Pregled duhovne borbe - sveti Ivan Kasijan Rimljanin

CILJ I SVRHA PODVIGA DUHOVNE BORBE

Sve nauke i vještine imaju cilj i svrhu. Upirući pogled na njih, revni ljubitelj vještine rado podnosi sve napore i potrebe. Tako poljoprivrednik, trpeći čas vrućinu, čas hladnoću neumorno obrađuje zemlju, imajući cilj da je očisti od korova i učini rodnijom. On je uvjeren da drukčije ne može ostvariti obilnu žetvu radi izdržavanja sebe i umnožavanja svog imetka. Tako i naš podvig duhovne borbe ima cilj i svrhu radi koje mi neumorno i zadovoljno podnosimo sve trudove, radi koje nas ne opterećuje oskudnost isposničke hrane, radi koje nas raduje iznemoglost od bdijenja. Radi te naše svakodnevne svrhe, čitanje Svetog pisma s razmišljanjem ne poznaje sitost, radi nje nas ne plaši stalni trud ni odricanje od svega i oskudica u svemu, pa ni strahote bezmjerne pustinje.

Svrha našeg života u podvigu duhovne borbe je Kraljevstvo Božje, a cilj čistoća srca bez koje nije moguće postići tu svrhu. Upirući pogled na taj cilj, trebamo najtočnije usmjeriti naš život kao po pravoj liniji. I, ukoliko se naša misao imalo ukloni od njega treba da je, kao po nekom pravilu, odmah ispravimo vraćajući se na njegovo sagledavanje.

Tako uči i apostol Pavao kad onima koji su primili blagi jaram Kristov govori: Imate plod svoj na posvećenje, a kraj život vječni (Rim 6,22).
On time kao da kaže, vaš cilj je čistoća srca, a svrha život vječni. Stoga, treba da se svom snagom držimo onog što nas može usmjeriti tom cilju, odnosno čistoći srca, a ono što nas odvlači od njega da izbjegavamo kao pogubno i štetno. Jer, mi sve činimo i podnosimo radi njega. Tako, da sačuvamo postojanu čistoću srca mi ostavljamo roditelje, domovinu, činove, bogatstvo, utjehe i sva zadovoljstva ovog svijeta. Ukoliko ovaj cilj uvijek imamo u sjećanju, sva naša djelovanja i misli bit će usmjereni njegovom dostizanju. Ali, ukoliko on ne bude stalno pred našim očima, svi naši trudovi i nastojanja bit će uzaludno potrošeni, budući da nisu bili usmjereni samo na njega.
Dakle, radi čistoće srca treba sve da želimo i činimo. Radi nje treba da idemo u pustinju, da se držimo posta, bdijenja, truda, tjelesnog siromaštva, čitanja i drugih kreposti. Time svoje srce treba da učinimo slobodnim od svih pogubnih strasti i sačuvamo ga takvim. Radi tog glavnog cilja, odnosno čistoće srca, treba da činimo post, bdijenje, usamljenost, poučavanje u Svetom pismu. Zbog njih sebi ne smijemo dopustiti da narušimo tu glavnu krepost. Jer, ukoliko se u nama očuva netaknuta ova glavna krepost, neće biti nikakve štete ako neki od navedenih podviga u određenom slučaju po nuždi bude izostavljen. Ali, nećemo imati nikakve koristi ukoliko sve njih održimo, a čistoću srca jedinu narušimo. Stoga, sve trebamo činiti radi nje. Podvizi nisu savršenstvo već sredstva za postizanje savršenstva. Zato će se onaj koji na njima bude zaustavio težnju svoga srca, zadovoljivši se njima kao najvišim dobrom, uzaludno truditi, budući da ga neće dovesti do postignuća svrhe radi koje su oni i poželjni.

SUGLASNO S TIM CILJEM NUŽNO JE ODREDITI I VRSTU NAŠEG ODRICANJA OD SVIJETA

Postoje tri vida odricanja od svijeta. Prvi, u kojem tjelesno ostavljamo sva bogatstva i stjecanja u svijetu; drugi, u kojem ostavljamo ranije navike, poroke te duševne i tjelesne strasti; i treći, u kojem, odvlačeći um od svega sadašnjeg i vidljivog, sagledavamo samo buduće i čeznemo za onim što je nevidljivo. Gospodin je rekao Abrahamu da u isto vrijeme izvrši sva tri odricanja: Idi iz zemlje svoje, i od roda svojega i iz doma oca svojega (Post 12,1).

Iz zemlje svoje, odnosno od svjetskog bogatstva i od zemaljskog stjecanja; od roda svojega, odnosno od ranijeg načina života, ranijih navika i poroka, koji su nam vrlo srodni kao da su jedne krvi s nama, prilijepivši nam se od samog rođenja; iz doma oca svojega, odnosno od svakog sjećanja na svijet i na sve što u njemu susreće naš pogled. To se ostvaruje kad, umrijevši s Kristom za svjetske stihije, po apostolu Pavlu, gledamo ne na ono što je vidljivo, nego na ono što je nevidljivo, jer je ono što se vidi privremeno a ono što se ne vidi vječno (2 Kor 4,18); kad, izašavši srcem iz ove privremene i vidljive kuće svoje oči i um obraćamo prema domu u kojemu ćemo boraviti vječno; kad, živeći po tijelu ne vodimo borbu po tijelu u Gospodinu (2 Kor 10,3), djelom i životom objavljujući onu izreku apostola Pavla: Naše življenje je na nebesima (Fil 3,20).
Nećemo imati puno koristi ukoliko sa svim žarom vjere izvršivši prvo odricanje s istom revnošću ne izvršimo i drugo, i uspjevši da ga steknemo, postignemo i treće u kojem ćemo, pošto izađemo iz kuće našeg prethodnog oca po starom čovjeku, posve usmjeriti pogled našeg uma prema nebu. Stoga, ako želimo da postignemo istinsko savršenstvo trebamo težiti, obzirom da smo ostavili: tjelesno roditelje, domovinu, bogatstva i svjetska zadovoljstva, da i srcem ostavimo sve što smo napustili, i da se više nikada ne vraćamo s požudom na ono što smo s prezirom odbacili. Inače, bit ćemo slični Izraelcima koji su, po izlasku iz Egipta i poslije kušanja nebeske mane, zaželjeli nečista i grešna jela egipatska, govoreći: Dobro nam je bilo u Egiptu, kada smo sjedili kod lonaca s mesom (Izl 16,3; Br 11,5).
I, svaki koji se po odricanju od svijeta vraća ranijim brigama ili ranijim željama, djelom i mišlju govori isto što i oni: ''Dobro nam je bilo u Egiptu, odnosno u svijetu.'' Nama neće donijeti nikakve koristi ako svijet napustimo samo tijelom ili ako selidba iz ovog svijeta bude samo po mjestu. Mi na isti način treba da steknemo i odricanje srcem, koje je puno više i korisnije. Evo što je objavio apostol Pavao o odricanju koje smo nazvali tjelesnim: I, ako razdam svo imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se spali, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi (1 Kor 13,3). To znači da mi neće donijeti nikakvu korist odricanje od svega i spaljivanje izvanjskog čovjeka, kao ni mučeništvo i spaljivanje svog tijela koje predajem za Krista, ukoliko sam: ne trpljiv, srdit, zavidan, ohol, ukoliko se budem razljutio zbog uvreda drugih, ili tražio svoje, ukoliko budem pomišljao o onome što je zlo, ili ne trpljivo i nerado podnosio sve što mi se dogodi. Jer je, pri tome, unutrašnji čovjek još uvijek obložen ranijim strastima.
Dakle, sa svom upornošću treba da žurimo tome da i naš unutrašnji čovjek zbaci sa sebe i rasturi sve što je sabrao u prethodnom životu, odnosno bogatstvo strasti koje su, prirastajući uz tijelo i dušu, u pravom smislu naše. I ukoliko, dok smo još u ovom tijelu, one ne budu odsječene i odbačene, ni po izlasku iz tijela neće prestati da nas prate. Kao što kreposti (ili sama ljubav, koja je izvor kreposti) koje se steknu u ovom životu, i na kraju ovog života svoga ljubitelja čine prekrasnim i svjetlonosnim, tako i poroci, pokrivši dušu odvratnim bojama, ne odstupaju od nje uprljane i u budućem životu. Ljepota ili odvratnost duše se rađa od kakvoće kreposti ili poroka. Neka od tih boja, koja se dobiva od njih čini je ili tako svjetlom i prekrasnom da je dostojna da čuje proročku riječ: I Kralj će poželjeti ljepotu tvoju (Ps 45,11), ili potpuno crnom, nečistom i bezličnom, tako da može sama, ispovijedajući svoje muke, da kaže: Usmrdjele i zagnojile se rane moje od bezumlja moga (Ps 38,6). Stoga su one kreposti i strasti naše osobno bogatstvo koje nerazdvojno boravi s dušom, i koje nam ni kralj ne može dati ni neprijatelj oteti od nas. One su upravo naše bogatstvo, koje ni sama smrt nije snažna da otrgne od duše. Potrošiti zlo bogatstvo strasti znači umrtviti ih, što nije moguće postići bez borbe s njima. Stoga, onima koji su se odrekli od svijeta neizbježno predstoji borba sa strastima. Oni treba da se nje prihvate od početka. Kod sv. Ivana Kasijana o ovoj borbi nalazimo i opća rasuđivanja u četvrtom razgovoru ''O borbi tijela i duha'', i u petom ''O osam glavnih strasti'', a postoji i pojedinačan iscrpan opis borbe sa svakom od osam glavnih strasti u ''Knjizi pravila''. Iz svega ćemo posuditi ono što je bitno i korisno.

BORBA TIJELA PROTIV DUHA

Postoji borba u udovima našim, kao što čitamo kod apostola Pavla: Jer tijelo želi protiv Duha, a Duh protiv tijela, a ovo se protivi jedno drugome da činite ono što ne bi htjeli (Gal 5,17).

Po Božjem naumu, ta borba kao da je urasla u samu našu prirodu. I, zar možemo da je ne smatramo prirodnim svojstvom čovjekovog sustava poslije Adamova pada, s obzirom da je opća za sve bez izuzetka? Međutim, potrebno je vjerovati da se ona, ukoliko je već svima prirodna, u nama nalazi po volji Božjoj i za naše dobro, a ne na zlo. Ona je u nama ostavljena radi buđenja revnosti za više savršenstvo.
Riječ tijelo na ovom mjestu treba shvatiti u smislu tjelesne volje ili zlih želja, a ne u smislu čovjeka kao bića. Isto tako i pod riječju Duh ne treba razumjeti neko osobno biće, nego dobre i svete želje duše. Takav smisao određuje i apostol Pavao, govoreći: Po Duhu idite, i pohotu tjelesnu nećete činiti. Jer, tijelo žudi protiv Duha (Gal 5,16-17). Budući da se i jedne i druge želje nalaze u jednom te istom čovjeku, u nama se vodi stalna borba. Dok požuda tijela, uglavnom težeći grešnom, nalazi zadovoljstvo u onome što se odnosi na osiguranje potreba sadašnjega života, duh, naprotiv, u potpunosti želi da se prilijepi za duhovna djela, zanemarujući čak i najnužnije tjelesne potrebe i ne posvećujući ni najmanju pažnju tijelu truležnom. Tijelo se naslađuje izobiljem i zadovoljstvima svake vrste, a duhu nije ugodna briga čak ni o predmetima prirodnih potreba. Tijelo želi da se nasiti snom i presiti hranom, a duhu su hrana bdijenje i post u toj mjeri da ne bi htio da dopusti sna i hrane čak ni onoliko koliko je potrebno za život. Tijelo želi da obiluje bogatstvima svake vrste, a duh nije zadovoljan čak ni zbog toga što ima malu količinu kruha za svakodnevnu upotrebu. Tijelo želi da se raznježi i da bude okruženo gomilom onih koji mu laskaju, a duhu je utjeha strog život i širina teško pristupne pustinje, pri čemu mu prisustvo smrtnika nije ugodno. Tijelo se zanosi počastima i pohvalama ljudskim, a duhu su ugodni progoni i uvrede.
Rukovodeći se samoljubljem i zemaljskom mudrošću, naša volja zamišlja da može postići neku sredinu (inače, dostojnu svake osude) između ova dva nastojanja, u namjeri da se uzdržava od tjelesnih strasti tako da nimalo ne trpi nevolje koje su neizbježne pri izvršavanju zahtijeva duha. Ona bi htjela da bez kažnjavanja tijela postigne tjelesnu čistoću, da bez truda bdijenja stekne čistoću srca, da i pored tjelesnog spokojstva obiluje duhovnim krepostima, da bez žestokih kleveta zadobije milost trpljenja, da pokaže poniznost Kristovu bez gubitka svjetovne počasti, da slijedi jednostavnost pobožnosti sa sujetom ovoga svijeta, da služi Kristu s ljudskom slavom i odobravanjem, da odvažno kazuje pravdu ne srećući čak ni najmanje žalosti. Uopće, ona bi htjela da postigne buduća blaga, ne gubeći sadašnja. Takva volja ne vodi istinskom savršenstvu već uspostavljajući stanje nepoželjne topline ljude čini dostojne ukora koji Gospodin navodi u Otkrivenju: Znam djela tvoja, da nisi ni studen ni vruć! O da si studen ili vruć! Tako, pošto si mlak, i nisi ni studen ni vruć, izbljuvat ću te iz usta svojih (Otk 3,15-16).
Kad naiđe milost budi se energija duha i u čovjeku se uspostavljaju viša nastojanja koja ga odvraćaju od svega zemaljskoga. Izlažući se njihovom utjecaju, volja više ne može da ostane ravnodušna i mlaka, te zadobiva revnost za bolje i njemu prinosi na žrtvu sve niže. Pa ipak, naklonost ranijem spokoju ravnodušnosti ostaje u njoj, i ona je vrlo sklona da se opet vrati njemu. Da se to ne dogodi, u tijelu ostaju pokreti koji su neprijateljski prema višim nastojanjima, prema kojima volja koja je okusila viša blaga ne može da bude naklonjena, a čim ih osjeti, u njoj se odmah budi sva revnost i ona hrabro čuva svoja viša blaga. Međutim, događa se da volja padne u Bogu protivnu mlakost, uslijed čega se podiže borba tijela i podstiče mlakost na djelovanje. Iz ovog je vidljivo da bi se mi zauvijek zadržali u stanju spomenute Bogu protivne mlakosti kad nas iz nje ne bi izvodila borba koja se podiže u nama. Jer, pri njoj kad, robujući ugađanju sebi, zaželimo da sebi učinimo neko olakšanje, odmah ustaje tijelo, i ranjavajući nas žalcima grešnih pokreta i strasti, ne dopušta da ostanemo u utješnoj i željenoj čistoći, te nas odvodi ohlađujućem i neželjenom zadovoljstvu, odnosno kao da nas odvlači na put koji je posut trnjem. Međutim, to budi usnulu revnost po Bogu te ona ustaje i progoni te neprijatelje koji su se približili. Svakodnevno djelujući u nama, ova nas borba dovodi do blagotvorne riješenosti da, odbacivši široki i bezbrižan život, s velikim naporom i skrušenošću duha steknemo čistoću srca, da sa strogim postom, glađu, žeđu i nespavanjem čuvamo čistoću tijela, da kroz čitanje, razmišljanje i stalnu molitvu uđemo u dobro ustrojstvo duha.
Osim toga, nešto tajanstveno je izraženo u Božjoj odluci koja se tiče naroda neprijateljski nastrojenih prema Izraelu, kao što čitamo u Knjizi o sucima: A ovo su narodi koje ostavi Gospodin, da njima kuša Izraela da se nauče na borbu (Suci 3,1-2). Takvu borbu je Gospodin ustrojio, ne stoga što nije htio spokoja Izraelu ili što se nije brinuo o njegovom dobru, već zato što je vidio da je ona vrlo korisna za njega. Izlažući se gotovo stalnom napadu tih naroda, Izrael nije mogao a da ne osjeća stalnu potrebu za Božjom pomoći. Zbog toga je bio dužan da, u nadi i molitvi, boravi u stalnom obraćanju Njemu. Ne imajući mogućnost da ostavi djelo borbe, on nije imao vremena da se preda bezbrižnosti ili da oslabi od lijenosti i besposlice. Jer, često mir i sreća obaraju onog kojeg nije mogla da pobijedi nesreća.
Zbog čega mi kod uškopljenika po tijelu nalazimo uspavanu dušu? Pa upravo zbog zablude da im, po oslobođenju od ove tjelesne potrebe, nije ni potreban trud tjelesnog uzdržavanja i skrušenosti srca. Oni koji su razbijeni takvom bezbrižnošću, ne brinu se o stjecanju istinskog savršenstva, ili o očišćenju srca od duševnih strasti. Takvo stanje, iako se uzdiže nad tjelesnim, ipak ostaje samo duševno. Po riječima samog Gospodina, ono je dostojno odbacivanja zbog toga što se, od hladnoga prešavši mlakome, zaustavilo na nepoželjnoj toplini.
Prema tome, u samom početku odricanja, kad prestajemo da budemo tjelesni, odnosno kad počinjemo da se odvajamo od običaja svijeta i uzdržavamo od očigledne tjelesne nečistoće, požurimo da svom snagom odmah usvojimo duhovno stanje, da se ne dogodi da počnemo maštati da smo, samim time što smo se odrekli od svijeta po izvanjskom čovjeku, ili što smo prekratili oskvrnjenje tjelesnom preljubom, već postigli savršenstvo, te da postanemo lijeni i bezbrižni u odstranjivanju uzroka strasti. Inače, dogodit će se da ćemo se zaustaviti na sredini između tijela i duha i da nećemo postići stupanj duhovnog savršenstva, misleći da je za njega dovoljno na izvanjski način se odvojiti od svjetskog života i zadovoljstava, i biti jednostavno dalek od razvrata i tjelesnih veza. Jer, ako ostanemo u ovom stanju mlakosti (ravnodušnosti), koje se smatra najgorim, bit ćemo izbljuvani iz usta Gospodinovih, kao što kaže: Tako, pošto si mlak, izbljuvat ću te iz usta svojih (Otk 3,16).
Pravedno je Gospodin objavio da će oni koje je primio u njedra ljubavi, i koji su se pokazali kao hladni, biti izbljuvani s nekim gađenjem. Jer, lakše se obraća k spasenju i lakše uzlazi na vrh duhovnog savršenstva tjelesni čovjek, odnosno svjetovnjak ili onaj koji ne poznaje Boga, nego onaj koji je primio jaram Kristov, ali nije stupio na put savršenstva, već je dopustio da se prva vatra duhovne revnosti ohladi. Naime, prvi će, budući ponižavan čulnim strastima i postajući svjestan svoje nečistoće zbog tjelesnog oskvrnjenja, dospjeti u skrušenost i pribjeći Istočniku svake čistoće i savršenstva, te mrziti hladno stanje nevjere i bezbrižnosti u kojem se nalazio. Goreći duhom, on će lakše uzaći savršenstvu. Tome nasuprot, onaj koji se hladno prihvaća djela Gospodinova i bez poniznosti i dužne marljivosti stupa na put ovog zvanja, budući jednom poražen ovom bijednom zarazom, više ne može sam sebe da umudri na bolje, niti prima razumnu pouku od drugih. Jer, on, po riječi Gospodinovoj, govori u srcu svome: Bogat sam, i obogatio sam se i ništa mi ne treba, iako njemu više pristaje ono što dalje slijedi: A, ne znaš da si nesretan, i jadan, i siromašan i slijep, i gol (Otk 3,17). Na taj način, on postaje gori od svjetovnog čovjeka jer gubi svijest o tome da je bijedan, slijep i gol, da mu je u puno toga potrebno ispravljanje, da ima veliku potrebu za poukama i urazumljivanjem od strane drugih. Uslijed toga on ne prihvaća ni jednu spasonosnu riječ, ne shvaćajući da će u budućem životu neizbježno biti podvrgnut strogom sudu i kazni.

OPĆI OPIS STRASTI I BORBE S NJIMA

Postoji osam glavnih strasti: ugađanje trbuhu, blud, srebroljublje, srdžba, tuga, malodušnost, sujeta i oholost.
Postoje dvije vrste strasti: prirodne, koje se rađaju iz prirodnih potreba, kao npr. ugađanje trbuhu i blud, i neprirodne, koje nemaju korijen u prirodi, kao npr. srebroljublje. Njihova djelovanja se iskazuju na četiri načina: neke djeluju samo u tijelu i preko tijela, kao ugađanje trbuhu i blud, a neke se iskazuju i bez sudjelovanja tijela, kao sujeta i oholost; zatim, neke se bude izvana, kao srebroljublje i srdžba, a neke proizlaze iz unutrašnjih uzroka, kao malodušje i tuga. Takvo iskazivanje djelovanja strasti daje nam povod da kod njih dopustimo još dva roda dijeleći ih na tjelesne i duševne: tjelesne se rađaju u tijelu i tijelo hrane i naslađuju, a duševne proizlaze iz duševnih sklonosti i hrane dušu, dok na tijelo često djeluju razorno. Duševne se liječe prostim unutrašnjim liječenjem srca, a tjelesne se liječe dvojnim lijekovima, odnosno i izvanjskim i unutrašnjim.
Pojasnit ćemo nešto od rečenoga opširnijim rasuđivanjem. Imajući uzrok u tijelu, strasti ugađanja trbuhu i bluda se ponekad bude bez sudjelovanja duše, jedino zbog uzbuđivanja potreba iz kojih proizlaze. Međutim, one povlače i dušu zbog njene zajednice s tijelom. Radi kroćenja njihovog nasrtanja nije dovoljno samo naprezanje duše, već je nužno i tijelo ukrotiti postom, bdijenjem, iscrpljivanjem pomoću truda, te pribjeći privremenoj usamljenosti, a često i potpunoj usamljenosti. One proizlaze iz poročnosti duše i tijela, te mogu da se savladaju jedino njihovim obostranim trudom. Sujeta i oholost se u duši rađaju bez posredništva tijela. Jer, kakvu potrebu sujeta ima za bilo čim tjelesnim kada dušu dovodi do pada jedino zbog želje za pohvalom i slavom? Ili, kakvo je tjelesno djelovanje imalo udjela u padu Lucifera u oholost. On ju je začeo jedino u duši i misli, kao što govori prorok: A, govorio si u srcu svom: Izaći ću na nebo, izjednačit ću se sa Svevišnjim (Iz 14,13-14). Za takvu oholost on nije imao nikakav pokret ili uzrok izvana. Ona se rodila i u cijelosti sazrela u njegovoj unutrašnjosti.
Dakle, ovih osam strasti imaju različito porijeklo i različito djelovanje. Međutim, prvih šest, odnosno ugađanje trbuhu, blud, srebroljublje, srdžba, tuga, malodušje su međusobno sjedinjeni nekim naročitim srodstvom, odnosno pretjeranost u jednoj dovodi do slijedeće. Jer, od pretjeranog ugađanja trbuhu nužno proizlazi bludna požuda, od bluda se javlja srebroljublje, od srebroljublja srdžba, od srdžbe tuga, od tuge malodušje. Zbog toga se protiv njih treba boriti istim tim poretkom, prelazeći u borbi s njima od prethodne k onima koje slijede. Da pobijedimo malodušje najprije treba da savladamo tugu; da prognamo tugu prethodno treba da savladamo srdžbu; da ugasimo srdžbu treba da zgazimo srebroljublje; da odstranimo srebroljublje, treba da ukrotimo bludnu požudu; da savladamo bludnu požudu, treba da ukrotimo strast ugađanja trbuhu. I preostale dvije strasti, odnosno sujeta i oholost, na isti se način međusobno sjedinjuju, a pojačavanje prve postaje početak druge. Od pretjerane sujete se rađa strast oholosti. Istim poretkom se stječe i pobjeda nad njima, jer da se iskorijeni oholost nužno je da se savlada sujeta. Međutim, one se po vrsti ne sjedinjuju s prethodnih šest. One se ne rađaju od njih, nego naprotiv, po njihovom odstranjivanju. U ove dvije strasti mi upadamo naročito poslije pobjede i trijumfa nad ostalim strastima. Uostalom, iako se nalaze u navedenom međusobnom odnosu, ovih osam strasti se češće dijele na četiri saveza: bludna požuda se naročitim savezom sjedinjuje s ugađanjem trbuhu, srdžba sa srebroljubljem, malodušje s tugom, a oholost sa sujetom.
Nijedna od strasti se ne iskazuje na samo jedan način. Tako se ugađanje trbuhu iskazuje na tri načina: ili rađa želju za jelom prije određenog vremena, ili zahtijeva jela do prejedanja ne razlikujući kakvoću hrane, ili zahtijeva ukusnu hranu. Zbog toga imamo ishranu bez pravila, proždrljivost i slastoljublje. Od ove tri strasti proizlaze razni zli porivi u duši. Tako, od prve se rađa mrmljanje na samostanski ustav od kojega do nepodnošljivosti narasta nezadovoljstvo samostanskim životom za kojim obično brzo slijedi i bijeg iz samostana; od druge se budi požuda i sladostrašće; a treća dovodi do srebroljublja i ne daje mjesta siromaštvu Kristovom.
Postoje tri oblika bludne strasti: prvi se vrši kroz miješanje jednog spola s drugim; drugi nastaje bez miješanja s ženom zbog koga je Gospodin porazio Onana, sina patrijarha Jude (Post 38,9-10), i koji se u Pismu naziva nečistoćom; treći se čini umom i srcem, i o njemu Gospodin govori u Evanđelju: Svaki koji pogleda na ženu s željom za njom, već je učinio preljub s njom u srcu svom (Mt 5,28). Na ova tri oblika apostol Pavao je ukazao u stihu: Dakle, umrtvite udove svoje koji su na zemlji: blud, nečistoću, strast (Kol 3,5).
Postoje i tri oblika srebroljublja: prvo, onome koji se odrekao od svijeta ne dopušta da se oslobodi od svake vrste posjedovanja; drugo, onoga koji je već sve razdao siromašnima podstiče da opet stekne isto takvo imanje; treće, raspaljuje želju za stjecanjem u onome koji prije nije ništa imao.
Postoje tri oblika srdžbe: prvi je koji bukti u unutrašnjosti; drugi je koji se iskazuje u riječi i na djelu; treći je koji dugo vrijeme tinja i naziva se zlopamćenjem.
Tuga ima dva oblika: prvi nastupa po prestajanju srdžbe, ili se javlja pri nanesenim štetama i gubicima i neispunjenoj želji; drugi nastaje od bojazni i strahova za svoj udio, ili od nerazumnih briga.
Postoje i dva oblika malodušja: jedan baca u san, a drugi izgoni iz ćelije (sobe).
Sujeta je raznih lica, ali se mogu razlikovati dva glavna oblika: u prvom se preuznosimo tjelesnim povlasticama i vidljivim stvarima; u drugom se raspaljujemo željom za sujetnom slavom zbog duhovnih dobara.
I oholosti ima dvije vrste: prva je tjelesna, a druga duhovna koja je štetnija. Ona naročito iskušava one koji su napredovali u nekim krepostima.
Ovih osam strasti iskušavaju sav rod ljudski, iako ne napadaju sve na isti način. Jer, u jednome glavno mjesto zauzima duh bluda, u drugome prevladava srditost; u jednome vlada sujeta, a u drugome gospodari oholost. Prema tome, iako sve strasti napadaju na sve, svatko od nas im robuje na različit način i različitim redom.
Stoga treba da vodimo borbu s tim strastima. Otkrivši koja mu strast naročito šteti, svatko treba protiv nje da usmjeri glavnu borbu, koristeći svako staranje i brigu za njeno praćenje i savladavanje, usmjeravajući protiv nje koplja svakodnevnih postova, bacajući na nju svaki tren strijele stenjanja i uzdisanja iz srca, i stalno prolijevajući suze u molitvi Bogu radi skraćivanja borbe koja ga smućuje. Jer, nitko ne može savladati ni jednu strast dok se ne uvjeri da svojom brigom i trudom ne može da odnese pobjedu nad njom, iako je, da se očisti od nje, i sam dužan da stalno boravi u svakom trudu i svakoj brizi.
Kad takav borac osjeti da se oslobodio od svoje glavne strasti, treba da s punom pažnjom razgleda skrovišta svojega srca da, uvidjevši koja je od preostalih strasti najsnažnija, sva duhovna oružja podigne protiv nje. Odnoseći pobjedu na taj način nad glavnom strasti u sebi, on će brže i lakše održati pobjedu nad ostalim, slabijim.
Kad pobijediš jednu ili nekoliko strasti, ne treba da se uznosiš, inače će Gospodin, uvidjevši uznositost tvoga srca, prestati da ga ograđuje i štiti, i ti ćeš, ostavljen opet biti smućivan strašću koju si, uz pomoć milosti Božje, već bio pobijedio. I, prorok David ne bi počeo da se moli: Nemoj predati, Gospodine, zvjerima dušu koja ti se ispovijeda (Ps 73,19), da nije znao da se oni koji se uznose srcem ponovo prepuste strastima koje su pobijedili da budu poniženi.

BORBA S OSAM GLAVNIH STRASTI

Prikazujući borbu s osam glavnih strasti, opisat ćemo njihova svojstva, pokazati uzroke, i predložiti prigodne lijekove protiv njih.

BORBA S UGAĐANJEM TRBUHU

Prva borba, u koju treba da stupimo, je borba s ugađanjem trbuhu, ili sa strašću prejedanja.
Što su tiče načina uzdržavanja u hrani, ili posta, ne može biti utvrđeno pravilo jednako za sve, budući da kod svih nije jednaka snaga tijela. Ova krepost se ne izvršava samo snagom duše, nego treba da bude sukladna i s tjelesnom snagom. Ne mogu svi postiti čitavu nedjelju. Neki bez hrane ne mogu biti više od dva ili tri dana, a nekima je teško da izdrže i do zalaska sunca. Također, nije za sve hranjivo povrće, zelje ili suhi kruh. Osim toga, jednima je da se nasite potrebno dvije funte (800 grama), a drugi osjećaju opterećenje ako pojedu funtu (400 grama) ili pola funte. Međutim, svi koji se uzdržavaju treba da imaju jedan cilj, odnosno da, primajući hranu po mjeri tjelesnih snaga, ne upadaju u prejedanje. Jer, dušu iscrpljuje ne samo kakvoća hrane, nego i količina raspaljujući u njoj štetnu vatru grijeha.
Bez obzira kakvim jelima da se nasiti trbuh rodit će se sjeme tjelesne požude, i um, savladan težinom jela više neće biti u stanju da dobro upravlja kormilom rasuđivanja. Um ne opija samo neumjerena upotreba vina, njega obično čini klimavim i kolebljivim i lišava ga čistih i neporočnih pomisli čak i izobilje svakovrsnih jela. Uzrok razvrata i pogibelji žitelja Sodome bio je, ne samo opijanje vinom, nego i prejedanje trbuha. Slušaj kako Gospodin preko proroka kori Jeruzalem (Ezk 16,49). Zbog čega je sagriješila sestra tvoja, Sodoma, ako ne stoga što je jela kruh svoj do sitosti i prejedanja? Oni su takvim prejedanjem kruhom bili raspaljeni neugasivim žarom tjelesne požude, te su, po sudu Božjem, bili s neba spaljeni sumpornom vatrom. Ako je njih, na taj način, jedino neumjerenost u upotrebi kruha zbog strasti prejedanja survala u ponor razvrata, što reći o onima, koji, pri cvjetajućem zdravlju tijela, sebi dozvole da jedu meso i piju vino u neumjerenoj količini, koristeći ih onoliko koliko im šapuće samo-ugodna požuda, a ne koliko zahtijeva nemoć tijela.
Sveti Oci kao mjeru uzdržavanja utvrđuju da hranu koju treba da primamo radi održavanja života tijela prestanemo da jedemo dok u nama još postoji želja za jelom. Sudeći po tome, i nemoćan tijelom može da iskaže krepost uzdržavanja u savršenstvu jednako kao i krepak i zdrav, odnosno ukoliko snagom volje bude krotio želju za jelom kad zemljanost tijela ne bude imala potrebu za njom. Jer, i apostol Pavao kaže: Brigu za tijelo ne pretvarajte u požude (Rim 13,14). On nije sasvim zabranio da vodimo brigu o tijelu, nego samo zapovijeda da pri tome nemamo požudu. On je odbacio požudnu brigu o tijelu, ali razumnu, nužnu brigu za život nije isključio. Prvo je zabranio da kroz popuštanje tijelu mi ne upadnemo u pogubna djela požude, a drugo je dozvolio da se tijelo, oslabljeno nerazumnom strogošću, ne pokazuje nemoćno za izvršavanje naših duhovnih zanimanja i napora.
Prema tome, mjera uzdržavanja treba da bude određena sudom savjesti svakog. Svatko je dužan da sebi odredi koliko da se uzdržava, odnosno koliko je uzdržavanja potrebno za borbu protiv uznemiravanja tijela. Postove, ustavom određene, svakako treba držati. Međutim, ako poslije njih ne budemo čuvali uzdržavanje u hrani, njihovo nas izvršavanje neće dovesti do savršene čistoće. Gladovanje u višednevnim postovima će donijeti samo kratkotrajnu iscrpljenost i zamor tijela, ali ne i čistoću neporočnosti, ukoliko mu bude slijedilo nasićenje tijela do sitosti, jer čistoća duše je nerazdvojno povezana s gladovanjem trbuha. Postojanu čistoću neporočnosti nema onaj koji ne može da drži trajnu ravnomjernost uzdržavanja. Strogi postovi ostaju bez koristi ukoliko za njima slijedi pretjerano popuštanje u hrani jer plod njihov brzo će biti istjeran strašću ugađanja trbuhu. Stoga je razumnije umjereno svakodnevno uzimanje hrane, nego li povremeni dugi i krajnje strogi postovi. Neumjereno nejedenje može, ne samo da pokoleba postojanost i čvrstinu duše, nego i da vršenje molitve, uslijed nemoći tijela, učini beživotnim.
Radi očuvanja čistoće duše i tijela nije dovoljno samo uzdržavanje u hrani, njemu treba dodati i druge duševne kreposti. Najprije se treba naučiti poniznosti kroz krepost poslušnosti, skrušenosti srca i iscrpljivanju tijela. Posjedovanje novca treba ne samo izbjegavati, nego i samu želju za njim iz korijena čupati. Jer, nije dovoljno ne imati ih (što najvećim dijelom bude i po nužnosti), već ne treba dopustiti ni samu želju da ih imamo ukoliko bi nam slučajno bili predloženi. Također, žustrinu srdžbe, treba savladavati, težinu tuge nadvladavati, sujetnu slavu prezirati, nadmjenost oholosti gaziti, i nepostojanost i lutanje uma krotiti stalnim sjećanjem na Boga. Svaki put treba da se potrudimo da srce od maštajućeg lutanja vratimo k sagledavanju Boga. Jer, lukavi neprijatelj će pokušavati da se prikrade u skrovišta srca da nam um odvuče od sagledavanja.
Tko nije u stanju da ukroti prizive ugađanja trbuhu, nikada neće moći da savlada požudu koja se raspaljuje. Čistoća unutrašnjeg čovjeka se poznaje po savršenstvu ove kreposti. Jer, nitko neće povjerovati da se u borbi s najsnažnijim protivnicima može natjecati onaj kojeg u malom okršaju savladaju najslabiji.
Prema tome, najprije treba da zgazimo požudu ugađanja trbuhu, te da svoj um olakšamo ne samo postovima, nego i bdijenjima, čitanjem i stalnom skrušenošću srca, pri sjećanju na sve ono čime smo bili obmanuti i pobijeđeni, čas uzdišući s osjećajem užasa zbog množine grijeha, čas goreći željom za savršenstvom i čistoćom. I, treba ga dovesti do toga da, stalno zauzet podvižničkim trudovima i pomislima, i samo uzimanje hrane ne smatra toliko dozvoljenim predmetom zadovoljstva, koliko bremenom naloženim u vidu kazne, kojemu treba pristupati više kao nečemu neizbježnom za tijelo, nego li nečemu što želi duša. Ukoliko se potrudimo da postojano budemo u takvoj duhovnoj brizi i skrušenosti, ubrzo ćemo ukrotiti požudu tijela (koja dolazi do krajnjeg bjesnila ako je tovarimo jelima), te otupiti njen poguban žalac. Tako ćemo, pri obilju suza i neprekidnog plača iz srca, ugasiti peć našeg tijela koju je u nama, kroz udešavanje slučajeva za grijeh i uzbuđivanje strasti, raspalio kralj babilonski, odnosno đavao. Njima nas on, slično dodavanju ulja i smole u peć, silnije razgorijeva (na nepotrebno), sve dok milost Božja, vijanjem rosnog duha, u srcima našim sasvim ne ugasi plamen tjelesne požude. Prema tome, naša prva borba se sastoji u tome da željom za savršenstvom ugasimo požudu za obilnom ishranom i ugađanjem trbuhu. Stoga ne samo što sagledavanjem kreposti treba da savladavamo želju za obilnom hranom, već i samu nužnu hranu za našu prirodu kao nekorisnu za neporočnost treba da primamo s brižljivom opreznošću iz srca. Prolaznost našeg života treba da ustrojimo tako da se ni u koje vrijeme ne odvajamo od duhovnih zanimanja osim kad nas slabost tijela prisili na nužnu brigu o njemu. Čak i tada kad se podčinimo toj nužnosti, više zadovoljavajući životne potrebe, nego li robujući žudnji duše, mi smo dužni, što je brže moguće, da je ostavljamo s obzirom da predstavlja djelo koje nas odvlači od spasonosnih zanimanja. Ni u vrijeme samog primanja hrane ne treba da se odvajamo od tih zanimanja. Jer, mi nikako nećemo moći da se uzdržimo od naslađivanja predloženim jelima ukoliko se duša, prikovavši pažnju za božansko sagledavanje, ne bude u isto vrijeme naslađivala ljubavlju prema krepostima i ljepotom nebeskih stvari. I uopće, sve sadašnje će čovjek moći da prezre kao truležno ukoliko se pogled uma nerazdvojno bude držao prikovan za ne truležna i vječna dobra. On će tako još za vrijeme boravka u tijelu srcem okusiti blaženstvo budućeg života.
Pobijedivši takvim raspoloženjem požudu ugađanja trbuhu i obilne ishrane, sada već ne kao sluge tijela, mi ćemo biti smatrani kao dostojni da stupimo i u više borbe, odnosno da se sukobimo s nečistim silama (dusima), koje obično stupaju osobno u borbu samo s pobjednicima. Na taj način se savladavanje tjelesnih želja pokazuje kao neka najčvršća osnova svih borbi. Ne pobijedivši svoje tijelo, nitko ne može da se pravilno bori. A, tko se ne bori pravilno, neće biti ovjenčan.
Hoćeš li da čuješ istinskog borca Kristova, koji se bori po zakonitom pravilu ratovanja: Dakle, ja tako trčim, ne kao na nepouzdano; tako se borim, ne kao onaj koji bije vjetar; nego iscrpljujem tijelo svoje i savladavam ga, da propovijedajući drugima ne budem sam odbačen (1 Kor 9,26-27).
Vidiš li kako je on u sebi samom, odnosno u tijelu svome, kao na nekoj najtvrđoj osnovi utvrdio glavno djelo ratovanja, i sav uspjeh borbe postavio jedino na iscrpljivanje tijela i pokoravanju tijela svog? Dakle, ja, govori, tako trčim, ne kao na nepouzdano. Ne trči na nepouzdano onaj koji sagledava nebeski Jeruzalem i u njemu ima nepokretni cilj prema kojemu je dužan da neustrašivo usmjerava kretanje srca svoga. Ne trči na nepouzdano onaj koji se, zaboravljajući ono što je iza, prostire k onome što je naprijed, težeći obećanoj nagradi nebeskoga prizivanja Božjega u Kristu Isusu (Fil 3,13-14). Prema njoj usmjeravajući uvijek pogled svoga uma, i žureći sa svom spremnošću srca svoga, on s uvjerenošću uzvikuje: Dobar rat ratovah, trku završih, vjeru održah (2 Tim 4,7). Budući svjestan da je s upornošću i revnošću po savjesti trčao za mirisom ulja Kristovih (Pj 1,3), te da je iscrpljivanjem tijela uspješno održao pobjedu u duhovnoj borbi, on s pouzdanom nadom govori: Sad me čeka vijenac pravde, koji će mi u onaj Dan dati Gospodin, pravedni sudac (2 Tim 4,8). A, da i nama otkrije sličnu nadu na nagradu, ukoliko u podvigu te težnje budemo oponašali njega, on dodaje: Ali ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju očekuju Dolazak njegov (2 Tim 4,8). On svečano objavljuje da u Dan suda i mi sebe možemo da učinimo pričesnicima njegovog vijenca ukoliko, ljubeći dolazak Kristov, ne samo onaj u kojemu će se javiti onima koji to ne žele, već osobito onaj u kojemu On uvijek ide k svetim dušama, održimo pobjedu u borbi kroz umrtvljivanje tijela. O tom posljednjem dolasku Gospodin govori u Evanđelju: Ja i Otac moj doći ćemo k njemu i u njemu ćemo se nastaniti (Iv 14,23). I još: Evo stojim na vratima i kucam; ako tko čuje glas moj i otvori vrata, ući ću k njemu i večerat ću s njim, i on sa mnom (Otk 3,20).
Uostalom, govoreći: Ja tako trčim, ne kao na nepouzdano, apostol Pavao ne opisuje samo podvig trčanja koji je izvršio, što se osobito odnosi na usmjeravanje uma i vatrenost njegovog duha, kojim je sa svom revnošću pripadao Kristu, sa zaručnicom govoreći: Za tobom i za mirisom tvog mira trčim (Pj 1,3), i još: Duša se moja prilijepila za tebe (Ps 62,9), već svjedoči da je i u drugoj vrsti rata održao pobjedu, navodeći: Tako se borim ne kao onaj koji bije vjetar; nego iscrpljujem tijelo svoje i savladavam ga, što se osobito odnosi na teške trudove uzdržavanja, na tjelesni post i iscrpljivanje tijela. On tu sebe predstavlja kao budnog borca sa svojim tijelom, ističući da mu nije uzaludno zadavao udarce uzdržavanja. Naprotiv, on je kroz umrtvljivanje svoga tijela uspio da stekne pobjedničko slavlje, jer ukrotivši ga bičevima uzdržavanja i iscrpivši ga udarcima posta, on je pobjedniku duhu dostavio vijenac besmrtnosti i palmu ne truležnosti. Vidiš li zakoniti poredak borbe, primjećuješ li ishod duhovnog sukobljavanja, odnosno kako se ratnik Kristov, održavši pobjedu nad buntovnikom odnosno tijelom, i bacivši ga pod noge svoje kao veliki pobjednik, vozi na pobjedničkoj kočiji! On ne trči na nepouzdano, jer je uvjeren da će ubrzo ući u sveti grad, nebeski Jeruzalem. Tako se borim u postovima, odnosno u umrtvljivanju tijela, ne kao onaj koji bije vjetar, odnosno ne kao onaj koji uzaludno zadaje udarce uzdržavanja. Jer, on umrtvljivanjem svoga tijela nije porazio pusti vjetar, nego duhove zloće koji su ga napadali. Jer, onaj koji kaže: Ne kao onaj koji bije vjetar, podrazumijeva da ne pobjeđuje pusti i prazan vjetar, nego neke koji se nalaze u njemu. Prevladavši borbe ove vrste, odnosno s tijelom on, ukrašen mnogim pobjedničkim vijencima, iznova stupa u borbu, te se podvrgava napadima najsnažnijih neprijatelja. I pobijedivši prve zavidljivce, on je s dobrom nadom počeo govoriti: Jer ne ratujemo protiv krvi i tijela, nego protiv poglavarstava, i vlasti, i gospodara tame ovoga svijeta, protiv duhova zlobe u podnebesju (Ef 6,12).
Za Kristovog borca, sve dok je u tijelu, nikada ne nedostaju slučajevi za zadobivanje vijenaca za ratovanje. Naprotiv, koliko se više uvjenčava uspjesima svojih pobjeda, toliko mu predstoji snažniji poredak borbe. Jer, na njega, pobjedonosnog vojnika Kristovog, koji je pobijedio i pokorio svoje tijelo, ustaje gomila protivnika, vojska neprijatelja, budući razdražena njegovim pobjedama. To se događa da Kristov vojnik, raznježujući se spokojem mira, ne bi počeo da zaboravlja slavne borbe svoga ratovanja, te da, opustivši se od nerada, u osjećaju sigurnosti od neprijatelja, ne izgubi spremnost i hrabrost da iskazuje pobjedničko junaštvo koje je dostojno najviših nagrada. Prema tome, ukoliko ne slabimo, već uzrastamo u snazi i hrabrosti, i želimo da postignemo najviše pobjedničke trijumfe, treba u istom tom poretku da prođemo borbe podvižništva: najprije da izvršimo ono zbog čega bi zajedno s apostolom Pavlom mogli da kažemo: Tako se borim, ne kao onaj koji bije vjetar; nego iscrpljujem tijelo svoje i savladavam ga, a zatim, kad dobijemo taj boj, da stupimo i u onaj poslije kojeg opet s apostolom Pavlom možemo govoriti: Jer ne ratujemo protiv krvi i tijela, nego protiv poglavarstava, i vlasti, i gospodara tame ovoga svijeta, protiv duhova zla u podnebesju. Jer, s njima mi nikako ne možemo stupiti u borbu ukoliko nismo odnijeli pobjedu nad tijelom. Mi se nikada nećemo udostojati da isprobamo borbu s duhovima ukoliko jednako bivamo savladavani u borbi s tijelom i poraženi u sukobu s trbuhom. I, tada će nas apostol Pavao pravedno ukoriti: Drugo vas iskušenje nije snašlo osim čovječjeg (1 Kor 10,13).
Redovnik koji želi da dostigne podvig unutrašnje borbe prethodno treba sebi odrediti da, prije ustavom određenog i za sve zajedničkog vremena uzimanja hrane, odnosno izvan objeda nipošto ne uzima nešto od hrane ili pića, bez obzira kakva ga ugodnost i slast inače mamila. Također, i poslije završetka trpeze neka se ne usudi na nešto slično, pa čak ni u najmanjoj mjeri. Isto tako, on treba da se drži vremena i mjere sna koji su ustavom utvrđeni. I, strasti te vrste treba da odsijecamo s istom revnošću s kojom odsijecamo bludnu strast. Jer, kako će ugasiti raspaljenost tjelesne želje onaj koji ne može da savlada obilne želje trbuha? I, kako će moći da pobijedi tajne strasti, koje niču bez ikakvog svjedoka, onaj koji ne može da ukroti vidljive i male strasti?
Mi treba da se strašimo neprijatelja koji se nalazi u nama samima, a ne izvanjskog protivnika. Jer, u nama se vodi stalna unutrašnja borba. Ukoliko tu odnesemo pobjedu, sve izvanjske borbe će postati ništavne. Za Kristovog vojnika će sve postati mirno i sve će mu se pokoravati. Mi uopće nećemo imati potrebu da se strašimo neprijatelja izvana ukoliko se ono što je unutra u nama, budući pobijeđeno, pokorava duhu. Mi ne treba da vjerujemo da je nama, za postizanje savršenstva srca i čistoće tijela, dovoljan samo post koji se sastoji u uzdržavanju od vidljivih jela. Ne, njemu treba pridodati još i post duše. Jer, i ona ima svoja štetna jela. Udebljavši se od njih, ona može da upadne u ponor sladostrašća i bez obilja tjelesne hrane. Njena hrana je osuđivanje, i to vrlo ugodna hrana. Srdžba je također njena hrana, iako ne tako laka, već povremeno štetna, čak i smrtonosna. Zavist je hrana duše, koja otrovno ranjava njene sokove i koja je stalno muči žalošću zbog sretnih uspjeha drugih. Sujeta je također njena hrana koja je privremeno naslađuje ugodnim ukusom, a poslije je čini pustom, obnaženom i lišenom svake kreposti, ostavljajući je besplodnom i nesposobnom da donosi duhovne plodove. Ona ne samo da je lišava nagrade za velike trudove, nego i privlači veliku kaznu. Svaka požuda i blud nepostojanog srca je neka paša duše na svojevrsnom pasištu koje je hrani štetnim jelima, i koja je čine da nije pričesnica nebeskog kruha i tvrde hrane. Uzdržavajući se od svega toga u našem svetom postu, sukladno svojim snagama, učinit ćemo svrsishodnim i dobro plodnim i držanje tjelesnog posta. Jer, naprezanje tijela koje je sjedinjeno sa skrušenošću duha predstavlja najugodniju žrtvu Bogu jer će ono u čistim i lijepo ukrašenim skrivnicama srca izgraditi hram dostojan Njegove svetosti. Međutim, ako mi, posteći tjelesno, budemo uhvaćeni u mrežu najpogubnijih duševnih strasti, iscrpljivanje tijela nam neće donijeti nikakve koristi jer ćemo tada ostati oskvrnjeni u našem dragocjenijem dijelu, odnosno ostati neispravni onim dijelom naše prirode koji u pravom smislu može da postane stanište Svetoga Duha. Jer, obitavalište Boga i hram Duha Svetoga nije truležno tijelo, nego čisto srce. Prema tome, kad posti naš izvanjski čovjek, treba i unutrašnjeg uzdržavati od štetne hrane. Njega naročito treba da predstavljamo čistim Bogu da se udostojimo u sebe primiti Krista kao posjetioca, kao što savjetuje apostol Pavao: Da se Krist vjerom useli u srca vaša (Ef 3,16-17).
Hranu treba birati koja stišava i ne budi žar tjelesne požude, koja se lako nabavlja i koja je sukladna s općim običajem i upotrebom braće. Ugađanje trbuhu se pokazuje na tri načina: jedan podstiče da primamo hranu prije vremena koji je ustavom utvrđen; drugi podstiče da se prejedamo i punimo trbuh hranom bez obzira na kvalitetu; treći podstiče da se zadovoljimo jedino posve ukusnim i probirljivim jelima. Stoga, protiv ugađanja trbuhu redovnik treba da drži trojno pravilo: prvo, da čeka ustavom utvrđena vremena za početak objeda; zatim, da ne popušta želji za prejedanjem; i treće, da se zadovoljava prostom i jeftinom hranom. I, ono što u vezi s hranom nije sukladno s općim običajem i upotrebom, najdrevnija predaja Otaca ne odobrava, budući da je oskvrnjeno sujetom i hvalisanjem. Nikoga od onih koji su se odlikovali darom znanja i rasuđivanja i od onih koje je milost Božja isturila naprijed kao najblistavija svjetla za nasljedovanje mi nismo vidjeli da su se uzdržavali od jedenja kruha, koji se smatra prostim i jeftinim. I obratno, mi nikada nismo vidjeli da je netko od onih koji su koristili zelje, povrće i plodove s drveća bio među najiskusnijim muževima, ili da se udostojao milosti rasuđivanja i znanja.
Djela ljubavi treba pretpostaviti postu. Tome smo se naučili kod egipatskih Otaca. Jer, kad smo mi, u želji da saznamo pravila ovih staraca, došli iz Sirije u Egipat, oni su nas primili s neobično živom toplinom u srcu. Bez obzira kuda smo prolazili, radi našeg spokoja se nisu ograničavali držanjem vremena za primanje hrane koji je određen ustavom, kao što smo navikli da vidimo u palestinskim samostanima. Naprotiv, oni su uvijek dopuštali upotrebu hrane prije naznačenog vremena, izuzev srijedom i petkom. Kad smo pitali zašto se kod njih tako slobodno zaobilazi pravilo svakodnevnog posta, jedan od staraca nam je odgovorio: ''Post je uvijek sa mnom, a vas ne mogu imati uvijek sa sobom. Osim toga, post predstavlja samovoljnu žrtvu, koja je vrlo korisna i uvijek potrebna, ali izvršavanje djela ljubavi je neodložan zahtjev zapovijedi. Prema tome, primajući Krista u vama, ja sam dužan da ga nahranim. A, kad vas ispratim, ja ću radi Njega učinjeno odstupanje moći da nadoknadim strožijim postom. Jer, ne mogu svatovi postiti, dok je ženik s njima. Nego će doći dani kad će se oteti ženik od njih, i onda će postiti u one dane'' (Lk 5,34-35).
Kao što govore sveti Oci, krajnosti su podjednako štetne, odnosno i pretjerivanje u postu i prejedanje trbuha. Mi znamo neke koji nisu bili pobijeđeni ugađanjem trbuhu, ali su bili oboreni zbog prekomjernog posta. Oni su upali u istu strast ugađanja trbuhu zbog slabosti koja je proizašla od prekomjernog posta.
Mi treba da se pobrinemo i o tome da ne primamo hranu prije određenog vremena ili preko mjere, i pored želje tjelesnog zadovoljstva, i o tome da je koristimo u određeno vrijeme, čak i ako nam se ne jede. Jer, i prekomjernu želju tjelesnog zadovoljstva i odvraćanje od hrane pokreće naš neprijatelj. Osim toga, neumjereno uzdržavanje je štetnije od prejedanja. Jer, od posljednjeg je, zbog pokajanja, moguće preći na pravilno djelovanje, a od prvoga nije.
O tome kako da se prođe između dvije krajnosti, držeći razumnu umjerenost, naši drevni Oci su često rasuđivali. Svim vrstama hrane oni su pretpostavljali kruh. Kao mjeru njegove upotrebe oni su odredili dva nevelika kruha, teška oko funte (400 gr.).
Opće pravilo umjerenog uzdržavanja sastoji se u tome da svatko prema snazi, stanju tijela i uzrastu jede onoliko hrane koliko je potrebno za održavanje tjelesnog zdravlja, a ne koliko zahtijeva želja za prejedanjem. Onaj koji ne drži podjednaku mjeru, nego čas prekomjerno posti, čas se prejeda, šteti kako molitvi, tako i neporočnosti: molitvi zato što od nejedenja ne može da bude krepak, zbog nemoći naginjući snu, a neporočnosti zato što vatra tjelesne požude, koja se rasplamsava od prekomjerne upotrebe hrane, produžava da djeluje i u vrijeme strogog posta.
Umjereno koristiti hranu, po mišljenju Otaca, znači svakodnevno koristiti samo onoliko jela koliko je potrebno da se, i po završetku objeda, još uvijek osjeća glad. Takva mjera će čuvati dušu i tijelo u jednakom stanju, i neće čovjeku dopustiti da upada ni u prekomjerni post koji rastroji tijelo, ni u prejedanje koje opterećuje duh.
Predlažemo još jednu spasonosnu pouku blaženog Makarija, da našu knjigu o uzdržavanju i postovima korisno završimo mišljenjem velikog oca. On kaže da redovnik treba razumno da se drži djela posta kao da će u tijelu boraviti sto godina i da kroti duševne pokrete odnosno da zaboravlja uvrede, da izbjegava tugu, da patnje i lišavanja ne smatra ni u što kao da će umrijeti sljedećeg dana. Time se u odnosu na prvo, odnosno post, savjetuje za dušu korisna razboritost koja redovnika podstiče da uvijek ide putem podjednake strogosti u uzdržavanju, koja mu, čak u slučaju nemoći tijela, ne dozvoljava da od uzdržanosti pređe k suvišnosti, a u odnosu na drugo, odnosno kroćenje duševnih pokreta spasonosna velikodušnost, kojom je u stanju da prezire ne samo ono što u ovome svijetu izgleda poželjno, nego i nesreće i žalosti, držeći ih za bezopasne, ostajući neustrašiv i postojano usmjeravajući pogled uma k onome na što svaki dan i svaki tren očekuje da bude pozvan.

BORBA S DUHOM BLUDA

Po predaji Otaca, druga borba kod nas je borba s duhom bluda. Ona je svakodnevna, ljuta i duža od drugih. Vrlo su rijetki oni koji je u potpunosti savladaju. Ona počinje da se javlja od prvog uzrasta zrelosti i ne prestaje prije pobjede nad ostalim strastima. Obzirom da je način napada dvojan i da je oružje za borbu dvostruko stoga i oružje odbrane treba da je dvojno. Za ostvarivanje savršene čistoće odnosno neporočnosti nije dovoljan samo tjelesni post, važnija od njega treba da bude pokajnička skrušenost duha i stalna molitva protiv posve nečistog duha. Njih treba da prate stalno poučavanje u Svetom pismu sjedinjeno s umnim djelovanjem, tjelesni trud i rad ruku koji srce uzdržava od lutanja i vraća ga u sebe, i više od svega istinska i duboka poniznost bez koje se ni jedna strast nikada ne može pobijediti.
Pretvorba ove strasti uvjetovana je savršenim očišćenjem srca, iz kojeg se, po riječi Gospodina, ispušta otrov te bolesti: Jer iz srca izlaze zle pomisli, preljub, blud ... (Mt 15,19). Prema tome, najprije treba očistiti ono otkuda izlazi izvor života i smrti, kao što govori Salomon: Povrh svega što se čuva čuvaj srce svoje, jer iz njega izlazi život (Izr 4,23). Jer, tijelo se pokorava njegovoj volji i vlasti. Naravno, zakon isposničke oskudnosti u hrani treba slijediti sa svom brižnošću da tijelo, presićeno obiljem jela i protiveći se zapovijedima duše, u svome ludilu ne bi oborilo svog rukovodioca odnosno duha. Međutim, ukoliko svu suštinu svoga djelovanja stavimo samo na iscrpljivanje tijela, ne posteći istovremeno dušom od drugih strasti, i ne zanimamo se poukom u božanskom ili drugim duhovnim djelovanjima, mi nećemo moći da stignemo na vrh istinske čistoće. Jer, u tom slučaju će ono što je vladalačko oskvrnuti naše tijelo, koje može biti i čisto. Prema tome, po uputama Gospodina, mi treba najprije da iznutra očistimo čašu i zdjelu da bi i izvana bile čiste (Mt 23,26).
Ostale strasti se, pored ostalog, obično čiste u općenju s ljudima i svakodnevnim poslovima odnosno djelima. One se nekako liječe i samom neugodnošću i dosadom zbog padanja u njih. Tako, na primjer, porivi srdžbe, poniženja i ne trpljivosti se, osim poukom iz srca i krepkom pažnjom, liječe i posjetom braći i čestim izazivanjem samih strasti. Jer, budući izazivane i češće iskazivane, one se češće i razotkrivaju i stoga brže i liječe. Ova bolest pored iscrpljivanja tijela i skrušenosti srca ima potrebu i za usamljenošću i udaljavanjem od ljudi da se, pošto povodi za njeno pogubno grozničavo raspaljivanje budu uklonjeni, brže dođe do stanja savršenog ozdravljenja. Kao što je za one koji boluju od neke bolesti korisno da im se štetna jela ne iznose pred oči, da se pri pogledu na njih ne bi pojavila smrtonosna želja, tako i za progon ove bolesti odnosno požude vrlo mnogo pomaže tišina i usamljenost. Budući udaljena od vanjskog izazivanja raznim osobama i stvarima, bolesna duša slobodnije uzlazi prema najčišćim umnom sagledavanju, čime lakše s korijenom može odstraniti zarazno uzbuđivanje požude.
Jedna je stvar biti uzdržljiv, a druga biti čedan, i postići nepomućeno stanje razumne neporočnosti i djevičanske nevinosti. Ova krepost pripisuje se samo neporočnima dušom i tijelom, kakvi su, na primjer, u Novom zavjetu oba Ivana (Preteča i Evanđelist), a u Starom: Ilija, Jeremija i Danijel. Pravedno se može smatrati da na njihovom stupnju stoje i oni koji su, poslije pada, dugotrajnim podvižničkim trudovima i revnim moljenjem izgubljenoga, dostigli do stanja čistoće i neporočnosti duševne i tjelesne, i koji žalac tijela ne osjećaju toliko uslijed napada sramne požude koliko zbog pokreta prirode. Takvo stanje je krajnje teško postići među mnogim ljudima, a možda čak i nemoguće! To neka svatko sam sazna kroz ispitivanje svoje savjesti i neka ne očekuje da ga obavijesti naše rasuđivanje. Mi ne sumnjamo da postoje mnogi koji se uzdržavaju, koji rijetke ili svakodnevne napade tijela progone i savladaju čas strahom od vječne vatre, čas željom Kraljevstva nebeskog. Starci odnosno duhovni Oci smatraju da može da se dogodi da oni ne budu sasvim rastrojeni i pobijeđeni strasnim razdražajima, ali da još uvijek nisu osigurani od napada i ranjavanja. Jer, onaj koji se bori neizbježno ponekad doživljava uznemirenost i ranjavanje, iako često i pobjedi i savlada protivnika.
Ako s apostolom Pavlom treba da se zakonito činimo duhovni podvig (2 Tim 2,5), potrudimo se da sa svom revnošću pobijedimo tog posve nečistog duha, i to ne svojim snagama, budući da je čovjekovo nastojanje nemoćno, nego nadajući se na pomoć od Gospodina. Jer, duša se neće osloboditi ove strasti koja ne odustaje od pokušaja da je pobjedi sve dok ne postane svjesna da je uspješno vođenje borbe iznad njenih moći, te da, ukoliko ne bude podupirana pomoći i zastupništvom Gospodina, svojom snagom i revnošću nikako ne može održati pobjedu.
Svaki uspjeh u kreposti je djelo milosti Gospodinove. I savladavanje svake strasti je Njegova pobjeda. Utoliko prije je ovo djelo odnosno ostvarenje čistoće i savladavanje požudne strasti, naročita milost i dar, kao što potvrđuje mišljenje svetih Otaca i iskustvo čišćenja od strasti, po svjedočenju onih koji su se udostojali da ga steknu. Jer, ne osjećati žalac tijela je, na neki način, isto što i boraviti u tijelu i izaći iz tijela, i biti odjeven u tijelo i biti izvan prirode. Zbog toga čovjek ne može na svojim krilima da uzleti na takvu nebesku visinu savršenstva, ukoliko ga milost Gospodinova iz zemaljskog blata ne izvuče darom čistoće. Jer, ljudi u tijelu ni jednom krepošću tako uspješno nisu slični anđelima, nasljedujući njihov život, kao darivanjem milosti čistoće. Njome oni, iako žive na zemlji, po apostolu Pavlu, imaju življenje na nebesima (Fil 3,20). Njome oni u smrtnom tijelu već posjeduju ono što se obećava svetima u budućem životu po odlaganju tijela truležnog.
Čuj što kaže apostol Pavao: Svaki koji se bori od svega se uzdržava (1 Kor 9,25).
U našem duhovnom podvigu, apostol kao obrazac nama postavlja trkača koji se bori na trkalištima. Radi uspjeha u borbi, on se uzdržava ne samo od zabranjene hrane, pijanstva i ostalih nerazboritosti, nego i od nerada, besposlice i lijenosti. Postojanim treniranjem i pronicanjem u djelo, on se brine da razvije svoje snage i zadobije vještinu. On ostavlja svaku brigu i žalost zbog životnih i ostalih djela, mučeći se samo brigom o uspjehu i pobjedničkom vijencu. On se naročito brine da se sačuva čist od tjelesnog oskvrnjenja, da se čak ni u snu ne zavara nekakvim sramnim maštanjima da ne umanji snagu zadobivenu poslije dugog vremena i velike brige. Iz toga možeš vidjeti sve što treba da radi i duhovni nositelj podviga. Možeš vidjeti i to da je za uspjeh u duhovnom djelovanju i tebi potrebno da prvenstveno čuvaš čistoću i neporočnost. Prema tome, čistoća je potrebna i u svjetskim izvanjskim natjecanjima za truležne vijence. Koliko je tek ona beskrajno nužnija u našem duhovnom unutrašnjem nastojanju prema nebeskim vijencima? Kod nas se zahtijeva ne samo vanjska čistoća od tjelesnog grijeha, ili nevoljnog oskvrnjenja, nego naročito unutrašnja čistoća misli i osjećaja. Mi na svaki način treba da sačuvamo čiste same skrivnice srca. Ono što oni odnosno trkači na trkalištu žele da imaju samo tjelesno, mi treba da posjedujemo u dubinama savjesti, u kojoj naš Gospodin promatra sve, pa i najmanje pokrete naše slobodne volje. Prema tome, ono što ne smijemo da učinimo javno, ne treba da dozvolimo da iznikne ni u unutrašnjosti kroz neoprezne misli, i onim što je sramota pred ljudima ne treba da oskrnavimo srce kroz tajno suglasje. Jer, od ljudi se to i može sakriti, ali ne i od anđela i od samog svemogućeg Boga, od kojeg se nikakva tajna ne može utajiti.
Znak i mjera savršenstva stečene čistoće je odsustvo svakog maštajućeg lika (slike) čak i kad se odmaramo ili spavamo dubokim snom. Ako se on i javi, pri takvom stanju, ipak ostaje nemoćan da pokrene bilo kakve pokrete požude. Jer, takvi pokreti služe kao vjeran znak da duša još nije dostigla savršenstvo, iako se i ne uračunavaju u krivicu i grijeh. Čim maštajući likovi (slike) uspijevaju da proizvedu takvu neugodnost, očigledno je da strast još nije u potpunosti iskorijenjena.
Svojstvo misli koje se za vrijeme trajanja dana ne čuvaju sasvim revno, iskazuje se za vrijeme noćnog spokoja. Stoga, kad nam se dogodi navedena neugodnost, ne treba da krivimo san, nego nepažnju u prethodnom vremenu. U tome treba da vidimo iskazivanje bolesti koja se skriva u unutrašnjosti i koju nije prvi porodio noćni sat. On ju je samo izveo na površinu kože, u vrijeme okrepe tijela snom, dok se ona, u stvari, nalazila u unutrašnjim nitima duše. Unutrašnji plamen strasti smo mi sami zapalili, hraneći se u toku cijeloga dana lošim mislima. I tjelesne bolesti se ne rađaju onda kad se vidljivo pokazuju, nego se obrazuju ranije i to od hrane koja je štetna za zdravlje i od koje se sabiru loši sokovi.
Znajući bolje od svih prirodu svoga stvorenja, i sam Bog, tvorac cjelokupnog ljudskog roda, liječenje usmjerava k uzrocima nastanka ove strasne bolesti i kaže: Svaki koji pogleda na ženu s željom za njom, već je učinio preljub s njom u srcu svome (Mt 5,28). Napominjući o sladostrašću očiju, On ipak više razotkriva unutrašnji osjećaj koji se loše koristi njihovom uslugom gledanja. U stvari, srce koje je bolesno i ranjeno strijelom požude gleda sa željom, te dar gledanja koji mu je Tvorac pružio na dobro, po svojoj strasnosti, obraća na služenje lošim djelima, čulom vida iznoseći na vidjelo bolest sladostrašća skrivenu u njemu. Zbog toga se spasonosna zapovijed i upućuje onome čijom strasnošću proizlazi zlo ranjavanje kroz gledanje. Jer, ne kaže se: ''Na svaki način čuvaj oči svoje'', nego: Povrh svega što se čuva čuvaj srce svoje (Izr 4,23).
Neka nam prvo i glavno djelo čuvanja čistoće srca bude da što je moguće brže iz naših misli istjeramo sjećanje na lice ženskog spola, čak i majke, sestre, srodnice ili svete žene, koje nam se po tananom djelovanju đavlove pakosti prokrada u um. Inače, ako se dugo zadržimo na takvim mislima, neprijatelj naš i obmanjivač može naš um od ovih žena neprimjetno da prevede na one preko kojih bi mogao posijati misli koje su štetne za dušu. Stoga, brinući se da izvršimo zapovijed: Povrh svega što se čuva čuvaj srce svoje, mi smo dužni da, po prvobitnoj zapovijedi Božjoj, pažljivo pazimo na smrtonosnu glavu zmije (Post 2), odnosno začetke zlih misli preko kojih đavao pokušava da uđe u našu dušu. Ukoliko se dogodi da, zbog našeg nemara, njegova glava prodre u naše srce treba da pazimo da za njom ne pođe i cjelokupno njegovo tijelo, odnosno da se od nečistih misli ne porodi i suglasnost na grešno naslađivanje. Ukoliko bude pušten u unutrašnjost, neprijatelj će zaplijeniti dušu i konačno je ubiti svojim smrtonosnim ugrizom. Sve bezbožnike na zemlji koji niču, odnosno tjelesne osjećaje, mi smo dužni da zatiremo od jutra njihovog rađanja (Ps 100,8), i da razbijamo o kamen sinove Babilona, dok su još djeca (Ps 136,9). Jer, ako ne budu razbijeni dok su još nježni i slabi, oni će, uzrastavši zbog naše nemarnosti, s velikom snagom ustati na nas, te će nas ili pogubiti, ili će biti pobijeđeni, iako ne bez velikih uzdaha i napora. Jer, kad se jaki, odnosno duh naš, naoruža i čuva svoj dvor, odnosno čuva mir našeg srca strahom Božjim, imanje je njegovo na miru (Lk 11,21), odnosno plodovi njegovih trudova i kreposti, stečeni nakon dugog vremena. A, kad dođe jači od njega i nadvlada ga, odnosno đavao kroz suglasnost s mislima koje ubacuje, uzme svo oružje njegovo u koje se uzdao, odnosno sjećanje na Pisma, ili strah Božji, i razdijeli što je zaplijenio od njega (Lk 11,22), odnosno navike u krepostima rasije porocima koji su im suprotni.
Ovo je, kaže sveti Pavao, volja Božja je svetost vaša (1 Sol 4,3). I, da u nama ne ostavi sumnju ili tamu nerazumijevanja oko toga što upravo naziva svetošću, da li pravdu, ili ljubav, ili poniznost, ili trpljenje budući da se svim tim krepostima dobiva svetost, on dalje otvoreno ističe: Da se čuvate od bluda, i svaki od vas da zna držati svoje tijelo u svetosti i časti, a ne u strasnoj želji, kao i neznabošci koji ne poznaju Boga (1 Sol 4,3-5). Pogledaj kakvim pohvalama on uzvisuje neporočnost, nazivajući je čašću posude, odnosno tijela našega i svetinjom. Prema tome, onaj koji boravi u strasti požude, nalazi se u stanju besčašća i nečistoće i njegov život je tuđ svetosti. Nešto dalje, opet nazivajući neporočnost svetošću, apostol Pavao dodaje: Jer nas ne prizva Bog na nečistoću, nego u svetost. Dakle, koji odbacuje čistoću ne odbacuje čovjeka nego Boga, koji je i dao Svetoga Duha svojega vama (1 Sol 4,7-8).
Apostol je svojoj zapovijedi dao najveću snagu i važnost govoreći da onaj koji je odbacuje ne prezire čovjeka, odnosno njega koji je zapovjedio, nego Boga koji kroz njega govori, koji je naše srce označio za hram Duha Svetoga. Vidiš li kakvim pohvalama, iako i prostim riječima, on hvali ovu krepost! On, najprije, njoj pripisuje svetost; zatim utvrđuje da se njome posuda našega tijela oslobađa od svake nečistoće; potom, da će boraviti u časti kao svetinja kad izbaci sramnu nečistoću; i na kraju, da preko nje Sveti Duh postaje stanovnik našeg srca, što i jest njena najviša povlastica.
Navest ću i drugo slično svjedočanstvo istog apostola. Pišući židovima, on kaže: Brinite se da imate mir sa svima i svetost, bez koje nitko neće vidjeti Gospodina (Heb 12,14). I, ovdje on jasno potvrđuje da bez svetosti, koju on obično naziva neporočnošću i čistoćom duše i tijela, nikako nije moguće vidjeti Gospodina.
Što je uzvišenije i dostojnije neba dostojanstvo neporočnosti, tim izaziva jače napade neprijatelja. Stoga smo dužni da se pojačano pridržavamo, ne samo tjelesnog uzdržavanja, nego i skrušenosti srca, sa stalnim molitvenim uzdasima, da peć naše tjelesnosti, koju kralj babilonski stalno potpaljuje žarom tjelesnih želja, stalno gasimo i hladimo rosom Duha Svetoga koja silazi u naša srca.
Takvo raspoloženje ćemo uspjeti da zadržimo ukoliko se uvijek budemo sjećali da Bog i noću i danju gleda i zna ne samo naša tajna djela, nego i sve pomisli, i ukoliko budemo vjerovali da ćemo morati da mu damo odgovor za sve što se nalazi u srcu našem, kao i za sva naša djela i postupke.
Mi uvijek treba da držimo ravnomjerno umjereni post da nas čak ni za vrijeme sna nečista maštanja ne bi oskvrnila. Jer, tko naruši razumnu mjeru strogosti u uzdržavanju od hrane, neizostavno će kasnije na isti način narušiti i mjeru popustljivosti. A, s izmjenom mjere uzimanja hrane, neizbježno će se izmijeniti i svojstvo naše čistoće. Pri tome je nužno imati postojanu poniznost srca i trpljenje, kao i pažljivo udaljavanje od srdžbe i drugih strasti u toku dana. Jer, čim se u nama razgori vatra srdžbe, u nas će lako prodrijeti i žar požude. Više od svega je nužna krepka pažnja noću. Jer, kao što čistoća i pažnja tokom dana priprema noćnu čistoću, tako i noćno bdijenje srcu i pažnji pruža snagu i krepost da ustane protiv svake nečistoće tokom dana.
Je li moguće sasvim ugasiti vatru požude, čiji žar naše tijelo osjeća kao sebi prirođen? Prethodno pogledajmo što o tome misli apostol Pavao: Umrtvite udove svoje koji su na zemlji (Kol 3,5). Kakve to udove on zapovijeda da umrtvimo? Naravno, ne ruke i noge ili neke druge udove da odsijecamo, već da odstranimo tijelo grešno, o kojemu govori na drugom mjestu: Da bi se uništilo tijelo grešno (Rim 6,6), koje, kao i svako drugo tijelo, ima svoje udove. Upravo njih zapovijeda da umrtvimo. Na istom mjestu on i nabraja koji su to udovi. Jer, rekavši: Dakle, umrtvite udove svoje, koji su na zemlji, on produžava: blud, nečistoću, strast, zlu požudu, i lakomost, što je idolopoklonstvo. Prvi ud je blud, odnosno grijeh nezakonitog tjelesnog spajanja; drugi blud je nečistoća, koja se bez ikakvog dodira sa ženom događa za vrijeme sna, ili za vrijeme bdijenja; treći ud je strast, koja, nalazeći se u skrivnicama duše, može da se razgori i bez djelovanja tjelesne požude; četvrti ud je zla požuda, koja može da se odnosi ne samo na navedenu nečistu strast, nego i uopće na sve pogubne želje, i koja je bolest razvratne volje; i posljednji ud tijela grešnog za apostola Pavla je lakomost. Apostol savjetuje da treba da se uzdržavamo ne samo od tuđih stvari, nego da i svoje velikodušno preziremo, kao što je zaista i postupala prva zajednica vjernih koja se spominje u knjizi Djela apostolskih (Dj 4,32-35). Iz svega rečenoga može se izvesti zaključak: ako su mnogi Krista radi odbacili svoje imanje, pri čemu su ne samo posjedovanje novca, nego i samu želju za njim, odsjekli od svojih srdaca, slijedi da je na isti način moguće ugasiti i raspaljivanje požude. Jer, apostol ne bi sjedinio nemoguće djelo s mogućim. Priznajući i jedno i drugo mogućim, on je zapovjedio da i jedno i drugo umrtvimo. Apostol je do te mjere bio uvjeren u mogućnost da se iskorijeni bludna strast iz udova naših da je zapovjedio ne samo da je umrtvimo, nego da se čak ni ime njeno ne izgovara među nama: A, blud i svaka nečistoća i lakomost da se i ne spominje među vama, kao što i dolikuje svetima; ni sramotne ni lude riječi ili šale, što god je nepristojno (Ef 5,3-4). Stoga i ne može biti sumnje da strast bluda može biti odstranjena iz udova naših. Jer, apostol je zapovjedio da je odsijecamo kao i pohlepu, isprazne riječi, tvorenje smijeha, koje je lakše odsjeći.
63. Uostalom, treba da znamo da i pored sve strogosti uzdržavanja, odnosno gladi, žeđi, bdijenja, postojanog truda, marljivog čitanja za dušu korisnih knjiga, mi ne možemo zadobiti neprekidnu čistoću neporočnosti, ukoliko nam ne dođe u pomoć naročita milost Božja. Neka svatko zna da je dužan da se neumorno upražnjava u navedenim podvizima samo radi toga da se, trpljivo podnoseći žalosti od njih i privukavši k sebi milosrđe Božje, udostoji Božjeg dara oslobođenja od borbe tijela i od gospodarenja nadmoćnih strasti, a ne s nadom da će sam po sebi, posredstvom njih, postići neuništivu čistoću tjelesne neporočnosti, koju toliko želi i traži.
Želje sadašnjih stvari ne mogu biti savladane ili odbačene, ukoliko umjesto njih ne budu prihvaćene druge, spasonosne. Stoga, ako želimo da odstranimo tjelesne želje iz naših srdaca, na njihovo mjesto treba da posadimo duhovne želje da naš duh, nastojeći uvijek k njihovim predmetima, nema niti želju, niti vremena da obraća pažnju na obmane prolaznih zemaljskih radosti. Kad se naš duh svakodnevnim prakticiranjem u duhovnom djelovanju utvrdi u raspoloženju odricanja od svega, iskustveno će razumjeti snagu stiha koji svi mi često ponavljamo, iako ga samo malobrojni, odnosno iskusni shvaćaju: Uvijek vidim pred sobom Gospodina. On mi je s desne strane da ne posrnem (Ps 15,8). Dakle, snagu i smisao ovog stiha razumije samo onaj koji, dostigavši do čistoće tijela i duha o kojoj govorimo, postane svjestan da ga Gospodin čuva svakoga trena da ne skrene na prijašnje, i da desnicu njegovu, odnosno da njegova sveta djela On ograđuje. Jer, Gospodin je uvijek prisutan pored Svetih svojih i to ne s lijeve, budući da sveti muž nema ništa lijevo, odnosno zlo, nego s desne strane. A, za grešnike i nečiste On biva nevidljiv, zato što oni nemaju desnu stranu, na kojoj je On obično prisutan.
Puno je stupnjeva neporočnosti, po kojima se uzlazi do savršene čistoće. Ljestvicu takvog usavršavanja neporočnosti ja dijelim na šest stupnjeva, koji se zapravo neprimjetno prolaze, kao što i naše tijelo svaki dan neosjetno raste, i bez našeg znanja izrasta do svog savršenog oblika.
Prvi stupanj neporočnosti je prisutan tamo gdje se redovnik ne podvrgava smutnji od tjelesne požude u budnom stanju; drugi, tamo gdje se um ne zadržava na sladostrasnim pomislima; treći, tamo gdje se pri viđenju žene ni malo ne uznemiri željom; četvrti, tamo gdje u budnom stanju ne dopušta ni proste tjelesne pokrete; peti, tamo gdje i sama tanana suglasnost na tjelesno djelovanje ne ranjava um u slučaju kad rasuđivanje ili čitanje privodi na sjećanje čovjekovo rođenje; šesti, tamo gdje ni za vrijeme sna ne biva smućen sablažnjivim maštanjima o ženama.
Potpuna neporočna čistoća se od početaka uzdržavanja od požudnih misli i pokreta razlikuje savršenim umirivanjem tjelesnih uzbuđenja i spokojem. Savršeno sazrela neporočnost uvijek čuva nepomućenom i savršenom čistoću tijela i duše. Ona nije drugo do svetost. To se događa kad tijelo, prestavši da žudi protiv duha, počne da se suglasi s njegovim željama i krepošću, i kad se oboje međusobno sjedine čvrstim mirom, i po izreci pisca Psalama, kao braća stanu da žive zajedno (Ps 132,1). Tada i Bog boravi s njima, budući da se kaže da je u miru mjesto Njegovo (Ps 75,3), odnosno ne u buci rata i borbe sa strastima, nego u miru neporočnosti i u postojanom spokoju srca. Stoga onaj koji se, kroz gašenje tjelesnih strasti, udostoji da stekne ovo mjesto mira u isto vrijeme postaje i hram Božji.

BORBA S DUHOM SREBROLJUBLJA

Treća borba koja nam predstoji je borba s duhom srebroljublja, odnosno sa strašću koja je tuđa i nesvojstvena našoj prirodi. Ona se u redovnicima rađa zbog malodušnosti slabo energične duše koja nije ustrojena kako treba, i najvećim dijelom od loše položenog odricanja od svijeta, u čijoj osnovi nije ležala vatrena ljubav prema Bogu. Pokreti ostalih strasti kao da u nama samima imaju početak, kao da su usađeni u čovjekovu prirodu i nekako usidreni u tijelo. Budući da su istovremene s našim rođenjem, strasti svojim pokretima predviđaju pokazatelja sposobnosti da se razlikuje dobro i zlo. One se pobjeđuju jedino dugotrajnim trudom. Ta bolest odnosno srebroljublje, dolazi kasnije i izvana prilazi duši. Zbog toga ona i može da se lakše otkloni i istjera. Međutim, ukoliko zbog nemara bude zanemarena i jednom puštena u srce, ona biva pogubnija od svih. Ona se tada teže izgoni od svih, budući da postaje korijen svih zala (1 Tim 6,10), služeći kao izvor buđenja raznih strasti.
Ukoliko ugrabi vlast nad malodušnom i hladnom dušom redovnika, ova strast ga najprije pobuđuje k malom prihodu, s upečatljivim slikama mu opisujući neke, navodno pravedne i razumne razloge zbog kojih mu je nužno ili da sačuva nešto novca prilikom odricanja od svijeta, ili da ga stekne nakon odricanja. ''Ono što se daje u samostanu'', žali se ona, ''nije dovoljno za zdravo i krepko tijelo. Što ćeš činiti ako se dogodi tjelesna bolest, a kod tebe ne bude ništa da sebi pomogneš u nemoći? Samostanska sredstva za izdržavanje su previše oskudna, a nebriga o bolesnima prevelika. Morat ćeš da umreš na bijedan način ukoliko ne budeš imao nešto vlastito što bi mogao da upotrijebiš na popravku tjelesnog zdravlja. Ni odjeća koju ti je dao samostan nije dovoljna. Zbog toga treba da imaš nešto čime bi mogao sebi da nabaviš drugu. Na kraju, ne može se sve vrijeme života provesti u istom samostanu. Prema tome, ukoliko ne pripremiš sebi novce za putne troškove i prijevoz preko mora, nećeš moći da se preseliš kad budeš htio, te ćeš, stiješnjen krajnjom bijedom, bez ikakvog uspjeha postojano provoditi radnički i bijedan život.''
Kad takvim pomislima zaplete svoj um, redovnik počinje da misli kako da stekne makar jedan novčić. S tim ciljem on traži neki posao, koji i izvršava sa svom marljivošću, bez znanja svoga duhovnog oca. Zatim, prodavši tajno ono što je rukama napravio i dobivši željeni novac, on se, u strahu za njega premišlja gdje da ga stavi, ili kome da ga povjeri na čuvanje. Istovremeno, njega je već počela da nagriza još ljuća briga o tome kako da udvostruči novac, i on grčevito stvara važne planove o tome što bi kupio za njega, i kakvu bi novu korist stekao od kupljenog. A, kad mu se i ta želja ostvari, pojavit će se posve nezasitna pohlepa za zlatom, koja se zatim sve jače i jače razgorijeva, sukladno s količinom prihoda, jer s umnožavanjem novca, uvećava se i bjesnilo strasti prema njemu. Kao žar na žar, dolaze i druge brižljive pomisli: obećava mu se dug život, predočava starost i razne duge bolesti koje u starosti nije moguće podnijeti ukoliko se u mlade godine ne pripremi dovoljno novca. Tako se nesretna duša, budući svezana uzama ove zmije ili srebroljublja, sve više i više razgorijeva u želji da umnoži loše započeto sabiranje imetka, sama u sebi rađajući zarazu koja je, slično vatri, sve jače i jače proždire. Budući sva prožeta koristoljubivom pomisli, ona ni na što ne obraća pogled srca osim na izvor iz kojeg bi mogla da nabavi novac kojim bi se što brže oslobodila od bremena samostanske strogosti. Ukoliko se pojavi neka nada za dobivanje novca, ona se već ničega ne ustručava: ni laži, ni kleveta, ni krađe, ni narušavanja vjernosti. Jednom riječju, zlato i očekivanje koristi u svemu za nju postaje bog, kao što je za druge trbuh. Providjevši poguban otrov ove bolesti, apostol Pavao je nazvao ne samo korijenom svih zala, nego i služenje idolima, govoreći: Umrtvite i lakomost, koja je idolopoklonstvo (Kol 3,5).
Postoje tri vrste te bolesti koje svi Oci s jednakim gađenjem osuđuju. Prva, čiju smo pogubnost već opisali, vara neke nesretnike i uvjerava ih da sabiru ono što nisu imali ni ranije, kad su živjeli u svijetu; druga ih podstiče da opet žele i da povrate ono što su ostavili na početku svoga odricanja od svijeta; treća se rađa pri lošem postavljanju početka redovništva odnosno pri nesavršenom odricanju od svega, i onima koje uspijeva da zarazi duševnom hladnoćom ne dopušta da se savršeno oslobode od svih svjetskih imanja, uplašivši ih budućom oskudicom i rastrojivši ih nevjerom: ona im zatim, uslijed zadržavanja novca i drugog imanja, koja su bili dužni da ostave, odričući se od svijeta, nikako ne dopušta da dostignu evanđeosko savršenstvo. I, u Svetom pismu možemo naći primjere osude te tri vrste pada, s teškim kaznama koje ih prate. U želji da dobije ono što prije nije imao, Gijezije ne samo da se nije udostojao da zadobije milost proročke službe koju je trebalo da dobije od svoga učitelja po nasljednom prvenstvu, nego je bio i poražen gubom zbog Elizejevog prokletstva (4 Kr 5,21-27). U želji da povrati novac koji je, pošavši za Kristom, odbacio, Juda je upao u izdaju Gospodina i izgubio apostolski čin. Osim toga, on ni svoj život nije okončao na opći način, već samo-nasilnom smrću (Mt 27,5). Zadržavši jedan dio od onoga što su posjedovali, Ananija i Safira su riječima apostola kažnjeni smrću (Dj 5,1-11).
O, onima koji su se odrekli svijeta, ali su zatim bili pobijeđeni nevjerom, strašeći se da ostanu bez svakog zemaljskog imanja, tajanstveno je zapisano u knjizi Ponovljenog zakona: Tko je plašljiv i slab srcem neka ne ide u rat, već neka ide i vrati se kući svojoj, da ne bi srce brata svoga uplašio kao svoje (Pnz 20,8). Što je očiglednije od tog proroštva? Nije li očigledno da Sveto pismo želi da oni bolje i da ne postavljaju temelj takvom zvanju, niti da ime njegovo primaju na sebe kako i druge svojim riječima, lošim primjerom i nevjernim strahom svojim ne bi rastrojili i udaljili od evanđeoskog savršenstva. Dakle, njima se zapovijeda da odlaze iz borbe i da se vraćaju domu svome, budući da s podijeljenim srcem nitko ne može da se bori u Gospodinovoj borbi. Jer, dvoličan čovjek je nepostojan u svim putevima svojim (Jak 1,8). U evanđeoskoj priči se govori o kralju koji je s deset tisuća krenuo protiv drugoga, koji je imao dvadeset tisuća vojnika. Ne nadajući se da će imati uspjeha u sukobu s njim on je, dok je još bio daleko od njega, poslao da traži mir ne želeći očigledno niti da počinje borbu. Proničući u smisao te priče dolazimo do zaključka da je bolje da gore navedene osobe uopće i ne započinju s odricanjem od svijeta, nego da, započevši, kasnije ne mogu da ga podnose marljivo i s potpunom točnošću, te tako sebe izlože velikoj opasnosti. Jer, kao što govori Premudri, bolje je ne obećati, nego li obećati pa ne ispuniti (Prop 5,4). Dobro je tu rečeno da jedan ide s deset tisuća, a drugi s dvadeset. Jer, broj strasti, koje nas napadaju, veći je od broja dobrih raspoloženja koja se bore za nas. Ali nitko ne može služiti Bogu i mamonu (Mt 6,24), i niti jedan tko je stavio ruku svoju na plug pa se obazire nazad, nije pripravan za Kraljevstvo Božje (Lk 9,62).
Sklonost pohlepi sličnu ranijoj takvi pokušavaju da opravdaju autoritetom Svetog pisma. Tumačeći ga nepravilno, oni su s radošću spremni da izokrenu i po svojoj želji izmjene misao apostola, pa čak i samog Gospodina, ne prilagođavajući svoj život ili razum prema smislu Pisma, nego čineći nasilje nad Pismom po želji vlastitog ugađanja sebi. U želji da i u sadašnjem slučaju pokažu da je Pismo suglasno s njihovim mišljenjem, oni govore: ''Napisano je: Blaženije je davati, nego primati'' (Dj 20,35). Shvaćajući ove riječi na krivi način, oni smatraju da se njima savršeno poništava snaga izreke u kojoj se govori: Ako hoćeš savršen da budeš, idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima, i imat ćeš blago na nebu, pa hajde za mnom (Mt 19,21). Oni misle da pod takvim izgovorom ne moraju da ostavljaju svoje bogatstvo. Oni se proglašavaju blaženijim od onih koji su ga ostavili jer su u stanju da, kao osigurani ranijim imanjem, od suviška i drugima udijele. Oni se, u stvari, stide da s apostolom Pavlom prime slavno siromaštvo Krista radi, i ne žele da se zadovolje trudovima svojih ruku i samostanskim oskudnim izdržavanjem. Njima preostaje jedno od dvoje: ili da postanu svjesni svoje samoobmane i toga da se nikada nisu odrekli od svijeta, budući da su pristrasni prema ranijem bogatstvu, ili da, ukoliko žele da na djelu i kroz trud ispitaju redovničko zvanje, sve odbace i razdaju da bi se, ne zadržavajući kod sebe ništa od onoga od čega su se odrekli, zajedno s apostolom Pavlom hvalili glađu i žeđu i trpljenjem hladnoće i golotinje (2 Kor 11,27).
Kruži jedna izreka svetog Bazilija, biskupa cezarijskog, upućena jednom senatoru, koji je bio savladan hladnoćom o kojoj je riječ, odnosno koji je, govoreći da se odrekao od svijeta, kod sebe zadržao nešto od imovine, ne želeći da se izdržava trudom svojih ruku, niti da se obučava istinskoj poniznosti kroz oskudicu u svemu i mukotrpni napor u samostanskom podčinjavanju. ''I čin senatora si izgubio'', rekao je on njemu, ''i redovnik nisi postao.''
Prema tome, ako želimo da zakonito činimo podvig duhovnim podvigom, istjerajmo iz srca naših i tog pogubnog neprijatelja. Pobjeda nad njim nije toliko velika, ali je vrlo nečasno i ružno biti pobijeđen od njega. Jer, biti poražen od snažnijeg je bolno zbog obaranja dolje i žalosno zbog izgubljene pobjede, iako poraženi na neki način nalazi utjehu u tome što je svjestan snage protivnika. Međutim, ako se poraz pretrpi od slabog protivnika i pri borbi koja nije teška, ponižavajući stid će izazvati puno veći bol od bola zbog pada, i sram će biti puno teži od nastale štete.
Konačna pobjeda i savršeno slavlje nad ovim neprijateljem može se očekivati tek kad savjest redovnika ne bude uprljana posjedovanjem čak ni najmanjeg novčića. Stoga je nemoguće da se onaj koji se zanio makar i najmanjim novčanim darom i koji je jednom u srce svoje primio korijen požude pohlepe, odmah ne razgori vatrom čežnje za većim. I, vojnik Kristov će biti pobjednik, van svake opasnosti i nedostupan napadu strasti, sve dok ovaj najnezgodniji duh u njegovom srcu ne posije začetke svoje požude. Kod svih vrsta strasti najvažnije je paziti na glavu zmije. Međutim, naročito u odnosu na ovu strast treba biti posve brižljivo oprezan i ne dozvoliti da njena glava prodre u unutrašnjost. Jer, ukoliko bude puštena unutra ona će, hraneći se svojom materijom i jačajući, sama od sebe razgorjeti veliki požar. Stoga, ne treba strahovati samo od posjedovanja novca, nego i samu želju treba sasvim odstraniti iz duše. I ne treba toliko izbjegavati djela srebroljublja, koliko s korijenom odsijecati strast njegovu. Jer, nikakvu korist nam neće donijeti oskudica u novcu, ukoliko u nama ostane želja da ga posjedujemo.
Moguće je da i onaj koji nema novca bude porobljen bolešću srebroljublja. Nikakvu korist neće donijeti djelo lišavanja od svega onome koji ne bude mogao da odsječe strast pohlepe. Jer, on se naslađuje djelom osiromašenja, ali ne i samom krepošću siromaštva, te se sa žalošću u srcu miri s teškom nužnošću. Jer, kao što neke neoskvrnjene tijelom evanđeoska riječ proglašava nečistima srcem (Mt 5,28), tako i oni koji nimalo nisu opterećeni težinom novca mogu, po srcu i umu, biti osuđeni zajedno sa srebroljupcima. Oni jednostavno nisu imali priliku za stjecanje, ali su imali volju za stjecanjem, koje u očima Božjim uvijek ima veću važnost od nužnosti. Stoga, mi treba na sve načine da se pobrinemo da plodovi naših trudova ne propadnu uzalud. Jer, dostojno je sažaljenja da se trpe posljedice lišavanja od svega i osiromašenja, a da se plodovi gube uslijed besplodne grešne želje volje.
Hoćeš li da saznaš kakve pogubne plodove donosi ova strast i kakve ogranke drugih strasti pušta iz sebe, na pogibao onog koji je prima i koji je brižljivo ne odstrani? Pogledaj na Judu koji je bio pribrojan apostolskom činu! Kako ga je samo pogubila otrovom svojim budući da nije htio da zgazi smrtonosnu glavu zmije uhvativši ga u zamku svoje požude! U kakvu ga je samo duboku propast prijestupa bacila, naučivši ga da za trideset srebrnjaka proda Otkupitelja svijeta i Spasitelja ljudskog roda! On nikada ne bi bio doveden do tako bezbožnog djela izdaje da nije bio zaražen bolešću srebroljublja. On ne bi postao vinovnik ubojstva Gospodina da se nije navikao da potkrada povjereni mu kovčežić.
Eto najsnažnijeg primjera tiranstva ove strasti. Jednom zaplijenjenoj duši ona, kao što smo rekli, više ne dopušta da vrši bilo kakvo pravilo poštenja, niti da se nasiti bilo kakvim prihodima. Jer, kraj njenog bjesnila se ne postiže kad se stekne bogatstvo, nego ogoljenjem od svega. I sam Juda je dobio na raspolaganje kovčežić namijenjen za razdavanje bijednima da bi, nasitivši se obiljem novca, u krajnjoj mjeri, umirio svoju strast. Međutim, on se raspalio pretjeranim razgorijevanjem strasti, te je ne samo tajno potkradao kovčežić, nego i samog Gospodina htio da proda. Jer, bjesnilo ove strasti se ne zasićuje nikakvom veličinom bogatstva.
Znajući da onaj koji ima nešto po strasti nije u stanju da pohlepu zadrži u pristojnim granicama, i da kraj strasti nije mala ili velika suma, nego savršeno odricanje od svega, sveti apostol Petar kažnjava smrću Ananiju i Safiru, koji su za sebe zadržali nešto od svog imanja. I oni su poginuli za laž zbog pohlepe, kao što je Juda sam sebe pogubio zbog krivice izdaje Gospodina. Kakva je samo među njima sličnost u prijestupu i u kazni!? Tamo je srebroljublje dovelo do izdaje, a ovdje do laži. Onamo se izdaje istina, a ovdje se vrši grijeh laži. Djelovanje grijeha tamo i ovdje naočigled nije slično, ali mu je cilj istovjetan. On je, da se izbavi od bijede, opet poželio da ima ono čega se bio odrekao, a oni su, da ne bi postali bijedni, pokušali da za sebe zadrže nešto od svoga imanja, koje je trebalo da se apostolima vjerno prinese, ili potpuno razda braći. I, u prvom i drugom slučaju je slijedila jednaka kazna smrću zbog toga što su oba grijeha izrasla iz istog korijena srebroljublja. Ako je (nastavit ćemo da razmatramo) onima koji nisu željeli da steknu tuđe, nego samo da sačuvaju svoje vlastito i koji nisu imali želju za stjecanjem, nego samo želju da sačuvaju, izrečena tako stroga presuda, što da se kaže za one koji žele da sabiru bogatstvo koje nikada nisu imali, i koji se pred ljudima pokazuju siromašni, dok pred Bogom ostaju bogati zbog strasti pohlepe.
Pohlepne treba smatrati gubavima duhom i dušom, slično Gijeziju koji je, poželjevši truležni novac ovoga svijeta, bio pogođen zaraznom nečistoćom gube. Njome je on i nama ostavio očigledan primjer da duša, koja se oskrnavi prijestupnom strašću pohlepe, bude poražena duhovnom zarazom strasti, i da u očima Gospodina ima nečistoću koja vodi vječnom prokletstvu.
Prema tome, ako si, nastojeći savršenstvu, ostavio sve i pošao za Kristom, slušajući riječ Njegovu: Idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima, i imat ćeš blago na nebu, pa hajde za mnom (Mt 19,21), zašto se, položivši ruke na plug, osvrćeš nazad, te po riječima istog Gospodina, postaješ nepripravan za Kraljevstvo nebesko (Lk 9,62)? Kad si već postavljen na krov, na visinu evanđeoskog savršenstva, zbog čega opet silaziš u kuću svoju da uzmeš nešto od onoga što si ranije tako radosno prezreo (Lk 17,31)? Kad si već postavljen na polje djelovanja kreposti, zašto se opet trudiš da se obučeš u breme svjetskog stjecanja, od kojeg si se oslobodio pri odricanju od svijeta? Ako tada, preduhitren siromaštvom, nisi imao što da ostaviš, utoliko prije sada ne treba da stječeš ono što ranije nisi posjedovao. Ti si, po osobitoj Božjoj slobodnoj volji, siromaštvom bio pripremljen za odricanje od svijeta da bi, neometan nikakvim lancima stjecanja, brže pritekao k Njemu. Uostalom, nitko od siromašnih ne treba da se ponižava stoga što nema što da ostavi. Jer, nema nikoga koji ne bi imao što da ostavi. Od svih imanja svijeta odrekao se onaj koji je s korijenom odsjekao samu strast za stjecanjem.
Ovu krepost ne pohlepe ili ne stjecanja mi ne možemo sačuvati cijelom i nepovrijeđenom ukoliko ne živimo u samostanu, i ukoliko, po apostolu Pavlu, nismo zadovoljni kad imamo hranu i odjeću (1 Tim 6,8).
Prema tome, sjećajući se osude Ananije i Safire, ustručavajmo se da zadržimo nešto od onoga što smo po zavjetu dužni da savršeno ostavimo, namjeravajući da se odreknemo od svijeta. Plašeći se također primjera Gijezija, koji je za grijeh srebroljublja bio kažnjen ne izlječivom gubom, strašimo se da steknemo ono što ni prije nismo imali. Također, užasavajući se kako zlodjela Judinog, tako i njegovog kraja, izbjegavat ćemo svim snagama ponovno stjecanje novca, od kojeg smo se odrekli jednom zauvijek. Osim toga, pomišljajući na smrtnost naše prirode i neizvjesnost smrtnog časa, strašimo se da Dan Gospodinov, koji nastupa kao lopov u noći, našu savjest ne zatekne uprljanu stjecanjem makar i jednog novčića. Jer, i on jedan će uništiti sve plodove našeg odricanja od svijeta i učiniti da se ono što je Gospodin u Evanđelju rekao bogatašu odnosi i na nas: Bezumniče, ove noći tražit ću dušu tvoju od tebe; a ono što si pripremio čije će biti (Lk 12,20)!
Nimalo ne misleći o sutrašnjem danu, nikako nemojmo sebi dozvoliti da se udaljimo od ustava samostana. Mi to, bez sumnje, nikako nećemo moći izvršiti, niti ćemo moći da mirno proživimo po pravilima samostanskog ustava, ukoliko u nama prethodno ne bude na čvrstom temelju utvrđena krepost trpljenja, čiji izvor nije ništa drugo nego poniznost.