Suština ili bit svete istinske pravoslavne kršćanske vjere je to da je Bog postao čovjek! Kako je to tajno i čudesno, Bog koji je nezamisliv i neizreciv, van vremena i prostora, van svega, ali i svuda i u svemu, postaje jedan od nas tj. postaje čovjek. Zašto? Zaista, zašto je Bog postao čovjek? Iz neizmjerno velike ljubavi prema svojemu stvorenju Bog je postao čovjek. Obzirom da je čovjek pao, pogriješio, prestupio zapovijed Božju, za kaznu je istjeran iz Raja i postao smrtan. Postao je rob grijehu, smrti i Sotoni. Iz tog ropstva ga je jedino mogao spasiti Bog. I Bog to i čini. Postaje čovjek, nas radi, kroz Presvetu Bogorodicu. Ona je izabrana Božja posuda, u koju se smjestio Bog, da bi postao čovjek. Nad-umna i ne pojmljiva je to tajna, ali ipak istinita. Presveta Bogorodica je rodila Boga i čovjeka, u istoj osobi, u Gospodinu Isusu Kristu. On je bio pravi čovjek, imao je sve što i mi, svu našu prirodu, i dušu i tijelo, ali jedino nije imao grijeha na sebi. A u isto vrijeme bio je i savršeni Bog, vječni Sin Božji, u istoj osobi. Možda se ponekad naš razum protivi tome, sumnja, ali taj isti razum, ipak mnogim ograničen, ne može da kaže da je to i nemoguće. Zašto Bog koji sve može, ne može da postane i čovjek? Mogao je iz ničega da stvori sve svjetove, i sve što je u njima, a ne može da postane, iz ljubavi, jedan od onih koje je stvorio?
Kad je napunio trideset godina, Gospodin Isus Krist je izašao na javnu propovijed, našavši sebi učenike - apostole, koji su kasnije nastavili njegovu misiju. Otkrio im je, a preko njih i nama, put ljudskog spasenja, put ljudskog povratka Bogu, od koga smo otpali sagrješenjem u Raju. Sve što je trebalo čovjeku da se spasi od grijeha i smrti i Sotone, Gospodin Isus Krist je otkrio apostolima, a oni nama, kroz svetu Predaju i Sveto Pismo. Suština našeg života i našeg spasenja je da se odreknemo Sotone, i uđemo u zajednicu sa Bogom, kroz sveto krštenje. Jer tim činom mi postajemo članovi svete Istinske pravoslavne crkve Njegove, koju je On i osnovao da se kao pravedni Noa u svojoj barci, i mi spasimo od potopa sagrješenja naših. Kao sveznajući ali i sve-milostivi Bog, znao je da ćemo i poslije krštenja padati u mnoga i mnoga sagrješenja, po slabosti i lijenosti svojoj, pa nam je ostavio jedan neprocjenjivi lijek, odnosno obraćenje ili pokajanje kojim treba da se liječimo od duhovne bolesti ili od grijeha.
Kad je napunio trideset godina, Gospodin Isus Krist je izašao na javnu propovijed, našavši sebi učenike - apostole, koji su kasnije nastavili njegovu misiju. Otkrio im je, a preko njih i nama, put ljudskog spasenja, put ljudskog povratka Bogu, od koga smo otpali sagrješenjem u Raju. Sve što je trebalo čovjeku da se spasi od grijeha i smrti i Sotone, Gospodin Isus Krist je otkrio apostolima, a oni nama, kroz svetu Predaju i Sveto Pismo. Suština našeg života i našeg spasenja je da se odreknemo Sotone, i uđemo u zajednicu sa Bogom, kroz sveto krštenje. Jer tim činom mi postajemo članovi svete Istinske pravoslavne crkve Njegove, koju je On i osnovao da se kao pravedni Noa u svojoj barci, i mi spasimo od potopa sagrješenja naših. Kao sveznajući ali i sve-milostivi Bog, znao je da ćemo i poslije krštenja padati u mnoga i mnoga sagrješenja, po slabosti i lijenosti svojoj, pa nam je ostavio jedan neprocjenjivi lijek, odnosno obraćenje ili pokajanje kojim treba da se liječimo od duhovne bolesti ili od grijeha.
POKAJANJE ILI OBRAĆENJE
Pokajanje ili obraćenje je kao nova izobrazba ili obrazovanje. Svatko tko hoće da izađe pred lice kralja, svlači prljavo i oblači se u čisto, inače će biti otjeran ispred kralja. Zašto se kršćanski narod presvlači u nedjeljni dan? Jer izlazi pred lice Kralja nad kraljevima, koji nas čeka u svetom hramu.
Duša treba presvlačenje ili novo ruho češće nego tijelo, jer se brže prlja nego tijelo. Duša se prlja od bezbožnih misli i nečistih želja. Takve prljave misli i želje padaju na dušu čovjekovu kao nevidljiva prašina svaki dan, zbog čega je svakom kršćaninu potrebno da svaki dan čisti svoju dušu, oblačeći je u novo ruho. To duhovno presvlačenje vrši se kroz obraćenje. A što je obraćenje?
Obraćenje (grčki - metanoja) znači pročišćenje ili promjena uma. Obraćenje, u duhovnom smislu nastaje onog trenutka kad čovjek shvati da je učinio grijeh i kada taj grijeh počinje da ga peče u srcu i duši. Znači, obraćenju prethodi saznanje za grijeh. A grijeha, ili grješnih djela postoji mnogo, praktično bez broja.
Obraćanje ili povratak Bogu kroz pokajanje i ispovijed, jedini je put za sve one koji su se kroz grijeh udaljili od Boga. Jer grijeh, svaki grijeh, ima tu snagu i moć da nas odvoji od Boga, od neba, od vječnog života, i da nas gurne u pakao, u vječnu smrt. Jer plaća je grijeha smrt (Rim 6,23), opominje sveti apostol Pavao. Time se grijeh pokazuje kao najveći, čak jedini protivnik i neprijatelj našeg spasenja. Nitko nas i ništa ne može odvojiti od Boga i lišiti nas spasenja, osim grijeha.
Duša treba presvlačenje ili novo ruho češće nego tijelo, jer se brže prlja nego tijelo. Duša se prlja od bezbožnih misli i nečistih želja. Takve prljave misli i želje padaju na dušu čovjekovu kao nevidljiva prašina svaki dan, zbog čega je svakom kršćaninu potrebno da svaki dan čisti svoju dušu, oblačeći je u novo ruho. To duhovno presvlačenje vrši se kroz obraćenje. A što je obraćenje?
Obraćenje (grčki - metanoja) znači pročišćenje ili promjena uma. Obraćenje, u duhovnom smislu nastaje onog trenutka kad čovjek shvati da je učinio grijeh i kada taj grijeh počinje da ga peče u srcu i duši. Znači, obraćenju prethodi saznanje za grijeh. A grijeha, ili grješnih djela postoji mnogo, praktično bez broja.
Obraćanje ili povratak Bogu kroz pokajanje i ispovijed, jedini je put za sve one koji su se kroz grijeh udaljili od Boga. Jer grijeh, svaki grijeh, ima tu snagu i moć da nas odvoji od Boga, od neba, od vječnog života, i da nas gurne u pakao, u vječnu smrt. Jer plaća je grijeha smrt (Rim 6,23), opominje sveti apostol Pavao. Time se grijeh pokazuje kao najveći, čak jedini protivnik i neprijatelj našeg spasenja. Nitko nas i ništa ne može odvojiti od Boga i lišiti nas spasenja, osim grijeha.
GRIJEH
A, grijeh, što je zapravo grijeh? Grijeh je kad netko misli, govori ili radi nešto što je protivno Božjem zakonu, volji Božjoj, koja je izražena i pokazana u Svetom pismu i učenju svete Istinske pravoslavne crkve; ili pak kad ne misli, ne govori i ne čini ono što nam Bog zapovijeda da činimo. Dakle, grijeh je ne samo prijestup zapovijedi Božjih, nego i ne ispunjavanje, ne vršenje istih. Grijeh je ne samo činjenje zla, nego i ne činjenje dobra. Zla se kloni i čini dobro (Ps 37,27), savjetuje starozavjetni Prorok. A novozavjetni Apostol isto to zahtjeva, samo drugim riječima: Zazirite od zla, prionite uz dobro (Rim 12,9)!
Grijeh je povjerovati nekom drugom, a ne Gospodinu Isusu Kristu i poći za nekim drugim, a ne za Kristom. Svi grijesi i sva bezakonja mogu se upisati pod ta dva slova: nevjerovanje Kristu i ne ići za Kristom. Vjera i vladanje, to dvoje obuhvaća sav put zemaljskih putnika. Vjera u Krista i vladanje po Kristu predstavlja zdravlje sinova Božjih. Nevjerovanje Kristu i ne vladanje po Kristu predstavlja zapaljenje uma i srca čovječjeg i bolest od paklenog ognja i dima.
Ako je točno, a točno je, da nema čovjeka da živi, a da ne griješi, kao što stalno slušamo u molitvama za umrle, i ako nas samo grijeh lišava spasenja i odvaja od Boga, znači li to da nema nikome spasenja, i da svi odlazimo u vječnu smrt? Da, tako bi to bilo da čovjekoljubivi Gospodin, znajući slabosti ljudske i lukavstvo Sotone, nije ostavio jedan vrlo efikasan lijek protiv grijeha, lijek koji uništava svaki grijeh učinjen poslije svetog krštenja, i koji tako omogućava ljudima spasenje i život vječni. Taj lijek, lijek za sve u svetoj Crkvi Kristovoj, je sveta tajna pokajanja (obraćenja) i ispovijedi. U ovoj svetoj tajni čovjek se čisti od svih onih grijeha koje je učinio poslije krštenja, te se ta tajna često naziva i "drugo krštenje". U njoj svećenik Crkve Božje snagom Duha Svetoga otpušta sve grijehe za koje se kršćanin iskreno kaje i ispovijeda ih Bogu pred njim.
Pokajanje (obraćenje) je, u stvari, pobuna čovjeka protiv samoga sebe. To je naša pravedna buna protiv našeg starog grješnog čovjeka, čovjeka ogrezlog u grijehe i strasti i time udaljenog od Boga. Jer čovjek, ogrezao u grijesima, odlutao je u daleku zemlju (Lk 15,13), gdje se lice Božje ne vidi. Da takav čovjek postane "nova tvar" i novi čovjek, po apostolu Pavlu, treba prvo "doći k sebi", poput bludnog sina u Evanđelju, i obratiti se. Istinsko obraćenje i ispovijed grijeha ima veliku moć. No, pravo istinsko obraćenje, može čovjek osjetiti i doživjeti jedino u Istinskoj pravoslavnoj crkvi Kristovoj. Svetu tajnu obraćenja, kao tajnu Crkve, ustanovio je sam Gospodin Isus Krist, kada se poslije svog slavnog uskrsenja javio učenicima kroz zatvorena vrata, dahnuo u njih, i rekao: Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im (Iv 20,22-23). Tajna ispovijedi je najdragocjeniji dar Božji svete Istinske pravoslavne crkve djeci svojoj, jer je to najnužnija potreba u životu svakog istinskog pravoslavnog kršćanina.
TAMA U DUŠI
Međutim, vrlo često ljudi dolaze na ispovijed, i ne znaju da što kažu o pokajanju ili obraćenju, kao da nema što da se kaže! Duševne oči su njihove zatvorene, duša spava mrtvim snom. Zašto spava duša? Zašto je čovjek u tako strašnom stanju? Đavao zna što je glavno u djelu spasenja - iskreno pokajanje ili obraćenje, i gađa u sam centar: lišava ljude ispovijedi. I evo rezultata: čovjek ne kontrolira svoja djela, riječi i misli, razum njegov se potamnjuje, on ne vidi svoje grijehe i ne primjećuje da je prestupio zakon Božji. Grijeh postaje navika, ulazi u prirodu čovjeka i živi u njemu. I on se više ne plaši smrti, ni Pakla, čak ni Strašnog suda. "Što Bog dadne ..." , govore mnogi iz navike. A, Bog je dao Sveto Pismo i sudit će u Sudnji dan svima nama po vjeri i po djelima. Grijeh je najveće zlo u svijetu kaže sv. Ivan Zlatousti. Naši ne okajani grijesi - to su nove rane koje mi nanosimo Kristu Spasitelju. To su strašne žive rane naše duše, i ožiljci od njih ostaju za čitav život. Samo u svetoj tajni obraćenja moguće je očistiti i iscijeliti dušu. Obraćenje nas izvlači iz bezdana grijeha, poroka i strasti, i uvodi na vrata Raja. Sam Gospodin dočekuje nas raširenih ruku i prima kao bludnu djecu. Bogu treba stremiti, kao što malo dijete stremi svojim roditeljima kada je nestašno: plače, moli za oproštaj, obećava da de se dobro ponašati, i roditelji koji ga vole praštaju mu. Tako i Otac naš nebeski, kada dolazimo k njemu sa iskrenim obraćenjem, sa suzama, prašta nam i daje milost, daje je, ništa ne tražeći.
POČETAK OBRAĆENJA
Obraćenje ili pokajanje počinje samo tada kada čovjek shvati da je grešan, da mu grijesi smetaju da živi, truju dušu. Ukoliko čovjek grijehe svoje ne vidi, to znači da je ozbiljno duhovno bolestan, i za Boga njegova duša umire. Ovu dušu već ne muče grijesi, đavao joj je vezao ruke i noge, oči njene duhovne su zatvorene, uši ne čuju, usta su nijema. Kao u grobu: ne čuje, ne vidi, ne osjeća. Kada se čovjek razboli, prvi znak da nije zdrav je odvratnost prema hrani. Tako i kod onog tko se duhovno razbolio nastaje odvratnost prema molitvi, prema svemu duhovnom. On ne želi da ide u hram ili crkvu, a ako sebe prisili i dođe, onda kasni na službu, ne ostaje do kraja, za vrijeme službe se muči i misli: kada će kraj? I grijehe svoje on ne vidi. Ovo se događa zbog toga što je daleko otišao od Boga, od Svjetlosti. Dok nismo prišli Bogu, ne živimo po njegovoj volji, nalazimo se u mraku i ne vidimo svoje grijehe. Duša je naša crna, i svaki novi grijeh - to je nova crna mrlja na njoj, a na crnom se crno ne vidi.
DUHOVNA SMRT
Veliki grešnici uvijek smatraju sebe pravednicima, a sveci sebe velikim grešnicima. Oni žive u svjetlosti Kristovoj, vide čak i najmanje mrljice u duši svojoj i shvaćaju svoju ne dostojnost pred Bogom. A zašto mi ne vidimo svoje grijehe? Zato što ne kontroliramo sebe, svoje postupke, riječi i misli, zakon Božji ne poštujemo, okorjeli smo u grijesima i tako se suživjeli s njima da grijeh više ni ne smatramo grijehom. Ali kada čovjek shvati da je grešan, ne smije čekati i odlagati pokajanje. U našem duhovnom životu kao da postoje dva "kalendara": jedan božanski, a drugi đavlov. Božanski se zove "danas", "sada". Sada se obrati Gospodinu sada se obrati, jer sutra već može da bude kasno. A đavlov "kalendar" se zove "sutra", "kasnije": ostavi za sutra, danas si ti još mlad, živi za svoje zadovoljstvo, obratit ćeš se kasnije, kad ostariš. Ne smije se zapustiti bolest, inače će ona postati smrtonosna; ne smije se odlagati obraćenje, to će odvesti u duhovnu smrt. Ne odlaži do sutra, tome sutra nikada nema kraja govori sveti Ivan Zlatousti. Samo obraćenje za spasenje nije dovoljno, potrebna je odlučnost promijeniti sebe, odnosno ostaviti prijašnje grijehe. Trebamo se boriti protiv sebe starog, ne dati grijehu da bude jači. Borba je to do same smrti, ali borba za Kraljevstvo nebesko, i tu nema izbora. Između vječnog blaženstva i vječne muke, između raja i pakla, nema dvoumljenja. Ali, ma kakve grijehe da učinimo, ni u kom slučaju ne smijemo da padamo u očajanje, da se bojimo da nam Gospodin neće oprostiti. Očajanje čovjeka je velika radost đavla. Mi ne treba da očajavamo već da pamtimo da Otac naš nebeski ima takvu ljubav prema nama kakvu nije imala ni jedna majka prema svom djetetu za čitavu povijest roda ljudskog.
KAKO DA SE KAJEMO?
Mnogi smatraju sebe vjernicima, odlaze u crkvu, mole se, a ne znaju da se kaju, ne vide svoje grijehe. A kako se naučiti kajanju? Kao što ništa u životu nismo naučili odjednom i obraćenje se uči. Svaki istinski pravoslavni kršćanin treba da nađe duhovnika, tj. duhovnog roditelja, koji će o njemu i njegovoj duši da se stara, da ga uči kako da bdi nad sobom. Svakodnevno čitanje Svetog Pisma i duše-korisnih knjiga će sve više i više nazidati naš put ka Bogu, naš povratak Bogu. Svakodnevna molitva, Bogu, Presvetoj Bogorodici i Svetima Božjim će biti ta naša krila koja de nas uvesti pred vrata Raja.
U životnoj borbi nema odmora, neprijatelj našeg spasenja, đavao, stalno vreba, stoga treba stalno kontrolirati sebe, svoje postupke, riječi i misli. Čim primijetiš bilo što rđavo, odmah se obrati sa skrušenošću Bogu riječima: ''Oprosti, Gospodine, meni bijedniku i smiluj se''! A zatim ispovijedi grijeh pred svećenikom.
Ujutro ispitaj sebe kako si proveo noć, a uvečer kako si proveo dan. I usred dana kada se opteretiš pomislima, ispitaj sebe. Vrši svake večeri sud nad sobom, kako si dan proveo: da nisi osudio nekog? Da nisi dosadio nekome riječima? Da nisi pogledao strasno na nečije lice?
TAMA U DUŠI
Međutim, vrlo često ljudi dolaze na ispovijed, i ne znaju da što kažu o pokajanju ili obraćenju, kao da nema što da se kaže! Duševne oči su njihove zatvorene, duša spava mrtvim snom. Zašto spava duša? Zašto je čovjek u tako strašnom stanju? Đavao zna što je glavno u djelu spasenja - iskreno pokajanje ili obraćenje, i gađa u sam centar: lišava ljude ispovijedi. I evo rezultata: čovjek ne kontrolira svoja djela, riječi i misli, razum njegov se potamnjuje, on ne vidi svoje grijehe i ne primjećuje da je prestupio zakon Božji. Grijeh postaje navika, ulazi u prirodu čovjeka i živi u njemu. I on se više ne plaši smrti, ni Pakla, čak ni Strašnog suda. "Što Bog dadne ..." , govore mnogi iz navike. A, Bog je dao Sveto Pismo i sudit će u Sudnji dan svima nama po vjeri i po djelima. Grijeh je najveće zlo u svijetu kaže sv. Ivan Zlatousti. Naši ne okajani grijesi - to su nove rane koje mi nanosimo Kristu Spasitelju. To su strašne žive rane naše duše, i ožiljci od njih ostaju za čitav život. Samo u svetoj tajni obraćenja moguće je očistiti i iscijeliti dušu. Obraćenje nas izvlači iz bezdana grijeha, poroka i strasti, i uvodi na vrata Raja. Sam Gospodin dočekuje nas raširenih ruku i prima kao bludnu djecu. Bogu treba stremiti, kao što malo dijete stremi svojim roditeljima kada je nestašno: plače, moli za oproštaj, obećava da de se dobro ponašati, i roditelji koji ga vole praštaju mu. Tako i Otac naš nebeski, kada dolazimo k njemu sa iskrenim obraćenjem, sa suzama, prašta nam i daje milost, daje je, ništa ne tražeći.
POČETAK OBRAĆENJA
Obraćenje ili pokajanje počinje samo tada kada čovjek shvati da je grešan, da mu grijesi smetaju da živi, truju dušu. Ukoliko čovjek grijehe svoje ne vidi, to znači da je ozbiljno duhovno bolestan, i za Boga njegova duša umire. Ovu dušu već ne muče grijesi, đavao joj je vezao ruke i noge, oči njene duhovne su zatvorene, uši ne čuju, usta su nijema. Kao u grobu: ne čuje, ne vidi, ne osjeća. Kada se čovjek razboli, prvi znak da nije zdrav je odvratnost prema hrani. Tako i kod onog tko se duhovno razbolio nastaje odvratnost prema molitvi, prema svemu duhovnom. On ne želi da ide u hram ili crkvu, a ako sebe prisili i dođe, onda kasni na službu, ne ostaje do kraja, za vrijeme službe se muči i misli: kada će kraj? I grijehe svoje on ne vidi. Ovo se događa zbog toga što je daleko otišao od Boga, od Svjetlosti. Dok nismo prišli Bogu, ne živimo po njegovoj volji, nalazimo se u mraku i ne vidimo svoje grijehe. Duša je naša crna, i svaki novi grijeh - to je nova crna mrlja na njoj, a na crnom se crno ne vidi.
DUHOVNA SMRT
Veliki grešnici uvijek smatraju sebe pravednicima, a sveci sebe velikim grešnicima. Oni žive u svjetlosti Kristovoj, vide čak i najmanje mrljice u duši svojoj i shvaćaju svoju ne dostojnost pred Bogom. A zašto mi ne vidimo svoje grijehe? Zato što ne kontroliramo sebe, svoje postupke, riječi i misli, zakon Božji ne poštujemo, okorjeli smo u grijesima i tako se suživjeli s njima da grijeh više ni ne smatramo grijehom. Ali kada čovjek shvati da je grešan, ne smije čekati i odlagati pokajanje. U našem duhovnom životu kao da postoje dva "kalendara": jedan božanski, a drugi đavlov. Božanski se zove "danas", "sada". Sada se obrati Gospodinu sada se obrati, jer sutra već može da bude kasno. A đavlov "kalendar" se zove "sutra", "kasnije": ostavi za sutra, danas si ti još mlad, živi za svoje zadovoljstvo, obratit ćeš se kasnije, kad ostariš. Ne smije se zapustiti bolest, inače će ona postati smrtonosna; ne smije se odlagati obraćenje, to će odvesti u duhovnu smrt. Ne odlaži do sutra, tome sutra nikada nema kraja govori sveti Ivan Zlatousti. Samo obraćenje za spasenje nije dovoljno, potrebna je odlučnost promijeniti sebe, odnosno ostaviti prijašnje grijehe. Trebamo se boriti protiv sebe starog, ne dati grijehu da bude jači. Borba je to do same smrti, ali borba za Kraljevstvo nebesko, i tu nema izbora. Između vječnog blaženstva i vječne muke, između raja i pakla, nema dvoumljenja. Ali, ma kakve grijehe da učinimo, ni u kom slučaju ne smijemo da padamo u očajanje, da se bojimo da nam Gospodin neće oprostiti. Očajanje čovjeka je velika radost đavla. Mi ne treba da očajavamo već da pamtimo da Otac naš nebeski ima takvu ljubav prema nama kakvu nije imala ni jedna majka prema svom djetetu za čitavu povijest roda ljudskog.
KAKO DA SE KAJEMO?
Mnogi smatraju sebe vjernicima, odlaze u crkvu, mole se, a ne znaju da se kaju, ne vide svoje grijehe. A kako se naučiti kajanju? Kao što ništa u životu nismo naučili odjednom i obraćenje se uči. Svaki istinski pravoslavni kršćanin treba da nađe duhovnika, tj. duhovnog roditelja, koji će o njemu i njegovoj duši da se stara, da ga uči kako da bdi nad sobom. Svakodnevno čitanje Svetog Pisma i duše-korisnih knjiga će sve više i više nazidati naš put ka Bogu, naš povratak Bogu. Svakodnevna molitva, Bogu, Presvetoj Bogorodici i Svetima Božjim će biti ta naša krila koja de nas uvesti pred vrata Raja.
U životnoj borbi nema odmora, neprijatelj našeg spasenja, đavao, stalno vreba, stoga treba stalno kontrolirati sebe, svoje postupke, riječi i misli. Čim primijetiš bilo što rđavo, odmah se obrati sa skrušenošću Bogu riječima: ''Oprosti, Gospodine, meni bijedniku i smiluj se''! A zatim ispovijedi grijeh pred svećenikom.
Ujutro ispitaj sebe kako si proveo noć, a uvečer kako si proveo dan. I usred dana kada se opteretiš pomislima, ispitaj sebe. Vrši svake večeri sud nad sobom, kako si dan proveo: da nisi osudio nekog? Da nisi dosadio nekome riječima? Da nisi pogledao strasno na nečije lice?
Za ispovijed se treba pripremati unaprijed: o svemu razmisliti, sjetiti se svih grijeha, proći po urvinama svoje duše, i obavezno sve zapisati jer može se dogoditi da odemo svećeniku na ispovijed, a đavao može da pomrači razum i sve možemo da zaboravimo. Tko se privikava da bude svjestan svog života na ispovijedi ovdje, tome neće biti strašno da dadne odgovor na Strašnom sudu Kristovom. Grijeh je u našoj duši kao zmija pod kamenom. Ako podigneš kamen zmija će otpuzati, ako otkriješ grijeh duša će se osloboditi od njega. Treba samo sve detaljno ispričati duhovniku, dobiti preko njega od Gospodina razrješenje, a zatim prinijeti dostojne plodove obraćenja, to jest učiniti dobra djela, i duboko se nadati u milost Božju.
FARIZEJSTVO
Gospodin Isus Krist je strogo upozorio: Ne dajte svetinje psima (Mt 7,6), stoga nikada neće ući u ne obraćenu ili ne raskajanu dušu. Bog samo u čiste duše ulazi zato se oni koji se nisu iskreno obratili i ispovjedili pričešćuju sebi na osudu. Sveta Crkva je duhovna bolnica gdje se iscjeljuju duše stoga obraćenik treba paziti da iz nje ne izađe ne izliječen. Prije ispovijedi pokajnik treba znati da, kada se pred svećenikom ispovijeda, stoji pred nevidljivim Kristom koji prima ili odbacuje njegovu ispovijed. Zato se ne smije stidjeti ni strašiti već kazati sve u čemu je sagriješio jer ako utaji koji grijeh, onda će se nevaljalo ispovjediti, a grijeh će se umnožiti.
NAŠE LICEMJERSTVO I SAMOLJUBLJE
Zašto se mnogi teško i nevaljalo ispovijedaju? Zato što su oholi, samoljubivi i đavao navodi na njih lažan stid pa u sebi mrmljaju: ''Kako ja mogu to da kažem svećeniku? Neću da se kajem, stid me je. I što će svećenik pomisliti o meni, još će da me izgrdi."
FARIZEJSTVO
Gospodin Isus Krist je strogo upozorio: Ne dajte svetinje psima (Mt 7,6), stoga nikada neće ući u ne obraćenu ili ne raskajanu dušu. Bog samo u čiste duše ulazi zato se oni koji se nisu iskreno obratili i ispovjedili pričešćuju sebi na osudu. Sveta Crkva je duhovna bolnica gdje se iscjeljuju duše stoga obraćenik treba paziti da iz nje ne izađe ne izliječen. Prije ispovijedi pokajnik treba znati da, kada se pred svećenikom ispovijeda, stoji pred nevidljivim Kristom koji prima ili odbacuje njegovu ispovijed. Zato se ne smije stidjeti ni strašiti već kazati sve u čemu je sagriješio jer ako utaji koji grijeh, onda će se nevaljalo ispovjediti, a grijeh će se umnožiti.
NAŠE LICEMJERSTVO I SAMOLJUBLJE
Zašto se mnogi teško i nevaljalo ispovijedaju? Zato što su oholi, samoljubivi i đavao navodi na njih lažan stid pa u sebi mrmljaju: ''Kako ja mogu to da kažem svećeniku? Neću da se kajem, stid me je. I što će svećenik pomisliti o meni, još će da me izgrdi."
Mi svi želimo da u očima drugih budemo mili, čisti i dobri! No, duhovnika se ne treba plašiti. Duhovnik sve najstrašnije grijehe zna, pred njim su prošle tisuće ljudi. Njemu je radost kada se čovjek čisto i srčano kaje i ispovijeda. Tako da se treba stidjeti grijeha, i ne stidjeti se pokajanja. Ispovijedati treba sve grijehe, i najmanje također.
ZAŠTO SE MORAMO ISPOVIJEDATI PRED SVEĆENIKOM?
Kajati se treba uvijek i svuda. Čim sagriješimo, treba da se pokajemo. Ali, grijeh može biti razriješen samo preko svećenika, jer je tako to Bog ustanovio. Njemu nije potrebna naša ispovijed, jer on kao sveznajući zna sve naše grijehe. Ali Bog hoće da provjeri da li mi zaista vjerujemo da on osobno razrješava grijehe posredstvom svećenika.
NE TAJIMO GRIJEH
Svetom Pavlu priprostom, zbog prostodušnosti, Bog je darovao duhovni vid, i on je duhovni svijet vidio tako kao što mi vidimo zemaljski. Vidio je da čovjeku koji se kroz ispovijed kaje, prilaze anđeo čuvar i đavao koji ga nagovara: ''Ne treba sve da govoriš, što će o tebi pomisliti duhovnik? Gospodin je milostiv. On će ti i tako sve grijehe oprostiti."
ZAŠTO SE MORAMO ISPOVIJEDATI PRED SVEĆENIKOM?
Kajati se treba uvijek i svuda. Čim sagriješimo, treba da se pokajemo. Ali, grijeh može biti razriješen samo preko svećenika, jer je tako to Bog ustanovio. Njemu nije potrebna naša ispovijed, jer on kao sveznajući zna sve naše grijehe. Ali Bog hoće da provjeri da li mi zaista vjerujemo da on osobno razrješava grijehe posredstvom svećenika.
NE TAJIMO GRIJEH
Svetom Pavlu priprostom, zbog prostodušnosti, Bog je darovao duhovni vid, i on je duhovni svijet vidio tako kao što mi vidimo zemaljski. Vidio je da čovjeku koji se kroz ispovijed kaje, prilaze anđeo čuvar i đavao koji ga nagovara: ''Ne treba sve da govoriš, što će o tebi pomisliti duhovnik? Gospodin je milostiv. On će ti i tako sve grijehe oprostiti."
Čovjek je počeo da se kaje, kazuje grijehe, i iz njegovih usta su izlazile duhovne zmije različitih veličina, u zavisnosti od veličine grijeha. Imenujući sve grijehe, sve zmije su izašle uz njega. Duhovnik je govorio molitvu za razrješenje, ali je u to vrijeme i sam Gospodin govorio: ''Opraštam i razrješavam te svih grijeha tvojih.'' Demon je iščezao, čovjeku je pristupio anđeo, koji se radovao. Jer se i duša ljudska radovala i likovala. I anđeo čuvar je stavio vijenac na glavu pokajnika, i taj posvećen, i pun Duha, otišao je na svetu pričest.
Vidio je Pavle priprosti i drugo, prišao je na ispovijed grješnik, počeo je da kazuje svoje grijehe, i iz njegovih usta isto tako su počele da izlaze zmije različitih veličina. Riješio je da kaže jedan veliki grijeh i počela je da iz njegovih usta izlazi velika zmija. No, zatim se čovjek postidio i nije ispovjedio grijeh do kraja i zmija se vratila u njega. Duhovnik pita: ''Ništa nije ostalo?" ovaj kaže: ''Ne, nije ostalo." I duhovnik je počeo da govori molitvu za razrješenje međutim Gospodin je rekao: ''Ne opraštam i ne razrješavam! " I čovjek je otišao sa utajenim grijehom, a anđeo čuvar počeo je da plače. Demon tada pristupi čovjeku i reče: ''Eto, tako uvijek postupaj, Gospodin je milostiv, on zna nemoći čovjekove, on će tebi i tako sve oprostiti."
I evo, ova dva čovjeka prilaze čaši da se pričeste, da prime u sebe živog Krista. Onaj, koji se dostojno pokajao i ispovjedio, dostojno se i pričestio svetom i životvornom tajnom Kristovom. A onaj koji se nije iskreno ispovjedio i pokajao otišao je od čaše tužan sa umnoženim grijehom. Anđeo je pričest od njega oduzeo i umjesto tijela Kristovog dao mu je ugljen nemilosti. Ne tješimo se ako mislimo da nemamo neki smrtni grijehe kao: nisam ukrao, nisam ubio, nisam grešan. Grešni smo mi i previše grešni, samo ako malo dublje zavirimo u dušu. Stoga ne smatrajmo te male svakodnevne sitne grijehe za nevažne, i da ih ne trebamo ispovijedati. Moramo ispovjediti sve ono čega se sjećamo.
MI SMO ILI S BOGOM ILI S ĐAVLOM
Duša čovjeka nikada ne biva prazna, u njoj je Duh Sveti ili zao duh. Kako da saznamo kakav duh živi u našoj duši? Ukoliko nemamo potrebu za molitvom, za ljubavlju prema Bogu, bližnjima, ako ne živimo po zakonima dobra i ljubavi, već po zakonima zla, ako sve vrijeme želimo da pravimo izgrede, da nekog uvrijedimo, povrijedimo, osudimo, a sami pri tome da se oholimo, znači u našoj duši živi zao duh. I takav čovjek se vidi odmah, ma gdje bio: kod kuće, na poslu, u prijevozu, u čekanju u redu za nešto, on svuda i podjednako, neprekidno izlijeva prljavštinu riječima i čini loše postupke. Treba se uvijek sjećati da ćemo na dan Strašnog suda sve svoje ne okajane grijehe vidjeti, kao u ogledalu, i svi će oni biti otkriveni. Onda će nas spopasti istinski stid, zato što ćemo tada stajati pred Bogom i anđelima, licem u lice. I ukoliko mi svjesno utajimo na ispovijedi bar jedan grijeh, onda nam naša ispovijed neće biti na spasenje, već na osudu.
PRIPREMA ZA SVETU PRIČEST
Onaj koji želi da se pričesti mora dostojno da se pripremi za ovu svetu Tajnu. Priprema traje nekoliko dana i tiče se kako tjelesnog tako i duhovnog života čovjeka. Uobičajeno je pravilo da se posti nedjelju dana prije svete pričesti. Tijelu se preporučuje spolno uzdržavanje, to jest tjelesna čistoća i ograničavanje u hrani ili post. U dane posta se isključuje hrana životinjskog porekla: meso, mlijeko, jaja, a u strogom postu, riba. Kruh, povrće, voće uzimaju se u umjerenoj količini. Um ne treba da se raspršuje na svakodnevne sitnice i da se zabavlja beznačajnim stvarima. U dane posta potrebno je prisustvovati bogoslužju u crkvi ili hramu, ako dozvoljavaju okolnosti. Dan uoči pričesti treba prisustvovati večernjem bogoslužju. Poslije ponoći se ne jede i ne pije apsolutno ništa, jer je ustanovljeno da se pristupa tajni pričesti natašte. Zubi se, naravno, mogu oprati, ali se mora paziti da se ne proguta voda. Prije pričesti je nužna i obavezna ispovijed.
PRISTUPANJE ISPOVIJEDI
Kada dođemo na ispovijed, svećenik nam može postavljati pitanja, ali ne mora. Na ispovijed dolazimo da primimo oproštaj od Boga, i ni zbog čega drugog. Možemo potražiti upute i savjet od svog ispovjednika, ali stalno treba da imamo na umu da ispovijed nije "ugodno duhovno ćaskanje" ili vrsta "religiozne psiho-analize". Stojimo pred živim Bogom u žudnji za njegovom ljubavlju i prihvaćanjem, za očišćenjem i privođenjem njegovom vječnom Kraljevstvu. Duhovno savjetovanje može biti dio ispovijedi, a u današnje vrijeme kada nažalost, gotovo nikad ne razmišljamo o svom duhovnom životu osim tokom ispovijedi, to može biti i jedina mogućnost. Ipak, treba uvidjeti da je to samo "sporedni proizvod", premda vrijedan, i da "uspjeh ili neuspjeh" ispovijedi nikako ne zavisi od osobe i savjetodavnih mogućnosti ispovjednika. Sam Bog djeluje prilikom ispovijedi! I on nam može govoriti u vrijeme kada se tome najmanje nadamo, i kroz svećenika od koga najmanje očekujemo možemo čuti njegov glas samo ako smo dovoljno skrušeni da sebe otvorimo za njegove riječi i odbacimo sve ljudske predrasude koje sprječavaju da doživimo njegovo osobno prisustvo u svetim tajnama u Crkvi njegovoj. Bilo kako bilo, jedno je sigurno: naše iskreno, čisto pokajanje i želja da se očistimo i obnovimo za novi život u Bogu je jedina svrha ispovijedi u Crkvi. Ispovijedajmo svoje grijehe, na ispovijed dolazimo da bi ispovjedili svoje grijehe. Treba da ih kažemo jasno i otvoreno, bez uplitanja suvišnih detalja, ali bez prikrivanja istinskog zla uopćavanjima kao što su "uobičajene stvari", "domaći grijesi", "svakodnevni grijesi", itd. Jasna predstava Kristovog učenja je jedino što nam može pomoči u ispovijedi. Trebalo bi da govorimo o onom što smatramo da je zaista grijeh, ili da ispovjedimo nekoliko grijeha s kojima se suočavamo i koji, na žalost, gospodare našim životom. Na ispovijed dolazimo da bi ispovjedili vlastite grijehe. Lako je pasti u iskušenje ispovijedanja tuđih grijeha: članova naše porodice, ljudi sa kojima radimo, drugih župljana. Neki ljudi, gotovo po pravilu, postupaju tako, ali ne čine to u vezi sa nekim "uzajamnim problemom", koji bi se na njih odnosio, već jednostavno iznose sud pravičnosti iza koga se nerijetko krije sebična zabrinutost. Ako postoji iskrena potreba za duhovnim razmatranjem tuđeg života, ono se obavlja isključivo van ispovijedi. Apsolutni imperativ je da se na ispovijedi sasvim i isključivo usredotočimo na sebe, na vlastiti život, grijehe i prijestupe. Izbjegavajmo pedantnost. Prije nego što pristupimo ispovijedi moramo znati da ne možemo, niti se to od nas očekuje, da zapamtimo svako svoje sagrješenje. Tako, ako nešto zaboravimo reći, nesvjesno i nehotice, tokom ispovijedi, ne treba da strahujemo da nam Bog neće oprostiti. Nakon iskrene ispovijedi u koju smo uložili sve čovjeku moguće napore da ispovjedimo svaki grijeh, molitva oproštenja će zaista i biti za sve grijehe: voljne i nevoljne, svjesne i nesvjesne, ispovjeđene i one nehotice zaboravljene. Nema potrebe da se vraćamo svećeniku ukoliko smo slučajno zaboravili da spomenemo nešto manje važno. Važno je da ne postanemo previše zabrinuti nad svojim grijesima što nas dovodi do sumnje u Božju milost ili do uvjerenja da njegovo oproštenje zavisi od ljudske dostojnosti ili našeg slabog pamćenja. Bog uvažava našu namjeru i iskrenost u pokajanju, a ne kapacitet naše memorije. Ovo, naravno ne znači da "iskrena namjera" može zamijeniti sam odlazak na ispovijed. Bez ispovijedi pred svećenikom nema oproštaja grijeha. Ali svakako znači da moć Božjeg praštanja nije uvjetovana našim sjećanjem, čak ni našom mogućnošću da izbjegnemo grijehe. Nema tog broja ni te veličine grijeha koje Bog ne može da oprosti. Nema tako savršene ispovijedi koja zaslužuje Božju milost svojom savršenošću. Sve druge pomisli koje se odnose na ovo razmatranje, nisu loša teologija, već bogohuljenje, i mogu čak dovesti do umne ili duhovne poremećenosti. Borimo se da prebrodimo grijehe. Bog nam oprašta ne samo zato što smo se ispovjedili, već zato što svoje grijehe zaista mrzimo i trudimo se da ih prebrodimo. Jedan sveti otac, upitan kako možemo znati je li nam Bog oprostio, rekao je: ''Ako mrzite svoje grijehe zaista vam je oprošteno''. U kršćanskom obraćenju ili pokajanju nema mjesta žaljenju, opravdanju, razjašnjavanju grijeha, prebacivanju odgovornosti na druge ili na "splet okolnosti" ili na ljudsku slabost. Čovjek može prepoznati, suprotstaviti se, prezreti i odreći se grijeha, to je ljudski dio, a Bog oprašta grijehe. I to je sve. Prema tome, ispovijedajući se, moramo obećati da ćemo se truditi svim sredstvima da prebrodimo svoje grijehe i ispravimo svoj život. To i je sve što možemo obećati, da ćemo se truditi. Ne možemo zaista garantirati nikakve rezultate. A to je u stvari sve ono što Bog želi: ozbiljna borba za prevladavanje grijeha. Bog će nam darovati pobjedu u čas koji on odabere kao najpogodniji. Naš jedini zadatak je da vjerujemo, boreći se.
SVETA PRIČEST
Sveta pričest je sveta tajna Crkve, gdje pod vidom kruha i vina vjernici i svećenici dobivaju da kušaju istinsko tijelo i krv Kristovu. Zato je između ostalog tajna, što ne možemo da pojmimo kako je to tijelo i krv Gospodinova, kad u ustima osjećamo samo ukus kruha i vina. Međutim, mi sa dubokom vjerom u istinitost Kristovih riječi prihvaćamo da je to zaista tijelo i krv. Svetu pričest je ustanovio Gospodin Isus Krist na Tajnoj večeri, na Veliki četvrtak, neposredno pred stradanje i raspeće na Golgoti, kada je uzeo kruh u ruke i blagoslovio, rekavši apostolima: Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje! I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen (Mt 26,26-28;Lk 22,19). U svim drugim svetim tajnama postajemo zajedničari i pričesnici netvarnih snaga Božjih, koje se jednim imenom zovu milost Božja, a koja nam je nužna za rast u duhovnom životu, dok u svetoj pričesti postajemo pričesnici samoga tijela i krvi Gospodina Isusa Krista, primamo ga cijeloga u sebe i sjedinjujemo se sa njim na najprisniji i najsavršeniji način. Bez svete pričesti tijelom i krvlju Gospodina Isusa Krista nema kršćanskog i duhovnog života, nema spasenja. Oni koji se dostojno pričešćuju osiguravaju sebi besmrtnost i vječni blaženi život. Kroz svetu pričest kršćanin stalno obnavlja svoj savez sa Gospodom Isusom Kristom, i svoj zavjet Gospodinu Kristu dat u svetom krštenju. Sveta liturgija, na kojoj se pričešćujemo, produžetak je one prve Tajne večere, i njeno neprekinuto prisustvo u svijetu. U svetoj pričesti ostvaruje se neizreciva tajna. Kao što djeca, uzimajući mlijeko od svojih majki, ustvari se hrane tijelom i krvlju njihovom, i tako rastu, tako i mi, u svetoj pričesti uzimamo tijelo i krv Kristovu i tom hranom naše duše rastu i sazrijevaju. Naša tijela, koja su od zemlje, hrane se zemaljskom hranom, ali pošto su naše duše od nebeske suštine, stoga se moraju hraniti nebeskom hranom, jer je Krist i rekao: Ovo je kruh koji je s neba sišao (Iv 6,58).
KAKO I KADA SE PRIČESTITI?
Da bi se pričestili, treba da se pripremimo. I tjelesno i duhovno. Mnogi misle, dovoljno je postiti nedjelju dana, i pričestiti se. Za sjedinjenje sa Gospodinom kroz svetu pričest treba puno više. Tjelesni post je nužan kao najbolje sredstvo da barem u tim danima posta i duša naša ''posti". Moramo se uzdržavati svakoga grijeha i svakoga zla u mislima, riječima i djelima, a zatim se iskreno pokajati za učinjene grijehe i ispovjediti se. Bez ove duhovne pripreme, na osnovu tjelesnog posta od "nedjelju dana", ili bilo koliko, nitko ne bi trebao da pristupi svetoj pričesti. A kada se pričešćivati? Ni najumniji kršćanin ne može sam sebi da propiše pravilo kada i koliko često treba da se pričešćuje. Bez duhovnika, duhovnog oca, nije moguće sigurno proći put spasenja i stići u sjedinjenje s Bogom. Pošto čovjek može imati samo jednog tjelesnog oca, tako može imati i samo jednog duhovnog oca kome će se povjeriti i predati na duhovno staranje i rukovođenje. Bez njega ni jedan duhovni, čak ni životni problem ne možemo i ne smijemo rješavati. Ako postoji zdrav duhovni odnos između duhovnog oca i duhovnog sina, onda je duhovnik taj, i jedino on koji ima vlast i nadležan je da procijeni prema našem duhovnom stanju, revnosti i trudu, kada i kako često možemo i smijemo da se pričešćujemo, kao i to kako smo dužni za pričest da se pripremimo, bilo u postu ili van posta. A kako naći duhovnog oca, i tko to može da bude? Duhovnik može da bude iskusan i revan svećenik ili monah. Isto kao kada u tjelesnoj bolesti tražimo pravog ljekara, specijalistu za našu bolest, pa se raspitujemo kod rođaka i prijatelja za najboljeg, tako je i sa pronalaženjem duhovnika. Raspitajmo se kod onih koji su iskusniji od nas u duhovnom životu, i procijenimo, kada stupimo u odnos sa nekim od preporučenih, da li takav može da nam bude vođa ka Kraljevstvu nebeskom. A kada izaberemo duhovnika onda treba da ispunimo tri stvari:
1. Moramo imati puno povjerenje u njega.
2. Moramo biti otvoreni i iskreni prema njemu.
3. Moramo imati punu i apsolutnu poslušnost prema njemu.
Stoga, u velikoj su zabludi i hode klizavim putem svi oni koji na osnovu jednog razgovora, ili predavanja, da se treba što češće pričešćivati i da je to ispravno po svetim ocima, uzimaju slobodu da sami sebi određuju rokove pričešćivanja, da se ugledaju na druge pa masovno idu na pričest svake nedjelje, ili čak svake liturgije, nezavisno od pripreme za tu najsvetiju Tajnu na smetnje koje eventualno kod njih postoje za svetu pričest. Takvi sami hode putem spasenja, bez vođe i bez duhovnika, te ranije ili kasnije, padaju u raznovrsne zablude ili obmane, kako se to stručno naziva, jer im sveta pričest ne biva na iscjeljenje duše i tijela, nego na sud i na osudu.
KAKO PRISTUPITI SVETOJ PRIČESTI?
Kada pristupamo svetoj pričesti, kao što i u mnogim drugim situacijama to radimo, treba da se prekrižimo. To treba da uradimo još dok prilazimo svećeniku.
A, tko treba prvi da stane u red za pričest? To uopće nije suštinski bitno pitanje. Nepisano je pravilo da prva stanu djeca, ili novo kršteni, kome je to prva pričest. Najčešća je praksa, i to je najbolje, da gdje se tko zatekne, da tako i stoji u redu i smireno čeka da se pričesti.
MI SMO ILI S BOGOM ILI S ĐAVLOM
Duša čovjeka nikada ne biva prazna, u njoj je Duh Sveti ili zao duh. Kako da saznamo kakav duh živi u našoj duši? Ukoliko nemamo potrebu za molitvom, za ljubavlju prema Bogu, bližnjima, ako ne živimo po zakonima dobra i ljubavi, već po zakonima zla, ako sve vrijeme želimo da pravimo izgrede, da nekog uvrijedimo, povrijedimo, osudimo, a sami pri tome da se oholimo, znači u našoj duši živi zao duh. I takav čovjek se vidi odmah, ma gdje bio: kod kuće, na poslu, u prijevozu, u čekanju u redu za nešto, on svuda i podjednako, neprekidno izlijeva prljavštinu riječima i čini loše postupke. Treba se uvijek sjećati da ćemo na dan Strašnog suda sve svoje ne okajane grijehe vidjeti, kao u ogledalu, i svi će oni biti otkriveni. Onda će nas spopasti istinski stid, zato što ćemo tada stajati pred Bogom i anđelima, licem u lice. I ukoliko mi svjesno utajimo na ispovijedi bar jedan grijeh, onda nam naša ispovijed neće biti na spasenje, već na osudu.
PRIPREMA ZA SVETU PRIČEST
Onaj koji želi da se pričesti mora dostojno da se pripremi za ovu svetu Tajnu. Priprema traje nekoliko dana i tiče se kako tjelesnog tako i duhovnog života čovjeka. Uobičajeno je pravilo da se posti nedjelju dana prije svete pričesti. Tijelu se preporučuje spolno uzdržavanje, to jest tjelesna čistoća i ograničavanje u hrani ili post. U dane posta se isključuje hrana životinjskog porekla: meso, mlijeko, jaja, a u strogom postu, riba. Kruh, povrće, voće uzimaju se u umjerenoj količini. Um ne treba da se raspršuje na svakodnevne sitnice i da se zabavlja beznačajnim stvarima. U dane posta potrebno je prisustvovati bogoslužju u crkvi ili hramu, ako dozvoljavaju okolnosti. Dan uoči pričesti treba prisustvovati večernjem bogoslužju. Poslije ponoći se ne jede i ne pije apsolutno ništa, jer je ustanovljeno da se pristupa tajni pričesti natašte. Zubi se, naravno, mogu oprati, ali se mora paziti da se ne proguta voda. Prije pričesti je nužna i obavezna ispovijed.
PRISTUPANJE ISPOVIJEDI
Kada dođemo na ispovijed, svećenik nam može postavljati pitanja, ali ne mora. Na ispovijed dolazimo da primimo oproštaj od Boga, i ni zbog čega drugog. Možemo potražiti upute i savjet od svog ispovjednika, ali stalno treba da imamo na umu da ispovijed nije "ugodno duhovno ćaskanje" ili vrsta "religiozne psiho-analize". Stojimo pred živim Bogom u žudnji za njegovom ljubavlju i prihvaćanjem, za očišćenjem i privođenjem njegovom vječnom Kraljevstvu. Duhovno savjetovanje može biti dio ispovijedi, a u današnje vrijeme kada nažalost, gotovo nikad ne razmišljamo o svom duhovnom životu osim tokom ispovijedi, to može biti i jedina mogućnost. Ipak, treba uvidjeti da je to samo "sporedni proizvod", premda vrijedan, i da "uspjeh ili neuspjeh" ispovijedi nikako ne zavisi od osobe i savjetodavnih mogućnosti ispovjednika. Sam Bog djeluje prilikom ispovijedi! I on nam može govoriti u vrijeme kada se tome najmanje nadamo, i kroz svećenika od koga najmanje očekujemo možemo čuti njegov glas samo ako smo dovoljno skrušeni da sebe otvorimo za njegove riječi i odbacimo sve ljudske predrasude koje sprječavaju da doživimo njegovo osobno prisustvo u svetim tajnama u Crkvi njegovoj. Bilo kako bilo, jedno je sigurno: naše iskreno, čisto pokajanje i želja da se očistimo i obnovimo za novi život u Bogu je jedina svrha ispovijedi u Crkvi. Ispovijedajmo svoje grijehe, na ispovijed dolazimo da bi ispovjedili svoje grijehe. Treba da ih kažemo jasno i otvoreno, bez uplitanja suvišnih detalja, ali bez prikrivanja istinskog zla uopćavanjima kao što su "uobičajene stvari", "domaći grijesi", "svakodnevni grijesi", itd. Jasna predstava Kristovog učenja je jedino što nam može pomoči u ispovijedi. Trebalo bi da govorimo o onom što smatramo da je zaista grijeh, ili da ispovjedimo nekoliko grijeha s kojima se suočavamo i koji, na žalost, gospodare našim životom. Na ispovijed dolazimo da bi ispovjedili vlastite grijehe. Lako je pasti u iskušenje ispovijedanja tuđih grijeha: članova naše porodice, ljudi sa kojima radimo, drugih župljana. Neki ljudi, gotovo po pravilu, postupaju tako, ali ne čine to u vezi sa nekim "uzajamnim problemom", koji bi se na njih odnosio, već jednostavno iznose sud pravičnosti iza koga se nerijetko krije sebična zabrinutost. Ako postoji iskrena potreba za duhovnim razmatranjem tuđeg života, ono se obavlja isključivo van ispovijedi. Apsolutni imperativ je da se na ispovijedi sasvim i isključivo usredotočimo na sebe, na vlastiti život, grijehe i prijestupe. Izbjegavajmo pedantnost. Prije nego što pristupimo ispovijedi moramo znati da ne možemo, niti se to od nas očekuje, da zapamtimo svako svoje sagrješenje. Tako, ako nešto zaboravimo reći, nesvjesno i nehotice, tokom ispovijedi, ne treba da strahujemo da nam Bog neće oprostiti. Nakon iskrene ispovijedi u koju smo uložili sve čovjeku moguće napore da ispovjedimo svaki grijeh, molitva oproštenja će zaista i biti za sve grijehe: voljne i nevoljne, svjesne i nesvjesne, ispovjeđene i one nehotice zaboravljene. Nema potrebe da se vraćamo svećeniku ukoliko smo slučajno zaboravili da spomenemo nešto manje važno. Važno je da ne postanemo previše zabrinuti nad svojim grijesima što nas dovodi do sumnje u Božju milost ili do uvjerenja da njegovo oproštenje zavisi od ljudske dostojnosti ili našeg slabog pamćenja. Bog uvažava našu namjeru i iskrenost u pokajanju, a ne kapacitet naše memorije. Ovo, naravno ne znači da "iskrena namjera" može zamijeniti sam odlazak na ispovijed. Bez ispovijedi pred svećenikom nema oproštaja grijeha. Ali svakako znači da moć Božjeg praštanja nije uvjetovana našim sjećanjem, čak ni našom mogućnošću da izbjegnemo grijehe. Nema tog broja ni te veličine grijeha koje Bog ne može da oprosti. Nema tako savršene ispovijedi koja zaslužuje Božju milost svojom savršenošću. Sve druge pomisli koje se odnose na ovo razmatranje, nisu loša teologija, već bogohuljenje, i mogu čak dovesti do umne ili duhovne poremećenosti. Borimo se da prebrodimo grijehe. Bog nam oprašta ne samo zato što smo se ispovjedili, već zato što svoje grijehe zaista mrzimo i trudimo se da ih prebrodimo. Jedan sveti otac, upitan kako možemo znati je li nam Bog oprostio, rekao je: ''Ako mrzite svoje grijehe zaista vam je oprošteno''. U kršćanskom obraćenju ili pokajanju nema mjesta žaljenju, opravdanju, razjašnjavanju grijeha, prebacivanju odgovornosti na druge ili na "splet okolnosti" ili na ljudsku slabost. Čovjek može prepoznati, suprotstaviti se, prezreti i odreći se grijeha, to je ljudski dio, a Bog oprašta grijehe. I to je sve. Prema tome, ispovijedajući se, moramo obećati da ćemo se truditi svim sredstvima da prebrodimo svoje grijehe i ispravimo svoj život. To i je sve što možemo obećati, da ćemo se truditi. Ne možemo zaista garantirati nikakve rezultate. A to je u stvari sve ono što Bog želi: ozbiljna borba za prevladavanje grijeha. Bog će nam darovati pobjedu u čas koji on odabere kao najpogodniji. Naš jedini zadatak je da vjerujemo, boreći se.
SVETA PRIČEST
Sveta pričest je sveta tajna Crkve, gdje pod vidom kruha i vina vjernici i svećenici dobivaju da kušaju istinsko tijelo i krv Kristovu. Zato je između ostalog tajna, što ne možemo da pojmimo kako je to tijelo i krv Gospodinova, kad u ustima osjećamo samo ukus kruha i vina. Međutim, mi sa dubokom vjerom u istinitost Kristovih riječi prihvaćamo da je to zaista tijelo i krv. Svetu pričest je ustanovio Gospodin Isus Krist na Tajnoj večeri, na Veliki četvrtak, neposredno pred stradanje i raspeće na Golgoti, kada je uzeo kruh u ruke i blagoslovio, rekavši apostolima: Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje! I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen (Mt 26,26-28;Lk 22,19). U svim drugim svetim tajnama postajemo zajedničari i pričesnici netvarnih snaga Božjih, koje se jednim imenom zovu milost Božja, a koja nam je nužna za rast u duhovnom životu, dok u svetoj pričesti postajemo pričesnici samoga tijela i krvi Gospodina Isusa Krista, primamo ga cijeloga u sebe i sjedinjujemo se sa njim na najprisniji i najsavršeniji način. Bez svete pričesti tijelom i krvlju Gospodina Isusa Krista nema kršćanskog i duhovnog života, nema spasenja. Oni koji se dostojno pričešćuju osiguravaju sebi besmrtnost i vječni blaženi život. Kroz svetu pričest kršćanin stalno obnavlja svoj savez sa Gospodom Isusom Kristom, i svoj zavjet Gospodinu Kristu dat u svetom krštenju. Sveta liturgija, na kojoj se pričešćujemo, produžetak je one prve Tajne večere, i njeno neprekinuto prisustvo u svijetu. U svetoj pričesti ostvaruje se neizreciva tajna. Kao što djeca, uzimajući mlijeko od svojih majki, ustvari se hrane tijelom i krvlju njihovom, i tako rastu, tako i mi, u svetoj pričesti uzimamo tijelo i krv Kristovu i tom hranom naše duše rastu i sazrijevaju. Naša tijela, koja su od zemlje, hrane se zemaljskom hranom, ali pošto su naše duše od nebeske suštine, stoga se moraju hraniti nebeskom hranom, jer je Krist i rekao: Ovo je kruh koji je s neba sišao (Iv 6,58).
KAKO I KADA SE PRIČESTITI?
Da bi se pričestili, treba da se pripremimo. I tjelesno i duhovno. Mnogi misle, dovoljno je postiti nedjelju dana, i pričestiti se. Za sjedinjenje sa Gospodinom kroz svetu pričest treba puno više. Tjelesni post je nužan kao najbolje sredstvo da barem u tim danima posta i duša naša ''posti". Moramo se uzdržavati svakoga grijeha i svakoga zla u mislima, riječima i djelima, a zatim se iskreno pokajati za učinjene grijehe i ispovjediti se. Bez ove duhovne pripreme, na osnovu tjelesnog posta od "nedjelju dana", ili bilo koliko, nitko ne bi trebao da pristupi svetoj pričesti. A kada se pričešćivati? Ni najumniji kršćanin ne može sam sebi da propiše pravilo kada i koliko često treba da se pričešćuje. Bez duhovnika, duhovnog oca, nije moguće sigurno proći put spasenja i stići u sjedinjenje s Bogom. Pošto čovjek može imati samo jednog tjelesnog oca, tako može imati i samo jednog duhovnog oca kome će se povjeriti i predati na duhovno staranje i rukovođenje. Bez njega ni jedan duhovni, čak ni životni problem ne možemo i ne smijemo rješavati. Ako postoji zdrav duhovni odnos između duhovnog oca i duhovnog sina, onda je duhovnik taj, i jedino on koji ima vlast i nadležan je da procijeni prema našem duhovnom stanju, revnosti i trudu, kada i kako često možemo i smijemo da se pričešćujemo, kao i to kako smo dužni za pričest da se pripremimo, bilo u postu ili van posta. A kako naći duhovnog oca, i tko to može da bude? Duhovnik može da bude iskusan i revan svećenik ili monah. Isto kao kada u tjelesnoj bolesti tražimo pravog ljekara, specijalistu za našu bolest, pa se raspitujemo kod rođaka i prijatelja za najboljeg, tako je i sa pronalaženjem duhovnika. Raspitajmo se kod onih koji su iskusniji od nas u duhovnom životu, i procijenimo, kada stupimo u odnos sa nekim od preporučenih, da li takav može da nam bude vođa ka Kraljevstvu nebeskom. A kada izaberemo duhovnika onda treba da ispunimo tri stvari:
1. Moramo imati puno povjerenje u njega.
2. Moramo biti otvoreni i iskreni prema njemu.
3. Moramo imati punu i apsolutnu poslušnost prema njemu.
Stoga, u velikoj su zabludi i hode klizavim putem svi oni koji na osnovu jednog razgovora, ili predavanja, da se treba što češće pričešćivati i da je to ispravno po svetim ocima, uzimaju slobodu da sami sebi određuju rokove pričešćivanja, da se ugledaju na druge pa masovno idu na pričest svake nedjelje, ili čak svake liturgije, nezavisno od pripreme za tu najsvetiju Tajnu na smetnje koje eventualno kod njih postoje za svetu pričest. Takvi sami hode putem spasenja, bez vođe i bez duhovnika, te ranije ili kasnije, padaju u raznovrsne zablude ili obmane, kako se to stručno naziva, jer im sveta pričest ne biva na iscjeljenje duše i tijela, nego na sud i na osudu.
KAKO PRISTUPITI SVETOJ PRIČESTI?
Kada pristupamo svetoj pričesti, kao što i u mnogim drugim situacijama to radimo, treba da se prekrižimo. To treba da uradimo još dok prilazimo svećeniku.
A, tko treba prvi da stane u red za pričest? To uopće nije suštinski bitno pitanje. Nepisano je pravilo da prva stanu djeca, ili novo kršteni, kome je to prva pričest. Najčešća je praksa, i to je najbolje, da gdje se tko zatekne, da tako i stoji u redu i smireno čeka da se pričesti.
