Hereza (krivovjerje) je riječ grčkog porijekla koja označava bilo koje posebno ili odijeljeno učenje, tj. otpad od pravog učenja. Tako se i kršćansko učenje u doba svoje pojave ponekad nazivalo krivovjerjem ili herezom: Nego molimo da čujemo od tebe što misliš; jer nam je poznato za ovu herezu da joj se svud nasuprot govori (Dj 28,22). Kasnije se ovaj naziv primjenjivao isključivo na svojevoljno i lažno učenje o kršćanstvu, odvojeno i različito od učenja jedne, saborne i apostolske svete Crkve Kristove. Stoga se ovaj naziv primijenio i na katolicizam (papizam) kada je usvojio dodatak na nepromjenljivi dio Vjerovanja da Duh Sveti izlazi i od Sina tj. Filiokve.
Kršćanstvo je Božje učenje, otkrivenje Božje. Ono, kao znanje koje je čovjeku podario sami Bog, treba biti prihvaćeno i čuvano s najvećim poštovanjem i pokornošću koje priliče toj najvišoj svetinji. Kršćanstvo se može prihvatiti i očuvati jedino poniznom vjerom, obzirom da ono nadaleko nadmašuje ljudski razum. To je ona duhovna, tajanstvena knjiga (Otk 22,18,19), Knjiga znanja Božjeg, koju je napisao i izdao sam Bog i kojoj se ništa ne može ni dodati, niti oduzeti. Iz toga je jasno koliko je krivovjerje težak grijeh.
Krivovjerje je ogorčenost i pobuna tvari protiv Tvorca, pobuna i ogorčenost bezvrijednog, ograničenog čovjekova bića prema posve savršenom Bogu. To je grijeh uma, grijeh duha, hula na Boga, neprijateljstvo protiv Boga. I posljedice pada kroz krivovjerje vrlo nalikuju posljedicama pada odbačenih duhova: tama razuma, okorjelost srca, razlijevanje otrova po tijelu i unošenje vječne smrti u dušu. Krivovjerje nije sposobno za poniznost kaže sv. Ivan Klimak (Ljestvičar). Ono čovjeka čini potpuno otuđenim od Boga. Ono predstavlja smrtni grijeh. Kao plod oholosti, krivovjerje drži u željeznim lancima onog koji se njime zarobio, i rijetko tko se njegovih okova oslobađa. Uporno ustrajati u krivovjerju svojstvo je krivovjernih.
A potvrdu ovih navedenih riječi možemo vidjeti ako promotrimo herezu katolicizma ili papizma. Doista je posve mali broj katolika koji su se uspjeli izvući iz njenih pogubnih željeznih okova. Potrebna je posebna intervencija i milost Božja da se katolik oslobodi okova spomenute hereze.
Čovječanstvo je padalo u krivovjerje masovno, to pokazuje dosadašnja povijest mnogih naroda, dok se obraćenje od krivovjerja u pravu i svetu vjeru može zapaziti u malom broju pojedinačnih slučajeva, i to rijetko. Ovdje možemo navesti sve one narode koji su nakon Velikog raskola Crkve Kristove od 1054. godine u okviru katolicizma ostali pod jurisdikcijom rimskog Pape, a u koje ubrajamo i hrvatski narod. Papa Ivan VIII je 07. lipnja 879. godine preko hrvatskih biskupa zatražio da mu hrvatski narod i dalje ostane vjeran. Uslijed tog zahtjeva, a kao volju i želju hrvatskog naroda, hrvatski biskupi su mahom iskazali vjernost Papi a tako je ostalo sve do danas. Ostavši tako pod Papom u herezi katolicizma, hrvatski narod i njegov kler su posve otpali od prave i svete vjere Kristove. O, kako je strašan otrov krivovjerje ili hereza! Otrov je to od kojeg se čovjek pa tako i cijeli narodi teško mogu izliječiti!
Krivovjerje je grijeh uma. Suština tog grijeha je hula na Boga. Obzirom da se radi o grijehu uma, krivovjerje ne samo što zatamni um, nego i srce okameni i zarobi, ubijajući ga vječnom smrću. Kroz ovaj grijeh čovjek se najviše pokorava palim duhovima, čiji je glavni grijeh protivljenje Bogu i hula na Boga.
Oholost je suštinska odlika palih duhova, a suštinska odlika krivovjernika također je oholost koja se najočiglednije iskazuje kroz prezriv odnos i osuđivanje sviju koji ne pripadaju određenoj sekti, i neprijateljstvo i snažnu mržnju prema njima. Ali, najznačajnije iskazivanje oholosti u krivovjernika i raskolnika sastoji se u tome što oni, odbacivši spoznaju o Bogu i bogoslužje otkriveno i priopćeno ljudima od samog Boga, nastoje da ih zamijene samovoljnim, bogohulnim i Bogu protivnim spoznajama o Bogu i bogoslužjima. Onog koji je pobijeđen grijehom krivovjerja i raskola, đavao ne kuša drugim strastima i očiglednim grijesima. Uostalom, i zašto bi đavao kušao i borio se s onim koji je smrtnim grijehom krivovjerja već ubijen vječnom smrću i koji je već dospio u stanje demonsko? Naprotiv, đavao usrdno podržava krivovjernika i raskolnika u uzdržavanju i drugim izvanjskim podvizima i oblicima kreposti, da ga na taj način drži u samozadovoljstvu i zabludi i da tom maskom svetosti kojom se pokriva krivovjernik privuče pravovjerne ili makar zadobio od njih priznanje, opravdanje i određeno odobravanje krivovjerja, sumnju u pravu vjeru i ravnodušnost (mlakost) prema njoj.
Onaj koji posjeduje blago biva napadan od razbojnika, a onome koji ničeg nema neće dosađivati razbojnici. Tko posjeduje blago prave vjere žestoko je napadan od neprijatelja! Neprijatelj svim snagama napada pravovjerne, pokušavajući da ih pred svijetom predstavi kao poražene s istim ciljem s kojim nastoji da krivovjernika pokaže kao čovjeka kreposna života i dostojna svakog poštovanja. Dakle, s kakvim lukavstvom koje ljudski um ne može često prozreti djeluje zli duh u korist krivovjerja i na štetu istinitog kršćanstva! Na žalost, ova njegova podvala daje vrlo porazne rezultate jer njome biva ulovljeno i na put pogibelji povedeno nebrojeno mnoštvo duša!
Mnogi krivovjerci i raskolnici živjeli su u strogom isposništvu, a kad su prihvatili svetu Pravoslavnu vjeru, počeli su iskazivati različite slabosti. Do kakvog nas zaključka ovo može dovesti? U prvobitnom njihovom stanju neprijatelj nije ratovao protiv njih, držeći ih za svoje, dok je u drugom ustao na njih, objavivši im strašan rat jer su javno priznali i ispovjedili da su neprijatelji njegovi. Sveto Pismo zlog duha naziva ne samo neprijateljem nego i osvetnikom. Lukavi duh ne samo što se bori protiv čovjeka nego, budući pun najljuće zavisti protiv čovjeka, ne može da ravnodušno promatra kako se čovjek ispunjava krepošću i kako ugađa Bogu, pa se sveti zbog njegovih bogougodnih djela, navodeći i iznutra raspirujući u čovjeku plamen najrazličitijih strasti.
Strašan utjecaj ima krivovjerje i raskol na tijelo čovjekovo! Ozlojeđenost duha prenosi se i na tijelo. Nisu svi sposobni da tu pojavu zapaze za života krivovjernika, ali poslije smrti tijelo onog tko je odstupio od Boga u trenu biva otvrdnuto i od njega se odmah počinje osjećati strašan neugodni zadah. Tako biva naročito s tijelima onih krivovjernika koji su vodili strogi asketski život i koji su bili znameniti učitelji svojih sekti, zasluživši sveopće uvažavanje onog svijeta što u tami ide. Od njihovih tijela poslije smrti osjeća se strašan, jeziv zadah, i iz tih isušenih leševa počinju teći rijeke gnoja neugodnog mirisa, tako da je teško pripremati ih za sahranu i prisustvovati ukopu njihovom. Na grobovima njihovim pojavljuju se demoni, prikazujući se ljudima u raznim oblicima da bih ustrašili ili obmanuli.
Krivovjerniku je nedostupno obraćenje ili pokajanje i spoznaja Istine. Lakše je preljubniku i kriminalcu obratiti se i Boga spoznati nego krivovjerniku i raskolniku, posebno ukoliko je riječ o učenom čovjeku ili isposniku. To dokazuju grešnici i učeni sektaši, suvremenici Kristovi, koji se spominju u Evanđelju: grešnici prihvaćaju Gospodina i njegovog Preteču, dok književnici, farizeji i saduceji odbacuju i Isusa i Ivana.
Daleko je obraćenje ili pokajanje od onog tko je sobom potpuno zadovoljan, dok oko sebe uočava sve same nedostatke i sablazni. Onome tko drži da je razumniji od sviju, glad i žeđ za beskonačnom Božjom istinom koja hrani i zasićuje, izazivajući time samo još veću glad i žeđ za milosnom istinom, suviše su daleki i nepristupačni. Teško je odbaciti svoju hulu na Boga onome koji to bogohulstvo smatra za ''svetu istinu'', i teško mu je da spozna svetu Istinu obzirom da mu je samo čulo vida, duševno oko, odnosno um zaslijepljen lažima. Obraćenje krivovjernika i raskolnika, njihovo pristupanje pravoj i svetoj vjeri velika je milost Božja koja se po osobitom naumu Božjem iskazuje samo na izabranima, poznatim jedinome Bogu. A, ljudska sredstva za obraćenje raskolnika i krivovjernika su nemoćna. Tako, iako su na Prvom saboru u Niceji protiv Arija i njegovih istomišljenika stajali veliki učitelji svete Crkve, svjetla cijele zemlje, Atanazije Veliki, Nikola Čudotvorac, Spiridon Trimifuntski, i iako su oni djelovali ne samo snagom svoje riječi, nego i snagom znamenja, nisu uspjeli da smekšaju tvrda srca bestidnog skupa krivovjeraca s Arijem na čelu, koji je do kraja života ostao uporan i vjeran svojoj zabludi, kao što svjedoči povijest svete Crkve.
Sučeljavanje, raspravljanje predstavlja najslabije oružje protiv krivovjernika, oružje koje donosi više štete nego koristi, što je posljedica samog karaktera krivovjerja. Oholo krivovjerje ne trpi optužbe, prokazivanje, ne podnosi da bude pobijeđeno. Optužbe ga čine još surovijim, pobjede ispravnog učenja ga dovode do bijesa. To su pokazala brojna iskustva.
Krivovjerje se može pobijediti samo krotkim savjetovanjem; još bolje šutljivim pozdravom, poniznošću, ljubavlju, trpljenjem i dugim trpljenjem, usrdnom molitvom, ispunjenom sućuti prema bližnjem i milosrđem. Čovjek nije u stanju da pobijedi krivovjerje, obzirom da je ono izum demonski. Pobijediti ga može samo Bog, kojeg čovjek, ponizan pred Bogom i ispunjen ljubavlju prema bližnjemu, poziva na borbu s njim i pobjedu nad njim.
Onaj koji želi da se uspješno suprotstavlja krivovjerju treba biti potpuno slobodan od sujete i neprijateljstva prema bližnjima, da ne bi ironijom, zajedljivom ili oštrom riječju izazvao krivovjernika, uzburkavši strasti u njegovoj oholoj duši. Kraste i gnojne rane bližnjega pomazuj, kao ljekovitim uljem, samo riječima ljubavi i poniznosti, da pogleda milostivi Gospodin na ljubav tvoju i poniznost koju imaš, da se dotaknu srca bližnjeg tvog, i da se ti udostojiš velikog Božjeg dara spasenja bližnjeg tvog. Oholost, drskost, inat, zanos krivovjernika samo su naizgled energija, međutim u biti svojoj to je nemoć koja vapi za blago-razumnom sućuti. Ta se nemoć samo umnožava i postaje svirepa ukoliko se protiv nje postupa s nepromišljenom revnošću, izraženom u napadnom razotkrivanju.
Krivovjerje predstavlja prikriveno odbacivanje kršćanstva. Kad su ljudi počeli da odbacuju idolopoklonstvo zbog njegove očigledne apsurdnosti i da dolaze k spoznaji i ispovijedanju Otkupitelja, kad su sva nastojanja đavla da održi među ljudima idolopoklonstvo ostala bez rezultata, tad neprijatelj roda ljudskoga pronalazi krivovjerje, da putem njega, čuvajući u onima koji ga ispovijedaju i ime i donekle vanjštinu kršćansku, ne samo oduzme od njih učenje Kristovo nego ga i zamijeni hulom na Boga.
Krivovjerjem ili herezom treba smatrati i ono učenje koje, ne dotičući se ni dogme ni svetih Tajni, odbacuje život po Kristovim zapovijedima i dopušta kršćanima da žive poganski. To učenje, koje se izvana ne čini neprijateljskim prema kršćanstvu, u biti mu je potpuno protivno: ono predstavlja nijekanje Krista. Sam Gospodin je rekao: Tada ću im javno kazati (onima koji priznaju Gospodina svojim riječima, a proturječe Njegovoj volji svojim djelima), nikada vas nisam poznavao; idite od mene vi koji činite bezakonja (Mt 7,21-23).
Vjera može biti živa samo uz djela vjere; bez njih, ona je mrtva (Jak 2,26). Uostalom, kao rezultat nekršćanskog života gubi se i ispravno razumijevanje kršćanskih dogmi. Čak i u vrijeme kada je idolopoklonstvo bilo vrlo snažno, heretici su vodili život pogana. Sveti Atanazije Veliki to primjećuje o arijancima, koji su sudjelovali u zabavama idolopoklonika i bili im slični u vladanju.
Romani, komedije i druga očito grešna djela, ispunjena sladostrasnošću, također su plod hereze; neka od tih djela napisala su duhovna lica, kao što je "Telemah", na primjer, napisao Fenelon. Čitanje svih tih knjiga iznimno je štetno, iako je nevještom oku otrov u nekima od njih jedva primjetan, dok je u drugima potpuno skriven. Nevidljivost otrova ne umanjuje njegovu snagu. Naprotiv, osjetljivi otrovi imaju posebno razoran učinak. Čitanje dogmatske, a posebno asketske heretičke knjige često potiče bludna razmišljanja, dok čitanje romana potiče misli nevjerice, raznih sumnji i nedoumica u odnosu na vjeru. Grijesi, kao i nečisti duhovi, međusobno su povezani: tko se dragovoljno podvrgne jednom grijehu, nehotice i nužno podliježe utjecaju drugoga, zbog srodstva lukavih duhova i strasti. Iskustvo pokazuje da su ljudi odlazili u krivovjerje i bezbožnost najčešće iz razvratnog života, a naprotiv, da krivovjerje uvijek uključuje slom morala zbog međusobne srodnosti grijeha.
Osnovni učinak svih heretičkih knjiga sastoji se u poticanju misli sumnje u odnosu na vjeru. Sveti Izak Sirijski kaže: ''Čuvaj se čitanja heretičkih dogmi. To će protiv tebe podići najjači duh bogohuljenja." Djeluju li u kome hulne pomisli? Je li se tko pokolebao u povjerenju prema Pravoslavnoj Crkvi, koja je jedina prava Crkva Kristova? Je li tko postao univerzalni kršćanin, koji se po uvjerenju svoga srca, ili točnije potpunim nepoznavanjem kršćanstva, jednako tretira sve vjere i stoga ne pripada ni jednoj? Znajte da je doveden u to stanje čitajući heretičke knjige ili razgovarajući s onima koji su zaraženi čitanjem tih knjiga.
Ljudi odani sladostrašću posebno rado čitaju heretičke knjige o kršćanskom asketizmu i savršenstvu, a klone se duhovnih knjiga Pravoslavne Crkve. Koji je razlog tome? Slično raspoloženje uma. Ovi ljudi nalaze zadovoljstvo u čitanju knjige koja predstavlja plod mašte ili domišljatosti pripremljene profinjenom sladostrasnošću, sujetom i uobraženošću; na umove i srca koji prethodno nisu bili očišćeni pravim Kristovim učenjem, djeluje kao blagoslov. Pravoslavne knjige pozivaju na pokajanje i napuštanje grešnog života, na samoodricanje, samoosuđivanje i poniznost, koje sin ovoga svijeta ne želi.
Idolopoklonstvo i svako odbacivanje Boga može se usporediti s očitim otrovom. Svatko se lako može očuvati od njega. A, krivovjerje se može usporediti s hranom koja izvana izgleda divno, ali je otrovana. I takva hrana je otrov, ali otrov od kojeg se je teško zaštititi, jer je skriven, a i zato što divan izgled i miris hrane u čovjeku potiču prirodnu želju da se u njoj zadovolji i uživa. Hereza je uvijek popraćena licemjerjem i prijetvornošću; pričljiva je, slatkorječiva, puna ljudske učenosti i zato lako privlači ljude, lovi ih i ubija. Neusporedivo je više ljudi zahvaćeno vječnom smrću kroz herezu nego kroz izravno nijekanje Krista.
Bez poslušnosti Crkvi nema poniznosti; bez poniznosti nema spasenja. Ponizih se i spasi me, rekao je Prorok (Ps 114,6). Krivovjerje i raskol osim toga sadrže u sebi i hulu na Duha Svetoga – smrtni grijeh koji Bog ne oprašta čovjeku ni u ovome vijeku ni u budućnosti, ako čovjek ostane u tom grijehu. Prema učenju svetog Ivana Zlatoustog, taj se grijeh ne može očistiti ni mučeničkom krvlju. On se čisti tek kada se čovjek odrekne svoga krivovjerja, napusti raskol i pridruži se svetoj Crkvi.
Apostol Pavao među tjelesna djela ubraja i hereze (Gal 5,20). One pripadaju djelima tijela po svojem izvoru - tjelesnoj mudrosti, koja je smrt, koja je - neprijateljstvo prema Bogu, jer se ne pokorava Zakonu Božjem, niti može (Rim 8,6-7). One spadaju u tjelesna djela i prema svojim posljedicama. Otuđivši ljudski duh od Boga, sjedinivši ga s duhom Sotone po njegovom glavnom grijehu – bogohuljenju, podvrgavaju ga ropstvu strasti, kao od Boga napuštenog, kao prepuštenog vlastitoj paloj prirodi. Pomrači se njihovo nerazumno srce, kaže apostol o mudracima koji su se udaljili od prave spoznaje Boga, govoreći da su mudri poludješe. Istinu Božju zamijenili su lažju: zato ih je Bog predao sramotnim strastima (Rim 1,21-22,25-26).
Sramnim strastima nazivaju se razne bludne strasti. Ponašanje vođa hereza bilo je pokvareno. Apolinarije je imao preljubničku aferu, Eutihije je bio posebno podložan strasti pohlepe, a Arije je bio nevjerojatno razvratan. Kad se na prvom Nicejskom saboru počela čitati njegova pjesma ''Talija'', koncilski su oci začepili uši, odbijajući poslušati sramotne riječi koje pobožnom čovjeku nisu mogle ni pasti na pamet. "Talija" je spaljena. Na sreću kršćanstva, svi primjerci tog djela su uništeni. Ostali su nam samo povijesni dokazi da je djelo odisalo gjnusnom razuzdanošću jer u njemu je užasna hula na Boga sjedinjena i pomiješana s izrazima odvratne, neljudske razuzdanosti i svetogrđa. Blago onima koji tu paklenu bljuvotinu nikad nisu čuli ni pročitali. Čitajući ih, sjedinjenje duha hereze s duhom Sotone postaje očito. Hereze su, budući da su djelo tijela i plod tjelesne mudrosti, izum palih duhova. Sveti Ignjacije Bogonosac kaže: "Bježite od bezbožnih krivovjerja koja su đavolski izum one zmije koja je izvor svih zala.'' Ovo ne treba čuditi, jer pali duhovi su sišli s visine duhovnog dostojanstva, stoga su pali u tjelesno mudrovanje više nego ljudi.
Pali duhovi, koji u sebi imaju početak svih grijeha, ljude pokušavaju uvući u sve grijehe, s ciljem i željom da ih ubiju tj. vječno pogube. Ljude uvlače u razna naslađivanja i ugađanja tijelu, u koristoljublje, slavoljublje, slikajući pred nama objekte tih strasti zavodljivim bojama. Ljude osobito nastoje uvući u oholost, iz koje, kao iz sjemena biljaka, niče neprijateljstvo prema Bogu i hula na Boga. Grijeh bogohuljenja, koji čini srž svakog krivovjerja (hereze), predstavlja najteži grijeh, kao grijeh koji pripada upravo odbačenim duhovima i čini njihovo glavno obilježje. Pali duhovi pokušavaju prikriti sve grijehe maskom dobre vanjštine, koja se u asketskim djelima svetih Otaca naziva "opravdanjima". Oni to čine da lakše prevare ljude i učine ih spremnijim da prihvate grijeh. Upravo tako postupaju i s bogohuljenjem: pokušavaju ga prikriti cijenjenim imenom, raskošnom ljepotom, uzvišenom filozofijom. Strašno je oruđe u rukama duhova – hereza! Krivovjerjem (herezom) su pogubili čitave narode, neprimjetno im oteli kršćanstvo i zamijenili ga bogohulnim učenjem, okitivši to smrtonosno učenje imenom pročišćenog, pravog, obnovljenog kršćanstva.
Hereza (krivovjerje) je grijeh koji se usavršava prvenstveno u umu. Taj grijeh, kada ga um prihvati, predaje se duhu, razlijeva se po tijelu, prljajući i samo tijelo, koje ima sposobnost da primi posvećenje općenjem s Božanskom milošću, kao i sposobnost da se oskvrni i zarazi od zajedništva s palim duhovima. Taj je grijeh jedva primjetan i nejasan za one koji ne poznaju točno (ispravno) kršćanstvo, stoga u svoje mreže lako hvata jednostavnost, neznanje, ravnodušnost i površno ispovijedanje kršćanstva.
Hereza je privremeno zahvatila i bogougodnog Joanikija Velikog, i bogougodnog Gerasima Jordanskog i neke druge ugodnike Božje. Ako ti sveti ljudi, koji su život proveli brinući se samo za spasenje, nisu mogli odmah prepoznati hulu na Boga koja se krije iza maske, što tek reći za one koji život provode zaokupljeni svakodnevnim brigama, a nedovoljno, krajnje nedovoljno poznaju svetu kršćansku vjeru? Kako mogu prepoznati smrtonosnu herezu kad stane pred njih s prekrasnom maskom mudrosti, pravednosti i svetosti? To je razlog zašto su čitave ljudske zajednice i čitavi narodi lako padali pod jaram krivovjerja. Zato je obraćenje iz hereze u pravoslavlje vrlo teško, puno teže nego iz nevjere i idolopoklonstva. Krivovjerja koja su se približila bezbožnosti lakše se prepoznaju i napuštaju nego krivovjerja koja su se manje udaljila od Pravoslavne vjere, pa su stoga više skrivena.
Budući da predstavlja teški, smrtni grijeh, herezu treba liječiti brzo i odlučno, kao grijeh uma, iskrenim predavanjem anatemi, od sveg srca. Sveti Ivan Ljestvičar kaže da sveta saborna Crkva prima heretike kada oni iskreno predaju anatemi svoju herezu i odmah ih oplemenjuje (udostoji) svetim Tajnama, dok za one koji su pali u blud, iako su priznali (ispovjedili) i ostavili svoj grijeh, u skladu s apostolskim pravilima zapovijeda se na duže vrijeme odvajanje (odstranjenje) od svetih Tajni. Dojam (utisak) izazvan tjelesnim grijehom ostaje u čovjeku i nakon priznanja tj. ispovijedanja grijeha, i nakon što je grijeh napušten. Dojam koji proizvodi hereza uništava se odmah nakon njezina odbacivanja. Najiskrenije i najodlučnije predavanje hereze anatemi je lijek koji konačno i potpuno oslobađa dušu od hereze (krivovjerja). Bez tog lijeka, otrov hule na Boga (bogohuljenje) ostaje u čovjekovom duhu, ne prestajući da ga koleba sumnjama i dvojbama koje proizvodi neugašena naklonost prema herezi; ostaju misli koje se dižu protiv spoznaje Krista (2 Kor 10,5), otežavajući spasenje onima koji su im podložni, koji su neposlušni i protive se Kristu, te žive u zajedništvu sa Sotonom. Crkva je oduvijek smatrala da je liječenje svijeta anatemom nužno za strašnu bolest hereze ili krivovjerja.
Iz knjige: Riječ o herezi - Sveti Ignjacije Brjančaninov
