Pregled duhovnog ratovanja - sveti Ivan Kasijan (Rimljanin)

CILJ I SVRHA DUHOVNOG RATOVANJA

Sve znanosti i vještine imaju cilj i svrhu. Upirući pogled u njih, revni ljubitelj umjetnosti rado podnosi sve napore i potrebe. Tako zemljoradnik, podnoseći žegu i hladnoću, neumorno obrađuje zemlju, s ciljem da je očisti od korova i učini plodnijom. Uvjeren je da ne postoji drugi način kojim bi postigao obilnu žetvu, uzdržavao sebe i umnožio svoje bogatstvo. 

Duhovno ratovanje ima cilj i svrhu za koju neumorno i zadovoljno podnosimo sve napore, za koju nismo opterećeni oskudicom asketske hrane, za koju se radujemo iscrpljenosti od budnosti. U tu svrhu našeg svakodnevnog života, čitanje Svetoga pisma s razmišljanjem ne poznaje zasićenje; radi njega se ne bojimo neprestanog napora i rada, niti odricanja od svega i uskraćenosti u svemu, niti strahota bezgranične pustinje.

Dakle, svrha duhovnog ratovanja je Kraljevstvo Božje, a cilj čistoća srca, bez koje nije moguće postići tu svrhu. Držeći pogled na tom cilju, dužni smo svoj život usmjeravati što točnije, kao po pravoj liniji. I, ako naša misao na bilo koji način odstupi od cilja, trebamo je odmah ispraviti vraćajući se njenoj percepciji. 

Apostol Pavao to uči kad onima koji su prihvatili blagi Kristov jaram kaže: Imate svoj plod na posvećenje, a svršetak život vječni (Rim 6,22).

On želi reći, vaš cilj je čistoća srca, a vaša svrha je vječni život. Zato se trebamo svom snagom držati onoga što nas može usmjeriti prema tom cilju, a izbjegavati ono što nas od njega odvaja kao razorno i štetno. Jer sve činimo i podnosimo radi čistoće srca.

Tako, da sačuvamo postojanu čistoću srca, ostavljamo: roditelje, domovinu, činove, bogatstvo, udobnost i sva zadovoljstva ovoga svijeta. Ako uvijek imamo na umu ovaj cilj, svi naši postupci i misli bit će usmjereni ka njegovom ostvarenju. Ali, ako cilj nije stalno pred našim očima, svi naši napori i nastojanja bit će uzaludni, jer nisu bili usmjereni samo prema njemu.

Zato, radi čistoće srca dužni smo sve željeti i činiti. Radi nje trebamo ići u pustinju, držati se posta, bdijenja, napora, tjelesnog siromaštva, čitanja i drugih kreposti. Čineći to, trebamo svoje srce osloboditi svih pogubnih strasti i tako ga i zadržati. Radi tog glavnog cilja, odnosno čistoće srca, trebamo činiti: post, bdijenje, samoću, poučavanje u Svetom pismu. Zbog njih ne smijemo dopustiti da narušimo ovu glavnu krepost. Jer, ako se ova glavna krepost u nama sačuva netaknutom, neće biti štete ako se bilo koji od gore navedenih pothvata izostavi u određenom slučaju iz nužde. Ali, nećemo imati nikakve koristi ako ih sve održimo, a samo narušimo čistoću srca. Zato, dužni smo činiti sve radi čistoće srca.

Dakle, onaj koji zaustavi težnju svoga srca na spomenutim pothvatima, zadovoljan njima kao najvišim dobrom, uzalud će se truditi jer ga oni neće dovesti do ostvarenja svrhe za koju su pothvati poželjni.

U SKLADU S OVIM CILJEM POTREBNO JE ODREDITI VRSTU NAŠEG ODRICANJA OD SVIJETA

Postoje tri vrste odricanja od svijeta. Prva, u kojoj fizički ostavljamo sva bogatstva i stečevine svijeta; druga, u kojoj ostavljamo prijašnje navike, poroke te duševne i tjelesne strasti; i treća, u kojoj, povlačeći um od svega što je prisutno i vidljivo, gledamo samo budućnost i čeznemo za onim što je nevidljivo. Gospodin je rekao Abrahamu da prinese sve tri žrtve u isto vrijeme: Idi iz zemlje svoje, i od roda svojega i iz doma oca svojega (Post 12,1).

Iz zemlje svoje, odnosno od svjetskog bogatstva i od zemaljskog stjecanja. Od roda svojega, odnosno od ranijeg načina života, ranijih navika i poroka, koji su nam vrlo srodni kao da su jedne krvi s nama, prilijepivši nam se od samog rođenja. Iz doma oca svojega, odnosno od svakog osjećaja na svijet i na sve što u njemu susreće naš pogled. To se ostvaruje: kad, umrijevši s Kristom za svjetske stihije, po apostolu Pavlu, gledamo ne na ono što je vidljivo već na ono što je nevidljivo, jer je ono što se vidi privremeno a ono što se ne vidi vječno (2 Kor 4,18); kad, izašavši srcem iz ove privremene i vidljive kuće svoje oči i um obraćamo prema domu u kojemu ćemo boraviti vječno; kad, živeći po tijelu ne vodimo borbu po tijelu u Gospodinu (2 Kor 10,3), djelom i životom objavljujući onu izreku apostola Pavla: Naše življenje je na nebesima (Fil 3,20).

Nećemo imati puno koristi ukoliko sa svim žarom vjere izvršivši prvo odricanje s istom revnošću ne izvršimo i drugo, i uspjevši da ga steknemo, postignemo i treće u kojemu ćemo, kad izađemo iz kuće našeg prijašnjeg oca po starom čovjeku, posve usmjeriti pogled našeg uma prema nebu. Zato, ako želimo da postignemo istinsku savršenost trebamo težiti, obzirom da smo ostavili: tjelesno roditelje, domovinu, bogatstva i svjetska zadovoljstva, da i srcem ostavimo sve što smo napustili, i da se više nikada ne vraćamo s požudom na ono što smo s prezirom odbacili. Inače, bit ćemo slični Izraelcima koji su, po izlasku iz Egipta i poslije kušanja nebeske mane, zaželjeli nečista i grešna jela egipatska, govoreći: Dobro nam je bilo u Egiptu, kad smo sjedili kod lonaca s mesom (Izl 16,3; Br 11,5).
I, svaki koji se po odricanju od svijeta vraća ranijim brigama ili ranijim željama, djelom i mišlju govori isto što i oni: ''Dobro nam je bilo u Egiptu'', odnosno u svijetu. Nećemo imati nikakve koristi ako svijet napustimo samo tijelom ili ako selidba iz ovog svijeta bude samo po mjestu. Na isti način trebamo steći i odricanje srcem, koje je puno više i korisnije. Evo što je objavio apostol Pavao o odricanju koje smo nazvali tjelesnim: I, ako razdam svo imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se spali, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi (1 Kor 13,3). To znači da mi neće donijeti nikakvu korist odricanje od svega i spaljivanje izvanjskog čovjeka, kao ni mučeništvo i spaljivanje svog tijela koje predajem za Krista, ukoliko sam: ne trpljiv, srdit, zavidan, ohol, ukoliko se budem razljutio zbog uvreda drugih ili tražio svoje, ukoliko budem pomišljao o onome što je zlo, ili ne trpljivo i nerado podnosio sve što mi se dogodi. Jer je, pri tome, unutrašnji čovjek još uvijek obložen ranijim strastima.
Dakle, sa svom upornošću trebamo žuriti tome da i naš unutrašnji čovjek skine sa sebe i odbaci sve što je sabrao u prijašnjem životu, odnosno bogatstvo strasti koje su, prirastajući uz tijelo i dušu, u pravom smislu naše. I ukoliko, dok smo još u ovom tijelu, one ne budu odsječene i odbačene, ni po izlasku iz tijela neće prestati da nas prate. Kao što kreposti (ili sama ljubav, koja je izvor kreposti) koje se steknu u ovom životu, i na kraju ovog života svoga ljubitelja čine prekrasnim i svjetlonosnim, tako i poroci pokrivši dušu odvratnim bojama, ne odstupaju od nje uprljane i u budućem životu. Ljepota ili odvratnost duše se rađa od kakvoće kreposti ili poroka. Neka od tih boja, koja se dobiva od njih čini je ili tako svjetlom i prekrasnom da je dostojna da čuje proročku riječ: I Kralj će poželjeti ljepotu tvoju (Ps 45,11), ili potpuno crnom, nečistom i bezličnom, tako da može sama, ispovijedajući svoje muke, da kaže: Rane moje zaudaraju i gnjiju zbog bezumnosti moje (Ps 38,6). Zato su kreposti i strasti naše osobno bogatstvo koje nerazdvojivo boravi s dušom, i koje nam ni kralj ne može dati ni neprijatelj od nas oteti. One su upravo naše bogatstvo, koje ni sama smrt nije snažna da otrgne od duše. Potrošiti zlo bogatstvo strasti znači umrtviti ih, što nije moguće postići bez borbe s njima. Zato, onima koji su se odrekli od svijeta neizbježno predstoji borba sa strastima. Oni treba da se nje prihvate od početka. 

BORBA TIJELA PROTIV DUHA

Postoji borba u udovima našim, kao što čitamo kod apostola Pavla: Jer tijelo želi protiv Duha, a Duh protiv tijela, a ovo se protivi jedno drugome da činite ono što ne bi htjeli (Gal 5,17).

Po Božjem naumu, ta borba kao da je urasla u samu našu prirodu. I, zar možemo da je ne smatramo prirodnim svojstvom čovjekovog sastava poslije Adamova pada, s obzirom da je opća za sve ljude bez izuzetka? Ali, potrebno je vjerovati da se ona, ukoliko je već svima prirodna, u nama nalazi po volji Božjoj i za naše dobro, a ne na zlo. Ona je u nama ostavljena radi buđenja revnosti za višu savršenost.
Riječ tijelo na ovom mjestu treba shvatiti u smislu tjelesne volje ili zlih želja, a ne u smislu čovjeka kao bića. Isto tako i pod riječju Duh ne treba razumjeti neko osobno biće, nego dobre i svete želje duše. Takav smisao određuje i apostol Pavao, govoreći: Po Duhu idite, i požudu tjelesnu nećete činiti. Jer, tijelo žudi protiv Duha (Gal 5,16-17). 

Obzirom da se i jedne i druge želje nalaze u jednom te istom čovjeku, u nama se vodi stalna borba. Dok požuda tijela, uglavnom težeći grešnom, nalazi zadovoljstvo u onome što se odnosi na osiguranje potreba sadašnjega života, duh naprotiv, u potpunosti želi da se prilijepi za duhovna djela, zanemarujući čak i najnužnije tjelesne potrebe i ne posvećujući ni najmanju pažnju tijelu raspadljivom. Tijelo se naslađuje izobiljem i zadovoljstvima svake vrste, a duhu nije ugodna briga čak ni o predmetima prirodnih potreba. Tijelo želi da se nasiti snom i presiti hranom, a duhu su hrana bdijenje i post u toj mjeri da ne bi htio dopustiti sna i hrane čak ni onoliko koliko je potrebno za život. Tijelo želi da obiluje bogatstvima svake vrste, a duh nije zadovoljan čak ni zbog toga što ima malu količinu kruha za svakodnevnu upotrebu. Tijelo želi da se raznježi i da bude okruženo gomilom onih koji mu laskaju, a duhu je utjeha strog život i širina teško pristupne pustinje, pri čemu mu prisustvo smrtnika nije ugodno. Tijelo se zanosi počastima i pohvalama ljudskim, a duhu su ugodni progoni i uvrede.
Rukovodeći se samoljubljem i zemaljskom mudrošću, naša volja zamišlja da može postići neku sredinu (inače, dostojnu svake osude) između ova dva nastojanja, u namjeri da se uzdržava od tjelesnih strasti tako da nimalo ne trpi nevolje koje su neizbježne pri izvršavanju zahtijeva duha. Ona želi da bez kažnjavanja tijela postigne tjelesnu čistoću, da bez truda bdijenja stekne čistoću srca, da i pored tjelesnog spokojstva obiluje duhovnim krepostima, da bez žestokih kleveta zadobije milost trpljenja, da pokaže poniznost Kristovu bez gubitka svjetovne počasti, da slijedi jednostavnost pobožnosti sa sujetom ovoga svijeta, da služi Kristu s ljudskom slavom i odobravanjem, da odvažno kazuje pravdu ne srećući čak ni najmanje žalosti. Uopće, ona bi htjela da postigne buduća blaga, ne gubeći sadašnja. Takva volja ne vodi istinskoj savršenosti već uspostavljajući stanje nepoželjne topline ljude čini dostojne ukora koji Gospodin navodi u Otkrivenju: Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta svojih (Otk 3,15-16).

Kad naiđe milost budi se energija duha i u čovjeku se uspostavljaju viša nastojanja koja ga odvraćaju od svega zemaljskoga. Izlažući se njihovom utjecaju, volja više ne može da ostane ravnodušna i mlaka, te zadobiva revnost za bolje i njemu prinosi na žrtvu sve niže. Pa ipak, naklonost ranijem spokoju ravnodušnosti (mlakosti) ostaje u njoj, i ona je vrlo sklona da se opet vrati njemu. Da se to ne dogodi, u tijelu ostaju pokreti koji su neprijateljski prema višim nastojanjima, prema kojima volja koja je okusila viša blaga ne može da bude naklonjena, a čim ih osjeti, u njoj se odmah budi sva revnost i ona hrabro čuva svoja viša blaga. Međutim, događa se da volja padne u Bogu protivnu mlakost, uslijed čega se podiže borba tijela i podstiče mlakost na djelovanje. Iz ovog je vidljivo da bi se mi zauvijek zadržali u stanju spomenute Bogu protivne mlakosti kad nas iz nje ne bi izvodila borba koja se podiže u nama. Jer, pri njoj kad, robujući ugađanju sebi, zaželimo da sebi učinimo neko olakšanje, odmah ustaje tijelo, i ranjavajući nas žalcima grešnih pokreta i strasti, ne dopušta da ostanemo u utješnoj i željenoj čistoći, te nas odvodi ohlađujućem i neželjenom zadovoljstvu, odnosno kao da nas odvlači na put koji je posut trnjem. Ali, to budi usnulu revnost po Bogu te ona ustaje i progoni te neprijatelje koji su se približili. Svakodnevno djelujući u nama, ova nas borba dovodi do blagotvorne riješenosti da: odbacivši široki i bezbrižan život, s velikim naporom i skrušenošću duha steknemo čistoću srca; da sa strogim postom, glađu, žeđu i nespavanjem čuvamo čistoću tijela; da kroz čitanje, razmišljanje i stalnu molitvu uđemo u dobro ustrojstvo duha.
Osim toga, nešto tajanstveno je izraženo u Božjoj odluci koja se tiče naroda neprijateljski nastrojenih prema Izraelu, kao što čitamo u Knjizi o sucima: A ovo su narodi koje ostavi Gospodin, da njima kuša Izraela da se nauče na borbu (Suci 3,1-2). Takvu borbu je Gospodin ustrojio, ne stoga što nije htio spokoja Izraelu ili što se nije brinuo o njegovom dobru, već zato što je vidio da je ona vrlo korisna za njega. Izlažući se gotovo stalnom napadu tih naroda, Izrael nije mogao a da ne osjeća stalnu potrebu za Božjom pomoći. Zbog toga je bio dužan da, u nadi i molitvi, boravi u stalnom obraćanju Njemu. Ne imajući mogućnost da ostavi djelo borbe, on nije imao vremena da se preda bezbrižnosti ili da oslabi od lijenosti i besposlice. Jer, često mir i sreća obaraju onog kojeg nije mogla da pobijedi nesreća.
Zbog čega mi kod uškopljenika po tijelu nalazimo uspavanu dušu? Pa upravo zbog zablude da im, po oslobođenju od ove tjelesne potrebe, nije ni potreban trud tjelesne suzdržanosti i skrušenosti srca. Oni koji su razbijeni takvom bezbrižnošću, ne brinu se o stjecanju istinske savršenosti, ili o očišćenju srca od duševnih strasti. Takvo stanje, iako se uzdiže nad tjelesnim, ipak ostaje samo duševno. Po riječima samog Gospodina, ono je dostojno odbacivanja zbog toga što se, od hladnoga prešavši mlakome, zaustavilo na nepoželjnoj toplini.
Prema tome, u samom početku odricanja, kad prestajemo da budemo tjelesni, odnosno kad počinjemo da se odvajamo od običaja svijeta i suzdržavamo od očigledne tjelesne nečistoće, požurimo da svom snagom odmah usvojimo duhovno stanje, da se ne dogodi da počnemo maštati da smo, samim time što smo se odrekli od svijeta po izvanjskom čovjeku, ili što smo prekratili oskvrnjenje tjelesnom preljubom, već postigli savršenost, te da postanemo lijeni i bezbrižni u odstranjivanju uzroka strasti. Inače, dogodit će se da ćemo se zaustaviti na sredini između tijela i duha i da nećemo postići stupanj duhovne savršenosti, misleći da je za nju dovoljno na izvanjski način se odvojiti od svjetskog života i zadovoljstava, i biti jednostavno dalek od razvrata i tjelesnih veza. Jer, ako ostanemo u ovom stanju mlakosti ili ravnodušnosti, koje se smatra najgorim, bit ćemo povraćeni iz usta Gospodinovih, kao što kaže: Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta svojih (Otk 3,16).

Pravedno je Gospodin objavio da će oni koje je primio u njedra ljubavi, i koji su se pokazali kao hladni, biti povraćeni s nekim gađenjem. Jer, lakše se obraća k spasenju i lakše uzlazi na vrh duhovne savršenosti tjelesni čovjek, odnosno svjetovnjak ili onaj koji ne poznaje Boga, nego onaj koji je primio jaram Kristov, ali nije stupio na put savršenosti, već je dopustio da se prva vatra duhovne revnosti ohladi. Naime, tjelesni čovjek (svjetovnjak) će, budući ponižavan čulnim strastima i postajući svjestan svoje nečistoće zbog tjelesnog oskvrnjenja, dospjeti u skrušenost i pribjeći Istočniku svake čistoće i savršenosti, te mrziti hladno stanje nevjere i bezbrižnosti u kojem se nalazio. Goreći duhom, on će lakše uzaći savršenosti. Tome nasuprot, onaj koji se hladno prihvaća djela Gospodinova i bez poniznosti i dužne marljivosti stupa na put ovog zvanja, budući jednom poražen ovom bijednom zarazom, više ne može sam sebe da mudrim učini na bolje, niti prima razumnu pouku od drugih. Jer, po riječi Gospodinovoj, on govori u srcu svome: Bogat sam, i obogatio sam se i ništa mi ne treba, iako njemu više pristaje ono što dalje slijedi: A, ne znaš da si nesretan, i jadan, i siromašan i slijep, i gol (Otk 3,17). Na taj način, on postaje gori od svjetovnog čovjeka jer gubi svijest o tome da je bijedan, slijep i gol, da mu je u puno toga potrebno ispravljanje, da ima veliku potrebu za poukama i urazumljivanjem od strane drugih. Uslijed toga on ne prihvaća ni jednu spasonosnu riječ, ne shvaćajući da će u budućem životu neizbježno biti podvrgnut strogom sudu i kazni.

OPĆI OPIS STRASTI I BORBE S NJIMA

Postoji osam glavnih strasti: ugađanje trbuhu ili prejedanje, blud, srebroljublje, srdžba, tuga, duhovna lijenost, sujeta i oholost.
Dijelimo ih na dvije vrste i to: prirodne, koje se rađaju iz prirodnih potreba, kao npr. ugađanje trbuhu i blud, i neprirodne, koje nemaju korijen u prirodi, kao npr. srebroljublje. Njihova djelovanja se iskazuju na četiri načina: neke djeluju samo u tijelu i preko tijela, kao ugađanje trbuhu i blud, a neke se iskazuju i bez sudjelovanja tijela, kao sujeta i oholost. Zatim, neke se bude izvana, kao srebroljublje i srdžba, a neke proizlaze iz unutrašnjih uzroka, kao duhovna lijenost i tuga. Takvo iskazivanje djelovanja strasti daje nam povod da kod njih dopustimo još dva roda dijeleći ih na tjelesne i duševne. Tjelesne se rađaju u tijelu i tijelo hrane i naslađuju, a duševne proizlaze iz duševnih sklonosti i hrane dušu, dok na tijelo često djeluju razorno. Duševne se liječe prostim unutrašnjim liječenjem srca, a tjelesne se liječe dvostrukim lijekovima: i izvanjskim i unutrašnjim. Pojasnit ćemo nešto od rečenoga opširnijim rasuđivanjem ili razmatranjem.

Imajući uzrok u tijelu, strasti ugađanja trbuhu i bluda se ponekad bude bez sudjelovanja duše, jedino zbog uzbuđivanja potreba iz kojih proizlaze. Ali, one povlače i dušu zbog njene zajednice s tijelom. Radi kroćenja njihovog nasrtanja nije dovoljno samo naprezanje duše, već je nužno i tijelo ukrotiti postom, bdijenjem, iscrpljivanjem pomoću rada, te pribjeći privremenoj usamljenosti, a često i potpunoj usamljenosti. One proizlaze iz poročnosti duše i tijela, te mogu da se savladaju jedino njihovim obostranim trudom. Sujeta i oholost se u duši rađaju bez posredništva tijela. Jer, kakvu potrebu sujeta ima za bilo čim tjelesnim kad dušu dovodi do pada jedino zbog želje za pohvalom i slavom? Ili, kakvo je tjelesno djelovanje imalo udjela u padu Lucifera u oholost. On ju je začeo jedino u duši i misli, kao što govori prorok: A, govorio si u srcu svom: Izaći ću na nebo, izjednačit ću se sa Svevišnjim (Iz 14,13-14). Za takvu oholost on nije imao nikakav pokret ili uzrok izvana. Ona se rodila i u cijelosti sazrela u njegovoj unutrašnjosti.
Dakle, ovih osam strasti imaju različito porijeklo i različito djelovanje. Ali, prvih šest, odnosno ugađanje trbuhu, blud, srebroljublje, srdžba, tuga i duhovna lijenost su međusobno sjedinjene nekim naročitim srodstvom, odnosno pretjeranost u jednoj dovodi do slijedeće. Jer, od pretjeranog ugađanja trbuhu nužno proizlazi bludna požuda, od bluda se javlja srebroljublje, od srebroljublja srdžba, od srdžbe tuga, od tuge duhovna lijenost. Zbog toga se protiv njih treba boriti istim tim poretkom, prelazeći u borbi s njima od prethodne k onima koje slijede. Da pobijedimo duhovnu lijenost najprije treba da savladamo tugu; da prognamo tugu prethodno treba da savladamo srdžbu; da ugasimo srdžbu treba da zamrzimo srebroljublje; da odstranimo srebroljublje, treba da ukrotimo bludnu požudu; da savladamo bludnu požudu, treba da ukrotimo strast ugađanja trbuhu. I preostale dvije strasti, odnosno sujeta i oholost, na isti se način međusobno sjedinjuju, a pojačavanje sujete postaje početak oholosti. Od pretjerane sujete se rađa strast oholosti. Istim poretkom se stječe i pobjeda nad njima, jer da se iskorijeni oholost nužno je da se savlada sujeta. Međutim, one se po vrsti ne sjedinjuju s prethodnih šest. One se ne rađaju od njih, nego naprotiv, po njihovom odstranjivanju. U ove dvije strasti mi upadamo naročito poslije pobjede i trijumfa nad ostalim strastima. Uostalom, iako se nalaze u navedenom međusobnom odnosu, ovih osam strasti se češće dijele na četiri saveza: bludna požuda se naročitim savezom sjedinjuje s ugađanjem trbuhu, srdžba sa srebroljubljem, duhovna lijenost s tugom, a oholost sa sujetom.
Nijedna od strasti se ne iskazuje na samo jedan način. Tako se ugađanje trbuhu iskazuje na tri načina: ili rađa želju za jelom prije određenog vremena, ili zahtijeva jela do prejedanja ne razlikujući kakvoću hrane, ili zahtijeva ukusnu hranu. Zbog toga imamo ishranu bez pravila, proždrljivost i ljubav prema slasti. Od ove tri strasti proizlaze razni zli porivi u duši. Tako, od prve se rađa mrmljanje na samostanski ustav od kojega do nepodnošljivosti narasta nezadovoljstvo samostanskim životom za kojim obično brzo slijedi i bijeg iz samostana; od druge se budi požuda i sladostrašće; a treća dovodi do srebroljublja i ne daje mjesta siromaštvu Kristovom.
Postoje tri oblika bludne strasti: prvi se vrši kroz miješanje jednog spola s drugim; drugi nastaje bez miješanja s ženom zbog kojeg je Gospodin porazio Onana sina patrijarha Jude (Post 38,9-10), i koji se u Pismu naziva nečistoćom; treći se čini umom i srcem, i o njemu Gospodin govori u Evanđelju: Svaki koji pogleda na ženu s željom za njom, već je učinio preljub s njom u srcu svom (Mt 5,28). Na ova tri oblika apostol Pavao je ukazao u stihu: Dakle, umrtvite udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu - to idolopoklonstvo (Kol 3,5).

Postoje i tri oblika srebroljublja: prvi, onome koji se odrekao od svijeta ne dopušta da se oslobodi od svake vrste posjedovanja; drugi, onoga koji je već sve razdao siromašnima podstiče da opet stekne isto takvo imanje; treći, raspaljuje želju za stjecanjem u onome koji prije nije ništa imao.
Postoje tri oblika srdžbe: prvi je koji bukti u unutrašnjosti; drugi je koji se iskazuje u riječi i na djelu; treći je koji dugo vrijeme tinja i naziva se zlopamćenjem.
Tuga ima dva oblika: prvi nastupa po prestajanju srdžbe, ili se javlja pri nanesenim štetama i gubicima i neispunjenoj želji; drugi nastaje od bojazni i strahova za svoj udio, ili od nerazumnih briga.
Postoje i dva oblika duhovne lijenosti: jedan baca u san, a drugi izgoni iz sobe.
Sujeta je raznih lica, ali se mogu razlikovati dva glavna oblika: u prvom se previše uznosimo tjelesnim povlasticama i vidljivim stvarima; u drugom se raspaljujemo željom za sujetnom slavom zbog duhovnih dobara.
I oholosti ima dvije vrste: prva je tjelesna, a druga duhovna koja je štetnija. Ona naročito iskušava one koji su napredovali u nekim krepostima.
Ovih osam strasti iskušavaju sav rod ljudski, iako ne napadaju sve na isti način. Jer, u jednome glavno mjesto zauzima duh bluda, u drugome prevladava srditost; u jednome vlada sujeta, a u drugome gospodari oholost. Prema tome, iako sve strasti napadaju na sve, svatko od nas im robuje na različit način i različitim redom.
Zato trebamo voditi borbu s tim strastima. Otkrivši koja mu strast naročito šteti, svatko treba protiv nje da usmjeri glavnu borbu, koristeći svako staranje i brigu za njeno praćenje i savladavanje, usmjeravajući protiv nje koplja svakodnevnih postova, bacajući na nju svaki tren strijele stenjanja i uzdisanja iz srca, i stalno prolijevajući suze u molitvi Bogu radi skraćivanja borbe koja ga smućuje. Jer, nitko ne može savladati ni jednu strast dok se ne uvjeri da svojom brigom i trudom ne može da odnese pobjedu nad njom, iako je, da se očisti od nje, i sam dužan da stalno boravi u svakom trudu i svakoj brizi.
Kad takav borac osjeti da se oslobodio od svoje glavne strasti, treba da s punom pažnjom razgleda skrovišta svojega srca da, uvidjevši koja je od preostalih strasti najsnažnija, sva duhovna oružja podigne protiv nje. Odnoseći pobjedu na taj način nad glavnom strasti u sebi, on će brže i lakše održati pobjedu nad ostalim, slabijim.
Kad pobijediš jednu ili nekoliko strasti, ne trebaš se uznositi, inače će Gospodin, uvidjevši uznositost tvoga srca, prestati da ga ograđuje i štiti, i ti ćeš, ostavljen opet biti smućivan strašću koju si, uz pomoć milosti Božje, već bio pobijedio. I, prorok David ne bi počeo da se moli: Nemoj predati, Gospodine, zvjerima dušu koja ti se ispovijeda (Ps 73,19), da nije znao da se oni koji se uznose srcem ponovo prepuste strastima koje su pobijedili da budu poniženi.

BORBA S OSAM GLAVNIH STRASTI

Prikazujući borbu s osam glavnih strasti, opisat ćemo njihova svojstva, pokazati uzroke, i predložiti prigodne lijekove protiv njih.

BORBA S UGAĐANJEM TRBUHU

Prva borba, u koju treba da stupimo, je borba s ugađanjem trbuhu, ili sa strašću prejedanja.
Što se tiče načina suzdržanosti u hrani ili posta, ne može biti utvrđeno pravilo jednako za sve, obzirom da kod svih nije jednaka snaga tijela. Ova krepost se ne izvršava samo snagom duše već treba da bude sukladna i s tjelesnom snagom. Ne mogu svi postiti čitavu nedjelju. Neki bez hrane ne mogu biti više od dva ili tri dana, a nekima je teško da izdrže i do zalaska sunca. Također, nije za sve hranjivo povrće, zelje ili suhi kruh. Osim toga, jednima je da se nasite potrebno 800 grama, a drugi osjećaju opterećenje ako pojedu 400 grama ili 200 grama. Ali, svi koji se suzdržavaju treba da imaju jedan cilj, odnosno da, primajući hranu po mjeri tjelesnih snaga, ne upadaju u prejedanje. Jer, dušu iscrpljuje ne samo kakvoća hrane, nego i količina raspaljujući u njoj štetnu vatru grijeha.
Bez obzira kakvim jelima da se nasiti trbuh, rodit će se sjeme tjelesne požude, i um savladan težinom jela, više neće biti u stanju da dobro upravlja kormilom rasuđivanja. Um ne opija samo neumjerena upotreba vina, njega obično čini klimavim i kolebljivim i lišava ga čistih i neporočnih pomisli čak i izobilje svakovrsnih jela. Uzrok razvrata i pogibelji žitelja Sodome bio je, ne samo opijanje vinom, već i prejedanje trbuha. Slušaj kako Gospodin preko proroka kori Jeruzalem: Evo opačina sestre tvoje Sodome: razmetljivo, u izobilju kruha i bezbrižno življaše ona i kćeri njezine, a sirotinju i bijednike ne pomagahu (Ezk 16,49). Zbog čega je sagriješila sestra tvoja, Sodoma, ako ne zato što je jela kruh svoj do sitosti i prejedanja? Oni su takvim prejedanjem kruhom bili raspaljeni neugasivim žarom tjelesne požude, te su, po sudu Božjem, bili s neba spaljeni sumpornom vatrom. Ako je njih, na taj način, jedino neumjerenost u upotrebi kruha zbog strasti prejedanja survala u ponor razvrata, što reći o onima koji, pri cvjetajućem zdravlju tijela, sebi dozvole da jedu meso i piju vino u neumjerenoj količini, koristeći ih onoliko koliko im šapuće samo-ugodna požuda, a ne koliko zahtijeva nemoć tijela.

Sveti Oci kao mjeru uzdržljivosti utvrđuju da hranu koju treba da primamo radi održavanja života tijela prestanemo da jedemo dok u nama još postoji želja za jelom. Sudeći po tome, i nemoćan tijelom može da iskaže krepost uzdržljivosti u savršenosti jednako kao i krepak i zdrav, odnosno ukoliko snagom volje bude krotio želju za jelom kad zemljanost tijela ne bude imala potrebu za njom. Jer, i apostol Pavao kaže: Brigu za tijelo ne pretvarajte u požude (Rim 13,14). On nije sasvim zabranio da vodimo brigu o tijelu, nego samo zapovijeda da pri tome nemamo požudu. On je odbacio požudnu brigu o tijelu, ali razumnu, nužnu brigu za život nije isključio. Prvo je zabranio da kroz popuštanje tijelu mi ne upadnemo u pogubna djela požude, a drugo je dozvolio da se tijelo, oslabljeno nerazumnom strogošću, ne pokazuje nemoćno za izvršavanje naših duhovnih zanimanja i napora.
Prema tome, mjera uzdržljivosti treba da bude određena sudom savjesti svakog. Svatko je dužan da sebi odredi koliko da se uzdrži, odnosno koliko je uzdržljivosti potrebno za borbu protiv uznemiravanja tijela. Postove, ustavom određene, svakako treba držati. Međutim, ako poslije njih ne budemo čuvali suzdržanost u hrani, njihovo nas izvršavanje neće dovesti do savršene čistoće. Gladovanje u višednevnim postovima će donijeti samo kratkotrajnu iscrpljenost i zamor tijela, ali ne i čistoću neporočnosti, ukoliko mu bude slijedilo pretrpavanje tijela do sitosti, jer čistoća duše je nerazdvojno povezana s gladovanjem trbuha. Postojanu čistoću neporočnosti nema onaj koji ne može da drži trajnu ravnomjernost uzdržljivosti. Strogi postovi ostaju bez koristi ukoliko za njima slijedi pretjerano popuštanje u hrani jer plod njihov brzo će biti istjeran strašću ugađanja trbuhu. Stoga je razumnije umjereno svakodnevno uzimanje hrane, nego li povremeni dugi i krajnje strogi postovi. Neumjereno nejedenje može, ne samo da pokoleba postojanost i čvrstinu duše, već i da vršenje molitve, uslijed nemoći tijela, učini beživotnim.
Radi očuvanja čistoće duše i tijela nije dovoljna samo suzdržanost u hrani, njoj treba dodati i druge duševne kreposti. Najprije se treba naučiti poniznosti kroz krepost poslušnosti, skrušenosti srca i iscrpljivanju tijela. Posjedovanje novca treba ne samo izbjegavati, već i samu želju za njim iz korijena čupati. Jer, nije dovoljno ne imati ih (što najvećim dijelom bude i po nužnosti), već ne treba dopustiti ni samu želju da ih imamo ukoliko bi nam slučajno bili predloženi. Također, žustrinu srdžbe, treba savladavati, težinu tuge nadvladavati, sujetnu slavu prezirati, uznositost oholosti gaziti, i nepostojanost i lutanje uma krotiti stalnim sjećanjem na Boga. Svaki put trebamo se potruditi da srce od maštajućeg lutanja vratimo k sagledavanju Boga. Jer, lukavi neprijatelj će pokušavati da se prikrade u skrovišta srca da nam um odvuče od sagledavanja.
Tko nije u stanju ukrotiti prizive ugađanja trbuhu, nikada neće moći da savlada požudu koja se raspaljuje. Čistoća unutrašnjeg čovjeka se poznaje po savršenosti ove kreposti. Jer, nitko neće povjerovati da se u borbi s najsnažnijim protivnicima može natjecati onaj kojeg u malom okršaju savladaju najslabiji.
Prema tome, najprije treba da zgazimo požudu ugađanja trbuhu, te da svoj um olakšamo ne samo postovima, već i bdijenjima, čitanjem i stalnom skrušenošću srca, pri sjećanju na sve ono čime smo bili obmanuti i pobijeđeni, čas uzdišući s osjećajem užasa zbog množine grijeha, čas goreći željom za savršenošću i čistoćom. I, treba ga dovesti do toga da, stalno zauzet naporima pothvata i pomislima, i samo uzimanje hrane ne smatra toliko dozvoljenim predmetom zadovoljstva, koliko bremenom naloženim u vidu kazne, kojemu treba pristupati više kao nečemu neizbježnom za tijelo, nego li nečemu što želi duša. Ukoliko se potrudimo da postojano budemo u takvoj duhovnoj brizi i skrušenosti, ubrzo ćemo ukrotiti požudu tijela (koja dolazi do krajnjeg bjesnila ako je tovarimo jelima), te otupiti njen poguban žalac. Tako ćemo, pri obilju suza i neprekidnog plača iz srca, ugasiti peć našeg tijela koju je u nama, kroz udešavanje slučajeva za grijeh i uzbuđivanje strasti, raspalio kralj babilonski, odnosno đavao. Njima nas on, slično dodavanju ulja i smole u peć, silnije razgorijeva (na nepotrebno), sve dok milost Božja, vijanjem rosnog duha, u srcima našim sasvim ne ugasi plamen tjelesne požude. Prema tome, naša prva borba se sastoji u tome da željom za savršenošću ugasimo požudu za obilnom ishranom i ugađanjem trbuhu. Zato, ne samo što sagledavanjem kreposti treba da savladamo želju za obilnom hranom, već i samu nužnu hranu za našu prirodu kao nekorisnu za neporočnost treba da primamo s brižljivom opreznošću iz srca. Prolaznost našeg života treba da ustrojimo tako da se ni u koje vrijeme ne odvajamo od duhovnih zanimanja osim kad nas slabost tijela prisili na nužnu brigu o njemu. Čak i tada kad se podčinimo toj nužnosti, više zadovoljavajući životne potrebe, nego li robujući žudnji duše, mi smo dužni, što je brže moguće, da je ostavljamo s obzirom da predstavlja djelo koje nas odvaja od spasonosnih zanimanja. Ni u vrijeme samog primanja hrane ne treba da se odvajamo od tih zanimanja. Jer, mi nikako nećemo moći da se suzdržimo od naslađivanja predloženim jelima ukoliko se duša, prikovavši pažnju za božansko sagledavanje, ne bude u isto vrijeme naslađivala ljubavlju prema krepostima i ljepotom nebeskih stvari. I uopće, sve sadašnje će čovjek moći da prezre kao raspadljivo ukoliko se pogled uma nerazdvojno bude držao prikovan za ne raspadljiva i vječna dobra. On će tako još za vrijeme boravka u tijelu srcem okusiti blaženstvo budućeg života.
Pobijedivši takvim raspoloženjem požudu ugađanja trbuhu i obilne ishrane, sada već ne kao sluge tijela, mi ćemo biti smatrani kao dostojni da stupimo i u više borbe, odnosno da se sukobimo s nečistim silama ili dusima, koji obično stupaju osobno u borbu samo s pobjednicima. Na taj način se savladavanje tjelesnih želja pokazuje kao neka najčvršća osnova svih borbi. Ne pobijedivši svoje tijelo, nitko ne može da se pravilno bori. A, tko se ne bori pravilno, neće biti ovjenčan.
Hoćeš li da čuješ istinskog borca Kristova, koji se bori po zakonitom pravilu ratovanja: Dakle, ja tako trčim, ne kao na nepouzdano; tako se borim, ne kao onaj koji bije vjetar; nego iscrpljujem tijelo svoje i savladavam ga, da propovijedajući drugima ne budem sam odbačen (1 Kor 9,26-27).
Vidiš li kako je on u sebi samom, odnosno u tijelu svome, kao na nekoj najtvrđoj osnovi utvrdio glavno djelo ratovanja, i sav uspjeh borbe postavio jedino na iscrpljivanje tijela i pokoravanju tijela svog? On govori: Dakle, ja tako trčim, ne kao na nepouzdano. Ne trči na nepouzdano onaj koji sagledava nebeski Jeruzalem i u njemu ima nepokretni cilj prema kojemu je dužan da neustrašivo usmjerava kretanje srca svoga. Ne trči na nepouzdano onaj koji se, zaboravljajući ono što je iza, prostire k onome što je naprijed, težeći obećanoj nagradi nebeskoga prizivanja Božjega u Kristu Isusu (Fil 3,13-14). Prema njoj usmjeravajući uvijek pogled svoga uma, i žureći sa svom spremnošću srca svoga, on s uvjerenošću uzvikuje: Dobar rat ratovah, trku završih, vjeru održah (2 Tim 4,7). Budući svjestan da je s upornošću i revnošću po savjesti trčao za mirisom ulja Kristovih (Pj 1,3), te da je iscrpljivanjem tijela uspješno održao pobjedu u duhovnom ratovanju, on s pouzdanom nadom govori: Sad me čeka vijenac pravde, koji će mi u onaj Dan dati Gospodin, pravedni sudac (2 Tim 4,8). A, da i nama otkrije sličnu nadu na nagradu, ukoliko u pothvatu te težnje budemo oponašali njega, on dodaje: Ali ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju očekuju Dolazak njegov (2 Tim 4,8). On svečano objavljuje da u Dan suda i mi sebe možemo da učinimo pričesnicima njegovog vijenca ukoliko, ljubeći dolazak Kristov, ne samo onaj u kojemu će se javiti onima koji to ne žele, već osobito onaj u kojemu On uvijek ide k svetim dušama, održimo pobjedu u borbi kroz umrtvljenost tijela. O tom posljednjem dolasku Gospodin govori u Evanđelju: Ja i Otac moj doći ćemo k njemu i u njemu ćemo se nastaniti (Iv 14,23). I još: Evo stojim na vratima i kucam; ako tko čuje glas moj i otvori vrata, ući ću k njemu i večerat ću s njim, i on sa mnom (Otk 3,20).
Uostalom, govoreći: Ja tako trčim, ne kao na nepouzdano, apostol Pavao ne opisuje samo pothvat trčanja koji je izvršio, što se osobito odnosi na usmjeravanje uma i vatrenost njegovog duha, kojim je sa svom revnošću pripadao Kristu, sa zaručnicom govoreći: Za tobom i za mirisom tvog mira trčim (Pj 1,3), i još: Duša se moja prilijepila za tebe (Ps 62,9), već svjedoči da je i u drugoj vrsti rata održao pobjedu, navodeći: Tako se borim ne kao onaj koji bije vjetar; nego iscrpljujem tijelo svoje i savladavam ga, što se osobito odnosi na teške trudove uzdržljivosti, na tjelesni post i iscrpljivanje tijela. On tu sebe predstavlja kao budnog borca sa svojim tijelom, ističući da mu nije uzaludno zadavao udarce uzdržljivosti. Naprotiv, on je kroz umrtvljenost svoga tijela uspio da stekne pobjedničko slavlje, jer ukrotivši ga bičevima uzdržljivosti i iscrpivši ga udarcima posta, on je pobjedniku duhu dostavio vijenac besmrtnosti i palmu ne raspadljivu. Vidiš li zakoniti poredak borbe, primjećuješ li ishod duhovnog sukobljavanja, odnosno kako se ratnik Kristov, održavši pobjedu nad buntovnikom odnosno tijelom, i bacivši ga pod noge svoje kao veliki pobjednik, vozi na pobjedničkoj kočiji! On ne trči na nepouzdano, jer je uvjeren da će ubrzo ući u sveti grad, nebeski Jeruzalem. Tako se borim u postovima, odnosno kroz umrtvljenost tijela, ne kao onaj koji bije vjetar, odnosno ne kao onaj koji uzaludno zadaje udarce uzdržljivosti. Jer, on kroz umrtvljenost svoga tijela nije porazio pusti vjetar, nego duhove zloće koji su ga napadali. Jer, onaj koji kaže: Ne kao onaj koji bije vjetar, podrazumijeva da ne pobjeđuje pusti i prazan vjetar, nego neke koji se nalaze u njemu. Prevladavši borbe ove vrste, odnosno s tijelom on, ukrašen mnogim pobjedničkim vijencima, iznova stupa u borbu, te se podvrgava napadima najsnažnijih neprijatelja. I pobijedivši prve koji mu zavide, on je s dobrom nadom počeo govoriti: Jer ne ratujemo protiv krvi i tijela, nego protiv poglavarstava, i vlasti, i gospodara tame ovoga svijeta, protiv duhova zlobe u podnebesju (Ef 6,12).
Za Kristovog borca, sve dok je u tijelu, nikada ne nedostaju slučajevi za zadobivanje vijenaca za ratovanje. Naprotiv, koliko se više ovjenčava uspjesima svojih pobjeda, toliko mu predstoji snažniji poredak borbe. Jer na njega, pobjedonosnog vojnika Kristovog, koji je pobijedio i pokorio svoje tijelo, ustaje gomila protivnika, vojska neprijatelja, obzirom da je razdražena njegovim pobjedama. To se događa da Kristov vojnik, raznježujući se spokojem mira, ne počne da zaboravlja slavne borbe svoga ratovanja, i da, opustivši se od nerada, u osjećaju sigurnosti od neprijatelja ne izgubi spremnost i hrabrost da iskazuje pobjedničko junaštvo koje je dostojno najviših nagrada. Prema tome, ukoliko ne slabimo već rastemo u snazi i hrabrosti, i želimo da postignemo najviše pobjedničke trijumfe, treba u istom tom poretku da prođemo borbe pothvata odnosno da najprije izvršimo ono zbog čega bi zajedno s apostolom Pavlom mogli reći: Tako se borim, ne kao onaj koji bije vjetar; nego iscrpljujem tijelo svoje i savladavam ga, a zatim, kad dobijemo taj boj, da stupimo i u onaj poslije kojeg opet s apostolom Pavlom možemo govoriti: Jer ne ratujemo protiv krvi i tijela, nego protiv poglavarstava, i vlasti, i gospodara tame ovoga svijeta, protiv duhova zla u podnebesju. Jer, protiv njih mi nikako ne možemo stupiti u borbu ukoliko nismo odnijeli pobjedu nad tijelom. Mi se nikada nećemo udostojati da isprobamo borbu s duhovima ukoliko jednako budemo savladavani u borbi s tijelom i poraženi u sukobu s trbuhom. I, tada će nas apostol Pavao pravedno ukoriti: Drugo vas iskušenje nije snašlo osim čovječjeg (1 Kor 10,13).
Redovnik koji želi da dostigne pothvat unutrašnje borbe prethodno treba sebi odrediti da, prije samostanskim pravilom određenog i za sve zajedničkog vremena uzimanja hrane, odnosno izvan objeda nipošto ne uzima nešto od hrane ili pića, bez obzira kakva ga ugodnost i slast inače mamila. Također, i poslije završetka trpeze neka se ne usudi na nešto slično, pa čak ni u najmanjoj mjeri. Isto tako, on treba da se drži vremena i mjere sna koji su pravilom utvrđeni. I, strasti te vrste treba da odsijecamo s istom revnošću s kojom odsijecamo bludnu strast. Jer, kako će ugasiti vatru tjelesne želje onaj koji ne može da savlada obilne želje trbuha? I, kako će moći da pobijedi tajne strasti, koje niču bez ikakvog svjedoka, onaj koji ne može ukrotiti vidljive i male strasti?
Mi se trebamo strašiti neprijatelja koji se nalazi u nama samima, a ne izvanjskog protivnika. Jer, u nama se vodi stalna unutrašnja borba. Ukoliko tu odnesemo pobjedu, sve izvanjske borbe će postati bezvrijedne. Za Kristovog vojnika će sve postati mirno i sve će mu se pokoravati. Mi uopće nećemo imati potrebu strašiti se neprijatelja izvana ukoliko se ono što je unutra u nama, budući pobijeđeno, pokorava duhu. Mi ne trebamo vjerovati da je nama, za postizanje savršenosti srca i čistoće tijela, dovoljan samo post koji se sastoji u uzdržljivosti od vidljivih jela. Ne, njemu treba pridodati još i post duše. Jer, i ona ima svoja štetna jela. Udebljavši se od njih, ona može upasti u ponor sladostrašća i bez obilja tjelesne hrane. Naime, njena hrana je osuđivanje, i to vrlo ugodna hrana. Srdžba je također njena hrana, iako ne tako laka, već povremeno štetna čak i smrtonosna. Zavist je hrana duše, koja otrovno ranjava njene sokove i koja je stalno muči žalošću zbog sretnih uspjeha drugih. Sujeta je također njena hrana koja je privremeno naslađuje ugodnim ukusom, a poslije je čini pustom, obnaženom i lišenom svake kreposti, ostavljajući je besplodnom i nesposobnom da donosi duhovne plodove. Ona, ne samo da je lišava nagrade za velike trudove, već i privlači veliku kaznu. Svaka požuda i blud nepostojanog srca je neka paša duše na svojevrsnom pasištu koje je hrani štetnim jelima, i koja je čine da nije pričesnica nebeskog kruha i tvrde hrane. Uzdržavajući se od svega toga u našem svetom postu, sukladno svojim snagama, učinit ćemo svrsishodnim i dobro plodnim i držanje tjelesnog posta. Jer, naprezanje tijela koje je sjedinjeno sa skrušenošću duha predstavlja najugodniju žrtvu Bogu jer će ono u čistim i lijepo ukrašenim skrovištima srca izgraditi hram dostojan Njegove svetosti. Ali, ako mi, posteći tjelesno, budemo uhvaćeni u mrežu najpogubnijih duševnih strasti, iscrpljivanje tijela nam neće donijeti nikakve koristi jer ćemo tada ostati oskvrnjeni u našem dragocjenijem dijelu, odnosno ostati neispravni onim dijelom naše prirode koji u pravom smislu može postati stanište Svetoga Duha. Jer, boravište Boga i hram Duha Svetoga nije raspadljivo tijelo, već čisto srce. Prema tome, kad posti naš izvanjski čovjek, treba se i unutrašnji uzdržavati od štetne hrane. Njega osobito trebamo predstavljati čistim Bogu da se udostojimo u sebe primiti Krista kao posjetitelja, kao što savjetuje apostol Pavao: Da se Krist vjerom useli u srca vaša (Ef 3,16-17).
Hranu trebamo birati koja stišava i ne budi žar tjelesne požude, koja se lako nabavlja i sukladna je s općim običajem i upotrebom braće. Ugađanje trbuhu se pokazuje na tri načina: jedan podstiče da primamo hranu prije vremena koji je ustavom utvrđen; drugi podstiče da se prejedamo i punimo trbuh hranom bez obzira na kvalitetu; treći podstiče da se zadovoljimo jedino posve ukusnim i probirljivim jelima. Zato, protiv ugađanja trbuhu redovnik treba držati trostruko pravilo: prvo, da čeka pravilom utvrđena vremena za početak objeda; drugo, da ne popušta želji za prejedanjem; i treće, da se zadovoljava prostom i jeftinom hranom. I, ono što u vezi s hranom nije sukladno s općim običajem i upotrebom, najdrevnija predaja Otaca ne odobrava, obzirom da je oskvrnjeno sujetom i hvalisanjem. Nikoga od onih koji su se odlikovali darom znanja i rasuđivanja, i od onih koje je milost Božja istakla naprijed kao najblistavija svjetla za nasljedovanje nismo vidjeli da su se uzdržavali od jedenja kruha, koji se smatra prostim i jeftinim. I obratno, nikada nismo vidjeli da je netko od onih koji su koristili zelje, povrće i plodove s drveća bio među najiskusnijim muževima, ili se udostojao milosti rasuđivanja i znanja.
Djela ljubavi treba pretpostaviti postu. Tome smo se naučili kod egipatskih Otaca. Jer, kad smo mi, u želji da saznamo pravila ovih staraca, došli iz Sirije u Egipat, oni su nas primili s neobično živom toplinom u srcu. Bez obzira kuda smo prolazili, radi našeg spokoja se nisu ograničavali držanjem vremena za primanje hrane koji je određen pravilom, kao što smo navikli da vidimo u palestinskim samostanima. Naprotiv, oni su uvijek dopuštali upotrebu hrane prije naznačenog vremena, izuzev srijedom i petkom. Kad smo pitali zašto se kod njih tako slobodno zaobilazi pravilo svakodnevnog posta, jedan od staraca nam je odgovorio: ''Post je uvijek sa mnom, a vas ne mogu imati uvijek sa sobom. Osim toga, post predstavlja samovoljnu žrtvu, koja je vrlo korisna i uvijek potrebna, ali izvršavanje djela ljubavi je neodložan zahtjev zapovijedi. Prema tome, primajući Krista u vama, ja sam dužan da ga nahranim. A, kad vas ispratim, ja ću radi Njega učinjeno odstupanje moći da nadoknadim pojačanim postom. Jer, ne mogu svatovi postiti, dok je ženik s njima. Već će doći dani kad će se oteti ženik od njih, i onda će postiti u one dane'' (Lk 5,34-35).
Kao što govore sveti Oci, krajnosti su podjednako štetne, odnosno i pretjerivanje u postu i prejedanje trbuha. Mi znamo neke koji nisu bili pobijeđeni ugađanjem trbuhu, ali su bili oboreni zbog prekomjernog posta. Oni su upali u istu strast ugađanja trbuhu zbog slabosti koja je proizašla od prekomjernog posta.
Trebamo se pobrinuti i o tome da ne primamo hranu prije određenog vremena ili preko mjere, i pored želje tjelesnog zadovoljstva, i o tome da je koristimo u određeno vrijeme, čak i ako nam se ne jede. Jer, i prekomjernu želju tjelesnog zadovoljstva i odvraćanje od hrane pokreće naš neprijatelj. Osim toga, neumjerena suzdržanost je štetnija od prejedanja. Jer, od posljednjeg je, zbog pokajanja, moguće preći na pravilno djelovanje, a od neumjerene suzdržljivosti nije.
O tome kako proći između dvije krajnosti, držeći razumnu umjerenost, naši drevni Oci su često rasuđivali. Svim vrstama hrane oni su pretpostavljali kruh. Kao mjeru njegove upotrebe odredili su dva ne velika kruha, svaki težine oko 400 grama.
Opće pravilo umjerene uzdržljivosti sastoji se u tome da svatko prema snazi, stanju tijela i uzrastu jede onoliko hrane koliko je potrebno za održavanje tjelesnog zdravlja, a ne koliko zahtijeva želja za prejedanjem. Onaj koji ne drži podjednaku mjeru, već čas prekomjerno posti, čas se prejeda, šteti kako molitvi tako i neporočnosti: molitvi zato što od nejedenja ne može biti krepak, zbog nemoći naginjući snu, a neporočnosti zato što vatra tjelesne požude, koja se rasplamsava od prekomjerne upotrebe hrane, produžava djelovati i u vrijeme strogog posta.
Umjereno koristiti hranu, po mišljenju Otaca, znači svakodnevno koristiti samo onoliko jela koliko je potrebno da se, i po završetku objeda, još uvijek osjeća glad. Takva mjera će čuvati dušu i tijelo u jednakom stanju, i neće čovjeku dopustiti da upada ni u prekomjerni post koji rastroji tijelo, ni u prejedanje koje opterećuje duh.
Predlažemo još jednu spasonosnu pouku blaženog Makarija, da našu knjigu o uzdržljivosti i postovima korisno završimo mišljenjem velikog oca. On kaže da se redovnik treba razumno držati djela posta kao da će u tijelu boraviti sto godina, i da kroti duševne pokrete odnosno da zaboravlja uvrede i izbjegava tugu, da patnje i lišavanja ne smatra ni u što kao da će umrijeti sljedećeg dana. Time se u odnosu na prvo, odnosno post, savjetuje za dušu korisna razboritost koja redovnika podstiče da uvijek ide putem podjednake strogosti u uzdržljivosti, koja mu, čak u slučaju nemoći tijela, ne dozvoljava da od suzdržanosti pređe k suvišnosti, a u odnosu na drugo, odnosno kroćenje duševnih pokreta spasonosna velikodušnost, kojom je u stanju prezirati ne samo ono što u ovome svijetu izgleda poželjno, već i nesreće i žalosti, držeći ih za bezopasne, ostajući neustrašiv i postojano usmjeravajući pogled uma k onome na što svaki dan i svaki tren očekuje da bude pozvan.

BORBA S DUHOM BLUDA

Po predaji Otaca, druga borba kod nas je borba s duhom bluda. Ona je svakodnevna, ljuta i duža od drugih. Vrlo su rijetki oni koji je u potpunosti savladaju. Ona se počinje javljati od prvog uzrasta zrelosti i ne prestaje prije pobjede nad ostalim strastima. Obzirom da je način napada dvostruk i da je oružje za borbu dvostruko zato i oružje odbrane treba biti dvostruko. Za ostvarivanje savršene čistoće odnosno neporočnosti nije dovoljan samo tjelesni post, važnija od njega treba biti pokajnička skrušenost duha i stalna Isusova molitva protiv posve nečistog duha. Njih trebaju pratiti stalno poučavanje u Svetom pismu sjedinjeno s umnim djelovanjem, tjelesni trud i rad ruku koji srce suzdržava od lutanja i vraća ga u sebe, i više od svega istinska i duboka poniznost bez koje se ni jedna strast nikad ne može pobijediti.
Pretvorba ove strasti uvjetovana je savršenim očišćenjem srca iz kojeg se, po riječi Gospodina, ispušta otrov te bolesti: Jer iz srca izlaze zle pomisli, preljub, blud (Mt 15,19). Prema tome, najprije trebamo očistiti ono odakle izlazi izvor života i smrti, kao što govori Salomon: Povrh svega što se čuva čuvaj srce svoje, jer iz njega izlazi život (Izr 4,23). Jer, tijelo se pokorava njegovoj volji i vlasti. Naravno, zakon isposničke oskudnosti u hrani treba slijediti sa svom brižnošću da tijelo, presićeno obiljem jela i protiveći se zapovijedima duše, u svome ludilu ne obori svog rukovoditelja odnosno duha. Ali, ukoliko svu suštinu svoga djelovanja stavimo samo na iscrpljivanje tijela, ne posteći istovremeno dušom od drugih strasti, i ne zanimamo se poukom u božanskom ili drugim duhovnim djelovanjima, mi nećemo moći stići na vrh istinske čistoće. Jer, u tom će slučaju ono što je vladalačko oskvrnuti naše tijelo, koje može biti i čisto. Prema tome, po uputama Gospodina, trebamo najprije iznutra očistiti čašu i zdjelu da izvana budu čiste (Mt 23,26).
Ostale strasti se, pored ostalog, obično čiste u općenju s ljudima i svakodnevnim poslovima odnosno djelima. Strasti se nekako liječe i samom neugodnošću i dosadom zbog padanja u njih. Tako, na primjer, porivi srdžbe, poniženja i ne trpljivosti se, osim poukom iz srca i krepkom pažnjom, liječe i posjetom braći i čestim izazivanjem samih strasti. Jer, obzirom da su izazivane i češće iskazivane, one se češće i razotkrivaju i zato brže i liječe. Ova bolest pored iscrpljivanja tijela i skrušenosti srca ima potrebu i za usamljenošću i udaljavanjem od ljudi da se, pošto povodi za njeno štetno i grozničavo raspaljivanje budu uklonjeni, brže dođe do stanja savršenog ozdravljenja. Kao što je za one koji boluju od neke bolesti korisno da im se štetna jela ne iznose pred oči, da se pri pogledu na njih ne pojavi smrtonosna želja, tako i za progon ove bolesti, odnosno požude vrlo mnogo pomaže tišina i usamljenost. Obzirom da je udaljena od vanjskog izazivanja raznim osobama i stvarima, bolesna duša slobodnije uzlazi prema najčišćim umnom sagledavanju, čime lakše s korijenom može odstraniti zarazno uzbuđivanje požude.
Jedna je stvar biti suzdržljiv, a druga biti čedan i postići nepomućeno stanje razumne neporočnosti i djevičanske nevinosti. Ova krepost pripisuje se samo neporočnima dušom i tijelom, kakvi su na primjer u Novom zavjetu oba Ivana (Preteča i Evanđelist), a u Starom: Ilija, Jeremija i Danijel. Pravedno se može smatrati da na njihovom stupnju stoje i oni koji su, poslije pada, dugotrajnim pothvatom i revnim moljenjem izgubljenoga, dostigli do stanja čistoće i neporočnosti duševne i tjelesne, i koji žalac tijela ne osjećaju toliko uslijed napada sramne požude koliko zbog pokreta prirode. Takvo stanje je krajnje teško postići među mnogim ljudima, a možda čak i nemoguće! To neka svatko sam sazna kroz ispitivanje svoje savjesti i neka ne očekuje da ga obavijesti naše rasuđivanje. Mi ne sumnjamo da postoje mnogi koji se suzdržavaju, koji rijetke ili svakodnevne napade tijela progone i savladaju čas strahom od vječne vatre, čas željom Kraljevstva nebeskog. Starci, odnosno duhovni Oci smatraju mogućnost da se može dogoditi da oni ne budu sasvim rastrojeni i pobijeđeni strasnim razdraženjima, ali da još uvijek nisu osigurani od napada i ranjavanja. Jer, onaj koji se bori neizbježno ponekad doživljava uznemirenost i ranjavanje, iako često i pobjedi i savlada protivnika.
Ako s apostolom Pavlom trebamo zakonito činiti duhovni pothvat (2 Tim 2,5), potrudimo se da s revnošću pobijedimo tog posve nečistog duha, i to ne svojim snagama, obzirom da je čovjekovo nastojanje nemoćno, već se nadajući pomoći od Gospodina. Jer, duša se neće osloboditi ove strasti koja ne odustaje od pokušaja da je pobjedi sve dok ne postane svjesna da je uspješno vođenje borbe iznad njenih snaga, i da, ukoliko ne bude podupirana pomoći i zastupništvom Gospodina, svojom snagom i revnošću nikako ne može održati pobjedu.
Svaki uspjeh u kreposti je djelo milosti Gospodinove. I savladati svaku strasti je Njegova pobjeda. Utoliko prije je ovo djelo odnosno ostvarenje čistoće i savladavanje požudne strasti, osobita milost i dar, kao što potvrđuje mišljenje svetih Otaca i iskustvo čišćenja od strasti, po svjedočenju onih koji su ga se udostojali steći. Jer, ne osjećati žalac tijela je, na neki način, isto što i boraviti u tijelu i izaći iz tijela, i biti odjeven u tijelo i biti izvan prirode. Zbog toga čovjek ne može na svojim krilima uzići na takvu nebesku visinu savršenosti ukoliko ga milost Gospodinova iz zemaljskog blata ne izvuče darom čistoće. Jer, ljudi u tijelu ni jednom krepošću tako uspješno nisu slični anđelima, nasljedujući njihov život, kao darivanjem milosti čistoće. Njome oni, iako žive na zemlji, po apostolu Pavlu, imaju življenje na nebesima (Fil 3,20). Njome oni u smrtnom tijelu već posjeduju ono što se obećava svetima u budućem životu po odlaganju tijela raspadljivog. Čuj što kaže apostol Pavao: Svaki koji se bori od svega se uzdržava (1 Kor 9,25).
U našem duhovnom pothvatu, apostol kao obrazac nama postavlja trkača koji se bori na trkalištima. Radi uspjeha u borbi, on se suzdržava ne samo od zabranjene hrane, pijanstva i ostalih nerazboritosti, već i od nerada, besposlice i lijenosti. Postojanim treniranjem i pronicanjem u djelo, on se brine da razvije svoje snage i zadobije vještinu. On ostavlja svaku brigu i žalost zbog životnih i ostalih djela, mučeći se samo brigom o uspjehu i pobjedničkom vijencu. On se osobito brine da se sačuva čist od tjelesnog oskvrnjenja, da se čak ni u snu ne zavara nekakvim sramnim maštanjima da ne umanji snagu zadobivenu poslije dugog vremena i velike brige. Iz toga možeš vidjeti sve što treba raditi i duhovni nositelj pothvata. Možeš vidjeti i to da je za uspjeh u duhovnom djelovanju i tebi potrebno da prvenstveno čuvaš čistoću i neporočnost. Prema tome, čistoća je potrebna i u svjetskim izvanjskim natjecanjima za raspadljive vijence. Koliko je tek ona beskrajno nužnija u našem duhovnom unutrašnjem nastojanju prema nebeskim vijencima? Kod nas se zahtijeva ne samo vanjska čistoća od tjelesnog grijeha, ili nevoljnog oskvrnjenja, već osobito unutrašnja čistoća misli i osjećaja. Mi na svaki način trebamo sačuvati čistim sama skrovišta srca. Ono što oni, odnosno trkači na trkalištu žele da imaju samo tjelesno, mi trebamo posjedovati u dubinama savjesti, u kojoj naš Gospodin promatra sve, pa i najmanje pokrete naše slobodne volje. Prema tome, ono što ne smijemo učiniti javno, ne trebamo dozvoliti da iznikne ni u unutrašnjosti kroz neoprezne misli, i onim što je sramota pred ljudima ne trebamo oskrnaviti srce kroz tajno suglasje. Jer, od ljudi se to i može sakriti, ali ne i od anđela i od samog svemogućeg Boga, od kojeg se nikakva tajna ne može utajiti.
Znak i mjera savršenosti stečene čistoće je odsustvo svakog maštajućeg lika (slike) čak i kad se odmaramo ili spavamo dubokim snom. Ako se on i javi, pri takvom stanju, ipak ostaje nemoćan pokrenuti bilo kakve pokrete požude. Jer, takvi pokreti služe kao vjeran znak da duša još nije dostigla savršenost, iako se i ne uračunavaju u krivicu i grijeh. Čim maštajući likovi (slike) uspijevaju proizvesti takvu neugodnost, očigledno je da strast još nije u potpunosti iskorijenjena.
Svojstvo misli koje se za vrijeme trajanja dana ne čuvaju sasvim revno, iskazuje se za vrijeme noćnog spokoja. Zato, kad nam se dogodi navedena neugodnost, ne trebamo kriviti san već nepažnju u prethodnom vremenu. U tome trebamo vidjeti iskazivanje bolesti koja se skriva u unutrašnjosti i koju nije prvi porodio noćni sat. On ju je samo izveo na površinu kože, u vrijeme okrepe tijela snom, dok se ona, u stvari, nalazila u unutrašnjim nitima duše. Unutrašnji plamen strasti mi smo sami zapalili, hraneći se u toku cijelog dana lošim mislima. I tjelesne bolesti se ne rađaju onda kad se vidljivo pokazuju, već se oblikuju ranije i to od hrane koja je štetna za zdravlje i od koje se sabiru loši sokovi.
Znajući bolje od svih prirodu svoga stvorenja, i sam Bog, tvorac cjelokupnog ljudskog roda, liječenje usmjerava k uzrocima nastanka ove strasne bolesti i kaže: Svaki koji pogleda na ženu s željom za njom, već je učinio preljub s njom u srcu svome (Mt 5,28). Napominjući o sladostrašću očiju, On ipak, više razotkriva unutrašnji osjećaj koji se loše koristi njihovom uslugom gledanja. U stvari, srce koje je bolesno i ranjeno strijelom požude gleda sa željom, te dar gledanja koji mu je Tvorac pružio na dobro, po svojoj strasnosti, obraća na služenje lošim djelima, čulom vida iznoseći na vidjelo bolest sladostrašća skrivenu u njemu. Zato se spasonosna zapovijed i upućuje onome čijom strasnošću proizlazi zlo ranjavanje kroz gledanje. Jer, ne kaže se: ''Na svaki način čuvaj oči svoje'', nego: Povrh svega što se čuva čuvaj srce svoje (Izr 4,23).
Neka nam prvo i glavno djelo čuvanja čistoće srca bude da što je moguće brže iz naših misli istjeramo sjećanje na lice ženskog spola, čak i majke, sestre, srodnice ili svete žene, koje nam se po tananom djelovanju đavlove pakosti prikrada u um. Inače, ako se dugo zadržimo na takvim mislima, neprijatelj naš i obmanjivač može naš um od ovih žena neprimjetno prevesti na one preko kojih bi mogao posijati misli koje su štetne za dušu. Zato, brinući se da izvršimo zapovijed: Povrh svega što se čuva čuvaj srce svoje, mi smo dužni da, po prvobitnoj zapovijedi Božjoj, pažljivo pazimo na smrtonosnu glavu zmije (Post 2), odnosno začetke zlih misli preko kojih đavao pokušava ući u našu dušu. Ukoliko se dogodi da, zbog našeg nemara, njegova glava uđe u naše srce trebamo paziti da za njom ne pođe i cjelokupno njegovo tijelo, odnosno da se od nečistih misli ne porodi i suglasnost na grešno naslađivanje. Ukoliko bude pušten u unutrašnjost, neprijatelj će zaplijeniti dušu i konačno je ubiti svojim smrtonosnim ugrizom. Sve bezbožnike na zemlji koji niču, odnosno tjelesne osjećaje dužni smo zatirati od jutra njihovog rađanja (Ps 100,8), i da razbijamo o kamen sinove Babilona dok su još djeca (Ps 136,9). Jer, ako ne budu razbijeni dok su još nježni i slabi, oni će, uzrastavši zbog naše nemarnosti, s velikom snagom ustati na nas, te će nas ili pogubiti, ili će biti pobijeđeni, iako ne bez velikih uzdaha i napora. Jer, kad se jaki, odnosno duh naš naoruža i čuva svoj dvor, odnosno čuva mir našeg srca strahom Božjim, imanje je njegovo na miru (Lk 11,21), odnosno plodovi njegovih napora i kreposti stečeni nakon dugog vremena. A, kad dođe jači od njega i nadvlada ga, odnosno đavao kroz suglasnost s mislima koje ubacuje, uzme svo oružje njegovo u koje se uzdao, odnosno sjećanje na Pisma, ili strah Božji, i razdijeli što je zaplijenio od njega (Lk 11,22), odnosno navike u krepostima rasije porocima koji su im suprotni.
Sveti Pavao govori: Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje - da se suzdržavate od bludnosti (1 Sol 4,3). I, da u nama ne ostavi sumnju ili tamu nerazumijevanja oko toga što upravo naziva svetošću, da li pravdu, ili ljubav, ili poniznost, ili trpljenje obzirom da se svim tim krepostima dobiva svetost, on dalje otvoreno ističe: Da svatko od vas zna svoje tijelo posjedovati u svetosti i poštovanju a ne u požudnoj strasti kao pogani koji ne poznaju Boga (1 Sol 4,3-5).

Pogledaj kakvim pohvalama on uzvisuje neporočnost, nazivajući je čašću posude, odnosno tijela našega i svetinjom. Prema tome, onaj koji boravi u strasti požude, nalazi se u stanju beščašća i nečistoće i njegov život je tuđ svetosti. Nešto dalje, opet nazivajući neporočnost svetošću, apostol Pavao dodaje: Jer nas ne prizva Bog na nečistoću, nego u svetost. Dakle, koji odbacuje čistoću ne odbacuje čovjeka nego Boga, koji je i dao Svetoga Duha svojega vama (1 Sol 4,7-8).

Apostol je svojoj zapovijedi dao najveću snagu i važnost govoreći da onaj koji je odbacuje ne prezire čovjeka, odnosno njega koji je zapovjedio, već Boga koji kroz njega govori, koji je naše srce označio za hram Duha Svetoga. Vidiš li kakvim pohvalama, iako i prostim riječima, on hvali ovu krepost! On, najprije, njoj pripisuje svetost; zatim utvrđuje da se njome posuda našega tijela oslobađa od svake nečistoće; zatim, da će boraviti u časti kao svetinja kad izbaci sramnu nečistoću; i na kraju, da preko nje Sveti Duh postaje stanovnik našeg srca, što i jest njena najviša povlastica.
Navest ću i drugo slično svjedočanstvo istog apostola. Pišući Hebrejima, on kaže: Brinite se da imate mir sa svima i svetost, bez koje nitko neće vidjeti Gospodina (Heb 12,14). I, ovdje on jasno potvrđuje da bez svetosti, koju on obično naziva neporočnošću i čistoćom duše i tijela, nikako nije moguće vidjeti Gospodina.
Što je uzvišenije i dostojnije neba dostojanstvo neporočnosti, tim izaziva jače napade neprijatelja. Zato smo dužni pojačano se pridržavati, ne samo tjelesne suzdržanosti, već i poniznosti (skrušenosti) srca, sa stalnim molitvenim uzdasima, da peć naše tjelesnosti, koju kralj babilonski stalno potpaljuje žarom tjelesnih želja, stalno gasimo i hladimo rosom Duha Svetoga koja silazi u naša srca.
Takvo raspoloženje ćemo uspjeti zadržati ukoliko se uvijek budemo sjećali da Bog i noću, i danju gleda i zna ne samo naša tajna djela, već i sve pomisli, i ukoliko budemo vjerovali da ćemo mu morati dati odgovor za sve što se nalazi u srcu našem, kao i za sva naša djela i postupke.
Mi uvijek trebamo držati ravnomjerno umjereni post da nas čak ni za vrijeme sna nečista maštanja ne oskvrnu. Jer, tko naruši razumnu mjeru strogosti u suzdržanosti od hrane, neizostavno će kasnije na isti način narušiti i mjeru popustljivosti. A, s izmjenom mjere uzimanja hrane, neizbježno će se izmijeniti i svojstvo naše čistoće. Pri tome je nužno imati postojanu poniznost srca i trpljenje, kao i pažljivo udaljavanje od srdžbe i drugih strasti u toku dana. Jer, čim se u nama razgori vatra srdžbe, u nas će lako prodrijeti i žar požude. Više od svega je nužna krepka pažnja noću. Jer, kao što čistoća i pažnja tijekom dana priprema noćnu čistoću, tako i noćno bdijenje srcu i pažnji pruža snagu i krepost da ustane protiv svake nečistoće tijekom dana.
Je li moguće sasvim ugasiti vatru požude, čiji žar naše tijelo osjeća kao sebi prirođen? Prethodno pogledajmo što o tome misli apostol Pavao: Umrtvite udove svoje koji su na zemlji (Kol 3,5). Kakve to udove on zapovijeda da umrtvimo? Naravno, ne ruke i noge ili neke druge udove da odsijecamo, već da odstranimo tijelo grešno, o kojemu govori na drugom mjestu: Da bi se uništilo tijelo grešno (Rim 6,6), koje, kao i svako drugo tijelo, ima svoje udove. Upravo njih zapovijeda da umrtvimo. Na istom mjestu on i nabraja koji su to udovi. Jer, rekavši: Dakle, umrtvite udove svoje, koji su na zemlji, on produžava: blud, nečistoću, strast, zlu požudu, i lakomost, što je idolopoklonstvo. Prvi ud je blud, odnosno grijeh nezakonitog tjelesnog spajanja; drugi blud je nečistoća, koja se bez ikakvog dodira sa ženom događa za vrijeme sna, ili za vrijeme bdijenja; treći ud je strast, koja nalazeći se u skrovištima duše može se razgorjeti i bez djelovanja tjelesne požude; četvrti ud je zla požuda, koja se može odnositi ne samo na navedenu nečistu strast, već i uopće na sve pogubne želje, i koja je bolest razvratne volje; i posljednji ud tijela grešnog za apostola Pavla je lakomost. Apostol savjetuje da se suzdržavamo ne samo od tuđih stvari, već da i svoje velikodušno preziremo, kao što je zaista i postupala prva zajednica vjernih koja se spominje u knjizi Djela apostolskih (Dj 4,32-35). Iz svega rečenoga može se izvesti zaključak: ako su mnogi Krista radi odbacili svoje imanje, pri čemu su ne samo posjedovanje novca, već i samu želju za njim, odsjekli od svojih srdaca, slijedi da je na isti način moguće ugasiti i raspaljivanje požude. Jer, apostol ne bi sjedinio nemoguće djelo s mogućim. Priznajući i jedno i drugo mogućim, on je zapovjedio da i jedno i drugo umrtvimo. Apostol je do te mjere bio uvjeren u mogućnost odstranjenja bludne strasti iz udova naših da je zapovjedio ne samo da je umrtvimo, već da se čak ni ime njeno ne izgovara među nama: A, blud i svaka nečistoća i lakomost da se i ne spominje među vama, kao što i dolikuje svetima; ni sramotne ni lude riječi ili šale, što god je nepristojno (Ef 5,3-4). Zato i ne može biti sumnje da strast bluda može biti odstranjena iz udova naših. Jer, apostol je zapovjedio da je odsijecamo kao i pohlepu, isprazne riječi, tvorenje smijeha, koje je lakše odsjeći.
Uostalom, trebamo znati da i pored sve strogosti suzdržanosti, odnosno gladi, žeđi, bdijenja, postojanog truda, marljivog čitanja za dušu korisnih knjiga, mi ne možemo zadobiti neprekidnu čistoću neporočnosti, ukoliko nam ne dođe u pomoć osobita milost Božja. Neka svatko zna da je dužan neumorno se prakticirati u navedenim pothvatima samo radi toga da se, trpljivo podnoseći žalosti od njih i privukavši k sebi milosrđe Božje, udostoji Božjeg dara oslobođenja od borbe tijela i od gospodarenja nadmoćnih strasti, a ne s nadom da će sam po sebi, posredstvom njih, postići neuništivu čistoću tjelesne neporočnosti, koju toliko želi i traži.
Želje sadašnjih stvari ne mogu biti savladane ili odbačene, ukoliko umjesto njih ne budu prihvaćene druge, spasonosne. Zato, ako želimo odstraniti tjelesne želje iz našeg srca, na njihovo mjesto trebamo posaditi duhovne želje da naš duh, nastojeći uvijek k njihovim predmetima, nema ni želju ni vremena obraćati pažnju na obmane prolaznih zemaljskih radosti. Kad se naš duh svakodnevnim prakticiranjem u duhovnom djelovanju utvrdi u raspoloženju odricanja od svega, iskustveno će razumjeti snagu stiha koji svi mi često ponavljamo, iako ga samo malobrojni, odnosno iskusni shvaćaju: Uvijek vidim pred sobom Gospodina. On mi je s desne strane da ne posrnem (Ps 15,8). Dakle, snagu i smisao ovog stiha razumije samo onaj koji, dostigavši do čistoće tijela i duha o kojoj govorimo, postane svjestan da ga Gospodin čuva svakoga trena da ne skrene na prijašnje, i da desnicu njegovu, odnosno da njegova sveta djela On ograđuje. Jer, Gospodin je uvijek prisutan pored Svetih svojih i to ne s lijeve, obzirom da sveti muž nema ništa lijevo, odnosno zlo, već s desne strane. A, za grešnike i nečiste On biva nevidljiv, zato što oni nemaju desnu stranu, na kojoj je On obično prisutan.
Puno je stupnjeva neporočnosti, po kojima se uzlazi do savršene čistoće. Ljestvicu takvog usavršavanja neporočnosti ja dijelim na šest stupnjeva, koji se zapravo neprimjetno prolaze, kao što i naše tijelo svaki dan neosjetno raste, i bez našeg znanja izrasta do svog savršenog oblika.
Prvi stupanj neporočnosti je prisutan tamo gdje se redovnik ne podvrgava smutnji od tjelesne požude u budnom stanju; drugi, tamo gdje se um ne zadržava na sladostrasnim pomislima; treći, tamo gdje se pri viđenju žene ni malo ne uznemiri željom; četvrti, tamo gdje u budnom stanju ne dopušta ni proste tjelesne pokrete; peti, tamo gdje i sama tanana suglasnost na tjelesno djelovanje ne ranjava um u slučaju kad rasuđivanje ili čitanje privodi na sjećanje čovjekovo rođenje; šesti, tamo gdje ni za vrijeme sna ne biva smućen sablažnjivim maštanjima o ženama.
Potpuna neporočna čistoća se od početaka suzdržanosti od požudnih misli i pokreta razlikuje savršenim umirivanjem tjelesnih uzbuđenja i spokojem. Savršeno sazrela neporočnost uvijek čuva nepomućenom i savršenom čistoću tijela i duše. Ona nije drugo do svetost. To se događa kad tijelo, prestavši da žudi protiv duha, počne da se suglasi s njegovim željama i krepošću, i kad se oboje međusobno sjedine čvrstim mirom, i po izreci pisca Psalama, kao braća stanu da žive zajedno (Ps 132,1). Tada i Bog boravi s njima, obzirom da se kaže da je u miru mjesto Njegovo (Ps 75,3), odnosno ne u buci rata i borbe sa strastima već u miru neporočnosti i u postojanom spokoju srca. Zato, onaj koji se, kroz gašenje tjelesnih strasti, udostoji steći ovo mjesto mira u isto vrijeme postaje i hram Božji.

BORBA S DUHOM SREBROLJUBLJA

Treća borba koja nam predstoji je borba s duhom srebroljublja, odnosno sa strašću koja je tuđa i nesvojstvena našoj prirodi. Ona se u redovnicima rađa zbog malodušnosti slabo energične duše koja nije ustrojena kako treba, i najvećim dijelom od loše položenog odricanja od svijeta u čijoj osnovi nije ležala žarka ljubav prema Bogu. Pokreti ostalih strasti kao da u nama samima imaju početak, kao da su usađeni u čovjekovu prirodu i nekako usidreni u tijelo. Obzirom da su istovremene s našim rođenjem, strasti svojim pokretima predviđaju pokazatelja sposobnosti da se razlikuje dobro i zlo. One se pobjeđuju jedino dugotrajnim trudom. Ta bolest odnosno srebroljublje, dolazi kasnije i izvana prilazi duši. Zato ona i može da se lakše otkloni i istjera. Ali, ukoliko zbog nemara bude zanemarena i jednom puštena u srce, ona biva pogubnija od svih. Ona se tada teže izgoni od svih, obzirom da postaje korijen svih zala (1 Tim 6,10), služeći kao izvor buđenja raznih strasti.
Ukoliko ugrabi vlast nad malodušnom i hladnom dušom redovnika, ova strast ga najprije pobuđuje k malom prihodu, s upečatljivim slikama mu opisujući neke, navodno pravedne i razumne razloge zbog kojih mu je nužno ili da sačuva nešto novca prilikom odricanja od svijeta, ili da ga stekne nakon odricanja. Žali se ona: ''Ono što se daje u samostanu nije dovoljno za zdravo i krepko tijelo. Što ćeš činiti ako se dogodi tjelesna bolest, a kod tebe ne bude ništa da sebi pomogneš u nemoći? Samostanska sredstva za izdržavanje su previše oskudna, a nebriga o bolesnima prevelika. Morat ćeš umrijeti na bijedan način ukoliko ne budeš imao nešto vlastito što bi mogao da upotrijebiš na popravku tjelesnog zdravlja. Ni odjeća koju ti je dao samostan nije dovoljna. Zato trebaš imati nešto čime bi mogao sebi nabaviti drugu. Na kraju, ne može se sve vrijeme života provesti u istom samostanu. Prema tome, ukoliko ne pripremiš sebi novce za putne troškove i prijevoz preko mora, nećeš se moći preseliti kad budeš htio, te ćeš, stiješnjen krajnjom bijedom, bez ikakvog uspjeha postojano provoditi radnički i bijedan život.''
Kad takvim pomislima zaplete svoj um, redovnik počinje misliti kako da stekne makar i jedan novčić. S tim ciljem on traži neki posao, koji i izvršava sa svom marljivošću bez znanja svoga duhovnog oca. Zatim, prodavši tajno ono što je rukama napravio i dobivši željeni novac, on se, u strahu za njega, premišlja gdje ga ostaviti ili kome da ga povjeriti na čuvanje. Istovremeno, njega je već počela nagrizati još ljuća briga o tome kako da udvostruči novac, i on grčevito stvara važne planove o tome što bi kupio za njega, i kakvu bi novu korist stekao od kupljenog. A, kad mu se i ta želja ostvari, pojavit će se posve nezasitna pohlepa za zlatom, koja se zatim sve jače i jače razgorijeva sukladno s količinom prihoda, jer s umnožavanjem novca, uvećava se i bjesnilo strasti prema njemu. Kao žar na žar, dolaze i druge brižljive pomisli: obećava mu se dug život, predočava starost i razne duge bolesti koje u starosti nije moguće podnijeti ukoliko se u mladim godinama ne pripremi dovoljno novca. Tako se nesretna duša, obzirom da je svezana uzama ove zmije ili srebroljublja, sve više i više razgorijeva u želji da umnoži loše započeto sabiranje imetka, sama u sebi rađajući zarazu koja je, slično vatri, sve jače i jače obuzima. Obzirom da je sva prožeta koristoljubivom pomisli, ona ni na što ne obraća pogled srca osim na izvor iz kojeg može nabaviti novac kojim bi se što brže oslobodila od bremena samostanske strogosti. Ukoliko se pojavi neka nada za dobivanje novca, ona se već ničega ne ustručava: ni laži, ni kleveta, ni krađe, ni narušavanja vjernosti. Jednom riječju, zlato i očekivanje koristi u svemu za nju postaje bog, kao što je za druge trbuh. Providjevši poguban otrov ove bolesti, apostol Pavao je nazvao ne samo korijenom svih zala, već i služenje idolima, govoreći: Umrtvite i lakomost, koja je idolopoklonstvo (Kol 3,5).
Postoje tri vrste te bolesti koje svi Oci s jednakim gađenjem osuđuju. Prva, čiju smo štetnost već opisali, vara neke nesretnike i uvjerava ih da sabiru ono što nisu imali ni ranije kad su živjeli u svijetu; druga ih podstiče da opet žele i povrate ono što su ostavili na početku svoga odricanja od svijeta; treća se rađa pri lošem postavljanju početka redovništva odnosno pri nesavršenom odricanju od svega, i onima koje uspijeva da zarazi duševnom hladnoćom ne dopušta savršeno oslobađanje od svih svjetskih imanja, uplašivši ih budućom oskudicom i rastrojivši ih nevjerom. Ona im zatim, uslijed zadržavanja novca i drugog imanja, koja su bili dužni da ostave odričući se od svijeta, nikako ne dopušta dostignuće evanđeoske savršenosti. I, u Svetom pismu možemo naći primjere osude te tri vrste pada, s teškim kaznama koje ih prate. U želji da dobije ono što prije nije imao, Gijezije ne samo da se nije udostojao da zadobije milost proročke službe koju je trebalo da dobije od svoga učitelja po nasljednom prvenstvu, već je bio i poražen gubom zbog Elizejevog prokletstva (4 Kr 5,21-27). U želji da povrati novac koji je, pošavši za Kristom, odbacio, Juda je upao u izdaju Gospodina i izgubio apostolski čin. Osim toga, on ni svoj život nije okončao na opći način, već samo-nasilnom smrću (Mt 27,5). Zadržavši jedan dio od onoga što su posjedovali, Ananija i Safira su riječima apostola kažnjeni smrću (Dj 5,1-11).
O, onima koji su se odrekli svijeta, ali su zatim bili pobijeđeni nevjerom strašeći se da ostanu bez svakog zemaljskog imanja, tajanstveno je zapisano u knjizi Ponovljenog zakona: Tko je plašljiv i slab srcem neka ne ide u rat, već neka ide i vrati se kući svojoj, da ne bi srce brata svoga uplašio kao svoje (Pnz 20,8). Što je očiglednije od tog proroštva? Nije li očigledno da Sveto pismo želi reći da je bolje da oni i ne postavljaju temelj takvom zvanju, niti da ime njegovo primaju na sebe kako i druge svojim riječima, lošim primjerom i nevjernim strahom svojim ne rastroje i udalje od evanđeoske savršenosti. Dakle, njima se zapovijeda da odlaze iz borbe i da se vraćaju domu svome, obzirom da s podijeljenim srcem nitko ne može boriti u Gospodinovoj borbi. Jer, dvoličan čovjek je nepostojan u svim putevima svojim (Jak 1,8). U evanđeoskoj priči se govori o kralju koji je s deset tisuća krenuo protiv drugoga, koji je imao dvadeset tisuća vojnika. Ne nadajući se da će imati uspjeha u sukobu s njim on je, dok je još bio daleko od njega, poslao tražiti mir ne želeći očigledno niti da počinje borbu. Proničući u smisao te priče dolazimo do zaključka da je bolje da gore navedene osobe uopće i ne započinju s odricanjem od svijeta, već da, započevši, kasnije ne mogu ga podnositi marljivo i s potpunom točnošću, i tako sebe izlože velikoj opasnosti. Jer, kao što govori Premudri, bolje je ne obećati, nego li obećati pa ne ispuniti (Prop 5,4). Dobro je tu rečeno da jedan ide s deset tisuća, a drugi s dvadeset. Jer, broj strasti koje nas napadaju veći je od broja dobrih raspoloženja koja se bore za nas. Ali nitko ne može služiti Bogu i mamonu (Mt 6,24), i niti jedan tko je stavio ruku svoju na plug pa se obazire nazad, nije pripravan za Kraljevstvo Božje (Lk 9,62).
Sklonost pohlepi sličnu ranijoj takvi pokušavaju opravdati autoritetom Svetog pisma. Tumačeći ga nepravilno, oni su s radošću spremni izokrenuti i po svojoj želji izmijeniti misao apostola, pa čak i samog Gospodina, ne prilagođavajući svoj život ili razum prema smislu Pisma, već čineći nasilje nad Pismom po želji vlastitog ugađanja sebi. U želji da i u sadašnjem slučaju pokažu da je Pismo suglasno s njihovim mišljenjem, oni govore: Napisano je: Blaženije je davati, nego primati (Dj 20,35). Shvaćajući ove riječi na krivi način, smatraju da se njima savršeno poništava snaga izreke u kojoj se govori: Ako hoćeš savršen da budeš, idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima, i imat ćeš blago na nebu, pa hajde za mnom (Mt 19,21). Oni misle da pod takvim izgovorom ne moraju ostavljati svoje bogatstvo. Oni se proglašavaju blaženijim od onih koji su ga ostavili jer su u stanju da, kao osigurani ranijim imanjem, od suviška i drugima udijele. U stvari, oni se srame da s apostolom Pavlom prime slavno siromaštvo Krista radi, i ne žele se zadovoljiti trudovima svojih ruku i samostanskim oskudnim izdržavanjem. Njima preostaje jedno od dvoje: ili da postanu svjesni svoje samoobmane i toga da se nikada nisu odrekli od svijeta obzirom da su pristrani prema ranijem bogatstvu, ili da, ukoliko žele da na djelu i kroz trud ispitaju redovničko zvanje, sve odbace i razdaju da bi se, ne zadržavajući kod sebe ništa od onoga od čega su se odrekli, zajedno s apostolom Pavlom hvalili glađu i žeđu, i trpljenjem hladnoće i golotinje (2 Kor 11,27).
Kruži jedna izreka svetog Bazilija, biskupa cezarijskog, upućena jednom senatoru koji je bio savladan hladnoćom o kojoj je riječ, odnosno koji je, govoreći da se odrekao od svijeta, kod sebe zadržao nešto od imovine ne želeći se izdržavati trudom svojih ruku, niti se obučavati istinskoj poniznosti kroz oskudicu u svemu i mukotrpni napor u samostanskom podčinjavanju. Rekao mu je: ''I čin senatora si izgubio i redovnik nisi postao.''
Prema tome, ako želimo zakonito činiti pothvat duhovnim naporom, istjerajmo iz srca naših i tog pogubnog neprijatelja. Pobjeda nad njim nije toliko velika, ali je vrlo nečasno i ružno biti pobijeđen od njega. Jer, biti poražen od snažnijeg je bolno zbog obaranja dolje i žalosno zbog izgubljene pobjede, iako poraženi na neki način nalazi utjehu u tome što je svjestan snage protivnika. Ali, ako se poraz pretrpi od slabog protivnika i pri borbi koja nije teška, ponižavajući sram će izazvati puno veći bol od bola zbog pada, i sram će biti puno teži od nastale štete.
Konačna pobjeda i savršeno slavlje nad ovim neprijateljem može se očekivati tek kad savjest redovnika ne bude uprljana posjedovanjem čak ni najmanjeg novčića. Zato je nemoguće da se onaj koji se zanio makar i najmanjim novčanim darom, i koji je jednom u srce svoje primio korijen požude pohlepe, odmah ne razgori vatrom čežnje za većim darom. I, vojnik Kristov će biti pobjednik, van svake opasnosti i nedostupan napadu strasti, sve dok ovaj najnezgodniji duh u njegovom srcu ne posije začetke svoje požude. Kod svih vrsta strasti najvažnije je paziti na glavu zmije. Ali, osobito u odnosu na ovu strast, redovnik treba biti posve brižljivo oprezan i ne dozvoliti da njena glava uđe u unutrašnjost. Jer, ukoliko bude puštena unutra ona će, hraneći se svojom materijom i jačajući, sama od sebe razgorjeti veliki požar. Zato, redovnik ne treba strahovati samo od posjedovanja novca, već i samu želju treba sasvim odstraniti iz duše. I ne treba toliko izbjegavati djela srebroljublja, koliko s korijenom odsijecati strast njegovu. Jer, nikakvu korist nam neće donijeti oskudica u novcu, ukoliko u nama ostane želja da ga posjedujemo.
Moguće je da i onaj koji nema novca bude porobljen bolešću srebroljublja. Nikakvu korist neće donijeti djelo lišavanja od svega onome koji nije u stanju mogao odsjeći strast pohlepe. Jer, on se naslađuje djelom osiromašenja, ali ne i samom krepošću siromaštva, te se sa žalošću u srcu miri s teškom nužnošću. Jer, kao što neke neoskvrnjene tijelom evanđeoska riječ proglašava nečistima srcem (Mt 5,28), tako i oni koji nimalo nisu opterećeni težinom novca mogu, po srcu i umu, biti osuđeni zajedno sa srebroljupcima. Oni jednostavno nisu imali priliku za stjecanje, ali su imali volju za stjecanjem, koje u očima Božjim uvijek ima veću važnost od nužnosti. Zato se trebamo na sve načine pobrinuti da plodovi naših trudova ne propadnu uzalud. Jer, dostojno je sažaljenja da se trpe posljedice lišavanja od svega i osiromašenja, a da se plodovi gube uslijed besplodne grešne želje volje.
Hoćeš li saznati kakve pogubne plodove donosi ova strast i kakve ogranke drugih strasti pušta iz sebe, na štetu onog koji je prima i brižljivo je ne odstrani? Pogledaj na Judu koji je bio pribrojan apostolskom činu! Kako ga je samo pogubila otrovom svojim obzirom da nije htio zgaziti smrtonosnu glavu zmije uhvativši ga u zamku svoje požude! U kakvu ga je samo duboku propast prijestupa bacila, nagovorivši ga da za trideset srebrnjaka proda Otkupitelja svijeta i Spasitelja ljudskog roda! On nikada ne bi bio doveden do tako bezbožnog djela izdaje da nije bio zaražen bolešću srebroljublja. On ne bi postao vinovnik ubojstva Gospodina da se nije navikao da potkrada povjereni mu kovčežić.
Eto najsnažnijeg primjera tiranije ove strasti. Jednom zaplijenjenoj duši ona, kao što smo rekli, više ne dopušta vršiti bilo kakvo pravilo poštenja, ni da se nasiti bilo kakvim prihodima. Jer, kraj njenog bjesnila se ne postiže kad se stekne bogatstvo, već ogoljenošću od svega. I sam Juda je dobio na raspolaganje kovčežić namijenjen za dijeljenje bijednima da bi, nasitivši se obiljem novca, u krajnjoj mjeri umirio svoju strast. Ali, on se raspalio pretjeranim razgorijevanjem strasti, te je ne samo tajno potkradao kovčežić, već je i samog Gospodina htio prodati. Jer, bjesnilo ove strasti se ne zasićuje nikakvom veličinom bogatstva.
Znajući da onaj koji ima nešto po strasti nije u stanju pohlepu zadržati u pristojnim granicama, i da kraj strasti nije mala ili velika suma, već savršeno odricanje od svega, sveti apostol Petar kažnjava smrću Ananiju i Safiru, koji su za sebe zadržali nešto od svog imanja. I oni su poginuli za laž zbog pohlepe, kao što je Juda sam sebe pogubio zbog krivice izdaje Gospodina. Kakva je samo među njima sličnost u prijestupu i u kazni!? Tamo je srebroljublje dovelo do izdaje, a ovdje do laži. Onamo se izdaje istina, a ovdje se vrši grijeh laži. Djelovanje grijeha tamo i ovdje naočigled nije slično, ali mu je cilj istovjetan. On je, da se izbavi od bijede opet poželio da ima ono čega se bio odrekao, a oni su, da ne bi postali siromašni i bijedni, pokušali za sebe zadržati nešto od svoga imanja, koje je trebalo da se apostolima vjerno prinese, ili potpuno razdijeli braći. I, u prvom i drugom slučaju je slijedila jednaka kazna smrću zato što su oba grijeha izrasla iz istog korijena srebroljublja. Ako je (nastavit ćemo da razmatramo) onima koji nisu željeli steći tuđe, već samo da sačuvaju svoje vlastito i koji nisu imali želju za stjecanjem, već samo želju da sačuvaju, izrečena tako stroga presuda, što da se kaže za one koji žele sabirati bogatstvo koje nikada nisu imali, i koji se pred ljudima pokazuju siromašni, dok pred Bogom ostaju bogati zbog strasti pohlepe.
Pohlepne trebamo smatrati gubavima duhom i dušom, slično Gijeziju koji je, poželjevši raspadljivi novac ovoga svijeta, bio pogođen zaraznom nečistoćom gube. Njome je on i nama ostavio očigledan primjer da duša, koja se oskrnavi prijestupnom strašću pohlepe, bude poražena duhovnom zarazom strasti, i da u očima Gospodina ima nečistoću koja vodi vječnom prokletstvu.
Prema tome, ako si, nastojeći savršenosti, ostavio sve i pošao za Kristom, slušajući riječ Njegovu: Idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima, i imat ćeš blago na nebu, pa hajde za mnom (Mt 19,21), zašto se, položivši ruke na plug, osvrćeš nazad i po riječima istog Gospodina, postaješ nepripravan za Kraljevstvo nebesko (Lk 9,62)? Kad si već postavljen na krov, na visinu evanđeoske savršenosti, zbog čega opet silaziš u kuću svoju da uzmeš nešto od onoga što si ranije tako radosno prezreo (Lk 17,31)? Kad si već postavljen na polje djelovanja kreposti, zašto se opet trudiš obući u breme svjetskog stjecanja, od kojeg si se oslobodio pri odricanju od svijeta? Ako tada, preduhitren siromaštvom, nisi imao što da ostaviš, utoliko prije sada ne trebaš stjecati ono što ranije nisi posjedovao. Ti si, po osobitoj Božjoj slobodnoj volji, siromaštvom bio pripremljen za odricanje od svijeta da bi, neometan nikakvim lancima stjecanja, brže pritekao k Njemu. Uostalom, nitko od siromašnih ne treba sebe smatrati nižim zato što nema što da ostavi. Jer, nema nikoga koji ne bi imao što da ostavi. Od svih imanja svijeta odrekao se onaj koji je s korijenom odsjekao samu strast za stjecanjem.
Ovu krepost ne pohlepe ili ne stjecanja mi ne možemo sačuvati cijelom i nepovrijeđenom ukoliko ne živimo u samostanu, i ukoliko, po apostolu Pavlu, nismo zadovoljni kad imamo hranu i odjeću (1 Tim 6,8).
Prema tome, sjećajući se osude Ananije i Safire, ustručavajmo se zadržati nešto od onoga što smo po zavjetu dužni savršeno ostaviti, namjeravajući da se odreknemo od svijeta. Plašeći se također primjera Gijezija, koji je za grijeh srebroljublja bio kažnjen neizlječivom gubom, strašimo se da steknemo ono što ni prije nismo imali. Također, užasavajući se kako zlodjela Judinog tako i njegovog kraja, izbjegavajmo svim snagama ponovno stjecanje novca, od kojeg smo se odrekli jednom zauvijek. Osim toga, pomišljajući na smrtnost naše prirode i neizvjesnost smrtnog časa, strašimo se da Gospodinov dan, koji nastupa kao lopov u noći, našu savjest ne zatekne uprljanu stjecanjem makar i jednog novčića. Jer, i on jedan će uništiti sve plodove našeg odricanja od svijeta i učiniti da se ono što je Gospodin u Evanđelju rekao bogatašu odnosi i na nas: Bezumniče, ove noći tražit ću dušu tvoju od tebe; a ono što si pripremio čije će biti (Lk 12,20)!
Nimalo ne misleći o sutrašnjem danu, nikako nemojmo sebi dozvoliti da se udaljimo od pravila samostana. Mi to, bez sumnje, nikako nećemo moći izvršiti, niti ćemo moći mirno živjeti po pravilima samostanskog ustava, ukoliko u nama prethodno ne bude na čvrstom temelju utvrđena krepost trpljenja, čiji izvor nije ništa drugo nego poniznost.

BORBA S DUHOM SRDŽBE

U četvrtoj borbi predstoji nam da iz dubine naše duše s korijenom izvadimo smrtonosni otrov srdžbe. Jer, sve dok se srdžba gnijezdi u našim srcima, i osljepljuje oko našega uma pogubnom tamom, mi ne možemo steći: ni pravilno razlikovanje dobra i zla, ni oštrinu časnog sagledavanja, ni zrelost savjeta, niti možemo biti pričesnici života, niti se neustrašivo držati pravde, niti primati istinsku duhovnu svjetlost obzirom da je rečeno: Uznemiri se od bijesa oko moje (Ps 6,8), niti postati pričesnici mudrosti čak i da nas svi smatraju premudrim obzirom da srdžba počiva u njedrima bezumnih (Prop 7,10), niti postići dugovječni život čak i ako nas drugi ljudi smatraju razumnim obzirom da srdžba pogubljuje i razumne (Izr 15,1), niti uzmoći da uvijek dobro držimo mjeru pravde po ukazanju srca obzirom da srdit čovjek ne tvori pravdu Božju (Jak 1,20), niti uzmoći da posjedujemo važno uvažavanje, tako obično i među ljudima ovoga života makar i po prednosti rođenja bili smatrani znatnima i poštovanima obzirom da srdit čovjek nije dobre ćudi (Izr 11,25), niti uzmoći da posjedujemo zrelost savjeta makar izgledali kao oni koji su stekli puno spoznaje obzirom da bijesan čovjek sve čini bez savjeta (Izr 14,17), niti biti spokojni od nemira i smutnje, ni slobodni od grijeha makar nimalo od drugih ne bili uznemiravani obzirom da srdit čovjek zameće svađu, i bijesan otkriva grijehe (Izr 29,22).

Trudeći se da opravdaju ovu pogubnu bolest duše, poneki pokušavaju umanjiti njenu nepriličnost pogrešno tumačeći Pismo, te govore: ''Nije strašno ako se srdimo na braću koja griješe, obzirom da se i sam Gospodin srdio na one koji ili neće da ga spoznaju, ili neće da ga poštuju kao što treba, i ako ga i znaju, kao na primjer: I planu srdžba Gospodinova na narod Njegov (Ps 105,40), ili, kao na drugom mjestu, gdje se prorok moli, govoreći: Gospodine, nemoj me koriti u bijesu svome, niti u srdžbi svojoj kazniti'' (Ps 6,2). Oni ne razumiju da time ne samo što ljudima daju slobodu da djeluju po strasti na svoju propast, već i bezgraničnome Bogu, izvoru svake čistoće, nečasno pripisuju nečistu tjelesnu strast.
Ukoliko se ova i slična mjesta u Svetom pismu shvate bukvalno, u grubom tjelesnom značenju, ispast će da Bog spava i da se budi, da sjedi i hoda, da je blagonaklon prema jednima i da se odvraća od drugih, da se približava i udaljuje, da ima tjelesne udove: glavu, oči, ruke, noge i slično. Ne može izbjeći krajnju pogrešku onaj koji sve ovo bukvalno razumije o Onome koji je, po svjedočanstvu Svetog pisma: nevidljiv, neopisiv i svuda prisutan. Isto tako se Njemu bez bogohulstva ne može pripisati smutnju srdžbom i bijesom. Pod imenom tjelesnih udova i pokreta označavaju se Božja svojstva i Njegova umna djelovanja o nama, koja mi lakše možemo shvatiti kroz usporedbu: oči označavaju da Bog sve vidi i sve zna; ruke i noge Njegovo stvaralaštvo i promišljanje, mišice silu i svemoć itd. Tako isto, kad čitamo o srdžbi ili bijesu Božjem, trebamo se čuvati da ne pomišljamo na nešto što se susreće kod čovjeka. Pod tim treba Bogu dolično da shvatimo nešto što je tuđe svakoj ljutnji, zapravo da je On sudac i pravedno uzvraća za sve što u ovome svijetu nije ispravno učinjeno. Pri čitanju izreka takve vrste trebamo se plašiti pravedne kazne Božje, te se na svaki način čuvati od svega što je protivno Njegovoj volji.
Zato, redovniku koji teži savršenosti i želi zakonito činiti duhovni pothvat treba da je tuđ svaki pokret srdžbe i bijesa. On treba slušati što mu zapovijeda apostol Pavao: Svaka gorčina i srdžba i ljutina i vika i hula sa svakim zlom, neka su daleko od vas (Ef 4,31). Govoreći: ''Svaka srdžba da je daleko od vas'', on ne izuzima nikakav pokret srdžbe, čak ni onaj koji izgleda kao nužan ili koristan. Redovnik koji žuri, ako se pokaže kao nužno, da liječi brata koji je sagriješio neka pazi da se ne rasrdi da ne bi, brinući se da izliječi onog koji strada lakom groznicom, upao u još goru bolest slijepila. Jer, onaj koji hoće da zaliječi ranu drugoga treba biti zdrav i slobodan od svake bolesti, da mu se ne izrekne evanđeoska riječ: Liječniče, izliječi se sam (Lk 4,23), a također i: A, zašto vidiš trun u oku brata svoga, a brvno u oku svome ne osjećaš? Ili, kako ćeš reći bratu svome: stani da ti izvadim trun iz oka tvoga; a eto brvno u oku tvome (Mt 7,3-4).
Bez obzira iz kojeg razloga se u nama razgorio, pokret srdžbe osljepljuje oči srca. Nalažući pokrov na oštrinu umnog vida on ne daje da vidimo Sunce pravde. Svejedno je, je li na oči postavljen zlatni ili olovni list, ili od nekog drugog metala, vrijednost metala ne utječe na razliku u oslijepljenosti. Uostalom, srdžba nam čini i vrlo korisnu uslugu ukoliko se srdimo na sladostrasne pokrete našeg srca i ukoliko se bunimo što se u skrovištima naših grudi javlja naklonost onome što je sram činiti, pa čak i govoriti pred ljudima i zbog čega strepimo od straha pri misli na prisustvo anđela i samoga Boga, koji je svuda i sve ispunjava, kao i o Božjem oku koje sve vidi od kojeg se ne mogu sakriti nikakve tajne naše savjesti. Korisno je i kad se ljutimo protiv same srdžbe, odnosno zbog toga što se ona uvukla u nas, pobuđujući nas protiv brata. Jer, tada sa srdžbom odbacujemo njene pogubne prijedloge ne dajući joj da se na našu štetu skriva u skrovištima naših grudi. Da se tako srdimo uči nas i prorok David koji je odlučno od svojih osjećaja odbacivao ovu strast. On se čak ni svojim javnim neprijateljima koje je Bog predao u njegove ruke nije htio osvetiti. Kad ga je Semej na glas psovao pred svima, bacajući kamen na njega, i kad je Abisej, sin Sarujin, za kaznu zbog takve uvrede kralja htio da mu odrubi glavu, blaženi kralj David se pobožno pobunio protiv takve namjere, sačuvavši neustrašivo svoju krotkost, i pokazavši obrazac poniznosti i tvrdog trpljenja, govoreći: Što je vama do mene, sinovi Sarujini, neka psuje; jer mu je Gospodin rekao: psuj Davida. Pa tko smije kazati: zašto tako činiš? Još reče David Abisaju i svim slugama svojim: eto, moj sin koji je izašao od bedara mojih, traži dušu moju, a kako neće ovaj Benjaminov? Ostavite ga neka psuje, jer mu je Gospodin zapovjedio. Da ako Gospodin pogleda na nevolju moju, i vrati mi Gospodin dobro za psovku njegovu današnju (2 Sam 16,10-12).
Na taj način, nama se dopušta da se srdimo, ali za spasenje, odnosno na sebe i na loše misli koje nam dolaze. Dakle, možemo se srditi na njih, i da ne griješimo, odnosno da ih ne sprovodimo u djelo na vlastitu štetu. Isti smisao još jasnije izražava i slijedeći stih: Govorite u srcima svojim i na posteljama svojim se rastužite (Ps 4,5). Naime, ono što mislite u srcima svojim kad vas iznenada spopadnu misli smutnje ispravljajte i zagladite spasonosnom poniznošću (skrušenošću), pošto prethodno mirnim rasuđivanjem uspijete utišati svaki šum i nemir srdžbe, što će biti slično lijeganju na udobnu postelju. Iskoristivši pouku ovoga stiha i apostol Pavao je rekao: Srdite se ali ne griješite, i zatim dodao: Sunce da ne zađe u srdžbi vašoj: niti dajte mjesta đavlu (Ef 4,26-27). Ako je pogubno dopuštati da Sunce pravde zađe u srdžbi našoj, i ako mi, rasrdivši se odmah dajemo mjesto đavlu u srcu svome, zbog čega onda ranije zapovijeda da se srdimo, govoreći: Srdite se ali ne griješite! Ne kaže li on slijedeće: srdite se na svoje strasti i na samu srdžbu vašu, da pri vašoj popustljivosti u srdžbom potamnjenim umovima vašim ne počne zalaziti Sunce pravde ili Krist. Jer, Njegovim odlaskom vi ćete u svojim srcima dati mjesto đavlu.
U prenesenom značenju pod suncem možemo shvatiti razum. On se pravedno naziva suncem zato što prosvjetljuje sve pomisli i nastojanja našeg srca. S druge strane, pod zabranom srdžbe trebamo shvatiti zapovijed da strašću srdžbe ne gasimo to svjetlo kako, s njegovim zalaskom, cijelo naše srce ne obuzme tama burnog nemira zajedno s njegovim vinovnikom, odnosno đavlom. Jer, tada bi, obuhvaćeni tamom srdžbe kao u tamnoj noći, ostali u neznanju što da radimo. Takvo shvaćanje ovog mjesta kod apostola Pavla predano nam je u poukama staraca (otaca). Oni ne dozvoljavaju čak ni za trenutak dopuštanje srdžbi da se uvuče u naše srce. Oni nas savjetuju da na sve načine pazimo da ne dođemo pod osudu izrečenu u Evanđelju: Svaki koji se srdi na brata svoga nizašto bit će kriv sudu (Mt 5,22). Pri tome, kad bi bilo dozvoljeno da se srdimo do zalaska sunca, strast srdžbe bi se uvijek žurila da se, navodno opravdano, zadovolji svojom osvetom prije nego što sunce zađe na zapadu.
A, što reći za one čija neumoljivost ne prestaje ni po zalasku sunca, i koji puno dana drže zloću na one protiv kojih su se rasrdili? Oni ponekad govore da se ne srde, iako njihova djela često otvoreno razotkrivaju silno negodovanje kad se, na primjer, prema nekome ne obraćaju s pristojnom riječju ili kad ne razgovaraju s uobičajenom ljubaznošću. Njima se čini da oni pri tom ne griješe, obzirom da ne traže osvetu za svoju razdražljivost. Ali, oni samo ne smiju, ili ne mogu da je iskažu, dok im u srcu kipi. Šuteći, oni je preživljavaju, čime otrov srdžbe obraćaju na svoju propast. Oni gorčinu srdžbe ne izgone odmah snagom duše, već je kuhaju tokom mnogih dana, da bi je tek tijekom vremena donekle ukrotili.
Zar ne zadovoljava svoju osvetu i srdžbu onaj koji od onoga na što ga pobuđuje srdžba izvršava samo ono što može? Tako čine i oni koji zadržavaju pokrete srdžbe ne zbog želje da su miroljubivi, već zbog nemoći da se osvete, iako je i iskaljuju čime mogu. Nemajući mogućnosti da onima na koje su se rasrdili učine nešto više, oni svoj bijes iskaljuju time što s njima ne govore s običnom ljubaznošću. Dakle, nije, dovoljno samo da se ukroti iskazivanje grijeha na djelu. Srdžbu treba izbaciti iz skrovišta srca, inače će se, uslijed pomračenja tamom, izgubiti zdravo rasuđivanje i svjetlost znanja, čime čovjek prestaje biti hram Duha Svetoga. Jer, iako i ne žalosti ljude iz okoline, pritajena srdžba u srcu izgoni najsvjetlije sijanje Duha Svetoga, isto kao i iskazana srdžba.
Zar se može misliti da nam Bog dopušta makar i jednu minutu držati srdžbu, ukoliko se zna da ne dozvoljava da prinosimo žrtve naših duhovnih molitava kad smo svjesni ne samo da se srdimo na drugoga, već i kad drugi ima nešto protiv nas: Dakle, ako prineseš dar svoj žrtveniku, i ondje se sjetiš, da brat tvoj ima nešto protiv tebe; ostavi ondje dar svoj pred žrtvenikom, i idi te se najprije pomiri s bratom svojim, pa onda dođi i prinesi dar svoj (Mt 5,23-24)? I, kako možemo misliti da nam se dozvoljava da držimo ogorčenost na brata makar do zalaska sunca (da ne kažem puno dana), ukoliko nam se ne dozvoljava da molitve svoje prinosimo Bogu čak ni kad on ima nešto na nas, i kad nam apostol Pavao zapovijeda: Stalno se molite (1 Sol 5,7), i: Dakle, hoću da se muževi mole na svakom mjestu, podižući svete ruke bez srdžbe i dvoumljenja (1 Tim 2,8)? Prema tome, ukoliko budemo zadržavali takav otrov u srcima svojim preostaje nam ili da se nikada ne molimo i da smo krivi pred apostolskom i evanđeoskom zapoviješću, kojom nam se zapovijeda da se stalno i na svakom mjestu molimo, ili da smo svjesni da, izlijevajući svoju molitvu bez obzira na zabranu, u stvari pokazujemo svoju oholu nepokornost u duhu bunta, a ne da prinosimo molitvu Gospodinu.
Ne moramo se duže zadržavati na evanđeoskim i apostolskim zapovijedima kad i Stari zavjet koji, čini se, donekle podilazi našim nemoćima upozorava na isto, govoreći: Nemoj mrziti brata svog u umu svom (Lev 19,17), i opet: Putevi onih koji pamte zlo vode u smrt (Izr 12,28), i još: Ne budi osvetoljubiv, i ne nosi srdžbe na sinove naroda svoga (Lev 19,18). Vidiš li da se i tu loše raspoloženje prema braći odsijeca ne samo na djelu, već i u tajnim pomislima, obzirom da se zapovijeda da se iz korijena iz srca izbaci mržnja da, ne samo ne uzvraćamo za uvredu, već da se je čak i ne spominjemo.
Osjetivši osobitu unutrašnju pobudu da ispravimo svoju nesređenu i nemarnu narav, i pobijeđeni ohološću ili ne trpljenjem, u sebi se žalimo da nam nedostaje pustinja. Time kao da podrazumijevamo da bi tamo, ni od koga ne uznemiravani, odmah stekli krepost trpljenja, očigledno pravdajući svoj nerad oko kroćenja poriva srdžbe, i razlog njenog nastajanja prebacujući na braću, a ne na svoje ne trpljenje. Ali, ukoliko, na taj način, budemo uzroke naše neispravnosti pripisivali drugima, nikada nećemo doći do nužne mjere trpljenja i savršenosti. Djelo ispravljanja i umirivanja svoga srca nemoj smještati u ruke slobodne volje drugoga, koje uopće ne stoji u našoj vlasti, već ga drži u dobrom raspoloženju svoje volje. Naše ne upadanje u srdžbu ne treba da zavisi od savršenosti drugoga, već od naše kreposti koja se ne stječe tuđim trpljenjem, već vlastitom velikodušnošću.
Prema tome, traženje pustinje priliči savršenima i očišćenima od svake strasti koji su u zajednici s braćom istrijebili sve strasti. U pustinju ne treba stupati zbog malodušnog bjekstva, već iz želje da se dostigne visina Božjeg sagledavanja, obzirom da nju ni savršeni ne mogu steći bez pustinje. Jer, neizliječene strasti koje prenesemo u pustinju ostat će skrivene u nama, ali ne i iskorijenjene. Onima koji su čisti srcem pustinja osigurava najčistije sagledavanje, i u najvjernijim viđenjima otkriva spoznaju duhovnih tajni, dok onima koji se još nisu očistili obično ne samo da gaji strasti, već ih još i pojačava. U takvom slučaju čovjek sebi može da izgleda trpljiv i ponizan sve dok se ne vidi ili ne stupi u dodir s nekim drugim čovjekom. Ali, čim ga neki slučaj izazove na pokret, on se odmah vraća svojoj ranijoj naravi, odnosno tada odmah u njemu niču strasti koje su se skrivale, i kao neukroćeni konji koji su ugojeni dugim odmorom, s najvećim nastojanjem i bjesnilom izlaze iz svojih zatvora na propast svojih jahača. Jer, ukoliko nisu prethodno očišćene, strasti s većim bjesnilom djeluju u nama poslije prekida slučajeva njihovog iskazivanja i kroćenja među ljudima. I samu sjenku trpljenja, kojom smo, kako se zamišljalo, živeći zajedno s braćom naizgled ovladali, i koje smo pokazivali, u najmanju ruku, iz uvažavanja prema njima i iz srama da se pred svima pokažemo malodušnim, mi gubimo u pustinjskoj bezbrižnosti.
Slično je i s otrovnim zmijama i zvjerima, jer dok se sakrivaju u pustinji u svojim leglima i skrovištima, one ne ujedaju, iako ne zbog toga što su bezopasne ili što su stekle dobre osobine, već stoga što ih na to prisiljava pustinja. Ali, čim ugrabe mogućnost da ugrizu, one odmah iznose i iskazuju otrov i zvjerstvo koje se u njima skriva. Isto tako i onima koji žele savršenost nije dovoljno da se ne srde na ljude kad s njima nisu u općenju i sukobu, obzirom da je srdžba pri tome živa, ona se je samo pritajila i spremna je da se odmah obruši na bilo što. Sjećam se kako sam se, živeći u pustinji, ponekad rasrdio na pero za pisanje ukoliko mi se ne bi svidjela njegova debljina ili tankost, ponekad na nožić ukoliko se pri rezanju zatupi te ne siječe brzo, a ponekad i na kremen ukoliko iz njega nije brzo izletjela iskra vatre kad sam žurio na čitanje. Pokret negodovanja je ponekad navaljivao s takvom snagom da se iz usta nevoljno čulo prokletstvo na bezdušnu stvar, ili već neizostavno na đavla, time bi i smutnje nestajalo i duša se činila spokojnom. Prema tome, u djelu usavršavanja će malu korist donijeti udaljavanje od ljudi na koje bi se podizala srdžba, ukoliko prethodno ne zadobijemo trpljenje. Jer, strast srdžbe se može iskazivati i na nijemim stvarima i na sitnicama. Ostajući u našem srcu ona nam neće dati da postignemo mirno raspoloženje, niti da se oslobodimo od drugih strasti.
Zato, ako želimo da postignemo najviše Božje blago o kojem se govori: Blaženi čisti srcem, jer će Boga vidjeti (Mt 5,8), dužni smo da ovu strast izbacimo, ne samo iz naših djela, već i da je s korijenom odstranimo iz dubine duše. Jer, neće nam suviše koristiti da krotimo bjesnilo srdžbe u riječi i da je ne iskazujemo na djelu, ukoliko je Bog, od kojeg se ne mogu sakriti tajne srca, bude vidio u skrovištima srca. Evanđeoska riječ nam zapovijeda da prije odstranimo korijene strasti, nego li njihove plodove koji se po odstranjivanju korijena više neće rađati. Time će duša dobiti mogućnost da postojano boravi u svakom trpljenju i svetosti, obzirom da srdžba neće biti odstranjena samo s površine naših postupaka i djelovanja, već i iz skrovišta pomisli. Zato trebamo umrtviti srdžbu i mržnju, da ne upadnemo u grijeh ubojstva čovjeka, koji bez njih ne može da se dogodi. Jer, svaki koji se srdi na brata svoga ni za što, bit će kriv sudu (Mt 5,22), i: Svaki koji mrzi brata svojega je ubojica čovjeka (1 Iv 2,15). Naime, takav u srcu želi da pogine onaj na kojeg se srdi. I, iako ljudi ne smatraju da je prolio krv vlastitom rukom ili mačem, Gospodin ga zbog strasti srdžbe proglašava ubojicom. Naime, on će svakom uzvratiti ili nagradom, ili kaznom ne samo za ostvarena djela, već i za namjere volje, kako sam govori preko proroka: A, ja znam djela njihova i misli njihove, i doći će vrijeme, te ću sabrati sve narode (Iz 66,18). I apostol Pavao kaže: Obzirom da se misli njihove među sobom optužuju ili opravdavaju na dan kada Bog bude sudio tajne ljudske (Rim 2,15-16).
Prema tome, Kristov nositelj pothvata, koji zakonito čini pothvat, treba s korijenjem iz sebe izbaciti strast srdžbe. Za savršeno izlječenje od ove bolesti nužno je slijedeće liječenje: prije svega, trebamo vjerovati da ne dolikuje srditi se ni pod kojim izgovorom, ni zbog opravdanih, ni zbog neopravdanih razloga, znajući da ćemo, po potamnjenosti srdžbom izvorne svjetlosti koja je u nama, po potamnjenosti svjetlosti našeg srca, odmah izgubiti i svjetlost razlikovanja stvari, i čvrstinu razboritosti i pristojnosti, i mjerilo pravde; zatim, trebamo se držati uvjerenja da će se, ukoliko se duh srdžbe zadrži u nama, neizbježno pomutiti i čistoća našega duha, te on više neće moći biti hram Duha Svetoga; i napokon trebamo pomišljati i na to da sve dok boravimo u srdžbi mi se nikako ne smijemo moliti i pred Gospodinom izlijevati svoje molbe. I, iznad svega, imajući pred očima neizvjesnost granice čovjekovog života, postojano trebamo biti svjesni da se svakog dana možemo preseliti iz tijela. Tamo nam nimalo neće pomoći: ni držanje čistoće neporočnosti, ni odricanje od cijelog imanja, ni preziranje bogatstva, ni trud posta i bdijenja, obzirom da već zbog srdžbe i mržnje Vječni Sudac prijeti vječnim mukama.

BORBA S DUHOM TUGE

U petoj borbi trebamo izbjeći žalac sve-proždiruće tuge. Ukoliko zadobije mogućnost da ovlada našim srcem, ona onemogućava Božje sagledavanje. Sunovrativši dušu s visine svetog raspoloženja, ona je oslabljuje do kraja i guši, ne dajući joj ni da molitve vrši s običnom živošću srca, ni da pritječe čitanju svetih knjiga kao duhovnom oruđu i lijeku, ni da bude mirna i krotka s braćom, dok je prema obaveznim djelima poslušnosti čini ne trpljivom i mrmljivom. Lišivši je svakog zdravog rasuđivanja i pomutivši joj srce, ona je čini izbezumljenom i opijenom, te je skruši i davi pogubnim očajem.

Zato, ukoliko se želimo zakonito truditi u pothvatima duhovne borbe, dužni smo s podjednakom pažnjom liječiti i ovu bolest. Kao što moljac nagriza odjeću, i crv drvo, tako i tuga čovjeku izjeda srce (Izr 25,21), tako jasno i određeno Božji Duh izražava snagu opasne i pogubne strasti. Kao što odjeća koju su izjeli moljci više nema nikakvu vrijednost, niti je prikladna za časnu upotrebu, i kao što drvo koje su izgrizli crvi više nije za građu ili za ukras bilo koje građevine, makar i osrednje, već zaslužuje da bude odloženo radi spaljivanja vatrom, tako i duša koju proždiru ugrizi sve-uništavajuće tuge više nije prikladna za prvo-svećeničku odjeću, odnosno miro Duha Svetog, koje silazi s neba najprije na bradu Aaronovu, a zatim na skute njegove, kao što je rečeno u proroštvu svetog Davida: Kao na glavi ulje dragocjeno što silazi na bradu, bradu Aronovu, što silazi na skute haljina njegovih (Ps 132,2), niti za građenje i ukrašavanje duhovnog hrama čiji je temelj postavio Pavao, premudri arhitekt, govoreći: Jer ste vi hram Božji i Duh Božji živi u vama (1 Kor 2,16), za čiju izgradnju se koriste drva koja opisuje zaručnica u Pjesmi nad Pjesmama, govoreći: Grede su nam u kućama cedrove, daske su nam od kiparisa (Pj 1,17). Eto kakve vrste drveća se izabiru za hram Božji: one su i ugodnog mirisa i ne trule, da ne podlegnu kvarenju uslijed starosti, niti gnjilosti od crva.

Ponekad se ta bolest ima običaj rađati od prethodnih strasti: od srdžbe, požude i pohlepe, odnosno kad netko u umu izgubi nadu da će ih zadovoljiti djelima ili stvarima po njihovim vrstama. Ponekad se rađa bez ikakvih vidljivih razloga koji bi nas mogli baciti u tu propast, odnosno po djelovanju lukavog neprijatelja, pri čemu nas iznenada zahvaća takva žalost da s uobičajenom ljubaznošću nismo sposobni primiti čak ni osobe koje su nam najdraže i najpotrebnije, i sve što nam one tada imaju za reći mi ćemo smatrati neumjesnim i nepotrebnim, i nećemo im dati nikakav ljubazan odgovor, obzirom da su sve pore našeg srca ispunjene gorčinom žući.
Time se najjasnije pokazuje da se žalci žalosti u nama ne podižu uvijek zbog krivice drugih, već više zbog naše vlastite krivice, jer mi sami u sebi nosimo uzroke svih žalosti, odnosno u sjemenima strasti koja, čim našu dušu orosi kiša iskušenja, odmah izbijaju u svojim mladicama i plodovima. Nitko se nikad ne prisiljava na grijeh, čak i ako loš primjer drugih pobuđuje na grijeh, već čovjek u svome srcu ima skrivenu građu određenog grijeha. I, nikako ne trebamo vjerovati da čovjek, na primjer, iznenada prima strast sramne požude ne posjedujući je ranije, odnosno kad pogleda na lijepu ženu i bude poražen njenom ljepotom. Naprotiv, trebamo smatrati da ju je on poželio zato što je gledanje na nju samo iznijelo na vidjelo bolest koja se skrivala u unutrašnjosti. Zbog toga se prvenstveno trebamo pobrinuti oko očišćenja svojih strasti i ispravke svojih osjećaja i raspoloženja.
Postoji još jedna vrsta tuge, i to najlošija, koja u dušu koja je sagriješila ne polaže namjeru da ispravi život i očisti se od strasti već vodi u posve pogubni očaj. Ona Kainu nije dopustila da se pokaje poslije ubojstva brata, ni Judi da poslije izdaje potraži sredstva ispravljanja. Naprotiv, ona ga je kroz očaj koji je savjetovala navela na samoubojstvo.
Tuga za nas može biti korisna samo u slučaju kad je primamo budući pokretani ili pokajanjem zbog grijeha, ili žarkom željom za savršenošću, ili sagledavanjem budućeg blaženstva. O njoj i apostol Pavao govori: Jer žalost koja je po Bogu donosi pokajanje za spasenje, za koje se ne kaje; a žalost ovoga svijeta donosi smrt (2 Kor 7,10).
Ali, ta tuga, koja donosi pokajanje za nesumnjivo spasenje, je: poslušna, srčana, ponizna, krotka, ugodna i trpljiva, obzirom da proizlazi iz ljubavi prema Bogu. Iz želje za savršenost, ona se neumorno prostire prema tjelesnom samo-zlopaćenju i poniznosti (skrušenosti) duha, ali istovremeno nekako ostaje radosna i živa zbog nade na napredak, uslijed čega zadržava svu ugodnost srdačnosti i ljubaznosti noseći u sebi sve plodove Duha Svetoga koje nabraja apostol Pavao: A, plod Duha je: ljubav, radost, mir, dugo trpljenje, blagost, dobrota, vjera, krotkost i uzdržljivost (Gal 5,22). Tuga ovog svijeta je: krajnje mrmljajuća, ne trpljiva, gruba, puna odbojne svadljivosti, besplodne žalosti i pogubnog očaja. Onog kojeg obuzme, ona rasijava i odvlači od svakog zanimanja i spasonosne brige o samom sebi. Ona ne samo da presijeca djelovanje molitve, već i pustoši sve navedene duhovne plodove koje obično omogućuje žalost koja je po Bogu.
Zato svaku tugu koja se ne prima ili radi spasonosnog pokajanja, ili zbog revnosti za savršenost, ili zbog želje za budućim dobrima trebamo kao svjetsku i smrtonosnu odsijecati i sasvim izbacivati, zajedno s duhom bluda, srebroljublja i srdžbe.

Ovu najpogubniju strast moći ćemo istjerati iz sebe ukoliko svoju dušu stalno budemo zanimali duhovnim poukama, oživljavajući je i podižući nadom, i sagledavanjem budućeg blaženstva. Na taj način možemo savladati sve vrste tuge: i onu koje proizlazi iz prethodne srdžbe, i onu koja dolazi od gubitka prihoda i podnošenja štete, i onu koja se rađa od nanesenih nam uvreda, i onu koja proizlazi iz nerazumnog duševnog rastrojstva, i onu koja nas baca u smrtni očaj. Uvijek se radujući zbog sagledavanja vječnih budućih dobara i boraveći nepokretno u takvom raspoloženju, nećemo padati duhom u neugodnim okolnostima, niti se uznositi u ugodnim, gledajući i na jedne i na druge kao na bezvrijedne i brzo prolazeće.
(Radi smirivanja duha tuge čitaj još u 7. odjeljku izbor iz svetog Kasijana – O borbi s nevoljama i napastima).

BORBA S DUHOM DUHOVNE LIJENOSTI

Kao šesta, predstoji nam borba sa strašću koju nazivamo duhovnom lijenošću. Ona je srodna tuzi i nju osobito trpe redovnici koji vrše pothvat u pustinji. Ona je najneugodniji neprijatelj onih koji borave u usamljenosti. Ona svakog redovnika uznemirava osobito oko šestog sata (u dvanaest sati po našem računanju vremena, odnosno u podne) kao neka groznica koja u određene sate napada bolesnu dušu sa svojim destruktivnim djelovanjima. Neki starci (Evagrije I tom Dobrotoljublja, str. 631), nazivaju je podnevnim demonom, o kojem se govori u 90. Psalmu.

Napavši na bijednu dušu redovnika, duhovna lijenost rađa užas prema mjestu na kojem boravi, odvratnost prema sobi i prezir prema braći koja žive s njim ili na manjoj udaljenosti od njega, predstavljajući ih lijenim i sasvim neduhovnim dok njega samog sasvim čini lijenim i odvraća od djela kojima se obično zanima u svom boravištu. Duhovna lijenost u njemu slabi volju da sjedi u sobi, ne dopušta mu pristup čitanju, nagoni ga da uzdiše i da se žalosti što je toliko vremena proživio bez imalo napretka i što nije stekao nikakav duhovni plod, te mu savjetuje da tuguje zato što ostaje u pustom mjestu iako bi mogao upravljati drugima i mnogima donositi korist, i zato što nikoga nije podučio i svojim poukama i učenjem nije duhovno rodio. Duhovna lijenost mu zatim hvali samostane koji se nalaze daleko od njega, predstavljajući mjesta na kojima se oni nalaze kao puno korisnija za duhovno napredovanje, obzirom da mogu više potpomoći spasenje, dok općenje s tamošnjom braćom prikazuje kao najugodnije i duhovno savršenije. Nasuprot tome, mjesto na kojem se on nalazi predstavlja kao nepodnošljivo, napominjući mu da od braće koja tu borave nema nikakve pouke, dok sve nužno za održavanje tijela dobiva s ogromnim trudom. Na kraju, duhovna lijenost usamljeniku nagovještava da se neće moći spasiti ukoliko ostane na tom mjestu, i da će uskoro poginuti ukoliko ne ostavi sobu i odmah se ne preseli na neko drugo mjesto. Poslije toga, oko petog i šestog sata, duhovna lijenost njegovo tijelo dovodi do takve nemoći i izgladnjelosti da mu se čini kao da je iscrpljen i izmoren od dugog putovanja i najtežeg rada, ili kao da je podnio dvodnevni ili trodnevni post bez ikakvog uzimanja hrane. I, on se u nemiru obazire na sve strane, uzdiše zbog toga što mu nitko od braće ne dolazi, često ulazi i izlazi iz ćelije, i promatrajući sunce ima utisak da sporo teče k zalasku. U takvoj nerazumnoj smetenosti uma on kao da je obavijen tamom, i postaje nesposoban za bilo kakvo duhovno djelovanje. On počinje misliti da se od takve napasti ne može izbaviti ukoliko ne posjeti nekog od braće, ili ukoliko se ne utješi snom. Taj razorni duh duhovne lijenosti, počinje mu iznositi da treba učiniti nužne posjete braći, ili da posjećuje bolesne koji se nalaze u blizini ili daleko. Također, ubacuje mu pomisao da je dužan pronaći neke rođake ili rođakinje i da ih češće posjećuje, te da bi veliko djelo pobožnosti bilo ukoliko bi neku pobožnu ženu, koja se posvetila Bogu i lišena je svake pomoći od rodbine, češće posjećivao i donosio sve što joj je potrebno, obzirom da se njeni srodnici ne brinu o njoj. Taj mu razorni duh podmeće zaključak da se treba više truditi u djelima pobožnosti te vrste, dok je sjedenje u sobi bez ploda i ne donosi nikakav napredak. Tako se bijedna duša uznemiravana zapliće u neprijateljske zamke sve dok se redovnik, izmoren duhom duhovne lijenosti, ili baci u postelju, ili napusti zatvorenost u sobi tražeći izbavljenje od napasti u posjeti nekoga od braće. Ali, ta posjeta, koju on u sadašnje vrijeme koristi kao lijek, u rukama njegovog protivnika ubrzo postaje sredstvo koje izaziva još veće rastrojstvo. Jer, neprijatelj će još češće i snažnije napadati onoga koji mu, kao što je na djelu doznao, odmah čim započne borba okreće leđa, i svoje spasenje ne očekuje ni od pobjede ni od suprotstavljanja, već od bjekstva. Naime, on će malo po malo napuštajući sobu, početi zaboravljati na glavno djelo svoga zvanja koje se sastoji u nastojanju prema Božjoj čistoći, a koja se može postići jedino u svakidašnjem boravljenju u miru i tišini sobe, i u stalnom Božjem poučavanju. Tako, na kraju, vojnik Kristov bježi od svoje borbe, zapliće se u svjetska djela i više nije ugodan Kralju (2 Tim 2,4), kojemu je obećao služenje.

Blaženi David je vrlo prekrasno izrazio sve štetne posljedice te bolesti u slijedećem stihu: Zadrijema duša moja od duhovne lijenosti. I zaista, u to vrijeme spava duša, a ne tijelo. Jer, ranjena strijelom ove razorne strasti, duša zaista postaje pospana za sva nastojanja prema kreposti i praćenje svojih duhovnih osjećaja.
Prema tome, istinski vojnik Kristov, koji želi zakonito činiti pothvat u borbi za savršenost, treba se brinuti da i ovu bolest istjera iz skrovišta svoje duše. On, i protiv tog posve neumjesnog duha duhovne lijenosti, treba se smjelo naoružati protivljenjem, da ne padne ni od ranjavanja strijelom sna, ni kao bjegunac da istupi iz zatvorenosti svoje sobe, čak ni pod opravdanim izgovorom pobožnosti.
Jer, onoga kojeg počne savladavati s bilo koje strane, duhovna lijenost ostavlja da boravi u sobi bez ikakvog uspjeha, načinivši ga lijenim i bezbrižnim, izgoni ga napolje i čini skitnicom i lijenim za svako dobro djelo, prisiljavajući ga da postojano obilazi sobe braće i samostane, i da ni o čemu drugom ne pomišlja osim o tome gdje i pod kojim izgovorom naći priliku da objeduje slijedeći put. Jer, um lijenog ni o čemu drugom ne misli osim o hrani i trbuhu. Upoznavši negdje prijatelja u nekom muškarcu ili ženi, koji obamiru u istoj hladnoći, on se upliće u njihova djela i potrebe. Malo po malo uhvativši se u zamku takvim zanimanjima koja su štetna za njegovu dušu, i kao obavijen zagrljajem zmije, on se više nikada neće moći odvojiti od njih, niti se obratiti k napuštenim djelima ranijeg zvanja.
Duh duhovne lijenosti u nama, prije svega, izaziva lijenost, odvraća nas od djelovanja i uči besposlici. Zato je glavno djelovanje protiv njega, ne popuštati i sjediti za radom ruku. U tom pogledu, kao liječnički recept protiv duha lijenosti možemo primiti ono što je apostol Pavao Solunjanima pisao o trudu: Ali vas molimo, braćo da se marljivo brinete da živite mirno, i da gledate svoja posla, i da radite svojim vlastitim rukama (1 Sol 4,10-11). On želi reći: ''Živite mirno, odnosno boravite u tišini u svojim sobama da od raznih priča, od kojih ne može da se sačuva onaj koji prazno okolo luta, ne izgubite svoj unutrašnji mir te počeli i drugima da pričinjavate nemir.'' On zatim kaže: ''Gledajte svoja posla, odnosno nemojte se, zanoseći se radoznalošću, brinuti da saznate djela svijeta i da ispitujete ponašanje druge braće da se umjesto brige o vlastitom ispravljanju i revnosti za stjecanje kreposti ne naviknete svoje vrijeme provoditi u osuđivanju i klevetanju braće.'' I, još on kaže: ''Radite svojim vlastitim rukama, odnosno sjedeći u sobi, prionite na ručni rad.'' Time je on odsjekao samu mogućnost onog što je ranije odbacivao. Onaj koji voli sjediti za poslom nema kad da šeta tamo-ovamo, da istražuje tuđa djela, da se upliće u njih i sudi o njima. U drugoj poslanici istim Solunjanima on ovome dodaje: Zapovijedam vam pak, braćo, u ime Gospodina našega Isusa Krista, da se klonite od svakoga brata koji živi neuredno, a ne po predaji koje primiše od nas (2 Sol 2,6). Ovdje on više ne moli, već zapovijeda i to ne prostim riječima, već imenom Gospodina našeg Isusa Krista. On time želi da razumijemo da je ta zapovijed obavezna. Iz daljih riječi se vidi da je to zapovijed o trudu. Onog koji ga izbjegava ne treba primati u kršćansku zajednicu. Prema tome, on zapovijeda da se udaljimo od onih koji se ne žele truditi, odnosno da rade. Njih trebamo odsijecati kao udove koji su povrijeđeni pokvarenom lijenošću, da bolest nerada, kao smrtonosna zaraza, ne pređe i na zdrave udove tijela. I, u rečenome već postoji snažna pobuda na ljubav prema radu i trudu. Ali, nju apostol još više pojačava pružajući im sebe kao primjer koji trebaju nasljedovati (2 Sol 2,7). On kaže: Živeći kod vas, mi nismo zabadava jeli kruh (2 Sol 2,8), iako i Gospodin zapovijeda da oni koji Evanđelje propovijedaju od Evanđelja i žive (1 Kor 9,14). Kad ni onaj koji je propovijedao Evanđelje i izvršavao tako visoko duhovno djelo nije primao hranu na dar, što ćemo reći u opravdanje svoje lijenosti mi kojima nije naložena nikakva propovijed riječi i koji nemamo nikakvu drugu brigu osim brige o vlastitoj duši? S kakvom nadom se mi osmjeljujemo da u lijenosti na dar jedemo kruh, kojeg apostol Pavao, zadužen brigama o propovijedi Evanđelja, sebi nije dozvoljavao jesti bez truda svojih ruku? Uostalom, da se ne pokaže kao da je njegov vlastiti primjer jedini, i da se ne predlaže kao obrazac za nasljedovanje svima, apostol navodi da su tako postupali i svi koji su bili s njim. Naime, Sila i Timotej, koji su to pisali s njim, bavili su se istim trudovima. Da netko ne pomisli da se ukloni od nasljedovanja njegovog primjera predstavljajući da su oni svi radili šuteći, nemajući namjeru da daju primjer koji i nas obavezuje na trud on kaže da su, imajući vlast da ne rade, radili da sebe daju njima za primjer: Da se ugledate na nas (2 Sol 2,9). On kao da kaže: ''Ako zaboravite razumno učenje, koje često ulazi u vaše uši, barem zadržite u sjećanju naše primjere, koji su predstavljeni vašim očima.'' Napokon, poslije tolikih uvjeravanja, apostol Pavao u odnosu na njih više ne koristi savjet učitelja ili liječnika, već autoritet apostolske vlasti, govoreći: Ako netko neće da radi, neka i ne jede (2 Sol 2,10)! To je presuda protiv mogućih i predvidljivih onih koji preziru ove zapovijedi, izrečena sa sjedišta apostolskog suda.
I, u Poslanici Efežanima apostol Pavao je o istom trudu pisao, govoreći: Kradljivac neka više ne krade, nego bolje neka se trudi da radi svojim rukama ono što je dobro da bi imao davati onome kome je potrebno (Ef 4,28). I, u Djelima apostolskim nalazimo da on ne samo uči, već i radi. Došavši u Korint, on se nije želio zadržati nigdje drugdje osim kod Akile i Prišile, koji su bili majstori zanata kojim se i on obično zanimao, s očiglednom namjerom da radi zajedno s njima (Dj 18,1-3). Osim toga, kad se, ploveći u Jeruzalem, zaustavio u Miletu on je poslao u Efes da dozovu prezbitere crkve u Efezu. Dajući im pouke kako da u njegovom odsustvu upravljaju crkvom Božjom, on je rekao da ni novca, ni odjeće od njih nije tražio. Naprotiv, njegovim potrebama i potrebama onih što su bili s njim poslužile su njegove vlastite ruke. I, on je to činio radi toga da pokaže da se tako treba truditi, pomažući onima koji nemaju i sjećajući se zapovijedi samog Gospodina, odnosno da je blaženije davati, nego primati (Dj 20,33-35). Dajući primjer ljubavi prema trudu, on ujedno poučava da je bolje pomagati potrebitima od onoga što je stečeno znojnim trudom, nego od onoga što je nekim drugim putem došlo u naše ruke. Redovnik koji tako djeluje bit će ukrašen dvostrukom krepošću: odbacivanjem svih stvari steći će savršeno siromaštvo Kristovo, a svojim trudom i raspoloženjem pokazat će darežljivost bogatog, poštujući Boga svojim pravednim trudom, i prinoseći mu na žrtvu od plodova svoje pravde.
Egipatski oci nikako ne dozvoljavaju redovnicima, a osobito mladima, da budu bez posla. Naprotiv, revnošću prema trudu oni mjere stanje srca i brzinu napretka u trpljenju i poniznosti. Oni ništa ne primaju od ishrane za svoju upotrebu, već od svojih trudova hrane braću koja dolaze i strance, i šalju u mjesta Livije koja su siromašna zbog neplodnosti i gladi. Oni čak i u gradovima onima koji stradaju u prljavim tamnicama dostavljaju veliku količinu hrane svake vrste, vjerujući da takvim požrtvovanjem od plodova svojih ruku prinose ugodnu žrtvu Gospodinu. O tom predmetu drevni egipatski oci su stvorili izreku: ''Redovnika koji radi iskušava jedan demon, a onog koji boravi u lijenosti napada bezbrojno mnoštvo.''
Počevši da živim u pustinji, ja sam ocu Mojsiju (Livijskom, kome pripadaju 1. i 2. Knjiga razgovora) rekao da sam jučer bio potpuno rastrojen porivom duha lijenosti i da sam ga se oslobodio tek kad sam otišao ocu Pavlu. Rekao mi je on: ''Ne, ti se nisi oslobodio od njega već si mu se predao i pokorio. Jer, on će te još snažnije napadati kao kukavicu i bjegunca, vidjevši da si u prvoj borbi dopustio da budeš pobijeđen i da si odmah pobjegao s bojnog polja. Zato trebaš riješiti da drugi put stupiš u borbu s neprijateljem i da odbijaš njegove vatrene napade, pobjeđujući ga trpljenjem i protivljenjem, a ne napuštanjem sobe ili uranjanjem u san.'' Tako se na iskustvu pokazalo da ne trebamo bježati od napada duhovne lijenosti, izbjegavajući borbu s njim, već da ga trebamo pobjeđivati hrabro mu se protiveći.

BORBA S DUHOM SUJETE ILI SLAVOLJUBLJA

Kao sedma, predstoji nam borba s duhom sujete ili slavoljublja. On je raznovrstan, promjenljiv i tanan. Njega i najoštrovidnije oči teško mogu razmotriti i prepoznati. Zato je utoliko teže od njega se i zaštiti. Ostale strasti su proste i jednolike, a sujeta je složena i raznolika. Ona odasvud i sa svih strana susreće vojnika za vrijeme borbe, i kad se već pojavljuje kao pobjednik. Jer, ona vojnika Kristova pokušava raniti: i odjećom, i stasom, i hodom, i glasom, i poslom, i bdijenjima, i postovima, i molitvom, i usamljenošću, i čitanjem, i znanjem, i šutljivošću, i poslušnošću, i poniznošću, i dobrodušnošću. Kao neki najopasniji podvodni kamen, skriven ispod valova koji se dižu, ona iznenadno dovodi do strašnog brodoloma one koji plove pri blago-ugodnom vjetru, i u vrijeme u koje se najmanje nadaju.

Prema tome, onaj koji želi ići kraljevskim putem s oružjem pravednosti desnim i lijevim treba, po apostolskom učenju, podjednako da kroči i u slavi i sramoti, u grdnji i pohvali (2 Kor 6,7-8), i da s krajnjom opreznošću upravlja svoj korak putem kreposti, posred uzburkanih valova iskušenja, pod rukovodstvom rasuđivanja i nadahnućem Duha Gospodinova. On treba znati da će se odmah razbiti o pogubne podvodne grebene čim imalo skrene na desno ili na lijevo. Zbog toga od premudrog Salomona i slušamo savjet: Ne skreći ni na desno, ni na lijevo (Izr 4,27), odnosno ne obmanjuj sebe zbog kreposti i ne uznosi se svojim duhovnim uspjesima, niti skreći na lijevu stazu strasti tražeći, kao što je apostol Pavao rekao, slavu u sramoti njihovoj (Fil 3,19). Onoga u kojemu ne može izazvati sujetu ljepotom stasite i raskošne odjeće, đavao iskušava njegovom nezgrapnom, neurednom i bezvrijednom odjećom; onoga kojeg nije uspio baciti u tu strast pomoću časti, on sputava ponižavanjem; onoga kojeg nije uspio nagovoriti da se previše uznosi mnogim znanjem i sposobnošću lijepog govora, on lovi šutnjom. Onaj koji javno posti biva uznemiravan sujetnom slavom, a onaj koji iz prezira takve slave počne skrivati post trpi napade od samo-uznositosti. Da se ne uprlja sujetom netko izbjegava vršiti duge molitve pred braćom. Ali, počevši ih prakticirati u tajnosti i nemajući nikoga za svjedoka svog djelovanja, on ne izbjegava da trubi o tome. Naši starci (oci) prekrasno opisuju svojstvo te bolesti, uspoređujući je s lukom i češnjem, jer bez obzira koliko skidali jedan sloj omotača, opet se pokazuje drugi sloj.
Sujeta ne prestaje tjerati čak ni onog koji se, bježeći od slave, skriva po pustinji izbjegavajući svako općenje sa smrtnicima. I, što čovjek bježi dalje od svijeta, to ga više napada. Neke od onih koji žive u samostanima sujeta pokušava baciti u oholost trpljenjem u radu i trudu, druge spremnošću na poslušnost, treće poniznošću koja sve nadvisuje. Sujeta jednoga iskušava mnogim znanjima, drugog dugim sjedenjem za čitanjem, trećeg dužinom bdijenja. Ta se bolest trudi svakoga raniti njegovim vlastitim krepostima. Ona tako priređuje spoticanje u propast upravo onim čime se stječu plodovi života. Onima koji žele da prođu put pobožnosti i savršenosti neprijatelji odnosno klevetnici postavljaju mreže obmane upravo na putu po kojem koračaju, po izreci blaženog Davida: Na putu kojim hodim sakriše mi zamku (Ps 141,4). Dakle, ukoliko se idući putem kreposti i nastojeći k počasti višnjeg zvanja uzdignemo svojim uspjesima, saplest ćemo se i zaplest u mreže sujete, imajući svezane noge svoje duše. Na taj način se događa da nas ne savlada protivnik, ali nas pobjeđuje veličina naše pobjede nad njim.
Budući nadvladavane, sve druge strasti venu i svakim danom postaju sve slabije. Također, pod utjecajem mjesta ili vremena, one venu i stišavaju se. Uopće, uslijed borbe s krepostima koje su im suprotne, njih je lakše izbjeći i odbiti. Ali, sujeta i kad je poražena još žešće ustaje na borbu. I, kad se misli da je ispustila duh, ona kroz svoju smrt postaje još življa, zdravija i jača. Druge strasti tiranski vladaju samo nad onima koje su pobijedili u borbi. Sujeta svoje pobjednike još žešće pritišće. I što je jače pobijeđena, snažnije se bori pomislima prevelike uznositosti zbog pobjede nad sobom. Tanana lukavost neprijatelja se upravo vidi u tome što zbog njegovih smicalica vojnik Kristov pada od vlastitih strijela, iako nije mogao biti pobijeđen neprijateljskim oružjem.
Ostale strasti se, kao što smo rekli, umiruju pod utjecajem drugog mjesta. Također, one se stišavaju i slabe uslijed udaljavanja od predmeta grijeha, ili prilika i povoda za grijeh. Ali, sujeta ide i u pustinju s onim koji bježi od nje. Ona se ne straši nikakvog mjesta, niti slabi zbog udaljavanja predmeta od očiju. Ona crpi hrabrost upravo iz uspjeha u kreposti onog kojeg napada. Ostale strasti, kao što smo naprijed rekli, s vremenom ponekad slabe i iščezavaju. A, njoj vrijeme ne samo da ne šteti, već još više sabire hranu za njenu sujetu.
Napokon, nalazeći se u ratu s krepostima koje su im suprotne i otvoreno istupajući, kao po danu, ostale strasti je lakše pobijediti i lakše držati na odstojanju. Proguravši se među kreposti i pomiješavši se s našom vojskom, sujeta kao da stupa u borbu po tamnoj noći. Ona utoliko žešće obmanjuje, ukoliko je manje očekuju i ukoliko se manje čuvaju od njenih napada.
Čitamo da je Ezekija, židovski kralj, muž savršeno pravedan u svemu, zbog jedne strijele prevelike uznositosti bio oboren; da je onaj tko je jednom molitvom mogao da izmoli izbavljenje od 185 tisuća asirskih vojnika bio pobijeđen sujetnim slavoljubljem; da je onaj koji je molitvom bio dostojan produžetka života za 15 godina (iako je poslije već postojalo Božje određenje granica njegovog života i dana smrti) i kojemu je sunce, vraćajući se unazad za deset stupnjeva, potvrdilo čudo, za jednu preveliku uznositost i maštanje o sebi sve izgubio. I, poslije svjedočanstva o kreposti i takvog znamenja Božje volje prema njemu, on je ne samo sebe, nego i sav narod svoj podvrgao srdžbi Božjoj. I, ta srdžba je bila tolika da je, i poslije ponižavanja i umoljavanja Boga sa svim svojim narodom, jedino mogao izmoliti odlaganje srdžbe, odnosno da ne dođe u njegove dane (4 Kr 20,2). Tako je poguban i težak grijeh strasti prevelike uznositosti!
Osija, pradjed spomenutog kralja, koji je također pohvaljen svjedočanstvom Svetog pisma, imao je puno kreposti i mnoga vrlo pohvala djela i uredbe za dobro naroda. Međutim, ponijevši se sujetnim visokoumljem on je uvrijedio Gospodina Boga svoga djelom koje mu nije bilo ugodno. I, odmah je pao s visine svoje slave i bio kažnjen gubom. Eto i drugog primjera teškog pada!
Dakle, vidite da sretni uspjesi mogu biti pogubni, ukoliko se čovjek ne čuva od sujete i oholosti. Oni koji se ne paze i ne čuvaju i koji izbjegavaju skrušenost u teškim okolnostima, trpe jači poraz zbog svojih pobjeda. Izbjegavši opasnost smrti u vrijeme borbe, oni padaju zbog pobjede i slavlja.
Zbog toga apostol Pavao i opominje: Nemojmo biti sujetni (Gal 5,26). Razotkrivajući farizeje, i Gospodin govori: Kako vi možete vjerovati kada primate slavu jedan od drugoga, a slavu koja je od jedinoga Boga ne tražite (Iv 5,44). O takvima i blaženi David govori s prijetnjom: Bog rasipa kosti onih koji ustaju na tebe (Ps 53,6).
Početnike i one koji su malo napredovali u krepostima i u duhovnom znanju, sujeta obično nadima zbog glasa, odnosno što pjevaju ljepše od drugih, ili zbog mršavog tijela, ili zbog ljepote tijela, ili zbog bogatih i gospodskih roditelja, ili zbog toga što su prezreli vojnu službu i počasti. Drugoga ona uvjerava da bi, da je ostao u svijetu, lako stekao i počast i bogatstvo, iako ih nikada ne bi mogao postići. Na taj način, ona ga nadima prinošenjem na žrtvu neizvjesnih nada, nagovarajući ga da se previše uznosi zbog ostavljanja onoga što nikada nije imao.
Na nekoga ona pusti želju za svećenstvom ili đakonstvom, predstavljajući mu u mislima da bi on sa svetošću i strogošću izvršavao svoje djelo, te bi i drugim svećenicima bio primjer svetosti, a mnogima koristan svojim ponašanjem i izrečenim poukama. Ponekad i onog koji živi u pustinji, ili samuje u ćeliji, ona navodi da u umu svome mašta kako obilazi domove raznih lica i samostane i djelovanjem svojih uobraženih uvjerenja mnoge obraća na put ispravnog života. I, bijedna duša bude okolo vođena takvom sujetom, maštajući kao u dubokom snu. I, zanesena slašću tih misli i ispunjena takvim maštanjima, ona najvećim djelom nije u stanju da primijeti niti svoja djela, niti prisustvo braće koji su stvarno prisutni. Naprotiv, ona je slasno uronjena u ono što mašta u budnom stanju, lutajući svojim mislima.
Sjećam se da je, dok sam živio u Skitskoj pustinji, jedan starac prišao ćeliji jednog brata radi posjete i začuo da se unutra nešto govori. On se zaustavio, želeći da sazna što on čita iz Svetog pisma ili što izgovara napamet, kao što je bio običaj da se čini prilikom ručnog rada. Prignuvši uho bliže, revni slušalac je čuo da brat daje pouku narodu kao da je u crkvi. To je značilo da je on, prevaren duhom sujete, sebe zamišljao svećenikom i vršio svoje zamišljeno djelo. Počekavši još malo, starac je čuo da je brat završio svoju pouku. Zatim je zamijenio dužnost i već bio u činu đakona, započevši da oglašava: ''Oglašeni izađite.'' Starac je pokucao na vrata. Izašavši, brat ga je susreo s uobičajenim poštovanjem. Uvodeći ga unutra, on je upitao je li davno došao, pretvarajući se da je zabrinut što je, možda, dugo morao da stoji napolju i da možda pretrpi nešto neugodno. U stvari, njega je razotkrivala savjest zbog maštanja i zbog onog što je činio pokretan njima. Starac je umiljato odgovorio: ''Stigao sam u trenutku kada si oglašavao: Oglašeni izađite.''
Ovaj primjer sam naveo da, imajući pred očima potpunu izobrazbu snage i poretka napada strasti na bijednu dušu, bolje pazimo na sebe, i da lakše izbjegnemo zamke i klopke neprijatelja. Tako postupaju i egipatski oci. Ne oklijevajući uopće, oni sve slično iznose na vidjelo i svojim pričama o drugima i o sebi raskrivaju i otkrivaju pred mladim redovnicima borbe sa svim strastima, i s onima koje već trpe mladi, i s onima koje im tek predstoje. Kroz takvo iznošenje iskušenja od svih strasti, početnici koji gore duhom spoznaju tajne svojih trenutnih borbi. Vidjevši ih kao u ogledalu, oni shvaćaju uzroke strasti koje se bore s njima, kao i sredstva protiv njih. Isto tako, oni unaprijed saznaju i za borbe koje im tek predstoje, pripremajući se da se zaštite od njih, da stupaju u borbu protiv njih i da se sukobljavaju s njima. Najiskusniji liječnici imaju običaj ne samo da liječe sadašnje bolesti, nego i da se, po svom vidovitom iskustvu, suprotstavljaju budućim, unaprijed ih otklanjajući poukama ili korisnim napitcima. Tako i ovi posve istinski liječnici duša svojim duhovnim poukama, kao nekim protuotrovom, unaprijed ubijaju bolesti srca koje bi mogle doći. Oni ne daju da one niknu u dušama mladih redovnika, otkrivajući im i uzroke napada strasti, i korisna sredstva protiv njih. U želji da po zakonu čini istinski duhovni pothvat, Kristov vojnik treba na svaki način da se brine da pobijedi ovu raznovrsnu i raznoliku zvijer. Najprije, mi možemo izbjeći sam susret s ovom složenom nepotrebnošću koja je sa svih strana spremna da istrči protiv nas. Da to postignemo ne treba da, zadržavajući u misli Davidovu izreku: Gospodin rasipa kosti onih koji ustaju na tebe (Ps 53,6), i zabranimo da bilo što činimo ili poduzimamo sa sujetnom namjerom da steknemo sujetnu slavu. Zatim, ono što je učinjeno s dobrim početkom treba da sačuvamo sa sličnom ili dobrom pažnjom, da se ne potkrade bolest sujete i opustoši plodove svih naših trudova. Osim toga, ono što braća nisu prihvatila kao opći običaj, i što ne čine svi, svim snagama treba da odbacujemo kao djelo hvalisanja. Na sve načine treba izbjegavati i ono što nas može učiniti istaknutim među drugima i što nam, zbog toga što je samo nama svojstveno, može donijeti slavu kod ljudi. Tim samo-isticanjem se prvenstveno i objelodanjuje da smo oboljeli od smrtonosne zaraze sujete, iako smo mogli da je izbjegnemo da smo u mislima držali opomenu da ćemo, ne samo sasvim izgubiti plodove trudova koje poduzimamo sa sujetnom namjerom, već postati i krivci za veliki prijestup. Jer, kao kradljivci svetinje mi ćemo morati da ponesemo vječne muke. Žalosteći Boga, mi smo poželjeli da djelo činimo radi ljudi, a ne radi Njega kao što smo bili dužni. Time smo mi ljude pretpostavili Bogu, i slavu svijeta slavi Božjoj. U tome će nas tada i razotkriti Bog koji zna ono što je sakriveno.

BORBA S DUHOM OHOLOSTI

Osma i posljednja borba predstoji nam s duhom oholosti. Iako se po poretku opisivanja borbe sa strastima smatra posljednjom, ona je po početku i vremenu zapravo prva. Ovo je najsvirepija i posve neukrotiva zvijer, koja osobito napada savršene. Ona ih s ljutim ugrizom proguta u trenutku kad oni gotovo dostižu sam vrh kreposti.

Postoje dva oblika oholosti: prvi je onaj koji, kao što smo rekli, napada muževe visokog duhovnog života, a drugi obuzima početnike i tjelesne ljude. I, iako oba oblika oholosti podižu pogubnu uznositost kako pred Bogom, tako i pred ljudima, ipak se prvi upravno odnosi na Boga, a drugi na ljude. Načelo drugog i sredstva protiv njega mi ćemo istražiti, ako Bog da, u posljednjim poglavljima ove knjige, a sad bi donekle razmotrili prvi, kojim se kao što smo rekli iskušavaju prvenstveno savršeni.
Zla oholost je strast koja uništava sve kreposti, te ogoli i lišava čovjeka svake pravednosti i svetosti. Kao neka sveobuhvatna zaraza, ona se ne zadovoljava oslabljenošću samo jednog uda, ili jednog dijela, već cijelo tijelo ranjava smrtonosnim rastrojstvom. Ona i one koji već stoje na vrhuncu kreposti pokušava oboriti krajnje teškim padom i posve upropastiti. Svaka druga strast se zadovoljava svojim granicama i svojim ciljem. I, iako remeti i druge, ona je usmjerena uglavnom protiv jedne kreposti, te prvenstveno nju pritišće i na nju napada. Tako, ugađanje trbuhu, odnosno strast prema prejedanju i slasti ukusa upropašćuje uzdržljivost, požuda oskrnavljuje čistoću, srdžba progoni trpljenje. Ponekad onaj koji pati od neke strasti nije sasvim tuđ ostalim krepostima. Gubitkom jedne kreposti, koju je savladala revnosno naoružana strast koja joj je suprotna, čovjek može donekle zadržati ostale. Ali, kad ovlada bijednom dušom i zauzme najvišu tvrđavu kreposti odnosno poniznost, oholost kao neki najsvirepiji tiranin ruši i razara do temelja cijeli njen grad. Izravnavši nekada visoke stijene svetosti i pomiješavši ih s zemljom poroka, ona više ne dopušta da ni jedan znak slobode u porobljenoj duši bude sačuvan. Što je bogatija duša koju porobi, to je teži jaram ropstva kojemu je podvrgava, najsurovijim grabežom je ogolivši od svega imanja kreposti.
Ako želiš točnije saznati mjeru snage tog najsurovijeg tiranina, prisjeti se da je kao anđeo, kojeg su zbog prekomjernog sjaja i ljepote nazivali jutarnjom zvijezdom (Luciferom), zbačen s neba upravo zbog te strasti. Ranjen strijelom oholosti, on je iz najvišeg čina blaženih anđela pao u najgore mjesto ili pakao. Takav bestjelesni anđeo, ukrašen tako značajnim prvenstvima, za jednu uznositost srca bio je zbačen s neba na zemlju. Koliko tek mi, koji smo obučeni u smrtno tijelo, trebamo sa svakom budnosti izbjegavati oholost. To samo pokazuje veličinu pogubnog pada. A, kako trebamo izbjegavati najštetniju zarazu ovom strašću, naučit ćemo se ako ispitamo načelo i uzroke navedenog pada. Jer, nemoć se ne može izliječiti, niti se može odrediti lijek protiv bilo koje bolesti, ukoliko se najprije pažljivim istraživanjem ne ispitaju njihova načela i uzroci. Odjeven Božjom svjetlošću i sijajući više od drugih višnjih sila po darežljivosti Stvoritelja, ovaj (arkanđeo) je umislio da sjaj premudrosti i ljepotu kreposti, kojima je bio ukrašen po milosti Tvorca, posjeduje po svojim prirodnim snagama, a ne po daru Božjem. Nadimajući se zbog toga, on je počeo da sebe smatra ravnim Bogu. Pomislio je da ni u čemu nema nužde, slično Bogu, i da radi boravka u takvoj čistoći nema potrebe za Božjom pomoći. Tako se on potpuno pouzdao u snagu svoje slobodne volje, vjerujući da će mu po njoj biti dostavljeno u izobilju sve što je potrebno za potpuno savršenstvo u kreposti i za neprekidnost najvišeg blaženstva. Ova jedna pomisao postala je za njega prvi uzrok pogubnog pada. Smatrajući da nema potrebe za Bogom, on je bio i ostavljen od Boga, te je odmah postao nepostojan i kolebljiv. Tako je odmah osjetio i nemoć svoje vlastite prirode i izgubio blaženstvo kojim se, po daru Božjem, sladio. Naime, on je zavolio pogubne riječi, kojima se veličao i govorio: Uzići ću na nebo (Iz 14,13), i jezik lažljiv, kojim je, obmanjujući sebe, govorio: I izjednačit ću se sa Svevišnjim. Njima je zatim obmanuo Adama i Evu, nagovarajući ih: Bit ćete kao bogovi. Stoga je i čuo presudu: Toga radi, Bog će te poraziti do kraja: iščupat će te i preseliti iz tvoga naselja, i korijen tvoj iz zemlje živih. Vidjet će pravednici i pobojat će se, i podsmjehivat će mu se, govoreći: Gle čovjeka koji nije imao Boga za pomoćnika, nego se uzdao u veličinu bogatstva svoga. On uzraste u sujeti svojoj (Ps 51,6-9). Posljednje riječi gle čovjeka vrlo pravedno mogu se primijeniti i na one koji se nadaju postići najviša blaga bez Božje zaštite i pomoći.
Eto uzroka prvog pada i načela glavne strasti. Zatim, ona se preko onog koji je njome prvi bio ranjen, prikrala u prvo-stvorenog i proizvela svo mnoštvo strasti. I, prvo-stvoreni je povjerovao da jedino snagom svoje slobodne volje i svojim trudovima može doseći slavu Božju. Time je on izgubio i onu snagu koju je dobio po blagosti Tvorca.
Takvim primjerima i svjedočanstvima Svetog pisma posve jasno se dokazuje da je strast oholosti po nastanku prva i da je izvor svih grijeha i prijestupa, iako je po redoslijedu borbe posljednja. Ona ne uništava samo jednu, sebi suprotnu krepost, kao ostale strasti, odnosno poniznost, već ujedno satire sve kreposti. I, ona ne iskušava neke osrednje i beskorisne, već osobito one koji stoje na visini savršenosti. Jer, tako o tome duhu govori prorok: Hrana mu je izabrana (Av 1,16). Blaženi David je s velikom pažnjom čuvao skrovišta svoga srca. To pokazuje smjelost s kojom je Onome od kojeg nisu bile sakrivene tajne njegove savjesti, uzvikivao: Gospodine, ne nadima se srce moje, niti se uznose oči moje, niti idem na veliko, ni na ono što je više od mene (Ps 130,1), i još: Ne živi u domu mome onaj tko se drži oholosti (Ps 100,7). Pa ipak, znajući koliko je čak i savršenima teško da se sačuvaju od svakog pokreta ove strasti, on se nije uzdao samo u svoj trud, već je u molitvi tražio pomoć od Gospodina. On je tražio da izbjegne rane od strijela ovoga neprijatelja, govoreći: Ne daj da stane na mene noga ohola (Ps 35,12), odnosno: ''Ne daj mi, Gospodine, da učinim kakav korak po nagovoru oholosti.'' Naime, on se strašio da ne bude podvrgnut onome što se govori za ohole: Bog se protivi oholima (Jak 4,6), i još: Nečist je pred Gospodinom tko je god uznosita srca (Izr 16,5).
Koliko je samo veliko zlo oholost. Njoj ne mogu da se suprotstave ni anđeli ni druge protivne sile, već mora da se usprotivi sam Bog. Treba primijetiti da apostol Pavao nije rekao da oni koji su sputani ostalim strastima imaju Boga za protivnika. On nije rekao: ''Bog se protivi ugodnicima trbuha, bludnicima, onima koji se srde, ili srebroljupcima'', već jedino oholima. Jer, te strasti su okrenute ili samo protiv onih koji griješe, ili protiv njihovih suučesnika, odnosno drugih ljudi, a oholost je naročito usmjerena protiv Boga. Zbog toga ga i ima za protivnika.
Mreže ovog posve nepotrebnog duha možemo da izbjegnemo ukoliko o svakoj kreposti u kojoj smo napredovali budemo govorili: Ali ne ja, nego milost Božja koja je sa mnom, i: Milošću Božjom jesam, što jesam (1 Kor 15,10), i: Jer Bog je Onaj koji čini u vama i da hoćete i da tvorite po Njegovoj slobodnoj volji (Fil 2,13). I, sam Spasitelj našeg spasenja govori: Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogi plod, jer bez mene ne možete činiti ništa (Iv 15,5), a i pisac Psalama pjeva: Ako Gospodin ne sazida dom, uzalud se muče koji ga grade; ako Gospodin ne sačuva grad, uzalud ne spava stražar (Ps 126,1). Jer, volja onih koji žele i koji se trude i koji su obučeni u tijelo koje se bori protiv duha nije dovoljna da se, bez osobitog pokrova Božjeg milosrđa, postigne savršena čistoća i neporočnost, niti da se zadobije ono što se tako silno želi i k čemu se teži. Jer, svaki dar dobri i svaki poklon savršeni odozgor je, silazi od Oca svjetlosti (Jak 1,17). Što li imaš što nisi primio? A, ako si primio, što se hvališ kao da nisi primio (1 Kor 4,7).
Ja ovo govorim ne zbog toga što bih, ponižavajući čovjekov trud, nekoga htio odvojiti od brižljivog i napornog truda. Naprotiv, ja odlučno tvrdim, i to ne na osnovu vlastitog mišljenja, već na osnovu mišljenja otaca (staraca), da se bez njih nikako ne može zadobiti savršenost. Ali, ono ne može biti dovedeno do odgovarajućeg stupnja samo na osnovu njih, odnosno bez milosti Božje. Prema tome, kao što kažemo da ga samo čovjekovi trudovi bez pomoći Božje ne mogu postići, tako tvrdimo da se milost Božja daje samo onima koji se trude u znoju lica, ili govoreći riječima apostola Pavla, samo onima koji hoće i koji se trude. U 88. Psalmu se u ime Božje kaže: Poslah pomoć junaku, uzvisih izabranoga svoga iz naroda (st. 20). Mi po riječi Gospodinovoj govorimo da svatko tko moli prima, da se svakome koji kuca otvara i da svatko tko traži nalazi. Međutim, moljenje, kucanje i traženje sami po sebi nisu dovoljni bez milosrđa Božjeg koje daruje ono što molimo, koje otvara ono u što kucamo, i koje daje da nađemo ono što tražimo. Ono je spremno da nam sve to daruje, čim mu mi pružimo priliku i prinesemo svoju dobru volju. Jer, ono puno više nego mi sami želi i očekuje naše savršenstvo i spasenje. I, blaženi David je duboko postao svjestan nemoći da postigne uspjeh u svome djelovanju i trudu samo vlastitim naporima. Zato je dvostrukom molitvom tražio da bude dostojan da Gospodin sam ispravi njegova djela, govoreći: I djelo ruku naših dovrši nam, i djela ruku naših dovrši (Ps 89,17), i opet: Utvrdi Bože ono što si učinio među nama (Ps 67,29).
Prema tome, mi treba da težimo savršenosti, revni budemo u postovima, bdijenjima, molitvama i skrušenosti srca i tijela da ne bi, nadimajući se ohološću, sve učinili uzaludnim. Mi treba da vjerujemo da vlastitim naporima i trudovima, odnosno bez pomoći milosti Božje, ne možemo postići ne samo savršenost, nego ni ono u čemu se vježbamo radi njegovog postizanja, odnosno pothvate i razna duhovna djelovanja.
Mi uvijek trebamo uznositi zahvalnost Bogu, ne samo zato što nas je stvorio razumnima i obdario sposobnošću slobodne volje, što nam je poklonio milost krštenja i kao pomoć pružio poznavanje zakona, već i zato što nas svojim svakodnevnim promislom oslobađa od neprijateljskih napada, što nam pomaže savladati tjelesne strasti, što nas bez našeg znanja pokriva od opasnosti, što nas štiti od padanja u grijeh, što nam pomaže, što nas prosvjetljuje u spoznaji i razumijevanju zahtjeva Njegovog zakona, što tajno u nama pobuđuje skrušenost zbog nerada i grijeha naših, što nas spasonosno ispravlja, što nas udostoji naročite posjete i što nas ponekad i protiv naše volje privlači spasenju. Napokon, On samu našu slobodnu volju koja je više naklonjena strastima, usmjerava k boljem za dušu korisnom djelovanju, i obraća je na put kreposti, posjećujući je svojim djelovanjima.
Eto u čemu se zapravo sastoji poniznost pred Bogom, eto u čemu se sastoji vjera najdrevnijih Otaca, koja čak do sada boravi čista i kod njihovih nasljednika. O toj njihovoj vjeri daju nesumnjivo svjedočanstvo apostolske snage, koje su pokazane ne samo među nama, već i među nevjernima i maloviernima.
Joasaf, kralj Judejski najprije je bio pohvalna života. Ali, uzoholivši se, on je bio predan beščasnim i nečistim strastima, po apostolovoj riječi: Predade ih Bog u pokvaren um, da čine što je neprilično (Rim 1,26-28). Takav je zakon pravde Božje. Onaj koji se nepokajano nadima oholom uznositošću srca, predaje se na posramljenje najodvratnijoj tjelesnoj sramoti da, ponižen, osjeti da je oskrnavljen zbog toga što ranije nije htio biti svjestan najdublje i najvažnije nečistoće od ohole preuznositosti, te da, spoznavši nesreću, revan bude da se očisti i od drugih strasti.
Prema tome, očigledno je da nitko ne može da postigne krajnji stupanj savršenosti i čistoće bez istinske poniznosti. Nju svatko treba javno svjedočiti pred braćom, a također i pred Bogom u skrovištima svoga srca, i da vjeruje da bez Njegove zaštite i pomoći, koje ga posjećuju svakog trena, nikako ne može da postigne savršenost koju želi i prema kojoj s naporom teži.
Do sada smo, koliko je dozvolila oskudnost našeg dara, uz Božju pomoć dovoljno rekli o duhovnoj oholosti koja, kao što je rečeno, iskušava savršene. Taj oblik oholosti nije mnogima poznat, i ne ispituju ga mnogi, obzirom da su malobrojni oni koji se brinu da steknu savršenu čistoću srca. Malobrojni dostižu do takvih borbi. Oholost se obično bori samo s onima koji se, pobijedivši sve druge strasti, nalaze gotovo na samom vrhuncu kreposti. Obzirom da nije mogao da ih savlada navodeći ih na tjelesni pad u grijeh, najlukaviji naš neprijatelj pokušava ih uprljati i pogubiti duhovnim padom. On namjerava kroz njega lišiti ih svih prijašnjih plodova, stečenih velikim trudom. Uostalom nas, koji smo sputani tjelesnim strastima, on ni najmanje ne iskušava na taj način, već nas spotiče grubom, tjelesnom uznositošću. Zbog toga smatram nužnim da, po našem obećanju, nešto kažem o opasnosti koja prvenstveno prijeti nama, ljudima naše mjere, i osobito dušama mladih i početnih redovnika.
Ako poslije lošeg i nedovoljno revno postavljenog početka odricanja od svijeta ostane u duši redovnika, tjelesna oholost mu neće dopustiti da od ranije svjetske oholosti siđe do istinske poniznosti Kristove. Ona će ga najprije činiti nepokornim i tvrdoglavim, ne dozvoljavajući mu da bude ponizan, krotak i ljubazan. Ona mu neće dozvoliti da ide u korak sa svom braćom, da živi kao i ostali i da izbjegava samo-isticanje. Ona mu osobito neće dopustiti da se, po zapovijedi Boga i Spasitelja našega, oslobodi od svakog zemaljskog stjecanja. Odricanje od svijeta nije ništa drugo već iskazivanje umrtvljenosti prema svemu i križ. Ono se istinski može započeti i izgraditi samo na temelju svijesti o duhovnoj umrlosti za sva djela ovoga svijeta, i na vjeri da i tjelesno trebamo umirati svaki dan. Ona, nasuprot tome, čovjeka uči da ga očekuje dugovječan život, predstavljajući mu unaprijed razne dugotrajne bolesti. Kolebajući ga stidom i smutnjom zbog mogućnosti da ostane bez ičega i da se izdržava iz tuđih, a ne iz svojih izvora, ona mu savjetuje da je puno bolje da hranu i odjeću osigurava od svojih, a ne tuđih sredstava. Kao potvrdu, ona navodi izreku: Blaženije je davati nego primati (Dj 20,35). Međutim, oni koji su odebljali i postali hladni srcem nikada neće moći razumjeti smisao s kojim je ona rečena.
Prema tome, redovnik koji nije dobro započeo svoj pothvat nikada neće moći primiti istinski prostu Kristovu poniznost. On neće prestati da se hvali ili znatnošću porijekla, ili da se nadima ranijim svjetovnim činom koji je napustio samo tijelom, a ne i srcem, ili da se uznosi novcem koji je zadržao kod sebe na svoju štetu, budući da zbog njega ne može niti spokojno da nosi breme samostanskog poretka, niti da se podčini poukama bilo kojeg starca (duhovnog oca). Onaj kojim je ovladala oholost smatra ponižavajućim da drži bilo kakvo pravilo podčinjavanja ili poslušnosti. On čak nerado sluša i opće učenje o savršenosti duhovnog života. Ponekad se on i u potpunosti odvraća od njega, osobito kad ga razotkrije savjest ili kad primi spoznaju da je namjerno usmjereno protiv njega. U tom slučaju se njegovo srce još više ogorči i raspali srdžbom. Poslije toga se kod njega javlja glasan govor, gruba riječ, tvrdoglav odgovor s gorčinom, ohol i brzi hod, nezadrživ govor. Tako se događa da mu duhovni razgovor ne donosi nikakvu korist. Naprotiv, za njega on postaje štetan, postajući povod za veći grijeh.
Slušao sam kako je jedan starac ukorio mladog redovnika: ''Zašto si ostavio poniznost koju si pokazivao neko vrijeme po odricanju od svijeta, i počeo da se nadimaš đavlovom ohološću.'' S krajnjom ohološću on mu je odgovorio: ''Zar sam ja neko vrijeme bio u poniznosti da zauvijek budem podčinjen.'' Pri tako neukroćenom i uvredljivom odgovoru, starac se zaprepastio od iznenađenja. Njemu se prekinuo govor. On kao da je čuo riječi od samog drevnog lucifera, a ne od čovjeka. On nije mogao da izusti ni jednu riječ iz usta svojih protiv takve drskosti, nego je samo iz srca ispuštao uzdahe i stenjanje. Šuteći, on je u umu ponavljao ono što je rečeno o Spasitelju našem: Budući u obličju Božjem ponizio je sebe i bio poslušan i to ne na neko vrijeme, kao što govori obuzeti đavlovim duhom uznositosti, nego čak do smrti (Fil 2,6-8).
Tjelesna oholost se iskazuje u sljedećim djelima: njen govor prati buka, njenu šutnju dosada, njenu veselost gromki smijeh, njenu tugu besmislena potištenost, njeno odgovaranje zajedljivost, njenu riječ lakomislenost. Njene riječi kao da se izgovaraju bez ikakvog učešća srca. Ona ne poznaje trpljenje, i ostaje tuđa ljubavi, smjela u nanošenju žalosti, malodušna u njihovom podnošenju, teško pokretna na poslušnost ukoliko joj ne prethodi njena vlastita želja i volja, nepokorna savjetima, nesposobna za odricanje od svoje volje i za podčinjavanje drugima, uporna pri svome rješenju, nesuglasna da popusti drugome. Postavši nesposobna da prima spasonosne savjete, ona više vjeruje svome mišljenju, nego rasuđivanju staraca (otaca).
Spustivši se dolje po takvim stupnjevima onaj kojim je jednom ovladala oholost s užasom se već odvraća od strogog samostanskog poretka. Smatrajući da se sporo kreće na putu savršenosti zbog općenja s braćom, i da neznatno uspijeva u stjecanju trpljenja i poniznosti uslijed krivice drugih i prepreka s njihove strane, njemu dolazi želja da živi u usamljenoj ćeliji ili čak da osnuje vlastiti samostan s ciljem privlačenja mnogih k strogom životu. I, on se žuri da sabere pristalice svog učenja i pouka, te od neuspjelog učenika postaje posve neuspjeli učitelj.
Prema tome, ako hoćemo da se naša građevina ili zdanje podigne do samoga vrha i da bude ugodna Bogu, pobrinimo se da joj postavimo temelj po točnom evanđeoskom učenju, a ne po našoj samo-ugodnoj volji. Po njemu, takav temelj ne može biti ništa drugo osim straha Božjeg i poniznosti, koja se rađa od krotkosti u jednostavnosti srca. Poniznost se ne može steći bez odricanja od svega. Bez odricanja se nećemo moći utvrditi ni u dobroj poslušnosti, ni u tvrdom trpljenju, ni u nepomućenoj krotkosti, ni u savršenoj ljubavi. Bez svih njih naše srce nikako ne može postati stanište Duha Svetoga. O tome Gospodin govori kroz proroka: Na koga ću pogledati, ako ne na krotkog i poniznog (skrušenog) srcem, koji drhti od riječi mojih (Ps 66,2).
Zbog toga vojnik Kristov, koji zakonito čini podvig duhovnim podvigom i koji želi biti ovjenčan vijencem od Gospodina, na svaki se način treba pobrinuti da iskorijeni i ovu najljuću zvijer, odnosno oholost koja razara sve kreposti. On treba biti uvjeren da se neće osloboditi od strasti sve dok oholost bude u njegovom srcu. Naprotiv, čak će i ono nešto kreposti kojih bude stekao propasti od njenog otrova. Jer, u našoj duši nikako ne može biti podignuta građevina kreposti ukoliko najprije u našem srcu ne budu postavljeni temelji istinske poniznosti. Naime, jedino poniznost, kao najtvrđe složena, može izdržati zdanje savršenosti i ljubavi koje se diže do vrha. Radi toga je, najprije potrebno da pred našom braćom s iskrenim raspoloženjem pokazujemo istinsku poniznost, ne dozvoljavajući sebi da ih bilo čime ožalostimo, ili rastužimo. Mi to nećemo nikako biti u stanju da izvršimo ukoliko u nama ne bude duboko ukorijenjeno istinsko odricanje od svega zbog ljubavi prema Kristu. To odricanje se sastoji u potpunom lišavanju od bilo kakvog stjecanja. Osim toga, potrebno je da u jednostavnosti srca i bez ikakve dvoličnosti primimo jaram poslušnosti i podčinjavanja tako da, osim zapovijedi duhovnog oca ili starca, u nama nipošto ne živi nikakva druga volja. To će moći da izvrši samo onaj koji je sebe umrtvio za ovaj svijet i koji se smatra nerazumnim i glupim bez ikakvog razmišljanja izvršavajući sve što zapovjede starci (duhovni oci) s vjerom da je sve sveto i objavljeno samim Bogom.
Ako se budemo držali u takvom raspoloženju, bez ikakve sumnje ćemo steći nepomućeno i neizmjenjivo stanje poniznosti. Njime ćemo se smatrati najmanjim od svih i strpljivo podnositi sve što nam se događa, bilo da se radi o klevetama, mukama ili štetama. I, to ćemo primati kao da se na nas nalaže od strane naših nadstojnika kao poslušnost ili ispitivanje. I, ne samo da ćemo to s lakoćom podnositi, već ćemo sve smatrati neznatnim i beskorisnim, postojano se sjećajući i osjećajući stradanja Gospodina našega i svih Svetih. Jer, tada će nam se klevete koje nam se pričinjavaju izgledati utoliko lakše, ukoliko smo dalje od njihovih velikih djela i vrlo plodnog života. Oduševljenje prema trpljenju, koje otud proizlazi, bit će još snažnije ukoliko budemo pomišljali da ćemo se ubrzo i mi preseliti iz ovoga svijeta i da ćemo po brzom završetku našega života odmah postati suučesnici njihovog blaženstva i slave. Takva misao je pogubna ne samo za oholost, već i za sve strasti. Poslije toga slijedi da vrlo strogo održavamo takvu poniznost i pred Bogom. To ćemo i postići ukoliko se budemo držali uvjerenja da sami od sebe odnosno bez Njegove pomoći i milosti ne možemo učiniti ništa što bi doprinijelo savršenstvu kreposti, i ukoliko budemo iskreno vjerovali da je i ono što smo uspjeli da razumijemo dar Božji.

BORBA S POMISLIMA I PREKO NJIH SA ZLIM DUSIMA, KOJA PRATI SVE DRUGE BORBE I SVE IH NADŽIVLJUJE

Pitanje: I, pored sve brige ne vidim nikakvog uspjeha u utvrđivanju pažnje. Um se nikako ne može sačuvati od lutanja. Čak i kad osjetiš da se srce suosjećajno usmjerava određenom sagledavanju, um se neprimjetno spušta i s velikom brzinom upada u svoja uobičajena skitanja. Nebrojeno puno puta svaki dan um bude plijenjen od svojih lutanja. Osim toga, njega hvata očajanje da nikada neće postići željeno ispravljanje nemoći. On stječe misao da je naprezanje pažnje radi tog djela beskoristan trud, budući da duša svaki tren brzim poletima žuri rasijanosti. Strahom Božjim privučena duhovnom sagledavanju, duša ipak, prije nego se učvrsti, opet trenutno sve gubi iz vida. Ukoliko čak i preduhitriš njenu namjeru za lutanjem i uhvatiš je na samom početku, povukavši je sagledavanju od kojeg je počela da odstupa, namjeravajući da je, kao nekim lancima, svežeš s najvećom napregnutošću pažnje srca, ona ipak, za vrijeme samog truda nad njom, uspijeva da isklizne iz unutrašnjeg svetišta brže nego jegulja iz ruku ribolovca. Trudeći se na taj način svaki dan sa svom marljivošću nad čuvanjem misli, i ne vidjevši nikakvog uspjeha, i nevoljno dolazimo do zaključka da lutanja misli ne potiču od nas, već od same prirode.

Odgovor: Nije bezopasno tako brzo izvoditi zaključke, odnosno prije nego što se djelo ispita kako treba. Zbog svoje nemoći ili nesposobnosti uspjeti u nečemu, ne trebamo smatrati da ni drugi ne mogu postići uspjeh. To bi bilo isto kao kad bi netko, ne umijući da pliva i da se održava na vodi, zaključio da se ničije tijelo ne može održavati na vodi i da, prema tome, nitko ne može da pliva. Obzirom da njegovo tijelo zbog svoje težine ne može da se održava na vodi, i obzirom da su tijela svih kao i njegovo, on zaključuje da sama priroda tijela nije u stanju da pliva. Bez obzira kako mu izgledao ispravan takav zaključak, iskustvo ga ne opravdava. Takav je i naš sud. Naš um po svojoj prirodi ne može biti prazan. Ukoliko u sebi ne bude imao unaprijed brižljivo pripremljene predmete u kojima prakticira svoja kretanja i kojima se postojano zanima, on će zbog svoje pokretnosti neizbježno letjeti posvuda, sve dok dugim prakticiranjem i postojanom navikom (što vi nazivate uzaludnim trudom) iz iskustva ne sazna da u svome sjećanju treba pripremiti materijal oko kojeg bi se okretao u svojim neumornim poletima, i da će kroz stalni boravak u trudu steći snagu da odbija suprotne nagovore neprijatelja kojima se ranije rasijavao, neustrašivo boraveći u stanju željenog nepomućenog i unutrašnjeg spokoja. Prema tome, nepostojanost nesređenog lutanja misli ne treba pripisivati čovjekovoj prirodi, ili Bogu, njenom Tvorcu. Jer, istinita je riječ Pisma: Bog je čovjeka stvorio dobrim, a oni (odnosno ljudi) traže svakojake pomisli (Prop 7,30). Prema tome, kakvoća pomisli zavisi od nas. I, pisac Psalma govori: Blago čovjeku kojem si ti zastupnik, on je u svom srcu položio da ide gore (Ps 83,6). Vidite da je u našoj vlasti da polažemo u srca svoja ili uzlazak, odnosno misli koje dostižu do Boga, ili silazak, odnosno misli, koje nas spuštaju dolje, k zemaljskim i tjelesnim stvarima. Kad se misli ne bi nalazile u našoj vlasti, Gospodin ne bi prekorio farizeje: Zašto vi zlo mislite u srcima svojim (Mt 9,4). I preko proroka On ne bi zapovjedio: Udaljite zle misli vaše od očiju mojih (Iz 1,16), i: Dokle će se u tebi zadržavati poročne misli (Jer 4,14).
Istina je, da nas mnoge sujetne misli i protiv naše volje uznemiravaju i gotovo bez našeg znanja zavaravaju. One u nas ulaze neprimjetno i lukavo. I, mi ne samo da ne možemo da ih spriječimo, već ih i s velikim trudom primjećujemo. Ipak, svatko može da ih prima, ili odbacuje ukoliko, uz Božju pomoć, uloži brigu i trud. Njihovo nastajanje ne zavisi od nas, ali njihovo odbacivanje ili primanje stoji u našoj volji. Uostalom, i u samom razvijanju misli ne treba sve pripisivati njihovom napadu, ili duhovima koji se brinu da ih posiju. Naprotiv, i od nas, ako ne uvijek a ono najvećim dijelom, zavisi hoćemo li ispraviti kakvoću misli, i hoćemo li se pobrinuti da u našim srcima niču duhovno-svete umjesto tjelesno zemnih misli. Loše misli se umanjuju i rjeđe pojavljuju u onome koji se razumno i marljivo poučava u Svetom pismu, prakticira u Psalmima i pjevanju crkvenih pjesama, čini pothvat u postu i bdijenju, sjeća na buduće odnosno na Kraljevstvo nebesko i vatru pakla, i na sva djela Božja. Naprotiv, zle misli se umnožavaju u onome koji se zanima svjetovnim brigama i tjelesnim djelima, i upušta u sujetne i isprazne razgovore.
Djelatnost našega uma se može usporediti s mlinskim kamenom koji se od silovitog vodenog toka brzo okreće u krug. Pokretan vodom, on nikako ne može da prestane da se okreće. Međutim, u vlasti mlinara stoji hoće li mljeti pšenicu, žitarice ili kukolj. Tako ni naš um u sadašnjem životu ne može biti prazan od toka misli, obzirom da je stalno pokretan potocima utisaka koji se na njega usmjeravaju sa svih strana. Međutim, od naše volje i odluke zavisi koje će od njih da prihvati. Ukoliko se mi, kao što je rečeno, budemo postojano zanimali poučavanjem u Svetom pismu, ukoliko sjećanje budemo ispunjavali duhovnim predmetima i ukoliko budemo imali želju za savršenošću i nadu za zadobivanje budućeg blaženstva, u nama će nicati duhovne misli, i naš um će se kretati u stalnim mislima o predmetima u koje smo se udubili. Međutim, ukoliko se mi, uslijed bezbrižnosti i nerada, budemo zanimali predmetima strasti i praznim razgovorima, ili svjetovnim i sujetnim brigama, u nama će se, po njihovim rodovima, kao pljeva rađati i misli, i našem srcu dostavljati vrlo štetan posao, po riječima Spasitelja: Jer gdje je blago djela vaših i vaše pažnje, nužno će biti i srce vaše (Mt 6,21).
Treba znati da postoje tri izvora naših misli i to: Bog, đavao i mi sami. Bog nas udostoji posjete prosvjetljenjem Svetog Duha, pobuđuje u nama ili revnost prema većem napretku, ili skrušenost zbog sporog napretka i popuštanja lijenosti i bezbrižnosti, otkriva nam nebeske tajne, i naše namjere obraća boljim djelima. Tako je Gospodin nadahnuo Artakserksa da traži knjigu dnevnika iz koje je saznao za dobra djela Mardoheja, te odmah izmijenio svoju raniju surovu odluku o uništavanju židovskog naroda (Est 6). Tako je i apostolima obećano: Jer nećete vi govoriti, nego će Duh Oca vašega govoriti iz vas (Mt 10,20).
Od đavla su misli koje pokušavaju da nas spotaknu, budeći u nama strasnu nasladu, ili s posve lukavom prepredenošću predstavljajući zlo pod vidom dobra. Jer, on se pred nama pretvara u anđela svjetlosti (2 Kor 11,14). Tako je on stavio u srce Judi Iškariotskome da izda Gospodina (Iv 13,2), i Ananiji da slaže Duhu Svetome (Dj 5,3).
Od nas samih rađaju se misli kad se prirodno sjećamo onoga što smo vidjeli, slušali, ili činili.
Taj trostruki uzrok nastanka misli trebamo uvijek imati na umu i da prema njemu prosuđujemo o mislima koje nastaju u srcu. U skladu s tim trebamo se i odnositi prema njima. U ovom smislu trebamo nasljedovati iskusne mjenjače novca koji točno znaju da prepoznaju radi li se o zlatu, je li moneta od čistog zlata ili od bakra koji sliči na zlato, je li na njoj kraljev lik i je li zakonito predstavljen, te ima li moneta zakonitu težinu. Nešto slično u duhovnom smislu trebamo činiti u odnosu na misli. Prvo, trebamo svestrano ispitati je li istinito ili nije ono što je ušlo u naše srce. Na primjer, ako nam je predloženo neko učenje, trebamo ispitati je li očišćeno božanskom vatrom Svetog Duha, ili pripada židovskom sujevjerju, ili proizlazi iz nadute svjetske filozofije i samo nosi masku pobožnosti. Postupivši tako, mi ćemo ispuniti apostolsku pouku: Ne vjerujte svakome duhu, nego ispitujte duhove jesu li od Boga (1 Iv 4,1), i bit ćemo izvan opasnosti da se udaljimo od Istine. Oni koji se nisu pobrinuli da ispune ovu predostrožnost, podvrgavali su se bijednom otpadanju od vjere. Slatkorječivi zavodnici su ih najprije privukli sebi nekim pobožnim osjećajima i umovanjima, suglasnim sa svetom vjerom, kao sa sjajem zlata. Zatim su ih naučili mudrovanjima protivnim vjeri. Obmanuti prvobitnim izgledom, oni ih nisu podvrgnuli svestranom ispitivanju. Primivši na taj način lažni bakreni novac za zlatni, oni su upali u heretičke zablude. Drugo, trebamo brižljivo razmotriti čujemo li lažno tumačenje Svetog pisma. Jer, može se dogoditi da ono, oponašajući čisto zlato istinitog razumijevanja Božjih riječi, pokušava da nas obmane izgledom dragocjenog metala da ga primimo s mješavinom bakra lažno pridavanog smisla. Tako je Sotona pokušao da iskuša samog Spasitelja Krista. Tako on i sve nas iskušava, iako ne bezuspješno kao kod našeg Gospodina. Treće, na sve načine trebamo biti oprezni da neprijatelj, izvrćući dragocjene pouke Svetoga pisma lukavim tumačenjima, ne uspije nas navesti na nepravilnu primjenu i upotrebu. Prikrivajući obmanu pozivanjem na svetu predaju koja navodno potječe od staraca on kao da nezakonito stavlja kraljevski pečat na lažni novac. On u tome uspijeva kad nas obmanjuje na neumorni trud koji je iznad naših snaga, na prekomjerna bdijenja, na molitve bez ikakvog reda, na neumjesno čitanje. Zavodeći nas navodnim dobrom, on nas privodi kraju koji je štetan po dušu. On nas nagovara da činimo nepotrebne posjete da bi nas istjerao iz usamljenosti i lišio blažene usamljenosti ili života u tišini i miru. On nam savjetuje da preuzmemo na sebe brigu o pobožnim bespomoćnim ženama da nas uhvati u zamku pogubnim brigama. On nas podstiče da želimo svećenički čin pod izgovorom poučavanja mnogih i odvlači od našeg poniznog zvanja. Svi takvi savjeti, prikriveni pokrovom milosrđa, pobožnosti i višeg napretka, neiskusne odvode u obmanu. Izvana oni sliče na novac istinitog kralja, iako su ih iskovali lažni duhovni kovači, a ne istinski pravoslavni iskusni Oci. Njih su podmukli demoni iskovali na štetu i propast. Na njih se savršeno može primijeniti izreka Propovjednika: Postoje putevi koji čovjeku izgledaju pravi, iako im kraj gleda u dno pakla (Izr 16,25). Posljednje (četvrto) opažanje iskusnog mjenjača se odnosi na ispitivanje težine monete. Mi ćemo ga u našem duhovnom djelovanju izvršiti kad djelo koje nam savjetuje misao položimo na vagu (tezgu) savjesti, te sa svom strogošću ispitamo ima li stvarnu težinu, odnosno je li teško strahom Božjim, je li sve u njemu po njegovom smislu i značenju, ne čini li ga lakim vanjština i novina, nije li mu težinu umanjila sujeta i nije li ga uništila ljudska slava. Izvagavši i ispitavši ga svjedočanstvima apostola i proroka, mi smo dužni ga prihvatiti kao suglasno s njima, ili da ga sa svom strogošću odbacimo kao njima protivno i za nas štetno.
Prema tome, trebamo stalno promatrati sva skrovišta našeg srca, i sa budnom pažnjom pratiti tragove onih koji ulaze da se ne prikrade i neka mislena zvjer, ili sam lav ili zmaj te, potajno zapečativši pogubne stope pri našoj nepažnji, i drugima prokrči put u skrovišta našeg srca. Obrađujući na taj način svakoga trena i svake minute zemlju našeg srca evanđeoskim plugom, odnosno stalnim sjećanjem na križ Gospodinov, mi ćemo moći uništiti legla pogubnih zvijeri i skrovišta otrovnih zmija, i da ih istjeramo iz sebe.
Slika savršenog uma (koji ima vlast nad svojim mislima) prekrasno je predstavljen u licu satnika iz Evanđelja. Moralna snaga koja ne dozvoljava da nas sve misli obmanjuju, već po svom rasuđivanju dobre prima, a suprotne bez ikakvog napora progoni, u priči o njemu je opisana njegovim riječima (koje, naravno, treba shvatiti u prenesenom značenju): Jer i ja sam čovjek pod vlašću, i imam pod sobom vojnike, pa reknem jednome: idi, i ide: i drugome: dođi, i dođe; i slugi svome: učini to, i učini (Mt 8,9). Kad bi se hrabro borili protiv neurednih unutrašnjih pokreta i strasti, kad bi ih podčinili svojoj vlasti i svome rasuđivanju, kad bi požudu koja ustaje u našem tijelu ugasili, kad bi neurednu gomilu misli držali pod jarmom vlasti razuma, kad bi spasonosnim znamenjem križa Gospodinova od granica našeg srca progonili gomile zlih neprijateljskih sila, mi bi uvedeni bili u čin satnika u duhovnom smislu. Zbog takvih trijumfa i pobjeda i mi ćemo se podići na visinu njegovog dostojanstva i imati zapovjedničku vlast i snagu. Pri njoj više nećemo biti privučeni mislima koje ne želimo, već samo onima kojima se duhovno naslađujemo. Tada ćemo dobiti mogućnost da boravimo u njima i da im se priljubimo. Zlim nagovaranjima ćemo s vlašću zapovijedati: ''Odlazite'', i odlazit će. Tako ćemo i dobre misli prizivati: ''Dođite'' i one će dolaziti. I, sluzi našem odnosno tijelu ćemo pokazivati što mu je potrebno za neporočnost i uzdržavanje, i ono će, izjavljujući potpunu pokornost, bez ikakvog protivljenja sve izvršiti, ne izazivajući više poročne želje protivne duhu.
Ali, kako to postići? To će doći samo od sebe ukoliko se tijesno sjedinimo s Bogom. Tada će već On djelovati u nama. U to nas uvjerava apostol Pavao, govoreći: Jer oružje naše borbe nije tjelesno nego silno Bogom za rušenje utvrđenja, obarajući misli (2 Kor 10,4). Bez obzira što mi poduzimali u cilju savladavanja misli, nećemo imati uspjeha, sve dok ne počne da djeluje sam Bog poslije sjedinjenja s nama. Tada će i naša nemoćna sredstva postati snažna i sve-pobjedna, razarajući neprijateljske tvrđave i poražavajući i izgoneći sve misli. I, ispunit će se na nama proročka riječ: Nemoćni neka govori: ''Mogu ja'' (imam snage), i krotak neka bude hrabar (Joel 3,10-11), i ono što o sebi govori apostol Pavao: Jer kad sam slab onda sam jak (2 Kor 12,10). Jer, tada će se snaga Božja pokazati u nemoći našoj (2 Kor 12,9). Prema tome, svim htijenjem srca treba da se usmjerimo sjedinjenju s Gospodinom da se i u nama izvrši ono što je ispitao blaženi David: Duša se moja prilijepila za tebe. I primi me desnica tvoja (Ps 62,8). I, svatko od nas će početi da pjeva zajedno s njim: A, meni je dobro biti blizu Boga (Ps 72,28). Naravno, to zahtijeva postojani napor i trud. Ali, bez njih nema uspjeha ni u kakvom djelu. Tim više ga bez njih ne treba očekivati u tako važnom djelu. Savršenost nijedne kreposti se ne može postići bez truda, i mir pomisli nitko ne može postići bez krajnjeg napora srca. Na to se upravno odnosi riječ Gospodinova: Kraljevstvo nebesko s naporom se osvaja, i nositelji pothvata ga zadobivaju (Mt 11,12). Da naš duh dostigne u čovjeka savršena, u mjeru rasta punoće Kristove (Ef 4,13), i postane jedan duh s Gospodinom (1 Kor 6,17), nužno je da s velikim naporom uvijek bdije i da bude neumoran u revnosti. Došavši do toga, on već s apostolom Pavlom može svečano da likuje: Sve mogu u Kristu koji mi daje snagu (Fil 4,13).
Zato, sva naša pažnja treba uvijek da bude usmjerena na brzo vraćanje misli od njihovog lutanja i kruženja k sjećanju na Boga. Onaj koji hoće točno da podigne i sagradi krov u obliku kupole, trakom iz centra postojano pravi krug, postižući na taj način svuda podjednaku okruglost. Tko, pokuša da bez ove pomoći završi djelo neće moći nepogrešivo da ostvari pravilnu okruglost, čak i ako posjeduje veliku vještinu, budući da jedinim pogledom neće moći odrediti koliko je odstupio od kružnice. Isto tako ni naš duh, ukoliko u sebi, kao neki nepokretan centar, ne utvrdi ljubljeno sjećanje na Boga, da njime osiguran, svakog trenutka obilazi sva svoja djela i trudove, da njime, kao provjerom, određuje kakvoću svojih misli i pothvata (te jedne prima, a druge odbacuje), i da njime, kao istinskim šestarom, daje pravac svemu što radi, nikako neće moći kao što treba da sagradi duhovnu građevinu čiji je arhitekta apostol Pavao (1 Kor 2,10). On tada neće moći da kući dadne ljepotu o kojoj blaženi David, želeći da je u svom srcu predstavi Gospodinu, govori: Gospodine, zavoljeh ljepotu doma tvoga, i mjesto boravka slave tvoje (Ps 25,8), već će nerazumno u srcu svome podići ružan dom, koji je nedostojan Duha Svetoga i koji je uvijek sklon rušenju. I, on se neće proslaviti useljavanjem blaženog stanara odnosno Duha Svetoga, već se podvrgnuti žalosnom rušenju.
Tamne sile djeluju na nas prvenstveno kroz misli. Naravno, nama bi bilo lakše da izađemo na kraj s njima kad nas ne bi stalno i u velikom broju okruživali neprijatelji koji nam ne žele dobro. Ipak, toga se ne treba užasavati. Istina je da nas neprijatelji stalno opsjedaju, ali, oni samo siju i pobuđuju zlo u nama, nemajući snage prisiliti nas na njega. Jer, kad bi im bila dana vlast da nas nasilno uvlače u zlo, a ne samo da nas nagovaraju na njega, ni jedan čovjek ne bi mogao izbjeći grijeh koji bi odgovarao grešnoj želji koju bi zapalili u našim srcima. Ali, mi vidimo da je njima dana mogućnost da nas pobuđuju, kao što je i nama darovana snaga da ih odbijamo i sloboda da se s njima suglasimo. I zašto se strašiti? Uostalom, onome koji se straši njihovih nasilja i napada, s druge strane predlažemo Božji pokrov i Božju pomoć, koja je snažnija od njih, kao što se govori: Jer je veći Onaj koji je u vama nego li koji je u svijetu (1 Iv 4,4). Njegovo zastupništvo se bori za nas sa snagom koja je neusporedivo veća od one s kojom na nas ustaje neprijateljska strana. Jer, Bog ne samo da nadahnjuje na dobra djela, već ih i podupire i privodi kraju. On nas ponekad i bez naše volje i našega znanja privlači spasenju. Prema tome, očigledno je da đavao može da obmani jedino onoga tko mu sam svojom voljom da suglasnost. To je Sirah jasno izrazio riječima: Sud nad zlim djelima nije brz. Zbog toga se srce sinova ljudskih ne straši da čini zlo (Sir 8,11). Očigledno je da svatko griješi stoga što odmah, kad na njega napadnu zle misli, ne pruža otpor protivljenjem. Jer, rečeno je: Usprotivite se đavlu, i pobjeći će od vas (Jak 4,7).
Kod nekoga može da se javi pitanje o načinu na koji zli duhovi ulaze u općenje s dušom. Oni neosjetno razgovaraju s njom, siju u nju što zažele, vide njene misli i pokrete i koriste se njima na njenu štetu. Međutim, nema ničega neobičnog u tome. Duh može da ulazi u općenje s duhom i da prikriveno utječe na njega, ohrabrujući ga na ono što želi. Jer, među njima, kao i među ljudima, postoji neka sličnost i srodnost po prirodi. Ali, savršeno je nemoguće da oni ulaze jedan u drugog i da jedan ovladava drugim. To može istinski da se pripisuje samo Bogu.
Naprijed rečenom nimalo ne proturječi ono što se događa mučenima od demona, odnosno što oni, opsjednuti nečistim duhovima govore i čine ono što neće, ili bivaju prisiljeni da izgovaraju riječi koje ne razumiju. Međutim, sigurno je da se ne podvrgavaju svi na isti način utjecaju duhova. Nekima oni ovladaju do te mjere da nimalo nisu svjesni što rade ili govore, dok su drugi svjesni i poslije se sjećaju onog što se događalo. I jedno i drugo bude od utjecaja nečistog duha. Ipak, ne treba misliti da on, izgovarajući riječi i govoreći ustima onoga koji strada, prožima samu suštinu duše ili da srasta s njom i da se oblači njome. Oni to nikako ne mogu da učine. To se, zapravo događa na slijedeći način: zasjedajući na organe kroz koje djeluje duša, i nalažući na njih nepodnošljivu težinu, nečisti duh strašnim potamnjenošću pokriva razumne osjećaje duše i presijeca njihovu djelatnost. To se, doduše, kao što vidimo, ponekad događa i od vina, i od groznice, i od pretjerane hladnoće, i drugih bolesti koje dolaze izvana. Da đavao ne bi pomislio da isto učini i s blaženim Jobom, dobivši vlast nad njegovim tijelom, Gospodin mu je naročitom zapoviješću zaprijetio, govoreći: Eto, predajem ti ga u ruke, ali mu samo dušu sačuvaj (Job 2,6). On kao da kaže: ''Samo ga nemoj činiti bezumnim, nemoj mu rastrojiti sjedište duše, ne napadaj mu razum i ne povrijedi mu organ razuma jer njime treba da ti se suprotstavi.''
Na taj način, duh se nekako miješa s grubom i tvrdom materijom, odnosno s tijelom, i to vrlo lako. Međutim, iz toga ne slijedi da se on i s dušom, koja je također duh, može sjediniti tako da i nju, slično tijelu, učiniti sjedištem svoga bića. To je moguće jedino Svetoj Trojici, koji ne samo da obuhvaćaju svaku razumnu prirodu, nego je i prožimaju. Samo je Bog svugdje i u svemu, tako da vidi i sve misli naše, i sve unutrašnje pokrete, i sve duševne tajne. I nema tvari sakrivene pred Njim, nego je sve obnaženo i otkriveno pred očima Onoga kojemu ćemo odgovarati (Heb 4,13). On pravedno ispituje srca i utrobe (Ps 7,10).
Ali, na koji način nečisti dusi znaju naše misli? Oni ih ne čitaju upravno u duši, nego ih prepoznaju po njihovom iskazivanju u izvanjskim čulnim izrazima, odnosno iz naših riječi i djela. Međutim, oni nikako ne mogu proniknuti u misli koje još nisu izišle iz unutrašnjosti duše. Čak i to jesu li i kako su primljene misli koje nam oni sami podmeću, oni saznaju ne iz same duše, i ne iz posve nutrašnjih pokreta koji se u njoj tajno događaju zbog njih, nego po njihovom iskazivanju van duše. Tako, npr. oni znaju da je redovnik, u kojeg su posijali misao ugađanja trbuhu, primio požudu ugađanja trbuhu ukoliko vide da je počeo da promatra kroz prozor na sunce, ili da se zanima koliko je sati. I nije čudno što zračne sile (demoni) stječu takvo znanje, kad vidimo da i umnim ljudima uspijeva da po očima, licu i drugim izvanjskim znacima saznaju stanje unutrašnjeg čovjeka. Naravno, utoliko točnije znanje mogu da imaju oni koji su, kao duhovi, bez sumnje puno tananiji i pronicljiviji od ljudi.
Treba znati da svi demoni ne raspaljuju sve strasti u ljudima, već da se o svakoj brine određeni duh. Jer, jedni od njih se naslađuju nečistim i sramnim požudama, drugi vole hulu na Boga, treći srdžbu i jarost, četvrti se tješe tugom, peti sujetom i ohološću. I svaki u srcu čovjekovom sije strast kojom se naročito naslađuje. Međutim, ne pobuđuju oni svi zajedno svoje strasti, nego naizmjenično, suglasno s vremenom, mjestom i prikladnošću onoga koji se iskušava.
Osim toga, treba znati da oni nisu svi u jednakoj mjeri zli i jednako snažni. Na početnike i nemoćne se puštaju slabiji duhovi. Ukoliko se oni savladaju, šalju se snažniji. Na taj način, Kristov vojnik, po mjeri svog napretka i umnožavanja duhovnih snaga, treba da podnosi sve veću i veću borbu. I nitko od svetih nikako ne bi mogao podnijeti zloću takvih i tolikih neprijatelja, ili izdržati njihove napade i svirepu jarost, ukoliko pri našoj borbi ne bi uvijek bio prisutan naš najmilostiviji zastupnik Krist, ujednačavajući snagu onih koji se bore, odbijajući i kroteći iznenadne napade neprijatelja i čineći s iskušenjem i kraj, da se može podnijeti (1 Kor 10,13).
Demoni nemaju vlasti da štete svakom čovjeku. To na posve jasan način dokazuje primjer blaženog Joba kojeg neprijatelj nije smio da iskuša više nego što mu je bilo dopušteno voljom Božjom. O tome svjedoči i ispovijedanje zlih duhova koje je uneseno u evanđeoske priče: Ako nas izgoniš, dozvoli nam da idemo u krdo svinja (Mt 8,31). Dakle, oni bez Božje dozvole nisu imali vlast da uđu čak ni u nečiste i nerazumne životinje. Utoliko više treba vjerovati da po svojoj volji oni ne mogu ući ni u jednog čovjeka, stvorenog po licu Božjem. Jer, kad bi im bila dana vlast da iskušavaju i ogorče svakoga čovjeka po svojoj volji, nitko ne samo od mladih redovnika, nego ni od savršenih staraca ne bi mogao da izdrži život u pustinji, budući okružen gomilama zlih neprijatelja.
Također, poznato je da nečisti dusi u tijela opsjednutih ulaze tek pošto zavladaju njihovim umovima i mislima. Lišivši ih najprije straha Božjeg, sjećanja na Boga i duhovne pouke, oni ih smjelo napadaju. I, budući da su razoružani i lišeni Božje pomoći i Božje ograde, oni ih lako pobjede. Na kraju, oni u njima, kao u mjestu koje je prepušteno njihovoj vlasti, ustrojavaju sebi stanište. Uostalom, točno je i to da oni teže, prekomjernije i pogubnije muče one koje nisu savladali tjelesno, nego duševno. To su upravo oni koji su se uhvatili u mrežu njihovim strastima i požudama. Jer, po riječi apostola Petra, od koga je tko pobijeđen tome i robuje (2 Pet 2,19).
Sveto pismo svjedoči da su uz svakog od nas nerazdvojno prisutna dva anđela odnosno dobar i zao. O dobrima govori Spasitelj: Gledajte da ne prezrete jednoga od malih ovih; jer vam kažem da anđeli njihovi na nebesima stalno gledaju lice Oca moga nebeskoga (Mt 18,10), i blaženi David: Anđeli Gospodinovi stoje oko onih koji ga se straše, i izbavljaju ih (Ps 33,8). O njima svjedoči i ono što se u knjizi Djela apostolskih govori o svetom Petru: To je anđeo njegov (Dj 12,15). O obadva anđela naširoko se govori u knjizi Pastir. Ako razmislimo o onome koji je tražio pristup blaženom Jobu, jasno ćemo razumjeti da se radilo o onome koji ga je uvijek napadao, iako ga nikada nije mogao pokrenuti na grijeh. Zbog toga je i tražio od Gospodina vlast nad njim, ispovijedajući da je do tada bio pobjeđivan zastupanjem Gospodina (koji ga je uvijek ograđivao svojim pokrovom), a ne njegovom krepošću. I, o Judi se također govori: I, đavao neka mu stane s desne strane (Ps 108,6).

BORBA SA SVIM VRSTAMA TUGE KOJA DOLAZI OD NEVOLJA I NAPASTI

U Palestini, u pustinjama između Jeruzalema i Mrtvog mora, barbari su iznenada napali redovnike, i mnoge poubijali. Kako je Bog dopustio da se nad Njegovim slugama izvrši takvo zlo djelo? To pitanje obično smućuje duše onih koji nemaju puno vjere i znanja i koji misle da se kreposti i pothvati Svetih nagrađuju u ovom vremenskom životu. A, mi koji se ne samo u ovome životu nadamo u Krista da, po apostolu Pavlu, ne budemo jadniji od sviju ljudi (1 Kor 15,19), ne treba da padamo u zabludu takvih mišljenja. Inače se može dogoditi da, zbog netočnog određivanja istine u odnosu na takve događaje, dođemo u užas i smutnju od iskušenja koja i nas susreću, da svojim nogama skrenemo s puta pravde (Ps 72,2), ili, što je i reći strašno, da Bogu pripišemo nepravdu i nebrigu o djelima ljudskim, odnosno kao da On svete ljude koji žive pravedno ne izbavlja od iskušenja, te da dobrima dobrom, a zlima zlom ne uzvraća u sadašnjem životu. Time bi zaslužili osudu s onima kojima prorok Sofonija prijeti u ime Gospodina, govoreći: Osvetit ću se onima koji u srcima svojima govore: ''Gospodin ne čini ni dobro ni zlo'' (Sof 1,12), ili bi se podvrgli jednakom udjelu s onima koji žalbama izriču hulu na Boga: Onaj koji čini zlo je dobar pred Bogom i on mu ugađa. I gdje je Bog pravde, dodajući i drugu hulu na Boga koju prorok opisuje: Uzalud služimo Bogu. I kakva je korist od držanja onoga što je zapovjedio, i što smo išli kao molitvenici pred Gospodinom Stvoriteljem? Jer, mi hvalimo tuđe, napreduju koji čine bezakonje, i spašavaju se oni koji se protive Bogu (Mal 3,14-15). Prema tome, da izbjegnemo neznanje koje je uzrok i korijen najlošije odnosno svake zablude, unaprijed trebamo točno saznati što je zaista dobro, a što zlo. Zatim, držeći se istinskog određenja Pisma, a ne lažnog mišljenja gomile, mi se više nikako nećemo obmanuti zabludom nevjernih ljudi.

Sve što postoji i što se događa u svijetu može biti jedno od troje: dobro, zlo ili nešto srednje. Prema tome, mi treba da saznamo što je zapravo dobro, što zlo, a što srednje da bi naša vjera, budući ograđena točnim znanjem, u svim iskušenjima ostala nepokolebljiva. U ljudskim djelima ništa ne treba smatrati suštinskim dobrom, izuzev duševne kreposti koja nas iskrenom vjerom privodi Bogu i podstiče da se stalno prilijepimo uz nepromjenljivo dobro. I, nasuprot tome, ništa ne treba smatrati zlom osim grijeha, koji nas odvaja od blagog Boga i veže za zlog đavla. Srednje je, pak, ono što može pripadati i jednoj i drugoj strani, sudeći po osobinama i raspoloženju onoga koji se njime koristi. Tu spadaju: bogatstvo, vlast, počast, tjelesna snaga, zdravlje, ljepota, sam život ili smrt, bijeda, nemoć tijela, klevete i drugo tome slično. Dakle, ono prema svojstvu i raspoloženju onoga koji se njime koristi može da služi i na dobro i na zlo. Jer, bogatstvo, prema apostolu Pavlu, često može da služi na dobro. On bogatima ovoga svijeta zapovijeda da se ne uzohole, niti da se uzdaju u bogatstvo nesigurno, nego u Boga živoga, koji nam daje sve izobilno na upotrebu, da dobro čine, da se bogate u dobrim djelima, da budu darežljivi, društveni, spremajući sebi dobar temelj za budućnost, da dobiju život vječni (1 Tim 6,17-19). Međutim, ono se obraća u zlo kad ga sabiru da bi ga gomilali i zakopavali u zemlju, kao što čine tvrdice, ili da ga rasipaju na raskoš i utjehe, a ne na korist potrebitih. Isto tako su vlast i počast i tjelesna snaga i zdravlje nešto srednje i mogu se upotrijebiti i na dobro i na zlo. Time se lako objašnjava činjenica da su mnogi od svetih u Starom zavjetu, vladajući svime time, bili vrlo ugodni Bogu, i što su naprotiv, oni koji su ih loše koristili i obraćali na služenje svojim lošim sklonostima, pravedno bili kažnjavani ili predavani smrti, kao što često pripovijedaju knjige Kraljevstva. Na isti način shvati i o drugim srednjim stvarima, odnosno da nisu istinsko dobro (koje se sastoji u krepostima), nego nešto neodređeno. Jer, one su korisne i blagotvorne za pravednike koji ih koriste na pravedna i potrebna djela, dajući im mogućnost da sabiru dobre plodove za život vječni, dok su za one koji se njima loše koriste nekorisne i pogubne, dovodeći ih samo do grijeha i smrti.
Čvrsto držeći u sjećanju takvu razliku stvari i djela, znajući da nema istinskog dobra izuzev kreposti (koja proizlazi iz straha Božjeg i ljubavi prema Bogu), i da ništa nije pravo zlo osim grijeha i udaljavanja od Boga, sada ćemo sa svom pažnjom pogledati je li ikada Bog, bilo sam bilo kroz nekog drugog, pričinio zlo nekome od svojih Svetih? Bez sumnje, tako nešto nigdje nećeš naći. Jer, nikada se nije dogodilo da čovjeka netko drugi navede na grijeh ukoliko on neće zlo i protivi mu se. A, ukoliko je upadao u grijeh, znači da ga je sam u sebi već začeo uslijed nepažnje srca i razvratne volje. Želeći da u to zlo, odnosno u grijeh baci pravednog Joba, đavao je upotrijebio sve zamke svoje zloće: lišio ga je cjelokupnog bogatstva, djecu mu porazio smrću, i njega samoga od glave do nogu pokrio ranama, koje su pričinjavale nepodnošljiv bol. Ipak, on nikako nije mogao da ga uprlja grijehom. Job je uza sve to ostao nepokolebljiv i nije izrekao bezumlje na Boga (Job 1,22), odnosno nije upao u bogohulstvo.
Međutim, kako sam Bog o sebi govori: Ja sam onaj koji gradi mir i stvara zlo (Iz 45,7)? I, prorok o Njemu svjedoči: Može li biti nesreća u gradu, a da je Gospodin ne učini (Am 3,6)?
Sveto pismo riječju zlo ponekad označava mučne slučajeve ne zbog toga što su zaista zli po prirodi, nego zbog toga što ih kao zle osjećaju oni kojima se šalju na korist. Jer, govoreći s ljudima, Riječ Božja po nužnosti govori čovječjim riječima i s čovječjim osjećajima. Tako i spasonosno rezanje i spaljivanje, koje liječnik dobronamjerno vrši na tijelu koje strada od opasnih povreda, bolesnik smatra za zlo koje mora da trpi. Konju mamuze i onome koji griješi ispravljanje nisu slatki. I sve disciplinske strogosti onima koji prolaze tečaj izobrazbe izgledaju gorke, kao što govori apostol Pavao: Jer svaki ukor, dok traje, ne čini se da je radost, nego žalost, ali poslije daje mirni plod pravednosti onima koji su kroz njega izvježbani. On još kaže: Jer kojeg ljubi Gospodin onoga i kori; i bije svakoga sina kojeg prima. Jer koji je to sin kojeg otac ne kori (Heb 12,6-7;11)? Na taj način, riječ zlo se ponekad koristi u značenju žalosnih slučajeva, po rečenome: I raskaja se Bog zbog zla koje reče da im učini, i ne učini (Jon 3,10). I još: Jer znah da si ti Bog milostiv i žalostiv, spor na srdžbu i obilan milosrđem, i koji se žalosti zbog zla (Jon 4,2), odnosno zbog žalosnih lišavanja i bijeda koje je prisiljen da navede na nas zbog grijeha naših. Znajući da su one za neke korisne, drugi prorok se zbog želje njihovog spasenja, a ne zbog neprijateljskog osjećaja prema njima, molio: Dodaj im zla Gospodine, dodaj zla slavnim zemlji (Iz 26,15). I, sam Gospodin govori: Evo, ja ću na tebe navesti zlo (Jer 11,11), odnosno tuge i razaranja. Spasonosno kažnjen njima u sadašnje vrijeme, bit ćeš prisiljen da se na kraju obratiš i požuriš meni, kojeg si u dane svoje sreće zaboravljao. Mi ih zbog toga ne možemo smatrati suštinskim zlom, budući da mnogima služe na dobro i vode primanju vječnih radosti. Ali, vratimo se, postavljenom pitanju. Sve što obično smatramo zlom, što nam pričinjavaju neprijatelji, ili što nas poražava na neki drugi način, ne treba da smatramo zlom, nego nečim srednjim. I tada ono više neće biti onakvo kakvim ga smatra onaj koji ga je nanio u duhu srdžbe, nego onakvo, kakvim ga osjeća onaj koji ga je pretrpio. Zato, kad se svetom mužu dogodi smrt, ne treba misliti da mu je učinjeno zlo, nego nešto srednje. Jer, ona je za grešnika zlo, a za pravednika spokoj i oslobođenje od zla. Smrt je za pravednog čovjeka pokoj, čiji je put sakriven (Job 3,23). Pravedan čovjek od takve smrti neće pretrpjeti nikakvu štetu. Jer, s njim se nije dogodilo ništa neobično. Ono što je imalo da se dogodi s njim po prirodnoj nužnosti, on je primio po zloći neprijatelja, i to ne bez koristi za vječni život. Dug čovječje smrti, koji je morao da plati po neizbježnom zakonu sadašnjeg našeg postojanja, on je otplatio s bogatim plodom stradanja, stječući zalog za veliku nagradu.
Međutim, to ne oslobađa krivice onoga koji čini zlo. Nečastivi bezakonik neće ostati bez kazne zbog toga što zlodjelom svojim pravedniku nije mogao da pričini suštinsku štetu. Jer, trpljenje je krepost pravednika. Ono donosi nagradu ne onome koji je nanio smrt ili stradanje, nego onome koji ih je strpljivo podnio. Jedan će zasluženo podnijeti kaznu za zvjersku surovost, dok drugi neće pretrpjeti nikakvo suštinsko zlo. Hrabrošću svoga duha strpljivo podnoseći iskušenja i stradanja, on je sve što mu je naneseno sa zlim namjerama, obratio sebi na dobro i na umnoženje svoga blaženstva u budućem životu.
Jobovo trpljenje nije steklo dobru nagradu đavlu, koji ga je učinio slavnim svojim iskušenjima, nego njemu samom koji ih je hrabro podnio. I, Judi neće biti darovano oslobođenje od vječnih muka zbog toga što je njegovo izdajstvo poslužilo na spasenje čovječjeg roda. Jer, ne treba gledati na plod djela, nego na raspoloženje onoga koji ga čini. Zbog toga mi treba da smo čvrsto uvjereni u to da čovjeku nitko ne može nanijeti zlo ukoliko ga sam ne privuče slabošću svoga srca i malodušnošću. Jer, i apostol Pavao u jednom stihu potvrđuje: A, znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro (Rim 8,28). Jer, govoreći: ''Sve pomaže na dobro'', on obuhvaća zajedno sve, ne samo ono što se smatra srećom, nego i ono što se smatra nesrećom. I, na drugom mjestu isti apostol govori da je prošao i kroz jedno i kroz drugo: S oružjem pravednosti desnim i lijevim, odnosno u slavi i sramoti, u grdnji i pohvali, kao varalice i istiniti, kao neznani i poznati, kao oni koji umiru a evo živimo, kao kažnjavani ali ne ubijani, kao žalošćeni a uvijek radosni, kao siromašni a mnoge bogateći (2 Kor 6,7-10). Prema tome, i ono što se smatra srećom i što apostol svrstava na desnu stranu, označavajući ga riječima slave i pohvale, i ono što se smatra nesrećom i što svrstava na lijevu stranu, obilježavajući ga riječima sramote i grdnje, za savršenog muža postaje oružje pravednosti. On nanesene mu žalosti velikodušno podnosi, koristeći ih kao oružje protiv onih koji ga napadaju. On se njima, kao lukom, mačem i najčvršćim štitom naoružava protiv onih koji mu ih nanose, savršeno pokazujući svoje trpljenje i hrabrost. Najslavnije stanje svoje neustrašivosti on pokazuje kroz same neprijateljske strijele koje ga smrtno pogađaju. On se, na taj način, ni srećom ne uznosi, niti zbog nesreće pada duhom, već korača pravom stazom i kraljevskim putem. S takvog mirnog stanja srca on se ni nailaskom radosti neće skrenuti na desno, ni napadom nesreće i dolaskom žalosti okrenuti na lijevo. Velik mir imaju oni koji ljube zakon tvoj, Gospodine, i oni se ne sablažnjavaju, svjedoči sveti David (Ps 118,165). O onima koji se pri nailasku svake slučajnosti mijenjaju, suglasno njihovim svojstvima i razlikama, kaže se: Bezumnik se mijenja kao mjesec (Sir 27,11). O savršenima i premudrima se govori: A, znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro. O slabima i nerazumnima se, opet, objavljuje: Idi od čovjeka bezumna, jer nećeš čuti pametne riječi (Izr 14,7), budući da se on ni ugodnošću ne koristi na svoje dobro, niti se zbog neugodnosti ispravlja. Moralna snaga koja je potrebna da se hrabro podnose žalosti, potrebna je i radi očuvanja umjerenosti u radosti. Onaj kojeg iz kolosijeka izbaci jedna od tih slučajnosti, nesumnjivo neće moći odoljeti ni jednoj od njih. Uostalom, sreća više ranjava čovjeka, nego li nesreća. Jer, nesreća ponekad i protiv volje kroti i ponižava. Privodeći nas u spasonosnu skrušenost, ona nas ili pobuđuje da manje griješimo, ili nas primorava da se sasvim ispravimo. Sreća, nadima dušu pogubnim, iako ugodnim laskanjima, te strašnim opustošenjem obara u prah one koji se, zbog sretnih uspjeha, smatraju sigurnima.
Takvi savršeni muževi se u Svetom pismu preneseno nazivaju dvostrukim dešnjacima. Takav je bio, kao što piše u knjizi Sudaca, Aod, koji se objema rukama koristio kao desnom (Suci 3,15). Takvom savršenošću u duhovnom smislu ćemo i mi ovladati, ukoliko i sreću, koja se smatra desnom stranom i nesreću, koja se naziva lijevom stranom, dobrom i pravilnom upotrebom budemo obraćali na desnu stranu. Time bi sve što god se s nama dogodi, za nas, po apostolu Pavlu, bilo oružje pravednosti. U našem unutrašnjem čovjeku mi opažamo dvije strane, i tako reći, dvije ruke. I, ni jedan od svetih ne može da nema kako onu koju nazivamo desnom, tako i onu koju zovemo lijevom rukom. Savršenost njegove kreposti se poznaje iz toga što on obje obraća u desnicu, dobro se koristeći objema. Da jasnije možemo razumjeti o čemu se radi, reći ću: sveti muž ima desnicu kad pokazuje duhovne uspjehe; kad, goreći duhom, gospodari nad svim svojim željama i požudama; kad, budući slobodan od svakog đavlova napada, bez imalo truda i nelagodnosti odbacuje i odsijeca tjelesne strasti; kad, uznijevši se sa zemlje prema gore, na sve sadašnje i zemaljsko gleda kao na nepostojan dim i pustu sjenku, prezirući ga kao brzo prolazno; kad u ushićenju uma ne samo vatreno želi buduće, nego ga i jasno vidi; kad se najstvarnije hrani duhovnim sagledavanjima; kad jasno, kao otvorena vrata, opaža nebeske tajne; kad čisto i vatreno uznosi molitve Gospodinu; kad se, razgorjevši vatrom duha, svim nastojanjima duše preseljava u nevidljivo i vječno, pri čemu misli da se već ne nalazi u tijelu. On ima također i lijevu ruku kad je okružen burama iskušenja; kad se raspaljuje nastupima požudnih pobuda prema tjelesnim željama; kad prema neukroćenoj srdžbi bude podstaknut vatrom razdražujuće smutnje; kad svojom uznositošću bude ohrabren na oholost ili sujetu; kad bude obuzet žalošću koja donosi smrt (2 Kor 7,10); kad se rastužuje napadima podmuklog malodušja; kad, po odlasku cjelokupnog duhovnog žara, obamire zbog ohladnjelosti i neke neobjašnjive sjete, pri čemu od njega odlaze ne samo dobre pomisli, koje razgorijevaju unutrašnju revnost, nego mu i Psalmi i molitva, i čitanje, i usamljenost ćelije postaju užasno tjeskobni i sva oruđa kreposti susreće s nekim neizdržljivim odvraćanjem i odbojnošću. Kad ga sve ovo bude napadalo, redovnik treba da zna da ga pritiska lijeva strana.
Prema tome, onaj koji ni zbog onoga, kao što smo rekli, što pripada desnoj strani ne bude obuzet sujetom koja nailazi, i koji ni zbog onoga što pripada lijevoj strani, hrabro ratujući, ne pada u očajanje, koristit će obje ruke kao desnu. U obadva djelovanja pokazavši se pobjednikom, on će dobiti pobjednički vijenac, kako sa svog lijevog, tako i sa svog desnog stanja. Takav vijenac, kako čitamo, zaslužio je blaženi Job koji se za desno djelovanje ovjenčao vijencem. Budući bogat i znatan otac sedam sinova, on je svakodnevno prinosio žrtvu Gospodinu za njihovo očišćenje, želeći da ih učini blago-ugodnim i srodnim ne toliko sebi, koliko Bogu; njegova vrata su bila otvorena za svakoga dolaznika; on je bio noga hromih i oko slijepih; ovčjim krznom od njegovih ovaca su bila zagrijavana ramena nemoćnih; on je bio otac sirotama i udovicama; on se čak u srcu svome nije radovao zbog pogibije svoga neprijatelja. Isti Job je, djelujući ljevicom, s ne usporedivo visokom hrabrošću odnio pobjedu nad nevoljama; u jednom trenutku lišivši se sedam sinova, on se kao otac nije žalostio velikom žalošću, nego se kao sluga Božji umirio voljom svoga Tvorca; od najbogatijeg postavši posve siromašan, od preobilnog posve gol, od zdravog gubav, od poznatog i slavnog ponižen i prezren on je sačuvao hrabrost duha neporočnim; lišivši se na kraju cjelokupnog svog imanja i imetka, on je postao mjesto gnoja, i kao neki najsuroviji mučitelj svoga tijela, crijepom strugao iscijeđeni gnoj, te uranjao prste u dubinu rana koje su pokrile sve dijelove njegovog tijela i izvlačio crve. Pri svemu tome ni najmanje nije pohulio na Boga, i ni u čemu nije uzmrmljao na svoga Tvorca. Što više, nimalo se ne strašeći bremena najtežih iskušenja, on je i samu odjeću koja je pokrivala njegovo tijelo, i koja je jedina mogla biti sačuvana od đavlove pljačke zato što je bila na njemu, razderao i odbacio od sebe, pridodavši svojevoljnu golotinju onoj kojom ga je porazio njegov najljući pljačkaš. On je čak i kosu sa svoje glave, koja je ostala kao jedino netaknut znak ranije slave, odsjekao i bacio svome mučitelju. On je tako odsjekao ono što mu je ostavio najsvirepiji neprijatelj, i nebeskim glasom izjavio radost svoje slavne pobjede nad njim: Dobro smo primali od Boga, a zla zar nećemo primati? Gol sam izašao iz utrobe majke svoje, gol ću se i vratiti. Gospodin dao, Gospodin uze. Kako je bilo ugodno Gospodinu, tako se i zbilo. Neka je blagoslovljeno ime Gospodinovo (Job 2,10; 1,21). U dvostruke dešnjake pravedno ću ubrojiti i Josipa koji je u sreći bio ugodan ocu, pun poštovanja prema braći, blago-ugodan Bogu, a u neugodnosti neporočan, vjeran svome gospodaru, najkrotkiji u tamničkom zatvoru, ne zlopamtiv prema uvredama, dobročinitelj prema neprijateljima, prema zavidnoj braći koji su gotovo postali njegove ubojice ne samo nježno raspoložen, nego i bogato milosrdan. On i njemu slični se pravedno nazivaju dvostrukim dešnjacima, obzirom da se sa obje ruke koriste kao s desnicom. Prolazeći kroz iskušenja koja je nabrojao apostol Pavao, oni slično njemu mogu govoriti: S oružjem pravednosti, lijevim i desnim, u slavi i sramoti, u grdnji i pohvali. I mi ćemo biti dvostruki dešnjaci ukoliko i nas ne budu mijenjali ni obilje, ni oskudica u prolaznim dobrima, odnosno ukoliko nas ni obilje ne bude odvlačilo zadovoljstvima štetne raspuštenosti, niti oskudica u očajanje i mrmljanje, već ukoliko u oba slučaja, odajući zahvalnost Bogu, budemo izvlačili jednak plod i iz ugodnosti i iz neugodnosti. Tada ćemo postati istinski dvostruki dešnjaci, kao što je bio učitelj neznabožaca apostol Pavao, koji je posvjedočio o sebi: Govorim to ne zbog oskudice, jer ja sam se naučio da budem zadovoljan onim što imam. Znam i poniziti se, znam i obilovati; u svemu i svačemu navikoh: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Kristu koji mi daje moć (Fil 4,11-13).
Iskušenje, kao što smo rekli, biva dvostruko, odnosno kroz ugodnost i neugodnost. Uzrok zbog kojeg se iskušavaju ljudi je trostruk: najvećim djelom radi ispitivanja, ponekad radi ispravljanja, a ne rijetko i radi kažnjavanja zbog grijeha.
Tako su radi ispitivanja, kako čitamo, slično Jobu, bezbrojne žalosti podnijeli Abraham i mnogi Sveti. Radi njega je i narod židovski bio podvrgnut iskušenjima u pustinji, kao što u knjizi Ponovljenog zakona govori Mojsije: I spominji se svega puta kojim te je vodio Gospodin Bog tvoj četrdeset godina po pustinji, da bi te namučio i iskušao, da se zna što ti je u srcu, odnosno hoćeš li držati zapovijedi Njegove ili nećeš (Pnz 8,2). I, u Psalmu se napominje: Na vodi Merivi iskušah te (Ps 80,8). Da se Job upravo radi toga podvrgao svemu što je podnio, upravno svjedoči sam Bog, govoreći: Zar misliš da sam ti radi čega drugog učinio sve to, osim da se javiš prav (Job 40,3)?
Radi ispravljanja se to događa kad Gospodin, koreći svoje pravedne zbog nekih malih i lakih grijeha, ili zbog uznositosti osobnom pravednošću, dopušta razna iskušenja. Njima se oni u sadašnje vrijeme čiste od svake nečistoće pomisli i njima se spaljuje svaka nečistoća koja se vidi u njihovoj unutrašnjosti (Iz 1,25), da se na budućem ispitivanju pokažu slični čistom zlatu, i da u njima ne ostane ništa što bi, poslije ispitivanja vatrom Suda, trebalo da se očisti kaznenim spaljivanjem. U tome smislu je rečeno: Mnoge nevolje ima pravednik (Ps 33,20), i također: I zaboravili ste savjet koji vam govori kao sinovima: Sine moj, ne zanemaruj ukor Gospodinov, niti kloni kad te On ukori. Jer kojeg ljubi Gospodin onoga i kori; i bije svakoga sina kojeg prima. Ako podnosite ukor, Bog postupa s vama kao sa sinovima. Jer koji je to sin kojeg otac ne kori. Ako li ste bez ukora, kojeg su svi iskusili, onda ste kopilad a ne sinovi (Heb 12,5-9). I, u Otkrivenju je rečeno: Ja one koje ljubim korim i popravljam (Otk 3,19). Takvima je, pod vidom Jeruzalema, od lica Božjeg preko proroka Jeremije upućena riječ: I, učinit ću kraj svim narodima, među koje sam te rasijao, a tebi neću učiniti kraja, nego ću te ukoriti na sudu (Jer 30,11). Za takvo spasonosno ispravljanje David se molio: Ispitaj me, Gospodine, i iskušaj me. Prekali utrobu moju i srce moje (Ps 25,2). Razumijevajući spasonosnost takvog iskušenja, i prorok Jeremija vapi: Kazni nas Gospodine, ali s mjerom, a ne u srdžbi svojoj (Jer 10,24). Isto i Izaija govori: Blagoslivljam te, Gospodine, jer si se rasrdio na mene, ali si odvratio jarost tvoju, i pomilovao me (Iz 12,1).
Udarci iskušenja se šalju i zbog grijeha. Tako Gospodin prijeti da pošalje udarce narodu izraelskom, govoreći: Zube zvjerske poslat ću na njih sa srdžbom onih koji gmižu po zemlji (Pnz 32,24). I, u Psalmima se o njima govori: Puno rana ima grešnik (Ps 31,10). I, u Evanđelju se spominje: Eto postao si zdrav, više ne griješi, da ti se što gore ne dogodi (Iv 5,14).
Postoji još i četvrti razlog zbog kojega se nekima šalju stradanja, poznat iz Svetog pisma, a to je javljanje slave i djela Božjih. Tako se u Evanđelju govori o slijepcu od rođenja: Ne sagriješi ni on ni roditelji njegovi, nego da se jave djela Božja na njemu (Iv 9,3). I, o bolesti Lazara se kaže: Ova bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se Sin Božji proslavi kroz nju (Iv 11,4).
Postoje i druge vrste Božjih kazni, kojima bivaju poraženi oni koji su prevršili najviši stupanj zla, i kojima su bili osuđeni, kao što čitamo, Datan, Aviron i Korej, i prvenstveno oni o kojima govori apostol Pavao: Predade ih Bog u pokvaren um da čine što je neprilično (Rim 1,26-28). To treba smatrati najtežom od svih kazni. O njima i govori Psalmist: Na poslovima čovječjim nema ih, i ne muče se s drugim ljudima (Ps 72,5), budući da ne zaslužuju da budu spašeni posjetom Gospodina i da dobiju izlječenje posredstvom vremenskih kazni. Jer, oni otupivši predadoše sebe razuzdanosti pa čine svaku nečistoću s pohlepom (Ef 4,19) uslijed grubosti srca svoga od dugotrajnog boravka u stalnom grijehu koji prelazi sve mjere čišćenja i osvete u vrlo kratkom roku života u ovome životu. Takve Riječ Božja kori i preko proroka Amosa: Zatirah vas kao što Gospodin zatre Sodomu i Gomoru, i bili ste kao glavnja istrgnuta iz vatre. Pa ipak se ne obratiste k meni, govori Gospodin (Am 4,11). On govori i kroz proroka Jeremiju: Zatrt ću narod svoj, jer se ne vraćaju s puteva svojih (Jer 15,7), i na drugom mjestu: Biješ ih, ali ih ne boli; satireš ih, ali neće da prime pouke. Tvrđe im je lice od kamena, i neće da se obrate (Jer 5,3). Ipak, davši sve spasonosne lijekove kao najiskusniji Liječnik, i vidjevši da više nije ostalo nijedno sredstvo za izlječenje koje bi bilo moguće priložiti na njihove rane, Gospodin kao da na neki način bude pobijeđen veličinom njihove nepravde. Budući prisiljen da odstupi od milostivog kažnjavanja, On im objavljuje, govoreći: I revnost će se moja ukloniti od tebe, i počinut ću, i više se neću pobrinuti (Ezk 16,42). O drugima čije srce nije ogrubjelo čestim grijesima, koji još nisu zaslužili najžešću i iskorijenjujuću kaznu, već su sposobni da prime kaznu za urazumljivanje radi spasenja, govori se: Ukorit ću ih i čut će o mukama svojim, odnosno urazumit ću ih, davši im da čuju o nevoljama koje im prijete (Os 7,12). 

Postavlja se pitanje, kako zadobiti i sačuvati trpljenje i ljubaznost? 

Istinsko trpljenje i ljubaznost se ne mogu ni zadobiti ni sačuvati bez poniznosti srca. Kad trpljenje bude istjecalo iz tog izvora, radi izbjegavanja žalosti od neugodnosti neće biti potrebno niti zatvarati se u ćeliju, niti sakrivati se u pustinju. Utvrđujući se u dubini duše u kreposti poniznosti, svojoj roditeljici i čuvarici, trpljenje više neće imati potrebu za izvanjskom pomoći. Zbog toga, ukoliko se mi zbog neke uvrede uznemirimo, očigledno je da u nama nije čvrsto utvrđen temelj poniznosti. Stoga se naša unutrašnja građevina, pri naletu čak najmanje bure, podvrgava razarajućem potresu. Trpljenje nije pohvalno i dostojno divljenja u slučaju kad je unutrašnje spokojstvo sačuvano uslijed nedostatka strijela neprijatelja. Naprotiv, ono je veličanstveno i slavno kad boravi neustrašivo i pored bure iskušenja koja je na njega usmjerena. I, kad se, naizgled, ruši i potresa, ono se više učvršćuje. I, onim se više usavršava, čime naizgled slabi. Jer, nikome nije nepoznato da je trpljenje dobilo svoje ime od podnošenja žalosti. Stoga, onaj koji s tugom podnosi sve što mu se čini ne može biti proglašen trpljivim. Zato Salomon trpljivog zasluženo pohvaljuje: Bolji je dugo trpljiv čovjek nego junak. I gospodar od svoga srca je bolji nego onaj koji zauzme grad (Izr 16,32). On još kaže: Tko je dugo trpljiv velika je razuma, a tko je malodušan pokazuje ludost (Izr 14,29). Dakle, događa se da netko doživi klevetu i da se zapali vatrom srdžbe. Tada uzrokom njegovog grijeha ne treba smatrati uvredu koja mu je nanesena, budući da je ona isključivo povod za iskazivanje u njemu skrivene bolesti odnosno srdžbe. Takav je smisao Spasiteljeve priče o dvije kuće, jednoj utemeljenoj na kamenu, i drugoj utemeljenoj na pijesku. Na njih se s jednakom snagom usmjerio napad vode i bure vjetrova. Ali, posljedice su bile različite. Jer, dom koji je bio utemeljen na tvrdom kamenu nije pretrpio nikakve štete od silnog udara, dok se onaj koji je bio utemeljen na rastresitom pijesku odmah srušio. I, on se očigledno srušio, ne stoga što je bio podvrgnut izvanjskom udaru, odnosno od voda koje su se usmjerile na njega, nego zato što je bio nerazumno utvrđen na pijesku. Isto tako se i sveti čovjek od grešnika ne razlikuje time što nije podvrgnut snažnim iskušenjima, nego time što ga ni velika iskušenja ne pobjeđuju, dok grešnik pada i od malih. I, kao što smo rekli, hrabrost pravednika ne bi bila pohvalna ukoliko bi on bio pobjednik bez iskušenja. Uostalom, ni pobjede ne bi bilo ukoliko ne bi bilo neprijateljskih napada. Jer, blažen je čovjek koji pretrpi iskušenje, jer kad bude iskušan primit će vijenac života, koji Gospodin obećava onima koji ga ljube (Jak 1,12). I, apostol Pavao kaže da se snaga Božja ne pokazuje u miru i utjehama, nego u nemoći (2 Kor 12,9). Jer, tako govori Gospodin Jeremiji: Jer, evo ja te postavljam danas kao tvrd grad i kao stup željezni i kao zidove bakrene svoj ovoj zemlji, kraljevima Judinim i knezovima njegovim i svećenicima njegovim i narodu zemaljskom. Oni će udariti na tebe, ali te neće nadvladati, jer sam ja s tobom, veli Gospodin, da te izbavljam (Jer 1,18-19).

Želim vam predočiti dva primjera takvog trpljenja. Jedan je pokazala jedna pobožna žena. U želji da se usavrši u kreposti trpljenja, ona ne samo da nije bježala od iskušenja, već je čak i tražila da je ogorče. Bez obzira koliko često bila ožalošćena, ona nije padala u iskušenjima. Ta žena je živjela u Aleksandriji i potjecala iz poznate porodice. U kući koju su joj ostavili roditelji, ona je pobožno služila Bogu. Došavši jednom nadbiskupu Atanaziju, ona je zamolila da joj dadne na izdržavanje i spokoj neku od onih udovica koje se izdržavahu o crkvenom trošku: ''Daj mi jednu od sestara, koju bih uspokojila.'' Pohvalivši ženinu dobru namjeru i njenu marljivost prema djelu milosrđa, svetac je zapovjedio da od svih izaberu udovicu koja bi sve nadilazila časnom naravi, ozbiljnošću i ljubaznošću, da želja one koja pokazuje milosrđe ne bude potisnuta lošom navikom one koja ga koristi, i da ona koja pokazuje milosrđe, budući ožalošćena zlom naravi udovice, ne pretrpi štetu u vjeri. Dakle, primivši izabranicu, ona ju je dovela u svoju kuću i počela da joj služi u svemu. Međutim, vidjevši njenu skromnost i tihost, i dobivajući od nje svake minute poštovanje radi zahvalnosti za djelo svoga čovjekoljublja, ona je kroz nekoliko dana opet došla k spomenutom svecu i rekla: ''Ja sam molila da zapovjediš da mi daju neku koju bih uspokojila, i kojoj bih služila s punom poslušnosti.'' On u početku nije razumio radi čega tako govori i što zapravo želi. Pomislivši da je njeno moljenje zbog nebrige nadzornika nad udovicama bilo zanemareno, on je s određenom duševnim smutnjom pitao za razlog takvog propusta. Međutim, njemu su rekli, da joj je poslana najčasnija udovica. Tada je on, shvativši što je tražila ta mudra žena, zapovjedio da joj daju najlošiju od svih udovica, koja je sve nadilazila srditošću, svadljivošću, glupošću, brbljivošću i sujetom. Kad su našli i dali joj takvu, ona je, uzevši je u svoju kuću, s istom ili još većom marljivošću počela da joj služi. Kao zahvalnost za te usluge ona je od nje dobivala samo ožalošćivanja ponižavajućim grdnjama, zlim riječima, vrijeđanjem. Koreći je, udovica je s pakosnim ruganjem mrmljala što ju je zatražila od biskupa, budući da je ne čini spokojnom, nego muči. Ona ju je, navodno, uzela iz spokojnog života i uvela u težak, a ne iz teškog u spokojni. Takva ožalošćenja je ta žena ponekad širila i do udaraca rukom. Međutim, ona gospođa joj je s još većom poniznošću služila, učeći se da pobjeđuje njenu srdžbu ne suprotstavljanjem, nego prije poniznim podčinjavanjem sebe. Ona je njen bijes krotila čovjekoljubivom krotkošću. Takvim iskustvima u potpunosti se utvrdivši u trpljenju i postigavši savršenost u željenoj kreposti, ona je otišla spomenutom svecu i zahvalila mu za njegov mudri izbor i za obučavanje u dobročinstvu u pravom smislu, te za to što joj je, savršeno suglasno njenoj želji, naznačio najdostojniju učiteljicu, čijim se stalnim ožalošćenjima svakodnevno krijepila u trpljenju i postigla sam vrhunac kreposti. ''Oče, radi spokoja ti si mi napokon dao onakvu kakvu sam upravo željela da imam. Ona prva je svojim poštovanjem prema meni prije mene uspokojila i tješila, nego li ja nju.'' To je dovoljno reći o ženskom spolu, da se uspomenom na takvo djelo ne samo nazidamo, nego i postidimo sebe. Jer, mi ne možemo sačuvati trpljenje ukoliko se ne zatvorimo u ćeliju.
Iznijet ćemo i drugi primjer o ocu Pafnutiju, koji je živio u savršenoj usamljenosti u znamenitoj Skitskoj pustinji, u kojoj je i sada prezbiter. Budući još mlad redovnik, on je zasijao milosnom svetošću tako da su se najveći starci tog vremena divili njegovom napretku. I, bez obzira na to što je bio mlađi od svih, njega su uspoređivali sa starcima. Tako su odlučili da i njega ubroje u lik staraca. Kad se to pročulo, zavist, koja je nekada pobudila duše braće protiv Josipa, svojim otrovnom vatrom razgorje protiv njega jednoga od skitske braće. On je naumio da njegovu slavu uprlja nekom mrljom sramote. Sačekavši vrijeme u koje je Pafnutije odlazio u nedjeljni dan u crkvu, on potajno uđe u njegovu ćeliju i među korpe, koje tamo obično pletu od palminog pruća, sakri svoju knjigu. Zatim i sam ode u crkvu, zadovoljan svojom lukavošću. Poslije završetka nedjeljne službe on pred svom braćom svetom Izidoru, koji je tada bio prezbiter, iznese žalbu da je iz njegove ćelije ukradena knjiga. Ta žalba je sve smutila, a osobito prezbitera, i oni nisu znali što da misle, niti što da poduzmu, budući poraženi novim i nečuvenim prijestupom. Tada je tužilac zahtijevao da se sva braća zadrže u crkvi, i da pošalju nekolicinu izabranih da pretresu sve ćelije. Kad su tri starca, koje je odabrao prezbiter, pretražili sve druge ćelije, došli su i do Pafnutijeve ćelije. I, u njoj su našli knjigu skrivenu među palminim korpama, gdje ju je skrio zavisnik. Uzevši je, oni su je odmah donijeli u crkvu i stavili pred sve. Iako je zbog čistoće savjesti bio uvjeren da nema nikakvog udjela u grijehu Pafnutije je, kao da je kriv zbog krađe, sebe predao sudu staraca, izjavljujući spremnost da podnese što mu bude dosuđeno kao kazna i moleći da mu odrede mjesto pokajanja. On ništa nije govorio u svoju obranu zbog stidljive skromnosti strahujući da, trudeći se da riječima spere mrlju krađe, povrh toga ne podnese još i osudu za laž, budući da nitko nije smatrao ništa drugo osim onoga što je otkriveno. Po završetku ispitivanja i donošenja presude, on je izašao iz crkve, ne pavši duhom, već povjeravajući sebe sudu samog Boga. On je počeo da prinosi pokajanje, pojačavši molitve s obilnim suzama, utrostručivši post, pokazujući se pred licem ljudi s najvećom poniznošću duha. Pošto je tokom isteka gotovo dvije nedjelje na taj način sebe podvrgao svakoj skrušenosti tijela i duha, on je u subotnji ili nedjeljni dan rano ujutro došao u crkvu, ne radi primanja svete Pričesti, već da bi se ispružio kod vrata crkve i ponizno molio oproštaj. Međutim, ne trpeći da on i dalje sam sebe skruši i da bude ponižavan od drugih, Bog, svjedok i znalac svega skrivenoga, primora đavla da objavi ono što je pronalazač zla, nečasni kradljivac svoje stvari, slavi tuđ lukavi klevetnik, učinio bez ikakvih svjedoka. Jer, obuzet najljućim demonom, on je sam otkrio svu lukavost svoje tajne podvale. I tako je onaj koji je bio savjetodavac zlog djela i spletke, ujedno postao i izdajnički razglasitelj. Zatim je taj nečisti duh silno i dugo mučio bijednog brata, tako da ga nisu mogle istjerati, ne samo molitve ostalih svetih koji su tamo boravili i koji su imali Božji dar vlasti nad demonima, već ni naročita milost Izidora prezbitera. Ni on nije mogao istjerati tog najljućeg mučitelja, iako mu je, po milosti Gospodinovoj, bila darovana snaga nad njima, budući da su bjesomučni dobivali izlječenje još prije nego što bi bili dovedeni do njegovih vrata. I to je bilo zato što je Krist Gospodin tu slavu sačuvao za Pafnutija, da klevetnik bude izliječen molitvama onoga protiv kojeg je učinio spletku, i dobio oproštaj grijeha i oslobođenje od sadašnje kazne, objavljujući ime onoga čiju slavu je htio da, kao zavidni neprijatelj potamni.
Dva su me razloga navela da vam ispričam ovaj događaj: prvi, da pomišljajući o neustrašivoj čvrstini tog čovjeka, utoliko više pokazujemo neustrašivost i trpljenje ukoliko se manjim napadima neprijatelja podvrgavamo; i drugi, da na osnovu njih dođemo do čvrstog uvjerenja da ne možemo biti sigurni od bura iskušenja i napada đavla ukoliko cjelokupnu zaštitu našeg trpljenja i svu nadu ne budemo polagali na snage našeg unutrašnjeg čovjeka a ne na sobni zatvor, na pustinjsku usamljenost, na zajednicu svetih, ili uopće na bilo što što postoji izvan nas. Jer, ako Gospodin, koji je u Evanđelju rekao: Kraljevstvo Božje unutra je u vama, (Lk 17,21), ne ukrijepi naš duh snagom svoga zastupništva, uzalud se nadamo da ćemo napade neprijatelja (koji je u zraku) pobijediti ili pomoću ljudi koji s nama žive, ili udaljavanjem u udaljena mjesta odnosno udaljivši se u pustinju, ili skrivanjem iza kamenja i krova odnosno zaključavši se u sobu. Jer, sve je to imao i Pafnutije, pa ipak kušač je pronašao način da ga napadne. Tog posve zlobnog duha od njega nisu odbili ni zaštita stijena, ni usamljenost pustinje, ni zastupništvo tolikih svetih u toj zajednici. Međutim, obzirom da nije polagao nadu svoga srca ni na što izvanjsko, nego na samog Sudca svega skrivenoga, ovaj sveti sluga Božji nikako nije mogao biti uzdrman podvalama takvog napada. 

Isto tako, zar se i onaj kojeg je zavist bacila u takav prijestup, nije koristio blagotvornošću pustinje, ogradom udaljenog staništa i zajednicom blaženog Izidora, oca i prezbitera, i drugih svetih? Pa ipak, kad ga je našla utvrđenog na pijesku, đavlova bura ne samo da je njegovom domu (unutrašnjoj izgrađenosti) nanijela snažan udarac, nego ga i sasvim razrušila. Zato, prestanimo da osnovu svoga nepomućenog unutrašnjeg mira tražimo van sebe, te da očekujemo da nemoć našeg trpljenja može pomoći tuđe trpljenje. Jer, kao što je Kraljevstvo Božje unutra u nama, tako su i neprijatelji čovjeku domaći njegovi (Mt 10,36). I nitko mi se ne suprotstavlja više od moga osjećaja, koji je moj najbliži domaći. Pazimo više na sebe, da nas naši domaći ne povrijede. Jer, kad naši domaći ne ustaju na nas, tada i Kraljevstvo Božje boravi u nama u nepomućenom duševnom miru. I ako revno razmotrimo uzroke onoga što se događa u nama, naći ćemo da mi ne možemo biti ranjeni nikakvim, čak ni posve pakosnim čovjekom, ukoliko sami ne ustanemo protiv sebe nemirom svoga srca. I ukoliko smo ranjeni, uzrok ne treba tražiti u napadu izvana, nego u našem ne trpljenju. Tako je tvrda hrana korisna za zdravog, a za bolesnog štetna. Ona ne može povrijediti onoga koji je prima, ukoliko joj za nanošenje povrede njegova nemoć ne doda snagu.

O BOŽJOJ MILOSTI I SLOBODNOJ VOLJI KAO ČINIOCIMA DUHOVNOG ŽIVOTA

Mi uvijek trebamo biti čvrsto uvjereni u to da nikako ne možemo postići savršenost svojim trudovima i pothvatima, iako se svom snagom prakticiramo u svakoj kreposti. Čovjekovi napori nemaju dovoljnu vrijednost i snagu da nas uzdignu na visinu svetosti i blaženstva. Nužno je da nam Gospodin pripomogne i usmjeri naše srce prema onome što je za nas korisno. Zato smo dužni svakog trenutka, zajedno s Davidom, vapiti Gospodinu: Utvrdi stope moje na stazama tvojim da se ne bi pokolebale (Ps 16,5). Nužno je da nevidljivi Rukovoditelj čovjekovog duha prema kreposti obraća našu slobodnu volju, koja je, što zbog neznanja dobra što zbog iskušenja strasti, sklonija poroku. To je vrlo jasno izrazio prorok u jednom stihu pjesme: Odbačen, nagnuh se da padnem, ali me Gospodin prihvati (Ps 117,13). Prva polovina stiha označava slabost naše volje, a druga uvijek spremnu pomoć od Gospodina. Svaki put kad se počnemo dvoumiti, On k nama pruža svoje ruke, podržava nas i utvrđuje. U protivnom bi, prepušteni svojoj slobodnoj volji, pali savršenim padom. Zapravo, ni jedan pravednik nema u sebi dovoljno snage da stekne pravednost. On se stalno dvoumi i svakog trenutka je spreman da padne. Zato ga milost Gospodinova i podržava svojom rukom. U suprotnom bi, izloživši se padu zbog slabosti volje, u potpunosti poginuo. Zar će netko biti toliko samopouzdan i slijep da misli da nema potrebe u stalnoj pomoći Božjoj, kad sam Gospodin u Evanđelju jasno uči: Kao što loza ne može roda roditi sama od sebe ako ne ostane na čokotu, tako ni vi ako u meni ne ostanete. Jer bez mene ne možete činiti ništa (Iv 15,4-5)? Zapravo, kako je nerazumno i čak bogohulno, dobra djela pripisivati svojim naporima, a ne milosti i pomoći Božjoj! I izreka Gospodinova svjedoči da bez Njegove pomoći nitko ne može da donosi duhovne plodove!
Zbog toga vjerujemo da se osobitim nadahnućem Božjim u nas polaže kako početak dobrog raspoloženja, tako i prakticiranje u krepostima. Naš trud se sastoji u tome da se s većom ili manjom spremnošću pokoravamo nadahnućima Božjim i da primamo Njegovu pomoć. Mi zaslužujemo nagradu, ili dostojnu kaznu, s obzirom na to jesmo li nemarni, ili se s pobožnom pokornošću brinemo o prilagođavanju zapovijedima i naumu Božjem, koje se prostire na nas Njegovom slobodnom voljom. To se jasno pokazalo pri izlječenju jerihonskih slijepaca. Slučaj Gospodinova prolaska pored njih je predstavljao milost Božjeg nauma i odstupanja. Njihovo uzvikivanje: Smiluj nam se Gospodine, Sine Davidov (Mt 20,31) bilo je djelo njihove vjere i nade. I opet, samo vraćanje vida predstavlja izraz Božjeg milosrđa.
Čak i ako se puno trudi oko obrađivanja zemlje, zemljoradnik ne može očekivati obilan rod, ukoliko na obrađenu zemlju blagovremeno ne padne kiša i ne bude povoljno vrijeme. Prema tome, kao što lijenim zemljoradnicima, koji se ne brinu oko obrade svoje zemlje, Bog ne daje ploda, tako i požrtvovanima neće biti koristi od svakodnevne brige, ukoliko im ne pomogne Božje milosrđe. I, u djelu života po Bogu je isto: potreban je i naš trud, iako bez pomoći milosti Božje mi ni u čemu nećemo uspjeti. Treba da ispovijedamo da je Bog početni vinovnik ne samo djela, već i dobrih pomisli, jer On nam nadahnjuje i svoju svetu volju, i daje nam snagu i zgodnu priliku da izvršimo ono što ispravno želimo. Jer, svaki dar dobri i svaki poklon savršeni odozgor je, silazi od Oca svjetlosti (Jak 1,17).
Volja Božja uvijek želi da čovjek kojega je Bog stvorio ne pogine, nego da uvijek živi. Ukoliko u našem srcu primijeti makar iskru raspoloženja k dobru Bog joj, po blagosti svojoj, ne dopušta da se ugasi. U želji da svi budu spašeni i dođu u spoznaju istine, On na sve načine potpomaže da se ona obrati u plamen. Milost Božja je blizu svih. Ona sve bez izuzetka priziva spasenju i spoznaji istine, jer govori: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti (Mt 11,28).
Um čovječji ne može shvatiti da spasenje pripada i našoj volji, budući da se kaže: Ako hoćete i poslušate me, jest ćete dobra zemaljska (Iz 1,19), i istovremeno nije djelo ni onoga koji hoće, ni onoga koji trči, već Boga koji miluje (Rim 9,16). Njemu nije jasno da Bog ima svakome vratiti po djelima njegovim, a istovremeno je onaj koji čini u nama i da hoćemo i tvorimo po Njegovoj slobodnoj volji (Fil 2,13). On hoće shvatiti zašto nam se zapovijeda da načinimo sebi novo srce i nov duh (Ez 18,31), kad nam se istovremeno kaže: I dat ću vam srce novo i duh nov (Ez 11,19). Ove sumnje neće biti teško da riješimo ukoliko budemo razumjeli da u djelu našeg spasenja učestvuju i milost Božja i naša slobodna volja. Naime, iako ponekad može da želi krepost, čovjek neće biti u stanju da je stekne bez Božje pomoći. Ni bolesniku nije dovoljna samo želja da bude zdrav, već i Darovatelj života, Bog treba dati snagu za ponovo uspostavljanje zdravlja. Da se savršeno uvjerimo u to da i dobre želje, koje nastaju od prirodne sposobnosti koja nam je dana milosrđem Tvorca, možemo ispuniti samo uz pomoć Božju, treba da se sjetimo riječi apostola Pavla: Jer htjeti imam u sebi, ali učiniti dobro ne nalazim (Rim 7,18).
Mnogi pitaju o tome kad u nama djeluje milost, da li onda kad se u nama iskazuju dobre želje, ili se dobre želje u nama iskazuju onda kad nas posjeti milost Božja? Iskustvo opravdava i jedno i drugo, jer Savao i carinik Matej nisu sami poželjeli Krista, nego tek poslije poziva. Zakej i razbojnik na križu su svojom željom preduhitrili djelo milosti. Tako i treba smatrati jer kad vidi da želimo da činimo dobro, Bog usmjerava i učvršćuje našu spremnost. Ako ne želimo dobro, ili smo ohladnjeli prema njemu, On nam daje spasonosna nadahnuća, kroz koja se obrazuju ili obnavljaju dobra raspoloženja.
Ne treba misliti da je čovjekova priroda sposobna samo za zlo. Tvorac je u duše naše posijao sjemena svih kreposti. Međutim, da ona uzrastu, nužna je pomoć Božja. Isto tako, i u čovjeku uvijek postoji slobodna volja da primi ili ne primi djelovanja milosti. Kad gradnja našeg spasenja uopće ne bi zavisila od nas, apostol Pavao ne bi rekao: Gradite spasenje svoje sa strahom i trepetom. Međutim, kad bi zavisilo samo od nas, on ne bi dodao: Jer Bog je onaj koji čini u vama i da hoćete i da tvorite po Njegovoj slobodnoj volji (Fil 2,12-13). Milost Božja nas i pretječe, jer prorok govori: Bog moj, i Njegova milost me pretječe (Ps 58,11), i ide za našom voljom, zbog čega i kaže: I jutrom te molitva moja pretječe (Ps 87,14).
Milost Božja uvijek usmjerava našu volju na dobru stranu, iako i od nas zahtijeva ili očekuje odgovarajuće napore. Da ne bi svoje darove davala nemarnima, ona traži slučaj kojim bi nas probudila iz hladne bezbrižnosti. I da se darežljivo izjavljivanje njenih darova ne bi vršilo bez razloga, ona ih izjavljuje prema našoj želji i trudu. Ipak, pri svemu tome, milost se uvijek daje na dar, budući da se naši mali trudovi nagrađuju neizmjernom darežljivošću. Zbog toga, bez obzira koliko bili veliki, svi ljudski trudovi ne mogu učiniti da se milost ipak ne daje na dar. Iako je govorio da se potrudio više od svih apostola, apostol Pavao ipak dodaje da trudovi ne pripadaju njemu, nego milosti Božjoj koja je s njim (1 Kor 15,10). Prema tome, riječju: Potrudih se, on izražava napor svoje volje, riječima: Ne ja, nego milost Božja pomoć Božju, a riječima: Koja je sa mnom da mu je milost pomagala onda kad se on trudio, a ne kad je boravio u nemaru i bezbrižnosti.
Bog raznovrsnim i nedostižnim načinima ustrojava naše spasenje, u onima koji žele i traže spasenje On pojačava želju, a u onima koji nemaju želju On izaziva namjeru. On pomaže izvršavanje naših spasonosnih želja, udahnjuje svete želje i utvrđuje ih. Zbog toga ga mi u svojim molitvama zovemo i zaštitnikom i spasiteljem i pomoćnikom. On, slično posve nježnom Ocu i sustradalnom Liječniku, čini sve u svima: u jednima pokreće početak spasenja i razgorijeva marljivost k Njemu, a kod drugih privodi djelo završetku, i kreposti savršenstvu; jedne zadržava od bliskog pada, a drugima pruža prilike za spasenje; onima koji žele i koji se trude, pomaže, a druge, koji ne žele i koji se protive, privlači i skreće prema dobrom raspoloženju. On uvijek sve čini pokrećući, pomažući i utvrđujući, iako bez narušavanja slobode koju nam je dao.

O MOLITVI

Kao svoj posve glavni cilj i vrhunac savršenosti trebamo postaviti stalnu molitvu koja se oslanja na mir duše i čistoću srca. Radi njih dužni smo podnijeti zlopaćenje tijela i držati se poniznosti i skrušenosti u srcu. Veza između svih tih trudova i molitve je nerazdjeljiva i uzajamna. Jer, kao što skup tih kreposti dovodi do savršenosti u molitvi, tako i molitva kao njihov završetak i vijenac, njih čini čvrstim i postojanim. Kao što bez kreposti ne može steći i usavršiti stalna, čista i nepomućena molitva, tako ni kreposti, koje u uređenju života po Bogu idu ispred, ne mogu dostići savršenost bez stalne molitve. Zato se ne možemo odmah upustiti u rasuđivanje o snazi molitve (koja završava građevinu svih kreposti), ukoliko najprije po redu ne označimo i razmotrimo sve što treba biti odsječeno ili pripremljeno radi njenog stjecanja, ili ukoliko, po smislu evanđeoske priče (Lk 14,28-30), najprije ne proračunamo i saberemo sve što je potrebno za podizanje tog najuzvišenijeg duhovnog stupa. Ali, ni ono što je pripremljeno mi nećemo moći kako treba upotrijebiti niti na njemu pravilno nazidati posljednje vrhove savršenosti, ukoliko najprije, po iznošenju svake nečistoće poroka i izbacivanju ruševina i mrtvog đubriva strasti, na živoj i tvrdoj zemlji srca našega, kao na onome evanđeoskom kamenu (Lk 6,48), ne položimo najčvršći temelj jednostavnosti i poniznosti. Tek se na njemu može podići taj stup putem polaganja duhovnih kreposti. I, on će neustrašivo stajati i svoj vrh uzdizati do najviših visina neba, nadajući se na svoju čvrstinu. Utvrdivši se na takvom temelju, on će izdržati pljusak strasti i rijeke gonjenja koje, slično strojevima za lomljenje kamenja, snažno napadaju tu svirepu buru neprijateljskih duhova. I, on ne samo da se neće razoriti rušenjem, već neće ni osjetiti njihove napade.
Zato, da molitva može biti uznesena s potrebnom vatrenošću i čistoćom, nužno je pobrinuti se o slijedećem: prvo, svaku brigu o tjelesnim stvarima trebamo potpuno odsjeći; drugo, ne trebamo dopustiti ne samo brigu o nekom djelu ili slučaju, već čak ni sjećanje o njima; treće, trebamo presjeći rasijanost, isprazne riječi, pričljivost i šale; četvrto, više od svega trebamo sasvim savladati zbunjenost od srdžbe ili žalosti; peto, s korijenom trebamo odstraniti pogubne pobude tjelesne požude i izazov srebroljublja. Po savršenom izbacivanju i odsijecanju tih i sličnih poroka, vidljivih i za čovjekov pogled, i poslije preventivnog očišćenja od svega koje svoj završetak nalazi u čistoći i neporočnosti, dalje trebamo, položiti neustrašivu osnovu duboke poniznosti, koja će biti snažna održati stup koji treba prodrijeti do samog neba. Zatim, na toj osnovi trebamo podići građevinu duhovnih kreposti, dok duh trebamo uzdržavati od svakog lutanja i nepostojanog oklijevanja da se duhovni pogled, malo po malo, započne približavati sagledavanju Boga. Jer, za vrijeme molitve će nam, unošeno rukom sjećanja, po nužnosti na misao dolaziti ono što je naša duša primila u sebe prije vremena molitve. Zato, prije vremena molitve trebamo se pripremiti biti onakvi kakvi želimo biti za vrijeme molitve. Osim toga, požurimo da prije molitve iz skrovišta našeg srca istjeramo ono što ne želimo vidjeti da nas tlači za vrijeme molitve. Tako ćemo moći izvršiti apostolovu zapovijed: Molite se bez prestanka (1 Sol 5,17).
Naš um, ne bez razloga uspoređuju s krajnje lakim perom ili paperjem koje, slobodno od vlage strane tekućine, pri najslabijem puhanju vjetra obično, zbog svoje lakoće, uzlijeće na veliku visinu. Ukoliko je opterećeno nekom tekućinom ono će, umjesto da se penje po zraku, zbog težine od vlage padati dolje i priljubiti se uz zemlju. I, naš um će, ukoliko ne bude opterećen pridošlim strastima, svjetskim brigama i ukoliko ne bude povrijeđen vlagom pogubne požude, kao lak i po prirodi čist, pri najmanjem vijanju duhovnog razmišljanja uzlaziti gore, i ostavljajući ono što je dolje i zemaljsko, uznositi se k nebeskom i nevidljivom. To nam upravo i savjetuje zapovijed Gospodinova: Ali pazite na sebe da srca vaša ne otežaju prejedanjem i pijanstvom i brigama ovoga života (Lk 21,34). Prema tome, ako želimo da naše molitve prodru ne samo do neba, već i iznad neba, pobrinimo se da svoj um usmjerimo k njegovoj prirodnoj lakoći, očistivši ga od svih zemaljskih poroka i od svake vlage svjetovnih strasti. Na taj način, ne opterećujući se nikakvim stranim teretom, njegova molitva će lako letjeti k Bogu.
Obratite pažnju na uzroke koji opterećuju naš um po Gospodinovim riječima. On nije ukazao na preljub, ni na blud, ni na ubojstvo, ni na bogohulstvo, ni na otimanje (što se sve smatra smrtnim grijehom i dostojnim osude), već na prejedanje, opijanje vinom i brige ovoga života, kojih se nitko od svjetskih ljudi ne čuva i koje ne smatra sramnim. Naprotiv, sramno je i reći, čak i neki od onih koji su se odrekli svijeta dopuštaju sebi ista popuštanja, ne vidjevši u njima za sebe ni štetu, ni bijedu. Uostalom, te tri nepravilnosti koje pritišću dušu i koje je od Boga odvajaju i uz zemlju lijepe, uopće nije teško izbjeći, osobito nama koji smo tako daleko udaljeni od svake veze sa svijetom i koji nemamo savršeno nikakve prilike da se uplićemo u vidljive brige, pijanstva i prejedanja. Ipak, postoji jedno drugo duhovno prejedanje i pijanstvo, koje se teže izbjegava, i postoji neka briga i tuga ovoga svijeta, koje i nas obuzimaju poslije našeg savršenog odricanja od svih stjecanja, pri svoj našoj uzdržljivosti od vina i svakog prejedanja i pri našem boravku u pustinjskoj usamljenosti. Ja mislim na popuštanja tijelu, na privezanosti i strasti. I ukoliko se ne očistimo od njih, naše će srce i bez opijanja vinom i bez obilja hrane biti opterećeno još štetnijim pijanstvom i prejedanjem. Jer, samo onaj čiji se um, oslobodivši se od svih strasti, duboko umiri i čije se srce najjačim nastojanjem priljubi uz Boga, kao uz najviše dobro, može u potpunosti ispuniti zapovijed apostola Pavla: Molite se bez prestanka (1 Sol 5,17).
Mislim da bez iskrene poniznosti i skrušenosti srca, čistoće duše i prosvjetljenja Duhom Svetim nije moguće obuhvatiti sve oblike molitve. Njih je onoliko koliko u jednoj duši, ili svim dušama može nastati raznih stanja i raspoloženja. Molitva svačija se transformira s obzirom na mjeru napretka uma u čistoći i osobini stanja u koje se uvodi ili slučajno, ili zbog svojih unutrašnjih radnji. Zato je očigledno da nitko ne može uznositi uvijek iste molitve. Čovjek se drukčije moli kad je u veselju, drukčije kad je opterećen tugom ili očajem, drukčije kad cvjeta u duhovnim uspjesima, drukčije kad je potlačen mnoštvom neprijateljskih napada, drukčije kad moli oproštaj grijeha, drukčije kad moli porast milosti ili stjecanje neke kreposti ili gašenje neke strasti, drukčije kad je poražen strahom pri razmišljanju o paklu i budućem Sudu, drukčije kad se razgorijeva nadom i željom za budućim blagima, drukčije kad je u nevoljama i opasnostima, drukčije kad se naslađuje sigurnošću i mirom, drukčije kad se posveti otkrivanju nebeskih tajni, drukčije kad se žalosti zbog besplodnosti u krepostima i suhoće u osjećajima.
S obzirom na predmet, apostol Pavao razlikuje četiri oblika molitve: Dakle, molim prije svega da se čine moljenja, molitve, prozbe, zahvalnosti (1 Tim 2,1). Moljenje je preklinjanje ili umoljavanje za grijehe. Njime čovjek, došavši u poniznost (skrušenost) zbog učinjenih grijeha, bilo sadašnjih ili prošlih, izmoli oproštaj. Molitva se uznosi kad nešto prinosimo ili obećavamo Bogu govoreći: ''Učinit ću to i to, samo se smiluj, Gospodine''. Prozba se vrši kad, nalazeći se u toplini duha, uznosimo molitve za druge, za one koje volimo, ili za mir cijeloga svijeta. Zahvaljivanje se obavlja kad um Bogu prinosi zahvalnost i pohvalu, sjećajući se prošlih blagih djela Njegovih, ili vidjevši sadašnja, ili saznajući ona koja je u budućnosti pripremio onima koji ga ljube.
Iza ova četiri oblika molitve slijedi neko najuzvišenije molitveno stanje koje se sastoji u sagledavanju jedinoga Boga, i u žarkoj ljubavi prema Njemu. U njemu um naš, obuzet i prožet ovom ljubavlju, razgovara s Bogom na posve prisan način i s osobitom iskrenošću. Molitva Gospodinova: Oče naš (Mt 6,9-13) nam priopćava da s revnošću trebamo moliti to stanje.
Mi govorimo: Oče naš, ispovijedajući Boga, vladara svemira svojim Ocem. U isto vrijeme ispovijedamo da smo izbavljeni iz stanja ropstva i prisvojeni Bogu u svojstvu usinovljene djece. Dodajući: Koji si na nebesima, mi izjavljujemo spremnost da se potpuno odvratimo od privezanosti za sadašnji zemaljski život, koji je nešto strano, što nas daleko udaljuje od našeg Oca, te da s najvećom željom težimo prema oblasti u kojoj živi Otac naš, ne dozvoljavajući sebi ništa što bi nas činilo nedostojnim visokog usinovljenja, i što bi nas, kao nezakonitu djecu, lišilo naslijeđa Otaca i podvrglo svoj strogosti pravednog suda Božjeg.
Dostigavši tako visoki stupanj sinova Božjih, mi trebamo gorjeti sinovskom ljubavlju prema Bogu. Mi više ne tražimo svoju korist, već svim srcem želimo slavu Oca našega, govoreći: Da se sveti ime tvoje. Mi time svjedočimo da je sva naša želja i radost slava Oca našega, odnosno da se slavi, pobožno poštuje i obožava preslavno ime Njegovo.
Drugo moljenje očišćenoga uma je molba: Da dođe Kraljevstvo Oca našeg, ili Kraljevstvo u kojemu Krist kraljuje u svetima. U njemu, po oduzimanju od đavla vlasti nad nama i po izgonu iz naših srca strasti, Bog počinje vladati kroz miomiris kreposti. Ono je u određeno vrijeme obećano uopće svim savršenima i djeci Božjoj, kojima Krist kaže: Dođite blagoslovljeni Oca moga, primite Kraljevstvo koje vam je pripremljeno od postanka svijeta (Mt 25,34).
Treća molba je svojstvena sinovima: Da bude volja tvoja i na zemlji kao na nebu. To znači: neka ljudi budu slični anđelima. Kao što anđeli izvršavaju volju Božju na nebu, tako i svi koji žive na zemlji neka tvore Njegovu volju, a ne svoju. To još znači: neka bude s nama u životu sve po volji tvojoj. Tebi predajemo udio naš, vjerujući da ti sve, i ugodno i neugodno, ustrojavaš na naše dobro, i da se više brineš o našem spasenju, nego mi sami.
Zatim: Kruh naš svagdašnji daj nam danas. Svagdašnji, kruh je nadnaravni, iznad svih suština ili esencija, (kakav samo može biti kruh koji je sišao s neba). Kad se kaže: danas, naglašava se da jučerašnje kušanje nije dovoljno. On treba da nam se dadne i sada. I obzirom da nema dana u koji ne bi trebalo nahraniti srce našeg unutrašnjeg čovjeka primanjem i kušanjem ovoga kruha, nužno je da u svako vrijeme izlijevamo molitvu za njega.
I oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo dužnicima svojim. Milostivi Gospodin nam obećava oproštaj grijeha ukoliko sami pokažemo primjer praštanja svojoj braći: ''Oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo.'' Očigledno je da, u nadi na ovu molitvu, sa smjelošću može sebi moliti oproštaj grijeha samo onaj koji je sam oprostio svojim dužnicima. Onaj koji od sveg srca nije oprostio bratu koji mu je sagriješio ovu molitvu će izgovarati na svoju osudu, a ne na smilovanje. Jer, ako njegova molitva bude uslišena, što se drugo može očekivati osim, suglasno s njegovim primjerom, nemilosrdne srdžbe i bezuvjetnog određivanja kazne. Jer će onome biti sud bez milosti koji ne čini milosti (Jak 2,13).
I ne uvedi nas u napast. Privodeći u sjećanje riječi apostola Jakova: Blažen je čovjek koji pretrpi iskušenje (Jak 1,12), mi riječi molitve ne trebamo razumjeti u značenju: ''Ne dopusti da ikada budemo iskušani'', već: ''Ne dopusti da budemo savladani iskušenjem.'' Iskušavan je bio i Job, ali nije uveden u iskušenje. Jer, uz pomoć Božju, on ne reče bezumlja na Boga (Job 1,22). On nije oskrnavio usta svoja bogohulnim mrmljanjem, na što ga je htio navući njegov kušač odnosno đavao. Iskušavan je bio i Abraham, iskušavan je bio i Josip, ali ni jedan ni drugi nisu bili uvedeni u iskušenje. Jer, ni jedan nije ispunio volju kušača.
Nego izbavi nas od zloga, odnosno ne dopusti da budemo iskušani od đavla preko naših snaga, već učini s iskušenjima i kraj, da možemo podnijeti (1 Kor 10,13).
Iako navedena molitva, koju je izrekao sam Gospodin, sadrži u sebi svu punoću molitvene savršenosti, ipak Gospodin svoje prisne vodi još dalje prema nekom najuzvišenijem stanju, k onoj vatrenoj, čak reći ću, neizrecivoj molitvi, koju su vrlo rijetki shvatili i ispitali. Nadilazeći svako ljudsko razumijevanje, ona se ne označava ni zvukom glasa, ni pokretom jezika, ni izgovaranjem nekih riječi. Osvijetljen izlijevanjem one nebeske svjetlosti, nju um ne izražava slabom ljudskom riječju, već je, sabravši osjećaje, kao iz nekog najobilnijeg izvora, nezadrživo izlijeva i nekako neizrecivo uznosi upravno Gospodinu. U tom najkraćem trenutku vremena on iskazuje ono što, povukavši se u samoga sebe, nije u stanju ni riječju da iskaže, ni mišlju da obuhvati.
Taj oblik molitvenog stanja je dar Božji. Obično, s druge strane, milosno molitveno raspoloženje karakterizira naklonost. Um zahvaćen njegovim posjetom biva potaknut na čistu i vatrenu molitvu. Ta se naklonost javlja u raznim slučajevima, kako je iskustvo pokazalo. Ponekad su, za vrijeme pjevanje Psalama, riječi nekog stiha davale povod za vatrenu molitvu, a ponekad je blagozvučna melodija bratovljevog glasa pokretala duše zadivljenih na posve ozbiljnu molitvu. Također, znamo da je ponekad pažljivo i pobožno pjevanje ulijevalo puno vatrenosti u one koji su slušali, a često je savjet savršenog muža (starca) i duhovni razgovor u prisutnima, u vrijeme njihovog klečanja, pokretao osjećaje na obilno izlijevanje molitve. Događalo se da smo snažno bili pokrenuti na potpunu naklonost smrću brata ili nekog dragog nam čovjeka. Također je i sjećanje na našu hladnoću i lijenost ponekad na nas navodila spasonosni duhovni žar. I uopće, bezbrojni su, slučajevi u kojima je milost Božja naše duše budila iz bezosjećajnosti i sanjivosti.
Naklonost nailazi pri raznim slučajevima. Ona se, isto tako, iskazuje na razne načine. Ponekad se ona pokazuje u nekoj neizrecivoj duhovnoj radosti, ponekad uranja u duboku šutnju sve snage i pokrete duše, ponekad donosi više ili manje obilne suze. Suze ili nekakvo suzno raspoloženje su njen posve uobičajeni izraz. One se javljaju ili zbog ranjavanja srca sviješću o vlastitim grijesima, ili zbog sagledavanja vječnih dobara, ili zbog želje vječne slave, ili zbog spoznaje velikih dobročinstava Božjih prema nama, pri osjećaju vlastite bezvrijednosti i nedostojnosti, ili zbog osjećaja našeg bolnog života na zemlji.
Kakav je znak da je molitva uslišana? Mi ne sumnjamo da nam je molitva zaista uslišana: kad nas ne zbunjuje nikakva sumnja, kad nadu naše molbe ništa ne baca u očaj, kad u samom izlijevanju molitve osjećamo da smo dobili ono za što se molimo. Jer, molitelj će biti dostojan uslišanja i dobiti ono što traži sukladno sa svojom vjerom da ga Bog gleda i da može ispuniti njegovu molbu. Naime, izreka našeg Gospodina je nepromjenljiva: Sve što molite u svojoj molitvi, vjerujte da ćete primiti; i bit će vam (Mk 11,24). Pri tome, Riječ Božja ukazuje na dovoljno sredstava koja pomažu da molitva bude uslišana. Molitva biva uslišana kad se dvoje slože u molitvi (Mt 18,19), ili kad je prati vjera, iako bila i kao zrno gorušičino (Mt 17,20), ili kad je stalna (Lk 11,8), ili kad se sjedinjuje s milostinjom (Sir 29,15), i drugim djelima milosrđa (Iz 58,6-9). Vidite na koliko načina se stječe milost uslišanja molitve. Zato nitko ne treba padati u očaj pri moljenju za sebe spasonosnih dobara. Jer, pretpostavimo da ti nedostaje ono zbog čega se uslišava molitva. Ipak, zar ti ne možeš biti postojan u molitvi? To je u rukama svakoga koji želi. Samo radi toga Gospodin je obećao da će dati sve za što se budemo molili. Zato se ne trebamo sputavati nevjerom. Budimo uporni i dobit ćemo ono što tražimo. Tako je obećao Gospodin: Molite i dat će vam se; tražite i naći ćete; kucajte i otvorit će vam se (Lk 11,9-10). Ali, svaki koji se moli treba znati da sigurno neće biti uslišan ukoliko bude sumnjao u uslišanje.
Više od svega, u vezi s molitvom trebamo ispuniti evanđeosku zapovijed, odnosno da se, ušavši u svoju klijet i zatvorivši vrata, molimo Ocu nebeskome. To trebamo izvršavati i doslovno, a još više duhovno. U unutrašnjoj klijeti svojoj se molimo onda kad svoje srce savršeno udaljujemo od svih misli i briga i kad molitve svoje prinosimo Gospodinu na neki tajni način i sa smjelošću. Sa zatvorenim vratima se molimo onda kad se sa zatvorenim ustima i šuteći molimo Onome koji ispituje srce, a ne riječi. Na skrivenom mjestu se molimo onda kad samo srcem i pažljivim umom prinosimo svoje molbe jedinome Bogu, tako da ni same protivne sile ne znaju o čemu se molimo. Zato treba da se molimo s dubokom šutnjom, ne samo radi toga da prisutnu braću svojim šapatom ili govorom ne odvlačimo od molitve i uznemiravamo u molitvenim osjećajima, već i radi toga da predmet naše molitve sakrijemo i od samih neprijatelja, koji nas napadaju osobito kad se molimo.
Naša molitva će doći do savršenosti koja joj je svojstvena kad se u nama dogodi ono o čemu se molio Gospodin svome Ocu: Da ljubav kojom me ljubiš u njima bude i ja u njima (Iv 17,26), i još: Kao ti, Oče, što si u meni i ja u tebi, da i oni u nama jedno budu (Iv 17,21). To će se dogoditi kad cjelokupna naša ljubav, sve želje, sva revnost, svo nastojanje, sve naše misli, sve što vidimo, sve o čemu govorimo, sve čemu se nadamo bude Bog, te kad se jedinstvo koje je kod Oca sa Sinom, i kod Sina s Ocem izlije u naša srca i umove. Tada ćemo i mi biti sjedinjeni s Njim čistom i ne razdijeljenom ljubavlju, kao što nas On iskreno voli čistom i neraskidivom ljubavlju. Onaj tko je to postigao stupa u stanje u kojem mu se u srcu razgorijeva stalna molitva. Tada će svaki pokret njegovog života, i svako nastojanje njegovog srca biti jedna stalna molitva, pred-okus i zalog vječno blaženog života.
Da postignemo krajnju savršenost u molitvi nužno je utvrditi se u stalnom sjećanju na Boga. Kao najbolje sredstvo za to služi kratka, često ponavljana molitva. Naši Oci su pronašli da onaj koji teži stalnom sjećanju na Boga treba steći naviku u stalnom ponavljanju molitve: Bože, u pomoć mi priteci, Gospodine, pohiti da mi pomogneš (Ps 69,2). Taj stih nije bez razloga izabran iz cjelokupnog Svetog pisma jer on izražava sva raspoloženja koja se zahtijevaju u molitvi, i odgovara svim potrebama molitelja. On sadrži ponizno ispovijedanje vlastite nemoći, ispovijedanje Boga jedinim pomoćnikom koji je uvijek spreman da pomogne, te vjeru i nadu da će nam pomoći i izbaviti nas od svake bijede. Onaj koji stalno priziva Boga tim riječima, umno vidi i srcem osjeća Boga prisutnim u sebi. On mu se obraća kao Ocu sa sinovskom ljubavlju u srcu, i time na sebe privlači Božji pokrov, zaštitu i ogradu. Na taj način, ova kratka molitva postaje neoboriva stijena protiv napada demona, progoniteljica nemira pomisli, odgoniteljica loših pomisli, ukrotiteljica strasnih pokreta, i učiteljica svih dobrih pokreta u srcu. Oci su nam zapovjedili da u slučaju napada strasti ugađanja trbuhu u njenim različitim pokazateljima molimo: Bože, u pomoć mi priteci, Gospodine, pohiti da mi pomogneš; da se u slučaju osjećaja potrebe za strogim postom radi kroćenja tijela i nedostatka nade da ćemo sami uspjeti, molimo: Bože, u pomoć mi priteci … itd.; da u slučaju da nas muči duh duhovne lijenosti (malodušja) i mori tuga, odvajajući nas od svakog potrebnog djela, govorimo: Bože, u pomoć mi priteci, Gospodine, pohiti da mi pomogneš; da u slučaju da našu dušu posjeti neka duhovna radost i želimo je sačuvati i uvećati, također kažemo riječi: Bože, u pomoć mi priteci, Gospodine, pohiti da mi pomogneš; da u slučaju da se na nas podigne golicanje tijela sa svojom obmanjujućom slašću, i da se strašimo da ta vatra ne sprži miomirisni cvijet neporočnosti odnosno čednosti, također molimo: Bože, u pomoć mi priteci … itd.; da u slučaju da je u naše udove ušlo spokojstvo i svježina, i da želimo da se dobro stanje produži, ili da uvijek boravi u nama, stalno govorimo: Bože, u pomoć mi priteci ... itd. Tako i pri svakoj duhovnoj potrebi stalno govori tu kratku molitvu. I, bit će ti ona izbavljenje od svega lošeg i čuvar svega dobrog. Zbog toga neka se ona stalno okreće u tvojim grudima. Pri svakom djelu i služenju, na putu i za stolom, pri odlasku na spavanje i poslije ustajanja od sna stalno pjevaj ovaj stih i poučavaj se u njemu sve dok, kroz postojano vježbanje, ne navikneš da ga pjevaš i u snu.
Prvi plod toga će biti odbacivanje sveg mnoštva misli i zadržavanje na jednom stihu. Sve više ćeš stjecati naviku da sabireš um mišlju o jedinom Pomoćniku. Ti ćeš primijetiti da je On uvijek prisutan u tebi, da sve vidi i da sve održava. Polazeći od toga, ti ćeš uzići k najživljem općenju s Bogom, te ćeš početi da se nasićuješ sve uzvišenijim tajnama, uranjajući se u Boga, s Njim jedinim boraveći, i jedino s Njime se ispunjavajući. Tako ćeš, na kraju, dostići i spomenutu čistu molitvu. Ona više ne uzima u obzir nikakav lik, niti se pokazuje u zvuku glasa, ili u izgovaranju bilo kakvih riječi. Naprotiv, ona s nezadrživom snagom izbija iz srca. U neizrecivo ushićenoj vatrenoj usmjerenosti uma Bogu ona se izlijeva u neobjašnjivim uzdasima i oplakivanju.

O RUKOVOĐENJU U DUHOVNOM ŽIVOTU
(O RASUĐIVANJU SA SAVJETOVANJEM KOD ISKUSNIH)

Jednom su se starci skupili kod svetog Antuna Velikog i od večeri do jutra razgovarali o raznim duhovnim predmetima. Osobito se priča povela o tome koja je najveća krepost, odnosno koja nas krepost može sačuvati da ne budemo ulovljeni u zamke đavlove obmane i pravim putem voditi najvišoj savršenosti. Predlagana su razna mišljenja: jedni su isticali post i bdijenje, drugi ne pohlepu i preziranje svih stvari, jedni usamljenost ili udaljavanje u pustinju, drugi čovjekoljublje. Obzirom da su se svi izjasnili, sveti Antun je počeo govoriti. ''Sve što ste rekli je spasonosno i nužno za one koji traže Boga i koji žele da mu priđu. Ali, iskustvo pada onih koji su napredovali u njima ne dozvoljava da im se dadne prvenstvo. Jer, u zamke neprijatelja su upadali i oni koji su se odlikovali strogim postovima i bdijenjima, i oni koji su boravili bezizlazno u pustinjskoj usamljenosti, i oni koji su došli do najvećeg stupnja ne pohlepe, i oni koji su obilno davali milostinju. Mislim da je razlog toga bio nedostatak rasuđivanja (razmatranja odnosno razboritosti). Jer, rasuđivanje uči čovjeka da ide kraljevskim putem, izbjegavajući opasne krajnosti. U odnosu na post, na primjer, ono ne dopušta ni bezmjerno iscrpljivanje tijela, ni ugađanje tijelu. U Evanđelju se ono naziva okom i svjetiljkom duše: Svjetiljka tijelu je oko, kaže Gospodin. Dakle, ako oko tvoje zdravo bude, sve će tijelo tvoje svijetlo biti. Ako li oko tvoje kvarno bude, sve će tijelo tvoje tamno biti (Mt 6,22-23). Kad svjetlost sve osvjetljava i oko sve vidi. Tako i rasuđivanje sve misli i djela čovjekova razmatra, prosuđuje i objašnjava. Ono određuje što treba činiti, te kako i od čega se treba uzdržavati. Kod onoga koji nema takvo rasuđivanje, djela i misli idu tek tako, bez strogog razmatranja. Tu neprijatelj uspijeva da podmetne prividno dobro umjesto istinskog dobra. Prikrivajući njime svoju zamku, on čovjeka baca u rov i pogubi ga.''
Rješenje svetog Antuna je potvrđeno bezbrojnim primjerima. Prisjetimo se žalosnog pada starca Irona. On se koristio krajnje strogim postom i dubokom usamljenošću. I, da ih nikako ne narušava, po nagovoru neprijatelja, on je prestao dolaziti na uobičajena euharistijska (liturgijska) subotnja i nedjeljna okupljanja pustinjaka, poslije kojih su se u razgovoru razjašnjavali razni načini i bespuća strogog života. Obmanuvši se tim, navodno dobrim savjetom neprijatelja, on se je predao još većoj obmani te je primio đavla koji mu se javio u obliku anđela i po njegovoj riječi skočio u najdublji bunar. Razbivši se, on je treći dan umro. Evo još jednog primjera! U namjeri da odu u najdublju pustinju dva brata su odlučili da primaju jedino hranu koju im pošalje sam Gospodin. Lutajući po pustinji oni su toliko iznemogli da se više nisu mogli ni kretati. U tom času su ih napali Maziki, divlji i surov narod. Međutim, vidjevši ih u tako žalosnom stanju, oni su se sažalili na njih i predložili im kruh. Jedan je razmislio, i pristao da primi kruh kao od ljudi koje je Gospodin poslao. On se okrijepio i ostao živ. Drugi je uporno ostao pri svojoj odluci i umro od gladi. Evo još jednog primjera! Jedan od strogih isposnika i usamljenika je pomislio da je dostojan općenja s nebeskim silama. I, neprijatelj nije zakasnio da se time okoristi. Počeo je da mu se javlja kao anđeo, da mu daje otkrivenja o ljudskim djelima i mislima, da u ćeliji tvori svjetlost bez svjetiljke. Zadobivši na taj način njegovo povjerenje u potpunosti, on mu je na kraju zapovjedio da, slično Abrahamu, svoga sina prinese na žrtvu Bogu. To bi se svakako i dogodilo da sin, vidjevši neobične pripreme, nije pobjegao. I još jedan primjer! Đavao je u Mezopotamiji jednog isposnika i usamljenika doveo do bez pogovornog povjerenja u snove. On mu je u snoviđenju predočio dva naroda: kršćanski s apostolima i mučenicima u mraku, bez časti, tuzi i plaču; i židovski s Mojsijem, patrijarsima i prorocima u svjetlosnom sijanju, u slavi i radosti. I time ga je naveo da pređe u židovstvo i primi obrezanje. I ovi primjeri su dovoljni da se uvjerite da nedostatak rasuđivanja predstavlja otvorena vrata za pad i pogibelj.
Rasuđivanje (razmatranje odnosno razboritost) je dar Božji koji trebamo razvijati i obrazovati. Kako to učiniti? Pa, jednostavno predajući svo svoje rasuđivanju najiskusnijih Otaca. To je najmudrija škola rasuđivanja u kojoj se uče da dobro rasuđuju o doličnom čak i oni koji nemaju posebnu sposobnost. Tako se rješava pitanje kako steći rasuđivanje. Istinsko rasuđivanje se stječe istinskom poniznošću. Prvi njen pokazatelj je otkrivanje ocima ne samo onog što radimo, već i onog o čemu mislimo, bez imalo povjerenja u svoje misli. Poniznost je da se u svemu slijede pouke staraca, i da se dobrim ili lošim smatra samo ono što oni takvim priznaju. Takvo djelovanje potpomaže da bez opasnosti boravimo na pravom putu i čuva nas od svih đavlovih zamki. Onaj koji svoj život raspoređuje po savjetu onih koji su napredovali, a ne po svome sudu, ne može da padne od đavlove obmane. Predavanje svojih misli rasuđivanju otaca zamjenjuje vlastito rasuđivanje i uči istinskom rasuđivanju. Neprijatelji ne vole svjetlost. Zbog toga otkrivanje zlih misli njih odmah razgoni i odstranjuje. Izvučena iz tamne rupe na svjetlost, zmija se brine da pobjegne i skrije. Tako se i zle misli, obzirom da su otkrivene otvorenim priznanjem i ispoviješću, brinu da pobjegnu od čovjeka. To se potvrđuje mnogim primjerima i iskustvima.
Otac Serapion priča o sebi: ''Kad sam bio početnik od oca sam tajno uzimao suvarke i jeo. To sam činio vrlo dugo vrijeme. I strast je ovladala sa mnom tako da nisam mogao da je savladam. Savjest me je osuđivala, međutim, ja sam se stidio da ocu priznam svoju strast. Ipak, po naumu čovjekoljubivog Boga se dogodilo da kod starca svrate neka braća, koja su počela da mu otkrivaju svoje misli i da mole rješenja za njih. Starac im je odgovorio ono što je bilo potrebno. Pri tome je došlo na red da govori i o uzdržavanju u hrani. Zatim je dodao: ''Ništa toliko redovnicima ne nanosi štetu i ništa toliko ne raduje demone kao utajiti misli od duhovnih otaca.'' Ove riječi su me snažno porazile. Meni se činilo da je Bog otkrio starcu moja sagrješenja. Došavši u poniznost i skrušenost, ja sam počeo da plačem. Zatim sam ispod pazuha izvukao kruh koji sam obično krao. Pruživši se na zemlju, ja sam molio da mi oprosti prošlo i da se moli za mene da se sačuvam ubuduće. Tada reče starac: ''Tvoje priznanje te je oslobodilo od ropstva. Otkrivši svoj grijeh ti si pobijedio demona koji te je ranjavao u tvojoj šutnji. Dosada si mu dopuštao da vlada tobom, ne proturječeći mu, i ne razotkrivajući ga. Obzirom da je izveden iz srca i otkriven, on više neće imati mjesta u tebi.'' Starac još nije ni završio svoju riječ a iz mojih grudi je izašlo nešto što je sličilo na goreću baklju i svu ćeliju napunilo neugodnim mirisom, tako da su prisutni mislili da gori sumpor. Starac je dodao: ''Eto, Gospodin je vidljivo potvrdio istinu mojih riječi i tvoga oslobođenja.'' Tako je djelovanjem ispovijedi odstupila od mene strast ugađanja trbuhu. Od tada mi čak ni na misao nije dolazila ranija želja.
Što vidimo kod Samuela? Od djetinjstva budući posvećen Bogu i dostojan razgovora s Njim, on nije vjerovao svojoj misli. Obzirom da je dva puta pozvan od Boga, on žuri starcu Iliju i od njega dobiva pouku kako da odgovori Bogu. Na taj način je sam Bog i onog kojeg je udostojao razgovora sa sobom htio da rukovodi poukom starca, da ga privede poniznosti. Ne vidimo li isto to i kod svetog Pavla? Sam Gospodin ga je prizvao, ali ga ujedno šalje Ananiji da se nauči putu istine. I, sam sveti Pavao, poslije velikog iskustva evanđeoske propovijedi, ide u Jeruzalem da provjeri svoju blagovijest, da kako ne bi trčao uzalud (Gal 1,13-2,2), iako ga je osjetno pratila milost Svetoga Duha. Prema tome, Gospodin otkriva put k savršenosti samo onima koje rukovode duhovni Oci, kao što i govori preko proroka: Pitaj oca svoga i saopćit će ti, starce tvoje i kazat će ti (Pnz 32,7).

O STUPNJEVIMA SAVRŠENOSTI DUHOVNOG ŽIVOTA S OBZIROM NA POBUDE ZA NJEGA

Tri pobude podstiču ljude da prigušuju strasti: strah od paklenog mučenja u budućnosti ili strah od strogosti zakona u sadašnjosti; nada i želja da se dobije Kraljevstvo nebesko; i napokon, ljubav prema kreposti ili ljubav prema dobru. O tome da strah navodi da mrzimo nečista zla govori se u Mudrim izrekama: Strah Gospodinov mrzi nepravdu (Izr 8,13). Da nas i nada zadržava od predavanja strastima vidi se iz rečenog: Neće se prevariti svi koji se uzdaju u Njega (Ps 33,23). O ljubavi je, rečeno da se čak ne straši grešnog pada: Ljubav nikad ne prestaje (1 Kor 13,8). Zbog toga apostol Pavao cjelokupno djelo spasenja smješta u stjecanje te tri kreposti, govoreći: A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje (1 Kor 13,13).
Ulijevajući nam strah od budućeg Suda i mučenja, vjera nas odvlači od prljavih strasti. Oslobađajući naš um od sadašnjeg očekivanjem nebeskih nagrada, nada nas navodi da preziremo sva tjelesna zadovoljstva. Svojom vatrom rasplamsavajući u nama ljubav prema Kristu i prema napretku u duhovnim krepostima, ljubav nas pokreće da se savršenom mržnjom odvraćamo od svega što im je protivno. Iako nas vode k jednom cilju, odnosno pokreću da se uzdržavamo od svega nedozvoljenog, sve tri kreposti se po stupnju svog dostojanstva puno razlikuju među sobom. Prve dvije su svojstvene ljudima koji teže napretku, ali još nisu stekli ljubav u srcu, dok treća isključivo pripada Bogu i ljudima koji su u sebi obnovili lice i sličnost Bogu. Jer, samo Bog čini sve dobro po svojoj ljubavi, a ne zaradi straha ili nagrade. Gospodin je sve stvorio za sebe, kaže Salomon (Izr 16,4). Naime, po blagosti svojoj On obilno izlijeva svako dobro na dostojne i nedostojne, budući da, kao vječno savršena i po svojoj prirodi nepromjenjiva blagost, ne može biti ni ogorčen uvredama, ni razdražen ljudskim bezakonjem.
Zato onaj koji žudi savršenosti treba od prvog stupnja straha, koji se zapravo naziva robovski, da uzlazi na stazu nade. Tu čovjek već postaje sličan najamniku, a ne više slugi, obzirom da djeluje u očekivanju buduće nagrade. Iako se više ne straši kazne za grijehe, obzirom da je uvjeren u oproštaj, i iako očekuje da će primiti dobru nagradu, budući svjestan svojih dobrih djela, on još nije došao do raspoloženja koje je svojstveno sinu. Naime, Sin se ni malo ne dvoumi u uvjerenosti da je sve što pripada Ocu ujedno i njegovo, obzirom da je potpuno uvjeren u Očevu velikodušnu blagonaklonost prema njemu.
Prema tome, mi trebamo ubrzati svoj napredak da se, posredstvom ljubavi koja nikad ne prestaje stupivši na treću stepenicu sinova koji smatraju svojim sve što pripada Ocu, udostojimo primiti lice i sličnost nebeskoga Oca i da, slijedeći primjer Njegovog istinskog Sina, govorimo: Sve što ima Otac moje je (Iv 16,15). To i apostol Pavao ispovijeda o nama, govoreći: Jer sve je vaše, bio Pavle, ili Apolos, ili Kefa, ili svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće, sve je vaše (1 Kor 3,21-22). K takvoj sličnosti Bogu priziva nas i zapovijed Spasitelja: Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski (Mt 5,48). Kod onih koji se još nalaze u stanju sluge i najamnika raspoloženje prema dobru ponekad biva prekinuto, naime, kad duša uslijed ohladnjelosti njenih osjećaja, ili uslijed obuzetosti svjetskim zadovoljstvima i radostima, prestane se nadahnjivati strahom od pakla ili željom budućih dobara. Prema tome, mi ne možemo dostići istinsku savršenost ukoliko Boga ne zavolimo pokretani jedino ljubavnom čežnjom prema Njemu. Jer, i On nas je najprije zavolio jedino radi našeg spasenja. Zato se trebamo brinuti da s vatrenom revnošću uzlazimo od straha k nadi, i od nade k stupnju ljubavi prema Bogu, ili ljubavi prema samim krepostima, s punom vatrenošću duše. Stekavši takvu privrženost prema dobru mi ćemo moći, koliko je samo dostupno ljudskoj prirodi, čvrsto boraviti u Njemu.
Velika je razlika između onog koji strahom od pakla ili nadom na buduću nagradu u sebi gasi plamen strasti, i onog koji se zbog osjećaja Božje ljubavi s mržnjom odvraća od same poročnosti i nečistoće; koji u srcu čuva dobro čistoće zbog ljubavi i privrženosti prema čistoći; koji sve čini iz ljubavi prema kreposti, a ne iz straha od muka; i koji ne gleda na ono što nam je obećano u budućnosti, već se hrani svjesnim kušanjem istinskog dobra. U takvom stanju čovjek neće sebi dopustiti da iskoristi slučaj za grijeh, čak i da ga nitko ne vidi. On neće htjeti ni da se tajno u mislima oskrnavi grešnom nasladom. Jer, on u srcu hrani istinsku ljubav prema kreposti i u osjećaje ne prima ništa što joj je protivno, već se s mržnjom odvraća od svega sličnog. Onaj koji se uz pomoć straha uzdržava od predavanja obmani strasti, po otklanjanju pregrade straha opet prilazi onome što voli. Zbog toga on neće uvijek biti postojan u svojoj kreposti, i nikada neće biti miran od borbe sa strastima. On nikako neće moći steći tvrd i stalan unutrašnji mir koji pruža prisustvo čistoće. Gdje nema mira od borbe ne može se povremeno izbjeći ni ranjavanje. Bez obzira koliko je iskusan u borbi, bez obzira koliko se hrabro sukobljava, makar i često nanosio neprijateljima smrtonosne rane, čovjek ponekad ne može izbjeći neprijateljsku oštricu. Nasuprot tome, onaj koji je savladao svaku pobunu strasti, već se naslađuje tvrdim mirom, postavši privržen samoj kreposti. On će postojano čuvati stanje dobrog ustroja kojim je sav obuzet i kojemu je u potpunosti predan, obzirom da je uvjeren da nema ništa pogubnije od gubitka čistoće. Uvažavanje prema prisutnim ljudima neće nimalo uvećati njegovu časnost, niti će je umanjiti njegova usamljenost. Naime, on uvijek i svuda sa sobom nosi suca ne samo svojih djela, već i misli, odnosno savjest. On se prvenstveno brine da ugodi Onome koji se, kako je uvjeren, ne može ni zaobići, ni obmanuti, i od kojeg se čovjek ne može skriti.
Onaj koji se, nadajući se na Božju pomoć, a ne na svoj revni trud, udostoji dostići stupanj savršenosti, iz stanja sluge u kojemu djeluje strah, i iz stanja najamnika u kojemu pokretač služenja nije unutrašnja dobrota onog koji djeluje, već očekivanje nagrade prelazi u stanje usinovljenja u kojemu ne postoji ni strah, ni želja za nagradom, već samo ljubav koja nikad ne prestaje. Onaj koji kroz takvu ljubav u sebi obnovi lik i sličnost Bogu, naslađivat će se dobrom već po raspoloženju iz srca prema njemu samom. Stekavši trpljenje i krotkost, koji su donekle slični Božjim, više se neće srditi ni na kakve poroke onih koji griješe. Naprotiv, on će se, sažalijevajući ih i sustradavajući im u nemoćima, moliti za njihovo pomilovanje, sjećajući se da je i sam bio porobljavan sličnim strastima sve dok ga milosrđe Gospodinovo nije spasilo. On zna da se iz veza tjelesnog života nije odstranio svojim naporima, već milošću Božjom. Zbog toga on shvaća da prema onima koji su sagriješili ne treba pokazivati srdžbu, nego sustradanje koje omogućava da se u mirnom raspoloženju srca pjeva Bogu: Raskinuo si okove moje: tebi ću prinijeti žrtvu hvale (Ps 115,7), i još: Kad mi Gospodin ne bi bio pomoćnik, brzo bi se u pakao preselila duša moja (Ps 93,17). Nalazeći se u takvom poniznom ustroju duha, on je u stanju da izvrši i slijedeću zapovijed evanđeoske savršenosti: Ljubite neprijatelje svoje, činite dobro onima koji vas mrze i molite se za one koji vas vrijeđaju i gone (Mt 5,44). Na taj način on postaje dostojan da dobije nagradu koja je obećana za izvršenje te zapovijedi, odnosno da se udostoji ne samo da nosi lik i sličnost Božju, već i da se nazove sinom Božjim: Da budete sinovi Oca svojega, koji je na nebesima; jer On svojim suncem obasjava i zle i dobre; i daje kišu pravednima i nepravednima (Mt 5,45). Postavši svjestan kakvu je ljubav dostigao, blaženi Ivan kaže: Da bi imali smjelosti na Dan suda; jer kao što je On, i mi smo u ovome svijetu (1 Iv 4,17). Jer, čime drugim bi čovjek, koji je po prirodi nemoćan i slab, mogao biti kao što je On, ako ne prostiranjem dobronamjerne ljubavi svoga srca na dobre i zle, pravedne i nepravedne? Prema tome, onaj koji hoće da dostigne istinsko posinovljenje, Bogu treba činiti dobro iz privrženosti prema samome dobru. O tome apostol Pavao blagovijesti: Svaki koji je rođen od Boga ne čini grijeh, jer sjeme Njegovo ostaje u njemu, i ne može griješiti, jer je od Boga rođen (1 Iv 3,9), i još: Znamo da svaki rođeni od Boga ne griješi, nego koji je rođen od Boga čuva sebe, i nečastivi ga se ne dotiče (1 Iv 5,18). To uostalom treba razumjeti samo za smrtne grijehe, a ne za svaku vrstu grijeha. Zaista, ni sami sveci ne mogu izbjeći mala sagrješenja koja se događaju u riječima, mislima, u željama uslijed neznanja, zaborava, neke krajnosti, ili neočekivanog slučaja. Iako se oni razlikuju od grijeha koji se naziva smrtnim, ipak nisu bez ikakve krivice i prijekora. Prema tome, onaj koji stekne ljubav prema dobru i postane nasljednik Boga, poprima milosrđe i dugotrpljenje Gospodinovo (Kol 3,12) i moli se i za same progonitelje svoje, govoreći slično svome Gospodinu: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine (Lk 23,34). A, očigledni znak duše koja se još nije očistila od prljavih strasti je nedostatak osjećaja sustradanja prema tuđim sagrješenjima, kao i izricanje strogog suda o njima.

O KRAJU POKAJNIČKIH TRUDOVA

Savršeno pokajanje sastoji se u tome da više ne činimo grijehe zbog kojih se kajemo, i zbog kojih nas savjest osuđuje. Kao dokaz da smo se potrudili oko njih i da su nam oprošteni služi izgon iz našeg srca i samog suosjećanja prema njima. Neka svatko zna da još nije razriješen od ranijih grijeha ukoliko za vrijeme napora i uzdaha, koje poduzima radi njihovog izglađivanja, pred očima njegovog uma igraju scene grešnih djela, bilo onih koje je sam učinio bilo sličnih njima, i ukoliko se preko naslađivanja sjećanjem na njih (da i ne spominjem same nepristojne predmete) razara dobro unutrašnje raspoloženje duše. Prema tome, onaj koji se smjelo trudi nad takvim izglađivanjem neka smatra da je razriješen od svojih grijeha, te da je za sve što je ranije učinio dobio oproštaj, tek kad osjeti da se njegovo srce ni malo ne uznemirava ne samo maštom, već ni njihovim mamcima. Prema tome, ispitivač pokajanja i oproštaja zasjeda u našoj savjesti i još prije Sudnjeg dana i dok se još odugovlači naš boravak u ovom tijelu otkriva otpuštanje naše krivice i objavljuje o završetku izglađivanja javljanjem oproštaja. I, da uvjerljivije izrazim ono što sam rekao, dodajem: možemo povjerovati da su nam oproštene sve nečistoće ranijih grijeha tek kad iz našeg srca budu istjerane i slastoljubive želje i same strasti.
Pitanje: Kako se u nama poslije toga može roditi ona sveta i spasonosna skrušenost i poniznost koju opisuje pokajnik: Grijeh svoj kazah tebi i krivice svoje ne zatajih. Rekoh: ''Ispovijedam Gospodinu prijestupe svoje'', da nam se istinski i zasluženo može pridodati i ono što slijedi: I ti skinu s mene krivicu grijeha mojega (Ps 31,5). Ili, kako ćemo, raširivši ruke na molitvi, moći da u sebi probudimo pokajničke suze koje bi bile snažne da nam privuku oproštaj grijeha, slično svetom Davidu: Svaku noć kvasim odar svoj. Suzama svojim natapam postelju svoju (Ps 6,7), ukoliko iz srca naših izgonimo svako sjećanje o našim grijesima, iako nam se, nasuprot tome, riječju samog Gospodina, čvrsto zapovijeda da ga čuvamo u sebi: Ja sam onaj koji izglađuje tvoje prijestupe i grijehe tvoje. I neću ih spomenuti, a ti ih spominji (Iz 43,25)? Zbog toga se ja ne samo kad radim rukama, već i na molitvi osobito brinem da u duši izazovem sjećanje na ranije grijehe. Time se ja uspješnije oraspoložim za istinsku poniznost i skrušenost srca, i s prorokom mogu smjelo reći: Vidi poniznost moju i trud moj, i oprosti mi sve grijehe (Ps 24,18).
Odgovor: Ono što je rečeno, rečeno je o svršetku pokajanja i o znacima izglađivanja savjesti i pravde. Spominjanje grijeha je vrlo korisno i potrebno, iako samo za one koji još prolaze pothvat pokajanja. Tukući se u prsa, oni trebaju stalno govoriti: Jer ja znam bezakonje moje, i grijeh je moj stalno preda mnom (Ps 50,5), i još: Saopćit ću krivicu svoju, i pobrinut ću se o grijehu svome (Ps 37,19). Prema tome, sve dok se kajemo i dok nas sjećanje na ranija grešna djela još ranjava, nužno je da kiša suza, koja se rađa zbog saznanja krivice, gasi mučnu vatru pečenja savjesti. U čovjeku djelovanjem duboke poniznosti srca i skrušenosti duha, pri neumornom pokajničkom trudu i uzdasima, sjećanje na grijehe može da bude uspavano i žalac savjesti da se, milošću milosrdnog Boga, povuče iz dubine duše. Tada postaje očigledno da je on dostigao svršetak izglađivanja, da je zasluženo dobio oproštaj za sve i očistio se od nečistoće svih svojih grijeha. Ali, do takvog zaborava dolazi se jedino zaglađivanjem ranijih grijeha i strasnih zanosa, te savršenim, odnosno potpunim očišćenjem srca. Do njega, bez sumnje, ne može dostići nitko od onih koji zbog nerada ili preziranja ne brinu o očišćenju od strasti, već samo onaj koji gorkim plačem i stalnim uzdasima umiva svu prljavštinu ranijih nečistoća. Poslije svojih trudova on može svom čvrstinom duše da govori Bogu: Grijeh svoj kazah tebi i krivice svoje ne zatajih (Ps 31,5), i: Suze su mi kruh dan i noć (Ps 41,4), da zasluženo čuje od samog Gospodina: Oduzeh kao oblak prijestupe tvoje, i kao suton grijehe tvoje (Iz 44,22).
Ti si naprijed rekao da osobito izazivaš sjećanje na ranije grijehe. To ne treba činiti. Čak i ako se ono protiv volje pojavi, treba ga odmah izgoniti, budući da odvlači um od čistog sagledavanja, osobito kod onog koji boravi u usamljenosti, zaplićući ga u nečistoće ovoga svijeta i gušeći ga nečistoćom strasti. Jer, obnavljanje sjećanja na ono što si iz neznanja ili požude ranije činio po Knezu ovoga svijeta, čak i pod pretpostavkom da se pri takvoj pomisli ne potkrade nikakvo naslađivanje, može pokvariti zrak uma odvratnim neugodnim mirisom. Naime, samo misleno doticanje s ranijom raspadljivošću može prognati duhovni miris ili slast miomirisa kreposti. Prema tome, od sjećanja na ranija strasna djela, koje dotiče naše osjećaje, treba bježati kao što častan i ozbiljan muž bježi od priče i zagrljaja bestidne i drske žene. Jer, ukoliko se odmah ne udalji od njenih prijedloga i ukoliko dopusti makar najkraće zadržavanje u nečasnom razgovoru s njom (čak i ako odbaci suglasnost na sramno zadovoljstvo), on nikako neće izbjeći osudu svih prolaznika zbog dopuštenja nečeg nečasnog i prijekornog. Zbog toga i mi, kad zaraznim prisjećanjem budemo uvedeni u pomisli takve vrste, ne trebamo se ni malo zadržavati na nečistoći, već odmah da odstupimo od njihovih uobraženja. Jer, vidjevši da se zanimamo nečistim i sramnim pomislima, anđeli koji prolaze pored nas neće biti voljni da o nama kažu: Blagoslov Gospodinov na vama! Blagoslivljamo vas imenom Gospodinovim (Ps 128,8). Događa se često da neiskusni, dok s osjećanjem skrušenosti istražuje svoje padove, ili padove drugih ljudi, sam neprimjetno bude ranjen tananom strijelom požude i suglasi se s njom. Na taj način se ono što je započeto pod vidom pobožnosti završava sramnim štetnim završetkom. Postoje putevi koji čovjeku izgledaju pravi, iako im kraj gleda u dno pakla (Izr 16,25).

Sveti IVAN KASIJAN RIMLJANIN

Kratki životopis

Sv. Ivan Kasijan je rođen negdje između 350 - 360. g. zasigurno u Galiji, u okolini Marseja, od uglednih i bogatih roditelja gdje je stekao dobru naučnu naobrazbu. Od djetinjstva je zavolio život ugodan Bogu, a u želji da postigne savršenost u njemu, otišao je na Istok gdje je stupio u Betlehemski samostan i primio redovništvo. U samostanu je čuo o slavnom životnom pothvatu egipatskih otaca te je zaželio da ih vidi i pouči se od njih. Poslije dvogodišnjeg boravka u Betlehemskom samostanu, sa svojim prijateljem Germanom, uputio se u Egipat oko 390. godine.

Živeći u skitovima, sobama, samostanima, među pustinjacima, u usamljenosti, oni su punih sedam godina proveli tamo. Sve su zapažali, izučavali i na samom djelu izvršavali, detaljno se upoznavši s tamošnjim pothvatima duhovnog života u svim njegovim oblicima. U svoj samostan su se vratili 397. godine da bi tijekom godine opet otišli u iste egipatske pustinjske oblasti gdje su boravili sve do 400. godine.
Ponovo napustivši Egipat, sv. Ivan Kasijan se je s prijateljem Germanom uputio u Konstantinopolj, gdje su bili posve dobro primljeni od strane sv. Ivana Zlatoustog, koji je sv. Ivana Kasijana posvetio za đakona, a njegovog prijatelja, koji je bio stariji, za svećenika 400. godine. Kad je sv. Ivan Zlatousti bio osuđen na progonstvo 405. godine, prijatelji koji su mu bili odani poslaše u Rim papi Inocentiju određen broj zastupnika koji su zastupali progonjenog ugodnika Božjeg, među kojima su bili i sv. Ivan Kasijan i njegov prijatelj. Nažalost, njihov poduhvat nije imao nikakvog uspjeha.
Sv. Ivan Kasijan se poslije toga više nije vratio na Istok, već se je uputio u domovinu gdje je, po egipatskim uzorima, nastavio sa svojim životnim pothvatom. Nakon što se proslavo svetim životom i učiteljskom mudrošću, bio je posvećen za svećenika.
Oko njega su se, jedan za drugim, počeli sabirati učenici i ubrzo se od njih ustanovio čitav samostan. Po uzoru na njih, nedaleko je bio ustrojen i ženski samostan. I, u jednom i u drugom samostanu bio je uveden ustav po kojemu su živjeli i spašavali se redovnici u istočnim, a naročito u egipatskim samostanima.
Dobro uređivanje tih samostana u novom duhu i po novim pravilima i očigledni uspjesi tamošnjih nositelja pothvata privukli su na sebe pažnju mnogih biskupa i nadstojnika samostana Galske oblasti. U želji da i kod sebe zavedu takav poredak, oni su zamolili sv. Kasijana da im napiše istočna redovnička pravila i da iznese i sam duh nositelja pothvata. On je rado ispunio njihovu molbu, opisavši sve u 12 knjiga pravila i u 24 knjige razgovora. Sv. Kasijan je umro 435. godine. Njegov spomen se vrši 29. veljače.