Uočljivost istinskog pravoslavnog kršćanskoga svjedočanstva

Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze. Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima (Mt 5,13-16). 

  Riječi Gospodinove iz ovoga evanđeoskog odlomka tiču se same biti istinskog pravoslavnog kršćanskoga života koju na genijalan način Isus opisuje tek u nekoliko rečenica. Iz njih možemo vidjeti na koji način Isus zamišlja život svojih vjernika, tj. njihovo poslanje u svijetu. U samo tri retka Isus iznosi nekoliko usporedbi kojima prispodobljuje svoje učenike. Govori im da su sol zemlje, svijetlo svijeta, grad koji leži na gori i svjetiljka koja svijetli. Svaka od ovih usporedbi je vrlo snažna i znakovita, te zato i poziva da proširimo njihovo značenje u duhu Isusove poruke. 

  Uočljivo je da Gospodin iz ovih jednostavnih stvarnosti izvlači sadržajnu i razumljivu poruku. Jer, nema čovjeka koji ne zna što znači sol ili pak što znači svjetlost, odnosno svjetiljka. Stoga Isus postavlja pitanje smisla postojanja odnosno načina korištenja. Zato se i pita čemu služi sol ako obljutavi ili pak, zašto se užiže svjetiljka i na koji način ju se ispravno treba koristiti. Upravo, jer je vrlo jasan odgovor da sol koristi kao začin, a bljutava sol ničemu već jedino da se baci van, odnosno da svjetiljka ne služi da se stavi pod posudu već na svijećnjak da svijetli, htio je skrenuti pozornost istinski pravoslavnim kršćanima da postoji poveznica između imena i djelovanja, odnosno identiteta i ispravnog načina življenja. Doista, kao što se iz smisla i biti onoga što neki predmet ili stvarnost jesu u sebi, kao sol ili svjetiljka, izvodi se zaključak o ispravnom načinu korištenja i služenja tim istim stvarnostima. 

  U tom smislu, kao što se može postaviti pitanje čemu služi soli ili zašto svijeća gori, može se postaviti pitanje zašto istinski pravoslavni kršćanin vjeruje. A, kao što nitko ne drži u kuhinji sol radi ukrasa niti pali svijeću radi formalnosti, tako isto ni istinski pravoslavnom kršćaninu nije dat dar vjere kao usputni ukras ili formalnost, već kao bitna sastavnica života. Točnije, njegovo istinsko pravoslavno kršćansko ime ne bi smjelo biti samo ime, već bi trebalo opisivati identitet koji on potom očituje svojim djelima. Zato ne bi se smjelo dogoditi da istinski pravoslavni kršćanin bude vjernik iz formalnosti, niti mu njegova bit dopušta da bude mlak ili taman, jer je on kao svjetlo što svijetli i širi toplinu. Istinski pravoslavnom kršćaninu je nedopustivo da bude neslan i neukusan, jer je on u svojoj biti kao sol jelu, te ne može ne učiniti ga ukusnim. Kao što svjetiljci nije usputno da svijetli, tako ni istinski pravoslavnom kršćaninu da živi svoju vjeru kao usputnu datost ili da se zadovolji da bude njegova privatna stvar. 

  Uistinu, ako istinski pravoslavni kršćanin ne želi biti dosljedan biti svoga života, onda je on poput pokrivene svjetiljke i bljutave soli. Takvi smo svi mi onda kad se nazivamo pravoslavnim kršćanima, a ne slijedimo Krista i ne razvijamo puno povjerenje u njega, odnosno kad smo istinski pravoslavni vjernici samo imenom, a nismo uočljivi svjedoci po jasnim i raspoznatljivim djelima. Bili bi onda gori od drugih ljudi, jer bi u tom slučaju primili svjetlo, pa ga svjesno zagušili da nam ne svijetli. Bili bi poput kuharice koja drži sol u ruci, ali ne želi zasoliti hranu. Ali, najgore od svega što svi mi to na svoj način činimo, jer je svakome od nas mlakost i nedjelotvornost bolna točka. 

  Počesto živimo kao mehanički i nesvjesno života, napose onog unutarnjeg ili duhovnog, što je nedolično. Jer neprimjereno je živjeti a ne upoznati same sebe i ne znati zašto živimo. Tko ne traži dublji smisao života, taj vrlo površno prihvaća i pravoslavnu vjeru koja bi ga trebala uvesti u smisao života i smisleno življenje. A onaj koji traži dublji smisao života, po istinskoj pravoslavnoj vjeri i u vjeri ga s lakoćom otkriva, te se zatim i zauzima da zauzetije i posve jako živi samu vjeru. Međutim, zna nam se dogoditi da očekujemo da se istinske pravoslavne kršćanske vrijednosti nametnu same od sebe u društvu ili da ih nositelji društvene vlasti, koji su im, istina, najčešće protivnici, nametnu dekretima i odredbama. Kao da se na silu može obasjati svijet duhovnim svjetlom ili začiniti duhovnim začinima. Treba nam biti jasno da se ništa od toga ne događa, jer istinske pravoslavne kršćanske vrijednosti mogu se 'nametnuti' u društvu samo svjedočenjem koje privlači, koje je prepoznatljivo i uočljivo kao sjaj svijeće u mraku ili grad sagrađen na gori. Samo je uzaludno, a i dvolično s naše strane, nastojati da kršćanske vrijednosti u društvu promiču bezbožni i beskarakterni političari, ako ih mi istinski pravoslavni kršćani ne živimo i ako nama ništa ne znače. Htjeti da naše vrijednosti budu zakonom štićene i promicane, a da ih mi ne živimo i njima svijet ne obasjavamo, bila bi velika farizejština. Zato je neprimjereno zdvajati nad rasapom kršćanskih vrijednosti u društvu, te trošiti sate i dane u društvenoj borbi da ih vratimo u društvo, kao da se one vraćaju u društvo političkom borbom i odlukama onih koji obnašaju vlast. I bez obzira koliko bi i takvo nešto moglo biti korisno u društvu, ipak se istinske  pravoslavne kršćanske vrijednosti ne unose u društvo političkom aktivnošću, već istinskim pravoslavnim kršćanskim svjedočenjem. 

  Stoga, primimo k srcu Isusove riječi, te ih provodimo u život. Od nas Krist očekuje da dar istinske pravoslavne vjere koji nam je dat bude uočljiv u našem cjelokupnom djelovanju, jer ga nemamo pravo skrivati, već na vidjelo stavljati. O uočljivosti našeg svjedočanstva i o vidljivosti našeg djelovanja ovisi također koliko će ljudi prihvaćati Boga kao Oca, te ići putevima Njegovim. Zasolimo ujedno svijet božanskim okusom i rasvijetlimo ga nebeskom svjetlošću da ljudi mogu vidjeti naš život Bogom prosvijetljen i začinjen, te da nakon toga možemo i sami proslaviti Oca nebeskoga novim životom i vlastitim djelima. Amen!