utorak, 28. svibnja 2024.

Riječ o krivovjerju (herezi) katolicizma ili papizma

Hereza ili krivovjerje je riječ grčkog porijekla koja znači bilo koje posebno ili odijeljeno učenje, odnosno otpad od pravog učenja. Tako se i kršćansko učenje u doba svoje pojave ponekad nazivalo krivovjerjem ili herezom: Nego molimo da čujemo od tebe što misliš; jer nam je poznato za ovu herezu da joj se svud nasuprot govori (Dj 28,22). Kasnije se ovaj naziv primjenjivao isključivo na svojevoljno i lažno učenje o kršćanstvu, odvojeno i različito od učenja jedne, saborne i apostolske svete Istinske pravoslavne Kristove crkve. Zato se ovaj naziv primijenio i na katolicizam (papizam) kad je usvojio dodatak na nepromjenljivi dio Vjerovanja da Duh Sveti izlazi i od Sina ili Filioque (Filiokve).

  Kršćanstvo je Božje učenje, otkrivenje Božje. Ono, kao znanje koje je čovjeku podario sami Bog, treba biti prihvaćeno i čuvano s najvećim poštovanjem i pokornošću koje priliče toj najvišoj svetinji. Kršćanstvo se može prihvatiti i očuvati jedino poniznom vjerom, obzirom da ono nadaleko nadvisuje ljudski razum. To je ona duhovna, tajanstvena knjiga (Otk 22,18,19), Knjiga znanja Božjeg, koju je napisao i izdao sam Bog i kojoj se ništa ne može ni dodati, niti oduzeti. Iz tog je jasno koliko je krivovjerje težak grijeh.

  Krivovjerje je ogorčenost i pobuna tvari protiv Tvorca, pobuna i ogorčenost bezvrijednog, ograničenog čovjekova bića prema posve savršenom Bogu. To je grijeh uma, grijeh duha, hula na Boga, neprijateljstvo protiv Boga. I posljedice pada kroz krivovjerje vrlo nalikuju posljedicama pada odbačenih duhova: tama razuma, okorjelost srca, razlijevanje otrova po tijelu i unošenje vječne smrti u dušu. Krivovjerje nije sposobno za poniznost kaže sv. Ivan Klimak (Ljestvičar). Ono čovjeka čini potpuno otuđenim od Boga. Ono predstavlja smrtni grijeh. Kao plod oholosti, krivovjerje drži u željeznim lancima onog koji se njime zarobio, i rijetko tko se njegovih okova oslobađa. Uporno ustrajati u krivovjerju svojstvo je krivovjernih. 

  A, potvrdu ovih navedenih riječi možemo vidjeti ako promotrimo herezu katolicizma ili papizma. Doista je posve mali broj katolika koji su se uspjeli izvući iz njenih pogubnih željeznih okova. Potrebna je posebna intervencija i milost Božja da se katolik oslobodi okova spomenute hereze. 

  Čovječanstvo je padalo u krivovjerje masovno, to pokazuje dosadašnja povijest mnogih naroda, dok se obraćenje od krivovjerja u pravu i svetu vjeru Kristovu može zapaziti u malom broju pojedinačnih slučajeva, i to vrlo rijetko. 

  Ovdje možemo svrstati i navesti sve narode koji su nakon velikog raskola i otpada od Kristove crkve poslije 1054. godine na Zapadu u okviru hereze katolicizma ostali pod jurisdikcijom rimskog pape, a u koje možemo ubrojiti i hrvatski narod. Ovdje je nužno naglasiti da je kod hrvatskog naroda taj otpad nastupio puno ranije, odnosno i prije službenog raskola 1054. godine, a što se jasno vidi iz tri pisma koja je 07. lipnja 879. godine papa Ivan VIII. uputio Hrvatima, i to: Knezu Branimiru, ninskom biskupu Teodoziju i cijelom hrvatskom narodu, nakon što mu je preuzevši hrvatsko prijestolje svrgnućem probizantskoga kneza Zdeslava u svibnju 879, knez Branimir uputio pismo da se s cijelim hrvatskim narodom vraća u zajedništvo s Rimokatoličkom crkvom koje je, zbog prisutnog raskola unutar Kristove crkve, prekinuo njegov prethodnik knez Zdeslav oslonivši se na Bizant i Carigrad kao predstavnika prave i svete vjere Kristove.

  Posve je intrigantno to što knez Branimir u svojem pismu, tražeći blagoslov od pape za ponovno vraćanje u zajedništvo s Rimokatoličkom crkvom, prešutno traži i blagoslov za svrgnuće ubojstvom kneza Zdeslava. Dakle, može li biti veći apsurd od činjenice da je papa Ivan VIII., uz blagoslov za ponovno vraćanje u zajedništvo s Rimskom crkvom, prešutno blagoslovio i nasilno svrgnuće probizantskog kneza Zdeslava, koji je u vrijeme svoje vladavine i očiglednog raskola Crkve, bio okrenut ipak pravovjernom Carigradu a ne krivovjernom Rimu.

  U svojim riječima koje je uputio knezu Branimiru između ostalog papa jasno kaže: ''Pa jer s voljom Božjom ponizno ispovijedaš i želiš kao dragi sin biti u svemu vjeran i pokoran svetomu Petru i nama, koji smo po milosti Božjoj namjesto njega: zato uvelike zahvaljujemo gospodstvu tvojemu ovim našim pismom apostolskim, pa te s očinskom ljubavlju kao najmilijega sina primamo i u duhu grlimo, gdje se vraćaš u krilo svete Stolice apostolske, majke tvoje, u kojoj su se i pređi tvoji iz najbistrijega vrela pojili slatkim napitkom svetoga nauka; i bit ćemo ti skloni apostolskom dobrotom, da bi vazda lebdjela nad tobom milost i blagoslov od apostolskih glava sv. Petra i Pavla, pa i danas te da bi uvijek bio čitav i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji neprestano ljudskom spasu zasjedaju i staju na put, i da bi lakše stekao žuđenu pobjedu nad neprijateljima.''

  Iz navedenih riječi je jasno da je u to burno vrijeme već započetog raskola unutar Kristove crkve, knez Zdeslav bio okrenut pravovjernom Carigradu a ne krivovjernom Rimu, što za Rim, dakako, nije bilo prihvatljivo s vjerske i političke strane. Zato i jest bilo veliko radovanje Rima kad se knez Branimir i narod hrvatski ponovo vraćaju pod jurisdikciju pape što se posve jasno i vidi iz riječi pape Ivana VIII.

  Dakle, davne 878. godine, kao štićenik moćnog Bizantskog carstva na hrvatskome kneževskom prijestolju pojavljuje se Zdeslav, sin kneza Trpimira. U to vrijeme prenošenja vlasti s Domagojevih sinova na Zdeslava, Hrvatska je još izvan potpune političke samostalnosti. Na području Primorske Hrvatske i Nina te u cijelom širem području Zadra, prelamaju se politički interesi Bizanta, Franačke države i Rimske Stolice. Hrvatski knez Zdeslav obvezuje se bizantskoj prijestolnici - Carigradu na vazalstvo te carigradskog patrijarha Fotija priznaje za duhovnog crkvenog vladara hrvatskoga naroda.

  Nezadovoljstvo Hrvata političkim i vjerničkim pravcem kneza Zdeslava doseglo je vrhunac, poglavito stoga što je pod vrhovno bizantsko gospodstvo došla i hrvatska crkva sa sjedištem u Ninu. Stoga knez Branimir vojnim prevratom i zbacuje s vlasti kneza Zdeslava.

  Povijesni izvori govore da je knez Zdeslav vladao vrlo kratko i to od 878. do svibnja 879. godine kad ga je nasilno svrgnuo knez Branimir preuzevši tako vlast nad hrvatskim zemljama. Ti izvori ne navode razlog ubojstva, ali se ipak s punim pravom može pretpostaviti da je upravo ta politička i ujedno vjerska okrenutost kneza Zdeslava pravovjernom Carigradu bila glavni motiv njegova brzog uklanjanja s vladajućeg trona.

  Dakako da motiv svrgnuća izvire i iz činjenice što se je Zdeslav u vrijeme vlasti kneza Domagoja, da spasi živu glavu, sklonio u Carigrad, a pogotovo što je dvije godine nakon smrti Domagoja dospio na prijestolje uz pomoć bizantskog cara Bazilija I., postavši tako prvim i jedinim hrvatskim knezom kojem je Bizant pomogao da dođe na prijestolje.

  Kako je dosadašnja povijest Kristove crkve pokazala svu istinu o ispravnosti istinske pravoslavne kršćanske vjere, knez Zdeslav je ipak s punim pravom bio okrenut pravovjernom Carigradu i za tu svetu istinu je mučki ubijen. Ovdje se samo postavlja pitanje je li te svete istine, odnosno pravovjernosti Carigrada, knez Zdeslav bio svjestan, a ako jest, onda se s pravom može ubrojiti u mučenike svete Istinske pravoslavne Kristove crkve. Na svoju veliku žalost, odnosno na vremenitu i vječnu propast hrvatski narod je posve zaboravio na ovaj dio svoje ispravne kršćanske povijesti i vjernosti Kristu. 

  Da je hrvatski narod ostao pod vjerskom jurisdikcijom Carigradskog patrijarha i pod političkom moći Bizanta i dalje bi bio kršćanski i uživao pomoć i milost Božju. Tada bi njegova povijest išla drugim tijekom i zasigurno manje tragična bila.

Pismo pape Ivana VIII. hrvatskom knezu Branimiru

''Dragom sinu Branimiru! Čitajući pisma tvoga gospodstva, što si nam ga po časnom svećeniku Ivanu, uzdaniku našem, poslao, razabrah jasnije od sunca, koliku vjeru i iskreno štovanje gajiš prema crkvi svetih apostola Petra i Pavla i prema nama. Pa jer s voljom Božjom ponizno ispovijedaš i želiš kao dragi sin biti u svemu vjeran i pokoran svetomu Petru i nama, koji smo po milosti Božjoj namjesto njega: zato uvelike zahvaljujemo gospodstvu tvojemu ovim našim pismom apostolskim, pa te s očinskom ljubavlju kao najmilijega sina primamo i u duhu grlimo, gdje se vraćaš u krilo svete Stolice apostolske, majke tvoje, u kojoj su se i pređi tvoji iz najbistrijega vrela pojili slatkim napitkom svetoga nauka; i bit ćemo ti skloni apostolskom dobrotom, da bi vazda lebdjela nad tobom milost i blagoslov od apostolskih glava sv. Petra i Pavla, pa i danas te da bi uvijek bio čitav i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji neprestano ljudskom spasu zasjedaju i staju na put, i da bi lakše stekao žuđenu pobjedu nad neprijateljima. Jer, kako budeš nastojao, da se sam Bogu ponizno pokoriš i slušaš sveti nauk njegov i kako budeš iskazivao za ljubav Božju dužnu počast svećenicima i službenicima njegovim, tako ćeš bez sumnje biti pobjednik i gospodar nad svima svojim neprijateljima i buntovnim protivnicima. I zato opominjem revnost tvoju, da u svim svojim djelima imaš uvijek pred očima Gospodina, da ga se bojiš i svim srcem ljubiš, jer psalmist veli: Blažen čovjek koji se Boga boji i komu su veoma omiljele zapovijedi njegove; jako će biti sjeme njegovo na zemlji; a sam veli u evanđelju: Tko mene ljubi, držat će riječ moju, i moj će Otac ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega ćemo se nastaniti. Kad je to tako, ako svojim dobrim djelima, što sada sjaju, proslaviš Boga, bez sumnje će te jednom ovjenčati vječna slava jer on preko Mojsija sam svjedoči da tako čini, govoreći: Proslavit ću one koji mene slave. Pa kako si preko spomenutog već svećenika Ivana od naše vrhovne vlasti molio troje, da te za bolji spas tvoj blagoslovimo našom apostolskom riječju, to smo vrlo rado učinili. Kako smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu na žrtveniku sv. Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš. A budući da smo spoznali da je ovaj isti svećenik Ivan u svemu tebi i nama uistinu vjeran, podali smo mu naše apostolsko pismo da ga preda bugarskom kralju. Stoga te molimo, daj za ljubav svetomu Petru i nama da s tvojim dopuštenjem obavi to poslanstvo bez otezanja, pa zato tebi za ljubav tvoju mnogo zahvaljujemo.''

  Pismo pape Ivana VIII. ninskom biskupu Teodoziju

  Istoga dana 07. lipnja 879. papa Ivan VIII. piše i drugo pismo upućeno biskupu ninske Crkve, Teodoziju. U pismu Teodoziju, papa poziva ninskoga biskupa da biskupsko posvećenje ne prima od drugih, nego polaganjem papinih ruku. U vrijeme teških nesporazuma s Carigradskom patrijaršijom, dok je u Carigradu patrijarh Fotije, papa nastoji uspostaviti i učvrstiti svoju jurisdikciju u Primorskoj Hrvatskoj u kojoj je prije Branimira, kao bizantski vazal, a stoga i sklon Carigradskoj patrijaršiji, vladao knez Zdeslav. 

  I u pismu svećenstvu i svemu puku, papa ih poziva da se ''vrate svetoj Rimskoj Crkvi''. Sva tri pisma pisana su istog dana i odgovor su na ranije pismo kneza Branimira što ga je ovaj poslao po ''časnom svećeniku Ivanu''. Taj je Ivan bio papin izaslanik koji je, osim Hrvatima, papina pismo ponio i okolnim krajevima.

  Tekst pisma: ''Primivši i pročitavši pismo Tvoje dobrohotnosti, jasnije od sunca razabrasmo iskrenost Tvoje odanosti i vjernosti što je gajiš za Crkvu blaženog Petra apostola i naše papinstvo. Pa budući da si se posve ponizna srca potrudio potražiti našu milost i blagoslov, tomu smo se veoma obradovali. Naime, i časni nam je svećenik Ivan, dolazeći od vas, donio živim riječima mnogo lijepih glasova o Tvojoj čestitosti i strpljivosti, što valja veoma cijeniti kod Kristova svećenika. Stoga Te kao dragi ud Kristova tijela i duhovnog sina grlimo ispruženim rukama svoga apostolstva i ljubimo očinskom ljubavlju te smo Te uvijek voljni poduprijeti apostolski dobrostivo. Zato opominjemo Tvoju oštroumnost da ne skreneš ni na koju drugu stranu i ne poželiš primiti čast biskupsku protivno svetim zasadama časnih otaca – slušajući onaj željeni glas previšnjega Suca: Dobro, valjani i vjerni slugo! Budući da si bio vjeran nad malim, postavit ću te nad velikim. Uđi u veselje gospodara svoga (Mt 25, 21. i 23.). Nego se svim srcem i svom spremnošću vrati u krilo Stolice apostolske, odakle su Tvoji prethodnici primili sladak nauk Božji s oblikom svete pouke te čast vrhovnog svećeništva, kako bi i sam uz privolu Kristovu primio od Apostolske stolice, koja je glava i učiteljica svih crkava Božjih biskupsko posvećenje mojim rukopolaganjem te da bi po drevnom običaju sv. Petra, a uvijek štićen našim ugledom i brigom, krepko i sigurno upravljao pukom Gospodnjim koji Ti je povjeren te, dolazeći na oči Previšnjemu, s kliktanjem došao noseći svoje snopove (Ps 126,6) i mogao pobjedonosno reći Gospodinu: Evo mene i djece koju si mi dao! (Iz 8,18 – Heb 2,13), pa stoga zavrijedio radovati se zavijeke s Bogom.''

  Pismo pape Ivana VIII. svećenstvu i cjelokupnom hrvatskom narodu

  Treće pismo pape Ivana VIII. napisano istoga dana upućeno je svim svećenicima i cjelokupnom hrvatskom narodu:

  ''Kad smo čitali pismo vašeg kneza Branimira koje nam je osobno uputio po časnom svećeniku Ivanu, spoznali smo ne samo njegovu odanost nego i iskrenost vaše vjere i ljubav što gajite za sv. Petra, apostolskog prvaka i za nas. Pa budući da se svom dušom i svom spremnošću želite kao predragi sinovi vratiti k svetoj Rimskoj crkvi odakle su, kao što znate, vaši roditelji primili sladak nauk svete propovijedi, u živoj žudnji da imate našu apostolsku milost i blagoslov, to nas je ispunilo velikom radošću. I stoga pružamo ruke i grlimo vas te vas očinskom ljubavlju primamo natrag, i voljni smo vas uvijek apostolski dobrostivo poduprijeti budete li do kraja iskreno gajili i vjerno održali tu svoju spremnost i obećanje. Jer Gospodin veli: Tko ustraje do kraja, taj će se spasiti (Mt 10,22; 24, 13). I apostol Pavao veli to isto: Postali ste naime sudionici Kristovi, samo ako vjeru kakvu ste od početka imali zadržite čvrsto do kraja (Heb 3,14). Stoga budite, kao što ste poručili, sve do smrti vjerni Bogu i sv. Petru, pa ćete primiti krunu života što ju je Bog obećao onima koji ga ljube (Jak 1,12). Mi vas naime u svojim svetim molitvama neprestano spominjemo pred Gospodinom te vas, dižući ruke k njemu, preporučujemo Bogu svemogućemu zajedno s našim voljenim sinom, a vašim knezom, i svakim vas duhovnim blagoslovom blagoslivljamo u Isusu Kristu, Gospodinu našemu, kako biste sada i za vijeke bili blagoslovljeni skupa s tijelom i dušom te se dovijeka radovali s Gospodinom.''

  Ovdje treba naglasiti da 08. lipnja 879. papa piše i biskupima u Dalmacijikoji su tada bili pod izravnom jurisdikcijom Carigrada, te im prijeti izopćenjem ne vrate li se rimskoj stolici. Pismo upućeno ovim biskupima znatno je oštrijega tona, pa valja pretpostaviti da su s njima odnosi bili vrlo loši. 

  Slična pisma, pisana između 07. i 14. lipnja 879. papa šalje i bugarskom kralju Borisu I. (Mihajlu), velikomoravskom knezu Svatopluku i nadbiskupu Metodu Panoniji. Nakon Teodozijeva posjeta papi, ovaj (vjerojatno 881. ili 882.) piše Branimiru, svećenstvu i svemu puku. Iz ovoga se pisma vidi da je Branimir pozitivno odgovorio na poziv tješnjih veza s Rimom, pa ga papa upućuje da u Rim pošalje svoje izaslanike, a papa će onda, o njihovu povratku, poslati i svoje u Hrvatsku. 

  Ipak, Hrvati nisu ovu vjernost Rimu pokazivali izravno i bez zadrške, već preko akvilejske patrijaršije. Na taj je način Branimir, poput franačkih vladara, zadržao veću samostalnost u imenovanju biskupa na svome području. Kasnije će papa Stjepan V. ukoriti Teodozija što je preuzeo biskupsko mjesto davši se posvetiti od akvilejskoga patrijarha, a da nije tražio izričitu dozvolu pape. Teodozije kasnije postaje i splitskim nadbiskupom, te se tako u njegovoj osobit sjedinjuje Crkva na području Teme Dalmacije i Primorske Hrvatske, što opet govori o snazi i mudroj politici što su je zajedno vodili Branimir i nadbiskup Teodozije.

  Dakle, od vremena nasilnog svrgnuća kneza Zdeslava od strane kneza Branimira i njegovog ostanka u krilu Katoličke crkve a samim time i ustrajnosti u herezi hule na Duha Svetoga i otpada od kršćanstva, nastaje najveća tragedija i kalvarija hrvatskog naroda u njegovoj povijesti, a koja još uvijek traje. Ta je kalvarija slična kalvariji židovskog naroda koji je, na svoju strašnu vremenitu i vječnu propast, odbacio drugu božansku osobu u liku Isusa Krista, odnosno očekivanog Mesiju.

  Ostavši tako pod papom u herezi katolicizma, odnosno prihvativši izmjenu dogme o Vjerovanju u kojoj se tvrdi da Duh Sveti izlazi od Oca i Sina (Filioque) a ne samo od Oca (kako je bilo utvrđeno na Prvom carigradskom saboru Crkve 381.g.), a samim time učinivši i hulu na Duha Svetoga koji je treća božanska osoba, hrvatski narod je posve otpao od prave i svete vjere Kristove i kao takav se više ne može zvati kršćanski.

  O, kako je strašan otrov hereza ili krivovjerje! Otrov je to od kojeg se čovjek, određene skupine (crkve) pa tako i cijeli narodi, bez osobite pomoći i milosti Božje teško mogu izliječiti, a što je posve jasno vidljivo kod naroda na Zapadu pa tako i na hrvatskom narodu koji je već više od jednog tisućljeća, otrovan herezom katolicizma (papizma), još uvijek teško bolestan i duhovno ne izliječen, srljajući tako u svoju strašnu vremenitu i vječnu propast, a što pozorno i svjedoči njegova dosadašnja tragična povijest!

  Krivovjerje je grijeh oholog uma! Suština tog grijeha je hula na Boga. Obzirom da se radi o grijehu uma, krivovjerje ne samo što potamni um, već i srce okameni i zarobi, ubijajući ga vječnom smrću. Kroz ovaj grijeh čovjek se najviše pokorava palim duhovima, čiji je glavni grijeh protivljenje Bogu i hula na Boga.

  Oholost je suštinska odlika palih duhova, a suštinska odlika krivovjernika također je oholost koja se najočiglednije iskazuje kroz prezriv odnos i osuđivanje sviju koji ne pripadaju određenoj crkvi ili sekti, i neprijateljstvo i snažnu mržnju prema njima, a kao što je to kroz povijest pokazivala i sada pokazuje Katolička crkva prema svetom i istinskom pravoslavlju. 

  Ali, najznačajnije iskazivanje oholosti u krivovjernika i raskolnika sastoji se u tome što oni, odbacivši spoznaju o Bogu i bogoslužje otkriveno i priopćeno ljudima od samog Boga, nastoje da ih zamijene samovoljnim, bogohulnim i Bogu protivnim spoznajama o Bogu i bogoslužjima. Onog koji je pobijeđen grijehom krivovjerja i raskola, đavao ne kuša drugim strastima i očiglednim grijesima. Uostalom, i zašto bi đavao kušao i borio se s onim koji je smrtnim grijehom krivovjerja već ubijen vječnom smrću i koji je već dospio u stanje demonsko? Naprotiv, đavao usrdno podržava krivovjernika i raskolnika u uzdržljivosti i drugim izvanjskim podvizima i oblicima kreposti, da ga na taj način drži u samozadovoljstvu i zabludi, i da tom maskom svetosti kojom se pokriva krivovjernik privuče pravovjerne ili makar zadobio od njih priznanje, opravdanje i određeno odobravanje krivovjerja, sumnju u pravu vjeru i ravnodušnost (mlakost) prema njoj.

  Onaj koji posjeduje blago biva napadan od razbojnika, a onome koji ničeg nema neće dosađivati razbojnici. Tko posjeduje blago prave vjere žestoko je napadan od neprijatelja! Neprijatelj svim snagama napada pravovjerne, pokušavajući da ih pred svijetom predstavi kao poražene s istim ciljem s kojim nastoji da krivovjernika pokaže kao čovjeka kreposna života i dostojna svakog poštovanja. Dakle, s kakvim lukavstvom koje ljudski um ne može često prozreti djeluje zli duh u korist krivovjerja i na štetu istinitog kršćanstva! Na žalost, ova njegova podvala daje vrlo porazne rezultate jer njome biva ulovljeno i na put pogibelji povedeno nebrojeno mnoštvo duša! 

  Mnogi krivovjerci i raskolnici živjeli su strogim asketskim životom, a kad su prihvatili svetu istinsku pravoslavnu vjeru, počeli su iskazivati različite slabosti. Do kakvog nas zaključka ovo dovodi? U prvobitnom njihovom stanju neprijatelj nije ratovao protiv njih držeći ih za svoje dok je u drugom ustao na njih objavivši im strašan rat jer su javno priznali i ispovjedili da su neprijatelji njegovi. Sveto pismo zlog duha naziva ne samo neprijateljem već i osvetnikom. Lukavi duh ne samo što se bori protiv čovjeka već, budući pun najljuće zavisti protiv čovjeka ne može da ravnodušno promatra kako se čovjek ispunjava krepošću i kako ugađa Bogu pa čini osvetu zbog njegovih Bogu ugodnih djela navodeći i iznutra raspirujući u čovjeku plamen najrazličitijih strasti.

  Strašan utjecaj ima krivovjerje i raskol na tijelo čovjekovo! Ozlojeđenost duha prenosi se i na tijelo. Nisu svi sposobni da tu pojavu zapaze za života krivovjernika, ali poslije smrti tijelo onog koji je odstupio od Boga u trenu biva otvrdnuto i od njega se odmah počinje osjećati strašan neugodni zadah. Tako biva naročito s tijelima onih krivovjernika koji su vodili strogi asketski život i koji su bili znameniti učitelji svojih sekti, zasluživši sveopće uvažavanje onog svijeta što u tami ide. Od njihovih tijela poslije smrti osjeća se strašan, jeziv zadah, i iz tih isušenih leševa počinju teći rijeke gnoja neugodnog mirisa, tako da je teško pripremati ih za sahranu i prisustvovati ukopu njihovom. Na grobovima njihovim pojavljuju se demoni, prikazujući se ljudima u raznim oblicima da ih ustraše ili obmane.

  Krivovjerniku je nedostupno pokajanje (obraćenje) i spoznaja Istine. Lakše je preljubniku i kriminalcu obratiti se i Boga spoznati nego krivovjerniku i raskolniku, posebno ukoliko je riječ o učenom čovjeku ili isposniku. To dokazuju grešnici i učeni sektaši, suvremenici Kristovi, koji se spominju u Evanđelju: grešnici prihvaćaju Gospodina i njegovog Preteču, dok književnici, farizeji i saduceji odbacuju i Isusa i Ivana.

  Daleko je obraćenje ili pokajanje od onog tko je sobom potpuno zadovoljan, dok oko sebe uočava sve same nedostatke i sablazni. Onome tko drži da je razumniji od sviju, glad i žeđ za beskonačnom Božjom istinom koja hrani i zasićuje, izazivajući time samo još veću glad i žeđ za milosnom istinom, suviše su daleki i nepristupačni. Teško je odbaciti svoju hulu na Boga onome koji to bogohulstvo smatra za ''svetu istinu'', i teško mu je da spozna svetu Istinu obzirom da mu je samo čulo vida, duševno oko, odnosno um zaslijepljen lažima. Obraćenje krivovjernika i raskolnika, njihovo pristupanje pravoj i svetoj vjeri velika je milost Božja koja se po osobitom naumu Božjem iskazuje samo na izabranima, poznatim jedinome Bogu. A, ljudska sredstva za obraćenje raskolnika i krivovjernika su nemoćna. Tako, iako su na Prvom saboru u Niceji protiv Arija i njegovih istomišljenika stajali veliki učitelji svete Crkve, svjetla cijele zemlje, Atanazije Veliki, Nikola Čudotvorac, Spiridon Trimifuntski, i iako su oni djelovali ne samo snagom svoje riječi, nego i snagom znamenja, nisu uspjeli da smekšaju tvrda srca bestidnog skupa krivovjeraca s Arijem na čelu, koji je do kraja života ostao uporan i vjeran svojoj zabludi, kao što svjedoči povijest svete Crkve.

  Sučeljavanje, raspravljanje predstavlja najslabije oružje protiv krivovjernika, oružje koje donosi više štete nego koristi, što je posljedica samog karaktera krivovjerja. Oholo krivovjerje ne trpi optužbe, prokazivanje, ne podnosi da bude pobijeđeno. Optužbe ga čine još surovijim, pobjede ispravnog učenja ga dovode do bijesa. To su pokazala brojna iskustva.

  Krivovjerje se može pobijediti samo krotkim savjetovanjem; još bolje šutljivim pozdravom, poniznošću, ljubavlju, trpljenjem i dugim trpljenjem, usrdnom molitvom, ispunjenom sućuti prema bližnjem i milosrđem. Čovjek nije u stanju da pobijedi krivovjerje, obzirom da je ono izum demonski. Pobijediti ga može samo Bog, kojeg čovjek, ponizan pred Bogom i ispunjen ljubavlju prema bližnjemu, poziva na borbu s njim i pobjedu nad njim.

  Onaj koji želi da se uspješno suprotstavlja krivovjerju treba biti potpuno slobodan od sujete i neprijateljstva prema bližnjima, da ne bi ironijom, zajedljivom ili oštrom riječju izazvao krivovjernika, uzburkavši strasti u njegovoj oholoj duši. Kraste i gnojne rane bližnjega pomazuj, kao ljekovitim uljem, samo riječima ljubavi i poniznosti, da pogleda milostivi Gospodin na ljubav tvoju i poniznost koju imaš, da se dotaknu srca bližnjeg tvog, i da se ti udostojiš velikog Božjeg dara spasenja bližnjeg tvog. Oholost, drskost, inat, zanos krivovjernika samo su naizgled energija, međutim u biti svojoj to je nemoć koja vapi za blago-razumnom sućuti. Ta se nemoć samo umnožava i postaje svirepa ukoliko se protiv nje postupa s nepromišljenom revnošću, izraženom u napadnom razotkrivanju.

  Krivovjerje predstavlja prikriveno odbacivanje kršćanstva. Kad su ljudi počeli da odbacuju idolopoklonstvo zbog njegove očigledne apsurdnosti i da dolaze k spoznaji i ispovijedanju Otkupitelja, kad su sva nastojanja đavla da održi među ljudima idolopoklonstvo ostala bez rezultata, tad neprijatelj roda ljudskoga pronalazi krivovjerje, da putem njega, čuvajući u onima koji ga ispovijedaju i ime i donekle vanjštinu kršćansku, ne samo oduzme od njih učenje Kristovo nego ga i zamijeni hulom na Boga.

  Krivovjerjem ili herezom treba smatrati i ono učenje koje, ne dotičući se ni dogme ni svetih Tajni, odbacuje život po Kristovim zapovijedima i dopušta kršćanima da žive poganski. To učenje, koje se izvana ne čini neprijateljskim prema kršćanstvu, u biti mu je potpuno protivno: ono predstavlja nijekanje Krista. Sam Gospodin je rekao: Tada ću im javno kazati (onima koji priznaju Gospodina svojim riječima, a proturječe Njegovoj volji svojim djelima), nikada vas nisam poznavao; idite od mene vi koji činite bezakonja (Mt 7,21-23).

  Vjera može biti živa samo uz djela vjere; bez njih, ona je mrtva (Jak 2,26). Uostalom, kao rezultat nekršćanskog života gubi se i ispravno razumijevanje kršćanskih dogmi. Čak i u vrijeme kada je idolopoklonstvo bilo vrlo snažno, heretici su vodili život pogana. Sveti Atanazije Veliki to primjećuje o arijancima, koji su sudjelovali u zabavama idolopoklonika i bili im slični u vladanju.

  Romani, komedije i druga očito grešna djela, ispunjena sladostrasnošću, također su plod hereze; neka od tih djela napisala su duhovna lica, kao što je "Telemah", na primjer, napisao Fenelon. Čitanje svih tih knjiga iznimno je štetno, iako je nevještom oku otrov u nekima od njih jedva primjetan, dok je u drugima potpuno skriven. Nevidljivost otrova ne umanjuje njegovu snagu. Naprotiv, osjetljivi otrovi imaju posebno razoran učinak. Čitanje dogmatske, a posebno asketske heretičke knjige često potiče bludna razmišljanja, dok čitanje romana potiče misli nevjerice, raznih sumnji i nedoumica u odnosu na vjeru. Grijesi, kao i nečisti duhovi, međusobno su povezani: tko se dragovoljno podvrgne jednom grijehu, nehotice i nužno podliježe utjecaju drugoga, zbog srodstva lukavih duhova i strasti. Iskustvo pokazuje da su ljudi odlazili u krivovjerje i bezbožnost najčešće iz razvratnog života, a naprotiv, da krivovjerje uvijek uključuje slom morala zbog međusobne srodnosti grijeha.

  Osnovni učinak svih heretičkih knjiga sastoji se u poticanju misli sumnje u odnosu na vjeru. Sveti Izak Sirijski kaže: ''Čuvaj se čitanja heretičkih dogmi. To će protiv tebe podići najjači duh hule na Boga." Djeluju li u kome hulne pomisli? Je li se tko pokolebao u povjerenju prema Istinskoj pravoslavnoj crkvi, koja je jedina prava i sveta Crkva Kristova? Je li tko postao univerzalni kršćanin, koji se po uvjerenju svoga srca, ili točnije potpunim nepoznavanjem kršćanstva, jednako tretira sve vjere i stoga ne pripada ni jednoj? Znajte da je doveden u to stanje čitajući heretičke knjige ili razgovarajući s onima koji su zaraženi čitanjem tih knjiga.

  Ljudi odani sladostrašću posebno rado čitaju heretičke knjige o ''kršćanskom'' asketizmu i savršenosti, a klone se duhovnih knjiga Istinske pravoslavne crkve. Koji je razlog tome? Slično raspoloženje uma. Ovi ljudi nalaze zadovoljstvo u čitanju knjige koja predstavlja plod mašte ili domišljatosti pripremljene profinjenom sladostrasnošću, sujetom i uobraženošću; na umove i srca koji prethodno nisu bili očišćeni pravim Kristovim učenjem, djeluje kao blagoslov. Pravoslavne knjige pozivaju na pokajanje i napuštanje grešnog života, na samoodricanje, samo-osuđivanje i poniznost, koje sin ovoga svijeta ne želi.

  Idolopoklonstvo i svako odbacivanje Boga može se usporediti s očitim otrovom. Svatko se lako može očuvati od njega. A, krivovjerje se može usporediti s hranom koja izvana izgleda divno, ali je otrovana. I takva hrana je otrov, ali otrov od kojeg se je teško zaštititi, jer je skriven, a i zato što divan izgled i miris hrane u čovjeku potiču prirodnu želju da se u njoj zadovolji i uživa. Hereza je uvijek popraćena licemjerjem i prijetvornošću; pričljiva je, slatkorječiva, puna ljudske učenosti i zato lako privlači ljude, lovi ih i ubija. Neusporedivo je više ljudi zahvaćeno vječnom smrću kroz herezu nego kroz izravno nijekanje Krista.

  Bez poslušnosti Crkvi Kristovoj nema poniznosti; bez poniznosti nema spasenja. Ponizih se i spasi me, rekao je Prorok (Ps 114,6). Krivovjerje i raskol osim toga sadrže u sebi i hulu na Duha Svetoga – smrtni grijeh koji Bog ne oprašta čovjeku ni u ovome vijeku ni u budućnosti, ako čovjek ostane u tom grijehu. Prema učenju svetog Ivana Zlatoustog, taj se grijeh ne može očistiti ni mučeničkom krvlju. On se čisti tek kada se čovjek odrekne svoga krivovjerja, napusti raskol i pridruži se svetoj Crkvi.

  Apostol Pavao među tjelesna djela ubraja i hereze (Gal 5,20). One pripadaju djelima tijela po svojem izvoru - tjelesnoj mudrosti, koja je smrt, koja je - neprijateljstvo prema Bogu, jer se ne pokorava Zakonu Božjem, niti može (Rim 8,6-7). One spadaju u tjelesna djela i prema svojim posljedicama. Otuđivši ljudski duh od Boga, sjedinivši ga s duhom Sotone po njegovom glavnom grijehu – bogohuljenju, podvrgavaju ga ropstvu strasti, kao od Boga napuštenog, kao prepuštenog vlastitoj paloj prirodi. Pomrači se njihovo nerazumno srce, kaže apostol o mudracima koji su se udaljili od prave spoznaje Boga, govoreći da su mudri poludješe. Istinu Božju zamijenili su lažju: zato ih je Bog predao sramotnim strastima (Rim 1,21-22,25-26).

  Sramnim strastima nazivaju se razne bludne strasti. Ponašanje vođa hereza bilo je pokvareno. Apolinarije je imao preljubničku aferu, Eutihije je bio posebno podložan strasti pohlepe, a Arije je bio nevjerojatno razvratan. Kad se na prvom Nicejskom saboru počela čitati njegova pjesma ''Talija'', koncilski su oci začepili uši, odbijajući poslušati sramotne riječi koje pobožnom čovjeku nisu mogle ni pasti na pamet. "Talija" je spaljena. Na sreću kršćanstva, svi primjerci tog djela su uništeni. Ostali su nam samo povijesni dokazi da je djelo odisalo gnjusnom razuzdanošću jer u njemu je užasna hula na Boga sjedinjena i pomiješana s izrazima odvratne, neljudske razuzdanosti i svetogrđa. Blago onima koji tu paklenu bljuvotinu nikad nisu čuli ni pročitali. Čitajući ih, sjedinjenje duha hereze s duhom Sotone postaje očito. Hereze su, budući da su djelo tijela i plod tjelesne mudrosti, izum palih duhova. Sveti Ignjacije Bogonosac kaže: "Bježite od bezbožnih krivovjerja koja su đavolski izum one zmije koja je izvor svih zala.'' Ovo ne treba čuditi, jer pali duhovi su sišli s visine duhovnog dostojanstva, stoga su pali u tjelesno mudrovanje više nego ljudi.

  Pali duhovi, koji u sebi imaju početak svih grijeha, ljude pokušavaju uvući u sve grijehe, s ciljem i željom da ih ubiju odnosno vječno pogube. Ljude uvlače u razna naslađivanja i ugađanja tijelu, u koristoljublje, slavoljublje, slikajući pred nama objekte tih strasti zavodljivim bojama. Ljude osobito nastoje uvući u oholost, iz koje, kao iz sjemena biljaka, niče neprijateljstvo prema Bogu i hula na Boga. Grijeh bogohuljenja, koji čini srž svakog krivovjerja (hereze), predstavlja najteži grijeh, kao grijeh koji pripada upravo odbačenim duhovima i čini njihovo glavno obilježje. Pali duhovi pokušavaju prikriti sve grijehe maskom dobre vanjštine, koja se u asketskim djelima svetih Otaca naziva "opravdanjima". Oni to čine da lakše prevare ljude i učine ih spremnijim da prihvate grijeh. Upravo tako postupaju i s bogohuljenjem: pokušavaju ga prikriti cijenjenim imenom, raskošnom ljepotom, uzvišenom filozofijom. Strašno je oruđe u rukama duhova – hereza! Krivovjerjem (herezom) su pogubili čitave narode, neprimjetno im oteli kršćanstvo i zamijenili ga bogohulnim učenjem, okitivši to smrtonosno učenje imenom pročišćenog, pravog, obnovljenog ''kršćanstva''.

  Hereza (krivovjerje) je grijeh koji se usavršava prvenstveno u umu. Taj grijeh, kada ga um prihvati, predaje se duhu, razlijeva se po tijelu, prljajući i samo tijelo, koje ima sposobnost da primi posvećenje općenjem s Božanskom milošću, kao i sposobnost da se oskvrni i zarazi od zajedništva s palim duhovima. Taj je grijeh jedva primjetan i nejasan za one koji ne poznaju točno (ispravno) kršćanstvo, stoga u svoje mreže lako hvata jednostavnost, neznanje, ravnodušnost i površno ispovijedanje kršćanstva.

  Hereza je privremeno zahvatila i bogougodnog Joanikija Velikog, i bogougodnog Gerasima Jordanskog i neke druge ugodnike Božje. Ako ti sveti ljudi, koji su život proveli brinući se samo za spasenje, nisu mogli odmah prepoznati hulu na Boga koja se krije iza maske, što tek reći za one koji život provode zaokupljeni svakodnevnim brigama, a nedovoljno, krajnje nedovoljno poznaju svetu istinsku pravoslavnu kršćansku vjeru? Kako mogu prepoznati smrtonosnu herezu kad stane pred njih s prekrasnom maskom mudrosti, pravednosti i svetosti? To je razlog zašto su čitave ljudske zajednice i čitavi narodi lako padali pod jaram krivovjerja. Zato je obraćenje iz hereze u istinsko pravoslavlje vrlo teško, puno teže nego iz nevjere i idolopoklonstva. Krivovjerja koja su se približila bezbožnosti lakše se prepoznaju i napuštaju nego krivovjerja koja su se manje udaljila od istinske pravoslavne vjere, pa su stoga više skrivena.

  Budući da predstavlja teški, smrtni grijeh, herezu treba liječiti brzo i odlučno, kao grijeh uma, iskrenim predavanjem anatemi, od sveg srca. Sveti Ivan Ljestvičar kaže da sveta saborna Istinska pravoslavna crkva prima heretike kada oni iskreno predaju anatemi svoju herezu i odmah ih oplemenjuje (udostoji) svetim Tajnama, dok za one koji su pali u blud, iako su priznali (ispovjedili) i ostavili svoj grijeh, u skladu s apostolskim pravilima zapovijeda se na duže vrijeme odvajanje (odstranjenje) od svetih Tajni. Dojam (utisak) izazvan tjelesnim grijehom ostaje u čovjeku i nakon priznanja odnosno ispovijedanja grijeha, i nakon što je grijeh napušten. Dojam koji proizvodi hereza uništava se odmah nakon njezina odbacivanja. Najiskrenije i najodlučnije predavanje hereze anatemi (odvajanju i proklinjanju) je lijek koji konačno i potpuno oslobađa dušu od hereze (krivovjerja). Bez tog lijeka, otrov hule na Boga (bogohuljenje) ostaje u čovjekovom duhu, ne prestajući da ga koleba sumnjama i dvojbama koje proizvodi neugašena naklonost prema herezi; ostaju misli koje se dižu protiv spoznaje Krista (2 Kor 10,5), otežavajući spasenje onima koji su im podložni, koji su neposlušni i protive se Kristu, te žive u zajedništvu sa Sotonom.

  Istinska pravoslavna crkva Kristova je oduvijek smatrala da je liječenje svijeta anatemom (odvajanjem ili odsijecanjem odnosno proklinjanjem) nužno za strašnu bolest hereze ili krivovjerja.