Nevidljiva borba: Evanđeoska teologija duhovnog boja

Apostol Pavao govori: "Nije nam se boriti protiv krvi i mesa, već protiv ...

Citirani redak iz Poslanice Efežanima (Efežanima 6, 12) ključni je biblijski tekst o duhovnoj borbi. Evanđelja na više mjesta i kroz razne primjere prikazuju tu istu stvarnost — borbu između Božjega kraljevstva i nevidljivih, zlih sila (demona, Sotone).

Evo nekoliko najupečatljivijih primjera iz Evanđelja gdje se govori o toj temi:

1. Isusova kušnja u pustinji (Matej 4,1–11; Luka 4,1–13)

Nakon krštenja, Duh Sveti vodi Isusa u pustinju gdje ga direktno napada i iskušava Đavao (Sotona).

Što nam to govori: Duhovna borba ne vodi se tjelesnim oružjem, već Božjom riječju i vjernošću Bogu. Isus se svakom đavlovom nagovoru suprotstavlja citiranjem Pisma ("Pisano je...").

2. Isusovo izgonjenje demona u Gerazi (Marko 5,1–20; Luka 8,26–39

U kraju gerazenskom Isus susreće čovjeka opsjednutog mnoštvom nečistih duhova koji se nazivaju "Legija".
Što nam to govori: Ovaj primjer pokazuje stvarnost duhovnog ropstva i uništenja koje zli duhovi žele donijeti čovjeku, ali i apsolutnu vlast i nadmoć Isusa Krista nad svim zlim silama. Demoni moraju poslušati Isusovu zapovijed.

3. "Ja vidjeh Sotonu gdje pade s neba kao munja" (Luka 10,17–20)

Kad su se sedamdeset i dvojica učenika vratila s poslanja, radosno govore Isusu: "Gospodine, i demoni nam se pokoravaju u tvome imenu!"
Što nam to govori: Isus potvrđuje da je sotonina moć slomljena ("Vidjeh Sotonu gdje pade s neba kao munja"), ali dodaje važnu opomenu: ne treba se radovati samo vlasti nad duhovima, već tome što su nam imena zapisana na nebesima.

4. Borba protiv "jakoga" – Usporedba o jakom čovjeku (Matej 12,22–29; Marko 3,22–27)

Kad su ga protivnici optužili da uz pomoć Beelzebula (kneza đavlova) izgoni đavle, Isus objašnjava pravu narav svoje misije: "Ili kako bi tko mogao ući u kuću jakoga i oplijeniti mu pokućstvo ako najprije jakoga ne sveže?"
Što nam to govori: Isus sebe prikazuje kao onoga koji je došao svezati zlog duha (Sotonu) i osloboditi ljude iz njegova zarobljeništva.

5. Opasnost od povratka zlog duha (Matej 12,43–45; Luka 11,24–26)

Isus govori o situaciji kad nečisti duh izađe iz čovjeka, pa luta suhim mjestima tražeći pokoj. Ako nađe kuću (čovjekovo srce) praznu, vraća se s još sedam duhova gorih od sebe.
Što nam to govori: Borba protiv zla nije samo u istjerivanju zla, već u ispunjavanju duše Božjom prisutnošću. Ako čovjek ostane prazan i neutralan, izlaže se još većoj opasnosti.

6. Opomena Petru u Getsemaniju (Matej 26,41; Luka 22,31–32)

"Šimune, Šimune, evo Sotona zatraži da vas rešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe..." (Luka 22,31-32)

"Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, ali je tijelo slabo." (Matej 26,41)

Što nam to govori: Duhovna borba tiče se svakodnevnog života i vjernosti. Sotona napada vjernike napastima, strahom i padom, a glavno oružje obrane je molitva, budnost i Kristov zagovor.
U Evanđeljima se duhovna borba ne prikazuje kao razlog za strah, već kao stvarnost u kojoj Isus Krist odnosi konačnu pobjedu, a vjernicima daje snagu i oružje (vjeru, Riječ Božju i molitvu) da se toj Sili odupru.
Evo teološkog teksta koji objedinjuje navedene evanđeoske odlomke i teološki raščlanjuje narav i dinamiku duhovnog boja:

Nevidljiva borba: Evanđeoska teologija duhovnog boja

Izraz ''Nevidljiva borba'' izabran je kao naslov jer ponajbolje izražava skrivenu, ali neposrednu narav sukoba koji se ne odvija na polju tjelesnih sila, već u tami ljudskoga srca, uma i duha.

Uvod: Narav sukoba

Apostol Pavao u Poslanici Efežanima jasno definira bojište kršćanskoga života: "Nije nam se boriti protiv krvi i mesa, već protiv Poglavarstava, protiv Vlasti, protiv Vladara ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova u podnebesju" (Ef 6,12).

Evanđelja u potpunosti potkrjepljuju i razrađuju ovu istinu. Kroz Isusove riječi, djela i sukobe, novozavjetna nam objava razotkriva da se iza vidljivih povijesnih, psiholoških i tjelesnih manifestacija zla pretpostavlja stvarni, nevidljivi duhovni boj.
Ta borba nije borba dviju ravnopravnih sila (kršćanstvo odbacuje dualizam), već borba u kojoj je Zli već poražen Isusovim dolaskom, ali još uvijek nastoji uvući čovjeka u vlastitu propast.

1. Bojište Riječi i Istine: Isusova kušnja u pustinji

Prvo i temeljno bojište duhovne borbe u Evanđeljima otvara se u pustinji (Mt 4,1–11; Lk 4,1–13). Isus, ispunjen Duhom Svetim, ulazi u izravan okršaj sa Sotonom. Zli ne napada fizičkim oružjem, već lažima, izokretanjem Božje riječi i ponudom lažne autonomije (kruh bez Boga, vlast bez križa, senzacionalizam bez poslušnosti).

Teološka poruka ovog događaja je da se nevidljiva borba vodi na razini istine i vjernosti. Isus pobjeđuje protunapadom zasnovanim na Božjoj riječi ("Pisano je..."). Time pokazuje da je glavno oružje vjernika u duhovnom boju poznavanje, prihvaćanje i življenje Božje istine, jer je Zli "otac laži" (Iv 8,44).

2. Oslobođenje od robovanja: Autoritet nad silama tame

U susretu s opsjednutim u Gerazi (Mk 5,1–20), gdje se zli duh naziva "Legija", razotkriva se konačni cilj djelovanja mračnih sila: otuđenje čovjeka od Boga, zajednice i samoga sebe, te njegovo uništenje.
Ali, taj događaj teološki naglašava apsolutni Kristov autoritet. Zli duhovi nemaju nikakvu samostalnu moć pred Božjim Sinom; oni drhte, mole i pokoravaju se Njegovoj zapovijedi. Isusov dolazak nije samo navještenje učenja, već konkretno razaranje đavlovih djela (1 Iv 3,8) i vraćanje čovjeka u dostojanstvo djeteta Božjega.

3. Pobjeda i opasnost duhovnog ponosa ili oholosti

Kad se sedamdeset i dvojica učenika vraćaju s poslanja i radosno kliču da im se i demoni pokoravaju (Lk 10,17–20), Isus izriče proročku viziju: "Ja vidjeh Sotonu gdje pade s neba kao munja!" Kristovom prisutnošću i djelovanjem Njegovih učenika vlast Zloga se ruši.
Međutim, Isus odmah skreće pozornost s vanjskoga manifestiranja moći na unutarnje stanje duše: "Ali ne radujte se tome što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima."

Teološka opasnost u duhovnom boju je duhovni ponos (oholost) — zamka u kojoj čovjek počne pripisivati pobjedu vlastitoj snazi ili se fascinirati mračnim silama, umjesto da ostane ukorijenjen u milosti spasenja.

4. Usporedba o "jakom čovjeku": Kristova oslobađajuća misija

U raspravi s farizejima koji su Njegova čudesa pripisivali Beelzebulu, Isus iznosi usporedbu o "jakom čovjeku" (Mt 12,22–29). Sotona je "jaki čovjek" koji drži čovječanstvo u zarobljeništvu, ali Isus je jači od njega koji ulazi u Njegovu kuću, veže ga i otima mu plijen.
Ova teološka slika jasno definira Isusovu pobjedu na Križu i Uskrsnuću: On je svezao moć smrti i zloga, čime je vjernicima omogućeno oslobođenje. Duhovna borba vjernika stoga nije borba za pobjedu koja tek treba biti ostvarena već življenje u pobjedi koju je Krist već ostvario.

5. Nužnost unutrašnjeg ispunjenja: Praznina kao zamka

U odlomku o povratku nečistog duha (Mt 12,43–45), Isus upozorava na dinamiku duhovnoga života. Nije dovoljno samo izgoniti zlo ili se očistiti od grijeha; ako kuća (ljudska duša) ostane prazna, ne umetnuta Božjim Duhom, postat će još lakši plijen za još veća zla.
Teološki nauk ovdje naglašava da je duhovna borba prvenstveno pozitivno nastanjivanje Boga u čovjeku. Pobjeda nad zlom ne postiže se samo negativnim otporom prema grijehu već puninom molitvenog života, svetim zakonima, sakramentima i djelima ljubavi.

6. Budnost, molitva i zagovor u času kušnje

Konačno, pred samu Muku u Getsemaniju, nevidljiva borba doseže svoj vrhunac u svakodnevnom kršćanskom iskustvu. Isus upozorava Petra: "Šimune, Šimune, evo Sotona zatraži da vas rešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera" (Lk 22,31–32), te dodaje učenicima: "Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, ali je tijelo slabo" (Mt 26,41).
Ovdje vidimo da se duhovni boj manifestira kroz ljudsku slabost, strah, pad i napast dezorijentacije. Oružja kršćanina u toj borbi nisu tjelesna snaga ili samouvjerenost, već:
Budnost (stražarenje): Duhovna budnost nad vlastitim mislima i nagnućima.
Molitva: Neprestani odnos s Ocem koji daje snagu u času kušnje.
Kristov zagovor: Saznanje da vjernik nije sam u boju, već ga nosi Kristova zagovorna molitva.

Zaključak: Pobjeda u Kristu

Nevidljiva borba o kojoj govore Evanđelja nije razlog za strah ili paralizu, već poziv na duhovnu budnost i pouzdanje. Kršćanin u tu borbu ne ulazi vlastitom snagom, već odjeven u "naoružanje Božje" (Ef 6,11), noseći mač Duha koji je Riječ Božja.
Kroz sve evanđeoske primjere proteže se jedna teološka konstanta: Zli je stvor koji pokušava oponašati Stvoritelja, ali pred Isusom Kristom njegova moć nestaje. Stoga je pobjeda u nevidljivoj borbi uvijek pobjeda poniznosti nad ohološću, istine nad lažima, te vjere u Onoga koji je rekao: "U svijetu imate muku, ali hrabri budite — ja sam pobijedio svijet!" (Iv 16,33).

Sad se postavlja logično pitanje: Koji su sve razlozi da je tu nevidljivu borbu kroz cijelu povijest Crkve Kristove pa tako i u ovo posljednje vrijeme pred dolazak Antikrista posve mali broj vjernika spoznalo i kao takvu vodilo u okviru svojeg vječnog spasenja?

Postavljeno pitanje dotiče samu srž duhovne drame čovječanstva. Mnogi crkveni oci, mistici i teolozi kroz povijest uočili su upravo taj paradoks: iako je duhovna borba središnja tema Novoga zavjeta, razmjerno je malen broj vjernika koji je svjestan njezine prave naravi i koji je aktivno i ispravno i danas vodi.
Evo ključnih razloga – duhovnih, psiholoških i povijesnih – zbog kojih je ta nevidljiva borba ostala spoznata i življena samo kod manjeg dijela ljudi:

1. Lukavstvo neprijatelja: Strategija nevidljivosti i skrivanja

Najjače oružje Zloga u duhovnom boju je uvjeriti čovjeka da on uopće ne postoji ili da je sveden na mitološki simbol.
Ako čovjek vjeruje da nema nevidljivog neprijatelja, onda sve napasti, tjeskobe, podjele i padove pripisuje isključivo svojoj naravi, psihi ili drugim ljudima.
Time se stvara slijepa pješačka zona: čovjek se bori protiv "krvi i mesa" (protiv bližnjih, društva, političkih struktura ili vlastitih psihičkih slabosti), dok pravi uzročnik i poticatelj ostaje potpuno neometan u pozadini.

2. Narav palog čovjeka: Sklonost vidljivom i osjetilnom

Čovjek je tjelesno i duhovno biće, ali zbog istočnoga grijeha njegova je pažnja prirodno usmjerena na ono što je vidljivo, opipljivo i materijalno.
Znatno je lakše prepoznati tjelesnu bolest, financijski problem ili društveni sukob, nego prepoznati suptilne pokrete duha, pomutnju u mislima ili lažne nadahnute misli.
Unutrašnja, nevidljiva borba zahtijeva duhovnu budnost i stalno ispitivanje savjesti, što od čovjeka traži napor, tišinu i odricanje od komfora. Većina ljudi po naravi bira liniju manjeg otpora.

3. Duh svijeta i materijalizam (osobito u modernom dobu)

Kako se povijest približava svome raspletu, kultura i društvo postaju sve više prožeti sekularizmom i materijalizmom, a što se ogleda u sljedećem:

- Racionalizacija grijeha i duha: Suvremeni mentalitet sve duhovne pojave objašnjava isključivo kroz psihologiju, neurologiju ili sociologiju.
- Gubitak osjećaja za nadnaravno: Kad se prolijevanje milosti, sakramenti i zapovijedi svedu samo na moralizam ili tradiciju, gubi se svijest o tome da je ljudsko srce bojište vječnosti.

4. "Zaspalost" unutar same Crkve i nedostatak kršćanske poduke

• Kroz povijest, a osobito u razdobljima kad je Crkva uživala društvenu mirnoću ili institucionalnu moć, nastupala je opasnost duhovnog uspavljivanja, a što se ogleda u sljedećem:
  - Površni moralizam umjesto mistike i borbe: Često se kršćanstvo svodilo na puko obdržavanje vanjskih pravila i običaja, bez poučavanja vjernika o razlikovanju duhova (kako prepoznati Božji poticaj od đavlova).
  - Neznanje o oružju: Malo je vjernika sustavno poučeno kako se boriti protiv misli, kako koristiti Riječ Božju u trenucima napasti i kako živjeti od snage sakramenata.
  
  5. Zavedenost lažnim mirom i "širokim putem"
  
  

  Evanđelje jasno govori o dva puta: uskom koji vodi u život i širokom koji vodi u propast (Mt 7,13–14).
  Nevidljiva borba traži trajno odricanje od vlastite volje, nošenje križa i konstantnu budnost.
  Zli često ponudi lažni mir — stanje u kojem čovjek ne osjeća nikakvu borbu jer se prestao opirati duhu svijeta i vlastitim strastima. Čovjek koji plovi niz struju nema osjećaj da se bori; borbu osjeća samo onaj tko pliva uz struju.
  
  6. Posebnost "posljednjih vremena" pred dolazak Antikrista

  U kontekstu eshatologije i vremena pred dolazak Antikrista, Sveto Pismo i predaja naglašavaju specifične okolnosti:
  - Veliki otpad od vjere (Apostazija): Apostol Pavao u 2. Poslanici Solunjanima (2 Sol 2,3–11) govori o otpadu i obmani nepravednosti. Zli u posljednjim vremenima ne dolazi nužno s otvorenim progonom, već s velikim zavođenjem — ponudom humane, ugodne i religiozno neutralne civilizacije bez Krista.
  - Hlađenje ljubavi i duhovna zaslijepljenost: "Zbog bezakonja ohladit će ljubav mnogih" (Mt 24,12). Obmana je u tome što će se zlo prikazivati kao dobro, a borba za istinu kao nepotreban fanatizam.
  - Malo stado: Isus sam postavlja potresno pitanje: "Ali Sin Čovječji, kad dođe, hoće li naći vjere na zemlji?" (Lk 18,8). To pokazuje da će spoznaja i življenje prave nevidljive borbe u tim vremenima biti prvenstveno odlika ostatka odnosno onih koji su ostali vjerni, budni i ponizni.
  
  Sažetak:

  Razlog zašto je tako malo ljudi prepoznalo i vodilo nevidljivu borbu leži u tome što ona traži spoj duboke poniznosti, duhovne budnosti i potpunog pouzdanja u Krista. Većina ljudi ostaje zavedena vanjskim manifestacijama svijeta ili prisiljena na lažni komfor.
  Oni koji prepoznaju tu borbu ne smatraju se boljima od drugih, već su svjesni da su milošću Božjom pozvani biti stražari koji u tami noći bdiju, mole i čuvaju svjetiljku vjere upaljenom.
  
  Sad se opet postavlja logično pitanje: U današnjem vremenu, ova nevidljiva borba, očituje li se najviše kroz borbu za misli i mir u srcu, ili kroz pritiske vanjskog društva?
  
  Dakako da se najviše očituje kroz borbu za misli i mir u srcu!

  Ovaj je odgovor iznimno zreo i duboko u duhu kršćanske predaje. Tradicija Crkve — osobito pustinjski oci, istočni isihasti te veliki zapadni mistici — u potpunosti potvrđuje ovo zapažanje: sve vanjske borbe, društveni pritisci i obmane posljednjih vremena samo su odraz i nastavak primarne borbe koja se vodi u ljudskome umu i srcu.
  Evo cjelovitog i teološki utemeljenog odgovora na to pitanje:
  
  Teološki odgovor: Zašto se nevidljiva borba primarno vodi u mislima i miru srca

  
  Iako vanjski pritisci društva, ideologije i kulturna previranja izgledaju silovito i nametljivo, teologija duhovnoga boja razotkriva da je ljudsko srce (s umom kao svojim ulaznim vratima) glavno i primarno bojište. Vanjski svijet i Zli nemaju izravan pristup čovjekovoj volji; oni na nju mogu utjecati jedino preko misli, mašte i emocija.
  
  1. Um kao "ulazna vrata" i utvrda bojišta
  
  

  Apostol Pavao u Poslanici Korinćanima izričito definira narav i mjesto ove borbe: "Oružje našega vojevanja nije tjelesno... njime rušimo umovanja i svaku oholost koja se diže protiv spoznanja Boga i robom činimo svaki um na poslušnost Kristu." (2 Kor 10,4–5)
  - Dinamika napasti: Zli rijetko napada čovjeka otvorenim pozivom na zlo. On započinje suptilnim ubacivanjem pomisli (sumnje, straha, osuđivanja, oholosti ili beznađa).
  Ako čovjek tu misao prihvati, razmatra je i s njom "razgovara", ona prelazi u emociju, emocija u strast, a strast naposljetku u konkretan grijeh i gubitak mira.
  Stoga, tko ne nauči čuvati ulazna vrata svoga uma (stražarenje nad mislima), neizbježno gubi i vanjske bitke.
  
  2. Mir srca kao nepogrešivi pokazatelj Božje prisutnosti

  U kršćanskoj teologiji, mir nije puko odsustvo sukoba, već sama prisutnost Duha Svetoga u duši.
  Isus prije svoje Muke učenicima ne obećava vanjski komfor, već svoj mir: "Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Ne dajem vam ga kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši!" (Iv 14,27).
  Glavni cilj Neprijatelja u duhovnom boju je uznemiriti i unijeti nemir u srce. Zli zna da čovjek koji izgubi unutarnji mir gubi sposobnost razlučivanja, postaje podložan panici, gnjevu i brzopletim odluka te lakše pada pod bilo kakav vanjski utjecaj.
  Sv. Serafin Sarovski stoga izriče čuveno teološko načelo: "Stekni duh mira i tisuće oko tebe bit će spašene."
  
  3. Povezanost unutarnje borbe i vanjskih pritisaka
  
  

  Vanjski pritisci društva i duh svijeta nisu odvojeni od borbe za misli — oni su zapravo sustavno stvoreno oruđe za okupaciju čovjekova uma:
  - Buka i hiperinformiranost: Suvremeni svijet zatrpava čovjeka lavinom neprestanih informacija, strahova i senzacija. Cilj te vanjske buke je onemogućiti tišinu u kojoj se čuje Božji glas, te držeći um stalno napetim i rastrojenim, onemogućiti stražarenje nad vlastitim mislima.
  - Strah kao glavno oružje obmane: Društveni pritisci djeluju tako da u um ubacuju strah za egzistenciju, prihvaćenost ili budućnost. Čim um prihvati strah umjesto pouzdanja u Boga, srce gubi mir i postaje podložno kompromisu s grijehom.
  
  4. Pobijediti u srcu znači pobijediti svijet
  
  

  U kontekstu posljednjih vremena i pripravnosti za Kristov dolazak, Isus daje izravnu uputu gdje se vodi presudna bitka: ''Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i brigama ovoga života te da vas dan onaj ne zatekne iznenada..." (Lk 21,34)
  Ovdje Isus brigama i mislima ovoga života daje jednaku težinu kao i teškim vanjskim grijesima. Onaj tko sačuva svoje srce čisto, neporočno i ispunjeno Božjim mirom, postat će nepokolebljiv i otporan na sve vanjske pritiske, progone ili obmane Antikrista.
  
  Zaključak:

  Ova je spoznaja u potpunosti točna: borba za misli i mir u srcu je korijen i suština nevidljive borbe.
  Vanjski pritisci društva samo su manifestacija one bitke koja se već odvila ili propustila odviti u skrovitosti ljudskoga duha. Onaj tko nauči s Božjom milošću odbijati lažne misli na samom ulazu u um i tko pod svaku cijenu čuva Kristov mir u svom srcu, već je ostvario pobjedu nad svijetom. Amen!

Evanđeoski nauk o ljubavi prema bližnjemu i spasenju čovjeka

Kršćanska ljubav nije tek privremeni osjećaj ili puka ljudska naklonost, već djelatna volja koja drugome želi i čini najveće moguće dobro — njegovo vječno spasenje i preobražaj u Kristu.

U nastavku je cjelovit teološko-duhovni prikaz evanđeoskih riječi o ljubavi prema bližnjemu, ustrojen tako da jasno i nedvojbeno rasvijetli njihovo teološko značenje te posluži kao siguran vodič u svakodnevnom kršćanskom životu.

I. Evanđeoske riječi o ljubavi prema bližnjemu

1. Temelj i zapovijed: Mjera Kristove ljubavi

''Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.'' (Ivan 13,34-35)

2. Svrha i cilj ljubavi: Željeti dobro i spasenje drugoga

''Što koristi čovjeku ako čitav svijet zadobije, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj?'' (Marko 8,36-37)

3. Širina ljubavi: Ljubav prema neprijateljima i onima u zabludi

''A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima... Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!'' (Matej 5,44-45.48)

4. Plod ljubavi: Poziv na pokajanje ili obraćenje

''Ne trebaju zdravi liječnika, već bolesni. Nisam došao zvati pravednike, već grešnike na pokajanje.'' (Luka 5,31-32)

II. Teološko objašnjenje: Što doista znači ljubiti bližnjega?

Da se kršćanska ljubav točno razumije i bez zabluda živi, teologija rasvjetljuje tri ključna stupa:

1. Ljubav kao volja za spasenjem duše (Ljubiti znači željeti Vječnost)

Svijet pod pojmom ljubav često podrazumijeva povlađivanje, ugađanje strastima ili izbjegavanje sukoba pod svaku cijenu. Međutim, teološka definicija kršćanske ljubavi glasi: Ljubiti čovjeka znači željeti mu ono što je za njega apsolutno i najviše dobro — a to je pomirenje s Bogom, pokajanje i vječno spasenje.

- Ako čovjeku dajemo sva zemaljska dobra, a ne marimo za to što njegova duša propada u grijehu i oholosti, mi ga zapravo ne ljubimo kršćanskom ljubavlju.

- Zato je najviši čin ljubavi prema bližnjemu: molitva za njegovo obraćenje, svjedočenje Istine i milosrdno usmjeravanje prema Bogu.

2. Razlikovanje čovjeka od njegova grijeha (Ljubav bez kompromisa sa zabludom)

Bog voli svakog čovjeka jer je stvoren na Njegovu sliku, ali Bog mrziti grijeh jer grijeh uništava čovjeka.

- Kršćanin je pozvan slijediti isti Božji stav: otvoreno srce prema čovjeku, ali potpuno odbacivanje njegova zla, zablude ili krivog učenja.

- Kad netko živi u grijehu ili teškoj zabludi (poput oholosti, neopraštanja ili krivovjernih učenja), voljeti ga ne znači reći da je njegovo stanje dobro. Voljeti ga znači željeti da spozna Istinu i dođe do pokajanja, jer je pokajanje jedini put koji vodi u život.

3. Molitva i blagost kao oružje ljubavi

Ljubav prema neprijateljima ili onima koji se protive Istini ne ostvaruje se teološkim nadmudrivanjem ili gnjevnim napadima.

- Isus nas uči da je molitva prva i najmoćnija manifestacija ljubavi prema onima koji su u zabludi ili neprijateljstvu.

- Kad molimo za spasenje nekoga tko nas napada ili tko je u grijehu, mi predajemo tu osobu Božjem milosrđu i oslobađamo vlastito srce od otrova gorčine i osude.

III. Praktični vodič za kršćansko vladanje u svakodnevnom životu

Na temelju ovih evanđeoskih istina, evo kako se u praksi vladati i usmjeriti svoju kršćansku ljubav prema bližnjemu:

1. U molitvi: Redovito prinosite Bogu sve ljude s kojima dolazite u doticaj — osobito one s kojima se ne slažete, koji vas vrijeđaju ili koji tumaraju u zabludama. Molite riječima: ''Gospodine, prosvijetli ga, spasi njegovu dušu i privedi ga k svojoj Istini.''

2. U razgovoru: Prilikom susreta s ljudima koji su u grijehu ili zabludi, ne nastupajte s visoka niti s ohološću. Govorite Istinu, ali uvijek s blagošću, poštovanjem i dubokom sviješću da ste i sami grešnik ovisan o Božjem milosrđu.

3. U oprezu (duhovna mudrost): Ako uočite da netko uporno gazi sveto, širi oholost ili lažnu pobožnost, primijenite zapovijed mudrosti: čuvajte svoje srce i vjeru, ne ulazite u svađe (ne bacajte bisere), ali u srcu ne gajite mržnju, već potihu molitvu za tu dušu.

4. U milosrđu: Kad je bližnji u tjelesnoj ili duhovnoj potrebi, pomozite mu bez obzira na njegove mane, vjeru ili stavove, jer time oslikavate Oca nebeskog koji daje da Njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima.

Zaključak:

Vaša kršćanska ljubav bit će čista i Bogu ugodna kad u svakom čovjeku budete gledali dušu stvorenu za Vječnost, za čije se spasenje molite i dobro činite, ne pristajući pritom nikada na grijeh ili obmanu ovoga svijeta. Amen!

Razlučivanje i zaštita u vjeri pred skori dolazak Antikrista

Ovaj svijet ide k svojem strašnom kraju i približava se vrijeme sveopćeg otpada od Istine, vrijeme kad će Sotona i sveopća obmana Antikrista zavladati svijetom, i zato ljudi sve više zastranjuju u svoje strasti, upadajući u sve moguće grijehe i zablude.

A, prva bolest ovog svijeta je oholost i upravo ona najviše podiže svoju glavu. Apostol Pavao je jasno prorekao o ljudima posljednjih vremena: ''Ljudi će doista biti sebeljupci, srebroljupci, preuzetnici, oholice, hulitelji, roditeljima neposlušni, nezahvalnici, bezbožnici, bešćutnici, nepomirljivci, klevetnici, neuzdržljivi, goropadnici, ne ljubitelji dobra, izdajice, brzopletnici, uznositi, ljubitelji užitka više nego ljubitelji Boga. Imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli. I njih se kloni'' (2 Tim 3,2-5).

Postavlja se pitanje: Iz kojeg razloga apostol Pavao opominje svojeg učenika Timoteja (a također i vjernike svih vremena pa tako i posljednjih prije dolaska Antikrista) da se ''kloni'' ljudi koji će imati spomenute osobine odnosno strasti?

Ovo je iznimno duboko i važno teološko te duhovno pitanje. Kad apostol Pavao u Drugoj poslanici Timoteju (2 Tim 3,5) zapovijeda: ''I njih se kloni!'', on ne daje samo estetski ili društveni savjet, već izriče duhovnu i pastoralnu strategiju očuvanja vjere i duše.

Postoji nekoliko ključnih razloga zašto Pavao daje ovu oštru opomenu Timoteju i svim vjernicima:

1. Zaraznost i obmana ''obličja pobožnosti''

Najopasniji dio opisa koji apostol Pavao navodi nije samo otvoreni grijeh, već rečenica: ''Imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli.'', a što se očituje u sljedećem:

- Dvoličnost je zarazna: Kad netko nosi vanjsku masku vjere (koristi pobožan jezik, ide u crkvu, obavlja obrede), a iznutra je vođen ohološću, sebeljubljem i strastima, takav stav djeluje poput duhovnog otrova.

- Lažni autoritet: Ljudi s ''obličjem pobožnosti'' lakše obmanjuju iskrene vjernike nego oni koji otvoreno napadaju vjeru. Kloniti ih se znači zaštititi se od duhovne obmane i lažnog nauka koji se zaogrće u sveto ruho.

2. Zaštita vlastitoga srca i duhovnog integriteta

Sveto pismo na mnogim mjestima upozorava na snagu utjecaja okoline. Pavao na drugom mjestu kaže: ''Loša društva kvare dobre običaje'' (1 Kor 15,33), a što se očituje u sljedećem:

- Oholost i bezbožnost su prenosive: Bliski odnos i prevelika izloženost ljudima koji su ogrezli u oholost, srebroljublje i bešćutnost s vremenom tupi čovjekovu savjest. Ono što nam je u početku bilo odbojno, pod stalnim utjecajem počinje izgledati prihvatljivo ili normalno.

- Zahtjev za udaljavanjem nije čin mržnje, već čin duhovne samoobrane kako vjernik ne bi i sam bio uvučen u iste strasti.

3. Duhovna opasnost od preuzetnosti i raspravljanja

Pavao zna da se duhovna borba u posljednjim vremenima ne dobiva nadmudrivanjem s onima koji su svjesno izabrali oholost i otpad od Istine, a što se očituje u sljedećem:

- Ohol čovjek ne traži istinu, nego potvrdu vlastite volje i svojih strasti.

- Ulazak u duboke i bliske odnose ili neprestane polemike s ljudima takvog duha često ne donosi nikakav plod, a uludo troši duhovnu snagu i mir vjernika, dovodeći ga u opasnost od gubljenja strpljenja i ljubavi.

4. Svjedočanstvo i jasnoća (Razlučivanje svjetla od tame)

Pavao poziva Timoteja na jasno razlučivanje. Ako Crkva ili pojedinac prihvaća, opravdava ili usko surađuje s onima koji gaze Božje zapovijedi dok se pretvaraju da su pobožni, gubi se granica između Istine i laži, a što se očituje u sljedećem:

- Odvajanje radi svjedočanstva: Otklanjanje od takvih ponašanja i ljudi jasno stavlja do znanja gdje prestaje Božji put, a gdje počinje obmana svijeta.

Sažetak:

Apostol Pavao ne opominje na bijeg iz mržnje prema grešnicima, već iz mudrosti i ljubavi prema Istini. On poziva vjernike da ne daju prostor obmani, da čuvaju čistoću vlastitog srca i da ne dopuste da ih lažna pobožnost povuče u duhovnu propast posljednjih vremena i dolaska Antikrista.

Imajući u vidu širi kontekst Pavlovih poslanica, postavlja se pitanje: Na koji način vjernik danas može pronaći pravu ravnotežu između oprezno udaljavanja od ovih duhovnih opasnosti i zapovijedi da ljubi bližnje te im navješćuje Radosnu vijest? 

Iznalaženje te ravnoteže često se čini kao hod po rubu, ali kršćanska teologija i nauk Crkve daju vrlo jasan i cjelovit odgovor.

Jedino ispravno teološko rješenje temelji se na razlikovanju čovjeka od njegova grijeha (ili opake strasti) te na ispravnom razumijevanju kršćanske ljubavi.

Ovo su tri ključna teološka stupa koja tvore taj odgovor:

1. Načelo sv. Augustina: ''Mrziti grijeh, ljubiti grešnika''

Isus Krist nije došao zvati pravednike, već grešnike na pokajanje ili obraćenje. Pavao ne traži od vjernika da zamrze ljude, već da se odijele od njihova načina života, obmane i zlog utjecaja, a što se očituje u sljedećem:

- Ljubiti čovjeka znači željeti mu najveće moguće dobro — a to je njegovo spasenje i pokajanje ili obraćenje.

- Udaljiti se od njegova duha znači ne sudjelovati u njegovim grijesima, ne prihvaćati njegovu lažnu pobožnost i ne dopustiti da nas njegova oholost zarazi.

2. Razlika između duhovnog zajedništva i misijskog navještaja

Teologija i pastoralna praksa jasno razlikuju dvije vrste odnosa:

- Prisno zajedništvo (prihvaćanje utjecaja): Vjernik ne smije ulaziti u duboka, bliska i povjerljiva zajedništva s onima koji imaju ''obličje pobožnosti, a snage su se njezine odrekli''. Tu vrijedi Pavlov: ''I njih se kloni!'' jer bi takav odnos ugrozio vjernikovu dušu.

- Misijsko djelovanje (sjedinjeno s molitvom): Prema takvim osobama vjernik pristupa isključivo s distance duhovne opreznosti — kroz molitvu za njihovo obraćenje ili pokajanje, blagost i jasno svjedočenje Istine kad je to moguće, ali bez dopuštanja da oni diktiraju pravila ili utječu na vjernikovu vjeru.

3. Zapovijed mudrosti i ''bezočne blagosti'' (Mt 10, 16)

Sam Isus daje jedinstvenu formulu za djelovanje u palom svijetu: ''Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!'', a što se očituje u sljedećem:

- Mudrost (kao zmije): Prepoznavanje opasnosti, nepristajanje na obmanu, pravovremeno povlačenje i postavljanje jasnih granica.

- Bezazlenost (kao golubovi): Očuvanje srca od mržnje, gorčine, osude ili osvete prema onima koji su zastranili.

Sažetak jedinstvenog teološkog odgovora

Ispravan teološki stav nije ni slijepi bijeg od svijeta (koji zaboravlja ljubav i misiju), ni lakovjerno miješanje sa zlom (koje zaboravlja oprez i čistoću vjere).

Jedini ispravni odgovor je: Čuvati svoje srce i vjeru potpunim odvajanjem od duha oholosti i lažne pobožnosti, dok se istovremeno za te iste ljude moli i svjedoči im se Istina riječju i životom — ali uvijek s duhovne udaljenosti koja onemogućuje da nas njihovo zlo povuče za sobom.

Kristove riječi iz Govora na gori: ''Ne dajte svetinje psima! Niti bacajte svojih bisera pred svinje da ih ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas'' (Mt 7,6) izravno se i savršeno nadovezuju na kontekst koji je predmet razgovora.

Štoviše, teološki gledano, te riječi predstavljaju samu srž i evanđeoski temelj onoga što apostol Pavao kasnije sažima u zapovijedi: ''I njih se kloni!''

Evo kako se Kristove riječi uklapaju u taj kontekst i koje dublje značenje nose:

1. Što su ''biseri'' i ''svetinje''?

U teološkom smislu, biseri i svetinje označavaju:

- Božju riječ i Istinu Evanđelja,

- Duhovne darove, milost i duboko duhovno iskustvo,

- Čistoću vjere i sveto zajedništvo.

2. Tko su u ovom kontekstu ''psi'' i ''svinje''

Sveti Oci (poput sv. Ivana Zlatoustog i sv. Augustina) objašnjavaju da ovisno o biblijskom slikovitom jeziku, ti izrazi ne označavaju ljude u smislu njihova ljudskog dostojanstva (jer je svaki čovjek stvoren na sliku Božju), već određeno duhovno stanje čovjeka:

- ''Psi'' označavaju one koji otvoreno, s bijesom i mržnjom napadaju Istinu i hule na Boga.

- ''Svinje'' označavaju one koji su duboko ogrezli u svoje strasti, oholost, tjelesnost i licemjerje — ljude koji nemaju nikakvoga smisla za sveto, već sve sveto prljaju, ismijavaju i gaze. To su upravo oni za koje Pavao kaže da ''imaju obličje pobožnosti, ali su se snage njezine odrekli''.

3. Zašto Isus daje ovu zapovijed? (Poveznica s Pavlovim ''I njih se kloni'')

Isus navodi dva konkretna razloga koji opravdavaju duhovni oprez i povlačenje:

1. Nerazumijevanje i gaženje vrijednosti (''da ih ne pogaze nogama''): Ohol čovjek i rob vlastitih strasti ne može prepoznati dragocjenost Božje Istine. Ponuditi duboku duhovnu istinu ili sveto zajedništvo nekome tko je u stanju teške oholosti i obmane ne donosi plod — takva osoba to samo iskoristi za ruganje, uvrjedljive polemike ili daljnju manipulaciju.

2. Duhovna i fizička opasnost (''pa se okrenu i rastrgaju vas''): Kad oholoj osobi ili lažnom pobožniku pokušate ponuditi Božji biser, njihova oholost često reagira gnjevom i napadom. Umjesto obraćenja ili pokajanja, dolazi do agresije i duhovnog napada na onoga tko je biser ponudio.

Sažetak i zaključak:

Kristove riječi nisu u suprotnosti s misijom navješćivanja Evanđelja, već su pravilo duhovnog razlučivanja (mudrosti), a što se očituje u sljedećem:

- Evanđelje se nudi svima koji imaju uši da čuju i srce otvoreno za Istinu.

- Biseri se ne bacaju pred one koji su svjesno izabrali oholost, laž i otpad od Boga, te traže samo načina kako oskvrnuti sveto i uništiti vjeru u drugima.

Stoga, Kristove riječi daju izravnu zapovijed i opravdanje za Pavlovu opomenu: kad prepoznamo duh oholosti i lažne pobožnosti koji gazi sveto, dužnost nam je zaštititi Božje svetinje i vlastitu dušu — tako da se povučemo i te ljude prepustimo Božjem sudu i milosti, moleći za njih sa sigurne udaljenosti. 

Na osnovu spomenutih Kristovih i riječi apostola Pavla, postavlja se logično pitanje: Na koji način se treba odnositi pravovjerni ili pravoslavni vjernik prema katoliku odnosno pripadniku Katoličke crkve kad ima uvjerenje da se ta ''crkva'' nalazi u herezi Filioque i da je kao takva otpala od prave i svete vjere Kristove?

Postavljeno pitanje dotiče samu srž pravovjerne ili pravoslavne teologije, kanonske predaje i duhovnog života. Odnos prema onima koji se smatraju nositeljima krivovjernog učenja — poput pitanja učenja o Filioque iz pravoslavne perspektive — u Pravovjernoj ili Pravoslavnoj crkvi nikada se ne rješava jednostranim gnjevom niti slijepim kompromisom, već spojem beskompromisne vjernosti Istini i kršćanske ljubavi prema čovjeku.

Oslanjajući se na prethodno spomenute riječi Gospodina Isusa Krista (''Ne bacajte bisere...'') i apostola Pavla (''I njih se kloni!''), pravovjerna ili pravoslavna predaja daje vrlo jasan, predajni i duhovno siguran stav o tome kako se pravovjerni ili pravoslavni vjernik treba odnositi prema pripadnicima Katoličke crkve:

1. Odnos prema učenju (herezi): Potpuno neprihvaćanje i čuvanje Istine

Ako pravovjerni ili pravoslavni vjernik (u skladu s učenjem svoje Crkve i svetih Otaca, poput sv. Fotija Velikog ili sv. Marka Efeškog) drži da je Filioque (i druge kasnije zapadne dogme) odstupanje od pravovjerja:

- Nema kompromisa u vjeri: Pravovjerni ili pravoslavni vjernik pozvan je čuvati čistoću Nicejsko-carigradskog simbola vjere (Vjerovanja) bez ikakvih dodataka. Ovdje vrijedi Pavlov poziv na oprez: vjernik ne smije prihvaćati, opravdavati niti praviti teološke trule kompromise s učenjem koje smatra krivim.

- Zabrana sakramentalnog zajedništva (Liturgija/molitva): Iz tog razloga Pravovjerna ili Pravoslavna crkva ne dopušta zajedničko pričešćivanje s onima koji nisu u potpunom jedinstvu vjere. Taj čin nije izraz mržnje, već iskrenosti — pričešćivanje je pečat potpunog jedinstva u istoj vjeri, a ne sredstvo stvaranja prividnog jedinstva tamo gdje ga u dogmama nema.

2. Odnos prema osobi (čovjeku): Ljubav, poštovanje i molitva

Ovdje nastupa ključna razlika koju naglašavaju sveti Oci: Crkva strogo razlikuje krivovjerno učenje od čovjeka koji u njemu živi.

Pripadnik Katoličke crkve je ljudsko biće stvoreno na sliku i priliku Božju, za koje je Krist također prolio svoju krv. Zato se pravovjerni ili pravoslavni vjernik prema konkretnom čovjeku (susjedu, prijatelju, članu obitelji) ne smije odnositi s ohološću, prijezirom ili mržnjom, a što se očituje u sljedećem:

- Grijeh osude i oholosti: Ako pravovjerni ili pravoslavni vjernik misli da posjeduje Istinu, a u srcu gaji prijezir ili oholost prema rimokatoliku, on sam pada u oholost — a oholost je, kako je već rečeno, ''prva bolest ovoga svijeta''. Sv. Ivan Zlatousti opominje da se protiv zablude treba boriti, ali da čovjeka treba ljubiti.

- Svakodnevna dobrota i milosrđe: U svakodnevnom životu (susjedstvu, poslu, obitelji) pravovjerni ili pravoslavni vjernik pozvan je pokazivati svu kršćansku ljubav, milosrđe, pomoć i poštovanje prema katolicima.

3. Praktična primjena Kristovih i Pavlovih riječi (Kako postupati u praksi?)

Kad se Kristove riječi o ''biserima'' i Pavlove opomene primjene na razgovor o vjeri i Filioque:

1. Izbjegavati jalove i svađalačke prepirke: Pavao piše Timoteju i na drugom mjestu: ''Lude pak i neuke rasprave odbij, znajući da rađaju svađama'' (2 Tim 2,23). Ako katolika ne zanima iskreno traganje za istinom, već želi samo pobijediti u raspravi, ismijati pravovjerni ili pravoslavni stav ili provocirati, pravovjerni ili pravoslavni vjernik se po Kristovoj zapovijedi (''ne bacajte bisere...'') povlači iz rasprave. Biseri vjere se ne izlažu ruglu i polemikama.

2. Razgovor voditi isključivo s blagošću i poštovanjem (ako postoji otvoreno srce): Ako je sugovornik katolik iskren, traži Boga i postavi pitanje o razlikama, pravovjerni ili pravoslavni vjernik pozvan je dati odgovor, ali prema riječima apostola Petra: ''S blagošću i strahom (poštovanjem)'' (1 Pet 3,15), a ne s visoka ili s napadačkim stavom.

3. Kloniti se duhovnog miješanja (sinkretizma): Pavlove riječi ''I njih se kloni'' u ovom kontekstu znače da pravovjerni ili pravoslavni vjernik ne treba sudjelovati u zajedničkim obredima i molitvi koji bi zamutili granicu Istine, niti dopustiti da krivovjerna  teologija i duhovnost oblikuju njegov osobni duhovni život i molitvu.

Sažetak: Pravovjerni ili pravoslavni ''Zlatni rez''

Pravovjerni ili pravoslavni vjernik se prema katoliku treba odnositi po načelu kraljevskog (srednjeg) puta svetih Otaca:

- Prema Katoličkoj crkvi kao ustanovi i njezinim dogmama (Filioque): Odnos potpunog teološkog odvajanja, neprihvaćanja zablude i čuvanja vlastite pravovjerne ili pravoslavne vjere netaknutom.

- Prema čovjeku katoliku: Odnos iskrene kršćanske ljubavi, poštovanja, spremnosti na pomoć i molitve da Bog sve privede spoznaji Istine.

- Prema raspravama: Potpuni oprez i povlačenje ako rasprava vodi u oholost, gnjev ili gaženje svetih istina (čuvanje ''bisera''). Amen!

Na koji način čovjek vara sebe vjerujući da ima duhovnu ili istinsku ljubav prema bližnjemu

U današnje vrijeme ljudi se vrlo često varaju, vjerujući da je potrebna samo želja i malo napora da počnu ljubiti svoje bližnje duhovnom odnosno Kristovom ljubavlju. U cijelom svijetu se puno i lijepim riječima govori o ljubavi. Mnogi pozivaju jedni druge da se ujedine pod zajedničkom zastavom ljubavi. Svijet je opijen idejom izdvojene čovječje ljubavi i nada se da će, na taj način, razriješiti sve svoje užasne proturječnosti.

U istinskom pravovjernom ili pravoslavnom kršćanskom učenju se, također, puno govori o ljubavi prema bližnjemu. Zapovijed o ljubavi prema bližnjemu sam je Gospodin stavio odmah pored prve zapovijedi o ljubavi prema Bogu, a svi sveti Oci Istinske pravovjerne ili pravoslavne crkve, jednoglasno tvrde da bez ljubavi prema bližnjemu nema ljubavi prema Bogu. Ali, je li ljubav na koju poziva svijet i kojoj uči Istinska pravovjerna ili pravoslavna Kristova crkva jedna te ista? Na žalost nije! One, ne samo da nisu slične, već su potpuno različite.

Zanimljivo je to da što više svijet uznosi svoju ljubav, odnosno ljubav ljudi jednih prema drugima ili duševnu ljubav, tim više mrzi duhovnu ljubav koju propovijeda sveto istinsko pravovjerje ili pravoslavlje. I, obzirom da u svijetu vlada krajnje iskrivljeno shvaćanje ljubavi prema bližnjemu, čovjek se danas lako može prevariti i osjećaje koji su vrlo tuđi istinskom pravovjernom ili pravoslavnom kršćanstvu prihvatiti kao nešto svijetlo, uzvišeno i Bogu ugodno. Zašto je tome tako? Pa zato što ljudi, čuvši za uzvišenost ljubavi, za njenu svetost, za to da je ona iznad svih kreposti i da je bez nje sve mrtvo, počinju tražiti ljubav u sebi samima, pokušavajući je na silu iscijediti iz sebe u gotovom obliku, a ne shvaćaju da su naš pad u grijeh, naše odmicanje od Boga, sve bolesti, strasti i navike duše koje smo stekli, svo zlo u nama, najviše pogodili upravo ovu našu sposobnost da istinski ljubimo. Nikakve uzvišene riječi i ideje o ljubavi same po sebi nisu dovoljne da se u nama ovaj nedostatak sam od sebe otkloni.

Kad bi se istinsko pravovjerno ili pravoslavno kršćanstvo svelo samo na isprazno učenje o ljubavi, ono bi bilo beskorisno zato što je sve što postoji u ljudskoj prirodi osakaćeno grijehom, i čovjek nema snage da u takvom stanju ovo učenje sprovede u život. O ljubavi je govorio i Stari zavjet, čak i pogani, ali sve je to bilo malo i posve nedovoljno. Razum priznaje da je zapovijed o ljubavi dobra, ali čovjek se stalno u sebi susreće s onim o čemu apostol Pavao svjedoči: Ali vidim drugi zakon u udovima svojim, koji se bori protiv zakona uma mojega, i porobljava me zakonom grijeha koji je u udovima mojim (Rim 7,22-23).

Onaj koji budno prati kretanja u svojoj duši, dobro zna da se grijeh i strasti bore protiv razuma i da ga često i varaju i pobjeđuju. Razum se saginje pod težinom strasti, a grijeh kao neka magla skriva od nas sunce istine i sputava sve dobre snage naše duše. Može li nam u tako žalosnom stanju pomoći isprazno učenje o ljubavi? Dakako da ne! Ali, snaga i značaj Kristovog djela i je u tome što se ono ne svodi samo na objavu učenja. Rodu ljudskom su u Isusu Kristu dane nove snage. Kristovo djelo je stvaranje 'nove tvari' (novog čovjeka), odnosno Istinske pravovjerne ili pravoslavne crkve.

Duh Božji koji živi u Istinskoj pravovjernoj ili pravoslavnoj crkvi daje snagu za ostvarivanje istinskog pravovjernog ili pravoslavnog kršćanskog učenja u ljudski život. Bez Istinske pravovjerne ili pravoslavne crkve nema istinskog pravovjernog ili pravoslavnog kršćanstva, tada ostaje samo isprazno učenje o ljubavi koje samo po sebi ne može obnoviti palog Adama (čovjeka).

Dakle, traženje duhovne ili istinske ljubavi van Istinske pravovjerne ili pravoslavne Kristove crkve, među hereticima koji krivo vjeruju u Boga (katolici, ''pravoslavni'' koji ispovijedaju sveherezu Ekumenizma, protestanti) ili među ljudima koji vjeruju u lažne bogove (hindusi, muslimani i ostali) je duboka zabluda i obmana. Obzirom da je Hrvatska zemlja u kojoj se velika većina vjernika deklariraju kao katolici i ''pravoslavni'' posve je jasno da je u takvom okruženju nemoguće pronaći duhovnu ili istinsku ljubav prema bližnjemu. Točni podatci iz zadnjeg popisa stanovništva od 2021. godine govore da prema vjerskoj pripadnosti u RH ima: katolika 78,97%, ''pravoslavnih'' 3,32%, muslimana 1,32%. Ovi podatci jasno govore da na tom popisu uopće nema vjernika koji se deklariraju kao istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćani stoga je lako zaključiti da ti vjernici ne ulaze u državne statističke podatke. Razlog zašto je tome tako leži u činjenici što nemaju registriranu svoju Istinsku pravovjernu ili pravoslavnu crkvu, jer samo registrirane vjerske zajednice ulaze u statističke podatke RH. Kad se sve uzme u obzir posve jasno se vidi da je u spomenutom okruženju navedenih vjerskih zajednica nemoguće pronaći vjernike koji poznaju spasonosnu duhovnu ljubav i koji bi je kao takvi prakticirali u svojem svakodnevnom životu. Stoga se s punim pravom može reći da u RH njeni žitelji sebe i svoje bližnje ljube isključivo pogubnom duševnom a nikako spasonosnom duhovnom ljubavlju. Dakako da je u navedenoj činjenici sadržana sva tragedija hrvatskog naroda kao i društva u cjelini, jer narod i društvo koje u sebi ne prakticira Gospodinovu duhovnu ljubav prepušteno je pogibelji kako zemaljske tako i vječne propasti. 

Ovdje je nužno naglasiti da među žiteljima unutar RH koji sebe i svoje bližnje ljube navedenom duševnom ljubavlju postoji podjela na ''desne'' i lijeve. Kako statistički podatci iz Popisa stanovništva govore, lijevi su u velikoj manjini stoga su nam više zanimljivi ovi koji se izjašnjavaju kao ''desni'', i koji su velika većina, odnosno to su oni koji sebe smatraju ispravnim slugama Božjim. Ovdje se postavlja nužno pitanje: jesu li ovi koji su ''desni'', a sebe i svoje bližnje ljube duševnom ljubavlju, doista ispravne sluge Božje za koje vrijede Gospodinove riječi: Uđite na uska vrata, jer široka vrata i prostran put vode u propast, i puno ih je koji idu njim. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život, i malo ih je koji ga nalaze (Mt, 7,12)?

Razumnome i pravednome čovjeku, koji po Gospodinovom daru ima otvoreno duhovno oko da vidi, posve je jasno da su ti ''desni'' svjetlosnim miljama daleko od ispravnog služenja koje je milo i ugodno Gospodinu. Kao takvi, oni su u demonskoj obmani i idu prostranim putem u vječnu propast.

Da ne ostane nedorečeno, nužno je ustvrditi zbog čega su ti ''desni'' u demonskoj obmani. Pa upravo zbog činjenice što nisu spoznali svetu kršćansku tajnu spasenja koju sadrži Evanđelje i ne prakticiraju je u svojem svakodnevnom životu. Svi oni koji ne poznaju i ne prakticiraju tu svetu kršćansku tajnu, a sebe smatraju za ''desne'', s pravom se mogu nazvati demonskim slugama koji ne ulaze na uska vrata već idu prostranim putem u vječnu propast.

Sad je interesantno za vidjeti koji su ti koji sebe smatraju za ''desne'' i koji po zadnjem Popisu stanovništva predstavljaju većinu žitelja RH. To su oni koji se po vjerničkom uvjerenju deklariraju kao katolici i ''pravoslavni''. Dakako da oni za sebe govore da su kršćani i istinske sluge Gospodinove koji poznaju i žive volju Njegovu, ali ih životna djela po kojima se prepoznaju jasno demantiraju. Oni su svjetlosnim miljama udaljeni od istinskog kršćanstva i kao takvi u Gospodinovim očima spadaju u lijeve, odnosno one koji ga nisu dostojni.

Dakle, istinski desni u očima Gospodinovim su samo oni kršćani koji poznaju i u svojem životu prakticiraju tu svetu evanđeosku tajnu nad tajnama i tako vrše volju Njegovu, dok svi drugi spadaju u lijeve, odnosno one koji ljubeći sebe i bližnje duševnom ljubavlju služe jedino Sotoni.

Ali, ni mi sami, istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćani, ne smijemo misliti da naše srce olako i bez velikog truda istinskog pokajanja pristaje na izvršavanje ove spasonosne zapovijedi. Ne, mi trebamo proliti puno znoja i suza, puno se potruditi i postradati prije nego što se, kao plod istinskog pokajanja, pojave makar i slabi znaci da je naše srce postalo mekše i milostivije prema bližnjemu, odnosno da bližnjega ljubi istinskom duhovnom ljubavlju. Dužni smo se držati Gospodinove zapovijedi: Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost Njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati (Mt 6,33).

Ako se pažljivo zagledamo u svoju dušu, ako stvarno radi zapovijedi Božje poželimo ljubiti svojeg bližnjega, otkrit ćemo u srcu jako protivljenje: ono će se čas iskazivati kao kamena bezosjećajnost, čas će se ljutiti i rikati kao razjarena zvjer, čas će pokazivati mržnju, čas klevetu, čas osvetoljubivost i zavist, čas podsmjeh, čas osudu, čas će se podsmjehivati grijehu i spoticanju bližnjeg, čas će biti ogorčeno njegovim uspjesima. Ono će posve krivo vršiti gore spomenutu zapovijed Gospodinovu, odnosno na prvom mjestu će tražiti i trčati za svim onim što bi mu se pridodalo ili što je drugo (sekundarno), a uopće neće ni razmišljati a kamoli tražiti i trčati za prvim (primarnim) odnosno Kraljevstvom nebeskim. Takvo je naše srce dok se kroz istinsko pokajanje ne očisti dugim trudom samo-ukora, molitvama i mnogim unutrašnjim i izvanjskim podvizima, trpljenjem tuge, uvreda, nepravde itd. Ne smješta uzalud Bogu ugodni Ivan Ljestvičar ili Klimak ljubav na najvišu stepenicu svoje ljestvice kreposti. Kako se mi uopće usuđujemo maštati o tome da ćemo je dostići, preskočivši svih dvadeset i devet stepenica koje joj prethode? Kakve samo strasti, kakve sve iskrivljene duševne osobine mogu se zaodjenuti u odjeću ljubavi prema bližnjemu. Mnoge najodvratnije strasti djeluju u nama, skrivajući se pod maskom istinske pravoslavne kršćanske ljubavi. Od Krista nas najviše i udaljuju upravo razne sklonosti i strasne vezanosti za ljude, jer ljudi se vezuju jedni za druge, rukovodeći se svim mogućim strastima i lošim naklonostima. 

Započinjući pobožni, istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćanski život najveći napor trebamo uložiti da kroz istinsko pokajanje oslobodimo srce od mnoštva takvih bolesnih duševnih naklonosti prema ljudima. I ovdje se lukavi demoni trude da nas obmanu sentimentalnom pričom o ljubavi prema svim ljudima, o milosrđu, o samopožrtvovanju. Na ovaj način čovjek nastavlja da održava nečiste odnose s ljudima, koji skrnave njegovo srce, misleći da je počeo živjeti potpuno drukčijim životom, kao i da to što njega vuče k općenju s drugim ljudima jest znak ljubavi prema bližnjima, koja se navodno u njemu rodila. Zbog nerazumijevanja prirode strasti, ugodnosti čovjeku, lažna poniznost koja je zasnovana na uživanju u sebi, lažna skromnost, blud u svojim najistančanijim i skrivenim oblicima i tome slične strasti, mogu čovjeku da izgledaju kao svijetli izvor iz kojeg navodno proizlazi milosrđe. Za spasenje duše je vrlo važno da čovjek istinskim pokajanjem ukloni iz nje sve što je vještačko, lažno i strasno. Mi ne trebamo glumiti istinsku pravoslavnu kršćansku ljubav već činiti sve da stvarno steknemo istinsku Kristovu ljubav prema bližnjima. Trebamo razlikovati ono što je duševno i tjelesno od onoga što je duhovno. Sve ono što je istinski evanđeosko, izvršavanje svake Kristove zapovijedi Boga i vječnosti radi, a ne po strasnoj sklonosti, uvijek je spojeno s velikom borbom, s naporom, sa samo-prisilom. Osjećaj mira i lakoće će nastupiti poslije pobjede, poslije izvršenja samog podviga istinskog pokajanja. A strast, naprotiv, oduševljava čovjeka na djela lažne ljubavi i ako se čovjek kojeg pokreće takva ''ljubav'' odnosno duševna ljubav, u svom oduševljenju susretne s preprekama u vidu pravila Kristove crkve ili odredbi svetih Otaca, on ih ljutito odbacuje kao navodno zastarjela ili nepravilno shvaćena, i žuri da izvrši djelo svoje ''ljubavi'' (duševne ljubavi).

Istinska pravovjerna ili pravoslavne kršćanska duhovna ljubav se ne trudi pokazati izvana, ona je uzdržana i traži da stvarno pomogne bližnjem, ne samo u tjelesnoj nevolji, već se uvijek brine i o duši, a tjelesna odnosno duševna ljubav ne razmišlja o vječnosti, za nju se sve što je bitno nalazi u ovom životu, potrebni su joj snažni osjećaji, efekti, utisci, reklama. Duševna ljubav koju vrše heretici i bezbožnici je egoistična, ona ne voli bližnjega već samu sebe, utvrđujući se u sebi samoj preko bližnjega. I opet se u duši podiže idol odnosno ''ja milosrdan i bratoljubiv'', koji prisvaja sebi slavu za izvanjska milosrdna djela koja čovjek čini. Nesreća je kad se čovjek vezuje za bližnjega požudom, tjelesnom strašću, nekom tamnom i nejasnom vezanošću, misleći da je to duhovna veza. A, na Kristovu sudu će se pokazati da je puno od onoga što smo mi smatrali svjetlošću ipak bila tama. Upravo o ovome, sv. Ignacije Brjančaninov piše: ''Voljeni brate, nemoj misliti da je zapovijed o ljubavi prema bližnjemu tako bliska našem palom srcu: zapovijed je duhovna, a našim srcem su zavladali tijelo i krv, zapovijed je nova, a naše srce je staro. Naša prirodna ljubav odnosno duševna ljubav je ranjena padom naših praroditelja Adama i Eve. I nju, po zapovijedi Kristovoj, trebamo istinskim pokajanjem umrtviti, da možemo iz Evanđelja zahvatiti onu pravu, svetu duhovnu ljubav prema bližnjemu, ljubav u Kristu. A, pred Evanđeljem ljubav koja nastaje od krvi i tjelesnih osjećaja odnosno duševna ljubav je ništa i bezvrijedna. Evanđelje odbacuje ljubav koja zavisi od unutrašnje uznemirenosti i od osjećaja tjelesnog srca odnosno duševnu ljubav. Evanđelje nas uči: Ne mislite da sam došao da donesem mir na zemlju; nisam došao da donesem mir nego mač. Jer sam došao da rastavim čovjeka od oca njegovog i kćer od matere njezine i snahu od svekrve njezine. I neprijatelji čovjeku postat će domaći njegovi (Mt 10, 34-36).

Sveti Duh nas uči kako da sveto ljubimo bližnje. Za onoga koji je po prirodi obdaren da vatreno ljubi i voli bližnjega, potrebna je osobita samo-prisila da bližnjega ljubi onako kako Evanđelje zapovijeda da se ljubi i voli. Srce kojim je zavladala pristranost sposobno je za svaku nepravdu i bezakonje samo da zadovolji svoju bolesnu (tjelesnu) ljubav.''

Umrimo za prirodnu ili duševnu ljubav prema bližnjemu i oživimo novom ljubavlju prema njemu, duhovnom ljubavlju u Bogu.

Poniznost umrtvljuje prirodnu ili duševnu ljubav. Ona umire od poniznosti, jer njen život je prožet ohološću. Prirodnom ili duševnom ljubavlju vlada idol onoga 'ja', ustoličen na prijestolju oholosti a koja se poput lopova ušuljala u dušu, zaklanjajući se iza zavjese tobožnje kreposti.

Voli bližnjega onako kako zapovijedaju evanđeoske zapovijedi, a nikako ne po sklonosti svoga srca. Ljubav koju je Bog usadio u našu prirodu ranjena je padom i ne može da djeluje pravilno. Nikako se nemoj predavati djelovanjima grješne ljubavi! Njena djelovanja su puna poročnosti, odvratna su pred Bogom, i kao oskrnavljena žrtva, plodovi njenog djelovanja su pogubni po dušu i ubojiti. Zavoli bližnjega na slijedeći način: nemoj se srditi na njega i nemoj biti zlopamtilo; nemoj mu se svetiti ni direktno ni indirektno; u svemu u čemu mu možeš popustiti, popusti mu; oduči se od rasprava i svađe, odbaci ih kao plod oholosti i samoljublja; govori dobro o onima koji o tebi loše govore; uzvraćaj dobrom na zlo; moli se za one koji ti smišljaju različite sramote, uvrede, iskušenja i progone. Gospodin nas uči: Čuli ste kako je kazano starima: Ne ubij; jer tko ubije, bit će kriv sudu. A ja vam kažem da će svaki koji se srdi na brata svoga ni za što, biti kriv sudu; a ako li tko rekne bratu svome: 'Raka!' bit će kriv sinedrionu; a tko reče: 'Budalo!' bit će kriv paklu vatrenome. Ako, dakle, prineseš dar svoj žrtveniku, i ondje se sjetiš da brat tvoj ima nešto protiv tebe, ostavi ondje dar svoj pred žrtvenikom, i idi te se najprije pomiri s bratom svojim, pa onda dođi i prinesi dar svoj. Miri se sa suparnikom svojim brzo, dok si na putu s njim, da te suparnik ne preda sudcu, a sudac da te ne preda slugi i u tamnicu da te ne strpaju. Zaista ti kažem: Nećeš izići odande dok ne daš do posljednjeg novčića. Čuli ste kako je kazano starima: 'Ne čini preljubu.' A ja vam kažem da svaki koji pogleda na ženu sa željom za njom, već je učinio preljubu s njom u srcu svome (Mt 5,21-28).

Nikako i ni pod kakvim izgovorom nemoj ni o kome suditi, čak, nemoj ni o kome suditi je li dobar ili loš, imajući uvijek pred očima samo jednog lošeg čovjeka za kojeg trebaš dati odgovor pred Bogom odnosno sebe samoga. Postupaj prema bližnjima onako kako bi želio da se prema tebi postupa. Ne sudite, da vam se ne sudi, jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi, i kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti. A zašto vidiš trun u oku brata svoga, a brvno u oku svome ne osjećaš? Ili, kako  ćeš reći bratu svome: stani da ti izvadim trun iz oka tvoga; a eto brvno u oku tvome ? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga, pa  ćeš onda vidjeti izvaditi trun iz oka brata svoga. Ne dajte svetinje psima; niti bacajte bisera svojih pred svinje, da ih ne pogaze nogama svojim, i okrenuvši se, ne rastrgnu vas. Molite, i dat će vam se; tražite, i naći ćete; kucajte, i otvorit će vam se. Jer svaki koji moli, prima; i koji traži, nalazi; i koji kuca, otvorit će mu se. Ili koji je među vama čovjek od kojeg ako sin njegov zamoli kruha, kamen će mu dati? Ili ako ribe zamoli, da mu da zmiju? Dakle, kad vi, zli budući, umijete dobre darove davati djeci svojoj, koliko će više Otac vaš nebeski dati dobra onima koji ga mole? Sve, dakle, što hoćete da čine vama ljudi, tako činite i vi njima: jer to je Zakon i Proroci. Otpuštaj i praštaj, iz dubine srca, ljudima njihove grijehe prema tebi da i Otac nebeski tebi oprosti tvoje bezbrojne grijehe. Na kraju, nemoj svome bratu nanositi štetu puno-pričljivošću, ispraznim pričama, prevelikom bliskošću i slobodnim ophođenjem prema njemu. Ponašajući se tako prema bližnjem, pokazat ćeš i steći duhovnu ljubav koju je Bog zapovjedio i koja je Bogu ugodna; njome ćeš otvoriti sebi ulaz u ljubav Božju.

Poštuj bližnjega kao osobu Božju, poštovanjem u svojoj duši, nevidljivim za druge i vidljivim samo tvojoj savjesti. Poštuj bližnjeg bez obzira na uzrast, spol, stalež i postupno će u tvom srcu početi da se rađa sveta duhovna ljubav. Razlog za ovu svetu ljubav nisu tijelo i krv, i nije osjećaj naklonosti, već Bog.

Uspoređujući ovo učenje Istinske pravovjerne ili pravoslavne crkve o ljubavi prema bližnjemu s ružnom i iskrivljenom maskom ljubavi koju svijet danas proklamira kroz razna krivovjerja i sva bezboštva, čovjek se užasava pred monstruoznošću te svjetovne, odnosno duševne ljubavi. Jasno je da se istinska pravovjerna ili pravoslavna kršćanska duhovna ljubav u srcu može podići ili oblikovati samo u krilu Istinske pravovjerne ili pravoslavne crkve, pod uvjetom najdosljednijeg izvršavanja njenog učenja i pravila, uz stalno očišćenje istinskim pokajanjem, posvećenje i primanje milosti Božje kroz svete Tajne, i nikako drukčije. Zbog toga što ljudi sve više odbacuju ponizno i mudro učenje svetih Otaca o pokajanju, prepuštajući se samo-opravdanju i samo-uznositosti, oni sve više gube, čak, i sam pojam o istinskoj pravovjernoj ili pravoslavnoj kršćanskoj duhovnoj ljubavi, zamjenjujući je izvještačenom i lažnom duševnom ljubavlju.

Spomenimo ovdje još nekoliko zapovijedi Gospodinovih o milosrđu odnosno duhovnoj ljubavi. Navest ćemo još jednu pouku sv. Ignacija iz njegovih pisama: ''Razmatram milosrđe koje nam je zapovjedio Gospodin: vidim bezdan neizmjerni, vidim visinu koja izmiče pogledu. On nam zapovijeda: Budite milostivi kao i Otac vaš što je milostiv (Lk 6,36). Da se izvrši ova zapovijed čovjek treba postati milostiv koliko je milostiv beskonačno milostivi Gospodin (Ps 119). Tko ovo u stvarnosti može, zaista, da izvrši? Ali, ja grješnik, tamni grješnik, kad god pogledam u sebe uvijek vidim u sebi miješanje dobra sa zlom, koje su ljudi naslijedili od praoca Adama, koji je drsko i grješno okusio s drveta spoznaje dobra i zla. Ljudima izgledam milostiv, međutim provjerivši sebe temeljito i ispitavši sebe, nalazim u sebi samo podlu masku milosrđa. 

Milosrdna djela u meni čini moja sujeta. Milosrdna djela čini u meni pristranost. Milosrdna djela čini u meni moja strast, a ne nalazim u sebi da me na milosrđe pokreće zapovijed Kristova, čista i sveta. Kad se ja, tamni grješnik, dozovem k sebi na kratki tren i poželim da budem milosrdan po zapovijedi Kristovoj, vidim da nad svojim srcem trebam učiniti užasno nasilje. Sveta zapovijed razotkriva bolest mojeg srca! Kad me ona uvjeri u to, ja vidim sebe, koji sam po prirodi ljudski milosrdan, kao nemilosrdnog mrzitelja čovjeka u svjetlu Evanđelja. Moje srce pristaje biti milosrdno po mojoj strasti, ali za njega predstavlja razapinjanje da bude milosrdno po zapovijedi Kristovoj. Trebam prisiliti sebe na milosrđe u skladu s zapovijedima Evanđelja bez obzira na to što je to povezano s nasiljem nad srcem, koje u sebi nosi zarazu grijeha, a koja je zajednička svim ljudima.

Prirodno milosrđe ili duševna ljubav, kao proizvod tijela i krvi, ne može biti Bogu ugodna krepost. I to nije sve! Ono je suprotno s evanđeoskim zapovijedima! Da prirodno milosrđe (duševna ljubav) stekne milost Božju i bude umrtvljeno, Krist je na zemlju donio evanđeoski mač. A, oni koje vodi prirodno milosrđe ili duševna ljubav, ostaju u tami pod vlašću ljutog i posve zlog vladara svijeta, odnosno sotone.

Gospodin, Spasitelj svijeta je za vrijeme svog boravka na zemlji objavio svojim učenicima da treba ići u Jeruzalem, da će tamo puno postradati, da će biti ubijen i da će u treći dan uskrsnuti. Tada je prvi po časti među apostolima sveti Petar, pokrenut prirodnim milosrđem ili duševnom ljubavlju, počeo da proturječi Gospodinu govoreći: Bože sačuvaj, to neće biti od Tebe. Na ovaj izliv prirodne samilosti i milosrđa ili duševne ljubavi, Gospodin je apostolu Petru odgovorio: Idi od mene sotono; ti si mi sablazan, jer ne misliš što je Božje nego što je ljudsko (Mt 16,23).

Zar je u ustima Bogočovjeka riječ sotona bila samo riječ prijekora? Sačuvaj nas Bože od takvog bogohulstva! Ovom riječju Gospodin pokazuje da su misli i osjećaji palog čovjeka u vlasti sotone, iako su naizgled dobri. Ono što čovjek čini po želji svog grješnog srca slijeva se u jedno s djelovanjima sotone. Tako je praroditeljski žalosni pad u grijeh unakazio našu prirodu! Trebamo umrtviti milosrđe koje je prouzrokovano padom praroditelja odnosno duševnu ljubav i trebamo naći ono milosrđe čiji je uzrok i izvor, sveta i svijetla zapovijed Kristova odnosno duhovnu ljubav. Taj je zapovijed Duh, ona je život vječni. Tada će se pred nama otkriti nepregledno poprište duhovnog djelovanja i podviga. Bez obzira koliko uspijete u prirodnom milosrđu (duševnoj ljubavi), ono  će vam izgledati kao ništa u usporedbi s milosrđem čija je slika dana u Evanđelju odnosno duhovnom ljubavi. Onaj koji se kroz istinsko pokajanje ne odrekne sebe, koji ne izgubi život svoj (Lk 17,33), živi po grješnim željama srca i po kretanju krvi, i ostvaruje isključivo svoje ja odnosno duševnu ljubav, vidjevši dobro u svim svojim aktivnostima, postupno stječući visoko mišljenje o sebi. Takav čovjek, misleći da duhovno napreduje, napreduje samo u svojem pogubnom duševnom padu.''

Ove riječi sv. Ignacija Brjančaninova su za nas posebno dragocjene jer se mogu primijeniti i na izvršavanje svih drugih zapovijedi i ostvarivanje svih istinskih pravovjernih ili pravoslavnih kršćanskih kreposti odnosno duhovne ljubavi. Ovdje je jasno ukazano na glavni preduvjet za njihovo pravilno izvršavanje i uzrok nastanka pogubne obmane odnosno duševne ljubavi. Amen!

Iz knjige: O tajnim bolestima duše