U burnoj povijesti Kristove crkve bilo je brojnih pokušaja da se riječ Evanđelja prilagodi palom grešnom čovjeku, da se reinterpretira Evanđelje, ali Crkva je uspjela sačuvati svoje djevičanstvo neokaljano duhom ovoga svijeta, i uvijek je bila i uvijek će biti strana ovome svijetu i vremenu. Zato je sveta Predaja (tradicija), koja danas ima prilično negativnu konotaciju, jedan od najvažnijih atributa Istinske pravoslavne crkve. Gospodin nam je jednom zauvijek dao svoju istinu i naši se napori trebaju oslikavati u činjenici da živimo tu istinu i znamo je aktivno, a ne da je otkrivamo znanstveno teološki, jer ne postoji apstraktna istina, već samo Gospodin koji je jedini put, istina i život. Gospodin nas poziva da u punoću Istinske pravoslavne crkve privedemo sve ljude, a ne da vjeru prilagodimo ljudima. Jedan od najvažnijih zadataka Istinske pravoslavne crkve nije da Kraljevstvo nebesko spusti na zemlju već da ljude uzdigne u Kraljevstvo nebesko, da im pomogne da postanu sveti i s cijelom preobraženom tvari sjedini u Kristu.
S druge strane, postoje mnoge vrste nepravoslavnih (heterodoksnih) "kršćana" - heretika koji se nalaze izvan Kristove crkve i čine zajednice zlih odnosno nečasnih(1). Sveti Atanazije Veliki govori: "Kako mogu biti u svetoj sabornoj Crkvi oni koji su odbacili apostolsku vjeru i postali izumitelji novih zlih djela, oni koji su napustili božanske riječi Pisma a ljudsku obmanu proglasili novom mudrošću.''(2) Štoviše, oni koji su napustili vjeru koju je Bog dao ne mogu se nazvati kršćanima.(3)
Nažalost, u našim teškim vremenima mnogi su se pojavili koji na svetu Kristovu crkvu gledaju drukčije nego što su to činili sveti Oci, mučenici i ispovjednici. Ovi moderni otpadnici iz Kristove crkve i protagonisti nove hereze Ekumenizma aktivno rade na stvaranju jednog "Novog kršćanstva" preko kojeg neprijatelj ljudskog roda želi uspostaviti svoju lažnu crkvu (anti-crkvu) i uz njezinu pomoć pripremiti dolazak Antikrista. Njihov je cilj da Kristovu crkvu dovedu u korak sa sadašnjim vremenima i stide se pred "slobodoumnim" i "naprednim" zapadnim svijetom da javno priznaju istinu o svojoj Crkvi i istinskoj pravoslavnoj vjeri. Zajedno s raznim hereticima u lažnoj poniznosti, oni hule na svetu Crkvu, priznajući da su vrata pakla već nadvladala Kristovu crkvu, da je ona podijeljena i da se "svi trebamo pokajati i pomiriti". Tek tada ćemo, po riječima ovih novih otpadnika, ponovno "pronaći" jednu, nedjeljivu i istinsku Kristovu crkvu.
Ipak, sa sigurnošću znamo da se ti tamni ciljevi nikada neće ostvariti, jer je Kristova crkva neuništiva. Ona će dočekati svog zaručnika Krista čista i neporočna, neokaljana grijehom otpadništva (apostazije). Pitanje je samo koliko će ljudi u njoj prepoznati istinsku Crkvu Božju i pronaći spasenje u njoj?
BILJEŠKE:
(1) Sv. Kiril Jeruzalemski
(2) Sv. Atanazije Veliki
(3) Isti sveti Otac naviješta svu istinu o pravoj vjeri Kristovoj, rekavši: "Mi čuvamo vjeru saborne Crkve, koju je Gospodin dao, apostoli propovijedali, Oci sačuvali. Jer na njoj je utemeljena Crkva, a tko god otpadne od nje nije kršćanin, niti ga se može nazvati kršćaninom.''
HEREZA NAD HEREZAMA
Pravoslavna crkva, koja je stoljećima, odupirući se raznim krivovjerjima, uspijevala sačuvati neokaljanu ispovijed svete Kristove vjere, koju nam je Gospodin Krist predao preko svetih apostola i svetih Otaca, danas je suočena s najvećom opasnošću do sada. Nova hereza, sve-hereza Ekumenizma, sa svih strana narušava jedinstvo cijele Pravoslavne crkve, njezino učenje i stoljetno kanonsko ustrojstvo.
Fenomen ekumenizma nije nešto novo i nepoznato. O njemu se piše desetljećima i s pravom se može reći da je to vrlo složena pojava. Za razliku od drevnih krivovjerja, koje su unakazile određene točke pravoslavnog učenja i Bogo-čovjekov lik Spasitelja Krista, ekumenizam se očituje na različitim razinama crkvenog života. U biti, to je čitav niz krivovjerja koja pogađaju sami korijen pravoslavne vjere odnosno njezinu Pravoslavnu crkvu. Zato je ekumenizam prije svega crkvena hereza. ''Danas, cilj neprijatelja ljudskog roda nije samo da odvoji vjernike od puta spasenja kojim ga vodi Kristova crkva, već stvoriti vlastitu 'crkvu Kristovu' i preobraziti samo Kristovo tijelo u 'ekumensku' organizaciju, kako bi tako pripremio dolazak svoga izabranika odnosno Antikrista."(1)
Dakle, ekumenizam samorazumljivo "ispravlja" Bogo-čovječje učenje Gospodina Krista svodeći ga na razinu društvene, humanističke i pacifističke ideje, a samog Krista zamjenjuje s bezbožnim i sekularnim evropskim čovjekom. Ukratko, ekumenizam reinterpretira kršćanstvo u duhu "Novog doba" (New Age) i tako otvara vrata Crkve svim drugim krivovjerjima i novitetima.
U drevnoj Crkvi riječ ''ekumenska'' korištena je za dovođenje svih naroda u puninu i čistoću istine Pravoslavne saborne crkve. Stoga je ovaj časni atribut dodan imenu Carigradske patrijaršije. Danas se ovaj izraz koristi u potpuno suprotnom smislu ostvarenja vanjskog jedinstva kršćanskih (ali, u posljednje vrijeme čak i nekršćanskih) ispovijedi žrtvujući puninu Bog-čovjekove istine "kompromisu ljubavi", s krajnjim ciljem postizanja savršenog ljudskog društva, svojevrsnog raja na zemlji, ali bez Boga.
Porijeklo ove nije teško odrediti. Rođena je pod pokroviteljstvom racionalističkog i humanističkog Zapada i bila je potpuno strana načinu razmišljanja pravoslavnih kršćana sve do početka dvadesetog stoljeća kad je ušla u Pravoslavnu crkvu na mala vrata, potpomognuta novostvorenom zapadnom inteligencijom razmišljanja i vladajućom klasom, kroz određene hijerarhije Carigradske patrijaršije, obrazovane na papističkom i protestantskom zapadu.
BILJEŠKE:
(1) Jeromonah Serafin Rouz, "Pravoslavna riječ", br. 5(70) Rujan - Listopad 1976. – "Kraljevski put/istinsko pravoslavlje u doba otpadništva"
POČECI HEREZE EKUMENIZMA
Ekumenizam je osnovan krajem prošlog stoljeća, točnije 1897. godine na Konferenciji 194 anglikanskih biskupa u Lambetu. Na tom su sastanku formulirana osnovna načela ekumenskog sjedinjenja kršćanskih "crkava". Konferencija u Lambetu potvrđuje dogmatski minimalizam, koji polazi od činjenice da jedinstvo treba tražiti u najmanju ruku zajedničke sličnosti teoloških učenja. Minimalna zajednička osnova bila je sastojati se od: Svetog pisma (ali izvan konteksta svete tradicije), nicejsko-carigradskog vjerovanja (simbola vjere) i samo dva sakramenta – krštenja i euharistije. Osim toga, istaknuto je i tzv. načelo tolerancije prema učenjima drugih "crkava" i spremnost na kompromis ljubavi. Treće načelo konferencije u Lambetu je čuvena Teorija grana, koja proizlazi iz činjenice da je Kristova crkva poput razgranatog stabla, čije stablo predstavlja jedinu nedjeljivu Crkvu. Ogranci su razne "crkve" koje su jednake jedna drugoj i predstavljaju očitovanje jedne Crkve. Nijedna grana nije pojedinačno Crkva niti posjeduje puninu istine, pa stoga pojedine teološke tradicije lokalnih "crkava" treba uskladiti dijalogom kako bi se "rekonstruirala" istina i vidljivo ostvarila jedna Crkva.(1)
Početkom dvadesetog stoljeća, 1910. godine. U Edinburgu su Međunarodno misionarsko društvo organizirale protestantske "crkve", na kojima je odlučeno organizirati Svjetski pokret za vjeru i red. Istodobno je djelovao pokret "Život i djelo", čija je zadaća bila postići jedinstvo kršćana kroz njihovu suradnju u svakodnevnim životnim pitanjima. Godine 1948. dva su pokreta ujedinjena u tzv. "Svjetsko vijeće crkava" sa sjedištem u Ženevi. Paralelno s tom težnjom ujedinjenja religije, radilo se i na stvaranju društvenih međunarodnih tijela koja bi omogućila stvaranje uvjeta za političko ujedinjenje svijeta. Godine 1914. osnovana je u Švicarskoj "Liga naroda" koja predstavlja početak "Organizacije Ujedinjenih naroda". U djelovanju oba ova pokreta, primjetna je jedinstvena namjera da se postigne svjetovno jedinstvo u svim aspektima života, ali ne i u osobi Krista Boga-čovjeka i njegove istine. To je u biti "hilijastička" ideja zemaljskog kraljevstva, koje je stoljećima inspiriralo Zapad i koje se manifestira u različitim oblicima kroz papizam, humanizam, marksizam, slobodno zidarstvo i druge pokrete slične orijentacije.
Međutim, najveća prepreka toj ideji na vjerskoj razini bilo je pravoslavlje sa svojim otačkim (patrističkim) i tradicionalno nepomirljivim stavom prema svakoj modernističkoj reinterpretaciji kršćanstva i stavom da je pravi standard i način prevladavanja dvosmislenosti samo sve-spasonosna istina Boga-Čovjeka Gospodina Krista. Gospodin nas uči da se jedinstvo svih ljudi može ostvariti samo u istinskoj pravoslavnoj crkvi, u Njegovoj božansko-ljudskoj osobnosti, u sv. Pričešću i jedinstvenom ispovijedanju apostolske vjere. Stoga je bilo potrebno uvući pravoslavnu crkvu u ekumenski pokret i zamijeniti njezino učenje o Crkvi ekumenskom eklisiološkom herezom. Prvi napad dogodio se od dvije patrijaršije koje imaju najveći ugled i utjecaj u cijelom pravoslavnom svijetu. Uskoro su, osim protestanata, glavni akteri ekumenizma, nažalost, postali pravoslavci.
BILJEŠKE:
(1) Ekumenisti često koriste usporedbu sa slomljenim ogledalom na suncu. Svaki od slomljenih komada odražava sunčeve zrake iako je ogledalo u komadima. Tako svaka "crkva" posjeduje puninu istine, iako nema njihova vidljivog jedinstva.
CARIGRADSKA ENCIKLIKA IZ 1920. GODINE
Prvi ustupak ekumenizmu carigradske patrijaršije bio je u siječnju 1920., kada je izdana enciklika, upućena "svim Kristovim crkvama", koja je, između ostalog, predložila uvođenje gregorijanskog kalendara. Uvođenje novog kalendara, koji je, kao i prethodni julijanski kalendar, astronomski netočan, samo po sebi nije toliki problem koliko je ova gesta samo vidljiva manifestacija Carigrada da se približi Zapadu, nauštrb stoljetnog liturgijskog jedinstva pravoslavnih crkava.(1) Sam sadržaj ove enciklike koju su potpisali tadašnji locum tenensi Carigradske patrijaršije, mitropolit Dorotej Pruski s još jedanaest mitropolita, pokazuje potpuno novi ton u usporedbi s prethodnim službenim dokumentima Patrijaršije. Obratimo pozornost na neke formulacije iz ove enciklike. U njoj se ne nazivaju samo lokalne pravoslavne crkve ''crkve", već je to ime prvi put dodano raznim heretičkim konfesijama. Na samom početku se kaže: "Zbližavanje različitih kršćanskih crkava i njihovo zajedničko općenje ne može se odbaciti zbog dogmatskih razlika koje postoje među njima.'' Enciklika apelira da treba raditi na "pripremi i omogućavanju potpunog jedinstva", ali ne spominje da je to moguće samo u punini pravoslavne istine Crkve Kristove. Različite heretičke skupine naziva "crkvama koje nam nisu strane i tuđe, već srodne i bliske u Kristu" i koje su nam "sunasljednici i sutjelesnici obećanja Božjim u Kristu" (Ef 3,5). Kao prvi korak u izgradnji međusobnog povjerenja i ljubavi, smatra se potrebnim uvesti novi kalendar "za istodobno slavlje velikih kršćanskih blagdana od strane svih Crkava".
Osim toga, predlaže se "našoj braći na Istoku i na Zapadu, svim poštovanim kršćanskim Crkvama" uspostavu prakse tješnje suradnje, međusobne razmjene blagdanskih pisama, razmjene studenata teoloških škola, kao i osnivanje svekršćanskog vijeća koje bi odlučivalo o pitanjima od zajedničkog interesa. Enciklika je izazvala veliko oduševljenje u ekumenskom svijetu. Pohvale i hvalospjevi stizali su sa svih strana, od anglikanaca, episkopalaca, luterana. Za to vrijeme pravoslavni svijet obuzela je velika smutnja i nedoumica pred ovim postupkom Carigrada koji je zaista bio bez presedana.(2) Modernisti su bili oduševljeni, a tradicionalisti, posebno redovništvo, niže svećenstvo i narod bili su krajnje razočarani. Ubrzo patrijarh Meletije Metaksakis, koji je bio zvanično prvi carigradski patrijarh koji je započeo ekumenističke aktivnosti, 1923. god. saziva sabor u Carigradu(3) koji je donio odgovarajuće odluke u skladu s prijedlozima Enciklike iz 1920. i objavio uvođenje novog kalendara bez postojećeg koncenzusa svih mjesnih pravoslavnih crkava po tom pitanju.
U to vrijeme cijela grčka crkva bila je zahvaćena velikim valom modernizacije i evropeizacije koju su zdušno pomagali dvor kralja Otona i novostvorena zapadno-misleća inteligencija. ''Oni su'', piše Makrijanis u svojim memoarima, ''upropastili našu domovinu i vjeru, kojom sada upravljaju bezbožnici. U vrijeme turskog ropstva nije pomjeren ni jedan kamen sa starih crkava. Ali ovi zaluđenici povezali su se u svojim interesima sa zaraženim fanariotima i sličnim koji su se zarazili u Evropi i oni su upropaštavali naše samostane i crkve, neke oskrnavljujući, a druge pretvarajući u štale. Ovo su nam činili mnogi takvi svećenici i laici, vojnici i političari. Iako smo prolili svoju krv u opasnosti smo da izgubimo svoju domovinu i vjeru.'' ''Poluobrazovani intelektualci su činili sve što su mogli da izmijene istinu svoje vjere i da pricijepe sekularizam i racionalizam na sveto drvo pravoslavlja koje je stoljećima ostalo nedirnuto od barbarskih osvajača. Najviše su stradali samostani, neki su zatvoreni, nekima je oduzeta imovina, a u druge su poslani 'progresivni' nadstojnici.''(4) Crkva i prosvjeta su u to vrijeme bile pod jakom kontrolom države koja je sve činila da se suobrazi Zapadu, forsirajući ideju helensko-kršćanske civilizacije. Tradicionalna bizantijska muzika je u gradskim crkvama zamjenjivana teatralnim višeglasnim korskim evropskim pjevanjem. U to vrijeme dolazi i do degradacije tradicionalne ikonografske umjetnosti. U crkve se ubrzano uvodi elektrika, (čak i električna kandila) i postavljaju se klupe. Teolozi i budući crkveni pastiri većinom su obrazovani na papističkom i protestantskom Zapadu, gdje su došli u kontakt s najnovijim ekumenističkim tendencijama. Razlike između pravoslavne crkve i zapadnih ''crkava'' oni su vidjeli isključivo na polju dogmatskih formula koje su se nekako mogle uskladiti i nisu razumijevali da je na Zapadu lik Gospodina Krista zamijenjen humanističkim evropskim čovjekom, da tamo i nema pravog kršćanstva, te da se razlike ne mogu ispraviti kompromisnim sporazumima i dijalogom već jedino istinskim i dubokim pokajanjem te promjenom mišljenja heretika. Istina pravoslavne vjere nije samo skup određenih mrtvih dogmatskih pravila, već sama Bogočovječja ikona Gospodina Krista, čiji je lik omeđen evanđeoskim i svetootačkim učenjima i pravilima kao nepogrešivim orijentirima pobožnosti. Oduzeti makar i najmanju zapovijed znači oskrnaviti cijeli lik Božji.(5) Zato u tim pitanjima nema i ne smije biti kompromisa. Svaki kompromis u bitnim pitanjima vjere ravan je izdaji Krista i idolopoklonstvu, bez obzira kakvi se ciljevi tim kompromisom namjeravaju ostvariti.
BILJEŠKE:
(1) Mjesni sabor u Carigradu iz 1583, sazvan kao reakcija na poziv Grgura XIII, rimskog pape, da pravoslavni prihvate novi rimski kalendar, na kojem su učestvovali patrijarh Jeremija carigradski, Silvester patrijarh aleksandrijski, Sofronije patrijarh jeruzalemski i brojni drugi saborski oci između ostalog jasno kaže:
''Tko god ne slijedi običajima Crkve koji su utvrđeni na Općim saborima Crkve, i svetoj Pashi i kalendaru koji nam oni određuju da slijedimo, nego hoće da se ravna po novoizmišljeno pashaliji i njenom kalendaru papinih bezbožnih astronoma i protiveći im se (običajima Crkve) želi da odbaci i oskvrni dogme i običaje Crkve koje smo naslijedili od naših Otaca, neka bude na takvoga ANATEMA i neka bude odlučen od Crkve i zajednice vjernih.''
Uvođenje novog kalendara, pored toga što razbija bogoslužbeno jedinstvo, Pravoslavne crkve, unosi čitav niz anomalija u bogoslužbeni ciklus godine. Tako, npr. Petrovski post po novom kalendaru se smanjuje, tako da ima godina kada traje samo 2 dana. Pored toga događa se da Blagovijest padne van velikoposnog perioda i dr.
(2) Kakav je bio raniji stav Carigrada po tim pitanjima možemo da vidimo i iz saopćenja Sabora u Konstantinopolju iz 1724. g. kojim je predsjedavao carigradski patrijarh Jeremija III. Sabor je sazvan zbog sve intenzivnijih prozelotističkih aktivnosti papista na području Antiohijske patrijaršije. U saopćenju Sabora se kaže: ''Oni koji su se udaljili od pobožnosti i ostavili otačke i pravovjerne dogme naše vjere i zajedničke Predaje Crkve, pavši i skrenuvši u novotarije i tuđe ideje kao i (druge) nepravoslavne običaje, i koji krivotvoriše i oskvrnuše istinu pobožnosti, takvi više nisu niti se mogu nazivati istinskim kršćanima, već se kao nepravoslavni i inovatori odsijecaju i odjeljuju od kršćanske i crkvene zajednice i izbacuju iz svetog tora, kao zaražene ovce i truležni udovi, te podliježu krajnjim i najvećim crkvenim kaznama, i budući potpuno otuđeni od božanske milosti s đavlom na vječni pakao bivaju osuđeni.''
(3) Na ovom Sinodu se raspravljalo pored pitanja promjene kalendara, također pitanje određivanja fiksiranog dana proslave Uskrsa (promjena pashalije je inače zabranjena 1. Općim saborom i Antiohijskim saborom pod prijetnjom raščinjenja klerika koji to pokuša), zatim stupanje u brak đakona i prezbitera poslije rukopoloženja, drugi brak svećenika, pitanja ublažavanja posta, pomak većih blagdana svetaca u nedjeljne dane.
(4) Against False Union, Aleksandar Kalomiros, 1967.
(5) Sveti Ivan Zlatousti piše: ''Ako i najmanje oštetiš pečat na kraljevskoj novčanici, cijela novčanica postaje falsifikat. Tako isto ako zdravu vjeru i u nečemu najmanje izmijeniš cijela biva oskvrnjena i postaje gora umjesto bolja. Gdje su sada oni koji nas optužuju za agresivnost zbog našeg stava prema hereticima? Gdje su sada oni koji kažu da među nama nema ništa različito, već da razlike bivaju zbog vlastoljublja. Neka poslušaju Pavla koji govori da Evanđelje izmijeniše oni koji i u najmanjem uvode novotarije.''
SERGIJANIZAM U RUSKOJ CRKVI
U međuvremenu poznato nam je kakva je situacija zadesila Rusiju i njen vjerni narod. Poslije boljševičke revolucije 1917. koju su organizirale cionističko-masonske organizacije(1), komunisti su aktivno radili na uništenju Ruske pravoslavne crkve koja je bila duhovna savjest cijelog ruskog naroda i čuvar njegove svete povijesne predaje. Došlo se do rješenja da je najlakše uništiti crkvu iznutra. Tako je nastao tzv. pokret ''žive crkve'' koji je uz pomoć bezbožnih vlasti trebao da sruši patrijarha Tihona i da reformira crkvu na čisto protestantski način i pretvori je u efikasno oruđe bezbožnog sistema. Do pravog otpadništva dolazi u ožujku 1927. g. kada je mitropolit Sergije Stragorodski, poslije nekoliko mjeseci provedenih u boljševičkom zatvoru, pušten na slobodu, da bi ubrzo 24. srpnja te godine izdao zloglasnu ''Deklaraciju'' kojom je ruska crkva zvanično pozdravila bezbožni komunistički režim. ''Deklaracija'' otvoreno pozdravlja Sovjetski Savez kao svoju novu domovinu i izjavljuje da su sve radosti i uspjesi Sovjetskog Saveza, radosti i uspjesi crkve, i da su sve njene žalosti također žalosti ruske crkve. Mitropolit Sergije je na taj način svoju crkvenu organizaciju učinio produženim propagandnim organom komunističke države. U to vrijeme ta ista vlast provodila je krvavi progon ruske crkve, koji je bio strašniji od progona kršćana u doba starog rimskog carstva. Veliki broj svećenika, redovnika i vjernika bio je mučki ubijan, zatvarali su ili uništavali tisuće crkava i samostana. Podlegavši pritisku mitropolit Sergije je otvoreno pred svijetom porekao da u Rusiji postoje progoni zbog vjerskih uvjerenja. Sve one klerike i druge kršćane koji su odbili da učestvuju u njegovom otpadništvu nazivao je ''političkim kriminalcima'', a sovjetska vlast ih je hapsila i slala u sibirske logore smrti. Oni koji su ga branili govorili su da on na taj način spašava crkvu da potpuno ne bude uništena. ''Sergijanizam'' je praktično postao sinonim za izdaju vjernosti Kristu, radi očuvanja izvanjske crkvene organizacije, njenog ovozemaljskog blagostanja i lažnog mira. Vjernici su bili prisiljeni da pokažu bespogovornu poslušnost zvaničnim vođama crkve koji su slijedili ovu politiku, što je često sprovođeno posredstvom samih državnih vlasti. Kada je ova struja konačno pobijedila, mitropolit Sergije zauzeo je mjesto patrijarha i sva opozicija bila je ušutkana, ''sergijanizam'' je postao zvanična politika ruske crkve koja je oblikovala njen duhovni i crkveni život u narednim desetljećima. U periodu 1969 -1970. ''sergijanizam'' je izvezen na Zapad formiranjem tzv. ''Američke mitropolije'' koja je dobila priznanje od Moskve kao autokefalna crkva pod moskovskim sponzorstvom. U tome je posebnu zaslugu imao mitropolit Nikodim lenjingradski, poznati ekumenista i latinofil (koji je svoj život završio srčanim udarom prilikom audijencije kod pape). Klerici ''Mitropolije'' ne samo da su podržavali crkveni kurs Moskve, već su bili često i apologete ruskog političkog režima. Jedan biskup te crkve je poslije posjete Rusiji, umjesto da posvjedoči strašne progone pravoslavnih kršćana i stradanja brojnih novomučenika i ispovjednika u Sibiru, hladno izjavio da su ljudi u Sovjetskom Savezu ''sretni i dobro obučeni, a ako se neko i žali na vlast, pa, toga ima i u Americi, zar ne?!'' Danas je Američka pravoslavna crkva (OCA), koja je nastala iz Mitropolije, poznata po svome krajnjem liberalizmu i vrlo intenzivnoj ekumenističkoj aktivnosti.
Nakon boljševičke revolucije ruska emigracija formirala je svoju posebnu crkvenu organizaciju pod nazivom Ruska zagranična crkva(2) koju je poveo mitropolit Antonije Hrapovicki. Na njoj je ležao veliki zadatak da slobodno, bez ideoloških pritisaka svjedoči u raznim krajevima svijeta, gdje je postojala ruska dijaspora, istinu pravoslavlja i istinu o stradanjima ruske crkve i da nastavi bogate duhovne i intelektualne tradicije iz vremena prije dolaska komunista. Za to vrijeme reforme sergijanista su, doduše, odbacili i mnogi biskupi i vjernici u zemlji, među njima i mitropoliti Josip Petrogradski i Kiril Kazanski. Taj pokret je s vremenom prerastao u tzv. ''Katakombnu rusku crkvu'' (za čije je stvaranje načelno dao blagoslov još i patrijarh Tihon), koja sve do današnjih dana živi potpuno prekrivena velom tajne. Posljednjih godina više se saznaje o toj mučeničkoj crkvi, koja još nije u kanonskom općenju sa zvaničnom Moskovskom patrijaršijom.(3)
Dakle, sovjetska vlast je nastojala, da uništi crkvu preko njenih duhovnih vođa, koji su bili apologete sovjetskog režima u inozemstvu i propovijedali tzv. ''komunističko kršćanstvo'' koje je ideološki pripremalo put za trijumf komunizma, ne samo kao univerzalnog političkog režima, već kao ideološke i pseudoreligiozne tiranije. Da bi ovo razumjeli potrebno je da shvatimo što je komunizam. To nije samo jedan suludi politički režim, već ideološko-religiozni sistem čiji je cilj da zbaci i iskorijeni sve druge sisteme, posebno kršćanstvo. Komunizam je zapravo vrlo snažna hereza(4), čija je osnovna postavka hilijazam ili milenarizam – povijest će dostići svoju kulminaciju u nedefiniranom stanju zemaljskog blaženstva, kao usavršeno čovječanstvo koje živi u savršenom miru i harmoniji. Ovo evanđelje, postalo je oficijelno sveto pismo mnogih moskovskih biskupa koji su počeli da organiziraju razne ekumenske, antiratne, mirovne, ekološke i međureligijske skupove u grandioznim salama Staljinovih socrealističkih palača, uz svestran patronat države. Crkva je ovim stavom davala savršen alibi zločinačkim i antikršćanskim aktivnostima boljševika. Za to vrijeme istinska ruska crkva, vjerni narod ruske zemlje uz nekolicinu biskupa i svećenika, s brojnim ispovjednicima i mučenicima od Solovki do dalekog Sibira trpjeli su neviđena stradanja i progone. O tome nitko od moskovskih biskupa nije govorio. Bila je to tabu tema. Pred svijet je mogla da ode jedino ''istina'' da u Rusiji nema vjerskih progona, a oni koji su u logorima su politički zatvorenici. Dakle, raskol koji je nastao u Rusiji dolaskom boljševika na vlast nije samo politički raskol između crvenih i bijelih biskupa kako se to uobičajeno tvrdi, već otvoreni sukob između ''Kraljevstva ovozemaljskog'' i ''Nebeskog kraljevstva Kristovog'', sukob između dva shvaćanja istinskog zadatka crkve na zemlji. S jedne strane imamo ''sergijanističku'' metodu očuvanja izvanjske crkvene organizacije, na račun izdaje duha Kristove crkve, i mučeničkog puta na kojem crkva izvana strada, ali iznutra jača i duhovno se regenerira.
Zanimljivo je to da je Moskovska patrijaršija u početku pokazivala određene znake opreznosti prema ekumenizmu. O tome svjedoči i sabor biskupa mjesnih crkava održan u Moskvi od 8-18. srpnja 1948. g., povodom 500 godišnjice proglašenja autokefalnosti Ruske pravoslavne crkve. Na tom saboru su predstavnici aleksandrijske, antiohijske, ruske, srpske, rumunjske, gruzijske, bugarske, poljske, čehoslovačke i albanske crkve odbacili učešće u svjetskom ekumenskom pokretu i Svjetskom savezu crkava (SSC)(5), koji je upravo u to vrijeme formiran. Međutim, ubrzo poslije toga uslijed pritiska komunističkih vlasti u pojedinim zemljama s jedne strane i Carigradske patrijaršije s druge, sve ove crkve su ubrzo postale članice SSC. Moskva se u tome posebno isticala, tako da je 29. prosinca 1969. g. objavila i intercommunio s rimokatolicima. Počeli su ekumenski susreti, molitvena zajednička služenja s hereticima. U tom smjeru je pod pritiskom sovjetskih vlasti razvijena aktivna suradnja svih religija na teritoriji SSSR, koje su morale zajedno da rade u korist ''svoje velike domovine''. Danas, u postkomunističkoj eri, kada zvanična ruska crkva ima sve uvjete za slobodno djelovanje još je primjetno da Moskva izbjegava da se odlučno oslobodi ''sergijanske'' prošlosti, da otvoreno osudi herezu ekumenizma, da prizna i proslavi tisuće novomučenika i da ispravi određene kanonske i crkvene neispravnosti koje su se javile u vrijeme sovjetske tiranije. To su i osnovni razlozi koji trenutno onemogućavaju objedinjavanje cijele ruske crkve u zemlji i inozemstvu pod jednom jurisdikcijom.
BILJEŠKE:
(1) Od 22 člana prve komunističke vlade 17 su bili židovi. Pored toga, važno je napomenuti da su od 554 viša rukovodioca Sovjetskog Saveza u postrevolucionarnom periodu 447 bili židovskog porijekla. Očigledno je da su revoluciju organizirale većinom ne-ruske snage uz pomoć bjelosvjetskih slobodnih zidara. Najveće žrtve ove revolucije podnio je pravoslavni ruski narod sa svojom crkvom.
(2) Osnovana u Sremskim Karlovcima 1920. g. s blagoslovom patrijarha Tihona.
(3) Katakombna crkva u Rusiji nikada nije otišla toliko daleko da izjavi da svete tajne zvanične crkve nisu ispravne. Ona se, doduše, potpuno odvojila od zvanične hijerarhije koja je slijedila sergijanistički kurs kolaboracionizma s komunistima, iako svojim vjernicima nije zabranjivala da se po potrebi pričešćuju i u crkvama Moskovske patrijaršije u koje su imali povjerenja.
(4) Vrlo važna činjenica u razumijevanju fenomena komunizma jest da on nije samo ideologija već religija, i zato u komunističkim zemljama ne možemo govoriti o ateizmu već o antiteizmu, bogoborstvu. Komunizam je vulgarizirao određene crkvene običaje i rituale i zamijenio ih svojim surogatima. Litije su zamijenjene prvomajskim paradama, svete ikone svuda prisutnim portretima velikih vođa, bogoslužja sletovima, opela, liturgijama za pokojne, svete moći balzamiranim leševima partijskih vođa. Otud on se ne može ukinuti dekretom već se kao i svaka hereza liječi jedino pokajanjem odnosno promjenom mišljenja.
(5) Iz članka izašlog u časopisu ORTHODOX PRESS SERVICE (br.47, 29.11.1994.g.) pod naslovom ''Ruska pravoslavna crkva razmatra povlačenje iz ekumenskih organizacija'' saznajemo da je formirano konzultativno tijelo pri Moskovskoj patrijaršiji koje treba da razmotri uvjete i moguće posljedice povlačenja RPC iz SSC i prekid dijaloga s hereticima. Jedan od glavnih razloga za to jest nekontrolirani rimokatolički i protestantski prozelitizam na teritoriji Rusije. Vatikan i pored sporazuma u Valamandu (1993) nastavlja da tretira Rusiju kao svoju terra missions.
SVJETSKI SAVEZ CRKAVA
U međuvremenu dolazi do gore spomenutog organiziranja ekumenskog pokreta koji je konačno objedinjen 1948. g. formiranjem Svjetskog saveza crkava (SSC). Četiri godine kasnije carigradski patrijarh Atinagora izdao je Encikliku 1952. g. u kojoj poziva sve poglavare mjesnih pravoslavnih crkava da se pridruže Svjetskom savezu crkava. Kao osnovni razlog za to navode se sasvim banalni razlozi odnosno potreba ''približavanja naroda i nacija'' u cilju ''suočavanja s velikim problemima sadašnjice''. Patrijarh hvali SSC, jer ''on omogućava zajedničke aktivnosti crkava i razvija kooperaciju''. Sve u svemu radi se o dokumentu potpuno sekularne orijentacije u kojemu se koristi jezik uobičajen u međunarodnoj politici i diplomaciji.
Već od 1952. g. pojedine pravoslavne mjesne crkve počele su da se uključuju u SSC, a 1955. g. Carigradska patrijaršija šalje svoje stalne predstavnike u centralu SSC, u Ženevi. Godine 1959. Centralni komitet SSC se sastaje na Rodosu s predstavnicima svih pravoslavnih crkava. Na ovome skupu ekumenizam je praktično ušao među zidove pravoslavlja.(1) Od 1961. pravoslavni ekumenisti sazivali su niz konferencija u cilju realiziranja ekumenističkih ciljeva. 1964. g. održana je treća konferencija na Rodosu. Papa, kentarberijski anglikanski nadbiskup i generalni sekretear SSC poslali su svoje pozdrave. Pravoslavni ekumenisti su sa zahvalnošću uzvratili. Na ovom skupu odlučeno je da se vode ''dijalozi'' s hereticima ''na ravnopravnoj osnovi''. Pored toga afirmirao je pravo da svaka mjesna pravoslavna crkva samostalno njeguje ''bratske odnose'' s heretičkim zajednicama. Te iste godine (1964), patrijarh Atinagora se susreo sa rimskim papom u Jeruzalemu, a naredne godine Carigrad skida anateme protiv papske hereze iz 1054. g. iako Rim ostaje nepokajan u svim svojim novotarijama.
Obzirom da sada ulazimo u period vrlo aktivnih ekumenističkih kontakata, smatramo potrebnim da iznesemo neke autentične izjave prvosvećenika Carigradske patrijaršije čiji put njegovi nasljednici već desetljećima uporno nastavljaju.
BILJEŠKE:
(1) Samo nekoliko godina na Četvrtoj svepravoslavnoj konferenciji u Šambeziju, Ženeva, donesena je odluka u kojoj se kaže: ''Međupravoslavna komisija koja se sastala u Ženevi izražava zajedničku svijest Pravoslavne crkve, da predstavlja organski dio Svjetskog saveza crkava, kao i njenu čvrstu odluku da upotrijebi sva sredstva koja su joj na raspolaganju, teološka i druga, za uspjeh i napredak cjelokupnog rada Svjetskog saveza crkava.'' (Odluka br. 1.) Očigledno radi se o jednoj krajnje protupravoslavnoj odluci koja proglašava herezu da jedna sveta i saborna Pravoslavna crkva predstavlja dio jedne heretičke ''nadcrkvene'' organizacije.
EKUMENIZAM PATRIJARHA ATINAGORE – ''VRIJEME DOGMI JE PROŠLO''(1)
Patrijarh Atinagora poznat je po svojim proekumenističkim stavovima još iz perioda kada je izabran za mitropolita Krfa (1922) i arhiepiskopa Amerike (1947) god. Odmah po preuzimanju dužnosti u Carigradu (1949) on šalje nadbiskupa američkog Jakova da papi Ivanu Pavlu XXIII prenese usmeni hvalospjevni pozdrav nazivajući ga ''drugim Pretečom''(2)!?! Njegovim dolaskom na carigradski prijestol, ekumenizam je na široka vrata ušao u Pravoslavnu crkvu. U svojoj ekumenističkoj teologiji ''jedinstva crkava'' patrijarh Atinagora polazi od činjenice da među kršćanskim vjeroispovijestima ne postoji bitna razlika.(3) Sve one čine jednu jedinstvenu sabornu i apostolsku crkvu, iako je među njima došlo do određenog otuđenja uslijed razlika u učenju. Osnovni zadatak koji se postavlja pred kršćane našeg vremena jest da se razvije svijest o tome da su svi braća u Kristu, jedne i istinite crkve Kristove(4). Dosadašnji pokušaji ostvarivanja jedinstva kroz teološke rasprave nisu dovele do rezultata jer su se dogmatske razlike ispriječile na putu ostvarivanja zajedništva, zato patrijarh Atinagora smatrajući da je sada došlo novo vrijeme, vrijeme ''Svetog Duha'' vjeruje da je jedini put k jedinstvu ''dijalog ljubavi'' kroz koji će sam Duh Sveti pokazati jedinstvo jedne i nepodijeljene crkve Kristove. Da bi se dijalog ljubavi vodio, potrebno je, prije svega jednostavno ''ostaviti prošlost, teološke probleme koji nas dijele'' i potruditi se da ''uvijek budemo sjedinjeni u Kristovoj ljubavi''.(5) Kako i sam u svojoj ''nadahnutoj'' poruci kaže: ''Došlo je vrijeme da ljubav sahrani mrtva slova, da zakopa stoljetnu mržnju, da oslobodi zarobljenu istinu i utamničenu realnost.''(6) ''Kršćanstvo'', po riječima ovog patrijarha moderniste, ''ima danas potrebu za jednom novom teologijom pomirenja.''(7) Očigledno, potrebno je izvršiti punu reviziju pravoslavnog učenja, posebno njegove eklisiologije. Stoljetno učenje i duboko uvjerenje tisuća svetih mučenika i ispovjednika vjere pravoslavne da je Pravoslavna crkva jedina istinita crkva Kristova i da je samo u njoj moguće spasenje javlja se kao anahronizam prošlosti, za ekumeniste toliko bremenite agresivnošću i netolerancijom. Držeći se duha branš-teorije potrebno je da sve crkve zajedno ''ponovo osnuju'' jednu svetu sabornu i apostolsku crkvu(8), da ponovo nađu Krista(9). Ali na koji način? ''Mi kao sredstvo sjedinjenja predlažemo svetu Čašu …'', kaže u jednoj poruci patrijarh Atinagora. Upravo communio inter sacris je osnovni cilj ''dijaloga ljubavi''.(10) Dakle, treba ostvariti uniju na bazi dogmatskog minimalizma, a sve razlike jednostavno ostaviti kao lokalne teološke predaje koje nisu obavezne za druge.
Da se stvori povoljna klima za napredak u ovom smjeru bilo je nužno ukinuti anateme iz 1054. g. Što je i svečano učinjeno 7. prosinca 1965. Jednostavnim potezom pera je izbrisana anatema protiv papizma i rimska ''crkva'' proglašena je za ''sestrinsku crkvu''.(11) Nakon ovoga u obraćanju carigradskog patrijarha i njegovih mitropolita papi ne primjećuje se nikakvo ustezanje. Koriste se izrazi i titule uobičajeni za odnose između dvije sestrinske pravoslavne crkve(12), štoviše, ime pape se unosi u diptihe carigradske crkve što je jedan od osnovnih pokazatelja priznanja pravoslavnosti onima koji ispovijedaju hereze osuđene svetim Ocima i svetim Saborima.(13)
Ideja o ujedinjenju svih kršćanskih, pa i nekršćanskih konfesija, u svojoj biti očigledno je samo prvi korak k sveopćem objedinjenju cijelog čovječanstva, što je jedan od važnijih zadataka koji pred sobom vide patrijarh Atinagora i papa Pavle VI(14). Ujedinjenje kršćanskog svijeta samo je prva faza u općem planu. Pogled patrijarha Atinagore na nekršćanske vjere potpuno je neprihvatljiv za jednog pravoslavnog biskupa. On u potpunosti izražava heretičko shvaćanje Boga i vjere,(15) i u istu ravan stavlja pravoslavnu vjeru s raznim neznabožačkim i heretičkim učenjima. Sliku patrijarha Atinagore upotpunjava njegova neskrivena revnost za modernizacijom i reformacijom pravoslavne crkve, njenih crkvenih običaja i pravila života. Zapravo prateći njegove izjave po tim pitanjima primjećujemo potpuno odsustvo razumijevanja otačke predaje i njenog značaja za očuvanje duhovnog identiteta istinske pravoslavne crkve. U svakom slučaju kao i u svim prethodno navedenim primjerima radi se o nekanonskom i heretičkom ponašanju. Mnoge od tih izjava izazvale su burne reakcije.(16)
Ovo su samo neke od najradikalnijih izjava koje je izrekao patrijarh Atinagora i koje odražavaju novi duh razmišljanja carigradske patrijaršije. Puno se može govoriti o njegovim ekumenskim susretima s papistima u Carigradu i Rimu, zajedničkom susretu i molitvi s papom u Jeruzalemu, famoznom ''skidanju anatema'' 7.12.1965. godine, molitvenim skupovima s jermenskim monofizitima i anglikancima, posjeti Rimu u listopadu 1967. g. kada je sasluživao s papom Pavlom VI, zajedno s njim blagoslivljao okupljeni narod uz frenetične aplauze i bliceve fotoaparata. Ovu ''kazališnu predstavu'' vidjet ćemo opet 1979. g. prilikom posjete carigradskog patrijarha Dimitrija Rimu. Sve ove nečuvene aktivnosti i sentimentalno-proročke izjave začinjene bujnom grčkom retorikom izazvale su nezadrživo nezadovoljstvo i buru među mnogim pravoslavnim kršćanima. Mitropolit florinski Augustin je 1969. god. podnio predstavku sinodu zbog ''nekanonskih i nepravoslavnih aktivnosti patrijarha''. Sveta gora je još ranije protestirala 1964. g. kada su atonski redovnici osudili ''ove prounijatske aktivnosti i stavove carigradskog patrijarha i njegovih istomišljenika''. Oni su apelirali na patrijarha da prestane s ekumenističkim aktivnostima, a ukoliko ustraje u njima zaprijetili su da će prekinuti općenje s njim. Protesti dolaze sa svih strana. Poglavar Ruske zagranične crkve, mitropolit Filaret u svome pismu patrijarhu Atinagori povodom ''skidanja anatema'' ističe da nitko nema pravo da u ime cijele crkve čini ono što je protivno učenju i crkvenim kanonima. On se poziva na 15. kanon Prvodrugog sabora u Carigradu iz 861 g. koji naziva ''časnim među pravoslavnim kršćanima'' one biskupe i klerike koji prekinu općenje sa svojim patrijarhom ukoliko on otvoreno propovijeda herezu. Sa svih strana se čuje stav ''da nema kompromisa u stvarima pravoslavne vjere''. Kakav je odgovor Carigrada na sve ovo?
Potpuno ignoriranje! Carigradska patrijaršija do dan danas nije objavila nikakav demant, ili barem objašnjenje svojih heretičkih stavova i aktivnosti, nego je s njima nastavila još dalje. Ostale mjesne pravoslavne crkve ne samo da su šutke prelazile pored svega što se događa čuvajući lažni mir u crkvi i time prešutno amenujući uvođenje nove hereze u okvire crkve, već su pojedini predstavnici njihove hijerarhije i sami počeli da aktivno učestvuju u ekumenizmu premašujući često i ''kardinale s Fanara''.
Ekumenski krugovi vidjeli su u patrijarhu Atinagori ''proroka novog vremena'', ''duhovnog oca pravoslavne renesanse'' (nadbiskup Jakov američki)(17). Časopis Εκκλησια prednjačio je u pohvalama prikazujući ga kao sveca. (Εκκλησια 1.15.1972). Nadbiskup atenski Jeronim, koji je ostao upamćen kao veliki prijatelj rimokatolika i ekumenista bez ikakve rezerve, povodom smrti patrijarha Atinagore 1972. g. izjavio je da ''veliki ne umiru, a Atinagora je zaista bio veliki''.
To da je bio veliki najbolje potvrđuje ne samo njegov život već i njegova smrt. Jer nikada do sada u povijesti pravoslavne crkve smrt jednog poglavara nije izazvala takvu svekršćansku žalost i suosjećanje cijeloga svijeta. Čak je i sveta općina Svete gore uputila telegram u kojemu izražava molitvenu želju ''da se duša pokojnog patrijarha nađe u zajednici sa Zlatoustim, Bazilijem, Grgurom i Fotijem Velikim''. Teško je razumjeti do koje mjere poltronska kurtoazija može da dovede kršćansku savjest. Častan je spomena primjer jednog atenskog đakona koji je odbio da služi parastos patrijarhu Atinagori pošto je on heretik. Svakako, puno je pravoslavnih kršćana u Grčkoj koji su bili užasnuti nečuvenom izdajom pravoslavlja na Fanaru, ali nažalost na takve tonove rijetko nailazimo u izjavama crkvenih zvaničnika. Ipak glasovi protesta dolazili su od strane velikih duhovnika kao što su bili o. Epifanije Teodoropulos(18) i otac Filotej Zervakos(19), nadstojnik samostana Longovarda na Farosu koji je kao vjerno duhovno djete sv. Nektarija Eginskog na vrijeme osjetio opasnosti ekumenističke hereze. Protest je učinio i mitropolit Filaret iz Njujorka svojim čuvenim ''pismima bola'', zatim brojni teolozi i savjesni kršćani iz cijelog svijeta.
Svi ovi događaji i aktivnosti prvosvećenika carigradske crkve i njegovih istomišljenika širom pravoslavnog svijeta plastično odražavaju osnovni duh filozofije 20 stoljeća koja iako razjedinjena u stotinama raznih filozofskih pravaca i ideologija ipak ima zajednički imenitelj. Nju je možda najjasnije izrazio Ivan Karamazov koji kaže: ''Bog je mrtav, zato čovjek postaje Bog i sve je moguće.'' Ova misao je srž suvremenog nihilizma, anarhizma i ekumenizma. Ekumenisti uporno spominju sintagmu ''Nova epoha''. U korijenu te ideje leži drevna hereza hilijazma, jer što bi drugo moglo opravdati takve radikalne promjene i monstruozna izopačenja pravoslavlja osim činjenice da ulazimo u nove povijesne okolnosti, novu vrstu vremena u kojoj ideje prošlosti više nisu važne. Osnovni rukovodilac svih ovih kretanja zapravo je duh vremena. Rimokatolička ''crkva'' stoljećima vodi borbu da preobrazi kršćanstvo u humanizam. Na Drugom vatikanskom koncilu istaknuta je potreba da se crkva posuvremeni u svakom pogledu –aggiornamento (posuvremeni). Papa Pavle VI proročki izjavljuje: ''VOX TEMPI – VOX DEI'' (Glas vremena je glas Božji). Koliko je to samo suprotno svetootačkom načinu razmišljanja velikog ispovijednika pravoslavlja sv. Atanazija Velikog koji je govorio: ''Znajte da moramo da služimo ne (ovom) vremenu već Bogu.'' Dakle, bilo je potrebno da se reforma sprovede i na Istoku. Patrijarh Atinagora je uporno radio na uvođenju novog duha u crkvu ne obazirući se na to da time krši desetine kanona i cjelokupnu svetu tradiciju crkve. Uostalom, njegovi istomišljenici nikada nisu ni pokušavali da ga opravdaju kao teologa ili tradicionalistu. Za njih je on ''prorok novog vremena'' čije se ideje ne mogu osuditi zato što on već živi u ''novom vremenu'' ispred svoga vremena i svoje generacije. Sam Patrijarh često je govorio o ''Trećem dobu Svetoga Duha''. Radi se o staroj hilijastičkoj ideji koju je propovijedao i Berđajev, a može se pratiti u prošlost direktno do Joakima od Fiore, a indirektno do montanista. Ideja Novog doba prožima gotovo cijelu evropsku misao u periodu posljednja dva stoljeća. Ove ideje posebno su aktualne u mnogim suvremenim pokretima objedinjenim pod imenom New Age (Novo Doba), ili The Age of Aquarius (Doba vodenjaka) što označava početak novog astrološkog ciklusa i kraj jednog civilizacijskog perioda u kojemu je dominiralo kršćanstvo. U namjeri da konačno otvore dveri tisućugodišnjeg kraljevstva mira i blagostanja na zemlji, glavni inspiratori ovih ideja konstantno su forsirali pojam ''progresa'' koji je ključna riječ svih evropskih revolucija. Stalno se govori o novoj moralnosti, novom poimanju religije, bratstvu svih naroda i vjera, toleranciji i kompromisu, proljeću kršćanstva i potrebi reinterpretacije pojma crkve. A sve ove spomenute ideje pored njima sličnih u oblasti politike i ekonomije sastavni su dio Novog svjetskog poretka, koji ima za cilj da izvrši prepravku Božjeg poretka, i da stvori ljudsko kraljevstvo na zemlji bez Boga. Nažalost, i pored vjerojatno iskrenih dobrih namjera nekih naivnih ekumenista, ovaj pokret služi upravo sasvim suprotnom cilju, uništenju crkve i pravoslavne vjere i ostvarenju zemaljskoga kraljevstva Antikrista.
BILJEŠKE:
(1) Iz izjave patrijarha Atinagore 29.6. 1963.
(2) ''Vaša svetosti, moj patrijarh me je ovlastio da vam kažem da je šesti stih prve glave Evanđelja od Ivana napisan za vas i da on vjeruje da ste vi onaj čovjek koji je poslan od Boga i čije je ime Ivan, te da se sedmi stih iste glave odnosi na vašu misiju. Kao što je On ''dođe za svjedočanstvo, da svjedoči za svjetlost, da svi vjeruju kroz njega'', na isti način i za isti zadatak ste vi izabrani. Vi sami niste svjetlost, ali ste uzdignuti na rimski tron da biste ''svjedočili za svjetlost.'' (Iv 1,6-8) Iz pozdravne propovijedi.
(3) ''Mi ne vidimo nikakvu prepreku na putu sjedinjenja rimske i istočne crkve. Ne vidimo nikakvu prepreku iz najprostijeg razloga, što takve prepreke ne postoje'' (Ορθοδοηος τυπος)
(4) ''Mi pravoslavni i katolici smo braća. Petar i Andrija su bili braća, samo jedan u Rimu, a drugi u Grčkoj. To treba da budemo i mi: katolici i pravoslavni, suradnici i braća. Vrata nas čekaju otvorena, treba samo da uđemo.'' (Καθολικη, 24.1.1962.)
(5) Iz pozdrava melhitskom unijatskom patrijarhu Maksimu IV, (Καθολικη, 22.1.1964): ''Živimo u jednom novom vremenu. Ostavimo prošlost, teološke probleme koji nas dijele, ostavimo ih onima koji su za to nadležni, a mi se potrudimo da od ovoga trenutka uvijek budemo sjedinjeni u Kristovoj ljubavi.''
(6) ''Započnimo treći period crkve, period ljubavi, u pomirenju i međusobnom jedinstvu. Dakle, došlo je vrijeme da ljubav sahrani mrtva slova, da zakopa stoljetnu mržnju, da oslobodi zarobljenu istinu i utamničenu realnost.'' (Καθολικη 3.5.1967.).
(7) ''Na putu k jedinstvu ne treba da se jedna crkva kreće prema drugoj, nego da svi zajedno ponovo osnujemo jednu svetu sabornu i apostolsku crkvu, koja će postojati na Istoku i Zapadu, kao što smo živjeli do 1054 i pored tada postojećih teoloških razlika.'' (Iz božićne poslanice 1967.)
(8) Pri susretu s papom u Jeruzalemu patrijarh je izjavio: ''Ovo nije samo susret između dva čovjeka od odgovornosti. On ima veliki cilj, da ponovo nađemo Krista koji je samo među sjedinjenim, a ne razdvojenim.'' (Iz knjige Eirhnopoi, str 135)
(9) ''Ovaj dijalog vodimo s osnovnom namjerom da stignemo na isti cilj, koji je zajednička čaša koju smo imali tisuću godina do 1054. I tada smo imali razlike, jer smo i tada imali teologe, a imali smo svetotajinsko općenje.'' (iz propovjedi u Londonu 13.11.1967.)
(10) Nijedna mjesna pravoslavna crkva nije zvanično protestirala pred ovim nekanonskim i antipravoslavnim aktom. Proteste su, doduše samo uputili pojedinci i predstavnici Ruske zagranične crkve i starokalendarci. Pošto se radi o jednom nekanonskom i protupredanjskom aktu s pravom se može zaključiti da on suštinski ne obavezuje nijednog pravoslavca da ga prihvati.
(11) Jedan od mnoštva primjera je pozdrav patrijarha Atinagore papi Pavlu VI prilikom dolaska u Rim 1967. g. ''Osjećamo posebnu radost što dolazimo u Rim vrlom nadpastiru, nosiocu apostolske milosti i nasljedniku plejade svetih i mudrih muževa, koji u časti i poretku zauzima prvi prijestol u zajednici kršćanskih crkava cijele zemlje.'' (Καθολικη, 7.12.1967.)
(12) ''Nalazeći se pored vaše poštovane svetosti uvijek u duhu i srcu, posebno se sjećamo vas i vaše najsvetije rimokatoličke crkve u molitvi, na svetoj liturgiji u posve časnom patrijaršijskom hramu.'' (Καθολικη 4.11.1969.)
(13) ''Nadajmo se da će se uskoro ostvariti san kršćana svih vremena o ujedinjenju crkava. Ovaj dijalog će dovesti do jedinstva kršćanskih crkava što će biti prvi korak k ujedinjenju u svjetskim razmjerima.'' (Καθολικη, 18.8.1963.) ''Nalazimo se u vremenu u kojem Papa rimski ide ispred svih nas. Ljubljeni moj brat Pavle II – zovem ga Drugim, a ne šestim zato što je trebalo da se rodi odmah iza apostola Pavla po svome djelu – pokazao je toliko dalekovidnosti i smjelosti, da ga uvrštavam među najveće pape u povijesti.'' (Καθολικη, 24.5.1967.)
(14) ''Varamo se i griješimo ako mislimo da je pravoslavna vjera sišla s neba, da druge konfesije nemaju vrijednosti. Tri stotine miliona ljudi su izabrali islam da bi došli do svoga Boga, a druge stotine miliona su protestanti, katolici, budisti. Cilj svake religije je da obogati čovjeka.'' (Ορθοδοηος τυπος dec. 1968.)
(15) Kao primjer navodimo neke dijelove intervjua patrijarha Atinagore listu Εθνος od 20.3.1970. Ove skandalozne izjave imale su za posljedicu da su četiri mitropolita grčke crkve na čelu s Augustinom florinskim, prekinuli spominjanje patrijarha.
''Danas mantija ne znači više ništa, mantija ne čini svećenika, svećenik mora da pokaže sebe bez mantije. U tome je stvar. Sigurno, treba da budemo realisti i prije svega da ne ne plašimo istine. Često puta kažemo da je ovo ili ono tradicija i da treba da ostane. Greška, velika greška. Koliko samo običaja u crkvi nije autentično, nije drevno, i stoga se borimo da se toga oslobodimo. Sasvim se slažem s brakom klerika i poslije rukopoloženja. Rukopoloženje nije prepreka braku. Optužuju nas da ne držimo dobar kurs. Puno bih se radovao da nam predlože svoje rješenje za pokušaj sjedinjenja crkava. Mi kao sredstvo sjedinjenja predlažemo svetu Čašu. Imali smo zajedničku Čašu i kada smo bili odvojeni od Zapada do 1054. Došlo je do raskola i prestali smo. Došlo je do anateme između dvije crkve, Zapadne i Konstantinopoljske, što je prepreka? Imamo mnoge razlike, kažu. Koje? Filiokve? Pa, on postoji još od sedmog stoljeća, a crkve se nisu razdvojile. Primat i nepogrešivost? Što se to nas tiče? Neka svaka crkva drži svoje običaje. Ako to želi katolička crkva neka to drži. Ali vas pitam, gdje je ta nepogrešivost danas, kada papa ima stalni petnaestočlani savjet koji odlučuje. Uostalom, svi sami sebe smatramo nepogrešivim. U svom poslu, mislima u svemu. Da li te pita tvoja žena koliko će soli da stavi u jelo? Naravno da ne. Ona ima svoju nepogrešivost. Neka ima i papa ako to želi. Mi to ne tražimo. Teološki dijalog neće donijeti rezultate. Nismo spremni i trebat će nam stoljeća. Samo je jedan dijalog moguć – dijalog ljubavi.''
(16) Kako bi bolje upoznali lice ekumenizma navodimo donekle skraćene izvode iz proekumenističke knjige ''Mirotvorci'' koja podrobno opisuje ekumenističku odiseju patrijarha Atinagore. Slična režija primjetna je i u svim sličnim spektaklima njegovih nasljednika i istomišljenika.
SUSRET U JERUZALEMU
Susret pape Pavla VI i patrijarha Atinagore u Jeruzalemu bio je prvi susret poglavara Rima i Carigrada u posljednjih 526 godina, točnije od susreta u Ferari između patrijarha Josipa drugog i pape Eugenija četvrtog. Pošto su zajednički pročitali molitvu ''Oče naš'', izmijenili poljubac mira i zajednički blagoslovili narod, na kraju je patrijarh darivao papu skupocjenom nadpastirskom panagijom, s predstavom Gospodina kao Učitelja, simbolom biskupske časti pravoslavnih poglavara. Prisutni grci su uzviknuli: ''Svetosti, stavite mu je oko vrata!'' Ovo je bilo prevedeno papi i on je sa suzama u očima skinuo stolu, neku vrstu epitrahilja, dok mu je patrijarh svojim rukama, koje su se tresle od uzbuđenja stavio panagiju. Tada su svi uzviknuli: ''Aksios (dostojan) Aksios!'' pred iznenađenim pogledima članova papine pratnje koji su prvi put čuli gromki liturgijski poklič pravoslavnog rukopoloženja (hirotonije). Ovaj poklič bio je najrječitije priznanje jedinstva svećenstva Svjetske crkve. Papa Pavle šesti je priznat od strane prvoprijestolnih klerika i vjernog naroda kao član njihovog biskupskog tijela. Ovu panagiju je papa nosio na grudima kada se vratio u Rim i prilikom svih slijedećih susreta s patrijarhom. Poslije toga je patrijarh papi poklonio zlatni križ s proslave tisućugodišnjice Svete gore, prefinjene umjetničke obrade, a ostalim članovima pratnje druge darove s iste proslave. Ponovo izmijenivši riječi uzajamne zahvalnosti izašli su na mali balkon patrijaršijskog dvora da bi blagoslovili narod koji je bio okolo skupljen i koji im je klicao. Blagoslovili su ga i opet su zajedno jedan drugom pred narodom dali bratski poljubac u Kristu, a zatim se povukli.
SKIDANJE ANATEMA
Od osam članova sinoda patrijarha Atinagore, dokument o ''skidanju'' anatema potpisalo je šest. Nisu se složili i odbili su da potpišu Jakov derkijski i Maksim sardski. Ceremonija je obavljena 7. prosinca 1965. godine istovremeno na Fanaru i u Rimu. Pravoslavnu delegaciju činili su mitropolit Meliton iliupoljski, arhiepiskop Jakov američki i mitropoliti Atinagora tijatirski i Hrizostom austrijski u pratnji arhimandrita Maksima Agiorgusija i đakona Bartolomeja Arhondonija (današnjeg carigradskog patrijarha). Pogledajmo što o tome kaže ekumenistička knjiga ''Mirotvorci'':
''U 11.10 h u patrijaršijski hram dolazi papina delegacija na čelu sa kardinalom Laurencijem Sehanom. Obučeni su u svečane stole i odvode ih do soleje. Patrijarh silazi sa svoga trona grli i ljubi kardinala, nadbiskupa i druge članove pratnje. Kardinal se penje na sporedni tron, a nadbiskup sjeda u obližnju stasidiju. Kada je božanska liturgija došla do trenutka čitanja Evanđelja, sekretar svetoga sinoda arhimandrit Gabriel je s ambona pročitao zajedničku izjavu pape i patrijarha.'' Vrhunac je nastupio kada je arhimandrit pročitao riječi kojima: ''Također odbacuju i ukidaju iz sjećanja crkve anateme koje su bile uslijedile, jer sjećanje na njih sve do danas predstavlja prepreku uzajamnom približavanju u ljubavi i stoga iste predaju zaboravu …. i konačno izražavaju žaljenje zbog tužnih događaja koji su prethodili i uslijedili (anatemama) i koji su uslijed djelovanja raznih faktora, među kojima je i međusobni nedostatak razumijevanja i povjerenja, konačno doveli do potpunog prekida crkvenog općenja.'' Nakon toga je patrijarh svečano s trona pročitao svečani akt ukidanja anatema. Istog dana u 19.00 sati u rimokatoličkom hramu Svetog duha u Carigradu služena je pontifikalna misa i otpjevana je svečana doksologija TE DEUM.
Što se toga dana događalo u Vatikanu? ''Predsjednik patrijaršijske delegacije Mitropolit Meliton stiže u Rim u 16.00 sati 7. prosinca. Na aerodromu ga dočekuju vatikanski velikodostojnici. U 20.30 sati patrijaršijsku delegaciju uvode u baziliku svetog Petra prepunu velikodostojnika i naroda. Na ulazu mitropolit Meliton oblači mandiju. U pratnji kardinala Johana Vilenbransa koji je bio obučen u puno biskupsko odijelo kao i drugih članova delegacije, ulazi u hram i smještaju se na sjedišta desno od centralnog oltara ''Ispovijedanja'' odmah do predstavnika kraljevskih kuća. U dirljivoj i veličanstvenoj atmosferi počinje služba. Ulazi litija koju čini 2399 članova Drugog vatikanskog koncila, patrijarsi, kardinali, nadbiskupi, biskupi u liturgijskom odjelu zaključno sa papom Pavlom šestim, koji ulazi pješke (pape su do tada nosili u nosiljci), obučen također u bijelu nadpastirsku haljinu sa zlatovezenom mitrom noseći u ruci nadpastirski štap. Blagoslivlja narod i uspinje se u svoj prijestol.'' Nakon proiznošenja različitih litanija i saopćenja četiri posljednje odredbe Koncila, papin sekretar nadbiskup Periklo Felići najavljuje kardinala Vilenbransa, sekretara povjereništva za jedinstvo kršćana, koji je nakon burnog aplauza na francuskom jeziku pročitao zajedničku izjavu patrijarha i pape. Uskoro je počela pontifikalna misa u kojoj je saslužilo 24 velikodostojnika. U jednom trenutku mitropolit Meliton je u pratnji kardinala priveden pred papin tron gdje je kardinal Bea pročitao papin akt o ukidanju anatema na latinskom (AMBULATE IN DILECTIONE – hodite u ljubavi) u kojem se izražava žaljenje zbog nemilih događaja iz prošlosti i izražava nada da će skidanje anatema omogućiti uspostavljanje punog jedinstva. Papa potom svečano predaje Melitonu akt izmijenivši sa njim poljubac mira koji je propraćen silovitim aplauzom. Sve je to direktno prenosila papina radio stanica u sve krajeve svijeta. Nakon mise papa prima u svojoj palači carigradsku delegaciju. Mitropolit Meliton je tom prilikom izjavio: ''Danas se između dva prva trona Zapada i Istoka oficijelno i crkveno ostvaruje osnovna pretpostavka postupnog uklanjanja razlika u bratskoj ljubavi. Ti, kao prvi biskup kršćanstva i drugi po redu brat tvoj, biskup konstantinopoljski, nakon ovog današnjeg svetog događaja, možete ove godine da se po prvi put nakon dugih stoljeća, jednim ustima i jednim srcem obratite ljudima, koji u crkvi i van nje, u bolu očekuju blagoslov i mir.''
PAPA PAVAO VI U KONSTANTINOPOLJU
''Papa noseći panagiju koju mu je patrijarh poklonio u Jeruzalemu stiže pred vrata patrijaršije. Zvona zvonko odjekuju, a okupljeno mnoštvo pozdravlja aplauzom i poklicima. Dočekuju ga mitropoliti halkidonski Meliton i derkijski Jakov. Papi prilazi svečana litija koju čine đakoni i arhimandriti obučeni u zlatotkane haljine i prate ga do ulaska u patrijaršijski hrama sv. Grgura. Tamo ga čeka patrijarh koji nosi svoju svečanu mandiju. Sa suzama u očima izmjenjuju poljubac u Kristu i zajedno ulaze unutrašnjost hrama, dok tridesetpetočlani bizantijski zbor pjeva: ''Što je dobro i što lijepo nego kada braća žive zajedno.'' (Ps. 132,1)
Dvojica prvosvećenika penju se na jednu onižu platformu na kojoj su dva identična trona ispred kraljevskih dveri ikonostasa. Tu se mole, ''uzimaju vrijeme'' kao da će zajedno da služe. Desno od pape je poredan sveti sinod i gostujući velikodostojnici. Lijevo od patrijarha su kardinali i nadbiskupi iz papine pratnje. Poslije tropara Svetom Duhu, apostolima Petru i Pavlu i Bogorodici, slijede stihovi iz velikog slavoslovlja i jektenije koje čitaju đakoni. Po prvi put u posljednjih pet stotina i više godina čuje se iz jednih pravoslavnih usta gromka prozba – JOŠ SE MOLIMO ZA NAJSVETIJEG PAPU RIMSKOG I ARHIEPISKOPA I PATRIJARHA NAŠEG. Bila je to zaista dirljiva povijesna zajednička molitva, prva pred žrtvenikom i narodom.'' Služba je završena patrijarhovom molitvom i zajedničkim čitanjem ''Oče naš''. Zatim su uslijedili pozdravi dvojice prvosvećenika u formi dijaloga:
PAPA: Brate, puno ljubljeni u Kristu! Prije više od tri godine Bog nam je u svojoj beskrajnoj dobroti darovao da se susretnemo s vama u Svetoj zemlji gdje je Krist osnovao svoju crkvu i prolio svoju krv za nju. Danas ta ista ljubav Kristova i Njegove crkve dovodi nas da izmijenimo poljubac bratske ljubavi ovdje gdje oci naši u vjeri preminuše i ispovjediše jednim srcem svetu Trojicu, nerazdijeljenu i istovjetnu.
PATRIJARH: Najsvetiji i puno ljubljeni u Kristu brate! Slava Bogu koji čini čudesa koji nas je danas udostojao u svojoj beskrajnoj ljubavi i najvećoj časti da primimo vašu nam toliko ljubljenu i poštovanu svetost koja nam dolazi iz starog Rima noseći njen poljubac svojoj mlađoj sestri. (Crkvi Novog Rima – Konstantinopolja)
PAPA: U svjetlosti ljubavi naše prema Kristu i međusobne bratske ljubavi otkrivamo opet duboku jednakost naše vjere, a stvari u kojima još nismo suglasni ne treba da nas sprječavaju da osjećamo to duboko jedinstvo.
PATRIJARH: Gospodin nas je postupno vodio i doveo nas pred bolne točke naše zajedničke povijesti. I zapovjedio nam je da dignemo zavjesu koja nas razdvaja. Ukazujući poslušnost Njegovoj volji, težimo jedinstvu svih i punom općenju ljubavi i vjere u sasluženju zajedničke Čaše Kristove.
PAPA: Ljubav nam dozvoljava da vidimo naše jedinstvo kako raste u sasluženju i podstiče nas da sve snage pokrenemo kako bismo ubrzali dolazak tog dana Gospodinovog, priznajući i poštujući jedni druge, brinući se o cjelovitosti i uzrastanju naroda Božjeg i izbjegavajući sve što bi moglo da ga razdijeli. Ljubav je vitalna točka, nezamjenljiva za rast vjere, a općenje u istini je uvjet pune manifestacije ljubavi koja se izražava u sasluženju.
PATRIJARH: Sagradit ćemo tijelo Kristovo, sakupit ćemo ono što je razasuto zajedničkim crkvenim nastojanjima, usmjeravajući teološki dijalog k principima pune jednakosti u temeljnim osnovama istine i slobode.
PAPA: S ne licemjernom ljubavlju ljubimo vas svetim poljupcem.
PATRIJARH: Blagoslovljen si brate koji dolaziš u ime Gospodinovo.''
Poslije ovog razgovora uslijedila je razmjena darova. Patrijarh poklanja papi zlatotkani epitrahilj iz šesnaestog stoljeća. Na njemu je ispisana posveta koja kaže: ''Kao znak da još od Apostola imamo zajedničko blago svećenstva.'' Kada je patrijarh stavio papi epitrahilj oko vrata narod je spontano počeo da kliče – Aksios! Aksios! Papa je zauzvrat poklonio ikonu, rad slikara Trenta Logaretija, kojoj se patrijarh poklonio i poljubio je. Služba se završila zajedničkim blagoslovom. Papa je izgovorio latinski posljednji stih 2. poslanice Korinćanima, a patrijarh je završio otpustom svete liturgije. Zbor je potom zapjevao mnogoljetstvije papi i patrijarhu. ''NAJSVETIJEM I NAJBLAŽENIJEM PAPI RIMSKOM PAVLU ŠESTOM, MNOGAJA LJETA!'' Uslijedili su burni aplauzi. Potom su izašli iz crkve i zajednički blagoslovili narod. U razgovoru koji je uslijedio u patrijaršijskom dvoru papa je zamolio patrijarha da prilikom svoje predstojeće posjete pravoslavnim patrijarsima prenese bratske izraze ljubavi i da sa svoje strane učini sve što od njega zavisi da dođe dan ujedinjenja.
U 21.10h papa je došao u latinsku crkvu sv. Duha. Dočekan je gromkom zvonjavom. Jedva uspijeva s pratnjom da se probije kroz masu naroda koji se sakupio. Mješoviti zbor uz pratnju orgulja pjeva himnu ''Christus vincit''. Nakon stiha s molitvom za papu, zbor pjeva: ''ATHENAGORAS ARCHIEPISCOPO CONSTANTINOPOLITANO ET OECUMENICO PATRIARCHA VITA, PAX ET FELICITAS PERPETUA.'' Dvojica prvoprijestolnika sjedaju na svečane tronove postavljene ispred oltara. Papa nosi panagiju iz Jeruzalema i zlatotkani epitrahilj, a patrijarh zlatni križ pape Ivana XXIII. Služba je počela himnom Svetom Duhu ''Veni creator spiritus''. Potom je papa pročitao molitvu, a nakon toga je uslijedilo čitanje Apostola (Ef 3,8-21) i Evanđelja (Iv 14,23-30). Zbor je opet zapjevao himnu ''Ubi caritas'' a onda su počele litanije za oba prvosvećenika. Sasluženje je završeno molitvom otpusta i pročitanim ''Oče naš'' na oba jezika. Nakon što su papa i patrijarh izmijenili poljubac mira i zajednički blagoslovili kler i narod napustili su hram dok je zbor pjevao ''Magnificat anima mea dominum'' (Veliča duša moja Gospodina)
PATRIJARH ATINAGORA U VATIKANU
U petak 26. listopada 1967. g. papa Pavao VI i patrijarh Atinagora susreli su se po treći put. Sa suzama su izmijenili izraze mistične ljubavi, sveti bratski poljubac što je pred očima miliona gledatelja koji su sve to promatrali preko Eurovizije zaista činilo dirljivu scenu. To je bio najjači dokaz jedinstva u Kristu. Dvojica prvosvećenika blagoslovivši narod ulaze u prepuni hram u kojemu su već mjesto zauzeli kardinali, preko dvije stotine članova biskupskog sinoda, kler i predstavnici redovničkih zajednica Rima, članovi diplomatskog kora i drugi uzvanici. Na početku su se poklonili pred kapelom svetih Tajni i Bogorodice, a potom se uputili do groba apostola Petra dok je zbor sikstinske kapele pjevao razne himne. Tamo su se obojica tiho pomolila i patrijarh je darovao jedno bizantijsko kandilo koje je sam i zapalio. Poslije toga uspinju se na centralni oltar iznad groba apostola Petra koji pokriva veličanstveni Berninijev ciborij. Prvi put u povijesti papinstva pored papinog trona postavljen je još jedan za prvoprijestolnike Starog i Novog Rima. Odatle su papa i patrijarh učestvovali u bogoslužju koji je u stvari bio skraćena božanska liturgija bez proskomidije, posvećenja darova i pričešća nešto kao liturgija prije posvećenih darova, samo bez euharistijskog dijela koji će se uključiti onda kada sve bude spremno za sasluženje, odnosno kada Sveti duh to omogući svojim nadahnućem. Bogoslužje je počelo 118. psalmom, uvodnom molitvom, čitanjem apostola (Fil 2,1-11) na latinskom jeziku. Potom je uslijedila himna ''Ubi caritas''. Pročitano je i Evanđelje (Iv 13,1-15) kojega je pročitao u bizantijskom napjevu na grčkom jeziku veliki nadđakon. Poslije toga počele su jektenije vjernih na šest jezika na koje je narod gromko odgovarao Κυριε ελεησον. Pročitan je prolog ''uznošenja'' s jednom dugom papinom molitvom za jedinstvo crkve. Nakon toga zbor je otpjevao pjesmu: ''Svet, svet, svet Gospodin sabaot.'' Svi su pročitali ''Oče naš'', poslije čega su uslijedili pozdravi. Nakon ove službe sišli su u kriptu pred grob pape Ivana XXIII gdje je patrijarh Atinagora vidno uzbuđen pripalio svijeću, okadio grob i otpjevao nekoliko pjesama iz službe za upokojene. Nakon toga je na grob položio tri klasa uz riječi Evanđelja: ''Ako zrno žita padnuvši na zemlju ne umre, samo ostaje, a ako umre mnogi rod donosi.'' (Iv 12,24) Papa je potom rekao: ''Vi predstavljate predaju crkava Ponta, Galacije, Kapadocije, Azije i Bitinije. Patrijarh mu je odgovorio: ''A vi ste nosilac apostolske milosti i nasljednik plejade svetih ljudi koji su pozvani na tron prvi u časti i poretku u cijeloj crkvi.'' Bogoslužje je završeno molitvom patrijarha za mir crkve i svijeta i apostolskim blagoslovom dvojice prvoprijestolnika. Potom su obišli glavni oltar dok je zbor pjevao himnu: ''Pjevajte Gospodinu pjesmu novu.'' (Ps. 97)
(17) Nadbiskup Jakov je dao da se podigne velika statua patrijarha Atinagore u parku teološke škole u Bostonu. Statua predstavlja patrijarha sa putirom u ruci kako poziva sve kršćane na općenje u jednoj čaši. Ne bi bilo čudo da ekumenisti jednoga dana pokrenu i proces kanonizacije patrijarha Atinagore. To bi bio jedini ''svetac'' crkve koji je podržavao ekumenističke stavove.
(18) Arhimandrit Teofanije Teodoropulos je napisao svetootački oštro otvoreno pismo patrijarhu Atinagori u kojem raskrinkava njegovu izdaju pravoslavne vjere. Pismo je izašlo u časopisu ''Tri Jerarha'' br. 1228, 1965. g.
(19) Otac Filotej Zervakos je napisao jedno otvoreno pismo patrijarhu Atinagori u kojemu mu svetootački oštro daje pouku o poniznosti i poručuje: ''Ako zaista voliš papu, idi i kaži mu cijelu istinu: – Dragi papa, pošto te volim reći ću ti nepobitnu istinu. Slušaj, ako imaš uši da čuješ. Ti si prvi u oholosti, a ja sam odmah za tobom. Ti, zbog toga što kažeš da si nepogrešiv, a ja zato što me zovu najsvetijim. Obojica smo lažovi, zato što ni ti nisi nepogrešiv ni ja nisam najsvetiji. A, ako nas ljudi, u namjeri da nam laskaju, zovu nepogrešivim i najsvetijim, kažimo im istinu. Mi nismo ono što mislite. Mi smo grešnici. Kažite im ono što je Bogočovjek, Gospodin naš Isus Krist rekao bogatom mladiću: Što me zoveš dobrim. Nitko nije dobar osim jednoga Boga'' (Mk 10,18). Patrijarh je ljutito vratio pismo o. Filoteju ne zadržavši ga kod sebe da ne bi ostalo u patrijaršijskim arhivama. (Ορθοδοηος τυπος, Atena 1979. godine.)
PATRIJARH DIMITRIJE – NA STRANPUTICI SVOGA PRETHODNIKA
Patrijarha Atinagoru je na tronu Carigradske crkve naslijedio 1972. g. patrijarh Dimitrije. Mnogi su vjerovali da će Atinagorin nasljednik napustiti dotadašnji kurs, pošto se radilo o čovjeku koji se između ostalih potencijalnih kandidata (kao što je zloglasni ekumenista nadbiskup Jakov američki), nije pretjerano isticao u ekumenističkim nastrojenostima. Međutim, već na osnovu njegove propovijedi na ustoličenju bilo je jasno da on nastavlja put svojega prethodnika. Evo njegovih riječi:
''S ovoga mjesta, kao prvi među jednakim svete Pravoslavne crkve pozdravljamo najsvetijeg i najblaženijeg papu rimskog Pavla VI i prvog među jednakim u cijeloj crkvi Kristovoj, brata poštovanog i starijeg, biskupa Starog Rima i patrijarha Zapada najblaženije poglavare drevnih apostolskih crkava, njegovu milost nadbiskupa Kenterberijskog, poštovanog poglavara Starokatoličke crkve i sve poglavare kršćanskih crkava, vjeroispovijesti i s njima Svjetski savez crkava, i izražavamo svoju riješenost da u vjernosti dosadašnjem djelu carigradskog patrijarha slijedimo sveti i veliki put velikog našeg prethodnika blaženo pokojnog patrijarha Atinagore I u izgradnji sve-pravoslavne sloge i među-kršćanskog jedinstva. Nikako nećemo propuštati svoju obavezu da nastavimo dijalog najprije s islamom, a onda i s ostalim većim monoteističkim religijama.''
Obratimo pažnju na prve riječi patrijarha. One sasvim jasno pokazuju jasan stav da Pravoslavna crkva nije jedina Kristova crkva i da patrijarh Carigrada kao prvi među jednakim u Pravoslavnoj crkvi nije prvi među jednakim u Kristovoj crkvi, jer to mjesto pripada papi rimskom. Dakle, opet identičan stav. Fanar se ponaša kao da raskola nema, kao da rimska ''crkva'' nije prije deset stoljeća otpala od saborne i apostolske Božje crkve.
Na dan uoči samog izbora patrijarha Dimitrija, 15. srpnja, na liturgiji u patrijaršijskom hramu sv. Grigorija, svećenik Panajotis Hinaras je u prisustvu više mitropolita carigradskog prijestola pričestio grupu rimokatoličkih turista iz Belgije. Uskoro poslije su uslijedile prve reakcije na ovaj skandal. Ορθοδοηος τυπος između ostalog zaključuje da ako njegova svetost šutke pređe preko ovog događaja ''to će značiti da novi patrijarh Dimitrije namjerava da nastavi heretički put svog prethodnika, što će biti prava propast za veliku Kristovu crkvu.''(1)
U svojim stavovima prema raznim kršćanskim konfesijama kao i prema nekršćanskim religijama patrijarh koristi uobičajeni ekumenistički vokabular. Za njega heretički monofiziti Kopti i pravoslavni ''nisu tuđi jedni drugima već su jednostavno odvojeni''. Papisti su braća u Kristu kojima je dozvoljeno da za vrijeme liturgije ulaze u oltar (kao što je bio slučaj s papističkim svećenikom Edmondom Vutsinom koji je u trenutku rukopoloženja (hirotonije) pomoćnog biskupa mitropolita Halkidonskog, po svjedočenju rimokatoličkog grčkog časopisa Καθολικη, stajao uz samu časnu trpezu patrijaršijskog hrama sv. Grigorija.)
U svojoj poslanici muslimanima povodom njihovog praznika Bajrama, patrijarh Dimitrije im poručuje: ''Jedan veliki Bog, čija smo svi mi djeca, svi koji vjerujemo i klanjamo se Njemu, želi da se svi spasimo i da budemo braća.'' Zaista teško je razumjeti da mogu biti djeca Božja oni koji ne prihvaćaju njegovog Sina jedinorođenog i kakvo je bratstvo i zajednica moguća s laži i neistinom.(2) Bog zaista želi da se svi spasimo, ali samo je jedno ime u kojem se spašavamo – ime Isusa Krista. Svakako, ekumenisti smatraju da je naša dužnost i obaveza da prosvijetlimo zabludjele istinom pravoslavlja i da je nužno da je propovijedamo muslimanima, budistima i drugim. Ali, da li ih prosvjetljujemo čestitajući im Bajram i pomirljivim riječima govoreći im da smo svi mi braća i da treba da činimo dobro, prešućujući istinu da je vjera njihova od ''oca laži''. Jesu li sveti novo-mučenici čestitali turcima njihove bezbožne praznike? Je li to činio sv. Kozma Etolski ili bilo koji svetac Kristove crkve? Jesu li sveti Oci slali hereticima čestitke za njihove praznike i dolazili na njihova rukopoloženja i klicali im ''Aksios'' – dostojan? Na kraju krajeva, jesu li svi sveti Oci bili u zabludi i bez ljubavi Božje kada su istinu Božju svjedočili ispovijedajući je kao jedino spasonosnu pod kapom nebeskom. Ideja da učešćem u ekumenskom pokretu pomažemo nepravoslavnim da spoznaju istinu pravoslavlja samo je prazan izgovor ili u krajnjem slučaju znak potpune naivnosti i zablude. Koliko smo za ovih nekoliko desetljeća svjedočenja pravoslavlja uspjeli da ''prosvijetlimo'' anglikance, luterane i druge protestante koji sada na očigled pravoslavnih biskupa drsko ruko-polažu žene za svećenike, otvoreno opravdavaju homoseksualnost, razvijaju krajnji vjerski sinkretizam ili koliko smo prosvijetlili papiste koji neskriveno podržavaju razbojničke aktivnosti unijata u Ukrajini, Rumunjskoj i drugdje i ni u jednoj joti ne odstupaju od bogohulnih učenja o ''božanskoj instituciji papskog primata'' , nepravilnog trijadološkog učenja, i drugih hereza. Kako smo učestvujući u ''dijalogu ljubavi'' došli do takvih impozantnih rezultata? Samo tako što smo propovijedali lažnu ljubav, ljubav nezasnovanu na istini. Opredijelili smo se za licemjerni sentimentalizam. Sveti Maksim ispovjednik otvoreno kaže: ''Savjetujem da hereticima kao hereticima ne treba pomagati pružajući podršku njihovom bezumnom vjerovanju, jer ja ne nazivam ljubavlju, nego mržnjom prema čovjeku i otpadanjem od božanske ljubavi kada netko pomaže heretičku zabludu na još veću propast onih koji se drže te zablude.'' Neko će možda da kaže da ekumenisti ne podržavaju herezu, već svjedoče jedinu istinu pravoslavlja. Bez sumnje puno je pravoslavnih ekumenista koji učestvuju u ovom pokretu s iskrenim namjerama, međutim postavljamo pitanje: ''Koliko je jedan papista ili protestant uvjeren da je Pravoslavna crkva jedina i cjelovita Kristova crkva i da su druge ''crkvene zajednice'' hereze, kada pravoslavni biskupi s poštovanjem prisustvuju službama heretika, zajedno sa njihovim biskupima blagoslivljaju narod, učestvuju u pojedinim dijelovima ''bogoslužja'', a da ne spominjemo krajnje primjere zabrane krštenja heretika, otvorenog priznanja njihovih ''svetih tajni'' i pričešćivanje s njima. Sve ove aktivnosti upravo podstiču heretike u uvjerenju da smo svi mi jedno isto i da jedan rimokatolik nema potrebe da prelazi u pravoslavlje već da ostane u svojoj ''lokalnoj crkvenoj predaji'' i tako se spasi. U tom kontekstu možemo da razumijemo zašto je za unioniste pitanje uvođenja zapadnog kalendara tako važno. Naime, teško je uvjeriti prost narod koji se drži svoje vjere i svojih blagdana (praznika) da su isto što i Latini, međutim kada slavimo praznike u isto vrijeme s hereticima, argumenti su puno snažniji. Zapad se za pravoslavlje u suštini interesira arheološki i estetski, nalazeći u njemu veliko duhovno bogatstvo izraza, ali ne i suštinu Bogočovječje istine. Vjerojatno će neki u obranu svojih stavova navesti da ne bi bilo obraćenika papista u pravoslavlje da naša crkva nije učestvovala u ekumenističkim aktivnostima. Međutim, činjenica je da one koji su se obratili iz papizma ili protestantizma u pravoslavlje nisu obratili niti ih za pravoslavlje oduševili naši ekumenisti na Zapadu, već prije svega oni koji svoju pravoslavnu vjeru svetootački žive i misle (a među takvim velikim duhovnicima nema niti jednog jedinog pobornika ekumenizma). Najviše je tih obraćenika upravo odlučilo da pređe u pravoslavlje na Svetoj gori koja je najveća utvrda pravoslavnog tradicionalizma i protivljenja ekumenizmu. Ali, napomenimo da su mnogi od njih imali velikih muka da nađu biskupe koji će ih primiti u Pravoslavnu crkvu jer im je bilo stalo da ne remete svoje dobre odnose s Rimom. I dan danas redovnici sa Svete gore tajno krštavaju heretike, jer je to zvanično zabranjeno iz Carigrada, obzirom da je njihovo krštenje za Carigrad sasvim ispravno. To je pravo lice ekumenizma!
Pogledajmo, dalje, kako patrijarh Dimitrije čestita godišnjicu ustoličenja papi Pavlu VI: ''U dubokoj zajednici ljubavi slavimo sa svetom rimskom crkvom desetogodišnjicu vašeg po milosti Božjoj izbora i ustoličenja na tron nasljednika apostola Petra. Proslavljamo ovu godišnjicu uz molitvu za vas, najsvetiji i stariji brate, za svetu rimsku crkvu, za kršćansko jedinstvo.''(3)
Mnogi ekumenisti se brane da su ovakve i slične izjave uobičajena retorika u crkvenoj korespondenciji. Međutim, dovoljno je pogledati slične dokumente iz ranijih perioda Crkve i uvjeriti se da to nije nikakvo opravdanje. Ovakvi izrazi sasvim su uobičajeni u međusobnim odnosima poglavara sestrinskih pravoslavnih crkvi, ali nipošto u odnosu prema predstavnicima hereza na koje su izrečene anateme (osude). Prije će biti zaista da je u pitanju duboko uvjerenje carigradskih prvosvećenika da: papistička ''crkva'' nije heretička zajednica već sestrinska ''Crkva Božja'', da papisti posjeduju ispravne svete tajne, da raskol nije posljedica uvođenja hereza od strane Rima u učenje Crkve već rezultat nesretnih povijesnih okolnosti koje se mogu ispraviti dobrom voljom, zaboravom i dijalogom ljubavi, te da su teološke razlike u učenju rezultat različitog izražavanja jedne iste teološke tradicije. Doduše, još ni na jednom zvaničnom pravoslavnom saboru ove točke nisu usvojene, mada ih svojim djelima ispovijeda veliki broj ekumenista.
Pogledajmo, sada, kakav je konkretno stav patrijarha Dimitrija povodom primata pape i vrijednosti papističkih ''svetih tajni'':
''Braćo, ova vaša posjeta između ostalog daje poseban naglasak najvećem događaju ove godine, navršavanju cijelih deset godina od kako je Gospodin ovamo doveo našeg starijeg brata, prvog biskupa kršćanstva (prwtou Episkopou Cristianosunxz), a posebno što imamo zajedničke svete Tajne, odnosno zajedničko krštenje, zajedničku euharistiju i zajedničko neprekinuto apostolsko nasljedstvo svećenstva. Ovoga časa u mislima grlimo ljubljenog u Kristu nadpastira starog Rima, brata papu Pavla VI i njegovu crkvu.''(4)
Ovakav stav sasvim je u skladu zloglasnog ''Tijatirskog Vjeroispovijedanja'' mitropolita tijatirskog Atinagore, poznatog ekumeniste, gdje se između ostalog kaže: ''Kršćani vjeruju da istinsko rukopoloženje i svećenstvo imaju i prenose: pravoslavni biskupi, kopto-armenski i etiopski biskupi, anglikanski biskupi. Zato su i svete tajne anglikanaca zaista tajne jedne svete saborne i apostolske crkve kao što su i svete tajne rimokatolika.'' (Omologeia Qeiateirwn London 1975(5)). Ovaj stav je Moskovska patrijaršija praktično ostvarila svojom odlukom od 29. prosinca 1969. g. kada je odlučeno da se uspostavi intercommunio s rimokatolicima.
U današnje vrijeme kada se aktivno radi na sjedinjenju s monofizitima vrlo je zanimljivo primijetiti da Carigrad još i dalje ima svoj jedinstven stav o tome. Obraćajući se koptskom patrijarhu Šenudi, patrijarh Dimitrije izjavljuje: ''Najblaženiji brate najsvetije koptske crkve, nažalost, tako je puno stoljeća prošlo u međusobnoj otuđenosti.'' Nakon poznatih optužbi svećenika s obje strane, raskol je za Kopte bio više sredstvo nacionalnog oslobođenja, dok su dogmatske stvari bile samo prosta razlika u izrazu.(6)
Isti princip se može primijetiti i u odnosu prema anglikancima. U obraćanju nadbiskupu Koganu patrijarh smjelo govori: ''Jer vjerujemo na Istoku da je uskrsli Krist prisutan do svršetka svijeta u Crkvi i tamo gdje je ona mjesno prisutna preko neprekinutog apostolskog nasljedstva kanonskog biskupa i svete tajne euharistije koju on svršava. U toj vjeri naš pravoslavni Istok prima vašu milost u ovom svetom središtu pravoslavlja.''(7)
Poznato je da je jedan od osnovnih zadataka svjetskog ekumenizma bio usuglašavanje kalendara. Ta namjera je donekle i ostvarena uvođenjem gregorijanskog kalendara u nekim mjesnim pravoslavnim crkvama, nažalost uz strašne i ne preboljene rane i raskole koje je takav nepromišljeni korak izazvao. Međutim, pitanje usuglašavanja zajedničkog proslavljanja uskrsenja Kristovog bilo je puno teže usuglasiti pošto je promjena pashalije prihvaćena na Prvom crkvenom saboru u Niceji kanonski zabranjena.(8) Drugi vatikanski koncil 4. prosinca 1963. g. nalaže ''da se ustanovi nepokretna nedjelja za blagdan Pashe''. Ovu inicijativu Drugog vatikanskog sabora patrijarh Atinagora je oduševljeno prihvatio u svojoj uskrsnoj poslanici 1966. g. u kojoj se zalaže da uskrs bude nepokretni blagdan koji bi se slavio u isti dan u cijelom kršćanstvu. Nasljednik patrijarha Atinagore također se u svojoj uskrsnoj poslanici 1974. g. zalaže za istu ideju. Danas pashalija još nije promijenjena, iako je finska crkva na svoju ruku odlučila da uskrs slavi u isto vrijeme kada i većinski luterani (dakle po rimokatoličkoj pashaliji). Kao i u sličnim slučajevima nije bilo nikakvih protesta, iako se radi o grubom kanonskom prekršaju. Crkvena savjest našeg vremena izgleda da spava dubokim snom.
Priznanje ostalih kršćanskih zajednica kao istinskih crkvi Božjih za ekumeniste nije samo stvar kurtoazne retorike, već jednog dubokog uvjerenja da je u njima moguće spasenje. U svome pozdravnom pismu patrijarhu Dimitriju kardinal Vilembrands otvoreno kaže: ''Naše crkve, kao organi spasenja nastavljaju svoju prosvjetiteljsku misiju, propovijedajući riječ Božju koja nam je dana u učenju apostola, tvoreći nove učenike u Kristu, sveto vršeći tajnu spasenja odnosno božansku euharistiju.''
Patrijarh odgovara slijedećim riječima: ''Zajedno ispovijedamo ono što je vaša, vrlo nam draga, eminencija rekla u svome obraćanju. Danas vas primamo kao zajedničare u svjedočenju vjernosti prema Isusu i želimo da imamo s vama ovo zajedničko svjedočenje pred cijelim kršćanskim i nekršćanskim svijetom.''(9)
Nekoliko godina kasnije patrijarh će istom kardinalu uputiti slijedeće riječi: ''Primamo vas i susrećemo se s vama u liturgijskoj molitvi u ovom svetom hramu gdje se još osjeća duhovno prisustvo onoga koji vas je poslao'' (pape).(10)
Prilikom dolaska pape Ivana Pavla II 1979. g. u Carigrad upriličeno je prigodno ekumenističko zajedničko služenje slično već spomenutim spektaklima iz vremena patrijarha Atinagore. Patrijarh, obučen u svečanu mandiju, dočekao je papu u porti patrijaršijskog hrama odakle su zajedno uz pjevanje kora ušli u crkvu. Počele su molitve, zajedno je pročitan Oče naš, otpjevana su mnogoljetstvija, a na kraju su uslijedili pozdravni govori propraćeni frenetičnim aplauzima. Velikodostojnici su na kraju u svečanoj litiji izašli iz crkve uz zvonjavu zvona i ušli u zgradu patrijaršije. Uvečer istog dana papa je služio misu u latinskoj crkvi sv. Duha u Carigradu. Pred početak obreda ušao je patrijarh, obučen u mandiju u pratnji mitropolita i uz gromoglasni aplauz izmijenio poljubac mira s papom na soleji. Kor je na latinskom pjevao posebnu himnu u čast patrijarha. Poslije službe je uslijedio prijem u nuncijatu. Nakon nekoliko dana, na sam blagdan sv. apostola Andrije, patrijarh Dimitrije je s većim brojem mitropolita služio svečanu liturgiju u patrijaršijskom hramu. Papa Ivan Pavao II je došao pred početak službe i dočekao ga je patrijarh. Uz aplauze oduševljenja patrijarh je papu uveo u svečani tron odakle je pratio cijelu službu. U vrijeme poljupca mira patrijarh je izašao kroz kraljevska vrata i prišao papi da razmjene poljubac. Oče naš je čitao sam papa na latinskom jeziku. Po završetku liturgije uslijedile su razmijene darova, pozdravne riječi i neizbježna mnogoljetstvija poslije čega su prvosvećenici razmijenili ponovo poljubac mira i zajedno blagoslovili narod. Po izlasku iz crkve patrijarh i papa su opet blagoslovili narod s terase patrijaršijskog dvora. U svojoj riječi papi, patrijarh je između ostalog sa zanosom izjavio: ''Vjerujemo da se ovdje u ovom trenutku među nama nalazi sam Gospodin, a nad nama Duh Utješitelj, da se s nama vesele braća Petar i Andrija i da raduju duhovi zajedničkih Otaca i mučenika koji nas podsjećaju da se pred nama, i našoj odgovornosti, nalazi nestrpljivo očekivanje razdijeljenih kršćana, bol čovjeka bez Boga i bez Krista.''(11)
Sličnu scenografiju imali smo priliku da vidimo u vrijeme Patrijarhove posjete Rimu 1986. god. kada su se ponovile skandalozne scene prethodne posjete patrijarha Atinagore Rimu. Režija je bila slična onoj u Carigradu. Patrijarh, u svečanoj mandiji, uveden je na oltarsku platformu prepune crkve sv. Petra, gdje su bila postavljena dva trona. Patrijarhov nadđakon je u toku papske mise uzeo učešće u nekoj vrsti malog hoda, da bi poslije čitao Evanđelje na grčkom i po završetku čitanja prinio Evanđelje papi na poljubac i blagoslov. Papa i patrijarh čitali su Vjerovanje (Simbol vjere) na grčkom jeziku bez dodatka Filioque.(12) I ovdje se ponovio neizbježni ''poljubac mira'' koji je postao glavna atrakcija svake ekumenističke predstave. U dubokom ganuću dva prvosvećenika su razmijenila poljubac dok je narod izražavao svoje nezadrživo zadovoljstvo gromoglasnim aplauzom. Ostalo vrijeme službe patrijarh je sa svojom pratnjom proveo u svečanoj loži. U trenutku ''posvećenja darova'' kada je papa uzdigao hostiju, svi članovi carigradske delegacije u dubokom poštovanju su oborili glave. Nisu izostali ni zajednički blagoslovi, ganutljive riječi i svečana litija. Cijeli ovaj događaj je prenosila televizija. Na taj način su pred milionima gledatelja stoljetna predaja i kanoni Pravoslavne crkve drsko pogaženi i ismijani kao prevazišli. Patrijarh sa svojom pratnjom u kojoj je vidno mjesto zauzimao i sadašnji carigradski patrijarh Bartolomej, nastavio je svoj ''put mira'' posjetom Engleskoj gdje se ponovilo slično zajedničko služenje s nadbiskupom kenterberijskim. Zatim je izvršena posjeta Ženevi, Svjetskom savezu crkvi gdje su poslije zajedničke molitve razmijenjeni darovi ljubavi. Tom prilikom je zgradu centrale SSC patrijarh nazvao ''našim domom''. Možemo samo s prorokom Davidom uzviknuti: Blago čovjeku koji ne ide na vijeće bezbožničko, i na putu grešničkom ne stoji, i u društvu nevaljalih ljudi ne sjedi!(13)
