapovijed tada zbog nedostatka
ljubavi prema njemu griješimo.
Grijeh
nije ništa drugo nego svojevoljni prijestup Božjeg zakona i zato je
svaki grijeh nedostatak ljubavi.
I
laki grijeh je također nedostatak ljubavi samo što se po njemu, a
kao što se to događa po teškom grijehu ljubav posve ne gubi već
samo njena gorljivost slabi.
Prema
ljubavi griješimo svakim smrtnim (teškim) grijehom, a posebno:
Nemarom
i odvratnošću prema Bogu i njegovim božanskim stvarima
Mržnjom
i zlovoljom prema Bogu i njegovim očinskim odredbama
Nemarom
i odvratnošću prema Bogu i njegovim božanskim stvarima
Ako
smo nemarni prema Bogu i njegovim božanskim stvarima tada se za Boga
ne brinemo, prema njemu se držimo kao prema strancu, na njega vrlo
rijetko mislimo, a kad čujemo da se o njemu govori to nas uopće ne
zanima. U svojoj se oholosti ne trudimo vršiti volju Božju i više
se brinemo za zemaljsko nego za vječno. Vježbanje u vjeri često
zanemarimo, a kad ga i vršimo onda to činimo na brzinu i s velikom
dosadom.
Veći
stupanj tog nemara je odvratnost prema Bogu i njegovim božanskim
stvarima koja se sastoji u tome da zahtjeve koje Bog pred nas stavlja
smatramo vrlo strogim i zato dozvolimo da nam u srce uđe zlovolja i
oholost.
Izvor
svih nemarnosti i odvratnosti prema Bogu i njegovim božanskim
stvarima gotovo uvijek je duhovna lijenost koja nema veselja za Boga
i ono što je Božje, straši se svake muke u stvarima koje su bitne
za spasenje, nema smisla za vječno i osjeća neugodnost kad treba
snositi blagi jaram Božjeg zakona. Ta lijenost je Bogu posve
neprihvatljiva jer Bog traži da ga iz sveg srca ljubimo, i da točno
i gorljivo vršimo njegovu volju. Upravo zbog te lijenosti Gospodin i
prijeti biskupu od Laodiceje da će propasti ako se ne vrati pravoj
gorljivosti u njegovim božanskim stvarima: ''Poznam
tvoja djela: niti si studen niti vruć! Oh kad bi bio studen ili
vruć! Ali, jer si mlak - ni vruć ni studen - izbacit ću te iz
svojih usta.'' (Otk
3,16).
Gospodinove
riječi dužni smo ozbiljno uzeti k srcu da ne budemo lijeni u službi
Božjoj. Ono što smo dužni činiti prema Bogu i bližnjemu ne
smijemo zanemariti i propustiti, jer ako dužno zanemarimo i
propustimo tada zbog nedostatka ljubavi teško griješimo prema Bogu
i bližnjemu.
Stoga,
dužni smo moliti se Bogu, dolaziti u crkvu i primati svete
sakramente, vršiti razne unutrašnje i vanjske pokore, stalnom
gorljivošću vježbati se u svim krepostima da nikada ne dođemo u
stanje mlakosti i lijenosti te tako dovedemo svoje spasenje u
opasnost i pogibelj. Dužni smo često razmišljati o dobročinstvima
Božjim, a osobito o milostima spasenja da gorljivost oživimo i
utvrdimo svoju ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Mržnjom
i zlovoljom prema Bogu i njegovim očinskim odredbama
Bog
je sama dobrota, u njemu nema zla i upravo ga zato ljube svi koji ga
dobro poznaju. Naprotiv, mržnja prema Bogu se protivi iskrenoj i
pravoj ljubavi, predstavlja loš osjećaj prema Bogu, prezire ga i
posve je suprotna ljubavi.
Ako
mrzimo Boga, otuđujemo se od njega, žalostimo i srdimo nad njegovom
moći i slavom. Naša mržnja dolazi zbog strogih kazna koje nam Bog
šalje i kojima nam prijeti, i predstavlja najveću uvredu i zločin
prema Bogu jer se protivi najboljem i vrhovnom dobru.
Mržnja
se naziva najvećom uvredom i zločinom prema Bogu jer nas posve
udaljuje od Boga, a što nije slučaj ni kod jednog drugog grijeha
kojeg možemo učiniti. To udaljavanje se očituje u neshvatljivoj
sljepoći kojom preziremo Božju dobrotu i smatramo je posve zlom.
Povijest
pokazuje da je bilo i da će uvijek biti ljudi koji iskazuju mržnju
prema Bogu. Među Izraelcima takvi su bili veliki svećenici,
pismoznanci i farizeji koji su Sina Božjeg tako mrzili da su ga do
smrti progonili i od svoje mržnje nisu odustali sve dok ga nisu na
križ razapeli i ubili.
Kad
duboko upadnemo u grijeh i zloću tada često dolazi do toga da
mrzimo Boga. To je posve razumljivo jer kad smo zli tada nemamo što
očekivati od Boga već naprotiv treba nas biti strah sveg zla koje
će nas snaći. U takvom stanju bijesni smo na Boga jer nam
ograničava slobodu i prijeti vječnim prokletstvom. Naš bijes biva
sve veći čim dublje upadamo u grijeh i dovodi nas do toga da bi
Boga, pod uvjetom da možemo, s Neba zbacili i posve uništili.
S
mržnjom je združena i zlovolja prema Bogu i njegovim očinskim
odredbama!
Kad
smo zlovoljni, bijesni smo na Boga jer smatramo da je dao tako težak
Zakon po kojemu se naši grijesi nepravedno kažnjavaju vječnim
prokletstvom.
Zatim
smo bijesni što nam Bog šalje bolesti, muke, nevolje i što ne
usliša stanovite želje i molitve. U takvom stanju mrzimo Boga i sve
ono što Bog čini i dopušta, a ta zlovolja s naše strane treba
biti svojevoljna da nam se uračuna u grijeh.
Kad
pristanemo uz zlovolju tada mrmljamo i negodujemo protiv Boga i
njegovih odredbi i kao takvi činimo veliko zlo koje će Bog strogo
kazniti. Stoga, nikada ne smijemo biti zlovoljni prema Bogu i
njegovim odredbama nego u poniznosti i strpljivosti dužni smo se
podložiti Bogu bez obzira što nam ponekad i pošalje neke nevolje i
neprilike.
Bog
je dobri Otac koji nam daje samo ono što je za nas dobro i
spasonosno. Kroz razne kušnje daje nam priliku da mu iskažemo svoju
ljubav i vjernost. Tim kušnjama Bog želi otrgnuti naše srce od
zemaljskih stvari da mu se možemo posve predati i cijelom svojom
ljubavi pristati uz njega.
Da
svojom ljubavi pristanemo uz Boga, dužni smo dopustiti Bogu da nas
vodi i s nama upravlja. A, da se to može i ostvariti u srcu trebamo
prezirati svaki laki i teški grijeh, tj. sve što nas na grijeh
navodi, a Boga kao izvor svake dobrote i ljubavi iznad svega ljubiti
da pronađemo vremenitu sreću ovdje na zemlji i vječnu gore u Nebu.
Amen!
Sadržaj:
Prvo
poglavlje
Općenito
o zapovijedi ljubavi
Što
sadrži zapovijed ljubavi
Možemo
li vršiti zapovijed ljubavi
Jesmo
li dužni vršiti zapovijed ljubavi
Zašto
smo dužni vršiti zapovijed ljubavi
Što
nas potiče da vršimo zapovijed ljubavi
Drugo
poglavlje
Važnost
zapovijedi ljubavi
Zašto
je zapovijed ljubavi prema Bogu prva i najveća zapovijed
Zašto
je zapovijed ljubavi prema bližnjemu jednaka zapovijedi ljubavi
prema Bogu
Zašto
o ove dvije zapovijedi ovisi sav Zakon i Proroci
Treće
poglavlje
Zapovijed
ljubavi prema Bogu
Što
je ljubav prema Bogu
Zašto
smo dužni ljubiti Boga
Kako
smo dužni ljubiti Boga
Kakvu
ljubav možemo imati prema Bogu
Što
smo dužni činiti da umnožimo ljubav prema Bogu
Što
smo dužni činiti da sačuvamo ljubav prema Bogu
Četvrto
poglavlje
Zapovijed
ljubavi prema bližnjemu
Zašto
smo dužni ljubiti bližnjega
Kakva
treba biti naša ljubav prema bližnjemu
Što
sve obuhvaća naša ljubav prema bližnjemu
Zašto
smo dužni ljubiti neprijatelje
Kako
smo dužni ljubiti neprijatelje
Peto
poglavlje
Kako
se griješi prema ljubavi
Nemarom
i odvratnošću prema Bogu i njegovim božanskim stvarima
Mržnjom
i zlovoljom prema Bogu i njegovim očinskim odredbama