Pokajte se i vjerujte u Evanđelje! Pokajte se, jer se približilo kraljevstvo nebesko (Mk 1,15, slično Mt 4,17). To su bile prve riječi propovijedi Bogočovjeka. Iste riječi On govori i nama sada, kroz Evanđelje. Kad je grijeh postao najmoćniji u svijetu – svemogući Liječnik sišao je u svijet. Sišao je u zemlju progonstva, u zemlju naše patnje i nevolje, koje prethode vječnim mukama u paklu, da objavi dobru vijest o oslobođenju, radosti i izlječenju svim ljudima bez iznimke. Pokajte se!
Moć pokajanja temelji se na Božjoj moći: Liječnik je svemoguć – i lijek koji daje je svemoguć.
Tada je, tijekom svog propovijedanja na zemlji – Gospodin pozvao na izlječenje sve koji su bili bolesni od grijeha i nijedan grijeh nije smatrao neizlječivim. I sada nastavlja pozivati sve, obećavati i davati oproštenje svakog grijeha, izlječenje svake duhovne slabosti.
O, zemaljske lutalice! O, svi vi, koji žurite ili se vučete širokim putem, s neprestanom bukom zemaljskih briga, zabava i radosti, među cvijećem, pomiješanim s bodljikavim trnjem, vi koji žurite tim putem prema kraju, koji je svima poznat i koji svi zaboravljate – tamni grob, i još mračnija i strašnija vječnost, stanite! Otrgnite se iz zagrljaja svijeta, koji vas neprestano drži u zatočeništvu! Poslušajte što vam Spasitelj naviješta, obratite dužnu pažnju na Njegove riječi! Pokajte se i vjerujte u evanđelje, govori vam, pokajte se, jer se približilo Kraljevstvo nebesko.
Iznimno je potrebno da vi, zemaljski lutalice, obratite punu pažnju na ovaj bitno koristan, spasonosni savjet: inače ćete stići do groba, stići do praga i vrata vječnosti, ne stekavši ispravno razumijevanje ni vječnosti ni dužnosti onoga koji u nju ulazi, pripremivši si u njoj samo pravedne kazne za svoje grijehe. Najteži grijeh je – nepažnja prema riječima Spasitelja, zanemarivanje Spasitelja. Pokajte se! Lažni, varljivi put zemaljskog života: za one koji ga započinju, on predstavlja beskrajnu pozornicu, ispunjenu stvarnošću; za one koji ga završavaju – najkraći put, ukrašen praznim snovima. Pokajte se!
I slavu, i bogatstvo, i sva ostala propadljiva stjecanja i prevlast, za čije je stjecanje zaslijepljeni grešnik uložio cijeli svoj zemaljski život i sve snage duše i tijela, mora napustiti u onim minutama u kojima se s duše nasilno skida njezina odjeća – tijelo, i kada nevidljivi anđeli vode dušu na sud pravednog Boga, kojega ne poznaje, kojega je zanemarila. Pokajte se!
Ljudi se trude, žure obogatiti se znanjem, ali samo nevažnim znanjem, prikladnim samo za privremeno, koje im omogućuje zadovoljavanje potreba, udobnosti i zahtjeva zemaljskog života. Potpuno preziremo znanje i rad koji nam je bitno potreban, radi kojeg nam je samo dan naš zemaljski život - spoznaja Boga i pomirenje s Njim, po Otkupitelju. Pokajte se!
Braćo! Pogledajmo, bez pristranosti, u svjetlu Evanđelja, na naš zemaljski život. On je ništa! Sva njegova dobra oduzimaju mu se smrću, i često mnogo prije smrti, raznim neočekivanim okolnostima. Te propadljivosti su nedostojne, poput dobara koja tako brzo nestaju, da se nazivaju dobrima! To su radije obmane, mreže. Oni koji se zapletu u te mreže, i koji se u njih zapletu, lišeni su istinskih, vječnih, nebeskih, duhovnih dobara, koja se postižu vjerom u Krista i slijeđenjem Njega tajanstvenim putem evanđeoskog života. Pokajte se!
U kakvom smo strašnom sljepilu! Kako jasno ovo sljepilo dokazuje naš pad! Vidimo smrt svoje braće; znamo da je i nama neizbježna, i možda vrlo brzo, jer nitko ne ostaje na zemlji zauvijek; vidimo kod mnogih, čak i prije smrti, da ih zemaljska sreća izdaje, da se često pretvara u nesreću, slično svakodnevnom iskušenju smrti. Ignorirajući to, jasno svjedočanstvo samog iskustva, jurimo za prolaznim dobrima, kao da su trajna, vječna. Sva naša pažnja usmjerena je na njih! Bog je zaboravljen! Veličanstvena i istovremeno strašna vječnost je zaboravljena! Pokajte se!
Sva propadljiva dobra izdat će nas, braćo, neizbježno će nas izdati: bogate će izdati njihovo bogatstvo, slavne njihova slava, mlade njihova mladost, mudre njihova mudrost. Samo jedno vječno, bitno blago čovjek može steći tijekom svog zemaljskog putovanja: istinsko poznavanje Boga, pomirenje i sjedinjenje s Bogom, koje je Krist dao. Ali, da se postignu ta najviša dobra, potrebno je napustiti grešni život, potrebno ga je mrziti. Pokajte se!
Pokajte se! Što znači pokajati se? To znači: ispovjediti se, pokajati se za svoje grijehe, napustiti svoje grijehe – odgovorio je sveti otac na ovo pitanje – i nikada im se više ne vratiti.[1] Na taj su se način mnogi grešnici preobrazili u svece, mnogi bezakonici u pravednike. Pokajte se! Odbacite od sebe ne samo očite grijehe – ubojstvo, pljačku, blud, klevetu, laž, već i destruktivne zabave i tjelesne užitke, zločinačke fantazije i bezakone misli – sve, sve što je zabranjeno Evanđeljem. Operite svoj prijašnji grešni život suzama iskrenog pokajanja.
Ne govorite sebi, u svom očaju i duhovnoj slabosti: ''Pao sam u teške grijehe: stekao sam grešne navike kroz dug život u grijehu: s vremenom su postale poput prirodnih osobina, učinile su mi pokajanje nemogućim.''[2] Ove mračne misli sugerira vam vaš neprijatelj, kojeg još ne primjećujete niti razumijete[3]: on zna za mogućnost pokajanja, boji se da će vas pokajanje oteti iz njegove moći – i pokušava vas odvratiti od pokajanja, pripisujući nemoć Božjem svemoćnom lijeku.
Ustanovitelj pokajanja je vaš Stvoritelj, koji vas je stvorio ni iz čega. Još lakše, On vas može ponovno stvoriti, promijeniti vaše srce: od srca koje voli grijeh stvoriti srce koje ljubi Boga, od sladostrasnog, tjelesnog, zlobnog, požudnog srca stvoriti čisto, duhovno i sveto srce.
Braćo! Upoznajmo neizrecivu ljubav Božju prema palom ljudskom rodu. Gospodin je postao čovjekom kako bi kroz svoje utjelovljenje mogao preuzeti na sebe kaznu koju su ljudi zaslužili i otkupiti krivce od kazne kaznom Svesvetoga. Što ga je privuklo k nama, ovdje, u zemlji našeg progonstva? Naša pravednost? Ne! Privuklo ga je k nama bijedno stanje u koje nas je dovela naša grešnost.
Grešnici! Ohrabrimo se. Za nas, upravo za nas, Gospodin je izvršio veliko djelo svog utjelovljenja; pogledao je na naše bolesti s neshvatljivom milošću. Prestanimo se kolebati! Prestanimo se obeshrabrivati i sumnjati! Ispunjeni vjerom, revnošću i zahvalnošću, pristupimo pokajanju: po Njemu ćemo se pomiriti s Bogom. Ali ako se bezbožnik odvrati od svih svojih grijeha koje je počinio i bude čuvao sve moje uredbe i činio ono što je zakonito i pravedno, sigurno će živjeti, neće propasti. Nijedna od njegovih bezakonja koja je počinio neće se pamtiti protiv njega zbog njegove pravednosti koju je učinio, da bi živio. Takvo obećanje Bog daje grešniku, kroz usta svog velikog proroka (Ez 18,21-22).
Odgovorimo, prema svojoj slaboj snazi, na veliku ljubav Gospodinovu prema nama, kao što Njegova stvorenja, i pala stvorenja, mogu odgovoriti na ljubav Stvoritelja: pokajmo se! Pokajmo se, ne samo usnama; posvjedočimo svoje pokajanje ne samo s nekoliko, kratkotrajnih suza, ne samo vanjskim sudjelovanjem u crkvenim službama, obavljanjem crkvenih obreda, kojima su se zadovoljili farizeji. Prinesimo, uz suze i vanjsku pobožnost, plod dostojan pokajanja: zamijenimo grešni život evanđeoskim životom.
Zašto da umirete, dome Izraelov! (Ez 18,31) Zašto vi kršćani propadate, od svojih grijeha, vječnom smrću? Zašto je pakao ispunjen vama, kao da svemoćno pokajanje nije već uspostavljeno u Crkvi? Ovaj beskrajno dobri dar dan je domu Izraelovu tj. kršćanima – i u bilo kojem trenutku života, bez obzira na grijehe, djeluje istom snagom: čisti svaki grijeh, spašava svakoga tko se obraća Bogu, čak i u posljednjim, umirućim minutama.
Zašto da umirete, dome Izraelov! Kršćani konačno umiru vječnom smrću, jer su cijelo vrijeme svog zemaljskog života zaokupljeni samo kršenjem krsnog saveza, služenjem grijehu; propadaju jer ne posvećuju ni najmanju pažnju Božjoj Riječi, koja im naviješta pokajanje. U samim minutama prije smrti ne znaju kako koristiti svemoćnu moć pokajanja! Ne znaju kako je koristiti, jer nisu primili nikakvo znanje o kršćanstvu, ili su primili znanje koje je krajnje nedovoljno i nejasno, što se mora nazvati potpunim neznanjem, a ne nekim znanjem. Tako bio ja živ, govori Gospodin Bog – kao da je prisiljen ojačati uvjerenje pred nevjernicima i pobuditi zanimanje među nezainteresiranima. Tako bio ja živ, govori Gospodin Bog, ne uživam u smrti bezbožnika, nego da se bezbožnik odvrati od svog puta i živi… (Ezekiel 33,11) Zašto da umirete, dome Izraelov?
Bog je poznavao slabost ljudi, znao je da će čak i nakon krštenja pasti u grijeh: zato je u svojoj Crkvi ustanovio otajstvo pokajanja, kojim se čiste grijesi počinjeni nakon krštenja. Pokajanje mora pratiti vjeru u Krista, prethoditi krštenju u Kristu; a nakon krštenja ispravlja kršenje dužnosti onoga koji je vjerovao u Krista i bio kršten u Kristu.
Kad su mnogi iz Jeruzalema i cijele Judeje došli k Ivanu, propovjedniku pokajanja, na Jordan na krštenje, ispovjedili su mu svoje grijehe – ispovjedili su ga ne zato što je, kako primjećuje jedan sveti pisac,[4] sveti Krstitelj imao potrebu znati grijehe onih koji su mu dolazili, već zato što je za snagu njihova pokajanja bilo potrebno da ispovijed grijeha bude povezana s osjećajem žaljenja zbog pada u grijeh. Duša koja zna da je dužna ispovjediti svoje grijehe – kaže isti sveti otac – upravo tom mišlju, kao uzdom, suzdržava se od ponavljanja prijašnjih grijeha; naprotiv, ne ispovijedani grijesi, kao da su počinjeni u mraku, lako se ponavljaju. Ispovijedanjem grijeha prekida se povezanost s grijesima.
Mržnja prema grijehu – znak istinskog pokajanja – jest odlučnost da se vodi kreposni život.
Ako ste stekli naviku grijeha, ispovijedajte ih češće – i uskoro ćete se osloboditi ropstva grijeha, lako ćete i radosno slijediti Gospodina Isusa Krista.
Tko stalno izdaje svoje prijatelje, od njega prijatelji postaju neprijatelji, okreću se od njega kao od izdajnika, koji želi njihovu vječnu propast: tko ispovijeda svoje grijehe, od njega odlaze, jer grijesi se temelje i jačaju ponosom pale prirode, ne podnoseći ukor i opomene.
Tko, u nadi pokajanja, dopušta sebi griješiti dragovoljno i namjerno: lukavo djeluje u odnosu na Boga. Tko dragovoljno i namjerno griješi, u nadi pokajanja, neočekivano pada u smrt, i ne dobiva vrijeme koje je planirao posvetiti kreposti ili vrlini.[5] Tajna ispovijedi je odlučno čišćenje od svih grijeha počinjenih riječju, djelom i mišlju. Da bi se iz srca izbrisale grešne navike koje su se u njemu ukorijenile tijekom dugog vremenskog razdoblja, potrebno je vrijeme, potreban je stalni boravak u pokajanju. Stalno pokajanje sastoji se od stalne skrušenosti duha, borbe s mislima i osjećajima u kojoj se otkriva grešna strast skrivena u srcu, kroćenje tjelesnih osjećaja i trbuha, ponizne molitve, česte ispovijedi.
Braćo, dragovoljnim grijehom izgubili smo svetu nevinost, koja je neusporediva ne samo s grešnim djelima, već čak i sa spoznajom zla - nevinost koja je u duhovnom sjaju u kojem smo dovedeni u postojanje, iz ruke Spasitelja. Izgubili smo i onu nevinost koju smo primili pri novom stvaranju kroz krštenje; na putu života uprljali smo svoju odjeću, koju je Otkupitelj izbijelio. Ostala nam je još jedna voda za pranje - voda pokajanja. Što će se dogoditi s nama ako i ovo pranje zanemarimo? Dogodit će nam se da ćemo stati pred Boga s dušama unakaženim grijehom - i On će s užasom gledati na okaljanu dušu, osuđujući je na vječne muke.
Operite se, kaže Bog grešnicima, očistite se, uklonite zlo svojih djela ispred mojih očiju, prestanite činiti zlo. Tada dođite i bit ćemo suđeni. Čime se završava ovaj Božji sud, sud pokajanja, na koji Bog neprestano poziva grešnika, tijekom njegova zemaljskog života? Kad čovjek vidi svoje grijehe, odluči se iskreno pokajati i ispraviti: tada Bog rješava svoj sud s čovjekom, sljedećom odlukom: Ako su tvoji grijesi kao grimiz, bit će bijeli kao snijeg; ako su crveni kao grimiz, bit će kao vuna (Iz 1,16.18). Ako kršćanin pokaže nemar prema ovom milosrdnom, konačnom Božjem pozivu: Bog mu najavljuje vječno uništenje. Božja dobrota, kaže apostol, vodi te pokajanju (Rim 2,4). Bog vidi tvoje grijehe: On dugotrpljivo gleda na grijehe koje činiš pred Njegovim očima, na niz grijeha koji su oblikovali cijeli tvoj život; On čeka tvoje pokajanje, a istovremeno prepušta tvojoj slobodnoj volji da izabereš svoje spasenje ili uništenje. Zlorabiš i dobrotu i dugotrpljivost! U tebi nema ispravljanja! Tvoj nemar je sve jači i jači! Tvoje zanemarivanje Boga i tvoje vlastite, vječne sudbine također je sve jače! Brineš se samo o umnožavanju svojih grijeha, dodavanju novih i dvostruko većih grijeha svojim prethodnim grijesima! Tvrdoglavošću i nepokajanim srcem skupljaš sebi gnjev za Dan gnjeva i otkrivenja pravednog suda Božjega, u kojem će svakome vratiti po djelima njegovim: vječni život onima koji ustrajnošću u činjenju dobra traže slavu, čast i besmrtnost; a gnjev i ljutnja onima koji se tvrdoglavo protive istini i pokoravaju se nepravdi. Nevolja i tjeskoba na svaku dušu čovjeka koji čini zlo (Rim 2,59)! Amen!
BILJEŠKE:
1. Veliki Pimen, vidi: Skitski paterikon.
2. Prečasni Makarije Veliki, Propovijed 7, poglavlje 2.
3. Prečasni Makarije Veliki, Propovijed 7, poglavlje 2.
4. Sveti Ivan Ljestvenik, Propovijed 4.
5. Izak Sirijac, Propovijed 90.
O VIĐENJU KRISTA
Želite li vidjeti Gospodina Isusa Krista? Dođite i vidite! (Ivan 1,46), kaže Njegov apostol.
Gospodin Isus Krist obećao je da će biti sa svojim učenicima do svršetka svijeta (Matej 28,20). On je – s njima; u svetom Evanđelju i otajstvima Crkve.[1] On nije za one koji ne vjeruju u Evanđelje: oni ga ne vide, jer su zaslijepljeni nevjerom.
Želite li čuti Krista? On vam govori kroz Evanđelje. Ne zanemarujte Njegov spasonosni glas: odvratite se od grešnog života i pažljivo slušajte Evanđelje Kristovo, koje je – vječni život.
Želite li da vam se Krist pojavi? On će vas naučiti kako ga primiti. Tko ima moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, ljubit će ga Otac moj; i ja ću ga ljubiti i objavit ću mu se (Ivan 14,21).
Bog te je posvojio kroz tajnu svetog krštenja, ušao si u najuže sjedinjenje s Bogom kroz tajnu svete pričesti; sačuvaj svoje posvojenje, sačuvaj svoje sjedinjenje. Oživi čistoću i obnovu koju ti je sveto krštenje donijelo kroz pokajanje i sačuvaj svoje zajedništvo s Bogom živeći po Evanđelju i što češće sudjelujući u svetim Kristovim otajstvima. Ostanite u meni i ja ću u vama (Ivan 15,4), rekao je Gospodin. Ako čuvate moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi (Ivan 15,10). Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu (Ivan 6,56).
Čuvajte se mašte koja u vama može stvoriti ideju da možete vidjeti Gospodina Isusa Krista, da ga možete dodirnuti, zagrliti. To je prazna igra napuhane, ohole taštine! To je kobna samoobmana![2] Ispunite zapovijedi Gospodnje – i na čudan način vidjet ćete Gospodina u sebi, u svojim vlastitim osobinama. Ovako je sveti apostol Pavao vidio Gospodina u sebi: trebao je tu viziju radi kršćana; oni koji je nisu imali nazivali su je nedostižnim stanjem, koje je kršćanima potrebno. Ako živite grešnim životom, prepuštajući se svojim strastima, a istovremeno mislite da volite Gospodina Isusa Krista, tada vas Njegov bliski prijatelj, koji je naslonio glavu na Njegove grudi tijekom Posljednje večere, osuđuje u samoobmani. Kaže: Tko kaže: 'Poznajem ga', a ne čuva njegovih zapovijedi, lažac je i istine nema u njemu; a tko čuva Njegovu riječ, u njemu je zaista savršena ljubav Božja (1. Ivanova 2,45).
Ako ispunjavate svoju grešnu volju i time kršite zapovijedi Evanđelja: Gospodin Isus Krist ubrojit će vas među one koji ga ne ljube. Tko mene ne ljubi, kaže, ne čuva mojih riječi (Ivan 14,24). Ne žurite bez rasuđivanja, bez savjesnog pregleda svoje odjeće, u starim, smrdljivim krpama, u brak sa Sinom Božjim, u sjedinjenje s Njim, iako ste i vi pozvani na taj brak, na koji je pozvan svaki kršćanin. Postoje takvi sluge tog Gospodara kuće, koji će vam svezati ruke i noge i baciti vas u krajnju tamu, daleko od Boga (Matej 22,11-13).
Sluge čijoj se vlasti predaju drski, nečisti pokajanjem, hranjeni taštinom i visokoumnošću, tražitelji ljubavi i drugih uzvišenih duhovnih stanja - demoni su, odbačeni anđeli. Krajnja tama - to je sljepoća ljudskog duha, strastveno, tjelesno stanje. Grijeh i pali duhovi vladaju u osobi koja je u ovom stanju. Lišena je moralne slobode: vezane su joj ruke i noge. Vezivanje ruku i nogu označava gubitak sposobnosti za bogobojazan život i duhovni napredak. Svi samoobmanuti ljudi nalaze se u ovom stanju. Iz ovog jadnog stanja osoba izlazi prepoznavanjem svoje pogreške, odbacivanjem iste i ulaskom u spasonosnu arenu pokajanja.
Teško je izaći iz samoobmane. Stražar stoji na vratima; vrata su zaključana teškim, jakim bravama i zasunima. Lokoti i zasuni – oholost samoobmanutih, koja je duboko skrivena u srcu, njihova taština, koja je početni razlog njihove aktivnosti, licemjerja i lukavstva, koji prikrivaju oholost i taštinu, kojima se odijevaju u masku dobrohotnosti, poniznosti, svetosti. Neuništivi pečat – smatrajući djelovanje samoobmane milosnim djelovanjem.
Može li onaj tko je u samoobmani, u carstvu laži i obmane, biti onaj koji ispunjava Kristove zapovijedi, koje su istina od Istine – Krista? Može li onaj tko suosjeća s lažima, tko se naslađuje lažima, tko prihvaća laži, tko se u duhu sjedinio s lažima, suosjećati s istinom? Ne! On je mrzi, postaje njezin mahniti neprijatelj i progonitelj. Kakvo će biti vaše stanje, vi nesretni sanjari, koji mislite da ste svoj zemaljski život proveli u Božjem zagrljaju, kad vas pogode riječi Spasitelja: Nikad vas nisam poznavao; odlazite od mene, vi koji činite bezakonje (Mt 7,23). Moj pravi prijatelji u Gospodinu! Idite Gospodinu Isusu Kristu, približite mu se putem evanđeoskih zapovijedi; upoznajte ga kroz njih, ispunjavajući ih pokažite i dokažite svoju ljubav prema Gospodinu Isusu. On će vam se objaviti, objavit će vam se u dan i čas koji je samo Njemu poznat. Zajedno s ovom objavom, On će u vaše srce izliti neizrecivu ljubav prema sebi. Božanska ljubav nije nešto drugo što osobno pripada palom čovjeku: to je dar Duha Svetoga (Rim 5,5), kojeg samo Bog šalje u posude koje su očišćene pokajanjem, u posude poniznosti i čistoće.
Vjeruj Gospodinu, a ne sebi: to je daleko pouzdanije. On je tvoj Stvoritelj. Kad si bio izložen najgorim padovima, On je za tebe uzeo ljudsku prirodu, predao se kažnjavanju za tebe, prolio svoju krv za tebe, otkrio ti svoje Božanstvo - što još neće učiniti za tebe? Pripremi se za Njegove darove pročišćavajući se: to je tvoj posao. Amen!
BILJEŠKE:
1. Sveti mučenik Petar Damaščanski kaže: ''Krist je skriven u Evanđelju. Tko ga želi pronaći, mora prodati svu svoju imovinu i kupiti Evanđelje, kako ne bi pronašao Krista samo čitajući, već da bi ga primio u sebe oponašajući Njegov život u svijetu. Tko traži Krista, kaže sveti Maksim, ne smije ga tražiti izvana, već u sebi, to jest, mora biti tijelom i dušom, poput Krista, bezgrešan koliko je to čovjeku moguće.'' Sveti Petar Damaščanski, Prva knjiga, ''O četvrtom viđenju'', Dobrotoljublje, svezak (tom) 3.
2. Ovu vrstu samoobmane sveti asketski pisci nazivaju umišljenošću. Sveti Ivan Karpatski opisuje umišljenost na sljedeći način: ''Umišljenost je hranjenje duše taštinom i taštom nadutošću uma.'' Ivan Karpatski, poglavlje 49, Dobrotoljublje, svezak (tom) 4. O ovoj vrsti samoobmane, sveti apostol Pavao kaže: Neka vas nitko ne zavara lažnom poniznošću i služenjem anđelima, zalazeći u ono što nije vidio i uzalud se nadimajući svojim tjelesnim umom (Kol 2,18). Sveti Grgur Sinajski rekao je: ''Oni koji govore na osnovu svojih misli, prije čistoće su se obmanuli duhom samoljublja. Na takve se odnose riječi Izreka: Jesi li vidio čovjeka koji misli da je mudar? Više je nade za bezumnika nego za njega'' (Izr 26,12). Sveti Grgur, poglavlje 128, Dobrotoljublje, svezak (tom) 1.
O ČITANJU EVANĐELJA
Kad čitate Evanđelje, ne tražite užitak, ne tražite zanos, ne tražite sjajne misli; nastojte shvatiti nepogrešivu svetu Istinu. Ne zadovoljavajte se samo besplodnim čitanjem Evanđelja, nastojte ispuniti njegove zapovijedi, čitajte ga djelima. To je knjiga života i potrebno ju je čitati životom. Ne mislite da bez razloga najsvetija knjiga, Četiri Evanđelja, počinje Evanđeljem po Mateju, a završava Evanđeljem po Ivanu. Matej više uči o tome kako ispuniti Božju volju, a njegove upute su prikladnije za one koji započinju Božji put; Ivan iznosi put sjedinjenja Boga s čovjekom, koji se obnavlja zapovijedima, što je dostupno samo onima koji su napredovali na Božjem putu.
Kad otvorite knjigu za čitanje – sveto Evanđelje, sjetite se da će ono odlučiti o vašoj vječnoj sudbini. Prema njemu ćemo biti suđeni, i ovisno o tome kako smo bili ovdje u odnosu na njega, primit ćemo udio ili vječnog blaženstva ili vječnog kazne.
Bog je objavio svoju volju beznačajnoj čestici prašine – čovjeku! Knjiga u kojoj je izložena ta velika i presveta volja – u tvojim je rukama. Možeš i prihvatiti i odbaciti volju svog Stvoritelja i Spasitelja, ovisno o tome kako ti odgovara. Tvoj vječni život i vječna smrt su u tvojim rukama: stoga prosudi koliko trebaš biti oprezan i razuman. Ne igraj se sa svojom vječnom sudbinom! Skrušenim duhom moli Gospodina da ti otvori oči da vidiš čuda skrivena u Njegovom zakonu (Ps 119,18), koji je Evanđelje. Oči ti se otvaraju i vidiš izvanredno iscjeljenje duše od grijeha, koje se postiže Božjom riječju. Izlječenje tjelesnih slabosti bio je samo dokaz izlječenja duše, dokaz za tjelesne ljude, za umove zaslijepljene čulnošću (Lk 5,24).
Čitajte Evanđelje s najvećim strahopoštovanjem i pažnjom. Ništa u njemu ne smatrajte nevažnim, nedostojnim razmatranja. Svaka riječ u njemu zrači svjetlom života. Zanemarivanje života je smrt. Čitajući o gubavcima, hromima, slijepima, opsjednutima, koje je Gospodin izliječio, pomislite da je vaša duša, koja nosi razne ožiljke od grijeha i nalazi se u ropstvu demona, slična tim bolesnicima. Naučite iz Evanđelja vjeru da će Gospodin, koji ih je izliječio, izliječiti i vas, ako mu se usrdno molite za vaše ozdravljenje. Stecite takvo raspoloženje duše, kako bi mogli primiti ozdravljenje. Oni koji su prepoznali svoju grešnost i odlučili je napustiti sposobni su ga primiti (Ivan 9,39-41). Oholom pravedniku, tj. grešniku, koji ne vidi svoju grešnost, ne treba i beskoristan je Spasitelj (Matej 9,13). Vidjeti grijehe, vidjeti taj pad u kojem se nalazi cijeli ljudski rod, poseban je dar od Boga. Molite se za taj dar, i knjiga nebeskog Liječnika - Evanđelje - bit će vam razumljivija.
Trudite se da Evanđelje bude usvojeno vašim umom i srcem, tako da vaš um, tako reći, pliva u njemu, živi u njemu: tada će i vaši postupci postati evanđeoski u skladu s njim. To se može postići samo čitanjem u strahopoštovanju, proučavanjem Evanđelja.
Časni Pahomije Veliki, jedan od najslavnijih drevnih otaca, znao je Sveto Evanđelje napamet i svojim je učenicima, božanskom objavom, dao kao neizostavnu dužnost da ga uče. Tako ih je Evanđelje pratilo posvuda, neprestano ih vodilo.[1]
I zašto kršćanski odgojitelj sada ne bi ukrasio sjećanje na nevino dijete Evanđeljem, umjesto da ga zagađuje proučavanjem Ezopovih basni i drugih sitnica? Kakva je radost, kakvo bogatstvo steći Evanđelje napamet! Nemoguće je predvidjeti promjene i nevolje koje se mogu dogoditi tijekom zemaljskog života. Evanđelje, koje je dio sjećanja, mogu čitati slijepi, prati zatvorenika u zatvor, razgovara s poljoprivrednikom na polju, koje će zatim zalijevati, vodi suca tijekom samog suđenja, vodi kupca na tržnici, razveseljava bolesne u vrijeme bolne nesanice i teške usamljenosti.
Ne usuđujte se sami tumačiti Evanđelje i druge knjige Svetog pisma. Pismo koje je izgovoreno po svetim prorocima i apostolima nije izgovoreno proizvoljno, već po nadahnuću Duha Svetoga (2 Pt 1,21). Kako onda nije glupo i bezumno tumačiti ga proizvoljno? Duh Sveti, koji je govorio riječ Božju po prorocima i apostolima, tumačio ju je po svetim Ocima. I riječ Božja i njezino tumačenje dar su Duha Svetoga. Sveta Istinska pravoslavna crkva prihvaća samo to jedno tumačenje! Njezina istinska djeca primaju samo to jedno tumačenje!
Tko god proizvoljno tumači Evanđelje i cijelo Pismo: time odbacuje njegovo tumačenje od strane svetih Otaca, odnosno od Duha Svetoga. Tko god odbacuje tumačenje Svetoga pisma Duhom Svetim: on, bez ikakve sumnje, odbacuje samo Sveto Pismo.
I tako riječ Božja, riječ spasenja, postaje za svoje pretpostavljene tumače dah smrti, dvosjekli mač, kojim se probadaju u vječnu propast (2 Pt 3,16; 2 Kor 2,15-16). Arije, Nestorije, Evtihije i drugi heretici, koji su svojim proizvoljnim i pretencioznim tumačenjem Svetog pisma pali u bogohuljenje, ubili su se za vječnost.
Na koga ću pogledati? Na nevoljnoga i na onoga koji je skrušenog duha i drhti od moje riječi (Iz 66,2), govori Gospodin. Takav budi u odnosu na Evanđelje i Gospodina, koji je prisutan u njemu.
Napusti svoj grešni život, napusti zemaljske vezanosti i užitke, odreci se svoje duše i tada će ti Evanđelje postati pristupačno i razumljivo. Tko mrzi svoj život na ovom svijetu, rekao je Gospodin duši kojoj je, nakon pada, ljubav prema grijehu postala prirodna kao da je život – sačuvat će ga za vječni život (Ivan 12,25). Za onoga koji ljubi svoju dušu, za onoga koji se ne odlučuje na samoodricanje, Evanđelje je zatvoreno: čita slova, ali riječ života, kao Duh, ostaje za njega pod neprozirnim velom.
Kad je Gospodin bio na zemlji u presvetom tijelu – mnogi su Ga vidjeli, a istovremeno Ga nisu vidjeli. Kakva je korist kad čovjek gleda očima tijela, što mu je zajedničko sa životinjama, a ne vidi ništa očima duše – umom i srcem? Čak i danas mnogi čitaju Evanđelje svaki dan, ali ga nikada nisu pročitali i uopće ga ne poznaju.
Evanđelje, rekao je neki časni pustinjak, čita se čistim umom; i shvaća se u mjeri ispunjenja njegovih zapovijedi u samom djelu. Ali točno i potpuno otkrivenje Evanđelja ne može se steći vlastitim naporima: to je dar Kristov.[2]
Duh Sveti, koji prebiva u svom vjernom i istinskom slugi, čini ga i savršenim čitateljem i istinskim vršiteljem Evanđelja. Evanđelje je prikaz karakteristika novog čovjeka, koji je Gospodin s neba (1 Kor 15,47). Taj novi čovjek je Bog po prirodi. Svoj sveti naraštaj ljudi, koji vjeruju u Njega i preobražavaju se po Njemu, On čini bogovima po milosti.
Vi koji se valjate u smrdljivom i strašnom blatu grijeha, pronađite zadovoljstvo u Njemu! Podignite glave, pogledajte čisto nebo: ondje je vaše mjesto! Bog vam daje dostojanstvo bogova; a vi, odbacujući to dostojanstvo, birate sebi drugo: dostojanstvo životinja - i to najnečistijih. Dođite k sebi! Napustite smrdljivo blato; očistite se ispovijedajući svoje grijehe; operite se suzama pokajanja; ukrasite se suzama suosjećanja; ustanite sa zemlje, uzdignite se na nebo: ondje će vas Evanđelje uznijeti. Dok imate svjetlo odnosno Evanđelje, u kojem je Krist skriven - vjerujte u svjetlo, da budete sinovi svjetla odnosno Krista (Ivan 12,36).
BILJEŠKE:
1. Život Pahomija Velikog, Vies des Peres des deserts d’ Orinet par le R. P. Michel – Ange – Manin. Sveti Tihon Voronješki također je znao Evanđelje napamet.
2. Časni Marko Asket (Podvižnik), O duhovnom zakonu, poglavlje 32, Dobrotoljublje, svezak (tom) 1.
O ČITANJU SVETIH OTACA
Razgovor i društvo bližnjih imaju veliki utjecaj na čovjeka. Razgovor i poznanstvo s učenjakom donose bogatstvo informacija, a s njima – mnoge uzvišene misli i osjećaje, s putnikom – mnogo znanja o zemljama, običajima i tradicijama naroda. Očito: razgovor i poznanstvo sa svecima donose svetost. Sa svetima bit ćeš svet, a s nevinima bit ćeš nevin, a s odabranicima bit ćeš odabran (Ps 17,26-27).
Od sada nadalje, tijekom kratkog zemaljskog života, koji se u Svetom pismu ne naziva ni životom, već hodočašćem, upoznajmo se sa svecima. Želiš li pripadati njihovom društvu, želiš li biti sudionik njihove blaženosti? Od sada nadalje, uđi u zajedništvo s njima. Kad napustiš zidove tijela, oni će te primiti k sebi, kao svog poznanika, kao svog prijatelja (Lk 16,9). Nema bližeg poznanstva, nema bliže veze od jedinstva misli, jedinstva osjećaja, jedinstva svrhe (1 Kor 1,10).
Gdje je jedinstvo uma, neizbježno je jedinstvo srca, neizbježno je jedan cilj i jednak uspjeh u postizanju cilja. Usvojite u sebi misao i duh svetih Otaca čitajući njihove spise. Sveti Oci su dosegli cilj: spasenje. I vi ćete dosegnuti taj cilj, prirodnim tijekom stvari. Kao jedno u mislima i jedno u srcu sa svetim Ocima, bit ćete spašeni. Nebo je primilo svete Oce u svoje blagoslovljeno krilo. Na taj je način svjedočilo da su mu misli, osjećaji i djela svetih Otaca bili ugodni. Sveti Oci su u svojim spisima iznijeli svoje misli, svoja srca, način svojih djela. Stoga, koliko je pouzdano biti vođen prema nebu spisima svetih Otaca, svjedočilo je samo nebo.
Svi spisi svetih Otaca nastali su nadahnućem ili pod utjecajem Duha Svetoga. U njima postoji neobičan sklad, neobično pomazanje! Tko se njima vodi, bez sumnje, ima Duha Svetoga za vodiča. Sve vode oceana teku u ocean, a možda je ocean početak svih voda zemlje. Sva djela Otaca ujedinjena su u Evanđelju; sva nas ona uče točnom ispunjenju zapovijedi Gospodina našega Isusa Krista, izvor i cilj svih njih - je sveto Evanđelje.
Sveti Oci uče kako pristupiti Evanđelju, kako ga čitati, kako ga ispravno razumjeti, što doprinosi, a što ometa njegovo razumijevanje. I zato se u početku više brinete o čitanju svetih Otaca. Kad vas uče čitati Evanđelje: onda prvo pročitajte Evanđelje. Nemojte misliti da vam je dovoljno samo čitanje Evanđelja, bez čitanja svetih Otaca! To je ohola, opasna misao. Bolje neka vas sveti Oci vode k Evanđelju, kao svoje voljeno dijete, koje je svoj prethodni odgoj i obrazovanje primilo kroz njihove spise. Mnogi, svi oni, koji su glupo, oholo odbacili Svete Oce i odmah, sa slijepom arogancijom, pristupili Evanđelju nečistim umom i srcem, upali su u pogubnu pogrešku. Evanđelje ih je odbacilo: ono prihvaća samo ponizne.
Čitanje spisa Otaca je roditelj i kralj svih kreposti ili vrlina. Čitajući svete Oce, učimo se istinskom razumijevanju Svetog pisma, istinskoj vjeri, životu prema evanđeoskim zapovijedima, dubokom poštovanju koje treba imati u odnosu na evanđeoske zapovijedi, jednom riječju – spasenju i kršćanskom savršenstvu. Čitanje spisa Otaca, nakon poniznosti duhovnih učitelja, postalo je glavni oslonac onima koji se žele spasiti ili čak postići kršćansko savršenstvo.[1]
Knjige svetih Otaca, riječima jednog od njih, poput su ogledala: pažljivo i često gledajte u njih i duša može vidjeti sve svoje nedostatke.
Opet – ove su knjige poput bogate zbirke ljekovitih pripravaka: u njima duša može tražiti spasonosni lijek za svaku svoju slabost. Sveti Epifanije Ciparski rekao je: ''Jedan pogled na svete knjige nadahnjuje pobožan život.''[2]
Čitanje svetih Otaca mora biti savjesno, pažljivo i stalno: naš nevidljivi neprijatelj, koji mrzi glas koji utvrđuje, posebno mrzi kad taj glas dolazi od svetih Otaca. Taj glas razotkriva lukavstva našeg neprijatelja, njegovu lukavost, otkriva njegove zamke, njegov način djelovanja: i stoga se neprijatelj bori protiv čitanja Otaca raznim oholim i bogohulnim mislima, pokušava baciti asketu u uzaludne brige kako bi ga odvratio od spasonosnog čitanja, napada ga malodušnošću, dosadom i rastresenošću. Iz ove borbe protiv čitanja svetih Otaca moramo zaključiti koliko je za nas spasonosno oružje koje neprijatelj toliko mrzi. Neprijatelj se trudi da nam ga istrgne iz ruku.
Neka svatko odabere čitanje svetih Otaca koje odgovara njegovom načinu života. Neka pustinjak čita Oce koji su pisali o tišini i miru u usamljenosti; monah koji živi u manastiru – Oce koji su pisali učenja za monašku zajednicu; kršćanin koji živi u svijetu – svete Oce koji su dali svoja učenja općenito za cijelo kršćanstvo. Svatko, bez obzira na njegov poziv, trebao bi crpiti obilnu pouku iz spisa Otaca. Bitno je da vaše čitanje odgovara vašem načinu života. Inače ćeš biti ispunjen mislima, iako svetim, ali neostvarivim u djelovanju, koje će nadahnuti besplodno djelovanje samo u mašti i želji; a pobožna djela, koja su prikladna tvom načinu života, iskliznut će iz tvojih ruku. Osim što ćeš postati besplodni sanjar, tvoje misli, koje su u stalnoj suprotnosti s krugom djelovanja, neprestano će rađati zbunjenost u tvom srcu i neodlučnost u tvom ponašanju - bolno, štetno za tebe i tvoje bližnje. Neispravnim čitanjem Svetog pisma i svetih Otaca, čovjek lako može skrenuti s puta spasenja u neprohodne šume i duboke jaruge, što se mnogima i dogodilo. Amen!
BILJEŠKE:
1. Časni Nil Sorski, Pravila.
2. Alfavitni paternik.
O IZBJEGAVANJU ČITANJA KNJIGA KOJE SADRŽE LAŽNE NAUKE
Opet ti donosim, vjerni sine Istinske pravoslavne crkve, riječ iskrenog, dobrog savjeta. Ova riječ ne pripada meni: pripada svetim Ocima. Odatle dolaze svi moji savjeti.
Čuvaj svoj um i srce od lažnih učenja. Ne raspravljaj o istinskom pravoslavnom kršćanstvu s ljudima koji su zaraženi lažnim mislima; ne čitaj knjige o istinskom kršćanstvu koje su napisali lažni učitelji.
Suputnik Istine je Duh Sveti: On je – Duh Istine.
Suputnik i suradnik laži je duh đavla, koji je – lažljivac i otac laži. Tko čita knjige lažnih učitelja neizbježno se pridružuje lukavom, mračnom duhu laži. Ne misli to čudnim, nevjerojatnim: tako kažu velikani Crkve Kristove – sveti Oci.[1]
Ako tvoj um i srce nisu ničim ispisani – neka Istina i Duh na njima napišu Božje zapovijedi i Njegovo duhovno učenje.
Ali ako si dopustio da se ploče tvoje duše pišu i iscrtavaju raznim shvaćanjima i dojmovima, bez mudrog i pažljivog razmišljanja – tko je pisac, što piše, onda očisti ono što su napisali strani pisci, očisti pokajanjem i odbacivanjem svega što se protivi Bogu.
Neka pisac na tvojim pločama bude samo prst Božji. Pripremi tom piscu čistoću uma i srca, pobožnim, čednim životom: tada će se, tijekom tvojih molitvi i čitanja svetih knjiga, zakon Duha neprimjetno, tajanstveno upisati na ploče tvoje duše. Dopušteno ti je čitati samo one knjige o religiji koje su napisali sveti oci Istinske pravoslavne crkve. To je ono što Istinska pravoslavna crkva zahtijeva od svoje djece.[2]
Ako drugačije razmišljaš i ustanoviš da su zapovijedi Crkve Kristove manje utemeljene od tvog vlastitog razmišljanja i razmišljanja drugih koji se s tobom slažu: više nisi sin Crkve Kristove, već njezin sudac. Ti ćeš me nazvati jednostranim, nedovoljno prosvijetljenim, strogim? – Ostavi moju jednostranost i sve ostale nedostatke meni: više želim da uz te nedostatke budem poslušan Istinskoj pravoslavnoj crkvi, nego da uz sva tobožnja savršenstva budem mudriji od nje, i da zbog toga sebi dopustim da joj budem ne poslušam i da se distanciram od nje. Pravoj djeci Istinske pravoslavne crkve moj će glas biti ugodan.
Oni znaju da onaj tko želi primiti nebesku mudrost mora napustiti svoju, zemaljsku, bez obzira koliko velika bila, odreći je se, prepoznati je kao ono što jest, ludost (1 Kor 3,19).
Zemaljska mudrost je neprijateljstvo prema Bogu: ne pokorava se Božjem zakonu, niti to može (Rim 8,7). To je bila njezina karakteristika od početka; takva će ostati do samog kraja – zemlja i djela koja su na njoj, a s njima i zemaljska mudrost, izgorjet će (2 Pt 3,10).
Sveta Crkva dopušta čitanje knjiga s lažnim učenjima samo onim svojim članovima čije su misli i osjećaji srca iscijeljeni i prosvijetljeni Duhom Svetim, i koji uvijek mogu razlikovati zlo od istinskog dobra, koje se pretvara da je dobro i skriva se iza maske dobra.
Veliki Božji ugodnici, koji su poznavali slabost zajedničku svim ljudima, bojali su se otrova hereze i laži, te su stoga na svaki mogući način izbjegavali razgovor s ljudima zaraženima lažnim učenjima i čitanje heretičkih knjiga.[3] Imajući pred očima pad učenog Origena, iskusnog u raspravama Arija, rječitog Nestorija i drugih bogatih svjetovnom mudrošću, tražili su spasenje i pronašli ga u bijegu od lažnih učenja, u najtočnijoj poslušnosti Crkvi Kristovoj. Duhovnonosni sveti pastiri i učitelji Crkve čitali su spise bogohulnih heretika, prisiljeni na takvo čitanje nužnom potrebom cijele kršćanske zajednice. Snažnom riječju, duhovnom riječju, razotkrivali su pogreške i otkrivali svoj djeci Crkve Kristove opasnost skrivenu u heretičkim spisima, prikrivenim pod veličanstvenim imenima svetosti i pobožnosti. Ali potrebno je da se ti i ja čuvamo čitanja knjiga koje su napisali lažni učitelji. Svatko tko ne pripada Istinskoj pravoslavnoj crkvi, jedinoj svetoj, a piše o Kristu, o istinskoj kršćanskoj vjeri i moralu, naziva se lažnim učiteljem.
Reci mi: kako si možeš dopustiti da čitaš svaku knjigu, kad te svaka knjiga koju pročitaš vodi kamo želi, uvjerava te da se slažeš sa svime za što joj je potreban tvoj pristanak, da odbaciš sve što joj je potrebno da ti odbaciš?
Iskustvo pokazuje koliko su katastrofalne posljedice nepromišljenog čitanja. Koliko se među djecom Istinske pravoslavne crkve može sresti shvaćanja o kršćanstvu, najnejasnijih, nepravilnih, proturječnih učenju Crkve Kristove, koja niječu njezino sveto učenje - shvaćanja, koja su usvojena čitanjem heretičkih knjiga!
Prijatelju, ne budi tužan zbog mojih upozorenja, koja su potaknuta mojom željom za istinskim dobrom za tebe. Otac, majka, dobar odgojitelj, neće li se bojati za nevino, neiskusno dijete, kada ono želi nespremno ući u sobu gdje se među namirnicama nalazi mnoštvo otrova?
Smrt duše veća je nesreća od smrti tijela; mrtvo tijelo će uskrsnuti, a često je smrt tijela povod za život duše; naprotiv, duša otuđena zlom žrtva je vječne smrti. Jedna misao koja sadrži neku vrstu bogohuljenja, delikatna, potpuno neprimjetna neupućenima, može ubiti dušu.
Doći će vrijeme, prorekao je sveti apostol Pavao, vrijeme kad neće podnositi zdrav nauk, već će po vlastitim požudama skupljati sebi učitelje koji će im laskati ušima; i odvratit će uši od istine i okrenut će se basnama (2 Tim 4,3-4).
Ne dajte se zavarati zvučnim naslovima knjiga koje obećavaju donijeti kršćansko savršenstvo onima kojima je još uvijek potrebna dječja hrana: ne dajte se zavarati veličanstvenim izdanjima, niti živopisnošću, snagom, ljepotom stila, niti činjenicom da je pisac navodno svet, da je navodno dokazao svoju svetost brojnim čudima.
Lažno učenje ne staje ni pred kakvom izmišljotinom, niti pred kakvom prijevarom, kako bi svojim bajkama dalo privid istine, i stoga je lako njime otrovati dušu.
Lažno učenje, samo po sebi – već je prijevara. Njime je prije čitatelja obmanut pisac (2 Tim 3, 13).
Oznaka knjige koja je uistinu, bitno korisna duši – jest sveti pisac, član Istinske pravoslavne crkve, potvrđen i priznat od svete Crkve Kristove. Amen!
BILJEŠKE:
1. ''Neka nitko ne čita'', rekao je sveti mučenik Petar Damaščanski, ''onoga koji ne služi da ugodi Bogu. A, ako i pročita nešto takvo u neznanju: neka pokuša što prije izbrisati to iz svog pamćenja čitajući božanske spise, a među njima upravo one koji najbolje služe spasenju njegove duše, prema stanju koje je dostigao. Knjige koje su protivne spasenju duše ne treba uopće čitati. Zašto je potrebno primiti nečistog duha umjesto Duha Svetoga? Tko se bavi riječju, primit će svojstva te riječi, iako to neiskusni ne vide, kao što to vide oni koji imaju duhovno iskustvo.'' Sveti Petar Damaščanski, Prva knjiga, Članak o rasuđivanju, Dobrotoljublje, svezak (tom) 3.
2. Prilikom završetka tajne ispovijedi propisano je da se pokajnik pita čita li heretičke knjige. Trebnik.
3. Život Pahomija, Patrologije, Svezak LXXIII, Svezak XLIV.
ISTINA I DUH
Ne dajte se zavarati taštinom i učenjem onih koji, i sami prevareni taštinom, zanemarujući istinu Istinske pravoslavne crkve i božanske objave, tvrde da se istina može pojaviti sama u vama, bez zvuka riječi, i da vas može sama usmjeravati, nekim nejasnim i neodređenim djelovanjem. To je učenje laži i njihovih slugu.[1]
Znakovi lažnog učenja su: tama, neodređenost, umišljenost,[2] i ono što ga prati, sanjivo, krvavo i nervozno zadovoljstvo. Uzrokuje ga suptilno djelovanje taštine i sladostrašća.
Palo čovječanstvo pristupa svetoj Istini vjerom; nema drugog puta do nje. Vjera dolazi od slušanja, a slušanje od riječi Božje (Rim 10,17), uči nas apostol Pavao.
Riječ Božja je istina (Ivan 17,17): zapovijedi Evanđelja su istina (Psalam 118,86), a svaki je čovjek lažljivac (Psalam 115,2). Sve je to posvjedočeno u Svetom pismu. Kako onda misliš da možeš čuti glas svete istine od onoga koji je lažljivac? Želiš li ga čuti – čuti duhovni glas svete istine? Nauči čitati Evanđelje: od njega ćeš čuti istinu, u njemu ćeš vidjeti istinu. Istina će ti otkriti tvoj pad i okove laži, okove samoobmane, kojima je nevidljivo vezana duša svake osobe koja nije obnovljena Duhom Svetim.
Sram te je priznati, pali oholi čovječe, oholi u samom svom padu, da moraš tražiti istinu izvan sebe, da ona ulazi u tvoju dušu – kroz sluh i druga tjelesna osjetila! Ali ovo je – neporeciva istina, koja otkriva koliko je dubok naš pad.
Toliko je dubok, toliko je strašan naš pad da je, kako bi nas spasio od pogibeljne propasti, Bog Riječ uzeo na sebe ljudsku prirodu, kako bi ljudi, od učenika đavla i laži, postali učenici Boga i Istine, te kako bi kroz Riječ i Duha Istine bili oslobođeni grešnog ropstva i upoznali svu istinu (Ivan 8,31-32; slično; Ivan 16,13).
Toliko smo grubi, toliko čulni da je bilo potrebno da sveta istina bude podvrgnuta našim tjelesnim osjetima; nisu bili potrebni samo zvukovi riječi, već i izlječenje nemoćnih, opipljivi znakovi na vodi, drvetu, kruhu, kako bi mi, uvjereni svojim tjelesnim očima, mogli barem naslutiti Istinu. Naše duhovne oči su postale toliko potamnjele!
Ako ne vidite znakove i čudesa, nećete vjerovati (Ivan 4,48), ukorio je Gospodin čulne ljude koji su ga molili za ozdravljenje svojih tijela, čak ni ne sluteći da su im duše u neusporedivo strašnijoj nevolji i da im je stoga potrebno ozdravljenje i nebeski Liječnik neusporedivo više nego njihovim tijelima. I čovjek shvati pred Gospodinom da su ga znakovi, vidljivi tjelesnim očima, doveli do vjere, doveli su ga do umnog vida. Jer, rekao je Gospodinu, nitko ne može činiti ta znamenja koja ti činiš ako Bog nije s njim (Ivan 3,2). A taj čovjek je imao zemaljsko znanje.
Mnogi su svojim očima vidjeli Spasitelja, vidjeli Njegovu božansku moć nad svim stvorenjem u čudima koja je činio; mnogi su svojim ušima slušali Njegovo sveto učenje, čuli same demone kako svjedoče o Njemu; ali ga nisu poznavali, mrzili su ga, posegnuli su za najstrašnijim zločinom - bogoubojstvom. Tako je dubok, tako strašan naš pad, naše pomračenje.
Čini se: dovoljno je pročitati jedno poglavlje Evanđelja da bi upoznali Boga koji u njemu govori. Ti imaš riječi vječnoga života, Gospodine i Bože naš, koji se pojavio u skromnom i poniznom liku čovjeka, i mi vjerujemo i znamo da si ti Krist, Sin Boga živoga (Ivan 6,68-69).
Sama istina objavljuje: Ako ostanete u mom nauku, uistinu ste moji učenici; i upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi (Ivan 8,31-32).
Proučavajte Evanđelje i iz njega će vam se otkriti autentična, sveta istina.
Istina se može otkriti i u osobi, ali kad? Tada, kad se, prema Spasiteljevim riječima, osoba odjene silom odozgo (Luka 24,49): A kad dođe On, Duh Istine, uputit će vas u svu istinu (Ivan 16,13).
Ako, prije najavljenog dolaska Duha Svetoga – udjela svetaca Božjih – netko misli da u sebi čuje istinu koja se otkriva, laska samo vlastitoj oholosti i vara samoga sebe; on radije sluša onoga koji je u raju govorio: Postat ćete kao bogovi (Postanak 3,5). I taj glas njemu se čini kao glas istine!
Učiti istinu iz Evanđelja i svetih otaca, sjediniti se kroz čitanje s onim koji živi u Evanđelju i sa svetim ocima jest – velika radost. Veće radosti, od radosti slušanja istine od samoga Duha Svetoga, ja nisam dostojan! Nisam sposoban za nju! Nisam u stanju da je podnesem, sačuvam: moja posuda nije spremna, nije dovršena i nije ojačana. Vino Duha, kad bi se u nju ulilo, razbilo bi je i samo bi se prolilo (Mt 9,17), i stoga je moj sveblagi Gospodin, svjestan moje slabosti, dugotrpljiv sa mnom (Lk 18,7) i ne stavlja preda me jaku duhovnu hranu za jelo (Kor 3,2).
Kapetan je priznao da nije dostojan primiti Gospodina u svoju kuću, ali je molio da svemoguća riječ Gospodnja dođe u njegovu kuću i izliječi mladića. Došla je, znak se dogodio, mladić je ozdravio. Gospodin je pohvalio kapetanovu vjeru i poniznost (Mt 8,25).
Izraelci su govorili svom svetom vođi i zakonodavcu Mojsiju, govorili su iz ispravnog razumijevanja Božje veličine, iz razumijevanja iz kojeg se u čovjeku rađa znanje i prepoznavanje ljudske ništavnosti: Govori nam i slušat ćemo; ali neka nam ne govori Bog, da ne umremo (Izl 20,19).
Ove ponizne i spasonosne riječi karakteristične su za svakog pravog kršćanina: takvim zalogom srca istinski pravoslavni kršćanin se štiti od duhovne smrti koja zadesi one koji su prevareni svojom ohološću i arogancijom. Za razliku od istinskog pravoslavnog kršćanina, tog duhovnog Izraelca, samoobmanuti viče u izbezumljenosti: ''Sinovi Izraelovi jednom rekoše Mojsiju: Ti govori s nama, a mi ćemo te slušati; neka nam Gospodin ne govori, da ne umremo. Ne tako, Gospodine, molim te! Neka mi Mojsije, ili bilo koji od proroka, ne govori: Ti govori, Gospodine Bože, koji si nadahnuo sve proroke. Ti sam, bez njih, možeš me savršeno naučiti''[3].
Nedostojan je Gospodina, nedostojan ovog oponašanja (nasljedovanja), onaj koji je sav u prljavštini i nečistoći, i s glupom, oholom, sanjivom maštom misli da se nalazi u zagrljaju Prečistog, Presvetog Gospodina, misli da ga ima u sebi i da može s Njim razgovarati, kao s prijateljem.[4]
Bog je proslavljen u vijeću svetaca, velik i strašan nad svima oko Njega (Ps 88,8), kaže Sveto pismo; On je strašan čak i za najviše nebeske sile. Šesterokrilni serafini kruže oko prijestolja, i u zaprepaštenju i strahu od veličine Božje, tiho ga hvale, prekrivajući svoja vatrena lica vatrenim krilima: to je vidio vidjelac Izaija (Iz 4). Čovječe! U strahu Božjem, pokrij se poniznošću! Dosta je, dosta, da riječ Božja - istina uđe u kuću duše kroz slušanje ili čitanje i liječi dječaka, odnosno tebe, koji si još u dječačkoj dobi u odnosu na Krista, iako, prema svojoj fizičkoj dobi, možda već imaš sijedu kosu.
Nema drugog pristupa Istini! Kako će vjerovati, kaže apostol Pavao, u Onoga o kome nisu čuli? I kako će čuti bez propovjednika? Vjera dolazi od propovijedanja, a propovijedanje od riječi Božje (Rim 10,14.17). Živi organi Duha Svetoga utihnuli su: istinu propovijeda Duhom Svetim izrečeno - Pismo.
Vjerni sine Istinske pravoslavne crkve! Poslušaj prijateljski savjet, spasonosni savjet. Želiš li sa sigurnošću upoznati put Božji, da bi mogao hodati tim putem do vječnog spasenja? Proučavaj svetu istinu u Svetom pismu, posebno u Novom zavjetu i spisima svetih otaca. Uz ovu vježbu, neizostavna ti je i čistoća života: jer samo čisti srcem mogu vidjeti Boga. Tada ćeš u svoje vrijeme, u mjeri poznatoj i ugodnoj Bogu, postati učenik i miljenik svete Istine, i nerazdvojni dionik Duha Svetoga, koji je nerazdvojan od nje, koji se njoj predaje. Amen!
BILJEŠKE:
1. Toma Kempiski, O nasljedovanju Isusa Krista, knjiga 1, poglavlje 3, knjiga 3, poglavlje 2. Izvornik glasi: naprsnik, tj. čovjek koji je naslonio glavu na nečijim prsima (kao što se za sv. Ivana Evanđelistu kaže da je naslonio glavu na prsima Spasitelja), ljubimac, miljenik (bilješka prevoditelja)
2. Ranije je rečeno da su sveti oci tim imenom nazivali vrstu samoobmane, zbog čega i mi zadržavamo takav naziv.
3. Nasljedovanje, knjiga 3, poglavlje 2.
4. Isto, poglavlje 1.
O LJUBAVI PREMA BLIŽNJEMU
Što može biti divnije, slađe od ljubavi prema bližnjemu? Ljubav je blaženstvo, mržnja je muka.
Cijeli zakon i proroci usredotočili su se na ljubav prema Bogu i bližnjemu (Mt 22,40).
Ljubav prema bližnjemu je put koji vodi do ljubavi prema Bogu: jer se Krist udostoio odjenuti u svakoga od naših bližnjih, a u Kristu je Bog (1. Ivanova).
Ne misli, najljubljeniji brate, da je zapovijed ljubavi prema bližnjemu bila bliska našim palim srcima: zapovijed je duhovna, a naša su srca preuzela krv i tijelo; zapovijed je nova, a naša su srca stara. Naša je prirodna ljubav oštećena padom; nju je potrebno umrtviti – to Krist zapovijeda – i preuzeti iz Evanđelja svetu ljubav prema bližnjemu, ljubav u Kristu.
Karakteristike novog čovjeka trebaju biti sve nove; nikakve stare osobine mu ne pristaju.
Pred Evanđeljem ljubav koja dolazi iz uznemirene krvi i tjelesnih osjećaja nema vrijednost. I kakvu vrijednost ona može imati, kad se pri zagrijanoj krvi zaklinje da će položiti svoj život za Gospodina, a za nekoliko sati, kad se krv ohladi, zaklinje se da ga ne poznaje? (Mt 26,33,35,74)
Evanđelje odbacuje ljubav koja ovisi o uznemirenosti krvi, o osjećajima tjelesnog srca. Ono govori: Ne mislite da sam došao donijeti mir na zemlju; nisam došao donijeti mir, nego mač. Jer sam došao da rastavim čovjeka od oca njegova, i kćer od majke njezine, i snahu od svekrve njezine. I neprijatelji čovjeku bit će njegovi ukućani (Mt 10,34-36).
Pad je podvrgnuo srce vladavini krvi, a kroz krv vlasti kneza ovoga svijeta. Evanđelje oslobađa srce od ovog ropstva, od ovog nasilja i dovodi ga pod vodstvo Duha Svetoga. Duh Sveti uči da je sveto ljubiti bližnjega svoga.
Ljubav koja je vođena, hranjena Duhom Svetim – jest vatra. Ta vatra gasi vatru prirodne, tjelesne ljubavi, oštećene praroditeljskim padom.[1]
''Tko kaže da je potrebno imati i ovu i onu ljubav, vara samoga sebe'', rekao je sveti Ivan Ljestvenik.[2]
Kakav je pad naše prirode? Takav da onaj tko je po prirodi sposoban ljubiti bližnjega s gorčinom, treba se posebno prisiliti da ga ljubi kako mu Evanđelje nalaže da ga ljubi.
Najvatrenija prirodna ljubav lako se pretvara u odbacivanje, u nepomirljivu mržnju (2 Kr 13,15).
Prirodna ljubav se iskazivala i nožem.
U kakvim je ranama naša prirodna ljubav! Kakvu tešku ranu ima – strast! Srce koje je svladala strast spremno je na svaku nepravdu, na svako bezakonje, samo da zadovolji svoju bolesnu ljubav. Lažne mjere su odvratne Gospodinu, ali pravedna mjera mu je ugodna (Izr 11,1).
Prirodna ljubav donosi samo zemaljske stvari svom voljenom; ne razmišlja o nebeskim stvarima. Ona se bori protiv neba i Duha Svetoga; jer Duh traži raspeće tijela. Bori se protiv neba i Duha Svetoga; jer je pod vlašću zlog duha, nečistog i palog duha.
Pristupimo Evanđelju, preljubljeni brate, pogledajmo se u tom ogledalu! Gledajući se u njega, skinut ćemo staru odjeću u koju nas je odjenuo pad i ukrasit ćemo se novom odjećom koju nam je Bog pripremio. Nova odjeća je – Krist. Jer oni koji su kršteni u Krista, obukli ste Krista (Gal 3,27).
Nova odjeća je – Duh Sveti. Bit ćete odjeveni u silu odozgo (usp. Lk 24,49), rekao je Gospodin o toj odjeći.
Kršćani su odjeveni u Kristove osobine, djelovanjem svedobrog Duha. Ovo odijevanje je moguće za kršćanina. Ali obucite se u Gospodina Isusa Krista, i brigu za tijelo ne pretvarajte u požude (Rim 13,14), kaže apostol Pavao.
Prvo, vođeni Evanđeljem, odbacite neprijateljstvo, zlopamćenje, ljutnju, osudu i sve što je protivno ljubavi. Evanđelje nam zapovijeda da molimo za svoje neprijatelje, da blagoslivljamo one koji nas proklinju, da činimo dobro onima koji nas mrze i da ne činimo bližnjemu ono što ne želimo da on čini nama.
Nastojte, vi koji želite slijediti Krista, da sve ove zapovijedi ispunite na djelu.
Vrlo je nedovoljno: samo s užitkom čitati zapovijedi Evanđelja i diviti se visokom moralu koji one sadrže. Nažalost, mnogi su time zadovoljni.
Kad počnete ispunjavati zapovijedi Evanđelja: tada se čvrsto oduprite zadovoljavanju vladara svoga srca. Ti vladari su: vaše vlastito tjelesno stanje, kojem ste podložni tijelom i krvlju, i pali duhovi, pod čijom je vlašću zemlja – tjelesno stanje čovjeka. Tjelesna mudrost, njezina istina i istina palih duhova, traže od vas da ne napuštate svoju čast i druge nadmoći, da ih štitite. Nego, vi hrabro izdržite nevidljivu bitku, vođeni Evanđeljem, vođeni samim Gospodinom. Žrtvujte se svima kako bi ispunili zapovijedi Evanđelja. Bez takve žrtve ne možete ih ispuniti. Gospodin reče svojim učenicima: Ako tko hoće za mnom, neka se odrekne samoga sebe (Mt 16,24). Kad je Gospodin s vama - nadaj se pobjedi: Gospodin ne može ne pobijediti.
Tražite pobjedu za sebe od Gospodina; tražite je neprestanom molitvom i plačem. I neočekivano će učinak milosti doći u vaše srce: iznenada ćete osjetiti najugodniji zanos duhovne ljubavi prema svojim neprijateljima.
Pred vama su još bitke! Još uvijek morate biti hrabri! Pogledajte predmete svoje ljubavi: sviđaju li vam se jako? Je li vaše srce jako vezano za njih? Odreknite ih se.
Ovo odricanje od vas zahtijeva Gospodin, koji je uspostavio zakon ljubavi, ne da bi vas lišio ljubavi i onoga što volite, već da bi, odbacivši tjelesnu ljubav okaljanu nečistoćama grijeha, postali sposobni primiti duhovnu, čistu, svetu ljubav, koja je vrhovno blaženstvo.
Tko je osjetio duhovnu ljubav, s mržnjom će gledati na tjelesnu ljubav kao na izopačeno iskrivljenje ljubavi. Kako se možeš odreći predmeta ljubavi koji su ti, čini se, prirasli samom srcu? – Reci Bogu o njima: ''Oni su Gospodine tvoji, a tko sam ja? Bespomoćno stvorenje, beznačajno.''
''Danas sam još stranac na zemlji i mogu biti od neke koristi svojim voljenima; sutra ću, možda, nestati s njezina lica i njima nisam ništa!''
''Sviđalo mi se to ili ne, dolazi smrt, dolaze druge okolnosti koje će me silom otrgnuti od onih koje sam smatrao svojima, a oni više nisu moji. Zapravo, nisu bili moji; to je bio svojevrsni odnos između mene i njih, prevario sam sebe tim odnosom, zvao sam ih, prepoznao sam ih kao svoje. A, kad bi zaista bili moji, pripadali bi mi zauvijek.''
''Stvorenja pripadaju samo Stvoritelju: On je njihov Bog i Gospodar. Predajem ih Tebi, Gospodaru moj: nepravedno i uzalud sam ih prisvojio za sebe.''
Sigurnije je za njih da budu Božji. Bog je vječan, sveprisutan, svemoguć, neizmjerno dobar. Onima koji su Njegovi, On je najvjerniji, najpouzdaniji pomagač i zaštitnik.
Bog daje svoje čovjeku: čovjeku ljudi postaju svoji, privremeno u tijelu, zauvijek u duhu, kad se Bogu svidi dati čovjeku taj dar. Prava ljubav prema bližnjemu temelji se na vjeri u Boga: ona je u Bogu. Da svi budu jedno, rekao je Spasitelj svijeta svom Ocu, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, da i oni budu jedno u nama (Ivan 17,21).
Poniznost i predanost Bogu ubijaju tjelesnu ljubav. Stoga: ona živi u taštini i nevjeri.
Činite ono što je korisno za vaše voljene, kako možete i kako zakon dopušta; ali ih uvijek prepustite Bogu, i vaša slijepa, tjelesna, nehotična ljubav postupno će se pretvoriti u duhovnu, razumnu, svetu.
Ako je vaša ljubav nezakonita strast, odbacite je kao odvratnost. Kad vaše srce nije slobodno - to je znak da je puno strasti.
Kad je vaše srce u ropstvu, to je znak bezumne, grešne strasti. Sveta ljubav je - čista, slobodna, sva u Bogu. To je djelovanje Duha Svetoga, koji djeluje u srcu prema mjeri njegova očišćenja. Odbacivši neprijateljstvo, odbacivši strasti, odrekni se tjelesne ljubavi, stekni duhovnu ljubav; ukloni se od zla i čini dobro (Ps 14).
Pokaži poštovanje prema bližnjemu svome, kao prema ikoni Božjoj – poštovanje u svojoj duši, nevidljivo drugima, jasno samo tvojoj savjesti. Neka tvoje djelovanje bude tajanstveno u skladu s tvojim duhovnim raspoloženjem.
Pokaži poštovanje prema bližnjemu svome, bez obzira na dob, spol ili status, i postupno će se sveta ljubav početi pojavljivati u tvome srcu. Uzrok ove svete ljubavi – nije tijelo i krv, nije naklonost osjećaja – je Bog.
Oni koji su lišeni slave kršćanstva nisu lišeni druge slave, koju su primili pri stvaranju: oni su – ikone Božje. Ako se ikona Božja baci u oganj strašnog pakla, i ja je tamo moram poštovati.
Što se mene tiče, oganj, pakao! Tamo će ikona Božja biti bačena prema Božjem sudu: moj je posao sačuvati poštovanje prema ikoni Božjoj i time se spasiti od pakla.
I slijepima, i gubavcima, i mentalno oboljelima, i dojenčetu, i ekstremnom prijestupniku, i poganinu, iskazat ću poštovanje kao prema ikoni Božjoj. Što ti imaš s njihovom slabošću i nedostacima! Pazi na sebe, da ti ne nedostaje ljubavi.
U kršćaninu iskazuj poštovanje prema Kristu, koji nam je rekao za našu pouku, i reći će nam ponovno kad se bude odlučivalo o našoj vječnoj sudbini: Što ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće, meni ste učinili (Mt 25,40).
U svom odnosu s bližnjim imajte na umu ove riječi Evanđelja i postat ćete nositelji ljubavi prema bližnjemu. Nositelj ljubavi prema bližnjemu ulazi u ljubav prema Bogu. Ali ako mislite da ljubite Boga, a u vašem srcu je neugodno raspoloženje čak i prema jednoj osobi: onda ste u žalosnoj samoobmani. Ako netko kaže: – kaže sveti Ivan Evanđelist– ljubim Boga, a mrzi brata svoga, lažac je. I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, neka ljubi i brata svoga (1 Iv 4,20-21).
Očitovanje duhovne ljubavi prema bližnjemu znak je obnove duše Duhom Svetim: Znamo da smo prešli iz smrti u život jer ljubimo braću; jer tko ne ljubi brata svoga, ostaje u smrti (1 Iv 3,14).
Savršenstvo istinsko pravoslavno kršćanstva je u savršenoj ljubavi prema bližnjemu. Savršena ljubav prema bližnjemu je u savršenoj ljubavi prema Bogu, u kojoj nema kraja savršenstvu, u kojoj nema kraja napretku. Napredak u ljubavi prema Bogu je beskonačan: jer ljubav je beskonačni Bog (1 Iv 4,16).
Ljubav prema bližnjemu je temelj građevine ljubavi.
Ljubljeni brate! Nastoj u sebi otkriti duhovnu ljubav prema bližnjemu: ušavši u nju, ući ćeš u ljubav prema Bogu, na vrata uskrsnuća, na vrata Kraljevstva nebeskoga. Amen!
BILJEŠKE:
1. Ljestve, Lekcija 15, poglavlje 3.
2. Ljestve, Lekcija 3, poglavlje 16.
O LJUBAVI PREMA BOGU
Ljubi Boga kao što ti je zapovjedio da ga ljubiš, a ne kao što samoobmanuti zanesenjaci misle da ga ljube.
Ne stvaraj sebi zanos, ne uzbuđuj svoje živce, ne rasplamsaj se plamenom tijela, plamenom svoje krvi. Žrtva prihvatljiva Bogu je poniznost srca i skrušen duh. Bog se s gnjevom okreće od žrtve koja se prinosi s umišljenošću, s oholim mišljenjem o sebi, čak i ako je to žrtva paljenica.
Oholost dovodi živce do uznemirenosti, uzburkava krv, uzbuđuje maštu, oživljava pali život; poniznost smiruje živce, kroti uznemirenost krvi, uništava maštu, umrtvljuje pali život, oživljava život u Isusu Kristu.
Poslušnost Gospodinu bolja je od žrtve, a podložnost je bolja od ugojene ovnovine, rekao je prorok kralju Izraela, koji se usudio prinijeti neredovitu žrtvu Bogu (1 Sam 15,22): ako želiš prinijeti žrtvu ljubavi Bogu, ne prinosi je proizvoljno, prema nepromišljenoj strasti; prinesi je s poniznošću, u to vrijeme i na tom mjestu, kad i gdje je Gospodin zapovjedio.
Duhovno mjesto, jedino gdje je zapovjeđeno prinositi duhovne žrtve, jest poniznost srca.[1]
Gospodin je vjernim i točnim znakovima označio onoga koji ljubi i onoga koji ne ljubi. Rekao je: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ. Tko me ne ljubi, ne čuva moju riječ (Iv 14,23-24).
Želite li naučiti ljubav Božju? Klonite se svakog djela, riječi, misli i osjećaja koji su zabranjeni Evanđeljem. Svojim neprijateljstvom prema grijehu, kojeg Bog toliko mrzi, pokažite i dokažite svoju ljubav prema Bogu. Grijehe u koje upadnete iz slabosti, odmah izliječite pokajanjem. Ali bolje se potrudite da sebi ne dopustite da činite čak ni te grijehe, strogo pazeći na sebe.
Želite li naučiti ljubav Božju? Pažljivo proučavajte zapovijedi Gospodnje u Evanđelju i pokušajte ih ostvariti u djelu, pokušajte evanđeoske kreposti ili vrline pretvoriti u navike, u svoje karakteristike. Osobina onoga koji ljubi je točno ispunjavati volju onoga koga ljubi.
Ljubio sam zapovijedi Tvoje više nego zlato i topaz (dragi kamen). Zato sam hodio po svim zapovijedima Tvojim, uvijek sam mrzio nepravdu (Ps 118,127-128), kaže prorok. Takvo ponašanje je nužno za očuvanje vjernosti Bogu. Vjernost je neizostavan uvjet ljubavi. Bez ovog uvjeta ljubav je slomljena. Stalnim udaljavanjem od zla i ispunjavanjem zapovijedi Evanđelja – kojima se ispunjava sav moralni nauk Evanđelja – postižemo ljubav Božju. Tako ostajemo u ljubavi Božjoj: Ako budete čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u ljubavi mojoj (Iv 15,10), rekao je Spasitelj.
Savršenstvo ljubavi sastoji se u sjedinjenju s Bogom; napredak u ljubavi povezan je s neizrecivom duhovnom utjehom, užitkom i prosvjetljenjem. Ali na početku askeze, učenik ljubavi treba podnijeti žestoku borbu sa samim sobom, sa svojim duboko ranjenim bićem: zlo, koje je urođeno prirodi palog u grijeh, postalo je za njega zakon, koji se bori i buni protiv Zakona Božjega, protiv zakona svete ljubavi. Ljubav prema Bogu temelji se na ljubavi prema bližnjemu. Kad je tvoja ljutnja omekšana: tada si blizu ljubavi. Kad je tvoje srce zasjenjeno svetim, milostivim mirom u odnosu na cijelo čovječanstvo: tada si na samim vratima ljubavi.
Ali ova vrata otvara samo Duh Sveti. Ljubav prema Bogu je Božji dar u osobi koja se pripremila primiti taj dar, čistoćom srca, uma i tijela. Prema stupnju pripreme postoji i stupanj dara: jer je Bog pravedan u svom milosrđu.
Ljubav prema Bogu je potpuno duhovna: Ono što je rođeno od Duha je duh (Ivan 3,6).
Ono što je rođeno od tijela je tijelo (Ivan 3,6): tjelesna ljubav, kao rođena od tijela i krvi, ima materijalna svojstva, propadljiva je. Ona je prolazna, promjenjiva: njezina vatra u potpunosti ovisi o tvari.
Čuvši iz Svetog pisma da je Bog naša vatra (Heb 12,29), da je ljubav vatra i osjećajući u sebi vatru prirodne ljubavi, nemojte misliti da su to jedno te isto. Ne! Ove dvije vatre suprotstavljaju se jedna drugoj i gase jedna drugu.[2]
Služimo ugodno Bogu s poštovanjem i strahom. Jer Bog naš je oganj koji proždire (Heb 12,28-29).
Prirodna ljubav, pala ljubav, rasplamsava čovjekovu krv, unosi tjeskobu u živce i pobuđuje maštu; sveta ljubav hladi krv, smiruje i dušu i tijelo, privlači unutarnjeg čovjeka u molitvenu tišinu i uranja ga u zanos poniznošću i duhovnom slatkoćom.
Mnogi nositelji asketskog podviga, primivši prirodnu ljubav kao božansku, rasplamsali su svoju krv i rasplamsali svoju maštu. Stanje zaljubljenosti vrlo lako prelazi u stanje ludila. One koji su u zaljubljenosti i ludosti mnogi su smatrali ispunjenima milošću i svetošću, ali oni su nesretne žrtve samoobmane.
Mnogo je takvih asketa bilo u Zapadnoj Crkvi, od vremena kad je pala u papizam, koji bogohulno pripisuje božanska svojstva čovjeku i daje čovjeku štovanje koje je dostojno i prikladno samo Bogu; ovi asketi napisali su mnoge knjige u svom rasplamsalom stanju, u kojima im se njihova bijesna samoobmana činila poput božanske ljubavi, dok su im njihove poremećene mašte predstavljale mnoštvo vizija, laskajući njihovom samoljublju i oholosti.
Sine Istinske pravoslavne crkve, kloni se čitanja takvih knjiga, kloni se slušanja učenja samoobmanutih. Vodi se Evanđeljem i svetim ocima istinske Crkve Kristove i u poniznosti se uzdigni do duhovne visine božanske ljubavi, posredstvom ispunjenja Kristovih zapovijedi.
Znaj sigurno da je ljubav prema Bogu najviši dar Duha Svetoga i samo čistoćom i poniznošću čovjek se može pripremiti za primanje ovog velikog dara, koji mijenja i um, srce i tijelo. Uzaludan je trud, besplodan je i štetan kad nastojimo prerano otkriti u sebi visoke duhovne darove: milosrdni Bog ih daje u svoje vrijeme, postojanim, strpljivim i poniznim izvršiteljima evanđeoskih zapovijedi. Amen!
BILJEŠKE:
1. Alfavitni paterik, Izreke časnog Pimena Velikog.
2. Ljestve, Lekcija 3 i Lekcija 15.
O POSTU
Glavna krepost ili vrlina je molitva, a njezin temelj je post.
Post je stalna umjerenost u hrani, s razumnim izborom.
Oholi čovječe! Toliko i visoko maštaš o svom umu, a on je potpuno i nerazdvojno ovisan o želucu.
Zakon posta, koji se čini kao zakon za crijeva, zapravo je zakon za um. Um, taj kralj u čovjeku, ako želi preuzeti prava na svoj suverenitet i sačuvati ih, treba se prije svega podrediti zakonu posta. Tek tada će biti stalno jak i bistar; tek tada može vladati željama srca i tijela; samo s stalnom trijeznošću može proučavati evanđeoske zapovijedi i slijediti ih. Temelj kreposti ili vrlina je post.
Tek stvorenom čovjeku, uvedenom u raj, dana je jedinstvena zapovijed, zapovijed posta. Naravno, dana je jedna zapovijed jer je bila dovoljna da sačuva prvostvorenog čovjeka u njegovoj neporočnosti ili čednosti. Zapovijed nije govorila o količini hrane, već je zabranjivala samo sastav. Stoga, neka šute oni koji post prepoznaju samo u količini hrane, a ne u sastavu. Ako se udube u iskustveno proučavanje posta, shvatit će važnost sastava hrane. Zapovijed posta koju je Bog objavio čovjeku u raju toliko je važna da je, zajedno sa zapovijedi, izrečena i kazna za kršenje zapovijedi. Kazna se sastojala u porazu čovječanstva vječnom smrću. I sada smrt grijeha nastavlja pobjeđivati one koji krše svetu zapovijed posta. Tko se ne pridržava umjerenosti i selektivnosti u hrani, ne može sačuvati ni djevičanstvo ni čednost, ne može kontrolirati ljutnju, prepušta se tjelesnoj lijenosti, duhovnoj tromosti ili lijenosti i tuzi, postaje rob taštine, prebivalište oholosti, koju čovjeku donosi njegova tjelesna konstitucija, što se najviše očituje raskošnim i obilnim stolom.
Zapovijed posta obnavlja i potvrđuje Evanđelje. Pazite na sebe da vam srca ne otežaju prejedanjem i pijanstvom (Lk 21,34), ostavio nam je Gospodin. Prejedanje i pijanstvo ne goje samo tijelo već i um i srce, odnosno uvode čovjeka, dušom i tijelom, u tjelesno stanje. Naprotiv, post dovodi kršćanina u duhovno stanje. Tko se postom čisti, ponizan je duhom, čedan, skroman, tih, s istančanim osjećajima u srcu i mislima, lagan u tijelu, sposoban za duhovni asketizam i kontemplaciju, sposoban za primanje božanske milosti.
Tjelesni čovjek je potpuno uronjen u grešne užitke. Pohotan je tijelom, srcem i umom, nije sposoban ne samo za duhovnu nasladu i primanje božanske milosti, već ni za pokajanje. Nije sposoban za duhovno zanimanje općenito: vezan je za zemlju, utonuo je u materijalno, živ - mrtav je dušom. Teško vama koji ste sada siti, jer ćete ogladnjeti (Luka 6,25). Tako govori Božja Riječ onima koji krše zapovijedi svetog posta. Čime ćete se hraniti u vječnosti, kad ste ovdje naučili zadovoljavati se samo materijalnom hranom i materijalnim užicima, kojih nema na nebu? Čime ćete se hraniti u vječnosti, kad niste okusili ništa od nebeskih dobara? Kako je moguće da se hranite i uživate u nebeskim dobrima, kad niste stekli nikakav osjećaj za njih, već ste stekli odbojnost?
Hranjivi kruh za kršćane je – Krist. Sitost tim kruhom je nezasitna – to je spasonosno prejedanje i uživanje, na koje su pozvani svi istinski pravoslavni kršćani.
Nezasitni budite u riječi Božjoj; nezasitni budite u ispunjavanju zapovijedi Kristovih, nezasitni budite za trpezom koju si (Bože) pripravio nasuprot mojim tlačiteljima i pijte iz prepune čaše (Ps 22,5).
''Odakle ćemo početi'', kaže sveti Makarije Veliki,[1] ''mi koji se nikada nismo bavili ispitivanjem svojih srca? Stojeći vani, kucajmo molitvom i postom, kao što je Gospodin zapovjedio: Kucajte i otvorit će vam se'' (Mt 7,7).
Ovaj podvig (asketizam), koji nam savjetuje jedan od najvećih učitelja monaštva, bio je podvig svetih apostola. U okruženju tog podviga oni su bili dostojni da čuju glas Duha. I dok su služili Gospodinu, kaže pisac njihovih djela, i postili, Duh Sveti reče: Odvojite mi Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao. Tada oni, posteći i moleći se Bogu, položivši na njih ruke, otpustiše ih (Dj 13,23).
Iz okruženja asketizma, koji se sastojao od posta i molitve, čula se zapovijed Duha da pozove pogane kršćanstvu. Kako je neobična cjelina koju čine post i molitva! Molitva je nemoćna ako nije utemeljena na postu, a post je besplodan ako molitva nije izgrađena na njemu.[2]
Post oslobađa čovjeka od tjelesnih strasti, a molitva se bori sa strastima duše i, pobijedivši ih, prožima cijeli sastav čovjeka, čisti ga; u očišćeni razumni hram ona uvodi Boga. Tko sije ne obrađujući zemlju: kvari sjeme i umjesto pšenice požnjet će trnje. Tako i mi, ako sijemo sjeme molitve ne izoštravajući tijelo: umjesto pravde, rodit ćemo grijeh kao plod. Molitva će biti uništena i ukradena raznim taštim i zlim mislima i fantazijama, bit će oskvrnuta sladostrasnim osjećajima. Naše tijelo je stvoreno od zemlje, i ako ga ne obrađujemo, poput zemlje, nikada nećemo moći roditi plodove pravednosti.[3] Naprotiv, ako netko obrađuje zemlju s velikim žarom i trudom, ali je ostavi nezasijanom: bit će gusto prekrivena korovom. Dakle, kad se tijelo pročišćava postom, a duša se ne obrađuje molitvom, čitanjem i poniznošću: tada post postaje roditelj brojnih korova – strasti duše: visokoumnosti, taštine, prezira.[4]
Što je to - strast prejedanja i pijanstva? Onaj tko je izgubio urednu, prirodnu želju za hranom i pićem, traži puno veću količinu i raznolikost svojstava istih, a ne samo onoliko koliko je potrebno za održavanje života i tjelesnih snaga, na koje pretjerana prehrana djeluje suprotno svojoj prirodnoj svrsi, djeluje štetno, slabeći ih i uništavajući.
Želja za hranom ispravlja se jednostavnim obrokom i suzdržavanjem od prejedanja i prepuštanja hrani. Prvo je potrebno napustiti prejedanje i prepuštanje hrani: to izoštrava želju za hranom i postiže red. Kad želja postane uredna: tada se zadovoljava jednostavnom hranom. Naprotiv, želja za hranom koja se zadovoljava prejedanjem i nasićivanjem otupljuje. Da tu želju pobudimo, pribjegavamo raznim ukusnim jelima i pićima. U početku se čini da je želja zadovoljena; zatim postaje složenija i konačno se pretvara u bolesnu strast, koja traži stalno zadovoljstvo i prejedanje, i koja stalno ostaje nezadovoljena.
Namjeravajući se posvetiti službi Bogu, postavimo post kao temelj našeg asketizma (podviga). Bitna karakteristika svakog temelja treba biti nepokolebljiva čvrstoća: inače građevina izgrađena na njemu neće moći stajati na njemu, bez obzira koliko čvrsta bila. I mi nikada, ni pod kojim izgovorom, ne dopustimo sebi da kršimo post prejedanjem, a pogotovo ne opijanjem.
Sveti Oci smatraju da je najbolji post uzimanje hrane jednom dnevno, a ne do sitosti. Takav post ne slabi tijelo dugotrajnim gladovanjem i ne opterećuje ga viškom hrane, a istovremeno ga održava sposobnim za duhovno korisnu djelatnost. Takav post ne predstavlja nikakvu osobitu posebnost, te stoga onaj tko posti nema razloga za uznositost kojoj je osoba sklona zbog same vrline ili kreposti, osobito ako se ona oštro naglašava. Tko se bavi fizičkim radom ili je toliko slabog tijela da se ne može zadovoljiti uzimanjem hrane jednom dnevno, treba jesti dva puta. Post je radi čovjeka, a ne čovjek radi posta.
Ali pri svakom uzimanju hrane, i rijetkom i čestom, prejedanje je strogo zabranjeno: ono čini čovjeka nesposobnim za duhovni asketizam (podvig) i otvara vrata drugim tjelesnim strastima. Neumjereni post, odnosno dugotrajno pretjerano uzdržavanje od hrane, ne odobravaju sveti oci: zbog pretjeranog uzdržavanja i slabosti osobe koja zbog toga nastaje, čovjek postaje nesposoban za duhovni asketizam, te se često okreće prejedanju, često pada u strast uznositosti i oholosti.
Svojstva hrane su vrlo važna. Zabranjeno rajsko voće, iako je bilo lijepog izgleda i okusa, imalo je razoran učinak na dušu: donosilo joj je spoznaju dobra i zla i tako uništilo nevinost (neporočnost ) u kojoj su stvoreni naši preci.
I sada hrana nastavlja snažno utjecati na dušu, što je posebno uočljivo kod upotrebe vina. To djelovanje hrane temelji se na njezinim različitim učincima na tijelo i krv, te na činjenici da se pare i plinovi koje izaziva u želucu uzdižu do mozga i djeluju na um. Zbog toga su asketima (nositeljima podviga) zabranjena sva opojna pića, posebno ona napravljena od žitarica, jer lišavaju um budnosti, a time i pobjede u mislenoj borbi. Um, poražen, posebno požudnim mislima, uživajući u njima, gubi duhovnu milost; ono što je stečeno mnogim i dugotrajnim naporima gubi se za nekoliko sati, za nekoliko minuta.
Monah uopće ne bi trebao koristiti vino, rekao je prečasni Pimen Veliki.[5] Ovog pravila trebao bi se pridržavati i svaki pobožni kršćanin koji želi sačuvati svoje djevičanstvo i čednost. Sveti Oci su se pridržavali ovog pravila, a ako su i koristili vino, to je bilo vrlo rijetko i s najvećom umjerenošću.
Začinjena hrana treba se izbaciti s asketskog stola, jer pobuđuje tjelesne strasti. To su papar, đumbir i drugi pikantni začini. Najprirodnija hrana je ona koju je Stvoritelj odredio za čovjeka – odmah nakon stvaranja – hrana iz biljnog kraljevstva: Bog reče našim praroditeljima: Evo, dao sam vam svaku biljku koja nosi sjeme, što je na cijeloj zemlji, i svako drvo koje nosi sjeme; neka vam bude za hranu (Postanak 1,29). Tek nakon potopa bila je dopuštena upotreba mesa (Postanak 9,3).
Biljna hrana je najbolja za asketu (nositelja podviga). Najmanje rasplamsava krv, najmanje deblja tijelo; pare i plinovi koji se iz nje oslobađaju i ulaze u mozak imaju najmanji učinak na njega; konačno – najzdravija je, jer proizvodi najmanje sluzi u želucu. Iz tih razloga, kad se koristi, izuzetno je lako sačuvati čistoću i vedrinu uma, a istovremeno i njegovu moć nad cijelom osobom; kad se koristi biljna hrana, strasti manje djeluju, a osoba je sposobnija za bavljenje pobožnim djelima.
Jela od ribe, posebno ona pripremljena od velikih morskih riba, imaju sasvim drukčija svojstva: osjetljivije djeluju na mozak, debljaju tijelo, rasplamsavaju krv i pune želudac štetnom sluzi, posebno kod česte i kontinuirane upotrebe.
Ti su učinci neusporedivo jači od upotrebe mesne hrane: ona iznimno deblja tijelo, dajući mu posebnu pretilost, rasplamsava krv; njezine pare i plinovi uvelike opterećuju mozak. Zbog toga je monasi uopće ne koriste; prikladna je za ljude koji, živeći u svijetu, neprestano se bave napornim fizičkim radom. Ali čak i za njih je njezina stalna upotreba štetna.
''Kako!'' – ovdje će uobraženi intelektualci vikati: ''Bog je dopustio čovjeku meso, a vi mu branite?'' Na to odgovaramo riječima apostola Pavla: Sve mi je dopušteno, (to jest, sve mi je dopušteno), ali nije sve korisno; sve mi je dopušteno, ali sve ne izgrađuje (1 Kor 10,23). Mi izbjegavamo upotrebu mesa, ne zato što ga smatramo nečistim, već zato što ono stvara određenu pretilost u cijelom našem sastavu i sprječava duhovni napredak.
Sveta Crkva Kristova, sa svojim mudrim temeljima i odredbama, dopuštajući istinski pravoslavnim kršćanima koji žive u svijetu jesti meso, nije dopuštala njegovu kontinuiranu upotrebu, već je vrijeme jedenja mesa podijelila na razdoblja apstinencije od mesa, razdoblja u kojima se kršćanin otrežnjuje od jedenja mesa. Takve plodove posta može iskusiti svatko tko ih se pridržava.
Monasima je zabranjena upotreba mesa, dopuštena je upotreba mliječne hrane i jaja, tijekom vremena jedenja mesa. U određenim razdobljima i danima dopuštena im je upotreba ribe. Ali većinu vremena mogu koristiti samo biljnu hranu.
Najrevniji asketi (nositelji podviga) pobožnosti koriste isključivo biljnu hranu, posebno kad u sebi osjete posjet Duha Božjega (2 Kor 6,17), zbog prethodno spomenutih blagodati ove hrane i njezine jeftinoće. Piju samo vodu, izbjegavajući ne samo zapaljiva i opojna pića već i hranjiva, poput svih napitaka od žitarica.[6] Pravila posta Crkva Kristova je uspostavila s ciljem da pomogne svojoj djeci, kao vodič za cijelu kršćansku zajednicu. Osim toga, svakome se preporučuje da se preispita uz pomoć iskusnog i razboritog duhovnog oca i da ne poduzima post koji prelazi njegove snage: jer, ponavljam, post je radi čovjeka, a ne čovjek radi posta: tijelo ne bi trebalo biti uništeno hranom koja se daje da ga održava.
''Ako ukrotiš svoja crijeva'', rekao je sveti Bazilije Veliki, ''ući ćeš u raj, ali ako ih ne ukrotiš, bit ćeš žrtvom smrti.''[7] Pod imenom raj ovdje trebamo razumjeti stanje milosti u molitvi, a pod imenom smrti stanje strasti. Milostivo stanje čovjeka, tijekom njegovog boravka na zemlji, njegov je zalog vječnog blaženstva u nebeskom Edenu; a pad u vlast grijeha i duhovne smrti zalog je pada u ponor pakla za vječne muke. Amen!
BILJEŠKE:
1. Lekcija 7, Poglavlje 4.
2. Prečasni Marko Asket (Podvižnik). Lekcija 8, O postu i poniznosti.
3. Isto.
4. Isto.
5. Alfavitni paterik.
6. Ljestve, Lekcija 14, Poglavlje 12.
7. Prečasni Nil Sorski, Lekcija 5, Misao o ugađanju trbuhu.
O MOLITVI
PRVI DIO
Siromašnima je svojstveno prositi, a čovjeku koji je osiromašio padom u grijeh svojstveno je moliti se.
Molitva je obraćanje pale i pokajane osobe Bogu. Molitva je plač pale i pokajane osobe pred Bogom. Molitva je izlijevanje želja i molbi srca, uzdah pale, grijehom ubijene osobe pred Bogom.
Prva manifestacija, prvi pokret pokajanja jest – plač srca. To je – molitveni glas srca, koji prethodi molitvi uma. I ubrzo um, potaknut molitvom srca, počinje rađati molitvene misli.
Bog je jedini izvor svih istinskih dobara. Molitva je majka i glava svih vrlina,[1] kao sredstvo i stanje čovjekovog općenja s Bogom. Ona posuđuje vrline od izvora dobara, Boga - i daje ih čovjeku koji se molitvom trudi ostati u kontaktu s Bogom.
Put do Boga je molitva. Mjera putovanja su različita stanja molitve u koja postupno ulazi onaj koji moli ispravno i dosljedno.
Naučite se ispravno moliti Bogu. Nakon što ste naučili ispravno moliti, molite se neprestano – i lako ćete baštiniti spasenje. Spasenje dolazi od Boga u svoje vrijeme i ono nesumnjivo u srcu izvjesti onoga koji se ispravno i neprestano moli.
Da bi ispravna molitva bila učinkovita, mora dolaziti iz srca ispunjenog siromaštvom duha; iz srca koje je skrušeno i ponizno. Sva ostala stanja srca, prije njegove obnove Duhom Svetim, smatraj kakvim upravo i jesu – nesvojstvena pokajniku grešniku, koji moli Boga za oproštenje grijeha i za oslobođenje – kao iz tamnice i okova – od ropstva strasti.
Mojsijev zakon zahtijevao je od Izraelaca da prinose sve svoje žrtve samo na jednom mjestu, koje je odredio Bog. I duhovni zakon kršćanima određuje samo jedno duhovno mjesto za prinošenje svih njihovih žrtvi, a posebno žrtve nad žrtvama odnosno molitve. To mjesto je poniznost.[2]
Bogu ne trebaju naše molitve! On zna čak i prije naših molitvi što nam treba; On, Najmilostiviji, obilno izlijeva svoje darove čak i na one koji ga ne mole. Molitva nam je potrebna: kroz nju čovjek prima Boga. Bez nje, čovjek je stranac Bogu, i što se više moli, to je bliže Bogu.
Molitva je pričest života. Njeno napuštanje donosi nevidljivu smrt duši.
Ono što je zrak za tijelo, to je Duh Sveti za život duše. Posredstvom molitve duša diše tim svetim, tajanstvenim zrakom.
Kad se probudiš iz sna, neka ti prva misao bude o Bogu; sam početak tvojih misli, nezapečaćen bilo kakvim ispraznim dojmom, prinesi Bogu. Kad ideš spavati, kad se spremaš uroniti u taj obrazac smrti - neka tvoje posljednje misli budu o vječnosti i Bogu koji u njoj vlada.
Anđeo je svetom monahu otkrio sljedeći redoslijed misli u molitvi, koji je ugodan Bogu: ''Početak molitve treba se sastojati od blagoslivljanja Boga, od zahvaljivanja Bogu za Njegova bezbrojna dobra djela; zatim smo dužni Bogu ponuditi najiskreniju ispovijed svojih grijeha, u skrušenosti duha, a na kraju možemo iznijeti, ali u velikoj poniznosti, molbe Gospodinu za naše duhovne i tjelesne potrebe, sa strahopoštovanjem prepuštajući Njegovoj volji ispunjenje ili neispunjenje tih molbi.''[3]
Početni uvjet molitve je vjera: Vjerovao sam, zato sam i govorio (Ps 115,1) svoju molitvu milosrdnom Bogu, koji je poželio da mi zapovijedi molitvu i obećao da će joj posvetiti pažnju.
Što god u molitvi zaištete, vjerujte da ćete primiti i bit će vam (Mk 5,24), izjavio je Gospodin. I odbacivši svaku sumnju i nesigurnost, nepokolebljivo u molitvi Gospodinu, koji je zapovjedio da mole uvijek i da ne klonu (Lk 18,1), odnosno da ne padaju u duhovnu tromost ili lijenost zbog tjeskobe u molitvi, koja je u početku osobito teška, nepodnošljiva za um koji je navikao lutati posvuda.
Blažena je duša koja neprestano kuca na vrata Božjeg milosrđa molitvom i jadikujući nad svojim protivnikom (Luka 18,3) - grijehom koji je napada - neprestano umara Neumornog[4]: radovat će se svojoj čistoći i svojoj bestrasnosti u svoje vrijeme.
Ponekad se naša molba odmah usliši, a ponekad će, prema Spasiteljevim riječima, Bog oklijevati (usp. Lk 18,7), odnosno neće odmah ispuniti ono što smo tražili: On vidi da je potrebno odgoditi to ispunjenje za neko vrijeme, radi naše poniznosti, da se trebamo umoriti, shvatiti svoju slabost, koja se uvijek najoštrije očituje kad smo prepušteni sami sebi.
Molitva, kao razgovor s Bogom, sama po sebi je veliko dobro, često daleko veće od onoga za što čovjek moli – i milosrdni Bog, ne ispunjavajući molbe, ostavlja molitelja s njegovom molitvom, kako je ne bi izgubio, kako ne bi napustio najveće dobro, kad primi traženo dobro, koje je daleko manje. Bog ne ispunjava molbe, čije je ispunjenje povezano sa štetnim posljedicama; On ne ispunjava čak ni one molbe koje su protivne Njegovoj svetoj volji, protivne Njegovim premudrim, nedostižnim sudovima.
Protivno Božjoj odredbi, veliki vidjelac Mojsije zatražio je da mu se dodijeli pravo ulaska u obećanu zemlju, ali nije bio uslišen (Pnz 3,26); sveti David molio se, pojačavajući svoju molitvu postom, pepelom i suzama, da se sačuva život njegovog bolesnog sina, ali nije bio uslišen (2 Sam 12). A ti, kad Bog ne ispuni tvoju molitvu, s poštovanjem se pokori volji svesvetog Boga, koji je iz nepoznatih razloga ostavio tvoju molbu neispunjenom.
Djeci ovoga svijeta, koja traže zemaljska dobra od Boga da zadovolje svoje tjelesne želje, sveti apostol Jakov izjavljuje: Molite i ne primate, jer loše molite, da to potrošite na svoje užitke (Jakov 4,3).
Kad želimo stati pred zemaljskog kralja, pripremamo se za to s posebnom pažnjom: proučavamo kakvo bi trebalo biti raspoloženje našeg srca kad s njim razgovaramo, kako nas impuls nekog osjećaja ne bi odvukao u riječ ili pokret koji je kralju neugodan; pravovremeno razmišljamo što ćemo mu reći, kako bi rekli samo ono što je prikladno i time ga doveli u dobro raspoloženje prema nama; također pazimo da sam naš vanjski izgled privuče njegovu pažnju na nas. Tim više, dužni smo se pravilno pripremiti kad želimo stati pred Kralja kraljeva i stupiti u razgovor s Njim kroz molitvu.
Čovjek gleda na vanjski izgled, ali Gospodin gleda na srce (1 Sam 16,7); ali kod čovjeka se raspoloženje srca najbolje prosuđuje po izgledu njegova lica, njegovom vanjskom izgledu. I stoga, kad molite, držite svoje tijelo u položaju koji pokazuje najveće poštovanje. Stanite poput osuđenika, s pognutom glavom, ne usuđujući se pogledati prema nebu, ruke neka vam vise niz tijelo ili su sklopljene iza leđa, kao da su vezane užetom, kao što se obično vežu zločinci kad ih se uhvati na djelu. Neka zvuk vašeg glasa bude tužan zvuk plača, jecaj onoga tko je ranjen smrtonosnim oružjem ili mučen žestokom bolešću.
Gospodin gleda u srce. On vidi najskrivenije, najtananije naše pomisli i osjećaje: On vidi svu našu prošlost i svu našu budućnost. Bog je prisutan svugdje. I stoga stojte u svojoj molitvi kao da stojite pred samim Bogom. Točno je da stojite pred Njim! Stojite pred svojim Sucem i suverenim Gospodarom, o kojem ovisi vaša sudbina u vremenu i vječnosti.
Iskoristi svoju prisutnost pred Njim da uspostaviš svoje blagostanje; ne dopusti da ta prisutnost, zbog tvoje nedostojnosti, postane uzrokom tvoje vremenite i vječne kazne.
Kad namjeravaš uputiti molitvu Bogu, odbaci zemaljske misli i brige. Ne zadržavaj se na mislima koje ti u tom trenutku dolaze, da ti se ne čine važnima, sjajnima i potrebnima. Daj Bogu ono što je Božje i moći ćeš dati ono što je potrebno za ovaj prolazni život u svoje vrijeme. Nije moguće raditi za Boga u molitvi i istovremeno zaokupljati svoj um usputnim mislima i brigama.
Prije molitve, zapali u srcu tamjan straha Božjega i svete pobožnosti: pomisli da si razgnjevio Boga bezbrojnim grijesima, koji su Njemu poznatiji nego tvojoj vlastitoj savjesti: nastoj umiriti Suca poniznošću. Pazi! Ne izazivaj Njegovo nezadovoljstvo nemarom i drskošću. Njemu se svidjelo da i najbliže, najčišće anđeoske sile stoje pred Njim u svoj pobožnosti i najsvetijem strahu (Ps 88,8).
Odjeća tvoje duše trebala bi sjati bjelinom jednostavnosti. Ne bi trebalo biti ništa komplicirano u njoj! Ne bi trebalo biti miješanja lukavih misli i osjećaja taštine, licemjerja, laži, proždrljivosti, oholosti, požude – tih tamnih i smrdljivih mrlja kojima je prekrivena duhovna odjeća farizeja koji se mole.
Umjesto bisera i dijamanata, umjesto zlata i srebra, ukrasi se čednošću, poniznošću, suzama krotkosti i duhovnim razumijevanjem, a prije nego što primiš te suze, suzama pokajanja; ukrasi se dječjom, anđeoskom nevinošću: to je dragocjeni dragulj! Kad Kralj ugleda taj dragulj na duši – Njegov milosrdni pogled okreće se duši.
Molitva za sve, bez iznimke za uvrede, čak i one najteže, neizostavan je uvjet za uspjeh u molitvi. I kad stojite na molitvi, kaže Spasitelj, otpustite ako što imate protiv koga, da i Otac vaš nebeski otpusti vama vaše prijestupe. Ako li vi ne otpustite, ni Otac vaš nebeski neće otpustiti vaših prijestupa (Marko 11,25-26). ''Molitva zlopamtivih je sjeme posijano na stijeni'', rekao je prečasni Izak Sirijac.[5]
Umjereno, razumno, stalna uzdržljivost od hrane i pića čini tijelo lakim, pročišćava um, daje mu snagu, pa stoga služi i kao priprava za molitvu. Neuzdržljivost crijeva čini tijelo teškim, debelim, otvrdnjava srce, pomračuje um mnoštvom isparenja i plinova, koji idu iz želuca u mozak. Tko se prejeo ili je sit, teško podnosi molitvu - napadaju ga pospanost i lijenost, a u mašti mu se pojavljuje mnoštvo vulgarnih fantazija, srce mu ne može dostići plač i suze.
Koliko je štetna neumjerenost, toliko je štetan i pretjerani post, a možda čak i više.[6] Slabost tijela koja proizlazi iz nedovoljne prehrane ne dopušta obavljanje molitve u potrebnoj količini i s potrebnom snagom.
Količina molitve određuje se za svaku osobu prema njezinom načinu života, te prema količini duševne i fizičke snage. Udovičina dva novčića, koja je donijela u crkvu i koja su činila svu njezinu imovinu, bila su za pravednog Boga veća od značajnih priloga bogatih, od njihovog viška.
Na isti način prosuđujte i molitvu: odredite sebi količinu prema svojim snagama i sjetite se mudrog savjeta velikog asketskog učitelja: ''Ako prisiljavate svoje slabo tijelo da čini djela koja prelaze njegove snage, time unosite tamu u svoju dušu i donosite joj zbunjenost, a ne korist.''[7]
Zdrava i jaka konstitucija zahtijeva odgovarajuću molitvu. ''Svaka molitva'', rekao je isti veliki otac, ''pri kojoj se tijelo ne napreže, a srce ne dođe u skrušenost, smatra se nezrelim plodom: takva je molitva bez duše.''[8]
Obzirom da obavljaš društvene dužnosti, a ako si monah onda i poslušnosti, te nemaš priliku posvetiti molitvi onoliko vremena koliko bi želio, neka te to ne zbuni: služba izvršena po zakonu i po savjesti priprema čovjeka za žarku molitvu, a kvantitetu (količinu) zamjenjuje kvalitetom. Ništa ne pomaže napretku u molitvi toliko kao savjest zadovoljena Bogu ugodnim djelima.
Ispunjavanje zapovijedi Evanđelja priprema srce za čistu, plačem i suzama ispunjenu molitvu, a ta istinska molitva vodi do razmišljanja, osjećanja i djelovanja prema zapovijedima Evanđelja.
Milosrđe prema bližnjima i poniznost pred njima, izraženi u vanjskim djelima i njegovani u duši, zajedno s čistoćom srca, posebno u odnosu na nečiste (bludne) misli i osjećaje, čine osnovu i snagu molitve.[9] Oni su poput njezinih krila (Ps 54,7) kojima se vine u nebo. Bez njih se molitva ne može uzdići sa zemlje, odnosno proizaći iz tjelesne mudrosti: ona je zadržava, poput mreže ili silom; zbunjuje je, onečišćuje, uništava.
Duša molitve je pažnja.[10] Kao što je tijelo bez duše mrtvo, tako je i molitva bez pažnje mrtva. Molitva koja se izgovara bez pažnje pretvara se u prazan govor, a onaj koji se tako moli ubraja se među one koji uzimaju uzalud ime Božje (Izr 30,9).
Izgovarajte riječi molitve bez žurbe, ne dopustite umu da luta posvuda, već ga ograničite u riječima molitve.[11] Ovaj put je uzak i bolan za um, koji je navikao slobodno lutati svemirom, ali ovaj put vodi do pažnje. Tko god je iskusio veliko blago pažnje, voljet će da pritjesni svoj um na putu koji vodi do blažene pažnje.
Pažnja je izvorni dar božanske milosti dan onome koji se strpljivo trudi i pati u molitvenoj borbi.[12]
Pažnji, koja je dar milosti, treba prethoditi vlastiti napor pažnje: ova potonja treba biti aktivno svjedočanstvo iskrene želje za postizanjem prve. Vlastita pažnja je pod utjecajem oluje misli i fantazija ili maštanja, čovjek ih promišlja, a pažnja ispunjena milošću preplavljuje čvrstoćom. Zabranite sebi rastresenost tijekom molitve, mrzite fantazije, odbacite brige snagom vjere, udarite svoje srce strahom Božjim i lako ćete naučiti biti pažljivi.
Um koji moli mora biti u potpuno istinitom stanju. Mašta, bez obzira koliko primamljiva i lijepa bila, obzirom da je vlastita, proizvoljna tvorevina uma, izvodi um iz stanja božanske istine i uvodi u stanje samoobmane i zablude, te se stoga u molitvi i odbacuje.
Um tijekom molitve treba biti lišen vizija i sa svom pažnjom ga treba čuvati od njih, odbacujući sve slike koje se ocrtavaju u mašti: zato što um u molitvi stoji pred nevidljivim Bogom, koji se ne može prikazati nikakvim materijalnim prikazom. Slike, ako ih um dopusti tijekom molitve, postaju neprozirna zavjesa, zid, između uma i Boga. ''Oni koji pri svojim molitvama ne vide ništa, vide Boga'', rekao je časni Meletije Ispovjednik.[13]
Ako ti se tijekom molitve osjetilno ili mentalno javi ili se sam po sebi u tebi umno ukaže slika Krista, ili anđela, ili nekog sveca, jednom riječju, bilo koja slika, ne prihvaćaj to ukazanje kao istinito, ne obraćaj mu pažnju, ne ulazi s njim u razgovor.[14] Inače ćeš neizbježno doživjeti prijevaru (obmanu) i najveću duhovnu štetu, što se mnogima dogodilo.
Čovjek, prije svoje obnove Duhom Svetim, nije sposoban za zajedništvo sa svetim duhovima. Nalazeći se u oblasti palih duhova, u njihovom zatočeništvu i ropstvu, on može vidjeti samo njih, a oni mu se često, primjećujući njegovo visoko mišljenje o sebi i samoobmanu u kojoj se nalazi, pojavljuju u obliku svijetlih anđela, u obliku samoga Krista, kako bi uništili njegovu dušu.
Sveta Istinska pravoslavne Kristova crkva je prihvatila svete ikone da potakne pobožna sjećanja i osjećaje, a nikako da potakne maštu. Stojeći pred ikonom Spasitelja, stojte kao pred samim Gospodinom Isusom Kristom, prisutnim svugdje u svom Božanstvu, u Njegovom prisustvu u ikoni na mjestu gdje se ona nalazi. Stojeći pred ikonom Bogorodice, stojte kao pred samom Presvetom Djevicom; ali um svoj čuvajte bez viđenja: najveća je razlika biti u prisutnosti Gospodnjoj i stajati pred Gospodinom ili zamišljati Gospodina. Osjećaj prisutnosti Gospodnje uvlači u dušu spasonosni strah, usađuje u nju spasonosni osjećaj straha Božjega, dok se mašta o Gospodinu i Njegovim svetima umu prikazuje kao materijalno i vodi ga lažnom, oholom mišljenju o sebi - dovodi dušu u lažno stanje, stanje samoobmane.[15]
Osjećaj Božje prisutnosti je uzvišeno stanje! On sprječava um da razgovara sa stranim mislima koje kleveću molitvu; zbog njega se snažno osjeća ništavnost čovjeka; zbog njega se pojavljuje posebna budnost nad sobom, koja čovjeka štiti od grijeha, čak i najmanjih. Osjećaj Božje prisutnosti stječe se pažljivom molitvom. Pobožno stajanje pred svetim ikonama također uvelike doprinosi njegovom stjecanju. Riječi molitve, oživljene njome, duboko prodiru u dušu, probadaju, probijaju, tako reći, srce i proizvode u njemu plač i suze. Riječi molitve izrečene u rastresenosti dotiču se samo površine duše, ne ostavljajući na njoj nikakav dojam.
Pažnja i plač iz srca smatraju se darovima Duha Svetoga. ''Samo Duh može zaustaviti valove uma koji se šire posvuda'', rekao je sveti Ivan Ljestvenik.[16] Drugi otac, dostojan blaženstva, rekao je: ''Kad je plač iz srca s nama, onda je Bog s nama.''[17]
Tko je postigao neprestanu pažnju i plač iz srca u svojim molitvama, postigao je stanje blaženstva onih koji se u Evanđelju nazivaju siromašnima duhom i koji plaču. On je već raskinuo mnoge okove strasti, već je osjetio miris duhovne slobode, već u svojim grudima nosi zalog spasenja.
Ne napuštaj uski molitveni put - i dosegnut ćeš sveti mir tajanstvene subote: u subotu se ne obavlja nikakav zemaljski posao, čovjek se povlači u borbu i podvig; u blaženoj bestrasnosti, izvan rastresenosti, duša čistom molitvom stoji pred Bogom i umiruje se u Njemu, vjerom u Njegovu beskonačnu dobrotu, kroz predanost Njegovoj svesvetoj volji.
Za nositelja podviga (asketu) molitve, napredak u molitvi isprva se počinje pojavljivati kao posebna prisutnost pažnje: s vremena na vrijeme, ona neočekivano obuzima um i zaključava ga u riječima molitve. Zatim postaje puno stalnija i dugotrajnija: um kao da se prianja uz riječi molitve, one ga vuku prema sjedinjenju sa srcem. Konačno, s pažnjom se iznenada povezuje plač iz srca i čini čovjeka hramom molitve, hramom Božjim.
Prinosite Bogu tihe i ponizne molitve, a ne strastvene i vatrene. Kad postanete tajanstveni sveti služitelji molitve – tada ćete ući u Božji šator i tamo ćete napuniti molitvenu kadionicu svetom vatrom. Nečistu vatru odnosno slijepo, tjelesno rasplamsavanje krvi – zabranjeno je prinositi svesvetom Bogu.
Sveta vatra molitve – posuđena iz Božjeg šatora – je sveta ljubav, koju Duh Sveti izlijeva u prave ili istinske pravoslavne kršćane (Rim 5,5). Tko pokušava ujediniti molitvu s vatrom krvi, misli, u svojoj samoobmani, prevaren vlastitim mišljenjem o sebi, da čini uslugu Bogu, ali u stvarnosti Ga ljuti.
Ne traži užitke u molitvi: oni uopće nisu svojstveni grešniku. Grešnikova želja da osjeti užitak već je samoobmana. Nastoj oživjeti svoje mrtvo, okamenjeno srce, da se ono otvori da osjeti svoju grešnost, svoj pad, svoju ništavnost, da ih razumije, vidi u samoodricanju. Tada će se u tebi pojaviti pravi plod molitve: istinsko pokajanje. Stenjat ćeš pred Bogom i vapiti Mu u molitvi, iz jadnog stanja svoje duše, koje ti se iznenada otkrilo; vapit ćeš kao iz tamnice, kao iz groba, kao iz pakla.
Pokajanje rađa molitvu i dvostruko se rađa od svoje kćeri. Uživanje u molitvi – isključivo je udio svetih Božjih izabranika, obnovljenih Duhom Svetim. Tko god je zaveden snagom krvi, zaveden taštinom i požudom, i sam sebi predstavlja nasladu: on je u najgoroj samoobmani. Duša pomračena životom u tijelu, duša obmanuta i obmanjivana svojom ohološću, vrlo je sposobna za takvo djelo.
Osjećaji rođeni iz molitve i pokajanja sastoje se u olakšanju savjesti, u miru uma, u pomirenju s bližnjima i sa životnim okolnostima, u milosrđu i suosjećanju s čovječanstvom, u suzdržavanju od strasti, od hladnoće prema svijetu, u poslušnosti Bogu, u snazi u borbi s grešnim mislima i strastima. Budite zadovoljni tim osjećajima - kojima ćete i okusiti nadu spasenja. Ne tražite prerano uzvišena duhovna stanja i molitvene ekstaze. Oni uopće nisu onakvi kakvima ih naša mašta predstavlja: djelovanje Duha Svetoga, iz kojeg proizlaze uzvišena stanja molitve, nedostižno je za tjelesni um.[18]
Naučite se moliti svim svojim mislima, svom dušom, svom snagom. Pitate: ''Što to znači?'' – To se ne može naučiti osim iskustvom. Nastojte se neprestano baviti pažljivom molitvom: pažljiva molitva će vam donijeti odgovor na vaše pitanje kroz blagoslovljeno iskustvo.
Suhoparnom umu, naviknutom baviti se samo propadljivim stvarima, molitveni podvig se čini teškim i skučenim. Naviku molitve teško je steći; a kad se navika stekne, ona tada postaje izvor stalne duhovne utjehe.
Molitva je, kao što je već rečeno, majka svih vrlina ili kreposti: stekni majku! S njom će njezina djeca doći u dom tvoje duše i učiniti ga hramom Božjim.
Prije nego što započneš bilo kakav posao, uputi Bogu molitvu; ona priziva Božji blagoslov na tvoja djela i prosuđuje tvoje postupke: pomisao na molitvu udaljava te od djela koja su protivna Božjim zapovijedima.
Tko god se prije svakog djela i riječi obraća Bogu u molitvi za razumijevanje, pomoć i blagoslov: živi svoj život kao da je pred očima Božjim, pod Njegovim vodstvom. Navika takvog ponašanja vrlo je prikladna; ''nema ništa mudrije'', rekao je Veliki Barsanufije, ''nema ništa prikladnije, nego uzdići um k Bogu u svakoj potrebi s kojom se susrećemo''.[19]
U teškim životnim okolnostima često se obraćajte Bogu. Sigurnije je pribjegavati molitvama nego praznim mislima slabog ljudskog uma, mislima koje se većinom pokažu nedostižnima. Sigurnije je osloniti se na Svemogućeg Boga kroz vjeru i molitvu - nego na vlastiti nemoćni um kroz klimave misli i pretpostavke.
Ne budite nerazboriti u svojim molbama, da ne razgnjevite Boga svojom ludošću: tko traži nešto nekorisno od Kralja kraljeva, obeščašćuje Ga. Izraelci, koji nisu obraćali pažnju na čudesa Božja, koja su se za njih činila u pustinji, molili su se da im se ispune želje: Dok im je hrana još bila u ustima, gnjev Božji došao je na njih (Ps 77,30-31).
Prinesite Bogu molitve koje su dostojne Njegove veličine. Salomon ga je zamolio za mudrost; primio ju je, a s njom i mnoštvo drugih dobara: jer je mudro tražio. Elizej ga je dva puta zamolio za milost Duha Svetoga pred svojim velikim učiteljem i njegova je molitva bila uslišena.
Tko u svojoj molitvi traži raspadljiva zemaljska blaga, navući će na sebe nezadovoljstvo nebeskog Kralja. Anđeli i arkanđeli - to su Njegovi knezovi - gledaju vas u vrijeme vaše molitve, vide što tražite od Boga. Zadivljeni su i raduju se kad vide zemaljsku osobu koja je napustila svoju zemlju i prinosi molitvu za stjecanje nečeg nebeskog; naprotiv, a tuguju za onim koji ne obraća pažnju na nebeske stvari i traži svoju zemlju i raspadljivost.
Zapovijeda nam se da budemo kao djeca, u zlu, a ne u umu (1 Kor 14,20). Tijekom molitve odbacuje se um ovoga svijeta, brbljiv i hvalisav: iz toga ne slijedi da se u njoj očekuje i traži oskudica uma. U molitvi se traži savršen razum, duhovni razum, ispunjen poniznošću i jednostavnošću, što se često izražava u molitvi, ne riječima, već u molitvenoj tišini, koja nadilazi riječi. Molitvena tišina tada obuzima um, a tada se pred njim iznenada pojavljuju nova, duhovna shvaćanja, koja se ne mogu izraziti riječima ovoga svijeta i vijeka, a tada se pojavljuje posebno živ osjećaj Božje prisutnosti. Pred neshvatljivom veličinom Božanstva, Njegovo nemoćno stvorenje - čovjek – utihne.
Punopričljivost (Mt 6,7.8), koju je Gospodin osudio u molitvama pogana, nalazi se u brojnim zahtjevima za vremenitim dobrima, kojima su pune molitve pogana, u tom pompoznom izlaganju u kojem se ona traže[20] - kao da retorički ukrasi, materijalna zvučnost i snaga stila mogu djelovati na Boga na isti način kao što djeluju na sluh i živce tjelesnih ljudi. Osuđujući tu punopričljivost, Gospodin uopće nije osudio dugotrajne molitve, kao što su to činili neki heretici: On sam je posvetio dugotrajnu molitvu, dugo ostajući u molitvi. I cijelu je noć proveo u molitvi Bogu (Lk 2,12), kako svjedoči Evanđelje Gospodnje.
Dugotrajnost molitve svetaca Božjih ne duguje se njihovoj punopričljivosti, već obilju duhovnih osjećaja koji se u njima javljaju tijekom molitve. Obiljem i snagom tih osjećaja vrijeme se, tako reći, poništava, pretvarajući se u vječnost za svece Božje.
Kad molitvenik dosegne uznapredovali stupanj u svom blagoslovljenom djelu ili podvigu: tada razne misli u psalmima i drugim molitvama postaju neprikladne za njegovo raspoloženje. Molitva carinika i druge kraće molitve bolje izražavaju neizrecivu, opsežnu želju srca, a često su Božji ugodnici proveli mnoge sate, dane i godine u takvoj molitvi, ne osjećajući potrebu za raznolikošću misli za svoju snažnu, usmjerenu molitvu.[21]
Molitve koje su sastavili heretici vrlo su slične molitvama pogana: u njima ima puno govora; u njima ima zemaljske ljepote riječi; u njima ima uzburkane krvi; u njima nedostaje pokajanja; u njima postoji želja za brakom sa Sinom Božjim ravno iz bludilišta strasti; u njima postoji samoobmana. Strane su Duhu Svetomu: u njima se osjeća smrtonosna zaraza mračnog duha, duha prijevare, duha laži i propasti.
Molitva je veliko djelo! Sveti apostoli, radi molitve i služenja Riječi, odrekli su se služenja bližnjima u njihovim tjelesnim potrebama. Nije nam dostojno, rekli su, ostaviti riječ Božju i služiti za stolovima. Nego ćemo se posvetiti molitvi i službi riječi (Djela 6,2,4), odnosno razgovoru s Bogom u molitvi i razgovoru o Bogu s bližnjima, otkrivajući im trojedinog Boga i utjelovljenog Boga Logosa.
Bavljenje molitvom je najviši rad za ljudski um; stanje čistoće, koje je strano rastresenosti, a koje umu dolazi iz molitve, njegovo je najviše prirodno stanje; njegovo ushićenje Bogom, čiji je temeljni uzrok čista molitva jest nadnaravno stanje.[22]
U nadnaravno stanje ulaze samo sveti ugodnici Božji, obnovljeni Duhom Svetim, koji su odložili starog Adama i obukli Novog, koji su sposobni otkrivenim licem odražavati slavu Gospodnju, preobraziti se u taj isti lik, iz slave u slavu, djelovanjem Duha Gospodnjeg (2 Kor 3,18).
Najveći dio božanskih objava primaju tijekom vremena molitve, obzirom da je to vrijeme kad je duša posebno pripremljena, okrenuta zajedništvu s Bogom.[23] Tako je sveti apostol Petar, tijekom vremena molitve, vidio poznato platno kako silazi s neba (Djela 10,11). Tako se anđeo ukazao kapetanu Korneliju tijekom vremena molitve (Djela 10,3). Zatim, kad se apostol Pavao molio u jeruzalemskom hramu, ukazao mu se Gospodin i zapovjedio mu da odmah napusti Jeruzalem: Idi, jer ću te poslati daleko među pogane (Djela 22,17-21), rekao mu je On.
Gospodin je zapovjedio molitvu, kao i pokajanje. Kao kraj molitve, kao i pokajanja, prikazana je samo jedna stvar: ulaz u Kraljevstvo nebesko, u Kraljevstvo Božje, koje je u nama. Pokajte se, jer se približilo Kraljevstvo nebesko (Matej 4,17). Kraljevstvo Božje je u vama. Molite i dat će vam se; tražite i naći ćete; kucajte i otvorit će vam se. Jer svatko tko moli, prima; i tko traži, nalazi; i onome tko kuca, otvorit će mu se. Otac vaš nebeski dat će Duha Svetoga onima koji ga mole (Luka 11,9-10,13). I neće li Bog obraniti svoje izabrane koji mu vape dan i noć, i žale se na nasilje kojemu su izloženi od zaraze grijeha i demona? Kažem vam da će ih brzo obraniti (Luka 18,78). Ulazak u Kraljevstvo nebesko, koje se usađuje u srce svakog kršćanina kroz sveto krštenje, jest razvoj tog Kraljevstva djelovanjem Duha Svetoga.
Molitvom hrli duša koja čeka spasenje, hrli za Spasiteljem, u pratnji Njegovih bezbrojnih učenika. Viči za Njim, poput Kananejke (Mt 15,22-28); ne tuguj zbog Njegovog dugotrajnog zanemarivanja: velikodušno i ponizno podnosi teškoće i poniženja koja će On dopustiti na tvom molitvenom putu. Radi uspjeha u molitvi, neizostavno je potrebna pomoć iskušenja. Prema tvojoj vjeri, zbog tvoje poniznosti, zbog tvoje postojanosti u molitvi, On će te utješiti izlječenjem tvoje kćeri koja bjesni zbog djelovanja strasti, izlječenjem tvojih pomisli i osjećaja, pretvarajući ih iz strasnih u bestrasne, iz grešnih u svete, iz tjelesnih u duhovne. Amen!
BILJEŠKE:
1. Ljestve, naslov Lekcije 28. Časni Makarije Egipatski, Lekcija 3, poglavlje 1.
2. Prema objašnjenju Pimena Velikog. Alfavitni paterik.
3. Ljestve, Lekcija 28, poglavlje 7.
4. Ljestve, Lekcija 7, poglavlje 11.
5. Lekcija 89.
6. Časni Kasijan. Lekcija o rasuđivanju. Dobrotoljublje, svezak (tom) 4.
7. Sveti Izak Sirijac, Lekcija 85.
8. Isto, Lekcija 11.
9. Sveti Izak Sirijac, Lekcija 56. i Lekcija 57.
10. Časni Simeon Novi Bogoslov. Riječ o tri oblika molitve, Milosrđe, svezak 1.
11. Ljestve, Lekcija 28, Poglavlje 17.
12. Kalist i Ignacije Ksantopul, Dobrotoljublje, svezak (tom) 4, Poglavlje 24.
13. Djelo ''O molitvi'' ovog Božjeg sveca uključeno je u knjigu ''Časovi'' koju je objavila Optinska pustinja.
14. Prečasni Grgur Sinajski, O obmanama, Vrlo korisna poglavlja, Dobrotoljublje, svezak (tom) 1.
15. Učenje prečasnog Simeona o tri oblika molitve.
16. Ljestve, Lekcija 28, Poglavlje 17.
17. Jeromonah Serafim Sarovski.
18. Sveti Izak Sirijac, Lekcija 55.
19. Odgovor 216. 20. Prema tumačenju blaženog Teofilakta Ohridskog
21. Jeromonah Serafim Sarovski, monah koji je posebno napredovao u molitvi, koji je tisuću dana i tisuću noći proveo stojeći na kamenu i vapeći Gospodinu: ''Bože, budi milostiv meni grešniku!'' Priča o životu i podvizima oca Serafima. Moskva, objavljeno 1844.
22. Ljestve, Lekcija 28.
23. Sveti Izak Sirijac, Lekcija 16.
O MOLITVI
DRUGI DIO
Molitva je sveti, veliki i spasonosni podvig. To je glavni i prvi među monaškim podvizima. Svi ostali podvizi su podvizi koji služe ovom podvigu; poduzimaju se da se podvig molitve može uspješnije izvršavati, da plodovi molitve budu obilniji. ''Glava svakog pobožnog života'', rekao je sveti Makarije Veliki, ''i vrhunac svih dobrih djela jest stalno prebivanje u molitvi.''[1]
Koje ljudsko stanje može biti uzvišenije, usporedivije sa stanjem čovjeka od onog u kojem mu je dopušteno razgovarati u molitvi s Kraljem kraljeva, s Bogom bogova, sa Stvoriteljem i suverenim Vladarom svih vidljivih i nevidljivih, materijalnih i duhovnih stvorenja? Zbog važnosti prakticiranja molitve, njezino prakticiranje zahtijeva znatnu prethodnu pripremu.[2]
Od onih koji žele pristupiti Kralju kraljeva, On zahtijeva način razmišljanja i raspoloženje srca koje je Njemu ugodno, onaj način razmišljanja i ono raspoloženje srca po kojem su Mu se približili i ugodili svi pravednici Starog i Novog zavjeta (Luka 1,17). Bez tog načina razmišljanja i raspoloženja srca, pristup je nemoguć, pokušaji i napori približavanja su uzaludni.
Vi koji želite pristupiti Bogu i sjediniti se s Njim neprestano ostajući u molitvi, pazite! Pažljivo ispitajte svoj način razmišljanja: je li zaražen nekim lažnim učenjem? Slijedite li točno i bez iznimke učenje Istinske pravoslavne crkve, jedine istinite, svete i apostolske crkve?[3] Ali ako tko ne sluša čak ni Crkvu, reče Gospodin svom učeniku, neka vam bude kao poganin i carinik, koji su stranci Bogu, koji su neprijatelji Božji. Kakvo značenje može imati molitva onoga koji je u stanju neprijateljstva prema Bogu, u stanju otuđenja od Boga?
Svijest o vlastitoj grešnosti, svijest o vlastitoj nemoći, o vlastitoj ništavnosti – nužan je uvjet da molitva bude milostivo primljena i uslišena od Boga. Svi sveti temeljili su svoje molitve na svijesti i ispovijedanju vlastite grešnosti i grešnosti cijelog čovječanstva. Svetost čovjeka ovisi o svijesti i ispovijedanju te grešnosti. Onaj koji ljudima daje svetost za njihovo pokajanje rekao je: Nisam došao zvati pravednike, nego grešnike na pokajanje (Matej 9,13).
Vi koji se želite baviti podvigom molitve! Prije nego što započnete ovaj podvig, pokušajte oprostiti svima koji su vas uvrijedili, oklevetali, ponizili ili vam nanijeli bilo kakvu štetu. Onaj pred kim namjeravate stati u molitvi zapovijeda vam: Dakle, ako prinosite svoj dar na žrtvenik Kralja kraljeva, i ondje se sjetite da vaš brat ima nešto protiv vas, ostavi svoj dar ondje pred žrtvenikom i idite, najprije se pomirite s bratom svojim, pa onda dođite i prinesite svoj dar (Mt 5,23-24).
Pripremite se za molitvu bestrašćem i bezbrižnošću. Iz strasti dolaze brige. Sputan strastima, opsjednut brigama, vaš um ne može slobodno težiti Bogu u molitvi. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu: jer gdje je vaše blago, ondje će biti i vaše srce. Stoga se ne brinite govoreći: 'Što ćemo jesti?' ili 'Što ćemo piti?' ili 'U što ćemo se odjenuti?' Tražite najprije kraljevstvo Božje i njegovu pravednost marljivošću, postojanošću, molitvom, ispunjenošću suosjećanjem, i sve će vam se to dodati. Odvojite svoj um i srce od zemlje i svega zemaljskog i neće vam biti teško započeti nevidljivo putovanje kroz molitvu do neba.
Ako trpiš siromaštvo, ili te muče teške okolnosti, ili te progoni i goni tvoj neprijatelj: ne osvrći se - kako tvoju pažnju tijekom molitve ne bi napala nikakva razonoda, nikakva zbunjenost - ne osvrći se na nadolazeća sjećanja i misli o tvom siromaštvu, tvojim okolnostima, tvom neprijatelju. On, u čijoj ste potpunoj vlasti ti, tvoje okolnosti i tvoj neprijatelj, kaže svojim ljubljenima: Neka se ne uznemiruje srce vaše; vjerujte u Boga, vjerujte i u mene (Ivan 15,1).
Kad se moliš, Gospodin nam je zapovjedio: uđi u svoju sobu i zatvori vrata svoja te se moli Ocu svome koji je u tajnosti; i Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, platit će ti javno. Bilo da si među ljudima ili sam, nastoj neprestano ulaziti u najdublju sobu svoje duše, zatvarati vrata svojih osjetila i jezika te moliti u tajnosti, umom i srcem svojim.
Zavoljevši podvig molitve, zavoli samoću i svoju sobu (ćeliju). Zatvori njezina vrata sebi i drugima. Strpljivo podnosi skučenost zatočeništva: ona neće uskoro biti zamijenjena ugodnim osjećajem. ''Ostani u svojoj ćeliji'', rekli su sveti oci, ''ona će te svemu naučiti''[4] odnosno monaški život, koji je u potpunosti usmjeren na molitvu. Zavoljevši podvig molitve, zavoli tišinu: ona će snage duše čuvati nepodijeljenima, sposobnima za neprestanu molitvu u unutarnjoj klijeti srca. Navika tišine daje priliku za tihu molitvu srca čak i usred buke mnoštva ljudi.
Kao žrtvu ljubavi za molitvu, prinesi čulne užitke i intelektualne užitke, znatiželju, radoznalost; čuvaj svoju dušu od svih vanjskih dojmova, kako bi se Bog utisnuo u nju kroz molitvu. Njegova presveta, nevidljiva, duhovna slika ne podnosi boravak u duši koja je zagađena slikama ispraznog, materijalnog, prolaznog svijeta.
Ne dopustite da vas zanese vidljiva priroda, ne zaokupljajte se promišljanjem njezine ljepote; ne trošite dragocjeno vrijeme i duhovnu snagu na stjecanje znanja koje donose ljudske znanosti. Iskoristite svoju snagu i vrijeme za stjecanje molitve, koja ima sveti učinak u unutarnjoj odaji ili klijeti. Tamo, u vama samima, molitva će otkriti prizor koji će privući svu vašu pažnju: donijet će vam znanje koje svijet ne može primiti, o bićima koja ne može ni razumjeti.
Tamo, u dubini svoga srca, vidjet ćeš pad čovječanstva, vidjet ćeš svoju dušu ubijenu grijehom, vidjet ćeš grob, vidjet ćeš pakao, vidjet ćeš demone, vidjet ćeš lance i okove, vidjet ćeš plameno oružje kerubina, koji čuvaju prolaz do stabla života, braneći čovjekov ulaz u rajski dom - vidjet ćeš mnoge druge tajne, skrivene od svijeta i od sinova svijeta.[5] Kad otkriješ ovaj prizor, tvoje će oči biti uprte u njega; ohladnijeti ćeš se prema: svemu zemaljskom i propadljivom, s čim si do sada suosjećao.
''Sada ili sutra umrijet ću'', rekao je sveti Andrija monahu,[6] odvlačeći ga od vezanosti za materijalne stvari, objašnjavajući nerazumnost takve vezanosti. Vrlo točne riječi! Vrlo točno prikazana je neizvjesnost kraja našeg zemaljskog života! Ne danas, sutra ću umrijeti. Ništa nije lakše od umiranja. I najduži život, kad se približimo njegovom kraju, čini se kao najkraći trenutak. Zašto bi bili zaokupljeni onim što ćemo, nužno, morati zauvijek napustiti, vrlo brzo napustiti. Bolje je proučavati sebe kroz molitvu, proučavati život i svijet koji nas čeka, u kojem ćemo zauvijek ostati.
Samoća ćelije i pustinje – tu je prebivalište molitve. ''Tko je iskusio molitvu'', rekao je sveti Ivan Ljestvenik, ''izbjegavat će mnoštvo ljudi: tko će, ako ne molitva, učiniti svog ljubitelja, poput magarca koji voli pustinju, slobodnim od potrebe za društvom.''[7] Ako želiš posvetiti svoju dušu djelu molitve: povuci se iz pogleda svijeta, odvoji se od ljudskog društva, od razgovora i uobičajenog primanja drugova u svoju ćeliju, čak i pod izlikom ljubavi. Ukloni od sebe sve što ometa i priječi tvoj tajanstveni razgovor s Bogom.[8] Prebivaj na zemlji i u ljudskom društvu, kao stranac. Ti si stranac. Zemlja je gostionica. Čas u koji ćeš biti pozvan je nepoznat. Poziv je neizbježan i neumoljiv, nemoguće ga je odbiti ili oduprijeti se. Pripremi se svetom molitvom za radosni odlazak iz gostionice.
Molitva sjedinjuje čovjeka s Bogom. Na njezin učinak pali anđeli gledaju s neizrecivom zavišću i mržnjom, jer su svojim padom prešli iz sjedinjenja s Bogom u strašno, bezumno neprijateljstvo prema Njemu. Raznim iskušenjima nastoje pokolebati onoga koji moli, odvratiti ga od najspasonosnijeg podviga, lišiti ga onog napretka i blaženstva koje je nesumnjivo stekao podvigom. I stoga, onaj koji se želi baviti molitvom treba se na vrijeme pripremiti za teškoće, da ne bude u nedoumici i zbunjen kad ga one sustignu, da im se može hrabro suprotstaviti snagom vjere i trpljenja.[9]
Demoni muče monaha koji prebiva u molitvi tjelesnim bolestima, muče ga siromaštvom, nedostatkom interesa i pomoći od ljudi, upravo kao što su mučili i pravednika Joba, po Božjem dopuštenju. Ali mi, poput tog pravednika, blagoslivljamo i zahvaljujemo Bogu za ono što su demoni učinili po Njegovom dopuštenju (Job 1. i 2. poglavlje); u hvali i zahvaljivanju ispunjavamo svesvetu Božju volju, koju nam je objavio Duh Sveti Božji: U svemu zahvaljujte; jer to je volja Božja za vas u Kristu Isusu (1 Sol 5,18).
Demoni uče ljude da se naoružaju protiv vršitelja molitve, da ga osuđuju zbog čudnog ponašanja, zbog oskudice korisne djelatnosti - optužuju ga za prazninu, licemjerje i uobraženost, pripisuju mu zle i lažne namjere, opaka djela, krše i remete njegovu šutnju, prisiljavaju ga da čini stvari protivne njegovom načinu života, povezane sa zabavom, rastresenošću, da remeti mir srca. Znajući početni uzrok tih iskušenja, molit ćemo se, prema zapovijedi Evanđelja i zavjetu svetih otaca, za bližnje svoje, koji griješe u neznanju i zabludi; Bog će uništiti lukavstva demonska.
Iskušavajući nas izvana, demon djeluje i u nama. Kad se povučemo u samoću i počnemo se baviti molitvom: oni u nama bude razne grešne želje, kakve prije nismo osjećali – napadaju naša srca bezbrojnim grešnim mislima i fantazijama, koje se nikada prije nisu pojavljivale u našim mislima. Oni to čine kako bi mi, dospjevši u zbunjenost i duhovnu tromost ili lijenost, obzirom da ne vidimo nikakvu korist od molitvenog podviga i usamljenosti, napustili iste.[10] Ovo djelovanje demona nositeljima podviga (asketima) koji su novi u podvigu ili askezi čini se kao djelovanje njihove vlastite duše: nevidljivi, u zlu brzi naši neprijatelji, čineći zla djela žele se sakriti, da izlazak iz zamki postavljenih čovjeku, njemu bude nemoguć, a rastrojstvo i uništenje neizbježni.[11]
Kao što je demonima vrlo važno da se sakriju od čovjeka, tako je vrlo važno da čovjek shvati da su oni izvorni počinitelji grijeha, izvor naših iskušenja, a ne naši bližnji, ne mi, kad provodimo svoje živote služeći Bogu a ne bilo kojem događaju. Uvidjevši neprijatelje, postupno ćemo naučiti, pod vodstvom Božje riječi, da budno nadziremo njih i sebe, da im se čvrsto suprotstavljamo. Ponizite se, uči nas apostol Petar, dakle, pod moćnom rukom Božjom, da vas uzvisi u svoje vrijeme. Svu svoju brigu bacite na Njega, jer se On brine za vas. Budite trijezni i bdijte, jer vaš protivnik, đavao, obilazi kao ričući lav i traži koga da proždere. Oduprite mu se, postojani u vjeri (1 Pt 5,69).
Ova borba, ovi napadi demona na one koji mole i traže spasenje, koje je dopustio sam Bog, posljedica su našeg dragovoljnog pada, tijekom kojeg smo se podvrgli vlasti demona. Pokorimo se Božjoj odluci, koja je pravedna za nas, i poklonimo glave pred svim udarcima muke i bolesti, kojima će Bogu biti ugodno kazniti našu grešnost i naše prijestupe u ovom životu, kako bi nas izbavio od vječne muke i bolesti koju smo zaslužili. Bog, dopuštajući da nas snađu iskušenja i predajući nas đavlu, nikada ne prestaje misliti na nas; kažnjavajući nas, ne prestaje nam činiti dobro. Vjeran je Bog, kaže apostol Pavao, koji vas neće dopustiti da budete iskušavani preko svojih mogućnosti, nego će s iskušenjem dati i izlazak da ga možete podnijeti (1 Kor 10,13). A đavao, kao sluga i stvorenje Božje, ne iskušava koliko hoće, već koliko mu dopušta Božja zapovijed; ne iskušava kad mu se svidi, već kad mu se dopusti.[12] Slijedeći apostolov savjet, bacimo sve svoje brige o sebi, sve svoje žalosti, sva svoja nadanja na Boga i zbog toga Mu se češće i usrdnije molimo.
Dopuštanje demonima da nas iskušavaju nužno je za naše spasenje: protiveći se našoj molitvi, prisiljavaju nas da naučimo koristiti taj mač s posebnom vještinom. Mačem molitve lomi se ognjeni mač kerubina koji čuva put do drveta života, a pobjednik postaje dionikom vječnog života (Otk 2,7).[13] Prema neizrecivoj mudrosti Božjoj, zlo pomaže dobru, za namjeru koja nije dobra.[14] Kad u našoj samoći i zaokupljenosti molitvom u nama iznenada proključaju strastveni osjećaji i pokreti, napadaju nas ljutite misli, grešne fantazije stoje pred nama sa zavodljivom živopisnošću: to je znak dolaska demona. Tada - nije vrijeme za duhovnu tromost ili lijenost, nije vrijeme za slabost: vrijeme je za podvige. Suprotstavimo se svojim neprijateljima snažnom molitvom Bogu, i on će raspršiti i protjerati naše neprijatelje.[15]
U nevidljivoj borbi nećemo uvijek i brzo postati pobjednici: pobjeda je dar od Boga, koji Bog daruje nositelju podviga u svoje vrijeme, koje je poznato samo Bogu i određeno samo Bogom. Sami porazi postaju nam nužni. Ovdje mislimo na poraze koji dolaze iz naše slabosti i naše grešnosti, a ne iz promjenjive volje. Porazi su dopušteni radi naše poniznosti, da bi vidjeli i naučili pad svog bića te priznali nužnost Otkupitelja, vjerovali u Njega i ispovijedali Ga.[16]
Prilikom takvih poraza, naši nevidljivi neprijatelji uzrokuju da se sramimo svojih poraza, a zbog srama dolazi do slabljenja u molitvenoj borbi, nepovjerenja u nju, pomisli da je napustimo i prijeđemo na dobru djelatnost među ljudima. Ne dajmo se zavarati! U samoodricanju i bez srama otkrijmo svoju ranu pred našim sveblagim i svemogućim Bogom, koji nam je zapovjedio ovu spasonosnu bestidnost, i obećao je okruniti osvetom nad našim protivnicima (Lk 18). Zavjetujmo se u duši: do kraja života ne napustiti molitvenu borbu, iz njezina okruženja prijeći u vječnost.
Naš sram u porazima daleko je od smisla: on je zlobno ruganje nama od strane naših neprijatelja. Može li ovaj smokvin list – sramota sa svojim sredstvima – sakriti čovjekov grijeh od svevidećeg Boga? Bog vidi grijeh čak i bez ispovijedi grijeha. On zahtijeva ispovijed samo radi toga da bi izliječio. Ako je zapovjedio svom apostolu da oprosti bratu koji griješi i kaje se sedam puta na dan: tim prije će to sam ispuniti nad nama, koji Mu neprestano prinosimo molitvu i pokajanje (Luka 17,4).
Obratimo pažljivu pozornost na sljedeće: ne jača li naša dvoličnost naše neprijatelje u njihovoj borbi protiv nas? Nije li ona uzrok naših čestih poraza? Ne jačamo li sami moć i utjecaj svojih neprijatelja nad nama, ispunjavajući njihovu volju kad ispunjavamo svoje tjelesne želje, zanose i strasti? Ne ljutimo li time Boga, ne udaljavamo li ga od sebe? Ne djeluje li u nama ljubav prema svijetu, koja u nama čuva privid slugu Božjih, ali nas lišava bitnoga dostojanstva slugu Božjih, čineći nas u biti neprijateljima Božjim? (Jakovljeva 4,45)
Dvoličan čovjek je nestabilan u svim svojim putovima prema vrlini ili kreposti (Jak 1,8): tim više, on će se kolebati na putu najuzvišenije, najvažnije vrline odnosno molitve. Bog ga odbacuje, jer nije ni vruć ni hladan (Otkrivenje 3,16). On neće moći biti učenik istinske molitve, koja svoje učenike dovodi pred lice Božje, radi nadnaravne pouke, koja ih vodi za Isusom, ako se ne odrekne svega što ima (Lk 14,33): bolesnih sklonosti volje palog čovjeka prema svijetu. A oni koji su Kristovi razapeli su tijelo sa strastima i željama njegovim (Gal 5,24): samo oni koji u potpunosti pripadaju Kristu mogu steći istinsku molitvu.
Naizgled beznačajna strast, naivna ljubav prema bilo kojem predmetu, živom ili neživom, spušta um i srce s neba, bacajući ih na zemlju među bezumne gmazove i one koji lutaju prostranim morem ovoga svijeta (Ps 103,25). Sveti Oci uspoređuju nositelja podviga (asketu)koji je napredovao u molitvi s orlom, a sitne strasti s petljom na omči; ako se u tu petlju zaplete čak i jedna kandža snažne orlove noge, orao postaje nesposoban preletjeti goru i postaje lak i neizbježan plijen za lovca[17]: tada su uzaludni i snaga i neustrašivost kraljevske ptice.
''Idi'', uče nas sveti oci, ''pouči se iz svetog Evanđelja, prodaj sve što imaš i daj siromasima i uzmi križ, odrekni se samoga sebe, protiveći se svojim strastima i svojoj paloj volji (Mt 19,21; 16,24; Mk 10,21), da se možeš moliti nesmetano i bez rastresenosti.''[18] Dokle god strasti žive u tebi, tvoju će molitvu ometati zbunjenost i rastresenost.
Potrebno je prvo se odvojiti od materijalnog bogatstva, odvojiti se od svijeta, odreći ga se: tek kad se to odricanje dogodi, kršćanin može vidjeti svoje unutarnje ropstvo, svoj zatvor, svoje okove, svoje rane, umrtvljenje svoje duše.[19] Borba sa smrću koja živi u srcu, koja se odvija kroz molitvu, pod vodstvom Božje Riječi, jest raspeće, to je pogubljenje duše radi spasenja duše (Mk 8,35).[20]
Spojite molitvu s razumnim postom: sam Gospodin je zapovjedio sjedinjenje ova dva duhovna oružja, kako bi iznutra istjerao demone (Marko 9,29). A ti kad postiš, pomaži glavu i umij lice (Matej 6,17), zapovjedio je Spasitelj. Prema tumačenju svetih otaca[21], ulje kojim su tada pomazali glave označava milost koju trebamo imati u svom duhovnom razlučivanju ili rasuđivanju, kako je i apostol Pavao rekao: Obucite se dakle, kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni, u milosrđe, dobrotu, poniznost, blagost, strpljivost, podnoseći jedni druge i opraštajući jedni drugima ako tko ima pritužbu na koga; kao što je Krist vama oprostio, tako i vi oprostite jedan drugome (Kol 3,12-13). Lice tijela i duše treba oprati suzama: one će se tada pojaviti u očima onoga koji posti i moli, kad mu je srce ispunjeno ljubavlju prema bližnjima, suosjećanjem sa svim čovječanstvom bez iznimke.
Želite li zadobiti Boga molitvom? Zadobijte u svom srcu milost kojom nam je zapovjeđeno da budemo poput našeg nebeskog Oca (Luka 6,36) i da postignemo milosnu savršenost (Matej 5,48). Prisilite svoje srce da bude milosrdno i ljubazno i uronite u te osobine, odjenite cijeli svoj duh njima, dok u sebi ne osjetite ljubav prema čovječanstvu, poput one kojom sunce obasjava svoje svjetlo i zlima i dobrima; i šalje kišu pravednima i nepravednima (Matej 5,45).[22]
Kad od srca oprostiš svim svojim bližnjima grijehe: tada će ti se otkriti tvoji vlastiti grijesi. Vidjet ćeš koliko ti je potrebno Božje milosrđe, koliko ga cijelo čovječanstvo treba: plakat ćeš pred Bogom za sebe i za čovječanstvo. Sveti oci sažimaju sav rad monaha, cijeli njegov život, u plač. Što znači plač monaha? To je njegova molitva.[23]
Duh Sveti, kad prebiva u čovjeku, moli za nas uzdisajima koji se ne mogu izreći (Rim 8,26). Božanski i nadnebeski Duh, kao da je postao duša čovjeka, moli i plače za njega; moli za svete po Božjoj volji (Rim 8,27), jer samo On u potpunosti poznaje Božju volju. Što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega (1 Kor 2,11); Gospodin, obećavajući svojim učenicima najveći dar, dar Duha Svetoga, rekao je: Utješitelj, Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, on će vas naučiti svemu (Iv 14,26); dakle, svemu, i plaču i molitvi. On će plakati za nas, On će moliti za nas, jer mi doista ne znamo što pravilno moliti (Rim 8,26). Tako smo slabi, ograničeni, pomračeni i ranjeni grijehom![24]
Ako Duh Sveti, nastanivši se u nama, plače za nas: tim više smo mi, dok ne primimo ovog Stranca u sebe, dužni plakati za sebe. Ako je naše stanje, nakon što ga je obnovio Duh Sveti, dostojno plača prema svjedočanstvu samoga Duha: tim više je dostojno plača u svojoj starini, u svom padu, prepušteno samome sebi. Plač mora biti neodvojivo svojstvo naše molitve, njezin stalni, neodvojivi pratitelj i suradnik, njezina duša. Tko god spaja plač s molitvom, taj se trudi i čini podvig prema zapovijedi samoga Boga, čini podvig ispravno i zakonito. U svoje će vrijeme ubrati obilne plodove: radost sigurnog spasenja.
Tko god ukloni plač iz molitve: taj radi protivno Božjoj odredbi i neće žeti ploda. I ne samo to, taj će žet trnje taštine, samoobmane i uništenja.
Braćo! Ne dopustimo da nas zavaraju lažne, smiješne, nerazumne i pogubne misli: ne nastojmo tražiti užitak tijekom molitve! Milosni užitak nije svojstven grešnicima; plač je svojstven njima: zatražimo ga svom svojom revnošću, zatražimo to blago odnosno ključ svih duhovnih blaga.
Tko ne plače, nalazi se u lažnom stanju: vara ga vlastit oholost. Sveti oci plač nazivaju vođom duhovnog asketizma. On je dužan voditi sve naše pobožne pomisli, usmjeravati ih prema pravom cilju. Pomisao koja nije prožeta plačem i njime se ne rukovodi je zabludjela pomisao.[25]
Časni Pimen Veliki je rekao: ''Cijeli život monaha treba biti život plača. To je put pokajanja, koji nam je predan kroz Sveto pismo i Oce, koji su rekli: 'Plačite! Nema drugog puta osim plača'.''[26]
Drugi veliki Otac je rekao: ''Ako želiš ugoditi Bogu, izađi iz svijeta, odvoji se od zemlje, ostavi stvorenje, pristupi Stvoritelju i sjedini se sa Stvoriteljem, kroz molitvu i plač.''[27]
Monasi koji žive u manastirima s puno ljudi i žele steći molitveni plač, trebaju obratiti posebnu pozornost na umrtvljivanje svoje volje. Ako je odrežu i uopće ne obraćaju pažnju na grijehe i ponašanje svojih bližnjih, steći će i molitvu i plač. Pomisli, skupljajući se u srcu, u njemu bude molitvu i tugu po Bogu, a ta tuga rađa suze.[28]
Obzirom da našem vremenu strašno nedostaje učitelja istinske molitve, odaberimo plač kao svog vodiča i učitelja. Plač će nas i naučiti molitvi i zaštititi nas od samoobmane. Svi koji su odbacili plač, koji su ga odvojili od svoje molitve, pali su u samoobmanu. To potvrđuju sveti Oci.[29]
Tko je kroz plač postigao čistu molitvu, sjeća se tijekom molitve samo Boga i vlastite grešnosti. Smrt i sud, koji moraju doći odmah nakon smrti, čine mu se kao da su već došli. U srcu osjeća da stoji pred Sucem koji na posljednji dan suda neće gledati tko je tko i bit će neumoljiv, pred Sucem kojeg se još uvijek može moliti i koji može prihvatiti lice onoga koji plače na sudu koji je uspostavljen i započet u molitvi. On se blagovremeno užasava, dvoumi, drhti, jeca, stenje, da izbjegne beskorisne strahote, drhtanje, sumnje, plač, očaj, koje će konačna odluka gnjevnog Boga izazvati kod odbačenih grešnika kroz vjekove.
On osuđuje sebe, da ne bude osuđen; priznaje sebe prijestupnikom, dostojnim svih kazni, da može ukloniti kazne sa sebe; ispovijeda da je grešnik, da može primiti pravednost iz desnice Božje, koji tu pravednost daje svim grešnicima koji su prepoznali i pokajali se za svoju grešnost.
Gospodin zapovijeda: Molite i dat će vam se; tražite i naći ćete; kucajte i otvorit će vam se. Ovdje se ne radi o jednokratnoj radnji, već o kontinuiranoj radnji; zapovijed se odnosi na cijeli zemaljski život osobe. Jer svatko tko moli, tako prima; i tko traži, nalazi; i onome tko kuca, neprestano, otvorit će mu se. Otac vaš nebeski će dati Duha Svetoga onima koji mole od Njega? (Luka 11,9-10, 13) Prema samom obećanju, potrebno je savjesno i kontinuirano djelovanje: Ne znate kad će doći domaćin, uvečer, ili u ponoć, ili za pjevanja pijetla, ili ujutro, da ne dođe iznenada i ne nađe vas gdje spavate (Marko 13,35-36).
''Nije moguće'', primjećuje sveti Ivan Ljestvenik, ''naučiti molitvi onoga koji želi da jojse nauči koristeći samo riječi.''[30] Njezini učitelji su iskustvo i plač. U skrušenosti i poniznosti duha, započinje podvig (askeza) molitve, stupimo pod vodstvom plača: i sam Bog, koji daje molitvu onome koji se moli (1 Sam 2,9), i postat će naš učitelj molitve. Dođite k meni, zove nas sveta majka svih kreposti ili vrlina odnosno molitva, svi koji ste umorni, pod jarmom strasti robujući palim duhovima, i opterećeni raznim grijesima, i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe i naći ćete pokoj dušama svojim, i rane će vam se zaliječiti. Jer jaram je moj blag (Mt 11,28-30), može izliječiti od grijeha, čak i najvećih.[31]
''Dođite, djeco'', poziva nas sveta majka svih vrlina ili kreposti odnosno molitva, ''počujte me: naučit ću vas strahu Gospodnjemu (Ps 33,11). Naučit ću vas strahu Gospodnjemu na samom iskustvu, usadit ću njegov osjećaj u vaša srca. Naučit ću vas i strahu početnika, kojim se svatko odvraća od zla (Izr 15,27),[32] i čistom strahu Gospodnjemu, koji traje zauvijek (Ps 18,10), strahu kojim je Gospodin strašan nad svima oko sebe (Ps 88,8), strašan nad plamenim kerubinima i slavnim, šesterokrilim serafinima.
Ostavite iza sebe besplodnu i ispraznu vezanost za sve prolazno, s čime ćemo se morati rastati, čak i nevoljko! Ostavite iza sebe skandalozne zabave i užitke! Ostavite iza sebe prazne razgovore, smijeh i rječitost, koji pustoše dušu! Sjetite se, shvatite i uvjerite se da ste ovdje, na zemlji, prolazni, da je vaša domovina, vaš vječni dom, nebo. Treba vam pouzdan i moćan vođa da stigne tamo: taj vođa sam ja, nitko drugi. Svi sveci koji su prešli sa zemlje na nebo nisu prešli ni na koji drugi način nego sa mnom. Onome tko sklopi savez sa mnom, otkrivam pad i grešnost čovjeka i izvlačim ga iz njih, kao iz dubokog ponora. Izlažem pred njim knezove koji su u zraku, njihove zamke i lance, kidam te zamke i lance, pobjeđujem i progonim te knezove. Ja objašnjavam stvorenju Stvoritelja, a otkupljenome Otkupitelja, mirim čovjeka s Bogom. Otkrivam svom učeniku i ljubitelju nedokučivu veličinu Boga i uvodim ga u ono stanje straha Božjega i podložnosti Njemu, u kojem stvorenja trebaju biti pred Stvoriteljem. Ja sijem poniznost u srce, i činim srce izvorom obilnih suza; svoje pričesnike činim dionicima božanske milosti. Ne napuštam one koji me slijede dok ih ne dovedem pred lice Božje, dok ih ne sjedinim s Bogom. Bog je neispunjivo ispunjenje svih želja u sadašnjem i budućem vijeku. Amen!''
BILJEŠKE:
1. Lekcija 3, poglavlje 1.
2. Ljestve, Lekcija 28, poglavlje 1.
3. Red ispovijedi.
4. Alfavitni paterik, Časni Arsenije Veliki.
5. Sveti Izak Sirijac, Lekcija 41.
6. Sveti Ivan Karpatski, poglavlje 13, Dobrotoljublje, svezak (tom) 4. Sveti Makarije Veliki, Lekcija 1, poglavlje 1, Lekcija 7, poglavlje 1 Četi minej, 2. listopada.
7. Ljestve, Lekcija 27, poglavlje 56.
8. Posuđeno iz 56. lekcije svetog Izaka Sirijca.
9. Časni Nil Sinajski, O molitvi, Dobrotoljublje, svezak (tom) 4.
10. Časni Nil Sorski, Lekcija 3.
11. Časni Makarije Veliki, Lekcija 7, Poglavlje 31.
12. Časni Makarije Veliki, Lekcija 4, Poglavlje 7.
13. Časni Makarije Veliki, Lekcija 4, Poglavlje 5.
14. Časni Makarije Veliki, Lekcija 4, Poglavlje 6.
15. Primjer borbe s buntovnim strastima može se vidjeti u životu svete Justine. Četi minej, 2. listopada.
16. Časni Nil Sorski, Lekcija 3.
17. Časni otac Dorotej, Lekcija 11, O brzom odsijecanju strasti.
18. Časni Nil Sinajski, O molitvi, Poglavlje 17.
19. Časni Makarije Egipatski, Propovijed 21, Poglavlje 2 i 3.
20. Iskustvo takve borbe i raspeća vidimo u životima Antonija Velikog, Časnog Makarija Egipatskog i drugih svetih monaha.
21. Evanđelist.
22. Sveti Izak Sirijski, Lekcija 1.
23. Sveti Izak, Lekcija 21.
24. Časni Makarije Veliki, Lekcija 6, Poglavlje 11; Lekcija 7, Poglavlje 12.
25. Časni Simeon Novi Bogoslov, Lekcija 6.
26. Alfavitni paterik.
27. Alfavitni paterik, Sisoje Veliki
28. Vodstvo u duhovnom životu, od časnog Barsanufija Velikog i Ivana Proroka, Odgovor 282.
29. Časni Grgur Sinajski, O obmani i o mnogim drugim prijedlozima, Dobrotoljublje, svezak (tom) 1.
30. Lekcija 28, poglavlje 64.
31. Ljestve, Lekcija 28, poglavlje 2.
32. Citat iz crkvenoslavenske Biblije.
OSAM GLAVNIH STRASTI S NJIHOVIM PODJELAMA I GRANAMA
1. Ugađanje trbuhu
Prejedanje, pijanstvo, ne držanje i prekidanje posta, jedenje u tajnosti, proždrljivost i općenito kršenje samokontrole. Neredovita i pretjerana ljubav prema tijelu, njegovom želucu i njegovim užicima, koja se sastoji u samoljublju, što vodi nedostatku odanosti Bogu, Crkvi, kreposti i ljudima.
2. Blud
Bludno raspaljivanje, bludni osjećaji i želje tijela, bludni osjećaji i želje duše i srca (razdraživanje), primanje nečistih misli, razgovor s njima, uživanje u njima, prihvaćanje istih, zadržavanje u njima. Bludna maštanja i zanosi. Oskvrnuće istjecanjem. Neuzdržavanje osjetila, posebno dodira, u čemu je drskost koja uništava sve vrline. Čitanje požudnih knjiga. Prirodni grijesi bluda: blud i preljub. Neprirodni grijesi bluda: masturbacija, homoseksualnost, sodomija i slično.
3. Srebroljublje
Ljubav prema novcu, općenito ljubav prema imovini, pokretnoj i nepokretnoj. Želja za bogaćenjem. Razmišljanje o načinima bogaćenja. Maštanje o bogatstvu. Strah od starosti, neizvjesnog siromaštva, bolesti, progona. Škrtost. Ljubav prema profitu. Nepovjerenje prema Bogu, nedostatak nade u Njegovu providnost. Strastvena ili bolesna ljubav prema raznim propadljivim stvarima, koja dušu lišava slobode. Zaokupljenost sujetnim brigama. Ljubav prema darovima. Prisvajanje tuđe imovine. Lihvarenje. Bezosjećajnost prema siromašnoj braći i svima kojima je potrebna pomoć. Krađa. Pljačka.
4. Srdžba
Pokazivanje, primanje srditih misli; fantaziranje o ljutnji i osveti, uznemiravanje srca bijesom, pomračenje uma njime: neprimjereno vikanje, svađa, grdnja, oštre i zajedljive riječi, udaranje. Tučnjava, ubojstvo. Zlopamćenje, mržnja, neprijateljstvo, osveta, klevete, osuđivanja, uznemiravanja i vrijeđanja bližnjega.
5. Tuga
Ogorčenost, melankolija, prekidanje nade u Boga, sumnja u Božja obećanja, nezahvalnost Bogu za sve što se događa, malodušnost, netolerancija, ne korenje sebe, ožalošćenje na bližnjega, mrmljanje, odricanje od križa, pokušaj silaska s njega.
6. Duhovna tromost ili lijenost
Lijenost za svako dobro djelo, posebno za molitvu. Napuštanje crkvenog i ćelijskog pravila. Napuštanje stalne molitve i duhovno korisnog čitanja. Nepažnja i žurba u molitvi. Nepažnja. Nedostatak straha Božjega. Besposlenost. Pretjerana udobnost snom, ležanjem i uživanjem svake vrste. Seljenje s mjesta na mjesto. Često napuštanje ćelije, hodanje i posjećivanje prijatelja. Besposleni razgovori. Šale. Bogohuljenje. Napuštanje poklonjenja i drugih tjelesnih podviga. Zaborav na svoje grijehe. Zaborav na Kristove zapovijedi. Nerad. Robovanje. Gubitak straha Božjega. Ogorčenost. Neosjetljivost. Očaj.
7. Taština ili sujeta
Traženje ljudske slave. Uznositost. Želja i traženje zemaljskih počasti. Ljubav prema lijepoj odjeći, kočijama, slugama i stvarima ćelije. Obraćanje pažnje na ljepotu svoga lica, ugodnost glasa i druge tjelesne osobine. Naklonost prema propadljivim znanostima i znanju ovoga doba, traženje uspjeha u njima, radi stjecanja prolazne, zemaljske slave. Sram pri ispovijedanju svojih grijeha. Skrivanje istih od ljudi i svog duhovnog oca. Lukavost. Opravdavanje sebe riječima. Proturječje. Stjecanje vlastitog razuma. Licemjerje. Laganje. Laskanje. Ugađanje ljudima. Zavist. Ponižavanje bližnjega. Promjenjivost karaktera. Pretvaranje. Nesavjesnost. Hirovit i demonski život.
8. Oholost
Preziranje bližnjega. Pretpostavljanje sebe svima. Drskost. Pomračenje, grubost uma i srca. Njihova vezanost za zemaljsko. Bogohuljenje. Nevjera. Obmana. Lažno imenovani razum. Neposlušnost Božjem Zakonu i Crkvi. Slijeđenje svoje zemaljske volje. Čitanje heretičkih, izopačenih i sujetnih knjiga. Neposlušnost vlastima. Zajedljivo ruganje. Napuštanje Kristove poniznosti i šutnje. Gubitak jednostavnosti. Gubitak ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Lažna filozofija. Hereza. Neznanje. Smrt duše.
* * *
Kakve su nevolje, kakve rane, koje čine jednu veliku ranu, slabost starog Adama, koja je proizašla iz njegova pada. Prorok Izaija govori o toj velikoj rani: Od pete do glave nema zdrava mjesta, nego rane i modrice i gnojne rane, koje nisu iscijeđene ni zavijene ni uljem ublažene (Iz 1,6). To znači, prema tumačenju svetih Otaca, da rana,[1] grijeh – nije pojedinačna, na nekom jednom dijelu, već na cijelom Biću: zahvatila je tijelo, zahvatila dušu, zauzela sve osobine, sve moći čovjeka. Bog je tu veliku ranu nazvao smrću, kad je, zabranivši Adamu i Evi da kušaju s drveta spoznaje dobra i zla, rekao: U dan kad s njega okusite, sigurno ćete umrijeti (Post 2,17). U istom trenutku, kad su kušali zabranjeni plod, preci su iskusili vječnu smrt: tjelesni osjećaj pojavio se u njihovim očima, vidjeli su da su goli. Kroz spoznaju golotinje tijela, otkrivena je golotinja duše, koja je izgubila ljepotu nevinosti, na kojoj je počivao Duh Sveti. Tjelesni osjet djeluje u očima, a u duši sram, u kojem su sačinjeni svi grešni osjećaji: i oholost, i nečistoća, i tuga, i duhovna tromost ili lijenost (malodušnost), očaj! Rana duše je velika; slabost koja je nastala nakon gubitka božanske sličnosti je nepopravljiva! Veliku ranu apostol naziva zakonom grijeha i tijelom smrti (usp. Rim 7,23-24), jer su se otupjeli um i srce potpuno okrenuli zemlji, da služe propadljivim željama tijela, postali su potamnjeli, opterećeni i sami postali tijelo. To tijelo više nije sposobno za zajedništvo s Bogom! (Postanak 6,3) To tijelo nije sposobno naslijediti vječno, nebesko blaženstvo! (1. Korinćanima 15,50) Velika rana proširila se na cijeli ljudski rod, postala je nesretno vlasništvo svake osobe. Gledam svoju veliku ranu, gledam svoje poniženje, ispunjen sam gorkom tugom! Oklijevam, što da radim? – Hoću li slijediti primjer starog Adama koji je, vidjevši svoju golotinju, požurio sakriti se od Boga? Hoću li se, poput njega, početi opravdavati, dodajući krivicu krivnji grijeha? Besmisleno je skrivati se od Svevidećeg! Besmisleno je opravdavati se pred Onim koji uvijek pobjeđuje kad mu sude (vidi Psalam 50,6). Umjesto u smokvino lišće, odjenut ću se suzama pokajanja; umjesto opravdanja, ponudit ću najiskreniju namjeru. Odjeven u pokajanje i suze, stat ću pred svog Boga. Ali gdje ću naći svog Boga? U raju? Odatle sam protjeran, a kerubin, koji stoji na ulazu, neće me pustiti! Težinom svog tijela prikovan sam za zemlju, svoj zatvor!
Grešni potomče Adamov, ohrabri se! Svjetlo je zasjalo u tvojoj tamnici: Bog je sišao u dolinu tvog progonstva, da te uzdigne u tvoju gornju domovinu koju si izgubio. Želio si spoznati dobro i zlo: On ti ostavlja to znanje. Želio si postati poput Boga, i zato si postao poput đavla dušom, a poput stoke i zvijeri tijelom: Bog, sjedinjujući te sa sobom, učinio te je Bogom po milosti. On oprašta tvoje grijehe. I to nije dovoljno! On čupa korijen zla iz tvoje duše, samu zarazu grijeha, otrov koji je đavao stavio u tvoju dušu, i daje ti lijek za cijelo putovanje tvog zemaljskog života, radi ozdravljenja od grijeha, da se niti jednom ne zaraziš njime, po svojoj slabosti. Taj lijek je ispovijed grijeha. Hoćeš li odložiti starog Adama, ti koji si već bio odjeven u novog Adama svetim krštenjem, ali si vlastitim bezakonjem uspio oživjeti starinu i smrt, ugušiti život, učiniti ga polumrtvim? Hoćeš li ti, koji si se zarobio grijehu, privučen njime silom navike, vratiti svoju slobodu i pravednost? Uroni u poniznost! Pobijedi tašti sram, koji te uči licemjerno i lukavo se pretvarati da si pravedan, i time u tebi čuva i jača duhovnu smrt. Izbaci grijeh, iskrenim ispovijedanjem grijeha uđi u neprijateljstvo s grijehom. Ovaj lijek treba prethoditi svim ostalima; bez njega, izlječenje molitvom, suzama, postom i svim drugim sredstvima bit će nedovoljno, nezadovoljavajuće i slabo.
Oholico, idi svom duhovnom ocu i nađi pred njegovim nogama milosrđe Nebeskog Oca! Jedino iskrena i česta ispovijed može osloboditi od grešnih navika, učiniti pokajanje plodonosnim, a ispravljanje trajnim i istinskim.
Ovo sam napisao u kratkom trenutku nježnosti, u kojem se oči uma otvaraju za samospoznaju, što je tako rijetko, u svrhu samoprijekora, savjeta, opomene i pouke. A vi, koji s vjerom i ljubavlju u Kristu čitate ove retke i možda u njima pronađete nešto korisno za sebe, prinesite iskren uzdah srca i molitvu za dušu, koja je mnogo patila od valova grijeha, često vidjevši poplavu i uništenje pred sobom, nalazeći predah u jedinoj luci: u ispovijedi svojih grijeha.
BILJEŠKE
1. Otac Dorotej, Lekcija 1.
O VRLINAMA ILI KREPOSTIMA KOJE STOJE NASUPROT OSAM GLAVNIH GREŠNIH STRASTI
1. Uzdržljivost
Uzdržljivost od pretjerane upotrebe hrane i pića, posebno od pretjerane upotrebe vina. Pravilno poštivanje postova, kako je to utvrdila Crkva. Kroćenje tijela umjerenom i stalnom jednoličnom upotrebom hrane, od koje sve strasti općenito počinju slabiti, a posebno samoljublje, koje se sastoji u bezumnoj ljubavi prema tijelu, želucu i njegovu zadovoljstvu.
2. Čednost (neporočnost)
Uzdržljivost od pohotnih djela svake vrste. Uzdržljivost od pohotnih razgovora i čitanja, od izgovaranja zlih, pohotnih, dvosmislenih riječi. Čuvanje osjetila, posebno vida i sluha, a još više dodira. Skromnost. Odbacivanje pohotnih misli i maštarija. Šutnja. Mir i tišina u usamljenosti. Služenje bolesnima i bogaljima. Sjećanje na smrt i pakao. Početak čednosti - um koji se ne koleba zbog pohotnih misli i maštarija; savršenstvo čednosti - čistoća, koja gleda u Boga.
3. Ne stjecanje
Zadovoljstvo samo onim što je potrebno. Mržnja prema luksuzu i užitku. Ljubav prema siromašnima. Ljubav prema evanđeoskom siromaštvu. Nada u Božju providnost. Slijeđenje Kristovih zapovijedi. Spokojstvo i sloboda duha. Bezbrižnost. Mekoća srca. Čuvanje sebe od prekomjernog sna, nježnosti, ispraznog govora, šala i grubih riječi. Ljubav prema noćnim bdijenjima, poklonima i drugim podvizima koji donose vedrinu duši. Rijetko, koliko je moguće, napuštanje ćelije. Sjećanje na vječna dobra, želja za njima i očekivanje istih.
4. Krotkost
Udaljavanje od ljutitih misli i uznemiravanja srca gnjevom. Strpljenje. Slijeđenje Krista, koji poziva svog učenika na križ. Mir srca. Tišina uma. Kršćanska čvrstoća i hrabrost. Nedostatak osjećaja tuge. Nezlonamjernost.
5. Blaženi plač srca
Osjećaj pada, zajednički svim ljudima, i vlastite duhovne ništavnosti. Žalost zbog njih. Plač uma. Bolna skrušenost srca. Lakoća savjesti, milosna utjeha i radost koja dolazi od njih. Nada u Božje milosrđe. Zahvalnost Bogu u teškoćama, pokorno podnošenje istih, zbog gledanja mnoštva vlastitih grijeha. Spremnost na trpljenje. Pročišćenje uma. Oslobođenje od strasti. Umrtvljivanje za svijet. Želja za molitvom, samoćom, poslušnošću, poniznošću, ispovijedanjem vlastitih grijeha.
6. Trijeznost (budnost)
Revnost za svako dobro djelo. Ispunjenje crkvenog i ćelijskog pravila bez lijenosti. Pažnja u molitvi. Pažljivo praćenje svih svojih djela, riječi i misli. Krajnje nepovjerenje u sebe. Stalno prebivanje u molitvi i riječi Božjoj. Strah Božji. Stalna budnost nad sobom.
7. Poniznost
Strah Božji. Njegovo osjećanje tijekom molitve. Strah koji se posebno pojavljuje tijekom čiste molitve, u kojoj se posebno snažno osjećaju prisutnost i veličina Božja, da molitva ne nestane i ne pretvori se u ništa. Duboko znanje o vlastitoj ništavnosti. Promijenjeni pogledi na bližnje, pri čemu se oni, bez ikakve prisile, poniznoj osobi čine kao da je u svakom pogledu nadmašuju. Očitovanje jednostavnosti u živoj vjeri. Mržnja prema ljudskoj hvali. Stalno optuživanje i prijekor samoga sebe. Pravednost i čistoća. Bestrasnost. Ravnodušnost prema svemu. Plač iz srca. Poznavanje misterija skrivenog u Kristovom križu. Želja za raspećem sebe za svijet i strasti, težeći tom raspeću. Odbacivanje i zaboravljanje laskavih običaja i riječi, pod prisilom skromnih, ali s namjerom ili navikom pretvaranja. Prihvaćanje evanđeoske ludosti. Odbacivanje zemaljske mudrosti, kao nepotrebne za nebo. Preziranje svega što je uzvišeno među ljudima, ali mrsko Bogu (Lk 16,15). Napuštanje opravdanja riječima. Šutnja pred onima koji nas vrijeđaju, kako uči Evanđelje. Odbacivanje svakog vlastitog rasuđivanja i prihvaćanje evanđeoskog razuma. Odbacivanje svake misli koja oduzima Kristov um. Poniznost ili duhovno rasuđivanje. Svjesna poslušnost Crkvi u svemu.
8. Ljubav
U vrijeme molitve, prijelaz straha Božjega u ljubav Božju. Vjernost Gospodinu, koja se dokazuje stalnim odbacivanjem svake grešne misli i osjećaja. Neizrecivo, slatko zanošenje cijele osobe ljubavlju prema Gospodinu Isusu Kristu i Svetom Trojstvu, kojemu priliči dolično štovanje. Vidjeti sliku Boga i Krista u bližnjima; iz toga proizašlo pretpostavljanje svih bližnjih sebi, pobožno poštovanje prema njima u Gospodinu. Ljubav prema bližnjima, bratska, čista, jednaka svima, bestrasna, radosna, jednako žarka za prijatelje i neprijatelje. Ushićenost za molitvu i ljubav uma, srca i cijelog tijela. Neizreciva naslada tijela duhovnom radošću. Duhovni zanos. Rastrojstvo tjelesnih udova zbog duhovne utjehe.[1] Neaktivnost tjelesnih osjećaja tijekom molitve. Oslobođenje od nijemosti jezika srca. Prekid molitve zbog duhovne slatkoće. Šutnja uma. Prosvjetljenje uma i srca. Moć molitve koja pobjeđuje grijeh. Kristov mir. Odlazak svih strasti. Upijanje sveg znanja uzvišenim Kristovim umom. Teologija. Poznavanje bestjelesnih bića. Slabost grešnih misli koje se ne mogu predstaviti umu. Slatkoća i obilna utjeha u nevoljama. Viđenje ljudskih uređenja. Dubina poniznosti i najponiznijeg mišljenja o sebi ... itd. Kraj je beskrajan!
BILJEŠKE:
1. Sveti Izak Sirijac. Lekcija 44.
UČENJE ČASNOG PIMENA VELIKOG O PLAČU[1]
Brat je upitao oca Pimena o tome kakvo djelovanje treba imati monah. Otac odgovori: ''Abraham, kad je došao u obećanu zemlju, kupio je sebi grobnicu i od grobnice je počeo vladati obećanom zemljom.'' Brat upita što znači grobnica. Otac odgovori: ''To je mjesto plača i jecaja.'' Sljedeći izraz također pripada ocu Pimenu: ''Plač je dvostruk: djeluje i čuva.''
Brat upita oca Pimena: ''Što da radim sa svojim strastima koje me muče?'' Otac mu reče: ''Plačimo iz sveg glasa pred dobrotom Božjom dok se ne smiluje na nas.''
Brat upita oca Pimena: ''Što da radim sa svojim grijesima?'' Otac je rekao: ''Tko se želi osloboditi grijeha koji žive u njemu, plačem se oslobađa od njih, a tko ne želi ponovno pasti u grijehe, plačem se oslobađa od padanja u njih. To je put pokajanja, koji su nam predali Sveto pismo i Oci, koji su rekli: 'Plačite! Nema drugog puta nego plakati'.''
Jednom je otac Pimen, prolazeći kroz Egipat, ugledao ženu kako sjedi na grobu i gorko plače. Tada je rekao: ''Kad bi se cijeli svijet okupio da je utješi, ne bi mogli odvratiti njezinu dušu od plača. Dakle, monah bi trebao stalno imati plač u sebi.'' Jednom je časni Pimen hodao s ocem Anuvom u blizini grada Diolka. Vidjevši tamo ženu kako se kida i gorko plače nad grobom, zaustavili su se da je poslušaju. Zatim, nakon što su malo odšetali, sreli su prolaznika, a sveti Pimen ga je upitao: ''Što se dogodilo s tom ženom? Tako gorko plače.'' Prolaznik odgovori: ''Njezin muž, sin i brat su umrli.'' Tada otac Pimen, obraćajući se ocu Anuvu, reče: ''Kažem ti: ako čovjek ne umrtvi sve svoje tjelesne želje i ne stekne takav plač: ne može biti monah. Cijeli život monaha je plač.''
Otac reče: ''Plač čini poučavanje (duhovni rad, duhovni asketizam) monaha. Ako nema plača, nemoguće je spasiti se od rastrojstva i pometnje.'' Odgovorih: ''Kad sam u svojoj ćeliji, plač ostaje sa mnom: ali ako netko dođe k meni ili ja odem iz nje, više ga ne nalazim.'' Na to otac reče: ''To je zato što nisi usvojio plač, nego kao da ti je dan na posudbu.'' Zamolio sam ga da objasni ove riječi. Otac reče: ''Ako se čovjek svim silama trudi steći plač: steći će ga da mu služi, kad god poželi.''
Brat upita oca Pimena: ''Na što treba usmjeriti pažnju usamljenik u ćeliji?'' Otac je odgovorio: ''Ja sam kao čovjek koji je do vrata ugazio u blato, koji nosi teret oko vrata i vapi Bogu: 'Smiluj mi se'!''
''Smiluj mi se!'' To su riječi onoga koji je u dušu unjedrio plač. Kad plač dosegne svoj razvoj, ne može se odjenuti u mnoštvo misli i rječitosti: za njega, kao izraz neshvatljivog duhovnog osjećaja, dovoljna je samo kratka molitva.
Brat je pitao oca Pimena o monaškom djelovanju. Otac je rekao: ''Kad nas Bog posjeti, pozivajući nas u vječnost: što će nas onda zabrinuti?'' Brat je odgovorio: ''Naši grijesi.'' Starac je rekao: ''Dakle! Uđimo u svoje ćelije, osamimo se u njima, sjetimo se svojih grijeha i Gospodin će nas uslišati.''
Ovdje ne bi trebali misliti na površno, hladno sjećanje na grijehe i našu grešnost već na sjećanje spojeno s pokajanjem, s plačem.
Kad je umro otac Arsenije Veliki, sveti Pimen, čuvši za smrt Velikog, zaplaka i reče: ''Blago tebi, oče Arsenije! Jer si u ovom životu plakao nad sobom. Oni koji ne plaču ovdje, vječno će plakat. Nemoguće je ne plakati, bilo ovdje dragovoljno, bilo tamo nehotice, u mukama.''
BILJEŠKE:
1. Alfavitni paterik, slova P i A.
O SUZAMA
Suze su prirodne palom ljudskom biću. Prije pada, ono nije znalo za suze – znalo je samo za najčišće uživanje u nebeskom blaženstvu. Izgubilo je to blaženstvo: suze su mu ostale kao izraz suosjećanja za blaženstvo, kao svjedočanstvo pada, kao svjedočanstvo bivanja pod gnjevom ljutitog Božanstva, kao nada da će se jednog dana vratiti blaženstvu. Ta je nada istinita: jer suosjećanje za blaženstvo nije izbrisano iz bića. Ta je nada istinita: jer tugu za izgubljenim nebeskim blaženstvom ne može zadovoljiti nikakav prolazni užitak; i ono, ostajući nezadovoljeno, očekuje zadovoljstvo, proglašava postojanje užitaka. U suzama, na tajanstven način, živi utjeha, a u plaču – radost. Čovjek, bez obzira u kakvom se zemaljskom blagostanju nalazi, bez obzira na kojoj visini stoji, bez obzira u kakvom obilju pliva, susreće se i doživljava takve minute, sate i dane u kojima mu je potrebna utjeha koju donose suze – ne nalazi utjehu ni u jednoj drugoj utjehi. Svaki od nas, čim uđe u zemlju našeg progonstva i muke, zemlju patnje i plača, označava taj ulazak, početak svog postojanja, plačnim krikom. Blago čovjeku koji ima zaštitu u Tebi, koja je obilježena suzama u njegovoj molitvi! Takve nevidljive, duhovne uspone nasljeduj u svom srcu, prelazeći dolinu plača odnosno zemaljski život koji si Ti odredio za pokajanje: Jer blagoslove će dati Zakonodavac, koji nam je odredio plač i suze. Oni koji se očiste plačem i suzama, ići će iz snage u snagu, i javit će se Bog nad bogova na Sionu - u ljudskom duhu, koji je istinskim pokajanjem pripremljen da primi Boga (Ps 83,6.8). Oni koji su sijali u suzama, žet će u radosti. Oni koji su, idući putem zemaljskog života, hodili uskim i žalosnim putem, i plakali bacajući svoje sjeme, dolazeći vratit će se s radošću, uzimajući rukoveti svoje (Ps 125,5-6).
Suze, kao značajka našeg palog bića, zaražene su slabošću pada, kao i sve druge značajke. Neki su posebno skloni suzama po prirodi i prolijevaju suze u svakoj prikladnoj situaciji: te se suze nazivaju prirodnim. Postoje i grešne suze. Grešnim se suzama nazivaju suze koje se prolijevaju iz grešnih pobuda. Takve suze obilno prolijevaju osobito ljudi koji su se predali sladostrašću; suze slične sladostrasnim suzama prolijevaju oni koji su u samoobmani i zabludi; suze se obilno prolijevaju iz taštine, licemjerja, pretvaranja i ugađanja ljudima. Konačno, i zloba ih prolijeva: kad joj se oduzme prilika da počini zločin, da prolije ljudsku krv, tada prolijeva suze. Te je suze prolio Neron, u kojem su moderni kršćani, zbog njegove žestine i mržnje prema kršćanstvu, mislili da vide Antikrista.[1]
Suze ogorčenja pripadaju prirodnim suzama; ali kad ogorčenje ima grešan karakter, tada suze ogorčenja postaju grešne suze. I prirodne i grešne suze, kako nas poučavaju sveti Oci, treba preobraziti u bogougodne, odnosno treba promijeniti motive za suze: dovođenje u svijest naših grijeha, neizbježne i neizvjesne smrti, Božjeg suda - i plakanje zbog tih razloga.[2]
Neobična stvar! Oni koji po prirodnoj sklonosti prolijevaju potoke besplodnih, besmislenih i jalovih suza, kao i oni koji ih prolijevaju iz grešnih pobuda, kad žele plakati na bogobojazan način, odjednom u sebi vide neobičnu suhoću, ne mogu iscijediti ni kap suze iz očiju. Iz ovoga saznajemo da su suze straha Božjega i pokajanja dar Božji i da se, da bi ih stekli, prvo treba pozabaviti stjecanjem onoga što ih uzrokuje. Uzrok suza jest viđenje i spoznaja vlastite grešnosti. Oči moje izliše izvore vode, kaže prorok David, jer nisu sačuvale zakon Tvoj (Ps 118,136).
Uzrok suza je siromaštvo duha: obzirom da je samo po sebi blaženstvo, rađa drugo blaženstvo odnosno plač (Mt 5,3-4), hrani ga, podupire ga, jača ga. ''Plač ne dolazi od suza, već suze od plača'', rekao je časni Ivan Prorok. ''Ako netko, nalazeći se među braćom, odreže svoju volju i ne obraća pažnju na grijehe drugih: primit će plač. Kroz to se njegove misli sabiru, a sabirući se na taj način, rađaju u srcu tugu (plač) po Bogu, a tuga rađa suze.''[3]
Suze, kao dar od Boga, služe kao znak Božje milosti: ''Suze tijekom molitve'', kaže sveti Izak Sirijac, ''znak su Božje molitve, koju je duša udostojala svojim pokajanjem, i da je prihvaćena i da je sa suzama počela ulaziti u polje čistoće. Ako se pomisli ne otrgnu od prolaznih stvari, ne odbace od sebe nadanja na ovaj svijet; ako se u njima ne probudi prezir prema njemu i ne počnu pripremati ono što je potrebno za put k svom izlasku; ako ne počnu u duši da djeluju pomisli o predmetima koji pripadaju budućem svijetu (vijeku): oči neće moći proizvesti suze.''[4]
Onaj koji je stekao viziju svoje grešnosti, koji je stekao strah Božji, koji je stekao osjećaj pokajanja i plača, potrebno je da usrdnom molitvom od Boga izmoli dar suza. Tako je Asha, kći Kalebova, nakon što je bila udana i primila dio zemlje kao miraz, kad je uzjahala magarca da ide u kuću svoga muža, počela jecajući i plačući moliti oca, da joj dijelu zemlje koju joj je dao, doda još jedan dio, onaj koji obiluje vodom. Obzirom da si mi dao suhu zemlju, daj mi i koji izvor vode (Suci 1,15). Kaleb je ispunio želju svoje kćeri. Sveti oci pod Ashinom osobom razumiju dušu koja, kao na magarcu, sjedi na nerazumnim tjelesnim pohotama. Suha zemlja predstavlja djelovanje vođeno strahom Božjim, a činjenica da je Asha počela moliti za izvore vode jecajima i plačem označava ekstremnu potrebu za suzama svakog nositelja podviga (asketa), koji je dužan moliti Boga s uzdasima i boli u srcu za dar suza.[5]
Kad se moli za dar suza, potreban je i vlastiti trud u njihovom stvaranju. Vlastiti trud ili rad je i ono što prethodi izlijevanju suza i ono što sudjeluje u tom izlijevanju. Trud koji prethodi suzama jest razumno suzdržavanje od hrane i pića, razumna budnost, ne stjecanje, odvraćanje pažnje od svega što nas okružuje i njena usmjerenost na nas same. Sveti Ivan Ljestvenik u svojoj ''Propovijedi o plaču'' rekao je: ''Pokajanje je dragovoljno odricanje od svake tjelesne udobnosti.''[6] Sveti David ovako opisuje stanje onoga koji plače: Pokošen sam kao trava, i srce mi vene, jer zaboravljam jesti kruh svoj. Na zvuk moga jecaja, kosti mi se lijepe za tijelo moje. Postao sam kao pustinjski skakavac, kao slavuj sam na zidovima; budan sam i kao ptica, usamljen na krovu (kuće). Jeo sam prašinu kao kruh i miješao piće svoje s plačem (Ps 101,5-8, 10). Bez mrtvljenja prema svijetu nije moguće steći plač i suze: stječemo ih razmjerno našem mrtvljenju prema svijetu. Napor pri plaču i prolijevanju suza sastoji se u prisiljavanju sebe na njih, u velikodušnom podnošenju suhoće i bezvodnosti koje se ponekad javljaju u blaženom asketizmu (podvigu), nakon čega strpljivi radnik uvijek biva nagrađen obilnim prolijevanjem suza. Kao što zemlja, koja je dugo čekala rosu i konačno je u izobilju prima, odjednom biva prekrivena nježnim, svijetlim zelenilom: tako i srce, iscrpljeno suhoćom, a zatim oživljeno suzama, oslobađa iz sebe mnoštvo duhovnih misli i osjećaja, obojenih zajedničkom bojom poniznosti. Čin plača, obzirom da je neodvojiv od čina molitve, zahtijeva iste uvjete za napredak koje zahtijeva i molitva. Ona zahtijeva strpljivo, stalno prebivanje u njoj: to je ono što zahtijeva i plač. Ona traži umaranje tijela, stvara iznemoglost tijela: tu iznemoglost traži i plač, traži zato da bi se rodio u naporu i zamoru tijela. Umorih se u uzdisanju mojem, kaže sveti David, svaku noć kvasim odar svoj, suzama svojim postelju svoju zalijevam (Ps 6,7). Samoprisila i trud trebaju biti razmjerni snaz tijela. Časni Nil Sorski savjetuje i proslavlja plač i suze. ''To je put pokajanja i njegov plod'', kaže on. ''Tko god u svakoj kušnji koja ga snađe i protiv svake neprijateljske pomisli vapije Božjoj dobroti, da mu pomogne: uskoro će naći mir, ako se moli u duhovnom razumu.''[7] Ipak, ovaj časni, dok savjetuje da se u djelovanju treba voditi učenjima koja se nalaze u knjigama svetog Ivana Ljestvičara i svetog Simeona Novog Bogoslova, daje upozorenje, posuđeno od svetog Izaka Sirijca, da se slabo tijelo ne dovede u rastrojstvo pretjeranim primoravanjem. ''Tada'', kaže on, ''priroda se uzalud bori. Kad se slabo tijelo prisili na djela koja nadilaze njegovu snagu: tada se duši nanosi zamračenje na zamračenje – ona se dovodi u zbunjenost.''[8] Međutim, čak i uz slabu tjelesnu konstituciju i zdravlje, potrebno je određeno primoravanje, razmjerno vlastitoj snazi. Taj se omjer lako može vidjeti s malo iskustva. Slabi se prvo moraju dovesti do plača i suza pažljivom molitvom i nastojati steći plač u duhu,[9] u kojem slučaju se prolijevaju tihe suze, a bol srca nije tako jaka. Svako duhovno djelovanje, budući da je osobni Božji dar u nama, neizbježno zahtijeva naše primoravanje u odnosu na njega: jer je primoravanje aktivno očitovanje i svjedočanstvo naše dobre volje. Primoravanje je posebno potrebno kad se iz pale prirode ili zbog zlog djelovanja demona u nama ponovno pojavi neka grešna sklonost ili ogorčenost: tada je potrebno izgovoriti plačne riječi molitve, donekle naglas. Umjetni, mehanički, glasni, a posebno primorani i na silu prisiljeni plač nije prikladan za slabe, jer trese tijelo i donosi mu bolan umor i bolest. Oci uspoređuju taj umor i bolest s bolovima porođaja[10]; kao posljedica toga imaju značajnu slabost, čak i kod snažnih asketa. Za monahe snažne tjelesne konstitucije, jače primoravanje na plač i suze je moguće i korisno; potrebno im je, posebno na početku svog asketizma, prije nego što steknu plač duha, da izgovaraju riječi molitve plačnim glasom, da bi se duša, koja je zaspala snom smrti od grešne strasti, probudila glasom plača i sama iskusila osjećaj plača. Tako je plakao moćni David. Rikao sam od uzdaha srca svoga (Ps 37,9), kaže za sebe, rikao sam, kao lav, čiji krik odjekuje u pustinji, krik u kojem se uvelike očituje snaga, očituje se muka. Za glasnu molitvu i plač, samoća ćelije je nužna, u najvećoj mjeri: za takvo djelovanje nema mjesta među braćom. Iz života svetih Otaca vidi se da su oni koji su imali mogućnost prakticirali glasni vapaj, koji se nehotice širio izvan zidova ćelije, iako su se svom savjesnošću trudili da svako njihovo djelovanje ostane tajno, poznato samo Bogu. Kao što se nakupljeni plinovi rasplamsavaju od grmljavine, za vrijeme jake kiše: tako se nakupljeni osjećaj plača u duši rasplamsava od jecaja sa vapajem i obiljem suza. To se dogodilo monahu čiji asketizam opisuje sveti Izak u svojoj ''Desetoj pouci''. Nakon grmljavine i kiše, zrak je posebno dobrog sastava: i duša, koja je ublažila svoju tugu jecajima i ohladila se suzama, kuša posebnu tišinu i mir, iz kojih se, poput mirisa aromatičnih predmeta, rađa i djeluje najčišća molitva. Općenito je korisno učiti iz Svetog pisma i spisa Otaca različite načine monaškog rada, ispitati ih i odabrati za sebe rad koji se pokaže najkarakterističnijim. Ljudi su stvoreni toliko različito, njihove sposobnosti i osobine toliko su raznolike, da isti rad i metoda, kad ih koristi više monaha (asketa), djeluju sa značajnom razlikom kod svakoga od njih. Zbog toga je potrebno iskustvo, kako apostol savjetuje: Sve provjeravajte, dobroga se držite (1. Solunjanima 5,21). Dar plača i suza jedan je od najvećih Božjih darova. To je dar koji nam je suštinski potreban za naše spasenje. Darovi proricanja, vidovitosti i čuda znakovi su posebne milosti kod Boga i Božje naklonosti, a dar plača i suza znak je pokajanja koje je prihvaćeno ili se prihvaća. ''Tuga misli je časno djelo Božje, a onaj tko je ima i čuva je kako je potrebno sličan je čovjeku koji u sebi ima svetinju. Tjelesni podvizi bez tuge misli su kao tijelo bez duše.''[11]
Suze prolivene za grijehe u početku su gorke, prolijevaju se s boli i umorom duha, koje duh prenosi na tijelo. Malo-pomalo, sa suzama počinje se sjedinjavati utjeha, koja se ogleda u posebnom miru, u osjećaju krotkosti i poniznosti; istovremeno, same suze, proporcionalno i u skladu s utjehom koja dolazi, mijenjaju se, u znatnoj mjeri gube gorčinu, teku bezbolno ili s manjom boli. Isprva su rijetke i rijetko se pojavljuju; zatim, malo-pomalo, počinju dolaziti češće i postaju obilnije. Kad, međutim, dar suza ojača u nama, milošću Božjom: tada se unutarnja borba kroti, misli se stišavaju, umna molitva ili molitva duha počinje djelovati u posebnom razvoju, koji hrani i razveseljava unutarnjeg čovjeka. Tada veo strasti pada s uma i otkriva mu se tajanstveni Kristov nauk. Tada suze od gorkih postaju slatke. Tada u srcu prebiva duhovna utjeha, koja nema ravne među zemaljskim radostima, i koja je poznata samo onima koji prakticiraju molitveni plač i koji imaju dar suza.[12] Tada se ispunjava Gospodinovo obećanje: Blaženi koji plaču, jer će se utješiti (Mt 5,4). Tada nositelj podviga (asket) pozdravlja sam sebe, prema nadahnuću i svjedočanstvu Duha Svetoga: Gospodin čuva malene; ponizio sam se i spasi me. Vrati se, dušo moja, u svoj pokoj, jer mi Gospodin dobro uči. Jer izbavio je dušu moju od smrti, oči moje od suza, a noge moje od skliznuća (Ps 114,68). Tada asket, shvativši svoju nemoć nad grešnim mislima i osjećajima, koji ga uzalud nastoje pokoriti svom utjecaju, hrabro im kaže: Odstupite od mene svi vi koji činite bezakonje, jer Gospodin je čuo glas moga plača. Gospodin je čuo moju molbu, Gospodin je primio moju molitvu (Ps 6,9-10).
U plaču svetog proroka Jeremije živopisno se prikazuje duhovno stanje monaha, koji je uvidio pad ljudske prirode, koji se ne da zavarati zabludama prolaznog svijeta, već koji je svom snagom uperio oči svoje duše u taj pad i u dubokoj samoći se prepustio dubokom plaču.[13] I nakon što je Izrael odveden u ropstvo, a Jeruzalem opustošen, prorok Jeremija sjedio je plačući i gorko plakao nad Jeruzalemom.[14] Nema nikakve pomoći za Jeruzalem i sve je uzalud: ostaje samo naricanje nad njim. Prorok mu je naviještao nekada, objavljivao mu je ne ušutnu proročku riječ: tek sada bi netko slušao tu riječ; samo nema ljudi, nema ni zgrada; ostale su samo ruševine: na njima se mogu razlijegati samo jecaji. Ti jecaji nikome nisu razumljivi i nema potrebe pokušavati da budu razumljivi bilo kome. Njima prorok izražava svoju neizrecivo tešku muku; oni se razliježu iz ruševina po pustinji; njih sluša Bog s neba. U kakvom se položaju prorok nalazi! Sam je na golemim ruševinama grada; sam je živ usred bezbrojnih mrtvih znamenja i svjedočanstava prošlog života; sam je živ usred područja smrti. Kao živ, on podiže svoj glas tuge zbog gubitka života; on poziva taj život da se vrati u svoje napušteno prebivalište, da ponovno zamijeni strašnu, neosjetljivu smrt. Dok sjedi sam, postao je poput udovice, grad koji je bio pun ljudi! Velik među narodima, Glava među zemaljama potpade pod danak! (Tuž 1,1) Prorok označava um monaha, prosvijetljen objavljenim Božjim učenjem; veliki grad je cijeli čovjek, stvoren od Boga; stanovnici grada su svojstva duše i tijela; pogani su demoni, koji su bili podložni čovjeku prije njegova pada, a postali su njegovi vladari nakon njegova pada. U stanju pada su i sam monah i svi ljudi: predmet njegova plača je on sam i svi ljudi. Ali samo monah plače, jer samo on, u svjetlu Božje riječi, vidi pad čovječanstva; drugi ljudi ga ne vide i ne sudjeluju u plaču, ne razumiju plač i misle da je onaj koji plače izgubio razum. Samo monah plače svojim licem i licem cijelog čovječanstva, ne mogavši da se odvoji od čovječanstva zbog svoje ljubavi prema njemu i srodstva s njim; monah plače za sebe i za cijelo čovječanstvo: on oplakuje palu prirodu zajedničku svima. Samo on plače na neosjetljivim ruševinama, usred hrpa razasutog kamenja, ruševine i kamenje - slika su čovječanstva, pogođenog neosjetljivošću, čovječanstva koje ne osjeća i ne razumije svoj pad i vječnu smrt, uopće ne mareći za njih. Samo monah plače i njegov plač poznat je samo Bogu. Plače noću, a suze su mu na obrazima, nema nikoga od svih koji su ga voljeli da ga utješi: svi su ga prijatelji izdali, postali su mu neprijatelji (Tuž 1,2). Da se plače plačem po Bogu, treba se udaljiti od svijeta i ljudi, umrijeti za svijet i ljude i srcem i umom postati sam. ''Napuštanje svih briga pomaže ti da se približiš gradu mira i tišine u usamljenosti; ako se ne brineš za sebe, preselit ćeš se u njega; ako pak umreš za svakog čovjeka, postat ćeš nasljednik grada i njegovih blaga'', rekao je Barsanufije Veliki monahu kojeg je pripremao za mir i tišinu u usamljenosti i pustinjaštvo u grobnici odnosno ćeliji, omiljenom prebivalištu molitvenog plača.[15] Židovi, koji su u ropstvu i progonstvu u Babilonu, predstavljaju dragovoljnu patnju, odnosno odricanja i tjelesne podvige, kojima se monah podvrgava radi pokajanja, kao i patnje koje mu Božja providnost nanosi radi očišćenja grijeha. Duhovni učitelj askeze odnosno plač, šalje im poruku sa ruševina Jeruzalema gdje ostaje u tišini, poslanicu. U poslanici on najavljuje zarobljenicima njihovo oslobađanje nakon određenog vremena. Gorki plač ima svoj određeni rok, a čaša dragovoljne i nehotične gorčine ima svoju mjeru. Te mjere i mjerila određuje Bog,[16] kako je rekao i sveti David: Da nas nahraniš kruhom suza i da nam suzama daješ piti na mjeru (Ps 79,6), prinosim svoje suze pred Tobom, kao sredstvo očišćenja, u obećanju Tvome (Ps 55,9) milosti i spasenja. Bilo je dana kad su mi suze bile kruh danju i noću (Ps 41,4), nakon njih došli su dani kad su, prema prijašnjem mnoštvu mojih boli u mom srcu, Tvoje utjehe veselile moju dušu (Ps 93,19). Kad je Gospodin vratio zarobljenike Siona, bili smo utješeni. Tada su nam se usta napunila radošću, a jezik naš veseljem (Ps 125,12). Ali ne boj se, slugo moj Jakove, govori nadahnuti Jeremija, u ime Božje, izabranom narodu, koji je zbog svojih grijeha predan u ropstvo u Babilon, i ne plaši se, Izraele, jer ću te spasiti iz daleke zemlje i potomstvo tvoje iz zemlje njihova ropstva; i Jakov će se vratiti i odmoriti i bit će miran (Jer 46,27). Muka i bol pokajanja u sebi imaju sjeme utjehe i izlječenja. Ta se tajna u plaču otkriva njegovom učeniku. Svi monasi koji su se očistili od grijeha očistili su se plačem, a svi koji su postigli kršćansko savršenstvo postigli su ga plačem. Ova je djelatnost bila posebno razvijena među brojnim pustinjacima Donjeg Egipta, u Skitskoj pustinji, na gori Nitriji u ćelijama i drugim samotnim mjestima. Preobrazila je lica i vojske monaha u lica i vojske anđela. Kad je osnivač monaškog života u Skitskoj pustinji, časni Makarije Veliki, kojeg su i drugi pustinjaci smatrali ocem Otaca, dosegao duboku starost: monasi s planine Nitrije, koja je vrlo blizu Skitije, zamolili su ga da ih posjeti prije nego što ode Gospodinu. Makarije je došao na planinu; mnoštvo monaha, koji su na njoj živjeli u miru i tišini u usamljenosti, dočekalo ga je. Zatražili su od njega pouku. Makarije, roneći suze, rekao je: ''Braćo, zaplačimo. Naši oci prolijevaju suze do našeg odlaska tamo, gdje će naše suze žariti naša tijela.'' Svi su zaplakali, pali na lice i govorili: ''Oče, moli se za nas.''[17] Svojim darom suza, sveti učitelj svetih drevnih monaha iznio je kratko učenje o suzama, sakupljajući u njemu cijelo učenje o monaškom životu. Slušatelji su, očitovanjem svog dara suza, pokazali da razumiju značaj i širinu učenja. Ovdje nije bilo potrebno puno riječi. Dar suza je osjenjivanje milosti Božje, koja najčešće posjećuje askete (nositelje podviga) u vrijeme pažljive molitve, obzirom da je njen uobičajeni plod; nekima on dolazi u vrijeme čitanja; drugima u vrijeme bilo kakvog rada. Tako su časnom Ćirilu Bjelojezerskom suze dolazile dok je radio u samostanskoj kuhinji. Gledajući u tvarnu i vidljivu vatru, on se sjećao neugasive vatre vječne muke, i lijevao je suze. Ćiril, vjerujući da će se u miru i tišini u usamljenosti njegov plač povećati i suze umnožiti, htio je da se osami u ćeliji. Božjom providnošću okolnosti su mu donijele ono što je želio, i što? Uklanjanjem uzroka koji je pobudio plač i suze, nestale su suze, a Ćiril je molio nadstojnika da ga vrati k vatri samostanske kuhinje.[18] Sveti Oci zapovijedaju da se treba zadržavati u onoj aktivnosti u kojoj dolaze suze: jer su suze plod, a cilj monaškog života je postići plod sredstvima kojima je Bogu ugodno donositi plod. Časni Teodor Enatski rekao je da je ''poznavao monaha koji je živio u tišini i usamljenosti u svojoj ćeliji i koji je imao zanat pletenja užadi. Kad bi taj monah sjedio i pleo užad, zaokupljen umnom molitvom, suze bi mu navrle. Zatim bi ustao na molitvu, ali bi suze prestale. Brat bi sjeo, uhvatio se za užad, koncentrirajući svoje misli, i suze bi ponovno navrle. Isto tako, kad bi sjedio i čitao, suze bi navrle. Ustao bi da se moli, i suze bi odmah prestale. Čim bi ponovno uzeo knjigu, suze bi se vratile.'' U toj prigodi časni je rekao: ''Opravdana je izreka svetih Otaca da je plač učitelj. On uči svakog čovjeka što mu je korisno.''[19] Časni Teodor Enatski je rekao: ''Svaki grijeh koji čovjek počini izvan je tijela, a onaj koji bludniči čini grijeh protiv vlastitog tijela (1 Kor 6,18), jer iz tijela izvire nečistoća koja ga onečišćuje: tako je i svaka vrlina ili krepost izvan tijela, a onaj koji svakodnevno plače čisti i tijelo: jer suza koja dolazi odozgo pere tijelo od njegove nečistoće.''[20] ''Onaj koji se istinski kaje'', po riječima svetog Ivana Ljestvičara, ''smatra svaki dan u kojem nije plakao, izgubljenim za sebe, čak i ako je tijekom njega učinio nešto dobro''.[21] Bez obzira koliko uzvišen život vodimo, ako ne steknemo skrušeno srce, taj je život lažan i neplodan. Priliči, zaista priliči onima koji su se oskvrnuli nakon kupke novog rođenja (nakon svetog krštenja) da očiste ruke neprestanim žarom srca i milošću Božjom.[22]
Prijatelji, mi nećemo biti optuženi, pri odlasku naše duše iz tijela, što nismo bili čudotvorci, teolozi, što nismo imali duhovna viđenja, ali ćemo neizbježno dati odgovor Bogu što nismo neprestano plakali,''[23] odnosno, što nismo prebivali u neprestanoj spasonosnoj žalosti zbog naših prijestupa i grešnosti.
Iako je plač gotovo uvijek okrunjen manje ili više obilnim suzama, međutim, neki asketi (nositelji podviga) kao što se može vidjeti iz utjehe koju su sveti Oci izrazili za njih, posustaju, bilo tijekom cijelog svog asketizma ili tijekom značajnog vremena, pod teretom plača, ne dobivajući suze za utjehu i osvježenje. Neka znaju da se bit ili suština pokajanja nalazi u poniznosti i skrušenosti našega duha (Ps 50,19), kad duh zaplače zbog poniznosti. Plač duha, u nedostatku tjelesne snage da se izrazi kroz tjelesne podvige i djela pokajanja koje djeluje u duši, zamjenjuje sve tjelesne podvige i djela, a među njima i suze.[24] Amen!
BILJEŠKE:
1. Ovo mišljenje može se pročitati u dijalozima Severa Sulpicija, koji se nalaze u knjižnici Galland i uključeni su u puni tečaj patrologije.
2. Ljestve, Lekcija 7; Časni Nil iSorski, Lekcija 8.
3. Časni Barsanufije i Ivan, Odgovor 282.
4. Lekcija 30.
5. Časni Nil Sorski, Lekcija 8.
6. Lekcija 7, poglavlje 3.
7. Lekcija 8.
8. Časni Nil Sorski u Lekciji 2 naziva molitvu i plač duha razumnim krikom i tužaljkama.
9. Ljestve, Lekcija 7, poglavlje 60.
10. Ljestve, Lekcija 7, poglavlje 60.
11. Sveti Izak Sirijski, Lekcija 89.
12. Časni Nil Sorski, Lekcija 7.
13. Časni Makarije Veliki, Lekcija 4, poglavlje 19.
14. Plač Jeremijin (Tužaljke 1,0). Ovaj stih postoji u Septuaginti i u crkvenoslavenskom prijevodu, a označen je kao nula (0). Ovdje je stih citiran u prijevodu s ruskog jezika (bilješka ur.).
15. Odgovor 38.
16. Sveti Izak Sirijac, Lekcija 65.
17. Alfavitni paterik i nezaboravne izreke, poglavlje 33.
18. Četi Minej, 9. lipnja.
19. Alfavitni paterik.
20. Alfavitni paterik.
21. Lekcija 5, Poglavlje 33.
22. Lekcija 7, Poglavlje 64.
23. Lekcija 7, Poglavlje 70.
24. Sveti Izak Sirijac, Lekcija 59. Ljestve, Lekcija 7. Časni Nil Sorski, Lekcija 8.
O ISUSOVOJ MOLITVI
Razgovor između starca[1] (duhovnog oca) i učenika
PRVI DIO
O ISUSOVOJ MOLITVI OPĆENITO
Učenik: Mogu li sva braća u manastiru prakticirati Isusovu molitvu?
Starac: Ne samo da mogu, već moraju. Prilikom postriga u monaštvo, kad se novopostriženima daje brojanica, koja se naziva i duhovni mač, njima se ostavlja u zavjet da danju i noću neprestano mole Isusovu molitvu.[2] Stoga je prakticiranje Isusove molitve zavjet monaha. Ispunjavanje zavjeta je obveza koja se ne može odbaciti. Stariji monasi su mi rekli da je početkom ovog stoljeća (18. stoljeće), u Sarovskoj pustinji - a vjerojatno i u drugim dobro organiziranim ruskim manastirima - svatko tko je ušao u manastir odmah bio podučavan Isusovoj molitvi. Blaženi starac Serafin, koji se podvizavao u toj pustinji i postigao veliki napredak u molitvi, neprestano je savjetovao svim monasima da vode trijezan (trezven ili budan) život i bave se Isusovom molitvom.[3] Mladić koji je završio teologiju posjetio ga je i otkrio starcu svoju namjeru da uđe u monaštvo. Starac mu je prenio učenja koja su bila spasonosna za dušu. Među njima je bio i zavjet da nauči Isusovu molitvu. Govoreći o tome, starac je dodao: ''Samo vanjska molitva nije dovoljna. Bog brine o umu i stoga oni monasi koji ne kombiniraju vanjsku molitvu s unutarnjom molitvom nisu monasi.''[4] Vrlo točna definicija! Monah znači sam: onaj koji se nije osamio u sebi još nije usamljen, još nije monah, čak i ako živi u najosamljenijem manastiru. Um nositelja podviga koji se nije izolirao i zaključao u sebe neizbježno se nađe usred buke i meteža što ga stvaraju bezbrojne misli, koje uvijek imaju slobodan pristup k njemu, te on sam, bespomoćno, bez ikakve potrebe ili koristi, šteteći samome sebi, luta svemirom. Samoća čovjeka u samom sebi ne može se ostvariti drukčije već pažljivom molitvom, prvenstveno posredstvom pažljive Isusove molitve.
Učenik: Rasuđivanje starca Serafina djeluje mi previše strogo.
Starac: Ono tako izgleda samo pri površnom promatranju; ono tako izgleda pri nedovoljnom razumijevanju velikih duhovnih blaga, skrivenih u istinskom pravoslavnom kršćanstvu. Blaženi Serafin nije iznio svoje vlastito mišljenje: on je iznio mišljenje koje pripada svetim ocima uopće, koje pripada Istinskoj pravoslavnoj crkvi. Sveti Isihije Jeruzalemski kaže: ''Tko se odrekao svega što je svjetovno, žene, imanja i tome sličnog, učinio je monahom samo izvanjskog čovjeka, ali ne i unutrašnjeg, koji je – um. Onaj je istinski monah koji se odrekao pristranih pomisli: on lako može učiniti monahom i izvanjskog čovjeka, kad bude htio. Nije mali podvig učiniti unutrašnjeg čovjeka monahom. Postoji li u suvremenom pokoljenju monah koji se potpuno izbavio od strasnih pomisli i udostojao se čiste, netvarne, neprestane molitve, što čini oznake unutrašnjeg monaha. Časni Agaton, monah egipatskog Skita, kad su ga pitali što je važnije – tjelesni podvig ili pak unutrašnji podvig, odgovorio je: ''Čovjek je sličan drvetu; tjelesni podvig je sličan listu drveta, a unutrašnji plodu. Ali kako je rečeno u Pismu, da svako drvo koje dobra roda ne rađa siječe se i u oganj baca (Lk 3,9), iz toga se vidi da se sva naša briga treba odnositi na plod, tj. na čuvanje uma. Potrebno je i to da to drvo bude pokriveno i ukrašeno listovima, čime se prikazuje tjelesni podvig.''[5] ''O, čuda!'' – uzvikuje blaženi Nikifor Atonski, navodeći riječi časnog Agatona u svom djelu o duhovnom podvigu – ''kakve riječi je izrekao taj svetac protiv svih koji ne čuvaju um već se nadaju samo na tjelesno djelovanje. Svako drvo koje dobra roda ne rađa, tj. čuvanje uma, a ima samo jedan list, tj. tjelesni podvig, siječe se i u oganj baca. Strašne su, Oče, tvoje riječi!''[6]
Čuvanje uma, stražarenje nad umom, trezvenost (trijeznost, razumnost, budnost), pažnja, umno djelovanje, umna molitva, to su različita imena jednog i istog duševnog podviga, u njegovim različitim vidovima. Duševni podvig, u svoje vrijeme, prelazi u duhovni. Duhovni podvig je također i duševni, ali je osjenjen Božjom milošću. Taj duševni ili duhovni podvig oci tako određuju. ''Pažnja je srdačno, neprestano bezmolvije (život u miru i tišini u usamljenosti), koje uvijek i neprekidno priziva Krista Isusa, Sina Božjeg i Boga, koje diše Njime, s Njim se hrabro suprotstavlja neprijateljima, ispovijeda se Njemu, koji jedini ima vlast da otpušta grijehe.''[7] Jednostavnije rečeno – unutrašnjim djelovanjem, umnim duševnim djelovanjem, umnom molitvom, trezvenošću (trijeznošću), čuvanjem i stražarenjem nad umom, pažnjom, naziva se jedno isto: brižljivo vježbanje u Isusovoj molitvi, u strahopoštovanju. Blaženi Nikifor Atonski je usporedio te nazive sa odrezanim komadom kruha, koji prema svom obliku, može biti nazvan i odrezak, i komad, i odlomak.[8] Sveto pismo Starog zavjeta određuje: Svrh svega što se čuva čuvaj srce svoje, jer iz njega izlazi život (Izr 4,23). Čuvaj se da ne bude kakvo nevaljalstvo u srcu tvome (Pnz 15,9).[9] Bdijenje nad srcem i njegovo očišćenje zapovijeda se osobito u Novom zavjetu. Na to su usmjerene sve zapovijedi Gospodina. Očisti najprije, govori Gospodin, iznutra čašu i zdjelu da budu i spolja čiste (Mt 23,26). Ovdje je Gospodin ljude nazvao posudama od krhkog stakla i bezvrijedne gline. Što izlazi iz čovjeka ono pogani čovjeka. Jer iznutra, iz srca ljudskoga, izlaze zle pomisli, preljube, blud, ubojstva, krađe, lakomstva, pakosti, lukavstvo, razvrat, zlo oko, hula na Boga, oholost, bezumlje. Sva ova zla iznutra izlaze, i pogane čovjeka (Mk 7,20-23). Sveti Barsanufije Veliki kaže: ''Ako unutrašnje djelovanje s Bogom, tj. osjenjeno Božjom milošću, ne pomogne čovjeku: uzalud se on onda podvizava izvanjskim, tj. tjelesnim podvigom.''[10] Sveti Izak Sirijski: ''Onaj koji nema duševno djelovanje, lišava se duhovnih darova.''[11] U drugoj pouci, taj veliki učitelj istinskog kršćanskog podvižništva uspoređuje tjelesne podvige bez podviga očišćenja uma s besplodnim matericama i presušenim dojkama. Svetac je rekao: ''Oni se ne mogu približiti Božjem razumu.''[12]
Sveti Isihije Jeruzalemski: ''Onaj koji nema molitvu čistu od pomisli, nema oružje za borbu: govorim o molitvi koja neprestano djeluje u unutrašnjosti duše, o molitvi u kojoj se prizivanjem Krista uništava i pogađa neprijatelj koji tajno ratuje.''[13] ''Nemoguće je očistiti srce, i odagnati od njega neprijateljske duhove, bez čestog prizivanja Isusa Krista.''[14] ''Kao što je nemoguće provoditi zemaljski život bez hrane i pića: tako je nemoguće bez čuvanja uma i čistoće srca, od čega se sastoji trezvenost što se naziva trijeznošću (budnošću), dostići dušom bilo što duhovno ili se osloboditi od mislenog grijeha, čak i ako bi netko zbog straha od vječnih muka i prisilio sebe da ne sagriješi.''[15] ''Ako hoćeš ispravno da posramiš pomisli koje te uznemiravaju, da prakticiraš bezmolvije (život u miru i tišini u usamljenosti) u duševnom miru, da slobodno bdiješ srcem: neka se Isusova molitva sjedini s tvojim disanjem – uvidjet ćeš kako se to događa poslije nekoliko dana.''[16] ''Lađa ne može da plovi bez vode: i čuvanje uma ne može se ostvariti bez trezvenosti (trijeznosti ili budnosti), sjedinjenog s poniznošću i neprekidnom molitvom Isusovom.''[17] ''Ako imaš želju ne samo da Gospodinu izgledaš kao monah, kao dobar, i krotak, i stalno sjedinjen s Bogom, ako imaš želju da zaista budeš takav monah: svim silama prakticiraj vrlinu pažnje, koja se sastoji u čuvanju i stražarenju nad umom, u izvršavanju bezmolvija srca, u blaženom stanju duše, stranom maštanju, što se ne nalazi kod mnogih.''[18] ''Istinski i suštinski monah je onaj koji se upravlja trezvenošću (trijeznošću ili budnošću): i onaj se istinski upravlja trezvenošću, tko je u srcu – monah (sam)''[19].
Temelj
za takvo učenje svetih otaca, kao krajnji i ugaoni kamen za
građevinu, je učenje samog Gospodina. Gospodin je objavio: Istinski
molitelji Bogu će se klanjati Ocu u duhu i istini, jer Otac traži
da takvi budu oni koji mu se klanjaju. Bog je duh; i koji mu se
klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju
(Iv
4,23-24).
Sjećam se: suvremenici moje mladosti, neki pobožni
kršćani, čak i plemići, vodeći vrlo jednostavan život, bavili
su se Isusovom molitvom. Taj dragocjeni običaj se sada, pri općem
slabljenju kršćanstva i monaštva, gotovo izgubio. Molitva imenom
Gospodina Isusa Krista traži trezven (trijezan ili budan), strog
moralni život, život tuđinca, traži napuštanje strasti, a nama
je postala nužna rasijanost, široka poznanstva, udovoljavanje našim
punobrojnim prohtjevima, dobrotvori i dobrotvorke. Isus
se bio udaljio zbog mnoštva naroda na onome mjestu
(Iv
5,13).
Učenik: Zar neće posljedica svega što je rečeno
biti zaključak, da se bez prakticiranja Isusove molitve ne dobiva
spasenje?
Starac: Oci to ne govore. Naprotiv, časni Nil
Sorski, pozivajući se na svetog mučenika Petra iz Damaska, tvrdi da
su se mnogi ne dostižući bestrasnost udostojali dobiti oproštaj
grijeha i spasenje.[20] Sveti Isihije, rekavši da je bez trezvenosti
(trijeznosti ili budnosti uma) nemoguće izbjeći grijeh
u mislima,
nazvao
je blaženima i one koji su uzdržljivi od grijeha
na djelu.
On
je njih nazvao nasilnicima radi Kraljevstva nebeskog.[21] Dostizanje
pak bestrasnosti, posvećenja ili, što je isto, kršćanske
savršenosti, bez stjecanja umne molitve, nije moguće: u tome su
suglasni svi oci. Cilj monaškog života ne sastoji se samo u
dostizanju spasenja, već, prvenstveno, u dostizanju kršćanske
savršenosti. Taj cilj je predodređen od Gospodina koji je rekao:
Ako hoćeš biti savršen, idi prodaj sve što imaš i podaj
siromasima; i imat ćeš blago na nebu; i dođi, uzmi križ svoj i
hajde za Mnom (Mt
19,21;Mk 10,21). Sveti Oci, uspoređujući podvig molitve imenom
Gospodina Isusa s ostalim monaškim podvizima, kažu slijedeće:
''Iako postoje i drugi putevi i načini života, ili ako hoćeš da
ih nazovemo dobra djelovanja, koji vode spasenju i donose ga onima
koji se njima bave; iako postoje podvizi i vježbanja, koji dovode u
stanje roba i najamnika, kako je Spasitelj i rekao: U
kući Oca mojega stanovi su mnogi (Iv
14,2)), put umne molitve je put kraljevski, izabrani. On je toliko
uzvišeniji i ljepši od svih drugih podviga, koliko je duša bitnija
od tijela: on uznosi iz zemlje i pepela u usinovljenje
Bogu.''[22]
Učenik: Usmjerenje suvremenog monaštva, pri
kojem se vježbanje u Isusovoj molitvi sreće vrlo rijetko, može li
biti za mene isprika i opravdanje, ako se ne budem bavio
njome?
Starac: Dug ostaje dug i obaveza obaveza, čak i ako se
broj onih koji ih ne izvršavaju još više poveća. Zavjet
izgovaraju svi. Ni mnoštvo onih koji narušavaju zavjet, ni običaj
narušavanja, ne čine narušavanje zakonitim. Malo je stado kojem je
Otac nebeski voljan darovati Kraljevstvo (Lk 12,32). Uvijek tijesni
put ima malo putnika, a široki puno (Mt 7,13). U posljednja vremena,
tijesni put napuštaju skoro svi, skoro svi polaze širokim. Iz toga
ne slijedi da široki put gubi osobinu da vodi u pogibelj, da tijesni
postaje suvišan, nepotreban za spasenje. Onaj koji želi da se
spasi, neizostavno se treba držati tijesnog puta, upravo kao što je
Spasitelj ostavio u zavjet.
Učenik: Zašto tijesnim putem
nazivaš bavljenje Isusovom molitvom?
Starac: Kako nije
tijesan put? Tijesan put, u pravom smislu riječi! Onaj koji želi da
se uspješno bavi Isusovom molitvom mora se ograditi, i izvana i
iznutra, najrazboritijim vladanjem, najopreznijim: naša pala priroda
nas svakog časa vara, izdaje nas; pali duhovi s posebnim ljutnjom i
lukavstvom napadaju bavljenje Isusovom molitvom. Nerijetko zbog beskorisne očigledne neopreznosti, zbog nebrige i uobraženosti onih
koji ne znaju, nastaju značajne posljedice, koje imaju utjecaj na
život, na vječnu sudbinu podvižnika: Da
mi Gospodin nije pomogao, umalo se ne nastani duša moja u paklu.
Pokliznu se noga moja, milost Tvoja, Gospodine, pomože mi (Ps
93,17-18).
Osnova za bavljenje Isusovom molitvom je blagorazumno i
oprezno vladanje. Prvo je potrebno udaljiti od sebe razmaženost i
tjelesne naslade, u svim oblicima. Potrebno je postojano se
zadovoljavati umjerenom hranom i snom, sukladno sa snagom i
zdravljem, da hrana i san daju tijelu potrebnu snagu, ne stvarajući
neprilične pokrete, koji nastaju zbog suviška, ne stvarajući
iznemoglost koja nastaje zbog nedostatka. Odjeća, kuća, i uopće
sva materijalna svojina treba da je skromna, radi nasljedovanja
Krista, radi nasljedovanja Njegovih apostola, radi nasljedovanja
njihova duha, radi općenja s njihovim duhom. Sveti apostoli i
njihovi istinski učenici nisu prinosili nikakve žrtve taštini i
sujeti, po običajima svijeta, ni u čemu nisu ulazili u općenje s
duhom svijeta. Pravilno, milosno djelovanje Isusove molitve može
izrasti jedino iz Duha Kristovog: ono niče i izrasta jedino na tom
tlu.
Vid, sluh i ostala čula, moraju biti strogo čuvana, da kroz
njih, kao kroz vrata, u dušu ne provale neprijatelji. Usta i jezik
moraju biti zauzdani, kao da su okovani šutnjom: isprazne riječi,
mnoštvo riječi, osobito osmjesi, ogovaranje i zloriječivost su
najgori neprijatelji molitve. Treba se odreći primanja braće u
keliju, i odlaska u njihove kelije: treba strpljivo boraviti u svojoj
keliji, kao u grobu, s mrtvacem svojim tj. sa svojom dušom,
iskidanom, ubijenom grijehom – i moliti Gospodina Isusa za
pomilovanje. Iz groba tj. kelije, molitva uzlazi na nebo: u onom
grobu, u kojem se sakriva tijelo poslije smrti, i u paklenom grobu u
koji se baca duša grešnika, nema više mjesta za molitvu. U
manastiru treba boraviti kao tuđinac, ne ulazeći u manastirske
poslove po samovolji, ne stvarajući ni s kim blisko poznanstvo,
ograđujući se šutnjom pri obavljanju manastirskih poslova, ne
propuštajući posjećivati hram Božji, u slučaju nužde
posjećivati keliju duhovnog oca, promišljajući svaki izlazak iz
svoje kelije, izlaziti iz nje samo kad se ukaže suštinska potreba.
Potrebno je odlučno se odreći znatiželje i radoznalosti sujetnih,
preokrenuvši svaku znatiželju i sva istraživanja na ispitivanje i
izučavanje molitvenog puta. Taj put zahtijeva najpažljivije
ispitivanje i izučavanje: on nije samo tijesni
put već
i
put što vodi u
život (vidi
Mt 7,14); on je nauka nad naukama, i umjetnost nad umjetnostima. Tako
ga nazivaju sveti Oci.[23]
Put istinske molitve postaje daleko
tješnji kad podvižnik stupi na njega djelovanjem unutrašnjeg
čovjeka. Kad pak on stupi u te tjesnace, i osjeti ispravnost,
spasonosnost, nužnost takvog položaja; kad trud u unutrašnjoj
keliji postane za njega ono što želi: tada i pritješnjenost u izvanjskom životu postaje željena, služi kao prebivalište i
skrovište unutrašnje djelatnosti. Ulazeći umom u podvig molitve,
on se mora odreći svih pomisli i osjećaja palog bića, kao i svih
pomisli i osjećaja što dolaze od palih duhova, bez obzira koliko
ugodno djelovale te i druge pomisli i osjećaji: on mora postojano
ići tijesnim putem najpažljivije molitve, ne skrećući ni lijevo
ni desno. Skretanjem ulijevo nazivam napuštanje molitve umom radi
razgovora sa sujetnim i grešnim pomislima; skretanjem udesno nazivam
napuštanje molitve umom radi razgovora s pomislima koje su naizgled
dobre. Četiri vrste pomisli djeluju na onoga koji se moli: jedne
nastaju iz milosti Božje, koja je usađena u svakog istinski
pravoslavnog kršćanina svetim krštenjem, druge dolaze od anđela
čuvara, neke nastaju iz pale prirode, i na kraju, neke donose pali
duhovi. Prve dvije vrste pomisli, ili pravilnije, sjećanja i
osjećaji, pomažu molitvu, oživljavaju je, osnažuju pažnju i
osjećaj pokajanja, proizvode raskajanje, plač srca, suze – pred
očima molitvenika otkrivaju veličinu njegove grešnosti i dubinu
pada čovječanstva, objavljuju neminovnu pobjedu smrti, neizvjesnost
vremena njenog dolaska, o nepristranom i strašnom sudu Božjem, o
vječnoj muci, koja po svojoj surovosti premašuje ljudska
shvaćanja. U pomislima i osjećajima palog bića dobro je pomiješano
sa zlom, a kod demona se zlo često krije iza dobra, uostalom,
ponekad i otvoreno djeluje kao zlo. Posljednje dvije vrste pomisli i
osjećaja javljaju se zajedno, zbog povezanosti i općenja palih
duhova s palom ljudskom prirodom, i kao prvi plod njihovog djelovanja
javlja se visokoumlje, rasijanost u molitvi. Demoni donose prividno
duhovna i uzvišena razmišljanja, njima odvlače od molitve,
stvaraju sujetnu radost, nasladu, samodovoljnost – tobože zbog
otkrivanja najtajanstvenijeg kršćanskog učenja. Odmah za demonskom
teologijom i filozofijom, duša se ushićuje sujetnim i strasnim
pomislima i maštanjima, koje potkradaju, uništavaju molitvu,
narušavaju dobro ustrojenje duše. Po plodovima se razlikuju
istinski dobre pomisli i osjećaji od prividno dobrih pomisli i
osjećaja.
O, kako je opravdano to što Oci bavljenje Isusovom
molitvom nazivaju tijesnim putem i samoodbacivanjem i odricanjem od
svijeta![24] Te vrline pripadaju svakoj pažljivoj i pobožnoj
molitvi, a prvenstveno Isusovoj molitvi, kojoj je strana raznolikost
forme i ono mnoštvo misli koji su svojstveni pjevanju psalama i
drugih svetih tekstova.[25]
Učenik: Iz kojih riječi se
sastoji Isusova molitva?
Starac: Ona se sastoji iz riječi:
''Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku.''
Neki
oci[26] za početnike dijele molitvu na dvije polovine, i nalažu da
se od jutra, na primjer, do objeda, govori: ''Gospodine Isuse Kriste,
smiluj mi se'', a poslije objeda: ''Sine Božji, smiluj mi se'': to
je najstarija predaja. Ali bolje je naučiti se, ako je moguće,
izgovaranju cijele molitve. Dijeljenje je po snishodljivosti
dopušteno slabima i početnicima.
Učenik: Da li se u Svetom
pismu spominje Isusova molitva?
Starac: O njoj se govori u
svetom Evanđelju. Nemoj pomisliti da je ona ustanovljena od ljudi,
ona je ustanovljena od Boga. Najsvetiju molitvu Isusovu je ustanovio
i zapovjedio sam Gospodin naš Isus Krist. Poslije Tajne večere, na
kojoj je stvorena najveća od kršćanskih tajni tj. sveta
euharistija, Gospodin je u oproštajnoj pouci sa svojim učenicima,
prije polaska na strašna stradanja i smrt na križu, da bi njima
iskupio palo čovječanstvo, predao najuzvišenije učenje i
najvažnije, završne zapovijedi. Među tim zapovijedima, On je
darovao dozvolu i zapovijed za molitvu Njegovim imenom.[27] Zaista,
zaista vam kažem da što god zamolite od Oca u ime moje, dat će vam
(Iv
16,23). Što god
zamolite (od Oca) u ime moje, to ću učiniti, da se proslavi Otac u
Sinu. I ako što zamolite u ime moje, ja ću učiniti
(Iv
14,13-14). Do sada
niste molili ništa u ime moje; molite i dobit ćete, da radost vaša
bude ispunjena (Iv
16,24).
Veličinu imena Gospodina Isusa Krista objavili su proroci. Ukazujući na otkupljenje ljudi koje treba da se dogodi kroz Bogočovjeka, Izaija uzvikuje: Gospodin Bog, on mi bi spasitelj. S radošću ćete crpsti vodu sa izvora ovog spasenja. I tada ćete reći: hvalite Gospodina, Glasite ime njegovo, napominjite da je visoko ime njegovo (Iz 12,24). I na putu sudova tvojih, Gospodine, čekamo te; tvoje ime i tvoj spomen žudi duša (Iz 26,8). Suglasno s Izaijom, David proriče: Obradovat ćemo se spasenju tvome, i imenom Gospodina Boga našega veličat ćemo se. Mi ćemo ime Gospodina Boga našeg prizvati (Ps 19,6,8).[28] Blažen je narod (tj. ljudi) koji zna klicanje (Tebi) – koji je usvojio umnu molitvu – Gospodine, u svjetlosti lica Tvoga hodit će, i imenom Tvojim obradovat će se sav dan, i pravdom Tvojom uzvisit će se.
Učenik:
U čemu je sila Isusove molitve?
Starac: U božanskom imenu
Bogočovjeka, Gospodina i Boga našeg Isusa Krista. Apostoli, kao što
vidimo iz knjige Djela apostolskih i iz Evanđelja, činili su velika
čuda imenom Gospodina Isusa Krista: liječili su nemoći koje se ne
mogu izliječiti ljudskim sredstvima, uskrsavali su mrtve,
zapovijedali su demonima, istjerivali su ih iz ljudi koji su bili
obuzeti njima. Jednom, ubrzo poslije uznesenja Gospodinova na nebo,
kad su svih dvanaest apostola još bili u Jeruzalemu, dvojica od
njih, Petar i Ivan, pošli su radi molitve u jeruzalemski hram. Na
vrata hrama, koja su se zvala krasna,
svakodnevno
su iznosili hromog od rođenja, i polagali ga na pod: hromi nije
mogao ni da hoda ni da stoji. Okrenut prema vratima, stradalnik je od
onih koji su ulazili u hram tražio milostinju, kojom se, kako
izgleda, hranio. Kad su se apostoli približili krasnim
vratima,
hromi je uputio pogled ka njima, očekujući da će dobiti
milostinju. Tada je sveti Petar njemu rekao: Srebra
i zlata nemam, nego što imam to ti dajem:
U
ime Isusa Krista Nazarećanina ustani i hodi
(Djela
3,6). Bogalj, izliječen istog trenutka, ušao je u hram s
apostolima, i glasno je proslavljao Boga. Narod, zadivljen, nagrnuo
je prema apostolima. Ljudi
Izraelci,
rekao
je apostol Petar okupljenom narodu, što
se čudite ovome ili što gledate u nas, kao da smo svojom silom ili
pobožnošću učinili da ovaj hodi? Bog Abrahamov i Izakov i
Jakovljev, Bog otaca naših, proslavi Sina svojega Isusa, i radi
vjere u ime njegovo, ovoga koga vidite i poznajete utvrdi ime njegovo
(Djela
3,12,13,16). Vijest o čudu ubrzo se pronijela do Sinedriona,[29]
koji je bio neprijatelj Gospodina Isusa. Sinedrion, uznemiren
viješću, uhvatio je apostole, stavio ih pod stražu, a slijedećeg
dana ih je pozvao na sud, pred svoj puni sabor. Bio je pozvan i hromi
koji je izliječen. Kad su apostoli stali usred sudnice onih koji su ubili Boga,
koji su nedavno na sebe uzeli žig kazne Bogočovjeka, u čije ime je
sada izvršeno apsolutno najneobičnije čudo, pred mnoštvom
očevidaca tj. svjedoka, apostolima je postavljeno pitanje: Kakvom
silom ili u čije ime učiniste vi ovo?
(Djela
4,7) Petar, ispunivši se Svetog Duha, odgovorio im je riječima
Svetog Duha, koje su se sastojale u slijedećem: Neka
je na znanje svima vama, i svemu narodu Izraelskom, da u ime Isusa
Krista Nazarećanina, kojega vi raspeste, kojega Bog podiže iz
mrtvih, njime stoji ovaj pred vama zdrav; nema drugoga imena pod
nebom danoga ljudima kojim bismo se mogli spasti (Djela
4,12). Usta neprijatelja Božjih zapečatila su se šutnjom pred
nepobjedivom silom riječi nebeske istine; sudnica punobrojnih
mudrih i silnih nije našla što da kaže i kako da prigovori na
svjedočanstvo Svetog Duha, koje su objavila dva nepismena ribara, i
koje je zapečaćeno nebeskim pečatom tj. Božjim čudom. Sinedrion
pribjegava svojoj vlasti i nasilju. Ne obazirući se na javno čudo,
ne obazirući se na svjedočanstvo, koje je istini dao sam Bog,
Sinedrion strogo zabranjuje apostolima da uče o imenu Isusa, čak i
da izgovaraju to ime. Ali apostoli su smjelo odgovarali: Sudite,
je li pravo pred Bogom da slušamo vas više nego Boga? Jer mi ne
možemo da ne govorimo ono što vidjesmo i čusmo (Djela
4,19,20). Sinedrion opet ne nalazi kako da se izrazi, opet pribjegava
isključivo svojoj vlasti, ponavlja strogu prijetnju. On je otpustio
apostole ne učinivši im ništa, iako je želio da izlije na njih
izbezumljenu zloću: i njegovo raspoloženje i djelovanje bilo je
povezano sa svenarodnim čudom. Petar i Ivan, vrativši se svojima,
prenijeli su im prijetnje i zabrane vrhovnog suda. Tada su, dvanaest
apostola i svi članovi novorođene Jeruzalemske crkve, jednodušno
uputili vatrenu molitvu Bogu: molitvu su suprotstavili sili i mržnji
onih koji drže svijet tj. ljudima i demonima. Ta molitva se
sastojala u slijedećoj molbi: Gospodine,
pogledaj na njihove prijetnje, i daj slugama tvojim da sa svakom
smjelošću govore riječ tvoju, pružajući i ti ruku svoju na
izlječenje, da bivaju znaci i čudesa imenom svetoga Sina tvojega
Isusa
(Djela
4,29-30).
Učenik: Neki tvrde da zbog bavljenja Isusovom
molitvom, uvijek ili gotovo uvijek, nastaje obmana, i vrlo zabranjuju
bavljenje tom molitvom.
Starac: U prihvaćanju takve misli i u
takvoj zabrani leži strašno bogohulstvo, leži obmana dostojna
sažaljenja. Gospodin naš Isus Krist je jedinstveni izvor našeg
spasenja, jedinstveno sredstvo našeg spasenja; Njegovo ljudsko ime
je pozajmilo od Njegovog božanstva neograničenu, posve svetu silu da
nas spašava: kako pak ta sila, koja djeluje na spasenje, ta
jedinstvena sila, može da se iskvari (izokrene) i djeluje na pogibelj? To je
daleko od smisla! To je najgora, bogohulna, za dušu pogubna
besmislica! Upravo oni koji prihvaćaju takav način mišljenja
nalaze se u demonskoj obmani, obmanuti lažno imenovanim razumom,
koji dolazi od sotone. Sotona je podmuklo ustao protiv posve svetog i
uzvišenog imena Gospodina našeg Isusa Krista, i kao svoje oružje
koristi ljudsko sljepilo i neznanje, i oklevetao je ime koje
je iznad svakoga imena. Da se u ime Isusovo pokloni svako koljeno što
je na nebesima i na zemlji i pod zemljom
(Flp
2,9-10). Onima koji brane da se moli Isusovom molitvom možemo
odgovoriti riječima apostola Petra i Ivana na sličnu zabranu, koju
je učinio židovski Sinedrion: Sudite,
je li pravo pred Bogom da slušamo vas više nego Boga.
Gospod
Isus nam je zapovjedio molitvu svojim posve svetim imenom; On nam je dao
neprocjenjivi dar: kakav značaj može imati ljudsko učenje koje
proturječi učenju Boga, ljudska zabrana koja se trudi da ukine i
naruši zapovijed Božju, da oduzme neprocjenjivi dar? Opasno je,
vrlo opasno, propovijedati učenje koje je suprotno učenju koje
propovijeda Evanđelje. Takav poduhvat je svojevoljno odvajanje sebe
od milosti Božje, po svjedočanstvu apostola (Gal 1,8).
Učenik:
Ali starci čije sam mišljenje naveo osobito su poznati, mnogi ih
smatraju za iskusne učitelje duhovnog života.
Starac:
Apostol je zapovijedao, ili pravilnije, ustima apostola, zapovijedao je
Sveti Duh da se odbacuje svako učenje koje nije suglasno s učenjem
koje su navijestili
apostoli
– da se odbaci i onda, kad bi anđeli
s neba,
blagovijestili
učenje, koje nije u suglasju (Gal 1,89).[30] Tako je rečeno u
Svetom pismu ne zato što bi neki od apostola pokušao da proturječi
učenju Kristovom, već zato što je učenje Kristovo, učenje Božje,
koje su propovijedali apostoli, potpuno vjerodostojno, potpuno sveto
i ne podliježe nikakvim izmjenama, kako se nedovoljnom, iskvarenom znanju i tjelesnom mudrovanju te izmjene ne bi učinile osnovanim.
Kristovo učenje, obzirom da premašuje sudove i ljudi i anđela,
prima se jedino poniznom vjerom, i samo služi kao kamen temeljac,
prema kome se premjeravaju sva druga učenja.
Mišljenje ljudske
zajednice o učitelju monaštva nema nikakvog značaja ako učenje
tog učitelja proturječi Svetom pismu i spisima svetih Otaca, ako
ono u sebi sadrži bogohulstvo. Monaštvo je nauka nad naukama:
potrebno je nju poznavati da bi se mogao dobro ocijeniti onaj koji je
prenosi. Sveti Makarije Veliki je rekao: ''Mnoge koji se po vanjštini
predstavljaju kao pravedni smatraju istinskim kršćanima; ali među
njima samo umjetnici koji zaista poznaju umjetnost mogu prepoznati da
li upravo ti pravednici imaju znanje i lik Kralja, ili je pak možda na
njih stavljeno i ispisano krivotvoreno znamenje od strane
nedobronamjernih ljudi? Da li ih prihvaćaju ili odbacuju iskusni
umjetnici? Ako se pak ne nalaze iskusni umjetnici, neka onda netko
ispita na zlo hitre djelatnike, zato što su i oni izvana obučeni u
monahe i kršćane.''[31] Blaženi Teofilakt Ohridski, objašnjavajući
riječi arhanđela Gabrijela o Ivanu, preteči Gospodinovim, da će
on biti veliki pred Gospodinom (Lk 1,15), kaže: ''Anđeo objavljuje
da će Ivan biti veliki, ali pred Gospodinom: zato što se mnogi
nazivaju veliki pred ljudima, a ne pred Bogom, i oni su licemjeri.''
Ako svijet ne može da prepozna poročan život i zlonamjernost, koji
su prikriveni licemjerjem, već ih smatra vrlinom: oni su još
nedostupniji njegovom nedovoljnom znanju, površnom znanju,
iskvarenom znanju. Svijet visoko cijeni tjelesne podvige i
lišavanja, ne rasuđujući da li se oni pravilno, da li se korisno
upotrebljavaju, ili pak pogrešno i teško povrjeđuju dušu; svijet
osobito uvažava ono što usrećuje tjelesna čula, što odgovara
shvaćanjima svijeta o vrlini i o monaštvu; svijet voli ono što mu
laska i ugađa; svijet svoje ljubi, rekao je Spasitelj (Iv 15,18-25).
Prije mržnja svijeta, pogrda od svijeta, progon od svijeta mogu biti
znaci istinskog sluge Božjeg: i to je posvjedočio Spasitelj (Iv
15,18-25). Sveti Oci su pod zavjet stavili biranje učitelja koji
nije u obmani, čija se ne obmanutost mora prepoznati po suglasnosti
njegovog učenja i života sa Svetim pismom i s učenjem duhonosnih
otaca.[32] Oni upozoravaju na neiskusne učitelje, da se ne bi
zarazili njihovim lažnim učenjem.[33] Oni zapovijedaju da se
učiteljevo učenje uspoređuje s učenjem Svetog pisma i svetih
Otaca, i da se ono što je suglasno prima, a ono što nije
odbaci.[34] Oni tvrde da oni koji nemaju očišćeno duhovno oko i ne
mogu poznati drvo po plodu, priznaju za učitelje i duhovnike
sujetne, prazne i licemjere, a na istinski svete ne obraćaju nikakvu
pažnju, smatrajući da ne znaju ništa – kad šute, a da su oholi
i surovi – kad govore.[35] Pregledaj čitavo Sveto pismo: uvidjet
ćeš da je u njemu, svuda, uzveličano i proslavljeno ime
Gospodinovo, da se uzdiže njegova sila, spasonosna za ljude.
Razmotri spise Otaca: uvidjet ćeš da svi oni, bez izuzetka,
savjetuju i zapovijedaju bavljenje Isusovom molitvom, nazivaju je
oružjem, od kojeg nema jačeg ni na nebu ni na zemlji,[36] nazivaju
je Bogom danim, neodvojivim naslijeđem, jednim od posljednjih i
najviših oporuka Bogočovjeka, utjehom koja obiluje ljubavlju, i
najslađim vjerodostojnim zalogom.[37] Na kraju, okreni se zakonu
koji je postavila Istinska pravoslavna crkva: uvidjet ćeš da je
ona, za svu svoju nedoučenu djecu, i monahe i laike, odredila da se čitanje psalama i sveti tekstovi u kelijnom pravilu zamijeni Isusovom
molitvom.[38] A, kakav značaj pak ima, pred jednoglasnim
svjedočanstvom Svetog pisma i svih svetih Otaca, pred zakonskim
propisima Kristove crkve o Isusovoj molitvi, proturječno učenje
nekoliko slijepaca, i slijepaca sličnih njima, preko kojih su
proslavljeni i proslavljani.
Moldavski starac, shimonah Bazilije,
koji je živio krajem prošlog stoljeća, izložio je učenje o
Isusovoj molitvi u primjedbama na djela časnih Grigorija Sinaita,
Isihija Jeruzalemskog i Filoteja Sinajskog, na izuzetno
zadovoljavajući način. Shimonah je svoje primjedbe nazvao uvodima
ili predgovorima. Vrlo ispravan naziv! Čitanje primjedbi je priprema
za čitanje spomenutih otaca, čija djela se najviše odnose na
monahe koji su već znatno napredovali. Primjedbe su izdane od strane
Optinske pustinje, zajedno s djelima Pajsija Njamckog, čiji je
Bazilije bio učitelj, supodvižnik i prijatelj.[39] U predgovoru za
knjigu časnog Grigorija Sinaita, starac Bazilije govori: ''Neki koji
nisu kroz iskustvo upoznati s umnim djelovanjem i misle za sebe da
imaju dar rasuđivanja, opravdavaju sebe, ili bolje reći, sklanjaju
se od obučavanja u ovom svetom djelovanju iz tri razloga ili
izgovora: prvo, prepuštaju to djelovanje svetim i bestrasnim
muževima, misleći da ono pripada njima, a ne i strasnima; drugo,
ističu potpunu oskudicu nastavnika i učitelja za takav život i
put; treće – zbog obmane, koja biva posljedica tog djelovanja. Od
tih razloga i izgovora prvi je – nepotreban i neopravdan; zato što
se prvi stupanj napredovanja monaha početnika sastoji u umanjivanju
strasti trijeznošću (budnošću) uma i pažnjom srca, tj. umnom
molitvom koja priliči djelatnicima. Drugi – nerazuman i neosnovan:
zato što nam je u nedostatku nastavnika i učitelja, Sveto pismo –
učitelj. Treći sadrži samoobmanu u sebi: oni koji ga navode,
čitajući spise o obmani, istim tim spisima spotiču sebe, krivo ih
tumačeći. Umjesto da iz spisa upoznaju obmanu i njene opasnosti,
oni izokreću te spise, i uzimaju ih kao osnovu za udaljavanje od
umnog djelovanja. Ako se ti plašiš tog djelovanja i obučavanja u
njemu iz jednog strahopoštovanja i jednostavnosti srca: onda se i ja, na
toj osnovi, plašim, ali ne na osnovu pustih basni, po kojima: Bojati
se vuka, pa u šumu ne ulaziti!
I
Boga se treba bojati, ali ne treba pobjeći i udaljiti se od Njega
zbog tog straha.'' Dalje, shimonah objašnjava razliku između
molitve koja se vrši umom uz osjećaj srca i priliči svim pobožnim
monasima i kršćanima, i milosne molitve, koja se vrši umom u srcu
ili iz srca, i predstavlja vrlinu naprednih monaha. Onima koji su
dobili i prihvatili nečasne predrasude protiv Isusove molitve,
potpuno neupoznati s njom kroz ispravno i dugotrajno vježbanje u
njoj, bilo bi daleko blagorazumnije i daleko bezopasnije da se
uzdržavaju od suđenja o njoj, da shvate svoje nesumnjivo
nepoznavanje tog najsvetijeg podviga, već da primaju na sebe obavezu
da propovijedaju protiv bavljenja Isusovom molitvom: da objavljuju
kako je ta svesveta molitva uzrok demonske obmane i pogibelji duše.
Nalazim da je nužno da im kažem, kao upozorenje, da je hula na
molitvu Isusovim imenom i pripisivanje štetnog djelovanja tom imenu,
ravno huli koju su izgovarali farizeji u vezi čuda koja je izvršio
Gospodin (Mt 12,31,34,36). Neznanje daleko lakše može biti
oprošteno na sudu Božjem nego uporne predrasude i uzvici i
djelovanje zasnovano na njima. Sjetimo se da ćemo na Božjem sudu
dati odgovor za svaku ispraznu riječ[40]; utoliko je strašnije
odgovarati za riječi i hulne riječi u odnosu na osnovnu dogmu
kršćanske vjere. Učenje o božanskoj sili Isusovog imena ima puno
dostojanstvo osnovne dogme, i pripada posve svetom broju i sastavu tih
dogmi. Neupućeno bogohulno umovanje protiv Isusove molitve ima sav
karakter heretičkog umovanja.
Učenik: Ipak, sveti oci vrlo
upozoravaju one koji se bave Isusovom molitvom na obmanu.
Starac:
Da, upozoravaju. Oni upozoravaju na obmanu i onoga koji se nalazi u
poslušnosti, i koji živi u bezmolviju (u miru i tišini u
usamljenosti), i onoga koji posti – jednom riječju, svakoga koji
se bavi bilo kakvom vrlinom ili krepošću. Izvor obmane, kao i
svakog zla je đavao, a ne neka vrlina. ''Sa svom obazrivošću treba
paziti'' – kaže sveti Makarije Veliki – ''na kazne, obmane i
podmukla djelovanja koja đavao priprema sa svih strana. Kao što
Sveti Duh kroz Pavla svima služi radi svih (1 Kor 9,22): tako se i
lukavi duh trudi u zlu da bude svima sve, da sve odvede u pogibelj. S
onim koji se moli i on se pretvara kao da se moli, da ga zbog molitve
odvede u visokoumlje; s onima koji poste on posti, da ih zavede
umišljenošću i dovede do poremećenog uma; s onim koji izučava
Sveto pismo, i on se usmjerava na izučavanje Pisma, prividno tražeći
znanje, a u stvari, trudi se da ih privede iskrivljenom shvaćanju
Pisma; s onima koji su se udostojali osjenjivanja svjetlošću, i on
se predstavlja kao da ima taj dar, kako kaže apostol Pavao: Sam
sotona se pretvara u anđela svjetlosti (2
Kor 11,14), da bi ih, obmanuvši ih viđenjem tobožnjeg svjetla,
privukao sebi. Jednostavno rečeno: on na sebe, radi svih, uzima
svaki vid, da bi djelovanjem, koje nalikuje na djelovanje dobra,
podvižnika porobio sebi, i prikrivajući se pod izgledom dobra,
bacio ga u pogibelj.''[41] Događalo mi se da vidim starce koji su se
bavili isključivo napornim tjelesnim podvigom, i koji su zbog njega
dospjeli u najveću umišljenost, najveću samoobmanu. Njihove
duševne strasti, srdžba, oholost, lukavstvo, neposlušnost,
neobično su se razvili. Samoživost i samovolja su konačno ovladali u njima. Oni su s riješenošću i jakošću odbacivali
sve savjete, spasonosne za dušu, i upozorenja duhovnika,
nadstojnika, čak i svetaca: oni, gazeći pravila, ne samo poniznosti
već i skromnosti i same pristojnosti, nisu se zadržavali u
izražavanju omalovažavanja tih lica, na najbestidniji način.
Neki
egipatski monah, početkom četvrtog stoljeća, postao je žrtva
najužasnije demonske obmane. Prvobitno, on je upao u visokoumlje, a
zatim je zbog visokoumlja potpao pod osobit utjecaj lukavog duha.
Đavao, oslanjajući se na proizvoljno visokoumlje monaha, trudio se
da u njemu razvije tu slabost, da preko sazrelog i osnaženog
visokoumlja konačno monaha podčini sebi i uvuče ga u pogibelj
duše. Potpomognut demonom, monah je dostigao samo do nesretnog
napretka, da je mogao bosim nogama stajati na usijanom uglju, i
stojeći na njemu, izgovarati čitavu molitvu Gospodinovu Oče
naš.
Podrazumijeva
se: ljudi koji nisu imali duhovno rasuđivanje vidjeli su u tom djelu
čudo Božje, izuzetnu svetost monaha, silu molitve Gospodinove, i
pohvalama su proslavljali monaha, razvijajući u njemu oholost i
pomažući mu da se uništi. Tu nije bilo ni čuda Božjeg ni
svetosti monaha: sila molitve Gospodinove tu nije djelovala: tu je
djelovao sotona, oslanjajući se na samoobmanu čovjeka, na njegovu
pogrešno usmjerenu volju; tu je djelovala demonska obmana. Pitat ćeš
kakav je pak značaj imala molitva Gospodinova u demonskom
djelovanju? Pa, obmanuti ju je izgovarao i njoj pripisivao čudo koje
se događalo. Očigledno: molitva Gospodinova nije imala tu nikakvog
udjela: obmanuti je, zbog vlastite proizvoljnosti, zbog vlastite
samoobmane i zbog demonske obmane, upotrijebio protiv sebe duhovni
mač koji je ljudima dan na spasenje. Zablude i samoobmane heretika
uvijek su se krile iza zloupotrebe riječi Božje, krile su se s
profinjenim lukavstvom: i u događaju koji smo pripovijedali, ljudska
zabluda i demonska obmana su se podmuklo prikrivale iza molitve
Gospodinove, s istim tim ciljem. Nesretni monah je smatrao da bosim
nogama stoji na usijanom uglju djelovanjem molitve Gospodinove, zbog
čistoće i uzvišenosti svog podvižničkog života, a on je na
njemu stajao pomoću demonskog djelovanja. Upravo na taj način,
samoobmana i demonska obmana se ponekad prikrivaju, tobože pod
djelovanjem Isusove molitve, a neznanje djelovanju te najsvetije
molitve pripisuje ono što treba pripisivati zajedničkom djelovanju
sotone i čovjeka, čovjeka koji se predao rukovođenju sotone.
Spomenuti egipatski monah je iz uobražene svetosti prešao u
neukroćeno sladostrašće, a zatim u potpuni poremećaj uma, i
bacivši se u užarenu peć zajedničkog kupatila, izgorio je. Kako
izgleda: ili ga je obuzeo očaj, ili mu se u peći ukazalo nekakvo
priviđenje koje ga je prevarilo.[42]
Učenik: Što je to u
čovjeku, koji su to uvjeti u njemu samom, koji ga čine sposobnim za
obmanu?
Starac: Časni Grigorije Sinait kaže: Uopće, jedan je
razlog obmane, a to je oholost.[43] U ljudskoj oholosti koja je
samoobmana, đavao nalazi sebi pogodno pristanište, i svoju
samoobmanu sjedinjuje ljudskoj samoobmani. Svaki čovjek je, više
ili manje, sklon obmani: zato što sama
čista ljudska priroda ima u sebi nešto oholo.
[44]
Upozorenja
otaca su osnovana! Treba biti oprezan, treba se vrlo čuvati
samoobmane i obmane. U naše vrijeme, pri potpunoj oskudici od Boga
nadahnutih učitelja, potrebna je posebna opreznost, posebna pažnja
nad sobom. One su potrebne pri svim monaškim podvizima: najviše su
potrebne pri molitvenom podvigu, koji je od svih podviga –
najuzvišeniji, najspasonosniji za dušu i najizloženiji napadima
neprijatelja.[45] Provodite
u strahu vrijeme vašeg života u progonstvu
(1
Pt 1,17), u zavjet ostavlja apostol. Bavljenje Isusovom molitvom ima
svoj početak, svoju postupnost, svoj beskrajni kraj. Nužno je to
bavljenje početi od početka, a ne od sredine i ne od kraja. Njegova
svetost Kalist, konstantinopoljski patrijarh, oslikavajući duhovne
plodove te molitve, kaže: ''Nitko, od neupućenih u tajne ili od
onih kojima je još potrebna mliječna hrana, koji čuje uzvišeno
učenje o milosnom djelovanju molitve, da se ne usudi da mu se
približi. Takav neblagovremeni pokušaj je zabranjen. One koji
posegnu za njim, i koji prijevremeno traže ono što dolazi u svoje
vrijeme, koji se trude da uđu u pristanište bestrasnosti iz
okruženja koje mu ne priliči, oci promatraju, ne drukčije, već
kao poremećene umom. Nemoguće je da čita knjigu onaj koji još
nije naučio slova.''[46]
Učenik: Što znači početi
bavljenje Isusovom molitvom od sredine i kraja, a što znači početi
to bavljenje od početka?
Starac: Od sredine počinju oni
početnici koji pročitavši u otačkim spisima uputu za bavljenje
Isusovom molitvom, koje su oci predali bezmolvnicima (oni koji žive
u miru i tišini u usamljenosti), tj. monasima koji su već vrlo
napredovali u monaškom podvigu, nepromišljeno primaju to uputu kao rukovođenje u svom djelovanju. Od sredine počinju oni koji se
bez ikakve prethodne pripreme trude da uđu umom u hram srca, i
odatle da uznose molitvu. Od kraja počinju oni koji traže da odmah
otkriju u sebi milosnu slast molitve i ostala njena milosna
djelovanja. Potrebno je početi od početka, tj. vršiti molitvu s
pažnjom
i strahopoštovanjem,
u
cilju
pokajanja,
brinući
se jedino o tome da ta tri svojstva neprekidno budu prisutna u
molitvi. Tako i sveti Ivan Ljestvenik, taj veliki djelatnik milosne
molitve srca, određuje onima koji se nalaze u poslušnosti pažljivu
molitvu, a onima koji su sazreli za bezmolvije (život u miru i
tišini u usamljenosti) molitvu srca. On smatra da je za prve
nemoguća molitva kojoj je strana rasijanost, a od drugih on traži
takvu molitvu.[47] U društvu ljudi, treba se moliti samo umom, a
pojedinačno – i umom i ustima, donekle naglas sam sa sobom.[48]
Osobita briga, najsavjesnija briga treba se poduzeti u vezi
blagoustrojenja moralnog života prema učenju Evanđelja. Iskustvo
neće usporiti otkrivanje najprisnije veze između zapovijedi
Evanđelja i Isusove molitve umu onoga koji se moli. Te zapovijedi su
za tu molitvu ono što je ulje za svjetiljku koja gori; bez ulja,
svjetiljka se ne može upaliti, u nedostatku ulja, ona ne može
gorjeti: ona se gasi, šireći oko sebe neugodni dim. Moralnost po
učenju Evanđelja lako se stvara obavljanjem manastirskih
poslušnosti, kad se te poslušnosti obavljaju s onim razumom s kojim
su sveti Oci zapovjedili da se obavljaju. Istinska poslušnost je
osnova i zakonita vrata istinskog bezmolvija (život u miru i tišini
u usamljenosti).[49] Istinsko bezmolvije se sastoji u usvajanju
Isusove molitve srcem – i neki od svetih otaca su izvršili veliki
podvig bezmolvija srca i zatvorništva, okruženi ljudskim
žamorom.[50] Jedino na moralnosti, koja je blagoustrojena po
zapovijedima Evanđelja, jedino na tom tvrdom evanđeoskom kamenu,
može biti podignut veličanstveni, sveti, netvarni hram bogougodne
molitve. Uzaludan je trud onoga koji zida na pijesku: na lakoj,
prevrtljivoj moralnosti (Mt 7,26). Moral, doveden u skladan,
pristojan red, čvrsto povezan s navikom izvršavanja evanđeoskih
zapovijedi, može se usporediti s nelomljivom srebrnom ili zlatnom posudom, koja je, jedna jedina, sposobna da dostojno primi i pouzdano
sačuva u sebi neprocjenjivo duhovno miro tj. molitvu.
Sveti Simeon
Novi Bogoslov, rasuđujući o neuspjehu molitvenog podviga koji se
događa i o korovu obmane, koji iz njega niče, uzrok neuspjeha
molitve i obmane pripisuje ne držanju ispravnosti i postupnosti u
podvigu. ''Onaj koji hoće da uziđe'' – govori Bogoslov – ''na
visine molitvenog napredovanja, neka ne počinje da ide odozgor
nadolje, već da se uspinje odozdo nagore, prvo na prvu stepenicu
ljestvice, zatim na drugu, dalje na treću, i na kraju na četvrtu.
Na taj način, svatko može ustati sa zemlje i uzići na nebo. Prvo,
on
je dužan da čini podvig, da ukroti i umanji strasti. Drugo,
on
je dužan da se vježba u pjevanju psalama, tj. u molitvi usta: kad
se umanje strasti, tada se molitva, koja prirodno donosi veselje i
slast jeziku, smatra blagougodnom Bogu. Treće,
on
je dužan da se bavi umnom molitvom.'' Ovdje se podrazumijeva molitva
koja se vrši umom u srcu: pažljivu molitvu početnika, uz
suosjećanje srca, oci rijetko udostoje naziva umne molitve,
radije je ubrajaju u usne. ''Četvrto,
on
je dužan da uzlazi k viđenju. Prvo pripada početnicima, drugo –
onima koji rastu u napredovanju, treće – onima koji su
dostigli krajnje napredovanje, a četvrto – savršenima.'' Dalje,
Bogoslov govori da su i oni koji čine podvig radi umanjivanja
strasti dužni da se obučavaju u čuvanju srca i pažljivoj Isusovoj
molitvi, suglasno njihovom ustrojstvu.[51] U manastirima Pahomija
Velikog, koji su stvarali najuzvišenije djelatnike umne molitve,
svatko tko je tek stupio u manastir, prvo se bavio tjelesnim
trudovima, pod rukovođenjem starca, tokom tri godine. Tjelesnim
trudovima, čestim upućivanjem od starca, svakodnevnom ispoviješću
izvanjske i unutrašnje djelatnosti, odsijecanjem volje, krotile su se
strasti, snažno i brzo, donoseći i umu i srcu znatnu čistoću. Pri
vježbanju u trudovima početniku se davao poredak molitve, kakav
njemu odgovara. Po isteku tri godine, od početnika se tražilo da
napamet nauče čitavo Evanđelje i Psaltir, a od sposobnih i čitavo
Sveto pismo, što neobično razvija pažljivu usnu molitvu. Već
poslije toga, počinjalo je tajno učenje umne molitve: ono je
izobilno tumačeno i Novim i Starim zavjetom.[52] Na taj način
monasi su uvođeni u pravilno shvaćanje umne molitve i pravilno
vježbanje u njoj. Zbog pouzdanog temelja i ispravnosti u vježbanju
– dolazilo je do zadivljujućeg napredovanja.[53]
Učenik:
Postoji li neko pouzdano sredstvo da se sačuvaš od obmane uopće,
pri svim monaškim podvizima, a najviše, pri bavljenju Isusovom
molitvom?
Starac: Kao što je oholost uopće uzrok obmane:
tako poniznost – vrlina, koja je direktno suprotna oholosti –
služi kao pouzdana predostrožnost i zaštita od obmane. Sveti Ivan
Ljestvičar je nazvao poniznost pogubljenjem
strasti.[54]
Očigledno
da, kod onog kod kojeg ne djeluju strasti, kod kojega su ukroćene
strasti, ne može djelovati ni obmana: zato što je obmana
strasna i pristrana naklonost duše k laži na osnovu oholosti.
Pri
bavljenju Isusovom molitvom i molitvom uopće, potpuna i sasvim
pouzdana zaštita je vid poniznosti, koji se naziva plač.
Plač
je iskreno osjećanje pokajanja, spasonosne tuge zbog grešnosti i
raznolikih, punobrojnih slabosti čovjeka. Plač je duh
skrušen, srce skrušeno i ponizno,
koje
Bog neće
odbaciti (Ps
50,19), tj. neće ga predati u vlast i porugu demona, kao što im se
predaje srce oholo, ispunjeno umišljenošću, uobraženošću,
sujetom. Plač je ta jedinstvena žrtva koju Bog prima od palog
ljudskog duha, prije obnove ljudskog duha Svetim Božjim Duhom. Neka
naša molitva bude prožeta osjećajem pokajanja, neka se sjedini s
plačem – i obmana nikada neće djelovati u nama. Sveti Grigorije
Sinait, u posljednjem članku svog djela,[55] u kojem je za nositelje
podviga (podvižnike) izložio molitvu predostrožnosti od obmane
pogubne za dušu, kaže: ''Nije mali trud dostići pravu istinu,
i postati čist od svega što se protivi milosti: zato što đavao
obično pokazuje, posebno pred početnicima, svoju obmanu u vidu
istine, dajući nečastivome duhovni izgled. Iz tog razloga, onaj
koji čini podvig u bezmolviju da dostigne čistu molitvu, dužan je
da ide mislenim putem molitve, s velikim trepetom i plačem, tražeći
pouke od iskusnih, da uvijek plače zbog svojih grijeha, tuguje i
strahuje, da ne bude podvrgnut mukama, ili otpao od Boga, da se ne
odvoji od Njega u ovom ili budućem životu (vijeku). Ako đavao
uvidi da podvižnik živi u plaču: tada on neće boraviti s njim, ne
trpeći poniznost koja dolazi od plača. Veliko oružje je imati pri
molitvi i plač. Neobmanuta molitva sastoji se u toplini pri Isusovoj
molitvi, koja (Isusova molitva) i polaže vatru na tlo našeg srca, u
toplini koja spaljuje strasti kao trnje, stvarajući u duši radost i
mir. Ta toplina ne dolazi ni s desna ni s lijeva, ni odozgor, već
boravi u samom srcu, kao izvor vode Životvornog Duha.[56] Zaželi da
nađeš i u srcu stekneš jedino nju, čuvaj svoj um uvijek bez
maštanja, daleko od razmišljanja i pomisli, i nemoj se bojati. Onaj
koji je rekao:
Ne bojte se, ja sam, ne plašite se!
(Mt
14,27), On je s nama. On je Onaj kojega mi tražimo. On nas uvijek
štiti, i mi ne treba nikada da se plašimo ili uzdišemo kad
prizivamo Boga. Ako su neki i otišli stranputicom, podvrgavši se
oštećenju uma, znaj da su se oni tome podvrgli zbog samovolje i
visokoumlja.'' Sada, zbog potpunog nedostatka duhonosnih učitelja,
nositelj podviga (podvižnik) molitve je prisiljen da se rukovodi
isključivo Svetim pismom i djelima Otaca.[57] To je daleko teže, i novi razlog za dvostruki plač!
BILJEŠKE:
1. Starcem se naziva monah u manastiru koji rukovodi i poučava druge monahe.
2. Predgovor shimonaha Bazilija Poljanomerulskog na poglavlja blaženog Filoteja Sinajskog. Život i spisi moldavskog starca, Pajsija Veličkovskog, izdanje Optinske pustinje, Moskva 1847. godine.
3. Pouka 32. Izdanje 1844. godine, Moskva. Starac Serafin je rođen 1759.godine, stupio je u bratstvo Sarovske pustinje 1778. godine, upokojio se 1833.godine, 2. siječnja.
4. Ovo svjedočanstvo je dobiveno od same osobe koja je bila savjetovana, sad arhimandrita Nikona, nadstojnika prvoklasnog Georgijevskog Balaklavskog manastira (1866. godine).
5. Skitski paterik.
6. Pouka o trezvenoumlju Nikifora monaha, Dobrotoljublje, tom 2.
7. Sveti Isihije Jeruzalemski, Pouka o trezvenoumlju, Dobrotoljublje, tom 2.
8. Pouka o trezvenoumlju, Dobrotoljublje, tom 2.
9. Po tumačenju svetog Isihija, Pouka o trezvenomlju, glava 2.
10. Odgovor 210.
11. Pouka 56.
12. Pouka 58.
13. Pouka o trezvenoumlju, sveti Izak Sirijski, gl. 21, 28, 109, 182, 168.
14. Isto.
15. Isto.
16. Isto.
17. Isto.
18. Pouka o trezvenoumlju, sveti Izak Sirijski, gl. 115,159.
19. Isto.
20. Skitski ustav, Pouka 1.
21. Pouka o trezvenoumlju, sveti Isihije, gl. 110, slično s gl. 109.
22. Časni Kalist i Ignacije Ksantopul, gl. 98. Dobrotoljublje, tom 2.
23. Časni Kasijan Rimljanin, Drugi razgovor o rasuđivanju; blaženi Nikifor Atonski, Dobrotoljublje, tom 2, i mnogi drugi oci.
24. Časni Nil Sinajski, O molitvi, glave 17,18, 142, Dobrotoljublje, tom 4.
25. Ljestvica, Pouka 28, gl. 10.
26. Časni otac Dorotej, Životopis časnog Doroteja, časni Grigorije Sinait, Dobrotoljublje, tom 1.
27. O bezmolviju, Kalist i Ignacije Ksantopul, gl 10, Dobrotoljublje, tom 2.
28. Mi ćemo ime Gospodina Boga našeg prizvati – ova rečenica je prevedena s crkvenoslavenskog teksta. Nalazi se u crkvenoslavenskoj Bibliji, Ps 19,8.
29. Sinedrion je naziv za vrhovni duhovni sud Židova.
30. Ako vam i mi ili anđeo s neba propovijeda Evanđelje drukčije nego što vam propovijedasmo, anatema da bude! Kao što smo već rekli, sada opet velim: ako vam neko propovijeda Evanđelje drukčije nego što primiste, anatema da bude.
31. Pouka 38, gl. 1.
32. Kalist i Ignacije Ksantopuli, O bezmolviju i molitvi, Dobrotoljublje,tom 1.
33. Časni Simeon Novi Bogoslov, gl. 32, Dobrotoljublje, tom 1.
34. Isto.
35. Časni Simeon Novi Bogoslov, gl. 70,71,72, Dobrotoljublje, tom 1.
36. Ljestvica, Pouka 21. gl. 7, Pouka 15, gl. 55. Pouka o trezvenoumlju, sveti Isihije, gl. 28, 39, 62 i dr. Časni Nil Sorski, Pouka 5, O bludnim pomislima.
37. Časni Kalist i Ignacije, gl. 10, Dobrotoljublje, tom 2.
38. Psaltir s posljedovanjem.
39. Optinska pustinja je učinila najveću uslugu domaćem monaštvu prevođenjem mnogih otačkih spisa o monaškom duhovnom podvigu s grčkog na ruski, koji su dijelom izdavani na slavenskom jeziku. Ovdje treba da spomenemo, između blagoslova, ime počivšeg, blaženog starca spomenute pustinje, shijeromonaha Makarija, koji se nalazio na čelu tog dijela.
40. Isto.
41. Pouka 7, glava 9
42. Četi minej, Životopis časnog Pahomija Velikog, 15. svibanj.
43. 131. glava, Dobrotoljublje, tom 1.
44. Časni Makarije Veliki, Pouka 7, gl. 4.
45. Časni Makarije Veliki, Pouka 3, glava 2.
46. Glave o molitvi, gl. 8, Dobrotoljublje, tom 2.
47. Ljestvica, Pouka 4, gl. 93, Pouka 27, gl. 6,46,60,61,62.
48. Njegova svetost Kalist, O molitvi ukratko, Dobrotoljublje, tom 4.
49. Sveti Kalist i Ignacije Ksantopuli, gl. 15, Dobrotoljublje, tom 2.
50. Takvi su bili: Aleksej Čovjek Božji (17/30. ožujka), sveti Ivan Kušnik (15/28. siječnja), časni Vitalije monah i drugi..
51. Pouka o tri vida pažnje i molitve, u djelu o trećem vidu, na kraju pouke. – Ljestvica, Pouka 27, gl. 33.
52. Ovo saznajemo iz spisa časnog Kasijana Rimljanina, časnog Orsisija, časnog Izaije Pustinjaka i drugih svetih monaha koji su dobili monaško obrazovanje u egipatskim manastirima.
53. Posuđeno iz pripovijedanja časnog Kasijana Rimljanina.
54. Ljestvica, zaglavlje 25. Pouke.
55. Dobrotoljublje, tom 1.
56. Duhovna toplina je svojstvo samo vrlo naprednih monaha, koji se podvizavaju u bezmolviju (život u miru i tišini u usamljenosti), za koje je i napisana čitava knjiga svetog Grigorija Sinaita, a nikako nije svojstvo početnika. Početnici treba da budu zadovoljni ako se budu molili s pažnjom i plačem iz srca. O toplini pogleda; u ''Pouci o Isusovoj molitvi'', Asketski ogledi, tom 2.
57. Časni Nil Sorski, predgovor predaji.
DRUGI DIO
O OBMANI
Učenik: Kaži mi pravo i detaljno shvaćanje obmane. Što je to obmana?
Starac: Obmana je povreda ljudske prirode lažju. Obmana je stanje svih ljudi, bez izuzetka, nastalo zbog pada naših praroditelja Adama i Eve. Svi smo mi u obmani.[1] Saznanje o tome je najbolja zaštita od obmane. Najveća obmana je smatrati sebe slobodnim od obmane. Svi smo mi obmanuti, svi smo zavedeni, svi se nalazimo u lažnom stanju i potrebno nam je oslobođenje istinom. Istina je Gospodin naš Isus Krist (Iv 8,32; 14,6). Priklonimo se toj Istini vjerom u nju; zavapimo molitvom k toj Istini, i ona će nas izvući iz propasti samoobmane i demonske obmane.
Jadno je naše stanje! Ono je tamnica, iz koje molimo da se izvede naša duša, da se ispovijedamo Imenu Gospodinovom (Ps 141,8). Ono je ta tamna zemlja u koju je svrgnut naš život zbog neprijatelja koji nam je pozavidio i protjerao nas (Ps 142,3). Naše stanje je tjelesno mudrovanje (Rim 8,6) i lažno nazvani razum (1 Tim 6,20), kojima je zaražen sav svijet, koji ne priznaje svoju bolest, proglašavajući je zdravljem u procvatu. Ono je tijelo i krv koji ne mogu naslijediti Kraljevstva Božjega (1 Kor 15,50). Ono je vječna smrt, koju je izliječio i uništio Gospodin Isus, koji je uskrsenje i život (Iv 11,25). Takvo je naše stanje. Pogled na njega je novi razlog za plač. Plačući zavapimo Gospodinu Isusu, da nas izvede iz tamnice, izvuče nas iz zemaljske propasti, istrgne iz usta smrti. ''Gospodin naš Isus Krist'', kaže časni Simeon Novi Bogoslov, ''zato je i sišao nama, jer je zaželio izvući nas iz ropstva i iz najvećeg zla tj. obmane.''[2]
Učenik: To objašnjenje je nedostupno za moja shvaćanja: potrebno mi je prostije objašnjenje, bliže mom razumijevanju.
Starac:
Kao sredstvo za pogubljenje ljudskog roda pali anđeo je upotrijebio
laž (Post
3,5). Iz tog razloga, Gospodin je đavla nazvao lažljivcem
i ocem laži i ubojicom čovjeka od početka (Iv
8,44). Shvaćanje o laži, Gospodin je tijesno povezao sa shvaćanjem
o ubojstvu čovjeka: zato što je ovo posljednje neizostavna
posljedica prvog. Riječ ''od
početka''
ukazuje
na to da je laž, od samog početka, poslužila đavlu kao oružje za
ubojstvo čovjeka i neprekidno mu služi kao oružje za ubojstvo
čovjeka, za pogubljenje ljudi. Početak zla je lažna misao! Izvor
samoobmane i demonske obmane je lažna misao! Uzrok raznih povreda i
pogibelji je lažna misao! Posredstvom laži, đavao je vječnom
smrću porazio čovječanstvo, u samom njegovom korijenu, u
praroditeljima. Naši praroditelji su se prevarili
(obmanuli),
tj.
priznali su laž za istinu, i prihvativši laž pod maskom istine,
neizlječivo su sebe povrijedili smrtonosnim grijehom, što je
posvjedočila i naša pramajka Eva. Zmija
me prevari – rekla
je ona – te jedoh
(Post
3,13). Od tog vremena, naša priroda, zaražena otrovom zla,
svojevoljno
i
nehotično teži
k zlu, koje unakaženoj volji, iskvarenom razumu i iskvarenom
osjećaju srca izgleda kao dobro i naslada. Svojevoljno:
zato što mi još uvijek imamo ostatke slobode u izboru dobra i
zla.
Nehotično:
zato što taj ostatak slobode ne djeluje kao puna sloboda; on djeluje
neodvojivo od utjecaja grešne povrede. Mi se rodimo kao takvi; mi ne
možemo da ne budemo takvi: i zato se svi mi, bez ikakvog izuzetka,
nalazimo u stanju samoobmane i demonske obmane. Iz tog pogleda na
stanje ljudi u odnosu prema dobru i zlu, na stanje koje neizbježno
pripada svakom čovjeku, proizlazi slijedeće određenje obmane, koje
ga objašnjava, prožimajući sve: obmana
je usvajanje laži od strane čovjeka, koju on prima za istinu.
Obmana
prvobitno djeluje na način mišljenja, i kad je prihvaćena, kad je
preokrenula način mišljenja, ona se odmah prenosi na srce, izokreće
osjećaje srca; ovladavši bićem čovjeka, ona se rasprostire na svu
njegovu djelatnost, truje samo tijelo koje je Tvorac neraskidivo
povezao s dušom. Stanje obmane je stanje pogibelji ili vječne
smrti.
Od vremena čovjekovog pada, đavao je dobio neprekidno
slobodan pristup k njemu.[3] Đavao ima pravo na taj pristup: čovjek
se svojevoljno podvrgnuo njegovoj vlasti, podčinjenosti njemu,
odbacivši povinovanje Bogu. Bog je otkupio čovjeka. Otkupljenom
čovjeku je dana sloboda da se povinuje ili Bogu ili đavlu, a da ta
sloboda bude neusiljena, đavlu je ostavljen pristup k čovjeku. Vrlo
je prirodno što đavao koristi sve snage da zadrži čovjeka u
ranijem odnosu prema sebi, ili čak da ga dovede u još veću
porobljenost. Zbog toga on koristi svoje ranije i svagdašnje oružje
tj. laž. On se trudi da nas zavede i obmani, oslanjajući se na naše
stanje samoobmane, naše strasti – te bolesne sklonosti – on
pokreće; njihovim pogubnim potrebama daje ugodan izgled, trudi se da
nas privoli na udovoljavanje strastima. Onaj koji je vjeran Božjoj
Riječi, ne dopušta sebi to udovoljavanje, kroti strasti, odbacuje
napade neprijatelja (Jak 4,7): djeluje rukovodeći se Evanđeljem
protiv vlastite samoobmane, kroti strasti i tako, malo-pomalo,
uništava utjecaj palih duhova na sebe i, malo - pomalo, izlazi iz
stanja obmane u oblast istine i slobode (Iv 8,32), čija punoća se
ostvaruje osjenjivanjem milošću Božjom. Onaj koji nije vjeran
Kristovom učenju, koji slijedi svoju volju i razum, pokorava se
neprijatelju, i iz stanja samoobmane prelazi u stanje demonske
obmane, gubi ostatke svoje slobode, stupa u potpunu podčinjenost
đavlu. Stanje ljudi u demonskoj obmani biva vrlo raznoliko, prema
strasti kojom je čovjek zaveden i porobljen, prema stupnju u kojem
je čovjek porobljen strašću. Ali svi koji su upali u demonsku
obmanu, tj. koji su razvijanjem vlastite samoobmane stupili u općenje
s đavlom, i u porobljenost njemu – nalaze se u obmani, oni su
hramovi i oružja demona, žrtve vječne smrti: života u paklenim
tamnicama.
Učenik: Nabroji vidove demonske obmane, koja
proizlazi iz nepravilnog bavljenja molitvom.
Starac: Svi
vidovi demonske obmane, kojima se podvrgava podvižnik molitve,
izniču iz toga što u osnovu molitve nije položeno pokajanje, što
pokajanje nije postalo izvor, duša i cilj molitve. ''Ako netko'' –
govori časni Grigorije Sinait, u ranije navedenom članku – ''sa
samopouzdanjem, zasnovanom na mašti,[4] mašta da će dostići
uzvišena molitvena stanja, i stekao je revnost, ne istinitu već
sotonsku: njega đavao lako vezuje u svoje mreže, kao svog slugu.''
Svatko tko se trudi da uđe u brak sa Sinom Božjim, bez čistih i
svijetlih haljina, pripremljenih pokajanjem, već pravo u svojim
dronjcima, u stanju palosti, grješnosti i samoobmane, izbacuje se
napolje, u tamu naj dublju: u demonsku obmanu. Spasitelj onome koji
je pozvan na tajno svećenstvo govori: Savjetujem
ti da kupiš od mene zlata ognjem žeženoga, da se obogatiš; i
bijele haljine, da se obučeš, te da se ne pokaže sramota golotinje
tvoje; i masti suza
da pomažeš
čulne
oči svoje
i
oči uma, da vidiš.
Ja one koje ljubim
korim i popravljam; zato revnuj, i pokaj se (Otk
3,18-19).
Pokajanje, i sve iz čega se ono sastoji, kao što je:
skrušenost ili nemoć duha, plač srca (umilenje), suze, samoosuda,
sjećanje na smrt i predosjećaj smrti, Božjeg suda i vječnih muka,
osjećaj prisustva Božjeg, strah Božji – su darovi Božji, vrlo
skupi darovi, prvobitni i osnovni darovi, zalog najviših i vječnih
darova. Ako se oni prethodno ne zadobiju, nemoguće je zadobiti
posljednje darove. ''Bez obzira kako uzvišeni bili naši podvizi'' –
rekao je sveti Ivan Ljestvičar, ''ako mi nismo stekli raskajanost (skrušenost) srca, onda su ti podvizi bili lažni i uzaludni.''[5] Pokajanje,
skrušenost duha, plač, su znaci i svjedočanstvo pravilnosti
molitvenog podviga; njihovo odsustvo je – znak skretanja u
pogrešnom smjeru, znak samoobmane, obmane što besplodnosti. Jedno
ili drugo, tj. obmana ili besplodnost, čine neizbježnu posljedicu
nepravilnog bavljenja molitvom, a nepravilno bavljenje molitvom je
neodvojivo od samoobmane.
Najopasniji nepravilni način molitve je
u tome kad onaj koji se moli snagom svoje mašte stvara maštanja ili
slike, naizgled ih pozajmljujući iz Svetog pisma, a u stvari iz svog
vlastitog stanja, iz svog pada, iz svoje grješnosti, iz svoje
samoobmane: tim slikama on laska svojoj taštini, svojoj sujeti, svom
visokoumlju, svojoj oholosti, obmanjuje sebe. Očigledno je da sve
što je stvoreno maštom naše pale prirode, koja je iskvarena padom
prirode, u stvari ne postoji – da je izmišljotina i laž, koje su
jedino svojstvene, koje su jedino voljene od strane palog anđela.
Onaj koji mašta od prvog koraka na molitvenom putu izlazi iz oblasti
istine, ulazi u oblast laži, u oblast sotone i dragovoljno se
podčinjava utjecaju sotone. Sveti Simeon Novi Bogoslov ovako opisuje
molitvu onoga koji mašta i njene plodove: ''On uznosi na nebo ruke,
oči i um, i u svome umu zamišlja'', poput Klopštoka i Miltona –
''božansko savjetovanje, nebeska blaga, činove svetih anđela,
naselja svetih, ukratko, u svojoj mašti sabire sve što je slušao u
božanskom Pismu, i razmatra to u vrijeme molitve, gleda na nebo, i
svim tim pobuđuje svoju dušu na božanske želje i ljubav, ponekad
prolijeva suze i plače. Na taj način, njegovo srce se malo-pomalo
razmeće, ne shvaćajući to umom; on misli da je ono što on čini
plod božanske milosti zbog njegove utjehe, i moli Boga, da ga
udostoji da uvijek boravi u tom djelovanju. To je znak obmane. Takav
čovjek, čak i ako bude živio u miru i tišini u usamljenosti
savršenim životom u usamljenosti, ne može a da se ne izloži
pomahnitalosti uma i silasku s uma. Ako se pak njemu to ne dogodi,
ipak je za njega nemoguće da ikada dostigne duhovni razum i vrlinu
ili bestrasnost. Na taj način su se obmanuli oni koji su vidjeli
svjetlost i sijanje ovim tjelesnim očima, koji su osjetili miomiris
svojim čulom mirisa, čuli glasove svojim ušima. Jedni od njih su
pobješnjeli, i oštećenog uma prelazili s mjesta na mjesto; drugi su
primili demona koji se pretvorio u svijetlog anđela, obmanuli se i
ostali nepopravljivi do kraja, ne prihvaćajući savjet nikoga od
braće; neki od njih, podučeni od đavla, ubili su se; neki su se
bacili u provalije; neki su se udavili. I tko može nabrojati razne
prevare đavla, kojima on vara, i koje je nemoguće iskazati?
Uostalom, iz onoga što smo rekli, svaki razuman čovjek može
naučiti kakva šteta dolazi od takvog vida molitve. Ako netko od
onih koji ga prakticiraju i ne bude podvrgnut nekoj od gore navedenih
nesreća, zbog suživota s braćom, zato što se takvim nesrećama
najčešće izlažu pustinjaci, koji žive usamljeno, on ipak
bezuspješno živi svoj život.''[6]
Svi sveti oci, koji su
opisivali podvig umne molitve, zabranjuju ne samo da se stvaraju
svojevoljna maštanja već i to da se svojevoljno i suosjeća s
maštanjima i priviđenjima, koja se mogu neočekivano pojaviti pred
nama, nezavisno od naše želje. I to se događa u molitvenom
podvigu, osobito u miru i tišini u usamljenosti ili bezmolviju.
''Nikako ne primaj'' – kaže časni Grigorije Sinait – ''ako
nešto ugledaš, čulnim očima ili umom, izvan ili unutar tebe,
makar to bio i lik Kristov, ili anđela, ili nekog svetog, ili ako ti
se prikaže svjetlost, itd. Budi pažljiv i oprezan! Nemoj dozvoliti
sebi da povjeruješ bilo čemu, nemoj da pokažeš suosjećanje ili
suglasnost, nemoj brzo povjerovati prizoru, čak i ako je istinit i
dobar: ostani hladan i dalek prema njemu, neprekidno čuvajući svoj
um bez viđenja, ne dozvoljavajući mu da stvara iz sebe ikakvu sliku
i da utisne u sebe ikakvu sliku. Onaj koji vidi nešto u mislima ili
čulno, čak i ako je to od Boga, i koji to prima, lako upada u
obmanu, kao onaj koji prima prizore brzo i lakomisleno. Početnik je
dužan da svu pažnju usmjeri jedino na djelovanje srca, da jedino to
djelovanje smatra neobmanutim, a drugo da ne prima dok ne stupi u
bestrasnost. Bog se ne srdi na onoga koji se plaši obmane i koji s
krajnjom obazrivošću pazi i bdije nad sobom, čak ako i ne primi
nešto što je poslano od Boga, ne razmotrivši ono što je poslano
sa svom brižljivošću i opreznošću; naprotiv, Bog pohvaljuje
takvog za njegovu razumnost i razboritost.''[7] Sveti Amfilohije,
koji je stupio u monaštvo u mladosti, u zrelim godinama i starosti
se udostojao da provede usamljenički život u pustinji. Zatvorivši
se u pećinu, on se vježbao u miru i tišini u usamljenosti i
dostigao je veliki napredak. Kad se navršilo četrdeset
godina
njegovog pustinjačkog života, njemu se noću javio anđeo, i rekao:
''Amfilohije, idi u grad i napasaj duhovne ovce.'' Amfilohije je
boravio u pažnji nad sobom i nije se osvrnuo na tu zapovijed anđela.
Druge noći, ponovo se javio anđeo i ponovio je zapovijed, dodavši
da je ona od Boga. I ponovo se Amfilohije nije povinovao anđelu,
plašeći se da ne bude obmanut i sjećajući se riječi apostola
Pavla, da se i sotona pretvara u anđela svjetlosti (2 Kor 11,14).
Ali treće noći, ponovo se Amfilohiju javio anđeo, i uvjerivši
Amfilohija u sebe veličanjem Boga, koje je neizdrživo za odbačene
duhove, uzeo je starca za ruku, izveo ga iz kelije i priveo ga crkvi
koja se nalazila u blizini. Crkvena vrata su se otvorila sama od
sebe. Crkva se osvijetlila nebeskom svjetlošću: u njoj je bilo
prisutno mnoštvo svetih muževa u bijelim haljinama, s licima koja
su bila nalik na sunce. Oni su rukopoložili Amfilohija u biskupa
grada Ikonije.[8] U slučaju suprotnog ponašanja, Isakije i Nikita
Pečerski, novi i neiskusni u pustinjačkom životu, podvrgli su se
najužasnijoj nesreći, brzopleto povjerovavši priviđenju koje im
se javilo. Prvome se javilo mnoštvo demona u svjetlosti: jedan od
demona uzeo je lik Krista, a ostali izgled svetih anđela. Drugoga je
demon obmanuo prvo miomirisom i glasom, tobože Božjim, a zatim mu
se očigledno pojavio u vidu anđela.[9] Monasi iskusni u monaškom
životu, istinski sveti monasi, daleko više se čuvaju obmane,
daleko više su nepovjerljivi prema sebi nego početnici, a osobito
oni početnici koji su obuzeti zagrijanošću za podvig. S iskrenom
ljubavlju, časni Grigorije Sinait upozorava na obmanu onog koji živi
u miru i tišini u usamljenosti (bezmolvnika), za kojeg je i napisana
ova knjiga: ''Hoću da imaš jasno shvaćanje obmane; to želim s tim
ciljem, da se možeš zaštititi od obmane, da pri nastojanju, koje
nije osvjetljeno potrebnim viđenjem, sebi ne naneseš veliku štetu,
i ne pogubiš svoju dušu. Slobodna volja čovjeka se lako priklanja
općenju s našim neprijateljima, a osobito slobodna volja
neiskusnih, novih u podvigu, kojima još vladaju demoni.''[10] Kako
je to točno! Naginje i sklona je naša slobodna volja obmani: zato
što svaka obmana laska našoj taštini (sujeti) i oholosti. ''Demoni
se nalaze u blizini i okružuju početnike i samovoljne, šireći
mreže pomisli i pogubnih maštanja, pripremajući ponor pada. Grad
početnika'', tj. čitavo biće svakog od njih, ''još uvijek se
nalazi pod opsadom barbara. Nemoj se brzo predati, zbog
lakomislenosti, onome što ti se javlja, već ostani težak,
zadržavajući
dobro s puno razmatranja i odbacujući zlo. Znaj da su djelovanja
milosti jasna; demon ih ne može prenijeti; on ne može prenijeti ni
krotkost, ni mir, ni poniznost, ni mržnju prema svijetu; on ne kroti
strasti i slastoljublje, kao što to čini milost. Njegova djelovanja
su nadutost, uznositost, visokoumlje, strahovanje, jednom riječju,
svi oblici zloće. Po djelovanju možeš prepoznati svjetlost koja
zasja u tvojoj duši, je li ona Božja, ili je od sotone.''[11]
Potrebno je znati, da je takvo rasuđivanje svojstvo naprednih
monaha, a nikako početnika. Časni Sinait razgovara s početnikom,
ali s početnikom u bezmolvnom životu (životu koji se odvija u miru
i tišini u usamljenosti), koji je, međutim, i po boravljenju u
monaštvu i po tjelesnom uzrastu bio starac, kako se vidi iz
knjige.
Učenik: Da li ti se događalo da vidiš nekoga tko je
dospio u demonsku obmanu zbog razvijanja mašte prilikom bavljenja
molitvom?
Starac: Događalo se. Neki službenik, koji je živio
u Petrogradu, bavio se pojačanim molitvenim podvigom, i zbog njega
je dospio u neobično stanje. O svom podvigu i njegovim posljedicama,
on je otkrio tadašnjem protojereju crkve Pokrova Majke Božje, koja
se nalazi u Kolomnu. Protojerej, posjetivši neki manastir
Sankt-peterburške eparhije, molio je jednog od monaha tog manastira
da porazgovara sa službenikom. ''Neobično stanje u koje je
službenik dospio zbog podviga'', s pravom je govorio protojerej,
''lakše se može objasniti stanovnicima manastira, koji su bolje
upoznati s pojedinostima i slučajnostima asketskog podviga.'' Monah
se složio. Poslije nekog vremena, službenik je stigao u manastir.
Razgovoru s monahom sam prisustvovao i ja. Službenik je odmah počeo
govoriti o svojim viđenjima: da on neprekidno pri molitvi vidi
svjetlost koja dolazi od ikona, da osjeća miomiris, da u ustima
osjeća neuobičajenu slast, itd. Monah, obzirom da je saslušao to
pripovijedanje, upitao je službenika: ''Je li vam dolazila misao da
se ubijete?'' ''Svakako'', odgovorio je službenik: ''Ja bih već bio
bačen u Fontanu, da me nisu izvukli.'' Pokazalo se da je službenik
koristio način molitve koji je opisao sveti Simeon, i da je raspalio
maštu i krv, kad čovjek postaje vrlo sposoban za pojačan post i
bdijenje. Stanju samoobmane, koje je samovoljno izabrano, đavao je
pripojio svoje, tom stanju srodno, djelovanje, i ljudska samoobmana
je prešla u otvorenu demonsku obmanu. Službenik je vidio svjetlost
tjelesnim očima: miomiris i slast, koje je osjetio, također su bili
čulni. Nasuprot tome, viđenje svetih i njihova natprirodna stanja
su potpuno duhovna[12]: nositelj podviga (podvižnik) postaje
sposoban za njih, ali tek po otkrivanju očiju duše božanskom
milošću, kad oživljavaju i drugi osjećaji duše, koji su dotad
bili bez djelovanja[13]; i tjelesna čula svetih uzimaju učešće u
milosnom viđenju, ali onda kad tijelo pređe iz strasnog stanja u
bestrasno stanje. Monah je počeo savjetovati službenika da napusti
način molitve koji koristi, objašnjavajući i neispravnost načina
i neispravnost stanja, koje taj način donosi. Službenik se žestoko
usprotivio savjetu. ''Kako da se odreknem očigledne milosti'',
govorio je on.
Pažljivo slušajući pripovijedanje službenika o
sebi, ja sam osjetio neopisivu žalost prema njemu, a ujedno mi je
djelovao nekako smiješan. Na primjer, on je monahu postavio
slijedeće pitanje: ''Kad se u mojim ustima, od obilne slasti, umnoži
pljuvačka, ona počinje da kaplje na pod: zar to nije grešno?''
Istina: onaj koji se nalazi u demonskoj obmani pobuđuje sažaljenje
prema sebi, kao onaj koji nije pri sebi i nalazi se, umom i srcem, u
zarobljeništvu lukavog, odbačenog duha. Oni predstavljaju i
smiješan prizor: podsmijehu ih izlaže lukavi duh, koji je ovladao
njima, koji ih je doveo u stanje bezvrijednosti, obmanuvši ih
sujetom i visokoumljem. Obmanuti ne shvaćaju ni svoju porobljenost,
ni neobičnost svog ponašanja, bez obzira koliko očigledna bila ta
porobljenost, ta neobičnost ponašanja.
Zimu
1828/1829. godine, ja sam proveo u Plošćanskoj pustinji.[14] U to
vrijeme, tamo je živio starac koji se nalazio u obmani. On je
odsjekao sebi šaku, smatrajući da će time ispuniti evanđeosku
zapovijed, i govoreći svakome, tko je htio da ga sluša, da su od
odsječene ruke nastale svete moći, da se ona čuva i pobožno
poštuje u moskovskom Simonovom manastiru, i da on, starac, nalazeći
se u Plošćanskoj pustinji, na petsto vrsta od Simonova, osjeća kad
simonovski arhimandrit i braća ljube ruku. Starcu se događala
drhtavica, pri čemu je on počinjao vrlo glasno da sikće; on je tu
pojavu smatrao plodom molitve, ali promatračima je to izgledalo kao
iskvarenost, dostojna samo sažaljenja i smijeha. Djeca, koja su zbog
siromaštva živjela u manastiru, zabavljala su se tom pojavom i
imitirala su je pred starčevim očima. Starac se srdio, bacao se na
jednog, pa na drugoga dječaka, čupao ih za kosu. Nitko od uvaženih
monaha te obitelji nije mogao uvjeriti obmanutoga da se nalazi u
lažnom stanju, u duševnom rastrojstvu.
Kad je službenik otišao,
ja sam pitao monaha zašto mu je došla misao da pita službenika za
pokušaj samoubojstva? Monah je odgovorio: ''Kao što usred plača po
Bogu dolaze trenuci neuobičajenog umirivanja savjesti, tako i usred
lažne naslade, koju donosi demonska obmana, dolaze trenuci u kojima
obmana kao da se razotkriva, i dopušta da se okusi onakva kakva je.
Ti trenuci su užasni! Njihova gorčina i očaj koji ta gorčina
stvara su nepodnošljivi. Po tom stanju u koje obmana dovodi, bilo bi
lakše od svega da je obmanuti prepozna i da poduzme mjere da se
izliječi. Ajme! Početak obmane je oholost, a njen plod posve
izobilna oholost. Obmanuti, smatrajući sebe posudom božanske
milosti, prezire spasonosna upozorenja bližnjih, kako je to
primijetio sveti Simeon. Međutim, napadi očaja postaju sve snažniji
i snažniji: na kraju, očaj se pretvara u pomahnitalost uma, i
ovjenčava se samoubojstvom. Početkom ovog stoljeća, u Sofronijevoj
pustinji[15] podvig je činio shimonah Teodozije, koji je strogim,
uzvišenim životom zadobio poštovanje i bratstva i laika (mirjana).
Odjednom mu se prikazalo da je uznijet u raj. Po završetku viđenja,
otišao je nadstojniku (igumanu), podrobno mu ispričao o čudu, i
dodao izraze sažaljenja, jer je on u raju vidio samo sebe, a nije
video nikoga od braće. Ta crta je promakla pažnji nadstojnika: on
je sazvao braću, u skrušenosti duha im je prepričao viđenje
monaha, i savjetovao im usrdniji i bogougodniji život. Poslije nekog
vremena, u djelovanju shimonaha su počele da se pokazuju
neobičnosti. Stvar se završila tako što je on pronađen obješen u
svojoj keliji.''
Meni se dogodio slijedeći događaj koji je
vrijedan pažnje. Jednom me je posjetio atonski jeroshimonah, koji je
bio u Rusiji na saboru. Mi smo sjeli u moju keliju za primanje i on
je počeo da mi govori: ''Pomoli se za mene, oče: ja puno spavam i
puno jedem.'' Kad mi je on to govorio, ja sam osjetio žar koji iz
njega izlazi, zato sam mu i odgovorio: ''Ti ne jedeš puno, i ne
spavaš puno; ali zar nema nečega posebnog u tebi'', i molio sam ga
da uđe u moju unutrašnju keliju. Idući pred njim, i otvarajući
vrata unutrašnje kelije, ja sam misleno molio Boga da daruje mojoj
gladnoj duši da ima koristi od atonskog jeroshimonaha, ako je on
istinski sluga Božji. Istina: ja sam primijetio u njemu nešto
posebno. U unutrašnjoj keliji, mi smo ponovo sjeli radi razgovora, i
ja sam počeo da ga pitam: ''Učini milost, nauči me molitvi. Ti
živiš u prvom monaškom mjestu na zemlji, među tisućama monaha:
na takvom mjestu i u tako punobrojnom skupu monaha neizostavno mora
biti velikih molitvenika, koji poznaju molitveno tajnodjelovanje i
prenose ga bližnjima, po primjeru dva Grigorija, Sinaita i Palame,
po primjeru mnogih drugih atonskih svjetionika.'' Jeroshimonah se
odmah složio da bude moj učitelj i, o užasa, s najvećom
vatrenošću je počeo da mi prenosi gore spomenuti način ushićene,
zanesenjačke molitve. Vidim: on je strašno raspaljen! Kod njega su
raspaljeni i krv i mašta! On je samodovoljan, ushićen sobom, u
samoobmani, u obmani! Dopustivši mu da se iskaže, ja sam počeo
pomalo, u činu nastavnika, da mu izgnosim učenje svetih otaca o
molitvi, upućujući ga na Dobrotoljublje,
i
moleći ga da mi objasni to učenje.
Atonski monah se našao u
potpunoj nedoumici. Vidim, njemu je potpuno nepoznato učenje otaca o
molitvi! U nastavku razgovora, ja sam mu govorio: ''Vidi, starče,
ako ćeš živjeti u Petrogradu, nikako nemoj stanovati na najvišem
katu, neizostavno stanuj na najnižem.'' ''Zašto tako?'', pitao je
Atonac. ''Zato što'', odgovorio sam, ''ako anđeli namjere da te,
iznenada te obuzevši, prenesu iz Petrograda na Aton, i ponesu te s
najvišeg kata, ako padneš, na smrt ćeš nastradati: ako te pak
ponesu s najnižeg, i ako padneš, samo ćeš se povrijediti.''
''Zamisli'', odgovorio je Atonac, ''koliko puta mi je već, dok sam
stajao na molitvi, dolazila živa misao da će me anđeli obuzeti i
odnijeti me na Aton!'' Pokazalo se da jeroshimonah nosi verige,
gotovo da ne spava, uzima malo hrane, u tijelu osjeća takav žar da
mu zimi nije potrebna topla odjeća. Na kraju razgovora, došla mi je
misao da postupim na slijedeći način: počeo sam da molim Atonca,
da on, kao isposnik i podvižnik, na sebi provjeri savjet koji su
ostavili sveti oci, koji se sastoji u tome da umu u vrijeme molitve
treba da bude potpuno strano svako maštanje, i da se sav uroni u
pažnju na riječi molitve, da se zaključa i smjesti, po riječima
svetog Ivana Ljestvičara, u riječi molitve.[16] Pritom, srce obično
pomaže umu za dušu spasonosnim osjećajem tuge zbog grijeha, kako
je rekao časni Marko Podvižnik: ''Um, koji se nerasijano moli,
pritiskuje srce: srce
pak
skrušeno
i ponizno Bog neće odbaciti''(Ps
50,19).[17] ''Kad ti provjeriš na sebi'', rekao sam Atoncu, ''ti
reci i meni kakav je plod eksperimenta; jer meni samom je takav
eksperiment neugodan, zbog rasijanog života koji vodim.'' Atonac je
rado pristao na moj prijedlog. Kroz nekoliko dana, on mi dolazi, i
govori: ''Što si ti učinio sa mnom?'' ''A zašto'', upitao sam.
''Od kako sam pokušao da se molim s pažnjom, zaključavajući um u
riječi molitve: sva moja viđenja su propala, i više ne mogu da im
se vratim.''
Dalje u razgovoru s Atoncem, ja više nisam vidio onu
uobraženost i onu drskost, koje su bile vrlo primjetne kod njega
prilikom prvog susreta i koje se obično primjećuju kod ljudi koji
se nalaze u samoobmani, koji misle za sebe da su sveti ili da su
duhovno napredovali. Atonac je čak izrazio želju da posluša moj
ubogi savjet. Kad sam ga posavjetovao da se po izvanjskom načinu
života ne razlikuje od ostalih monaha, zato što takvo isticanje
sebe vodi u visokoumlje[18]: on je skinuo verige sa sebe, i predao ih
meni. Kroz jedan mjesec, on je ponovo bio kod mene i pričao je da je
žar u njegovom tijelu prestao, da mu je ponovo potrebna topla
odjeća, i da spava daleko bolje. Pritom, on je govorio da na
Atonskoj gori mnogi, i od onih koji uživaju slavu svetosti, koriste
taj način molitve koji je on koristio, i da njemu uče i druge. Nije
čudo! Sveti Simeon Novi Bogoslov, koji je živio osam stoljeća
prije našeg vremena, kaže da se pažljivom molitvom bavi samo
nekolicina.[19] Časni Grigorije Sinait, koji je živio u četrnaestom
stoljeću po rođenju Kristovom, kad je došao na Atonsku goru, našao
je da njeno punobrojno monaštvo nema nikakvog saznanja o umnoj
molitvi, već se bavi samo tjelesnim podvizima, obavljajući molitvu
samo ustima i naglas.[20] Časni Nil Sorski, koji je živio krajem
15. i početkom 16. stoljeća, također, posjetivši Atonsku goru,
kaže da je u njegovo vrijeme broj onih koji se bave pažljivom
molitvom krajnje oskudan.[21] Starac, arhimandrit Pajsije
Veličkovski, prešao je na Atonsku goru iz Moldavije 1747. godine.
On je blisko upoznao sve manastire i skitove, razgovarao je s mnogim
starcima koji su po općem mišljenju u Svetoj Gori smatrani za
najiskusnije i svete monahe. Kad je pak počeo pitati te monahe za
knjige svetih otaca, koji su pisali o umnoj molitvi, pokazalo se da
oni ne samo da nisu znali za postojanje takvih spisa već čak nisu
znali ni imena svetih pisaca; tada Dobrotoljublje
još
nije bilo štampano na grčkom jeziku.[22] Pažljiva molitva traži
samoodricanje, a na samoodricanje se odlučuju samo rijetki. Onaj
koji je pažnjom zaključan u sebe, koji se nalazi u stanju nedoumice
zbog viđenja svoje grešnosti, nesposoban za puno-riječivost, i
uopće za efekte i glumu, onima koji ne znaju njegov tajanstveni
podvig djeluje nekako čudan, zagonetan, nedostupan u svakom smislu.
Zar je lako odvojiti se od mišljenja svijeta! I svijet, kako da
prepozna podvižnika istinske molitve, kad je sam podvig potpuno
nepoznat svijetu? Zar je to djelo za onoga koji se nalazi u
samoobmani! Ne jesti, ne piti, ne spavati, zimi ići samo u rasi,
nositi verige, gledati viđenja, učiti sve i iskrivljivati s drskom
bestidnošću, bez ikakve ispravnosti, bez koristi i smisla, u
krvnoj, materijalnoj, strasnoj raspaljenosti, i iz razloga te
najgore, pogibeljne raspaljenosti. Samosveti! Odavno je primijećena
dopadljivost i privlačnost takvih za ljudsko društvo: Podnosite,
piše
apostol Pavao Korinćanima, ako
vas tko zarobljava, ako vas tko proždire, ako tko otima, ako se tko
uznosi, ako vas tko po obrazu bije
(2
Kor 11,20). Dalje sveti apostol kaže da, kad je bio u Korintu, nije
mogao drsko i bezočno da se ponaša: njegovo ponašanje se
odlikovalo skromnošću, krotkošću,
i mirom Kristovim
(vidi
2 Kor 10,1). Najveći dio podvižnika Zapadne crkve, koje je ona
proglasila za najveće svece, obzirom da je otpala od Istočne Crkve
i obzirom da je Sveti Duh odstupio od nje, molili su se i dostizali
su viđenja, naravno lažna, na način koji sam spomenuo. Ti
uobraženi sveci bili su u najužasnijoj demonskoj obmani. Obmana već
prirodno niče na osnovu bogohulstva, koje izvrće dogmatsku vjeru
kod heretika. Ponašanje latinskih podvižnika, obuzetih ohološću,
uvijek je bilo poremećeno, iz razloga neobične tvarne, strasne
raspaljenosti. U takvom stanju nalazio se Ignacije Lojola, osnivač
isusovačkog reda.
Kod njega je mašta bila toliko raspaljena i
izoštrena da je, kako je on sam tvrdio, trebalo samo da zaželi i da
učini određeni napor, i pred njegovim očima bi se pojavljivao,
prema njegovoj želji, pakao ili raj. Javljanje raja i pakla nije se
događalo samo po djelovanju ljudske mašte; djelovanje ljudske mašte
je nedovoljno za to: javljanje se događalo zbog djelovanja demona,
koji su svoje izobilno djelovanje pripojili nedovoljnom ljudskom
djelovanju, spajajući djelovanje s djelovanjem, dopunjavajući
djelovanje djelovanjem, na osnovu slobodne volje čovjeka, koji je
izabrao i usvojio lažno usmjerenje. Poznato je da se istinskim
svecima Božjim viđenja daruju jedino blagom voljom Božjim i
djelovanjem Boga, a ne po volji čovjeka i ne radi njegovog vlastitog
napora daruju se neočekivano, vrlo rijetko, u slučajevima osobite
potrebe, po divnom promislu Božjem, a ne kao slučajnost.[23]
Prisilan podvig onih koji su u obmani obično ide zajedno s dubokim
razvratom. Razvrat služi kao ocjena tog plamena, kojim su raspaljeni
oni koji su u obmani. To se potvrđuje i povijesnim kazivanjima i
svjedočanstvom otaca. ''Onaj koji vidi duha obmane u viđenjima koja
mu se javljaju'', rekao je časni Maksim Kapsokalivit ''vrlo često
se podvrgava bijesu i srdžbi; miomir poniznosti ili molitve, ili
istinske suze, nemaju mjesta u njemu. Nasuprot tome, on se neprekidno
hvali svojim vrlinama, sujetan je, i zauvijek se neustrašivo
prepušta lukavim strastima.''[24]
Učenik: Nepravilnost tog
vida molitve i njegova veza sa samoobmanom i obmanom su jasni;
upozori me i na ostale vidove nepravilne molitve i lažnog stanja
koje je povezano s njima.
Starac: Kao što nepravilno
djelovanje uma uvodi u samoobmanu i obmanu: upravo tako u njih uvodi
i nepravilno djelovanje srca. Želja i nastojanje, ispunjeni
nerazumnom ohološću, za viđenjem duhovnih viđenja umom, koji nije
očišćen od strasti, nije obnovljen i nije ponovo sazidan desnicom
Svetog Duha: takvom ohološću i nerazumnošću su ispunjeni i želja
i nastojanje ili težnja srca da se naslađuje osjećajima svetim,
duhovnim, božanskim, kad je ono još sasvim nesposobno za takve
naslade. Kao što nečisti um, u želji da vidi božanska viđenja a
nema mogućnosti da ih vidi, stvara sebi viđenja iz sebe, obmanjuje
se njima i zanosi: tako i srce, trudeći se da okusi božansku slast
i druge božanske osjećaje, i ne nalazeći ih u sebi, stvara ih iz
sebe, njima laska sebi, zavodi, obmanjuje, pogubljuje sebe, ulazeći
u oblast laži, u općenje s demonima, podjarmljujući se njihovom
utjecaju, pokoravajući se njihovoj vlasti.
Jedan osjećaj od svih
osjećaja srca, u njegovom palom stanju, može biti upotrijebljeno u
nevidljivom bogoslužju: tuga zbog grijeha, zbog grješnosti, zbog
pada, zbog svoje pogibelji koja se naziva plačem, pokajanjem,
skrušenošću duha. To je posvjedočeno u Svetom pismu. Jer
da si htio žrtve, ja bih Ti prinio; za žrtve svespaljenice ne mariš
(Ps
50,18): i svaki osjećaj srca posebno i sva ona zajedno nisu
blagougodna Tebi, obzirom da su uprljana grijehom, obzirom da su
iskvarena padom. Žrtva
je Bogu duh skrušen, srce skrušeno i ponizno Bog neće odbaciti
(Ps
50,19). Ta žrtva je žrtva odricanja, s prinošenjem te žrtve
prirodno se uklanja prinošenje ostalih žrtava: pri osjećaju
pokajanja umuknu svi drugi osjećaji. Zato, da bi žrtve ostalih
osjećaja postale blagougodne Bogu, potrebno je da se prethodno
izlije blagoslov Božji na naš Sion, potrebno je da se prethodno
obnove zidine našeg razrušenog Jeruzalema. Gospodin je pravedan,
svesvet: samo pravedne, čiste žrtve, za koje je sposobna ljudska
priroda poslije svog obnovljenja, su blagougodne pravednom, svesvetom
Gospodinu. Žrtvama i paljenicama koje su oskvrnjene On nije
naklonjen. Pobrinimo se da se očistimo pokajanjem! Tada
ćeš blagovoliti žrtvu pravde, prinose i žrtve svespaljenice, tada
će prinijeti na žrtvenik Tvoj teoce
(Ps
50,21): novorođene osjećaje čovjeka obnovljenog Svetim Duhom.
Prva
zapovijed koju je Spasitelj svijeta dao čitavom čovječanstvu je
zapovijed o pokajanju: Poče
Isus propovijedati i govoriti: Pokajte se, jer se približilo
Kraljevstvo nebesko (Mt
4,17). Ta zapovijed obuhvaća, sadrži, povezuje sve ostale
zapovijedi. Onim ljudima koji nisu shvaćali značaj i silu pokajanja
Spasitelj je govorio, ne jednom: Idite
i naučite se što znači: Milost hoću, a ne žrtvoprinošenje (Mt
9,13). To znači: Gospodin, smilovavši se na pale i propale ljude,
svima je darovao pokajanje kao jedino sredstvo za spasenje, zato što
su svi obuzeti padom i propašću. On ne traži, čak i ne želi od
njih žrtve, za koje su oni nesposobni, već želi da se oni smiluju
na sebe, da saznaju svoju nesreću i oslobode je se pokajanjem.
Spomenutim riječima Gospodin je dodao strašne riječi:
Nisam došao,
rekao
je On, da
zovem pravednike nego grješnike na pokajanje.
Koga
naziva pravednicima? One nesretne, zaslijepljene grešnike koji,
obzirom da su obmanuti taštinom, ne smatraju pokajanje suštinski
potrebnim za sebe, i zato ga ili odbacuju ili ne brinu o njemu. O
nesreće! Zbog toga ih se Spasitelj odriče, gubi se riznica
spasenja. ''Teško duši'', kaže časni Makarije Veliki, ''koja ne
osjeća svoje rane i koja misli za sebe, zbog velikog neizmjernog
oštećenja zloćom, da joj je potpuno strano oštećenje zloćom.
Takvu dušu više ne posjećuje dobri Liječnik, jer je dragovoljno
ostavila svoje rane ne brinući se za njih, misleći da je zdrava i
neporočna. Ne
trebaju zdravi liječnika već bolesni''
(Mt
9,12).[25] ''Užasno je surovo prema sebi odbacivanje pokajanja!
Užasna je ravnodušnost, ne ljubav prema sebi – nebriga o
pokajanju. Onaj koji je surov prema sebi ne može da ne bude surov
prema bližnjima. Onaj koji se smilovao na sebe prihvaćanjem
pokajanja, ujedno postaje milostiv i prema bližnjima. Iz toga se
vidi sva važnost greške: oduzeti srcu ono što mu je zapovjedio
sam Bog tj. suštinsko i logički nužno za srce osjećaj pokajanja,
i truditi se da se u srcu otkriju, nasuprot poretku, nasuprot Božjem
uređenju, oni osjećaji koji moraju sami po sebi da se jave u njemu
po očišćenju pokajanjem, ali u potpuno drugom karakteru.''[26]
O
tom duhovnom karakteru, tjelesni čovjek ne može stvoriti kod sebe
nikakvu predstavu: zato što se predstava osjećaja uvijek zasniva na
osjećajima srca koji su već poznati srcu, a duhovna su potpuno
strana srcu, koje je upoznato samo s tjelesnim i duševnim
osjećajima. Takvo srce ne zna čak ni za postojanje duhovnih
osjećaja.
Svima je poznato, da je duševna nesreća kod židovskih
književnika i farizeja ponikla iz njihovog neispravnog duševnog
raspoloženja: oni su postali ne samo strani Bogu već i Njegovi
izbezumljeni neprijatelji, bogoubojice. Sličnoj nesreći se
podvrgavaju i podvižnici molitve, koji se, izbacivši pokajanje iz
svog podviga, trude da probude u srcu ljubav prema Bogu, trude se da
osjete nasladu, ushićenje: oni razvijaju svoj pad, udaljuju se od
Boga, ulaze u općenje sa sotonom, truju se mržnjom prema Svetom
Duhu. Taj vid obmane je užasan; on je jednako poguban za dušu kao i
prvi, ali se manje događa; on se rijetko završava silaskom s uma i
samoubojstvom, ali nesumnjivo razvraća i um i srce. Po stanju uma
koje proizvodi oci su ga nazvali umišljenošću.[27]
Na
tu vrstu obmane ukazuje sveti apostol Pavao, kad kaže: Nitko
da vas ne obmanjuje tobožnjom poniznošću i služenjem anđelima,
upuštajući se u ono što nije vidio, i uzalud nadimajući se
tjelesnim umom svojim
(Kol
2,18). Onaj koji je obuzet tom obmanom umišljenosti,
stvorio
je ''umišljenost'' da ima mnoge vrline i dostojanstva, čak i da
obiluje u darovima Svetog Duha. Umišljenost se sastoji iz lažnih
shvaćanja i lažnih osjećaja: po tom svom svojstvu, ono potpuno
pripada oblasti oca i predstavnika laži – đavla. Onaj koji se
moli, trudi se da u srcu otkrije osjećaje novog čovjeka, i nemajući
nikakve mogućnosti za to, zamjenjuje ih osjećajima svog sastava,
lažnim, kojima će se ubrzo priključiti djelovanje palih duhova.
Prihvativši nepravilne osjećaje, svoje i demonske, kao istinske i
milosne, on prima odgovarajuća shvaćanja. Ti osjećaji, koji se
stalno usvajaju srcem i jačaju u njemu, čuvaju i umnožavaju lažna
shvaćanja: prirodno je da iz takvog nepravilnog podviga nastaju
samoobmana i demonska obmana tj. umišljenost. Onaj koji misli za
sebe da je bestrastan, nikada se neće očistiti od strasti; koji
misli za sebe da je ispunjen milošću, nikada neće dobiti milost;
koji misli za sebe da je svet, nikada neće dostići svetost. Prosto
rečeno: onaj koji sebi pripisuje duhovna djelovanja, vrline,
dostojanstva, milosne darove, koji sebi laska i tješi se
umišljenošću, tom umišljenošću zatvara ulaz za duhovna
djelovanja, i kršćanske vrline i božansku milost, a široko otvara
ulaz grešnoj zarazi i demonima. Više nema nikakve mogućnosti za
duhovni napredak kod onih koji su zaraženi umišljenošću: oni su
uništili tu mogućnost, prinijevši na oltar laži same početke
ljudske djelatnosti i njegovog spasenja tj. shvaćanja o istini. Kod
onih koji boluju od te obmane javlja se neobična uznositost: oni kao
da su opijeni sobom, svojim stanjem samoobmane, vidjevši u njemu
milosno stanje. Oni su natopljeni, preispunjeni visokoumljem i
ohološću, predstavljajući se poniznima pred mnogima koji sude
prema osobi, a ne mogu da ocijene po plodovima, kako je zapovjedio
Spasitelj (Mt 7,16; 12,33), a tim manje po duhovnom osjećaju, koji
spominje apostol Pavao (Heb 5,14). Prorok Izaija je živopisno
izrazio djelovanje obmane umišljenosti u palom arkanđelu,
djelovanje koje je obmanulo i pogubilo tog arkanđela. Kaže prorok
sotoni: Govorio
si u srcu svom: izaći ću na nebo, više zvijezda Božjih podignut
ću prijestol svoj, i sjest ću na gori zbornoj na strani sjevernoj.
Izaći ću u visine nad oblake, izjednačit ću se sa višnjim. A ti
se u pakao svrže, u dubinu grobnu
(Iz
14,13-15).
Onoga koji je zaražen obmanom umišljenosti Gospodin
ovako razotkriva: Govoriš:
Bogat sam, i obogatio sam se, i ništa mi ne treba; a ne znaš da si
nesretan, i jadan, i siromašan, i slijep, i gol
(Otk
3,17). Gospodin obmanutome savjetuje pokajanje. Predlaže mu da ne
kupuje kod drugoga, već kod samog Gospodina, nužne potrebnosti,
koje čine pokajanje (Otk 3,18). Potrebno je uporno kupovati: bez
toga nema spasenja. Nema spasenja bez pokajanja, a pokajanje od Boga
primaju samo oni koji će, da bi ga primili, prodati sve svoje
imanje, tj. odreći će se svega, što su lažno prihvatili
umišljenošću.
Učenik: Je li ti se događalo da se sretneš
s onima koji su zaraženi tim oblikom obmane?
Starac: Oni koji
su zaraženi obmanom umišljenosti mogu se sresti vrlo često. Svaki
koji nema skrušenost duha, koji smatra da ima bilo kakve vrline i
zasluge, koji se ne drži nepokolebljivo učenja Istinske pravoslavne
crkve, već rasuđuje o bilo kojoj dogmi ili predaji proizvoljno, po
svom nahođenju ili po nepravoslavnom učenju, nalazi se u toj
obmani. Stupanj odstupanja i upornosti u odstupanju određuje stupanj
obmane.
Čovjek je slab! Umišljenost nam se neizbježno potkrada
u bilo kakvom svom obliku, i ostvarujući naše ja,
udaljuje od nas milost Božju. Kako nema, po primjedbi svetog
Makarija Velikog, nijednog čovjeka koji je potpuno oslobođen od
oholosti: tako nema nijednog čovjeka koji bi bio potpuno oslobođen
od toga da na njega djeluje istančana obmana koja se naziva
umišljenost. Ona je napadala apostola Pavla, i liječena je teškim
dopuštenjima Božjim. Jer
nećemo, braćo, da ne znate o nevolji našoj koja nam se dogodi u
Aziji, da suviše bijasmo opterećeni, preko moći, tako da smo bili
u nedoumici i za život. Čak sami u sebi osudu na smrt doživjesmo,
da se ne bismo uzdali u sebe nego u Boga koji podiže mrtve (2
Kor 1,8-9). Iz tog razloga, potrebno je budno paziti na sebe, da ne
bi sebi, kao vlastito, pripisali bilo kakvo dobro djelo, bilo kakvu
pohvalnu osobinu ili osobitu prirodnu sposobnost, ili čak milosno
stanje, ako je čovjek uveden u njega, ukratko, ne smatrati nikakvu
vrlinu svojom. Apostol Pavao kaže: Što
li imaš, što nisi primio (1
Kor 4,7) od Boga? Od Boga imamo i život, i novi život, i sve
prirodne osobine, sve sposobnosti, i duhovne i tjelesne. Mi smo Božji
dužnici! Naš dug je neisplativ! Iz takvog pogleda na sebe, samo po
sebi, stvara se stanje našeg duha suprotno umišljenosti, stanje
koje je Gospodin nazvao siromaštvom duha, koje nam je zapovjedio da
imamo, koje je veličao (Mt 5,3). Velika je nesreća udaljiti se od
dogmatskog i moralnog učenja Istinske pravoslavne crkve, od učenja
Svetog Duha, bilo kakvim umovanjem! To je oholost,
koja ustaje protiv spoznanja Božjega.
Potrebno
je zbacivati i predavati takav razum na
poslušnost Kristu (2
Kor 10,4-5).
Učenik: Postoji li neka veza između obmane prve
vrste i obmane druge vrste.
Starac: Veza između ta dva vida
obmane neizostavno postoji. Obmana prve vrste je uvijek spojena s
obmanom druge vrste, s umišljenošću. Onaj koji stvara sablažnjive
slike, posredstvom prirodne sposobnosti uobražavanja, koji
posredstvom mašte[28] povezuje te slike u očaravajuću sliku, koji
čitavo svoje biće podčinjava zavodljivom snažnom utjecaju te
slike, neizbježno, po nesretnoj nužnosti, misli
da
ta slika nastaje djelovanjem božanske milosti, da osjećaji srca,
koji su pobuđeni slikom, jesu milosni osjećaji.
Obmana druge
vrste, upravo umišljenost, djeluje bez stvaranja zavodljivih slika:
ona se zadovoljava stvaranjem lažnih milosnih osjećaja i stanja, iz
kojih se rađa lažno, iskvareno shvaćanje uopće o čitavom
duhovnom podvigu. Onaj koji se nalazi u obmani umišljenosti stječe
lažno mišljenje o svemu što ga okružuje. On je obmanut i unutar
sebe i izvan. Mašta snažno djeluje u onima koji su zavedeni
umišljenošću, ali djeluje isključivo na polju apstrakcije. Ona se
ili uopće ne bavi, ili se vrlo rijetko bavi slikama zamišljanja
raja, gornjih obitelji i
dvorova,
nebeskog svijeta i miomirisa, Krista, anđela i svetih; ona
neprekidno stvara prividno duhovna stanja, blisko prijateljstvo s
Isusom,[29] unutrašnji razgovor s Njim,[30] tajanstvena
otkrivenja,[31] glasove, naslade, i na njima gradi lažno shvaćanje
o sebi i o kršćanskom podvigu, uopće, gradi lažni način
mišljenja i lažno raspoloženje srca, dovodi do opijenosti sobom,
do raspaljenosti i zanosa. Ta različita djelovanja nastaju zbog
djelovanja istančane sujete i sladostrašća: od tog djelovanja krv
dobiva grešno, sablažnjivo kretanje, koje se predstavlja kao
milosna naslada. A sujetu i sladostrašće pak pobuđuje visokoumlje,
taj nerazdvojni suputnik umišljenosti. Užasna oholost, slična
oholosti demona, preovladajuća je osobina kod onih koji su
prihvatili tu i druge obmane. Zavedene prvim vidom obmane oholost
dovodi u stanje otvorene poremećenosti uma; kod zavedenih drugim
vidom obmane ona je, stvarajući također oštećenje uma, koje se u
Pismu naziva iskvarenošću uma (2 Tim 3,8), manje primjetna, i
skriva se pod maskom poniznosti, pobožnosti, mudrosti a poznaje se
po svojim gorkim plodovima. Oni koji su zaraženi umišljenošću
vezano za svoje vrline, osobito vezano za svoju svetost, sposobni su
i spremni na sve kazne, na svako licemjerje, lukavstvo i prevaru, na
sva zlodjela. Oni odišu nepomirljivim neprijateljstvom protiv
služitelja istine, s poludjelom mržnjom se usmjeravaju na njih kad
oni kod obmanutih ne priznaju stanje koje im se pripisuje i izlažu
ih sramoti pred svijetom, koji je zaslijepljen umišljenošću.
Učenik:
Postoje pak i duhovna stanja, proizvedena božanskom milošću, kao
što je stanje u kojem se okuša duhovna slast i radost, stanje u
kojem se otkrivaju tajne kršćanstva, stanje u kojem se u srcu
osjeća prisustvo Svetog Duha, stanje u kojem se Kristov podvižnik
udostoji duhovnih viđenja?
Starac: Nesumnjivo da postoje,
ali postoje samo kod kršćana koji su dostigli kršćansku
savršenost, koji su prethodno očišćeni i pripremljeni pokajanjem.
Postupno djelovanje pokajanja uopće, koje se iskazuje svim vidovima
poniznosti, a osobito molitvom, koja se prinosi u siromaštvu duha, u
plaču, postupno slabi djelovanje grijeha u čovjeku. Za to je
potrebno značajno vrijeme. Ono se i daje istinskim, dobronamjernim
podvižnicima, promislom Božjim, koji budno bdije nad nama. Borba sa
strastima je neobično korisna: ona, više od svega, vodi siromaštvu
duha. U cilju naše suštinske koristi, Sudac i Bog naš, oklijeva
zbog
nas, i neće nas brzo obraniti
od suparnika
(vidi
Lk 18,7) našeg tj. grijeha. Kad strasti vrlo oslabe, a to se događa
najviše pred kraj života[32] tada, malo-pomalo, počinju da se
javljaju duhovna stanja, koja se beskrajno razlikuju od stanja
nastalih umišljenošću. Prvo, u duhovni hram ulazi milosni plač,
umiva ga i izbjeljuje radi primanja darova, koji prate plač, po
ustanovi duhovnog zakona. Tjelesni čovjek nikako, ni na koji način,
ne može da zamisli duhovna stanja, niti može imati ikakva saznanja
o milosnom plaču: spoznanje tih stanja ne zadobiva se drukčije nego
iskustvom.[33] Duhovni darovi dijele se s božanskom premudrošću,
koja se brine da razumni sud, koji treba da primi dar u sebe, može
bez oštećenja da nosi u sebi silu dara. Novo vino kida stare
mješine! (Mt 9,17) Primjetno je da se u današnje vrijeme duhovni
darovi dijele s najvećom umjerenošću, suglasno raslabljenosti
kojim je obuhvaćeno kršćanstvo uopće. Ti darovi zadovoljavaju
jedino potrebe spasenja. Nasuprot tome, umišljenost izlijeva svoje
darove u neizmjernom izobilju i u najvećoj žurbi.
Opći znak
duhovnih stanja je duboka poniznost i poniznost uma, sjedinjena s
pretpostavljanjem svih bližnjih sebi, s naklonošću, evanđeoskom
ljubavlju prema svim bližnjima, s težnjom k anonimnosti, k
udaljavanju od svijeta. Za umišljenost tu ima malo mjesta: zato što
se poniznost sastoji u odricanju od svih vlastitih vrlina, u
suštinskom ispovijedanju Otkupitelja, u nalaženju svake nade i
podrške u Njemu, a umišljenost se sastoji od prisvajanja vrlina,
koje su dane od Boga, i stvaranju nepostojećih vrlina za sebe. Ona
je povezana s nadanjem na sebe, s hladnim, površnim ispovijedanjem
Otkupitelja. Bog se proslavlja radi proslavljanja sebe, kao što je
bio proslavljan od farizeja (Lk 18,11). Oni koji su obuzeti
umišljenošću, u najvećoj mjeri su predani sladostrašću, bez
obzira na to što sebi pripisuju najuzvišenija duhovna stanja, bez
premca u pravilnom pravoslavnom podvižništvu; mali broj njih se
uzdržava od grubog porobljavanja sladostrašću, a uzdržavaju se
jedino zato što u njima prevladava grijeh nad grijesima tj.
oholost.
Učenik: Može li obmana koja se naziva umišljenost
poroditi bilo kakve opipljive, vidljive nesretne posljedice?
Starac:
Iz te vrste obmane ponikle su pogubne hereze, raskoli, bezbožje,
bogohulstvo. Najnesretnija njena vidljiva posljedica je nepravilna,
štetna za sebe i za bližnje, djelatnost tj. zlo, koje je bez obzira
na njegovu otvorenost i njegovu rasprostranjenost, malo primjetno i
malo shvaćeno. S djelatnicima molitve koji su zaraženi umišljenošću
događaju se i nesreće, očigledne svima, ali rijetko: zato što
umišljenost, dovodeći um u najužasniju zabludu, ne dovodi ga do
poremećenosti, kao što ga dovodi rastrojena mašta. Na Valamskom
otoku, u udaljenoj pustinjskoj kolibi, živio je shimonah Porfirije,
kog sam i ja vidio. On se bavio podvigom molitve. Kakve vrste je bio
taj podvig, pouzdano ne znam. Moguće je naslutiti o njegovoj
nepravilnosti po omiljenoj literaturi shimonaha: on je visoko cijenio
knjigu zapadnog pisca Tome Kempenca, ''O nasljedovanju Isusa
Krista'', i rukovodio se njome. Ta knjiga je napisana iz
umišljenosti. Porfirije je jednom uvečer, u vrijeme jeseni,
posjetio starce u skitu, koji je bio nedaleko od njegove pustinje.
Kad se pozdravljao sa starcima, oni su ga upozorili, govoreći:
''Nemoj pomisliti da pređeš preko leda: led samo što se pojavio, i
vrlo je tanak.''
Porfirijevu pustinju je od skita dijelio duboki
zaljev Ladoškog jezera, koji je trebalo zaobići. Shimonah je
odgovorio tihim glasom, s izvanjskom skromnošću: ''Ja sam već
postao lagan.'' On je otišao. Poslije kratkog vremena začuo se
očajni krik. Skitski starci su se zabrinuli, potrčali su. Bila je
tama, nisu brzo pronašli mjesto na kojem se dogodila nesreća: nisu
brzo našli način da dođu do utopljenog: izvukli su tijelo, koje je
duša već napustila.
Učenik: Ti govoriš za knjigu
''Nasljedovanje'', da je ona napisana u stanju samoobmane; ali ona
ima puno čitatelja među djecom Pravoslavne crkve!
Starac:
Upravo ti čitatelji se, u zanosu zbog njene vrijednosti, izražavaju
o toj vrijednosti, ne shvaćajući to. U predgovoru ruskog prijevoda
knjige ''Nasljedovanje'' – izdanje 1834. godine, štampano u
Moskvi, rečeno je: ''Jedan najpoštovaniji muž'', ruski,
pravoslavni ''govorio je: 'Ako bi bilo potrebno moje mišljenje, ja
bih smjelo
poslije
Svetog pisma stavio djelo Tome Kempenca O
nasljedovanju Isusa Krista'.''[34]
Tim,
toliko odlučnim komentarom, poganskom piscu se daje puna prednost u
odnosu na sve svete oce Istinske pravoslavne crkve, a svom mišljenju
se daje prednost u odnosu na stav čitave Crkve, koja je na svetim
saborima priznala spise svetih otaca za od Boga nadahnute, i stavila
u zavjet da se oni čitaju, ne samo radi duhovnog uzrastanja sve
svoje djece već i radi rukovođenja prilikom rješavanja crkvenih
pitanja. U spisima otaca čuva se veliko duhovno, kršćansko i
crkveno blago: dogmatska i moralna predaja svete Crkve. Očigledno,
da je knjiga ''Nasljedovanje'' dovela spomenutog muža u takvo
raspoloženje, u kojem se on izrazio tako nepromišljeno, tako
pogrešno i tako žalosno.[35] To je samoobmana!
To je obmana! Ona
je sačinjena od lažnih shvaćanja; lažna shvaćanja su rođena iz
nepravilnih osjećaja koje je prenijela knjiga. U knjizi živi i
knjiga odiše pomazanjem lukavog duha, koji laska čitateljima, opija
ih otrovom laži, zaslađenim profinjenim začinima visokoumlja,
sujete i sladostrašća. Knjiga vodi svoje čitatelje pravo u općenje
s Bogom, bez prethodnog očišćenja pokajanjem, zato i pobuđuje
posebne simpatije prema sebi kod strasnih ljudi, kojima je nepoznat
put pokajanja, koji su nezaštićeni od samoobmane i obmane, koji
nisu poučeni pravilnom životu, učenjem svetih otaca Istinske
pravoslavne crkve. Knjiga proizvodi snažno djelovanje na krv i
nerve, podstiče ih, i zato se ona posebno dopada ljudima koji su
porobljeni čulnošću: knjigom se može naslađivati, bez odricanja
od grubih čulnih naslada. Visokoumlje, profinjeno sladostrašće i
sujetu, knjiga predstavlja kao djelovanja milosti Božje. Namirisavši
svoj blud u njegovom profinjenom djelovanju, tjelesni ljudi dolaze u
ushićenje od naslade, od opijenosti, koji se dobivaju bez truda, bez
samoodricanja, bez pokajanja, bez raspinjanja
tijela sa strastima i željama (Gal
5,24), s nježnošću prema palom stanju. Oni radosno prelaze, vođeni
svojom zaslijepljenošću i ohološću, iz postelje ljubavi koja
pristaje stoci, u postelje ljubavi koja predstavlja još veći
zločin, koja gospodari u bludilištu otpalih duhova. Neka osoba,
koja po zemaljskom položaju pripada višem i obrazovanijem društvu,
a po vanjštini Pravoslavnoj crkvi, izrazila se na slijedeći način
o luteranki koja je skončala, smatrajući tu osobu svetom: ''Ona je
strasno voljela Boga; ona je mislila samo o Bogu; ona je vidjela samo
Boga; ona je čitala samo Evanđelje i ''Nasljedovanje'', koje je
drugo Evanđelje.''[36]
Tim riječima izraženo je upravo to
stanje u koje dospijevaju čitatelji i poštovatelji
''Nasljedovanja''. Istovjetna je po svojoj suštini toj frazi i
izreka znamenite francuske spisateljice, gđe De Sevinje, o
znamenitom francuskom pjesniku, Rasinu starijem. ''On voli Boga'',
dozvolila je sebi da kaže gđa Sevinje, ''kao što je ranije volio
svoje priležnice.''[37] Poznati kritičar La Garp, koji je prvo bio
bezbožnik, a zatim je prešao u kršćanstvo koje je nepravilno
razumio i iskvario, odobravajući izraz gđe Sevinje, rekao je:
''Srce kojim voli Tvorca i tvar je jedno, iako se posljedice
razlikuju među sobom, koliko su različiti i predmeti.''[38] Rasin
je prešao iz razvrata u obmanu, koja se naziva umišljenost. Ta
obmana se sa svom otvorenošću iskazuje u dvije posljednje tragedije
ovog pjesnika: u Jestiri
i
Gotoliji.
Uzvišene
kršćanske misli i osjećaji Rasina našli su sebi prostrano mjesto
u hramu Muze i Apolona,[39] u teatru su izazvali ushićenje i
aplauze. Gotolija,
tragedija
koja se smatra za najbolje djelo Rasina, održana je četrdeset puta
zaredom. Duh te tragedije jedan je s duhom ''Nasljedovanja''. Mi
vjerujemo da u ljudskom srcu postoji žudnja bliska životinjskoj,
koja je unijeta u njega padom, i koja je povezana sa žudnjom palih
duhova; mi vjerujemo da u srcu postoji i duhovna žudnja, s kojom smo
stvoreni, kojom se prirodno i ispravno voli Bog i bližnji, i koja je
u skladu[40] sa žudnjom svetih anđela. Da zavolimo Boga i bližnjega
u Bogu, nužno je očistiti se od žudnje bliske životinjskoj.
Očišćenje vrši Sveti Duh, u čovjeku koji je životom izrazio
želju za očišćenjem. Srcem se upravo i nazivaju, u moralnom
smislu, ta žudnja i ostale duševne sile, a ne ud tijela tj. srce.
Sile koje su koncentrirane u tom udu, u općoj upotrebi naziv tog uda
se prenosi na taj skup sila. Nasuprot osjećaju tjelesnih ljudi,
duhovni muževi, nanjušivši zadah zla koje se pretvara da je dobro,
odmah osjećaju odbojnost prema knjizi koja ispušta taj smrad.
Starcu Izaiji monahu, koji je živio u bezmolviju u Nikiforovskoj
pustinji,[41] koji je napredovao u umnoj molitvi i udostojao se
osjenjenja milošću, bio je pročitan odlomak iz ''Nasljedovanja''.
Starac je odmah proniknuo u značenje knjige. On se nasmijao i
uzviknuo: ''O, to je napisano iz umišljenosti. Tu nema ničeg
istinitog! Tu je sve izmišljeno. Kako su Tomi izgledala duhovna
stanja i kako je on mislio o njima, ne znajući ih iskustveno, tako
ih je i opisao.'' Obmana, kao nesreća, predstavlja žalostan prizor;
kao besmislica, ona je smiješan prizor. Poznat po strogom životu,
arhimandrit Kirilo Novojezerskog manastira[42] Teofan, koji se u
jednostavnosti srca bavio gotovo isključivo tjelesnim podvigom, a o
duševnom podvigu je imao samo umjereno saznanje, u početku je
predlagao osobama koje su se savjetovale s njim i nalazile se pod
njegovim rukovođenjem čitanje knjige ''Nasljedovanje''; nekoliko
godina prije svoje smrti on je počeo da zabranjuje njeno čitanje,
govoreći sa svetom jednostavnošću: ''Ranije sam smatrao tu knjigu
za dušu korisnom, ali Bog mi je otkrio da je ona štetna za dušu.''
Isto to mišljenje o ''Nasljedovanju'' imao je, po djelatnom monaškom
iskustvu, poznati otac Leonid, koji je položio osnove moralnog
ustrojstva Optinske pustinje.[43] Sve spomenute podvižnike osobno
sam poznavao. Neki zemljoposjednik, obrazovan u duhu pravoslavlja,
koji je blisko poznavao, takozvani, veliki svijet, tj. svijet u
njegovim najvišim slojevima, jednom je ugledao knjigu
Nasljedovanje'' u rukama svoje kćeri. On joj je zabranio čitanje
knjige, rekavši: ''Ja neću da ti slijediš modu, i koketiraš
pred
Bogom.'' Najtočnija ocjena knjige.
Učenik: Postoje li još
neki vidovi obmane?
Starac: Svi pojedinačni vidovi samoobmane
i demonske obmane, odnose se na dva gore spomenuta glavna vida, i
proizlaze ili od nepravilnog djelovanja uma, ili od nepravilnog
djelovanja srca. Osobito je rasprostranjeno djelovanje umišljenosti.
Nije neosnovano stanju samoobmane i obmane pripisivati duševno ustrojenje monaha, koji se, odbacivši bavljenje Isusovom molitvom i
umno djelovanje uopće, zadovoljavaju samo izvanjskom molitvom, tj.
neizostavnim učestvovanjem na crkvenim službama i neizostavnim
ispunjavanjem kelijnog pravila, koje se sastoji isključivo od
čitanja psalama i usnih i glasnih molitvi. Oni ne mogu izbjeći
umišljenost, kao što to objašnjava spomenuti starac Bazilije u
predgovoru knjige svetog Grigorija Sinaita, pozivajući se
prevenstveno na spise časnih, tog Grigorija i Simeona Novog
Bogoslova. Znaci umišljenosti koja se potkrala iskazuju se kod
podvižnika tada kad oni misle za sebe da vode pažljiv život, kad
često zbog oholosti preziru druge, govore loše o njima, sebe
smatraju dostojnima, po svom mišljenju, da budu pastiri ovaca i
njihovi rukovoditelji, postajući slični slijepcima koji se
prihvaćaju da pokazuju put drugim slijepcima.[44] Usna i glasna
molitva je plodonosna tada kad je spojena s pažnjom, što se sreće
vrlo rijetko: zato što se pažnji učimo prvenstveno prilikom
bavljenja Isusovom molitvom.[45]
BILJEŠKE:
1. Početak Treće pouke časnog Simeona Novog Bogoslova, izdanje Optinske pustinje, 1852. god.
2. Početak 3. Pouke.
3. Citat iz časnog Simeona Novog Bogoslova, u Pouci Nikifora Monaha, Dobrotoljublje, tom 2. – časni Makarije Veliki, Pouka 7, gl. 2.
4. U originalu stoji: ''Ako netko u mašti mašta da će dostići uzvišeno.'' Ovdje je upotrijebljen razjašnjen izraz, kako bi se što određenije pokazalo značenje riječi mašta.
5. Ljestvica, Pouka 7
6. O prvom vidu pažnje i molitve. Dobrotoljublje, tom 1.
7. Gore navedeni članak.
8. Četi minej, 23. studeni.
9. Pečerski paterik.
10. Gore navedeni članak.
11. Dobrotoljublje, tom 1, O obmani i drugo.
12. Sveti Isak Sirijski, Pouka 55.
13. Časni Simeon Novi Bogoslov, Pouka o vjeri, Dobrotoljublje, tom 1.
14. Orlovska eparhija.
15. Kurska eparhija.
16. Lecmvuu,a, Pouka 28, gl. 17.
17. Pouka o onima koji misle da će se djelima opravdati, gl. 34, Dobrotoljublje, tom 1.
18. Ljestvica, Pouka 4, gl. 82, 83. Časni Barsanufije Veliki, Odgovor 275. Život i pouke časnog Apolosa, Alfavitni paterik.
19. O trećem vidu molitve, Dobrotoljublje, tom 1
20. Životopis časnog Grigorija Sinaita, Dobrotoljublje, tom 1.
21. Predgovor Skitskoj predaji ili Ustavu.
22. Odlomak iz pisma starca Pajsija starcu Teodoziju. Djela Pajsija, izdanje Optinske pustinje.
23. Sveti Izak Sirijski, Pouka 36.
24. Razgovor časnog Maksima s časnim Grigorijem Sinaitom.
25. Pouka 6, O ljubavi. gl. 16.
26. Sveti Izak Sirijski, Pouka 55.
27. Časni Grigorije Sinait, Pouka 108. i Pouka 128, Dobrotoljublje, tom 1; sveti Ivan Karpatski, gl. 49, Dobrotoljublje, tom 4.
28. Tj. fantazije.
29. Nasljedovanje, Toma Kempenca, knjiga 2, gl. 8.
30. Isto, knjiga 3, gl. 1.
31. Isto, knjiga 3, gl. 3.
32. Životopis Teofila, Pimena Slabog, Ivana Punostradalnog, Pečerski paterik
33. Sveti Izak Sirijski, Pouka 55.
34. stp. 37.
35. ''Nasljedovanje'' je, pri prvobitnoj svojoj pojavi, bilo osuđeno čak i od svoje, Latinske crkve, progonjeno je od strane inkvizicije. Gonjenje je na kraju bilo prekinuto, i preokrenulo se u pokroviteljstvo, kad je shvaćeno da knjiga predstavlja dobro oružje za propagandu među ljudima koji su izgubili istinsko shvaćanje kršćanstva i koji su sačuvali površan odnos prema njemu. Pod imenom papske propagande podrazumijeva se širenje onog shvaćanja o papi koje papa želi da sugerira čovječanstvu o sebi, tj. shvaćanje o vrhovnoj, samovlasnoj i neograničenoj vlasti pape nad svijetom. Propaganda, imajući taj cilj, malo obraća pažnju na osobine učenja koje prenosi, njoj na ruku ide sve što pomaže njen cilj, čak i vjera u Krista bez napuštanja vjere u idole.
36. Ushićena izreka je izgovorena na francuskom jeziku, koji je kadar jedino za pozornicu: ''Elle aimait Dieu avec passion; elle ne pensait qu’a Dieu; elle ne voyant que Dieu; elle ne lisait que I’Evangile et! Imitation qui est un second Evangile.''
37. Il aime Dieu, comme il aimait ses metreses.
38. C’est avec le meme coeur, qu’on aime le Createur, ou la creature quoique les effets soiet aussi differents, que les objects.
39. Muze i Apolon – božanstva drevnih neznabožaca, Grka i Rimljana; tim demonima neznabošci su pripisivali pokroviteljstvo nad profinjenim umjetnostima.
40. U sazvučju, u suglasju.
41. U Oloneckoj ili Petrozavodskoj eparhiji.
42. U Novgorodskoj eparhiji.
43. U Kaluškoj eparhiji.
44. O drugom vidu pažnje i molitve, Dobrotoljublje, tom 1.
45. Predgovor shimonaha Bazilija.
TREĆI DIO
O BAVLJENJU ISUSOVOM MOLITVOM
Učenik: Izloži ispravan način bavljenja Isusovom molitvom.
Starac:
Pravilno bavljenje Isusovom molitvom proizlazi, samo po sebi, iz
pravilnih shvaćanja o Bogu, o svesvetom imenu Gospodina Isusa, i o
odnosu čovjeka prema Bogu.
Bog je biće neograničeno, veliko,
posve savršeno, Stvoritelj i Obnovitelj ljudi, punovlasni Gospodin
iznad ljudi, anđela, iznad demona, iznad sve tvari, vidljive i
nevidljive. To shvaćanje o Bogu nas uči da smo mi dužni stati pred
Boga molitvom u najdubljoj pobožnosti, u najvećem strahu i trepetu,
upućujući mu svu našu pažnju, usmjeravajući u pažnji sve sile
uma, srca, duše, odbacujući rasijanost i maštanje, kao narušavanje
pažnje i pobožnosti, kao narušavanje ispravnosti u stajanju pred
Bogom, ispravnosti, koju uporno zahtijeva veličina Božja (Iv 4,23-24;
Mt 22,37; Mk 12,29-30; Lk 10,27). Predivno je rekao Izak Sirijski:
''Kad pripadneš Bogu molitvom, budi u svojoj pomisli kao mrav, kao
zemaljski gmizavci, kao crvić, kao dijete koje tepa. Nemoj pred Njim
govoriti bilo što razumno; dječjim načinom mišljenja približi
se Bogu.''[1] Oni koji su stekli istinsku molitvu osjećaju
neizrecivo siromaštvo duha kad stoje pred Bogom, veličajući ga,
ispovijedajući se Njemu, iznoseći pred Njim svoje molbe. Oni se
osjećaju kao da su beskorisni, kao da su nepostojeći. To je
prirodno! Kad onaj koji se moli osjeti silno prisustvo Božje,
prisustvo samoživota, života neshvatljivog i nedostižnog: tada
njegov vlastiti život njemu izgleda kao najsitnija kapljica u
usporedbi s beskonačnim oceanom. U takvo stanje je dospio pravedni
punostradalni Job, koji je dostigao najviše duhovni napredak. On je
osjetio sebe kao rastopljenog (Job 42,6),[2] kao što se topi i
nestaje snijeg, kad na njega padnu zraci užarenog sunca.
Ime
Gospodina našeg Isusa Krista je božansko; sila i djelovanje tog
imena su božanski; oni su svemogući i spasonosni; oni premašuju
naše shvaćanje, nedostupni su za njega. S vjerom, nadom, usrdnošću,
sjedinjenim s velikom pobožnošću i strahom, izvršavajmo veliko
djelo Božje, koje nam je predao Bog: vježbajmo se u molitvi imenom
Gospodina našeg Isusa Krista. ''Stalno prizivanje imena Božjeg'',
kaže Veliki Barsanufije, ''je lijek, koji ne ubija samo strasti, već
i samo njihovo djelovanje. Kao što liječnik stavlja ljekovita
sredstva ili flaster na ranu nastradalog, i oni djeluju, pri čemu
bolesnik i ne zna kako se to čini: upravo tako i ime Božje, kad se
priziva, ubija sve strasti, iako mi i ne znamo kako se to
događa.''[3]
Naše uobičajeno stanje, stanje čitavog
čovječanstva, stanje je pada, obmane i pogibelji. Saznajući, i po
mjeri saznanja osjećajući to stanje, molitveno ćemo vapiti iz
njega, vapiti u skrušenosti duha, vapiti u plaču i jecajima, vapiti
za pomilovanjem. Odrecimo se svake duhovne naslade, svih uzvišenih
molitvenih stanja, kao nedostojni njih i nesposobni za njih. Nije
moguće zapjevati pjesmu
Gospodinovu na zemlji tuđoj (Ps
136,4) tj. u srcu kojim su ovladale strasti. Ako pak poslušamo poziv
da je zapjevamo: znajmo zasigurno, da će radi tog poziva nas
zarobiti (Ps
136,3). Na rijekama
Babilonskim moguće
je i potrebno samo plakati (Ps 136,1).
Ta opća pouka o bavljenju
Isusovom molitvom izvučena je iz Svetog pisma i djela svetih Otaca,
iz vrlo malog broja razgovora s istinskim molitvenicima. Od posebnih
pouka, prvenstveno za početnike, smatram da je korisno spomenuti
slijedeće: sveti Ivan Ljestvičar savjetuje da se um zaključa u
riječi molitve, i bez obzira koliko puta bi se on udaljio od riječi,
ponovo ga uvoditi.[4] Taj mehanizam je osobito koristan i prikladan.
Kad um, na takav način, bude u pažnji: tada će i srce stupiti u
suosjećanje umu, plačem u suzama molitva će se izvršavati zajedno
umom i srcem. Riječi molitve treba izgovarati vrlo ne užurbano, čak
otegnuto, kako bi um imao mogućnost da se zaključa u riječi.
Bodreći i poučavajući monahe koji se bave manastirskim
poslušnostima, hrabreći ih na usrdnost i revnost u molitvenom
podvigu, Ljestvičar kaže: ''Od monaha koji obavljaju poslušnosti
Bog ne traži molitvu potpuno čistu, bez rasijanosti. Ne padaj u
duhovnu tromost ili lijenost (malodušje) zato što te je pokrala
rasijanost! Budi dobrodušan, i stalno primoravaj svoj um da se vrati
sebi. Savršena sloboda od rasijanosti (rastresenosti) pripada
anđelima.''[5] ''Porobljeni strastima, molimo se Gospodinu stalno i
uporno: zato što su svi bestrasni prešli'' takvom molitvom ''u
stanje bestrasnosti iz stanja strasnog. Ako ti neprekidno budeš učio
svoj um da se on nikuda ne udaljuje'' od riječi molitve ''on će i u
vrijeme dok si za trpezom biti uz tebe. Ako mu pak dopustiš da
nesmetano luta svuda: on nikada neće moći da boravi u tebi. Veliki
djelatnik velike i savršene molitve apostol Pavao je rekao: Volim
reći pet riječi umom svojim, negoli tisuće riječi jezikom
(1
Kor 14,19). Takva molitva'' milosna molitva uma u srcu, strana
zanesenosti ''nije svojstvena duhovnim mladićima: i zato mi, kao
djeca, brinući se o kvaliteti molitve'', o pažnji posredstvom
zaključavanja uma u riječi, ''molit ćemo se vrlo mnogo. Količina je uzrok kvaliteta. Gospodin daje čistu molitvu onome koji se moli
bez lijenosti, puno i stalno, iako je njegova molitva oskvrnjena
rasijanošću.''[6] Monasima početnicima potrebno je dugo vremena da
se nauče molitvi. Nije moguće odmah po stupanju u manastir, ili po
stupanju na podvig, dostići tu najvišu vrlinu. Potrebni su i
vrijeme i postupnost u podvigu, da bi podvižnik sazrio za molitvu u
svakom smislu. Kao što cvjetovi i plodovi izrastaju na stablu ili
drvetu, koji su ranije morali biti posijani i izrasli: tako i molitva
izrasta iz drugih vrlina, i drukčije se ne može pojaviti, osim na
njima. Neće brzo monah izaći na kraj sa svojim umom: on neće brzo
naučiti svoj um da boravi u riječima molitve, kao da je pod ključem
i u zatvoru. Odvučen strastima, utiscima, uspomenama, brigama koje
je usvojio, um početnika stalno kida uze, koje su za njega
spasonosne, napušta uski put, prelazi na široki: on voli slobodno
da luta u zoni podnebesja, u zemlji obmana, s duhovima koji su
zbačeni s neba, da luta bez cilja, nerazumno, štetno po sebe.
Strasti, te moralne slabosti čovjeka, su osnovni uzrok rasijanosti
pri molitvi. Sukladno slabljenju strasti umanjuje se rasijanost.
Strasti se krote i umrtvljuju malo-pomalo, istinskom poslušnošću,
samoodricanjem i poniznošću, koja proizlazi iz istinske
poslušnosti. Poslušnost, samoodricanje i poniznost su one vrline na
kojima se gradi napredak u molitvi. Nerasijanost, koja je dostupna
čovjeku, Bog daruje u svoje vrijeme takvom podvižniku molitve koji
postojanošću i usrdnošću u podvigu dokaže iskrenost svoje želje
da stekne molitvu.
Sveti monah Dorotej,[7] naš zemljak, veliki
učitelj duhovnog podviga, koji po svojoj vrijednosti odgovara svetom
Izaku Sirijskom, savjetuje onome koji se uči Isusovoj molitvi da je
u početku izgovara glasno. On kaže da glasna molitva, sama po sebi
prelazi u umnu.[8] ''Od učestale glasne molitve'', kaže sveti
monah, ''proizlazi umna molitva, a iz umne molitve javlja se molitva
iz srca. Isusovu molitvu ne treba izgovarati snažnim glasom, već
tiho naglas samom sebi.''[9]
Pri osobitom djelovanju rasijanosti (rastresenosti), tuge, duhovne tromosti ili lijenosti, tjelesne lijenosti, vrlo je korisno vršiti Isusovu molitvu glasno: glasnom Isusovom molitvom duša se, malo-pomalo, budi iz teškog moralnog sna, u koji je bacaju tuga i duhovna tromost ili lijenost. Vrlo je korisno naglas vršiti Isusovu molitvu prilikom pojačanog naleta pomisli i maštanja tjelesne žudnje i srdžbe, kad se zbog njihovog djelovanja raspaljuje i vrije krv, kad se oduzimaju mir i tišina srca, kad se um pokoleba, oslabi i kao da se strmoglavi i sveže mnoštvom nepotrebnih pomisli i maštanja: zračni knezovi zla, čije se prisustvo ne otkriva tjelesnim očima već se poznaje dušom, po djelovanju koje oni proizvode na nju, kad čuju ime Gospodina Isusa, koje je za njih grozno, dolaze u nedoumicu i zbunjenost, plaše se i žure da odstupe od duše. Način koji predlaže sveti monah vrlo je prost i pogodan. Treba ga sjediniti s mehanizmom svetog Ivana Ljestvičara, tj. iznositi Isusovu molitvu glasno, ne žureći i zaključavajući um u riječi molitve: zaključavanje uma u riječi molitve, u zavjet ostavlja i sam sveti monah.[10]
Mehanizam svetog
Ivana Ljestvičara nužno je čuvati i uz način, koji je izložio
časni Nil Sorski u Drugoj
pouci njegove
Skitske predaje
ili
Ustava. Časni
Nil je svoj način pozajmio od grčkih otaca, Simeona Novog Bogoslova
i Grigorija Sinaita, i donekle ga je uprostio. Sveti Nil kaže:
''Onome što su rekli ti sveci o zadržavanju disanja, tj. da se ne
diše često, i iskustvo ubrzo uči, jer je to vrlo korisno za
sabiranje uma.'' Neki, ne shvativši taj mehanizam, pridaju mu
suvišan značaj, te prekomjerno zadržavaju disanje i time kvare
jednostavnost, a ujedno pričinjavaju štetu duši, usvajajući u
njoj to nepravilno shvaćanje. Sva raspaljena i previše napregnuta
djelovanja su prepreka napredovanju u molitvi, koja se razvija jedino
u krilu mirnog, tihog, pobožnog ustrojenje duše i tijela. ''Sve
neumjereno je od demona'' – govorio je Pimen Veliki.[11]
Početniku
u bavljenju Isusovom molitvom u njenom učenju vrlo pomaže
svakodnevno molitveno pravilo s određenim brojem zemnih i pojasnih
poklona, prema snazi. Pokloni se obavljaju bez žurbe, s osjećajem
pokajanja, i pri svakom poklonu se izgovara Isusova molitva. Obrazac
te molitve može se vidjeti u ''Riječi o vjeri'', časnog Simeona
Novog Bogoslova.[12] Opisujući svakodnevni večernji molitveni
podvig blaženog mladića Georgija, sveti Simeon kaže: ''On je
pomišljao da stoji pred samim Gospodinom, i pripada Njegovim
prečistim nogama: on je molio Gospodina sa suzama, da se Gospodin
smiluje nad njim. Moleći se, stajao je nepokretno, poput nekakvog
stupa, ne dopuštajući sebi nikakvo kretanje ni nogama, ni bilo
kojim drugim dijelom tijela, ne dozvoljavajući očima da radoznalo
lutaju sa strane, on je stajao u velikom strahu i trepetu, ne
dozvoljavajući sebi drijemanje, duhovnu tromost ili lijenost,
tjelesnu lijenost.'' Broj poklona, za prvi put može biti ograničen
na dvanaest. Prema snagama i pogodnostima, koje donose okolnosti, taj
broj može stalno da se povećava. Pri povećavanju broja poklona,
treba strogo paziti da se kvaliteta molitvenog podviga sačuva, da nas
ona ne bi odvela u besplodnu i štetnu količinu, zbog tjelesne
raspaljenosti. Poklonima se tijelo zagrijava, u nekoj mjeri
posustaje: takvo stanje tijela pomaže pažnju i plač i suze.
Pazimo, pazimo da to stanje ne pređe u tjelesnu raspaljenost, koja
je strana duhovnim osjećajima, koja razvija osjećaje pale prirode.
Količina, korisna samo pri pravilnom ustrojenju i cilju, može biti
vrlo štetna kad vodi tjelesnoj raspaljenosti. Tjelesna raspaljenost
se poznaje po svojim plodovima: po njima se ona razlikuje od duhovne
topline. Plodovi tjelesne raspaljenosti su umišljenost, uzdanje u
sebe, visokoumlje, uznositost, oholost, u njenim različitim
vidovima, na koje se lako kalemi obmana. Plodovi duhovne topline su
pokajanje, poniznost, plač i suze. Pravilo s poklonima je
najpogodnije obavljati prilikom odlaska na spavanje: u to vrijeme, po
okončanju dnevnih briga, pravilo se može vršiti dugotrajnije i
usmjerenije. Ali i ujutro i sredinom dana, korisno je, i to
osobito mladima, da vrše umjeren broj poklona, dvanaest poklona, pa
i do dvadeset. Tim poklonima se podstiče molitveno raspoloženje i
raspinjanje tijela, podstiče se i jača usrdnost za molitveni
podvig.
Savjeti koje sam ponudio su, smatram, dovoljni za
početnika koji želi da se nauči Isusovoj molitvi: ''Molitva'' –
rekao je časni Meletije Ispovjednik – ''učitelja ne traži, već
brižnost, i ljubav i osobito usrdnost, i njen učitelj biva
Bog.''[13] Sveti oci, koji su napisali puno djela o molitvi, da bi
djelatniku donijeli pravilno shvaćanje o njoj i ispravno rukovođenje
u bavljenju njom, predlažu i podstiču da se stupi u sam podvig, da
se dobije suštinska spoznaja, bez kog je učenje riječju, čak i
ako je proizašlo iz iskustva, mrtvo, mračno, nerazumljivo, jer
zahtijeva pojašnjenja i oživljavanje iskustvom. I obratno: onaj
koji se savjesno bavi molitvom i već je napredovao u njoj mora često
da se okreće spisima svetih otaca o molitvi, da se njima povjerava i
usmjerava, sjećajući se da je i veliki apostol Pavao, iako je za
svoju blagovijest imao svjedočanstvo Duha koje premašuje sva
svjedočanstva, ipak išao u Jeruzalem, i iznio apostolima koji su
tamo bili blagovijest koju je objavljivao među neznabošcima, da bi
je razmotrili – da ne
trčim ili ne trčah uzalud
(Gal
2,2), kaže on.
Učenik: Koje knjige svetih otaca treba čitati
onaj koji želi da se bavi Isusovom molitvom pod rukovodstvom od Boga
nadahnutog učenja?
Starac: To zavisi od načina života
koji vodi podvižnik molitve. Pogledaj spise Kalista i Ignacija
Ksantopula o bezmolviju i molitvi, i vidjet ćeš da su oni napisani
za monahe koji borave u zatvorništvu ili vode pustinjački život,
sličan životu monaha egipatskog Skita, u kojem je svaki starac
živio u posebnoj keliji, imajući jednog, dva ili tri učenika. One
koji vode takav način života, sveti oci nazivaju bezmolvnicima (oni
koji žive u tišini i miru u usamljenosti).[14] Bezmolvnik raspolaže
sobom i svojim vremenom po vlastitom nahođenju ili po običaju
pozajmljenom od svojih učitelja, a monasi koji se nalaze u manastiru
obavezni su da prisustvuju zajedničkom bogoslužju i da se bave
manastirskim poslušnostima, nemajući ni prava ni mogućnosti da
svojevoljno raspolažu sobom i svojim vremenom: pritom, bezmolvije se
dopušta samo onima koji su napredovali u monaškom životu, koji su
se prethodno obučili u manastiru, i udostojali se milosnog
osjenjenja: i zato knjige svetih otaca, napisane za bezmolvnike,
nikako ne odgovaraju početnicima, i uopće monasima koji se
podvizavaju u manastirima. Ono što je rečeno o knjizi Ksantopula,
treba reći i o knjigama Grigorija Sinaita, Isaka Sirijskog, Nila
Sorskog i svetog monaha Doroteja. Onaj koji se bavi molitvom uz
obavljanje manastirskih poslušnosti, može se upoznati i s tim
knjigama, ali ne da se rukovodi njima, već jedino radi znanja,
čuvajući se pritom obazrivo, da ga one ne bi prijevremeno povukle u
usamljenost i zatvorništvo, ili na neodgovarajući podvig. Često se
to i drugo događa kao najveća povreda onome koji je obmanut
nerazumnom revnošću. Djeca i mladi, kad, zbog svoje nerazumnosti i
lakomislenosti, pokušaju da ponesu teret koji premašuje njihovu
snagu, upropašćuju se, nerijetko sebe konačno uništavaju, tako se
i nezreli u duhovnom uzrastu podvrgavaju velikim nesrećama zbog
duhovnog podviga koji ne odgovara njihovom ustrojstvu, i nerijetko
upadaju u nepopravljivo rastrojstvo. Djela svetog Isihija, Filoteja i
Teolipta, koja se nalaze u drugom dijelu Dobrotoljublja,
vrlo
su korisna za manastirske i za usamljene monahe. Osobito su korisni
predgovori shimonaha Bazilija: u njima je izloženo učenje o molitvi
pokajanja, učenje toliko korisno, toliko potrebno u našem vremenu.
Puno poučnih riječi o molitvi nalazi se u knjizi Barsanufija
Velikog; a treba primijetiti da se njena prva polovina sastoji od
odgovora bezmolvnicima, a druga od 220 odgovora monasima koji podvig
čine u manastiru.
Učenik: Što znači mjesto srca, o kojem
govore sveti Simeon Novi Bogoslov, Nikifor monah i drugi
oci?
Starac: To je razumna sila ili duh čovjeka, koji je
prisutan u gornjem dijelu srca, nasuprot lijeve sise, slično tome
kako um prisustvuje u mozgu glave. Pri molitvi je potrebno da se duh
sjedini s umom i da zajedno s njim iznosi molitvu, pri čemu um
djeluje riječima koje se iznose samo mišlju ili uz učešće
glasa, a duh djeluje osjećajem plača iz srca. Sjedinjenje se, u
svoje vrijeme, daruje božanskom milošću a početniku je dovoljno ako
duh bude suosjećao i pomagao umu. Pri čuvanju pažnje umom, duh će
neizostavno osjetiti plač iz srca. Duh
se
obično naziva srcem,
kao
što se i umjesto riječi um
koristi
riječ glava.
Moli
se s pažnjom, u skrušenosti duha, pomažući sebi gore nabrojanim
mehanizmima: pritom će se, samo po sebi, otkriti iskustvenu spoznaju mjesta srca. O njemu je dovoljno objašnjeno u predgovorima
shimonaha Bazilija.
Učenik: Meni izgleda da si nerado
odgovorio na moje pitanje o mjestu srca, i uputio si me na predgovore
shimonaha Bazilija, čime si se uklonio od izlaganja tvojih vlastitih
shvaćanja i mišljenja. Molim te: radi koristi meni i drugima,
otvoreno odgovori na moje pitanje.
Starac: Tvoje pitanje je
donijelo tugu u moje srce. To pitanje su mi mnogi postavljali, i ono
je često bilo izraz kojim se izražavalo stanje samoobmane, stanje
duševne povrede. S mukom se ispravlja duševna povreda koja je
stvorena nepravilnim bavljenjem duhovnim podvizima, i najvećim
dijelom ostaje nepopravljiva. Ona ostaje nepopravljiva ili zbog
oholosti povrijeđenih, ili zbog toga što se povreda već dogodila.
Otrov laži je strašan: on s upornošću opstaje kod onih koji su ga
dragovoljno primili; smrtonosno djelovanje ostavlja na onima koji ga,
kad su saznali za njega, nisu odbacili i nisu ga izbljuvali iz sebe s
odlučnim samoodricanjem. Neimari ili graditelji[15] kula u zraku,
vidjevši svoje zdanje kako se uzvisuje do nebesa, dive se i zanose
tim sablažnjivim prizorom; oni ne vole spominjanje evanđeoske
zapovijedi koja objavljuje svakome čovjeku,
da
gradeći kuću
iskopa i udubi i položi temelj na kamenu (Lk
6,48). A, kamen je Krist. Krist stoji pred očima našeg uma u
Evanđelju: On stoji pred očima uma svojim ponašanjem, stoji pred
očima uma svojim učenjem; stoji pred očima uma svojim zapovijedima,
stoji pred očima uma svojom poniznošću, zbog koje je On bio
poslušan do smrti, i to do smrti na križu (Fil
2,8). Onaj uzima na sebe teški trud kopanja zemlje i udubljuje se u
nju, koji se, nasuprot strastima srca, spušta u poniznost, koji se,
odbacujući svoju volju i svoj razum, trudi da točno izuči
zapovijedi Kristove i predaju Istinske pravoslavne crkve, da ih točno
slijedi; taj u temelj polaže čvrsto kamenje, koji se prije i više
od svih drugih podviga brine o tome da ispravi i usmjeri svoj način
života prema ponašanju, učenju i zavjetu Gospodina našeg Isusa
Krista. Nema mjesta za istinsku molitvu u srcu koje nije ustrojeno i
naklonjeno evanđeoskim zapovijedima. Naprotiv, obmana je usađena u
svakog od nas padom: ''Zbog tog stanja samoobmane, koje je obično
neotuđiva
svojina uma svakoga od nas'', kaže časni Grigorije Sinait, ''a
osobito lakomislenih ljudi, koji prijevremeno teže da usvoje
uzvišena molitvena stanja, čime se i malo ustrojenje, koje je dano
od Boga, gubi, a djelatnika pogađa ravnodušnost prema svemu što je
dobro, potrebno je brižljivo sebe ispitivati, da ne bi prijevremeno
tražili ono što dolazi u svoje vrijeme, i da ne bi odbacili ono što
nam se daje u ruke, dok su one usmjerene na traženje nečeg drugog.
Umu je svojstveno da u mašti zamišlja uzvišena molitvena stanja,
koja još nije dostigao, i da ih izvrće
u
svojoj mašti. Postoji velika opasnost da će se takav djelatnik
lišiti i onoga što mu je dano, da će se podvrgnuti oštećenju uma
i silasku s uma zbog djelovanja obmane.''[16] Obmana je, u većem ili
manjem stupnju, neizbježna logična posljedica nepravilnog
molitvenog podviga.
Monaški život je nauka nad naukama, tj.
božanska nauka. To se odnosi na sve monaške podvige, a osobito se
odnosi na molitvu. Svaka nauka ima svoj početak, ima svoju postupnost
u prenošenju saznanja, ima svoje završne vježbe: tako i učenje
molitvi ima svoj poredak, svoj sistem. Savjesno slijediti poredak,
ili što je isto – sistem u svakoj nauci, je garancija sigurnog
uspjeha u njoj: tako je i pravilno bavljenje molitvom garancija
napretka u njoj, onog napretka koji Bog daruje podvižniku onda kad
je Njemu blagougodno. Odbacivanje sistema pri izučavanju nauka je
izvor iskvarenih shvaćanja, izvor znanja koje je gore od neznanja,
obzirom da je nepravilno znanje negativno: takve su i posljedice
neurednog bavljenja molitvom. Neizostavna, prirodna posljedica takvog
bavljenja je obmana. Samovoljno monaštvo, nije monaštvo. To je
obmana! To je karikatura i nakaza monaštva! To je podsmijeh
monaštvu! To je obmana samog sebe! To je gluma, vrlo sposobna da
privuče pažnju i pohvale svijeta, ali odbačena od Boga, strana
plodovima Svetog Duha, bogata plodovima koji dolaze od sotone. Mnogi,
osjetivši raspoloženje i usrdnost za duhovni podvig, pristupaju tom
podvigu brzopleto i lakomisleno. Oni mu se predaju sa svom revnošću
i vatrenošću, sa svom nerazumnošću, ne shvativši da su ta
revnost i vatrenost najviše krvne i tjelesne; da su one posve ispunjene
nečistoćom i primjesama, ne shvativši da je pri izučavanju nauke
nad naukama tj. molitve, potrebno najpouzdanije rukovođenje,
potrebna je najveća razboritost i opreznost. Ajme! Od nas se
skrivaju putevi Božji, pravi; oni se skrivaju od nas zbog sljepila
koje je u nama nastalo i koje opstaje zbog pada. Mi biramo za
rukovoditelje prvenstveno one učitelje koje je svijet proglasio za
svete, i koji se nalaze u dubini obmane ili u dubini neznanja. Za
rukovoditelje se biraju knjige koje su pisali nepravoslavni
podvižnici koji su se nalazili u najstrašnijoj demonskoj obmani, u
općenju s demonima. Za rukovoditelje se biraju spisi svetih otaca
Pravoslavne crkve koji su izložili uzvišeni molitveni podvig
naprednih monaha, podvig koji je nedostupan i za shvaćanje
početnika, a ne samo za nasljedovanje, i kao plod duhovnog podviga,
čudno, javlja se duševno rastrojstvo, pogibelj. Sijat
će pšenicu, a trnje će žeti (Jer
12,13), s bolom govori Sveti Duh ljudima koji dobro preokreću u zlo
nepravilnom upotrebom dobra. Žalostan, upravo žalostan prizor! U
najuzvišenijem djelovanju uma, u djelovanju koje vodi k Bogu onoga
koji ide po ustanovljenim stepenicama, nepravilnim djelovanjem stječe
se pomračenje i iskvarenost uma, oštećenje uma, poremećenost uma,
porobljenost demonima, pogibelj. Takav prizor, prizor koji je često
bio pred mojim očima, bio je uzrok tuge moga srca, kad si postavio
pitanje. Nisam želio da ga čujem ni od tebe, niti od bilo koga među
početnicima. ''Nije ti korisno'', rekli su oci, ''da ono što
slijedi saznaš prije nego što stekneš iskusno znanje o onome što
prethodi.''[17] Takva radoznalost je znak ispraznog i razmetljivog
razuma (1 Kor 8,1).[18] Ja sam ukazao i na predgovore shimonaha
Bazilija, kao na djelo istinskog djelatnika molitve, djelo osobito
korisno za ovo vrijeme. To djelo upućuje na nepogrešivo
razumijevanje otačkih spisa o molitvenom podvigu, spisa koji su
sastavljeni za napredne monahe, prvenstveno za one koji žive u
tišini i miru u usamljenosti (bezmolvnike).
Kako bih ispunio
tvoju želju, ponovit ću, samo drugim riječima, ono što sam već
rekao. Bavljenje Isusovom molitvom ima dva najvažnija dijela ili
perioda, koji se završavaju čistom molitvom koja se ovjenčava
bestrasnošću ili kršćanskom savršenošću kod onih podvižnika
kojima ga daruje Bog, ako je Njemu blagougodno da im ga da. Sveti
Izak Sirijski kaže: ''Nisu se mnogi udostojali čiste molitve, već
malobrojni. A, od onih koji su dostigli tajnu koja dolazi poslije
nje, i prešli na drugu obalu (Jordana), jedva da se može sresti
jedan iz pokoljenja u pokoljenje, po
milosti i dopuštenju Božjem.''[19]
U prvom periodu, onome koji se moli, dopušta se da se moli samo po
vlastitoj snazi; milost Božja nesumnjivo pomaže onome koji se moli
dobronamjerno, ali ne pokazuje svoje prisustvo. U to vrijeme, strasti
koje su skrivene u srcu, počinju se pokretati, i vode djelatnika
molitve na mučenički podvig, u kojem pobijede i porazi neprekidno
smjenjuju jedni druge,[20] i u kojem se slobodna volja čovjeka i
njegova nemoć jasno iskazuju.[21] U drugom periodu, milost Božja
osjetno pokazuje svoje prisustvo i djelovanje, sjedinjujući um sa
srcem, omogućavajući molitvu bez maštanja ili, što je isto, bez
rasijanosti, s iskrenim plačem i toplinom; pritom, grješne pomisli
gube nasilničku vlast nad umom. Na ta dva stanja ukazuju sveti Oci.
O njima časni Nil Sorski, upućujući na časnog Grigorija Sinaita,
kaže: ''Kad nastupi djelovanje molitve: tada ono zadržava um uz
sebe, uveseljava ga i oslobađa od rasijanosti.''[22] Kod onih koji
nisu stekli milosno djelovanje, za najnaporniji, najteži,
najnezgodniji podvig časni otac smatra čuvanje uma od rasijanosti i
pažljivu molitvu.[23] Kako bi se dostiglo drugo stanje, nužno je
proći kroz prvo, nužno je iskazati i dokazati ozbiljnost svog
htijenja, i rod
donijeti u trpljenju (Lk
8,15). Prvo stanje onoga koji se moli može se usporediti s obnaženim
drvećem u vrijeme zime; a drugo s istim tim drvećem koje se pokrilo
lišćem i cvjetovima zbog djelovanja proljetne topline. Snagu za
stvaranje lišća i cvjetova drvo prikuplja u vrijeme zime, kad
njihovo stanje ima sav izgled stanja stradanja, stanja pod oblašću
smrti. Ne dozvolimo sebi da iskušavamo Gospodina! Ne dozvolimo sebi
da mu pristupimo lakomisleno, bez straha, dvosmisleno, u raspoloženju
sumnjičave radoznalosti, zbog koje se zabranjuje ulazak u obećanu
zemlju (Heb 3,8-11,18,19). Pristupimo kao pali, kao oni kojima je
suštinski potrebno spasenje, koje Bog daruje za istinsko pokajanje.
Duša i cilj molitve u tom i u drugom stanju treba da bude pokajanje.
Za pokajanje koje se prinosi samo vlastitim snagama Bog, u svoje
vrijeme, daruje milosno pokajanje, i Duh
Sveti,
uselivši
se u čovjeka, moli
za njega
uzdisajima
neizrecivim:
On
posreduje za svete,
suglasno
volji Božjoj, koja je poznata samo Njemu (Rim 8,26-27).
Iz toga
se vidi, sasvim očigledno, da je za početnika traženje mjesta
srca, tj. traženje da u sebi nepravovremeno i prijevremeno otkrije
otvoreno djelovanje milosti, sasvim pogrešan početak, koji izvrće
poredak, sistem nauke. Takav početak je oholi, bezuman početak!
Isto tako, početniku ne priliči da koristi mehanizme koje su sveti
Oci preporučili naprednim monasima, bezmolvnicima. Početnik,
prilikom bavljenja molitvom, treba da se drži samo najpobožnije
pažnje, samo zaključavanja uma u riječi molitve, izgovarajući
riječi vrlo polako, da um može da se zaključa u njih, dišući
tiho, ali slobodno. Neki su pomislili da je u samom disanju nešto
osobito važno, i ne shvativši da su oci zapovjedili usporeno i tiho
disanje radi uzdržljivosti uma od rasijanosti, počeli su
prekomijerno da zadržavaju disanje i time su narušili tjelesno
zdravlje, koje toliko doprinosi molitvenom podvigu. ''Zadržavaj'',
kaže časni Grigorije Sinait, ''i disanje, tj. kretanje uma,
zatvorivši donekle usta pri vršenju molitve, a ne disanje nosnica,
tj. čulno, kako to čine neuki, da se ne povrijediš, nadimajući
se.''[24]
Ne
samo u procesu disanja već i u svim tjelesnim kretanjima treba
sačuvati spokojstvo, mir i skromnost. Sve to vrlo doprinosi čuvanju
uma od rasijanosti. Um koji se pažljivo moli neizostavno privlači
srce da suosjeća s njim, da osjeća pokajanje. Između suosjećanja
srca s umom i sjedinjena uma sa srcem ili spuštanja uma u srce,
postoji velika razlika. Sveti Ivan Ljestvičar smatra da je značajan
napredak u molitvi to kad um boravi u njenim riječima.[25] Taj
veliki učitelj monaha tvrdi da će molitva onoga koji se stalno i
usrdno moli, zaključavanjem uma u riječi molitve, s osjećajem
pokajanja i plača, neizostavno biti osjenjena božanskom
milošću.[26]
Kad molitva bude osjenjena božanskom milošću:
tada, ne samo da će biti otkriveno mjesto srca već će i sva duša
pohrliti Bogu, neizmjernom duševnom silom, povlačeći sa sobom i
tijelo. Molitva onih koji su u njoj napredovali izgovara se čitavim
bićem. Sav čovjek kao da se pretvara samo u usta. Ne samo srce
obnovljenog
čovjeka, ne samo duša,
već
i
tijelo,
ispunjavaju
se duhovnom utjehom i nasladom: radošću zbog Boga
živoga
(Ps
83,3), Boga koji osjetno i snažno djeluje Svojom milošću. Sve
će kosti istinskog
molitvenika
reći:
Gospodine,
Gospodine, tko je sličan Tebi? Koji izbavljaš siromaha iz ruke
jačih od njega, i sirotog i ubogog od grabitelja njegove
molitve i nade: od pomisli i osjećaja, koji niču iz pale prirode i
koje podstiču demoni (Ps 34,10). Napretku u pokajnoj molitvi trebaju
težiti svi kršćani; na bavljenje pokajnom molitvom i na napredak u
njoj sveti oci pozivaju sve kršćane. Nasuprot tome, oni strogo
zabranjuju prijevremeni napor da se umom uđe u hram srca, radi
milosne molitve, kad ta molitva još nije dana od Boga. Zabrana se
povezuje sa strašnom prijetnjom. ''Umna molitva je'', kaže časni
Nil Sorski, ponavljajući riječi časnog Grigorija Sinaita, ''iznad
svih djela i vrlina, tj. glava, kao ljubav Božja. Onoga koji
bestidno i drsko hoće da uziđe Bogu, i čisto da razgovara s Njim,
koji nasilno hoće da ga stekne u sebi, lako pogubljuju
demoni.''[27]
Molim, molim da se obrati sva potrebna pažnja na
strašnu prijetnju otaca. Meni je poznato da neki dobronamjerni ljudi
koji su, međutim, pali u blud, po nesretnoj navici, nemoćni da se
uzdrže od pada, pokušavaju se baviti molitvom u srcu. Može li
nešto biti nerazumnije, neuko i drskije od tog pokušaja? Molitva
pokajanja dana je svima bez izuzetka, dana je i onima kojima su
ovladale strasti, i onima koji se prisilno podvrgavaju padovima. Oni
imaju svo pravo da vape Gospodinu za spasenje; ali ulazak u srce,
radi molitvenog svetog djelovanja, za njih je zabranjen: on se
dopušta isključivo tajanstvenom arhijereju, koji je zakonito rukopoložen božanskom milošću. Shvatite, shvatite da se jedino
prstom Božjim otvara taj ulaz: on se otvara tada kad čovjek ne samo
što odustane od djelatnog grijeha nego od desnice Božje dobije i
silu da se suprotstavi strasnim pomislima, da se ne zavodi i ne
naslađuje njima. Malo-pomalo, gradi se čistoća srca: čistoći se
postupno
i duhovno
otkriva
Bog. Postupno! Zato što se i strasti umanjuju i vrline uzrastaju, ne
odjednom: za to i za drugo potrebno je znatno vrijeme.
Evo ti moj
savjet: ne traži mjesto srca. Ne trudi se da sebi iscrpno objasniš
što znači mjesto srca: to se na zadovoljavajući način da
objasniti jedino iskustvom. Ako je Bogu ugodno da ti da spoznaju: On
će ti to dati u svoje vrijeme, i dat će ti na takav način, kakav
tjelesni čovjek ne može ni da zamisli. Bavi se isključivo i sa svom
savjesnošću pokajnom molitvom; trudi se da molitvom prineseš
pokajanje: uvjerit ćeš se u uspjeh podviga, kad u sebi osjetiš
siromaštvo duha, plač srca i suze. Takav napredak u molitvi želim
i sebi i tebi. Dostizanje natprirodnih milosnih stanja uvijek je bilo
rijetkost. Pimen Veliki, monah egipatskog Skita, koji je poznat po
izuzetnom napretku svojih monaha, koji je živio u 5. stoljeću, kad
je osobito procvjetalo monaštvo, govorio je: ''O savršenosti govore
mnogi među nama, a savršenost su zaista dostigli jedan ili
dvojica.''[28] Sveti Ivan Ljestvičar, asketski pisac iz 6. stoljeća,
svjedoči da se u njegovo vrijeme vrlo smanjio broj posuda božanske
milosti u odnosu na prijašnje vrijeme, a uzrok tome sveti vidi u
izmijenjenosti duha ljudskog društva, koje je izgubilo jednostavnost
i zarazilo se lukavstvom.[29] Sveti Grigorije Sinait, pisac 14.
stoljeća, odlučio se da kaže da u njegovo vrijeme uopće nema
milosnih muževa, toliko su rijetki postali; kao uzrok tome, Sinait
ukazuje na neobično razvijanje poroka, koji proizlazi od sablazni
koje su se umnožile.[30]
Tim prije, u naše vrijeme djelatnik
molitve mora biti u najvećem oprezu. Mi nemamo od Boga nadahnute
učitelje! Neporočnost, jednostavnost, evanđeoska ljubav, udaljili
su se s lica zemlje. Sablazni i poroci su se beskonačno umnožili!
Svijet je obuzet razvratom! Nad ljudskim društvom gospodari, kao
punovlasni tiranin, grešna ljubav u raznoraznim oblicima! Dovoljno
je, i više nego dovoljno, ako se udostojimo da Bogu prinesemo jedino
djelo koje je suštinski potrebno za naše spasenje tj.
pokajanje.
Učenik: Je li za učenje Isusovoj molitvi
pogodniji život u manastiru, među više ili manje brojnom braćom i
galamom, koja je neizbježna gdje je puno ljudi? Zar nije za to
pogodniji život u tišini i miru u usamljenosti
(bezmolviju)?
Starac: Život u manastiru omogućuje početniku
da se uspješno i solidno nauči molitvi, samo ako on pravilno živi.
Onome koji pravilno živi u manastiru, stalno se javljaju prilike za
poslušnost i poniznost, a te vrline, više od svih drugih,
pripremaju i upućuju dušu na istinsku molitvu. ''Od poslušnosti,
poniznost'', rekli su oci.[31] Poniznost se rađa od poslušnosti i
podstiče se poslušnošću, kao što naliveno ulje pomaže svjetiljci
da gori. Poniznošću se u dušu uvodi mir Božji (Filp 4,7). Mir
Božji je duhovno mjesto Božje (Ps 75,3), duhovno nebo; ljudi koji
su se uspeli na to nebo postaju ravni anđelima i, poput anđela,
stalno u srcima svojim pjevaju duhovnu pjesmu Bogu (Ef 5,19), tj.
prinose čistu, svetu molitvu, koja je kod naprednih upravo pjesma i
pjesma nad pjesmama. Iz tog razloga, poslušnost, koja donosi
neprocjenjivu riznicu poniznosti, oci[32] jednodušno smatraju za
osnovnu monašku vrlinu, za vrata na koja se zakonito i pravilno
ulazi u umnu i molitvu iz srca ili, što je isto, u istinsko sveto
bezmolvije. Sveti Simeon Novi Bogoslov kaže o pažljivoj molitvi:
''Kako ja mislim, to blago nam izvire iz poslušnosti. Poslušnost
koja se ukazuje duhovnom Ocu svakoga čini bezbrižnim. Kakva
prolazna stvar njega može poraziti ili porobiti? Kakvu tugu i kakvu
brigu može imati takav čovjek.''[33] Brige i strasti, koje
neprekidno odvlače misli k sebi, uzrok su rasijanosti pri molitvi;
oholost je uzrok ogorčenosti srca; srdžba i zlopamćenje, koji se
zasnivaju na oholosti, uzrok su uznemirenosti srca. Poslušnost je
osnovni uzrok koji uništava rasijanost, zbog koje je molitva
besplodna; ona je uzrok poniznosti, poniznost uništava ogorčenost,
zbog koje je molitva mrtva; istjeruje uznemirenost, zbog koje je
molitve nepotrebna, srce pomazuje plačem, zbog kojeg molitva
oživljava, dobiva krila i uzlijeće Bogu. Prema tome: poslušnost ne
djeluje samo protiv rasijanosti, već i srce čuva od ogorčenosti i
uznemirenosti, održava ga neprestano krotkim, blagim, stalno
sposobnim za plač i suze, stalno spremnim da se izlije pred Bogom u
molitvi i plaču, koji su toliko iskreni da se sa svim pravom mogu
nazvati i
ispovijedanjem
(Psalmi
103,1; 104;105;106;) duše pred Bogom i duhovnim otkrivanjem
Boga
duši (Psalmi 103,1;104;105; 106;110). Ako se monah bude ponašao u
manastiru poput stranca, ne otpočinjući poznanstva unutar i izvan
manastira, ne idući po kelijama braće, i ne primajući braću u
svoju keliju, ne donoseći u keliju ništa što je suvišno, ne
ispunjavajući svoje želje, trudeći se u manastirskim poslušnostima
s poniznošću i dobrom savješću, pribjegavajući često
ispovijedanju sagrješenja, povinujući se nadstojniku i drugim
manastirskim vlastima ne mrmljajući, u jednostavnosti srca: on će,
bez sumnje, napredovati u Isusovoj molitvi, tj. dobit će dar da se
bavi njome pažljivo i da dok se bavi njom prolijeva suze pokajanja.
''Ja sam vidio'', kaže sveti Ivan Ljestvičar, ''one koji su
napredovali u poslušnosti i koji su se, prema mogućnostima, trudili
u sjećanju na Boga,[34] koje djeluje u umu, i kako su oni, iznenada
ustavši na molitvu, brzo savladavali svoj um i prolijevali suze u
potocima: to im se događalo zato što su bili pripremljeni časnom
poslušnošću.''[35] Sveti Simeon Novi Bogoslov, časni Nikita
Stitat i mnogi drugi oci obučili su se u Isusovoj molitvi, i bavili
su se njome u obiteljima koje su se nalazile u prijestolnici Istočnog
carstva, u prostranom i naseljenom Konstantinopolju. Sveti patrijarh
Fotije se obučio u njoj, obzirom već u činu patrijarha, uz
punobrojna druga zanimanja, koja su povezana s tim činom. Sveti
patrijarh Kalist se obučio, obavljajući poslušnost kuhara u lavri
časnog Atanazija Atonskog na Atonskoj gori.[36] Časni Dorotej[37] i
Dositej[38] su se učili njoj u manastiru svetog Serida, prvi –
imajući poslušnost načelnika bolnice, a drugi – služitelja u
njoj. U aleksandrijskom manastiru, koji opisuje sveti Ivan
Ljestvičar, sva braća su prakticirala umnu molitvu.[39] Taj svetac,
isto kao i Barsanufije Veliki, zapovijeda onima koji se bore sa
strašću bluda osobito pojačanu molitvu imenom Gospodina Isusa.[40]
Blaženi starac Serafin Sarovski svjedočio je, poučen vlastitim
iskustvom, da je Isusova molitva bič protiv tijela i tjelesnih
pohota.[41] Plamen te pohote vene od njenog djelovanja. Kad ona
djeluje u čovjeku: tada, od njenog djelovanja, tjelesne pohote gube
slobodu u svom djelovanju. Tako grabežljiva zvijer, stavljena u
lance, zadržavajući sposobnost da umrtvljuje i proždire ljude i
životinje, gubi mogućnost da djeluje prema svojim snagama.
Sveti
Simeon i Andrej, jurodivi radi Krista, nalazili su se u najosobnijem
molitvenom napretku, obzirom da su u njega stupili s potpunim
samoodricanjem i najdubljom poniznošću. Ništa ne daje tako
slobodan pristup Bogu, kao odlučno samoodricanje, gaženje svoje
oholosti, svog
ja.
Izobilno
djelovanje molitve iz srca svetog Andreja opisao je njegov nadstojnik,
Nikifor, svećenik velike crkve carskog Konstantinopolja. To
djelovanje, po svojoj posebnosti, zaslužuje da bude zabilježeno.
Nikifor kaže: ''On je primio takav dar molitve u tajnom hramu svog
srca, da je šapat njegovih usta daleko odzvanjao. Kao što kotao
vode, pokrenut bezmjernim vrenjem, ispušta paru: tako je i kod njega
izlazila para iz usta, zbog djelovanja Svetog Duha. Neki od onih koji
su ga vidjeli su govorili da u njemu živi demon, i zato iz njega
izlazi para; drugi su govorili: 'Ne, njegovo srce, koje muči
neprijateljski duh, proizvodi takvo disanje.' Ni prvo ni drugo
mišljenje nije bilo opravdano: u toj pojavi se oslikavala stalna,
Bogu ugodna molitva, i oni kojima je nepoznat duhovni podvig stvorili
su mišljenje o svetom Andreju, slično onome koje su nekada imali
prema daru znanja stranih jezika koji je iznenada bio otkriven (Djela
2,13).''[42] Očigledno je da je ugodnik Božji iznosio molitvu
čitavim svojim bićem, sjedinjujući umnu i srčanu molitvu s
glasnom. Kad je sveti Andrej bio uznijet u Raj, tada je, kako je
pripovijedao svećeniku, izobilna milost Božja, koja ispunjava Raj,
proizvela u njemu ono duhovno djelovanje koje se obično stvara umnom
molitvom kod naprednih: ona je dovela do sjedinjenja njegovog uma i
srca, pri čemu čovjek dolazi u stanje duhovne opijenosti i nekakvog
samozaborava.[43] Ta opijenost i samozaborav su ujedno osjećaj novog
života. Sveti Simeon je govorio svom nadstojniku, đakonu Ivanu, da
i usred najsnažnijih sablazni njegov um ostaje posve usmjeren k
Bogu, i sablazni gube svoje uobičajeno djelovanje.[44] Kod onih koji
su se udostojali milosnog osjenjivanja, duša se stalno uznosi iz
okruženja grješnih i sujetnih pomisli i osjećaja, umnom molitvom,
kao tajanstvenom nevidljivom rukom, i uznosi se gore: djelovanje
grijeha i svijeta ostaje nemoćno i besplodno.[45]
U vrijeme kad
sam bio početnik, neki starac, u iskrenom razgovoru, rekao mi je:
''U svjetovnom životu, po jednostavnosti vremena koja su prošla i
pobožnom nastojanju koje je tada prevladavalo, ja sam saznao za
Isusovu molitvu, bavio sam se njome, i povremeno sam osjećao
neobične promjene u sebi i utjehu. Stupivši u manastir, ja sam
nastavio da se bavim njom, rukovodeći se čitanjem otačkih knjiga i
uputama nekih monaha, koji su je, kako je izgledalo, shvaćali.
Kod njih sam i vidio nisku stoličicu, koju spominje časni Grigorije
Sinait, koja je napravljena prema stolicama koje su se koristile u
Moldaviji. Krajem prošlog stoljeća, i početkom sadašnjeg,
procvjetalo je umno djelovanje u raznim obiteljima Moldavije, a
osobito u Njamckom manastiru. U početku sam bio u poslušnosti pri
trpezi: vršeći poslušnost, ja sam vršio i molitvu, sjedinjujući
je s poniznoumnim pomislima koje joj doprinose, po uputi otaca.[46] Jednom sam stavio tanjur s hranom na posljednji stol, za
kojim su sjedili poslušnici, i mišlju sam govorio: 'Primite od
mene, sluge Božje, ovo ubogo služenje.' Iznenada je u moje grudi
došla takva utjeha da sam se čak zanjihao: utjeha je potrajala više
dana, približno jedan mjesec. Drugi put, dogodilo se da odem po
prosforu; i ne znam zašto, pod kakvim utjecajem, ja sam se poklonio
braći, koji su se trudili u prosfornici, vrlo nisko, i iznenada u
meni je tako počela da djeluje molitva da sam požurio da uđem u
keliju, i da legnem na postelju zbog slabosti koja je zbog molitvenog
djelovanja nastala u čitavom tijelu.''[47]
U opisu smrti svetog
Dimitrija Rostovskog, pripovijeda se da je on pronađen kako je
počinuo na molitvi. Nekoliko sati prije njegove smrti, kod njega je
bio njegov omiljeni pjevač; opraštajući se s pjevačem, svetac mu
se poklonio gotovo do zemlje. Poniznost i molitva su proizašli samo
zbog srčanog ustrojenja. Monaški manastir, kao što sam već rekao,
pruža najveće mogućnosti za obuku u Isusovoj molitvi, u njenim
prvim stupnjevima, pružajući početniku stalne prilike za
poniznost. Svaki monah može lako provjeriti na sebi, može brzo
uvidjeti, kako poslušnost i poniznost djeluju na molitvu.
Svakodnevno ispovijedanje svojih pomisli duhovnom ocu ili starcu,
odricanje od djelovanja po svom razumu i po svojoj volji, ubrzo
počinje da djeluje protiv rasijanosti, uništava je i zadržava um u
riječima molitve. Poniznost pred starcem i pred svom braćom odmah
počinje da dovodi srce u skrušenost i da ga drži u skrušenosti.
Nasuprot tome, od djelatnosti po svojoj volji i po svom razumu, odmah
se javlja briga za sebe, pred umom se pojavljuju različita
razmišljanja, pretpostavke, strahovi, maštanja, koji uništavaju
pažljivu molitvu. Napuštanje poniznosti radi očuvanja svog
dostojanstva u odnosu prema bližnjemu, oduzima srcu skrušenost,
ogorči srce, ubija molitvu, lišavajući je njenih suštinskih
svojstava, pažnje i skrušenosti. Svaki postupak protiv poniznosti
je napadač i pogubitelj molitve. Neka se na poslušnosti i
poniznosti gradi molitva! Te vrline su jedini pouzdan temelj
molitvenog podviga.
Život u miru i tišini u usamljenosti
(bezmolvije) je korisno za napredne, koji su shvatili unutrašnju
borbu, koji su ojačali u evanđeoskom načinu života, čvrsto se
navikavši na njega, odbacivši strasti[48]: sve to treba prethodno
steći u manastiru. Onima koji su stupili u život u miru i tišini u
usamljenosti, bez prethodnog, zadovoljavajućeg obučavanja u
manastiru, takav život nanosi najveću štetu: lišava ih napretka,
pojačava strasti,[49] postaje uzrok visokoumlja,[50] samoobmane i
demonske obmane.[51] ''Neiskusne, koji nisu iskustveno naučeni
tajnama monaškog života, život u miru i tišini u usamljenosti
(bezmolvije) pogubljuje''[52] – rekao je sveti Ivan Ljestvičar.
''Za istinsko bezmolvije'', primjećuje taj svetac, ''sposobni su
rijetki: oni koji su stekli božansku utjehu kao povod za trudove
i božansku pomoć u borbama.''[53]
Učenik: Ti si ranije
rekao da je onaj koji nije očišćen od strasti nesposoban da okusi
božansku milost, a sada si spomenuo molitvenu milosnu utjehu kod
laika i poslušnika početnika. To mi djeluje proturječno.
Starac:
Naučeni Svetim pismom i spisima svetih Otaca, mi vjerujemo i
ispovijedamo da božanska milost, kako ranije, tako i sada, u
Istinskoj pravoslavnoj crkvi, bez obzira na to što nalazimo malo
posuda koje su je dostojni. Ona osjenjuje one podvižnike koje joj je
ugodno da osjeni. Oni koji tvrde da je sada kršćaninu nemoguće da
postane pričesnik Svetog Duha proturječe Svetom pismu, i svojim
dušama nanose najveću štetu, kako o tome predivno rasuđuje časni
Makarije Veliki.[54] Oni, ne naslućujući nikakav osobito uzvišeni
cilj u kršćanstvu, ne znajući za njega, ne trude se, čak i ne
pomišljaju o njegovom dostizanju: zadovoljavaju se izvanjskim
ispunjavanjem nekoliko vrlina, sami sebe lišavaju kršćanske
savršenosti. Što je gore od svega, oni, zadovoljavajući se svojim
stanjem i smatrajući da su zbog svog izvanjskog ponašanja dospjeli
do vrha duhovnog života, ne samo da ne mogu da imaju poniznost,
duhovno siromaštvo i skrušenost srca, već upadaju i u umišljenost,
u uznositost, u samoobmanu, u obmanu, i više se ne brinu za istinski
napredak. Nasuprot tome, oni koji vjeruju u postojanje kršćanske
savršenosti, sa svom usrdnošću se usmjeravaju na nju, stupaju u stalni
podvig da bi je dostigli. Shvaćanje o kršćanskoj savršenosti ih
čuva od oholosti: u nedoumici i plaču, oni stoje u molitvi, ispred
zaključanog ulaza u taj duhovni dvorac. Oni koji su Evanđeljem
uvedeni u pravilno samoosuđivanje, skrušeno, ponizno razmišljaju o
sebi: smatraju se nekorisnim slugama koje nisu ispunile naznačenost
koju je Otkupitelj stekao i predodredio ljudima koje je iskupio.[55]
Odbacivanje života po evanđeoskim zapovijedima i po učenju svetih
Otaca, samovoljan život, zasnovan na vlastitom umovanju, čak i ako
je vrlo borben ili vrlo pristojan, ima najštetniji utjecaj na
pravilno shvaćanje kršćanstva, čak i na dogmatsku vjeru (1 Tim
1,19). To je sasvim jasno dokazano karakterom besmislenih zabluda i
razvrata, u koje su upali svi odstupnici, svi heretici i
raskolnici.
Ujedno, ponovo se oslanjajući na božansko Pismo i
otačke spise, mi tvrdimo da um i srce koji nisu pokajanjem očišćeni
od strasti nisu sposobni da postanu pričesnici božanske milosti,
tvrdimo da oni koji sami stvaraju milosna viđenja i milosne
osjećaje, i njima laskaju sebi i obmanjuju sebe, upadaju u
samoobmanu i demonsku obmanu. Neosporno vjerujući u postojanje
milosnog djelovanja, dužni smo da isto toliko vjerujemo u
nedostojnost i nesposobnost čovjeka da u strasnom stanju primi
božansku milost. Zbog tog dvostrukog uvjerenja, posve,
nekoristoljubivo se uronimo u djelatnost pokajanja, posve savršeno
se predavši i prepustivši volji i dobroti Božjoj. ''U Bogu nema
nepravde'', poučava časni Makarije Veliki: ''Bog neće ostaviti
neispunjeno ono što je On ostavio sebi da ispuni, kad mi ispunimo
ono što smo mi dužni da ispunimo.''[56] ''Monah ne smije sumnjati u
dobivanje dara božanske milosti'', kaže sveti Izak Sirijski, ''kao
što sin ne sumnja da će dobiti nasljedstvo od oca. Nasljedstvo
pripada sinu po zakonu prirode.'' Ujedno, sveti Izak Sirijski molbu
za silazak otvorenog djelovanja milosti naziva djelom koje zaslužuje
osudu, molbom koja je nadahnuta ohološću i uznošenjem; on želju i
traženje milosti smatra nepravilnim ustrojenjem duše, koje je
odbacila Kristova crkva kao duševnu slabost. One koji su prihvatili
takvu želju, on smatra za one koji su prihvatili oholost i pad, tj.
samoobmanu i demonsku obmanu. Iako sam cilj monaštva i jest
obnovljenje Duhom Svetim koje monaštvo zadobiva, ipak, sveti Izak
predlaže da se k tom cilju ide u pokajanju i poniznosti, da se
stekne plač i molitva carinika (mitara), da se u sebi otkrije
grješnost, da nam naša savjest svjedoči da smo nekorisne sluge, i
da nam je potrebna milost. Sveti Izak kaže: ''Božje samo po sebi
dolazi, u vrijeme kad na njega ni ne pomišljamo. Da, tako je! Ali
samo ako je mjesto čisto, i nije oskvrnjeno.''[57]
Što se tiče
spomenutog početnika: upravo iz navedenih slučajeva s njim se može
vidjeti da on uopće nije očekivao takvo molitveno djelovanje kakvo
je iznenada otkrio u sebi, čak nije ni shvaćao da ono postoji. To
je djelo promisla Božjeg, koje je nedostupno za nas. Isti sveti Izak
kaže: ''Čin (poredak) osobitog djela (promisla, suda Božjeg),
razlikuje se od općeg ljudskog čina. Ti slijedi opći čin, i put
koji su prošli svi ljudi, sljedeći naslijeđe, i uziđi[58] na
visine duhovnog tornja.''
Učenik: Imao sam prilike saznati da
su neki starci koji su vrlo napredovali u Isusovoj molitvi
početnicima preporučivali upravo umnu molitvu, čak i
srčanu.
Starac: Znam to, takve posebne slučajeve ne treba
uzimati kao opće pravilo, ili oslanjajući se na njih zanemarivati
predaju Crkve, tj. ona učenja svetih otaca koja je Crkva Kristova prihvatila
za opće rukovođenje. Na odstupanje od općeg pravila bili su
navedeni napredni starci koje si spomenuo, ili zbog primijećene ili
osobite sposobnosti početnika za bavljenje umnom molitvom, ili zbog
vlastite nesposobnosti da budu zadovoljavajući rukovoditelji drugih,
bez obzira na to što su molitveno napredovali. I ovo posljednje se
događa! U egipatskom Skitu, neki monah početnik je povodom neke od
okolnosti monaškog podviga tražio pouku od oca Ivistiona, starca
vrlo uzvišenog života. Dobivši pouku, početnik je smatrao da je
potrebno provjeriti pouku, savjetujući se s časnim Pimenom Velikim.
Veliki je odbacio pouku oca Ivistiona kao suviše uzvišenu,
nepodnošljivu za onoga koji je početnik i koji je strastan, i
monahu je prenio način koji je daleko pogodniji i dostupniji,
rekavši pritom slijedeće riječi, na koje treba obratiti pažnju:
''Otac Ivistion i njegovo djelovanje su na nebu, s anđelima: od
njega je skriveno da smo mi sa tobom na zemlji i u strastima.''[59]
Vrlo točno primjećuje časni Grigorije Sinait da oni koji se nalaze
u molitvenom napretku, obučavaju druge u molitvi suglasno tome kako
su sami ostvarili napredak u njoj.[60] Iz iskustva mogu da se uvjerim
da oni koji su zadobili milosnu molitvu po posebnom promislu Božjem,
brzo i ne uobičajenim putem, žure, u skladu s onim što se s njima
događa, da početnicima prenesu takva svjedočanstva o molitvi, koja
početnici nikako ne mogu ispravno razumjeti, i oni ih pogrešno
shvaćaju i bivaju povrijeđeni. Nasuprot tome, oni koji su zadobili
dar molitve poslije dugotrajne borbe sa strastima, koji su se
očistili pokajanjem i oblikovali način života prema evanđeoskim
zapovijedima, uče molitvi uz veliku opreznost, postupnost i
pravilnost. Monasi moldavskog manastira Njamc su mi kazivali da
njihov znameniti starac, arhimandrit Pajsije Veličkovski, zadobivši
srčanu milosnu molitvu po osobitom Božjem promislu, a ne na
uobičajen način, upravo iz tog razloga nije sebi dozvolio da je
predaje drugima: on je to poučavanje prepuštao drugim starcima,
koji su dar molitve stekli po uobičajenom poretku. Sveti Makarije
Veliki kaže da se, zbog neizrecive dobrote Božje koja shvaća
ljudsku nemoć, duše koje su postale pričesnice božanske milosti
susreću sa izobilnom nebeskom utjehom i naslađuju se djelovanjem
Svetoga Duha u njima, a ujedno s tim, zbog nedostatka djelatnog
iskustva, kao da ostaju u djetinjstvu, u stanju koje je vrlo
nezadovoljavajuće u odnosu na stanje koje traži i donosi istinsko
podvižništvo.[61] Dogodilo mi se da sam vidio starca koji je bio
kao dijete, osjenjenog izobilnom božanskom milošću. Njega je
upoznala dama, najboljih godina i zdravlja, zvučnog imena, potpuno
svjetovnog života i, zadobivši poštovanje prema starcu, učinila
mu je neke usluge. Starac, pokrenut osjećajem zahvalnosti, u želji
da materijalnu uslugu nagradi snažnom poukom za dušu, i ne
shvativši da je za tu damu prvo bilo potrebno da napusti čitanje
romana i života po romanima, poučio ju je bavljenju Isusovom
molitvom, umnom i srčanom, pomoću mehanizama koje su preporučivali
sveti oci za one koji žive u miru i tišini u usamljenosti
(bezmolvnike), i koji su opisani u prvom i drugom dijelu
Dobrotoljublja.
Dama
je poslušala svetog starca i dospjela je u vrlo teško stanje, i
mogla je krajnje da se povrijedi da drugi nisu naslutili da joj je
taj starac dao nekakvu neodgovarajuću pouku, da nisu izvukli
priznanje od nje i udaljili je od toga da slijedi pouku.
Ovdje
spomenutom starcu je neki njemu dobro poznati monah govorio: ''Oče,
tvoje duševno ustrojstvo je slično kući na dva kata, čiji je
gornji kat odlično uređen, a donji je ostao u nacrtu, zbog čega je
i pristup gornjem katu vrlo težak.'' U manastirima se za takve
napredne starce upotrebljava izraz svet,
ali nije iskusan, i
prilikom savjetovanja s njima opaža se opreznost u savjetovanjima,
koja nekada mogu biti vrlo korisna. Opreznost se ogleda u tome što
se poukama takvih staraca ne treba brzo i lakomisleno povjeriti, što
se njihove pouke provjeravaju u Svetom pismu i spisima otaca,[62] kao
i u razgovoru s drugim naprednim i dobronamjernim monasima, ako ih je
moguće naći. Blažen je početnik koji je u naše vrijeme našao
pouzdanog savjetnika! ''Znaj'', uzvikuje sveti Simeon Novi Bogoslov,
''da se u naše vrijeme pojavilo puno lažnih učitelja i
varalica.''[63] Takvo je bilo stanje kršćanstva i monaštva osam
stoljeća prije nas. A što reći o suvremenom stanju? Teško i to
što je rekao časni Efrem Sirijski o stanju onih koji pokušaju da
pronađu živu riječ Božju u posljednja vremena. Oni će, proriče
časni, prolaziti zemlju od istoka k zapadu i od sjevera k jugu,
tražeći takvu riječ, i neće je naći.[64] Kao što se pred
izmorenim očima izgubljenih među zidinama prikazuju visoke kuće i
dugačke ulice, čime se izgubljeni uvlače u još veće, bezizlazne
zablude: tako se i onima koji traže živu riječ Božju u sadašnjoj
moralnoj pustinji u izobilju prikazuju veličanstvena priviđenja
riječi i nauke Božje, koja su ponikla iz duševnog razuma, zbog
nedovoljnog i lažnog poznavanja riječi, zbog ustrojenja odbačenih
duhova, koji drže svijet. Ti prividi, koji se laskavo otkrivaju kao
duhovni Eden, koji obiluje hranom, svjetlošću, životom, svojim
zavodljivim djelovanjem odvlače dušu od istinske hrane, od istinske
svjetlosti, od istinskog života, i nesretnu dušu uvode u neprozirni
mrak, muče je glađu, truju lažju, ubijaju je vječnom smrću.
Časni
Ivan Kasijan Rimljanin pripovijeda da, u njegovo vrijeme, u
egipatskim manastirima, u kojima je osobito cvjetalo monaštvo i gdje
su se posebno pažljivo i ispravno čuvale predaje duhonosnih otaca,
nikako nisu prihvaćali onog monaha koji se nije pravilno obučio
monaštvu u poslušnosti prema učitelju i nadstojniku, čak i ako bi
taj monah imao vrlo uzvišen život, čak i ako je ukrašen milosnim
darovima. Egipatski oci su smatrali dar za rukovođenje braće k
spasenju za najveći dar Svetog Duha. Onaj koji nije pravilno naučen
monaškoj nauci, tvrdili su oni, ne može je pravilno ni
predavati.[65] Neki su božanskom milošću bili uzneseni iz zemlje
strasti i prenijeti u zemlju bestrasnosti, time su izbavljeni od
teškog truda i nesreća, koje kušaju svi dok preplivavaju burno,
prostrano, duboko more, koje razdvaja zemlju od zemlje. Oni mogu
podrobno i točno govoriti o zemlji bestrasnosti, ali ne mogu dati
potreban izvještaj o plivanju preko mora, o tom plivanju koje
iskustvom nisu upoznali. Veliki učitelj monaha, sveti Izak Sirijski,
objasnivši o onima koji po osobitom promislu Božjem brzo dobiju
božansku milost i posvećenje, odlučio je da doda da je, po
njegovom mišljenju, onaj koji sebe nije izgradio izvršavanjem
zapovijedi i nije išao putem kojim su išli apostoli nedostojan
da se nazove svetim.[66]
''Tko
je pak pobijedio strasti, posredstvom izvršavanja zapovijedi i
napornog života u dobrom podvigu: taj neka zna da je zakonito stekao
zdravlje duše.''[67] ''Poredak predaje je ovakav: trpljenje s
prisiljavanjem sebe na borbu protiv strasti, radi stjecanja čistoće.
Ako strasti budu pobijeđene: duša stječe čistoću. Istinska
čistoća donosi umu budnost za vrijeme molitve.''[68] U poslanici
časnom Simeonu čudotvorcu, sveti Izak kaže: ''Ti pišeš da se
čistoća srca začela u tebi i da se sjećanje na Boga, umna Isusova
molitva, ''vrlo rasplamsalo u tvom srcu, razgorijevajući i
raspaljujući ga. Ako je to istinito, onda je to veliko, ali ja ne
bih htio da mi ti to napišeš: zato što tu nema nikakvog
poretka.''[69] ''Ako hoćeš da tvoje srce bude mjesto gdje će se
smjestiti tajne novog vijeka: onda se prvo obogati tjelesnim
podvigom, bdijenjem, postom, služenjem braći, poslušnošću,
trpljenjem, odbacivanjem pomisli i drugim što je tome slično.
Priveži svoj um za čitanje i izučavanje Pisma; pred svoje oči
postavi zapovijedi i posveti se strastima, pobjeđujući i bivajući
pobijeđen; uči se stalnoj molitvi i moljenju, i stalnim vježbanjem
u njima istrgni iz srca svaku sliku i svaku priliku, kojima se grijeh
urezao u tebe, u tvom ranijem životu.''[70] ''Ti znaš da je zlo
ušlo u nas preko narušavanja zapovijedi: iz toga se vidi da se
zdravlje vraća izvršavanjem zapovijedi. Bez djelovanja po
zapovijedima, mi čak ne treba ni da želimo očišćenje duše ili
da se nadamo da ćemo ga dobiti, ako ne idemo onim putem koji vodi
očišćenju duše. Nemoj reći da Bog može i bez djelovanja po
zapovijedima darovati očišćenje duše milošću: to su sudovi
Božji i Crkva Kristova zabranjuje da tražimo da nam se dogodi takvo
čudo. Židovi su, kad su se iz Babilona vraćali u Jeruzalem, išli
uobičajenim putem i za toliko vremena koliko je određeno za takav
put; završivši putovanje, oni su došli do svog svetog grada, i
vidjeli su čudesa Gospodinova. A prorok Ezekiel je, s razlogom, bio
obuzet duhovnim djelovanjem, i doveden u Jeruzalem, i Božjim
otkrivenjem, postao je promatrač buduće obnove. Tako se događa i u
odnosu na čistoću duše. Neki u čistoću duše ulaze putem koji je
određen za sve, zakonitim putem: čuvanjem zapovijedi u životu koji
je ispunjen trudom, prolijevajući svoju krv. Drugi se pak udostoje
čistoće darom milosti. Divno je to što nije dozvoljeno da u
molitvi tražimo ono što nam se daruje milošću, napuštajući
djelatni život po zapovijedima.''[71] ''Onome tko je slab, kojemu je
potrebno da bude othranjen na mlijeku zapovijedi, koristan je život
s mnogima, da se on i nauči i ukroti, da bude išiban mnogim
iskušenjima, da pada i ustaje, i stekne zdravlje duše. Nema tog
djeteta koje nije bilo odgojeno na mlijeku, i ne može biti istinski
monah onaj koji nije odgajan na mlijeku zapovijedi, izvršavajući ih
s naporom, pobjeđujući strasti, i tako stječući
čistoću.''[72]
Moguće je i početniku i mladome prenijeti umnu
i srčanu molitvu, ako je on sposoban i pripremljen za nju. Takve
osobe su bile vrlo rijetke i u ranijim vremenima, koja su prethodila
vremenima općeg rastrojstva. Bio sam svjedok da je starac koji je
stekao milosnu molitvu i duhovno rasuđivanje prenio savjete o umnoj
i srčanoj molitvi nekom početniku koji je sačuvao djevičanstvo, i
koji je od djetinjstva pripreman za primanje tajanstvenog učenja o
molitvi, kroz izučavanje kršćanstva i monaštva, koji je već u
sebi osjetio djelovanje molitve. Starac je buđenje molitvenog
djelovanja kod mladića objasnio njegovim djevičanstvom. Sasvim
drugom pravilu podliježu mladi ljudi i ljudi zrelih godina koji su
prije stupanja u manastir vodili rasijan život, uz oskudna, površna
shvaćanja o kršćanstvu, koji su stekli razne strasti, a osobito
oni koji su bludom iskvarili neporočnost ili čistoću. Grijeh bluda
ima osobinu da sjedinjuje dva tijela, iako nezakonito, u jedno tijelo
(1 Kor 6,16): iz tog razloga, iako on biva oprošten odmah poslije
raskajanja u vezi s njim, i ispovijedanja, uz neizostavan uvjet da ga
pokajnik odmah napusti, za očišćenje i otrježnjenje tijela i duše
od bludnog grijeha potrebno je dugo vremena, da bi veza i
sjedinjenje, koji su se uspostavili među tijelima, koji su se
porodili u srcu i zarazili dušu, izblijedili i nestali. Radi
uništenja onog što je po nesreći stečeno, Istinska pravoslavna
crkva onima koji su upali u blud i preljub određuje znatno vrijeme
za pokajanje, poslije čega im dopušta pričest svesvetim tijelom i
krvlju Kristovom. Upravo tako je za sve koji vode raspušten život,
u koje su se urezale razne strasti, posebno za one koji su upali u
provaliju bludnih padova, koji su stekli naviku na njih, potrebno je
vremena i vremena, da se očiste pokajanjem, da iz sebe izbrišu
utiske svijeta i iskušenja, da se otrijezne od grijeha, da izgrade
način života prema zapovijedima Evanđelja, i na taj način postali
sposobni za milosnu, umnu i srčanu molitvu.''Svaki da osuđuje svoju
dušu'', kaže časni Makarije Veliki, ''savjesno razmatrajući i
ispitujući za što je ona privezana, i ako uvidi da se srce nalazi u
nesuglasnosti s Božjim zakonima, neka se brine svim silama da sačuva
kako tijelo, tako i dušu, od iskvarenosti, odbacujući općenje s
nečistim pomislima, ako hoće da uvede dušu u suživot i obličje
čistih djevica, 'prema danom obećanju', prilikom krštenja i
prilikom stupanja u monaštvo: 'zato što je i useljenje i život u
Bogu, Bog obećao samo dušama koje su potpuno čiste i utvrđene u
pravilnoj ljubavi'.[73] Zemljoradnik koji voli oranicu, prvo je
obnavlja i vadi korov iz nje, a tek zatim je zasijava sjemenjem: tako
je i onaj koji očekuje da njegovu dušu Bog zasije sjemenjem milosti
dužan prvo da očisti duševnu njivu, da bi sjeme, koje će na kraju
na tu njivu baciti Sveti Duh, donijelo savršen i izobilan plod. Ako,
prije svega, to ne bude učinjeno, i ako se čovjek ne očisti od
svake nečistoće tijela i duha: on će ostati tijelo i krv, i daleko
udaljen od života u Bogu.''[74] ''Onaj koji sebe prisiljava
isključivo i svim silama na molitvu, ali se ne trudi u zadobivanju
poniznosti, ljubavi, krotkosti i čitavog skupa ostalih vrlina, i ne
usađuje ih u sebe nasilno: on može dostići samo do toga da ga se,
ponekad,
po
njegovoj molbi, dotakne božanska milost, zato što Bog, po svojoj
prirodnoj dobroti, iz ljubavi prema čovjeku daruje onima koji traže
ono što oni žele. Ako pak onaj koji dobije ne nauči sebe ostalim
vrlinama koje smo spomenuli, i ne stekne naviku na njih: tada, ili se
lišava dobivene milosti ili uznijevši se, pada u oholost, ili
ostaje na nižem stupnju do kojeg je stigao: više ne napreduje i ne
raste. Prijestolje i pokoj, da tako kažemo, za Svetog Duha, su
poniznost, ljubav, krotkost i, konačno, sve zapovijedi Kristove.
Dakle, tko poželi, sjedinjujući i sabirući u sebi sve vrline,
jednako i bez izuzetka, da njihovim savjesnim umnožavanjem dostigne
savršenost, taj prvo neka prisiljava sebe, kako smo već rekli, i
neka stalno pobjeđuje svoje srce, i neka se trudi da ga učini
pokornim i blagougodnim Bogu. Onaj koji u početku primijeni takvo
nasilje nad sobom i koji sve što ima u duši što je protivno Bogu
vraća kao ukroćenu divlju zvijer u pokornost zapovijedima Božjim,
u povinovanje usmjerenju istinskog, svetog učenja, i tako svoju dušu
ustroji na dobro, ako se bude molio Bogu, i tražio od Boga da Bog
daruje njegovim naporima napredak: taj će odjednom dobiti sve što
je tražio, a Bog koji ljubi čovjeka će mu dati sve u izobilju, da
bi dar molitve uzrastao i procvjetao u njemu, pošto se nasladi
Svetim Duhom.''[75] ''Uostalom, znaj, da ćeš s velikim trudom i u
znoju lica svog primiti svoje izgubljeno blago: zato što dobivanje
blaga bez truda nije u skladu s tvojom korišću. Dobiveno bez truda
ti si izgubio, i predao si neprijatelju svoje
naslijeđe.''[76]
Učenik: Kad se molim, mom umu se javlja
mnoštvo maštanja i pomisli koje mi ne dopuštaju da se čisto
molim: može li iz toga niknuti obmana ili nešto drugo što je
štetno za mene?
Starac: Prirodno je da iz pale prirode niče
mnoštvo pomisli i maštanja. Čak je svojstveno molitvi da kod pale
prirode otkriva skrivene znake njenog pada i tragove koje su ostavila
dragovoljna sagrješenja.[77] Također, đavao, znajući koliko je
veliko blago molitva, se trudi da u toku nje smućuje podvižnika
grješnim, sujetnim pomislima i maštanjima, da ga odvrati od molitve
ili molitvu učinio besplodnom.[78] Okruženi pomislima, maštanjima
i grješnim osjećajima, okruženi tom našom porobljenošću i
spravljanjem opeke, još snažnije ćemo molitvom zavapiti Gospodinu,
poput Izraelaca, koji uzdisahu
od nevolje i vikahu. I vika njihova,
kaže
Pismo, radi
nevolje dođe do Boga. I Bog ču uzdisanje njihovo
(Izl
2,23-24). Opće pravilo u borbi s grješnim poduhvatima jest u tome
da se grijeh odbaci pri samoj njegovoj pojavi, da se skriveni
Babilonci ubiju, dok su još djeca (Ps 136,9). ''Onaj koji se razumno
bori'', kaže časni Nil Sorski, ''odbacuje majku zlog mislenog
skupa, tj. prvo približavanje lukavih misli njegovom umu. Odbacivši
to prvo približavanje, istovremeno je odbacio i čitav skup lukavih
misli koji ide za njim.''[79]
Ako nas pak grijeh, zbog prethodne
porobljenosti njime i naviknutosti na njega, napastvuje: ni tada ne
treba padati u duhovnu tromost ili lijenost i dolaziti u rastrojenost
i očajanje: treba nevidljive poraze liječiti pokajanjem, i odlučno,
hrabro, postojano ostajati u podvigu. Grješne i sujetne pomisli,
maštanja i osjećaji će nas nesumnjivo povrijediti onda kad se ne
borimo s njima, kad se naslađujemo njima i usađujemo ih u sebe.
Zbog dragovoljnog druženja s grijehom i dragovoljnog općenja s
odbačenim duhovima, rađaju se i osnažuju strasti, i u dušu se
neprimjetno može uvući obmana. Kad se pak mi protivimo grješnim
pomislima, maštanjima i osjećajima: tada će nam sama borba s njima
donijeti napredak i obogatit će nas djelatnim razumom. Neki starac,
koji je napredovao u umnoj molitvi, pitao je drugog monaha, koji se
također bavio njome: ''Tko je tebe naučio molitvi''? Monah je
odgovorio: ''Demoni''. Starac se nasmijao i rekao: ''Kakvu sablazan
si izgovorio za one koji ne poznaju stvari! Ipak, kaži kako su te
demoni naučili molitvi''? Monah je odgovorio: ''Meni je bila dana
teška i dugotrajna borba s mučnim pomislima, maštanjima i
osjećajima, koji mi nisu dali spokoja ni danju ni noću. Ja sam se
nevjerojatno iscrpio i omršavio, zbog težine tog neprirodnog
stanja. Utučen navalom duhova, ja sam pribjegao Isusovoj molitvi.
Borba je dostigla takav stupanj da su priviđenja počela da se
pojavljuju u zraku, čulno, pred mojim očima. Stalno sam osjećao da
je moje grlo pritegnuto, kao konopcem. Zatim, prilikom djelovanja
same borbe, ja sam počeo da osjećam da molitva jača i da se nada
obnavlja u mom srcu. Kad je pak borba postajala sve lakša i lakša,
i na kraju sasvim utihnula, iznenada se, sama po sebi, u mojem srcu
pojavila molitva.''
Molit ćemo se postojano, strpljivo i
ustrajno. Bog će, u svoje vrijeme, dati milosnu, čistu molitvu
onome koji se moli bez lijenosti i neprekidno svojom nečistom
molitvom, koji ne napušta malodušno molitveni podvig ako mu molitva
dugo ne polazi za rukom. Obrazac uspjeha ustrajne Isusove molitve
vidimo u Evanđelju. Kad je Gospodin izlazio iz Jerihona u pratnji
učenika i mnoštva naroda, tada je slijepac Bartimej, koji je sjedio
pored puta i prosio, saznavši da Gospodin prolazi pored, počeo
vikati: Sine
Davidov Isuse, smiluj mi se!
Prijetili
su mu da ušuti, ali on je zbog toga još više vikao. Kao posljedica
neutješenog krika dogodilo se da je Gospodin izliječio slijepca (Mk
10,46-52). Tako i mi, vapimo ne obazirući se na grješne pomisli,
maštanja i osjećaje koji proizlaze iz pale prirode i koji dolaze
od đavla, radi ometanja našeg molitvenog vapaja, i neizostavno ćemo
dobiti milost.
Učenik: Kakvi su istinski plodovi Isusove
molitve, po kojima bi početnik mogao saznati je li se pravilno
molio?
Starac: Prvobitni plodovi molitve su pažnja i
skrušenost srca. Ti plodovi se javljaju prije svih drugih od svake
pravilno izvršene molitve, a prvenstveno od Isusove molitve, jer
bavljenje njome premašuje čitanje psalama i druge svete molitvene
tekstove.[80] Od pažnje se rađa skrušenost srca, a od skrušenosti
se udvostručuje pažnja. Oni jačaju rađajući jedno drugo; oni
molitvi daju dubinu, postupno
oživljavaju srce, oni joj donose čistoću, odstranjujući
rasijanost i maštanje. Kako istinska molitva, tako i pažnja i
skrušenost, su darovi Božji. Kao što želju za stjecanjem molitve
dokazujemo tako što se prisiljavamo na nju: tako i želju da
steknemo pažnju i skrušenost srca dokazujemo tako što se
prisiljavamo na njih. Dalje se kao plod molitve postupno proširuje
viđenje svojih sagrješenja i svoje grješnosti, zbog čega se
pojačava skrušenost i prelazi u plač. Plačem se naziva preobilna
skrušenost, sjedinjena s raskajanošću skrušenog i poniznog srca,
koja djeluje iz dubine srca i obuzima dušu. Zatim se javljaju
osjećaji Božjeg prisustva, živo sjećanje na smrt, strah od suda i
osude. Sve te plodove molitve prati plač i, u svoje vrijeme,
osjenjuje ih tanan, sveti duhovni osjećaj straha Božjeg. Strah
Božji je nemoguće usporediti s bilo kojim osjećajem tjelesnog,
čak i duševnog čovjeka. Strah Božji je potpuno novi osjećaj.
Strah Božji je djelovanje Svetog Duha. Kušanjem tog neobičnog
djelovanja počinju da nestaju strasti, um i srce počinje da
privlači stalno bavljenje molitvom. Poslije određenog napretka
dolazi osjećaj tišine, poniznosti i ljubavi prema Bogu i bližnjima,
bez razlikovanja dobrih i zlih, trpljenje nevolja, kao Božjeg
dopuštenja i liječenja, koje naša grješnost neizostavno
zahtijeva. Ljubav prema Bogu i bližnjima, koja se postupno javlja iz
straha Božjeg, i potpuno je duhovna, neizrecivo topla, ponizna i
beskonačno se razlikuje od ljudske ljubavi u njenom uobičajenom
stanju, ne može se usporediti ni s kakvom ljubavlju koja pokreće
palu prirodu, bez obzira kako ta prirodna ljubav bila pravilna i
sveta. Odobrava se prirodni zakon, koji djeluje u vremenu, ali vječni
zakon, duhovni zakon, toliko je iznad njega koliko je Sveti Duh iznad
ljudskog duha. O krajnjim plodovima i posljedicama molitve
najsvetijim imenom Gospodina Isusa prestajem da govorim: neka blaženo
iskustvo nauči o njima i mene i druge. Te posljedice i plodovi su
podrobno opisani u Dobrotoljublju,
tom
nadmoćnom, od Boga nadahnutom rukovođenju u obučavanju Isusovom
molitvom za napredne monahe, koji su sposobni stupiti u pristanište
svetog života u miru i tišini u usamljenosti (bezmolvija) i
bestrasnosti. Smatrajući i sebe i tebe početnicima u duhovnom
podvigu, prvenstveno imam u vidu, pri izlaganju pravilnih shvaćanja
o bavljenju Isusovom molitvom, potrebe početnika, potrebe većine.
''Stekni plač'', rekli su oci ''i on će te naučiti svemu.''[81]
Zaplačimo i stalno plačimo pred Bogom: Božje ne može doći
drukčije već po Božjem dopuštenju, ono i dolazi kao duhovno
znamenje, kao novo znamenje, kao takvo znamenje o kakvom mi ne možemo
imati nikakvo saznanje u našem tjelesnom, duševnom, starom, i
strasnom stanju.[82]
Posebno treba spomenuti to mišljenje o sebi
koje se pravilnom Isusovom molitvom usađuje u onoga koji se njome
bavi. Jeromonah Serafin Sarovski je dostigao najveći napredak u njoj.
Jednom mu je nadstojnik poslao monaha kojemu je blagoslovio da
otpočne pustinjaštvo, s tim da otac Serafin uči tog monaha
usamljenosti onoliko koliko sam poznaje teški način tog vida
monaškog života. Otac Serafin, srdačno primivši monaha, odgovorio
je: ''I ja sam ništa ne znam''. Pritom je ponovio monahu
Spasiteljeve riječi o poniznosti (Mt 11,29) i objašnjenje tih
riječi svetog Ivana Ljestvičara kroz djelovanje srčane molitve
Isusove.[83]
Pripovijedali su slijedeće o nekom djelatniku
molitve. Dobročinitelji (ktitori) manastira su ga pozvali u
gubernijski grad. Posjećujući ih, monah se stalno mučio, ne
nalazeći što bi razgovarao s njima. Jedan put, on je bio kod vrlo
pobožnog ljubitelja Krista. Taj je upitao monaha: ''Zašto sada nema
demona?'' ''Kako nema'', odgovorio je monah, ''ima ih puno''. ''A
gdje su oni'', rekao je ljubitelj Krista''. Monah je odgovorio: ''kao
prvo evo ja''. ''Nemoguće, što to govorite'', uzviknuo je domaćin,
pogledavši monaha s nekontroliranim osmijehom, koji je iskazivao i
nedoumicu i užas. ''Budite uvjereni ...'', upravo je monah htio
nastaviti. ''Nemoguće, nemoguće'', prekinuo je domaćin, i počeo
razgovarati s nekim drugim o nečemu drugom, a monah je zašutio.
Riječ
o križu
i
samoodricanje je ludost
(1
Kor 1,18) za one koji ne razumiju njihovo djelovanje i silu. Tko će
od onih koji ne poznaju molitveni plač i tajne koje on otkriva
razumjeti riječi koje su izašle iz dubine plača? Onaj koji je
dostigao sagledavanje sebe, posredstvom duhovnog podviga, vidi sebe
okovanog strastima, vidi da u njemu i preko njega djeluju otpali
duhovi. Brat je pitao Pimena Velikog: ''Kako treba da živi onaj koji
živi u miru i tišini u usamljenosti (bezmolvnik)?'' Veliki otac je
odgovorio: ''Vidim sebe kao sličnog čovjeku koji se zaglibio u
blato do vrata, s teretom oko vrata, i vapim Bogu: 'Smiluj mi
se'.''[84] Taj sveti, koji se naučio najdubljem plaču, nedostižnoj
poniznosti uma, govorio je braći koja su živjeli s njim: ''Vjerujte
mi: gdje bace đavla, tamo će baciti i mene.''[85] Sjećanjem na
savršenog monaha, na Pimena Velikog, završit ćemo naš razgovor o
Isusovoj molitvi.
Učenik: Moje srce je željno slušanja:
kaži još nešto.
Starac: Vrlo je korisno za onoga koji se
bavi molitvom da u keliji ima ikone Spasitelja i Majke Božje, u
dovoljno velikoj veličini. Povremeno, može se u molitvi obraćati
ikonama, kao da su sam Gospodin i Majka Božja tu prisutni. Osjećaj
prisustva Božjeg u keliji može postati uobičajen. Uz takav stalni
osjećaj, mi ćemo u keliji boraviti u strahu Božjem, kao da smo
stalno pred očima Boga. Točno: mi se uvijek nalazimo u Božjem
prisustvu, zato što je On svuda prisutan, nalazimo se uvijek pred
očima Boga, zato što On sve i svuda vidi. Slava posve milosrdnom
Gospodinu, koji vidi našu grješnost i sagrješenja, koji dugo i
strpljivo čeka naše pokajanje, koji nam daruje ne samo dozvolu već
i zapovijed da od Njega tražimo pomilovanje.
Iskoristimo
neizrecivu Božju milost prema nama! Primimo je u najvećoj
pobožnosti, s najvećom zahvalnošću! Uzgajajmo je radi našeg
spasenja s najvećom usrdnošću, s najvećom brižnošću! Bog
daruje milost u svom izobilju; ali primiti je ili odbaciti, primiti
je svom dušom ili bezvoljno tj. podijeljenom dušom, ostavlja se
volji svakog čovjeka. Dijete
moje, od mladosti svoje izaberi ukor, i već do starosti ćeš naći
premudrost. Kao orač i sijač pristupi njoj, i čekaj njene dobre
plodove: radeći na njoj malo ćeš se pomučiti, ali ubrzo ćeš
jesti njene plodove (Sir
6,18-20). Izjutra
sij sjeme svoje i uvečer nemoj da ti počivaju ruke (Prop
11,6). Ispovijedajte
se Gospodinu, i prizivajte ime Njegovo. Tražite Gospodina i osnažite
se: tražite lice Njegovo uvijek
(Ps
104,1,4). Tim riječima, Sveto pismo nas uči da podvig služenja
Bogu, podvig molitve, mora biti izvršavan od sve duše, stalno tj.
neprekidno. Unutrašnje i izvanjske brige, s kojima se neizostavno
moramo susretati na poprištu tog podviga, treba proći s
vjerom, hrabrošću, poniznošću, strpljenjem i dugim trpljenjem,
pokajanjem liječeći udaljavanja i zanose. I napuštanje molitvenog
podviga i njegovi povremeni prekidi, krajnje su opasni. Bolje je ne
počinjati taj podvig nego li, počevši ga, prekidati. Dušu
podvižnika koji je napustio poduzeto bavljenje Isusovom molitvom
možemo usporediti sa zemljom, obrađenom i nađubrenom, ali na kraju
zapuštenom: na takvoj zemlji s neuobičajenom silom niču korovi,
puštaju duboko korijenje, postaju osobito snažni i debeli. U dušu,
koja se odrekla blaženog saveza s molitvom, koja je napustila
molitvu i koju je napustila molitva, strasti se ulijevaju jakim
potokom, navodnjavaju je. Strasti stječu osobitu vlast nad takvom
dušom, osobitu postojanost i čvrstinu, urezuju se ogorčenošću i
mrtvilom srca, nevjerom. U dušu se vraćaju demoni, istjerani
molitvom: razljućeni prethodnim istjerivanjem, oni se vraćaju s
većom jakošću i u većem broju. Bude
posljednje gore čovjeku onome od prvoga
(Mt
12,45), po riječima Evanđelja: stanje onoga koji se podvrgao
vladavini strasti i demona poslije izbavljenja od njih posredstvom
istinske molitve neusporedivo je jadnije nego stanje onoga koji nije
ni pokušao da svrgne sa sebe grješni jaram, koji nije vadio mač
molitve iz njegovih korica. Šteta od razmaka ili periodičnog
napuštanja molitvenog podviga, slična je šteti koja nastaje zbog
potpunog napuštanja; ta šteta je onoliko veća koliko su
dugotrajniji razmaci. U vrijeme kad nositelji podviga (podvižnici)
su
zaspali,
tj.
u vrijeme njihovog nerada u molitvi, dođe
njihov neprijatelj nevidljiv
za čulne oči, neprimjetan za podvižnike, koji su sebi dopustili
zanos i rasijanost, i
posija kukolj po
pšenici
(Mt
13,25). Sijač korova je vrlo iskusan, podmukao, pun zla: njemu je
lako da posije korov, koji je bijedan, beskoristan po svojoj
vanjštini i u svom početku, ali na kraju, punobrojnim izdancima
obuhvaća i obavija čitavu dušu. Koji
nije sa mnom –
rekao
je Spasitelj – protiv
mene je; i koji ne sabira sa mnom, rasipa
(Lk
11,23). Molitva sebe ne povjerava bezvoljnim, nepostojanim
djelatnicima; nepoučenima
je vrlo teška, i bezumnik neće ostati u njoj: bit će mu kao težak
kamen iskušenja, i hitat će da je se oslobodi.
Slušaj
dijete, i prihvati volju moju, i ne odbaci moj savjet: i stavi noge
svoje u njene okove, i vrat svoj u njenu grivnu. Poturi rame svoje i
nosi je, i ne gnušaj se njenih uza. Svom dušom joj pristupi, i svom
snagom svojom održi njen put. Ispitaj i pronađi, i upoznat ćeš je
i držeći se za nju, ne ostavljaj je. Na kraju ćeš naći pokoj
njen, i preokrenut će ti se u radost: i odvest će te putevi njeni u
utvrđenje mira, i njene grivne obući će te u slavu
(Sir
6,21-30). Amen!
BILJEŠKE:
1. Pouka 49.
2. U crkvenoslavenskoj Bibliji – (istaяvšiй)
3. Odgovor 421.
4. Pouka 28, gl. 17.
5. Pouka 4,gl. 93.
6. Ljestvica, pouka 28, gl. 21.
7. Svjedočanstva o sastavljaču Cvijetnika, svetom monahu Doroteju, nalaze se u prvom tomu ''Asketskih ogleda'' u članku ''Posjeta Valaamskom manastiru''.
8. Cvijetnik, sveti mučenik Dorotej, Pouka 30. i 32.
9. Cvijetnik, Pouka 32.
10. Cvijetnik, Pouka 32.
11. Skitski paterik, Nezaboravna kazivanja, gl. 129.
12. Dobrotoljublje, tom 1.
13. Izabrano klasje, izdanje Optinske pustinje 1848. god.
14. Ljestvica, Pouka 1, gl. 26.
15. Arhitekte, graditelji.
16. Dobrotoljublje, tom 1, gl. 118.
17. Časni Marko Podvižnik, O duhovnom zakonu, gl. 84.
18. Po objašnjenju časnog Marka Podvižnika, u istoj toj 84. glavi.
19. Pouka 16. Ovdje je riječ dopuštenje dodana radi točnog izražavanja misli pisca.
20. Sveti Izak Sirijski, Pouka 55.
21. Sveti Izak Sirijski, Pouka 61, vrlo značajna.
22. Pouka 2.
23. Pouka 2.
24. O obmani, Dobrotoljublje, tom 1.
25. Ljestvica, Pouka 28, gl. 19.
26. Ljestvica, Pouka 28, gl. 17, 21, 27, 28.
27. Pouka 11.
28. Skitski paterik.
29. Pouka 26, gl. 52.
30. Dobrotoljublje, tom 1, gl. 118.
31. Časni Ivan Kasijan, Razgovor 2; Ljestvica, Pouka 4, gl. 106.
32. Sveti Kalist i Ignacije Ksantopul, O bezmolviju i molitvi, gl. 14 i 15, Dobrotoljublje, tom 2.
33. O trećem vidu pažnje i molitve, Dobrotoljublje, tom 1.
34. Oci neprestanu Isusovu molitvu nazivaju sjećanjem na Boga i poučavanjem.
35. Pouka 28, gl. 31.
36. Predgovor shimonaha Bazilija.
37. Barsanufije Veliki, Odgovor 268.
38. Životopis časnog Dositeja, u početku pouka časnog oca Doroteja.
39. Ljestvica, Pouka 4, gl. 17.
40. Ljestvica, Pouka 15, gl. 55. – Odgovori 252 i 255.
41. Iz rukopisne pouke arhimandritu Nikonu.
42. Veliki četi minej mitropolita Makarija.
43. Isto.
44. Životopis časnog Simeona, Četi minej, 21. srpanj.
45. Sveti Izak Sirijski, Pouka 43.
46. Poniznoumne pomisli koje doprinose molitvi opisane su u Prvoj pouci svetog Simeona Novog Bogoslova.
47. Iznemoglost, koja nastaje zbog milosne utjehe, spominje sveti Izak Sirijski u Pouci 44.
48. Citat iz životopisa svetog Save Posvećenog, u Pouci Nikifora Monaha, Dobrotoljublje, tom 2.
49. Časni Ivan Kasijan Rimljanin, O duhu srdžbe, knj. 8, Postavke manastira.
50. Časni Barsanufije Veliki i Ivan Prorok, Odgovor 311. i Odgovor 313.
51. Pečerski paterik, Životopis časnih Izakija i Nikite.
52. Ljestvica, Pouka 27, gl. 55.
53. Ljestvica, Pouka 4, gl. 120.
54. Pouka 3, gl, 12, 13, 14.
55. Posuđeno iz ranije navedenih 12, 13. i 14. glave Pouke 3. časnog Makarija Velikog; vidi također: Pouku 2. časnog Nila Sorskog, str.100, u izdanju Svetog sinoda 1852. godine.
56. Pouka 4, gl. 8.
57. Pouka 55 i Pouka 2.
58. Pouka 1.
59. Skitski paterik i Nezaboravna kazivanja, o Pimenu Velikom, gl. 62.
60. Iz 15. glave, dio 5, Dobrotoljublje, tom 1.
61. Pouka 7, gl. 14.
62. Časni Simeon Novi Bogoslov, gl. 33, Dobrotoljublje, tom 1.
63. Isto.
64. Pouka 106, prema slavenskom tekstu.
65. Knjiga 11, O ustavu noćnih molitvi i psalama, gl. 3.
66. Izabrano s različitih mjesta 55. pouke.
67. Isto.
68. Isto.
69. Isto.
70. Isto.
71. Isto.
72. Isto.
73. Patrologiae Graecae, tomus XXXIV, Macarii Aegiptii liber de libertate mentis, cap. 5 i 6.
74. Isto.
75. Patrologiae Graecae, tomus XXXIV, Macarii Aegiptii liber de libertate mentis, cap. 19.
76. Liber de patientia et discretione, cap 19.
77. Sveti Kalist i Ignacije Ksantopul, gl. 49, Dobrotoljublje, tom 2.
78. Časni Nil Sorski, Pouka 3.
79. Početak Pouke 2.
80. Časni Nil Sorski, Pouka 11.
81. Skitski paterik, Izreke Teodora Egipatskog. Također i časnog Simeona Novog Bogoslova.
82. Sveti Izak Sirijski, Pouka 55.
83. Pouke oca Serafina, izdanje 1844. god.
84. Skitski paterik.
85. Skitski paterik
O PAŽNJI PREMA SEBI[1]
Duša svake vježbe u Gospodinu je pažnja prema sebi. Ako čovjek nema pažnju prema sebi, onda su sve takve vježbe besplodne i mrtve.
Tko želi spasenje, mora se tako urediti da može imati pažnju prema sebi i kad je sam i kad je okružen ljudima i zauzet poslom, tj. u svim onim situacijama u koje ga, ponekad, same okolnosti uvlače protiv njegove volje. Neka strah Božji nadvlada sve ostale osjećaje na vagi srca: tada će čovjek lako imati pažnju prema sebi i u tišini svoje sobe ili ćelije i usred buke i vreve svijeta.
Razborita
umjerenost u jelu umanjuje vrelinu krvi i time znatno pomaže čovjeku
da pazi
na sebe;
a
uzrujavanje krvi – na primjer zbog prekomjernog uzimanja hrane,
zbog povećane živosti tijela, zbog silnog uzbuđenja izazvanog
srdžbom, zbog ushićenosti praznom slavom i zbog ostalih razloga –
izaziva mnoštvo pomisli i maštanja, drugim riječima rasijanost ili
rastresenost. Čovjeku koji želi da
pazi
na
sebe
sveti
Oci nalažu prije svega umjerenu, ujednačenu i ustrajnu uzdržljivost
u jelu.[2]
Kad se probudiš – slično onome koji očekuje da se
svi ljudi probude iz mrtvih – upravi misli prema Bogu, prinesi na
žrtvu Bogu prve i najbolje pomisli uma, dok još nije primio nikakve
sujetne utiske. U tišini, vrlo oprezno, obavi sve što je tijelu
potrebno kad ustane iz sna, pročitaj uobičajeno molitveno pravilo,
ali pri tome manje vodi računa o obimu i dužini trajanja molitvenog
teksta, a više o njegovom kvalitetu, tj. o tome da ga učiniš s
pažnjom prema sebi i radi pažnje prema sebi, a sve zato da
molitveni duh milosti i utjeha oplemene i ožive srce. Poslije
molitvenog pravila, opet svim silama vodeći računa
o pažnji prema sebi,
čitaj
Novi zavjet, a prvenstveno Evanđelje. Pri tom čitanju pomno zapažaj
sve zavjete i zapovijedi Kristove da po njima možeš upravljati
svoju djelatnost, vidljivu i nevidljivu. Obim i dužina trajanja
čitanja zavise od čovjekovih snaga i okolnosti. Ne treba
preopterećivati um prekomjernim čitanjem molitvi i Pisma; ne treba,
također, propuštati svoje obaveze radi neumjerenog bavljenja
molitvom i čitanjem. Kao što prekomjerno uzimanje hrane kvari i
slabi želudac, tako i neumjereno uzimanje duhovne hrane slabi um,
odvraća ga od pobožnih razvijanja dobrih sposobnosti, navodi na
njega duhovnu tromost ili lijenost.[3] Početniku sveti Oci predlažu
česte, ali kratke molitve. A, kad um dostigne punoću duhovnog
rasta, kad očvrsne i sazrije, tada će biti u stanju da se stalno
moli. Upravo na kršćane koji su dostigli savršeni rast u Gospodinu
se odnose riječi apostola Pavla: Hoću,
dakle, da se muževi mole na
svakom
mjestu, podižući svete ruke bez srdžbe i dvoumljenja,[4]
tj.
mirno i bez ikakve rasijanosti i zanesenosti. Ono što je svojstveno
čovjeku još nije svojstveno djetetu. Kad Sunce istine, Gospodin naš
Isus Krist, posredstvom molitve i čitanja ozari čovjeka, tada neka
on izlazi na djela dnevnog poprišta i pri tome pazi
da
u svim njegovim djelima i riječima, u cijelom njegovom biću vlada i
djeluje svesveta volja Božja, otkrivena i objašnjena ljudima u
evanđeoskim zapovijedima.
Ako tijekom dana, kojim slučajem,
budeš imao slobodne trenutke, iskoristi ih za pažljivo
čitanje
nekih izabranih molitvi, ili nekih izabranih mjesta iz Pisma, i njima
iznova potkrijepi duševne snage, potkrijepi jer ih djelatnost u ovom
sujetnom svijetu iscrpljuje. Ne bude li tih zlatnih trenutaka, onda
treba da zažališ za njima, kao za kakvim izgubljenim blagom.
Izgubljeno danas ne treba gubiti i sutra: zato što se naše srce
lako prepušta nemaru i zaboravnosti, a njihov plod je mračno
neznanje, toliko pogubno u djelu Božjem, u djelu spasenja
čovjeka.
Dogodi li se da kažeš ili učiniš nešto protivno
zapovijedima Božjim, ne kasneći ni trenutka liječi grešku
pokajanjem, i posredstvom iskrenog pokajanja vraćaj se na put Božji
s kojega si skrenuo narušavanjem volje Božje. Ne zadržavaj se van
puta Božjeg! Nadolazećim grešnim pomislima, maštanjima i
osjećajima suprotstavljaj s vjerom i poniznošću evanđeoske
zapovijedi, i pri tome govori sa svetim patrijarhom Josipom: Kako
bih učinio tako grdno zlo i Bogu zgriješio.[5]
Čovjek
koji pazi na sebe dužan je da odustane od svakog maštanja, koliko
god ono bilo primamljivo i lijepo izgledalo: svako maštanje je
lutanje uma izvan istine, u zemlji nepostojećih i neostvarivih
utvara, koje varaju i obmanjuju um. Posljedice maštanja su gubitak
pažnje
prema
sebi, rasijanost uma i okorjelost srca u molitvi, a iz toga
proizlazi duševno rastrojstvo.
Uvečer, dok se spremaš za san,
koji u odnosu na život tog dana je smrt, preispitaj svoja djela
učinjena tog dana. Ako vodiš pažljiv
život,
onda
takvo preispitivanje nije teško: pažnja
prema sebi uništava
zaboravnost, toliko svojstvenu rasijanom čovjeku. Obzirom da se
prisjetiš svih svojih sagrješenja, učinjenih djelom, riječju,
pomišlju, osjećajem, prinesi zbog njih pokajanje Bogu, dobru volju
i iskreni zalog da ćeš ih ispravljati. Zatim, nakon čitanja
molitvenog pravila, mislima o Bogu završi dan započet mislima o
Bogu.
Kud odlaze sve pomisli i osjećaji čovjeka koji spava?
Kakvo je to tajanstveno stanje, san, tijekom kojeg duša i tijelo
jesu živi, a u isti mah ne žive, daleki od svijesti o svom životu,
kao da su mrtvi? San je isto tako tajanstven kao i smrt. Tijekom sna
duša se, kao u svom vječnom počinku, odmara i tako zaboravlja
najljuće zemaljske nevolje i nesreće. A tijelo! Ako ono ustaje iz
sna, onda će neizostavno uskrsnuti i iz mrtvih. Veliki Agaton je
rekao: ''Bez pojačane pažnje
prema sebi, ne
može se napredovati u vrlini ili kreposti.''[6] Amen!
BILJEŠKE:
1. Napisano u želji da pobožni svjetovni čovjek provodi pažljivi život u svijetu.
2. Dobrotoljublje, tom 2, pouke časnog Filoteja Sinajskog.
3. Izak Sirijski, Pouka 71.
4. 1 Tim 2,8.
5. Post 39,9.
6. Skitski paterik.
VIĐENJE SVOJEGA GRIJEHA
Doći
će ono strašno vrijeme, nastupit će onaj strašni trenutak u kojemu će
svi moji grijesi stajati razotkriveni pred Gospodinom sucem, pred
anđelima Njegovim, pred cijelim čovječanstvom. Predosjećam stanje
moje duše u tom groznom trenutku i zato me ispunjava užas. Pod
utjecajem tog živog i snažnog predosjećaja brižno se žurim zadubiti u razmatranje sebe, žurim da sagledam u knjizi moje
savjesti moja zabilježena sagrješenja koja sam učinio djelom,
riječju i mišlju.
Odavno nečitane, u ormarima dugo držane
knjige prekriva prašina i izjeda moljac. Uzimam čitati tu knjigu i
nailazim na velike teškoće. Takva je moja savjest. Nisam je odavno
sagledavao: zato sam je teško otvorio. A i kad je otvorim ne nalazim
očekivano zadovoljstvo. Jedino veliki grijesi upisani su dovoljno
jasno; a sitna slova, kojih ima mnoštvo, gotovo da su izbrisana, i
sada ne mogu razabrati što je njima bilo napisano.
Bog, jedino
Bog može vratiti izbjeljenim slovima jasnost i izbaviti čovjeka
od zle savjesti.[1]
Jedino
Bog može darovati čovjeku viđenje svojih grijeha i viđenje svojeg
grijeha tj. čovjekovog pada, u kojemu je korijen, sjeme, zametak i
ukupnost svih čovjekovih sagrešenja.
Prizvavši u pomoć milost
i silu Božju, prizvavši ih u pomoć najtoplijom molitvom,
sjedinjenom s revnim postom, sjedinjenom s plačem i jecajem srca,
ponovo otvaram knjigu savjesti, ponovo pažljivo promatram svoje
grijehe, koliko ih je i kakvi su, pažljivo ispitujem šta su mi
donijeli grijesi koje sam učinio.
Vidim: Bezakonja
moja premašiše glavu moju, kao breme teško opteretiše me,
umnožiše se više od vlasi glave moje.[2]
Kakve
su posljedice takvog grijeha? Zahvatiše
me bezakonja moja, i ne mogoh gledati, i srce moje ostavi me.[3]
Posljedice
grješnog života su sljepilo uma, srce kameno, bezosjećajnost srca.
Um okorijelog grješnika ne vidi ni dobro ni zlo; njegovo srce gubi
sposobnost za duhovne osjećaje. Ako taj čovjek ostavi grješni
život i okrene se pobožnim podvizima, tada njegovo srce, kao da je
tuđe, ne podržava njegovo nastojanje prema Bogu.
Kad Božja
milost otkrije podvižniku mnoštvo njegovih sagrješenja, tada on,
htio to on ili ne, postane potpuno zbunjen i padne u duboku tugu.
Srce moje smuti se
od
takvih prizora, ostavi
me snaga moja, i svjetlost očiju mojih, i ona nije sa mnom, jer se
slabine moje ispuniše porugama,
tj.
moja djelatnost je postala puna spoticanja jer sam navikao na grijeh,
koji me je nasilno vukao u nove grijehe; usmrdjele se i zagnojile rane moje od lica bezumlja moga,
tj. grješne
strasti su ostarjele i strašno me ranile zbog mog nepažljivog
života; i nema
izlječenja tijelu mojemu,
tj.
grijeh me je cijelog pogodio i zarazio, i ne mogu se izliječiti samo
vlastitim naporima.[4]
Čim saznam svoje grijehe, čim se pokajem
zbog njih, čim ih ispovjedim, i žalim zbog njih, ja bacam to
nebrojeno mnoštvo grijeha u pučinu Božjeg milosrđa. Da se ubuduće
klonim grijeha, povući ću se u samog sebe i pažljivo razmotriti
kako grijeh djeluje protiv mene, kako mi prilazi i što mi
govori.
Prilazi mi kao lopov; njegovo lice je zamaskirano;
umekšaše se
riječi njegove više od masla,[5]
govori
mi laž, predlaže bezakonje. U njegovim ustima je otrov; njegov
jezik je otrovna žaoka.
''Nasladi se'', tiho i laskavo šapuće
on, ''zašto je zabranjeno da se nasladiš? Nasladi se! Kakav je
grijeh u tome?'' i predlaže, zlotvor, da narušim zapovijed posve
svetog Gospodina.
Nije bilo potrebe da obraćam pažnju na njegove
riječi: znam da je lopov i ubojica. Ali neka nepoznata slabost,
slabost volje, pobjeđuje me! Pažljivo slušam riječi grijeha i
gledam na zabranjeni plod. Uzalud me savjest opominje da je probati taj plod isto što i probati smrt.
Ako nema zabranjenog ploda
pred mojim očima, taj plod se neočekivano pojavljuje u mojoj mašti,
živopisan i očaravajući.
Osjećaji srca teže k sablažnjivoj
slici sličnoj bludnici. Njena vanjština je zavodljiva; iz nje odiše
sablazan, ukrašena je kao dragocjene, blistave utvare; brižno je
skriveno njeno smrtonosno djelovanje. Grijeh traži žrtvu od srca,
kad već, zbog odsustva samog predmeta, ne može da žrtvuje
tijelo.
Grijeh djeluje u meni kroz grješnu misao, grješni
osjećaj, osjećaj srca i osjećaj tijela; djeluje kroz tjelesne
osjećaje, djeluje kroz maštu.
Kakvom zaključku me vodi takav
pogled na sebe? Zaključku da u meni, u cijelom mom biću, živi
grješna rana, da ona odobrava i pomaže grijeh koji me napada
izvana. Sličan sam sužnju okovanom teškim lancima: svatko kojemu
je to dozvoljeno hvata sužnja, vuče ga kuda hoće, jer sužanj
vezan lancima ne može pružiti otpor.
Grijeh se probio jednom
prilikom u visoki Raj. Tamo je mojim praroditeljima Adamu i Evi
predložio da probaju zabranjeni plod. Tamo ih je sablaznio; tamo je
sablažnjene pogodio vječnom smrću. I meni, njihovom potomku,
stalno ponavlja isti prijedlog; i mene, njihovog potomka, stalno
nastoji sablazniti i uništiti.
Adam i Eva su odmah nakon grijeha
istjerani iz Raja i izbačeni u zemlju žalosti i bola.[6] I ja sam
se rodio u toj zemlji plača i nesreća! Ali to me ne opravdava:
Otkupitelj mi je ovdje donio Raj i usadio ga u moje srce. A ja sam
grijehom otjerao Raj iz mog srca. Sada je tamo mješavina dobra i
zla, tamo je ljuta borba protiv zla, tamo se sudaraju neizbrojive
strasti, tamo je muka, predokus vječne muke u paklu.
U sebi vidim
dokaz da sam Adamov sin: čuvam njegovu sklonost prema zlu; slažem
se s prijedlozima obmanjivača iako pouzdano znam da mi nudi obmanu i
sprema ubojstvo.
Zaludu bi bilo početi da okrivljujem
praroditelje za grijeh koji su mi predali: Otkupitelj me je oslobodio
od robovanja grijehu, tako da ja od tada padam u grijeh dragovoljno,
a ne na silu. Praroditelji su jednom u Raju prekršili jednu Božju
zapovijed, a ja, nalazeći se u krilu Crkve Kristove, stalno
narušavam sve božanske zapovijedi Krista, Boga i Spasitelja
mojega.
Čas srdžba i zlopamćenje uznemiravaju moju dušu: u
mojoj mašti sijeva nož nad glavom neprijatelja, i srce se naslađuje
zadovoljenom osvetom, učinjenom u mašti. Čas mi se pričinjavaju
razasute gomile zlata: a odmah za njima velebne palače, vrtovi, svi
predmeti raskoši, sladostrasti, oholosti koje donosi zlato i zbog
kojih se čovjek koji ljubi grijeh poklanja tom idolu tj. sredstvu
ostvarenja svih propadajućih želja. Čas me obmanjuju počasti i
vlast: tada me ponese mašta i maštam da upravljam ljudima i
državama, da im pružam razne propadajuće stvari, a sebi propadajuću slavu. Čas, potpuno upečatljivo, vidim pred sobom stolove s toplim
i mirisnim jelima: smiješno i u isti mah žalosno naslađujem se
sablaznima koje preda mnom izniču. Čas najednom vidim da sam
pravedan, ili, pravilnije, moje srce bude dvolično, napreže se da
prisvoji sebi pravednost, laže samo sebe, brine se da ljudsku
pohvalu privuče sebi.
Strasti me preotimaju jedna od druge,
stalno me predaju jedna drugoj, uzbunjuju, uznemiruju. I ne vidim
svoje tužno i jadno stanje! Na mom umu je neprozirna zavjesa mraka;
na srcu leži teški kamen neosjetljivosti.
Hoće li doći sebi
moj um, hoće li se uputiti prema dobru? Protivi mu se srce, naviklo
na grješne naslade, protivi mu se moje tijelo, jer je steklo
životinjske želje. Izgubila se u meni čak i predstava da je moje
tijelo, inače stvoreno za vječnost, sposobno za božanske želje i
pokrete, da su životinjske težnje njegova bolest, koju je dobilo
kad je palo.
Različiti dijelovi mog bića: um, srce i tijelo
rasječeni su, razdvojeni, nisu usuglašeni, proturječe jedan
drugom; djeluju u kratkotrajnoj, Bogu protivnoj slozi jedino onda kad
rade na grijehu.
Takvo je moje stanje! Ono je smrt duše za života
tijela. Ali ja sam zadovoljan svojim stanjem! Zadovoljan sam, ali ne
zbog poniznosti, već zbog moje zaslijepljenosti, zbog mojeg srca
kamenog. Ne osjeća moja duša svoju umrtvljenost, ni tijelo, kojeg
je smrt odvojila od duše, ne osjeća svoju umrtvljenost.
Da sam
osjećao svoju umrtvljenost, stalno bih se kajao! Da sam osjećao
svoju umrtvljenost, brinuo bih se o uskrsenju!
Sav sam se predao
brigama ovoga svijeta, malo me brine moja duhovna nesreća! Žestoko
osuđujem najmanja sagrješenja mojih bližnjih, a sam sam toliko pun
grijeha, toliko me je grijeh zaslijepio da sam se pretvorio u slani
stup, kao Lotova žena, i nisam više sposoban ni za kakav duhovni
pokret.
Pokajanje nisam naslijedio zato što još ne vidim svoj
grijeh. Ne vidim svoj grijeh zato što još radim grijehu. Ne može
da vidi svoj grijeh nitko tko se naslađuje u grijehu, tko dozvoljava
sebi da ga proba, iako i samim pomislima i odobravanjem srca.
Svoj
grijeh može vidjeti jedino onaj koji se potpuno i dragovoljno
odrekao svakog prijateljstva s grijehom, i budno stražari na vratima
svjeg doma s isukanim mačem tj. riječju Božjom, i odbija, siječe
tim mačem grijeh, u kojem god obliku mu se on približi.
Tko čini
veliko djelo da uspostavi neprijateljstvo s grijehom i na silu
odvlači od njega um, srce i tijelo, tome Bog daruje veliki dar:
viđenje svojega
grijeha.
Blažena
je duša koja je ugledala grijeh u sebi! Blažena je duša koja je
ugledala u sebi pad praroditelja, zastarjelost starog Adama! Takvo
viđenje svojega grijeha je duhovno viđenje, viđenje uma kojeg je
Božja milost izliječila od sljepila.
Sveta Istinska pravoslavna
crkva uči da postom i na koljenima izmolimo od Boga viđenje svojega
grijeha.
Blažena je duša koja se u Božjem zakonu poučava dan i
noć! U njemu može vidjeti lik i ljepote novog čovjeka, a po njima
da uvidi i ispravi svoje nedostatke.
Blažena je duša koja je
kupila polje pokajanja tako što je umrtvljivala sebe za grješne
poduhvate! Na tom polju naći će ona skriveno skupocjeno blago
spasenja.
Ako si zadobio polje pokajanja, daj se u dječji plač
pred Bogom. Ne traži, ako možeš da ne tražiš, ništa od Boga,
predaj se samopožrtvovano Njegovoj volji.
Shvati, osjeti da si
djelo, a da je Bog Stvoritelj. Predaj se kao dijete potpuno volji
Stvoritelja, prinesi mu sam dječiji plač, prinesi mu tiho srce
spremno da slijedi Njegovu volju i da se sačuva Njegovom voljom.
Ako
zbog svoje djetinjske slabosti ne možeš da se uroniš u molitvenu
šutnju i plač pred Bogom, izgovori pred Njim poniznu molitvu,
molitvu za oproštaj grijeha i izlječenje od grješnih strasti, tih
strašnih moralnih bolesti, sastavljenih od dragovoljnih, dugo
vremena ponavljanih sagrješenja.
Blažena je duša koja je
saznala da je potpuno nedostojna Boga i osudila sebe, prokletu i
grješnu! Ona je na putu spasenja; u njoj nema samoobmane.
A tko,
suprotno ovome, smatra da je spreman da primi milost, i misli da je
dostojan Boga, pa očekuje i traži Njegov tajanstveni dolazak, i
govori da je pripravan da primi, čuje i vidi Gospodina, taj
obmanjuje sebe, taj laže sebe; taj je dostigao visoku liticu
oholosti s koje se pada u mračni ponor pogibije.[7] U taj ponor
padaju svi koji su se napravili važniji od Boga i drznuli se da
bestidno smatraju da su dostojni Boga, i iz te uobraženosti i
samoobmane govore Bogu: Govori
Gospodine, sluga Tvoj sluša.
Mladi
prorok Samuel je čuo da ga Gospodin doziva, i obzirom da nije
smatrao da je dostojan razgovora s Bogom, izašao je pred svog starog
učitelja i molio ga za pouku kako da se ponaša. Čuo je Samuel i
drugi put isti taj glas kako ga priziva i opet izašao pred učitelja.
Učitelj je shvatio da je taj glas bio Božji glas i zapovjedio je
mladiću da na takav poziv ubuduće odgovara: Govori
Gospodine, sluga Tvoj sluša.[8]
Isto
ovo usuđuje se govoriti sladostrasni i uznositi maštar iako ga
nitko ne priziva, zanijet hvalisavim mišljenjem: on stvara u sebi
glasove i utjehu, i njima laska svom uznositom srcu, njima obmanjuje
sebe i svoje lakovjerne sljedbenike.[9]
Sine Istinske pravoslavne
crkve, jedine svete i istinite, u svom nevidljivom podvigu rukovodi
se poukama svetih Otaca svoje Crkve: one zapovijedaju da se prije
nego što te obnovi očigledno djelovanje Svetog Duha odvraćaš od
svakog viđenja, od svakog glasa izvan sebe i u sebi, jer je to
očigledan povod za samoobmanjivanje.[10]
Čuvaj um nevidljivim;
odbaci sva maštanja i mišljenja koja su pad podmetnula kao istinu.
Obuci se u pokajanje i izađi sa strahom i pobožnošću pred velikog
Boga, snažnog da očisti tvoje grijehe i obnovi te svojim Presvetim
Duhom. A kad dođe On, Duh Istine, uvest će te
u svu istinu.[11]
Osjećaj
plača i pokajanja je jedino od koristi duši koja je pristupila
Gospodinu s namjerom da dobije od Njega oproštaj svojih grijeha. To
je dobri dio! Ako si izabrao taj dio, neka se ne oduzme od tebe! Ne
mijenjaj to blago za prazne, lažne, nasilne, prividno milosne
osjećaje, nemoj uništiti sebe lažući sebe.
''Ako su neki
oci'', govori časni Izak Sirijski, ''napisali što je čistoća
duše, što je njeno zdravlje, što bestrasnost, što viđenje, onda
to nisu napisali zato da to tražimo prije vremena i da to očekujemo.
Pismo je reklo: Kraljevstvo
Božje ne dolazi na vidljiv način.[12]
Oni
u kojima živi očekivanje stjecali su oholost i pad. Crkva Božja je
odbacila ono traženje visokih Božjih darova koje je sadržano u
očekivanju tih darova. To nije znak ljubavi prema Bogu; to je bolest
duše.''[13]
Svi sveti su smatrali da nisu dostojni Boga: time su
pokazali svoje dostojanstvo, sadržano u poniznosti.[14]
Svi
samoobmanuti su smatrali da su dostojni Boga: time su pokazali
oholost i demonsku obmanu koja je zahvatila njihovu dušu. Neki od
njih su primili demone koji su izašli pred njih u obliku anđela i
slijedili ih; nekima su se demoni javili u svom vlastitom obliku,
pretvarali se da ih je njihova molitva pobijedila i tako ih uveli u
oholost uma; drugi su raspaljivali svoju maštu, uznemirivali krv,
izazivali u sebi uzbuđenja, prihvaćali to kao milosno naslađivanje,
pali u samoobmanu, u potpunu pomračenost, i svrstali se po svom duhu
u odbačene duhove.
Ako imaš potrebu da pričaš sa samim sobom,
ne laži sebe, već kori sebe. Gorki lijekovi potrebni su nam u našem
palom stanju. Svi koji lažu sebe već su primili ovdje, na zemlji,
svoju plaću tj. svoju samoobmanu, pohvalu i ljubav Bogu
neprijateljskog svijeta: nemaju što oni da očekuju u vječnosti
osim osude.
Grijeh
je moj stalno preda mnom[15]
– govori
o sebi sveti David: njegov grijeh je bio predmet njegovog stalnog
preispitivanja. Bezakonje
moje ja ću objaviti, i brinit ću se za grijehe svoje.[16]
Sveti
David se bavio osuđivanjem samog sebe, bavio se spominjanjem svojeg
grijeha kad mu je grijeh već bio oprošten i kad mu je dar Svetog
Duha već bio vraćen. Još više: on je razotkrio svoj grijeh,
ispovijedao ga da čuje cijela zemlja.[17]
Kad su sveti oci
Istinske pravoslavne crkve, osobito pustinjaci, dostizali visine
duhovnih vježbanja, tada su se sva ta vježbanja slijevala u njima u
samo pokajanje. Pokajanje je obuzimalo čitav njihov život, svu
njihovu djelatnost: ono je bilo posljedica viđenja svojega
grijeha.
Jednog velikog oca su upitali u čemu treba da se sastoji
djelovanje usamljenog monaha? On je odgovorio: ''Tvoja umrtvljena
duša je pred tvojim očima, i pitaš kakvo treba biti tvoje
djelovanje?''[18] Plač je suštinsko djelovanje istinskog Kristovog
podvižnika; plač je njegovo djelovanje od stupanja u podvig do
kraja podviga.
Viđenje svojega grijeha i pokajanje koje ono donosi
su djelovanja kojima nema kraja na zemlji: viđenje grijeha podstiče
pokajanje; pokajanje donosi očišćenje; postupno očišćeno oko
uma počinje uviđati one nedostatke i rane u cijelom čovjekovom
biću koje ranije, u svojoj pomračenosti, uopće nije
uočavalo.
Gospodine, daruj nam viđenje naših sagrješenja da bi
naš um, kad naše vlastite greške privuku njegovu cjelokupnu
pažnju, prestao da vidi greške bližnjih, i tako sve bližnje vidio
kao dobre. Daruj našem srcu da ostavi pogubne brige o nedostacima
bližnjeg, da sve svoje brige sjedini u jednu brigu o stjecanju
čistoće i svetosti koju si nam Ti zapovjedio i pripremio. Daruj
nam da naše ukaljane duhovne haljine opet postanu bijele: njih je
već umila voda krštenja, i sada, uprljane, traže da se operu u
rijeci suza. Daruj nam da u nama, uz svijetlost Tvoje milosti, vidimo
raznolike bolesti: one uništavaju duhovne pobude u srcu i uvode u
njega pobude krvi i tijela, neprijateljske Kraljevstvu Božjem. Daruj
nam veliki dar pokajanja, prethodnicu i posljedicu velikog dara
viđenja svojih grijeha. Zaštiti nas tim velikim darovima od
provalije samoobmane, koju otkriva u duši njena neprimjetna i
neshvatljiva grješnost, a nastaje od sladostrasti i slavoljublja,
dakle od onoga što ona ne primjećuje i ne razumije. Sačuvaj nas
tim velikim darovima na našem putu prema Tebi, i daruj nam da
dospijemo do Tebe, koji prizivaš pokajane grješnike i odbacuješ
one što smatraju da su pravednici, da vječno u vječnom blaženstvu
slavimo Tebe, jedinog istinitog Boga, Otkupitelja zarobljenih i
Spasitelja propalih. Amen!
BILJEŠKE:
1. Heb 10,22.
2. Ps 37,5 i Ps 39,13.
3. Ps 39,13.
4. Ps 37,11,8,6,8.
5. Ps 54,22.
6. Post 3,23,24.
7. Sveti Izak Sirijski, pouka 55.
8. 1. Samuelova 3,10.
9. ''Nasljedovanje'', moskovsko izdanje, 1834. godine, knjiga 3, gl. 2. U navedenom mjestu zapadnog pisca uzbuđivanje, nadutost i samoobmana izlažu se tako izrazito i slikovito da smatramo da nije na odmet da čitateljevoj pažnji ponudimo sam tekst: ''Govori, Gospodine, čuje sluga Tvoj. Sluga sam Tvoj, urazumi me da spoznam Tvoja svjedočanstva. Prikloni moje srce riječima Tvojih usta, i neka Tvoja riječ padne kao rosa. Sinovi Izraelovi govorili su nekada Mojsiju: 'Govori nam, slušat ćemo; neka nam Gospodin ne govori, da ne bi umrli.' Ja ne molim tako, Gospodine, ne molim tako! Već s prorokom Samuelom ponizno i revno molim: 'Govori, Gospodine, čuje sluga Tvoj.' Neka mi ne govori Mojsije, niti drugi koji prorok, nego Ti govori, Gospodine Bože, koji nadahnjuješ i prosvjetljuješ sve proroke. Ti jedini, bez njih, možeš potpuno da me naučiš, a oni bez Tebe ne mogu imati nikakvog uspjeha. Njihove riječi mogu da zvuče, ali Duha ne javljaju. Oni izvanredno govore, ali, kad Ti šutiš, nema vreline u srcu! Oni prenose slova, ali Ti otkrivaš smisao! Oni izgovaraju tajne, ali ti otkrivaš značenje alegorija! Oni objavljuju Tvoje zapovijedi, ali Ti daješ snagu za njihovo izvršenje. Oni pokazuju put, ali Ti daješ duhovnu snagu da njime idemo! Oni djeluju samo izvana, ali Ti poučavaš i prosvjetljuješ srca! Oni orose izvana, ali Ti daruješ plodove! Oni viču riječima, ali Ti daješ razumijevanje sluhu! I zato neka mi ne govori Mojsije! Govori Ti, Gospodine, Bože moj, vječna Istino. Da ne umrem i ostanem besplodan ako budem poučavan samo izvana, a iznutra ne budem vruć, i da ne bude na sudu da sam riječ čuo, a nisam je ispunio, da sam spoznao, a ljubavlju nisam obuhvatio, da mi je povjereno, a da nisam sačuvao. Govori, dakle, Gospodine, čuje sluga Tvoj: Ti imaš riječ vječnog života'.''
Drskost ove uznosite govorljivosti i ispraznih riječi izaziva užas i duboku tugu u duši koja je odgajana na učenju Istinske pravoslavne crkve. Nema tu pokajanja! Nema skrušenosti duha! Nema odlučne težnje prema najbližem i najtješnjem sjedinjenju s Bogom! Takva je uopće nastrojenost asketskih zapadnih pisaca. Jedan od njih, iznoseći nepravilno shvaćanje dostojanstva Majke Božje, završava poludjelu govorljivost ovako: ''Bacimo se, dakle, u zagrljaj Bogomajke!'' Ovo raspoloženje je suprotno raspoloženju koje sveta Istinska pravoslavna crkva predaje svojoj duhovnoj djeci: ''Gospodine, kad ne bi svete Tvoje imali molitvenike'', pjeva Crkva u troparu na velikom povečerju, ''i dobrotu Tvoju koja nas miluje, kako bi smjeli, Spasitelju opjevati Tebe, kojega veličaju i slave stalno anđeli.'' U molebnom kanonu Presvetoj Bogorodici Crkva pjeva: ''Mi, grješni i ponizni, hitno priđimo sada Bogorodici i padnimo ničice u pokajanju, vapijući iz dubine duše: Vladarice pomozi, sažali se na nas; pohitaj, propadamo od mnoštva sagrješenja. Nemoj odbiti svoje služitelje prazne, jer tebe imamo kao jedinu uzdanicu.'' Neshvatljivo je stanje samoobmane i demonske obmane onima koji nisu odgajani na duhovnom podvigu po predaji Istinske pravoslavne crkve: oni misle da je to jadno stanje najpravilnije i posve milosno. Prevoditelj ''Nasljedovanja'' s latinskog jezika na ruski stavio je na kraju svoje knjige pouke za čitatelje. Ukazujući na II glavu III knjige, na tu sliku samoobmane i uobraženosti, on savjetuje da čitatelj prije svakog pobožnog čitanja dovede sebe u raspoloženje koje je iznijeto u toj glavi. Očigledno je da se takvim raspoloženjem daje sloboda da se Sveto pismo objašnjava proizvoljno, da se ukida obaveza da se slijedi objašnjenje svetih Otaca koje je prihvatila Crkva. To je dogma protestantizma.
10. Časni Grigorije Sinait, O obmani i o ostalom, Dobrotoljublje, tom 1. Sveti Kalist i sveti Ignacije Ksantopul, glava 73, Dobrotoljublje, tom 2.
11. Iv 16,13.
12. Lk 17,20.
13. Sveti Izak Sirijski, pouka 55.
14. Sveti Izak Sirijski, pouka 36.
15. Ps 50,5.
16. Ps 37,19.
17. Ps 50.
18. Sveti Izak Sirijski, pouka 21.
