O RAZARAČU STRASTI, UZVIŠENOM PONIZNOM UMU KOJI SE RAZVIJA U NEVIDLJIVIM OSJEĆAJIMA
Onaj koji želi na sasvim primjeren način objasniti osjećaj i učinak Gospodinove ljubavi običnim jezikom; poniznost uma – kako i dolikuje poniznom umu; blažene čistoće – istinito; božanskog sjaja – sasvim jasno; straha Božjega – očito, i koji misli samo razgovorom prosvijetliti one koji sami nisu okusili navedene kreposti - čini nešto slično čovjeku koji želi riječima i primjerima objasniti u čemu je slast meda onima koji nikada nisu okusili med. I, kao što drugi uzalud drži predavanja (da ne kažem – mlati praznu slamu), tako prvi ni ne zna o čemu govori ili, pak, trpi žestoko izrugivanje od sujete. Ova pouka stavlja pred vas blago, napravljeno u zemljanim posudama, ili bolje u tijelima, koja po svojoj kvaliteti ostaje tajna svakom razumu. Ova riznica ima samo jedan natpis, nerazumljiv natpis, koji dolazi odozgor. Oni koji to pokušavaju riječima protumačiti, preuzimaju na sebe napor velikog i beskrajnog ispitivanja. Taj je natpis: SVETA PONIZNOST.
Oni koji su vođeni Duhom Božjim, neka uđu s nama u ovaj spoznajni i premudri sabor, noseći u svojim spoznajnim rukama Bogom ispisane ploče spoznaje Božje. I okupili smo se, i zajedno smo istražili i isprobali snagu ovog časnog natpisa. Jedan je rekao da je poniznost potpuni zaborav svojih kreposti; drugi – sebe smatrati posljednjim i najgrešnijim od svih; treći – spoznaja vlastitih slabosti i nemoći; četvrti - preduhitriti susjeda u slučaju da se naljuti, i prvi prekinuti svađu; peti, opet – spoznaja Božje milosti i samilosti; šesti - osjećati skrušenu dušu i odricati se svoje volje. Obzirom da sam sve to čuo, razmotrio i pomno ispitao u sebi, još nisam mogao osjetiti što je to blažena poniznost. I zato posljednji od svih, skupljajući poput psa mrvice koje su pale sa stola mudrih i blaženih otaca, pokušao sam ovako definirati poniznost: Poniznost uma je bezimeni blagoslov duše. Njezino ime znaju samo oni koji su je osobno upoznali. To je neizrecivo bogatstvo, Božji naziv i Božji dar. Učite se, veli, ne od anđela, ne od ljudi, ne od knjiga, već od mene, odnosno od moga prebivanja, svijetljenja i djelovanja među vama, jer ja sam krotak i ponizan srcem, umom i razumom, i naći ćete odmor dušama svojim od rata i olakšanje u borbi s pomislima (Mt 11,29). Drukčije izgleda ovaj sveti vrt dok je još zima strasti, drukčije u proljeće koje tek obećava plodove, a drukčije u ljeto kreposti. A sve to zapravo vodi jednome: veselju berbe. Zato svako godišnje doba ima svoj simbol u pojedinim plodovima. Kad, dakle, u nama počne sazrijevati grozd časne poniznosti, odmah ćemo (iako s mukom) zamrziti svaku ljudsku slavu i dobar glas, otjerati iz sebe bijes i gorčinu. A kad poniznost, ta kraljica kreposti, počinje napredovati u duši duhovnim uzrastom, sva svoja dobra djela nećemo smatrati ni u što. Štoviše, prezirat ćemo ih, jer ćemo misliti da svakim danom, iako toga nismo ni svjesni, samo povećavamo svoj teret. Uz to ćemo se bojati, da će nam obilje milosnih darova, koje neprestano primamo od Boga i kojih smo nedostojni, samo umnožiti naše vječne muke. Um tada ostaje siguran od krađe, jer se zaključao u lijes umjerenosti. Oko sebe čuje topot koraka i divlju igru demonskih lopova, ali nitko od njih ne može ga navesti na iskušenje. Jer umjerenost je blago u koje lopovi ne mogu ući. Ovdje smo se usudili u nekoliko riječi filozofirati o cvatnji i prvom dozrijevanju ploda koji ne prestaje cvjetati. A koja je konačna nagrada za tu svetu krepost, pitajte Gospodina, prijatelji Gospodnji! Jer nemoguće je govoriti o mjeri ove kreposti; o kvaliteti - još manje. Pa ipak, pokušat ćemo barem nešto reći o njenim svojstvima, prema mentalnim sposobnostima kojima raspolažemo. Između pokajanja (dakako pravog pokajanja), plača (očišćenog od svake nečistoće) i časne poniznosti početnika postoji razlika i podjela slična razlici između kvasca, brašna i kruha. Istinskim pokajanjem duša se satire i mršavi i nekako sjedinjuje s Bogom, uz pomoć vode iskrenog plača. A kad se od njega (plača) raspali vatra Gospodinova, nastaje i dobiva se beskvasni i ne narasli kruh blažene poniznosti. Stoga i taj časni i trostruki lanac (bolje reći duga), koji se svodi na jednu silu i djelovanje, ima svoje posebne djelatnosti i svojstva. I ako pokažete na bilo koji znak jednog, vidjet ćete da ste istodobno označili i drugi. Zato ćemo ono što smo rekli pokušati ukratko potvrditi dokazima.
Prvo i isključivo svojstvo ove divne i čudesne trijade (trojice), je potpuno radosno podnošenje ponižavanja. Naime, duša ga raširenih ruku prima i grli kao lijek koji liječi i spaljuje njezine bolesti i velike grijehe. Drugo svojstvo iza njega je uništenje svake ljutnje, a uz to - umjerenost. I treća, i najljepša faza, jest iskreno nepovjerenje u vlastita dobra djela, te želja za stalnim učenjem. Krist je ispunjenje zakona i proroka za opravdanje svakoga koji vjeruje (Rim 10,4). Svršetak nečistih strasti je sujeta i oholost, kod svakoga koji ne vodi računa o sebi. Njihov iskorjenitelj je spoznajni jelen (ponizni um), koji štiti svoju košutu od učinaka svakog smrtonosnog otrova [1]. Jer, gdje bi se u poniznom umu mogao pojaviti otrov licemjerja, gdje - otrov klevete, gdje - zmija skrivena u pećini? Ne vadi li, ipak, ponizan um tu zmiju iz dubine srca, da je ubije i uništi. U toj zajednici nema ni traga mržnje, ni sjene svađe, ni najmanjeg iskazivanja neposluha, osim kad je u pitanju vjera. Tko je ušao u brak s poniznošću, postao je nježan, ugodan, neznan, suosjećajan, a iznad svega tih, vedar, spreman na poslušnost, ne tužan, budan, marljiv i (treba li puno govoriti) bez strasti. Jer, u našoj poniznosti, Gospodin nas se sjeća i izbavlja nas od neprijatelja, od strasti i od naše prljavštine (Ps 135,23 - 24). Monah poniznog uma nije previše radoznao kad se radi o neshvatljivim stvarima, a uobražen želi ispitati i tajne Suda Božjega. Jednom vrlo mudrom bratu demoni su se vidljivo ukazali i počeli ga hvaliti. Ali premudri monah im reče: "Kad bi me u duši prestali hvaliti i otišli, zaključio bih da sam veliki čovjek. Međutim, ako me ne prestanete hvaliti, iz same ću pohvale znati koliko sam nečist. Jer svaki je ohol čovjek nečist pred Gospodinom (Izr 16,5). Dakle, ili odlazite - da budem nešto veliko, ili me hvalite - da uz vašu pomoć dođem do poniznosti.''
Zbunjeni ovom doskočicom, demoni su odmah nestali. Neka tvoja duša ne bude izvor životvorne rijeke poniznosti, iz kojeg će poniznost ponekad poteći obilno, a ponekad, opet, presušiti pod utjecajem slave i oholosti. Naprotiv, neka to bude izvor bestrasnosti, izvor iz kojeg neprestano teče rijeka siromaštva (duha). Znaj, dragi, da se jaruge pune žitom (usp. Ps 64,14) i duhovnim plodom. Jaruga je ponizna duša, koja usred planina – muka i kreposti – ostaje ne uznosita i nepomična. Nisam postio, nisam bdio, nisam ležao na zemlji, već sam se ponizio, i Gospodin me odmah spasi (Ps 114,6). Pokajanje uskrsava palog, a plač kuca na vrata Raja. Ali, časna poniznost ih otvara. A ja ispovijedam i klanjam se trojici u jednom, i jednom u trojici. Sve što je vidljivo, obasjano je suncem. Sve što se radi po duhovnom razumu uspostavlja poniznost. Nema svjetla - sve je mračno! Nema poniznosti uma – sve naše vene! U cijelom stvorenom svijetu postoji samo jedno mjesto gdje se sunce vidjelo samo jednom [2]; a jedna je misao često dovoljna da se rodi poniznost. Jednog jedinog dana cijeli se kozmos radovao [3]; a poniznost je jedina krepost koju demoni ne mogu oponašati. Jedna je stvar – uznositi se, a druga - ne uzositi se; nešto treće je – biti ponizan. Prvi sudi cijeli dan; drugi ne sudi, ali ni sam sebe ne osuđuje; a treći, iako nevin, uvijek osuđuje sam sebe. Jedna je stvar biti poniznog uma; druga - boriti se da postanemo poniznog uma; a treća – pohvaliti čovjeka poniznog uma. Prvo je savršeno; drugo je svojstveno poslušnima; a treće svim vjernima. Onoga koji se u sebi ponizio, usta ne mogu pokrasti: čega nema u riznici, ne iznose na vrata. Konju koji je upregnut sam, često se čini da trči dovoljno brzo. Ali kad ga upregnu s drugim konjem, po njemu upoznaje svoju sporost. Začetak duhovnog zdravlja prepoznaje se u tome što se naše misli više ne hvale prirodnim darovima. I dok god se osjeća neugodni miris sujete, ne može se osjetiti ni ugodni miris mira. Časna poniznost reče: "Moj ljubljeni neće nikoga povrijediti, neće nikoga suditi, neće nikim vladati, neće se praviti vrlo pametan, dok se ne sjedini sa mnom. A nakon sjedinjenja sa mnom, na njega više ne vrijedi nikakav zakon'' (usp. 1 Tim 1,9). Jednom monahu, koji se posebno trudio da stekne tu blaženu krepost, zli su dusi potajno u srce posijali pohvalu. Ali, po Božjem nadahnuću, uspio je pobijediti nestašluke zlih duhova pobožnim lukavstvom: ustao je i ispisao na zidu svoje kelije imena najviših kreposti: savršene ljubavi, anđeoske poniznosti uma, čiste molitve, neokaljane čistoće i slično. A kad su ga misli počele hvaliti, on reče: ''Idemo na sud!'' Došavši pred zid čitao bi imena, zatim bi viknuo na samog sebe: "Kad stekneš sve ove kreposti, znaj da si još daleko od Boga!" U čemu je, zapravo, snaga i bit ovog sunca – nismo u stanju reći. Ipak, po njegovim djelovanjima i svojstvima možemo donekle razumjeti njegovu unutarnju bit. Poniznost uma je božanski zaklon od kojeg ne vidimo svoja dobra djela. Poniznost uma je bezdan samoprijekora, zaštićen od svih mogućih lopova. Poniznost uma jaka je kula koja se može oduprijeti svakom neprijatelju (Ps 60,4). Neće mu moći ništa ni neprijatelj ni sin, odnosno pomisao bezakonja više mu neće moći nauditi (Ps 88,23-24). Sasjeći će pred njim neprijatelje njegove, i one koji ga mrze pobijedit će. Osim ovih spomenutih svojstava, koja su sva, osim jednog, njegova vidljiva obilježja, postoje i druga, koja veliki posjednik ovoga bogatstva može vidjeti u svojoj duši. Ti ćeš znati (i nećeš se prevariti) da je ova časna krepost u tebi po tome što ćeš sav biti ispunjen neopisivom svjetlošću i neizmjernom ljubavlju prema molitvi. Tome prethodi srce koje ne grdi tuđe grijehe. Preteča ove kreposti je mržnja prema svim oblicima slavoljublja, o kojem je već bilo riječi. Tko je upoznao sebe u svakom osjećaju duše, sije u dobru zemlju. Poniznost uma ne može procvjetati ako se zasije na drugi način. Tko je upoznao sebe, shvatio je i što je strah Božji. Živeći u njemu, on stiže pred vrata ljubavi. Poniznost je kapija Kraljevstva, koja u njega uvodi one koji su mu se približili. Mislim da o onome koji kroz tu kapiju ulazi govori Gospodin, kad kaže: Ući će, i izaći će iz života bez straha, i pašu će naći i cvijeće u raju. Svi koji uđoše kroz druga vrata u monaštvo, lopovi su i razbojnici svoje vlastite duše (usp. Iv 10,9). Ne treba prestati ispitivati sebe, ako hoćemo postići krepost poniznosti uma. Pa ako u dubini duše budemo mislili da je svaki naš bližnji bolji od nas, znači da je milost Božja blizu. Nemoguće je da iz snijega proizađe plamen; još je manje moguće da u heretiku ima poniznosti uma. To je krepost koja pripada samo vjernim i pobožnim ljudima, i to samo onima koji su se već očistili. Mnogi od nas nazivaju sebe grješnima, a možda se odista i smatraju takvima. Ali, tek trpljenje uvreda pokazuje kakvo je srce. Tko žuri tihome pristaništu poniznosti uma, neka ne prestaje činiti sve što može, neka se prisiljava na razne načine: riječima, mislima, zaključcima, ispitivanjem i istraživanjem, cjelokupnim podvigom i radom, tvoreći molbe i molitve, razmišljajući i premišljajući, sve dok se uz Božju pomoć, i s najnižim i najprezrenijim podvizima, lađica njegove duše ne izbavi od vječno burnoga mora oholosti. Tko se izbavi od oholosti, lako se opravdava za sve ostale grijehe, kao što pokazuje primjer carinika iz Evanđelja (Lk 18,9-14). Neki ljudi, radi poniznosti uma, do same smrti drže pred očima svoje nekadašnje grijehe, iako su za njih dobili oproštaj, samatrajući tom uspomenom sujetnu uobraženost. Drugi, pak, razmišljajući o stradanju Krista, smatraju sebe vječnim dužnicima. Neki, opet, preziru sebe zbog svakodnevnih nedostataka. A drugi, po iskušenjima, bolestima i padovima koji im se dogode, usvojiše majku darova odnosno poniznost uma. Ima i takvih (da li ih i sada ima, ne znam reći), koji se utoliko više ponizuju ukoliko ih Bog više daruje, smatrajući sebe nedostojnima svakoga bogatstva. Oni ostaju u uvjerenju kao da svakoga dana samo uvećavaju svoj dug pred Bogom. To je poniznost, to je blaženstvo, to je savršena nagrada za pobjedu! Kad nekog vidiš, ili za nekog čuješ, da je za svega nekoliko godina dostigao najviši stupanj bestrašća, shvati da nije išao drugim do ovim blaženim i kratkim putem. Sveti dvopreg: ljubav i poniznost. Ljubav uzdiže do neba, a poniznost one koji su se uzdigli pridržava da ne padnu. Skrušenost, samospoznaja i poniznost su tri različite stvari. Skrušenost je porod grijeha: onaj koji pada, skrušava se, i iako bez smjelosti, s pohvalnom bestidnošću stoji na molitvi, oslanjajući se, sav razbijen, na stup nade, kojim odgoni od sebe psa očaja. Samospoznaja je tačno razumijevanje svojih sposobnosti i trajno pamćenje i svojih najsitnijih grijeha. Poniznost je duhovna pouka samog Krista, koju oni koji se udostojaše da je prime misleno čuvaju u riznici svoje duše, i koja se običnim riječima ne da izraziti. Tko tvrdi da je ispunjen mirisom ovog mira, a osjeti makar i najmanje zadovoljstvo u srcu kad ga hvale ili pridaje veliki značaj riječima pohvale, neka se ne vara: u zabludi je! Ne nama Gospodine, ne nama - čuo sam nekoga gdje kaže u dubini svoje duše - već samo imenu Tvome daj slavu (Ps 113,9). Čovjek koji je to rekao dobro je poznavao prirodu ljudsku. On je znao da pohvala ne može da joj ne našteti. Od Tebe je pohvala moja u crkvi velikoj (Ps 21,26), odnosno u budućem vijeku. A prije toga, ja nisam u stanju da bez opasnosti primam pohvalu. Ako je vrhunac, suština i obrazac krajnje oholosti u tome, da se radi slave glume i nepostojeće kreposti, zar nije onda znak najdublje poniznosti uma u tome, što neki ljudi radi uniženja svog uzimaju na sebe i nepostojeće krivice? Tako je uradio onaj časni koji je uzeo u ruke kruh i sir.[4] Tako je postupio i onaj nositelj podviga čistoće, koji je svukao sa sebe svu odjeću i bestrasno prošao kroz grad.[5] Takvi se više ne brinu hoće li sablazniti ljude, obzirom da posjeduju moć da nevidljivo, putem molitve, svakome otkriju spasonosni smisao svog postupka. Tko se brine o prvome, samim tim pokazuje da mu nedostaje drugo. Jer, tamo gdje je Bog spreman da ispuni naše zahtjeve, mi sve možemo učiniti. Bolje ti je da ožalostiš ljude nego Boga. On se raduje kad nas vidi da se spremno izlažemo ponižavanju da bi potisnuli, povrijedili i ubili svoju sujetu. Do takvih darova dovodi potpuno život u tuđini. Zaista, samo veliki ljudi mogu podnositi ruganje od strane svoje okoline. Nemoj se užasavati nad ovim što rekoh: nitko nikada nije mogao da se jednim korakom vine na vrh ljestvice. Svi će poznati da smo Božji učenici ukoliko su imena naša zapisana ne nebu poniznosti, a ne ukoliko bi nam se demoni pokoravali (usp. Lk 10,20; Iv 13,55). Prirodno svojstvo limunovog drveta je, da mu se grane pružaju u vis kad je bez ploda. A, kad se savijaju, znači da će uskoro biti i ploda. Tko je razborit, razumije što hoću da kažem. Na svome usponu k Bogu, ova krepost prolazi kroz tri stupnja: trideseti, šezdeseti i stoti. Na stotom su bestrasni; na srednjem, junačni; a prvi stupanj mogu svi postići. Tko je upoznao sebe, nikada ne seže za onim što ne može da dohvati, već korača sigurno ovom blaženom stazom. Ptice se boje i slike jastreba, a nositelji podviga poniznosti i najmanjeg prizvuka prepirke. Mnogi su se spasli i bez proricanja i osvjetljenja, bez znamenja i čuda. Ali, bez poniznosti nitko neće ući na nebesku svadbu. Jer, čuvar darova je poniznost. Ali, površni ljudi zbog tih darova često i poniznost gube. Da nas drži u poniznosti i onda kad nismo voljni, Gospodin je uredio i ovo: nitko ne može sam tako dobro vidjeti svoje rane kao što može bližnji. Zato smo i obavezni da ne pripisujemo sebi svoje izlječenje, već bližnjemu, i da Bogu zahvaljujemo za to. Čovjek poniznog uma se uvijek gnuša svoje volje, kao grješne. U svojim molitvama Gospodinu, s nesumnjivom vjerom on uči da prima ono što iskazuje Njegovu volju. On uopće ne obraća pažnju na to kako njegovi učitelji žive, već prepušta svu brigu Bogu, koji je i preko magarice naučio Valaama što treba da radi (usp. Broj 22,28). I, iako sve čini, misli i govori po Bogu, nositelj podviga poniznosti uma ipak nema povjerenja prema sebi samom. Žalac i teret za poniznog monaha je samopouzdanje, kao što je za oholog da usvaja mišljenja drugih ljudi. Meni se čini da samo anđelu ne može da se potkrade nikakav grijeh, obzirom da čujem zemaljskog anđela da kaže: ''Jer ne osjećam ništa na svojoj savjesti, ali zato nisam opravdan; a onaj koji me sudi je Gospodin'' (1 Kor 4,4). Zato smo dužni neprestano osuđivati sebe i biti nezadovoljni sa sobom, da se dragovoljnim samo-omalovažavanjem opravdamo za nehotične grijehe. Inače, u času smrti ćemo svakako morati položiti račun o njima, i to u teškim mukama. Tko traži od Boga manje nego što zaslužuje, svakako će dobiti više nego što traži. To svjedoči carinik: tražio je oproštaj, a dobio opravdanje (usp. Lk 17,9-14). Razbojnik je tražio da bude samo spomenut u Kraljevstvu, a naslijedio je čitav Raj, i to prvi od ljudi (usp. Lk 23,43)! Kao što se ni u čemu stvorenom ne može vidjeti ni mala ni velika vatra kao samostalni elemenat, tako i u nepatvorenoj poniznosti uma ne ostaje ni trunke strasti. I dokle god mi griješimo hotimično, dotle u nama nema poniznosti. U nama se može raspoznati prisustvo poniznosti po tome što više ne griješimo hotimično. Znajući da se krepost duše oblikuje izvanjskom ponašanju, Gospodin uze ubrus i pokaza nam put kojim se dolazi do poniznosti (usp. Iv 13,4). Naime, duša nalikuje djelovanjima (tijela), suobražavajući se i suglašavajući se s njima. Vlast postade jednome od anđela uzrok oholosti uma, iako mu radi toga nije bila data. Drugo raspoloženje ima čovjek koji sjedi na prijestolju, a drugo onaj koji sjedi na đubrištu. Možda je zbog toga onaj veliki pravednik, odnosno Job i sjedio na đubrištu van grada. Stekavši savršenu poniznost uma, on reče sa svom iskrenošću: Prezreh samoga sebe i uvenuh od tuge. Smatram se prahom i pepelom (Job 2,8; 42,6). Nalazim da je Manasija sagriješio kao nitko drugi, oskvrnuvši hram Božji i čitavo bogoslužje idolima (usp. 4 Kralj 20-24; 1 Dn 4,13; 2 Dn 32-33; Mt 1,10), tako da ni post čitavog svijeta ne bi bio u stanju da ga potpuno iskupi. Ali, poniznost se pokazala sposobnom da u njemu izliječi i ono što je neizlječivo. Jer, da si htio žrtvu [6], dao bih, kaže David Bogu; svepaljenice, odnosno tijelo iscrpljeno postom, ne voliš. Žrtva je Bogu (Ps 50,18) itd., kao što svi znaju [7]. Sagriješih Gospodinu, zavapi jednom blažena poniznost k Bogu, povodom preljuba i ubojstva. I odmah ću: Gospodin oprosti grijeh tvoj (2 Kralj 12,13). Nezaboravni oci tvrde da put k poniznosti i njen osnovu čine tjelesni napori. Ja, pak, mislim da su to poslušnost i pravičnost srca, koji se po samoj prirodi suprotstavljaju oholosti. Ako je oholost neke anđele pretvorila u demone, bez sumnje i poniznost može od demona načiniti anđele. Zato, neka se ohrabre pali! Postarajmo se svim silama da se popnemo na vrh poniznosti uma. Ako i nemamo snage, ipak se potrudimo: možda će nas sama poniznost iznijeti na svojim ramenima. Ako i pokleknemo, bar nemojmo ispasti iz njenog zagrljaja. Naime, čudio bih se da neko tko otpadne od nje dobije bilo kakav vječni dar. Nervi i putovi poniznosti (ali još ne i jasni znaci) su: nestjecanje, neprimjetno protjerivanje, prikrivanje duhovne mudrosti, jednostavno izražavanje, traženje milostinje, skrivanje plemenitog porijekla, izgon puno-pričljivosti, drskosti odstranjenje. Ništa tako nije u stanju da unizi dušu, kao siromaštvo i ishrana samo onim što se isprosi. Jer, kao ljubitelji mudrosti i ljubitelji Boga se pokazujemo tek tada kad imamo razloga da budemo oholi, a bježimo od oholosti glavom bez obzira. Ako se spremaš za borbu protiv neke strasti, uzmi u pomoć poniznost uma: Na aspidu i zmijskog kralja nagazit će, odnosno na grijeh i na očajanje; lava i zmaja pogazit će, odnosno đavla i svoje tijelo (usp. Ps 90,13). Poniznost uma je nebeski vodoskok, koji je u stanju da dušu iz ambisa grijeha uzdigne do neba. Jednom prilikom je netko u srcu svome primijetio ljepotu ove kreposti. Obuzet divljenjem, on je upita za njenog roditelja. A ona, smiješeći mu se vedro i blago, reče: "Kako možeš željeti da znaš ime Onoga koji me rodio, kad On nema imena? Neću ti ga reći, sve dok ne primiš Boga! Njemu slava kroz sve vjekove. Amen.'' Bezdan je majka izvora. A izvor rasuđivanja je poniznost.
NAPOMENE:
1. Jeleni i zmije: usporedba poniznosti s jelenom počiva na tvrdnji starih pisaca, prema kojoj jelen instinktivno osjeća mjesto gdje se skriva zmija. On staje iznad ulaza u zmijsku rupu i svojim snažnim dahom je izvlači. Tako mu zmije same ulaze u usta, i on ih proguta. Ali, kad ih proguta, jelen osjeti silnu žeđ i žurno trči na izvor, da se rashladi i utoli žeđ. Inače, ako za tri sata poslije gutanja zmije ne okusi vode, jelen umire. Zato je i David usporedio svoju dušu sa žednim jelenom (usp. prim. u ruskom prijevodu od 1891, str. 23-24).
2. Samo jedno mjesto na kojem je sunce viđeno samo jedanput: to je dno Crvenoga mora, prilikom čudesnog prolaska Izraelaca (Izl 14) (usp. Shol. 10, sol. 1005 V).
3. Jednog jedinog dana se sav svemir obradovao: to je dan Uskrsa Kristovog, dan u koji je Bogočovjek uskrsnuo i time oslobodio ljudski rod od vječnih okova pakla. Neki pod tim danom podrazumijevaju dan Rođenja Kristovog, kad su anđeli pjevali: ''Slava na visini Bogu.'' Napokon neki misle da je to dan kad je Noa sa svojima izašao iz korablje (usp. Shol. 10, col. 1005 V).
4. Bogu ugodni koji je uzeo kruh i sir: u knjizi Izreke staraca govori se o ocu Šimunu da je, čuvši da gradonačelnik s poštovanjem dolazi da od njega uzme blagoslov, uzeo kruh i sir, iako nije bilo vrijeme za objed, i sjedeći na pragu kelije, počeo da jede, da ga zateknu i steknu mišljenje da je izjelica. Zaista, kad je gradonačelnik došao i vidio ga, odmah je otišao razočaran.
5. Prošao gol kroz grad: to je bio sveti Serapion Sindonit, o kojemu se najstariji i vjerodostojni podaci nalaze u Lavsaiku, 83 (Migne, R. G., 34, 1180-1186; II, 45-51). Neki to povezuju s Bogu ugodnim Simeonom Jurodivim (usp. Životopis 21. srpnja).
6. Ilija Kritski veli da poniznost može izgladiti puno grijeha i bez nekih drugih podviga. Naprotiv, podvizi bez poniznosti ne samo da ne koriste ništa, već nam i mnoga zla nanose (usp. Shol. 39, col.1012 S).
7. Kao što svi znaju: Ljestvičar ponekad ne završi citat iz Svetog pisma, imajući u vidu opću pojavu među monasima toga doba, da skoro cijelo Sveto pismo znaju napamet. U ovom slučaju, pun citat glasi: Žrtva je Bogu duh skrušen, srce skrušeno i ponizno Bog neće prezreti (Ps 50,18).
Pouka XXVI
O RASUĐIVANJU
a) O pomislima, strastima i krepostima
Rasuđivanje kod početnika predstavlja točno poznavanje samoga sebe. Kod onih što su dospjeli do sredine, rasuđivanje je duhovno čulo kojim se nepogrešivo razlikuje pravo dobro od prirodnog dobra i od onog što je dobru suprotno. Kod savršenih, rasuđivanje je znanje, koje u njih dolazi putem božanskog osvjetljenja i koje je sposobno da svojim svjetionikom osvijetli i ono što je u dušama drugih ljudi tamno. Uopće, smatra se da je rasuđivanje točno shvaćanje Božje volje u svakom trenutku, mjestu i stvari, shvaćanje koje se nalazi samo u ljudima čista srca, čista tijela i čistih usana. Tko je pobožno svrgnuo prve tri strasti, svrgnuo je ujedno i ostalih pet [1], a tko i ne haje za njih, niti jednu drugu strast neće pobijediti. Rasuđivanje je neuprljana savjest i čist osjećaj. Nitko ne smije da u neznanju svome padne u nevjericu, kad u monaškom životu vidi ili čuje za nešto natprirodno. Jer, tamo gdje se javlja Bog, koji je iznad prirode, događaju se i mnoge natprirodne stvari. Sve demonske borbe u nama nastaju na osnovu tri glavna uzroka: bilo iz našeg nemara (nehaja, neznanja)), ili iz naše oholosti, ili iz zavisti demona. Bijedan je prvi; posve bijedan drugi; a treći - tri puta blažen! U svim slučajevima trebamo se rukovoditi svojom savješću po Bogu, da bi, doznavši odakle vjetar puše, na odgovarajući način i jedra razvili. U svim našim podvizima po Bogu, demoni nam kopaju tri jame: prvo - bore se da spriječe izvršenje našeg dobrog djela; drugo - kad pri prvom pokušaju pretrpe poraz, brinu se da bar ono što se čini ne bude učinjeno po Bogu; pa kad, lopovi, i tu promaše, tiho nam se prikradu i hvale nas u duši našoj kao ljude koji u svemu žive po Božjoj volji. Prvome je neprijatelj briga i razmišljanje o smrti; drugome - poslušnost i poniznost (samo-unižavanje); trećem – stalni ukor samog sebe. To je trud pred nama, dok ne uđe u svetište naše (Ps 72,15-16) vatra Božja: tada više neće biti u nama nasilja ukorijenjenih navika. Jer Bog naš je vatra koja spaljuje (Pnz 4,24; Heb 12,29) svaku raspaljenost i pohotu, svaku lošu naviku i okorjelost, bez obzira radi li se o nečem unutrašnjem ili izvanjskom, vidljivom ili nevidljivom. Demoni, opet, čine suprotno onome što smo sad rekli. Kad oni pobijede dušu, i svjetlost uma pomrače, u nama, jadnima, nema više ni trijeznosti (budnosti) uma, ni rasuđivanja, ni saznanja, ni obzira, već samo ostaje tupost, neosjetljivost, nerasudljivost, zaslijepljenost. Sve što smo rekli vrlo dobro znaju oni koji su se otrijeznili od bluda, ili oni koji su se umjerili u svojoj prevelikoj slobodi, ili pak ljudi koji su od bestidnih postali stidljivi. Oni dobro znaju kako su se poslije stjecanja trijeznog (budnog) uma i izbavljenja od duhovnog sljepila (bolje reći, od osakaćenja uma), stidjeli samih sebe pred sobom zbog onoga što su prije toga govorili i činili, živeći u sljepilu. Lopovi se neće usuditi krasti, niti će se odvažiti na ubojstvo, niti će pogubiti dušu našu, prije nego što u njoj padne mrak. Krađa je neosjetno zarobljavanje duše. Ubojstvo duše je usmrćenje razumnog uma palog u nepristojna djela. Pogubljenje duše je očajanje poslije izvršenog bezakonja. Kad se radi o izvršenju evanđeoskih zapovijedi, nitko ne treba da se ispričava svojom nesposobnošću. Ima duša koje su učinile i više od onoga što traži zapovijed. Neka te u to uvjeri onaj koji je zavolio bližnjeg više od samoga sebe i za njega dao dušu, iako i nije dobio zapovijed od Gospodina [2]. Neka se ohrabre strasnici koji su stekli poniznost. Jer, ako su i u svaku klopku upali i u sve mreže se zaplitali, i svaku bolest preboljeli, po svome ozdravljenju su za sve ljude postali: zvijezde, liječnici, svjetionici, kormilari, učeći ljude svojstvima i izgledu svake bolesti, i spašavajući svojim iskustvom one koji se nalaze pred padom. Ako ima nekih koje napastvuju ranije stečene navike, a sposobni su da uče druge iako i prostom riječju - neka uče. Možda će se jednom makar i svojih riječi zastidjeti, i početi da ih sprovode u djelo. (Samo da uz to nemaju i neki položaj vlasti). I dogodit će se na njima ono što sam već jednom prilikom vidio da se događa nekim ljudima koji se valjaju po blatu: onako iskaljani, oni su prolaznicima, radi njihovog spasenja, objašnjavali kako su upali u glib, upozoravajući ih da i oni ne krenu istim putem. Radi spasenja drugih, Svemoćni je i njih izbavio od blata grijeha. Ukoliko se, pak, oni koji pate od strasti hotimično predaju uživanjima, onda neka šutnjom pokažu svoju mudrost. Radi njih, naime, počne Isus i tvoriti i učiti (Djela 1,1). Burno, zaista burno more prelazimo, o, moji ponizni monasi, prepuno mnogih vjetrova i stijena, virova i pirata, vrtloga i ponora, čudovišta i valova. Pod stijenom u duši treba podrazumijevati divlju i naglu srdžbu; vir je beznađe koje obuzima um i vuče ga u dubinu očajanja; ponor je neznanje, u kojem se zlo uzima za dobro; čudovište je ovo dosadno i divlje tijelo; pirati - najopasniji službenici slavoljublja [3], koji pljačkaju naše blago i trud kreposti; val je naduven i pretovaren trbuh, koji nas svojom požudom predaje onoj nemani; a vrtlog je oholost, svrgnuta s neba, koja nas do neba uznosi i do pakla obara. Oni koji izučavaju nauke znaju kakvo učenje odgovara početnicima, kakvo srednjima, a kakvo samim učiteljima. Obratimo svu svoju pažnju i utvrdimo nismo li još u redu početnika, iako već dugo vremena učimo. Svi smatraju da je sramota vidjeti starca da ide u osnovnu školu. Najbolja abeceda [4] za sve je slijedeća: poslušnost, post, kostrijet, pepeo, suze, ispovijedanje, šutnja, poniznost, bdijenje, hrabrost, mraz, rad, muka, poniženja, skrušenost nepamćenje zla, bratoljublje, blagost, prosta i ne znatiželjna vjera, nemarenje za svijet, ne mrzeća mržnja prema roditeljima, nepristranost, prostodušnost s bezazlenošću, dragovoljna skromnost. Domet i plod naprednih: odsustvo taštine (sujete), ne srditost, nada, mir i tišina, rasuđivanje, trajno sjećanje na Božji Sud, milosrđe gostoljublje, umjereno poučavanje, bestrasna molitva, nesrebroljublje. Krajnja granica, pravilo i zakon za duhove i tijela, koji još u tijelu dostižu savršenost: nezarobljeno srce, savršena ljubav, izvor poniznosti uma, ushićenje uma, useljenje Krista, neukradljivost svjetlosti i molitve, izobilje osvijetljenosti Božje, čežnja za smrću, mržnja prema životu, bježanje od tijela, zastupnik svijeta, prinuditelj Boga, saslužitelj anđela, bezdan znanja, dom tajni, čuvar neizrecivih otkrivenja, spasilac ljudi, bog demona, gospodar strasti, vladar tijela, upravitelj prirode, tuđin grijehu, dom bestrasnost, nasljednik Gospodina uz pomoć samog Gospodina. Kad tijelo boluje, potrebna nam je velika trijeznost (budnost) uma. Ugledavši nas kako ležimo na zemlji, nesposobni da se odupremo tjelesnim podvigom, demoni pokušavaju da nas upravo tada napadnu s osobitom žestinom. Na one koji žive u svijetu, za vrijeme bolesti napada demon srdžbe, a ponekad i demon hule. One koji žive van svijeta, ukoliko imaju svega dovoljno, u to vrijeme muče demoni ugađanja trbuhu i bluda. A, ako žive na mjestima neudobnim i podvižničkim, na njih juriša demon duhovne tromosti ili lijenosti i nezahvalnosti. Primijetio sam da vuk bluda povećava muke bolesnim ljudima, proizvodeći i u samim bolovima pohotljive osjećaje i istječenja. Bilo je užasno vidjeti kako se tijelo usred žestokih bolova nadražuje i bjesni. Onda sam se okrenuo na drugu stranu, i vidio ljude koji leže bolesni, i koje u samoj bolesničkoj postelji tješi božansko djelovanje i naklonost. Tom utjehom oni su i bolove stišavali. I bili su tako raspoloženi, da uopće nisu više ni željeli da se izliječe od svoje bolesti. Zatim se osvrnuh, i vidjeh teške paćenike, koji su se bolešću, kao nekom epitimijom, izbavili od duševne strasti. I proslavih Onoga koji blatom čisti od blata. Sav duhovan po svojoj suštini, um posjeduje i osobito duhovno čulo. Takva priroda ljudskog uma svakog čovjeka nagoni da traga za tim čulom u sebi, bez obzira da li ga već ima ili ne. Jer, kad se to duhovno čulo pokaže u nama, prestaje obično djelovanje tjelesnih čula. I to je upravo ono što jedan mudrac, poznajući stvar, reče: "I naći ćeš božansko čulo" [5]. U pogledu djelatnosti i riječi, misli i doživljaja duše, monaški život treba da teče u osjećaju srca. Inače, on nije monaški, da i ne govorim - anđeoski! Drugo je promisao Božji, a drugo - pomoć, drugo - zaštita, a drugo - milost Božja, i drugo - utjeha. Promisao se odnosi na svu prirodu; pomoć se daje vjernima, i samo njima; zaštita se pruža također vjernima, ali onima koji su pravi vjernici; milost Božja ukazuje se samo onima koji mu služe, a utjeha - onima koji ga vole. Ono što je za jednoga lijek, za drugog je otrov. A, ponekad jedna ista stvar jednom te istom čovjeku, kad se daje u prikladno vrijeme, služi kao lijek, a kad se daje u neodgovarajuće vrijeme, djeluje kao otrov. Vidio sam jednog nevještog liječnika, koji je ponizio jednog slabog bolesnika, i time mu ništa drugo nije učinio osim što ga je bacio u očajanje. A, vidjeh i jednog darovitog liječnika, koji je posredstvom poniženja izvršio operaciju uznositog srca i iz njega izvukao sav gnoj. Vidio sam jednog istog bolesnika, kako jednom prilikom radi očišćenja nečistoće pije lijek poslušnosti, kreće se, hoda, ne spava; a drugom prilikom, imajući bolesno oko duše, prebiva nepokretan, u usamljenosti i šutnji. Tko ima uši da čuje, neka čuje!
Određeni ljudi, ne znam zašto (jer nisam naučio znatiželjno istraživati svojom glavom ono što je Božji dar), su, tako reći, po prirodi skloni suzdržanosti, ili šutnji, ili čistoći, ili skromnosti, ili krotkosti ili naklonosti. A kod drugih ljudi gotovo sama priroda protivi se tim krepostima, te se prisiljavaju da ih čine. Iako s vremena na vrijeme dožive poraz, ja, ih kao ljude koji prisiljavaju vlastitu prirodu na dobro, ipak više hvalim nego prve. Ne hvali se previše, čovječe, bogatstvom koje si stekao bez muke. Predviđajući tvoj veliki gubitak, tvoju nemoć i tvoju propast, Darovatelj te je htio nekako spasiti svojim darovima, koje nisi zaslužio. Pouke i navike, i čitavo obrazovanje koje smo dobili u djetinjstvu, kad odrastemo mogu da nam pomažu ili da nas, pak, ometaju u postizanju kreposti u monaškom životu. Monasima su svjetlost anđeli, a svjetlost svima ljudima - monaški život. Zbog toga, neka monasi čine podvig da u svemu pružaju dobar primjer, ne dajući ni najmanje povoda za sablazan (usp. 2 Kor 6,3), kako u onome što rade, tako i u onome što govore. Jer, ako svjetlost postane tama, koliko će tek biti mračna tama koja već jest mrak, odnosno oni koji žive u svijetu (usp. Mt 5,14-16; 6,22-23)?! Dakle, ako me već slušate, onda, vi koji hoćete da slušate, znajte: bolje je za nas da ne otežavamo život samima sebi, da ne rastrgnemo svoju jadnu dušu boreći se s tisućama tisuća i s milionima miliona neprijatelja, jer nećemo stići ni da upoznamo, niti uopće da primijetimo sva lukavstva njihova. Uz pomoć Svete Trojice, naoružajmo se za borbu protiv tri strasti - trima krepostima [6]. Inače ćemo navući na sebe velike muke. Stvarno, ako i u nama bude Onaj koji pretvara more u kopno, bez sumnje će i naš Izrael, odnosno um koji gleda Boga, preći bez bure more strasti i vidjeti Misirce gdje se dave u vodi suza. Ne bude li On s nama, tko će izdržati bijes valova strasti u tijelu ovome?! Ako Bog uskrsne u nama kroz djela naša, iščeznut će neprijatelji Njegovi. Ako se, pak, kroz sagledavanje približimo Njemu, pobjeći će oni koji ga mrze, od lica Njegova (Ps 67,2) i od nas. Postarajmo se da učinimo božanske stvari više svojim vlastitim znojem nego golim riječima. U času smrti dužni smo pokazati djela, a ne riječi. Čuvši da na nekom mjestu postoji zakopano blago, ljudi se trude da ga nađu. Ono što u tome traženju nađu oni s mukom čuvaju. A, oni koji su se bez muke obogatili, lako rasipaju svoje bogatstvo. Teško je pobijediti svoje loše navike bez velikog napora. A, oni koji tim navikama ne prestaju dodavati nove - ili su pali u očajanje nad sobom, ili nikakvu korist nisu imali od svog monaškog života. Uostalom, znam da Bog sve može, jer Njemu ništa nije nemoguće (usp. Job 42,2). Neki su mi postavili teško pitanje, koje prelazi umne sposobnosti svih ljudi s razumom poput mojega, i koje ne nađoh ni u jednoj knjizi koja je došla do mene: "Koje je, upravo, potomstvo osam strasti?", ili: "Koja od tri glavne strasti rađa koju od ostalih pet?" A, ja priznadoh svoje neznanje u vezi s tim izvanrednim pitanjem, te od bogougodnih otaca dobih ovakav odgovor: "Majka bluda je ugađanje trbuhu, duhovne tromosti ili lijenosti - slavoljublje, a tuga, kao i srdžba, je porod sve tri strasti. Majka oholosti je slavoljublje.'' Obzirom da mi ti čuveni Oci pružiše objašnjenje, ja ih stadoh moliti da me nauče koji grijesi proizlaze od osam glavnih strasti, i koji je grijeh plod koje strasti. Na to bestrasni Oci odgovoriše ljubazno da među strastima nema ni reda ni smisla - sve je tu nered i zbrka. Potvrđujući svoju misao uvjerljivim dokazima, blaženi Oci govorahu navodeći mnoge i vjerodostojne primjere, od kojih neke stavljamo u ovu pouku, da bismo pomoću njih i ostalo učinili jasnijim. Na primjer: neumjesni smijeh rađa se ponekad od demona bluda, ponekad od demona sujete - kad čovjek samoga sebe u sebi nečasno hvali, a ponekad i od uživanja u jelu. Dugo spavanje proizlazi ponekad od prejedanja, ponekad od posta - kad se oni koji poste ponose svojim postom, a ponekad od duhovne tromosti ili lijenosti, ili čak i od prirode. Puno-pričljivost proizlazi ponekad od ugađanja trbuhu, a ponekad od sujete. Duhovna tromost ili lijenost proizlazi ponekad od prevelike sitosti, a ponekad od nedostatka straha Božjeg. Hula je upravo plod oholosti, a često dolazi i kao posljedica toga što smo bližnjega osuđivali za isti grijeh, ili zbog pretjerane zavisti demona? Okorjelost srca dolazi od sitosti, od neosjetljivosti, od pristranosti. Ta pristranost dolazi, opet, ili od bluda, ili od srebroljublja, od ugađanja trbuhu ili od sujete, ili od mnogih drugih strasti. Zloća proizlazi iz uobraženosti i srdžbe. Licemjerstvo - od samozadovoljstva i svojeglavosti. Prirodno, kreposti koje su suprotne ovim strastima rađaju se od suprotnih roditelja. I da ne bih puno govorio (jer mi ne bi ostalo dosta vremena kad bih htio podrobno ispitati svaku pojedinačno), reći ću samo da sve gore spomenute strasti uklanja poniznost uma. Oni koji su tu krepost stekli, pobijedili su sve strasti. Roditelji svakoga zla su čulno uživanje i lukavstvo. Čovjek koji je obuzet ovim strastima, neće vidjeti Gospodina. Udaljavanje od prvog, bez udaljavanja od drugog, međutim, ne donosi nam nikakvu korist. Strah od vlasti i od zvijeri neka nam posluži kao primjer straha Gospodinovog. I neka ti tjelesna ljubav bude slika žudnje za Bogom. Ništa ne smeta da određene osobine kreposti usporedimo s onim što je njima suprotno. Strašno se iskvarilo naše pokoljenje: sve je puno oholosti i licemjerja. Tjelesne podvige, po ugledu na drevne Oce naše, možda je još i moguće kod nas sresti, ali se milosnih darova njihovih naše pokoljenje ne udostoji, iako ljudskoj prirodi, čini mi se, nikada nisu bili toliko potrebni kao sada. Pravedno smo i kažnjeni: Bog se ne pokazuje u podvizima, već u prostodušnosti i poniznosti. Pa iako se sila Gospodinova u nemoći pokazuje (usp. 2 Kor 12,9), ipak Gospodin neće stati na put podvižniku ponizna uma. Kad vidimo nekoga od naših podvižnika gdje pati od neke tjelesne bolesti, ne bi trebalo da sa zloćom pitamo za uzrok njegove boljke. Bolje bi bilo da ga primimo s prostodušnom i iskrenom ljubavlju, kao da je dio našega tijela, i kao vojnika ranjenog u borbi. Ima bolesti koje se dobivaju radi očišćenja od grijeha, a ima i takvih koje treba da slome naš ponos. Kad vidi da je netko vrlo lijen prema podvigu, naš dobri, sve-dobri Vladar i Gospodin njegovo tijelo ponižava bolešću kao najpogodnijim podvigom, a ponekad i dušu očišćuje od loših pomisli i strasti. Svako vidljivo ili nevidljivo zlo koje nam se dogodi, može se primiti ili onako kako treba, odnosno mirno, ili s uzbuđenjem, ili pomalo ovako i pomalo onako. Vidio sam, na primjer, tri kažnjena monaha: jedan se bunio, drugi je ostao miran, a treći je primio kaznu s velikom radošću. Gledao sam kako zemljoradnici bacaju isto sjeme, ali svaki sa svojim posebnim ciljem: jedan, da otplati svoj dug, a drugi, da napuni svoju kesu; jedan, da poklonima ukaže počast gospodaru, a drugi, da za svoj dobar rad dobije pohvalu od onih što prolaze putem života; jedan, da napakosti neprijatelju koji mu zavidi, a drugi, da ga ljudi ne bi kudili kao lijenog. A, evo i naziva sjemena: post, bdijenje, milostinja, obavljanje dužnosti i slično. Neka monasi brižljivo ispitaju što upravo žele postići svojim podvigom, kao što ljudi koji dođu na izvor po vodu paze da s vodom ne zahvate i po koju žabu. Jer, i onda kad dobra djela činimo, mi često vršimo i ono zlo što se tajno s njima splelo, a da toga nismo ni svjesni. Na primjer: s gostoljubljem se prepliće ugađanje trbuhu, s ljubavlju blud, s rasuđivanjem podmuklost, s mudrošću prepredenost, s krotkošću podmuklost, mlitavost, lijenost, ogovaranje, svojeglavost, gluhoća za osnovani prijekor, kao što se i sa šutnjom prepliće uobražena poza učiteljstva, s radošću ponos, s nadom nemar, s ljubavlju (osim bluda) osuđivanje, s usamljenošću duhovna tromost ili lijenost, s čistoćom ogorčenost, s poniznošću uma drskost. A, uz sve to, kao neka ljepljiva kolomast, bolje reći - otrov, lijepi se sujeta. Ne budimo tužni ako naše molitve Gospodinu za određeno vrijeme ne budu uslišane. Gospodin hoće da svi ljudi u jednom trenutku postanu bestrasni. Oni koji nešto mole od Boga i ne dobivaju, svakako ne bivaju uslišani iz jednog od ovih razloga: ili zbog toga što prije vremena traže, ili zbog toga što traže nedostojno i iz sujete, ili zbog toga što bi se uzoholili i ulijenili ukoliko dobiju traženo. Strasti napuštaju ne samo vjernike, već i neke nevjernike, te odlaze sve - osim jedne [7] koju ostavljaju samu, kao neko vrhovno zlo koje sobom zamjenjuje sve ostale. Jer, ona je tako štetna, da je u stanju zbaciti i s neba. Mislim da nitko ne sumnja u to da demoni i strasti napuštaju dušu, bilo za određeno vrijeme ili za stalno. Ali, malo njih zna uslijed kojih nas razloga oni ostavljaju na miru. Gorivo strasti troši se, sagorijevano božanskom vatrom [8], koja je iskorjenjuje iz duše. Po mjeri toga kako se strasnost tjelesna iskorjenjuje, duša se čisti i strasti odlaze, izuzev ako ih sam čovjek svojim životom u strastima i nemarom opet ne privuče. Demoni se planski povlače, da bi nas učinili neobazrivima, te da bi iznenada ugrabili bijednu dušu. Znam i za jedno drugo povlačenje zvijeri: do njega dolazi kad se duša konačno navikne na grijeh. To je nešto slično kao kad djeca, naviknuta da se doje i odbijena od dojke, sisaju svoje prste. Znam još i za peto bestrasnost u duši, koje nastaje zbog velike prostodušnosti i pohvalne nevinosti. Takvima pravedno šalje svoju pomoć Bog koji spašava prave srcem (Ps 7,11), i neosjetno ih izbavlja od strasti, kao što i mala djeca nisu ni svjesna svoje golotinje kad ih svuku. U čovjeku nema zla ili strasti po prirodi. Bog nije tvorac strasti.
Nasuprot tome, Bog je našoj prirodi darovao mnoge kreposti, od kojih su osobito jasne: milosrđe - jer i pogani imaju samilosti; ljubav - jer i životinje često zasuze kad ih razdvajaju; vjera - jer nju sami od sebe rađamo; nada - zato što i mi uzajmljujemo, i trgujemo, i sijemo - nadajući se da ćemo se obogatiti. Ako je ljubav, kao što smo pokazali, krepost koju možemo imati po samoj prirodi, a ona je sveza i punoća zakona (Rim 13,10), znači da kreposti uopće nisu daleko od naše prirode. Neka se, zato, zastide oni koji se pozivaju na svoju navodnu nesposobnost da čine dobro. Međutim, ima i natprirodnih kreposti: čistoća, ne srditost, poniznost uma, molitva, bdijenje (budnost uma), post, neprestani plač iz srca. Nekima od njih naučili su nas ljudi, drugima - anđeli, a nekima je, opet, sam Bog Riječ, Učitelj i Darovatelj [9]. Kad biramo između dva zla, trebamo izabrati manje. Na primjer, često nas braća posjete upravo onda kad se molimo. Što tada učiniti: ili prekinuti molitvu, ili uvrijediti brata, pustivši ga da ode a da mu nismo rekli ni riječi. Ljubav je veća od molitve: molitva je djelomična krepost, a ljubav je sveobuhvatna krepost. Jednom prilikom, dok sam još bio mlad, dođoh u neki grad, i tamo me, dok sam sjedio za trpezom, u istom trenutku spopadoše dvije pomisli: pomisao ugađanja trbuhu i pomisao slavoljublja. Bojeći se posljedica popuštanja bjesnilu trbuha, dozvolio sam prije da me pobijedi slavoljublje. Naime, znao sam da kod mladih demon slavoljublja često pobjeđuje demona ugađanja trbuhu. I pravo je. Kod svjetskih ljudi, korijen svih zala jest srebroljublje (1 Tim 6,10), a kod monaha - ugađanje trbuhu. Bog po svome promislu često u duhovnim ljudima ostavlja neke vrlo lake strasti. Zbog tih svojih u stvari lakih i bezgrješnih strasti oni su vrlo nezadovoljni sa sobom, čime stječu ne truležno blago poniznosti uma. Monah početnik ne može postići poniznost ako ne živi u poslušnosti. Naime, svaki samouk čovjek koji je bez ičije pomoći savladao neku vještinu, sebe smatra izuzetnim. Oci s pravom tvrde da se djelatni život monaha sastoji iz dvije glavne kreposti: iz posta i poslušnosti. Post iskorjenjuje tjelesne požude, a poslušnost, razvijajući poniznost uma, utvrđuje uspjeh postignut pomoću prve kreposti. Stoga i plač iz srca ima dvostruko djelovanje: kao istrebljivač grijeha i tvorac poniznosti uma. Pobožnim ljudima je svojstveno da daju svakome koji traži; pobožnijim, da daju i onome koji ne traži; ne tražiti, pak, nazad ništa od onih koji su uzeli, ni onda kad su u mogućnosti da nam vrate pozajmljeno, svojstveno je isključivo onima koji su bez strasti (bestrasni). Nikada ne trebamo prestati ispitivati gdje se nalazimo u odnosu na sve strasti i kreposti: u početku, u sredini ili na kraju. Do svih napada demonskih na nas dolazi na osnovu jednog od tri razloga: zbog slastoljublja, zbog oholosti ili zbog zavisti demonske. Blaženi su posljednji, posve bijedni srednji, a prvi - do kraja nekorisni. Postoji određeni osjećaj, ili možda navika, koja se zove izdržljivost u mukama. Obuzet ovim osjećajem, čovjek se više nikada neće uplašiti ili pobjeći od muka. Duše mučenika, prožete tim slavnim osjećajem, s lakoćom su prkosile i najstrašnijim mukama. Drugo je čuvanje pomisli, a drugo – stražarenje (budnost) nad umom. Koliko je istok daleko od zapada, toliko je drugo uzvišenije od prvog, iako i teže. Jedna je stvar, moliti se protiv pomisli; drugo je, opet, protivrječiti im; sasvim nešto treće je omalovažavati ih i prezirati. O prvome svjedoči onaj koji je rekao: Bože, dođi mi u pomoć, i ostalo (Ps 69,2); o drugome - onaj koji reče: Odgovorit ću onima koji me vrijeđaju, riječ suprotnu (Ps 118,42), i opet: Stavio si nas kao predmet raspre susjedima našim (Ps 38,10); svjedok, pak, trećega je onaj koji je pjevao: Zanijemih, i ne otvorih usta svoja (Ps 38,2), i: Postavih stražu pred ustima svojim, kad ustade grješnik protiv mene, i opet: Oholi prijestupiše zakon preko svake mjere; ali od gledanja u Tebe ne odustadoh (Ps 118,51). Srednji se često služi prvim načinom, zbog svoje nespremnosti; prvi još nije u stanju da odbija neprijatelja drugim načinom; a treći pljuje na demone. Po prirodi stvari, nemoguće je da se nešto bestjelesno ograničava tijelom. Ali, sve je moguće Bogu Tvorcu. Kao što oni koji imaju zdravo čulo mirisa mogu da osjete i sasvim pritajen miris, tako i čista duša u drugima prepoznaje kako miomiris što ga i sama od Boga dobi, tako i smrad od kojeg se sama savršeno oslobodila, iako drugi to i ne osjećaju. Ne mogu svi postati bestrasni. Ali nije nemoguće da se svi spase i pomire s Bogom. Neka ne ovladaju tobom oni tuđinci, demoni, koji hoće da se upustiš u ispitivanje neshvatljivih tajni Božjeg promisla ili Njegovih javljanja ljudima, i koji ti potajno došaptavaju da Bog ipak gleda tko je tko. Te pomisli su, očigledno, porod oholosti. Postoji demon srebroljublja koji često glumi poniznost, a postoji i demon slavoljublja koji podstiče na davanje milostinje, isto onako kako to čini i demon slastoljublja. Ako budemo čisti od posljednja dva demona, nemojmo prestati da na svakom mjestu činimo djela milosrđa. Neki rekoše da demoni rade protiv demona. Tek, ja vidim da svi oni složno misle o našoj propasti. Svakome duhovnom podvigu, vidljivom ili mislenom, prethodi posebna namjera i plemenita težnja, uz Božju suradnju. Ako nema prvoga, ni drugo ne slijedi. Sve pod nebom ima svoje vrijeme, kako veli Propovjednik (Prop 3,1). To se odnosi i na ono što tvori naš sveti monaški život. Stoga ćemo, ako hoćete, ispitati koje djelatnosti kojem vremenu najviše odgovaraju. Bez sumnje, za nositelje podviga postoji i vrijeme odmora (mislim na one nositelje podviga koji tek počinju borbu); postoji vrijeme suza i vrijeme zaleđenosti srca; vrijeme za pokoravanje i vrijeme zapovijedanja; vrijeme za post i vrijeme za jelo; vrijeme za borbu protiv neprijateljske čulnosti i vrijeme kad čulnost miruje; vrijeme duševne oluje i vrijeme tišine uma; vrijeme za tugu srca i vrijeme radosti duhovne; vrijeme za pričanje i vrijeme za slušanje; vrijeme za prljanje (možda zbog oholosti) i vrijeme očišćenja (zbog poniznosti); vrijeme za rat i vrijeme sigurnog mira; vrijeme za mir i tišinu u usamljenosti i vrijeme za neometano zanimanje; vrijeme za neprestanu molitvu i vrijeme za svesrdno vršenje drugih dužnosti. Dakle, ne tražimo prije vremena ono što će doći u svoje vrijeme, prevareni svojom oholom revnošću. Ne tražimo ljeto u zimu, ni žetve u doba sjetve, jer postoji vrijeme za sjetvu truda i vrijeme za žetvu neizrecivih darova milosti. Ako o tome ne povedemo računa, nećemo poslije ni u odgovarajuće vrijeme dobiti ono što tom vremenu pripada. Po neshvatljivom promislu Božjem, neki ljudi su dobili od Boga sveto uzdarje prije nego što su se i potrudili; drugi, u toku samog truda; neki, po završenom trudu; a neki, napokon, u času smrti. Treba ispitati, tko je među njima ponizniji od ostalih. Postoji jedna vrsta očajanja koja proizlazi od punobrojnosti grijeha, od opterećenja savjesti i nesnosne tuge, u kojem duša, pod teretom velikog broja rana, tone i davi se u dubini beznađa. A postoji i jedna druga vrsta očajanja koja nas obuzima od oholosti i visokog mišljenja o sebi, u kojem oni koji su pali misle da nisu zaslužili takvo poniženje. Tko pažljivo ispita i jednu i drugu vrstu očajanja, naći će da između njih postoje neke razlike: u prvom slučaju, čovjek se predaje ravnodušnosti; u drugom, on očajava, ali nastavlja s podvigom, iako se jedno s drugim ne može uskladiti. Prvu vrstu očajanja obično liječe uzdržljivost i nada, a drugu vrstu poniznost, i još - nikoga ne osuđivati. Ne bi trebalo da se čudimo ili sablažnjavamo vidjevši kako neki ljudi govore dobro, a čine zlo. I onu zmiju u Raju, ponijela je i uništila oholost. Neka ti u svim pothvatima i podvizima (bez obzira da li na osnovu poslušnosti ili ne, da li u vidljivim ili mislenim) bude obrazac i pravilo da ispitaš da li ih zaista poduzimaš po Bogu. Ukoliko kao početnici započnemo neki podvig (bilo mali ili veliki), pa primijetimo da se u našoj duši ne povećava do tada već dobivena poniznost, izgleda mi da ga ne činimo po Bogu. Kod nas, tako nezrelih, sigurna potvrda da je ono što činimo u skladu s voljom Gospodinovom jest upravo ta poniznost; kod srednjih već možda i obustavljanje unutrašnje borbe; a kod savršenih - povećanje i obilje božanske svjetlosti. Male stvari za velike ljude možda i nisu male, a ono što je za male ljude veliko, nipošto ne mora biti savršeno. Kad se zrak očisti od oblaka, sunce zablista u punom sjaju. I duša koja je dostojna oproštaja grijeha, nesumnjivo vidi božansku svjetlost. Drugo je grijeh, drugo - izostavljanje dobra, drugo - nemar, a drugo - strast, i drugo - pad. Tko je u Gospodinu sposoban da ovo ispita, neka sve s točnošću razmotri [10]. Neki iznad svega cijene čudotvorstvo i one duhovne darove koji se vide, ne znajući da ima i puno uzvišenijih darova koji su skriveni, ali upravo zato i slobodni od pada. Tko se savršeno očistio, vidi čak i dušu bližnjega (iako ne dušu kao takvu), upravo stanje u kojem se duša bližnjega nalazi. Onaj, pak, koji je tek na putu očišćenja, o stanju duše svog bližnjeg zaključuje samo na osnovu vanjskih djelovanja. Mala vatra ponekad zbriše čitavu šumu, kao što se i čitav trud može izgubiti kroz malu pukotinu. Ponekad odmor tijela (koje je neprijatelj duši) oživljava silu uma umjesto da raspiri vatru pohote. Ponekad, naprotiv, iscrpljivanje tijela dovodi do oživljavanja pohote, da se ne bismo uzdali u sebe već u Onoga koji na nepoznat način umrtvljuje požudu našega uvijek živog tijela. Vidjevši da nas određeni ljudi vole ljubavlju Božjom, u njihovom prisustvu treba osobito da pazimo na svoje ponašanje. Ništa tako ne razara ljubav, i ništa toliko ne izaziva mržnju, kao prevelika sloboda u ophođenju. Oko ljudske duše je nešto tako duhovno i prekrasno, da, izuzev onoga što posjeduju bestjelesna bića, nadilazi sve što se može zamisliti. Stoga i oni koji su obuzeti strašću često mogu pogoditi misli u dušama drugih ljudi, zahvaljujući svojoj velikoj ljubavi prema njima, osobito ako sami nisu ogrezli u tjelesne prljavštine. Onome što je duhovno (nematerijalno) ništa nije tako suprotno kao ono što nije duhovno (materijalno)! Neka čitatelj odatle sam izvede zaključak.
Gatanje[11] se kod onih što žive u svijetu protivi vjeri u Božji promisao, a kod nas odnosno monaha - duhovnoj mudrosti. Duševno nemoćni ljudi u tjelesnim tegobama, opasnostima i izvanjskim iskušenjima treba da vide brigu koju Gospodin vodi o njima; savršeni će to vidjeti u dolasku Duha i umnožavanju milosnih darova. Postoji demon koji nam prilazi čim legnemo u postelju, i koji nas obasipa zlim i nečistim mislima, kako bismo, onako tromi, ne naoružavši se protiv njih molitvom, zaspali s prljavim mislima, te sanjali prljave snove. Postoji jedan duh, zvani "preteča", koji nas prima odmah po buđenju, i prlja naše prve misli. Posveti prvine dana svojega Gospodinu: dan će pripasti onome koji ga prvi dobije. Jedan odličan podvižnik saopćio mi je misao koja zaslužuje da se spomene: "Po ranome jutru ja već unaprijed znam kako će mi čitav dan proteći.'' Puno je puteva pobožnosti, kao što je i puno puteva propasti. Zato se često događa da onaj put koji je za jednog čovjeka dobar, drugome ne odgovara, iako je namjera i jednog i drugog ugodna Gospodinu. Kad se nađemo u iskušenju, demoni se bore da kažemo ili učinimo nešto bezumno. Ako, pak, ne mogu da nas savladaju, prikradaju se tiho i neprimjetno nam u dušu ubacuju farizejsku zahvalnost Bogu (usp. Lk 18,11). Ljudi koji misle na ono što je gore, na nebu, gore i odlaze svojom dušom po smrti svojoj. A oni koji misle samo na ono što je dolje, dolje i odlaze. Za duše koje se razdvajaju od tijela, ne postoji neko treće, srednje mjesto. Samo je jedna tvorevina Božja odnosno duša dobila biće u nečemu drugome, a ne u sebi samoj. Čudno je, onda, kako ona može da postoji van onoga u čemu je dobilo biće? Pobožne kćeri se rađaju od pobožnih majki. A otac samih majki je Gospodin. Ne bi bilo neosnovano primijeniti isto načelo i na ono što je suprotno rečenome. Kukavica neka i ne ulazi u borbu – zapovijeda Mojsije (ili točnije - Bog, usp. Pnz 20,8; Suci 7,3) - da ne bi posljednja obmana duše bila gora od prvog pada tijela. I pravo je! Svjetlost za sve udove tijela su tjelesne oči. A mislena svjetlost za sve božanske kreposti jest rasuđivanje.
b) O prvenstvenome rasuđivanju
Kao što žedan jelen žudi za izvorima šumskim (Ps 41,2), tako i monasi žude za razumijevanjem svete volje Božje. Osim toga, oni žele da znaju i kad se s tom voljom miješa naša vlastita volja, a kad, pak, djeluje volja protivna volji Božjoj. Pred nama je zadatak da pišemo opširno o puno-brojnim pitanjima koja nije lako riješiti: koje smo podvige dužni izvršiti bez ikakvog oklijevanja i opomene (prema onome koji reče: "Teško onome koji odlaže iz dana u dan i od vremena do vremena!"), a koje, opet, treba da obavljamo s obzirom na okolnosti i uz svestrano razmatranje, kao što savjetuje onaj što je rekao: Ratovat ćeš savjetujući se (Izr 24,6), i još: Sve neka biva graciozno i uredno (1 Kor 14,40). Jer, ne mogu svi, ponavljam, ne mogu svi brzo i zdravo prosuditi ova teška pitanja. To često iskazuje čak i onaj bogonosac, kroz kojeg je Duh govorio, moleći se ponekad: Nauči me da vršim volju Tvoju, jer si Ti Bog moj (Ps 142,10), a ponekad opet: Vodi me ka istini Tvojoj (Ps 24,5), i opet: Pokaži mi, Gospodine, put kojim ću ići, jer Tebi predajem dušu svoju (Ps 142,8) od svake ovozemaljske brige i svake strasti. Svi koji hoće da upoznaju volju Gospodinovu, treba da najprije umru u samima sebi. Zatim treba da se pomole Bogu s velikom i iskrenom prostodušnošću, da s poniznim i nedvosmislenim srcem upitaju oce ili braću, i da njihove savjete prime kao da dolaze iz usta Božjih, čak i ako je ono što oni kažu suprotno njihovom rasuđivanju, pa čak i ako upitani nisu toliko duhovni. Bog nije nepravedan pa da dopusti da se prevare duše koje su se s vjerom i bezazlenošću podvrgle savjetu i sudu bližnjega, čak ako bi i nerazumni bili oni kojima su se obratili s pitanjem. Kroz njih bi u tom slučaju govorio sam nematerijalni i nevidljivi Bog. Puni su velike poniznosti uma ljudi koji se bez dvoumljenja pridržavaju gore spomenutog pravila. Netko je došao čak do toga do svoju muku povjeri strunama psaltira (usp. Ps 48,5). Međutim, zamisli kolika je razlika između razumnog uma i mislene duše, s jedne strane, i bezdušnih zvukova jednog muzičkog instrumenta, s druge strane! Mnogi ljudi koji, u namjeri da samostalno dođu do spoznaje volje Božje, nisu postigli gore navedeno dobro tako savršeno i lako (obzirom da su pokušali da sami po sebi i sami u sebi shvate što je ugodno Gospodinu), saopćili su nam vrlo mnoga i različita mišljenja o tom pitanju. Neki, dakle, od njih, koji su ispitivali volju Boju, odvraćahu svoju misao od svake pristranosti prema ovom ili onom savjetu duše (hoću da kažem: i prema onome koji pobuđuje na određeno djelo i prema onome koji se protivi), te svoj um, obnažen od vlastite volje, predstavljahu Gospodinu u vatrenoj molitvi tokom nekoliko određenih dana. I uspijevali su da saznaju volju Njegovu ili tako što je sam umni Um s njihovim umom umno razgovarao, ili tako što je iz duše savršeno iščezla pomisao na jednu od onih mogućnosti opredjeljenja. Drugi su zaključili da je djelo koje čine Božje po mukama i teškoćama na koje bi naišli pošto bi ga se prihvatili, suglasno riječima apostola Pavla: Htjedosmo doći k vama - bar ja Pavle nekoliko puta - i spriječi nas sotona (1 Sol 2,18). Neki, su naprotiv, po neočekivanoj pomoći Božjoj u izvršenju određenog djela osjećali Njegovu bogougodnost, sjećajući se riječi: ''Svakome koji riješi da čini dobro, pomaže Bog'' (usp. Rim 8,28). Tko je prosvjetljenjem u sebi stekao Boga, dolazi do spoznaje volje Božje na drugi način (odnosno molitvom), kako u onim slučajevima kad se radi o hitnim stvarima, tako i kad stvar nije hitna, i to bez zakašnjenja. Kolebati se pri donošenju odluke, i ostati dugo neodlučan, jest znak ne prosvijetljene i slavoljubive duše. Nije Bog nepravedan, pa da zaključa vrata milosrđa pred onima koji s poniznošću kucaju na njih. U svim našim djelima, kako hitnim tako i onima koje treba odlagati, Gospodin ispituje našu namjeru. Sve što je čisto od pristranosti i svake prljavštine, i čini se isključivo radi Gospodina, a ne radi bilo čega drugog – uračunat će nam se u dobro, iako i ne bilo sasvim dobro. Ispitivanje, pak, onoga što je iznad nas nije bezopasno. Gospodinov sud o nama je neshvatljiv.
Gospodin često svojim naumom hoće sakriti svoju volju od nas, znajući da bismo se oglušili o nju kad bismo je razumjeli, i time samima sebi nanijeli još veću štetu.
Pravo srce je slobodno od šarenila stvari, i bezopasno plovi na brodu bezazlenosti.
Ima junačkih duša koje se prihvaćaju podviga koji premašuju njihovu moć, pokrenute ljubavlju i poniznošću srca. A ima i oholih srca, koja čine isto. Često upravo naši neprijatelji hoće da poduzimamo ono što je iznad naših moći, kako bismo, ne postignuvši nikakvog uspjeha, ostavili čak i ona djela koja odgovaraju našim sposobnostima, i tako se načinili predmetom njihovog izrugivanja.
Vidio sam i ljude, nemoćne dušom i tijelom, koji su se zbog mnoštva grijeha prihvaćali podviga a koji su prelazili njihove snage, i koji nisu izdržali. Ja im rekoh da Bog procjenjuje pokajanje po mjeri poniznosti, a ne po mjeri truda.
Ponekad je uzrok krajnjeg zla poučavanje; ponekad – druženje s lošim ljudima. Ali, često je za propast duše dovoljna njena vlastita propast. Tko živi u pustinji, tko se odvojio od svijeta, izbavio se od prva dva, a možda i od trećeg zla. Tko je podložan trećem zlu, loš je na svakom mjestu, obzirom da nema sigurnijeg mjesta od neba.
Kad nas nevjerni ili krivovjerni ljudi zlonamjerno napadnu, opomenimo ih jedanput, dvaput, pa prekinimo. A kad se radi o ljudima koji hoće da nauče što je istina, ne smijemo se ni do vijeka umoriti izlazeći u susret njihovoj želji. Uostalom, i u jednom i u drugom slučaju trebamo postupiti prema jakosti našeg srca.
Vrlo je nerazuman čovjek koji diže ruke od sebe slušajući o natprirodnim krepostima svetih. Naprotiv, one te kroz trisvetu poniznost najbolje uče kako da još bolje upoznaš samoga sebe, i kako da u sebi otkriješ svoje slabosti.
Ima nečistih koji su gori od drugih. Oni se ne zadovoljavaju time da nas samo navedu na grijeh, već nam savjetuju da i druge uvučemo u zlo, kako bi nam i kazna bila teža.
Znao sam jednog čovjeka koji je svoju lošu naviku prenio na drugoga. Zatim je došao k sebi, počeo se kajati i odvikao se od zla. Ali, kako je njegov đak u zlu nastavljao da griješi, pokajanje njegovo ostade bez ikakve vrijednosti.
Veliko je, zaista veliko i teško lukavstvo demona, i malo je ljudi koji ga mogu vidjeti. Mislim, čak, da ga ni to malo ljudi ne vidi u potpunosti. Zašto da upravo onda kad smo siti i presiti – bdijmo budnog uma, a kad postimo i mučimo se – san nas na najžalosniji način savladava? Zašto da budemo tako hladni kad se odajemo mirovanju u usamljenosti, a da se ispunjavamo plačem iz srca – kad živimo s drugima? Zašto da budemo kušani u snu upravo onda kad gladujemo, a kad se nasitimo – ostajemo bez iskušenja? Zašto da u oskudici budemo tako smračeni i bez plača iz srca, a kad pijemo vino – veseli i ganutljivi?
Tko je u stanju, neka to u Gospodinu objasni ne prosvijetljenima. Mi ništa od svega toga ne razumijemo. Možemo reći samo to, da ova promjena ne dolazi uvijek od demona, već i od sjedinjenja duše s prljavom i lakomom debljinom odnosno tijelom, koja nam je dana i s kojom smo (ne znam kako) spojeni.
Pomolimo se Gospodinu iskreno i ponizno da bismo razumjeli sve spomenute nepojmljive obrte. Pa ako i poslije molitve još dugo vremena budemo osjećali u sebi isto djelovanje, znat ćemo da se ne radi o djelovanju demona, već o samoj prirodi. A često i Božji promisao hoće da nam učini dobro upravo kroz ono što je protivno našim težnjama, lomeći svim sredstvima naš ponos.
Opasno je zalaziti u dubinu Božjeg suda. Takvi radoznalci plove na brodu oholosti.
Netko je jednoga čovjeka koji je imao dar promatranja upitao zašto je Bog neke ljude ukrasio milosnim darovima i čudesima iako unaprijed zna za njihov grijeh? A on reče: ''Da bi i ostale duhovne ljude učvrstio, da bi pokazao slobodu volje čovjeka, kao i da bi one koji i pored tolikih darova padnu načinio neobranjivim na svojemu Strašnom sudu.''
Još nesavršeni zakon kaže: Pazi na sebe (Pnz 15,9). A Gospod nam, kao više nego savršen, preporučuje da vodimo računa i o popravci brata rekavši: Ako li ti zgriješi brat tvoj, itd. (Mt 18,15). Ako je ukor tvoj čist i ponizan, ako se, bolje reći, radi o dobronamjernoj opomeni, onda ne izbjegavaj da činiš što Gospodin zapovijeda, osobito prema onima koji hoće da te poslušaju. Ako, pak, još nisi dostigao taj stupanj, ispunjavaj makar starozavjetni zakon.
Ne čudi se ako ti i prijatelji postanu neprijatelji zbog toga što ih opominješ. Površni ljudi su oruđe demona, osobito protiv onih koji se demonima suprotstavljaju.
Puno me čudi jedna stvar u nama: zašto se mi lakše i brže priklanjamo strastima, iako nam u ostvarivanju kreposti pomaže i Bog svemogući, i anđeli, i sveti, a u suprotnom isključivo lukavi demon! O tome nisam u stanju, niti želim da govorim podrobno.
Ako sve što je stvoreno ostaje onakvim kakvim je stvoreno, kako ja onda mogu biti (kako veli veliki Grigorije) i lice Božje i pomiješan s blatom [12]?! Stvoreno biće, pak, koje je postalo drukčije nego što je bilo stvoreno, svakako će žudjeti za svojim prvobitnim stanjem. Stoga svaki čovjek treba upotrijebiti sva sredstva kako bi ovaj prah uzdigao i tako reći ustoličio na prijestolju božanskom.
Niko, dakle, ne smije da se odriče od ovog penjanja: put je slobodan i vrata su otvorena. Slušanje o krepostima duhovnih otaca podstiče um i dušu na revnost. A slušanje njihovih pouka jest svjetiljka u tami, povratak iz zablude, prosvijetljenost slijepih. Čovjek koji ima dar rasuđivanja, našao je zdravlje i uništio bolest.
Čovjek se obično sitnim, beznačajnim stvarima divi iz dva razloga: ili uslijed krajnjeg neznanja, ili radi poniznosti uma, veličajući i hvaleći ono što bližnji radi.
Trebamo se boriti ne samo braneći se od demona već i napadajući ih. Tko se samo brani, ponekad pobijedi, a ponekad i sam bude pobijeđen. A tko napada, uvijek progoni neprijatelja.
Tko je pobijedio strasti, ubio je demone: pretvarajući se da ima strasti koje u stvari nema, on svoje neprijatelje dovodi u zabludu i ostaje spokojan.
Pretrpjevši uvredu, jedan brat ostade potpuno miran u srcu, i pomoli se u sebi; zatim ipak započe plakati zbog toga što su ga uvrijedili, skrivajući svoju bestrasnost prividnom strašću. Drugi jedan brat se pravio da žudi za prvenstvom, iako ga uopće nije želio. Kako da ti predstavim čistoću čovjeka koji u javnu kuću uđe tobož radi grijeha, a bludnicu privede činjenju podviga [13]? Jednome usamljeniku, netko rano izjutra donese grozd. Po odlasku posjetitelja on navali na njega i pojede ga bez ikakvog apetita, pretvarajući se pred demonima da pati od ugađanja trbuhu. Drugi monah se, opet, izgubivši nekoliko grančica za pletenje korpi, cijelog dana pravio tužnim zbog gubitka. Takvim nositeljima podviga (podvižnicima) potrebna je velika budnost uma, kako ne bi, u namjeri da se narugaju demonima, i sami bili izloženi njihovom podsmijehu. To su zaista ljudi za koje netko reče: Kao varalice i kao istiniti (2 Kor 6,8).
Tko želi da Gospodinu predstavi čisto tijelo i čisto srce, treba se držati ne srditosti i uzdržljivosti. Bez ove dvije kreposti, sav naš trud je uzaludan.
Kao što oči različitih ljudi različito vide boje, tako su i osvjetljenja mislenog Sunca odnosno Boga u duši punobrojna i različita. Jedno dolazi od tjelesnih suza, a drugo od suza duševnih, jedno preko tjelesnih očiju, a drugo preko očiju umnih, jedno od slušanja riječi, a drugo u radosti koja nastaje u duši, jedno od mirovanja u usamljenosti, a drugo od poslušnosti. Uza sve to, postoji i osvjetljenje koje na neizreciv i neopisiv način um u svjetlosti predstavlja Kristu.
Postoje kreposti, a postoje i majke kreposti. Razborit čovjek se najviše trudi da stekne kreposti koje su majka ostalih. Sam Bog, vlastitim djelovanjem, uči takvim krepostima, dok su učitelji onih kreposti koje se od njih rađaju punobrojni.
Trebamo paziti da post ne zanemarimo dugim spavanjem. To mogu da učine samo bezumni, kao i u suprotnom slučaju. Viđao sam odvažne nositelje podviga koji su po nekoj nuždi morali malo popustiti trbuhu, ali su zato odmah sve-noćnim stajanjem mučili svoje bijedno tijelo. Na taj način su ga naučili da se s radošću kloni neumjerenog jedenja.
Demon srebroljublja se žestoko bori s onima koji su se dragovoljno odrekli imanja. Ne uspjevši da ih savlada, on im ukazuje na tužan život sirotinje, kako bi ih naveo da od ravnodušnih za materijalna dobra ponovo postanu ljubitelji materijalnoga.
Kad klonemo duhom, ne trebamo prestati da se podsjećamo na zapovijed koju je Gospod dao Petru, odnosno da se grješniku prašta sedamdeset puta sedam (usp. Mt 18,21-22). Tko je drugome dao takvu zapovijed, bez sumnje će i sam nesrazmjerno više učiniti. Kad se, pak, počnemo ponositi, ne trebamo prestati da razmišljamo o onome što je rečeno: Koji sav duhovni zakon održi a sagriješi u jednome (odnosno strašću oholosti), kriv je za sve (Jak 2,10).
Postoje i takvi zli i zavidljivi duhovi, koji s umišljajem napuštaju svete podvižnike da ih liše prilike da se bore i pobijede, i time onemogućili da zasluže pobjednički vijenac.
Blaženi mirotvorci (Mt 5,9). To nitko ne spori. Ali, ja sam vidio i blažene tvorce rata. Između neke dvije osobe postojala je bludna veza. A jedan vrlo mudar i vrlo iskusan čovjek posvađa ih među sobom, oklevetavši svakoga od njih pred drugim kako ga navodno javno vrijeđa pred ljudima. Tako je ovaj mudar čovjek ljudskom dosjetljivošću uspio da suzbije zloću demona i izazove mržnju, koja je raskinula bludnu vezu.
Može se jedna zapovijed narušiti da bi se druga izvršila. Jer, vidjeh mlade ljude koji su bili predani jedan drugome po Bogu. Međutim, da ne bi sablaznili druge i povrijedili savjest njihovu, oni se dogovoriše da se za određeno vrijeme odvoje jedan od drugoga.
Kao što je svadba suprotna pogrebu, tako se ne mogu složiti ni oholost i očajanje. Ali, ipak je, zbog lukave djelatnosti demona, moguće u istom čovjeku u isto vrijeme vidjeti i jedno i drugo.
Postoje određeni nečisti demoni, koji nam, dok smo još početnici, tumače Sveto Pismo. To najviše vole da čine slavoljubivim srcima, a pogotovo ljudima koji su učili svjetske nauke, da bi ih, varajući ih malo po malo, svrgnuli u herezu i bogohulstvo. Tu teologiju (bogoslovlje), bolje reći teomaniju (bogoborstvo) demona, prepoznat ćemo po uznemirenju i nekoj zbrkanoj i nečistoj radosti koja se u tim trenucima javlja.
Sve što je stvoreno, od Tvorca je primilo red i početak. Određena stvorenja su primila još i završetak. Ali, krepost ima bezgraničnu granicu. Jer, pisac psalama kaže: Vidjeh kraj svemu konačnom, ali je Tvoja zapovijed, Bože neizmjerno široka i bezgranična (Ps 118,96). Ako neki dobri radnici polaze od sile rada k sili sagledavanja, i ako ljubav nikada ne prestaje (Ps 120,8; 1 Kor 13,8), ako Gospodin čuva ulazak straha tvog i izlazak ljubavi tvoje (Ps 120,8), onda je jasno da ljubav nema granica i da mi nikada nećemo prestati da rastemo u njoj, i u sadašnjem i u budućem životu, primajući u svjetlosti Božjoj svjetlost spoznaje Boga. To što kažemo mnogim ljudima može izgledati čudno. Međutim, to ipak logički proizlazi iz svega što smo do sada, blaženi oče, govorili. Ne bih se usudio tvrditi da duhovna bića ne doživljavaju nikakav napredak; naprotiv, tvrdim da ona uvijek rastu iz slave u slavu, iz znanja u znanje.
Nemoj se čuditi što demoni često i dobre misli ubacuju u nas, da bi im se potom sami suprotstavili. Cilj je naših neprijatelja da nas uvjere kako su im poznate i naše najskrivenije misli.
Nemoj biti odviše strog sudac ljudima koji na riječima propovijedaju velike stvari, dok su na djelu lijeni. Korist koju donose njihove riječi često nadoknađuje nedostatak djela. Nemamo svi sve u sasvim istoj mjeri: neki su bolji na riječima nego na djelu, a drugi, opet, bolji na djelu nego na riječima.
Bog nije stvorio, ni sazdao zlo. Stoga su u zabludi neki ljudi koji tvrde da su neke strasti u ljudskoj duši prirodne. Oni ne znaju da smo mi prirodna svojstva duše pretvorili u strasti. Na primjer, mi po prirodi imamo sjeme za rađanje djece, ali smo ga iskoristili za blud. Po prirodi je u nama i srdžba – ali protiv zmije, a mi smo je upotrijebili protiv bližnjega. U nama je revnost – da budemo revni za kreposti, a mi smo na zlo revni. Prirodno je da duša žudi za slavom, ali za onom na nebu. Prirodno je i ponositi se, ali u odnosu na demone. Isto tako je prirodno i radovati se, ali Gospodinu i sreći svog bližnjega. Dobili smo po prirodi čak i zlopamćenje, ali samo prema neprijateljima duše. Dobili smo i želju za hranom, ali to ne znači da treba biti proždrljiv.
Odvažna duša izaziva demone: više borbe – više nebeske slave! Onaj ratnik koji u borbi ne bude ranjen, svakako ni vijencem slave neće biti ovjenčan; a onoga koji ne klone zbog grijeha u koje pada, anđeli će pohvaliti kao pravog ratnika.
Odležavši u zemlji tri noći, netko ustade na uvijek. Ni čovjek koji ostane pobjednik u tri različita časa [14], neće umrijeti. Ako po naumu Božjem, poslije izlaska u nama, sunce pozna zalazak svoj, bez sumnje će ostaviti tamu i nastat će noć. U tu noć doći će k nama divlje zvijeri koje su nas prije toga bile ostavile, kao i šumske zvijeri (trnovitih strasti), ričući, da u bi u nama zgrabile nadu, tražeći od Boga hranu svoju, odnosno da jedu od naših strasti bilo kroz pomisli ili kroz djelo. Kad se, međutim, u nama ponovo, iz tamne dubine poniznosti, rodi Sunce, zvijeri će se povući u svoju šumu i skriti u svoja legla, odnosno u slastoljubiva srca, a ne u nas [15]. Tada će demoni reći jedan drugome: Gospodin je baš zapeo da im opet učini milost! A mi ćemo im reći: Veliku stvar nam učini Gospodin: veseli smo zbog toga (Ps 125,2; 3).
A vi, proganjani čujte: Gle, Gospod sjedi na oblaku laku (odnosno na oblaku duše koja se uzdigla iznad svake zemaljske želje), i doći će u Egipat (u srce koje je već grijesima zamračeno), i uzdrmat će se idoli rukom načinjeni (nečiste pomisli uma) (Iz 19,1).
Iako svemoguć, Krist tjelesno bježi od Heroda: dakle, neka se nauče nagli ljudi da se bez potrebe ne bacaju u iskušenja. Jer, kaže, ne daj da ti se noga oklizne – pa ni anđeo koji te čuva neće zadrijemati (Ps 120,3). S junaštvom se prepliće oholost, kao s kiparisom takozvani smilaks [16].
Naša stalna dužnost treba biti da ni na časak ne pomislimo da posjedujemo bilo kakvu krepost. Naprotiv, brižljivo ispitujući svojstvo kreposti, trebamo razmotriti da li je stvarno imamo. Tada ćemo bez sumnje doći do zaključka da te kreposti u nama i nema. Neprestano ispituj i obilježja strasti, pa ćeš shvatiti da si ih pun. Nalazeći se u bolesti, mi ih ne možemo raspoznati, bilo zbog nemoći naše, ili zbog toga što se grješna navika u nama duboko ukorijenila.
Bog cijeni čovjeka prema njegovoj namjeri. Ali, kad se radi o onome što smo u stanju učiniti, On čovjekoljubivo traži i djela. Veliki je onaj čovjek koji ne propušta da učini štogod je u njegovoj moći. Veći je onaj čovjek koji se u poniznosti svojoj prihvaća i onoga što prelazi njegove moći.
Demoni nas često sprječavaju da činimo ono što je lakše i što je za nas najbolje, a podstiču nas da poduzimamo ono što je teže.
Nalazim da se Josip proslavlja zbog toga što je pobjegao od grijeha, a ne zbog toga što je iskazao bestrasnost (usp. Post 39,6-20). Mi, pak, treba da ispitamo u kojim i kakvim okolnostima bježanje od grijeha donosi čovjeku vijenac. Druga je stvar bježati od sjenke; bolje je trčati u susret suncu.
Kad padne mrak, ljudi se spotiču. Spotaći se, znači pasti. Pasti, znači umrijeti.
Opijeni vinom često se trijezne vodom. Opijeni strastima, trijezne se suzama.
Druga je stvar uznemirenje, druga – rasijanost, a druga – sljepilo. Prvu liječi uzdržljivost, drugu mirovanje u usamljenosti, a treću poslušnost i Bog koji je postao poslušan (usp. Fil 2,8).
Dva mjesta u kojima se čiste zemaljske stvari, mogu nam poslužiti kao odličan primjer onoga što čisti one koji misle na nebesko. Vlačara vune je slika manastira po Gospodinu, koji skida s duše svaku prljavštinu, neravninu i nakaznost. Pustinjaštvo je, pak, neka vrsta bojaonice za one koji su se očistili od pohote, zlopamćenja i srdžbe, pa onda prešli u mirovanje u usamljenosti.
Neki vele da je padanje u isti grijeh posljedica nedostatka odgovarajućeg i sukladnog pokajanja. Ali, treba ispitati: da li se svaki čovjek koji ne pada u iste grijehe samim tim već i dostojno pokajao? Neki padaju u iste grijehe zbog toga što su svoje ranije padove predali dubokom zaboravu, ili zbog toga što u svome slastoljublju zamišljaju Boga koji ljubi čovjeka [čak i kad se radi o odnosu prema grijehu i zlu], ili zbog toga što su digli ruke od svojeg spasenja. Ne znam, neće li me netko prekoriti ako kažem da oni više nisu ni sposobni da svežu neprijatelja svojeg, obzirom da je velika moć navike koja na njih vrši tiraniju.
Trebalo bi još ispitati zašto duša, obzirom da je bestjelesna, ne može da vidi duhove koji joj se javljaju onakvi kakvi su po svojoj prirodi, iako su isto tako bestjelesni kao ona. Nije li to, možda, posljedica sprege duše s tijelom, sprege koju razumije samo Onaj koji je dušu s tijelom vezao?
Kao da je htio nečemu od mene da se nauči, jedan mudar čovjek me jednom prilikom upita: ''Reci, molim te, reci, koji duhovi kroz grijehe ponižavaju, a koji uznose um?'' Obzirom da nisam znao što da odgovorim, i obzirom da sam zakletvom potvrdio svoje neznanje, onaj koji je od mene htio da se nauči reče, poučavajući me: ''U nekoliko riječi ću ti dati kvasac za rasuđivanje, a onda ti prepuštam da sam ispitaš s trudom. Zli dusi bluda, srdžbe, proždrljivosti, duhovne tromosti ili lijenosti i spavanja nemaju osobinu da podižu nos našeg uma, a zli dusi srebroljublja, vlastoljublja i puno-pričljivosti, kao i mnogi drugi, imaju običaj da jednome zlu dodaju i drugo, odnosno oholost. Demon osuđivanja je sličan posljednjim dusima.''
Tko ode u posjetu svjetovnjacima, ili ih prima kod sebe, pa sat ili dan poslije rastanka s njima bude pogođen strijelom žalosti (umjesto da se raduje što se izvukao iz klopke), doživio je da bude ismijan ili od strane sujete ili od bluda. Prije svega trebamo ispitati odakle vjetar puše, da ne razvijemo jedra u suprotnom smjeru.
S ljubavlju pazi na stare nositelje podviga, koji su izmučili tijelo svoje podvigom, pružajući im mogućnost da se malo i odmore. Mlade ljude koji su dušu svoju izmučili grijesima, natjeraj da budu uzdržljivi, učeći ih da misle na vječne muke.
Kao što sam na drugom mjestu već rekao, nemoguća je stvar da se u samom početku podviga odjedanput očistimo od ugađanja trbuhu i slavoljublja. Ali, ne treba se protiv slavoljublja boriti – proždrljivošću: kod početnika pobjeda nad ugađanjem trbuhu rađa sujetu. Naprotiv, protiv ugađanja stomaku se valja boriti postom. Jer, dolazi čas, a za one koji hoće već je i nastao, da Gospodin i tu strast pokori pod noge naše.
Mlade i stare koji stupaju u manastir, ne napadaju iste strasti. Jer, oni često imaju sasvim suprotne bolesti. Zbog toga blažena poniznost i jest blažena, jer i kod mladih i kod starih pokajanje čini čvrstim i snažnim.
Neka te ne zbuni ovo što ću ti sad reći: rijetke su, iako postoje, duše pravedne i iskrene, slobodne od zla, licemjerstva i podmuklosti, duše kojima je sasvim neugodno da žive zajedno s ljudima, koje iz mirovanja u usamljenosti, sa svojim duhovnim vođom, kao iz tihog pristaništa mogu uzaći na nebo, i kojima nije potrebno da iskuse nemir i sablazni manastira.
Bludnike mogu izliječiti ljudi, pokvarene – anđeli, a ohole – samo Bog.
Prepustiti bližnjem koji dođe kod nas da čini sve što hoće i pri svem tom pokazati ljubazno lice često predstavlja izraz ljubavi.
Treba ispitati: kako, i dokle, i kad, i je li kajanje zbog dobra uništava samo dobro isto onako kao što kajanje zbog zla uništava zlo.
Potrebno nam je veliko rasuđivanje da bismo znali kad, u kojim slučajevima i dokle smo dužni da odolijevamo i da se borimo s onim što tvori strasti. Može se ponekad, zbog svoje slabosti, pretpostaviti i bijeg, da ne dođe do konačne pogibije. Pogledajmo dobro i pazimo (možda ćemo u svoje vrijeme, jednom, moći i gorčinom da iskorijenimo žuć) da bismo saznali koji demoni izazivaju oholost, a koji nas ponižavaju, koji nas čine hladnima, a koji nas tješe, koji sa sobom donose mrak, a koji samo prividno svjetlost, koji nas čine tromim, a koji prepredenim, koji nas prave tužnim, a koji radosnima.
Ne treba se puno čuditi kad vidimo da smo na početku monaškog života puno više podložni strastima nego kad smo živjeli u svijetu. Potrebno je da se najprije iskažu svi uzroci naše bolesti, pa da tek onda postanemo zdravi. Možda su te zvijeri bile skrivene negdje u nama, a da ih nismo ni primijetili.
Kad se dogodi da oni koji se približavaju savršenosti pretrpe poraz od demona u bilo čemu sitnome, trebaju smjesta poduzeti sve mjere da neprijateljima svojim stostruko naplate za poraz.
Kad je tiho vrijeme, vjetrovi pokreću samo površinu mora, a drugi put – i samu dubinu morsku. Tako je i s vjetrovima strasti. Jer, kod strasnih ljudi oni njišu i najdublje osjećaje srca, a kod onih što su već uznapredovali – samo površinu uma. Ovi drugi odmah i osjete uobičajenu tišinu svoju, obzirom da je unutrašnjost njihova ostala netaknuta.
Jedino savršeni mogu uvijek u svojoj duši raspoznati koje su misli od savjesti, koje od Boga, a koje od demona. Jer, demoni nam na početku ne podmeću samo protivne stvari. Zbog toga ovaj problem i jest nejasan.
Tjelesnim očima gleda tijelo, a mislenim i nevidljivim gleda srce.
Kratko utvrđivanje prethodnih pouka
Čvrsta vjera je majka odricanja. Što je suprotno, jasno je!
Postojana nada predstavlja vrata kroz koja u čovjeka ulazi nepristranost. Što je suprotno, jasno je!
Ljubav Božja je uzrok života u tuđini. Što je suprotno, jasno je!
Podčinjavanje se rađa od samo-osuđivanja i čežnje za duhovnim zdravljem.
Uzdržljivost je majka zdravlja. Majka uzdržljivosti je pomisao na smrt i trajna uspomena na žuć i ocat Gospodina i Boga.
Pomoćnik i uzrok čistoće ili neporočnosti je mirovanje u usamljenosti, a post gasi vatru tjelesne požude.
Protivnik loših i sramnih pomisli jest skrušenost srca. Vjera i život u tuđini su smrt srebroljublja.
Samilost i ljubav predaje za bližnjeg i samo tijelo.
Usrdna molitva je propast za duhovnu tromost ili lijenost.
Sjećanje na Sud Božji rađa revnost.
Lijek od srdžbe je ljubav prema poniženju. A pjevanje, suosjećanje i dragovoljno siromaštvo su uništenje tuge.
Nepristranost prema čulnome znači sagledavanje umnoga.
Šutnja i mirovanje u usamljenosti su neprijatelji sujete: ali, ako živiš u zajednici, koristi poniženje.
Vidljivu oholost liječe žalosne okolnosti, a nevidljivu Onaj koji je oduvijek nevidljiv.
Jelen je gospodar svih vidljivih zmija, a poniznost – svih mislenih.
Svaka pojava u prirodi može odlično da nas pouči duhovnome. Kao što zmija ne može da svuče sa sebe staru košuljicu ako se ne provuče kroz tijesnu rupu, tako ni mi ne možemo odbaciti stare navike, staru košuljicu duše i plašt starog čovjeka, ukoliko ne prođemo tijesnim i uskim putem posta i poniženja.
Kao što odveć debele ptice ne mogu letjeti visoko, tako se ni čovjek koji mazi tijelo ne može popeti na nebo [17].
Isušeno blato više ne godi svinjama. Ni uvenulo tijelo više ne privlači demone.
Kao što prevelika količina cjepanica često zaguši i ugasi plamen, proizvodeći puno dima, tako i prekomjerna tuga često dušu čini zadimljenom i mračnom, i presušuje izvore suza.
Slijep strijelac je nesposoban, a učenik koji voli da odgovara – propada.
Kao što prekaljeni čelik može da izoštri nekaljeno željezo, tako i revni brat često spašava lijenog.
Kao što jaja, zagrijevana pod krilima ptice, oživljuju, tako i neispovjeđene pomisli prelaze u djelo.
Kao što se konji utrkuju da prestignu jedan drugoga, tako i u dobrom bratstvu monasi podstiču jedan drugoga na usavršavanje.
Kao što oblaci skrivaju sunce, tako loše misli pomračuju i pogubljuju um.
Kao što osuđeni na smrt kojeg vode na izvršenje kazne ne govori o kazalištu, tako ni onaj koji iskreno plače nikada neće ugađati trbuhu.
Kao što siromasi koji vide kraljeve riznice još više osjećaju svoje siromaštvo, tako i duša koja čita o velikim krepostima otaca svakako postaje poniznija u svojim mislima.
Kao što se željezo i protiv svoje volje pokorava magnetu, tako se i ljudi, ogrezli u zlu, pokoravaju svojim tiranskim navikama.
Kao što ulje stišava more i protiv njegove volje, tako i post gasi požude tijela, čak i onda kad se one mimo naše volje raspale.
Kao što se pritisnuta voda penje u vis, tako često i duša, pritisnuta nesrećom, kroz pokajanje uzlazi k Bogu i spašava se.
Kao što se čovjek koji nosi aromate i nehotice otkriva mirisom, tako se i onaj koji Duha Gospodinova ima u sebi prepoznaje po riječima i po poniznosti svojoj.
Kao što vjetrovi uzburkaju ocean, tako i srdžba, više od svih ostalih strasti, uzburka razum.
Kao što čovjek na osnovu samog slušanja upravo puno ne želi da proba ono što nije i svojim očima vidio, tako i ljudi čistog tijela imaju u svojoj neiskusnosti veliko olakšanje.
Kao što se lopovi ne usuđuju lako da dođu na mjesto gdje vide da leži kraljevo oružje, tako ni misleni razbojnici (demoni) ne mogu tako lako da pokradu onoga koji je uz srce, kao stražu, postavio molitvu.
Kao što vatra ne proizvodi snijeg, tako ni čovjek koji traži zemaljsku slavu neće primiti nebesku.
Kao što jedna iskra često izazove veliki šumski požar, tako i jedno jedino dobro djelo može da izgladi mnoštvo velikih grijeha.
Kao što bez oružja nije moguće uništavati divlje zvijeri, tako se ni bez poniznosti ne može steći ne srditost.
Kao što se, po prirodi, ne može živjeti bez hrane, tako se čovjek do kraja života ne smije ni na časak predati nemaru.
Kao što zrak sunca, koji kroz prozor uđe u kuću, sve osvijetli, tako da se može vidjeti i najsitniji trun prašine što lebdi u zraku, tako i strah Gospodinov koji uđe u srce, pokazuje sve njegove grijehe.
Kao što se rakovi lako love zbog toga što se kreću čas naprijed čas nazad, tako i duša koja se čas smije, čas plače, a čas naslađuje, ne može imati nikakve koristi.
Ljudi na spavanju mogu biti lako pokradeni: isto važi i za one koji čine podvig u blizini svijeta.
Kao što čovjek koji se bori s lavom gine onog časa kad od njega odvoji pogled, tako i onaj koji se bori s vlastitim tijelom strada čim mu da odmora.
Kao što se oni koji se penju trulim ljestvama izlažu opasnosti da padnu i da se slome, tako su i svaka čast, i slava, i vlast, suprotni poniznosti uma.
Kao što je nemoguće da gladan čovjek ne misli na kruh, tako je nemoguće da se spasi onaj koji ne pomišlja na smrt i Božji Sud.
Kao što voda može izbrisati slova, tako i suze mogu izbrisati grijehe.
Kao što slova, u nedostatku vode, brišemo i drugim sredstvima, tako i duše koje nemaju suza izglade i odstrane svoje grijehe tugovanjem, uzdasima i dubokom sjetom.
Kao što puno đubriva proizvodi puno crvi, tako i velika količina hrane izaziva mnoge grijehe, loše misli i snove.
Kao što čovjek kojemu su noge okovane ne može lako da hoda, tako se ni oni koji gomilaju novce ne mogu popeti na nebo.
Kao što se svježa rana lako da izliječiti, tako i zapuštene rane u duši teško se zaliječe, iako se i mogu izliječiti.
Kao što mrtvac ne može da hoda, tako ni očajnika nije moguće spasti.
Tko kaže da ima pravu vjeru, a u isto vrijeme griješi, podsjeća na lice koje nema očiju.
Tko nema vjere, a čini možda po neko dobro djelo, sliči na čovjeka koji crpi vodu i sipa je u razbijeni sud.
Kao što brod koji ima dobrog kormilara, uz Božju pomoć, sigurno stiže u luku, tako i duša koja ima dobrog pastira lako uzlazi na nebo, makar i mnoga zla ranije počinila.
Kao što čovjek koji nema vodiča lako zaluta, bez obzira koliko bio pametan, tako i onaj koji potpuno sam ide monaškim putem lako propada, makar posjedovao i svu mudrost svijeta.
Tko ima slabo tijelo, a iza sebe ima teške grijehe, neka ide putem poniznosti i onoga što mu je svojstveno. Za njega ne postoji drugi put k spasenju.
Kao što čovjek koji boluje od neke dugotrajne bolesti ne može u jednom trenutku postati zdrav, tako se ni strasti, pa čak ni samo jedna od njih, ne mogu odjedanput savladati.
Odmjeravaj jačinu svake strasti i svake kreposti u sebi, pa ćeš znati da li napreduješ.
Veliki gubitak trpe oni koji mijenjaju zlato za blato: isto se događa i onima koji iskazuju i izvode duhovne podvige radi tvarnih (materijalnih) dobitaka.
Mnogi su odmah primili oproštaj grijeha. Ali, bestrasnost nitko nije stekao odmah. Za njega je nužno i puno vremena, i puno truda, i milost Božja.
Ispitajmo koje nam zvjeri ili ptice nanose štetu u doba sjetve, koje u doba rasta, a koje u doba žetve, da stavimo i odgovarajuće zamke.
Kao što nema opravdanog razloga da čovjek digne na sebe ruku samo zato što ima vrućicu, tako ni do posljednjeg izdisaja ne treba očajavati.
Kao što bi bilo nečasno da netko tko je sahranio svog oca odmah po povratku s pogreba ode na svadbu, tako ni onima koji plaču zbog svojih grijeha ne odgovara da traže od ljudi bilo kakvu čast, ili spokojstvo, ili slavu u sadašnjem životu.
Kao što se stanovi građana razlikuju od boravišta osuđenika, tako i život pokajnika treba da bude različit od života nevinih.
Kao što kralj ne otpušta iz vojske vojnika koji u ratu zadobije teške rane na licu, već ga, štoviše, unaprijedi, tako i nebeski Kralj ovjenčava slavom monaha koji trpi velike nevolje od demona.
Osjećaj duše je njeno prirodno svojstvo, a grijeh je njegovo mrcvarenje.
Taj osjećaj dovodi ili do prestanka ili do smanjivanja zla. A suosjećaj je plod savjesti. Savjest, pak, je glas i prijekor našeg anđela čuvara, koji nam je još prilikom krštenja dodijeljen. Zbog toga se nekršteni i ne muče toliko u svojoj duši zbog svojih zlih djela, već samo nekako slabo.
Umanjenje zla ima za posljedicu uzdržljivost od zla. Uzdržljivost od zla je početak pokajanja. Početak pokajanja je početak spasenja. A početak spasenja je dobra volja.
Dobra volja rađa trud. A početak truda su kreposti. Početak kreposti – cvat. Cvat kreposti – rad (djelovanje).
Porod kreposti je navika. Plod i porod uporne brige o svojoj duši je običaj. Od njega se rađa činjenje dobra. A činjenje dobra je majka straha Božjeg.
Strah Božji rađa držanje zapovijedi, kako nebeskih tako i zemaljskih. Držanje zapovijedi je znak ljubavi. A početak ljubavi je ogromna poniznost.
Ogromna poniznost je kćer bestrasnosti. A stjecanje bestrasnosti je punoća ljubavi, ili konačno useljenje Boga u one koji su kroz bestrasnost postali čisti srcem. Jer, oni će Boga vidjeti (Mt 5,8). Njemu slava kroza sve vjekove. Amen!
NAPOMENE:
1. Sveti Ivan Raitski smatra da Ljestvičar misli na ugađanje stomaku, srebroljublje i slavoljublje, nad kojima je Krist u pustinji odnio pobjedu (Scholia in Slimacum, sar. XX, Migne, R. G., 88,1238 V).
2. Ilija Kritski smatra da se to odnosi na oca Leona (Shol. 7, sol. 1037). To misli već i sveti Ivan Raitski. Leon se spontano izložio smrti da bi spasao jednog brata monaha. Ali, sveti Ivan Raitski dodaje da bi se to moglo odnositi i na jednoga časnika u Korintu koji je svjesno izabrao mučeništvo, samo da spasi jednu djevojku kršćanku od obesčašćenja (Scholia in Slimacum, sar. XX, Migne, R. G., 88,1238 S). O ocu Leonu inače govori Ivan Mosh, monah i asketski pisac iz VI stoljeća, u svome djelu Lug duhovni. Za vrijeme carevanja imperatora Tiberija (oko. 586. godine) dođosmo u Oazis (zapadno od Tivaide u Egiptu), gdje smo vidjeli velikog pustinjaka, po imenu Leona, rodom iz Kapadocije. Mnogi su nam pričali o njemu izvanredne stvari. Iz razgovora s njim, mi smo vidjeli da je zaista svet čovjek, i imali smo puno koristi od njegove poniznosti, mirovanja u usamljenosti, dragovoljnog siromaštva i ljubavi prema svim ljudima. Taj poštovani starac nam je govorio: ''Djeco, vjerujte ja ću biti kralj!'' A mi njemu na to: ''Vjeruj oče, Leone, iz Kapadocije nitko nikada nije bio kralj. I ti uzalud gajiš takve misli.'' A on opet: ''Zaista, djeco, ja ću biti kralj!'' I nitko ga nije mogao uvjeriti da ostavi te misli, jer bi on opet govorio: ''Ja ću biti kralj!'' I poslije određenog vremena, dođoše barbari (Maziki), opustošiše cijelu zemlju, dođoše i u Oazis i pobiše mnoge pustinjake, i neke odvedoše u ropstvo. Među zarobljenicima su bili: otac Ivan (čitatelj Velike crkve carigradske), otac Evstatije iz Rima i otac Teodor, koji su bili bolesni. Kad ih zarobiše, otac Ivan reče barbarima: ''Vodite me u grad. Izmolit ću od biskupa da vam da za nas 24 zlatnika.'' Jedan barbarin ga povede u grad, te otac Ivan ode do biskupa. U gradu se nađoše i otac Leon i neki drugi oci, koji nisu bili zadržani. Dakle, otac Ivan dođe k biskupu, i počne ga moliti da za njih da zlatnike barbarinu. Ali, biskup nije imao više od 8 zlatnika. Ponudiše ih barbarinu, ali on ne uze, govoreći: ''Ili 24 zlatnika ili monaha!'' Prisiljeni, oni dadoše barbarinu oca Ivana, koji je plakao i jecao. Barbarin ga odvede u svoj šator. Poslije tri dana, uzevši 8 zlatnika, otac Leon ode u pustinju k barbarima, i molio ih je ovako: ''Uzmite mene i 8 zlatnika, a njih pustite, jer su bolesni i ne mogu da vam služe. Njih ćete vi ubiti, a ja sam, eto zdrav, pa ću vam služiti.'' Barbari uzeše njega i 8 zlatnika, i pustiše tri zarobljenika. Otac Leon išao je s barbarima donekle, pa kad je iznemogao, ovi mu odrubiše glavu. Na taj način ovaj sveti čovjek ispuni riječ Gospodinovu: Od ove ljubavi nitko nema veće, da tko dušu svoju položi za prijatelje svoje (Iv 15,13). Tek tada smo mi shvatili što su značile njegove riječi: ''Ja ću biti kralj!'' Jer, on zaista postade kralj, položivši dušu svoju za prijatelje svoje.(Prema primjedbi aa, u ruskom prijevodu Ljestvice, str. 26-27. Vidi također ruski prijevod Luga duhovnog. Troice-Serg. Lavra, 1896, str. 137-138, kao i original na grčkom: Rgatum spirit., 112, Migne, R. G., 87,2976-2977).
3. Najopasniji službenici slavoljublja: demoni i ljudi koji nas hvale (usp. ruski prijevod Ljestvice od 1891, str. 209 u primjedbi).
4. Najbolja azbuka: prema 24 slova grčkog alfabeta.
5. Božansko čulo: duhovno čulo je u nama, ukoliko je spojeno s umom (duhom) svakog čovjeka, a nije, u nama, ukoliko je pokriveno strastima i uslijed toga nepoznato, bez djelovanja (Ilija Kritski, Shol. 17, sol. 1040D).
6. Protiv tri strasti – trima krepostima: To su tri glavne strasti – slastoljublje, srebroljublje i slavoljublje. Protiv njih, suprotne kreposti – uzdržljivost, ljubav, poniznost. Krepost uzdržljivosti uništava slastoljublje; ljubav uništava srebroljublje jer predstavlja krepost koja podstiče čovjeka da sve svoje dijeli s onima koji nemaju; a poniznost razara slavoljublje, jer mrzi ljudsku slavu i ne voli da se pokazuje (Ilija Kritski, Shol. 29, sol. 1044 AV).
7. Odlaze sve osim jedne: ta jedna strast koja ostaje i zamjenjuje sve ostale, je, svakako, oholost (Ilija Kritski, Shol. 51, sol. 1048 D).
8. Sagorijevano božanskom vatrom: energijom Duha Svetog, ili bogočežnjom u srcu (Ilija Kritski, Shol. 52, sol. 1048 D).
9. Učitelji kreposti: prema Iliji Kritskom, učitelji čistoće su Ilija, Ivan Preteča (Krstitelj) i Ivan Evanđelist (Bogoslov); krotkosti – Mojsije i David; molitve – sama Riječ Božja ili Isus Krist, kao i anđeo koji se javio Antoniju i Pahomiju; posta – opet Mojsije i sam Gospodin Krist; bdijenja – mnogi, koji su kroz to stekli i plač iz srca; poniznost uma – Riječ Božja koja radi nas posta siromašan, Spasitelj svih, koji radi nas primi tijelo naše (Shol. 55, sol. 1049 V).
10. Grijeh znači – prestupiti svaku, pa i najmanju zapovijed; izostavljanje dobra – ne činiti i ne vršiti djela Božja; nemar – činiti ali nemarno; strast – zlu i teško iskorjenjivu sklonost k onome što duši šteti; pad – padati u nevjeru ili u tjelesne grijehe (Ilija Kritski, Shol. 73, sol. 1053 SD).
11. Gatanje: u stvari, vjera u sudbinu.
12. Veliki Grigorije: Sveti Grigorije Bogoslov, 14. Pouka, O ljubavi prema siromaštvu.
13. Bludnicu privede podvižništvu: to je bio otac Serapion (Shol. 12, sol.1077 S).
14. Tri različita časa: prema jednom svetom ocu, to bi bili – čas rastanka s ovozemaljskim životom, čas javljanja pred Bogom, i čas presude na Strašnom sudu. Prema drugima, to mogu biti i tri vrste iskušenja: od strane slavoljublja, slastoljublja i srebroljublja. Postoje i druga tumačenja (Shol. 21, sol. 1081 A).
15. Alegorijska parafraza na 103. Psalam.
16. Smilaks: nekakva bršljanu slična puzavica s bijelim, kao ljiljan mirišljavim cvjetovima, koju su rado uzimali za vijence.
17. Ilija Kritski s pravom dodaje: Sramota je da ljubitelji tijela i ugodnici trbuha raspravljaju o duhovnim stvarima, kao što je sramota da bludnici pričaju o čednosti ili neporočnosti. Jer, u punom trbuhu nema spoznaje Božjih tajni (Shol. 3, sol. 1093 A).
Pouka XXVII
a) O SVETOM BEZMOLVIJU TIJELA I DUŠE (nerasijanosti uma ili misli)
Kao neki vječiti robovi i ugovorom vezane sluge nečistih strasti, mi donekle i poznajemo obmane, metode, zapovijedi i lukavstva zlih duhova koji vladaju našom bijednom dušom. A ima i takvih monaha koji, izbavljeni od ovih tirana, prosvjetljenim djelovanjem Duha Svetoga, odlično poznaju njihove spletke. Jedna je stvar, naslućivati o spokojstvu zdravlja – po mukama u bolesti, a druga – shvatiti i zaključivati kakve su tegobe bolesti – na osnovu radosti zdravlja.
Mi se, ovako nemoćni, plašimo da vam u ovoj pouci govorimo o pristaništu bezmolvija (nerasijanosti uma ili misli), jer znamo da uz trpezu dobrog monaškog bratstva vječito čuči po neki pas, koji pokušava da s nje ugrabi kruh (odnosno dušu), i da pobjegne, noseći ga u svojim čeljustima, kako bi ga na miru (odnosno u bezmolviju) progutao. Da svojom poukom ne napravimo povod onima koji traže bezmolvije a nisu zreli za to stanje, smatramo da sada nije trenutak raspravljati o miru – s odvažnim ratnicima Kralja našeg, koji se nalaze u ratu. Reći ćemo samo to, da su vijenci bezmolvija spremljeni onima koji se junački bore.
Uostalom, ako je po volji, reći ćemo sad nešto o bezmolviju, koliko je potrebno za rasuđivanje, da nekome ne bi bilo krivo, što, govoreći o drugim pitanjima, ovo pitanje mimoilazimo bez i jedne riječi.
Bezmolvije tijela je poznavanje i uređenje naravi i čula, a bezmolvije duše je poznavanje pomisli i neukradljiva misao. Ljubitelj bezmolvija posjeduje nekakvu junačku i strogu pomisao, koja budno stoji na vratima srca, i misli koje navaljuju sa strane ubija ili odbija. Tko je u bezmolviju, u osjećaju srca razumije što smo rekli, a tko je još nedorastao nije okusio i ne poznaje ono o čemu govorimo. Mudar nositelj bezmolvija nema potrebe za poukama: njega sama djela uče.
Početak bezmolvija se sastoji u odbijanju od sebe svih onih misli koje uznemiravaju maštu. A, vrhunac bezmolvija je ne plašiti se vreve demonske, pa čak ni pažnju ne obraćati na nju. Nositelj bezmolvija koji iz kelije izlazi tijelom, ali ne i duhom, postaje krotak i sav je dom ljubavi. Tko dobro razmisli prije nego što progovori, nikada se neće podati srdžbi. Ono što je suprotno, jasno je samo po sebi.
Bezmolvnik je čovjek koji se, i pored sve neobičnosti pokušaja, trudi da u tijelu vodi jednu vrstu bestjelesnog života.
Mačka vreba miša. Tako i mislenog miša[1] vreba misao bezmolvnika. Neka ti ova usporedba ne bude za odbacivanje. U suprotnom, još nisi saznao što je bezmolvije.
Biti potpuno usamljeni monah nije isto što i živjeti s drugim monahom. Usamljenik ima potrebe za velikom budnošću uma i pribranim umom. Drugome često pomogne njegov sužitelj, a prvome pomaže anđeo. Umne sile odnosno anđeli služe i rado borave s onim koji svom dušom živi u bezmolviju. O onome što je tome suprotno, neću ti ništa reći.
Ponorna je dubina dogmi. Um bezmolvnika se ne može bez opasnosti spuštati u taj ponor. Nije sigurno plivati u odijelu, kao što nije bezopasno ni da se onaj koji je još obuzet strastima prihvaća teologije.
Kelija bezmolvnika je ograda tijela u kojoj se nalazi kuća znanja.
Tko boluje od duševne strasti, a upušta se u podvig bezmolvija, sliči na čovjeka koji je na sred pučine skočio s broda, i misli da na jednoj jedinoj daski bez opasnosti dospije na kopno.
Onima koji se bore s blatom odnosno tijelom, u svoje vrijeme odgovara podvig bezmolvija, ukoliko samo budu imali dobrog duhovnog vođu. Jer, usamljeni život zahtijeva anđeosku snagu. (Razumije se, ja govorim o pravim bezmolvnicima, odnosno o bezmolvnicima i tijelom i duhom).
Kad postane lijen, bezmolvnik počinje da izmišlja laži, ohrabrujući ljude određenim zagonetnim izjavama da ga nagovore da napusti podvig bezmolvija. Pa kad napusti keliju, okrivljuje demone, a nije svjestan da je samome sebi bio demon.
Poznavao sam bezmolvnike koji su bezmolvijem nezasitno zadovoljavali svoju plamenu žudnju za Bogom, i rađali u vatri svojoj vatru, u čežnji čežnju.
Bezmolvnik je slika zemaljskog anđela, koji je na papiru čežnje za Bogom slovima revnosti oslobodio svoju molitvu od lijenosti i nemara. Bezmolvnik je onaj koji iz dubine srca svom snagom vapi: Spremno je srce moje, Bože (Ps 56,8)! Bezmolvnik je onaj koji je rekao: Ja spavam, a srce moje bdije (Pjes. 5,2).
Zaključaj vrata kelije za tijelo, vrata jezika za riječi, i unutrašnje dveri srca za zle duhove.
Neočekivana tišina na moru i podnevna pripeka iskazuju trpljenje moreplovca[2], a nedostatak životnih namirnica otkriva postojanost bezmolvnika. Kad prvi izgubi strpljenje, skače u vodu, a kad drugoga obuzme duhovna tromost ili lijenost, vraća se među ljude.
Ne boj se kad zatutnje i zaigraju demoni. Plač iz srca ne zna za strah niti se plaši.
Ljudi čiji je um naučio da se istinski moli, razgovaraju s Gospodinom lice u lice, kao na uho s kraljem. Oni koji se mole ustima, pripadaju mu kao pred cijelim senatom. Oni koji žive u svijetu, prilikom molitve, izgledaju kao ljudi koji se s molbom obraćaju kralju usred uskovitlane mase naroda. Ako si dobro savladao vještinu molitve, neće ti biti nepoznato ni ovo što sam sada rekao.
Kad sjediš na visini, pazi (ako uopće znaš kako) i vidjet ćeš kad i odakle, koliki i kakvi sve lopovi hoće da uđu i da pokradu tvoj vinograd. Zamorivši se, stražar ustaje i moli se, pa opet sjedne i hrabro nastavlja da vrši svoju dužnost.
Jedan čovjek[3], kojemu je sve to poznato iz iskustva, naumi da o tome govori podrobno i opširno. Međutim, on se uplaši da time kod podvižnika u manastiru ne izazove nemar i da škripanjem svojih riječi ne rastjera one koji bi htjeli da se posvete podvigu bezmolvija.
Tko o bezmolviju raspravlja podrobno i znalački, protiv sebe izaziva demone, jer nitko drugi nije u stanju da otkrije njihove bestidnosti.
Tko je shvatio bezmolvije, ušao je u dubinu božanskih tajni. Ali, on ne bi ni zašao u te dubine, da prije toga nije vidio i čuo, a možda i na svojoj koži osjetio bjesnilo demonskih valoba i urlik demonskog vjetra. To potvrđuje apostol Pavao, jer da nije bio uznijet u Raj, kao u bezmolvije, on ne bi ni mogao čuti neiskazane riječi (2 Kor 12,1). Uho bezmolvnika čut će od Boga izvanredne stvari. Zbog toga premudro bezmolvije reče i u knjizi o Jobu: Neće li čuti uho moje goleme stvari od Njega (Job 4,12)?
Bezmolvnik je onaj čovek koji, ne želeći da se liši slasti Božje, bježi od ljudi (iako ih ne mrzi) onako kako drugi trče u svijet.
Odlazeći iz svijeta, razdaj sve što imaš odmah (jer riječ ''prodaj'' zahtijeva neko vrijeme), i daj siromasima (Mt 19,21), da ti pomognu svojom molitvom da kreneš na podvig bezmolvija (usp. Lk 16,9). Uzmi svoj križ, noseći ga poslušnošću, i teret odsjecanja svoje volje podnoseći snažno. Pa hajde za mnom (Mt 19,21), da se sjediniš s blaženim bezmolvijem. Ono će te naučiti vidljivom radu i življenju umnih sila odnosno anđela. Neće se one u sve vjekove zasititi slaveći Tvorca; neće se ni onaj koji se popeo na nebo bezmolvija zasititi pjevajući Stvoritelju.
Nematerijalna (duhovna) bića se ne brinu o materijalnom, niti se oni koji u tijelu žive kao bez tijela – mogu brinuti o hrani. Prvi ne osjećaju potrebu za hranom, a ni drugima nije potrebno da se oko hrane bave. Oni prvi se ne brinu o novcu i imanju, a ovi o pakostima što im demoni čine. Nebeska bića ne žude ni za čim zemaljskim, niti pak u onima koji žive na zemlji žudeći za nebeskim postoji želja da gledaju što tjelesno; oni nikada neće prestati da napreduju u ljubavi, a ni ovi neće prestati da se svakodnevno utrkuju s njima; onima nije nepoznato bogatstvo njihova napretka, a ni ovima nije nepoznata ljubav prema usponu; oni se neće zaustaviti dokle god ne dostignu serafine, a ni ovi neće prestati da se probijaju naprijed, sve dok ne postanu anđeli.
Blažen je onaj koji se nada; tri puta je blažen onaj koji se približava; a koji je dostigao – postaje kao anđeo.
b) O RAZLIČITIM OBLICIMA BEZMOLVIJA (nerasijanosti uma ili misli)
Svima je poznato da u svim naučnim oblastima postoje razlike u mišljenjima i zaključcima. Ne može sve u svih biti savršeno, bilo zbog nedovoljnog izučavanja, ili zbog nedostatka sposobnosti. Ima ljudi koji u pristanište bezmolvija (bolje reći, na tu pučinu, ili pak ocean) ulaze zbog slabosti jezika ili zbog loše navike. Drugi, neodoljivo skloni srdžbi, ne mogu među ljudima savladati bijes, te zato, jadnici, odlaze u pustinju. Neki odlaze zbog toga što u svojoj uobraženosti smatraju da je za njih bolje da plove potpuno samostalno, nego pod nečijim rukovodstvom; drugi, opet, zato što po sred tvari ne mogu da se udalje od tvari; neki, pak, u želji da kroz osamu postanu revni; drugi, da u tajnosti sebe kažnjavaju za grijehe; a neki želeći da time pribave sebi ljudsku slavu. Ima, napokon, i takvih (ukoliko ih, uostalom, Sin Čovječiji nađe kad dođe na zemlju), koji se odaju bezmolviju da utaže glad i ugase žeđ za svetom ljubavlju Božjom, privučeni njenim slastima. Međutim, ni oni to nisu učinili prije nego što su dali razvodnu knjigu svakoj duhovnoj tromosti ili lijenosti. Jer, spajanje s duhovnom tromosti ili lijenosti, u odnosu na bezmolvije, ravno je bludu.
Na osnovu sitnog znanja koje mi je dato, ja sam, kao nevješt arhitekt, sagradio ljestvicu duhovnog uzlaska. Neka svaki čitatelj sam procijeni na kojem se stupnju nalazi: traži li bezmolvije po samovolji, radi slave ljudske, zbog slabosti jezika, zbog nesavladljive srdže, zbog ogromne pristranosti, ili da podnese muke za grijeh, da postane revan, ili da vatru doda vatri. I bit će posljednji prvi, a prvi posljednji (Mt 19,30).
Sedam sadašnjih djelovanja predstavljaju sedam dana sedmice: jedna su Bogu ugodna a druga neugodna; a osmi vid bezmolvija, bez sumnje, nosi na sebi žig budućeg života.
Pazi na vrijeme kad zvijeri izlaze iz svojih legla, o usamljeni monaše! Inače, nećeš moći da postaviš odgovarajuće klopke. Ako je duhovna tromost ili lijenost, dobivši otpusnicu, konačno odstupila od tebe, ručni rad bi bio suvišan. Ako te ona još napada, ne vidim kako ćeš živjeti u bezmolviju.
Zašto kod Bogu ugodnih žitelja manastira (tavenisioćana) nije bilo toliko svjetionika kao kod usamljenika (skićana)[4]? Tko razumije, neka razumije, jer ja o tome nisam u stanju, ili točnije, ne želim da govorim[5].
Među bezmolvnicima jedni umanjuju strasti, drugi pjevaju Psalme i veći dio vremena provode u molitvi, a neki, pak, žive u trajnom sagledavanju. Problem treba da bude riješen po metodu ljestvice. Tko shvaća, neka u Gospodinu shvati!
U manastiru se nađu i lijeni ljudi. U njemu oni nalaze hranu za svoju lijenost i dolaze do konačne propasti. Ali, ima i takvih koji se, podsticani primjerom svoje subraće, izliječe od vlasite lijenosti. Uostalom, to se ne događa samo s nemarnijim monasima, već i s onima koji su revni. Isto pravilo može se primijeniti i na bezmolvije: pustinja je primila mnoge ljude kao iskusne, a potom ih odbacila kao neiskusne, iskrivljujući ih za usamljenost i slastoljubivost. Druge je, opet, primila kao ne sasvim iskusne, pa ih je načinila revnim i vatrenim, ulivši im strah i brigu o osudi za grijehe kojima su opteretili svoju savjest.
Niti jedan čovjek koji je podložan srdžbi i oholosti, licemjerstvu i zlopamćenju, ne treba se usuditi da vidi ni traga od bezmolvija, jer ga ne čeka ništa drugo do silazak s uma. Tko je čist od ovih strasti, sam će spoznati što je korisno. Ali, mislim da ni on to ne može dostići sam po sebi.
Znaci, obilježja i oznake onih koji razumno prohode podvig bezmolvija su: nepokolebljivi um, očišćena misao, otimanje k Gospodinu, zamišljanje vječnih muka, isčekivanje bliske smrti, nezasitna molitva, budno stražarenje nad sobom, umrtvljenje bluda, nepoznavanje pristranosti, umrtvljenost za svijet, potpuno odsustvo ugađanja trbuhu, podloga teologije, izvor rasuđivanja, dar suza, uništenje ponopričljivosti i sve ostalo slično tome, što se protivi boravljenju u velikom skupu ljudi. A obilježja onih što bezmolvije sprovode nerazumno, su: potpuno siromaštvo u gore pobrojanim dobrima, povećanje srdžbe, nagomilavanje zlopamćenja, smanjenje ljubavi, povećanje uznositosti, a da već ne govorim o drugome[6].
Obzirom da smo završili svoje izlaganje o bezmolviju, potrebno je da izložimo i svojstva onih što žive u poslušnosti, tim prije što je moja knjiga najviše njima i namijenjena.
Po učenju bogonosnih otaca, obilježja onih što su se zakonito, ne preljubno i čedno vjenčali s ovom prekrasnom i lijepom kreposti, obilježja od kojih svako u svoje vrijeme dolazi do izražaja (ukoliko samo svaki dan duhovno napredujemo) su: porast početničke poniznosti, smanjivanje srdžbe (kako i da ne dođe do toga, kad u čovjeku nestaje žući), odsustvo pomračenja, dodavanje ljubavi, otuđenje strasti, oslobođenje od mržnje, slabljenje pohote zahvaljujući prekorijevanju, nepoznavanje duhovne tromosti ili lijenosti, dodavanje revnosti, ljubav prema samilosti, sklanjanje od oholosti. Eto kreposti koje svi trebaju tražiti, iako ih mali broj nalazi. Izvor u kojemu nema vode teško da se može nazvati izvorom. Ostalo će razumijeti oni koji imaju uma[7].
Zaručnica koja ne sačuva čistoću bračne postelje – uprlja tijelo. Tako i duša koja ne sačuva zavjet – uprlja duh. Za prvim ide: prijekor, mržnja, tuča, razvod (kao najžalosnije od svega), a za drugim: oskvrnjenja, zaboravljanje smrti, ne sitost trbuha, neuzdržljivost očiju, podvig iz sujete, nezasitnost spavanja, okamenjenost srca, neosjetljivost, slaganje nečistih pomisli u duši i sve češća suglasnost s njima, zarobljavanje srca, opća uznemirenost, svađa, pristranost, nevjera, nesigurnost, puno-pričljivost, drskost (od svega najgore), i najžalosnije od svega – srce u kojemu nema plača i suza, kod nepažljivih praćeno potpunom bezosjećajnošću, majkom grijeha.
Od osam glavnih duhova, pet ih se bori s bezmolvnicima, a tri s onima koji žive u manastirskoj zajednici[8]. Bezmolvnik i onaj koji se bori s duhovnom tromosti ili lijenosti često trpi štetu, jer vrijeme molitve i sagledavanja troši na borbu s raznim njenim lukavstvima. Jednom prilikom, ranije, dok sam sjedio u svojoj keliji, obuzme me takva tromost, da sam već skoro pomislio da je napustim. U taj čas dođoše neki ljudi, i nahvališe me kao navodnog bezmolvnika. I potisnuta sujetom, pomisao lijenosti me odmah napusti. I začudih se kako se ovaj trorogi demon suprotstavlja svim ostalim zlim dusima.
Neprestano pazi na pirenja i raspirivanja, na zatezanja i obrtanja tvog suputnika odnosno duhovne tromosti ili lijenosti, i gledaj kako i kuda te gura na taj način? Tko je Duhom Svetim stekao spokojstvo, neće biti nesposoban da izvuče pravilnu pouku.
Prvo djelo bezmolvija sastoji se u tome da se ne vodi briga ni o čemu zemaljskom, dozvoljenom ili nedozvoljenom. Jer, tko otvara vrata dozvoljenim zemaljskim djelima, neminovno će pasti i u nedozvoljena. Drugo njegovo djelo je revna molitva, a treće – neukradljiva djelatnost srca. Prirodno je da čovjek koji nije naučio slova ne može ni knjige da čita; još manje je moguće da oni koji nisu savladali prvi zadatak, izvršavaju s razumom ostala dva.
Izvršavajući srednji zadatak[9], nađoh se među posrednicima odnosno anđelima. I mene žednog, osvijetli anđeo. I gle, ponovo sam bio u tome. Knez anđeoski, naime, nije bio u stanju da mi pokaže kakav je bio Gospodin prije nego što uze na sebe vidljivo obličje ljudsko. Naime, nije mu bilo dozvoljeno. Ja ga, pak, zamolih da mi kaže kako sada Gospodin izgleda. ''On ima isti bogočovječji oblik'', – reče, – ''ali ne ovaj truležni''. A ja ću tek reći: ''Kakvo je to stajanje i sjedenje s desne strane Prauzroka?'' A on odgovori: ''Nemoguće je običnim riječima objasniti ove tajne.'' Zamolih ga, onda, da me odvede onamo kuda me goni čežnja, misleći da je već došlo vrijeme za to. Ali, on mi reče da to vrijeme još nije došlo, obzirom da je još nedovoljno u meni vatre nepropadljivosti. Jeli se sve to sa mnom dogodilo u tijelu ili bez tijela – ne znam. Ne, uopće ne umijem da kažem kako je to bilo[10].
Teško je otresti se podnevnog drijemeža, osobito ljetnje doba. Tada (i samo tada) možda nije za odbacivanje kakav ručni rad.
Doznao sam da demon sduhovne tromosti ili lijenosti prethodi demonu bluda i priprema mu put, da bi mu, jako isrpivši tijelo i bacivši ga u san, pružio mogućnost da bezmolvnika dovede do oskvrnjenja. Ako im se snažno suprotstaviš, oni će te neizostavno svim snagama napasti, da prekineš s podvizima, jer ti, navodno, nimalo ne koriste. Ali, ništa tako nije u stanju da pokaže poraz demona, kao ti strašni napadi na nas.
Kad si na putu, čuvaj ono što si u svojoj keliji sabrao. Kad su na krletki vrata otvorena, ptice izlijeću: a tada više nećemo imati nikakvu korist od bezmolvija.
Mala dlačica uznemirava oko, i mala briga upropašćuje bezmolvije. Bezmolvije je odbacivanje svih misli na zemaljsko i odricanje čak i od briga koje su same po sebi prirodne. Tko je odista postigao bezmolvije, ne misli više ni na vlastito tijelo. Jer, Onaj koji je obećao da će se pobrinuti o njemu, ne zna za laž (usp. Mt 6,25). Tko hoće da ima čist um pred Bogom, a uznemirava sebe raznim brigama, sliči na čovjeka koji je na svoje noge stavio teške okove, a pokušava brzo hodati.
Rijetki su ljudi koji su svjetsku filozofiju izučili u najvišem stupnju. A ja kažem: još manje je ljudi koji po Bogu savršeno poznaju filozofiju pravog bezmolvija.
Tko još nije spoznao Boga, nesposoban je za bezmolvije. On je na tome putu izložen velikim opasnostima. Bezmolvije zadavljuje neiskusne: ne osjetivši slasti Božje, oni gube vrijeme u robovanju raznim strastima, stalno potkradani od đavla, obuzeti duhovnom tromosti ili lijenosti, lutajući duhom tamo-amo. A tko je doživio ljepotu molitve, bježat će od ljudi kao divlja zvijer. Jer, što ga drugo čini sličnim divljoj životinji, koja izbjegava svaki dodir s ljudima, ako ne molitva? Tko je obuzet strastima, i u pustinji živi s njima, kao što mi reče i nauči me sveti starac Georgije Arsilait[11], kojeg i tvoja prečasnost vrlo dobro poznaje. Učeći jednom prilikom moju nekorisnu dušu osnovnim načelima tog podviga, i vodeći me k bezmolviju, on reče: ''Primijetio sam da izjutra obično dolaze k nama demoni sujete i pohote; u podne, demoni duhovne tromosti ili lijenosti, tuge i srdžbe; u večer, smradoljubivi demoni koji teroriziraju trbuh.
Više vrijedi siromašan poslušnik od rasijanog bezmolvnika. Onaj koji je razumno stupio na put bezmolvija, a iz dana u dan ne osjeća sve više koristi od njega – ili ne sprovodi bezmolvije kako treba, ili ga potkrada oholost. Bezmolvije je neprestana služba Bogu i stajanje pred Njim. Isusova molitva neka se sjedini s disanjem tvojim, pa ćeš vidjeti kakva je korist od bezmolvija.
Za poslušnika je pad – vlastita volja, a za bezmolvnika – napuštanje molitve. Ako se raduješ posjetama u keliji, znaj da si predan isključivo duhovnoj tromosti ili lijenosti, a ne Bogu. Neka ti za primjer molitve posluži udovica, kojoj je činio nepravdu suparnik njen (usp. Lk 18,3-6). A obrazac bezmolvija neka ti bude veliki i ravnoanđelni bezmolvnik Arsenije[12]. Sjeti se u svojoj usamljenosti kako je živio taj ravnoanđelni čovek, i zapazi kako je on često vraćao i one što su mu dolazili u posjetu, samo da ne izgubi ono što je veće.
Primijetio sam da demoni uče neke nerazborite monahe-skitnice da počesto posjećuju prave bezmolvnike, kako bi preko njih makar malo zasmetali podvižnicima. Zapazi ih, dragi moj, i ne ustručavaj se da na pobožan način uvrijediš lijene. Možda će, zahvaljujući toj uvredi, prestati i da skitaju. Ali, pazi, da u dobroj nakani nepromišljeno ne uvrijediš žednu dušu koja je došla da kod tebe natoči vode. U svemu ti je, uostalom, potreban svjetionik odnosno rasuđivanje.
Bezmolvnici, a osobito potpuni usamljenici, treba da žive po savjesti i osjećaju. Tko razumno ide ovim putem, treba sva svoja djela, izjave, misli, korake, i sve svoje kretnje da čini po Gospodinu i za Gospodina, u osjećaju duše, kao pred licem Gospodinovim. Ako je i u tome potkradan, on još ne živi kreposno. Sa zvucima psaltira, kaže netko, iznijeću muku svoju (Ps 48,5) i želju moju, obzirom da mi je rasuđivanje još nesavršeno. A ja ću povjeriti svoju dobru volju molitvi, i tako steći osvjedočenje o uslišenosti.
Vjera je krilo molitve. Nema li tog krila, molitva će se moja ponovo u nedra moja vratiti (Ps 34,13). Vjera je stanje duše u kojem nema dvoumljenja, koju nikakva teškoća ne može zbuniti. Vjeru posjeduje čovjek koji vjeruje da će sve postići uz Božju pomoć, a ne onaj koji misli da Bog sve može. Vjerom se postiže i ono čemu se čovjek nikada ne bi nadao, kao što nam pokazuje primjer razbojnika na Golgoti (usp. Lk 23,42). Majka vjere je trud i pravo srce: trud je čini nedvoumljivom, a pravo srce je gradi. Majka bezmolvnika je vjera: ako nemaš vjere – kako ćeš uopće biti bezmolvnik!
Tko leži u tamnici, plaši se mučitelja. Tko samuje u keliji, rodio je u sebi strah Gospodinov. Prvi se ne plaši toliko suda ljudskog koliko drugi Suda Božijeg. U bezmolviju ti je potreban veliki strah od Boga, dragi moj oče: ništa tako nije u stanju da otjera duhovnu tromost ili lijenost, kao strah Božji. Osuđenik stalno isčekuje kad će sudac stići u tamnicu, a pravi podvižnik – kad će doći neodložna smrt. Prvoga pritišće breme straha, a drugi stalno prolijeva bujicu suza.
Čim primiš štap trpljenja, psi odmah prestaju biti tako bezočni pred tobom. Trpljenje je nesalomljiv bol duše, koju nikakve nezgode, bez obzira koliko bile teške, ne mogu uzdrmati. Trpljiv je čovjek nepadajući podvižnik, koji i kroz pad odnosi pobjedu. Trpljenje je svakodnevno očekivanje muka. Trpljenje je odsijecanje izgovora, i motrenje na sebe. Podvižniku bezmolvija nije toliko potrebna hrana koliko mu treba trpljenja: kroz trpljenje prima on vijenac slave, a kroz hranu propast. Trpljiv čovek umro je prije smrti, načinivši sebi grobnicu od kelije. Nada i plač iz srca rađaju trpljenje. Tko je bez obje ove kreposti, rob je duhovne tromosti ili lijenosti.
Borac Kristov treba znati koje neprijatelje da tjera od sebe još izdaleka, a s kojima da se upusti u borbu. Ponekad upuštanje u tu borbu donosi pobjednički vijenac, a njeno izbjegavanje nas čini sasvim bijednim. Ali, to nije moguće naučiti samo riječima, jer nemamo svi iste sposobnosti, niti svi sve u istoj mjeri.
Na jednog zlog duha obrati izuzetnu pažnju, obzirom da te napada bez prestanka, bilo da stojiš ili hodaš, bilo da sjediš ili da se krećeš, bilo da ležiš, ili da se moliš, ili da spavaš[13].
Neki od onih koji se nalaze na putu bezmolvija, stalno ponavljaju u sebi stih: Gledao sam Gospodina stalno pred sobom (Ps 15,8). Nisu svi kruhovi, načinjeni od nebeske pšenice ovog duhovnog podviga, istog oblika. Drugi govore: Trpljenjem svojim spasavajte duše svoje (Lk 21,19); neki: Bdijte, i molite se (Mt 26,41); drugi: Pripremi za smrt djela svoja (Izr 24,27); neki: Smirih se, i spasi me (Ps 114,6); neki, opet: Stradanja sadašnjeg vremena nisu ništa prema slavi koja će nam se otkriti (Rim 8,18). Drugi, pak, stalno razmišljaju o riječima: Da kako ne ugrabi i ne bude izbavitelja (Ps 49,22). Trče svi, a jedan dobija nagradu (1 Kor 9,24).
Onaj koji je već napredovao u bezmolviju, prakticira podvig bez napora, ne samo u budnom stanju, već i dok spava. Stoga se neki i u samom snu rugaju demonima, i raskalašnim ženama što im dolaze u snu – drže pouku o neporočnosti ili čednosti.
Nemoj očekivati posjetu niti se za nju spremati unaprijed. Uređenje bezmolvija treba da bude sasvim prosto i nenamješteno.
Čovjek koji namjerava da sagradi kulu i keliju bezmolvija, ništa ne poduzima dok najprije ne sjedne, ne proračuna i molitvom ne ispita, da li ima svega što mu je potrebno za završetak zamišljenog posla, da ne bi, postavivši temelj i ne mogavši da završi zgradu, postao predmet poruge za svoje neprijatelje, a za ostale duhovne trudbenike kamen spoticanja.
Razmotri slast koja ti dolazi u srce: da je možda nisu spravili nadriliječnici, podmukle ubojice duša ljudskih!
Veći dio noći posveti molitvi, a manji dio čitanju Psaltira. Danju, pak, prikupljaj snagu za svoju borbu.
Čitanje Svetog Pisma može puno prosvijetiti i sabrati um, jer riječi Svetog Pisma su riječi Duha Svetoga. One neizostavno utječu povoljno na duhovno sređivanje čitatelja. Obzirom da si podvižnik, treba da pretvoriš u djelo ono što čitaš. Jer, iskusno ostvarivanje Svetog Pisma čini suvišnim čitanje ostalih knjiga. Trudi se da rasvijetliš riječi zdravlja više vlastitim djelima nego tuđim knjigama. Prije nego što primiš silu Duha Svetoga, nemoj čitati knjige koje ne izlažu pravu vjeru: njihove mračne misli pomračuju nemoćne.
Često je jedna čaša dovoljna da se osjeti ukus vina. Tako i jedna jedina riječ može sposobnim ljudima otkriti sav unutrašnji podvig i stanje bezmolvnika.
Ne skidaj duševnog oka s oholosti: među svim lopovima duhovnim nema opasnijeg od ove strasti. Štedi riječi kad izađeš među ljude. Jezik je u stanju da u jedan mah razori ono što se s puno napora steklo. Vježbaj se da budeš neznatiželjan: znatiželjnost, kao ništa drugo, može da umrtvi bezmolvije.
Onima koji ti dođu u posjetu, podaj što treba za telo ili za duh. Ako se pokažu mudrijim od nas, iskažimo svoje mudroljublje šutnjom. Ako su nam, pak, po duhovnom uzrastu jednaki, možemo sukladno i otvarati usta. (Uostalom, bolje je smatrati da su svi ljudi mudriji od nas.)
Kad sam onima što su još nedorasli htio da sasvim zabranim tjelesni rad za vrijeme bogoslužja, zadrža me onaj koji je po svu noć nosio pijesak u svojoj kabanici[14]. Kao što postoji suprotnost između dogmatske nauke o svetoj, nestvorenoj i obožavanoj Trojici i dogmi o planu spasenja utjelovljenjem Jednoga od sveopjevane Jedinice (jer ono što je u Trojici u množini, u Kristu je u jednini, i ono što je u Njoj u jednini, u Njemu je u množini[15]) – tako i između podviga bezmolvija i podviga manastirske poslušnosti postoji određena protivnost.
Božanski apostol kaže: Tko pozna um Gospodnji (Rim 11,34)? A ja kažem: ''Tko pozna um čovjeka, koji je postao bezmolvnik i tijelom i duhom?''
Moć kralja sastoji se u bogatstvu i velikom broju podanika. Moć bezmolvnika sastoji se u izobilju molitve.
NAPOMENE:
1. Mislenog miša: demona.
2. Trpljenje moreplovca: misao postaje jasna kad se sjetimo da su se u to doba brodovi kretali na pogon vjetra (jedrenjaci): iznenadna tišina (bonaca) na sred pučine može da dovede brodsku posadu u vrlo težak položaj, tim prije ako potraje dugo.
3. Jedan čovjek: svakako, sam sveti Ivan Ljestvičar.
4. Tavenisioćani su bili organizirani u manastiru (kinoviji), a skićani su bili usamljenici – bezmolvnici (Shol. 4, sol. 1117 S).
5. Razlog te šutnje pokušava da objasni Ilija Kritski: podvig bezmolvija je veliki, i u njemu se može dostići veća savršenost nego u manastiru. Međutim, sveti Ivan ne želi to da kaže zbog slabijih da ne bi otišli iz manastira u pustinju i tamo duhovno propali (Shol. 5, sol. 1117 S).
6. Da već ne govorim o drugome: što je to drugo što Ljestvičar prešućuje, objašnjava Ilija Kritski: to je ili tjelesni pad (blud) ili silazak s uma, jer su tjelesni pad i ludilo, kao i bogohulstvo, plod uznositosti (oholosti) (Shol. 11, sol. 1120 S).
7. Smisao: kao što se izvor bez vode ne može nazvati izvorom, tako ni monah u kojemu nema gore spomenutih kreposti ne zaslužuje naziv poslušnika (usp. Shol. 12, sol. 1120 S).
8. Protiv bezmolvnika se bore: duhovna tromost ili lijenost, slavoljublje, oholost, tuga, srdžba, a protiv poslušnika: ugađanje trbuhu, blud, srebroljublje (usp. Shol. 14,col. 1120 S).
9. Srednji zadatak: odnosno podvig molitve (usp. Shol. 16, sol. 1120-1121).
10. Sveti Ivan Ljestvičar, očigledno, govori o nekoj svojoj velikoj ekstazi, koju indirektno uspoređuje s poznatom ekstazom apostola Pavla iz 2 Kor 12,1-5. Ushićenje u kojemu se sveti otac nalazio, izražava se i u uzbuđenom, tajanstvenom stilu kojim su ovi redovi napisani.
11. Sveti starac Georgije Arsilait: veliki podvižnik iz 6. stoljeća koji je živio u skitu Aresalaj u blizini Sinajskog manastira.
12. Veliki i ravnoanđeoski bezmolvnik Arsenije: egipatski bogougodnik (345-450), iz ugledne rimske obitelji, vrlo obrazovan, učitelj sinova cara Teodozija (Arkadija i Honorija). Napustivši dvor, on tajno odlazi u Aleksandriju 394. Još dok je bio u Carigradu, čuo je glas s neba: ''Arsenije, bježi od ljudi i spasit ćeš se!'' Sada je po drugi put čuo: ''Arsenije, moli se, bezmolstvuj, ponizuj se, i spasit ćeš se!'' I on odlazi u pustinju, te u jednom skitu, u usamljenoj keliji, boravi četrdeset godina u najstrožem podvigu. On je obično govorio da ne mrzi ljude, već da ih, naprotiv, voli. Međutim, ''nemoguće je biti i s Bogom i s ljudima'', te on ne može da ostavi Boga i ponovo živi s ljudima. Sav život je provodio u stalnom plaču. Danju je stalno nešto radio, noću se molio, spavajući u najmanjoj mjeri. Njegovo je čuveno pravilo: ''Monahu je dosta jedan sat spavanja.'' U svojoj dubokoj poniznosti uma, odbijao je da razgovara o bilo kakvim literarnim i sličnim problemima, smatrajući se ''neznalicom Krista radi'' (usp. Pravoslavna teološka enciklopedija, 1,1052-54).
13. Na jednog zlog duha: prema starim tumačima, to bi mogli biti demon bluda, ili slavoljublja ili duhovne tromosti ili lijenosti (usp. Shol. 34, sol. 1125 S).
14. Onaj koji je po svu noć nosio pijesak. Po nekima, misli se na svetog Pahomija Velikog i njegovog starca Bogu ugodnog Palamona (IV v.), ali je sigurnije da se radi o svetom Makariju Aleksandrijskom. Kad demoni počeše da ga uznemiravaju i noću, svetac ustade, uze koš i u njega nasu 5. kilograma pijeska, stavi ga sebi na leđa i ode šetati po pustinji. Sreo ga je Teosevije Kozmitor, Antiohijac, i reče mu: ''Što nosiš, oče? Daj meni svoj tovar, nemoj mučiti sebe!'' A, Makarije mu odgovori: ''Ja mučim onoga koji mene muči.'' (usp. Paladije, Lavsaik, 20, Migne, R.G., 34, 1060 V).
15. U Svetoj Trojici postoje Tri Osobe odnosno Ipostasi, a jedna Božanska priroda. U Kristu je jedna Ipostas, jedna Osoba, a dvije prirode i volje, Božanska i čovječja (usp. Shol. 43, col. 1128-1129).
Pouka XXVIII
O MAJCI KREPOSTI ODNOSNO O SVETOJ I BLAŽENOJ MOLITVI, I O DUHOVNOM I TJELESNOM PONAŠANJU ZA VRIJEME MOLITVE
Po svojoj kakvoći, molitva je supostojanje i jedinstvo čovjeka i Bogom. Po svome djelovanju, ona je održavanje svemira, pomirenje s Bogom, majka suza i njihova kćer u isti mah, pomirenje za grijehe, most kojim se prelazi preko iskušenja, grudobran koji štiti od svake muke, razbijanje demonskih napada, služba anđela, hrana svih bestjelesnih, buduće veselje, beskonačni podvig, izvor kreposti, uzročnik milosnih darova, nevidljivo napredovanje, hrana za dušu, osvjetljenje uma, sjekira za očajanje, potvrda nade, oslobođenje od tuge, bogatstvo monaha, riznica bezmolvnika, smanjivanje srdžbe, ogledalo duhovnog napretka, pokazatelj duhovnih mjera, otkrivač duhovnog stanja, predočitelj budućih dobara, predznak vječne slave. Za onoga koji se istinski moli, molitva je sud Gospodinov, suđenje pred prijestoljem Njegovim prije Strašnog suda.
Ustanimo, i čujmo što nam ova sveta kraljica kreposti govori visokim glasom: Dođite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe … i naći ćete pokoj dušama vašim, i izlječenje ranama vašim. Jer, jaram je moj blag i ljekovit za velike grijehe (Mt 11,28-30).
Mi koji želimo da se predstavimo Kralju i Bogu, i da razgovaramo s Njim, ne smijemo krenuti na put nepripremljeni, da On, ugledavši nas izdaleka bez propisanog oružja i dvorske odore, ne bi svojim slugama i pomoćnicima zapovjedio da nas vežu i bace daleko od lica Njegova, a molbe naše da pocijepaju i bace nam natrag u lice. Kad ideš pred Gospodina, neka ti haljina duše tvoje bude sva izatkana nitima ne zlopamćenja, inače ti molitva ništa neće koristiti.
Neka ti molitva bude sasvim jednostavna: carinik i bludni sin su se jednom riječju pomirili s Bogom (usp. Lk 18,10; 15,11).
Stajanje na molitvi je na izgled uvijek isto: u stvari ima tu velikih razlika i stupnjeva. Jedni prilaze Bogu kao prijatelju i gospodaru, i prinose mu pjesmu i moljenje ne za sebe, već u pomoć drugima. Drugi traže duhovno bogatstvo, i slavu, i veću smjelost pred Bogom. Neki traže da ih Bog potpuno izbavi od njihovih suparnika. Neki, pak, umoljavaju za neko dostojanstvo. Drugi mole da im se potpuno oproste dugovi. Neki mole za puštanje iz tamnice, a drugi za oslobođenje od svake krivice.
Na papir naše molbe stavimo prije svega iskrenu zahvalnost. Na drugo mjesto neka dođe ispovijedanje i skrušenost u osjećaju duše. Zatim iznosimo pred Gospodina ono što želimo. Ovaj način molitve je najbolji, kao što je Gospodin preko anđela objavio jednome bratu.
Ako si bilo kad odgovarao pred zemaljskim sudcem, imati ćeš primjer kako da se držiš u svojoj molitvi. Ako, pak sam nisi nikada izlazio pred sud, niti si uopće vidio kako izgleda sudsko ispitivanje, nauči se bar na primjeru bolesnika koji svog liječnika, koji se sprema da ih reže i peče, preklinju da ih poštedi.
U svojoj molitvi nemoj upotrebljavati previše oprezne riječi: često je prosto i jednolično tepanje djece bilo najugodnije Ocu njihovom koji je na nebesima. Nemoj nastojati da govoriš puno, da ti se um ne rasturi u traženju riječi. Jedna riječ carinika umilostivila je Boga, i jedna riječ, puna vjere, spasila je razbojnika. Puno-pričljivost u molitvi često razlijeva um i predaje ga maštanju. Nasuprot tome, skromnost u riječima najčešće je u stanju da sabere um.
Potrudi se da se zadržiš na riječi molitve koja ti u duši izazove osobitu slast ili milinu u srcu: tada se i naš anđeo čuvar moli zajedno s nama.
Ne budi previše slobodan u svojoj molitvi, makar i stekao čistoću. Naprotiv, pristupi Bogu s velikom poniznošću uma, pa ćeš doći i do veće slobode pred Njim. Moli se za oproštaj grijeha čak i kad se popneš na vrh ljestvice kreposti, slušajući što apostol Pavao govori o grješnicima: Od kojih sam prvi ja (1 Tim 1, 15).
Jelo se obično spravlja na ulju i začini solju, a neporočnost ili čednost i suze molitvi daju krila. Ako se sav obučeš u krotkost i ne srditost, nećeš se još puno pomučiti da svoj um oslobodiš iz ropstva. Dokle god ne steknemo pravu molitvu, mi sličimo na one koji djecu uče hodanju[1].
Bori se da privežeš svoju misao uz riječi molitve, ili bolje da je zaključaš u njih. I ako se dogodi da se zbog svoje djetinje slabosti tvoja misao umori i padne, uvedi je ponovo u riječi molitve. Nepostojanost je svojstvena ljudskom umu. Ali, Onaj koji sve može da učvrsti, može i um naš da načini postojanim. Ako se ustrajno činiš podvig, doći će i k tebi Onaj koji određuje granice moru ljudskoga uma, i reći će mu u molitvi svojoj: Doći ćeš dovde, i dalje nećeš preći (Job 38,11). Duh je nemoguće vezati. A, gdje je Stvoritelj duha, sve ukazuje podčinjavanje.
Ako si ikad mogao gledati u sunce, moći ćeš i s Bogom razgovarati onako kako treba. Kako bi mogao koristiti pravu riječ u razgovoru s onim što nisi ni vidio?
Početak molitve sastoji se u tome da se pomisli koje pristupaju odbiju kratkim riječima istog trenutka kad se pojave. Sredina je u tome da razum bude samo u onome što se molitvom govori ili misli. Savršenost molitve je otimanje k Gospodinu.
Radost koju u molitvi doživi monah koji se nalazi u manastiru je sasvim nešto različito od radosti onih što se mole u bezmolviju. Jer, u prvoj, možda, ima i malo ponosa. Druga je, međutim, prepuna poniznosti uma.
Ako stalno vježbaš svoj um da se ne udaljava, on će čak i za trpezom, dok jedeš, biti u tvojoj blizini, a ako nesmetano bludi, nikada neće biti s tobom.
Veliki nositelj podviga velike i savršene molitve kaže: Volim reći pet riječi umom svojim, itd. (1 Kor 14,19). Ali, to ne odgovara ljudima koji su u duhovnom pogledu na stupnju djeteta. Zbog toga mi, kao nesavršeni, trebamo obratiti pažnju ne samo na sadržajnost molitve već i na to da bude što duža i što veća. Kroz ovo drugo se dolazi do prvoga. Jer, daje, veli, čistu molitvu onome koji se usrdno moli[2] makar se i nečisto, i s mukom molio.
Drugo je prljanje molitve, drugo – iskorjenjivanje, drugo – potkradanje, a drugo – porok molitve. Prljanje se sastoji u tome što se čovjek, stojeći pred Bogom, bavi odvratnim mislima; iskorjenjivanje – u robovanju nepotrebnim brigama; potkradanje – u lutanju misli, koje on i ne osjeća; porok – u prihvaćanju nekog priloga odnosno pomisli, koji mu se približava upravo za vrijeme molitve.
Ako za vrijeme molitve nismo sami, pomolimo se u sebi. Ako nisu prisutni služitelji pohvala, možemo se uz to moliti i vidnim načinom. Kod nesavršenih, um se najčešće prilagođava tjelesnim djelovanjima.
Svi, a osobito oni koji dolaze da od Kralja prime oproštaj duga, trebaju imati u sebi neiskazano veliku skrušenost. Dok se još nalazimo u tamnici strasti, slušajmo onoga koji je Petru rekao: ''Opaši se ubrusom poslušnosti, svuci sa sebe želje svoje, i bez njih, gol, u molitvi svojoj pristupi Gospodinu. Njegovu, i samo Njegovu volju prizivaj, pa ćeš primiti Boga, koji drži kormilo tvoje duše i tobom upravlja sigurno.''
Ustavši od svjetoljublja i slastoljublja, odbaci brige, svuci sa sebe misli, odreci se tijela. Jer, molitva nije ništa drugo do otuđenje od vidljivog i nevidljivog svijeta. Što imam na nebu? Ništa! I što, mimo Tebe, zaželjeh na zemlji? Ništa, osim toga da se u molitvi nikad ne odvajam od Tebe! Jedni vole bogatstvo, drugi slavu, treći imanje. A ja žudim samo za tim da se priljubim uz Boga, i u Njega položim nadu bestrasnosti moje (Ps 72,25.28). Vjera daje molitvi krila; bez vjere, molitva ne može uzletjeti na nebo.
Molimo se ustrajno Gospodinu, o, grješni ljudi! Svi koji su bez strasti, prije nego što su dospjeli do bestrasnosti, najprije su bili strasni. Iako se ne boji Boga, sudac će ipak dušu, koja je zastranila kroz grijeh i otpad od Boga, obraniti od njenog suparnika – tijela, i od njenih zlotvora – zlih duhova, obzirom da se toliko trudi pred njim[3]. Kao neki dobar trgovac, Bog blago-razumne duše privlači k ljubavi svojoj brzim ispunjenjem njihove molitve. A nerazumne duše, koje sliče na pse, On glađu i žeđu za ispunjenjem traženog uči da stalno budu kraj Njega u molitvi. Jer, nezahvalan pas, čim dobije komad kruha, odlazi od onoga koji mu ga je bacio.
Nemoj reći da nisi ništa stekao, ako u molitvi provodiš dosta vremena a ne vidiš nikakvog ploda. Dobitak je već to što se moliš. Kakvo bi ti veće blago i trebalo – već da se privijaš uz Gospodina i živiš stalno u jedinstvu s Njim?
Osuđenik se toliko ne plaši izricanja svoje presude koliko se revni molitvenik straši onog trenutka kad treba da stane na molitvu. Tko je mudar i oštrouman, samom pomišlju na molitvu može suzbiti svaku pogrdu, i srdžbu, i brigu, i nemir, i muku, svako prejedanje, i iskušenje, i nečistu pomisao. Stalnom molitvom u duši pripremaj se za stajanje na molitvi, pa ćeš brzo napredovati.
Vidio sam kako monasi, koji su zablistali kao zvijezda u poslušnosti, i koji, prema svojim silama, nisu prestajali da misle na Boga – ovladavaju svojim umom i prolijevaju pravu bujicu suza čim stanu na molitvu. Bogu ugodna poslušnost ih je pripremila za to.
Molitva u velikom skupu ljudi praćena je porobljavanjem misli i rasijanošću. U usamljenosti nije tako. Ali, tu je molitva ometana duhovnom tromošću ili lijenošću, a tamo potpomognuta revnošću.
Tek u ratu se vidi koliko vojnik voli svog kralja. A ljubav monaha prema Bogu otkriva se za vrijeme molitve i bogoslužja. Molitva tvoja otkrit će ti stanje u kojem se nalaziš. Teolozi upravo kažu da je molitva ogledalo monaha.
Tko nastavlja da radi posao i kad nastupi vrijeme za molitvu, izvrgava sebe ruglu od strane demona. Cilj ovih lopova je da nam neprekidno potkradaju vrijeme.
Ne odbijaj da se pomoliš za čovjeka koji te zamoli za tu uslugu, bez obzira što još nisi stekao dar molitve. Vjera onoga koji traži tvoju molitvu spasila je često i onoga koji se skrušeno pomolio za njega. Ne uznosi se ako ti molitva za druge bude uslišena: to je vjera njihova učinila.
Učitelj od svakog đaka svakodnevno bez izuzetka traži odgovor o svemu što je do tada učio. I od svakog uma Bog u svakoj molitvi traži da pokaže silu koju je dobio od Njega. Zato treba paziti: čim počneš da se budnog uma moliš, odmah će se u tebi javiti srditost. To i jest cilj naših neprijatelja.
Svaku krepost, a najviše molitvu, treba uvijek tvoriti s velikim osjećajem. Duša se moli u osjećaju kad se uzdigne iznad svake srdžbe.
Ono što je zadobiveno mnogim molitvama u toku mnogih godina, ostaje trajno.
Tko je Gospodina stekao, više se neće truditi da pronađe svoju riječ za molitvu. Tada se Duh moli za njega u njemu uzdisajima neizrecivim (Rim 8,26).
Ne primaj nikakvu čulnu predstavu mašte za vrijeme molitve, da ne siđeš s uma.
Osvjedočenje o traženome obznanjuje se u molitvi. Osvjedočenje je oslobođenje od sumnji. Osvjedočenje je neosporivo uvjerenje o nepoznatom.
Trudeći se revno oko molitve, budi i milostiv[4]. Kroz to će monasi stostruko primiti ono što im pripada u životu koji dolazi iza ovoga. Vatra ljubavi uskrsava molitvu koja se uselila u naše srce. A kad ova uskrsne, i uznese se na nebo, dolazi do silaska Vatre u odaju duše.
Neki kažu da je molitva bolja od sjećanja na smrt. A ja slavim dvije suštine u jednoj ipostasi.
Što duže trči, dobar konj se više zagrijava i ubrzava trk. (Pod trkom podrazumijevam pjevanje svetih pjesama, a pod konjem junački um). Takav podvižnik još izdaleka osjeti borbu i, kao spreman, ostaje nepobjediv.
Strašno je otimati žednome vodu ispred samih usta. Još strašnije je dušu koja se s umilnošću moli otrgnuti od toliko žuđene molitve prije nego je završi. Ne prekidaj molitvu sve dok ne vidiš da su te vatra i voda odnosno suze po promislu Božjem napustili. Možda ti se cijelog tvog života neće pružiti takva prilika za oproštaj grijeha.
Tko je okusio od prave molitve, često može uprljati um i jednom jedinom neprikladnom riječju. Stavši potom na molitvu, on više neće naći ono za čime žudi.
Jedna je stvar trajno nadgledati srce, a druga – biti biskup (nadzornik) srca posredstvom uma, koji kao načelnik i svećenik Kristu prinosi razumnu žrtvu. Ulazeći u dušu prvih, sveta i nadnebeska vatra, kako veli jedan od onih što dobiše naziv Bogoslova (Teologa)[5], spaljuje svu nečistoću što je zaostala u njoj; a druge, opet, prosvjetljuje sukladno postignutoj savršenosti. Ista vatra naziva se i vatrom koja spaljuje (Pnz 4,24), i svjetlošću koja obasjava (Iv 1,9). Stoga neki odlaze s molitve kao da izlaze iz užarene peći, osjećajući olakšanje od neke prljavštine i tjelesnoga, a drugi, kao obasjani svjetlošću i obučeni u dvostruku odjeću poniznosti i radosti. Oni koji odlaze s molitve bez i jednoga od dva djelovanja, molili su se u stvari tjelesno, da ne kažem – židovski, a nikako ne duhovno. Tijelo koje stupa u dodir s drugim tijelom, trpi njegov utjecaj, i mijenja se. Kako da se, onda, ne izmijeni onaj koji se nevinim rukama dotiče Tijela Božjeg?!
Kod našeg posve dobrog Kralja može se vidjeti ponešto što se da vidjeti i kod kakvog zemaljskog kralja: On ponekad sam, ponekad preko prijatelja, ili preko sluge, a pokatkad i neznanim putem, daje nagradu svoju vojnicima svojim, sukladno tome koliko je poniznosti u nama.
Zemaljskom kralju je mrzak onaj koji stoji pred njim i od njega okreće glavu, razgovarajući s neprijateljima gospodarevim. Tako je i Gospodinu mrzak onaj čovjek koji stoji na molitvi, a prima nečiste pomisli. Tog psa koji ti prilazi otjeraj oružjem molitve. Bez obzira koliko bio drzak, ne uzmiči pred njim. Moli suzama, traži poslušnošću, kucaj dugotrpljenjem. Jer, koji tako moli, prima; i koji traži, nalazi; i koji kuca, otvorit će mu se (Mt 7,8).
Pazi da se nepromišljeno ne moliš za žene, da ne bi s desna bio pokradan.
Ne treba da ispovijedaš tjelesne grijehe onako kako su učinjeni, u pojedinostima, da ne bi sam sebe naveo na iskušenje.
Neka ti vrijeme molitve ne bude vrijeme za razmatranje ni nužnih, pa čak ni duhovnih stvari, inače ćeš izgubiti ono što je bolje.
Tko se stalno oslanja na štap molitve, neće se spotaći. Ako mu se to i dogodi, ipak neće sasvim pasti. Jer, molitva je pobožna tiranija Boga.
Korist od molitve prepoznat ćemo po smetnjama koje nam demoni prave za vrijeme bogoslužja. A, plod molitve poznat ćemo u porazu neprijatelja. Po tome poznah da mi želiš dobra, što se neprijatelj moj, kad dođe čas za borbu, neće obradovati zbog mene (Ps 40,12). Povikah, kaže pisac psalma, iz sveg srca mog (Ps 118,145), odnosno tijelom, i dušom, i duhom (usp. 1 Sol 5,23). Jer, gdje su dvoje posljednjih skupljeni, tamo je Bog među njima (Mt 18,20).
Ni tjelesni ni duhovni darovi nisu jednaki kod svih ljudi: nekima više odgovara brzo, a drugima sporije pjevanje; prvi se bore sa zapljenom misli, a drugi s neznanjem.
Ako bez prekida dozivaš u pomoć Kralja uvijek kad se neprijatelji tvoji približe, budi spokojan i nećeš se puno namučiti: oni će sami od sebe smjesta odstupiti od tebe. Jer, ti nečisti dusi ne žele da vide kako putem molitve dobivaš pobjednički vijenac za borbu s njima. Uz to, oni će morati da pobjegnu i zato što ih molitva peče kao vatra. Budi uvijek hrabar, i sam će te Bog učiti kako da se moliš.
Nemoguće je putem riječi naučiti se gledanju. Jer, vid je prirodan dar. Tako se ni ljepota molitve ne može shvatiti samo na osnovu onoga što nam drugi o njoj govore. Jer, ona u samoj sebi ima učitelja Boga, koji uči čovjeka znanju (Ps 93,10), koji daje molitvu onome koji se moli, i koji blagoslivlja godine pravednika (1 Kralj 2,9).
NAPOMENE:
1. Učeći dijete hodanju, čovjek ga podiže i poučava kad se ono saplete i padne. Tako smo i mi dužni da naš um ispravljamo i podižemo u molitvi kad se odvoji od Boga, sve dok se ne učvrsti (usp. Shol. 3, col. 1141 A).
2. 1 Kralj 2,9.
3. Iz evanđeoske priče o udovici i nepravednom sudcu – usp. Lk.18,1-4.
4. Budi i milostiv: Što plačeš za vrijeme molitve? Ti nisi milostiv kad vidiš suze siromaha. Kako će se Bog smilovati na tebe? Milostinja predstavlja krila molitve: ako joj ne daš krila, ona neće uzletjeti u vis; ako li je, pak, okrilatiš, uznijet će se na nebo. Kao što se vatra u kandilu bez ulja gasi, tako propada i molitva koju ne prati milostinja (usp. Shol. 16, all. sol.1144 SD).
5. Jedan od onih što dobiše naziv Bogoslova (Teologa): zasigurno sveti Grigorije Nazijanski (328-390).
Pouka XXIX
O ZEMALJSKOM NEBU, O OD BOGA PODRŽANOJ BESTRASNOSTI I SAVRŠENOSTI, I USKRSU DUŠE PRIJE SVEOPĆEG USKRSA
Eto, i mi koji ležimo na dnu najdublje jame neznanja, u tami strasti i sjenci smrti tijela ovoga, po drskosti svojoj počinjemo filozofirati o nebu na zemlji.
Zvijezde su ljepota nebeskog svoda, a ukras bestrasnosti – kreposti. Bestrasnost, mislim, nije ništa drugo do nebo uma u njegovom srcu, pod kojim sva lukavstva demonska izgledaju kao šala. Dakle, bestrasnim se u pravom smislu riječi naziva, i jest, čovjek koji je tijelo načinio ne truležnim, koji je um uzdigao iznad svega stvorenog, koji je sva čula pokorio umu a dušu svoju predstavio Gospodinu, pružajući se vječito k Njemu, i preko svojih moći.
Neki, opet, određuju bestrasnost kao uskrs duše prije uskrsa tijela, a drugi, kao savršenu spoznaju Boga, koja po svojoj vrijednosti zaostaje samo za spoznajom Boga koju imaju anđeli. Ta savršena savršenost savršenih, čijem usavršavanju nema kraja (kako mi reče jedan čovjek koji ga je doživio), tako posvećuje um i otrže ga iz materijalnog svijeta, da ga često, razumije se – poslije stizanja u ovo nebesko pristanište – odvaja od života u tijelu i podiže na nebeske visine, do sagledavanja. O tome na jednom mjestu i govori pisac psalama, koji je, možda, to i sam iskusio: Božji moćnici sa zemlje se uznesoše vrlo (Ps 46,10). Takav je bio i onaj Egipćanin, koji u molitvi nije mogao dugo pružati ruke k nebu, dokle god bi se molio u prisustvu drugih[1].
Ima bestrasnih ljudi, ali ima i od bestrasnih bestrasnijih. Na primjer, jedan čovjek silno mrzi zlo; drugi se, međutim, nezasitno bogati u dobru.
I čistoća se naziva bestrasnošću, i to s pravom: ona je početak sveopćeg uskrsa i uklanjanja smrti od smrtnih.
Bestrasnost pokaza onaj koji reče: ''Um Gospodinov imam'' (usp. 1 Kor 2,16). Bestrasnost pokaza i onaj Egipćanin, rekavši: ''Ne bojim se Gospodina''[2]. Bestrasnost pokaza i onaj što je molio Boga da mu vrati strasti[3]. Tko se, prije buduće rajske svjetlosti, udostojao takve bestrasnosti kao onaj Sirijac? Ta, David, toliko čuveni prorok, kaže Gospodinu: Popusti, da se odmorim (Ps 38,14)! A ovaj atleta Božji kaže: ''Prestani da me zapljuskuješ valovima milosti tvoje''[4].
Bestrasnost ima ona duša koja se tako navikla na kreposti, kao što su strasni ljudi navikli na uživanja.
Ako je krajnja granica ugađanja trbuhu u tome da se silom jede i onda kad se ne želi jesti, onda je, svakako, krajnja granica uzdržljivosti u tome da se neposlušna priroda naša uzdrži i onda kad gladuje. Ako je vrhunac bluda u tome da se čovjek pomami od pohote i prema životinjama i mrtvim stvarima, onda je vrhunac čistoće – odnositi se svojim čulima prema svakom biću kao stvari bez života. Ako je granica srebroljublja, nikada ne prestajati s gomilanjem novca i nikada se ne zasititi, onda je vrhunac ne stjecanja – ne štedjeti ni svoje vlastito tijelo. Ako je granica duhovne tromosti ili lijenosti u tome da se čak ni u potpunom spokojstvu nema trpljenja, onda je vrhunac trpljenja kad čovjek i posred najvećih nevolja smatra da ga ništa ne uznemirava. Ako je pučina srdžbe u tome da se čovjek razljuti i kad je potpuno sam, onda je dubina izdržljivosti kad čovjek ostaje miran bez obzira jesu li prisutni ili ne oni koji ga zlostavljaju. Ako je vrhunac sujete, da se čovjek ponaša sujetno i onda kad nema nikoga tko bi ga pohvalio, onda je bez sumnje znak savršenog ne slavoljublja kad se i prilikom posjete stranih ljudi nikad ne potkrade ni najmanja sujetna pomisao. Ako je znak propasti (odnosno oholosti), uznositi se i beznačajnim djelima, onda je spasonosna oznaka poniznosti, misliti ponizno o sebi i pored velikih podviga i uspjeha. I ako je obilježje svecijele ostrašćenosti, da se čovjek hitro pokorava skoro svemu što demoni tajno posiju u njegovu dušu, smatram da je obilježje svete bestrasnosti kad čovjek može iskreno reći s Davidom: Onoga lukavoga koji se sklonio od mene, ne poznah (Ps 100,4) ni kako, ni radi čega dođe, ni kako ode? Naprotiv, potpuno sam ravnodušan prema svemu tome, obzirom da jesam, i bit ću sav sjedinjen s Bogom.
Tko se udostojao takvog duhovnog stanja, ima u sebi nastanjena, još za života u tijelu, samoga Boga koji ga uvijek vodi u svim riječima, i djelima, i mislima. Stoga takav čovjek kroz unutrašnju osvijetljenost čuje u sebi kao neki glas koji mu otkriva volju Gospodinovu, i postaje uzvišeniji u odnosu na svako ljudsko učenje. Kad ću doći i pokazati se licu Božjem (Ps 41,3)? Ne podnosim više plamen ove čežnje, već molim besmrtnu ljepotu, koju mi ti, Gospodine, dade prije nego što sam pao u ovo blato!
Ali, zašto puno govoriti? Tko nema strasti više ne živi sam, već u njemu živi Krist, kao što veli onaj koji je sretno ratovao rat, završio trku i održao vjeru pravoslavnu (usp. Gal 2,20; 2 Tim 4,7).
Kraljeva kruna nije sastavljena samo iz jednog dragulja. Tako ni savršene bestrasnosti nema ako smo makar i jednu jedinu krepost (bez obzira kako beznačajna izgledala) propustili da izvršimo.
Zamišljaj bestrasnost kao nebeski dvorac nebeskog Kralja: mnoge su obitelji unutar grada[5]; zid, pak, tog nebeskog Jeruzalema je – oproštaj grijeha. Braćo, brzo nađimo ulaz u bračnu sobu tog dvorca! Ako nas, (o, nesreće) zadržava breme grješnih navika ili vrijeme koje smo proveli u grijehu, onda se bar pobrinimo da ne budemo lišeni kakve obitelji u blizini bračne sobe! Ako još hramljemo, ili smo posustali, potrudimo se na svaki način makar da se nađemo unutar zidova gradskih. Jer, tko ne uđe tamo prije nego što nastupi kraj, bolje reći – tko ne pređe preko tog zida, morat će se nastaniti u pustinji. Zbog toga se netko i molio, govoreći: Uz Božju pomoć preći ću preko zida (Ps 17, 30). I drugi, kao od lica Božjeg, veli: Nisu li to grijesi vaši, koji su se ispriječili između vas i mene (Iz 59,2)?
Prijatelji, razvalimo bedem ove pregrade koji smo neposlušnošću na svoje zlo podigli. Uzmimo ovdje razrješenje duga, jer, u paklu nema nikoga tko bi nas mogao izliječiti. Ne bavimo se više ničim zemaljskim, braćo! Mi smo se upisali u ljude koji se ni o čemu zemaljskom ne brinu. Nema grijeha, nema vremena, nema bremena kojim bismo se mogli izgovoriti. Onima koji primiše Gospodina krštenjem ponovnog rođenja, Bog dade vlast da budu djeca Božja (Iv 1,12), rekavši: Počinite od zemaljskih briga i spoznajte da sam ja Bog (Ps 45,11) i bestrasnost! Njemu slava u sve vjekove. Amen!
Blažena bestrasnost uznosi bijedni um ljudski sa zemlje na nebo, i s đubrišta strasti podiže ga, sirotog, a sve-opjevana ljubav čini da sjedne s načelnicima, svetim anđelima, s načelnicima naroda Gospodinova.
NAPOMENE:
1. Sveti Titoj. Rusi u svome prijevodu ukazuju na bogougodnog Titoja, iz Izreka staraca, str., 327, st. 1.
2. Sveti Antonije Veliki.
3. Sveti Ivan Kolov (+ oko 430), jedan od najvećih egipatskih podvižnika, činio je podvig u Skitskoj pustinji, u sjeverozapadnom Egiptu, oko 30 km od Nitrijske gore, i to kao učenik svetog Pimena (usp. Žitije 27. kolovoza), a potom učitelj svetog Arsenija Velikog (usp. Nap. 12 uz Pouku XXVII). On se osobito istakao svojom velikom poniznošću. Za sobom je ostavio niz izreka koje su zapisali monasi njegove obitelji (usp. Žitije svetog Ivana Kolova, 9. rujna).
4. Sveti Efrem Sirijski (306-373), rodom iz Mezopotamije (Nizbis), istaknuti podvižnik i kršćanski pisac. Pjesnička duša, on nikada nije ulazio u filozofske špekulacije. Sva njegova djela zrače velikom toplinom i nadahnućem, nezasitnom bogočežnjom i milosnom ljubavlju Božjom. Učestvovao je na I saboru Crkve; za đakona ga je rukopoložio sveti Bazilije Veliki. Pisao je punobrojna djela na sirijskom jeziku, u prozi i u stihu. Ostavio je divnu molitvu: Gospodine i Vladaru života mog (usp. Žitije 28. siječanj).
5. Pod mnogim obiteljima, Ilija Kritski podrazumijeva različite stupnjeve milosti Božje (usp. Shol. 8, sol. 1153 SD).
Pouka XXX
O SVEZI TRI KREPOSTI, ODNOSNO O LJUBAVI, NADI I VJERI
A sad, poslije svega što je rečeno, ostaje ovo troje, sveza koja sve povezuje i drži: vjera, nada i ljubav. A najveća je ljubav (1 Kor 13,13), jer se njome imenuje Bog (usp. 1 Iv 4,16). Po mome mišljenju, vjera je zrak, nada svjetlost, a ljubav krug sunčev. A sve čine jedan bljesak i jedan sjaj.
Vjera sve može da učini, sve da tvori. Nadu milost Božja ograđuje i čini je ne sramežljivom. A ljubav nikad ne pada, ne zaostaje i ne da mira onome koji je zanijet njenim blaženim oduševljenjem.
Tko hoće da govori o ljubavi Božjoj, odvažan je da govori o Bogu. A raspravljati o Bogu klizavo je i opasno za ljude koji ne paze puno. Istina ljubavi poznata je anđelima, pa i njima – po djelovanju svjetlosti. Bog je ljubav (1 Iv 4,16). A tko hoće riječima da objasni što je Bog, čini što i slijepac koji bi sjeo na obalu oceana i htio da izmjeri koliko je pijeska na njegovom dnu.
Po svojoj kakvoći, ljubav je sličnost s Bogom, u mjeri koja je dostupna smrtnicima. Po svojem djelovanju, ona je izvor vjere, bezdan dugotrpljivosti i more poniznosti.
Ljubav je, u pravom smislu riječi, napuštanje bilo kakve neugodne misli u odnosu na drugog čovjeka. Jer, ljubav ne misli o zlu (1 Kor 13,5).
Ljubav, bestrasnost i bogo-usinovljenje razlikuju se između sebe samo i jedino po nazivu. Svjetlost, vatra i plamen se stječu u jednom djelovanju. Tako treba zamišljati i te tri kreposti.
U skladu s iščeznućem ljubavi, u nama se javlja strah. Jer, čovjek u kojemu nema straha – ili je pun ljubavi, ili je duševno već mrtav.
Nije ni najmanje neprilično usporediti čežnju i strah, revnost i predanost, služenje i ljubav prema Bogu s onim što se kod ljudi obično da vidjeti. Dakle, blažen je čovjek koji voli Boga kao što zanesen ljubavnik voli svoju dragu. Blažen je čovjek koji se boji Boga, kao što se osuđenici plaše sudca. Blažen je čovjek koji je postao usrdan u istinskoj predanosti Bogu, kao što su blago-razumne sluge usrdne prema svom gospodaru. Blažen je čovjek koji je u vršenju kreposti postao revan onako kako su revni muževi koji, radi svojih supruga, sebe lišavaju i sna. Blažen je čovjek koji u molitvi stoji pred Gospodinom onako kako služitelji stoje pred kraljem. Blažen je tko čini podvig da stalno ugađa Gospodinu, kao što se neki trude da ugađaju ljudima.
Majka tako nije privržena svom djetetu, kako je sin ljubavi uvijek privržen Gospodinu.
Onaj koji zaista voli, stalno zamišlja lik voljenoga, i s uživanjem ga grli u duši svojoj. On od čežnje ni u snu nema odmora. I tada njegovo srce razgovara sa žuđenim. Tako je obično u tjelesnoj, ali i u bestjelesnoj ljubavi. Ranjen tom ljubavlju, netko reče o samome sebi (a za mene je to oduvijek bilo jedno čudo): Ja spavam, po prirodnoj nužnosti, a srce moje bdi, po velikoj ljubavi mojoj (Pjesma 5,2).
Zapazi, o, dušo puna vjere: kad kao jelen istrijebi zvijeri odnosno strasti, duša počinje da žudi i gine za Gospodinom, zahvaćena vatrom ljubavi kao otrovom.
Djelovanje gladi je nekako nejasno i neodređeno. Djelovanje žeđi je, naprotiv, određeno i jasno, jer je svatko može osjetiti po unutrašnjem žaru. Zato i veli bogočežnjiv pjesnik: Žedna je duša moja Boga, Boga krepkoga, živoga (Ps 41,3)!
Prisustvo voljenog čovjeka nas primjetno mijenja i čini vedrim, radosnim i veselim. Kakvu li tek promjenu neće izazvati prisustvo Gospodina Krista, kad nevidljivo dođe u posjetu čistoj duši?!
Kad se osjeti u dubini duše, strah Božji obično istjeruje i proždire prljavštinu.
Prikuj, kaže, tijelo moje za strah tvoj (Ps 118,120)! I sveta ljubav proždire neke duše, po onome koji reče: Progutao si mi srce, progutao si ga (Pjesma 4,9), dok druge čini osvjetljenim i radosnim, po rečenome: Uzda se srce moje u Njega, i pomože mi, i procvjeta tijelo moje (Ps 27,7).
Kad je srce čovjekovo veselo, i lice mu sija. Kad je sav čovjek prožet ljubavlju Božjom, i spolja se, na tijelu njegovom, kao na nekom ogledalu, primjećuje sjaj njegove duše. Tako se proslavio Mojsije, koji je Boga vidio (usp. Izl 34,28-35). Oni koji su dostigli takav ravno-anđeoski stupanj, često zaboravljaju na tjelesnu hranu. Ja mislim da oni najčešće ne osjećaju ni potrebu za njom. Nije ni čudo: čak i ljudi koje tjelesna žudnja muči često odbijaju da jedu. Smatram da ni tijelo ovih besmrtnika više nije podložno bolestima (protivno svim prirodnim zakonima). Jer, njihovo tijelo je očišćeno, i na određeni način (djelovanjem plamena čistoće koji je u njima presjekao plamen strasti), načinjeno ne truležnim. Mislim, čak, da i ono što jedu, jedu bez ikakve naslade. Jer, kao što podzemna voda napaja korijen biljke, tako i nebeska vatra hrani dušu ovih svetih ljudi.
S porastom straha Božjeg, u čovjeku se javlja i ljubav. Vrhunac čistoće je osnovni uvjet znanja o Bogu. Sam Bog na tajanstveni način uvodi u svoje istine onoga koji je osjećaje svoje savršeno sjedinio s Njim. Jer, dokle god ne dođe do sjedinjenja svih naših osjećaja s Bogom, teško se o Njemu može govoriti. Sjedinivši se s čovjekom, Riječ Božja usavršava čistoću, svojim dolaskom umrtvivši smrt. A kad smrt bude umrtvljena, učenik istinske teologije biva osvijetljen Bogom. Riječ Gospodinova, riječ koja od Gospodina dolazi, čista riječ Njegova, boravi u sve vjekove. Tko nije spoznao Boga, govori o Njemu s nagađanjem. A, čistoća svog učenika čini teologom, koji sam sobom objavljuje dogme o Presvetoj Trojici.
Tko voli Gospodina, najprije je brata svojeg zavolio. Drugo je dokaz prvoga. Tko voli bližnjega, nikada ne podnosi ljude koji se bave ogovaranjem. Štoviše, bježi od njih kao od vatre. Tko kaže da voli Gospodina, a na brata se svog ljuti, sliči na čovjeka koji sanja da trči.
Moć ljubavi je u nadi. Nadom očekujemo nagradu za ljubav. Nada je obogaćenje nevidljivim blagom; nada je sigurna riznica prije riznice. Ona je odmor od muka, ona je kapija ljubavi, ona ubija očajanje, ona je slika budućih dobara. Nedostatak nade predstavlja nestanak ljubavi. S njom su vezane naše muke, na njoj se grade naši podvizi, nju milost Božja okružuje. Monah koji je njome ispunjen, koristi je kao nož kojim kolje duhovnu tromost ili lijenost. Nadu rađa iskustvo darova Gospodinovih. Jer, tko darove Božje nije osjetio, ne može a da ne sumnja. Nada pobjeđuje srdžbu: ona ne postiđuje (Rim 5,5). A, srdit čovjek nije pristojan.
Ljubav je darovatelj proroštva. Ljubav je izvor čudesa. Ljubav je bezdan osvjetljenja. Ljubav je izvor blagodatne vatre: ukoliko više plamti, ona utoliko više raspaljuje žeđ žednoga. Ljubav je život anđela. Ljubav je vječito napredovanje.
Objavi nam, o, najljepša kreposti, gdje napasaš ovce svoje, gdje počivaš u podne (Pjesma 1,6). Osvijetli nas, napoji nas, vodi nas, rukovodi nas, jer, eto, želimo dostići visine tvoje. Ti vladaš nad svima. Ranila si mi dušu, pa sad ne mogu više da izdržim silinu tvog plamena. Odakle da počnem s pjesmom u tvoju čast? Ti vladaš silom morskom, uzburkanost valova morskih u buri ti krotiš i umrtvljuješ. Ti kao ranjena vojnika obaraš na tlo oholu pomisao. Mišicom sile svoje razbila si neprijatelje tvoje i ljubitelje tvoje činiš nepobjedivim (Ps 88,10-11).
Gorim od želje da doznam kako te je Jakov vidio učvršćenu na vrhu ljestvice (usp. Post 28,12)! Dakle, kako je izgledao taj put u visine, reci mi, molim te? Kakav je način i smisao poretka stupnjeva, onih stuba koje postavi u srcu svome ljubitelj tvoj (usp. Ps 83,6)? Koliko ih je, želim da znam? I koliko je vremena potrebno da se svi oni pređu? Onaj što te je vidio i borio se s tobom, izvijestio nas je samo o anđelima koji vode uz ljestve. Ništa drugo nije htio, ili točnije – nije ni mogao da otkrije, ako baš treba sasvim točno da kažem.
A ljubav, ta kraljica, javi mi se kao s neba, i reče kao da govori na uho duše moje: ''Dokle god se, ljubitelju moj, ne oslobodiš od debljine tijela svog, nećeš biti u stanju da vidiš ljepotu moju, onakvu kakva jest. A ljestve Jakovljeve neka te nauče da sastavljaš duhovnu ljestvicu kreposti, na čijem sam vrhu ja učvršćena, kao što i veliki posvećenik moje tajne reče: Sad ostaje ovo troje: Vjera, nada i ljubav. Ali od njih najveća je ljubav'' (1 Kor 13,13).
Kratka pouka koja u sebi sadrži sve što je u ovoj knjizi opširno rečeno:
Penjite se, penjite, braćo! Hrabro postavljajte ljestve u srce svoje, slušajući onoga koji je govorio: Hodite, popnimo se na goru Gospodinovu i u dom Boga našega (Iz 2,3), koji usavršava noge naše da budu kao u jelena, i koji stoji na visinama (Ps 17,34), da bi postali pobjednici na stazi Njegovoj! Trčite, molim vas s onim koji je govorio: Potrudimo se, dok ne dostignemo svi u jedinstvo vjere i spoznaje Sina Božjega, u čovjeka savršena, u mjeru rasta punoće Kristove (Ef 4,13), koji je, krstivši se u tridesetoj godini vidljivog uzrasta, dostigao trideseti stupanj mislene ljestvice. Jer, Bog je ljubav!
Njemu priliči pjesma, Njemu vlast, Njemu sila, pošto jest, i bijaše, i bit će uzrok svakog dobra u beskonačne vjekove. Amen!
