Doprinos suvremenom monaštvu - sveti Ignjacije Brjančaninov

DOPRINOS SUVREMENOM MONAŠTVU

PREDGOVOR

Približavajući se kraju svojeg života na zemlji, smatrao sam svojom dužnošću da, zbog duhovnog blaga kojim me je darežljivo obdarila desnica Boga mojega, sastavim svoje duhovno naslijeđe. Naslijeđem nazivam za dušu spasonosnu riječ, a oni koji izvrše tu riječ zadobit će duhovna blaga. Naslijeđe prinosim kao dar ljubljenim ocima i braći, suvremenim redovnicima. Tim duhovnim blagom, koje sobom obuhvaća i u sebi sadrži sva ostala blaga, ja nazivam monaštvo, na koje sam čudesnim prizivom i neizrecivom milošću bio prizvan još od djetinjstva. Nije mi bilo predodređeno da svoj život prinesem na žrtvu ispraznosti i propadanja! Uzet sam i otrgnut sa širokog puta koji vodi u vječnu smrt i postavljen na uzak i težak put koji vodi u život. Tijesan put ima najdublje značenje jer uzdiže sa zemlje, izvodi iz pomračenosti ispraznosti, uznosi na nebo, uznosi u raj, uznosi do Boga, postavlja pred lice Njegovo, u ne zalaznu svjetlost za vječno blaženstvo. Da naslijeđe, koliko god je to moguće, dobije zadovoljavajući oblik, bilo je nužno da se izloži u vidu knjige. Knjiga u sebi sadrži pravila za izvanjsko ponašanje monaha i savjete o duševnom podvigu ili djelovanju.
Ovo djelo bih s pravom mogao nazvati svojom tajnom ispoviješću. Molim vas da ispovijest prihvatite s pažnjom i s kršćanskom snishodljivošću. Ona je dostojna i jednog i drugog. Učenje koje predlažem u potpunosti je pozajmljeno od svetog učenja svetih Otaca Istinske pravoslavne crkve, koji su se i teoretski i iskustveno upoznali s evanđeoskim učenjem, a zatim ga i usvojili. Moji propusti i zanosi, nedovoljno čvrsta i neustrašiva dosljednost poukama Otaca, nedostatak milosnog rukovoditelja, česti i gotovo stalni susreti s rukovoditeljima oboljelim od sljepila i samoobmane, voljna i nevoljna zavisnost od njih, sveopća okruženost predmetima sablazni umjesto poukama, obraćanje pažnje na učenje neprijateljski raspoloženo prema Bogu, kojem je svijet dao sjaj i važnost najviše mudrosti i svetosti i koje je, obzirom da je tama i nečistoća, zasluživalo samo prezir i odbacivanje, bili su uzroci mnogih mojih potresa. Potresi kojima sam iskušavan bili su i gorki, i teški, i surovi, i uporno, mukotrpno trajni. Prema sudu moje savjesti, potresi koji se događaju na izvanjskom planu potpuno su beznačajni u usporedbi s potresima kojima je bila izložena duša. Svirepi su valovi ovozemaljskog mora, na njemu kraljuju tama i magla, na njemu divlji vjetrovi, odnosno odbačeni duhovi stalno podižu bure. Lađe nemaju kormilare, sigurne luke pretvorile su se u virove, u pogibeljne pučine. I svaka gora i otok pokrenuše se s duhovnih mjesta svojih (Otk 6,14) i čini se da je potop neizbježan. On bi uistinu i bio neizbježan da nedokučivi promisao Božji i Njegovo isto toliko nedokučivo milosrđe ne spašavaju izabranike Njegove. Dugo tu boravljaše duša moja (Ps 120,6), ne nalazeći pouzdanu luku ni izvana ni unutar sebe. Upadoh u blato duboko, i nema dna odnosno ispravnog i čvrstog raspoloženja duše, neustrašivog u kreposti, dođoh u dubine morske, i bura potopi me. Umorih se vičući, promuknu grlo moje, klonuše oči moje od nadanja na Boga mojega (Ps 69,3-4), jer neprijatelj progna dušu moju, unizio je do zemlje život moj; posadi me u tamna mjesta (Ps 143,3). Kao voda razlih se, i rasuše se sve kosti moje … sasuši se kao opeka snaga moja (Ps 20,15-16), obuzeše me bolovi smrtni, i potoci bezakonja smutiše me. Bolovi pakleni stigoše me, pretekoše me zamke smrtne (Ps 16,56), utrnu u meni duh moj, smete se u meni srce moje (Ps 142,4). 

Iz takvog stanja oglašavam se ocima i braći glasom brižne predostrožnosti. Tako postupa putnik koji je na dugom i mukotrpnom putu preživio strašne nesreće! On svoje primjedbe, svoju dragocjenu riznicu, predaje onima koji namjeravaju da poduzmu slično putovanje ili onima koji su već stupili na put, a da ga uopće ne poznaju ili ga pak poznaju samo površno, na osnovu zastarjelih zapisa. Ovdje se ukazuje na izmjene, ali ne na izmjene u biti već u okolnostima, koje vrše značajan utjecaj i na samu suštinu. Ovdje se ukazuje na način na koji bi trebalo koristiti drevne spise i primijeniti ih na suvremeno doba, pri čemu će se izbjeći onaj lažni položaj i njegove posljedice u koji dospijeva svaki koji ne shvati i ne primijeti nužnost njihove primjene. Sveti Ivan Klimak ili Ljestvičar kaže da su se neki, prolazeći blatnjavim mjestima, ''valjali po blatu i, isprljani, objašnjavali prolaznicima radi njihova spasa kako su upali u glib. I za spasenje drugih, Svemogući je i njih izbavio od blata grijeha''.[1] Mjeri stazu nogama svojim, i svi putevi tvoji neka su poravnati. Ne skreći ni na desno ni na lijevo, odvraćaj nogu svoju od zla, jer puteve desne čuva Gospodin, a putevi su lijevi iskvareni. On će poravnati put tvoj i koračanje tvoje ustrojiti u miru. (Izr 4,26-29). Amen!

Biskup Ignjacije

NAPOMENE:

1. Sveti Ivan Klimak - Ljestvičar, Ljestvica, 26. pouka.

PRAVILA IZVANJSKOG PONAŠANJA ZA MONAHE POČETNIKE

UVOD

Pravilo (ustav) Crkve kaže da se, prema zavjetu svetih Otaca, u svemu treba očuvati mjera i pravilo. Spomenuvši svete Oce uopće, Pravilo navodi znamenitu izreku sv. Efrema Sirijskog: ''Tamo gdje se življenje ne rukovodi zakonitim pravilima dolazi do velike nesreće.''[1] Na tim osnovama nudimo ljubljenoj braći, monasima početnicima, pravila za njihovo izvanjsko ponašanje koja u nastavku slijede.

NAPOMENE:

1. Crkveno pravilo (ustav), gl. 35.

PRAVILA

1. Sveti Oci nazivaju manastir lječilištem ili bolnicom.[1] Upravo tako i je: manastir je moralno lječilište. Mi iz svijeta dolazimo u manastir da napustimo grešne navike zadobivene u svjetovnom životu i da bi, nalazeći se izvan utjecaja sablazni kojima je svijet previše ispunjen, stekli uistinu kršćanske navike i ponašanje. Nadamo se da ćemo za istinski kršćansko življenje na zemlji dobiti vječno blaženstvo na nebu. Prema tome, nužno je da svo svoju brigu usmjerimo na dostizanje cilja zbog kojeg smo stupili u manastir, i, k tome, da nam život u manastiru bude na spasenje umjesto da bude povod za našu još veću osudu na Kristovom sudu.[2]
2. Oni koji dolaze u bolnicu obavezuju se da će se u svemu rukovoditi uputama liječnika i da neće dopustiti sebi da hranu, odjeću, kretanje i lijekove upotrijebe prema vlastitom nahođenju jer će u tom slučaju, umjesto da imaju koristi, samima sebi naštetiti. Na isti način se i svaki, koji stupa u manastir, obavezuje da neće činiti podvig u onim podvizima i naporima koji se njemu učine najpotrebnijim i najkorisnijim već u onima na koje mu ukaže i koje mu odredi nadstojnik, osobno ili posredstvom drugih manastirskih vlasti.[3]
3. Uopćeno govoreći, sva manastirska zanimanja i dužnosti nazivaju se poslušnosti. Poslušnosti se trebaju izvršavati sa svom brižljivošću i uz strogo čuvanje savjesti, vjerujući da je takvo izvršavanje poslušnosti nužno radi našeg spasenja. Manastirska zanimanja se nazivaju poslušnostima upravo zbog toga što su sjedinjena s odricanjem od vlastite volje i vlastitih shvaćanja. Iz tog razloga se savjest prilikom izvršavanja poslušnosti izlaže stalnim ogledima ili iskustvima. Posljedice vježbanja poslušnosti su poniznost i duhovni razum. Bez obzira kako da su veliki, svojevoljni podvizi izvršeni uslijed uznositosti ili hira, a posebno uz odbacivanje poslušnosti, ne samo da ne donose nikakav duhovni plod već, naprotiv, budući i sami posljedica uznositosti i oholosti, izuzetno uvećavaju te strasti kod monaha i potpuno ga udaljavaju od milosnog odnosno kršćanskog načina razmišljanja, odnosno od evanđeoske poniznosti. Bogougodni Ivan Kasijan kaže: ''Najvažnija briga starca ili duhovnika, kojem su povjereni početnici, sastoji se u tome da početnik najprije nauči pobjeđivati svoju volju. Početnik bi, obzirom da je postupno rukovođen, posredstvom toga mogao se uzdići do vrha najviše savršenosti. Obučavajući ga u ovome s najvećom brižljivošću i usrdnošću, duhovnik ili starac se namjerno trudi da mu zapovijedi ono što je protivno njegovoj volji. Obzirom da su  poučeni brojnim iskustvima, veliki egipatski Oci su utvrdili da monah, osobito ukoliko je mlad, neće biti u stanju ukrotiti najpohotnije želje ukoliko se prethodno ne nauči da posredstvom poslušnosti umrtvi svoju volju. Oni odlučno svjedoče da onaj koji nije najprije naučio pobijediti vlastitu volju, ni u kojem slučaju neće moći ukrotiti ni srdžbu, ni tugovanje, ni duha bluda, niti će pak moći steći istinsku poniznost srca i postojano jedinstvo s braćom, kao što neće biti u stanju ni da dugo živi u manastiru. Oni nastoje da ova pravila predaju početnicima kao abecedu koja ih rukovodi k savršenosti i na osnovu njih razmatraju kakva je poniznost početnika, odnosno je li ona istinska ili licemjerna i prividna.''[4]
4. Greške u koje padamo uslijed svoje slabosti i koje su svojstvene svim ljudima, trebamo ispovjediti svom duhovnom ocu a ponekad, zavisno od svojstva te greške, i nadstojniku. Pri tom ne treba padati u duhovnu tromost ili lijenost i malaksalost već s obnovljenom revnošću nastaviti poslušnost. Ako nismo u stanju odmah shvatiti ovozemaljske nauke i umjetnost i ako prilikom njihovog izučavanja tokom dužeg perioda bivamo izloženi raznim nedoumicama i greškama, onda je još prirodnije da greškama budemo izloženi i tokom izučavanja nauke nad naukama i umjetnosti nad umjetnostima, odnosno monaškog življenja.[5]
5. Molitva je majka kreposti.[6] Iz tog razloga se u manastiru najveći dio vremena posvećuje molitvi. Početniku ne koristi da se moli u samoći. Zabranjujući samovoljno moljenje, crkveno Pravilo uslijed toga savjetuje da svi koji žive u manastiru zajedno prinose molitve Bogu, u crkvi Božjoj, izuzev bolesnika koje je bolest zadržala u keliji, kao i staraca koji su sazreli za usamljenu kelijsku molitvu.[7]
6. Molitva je majka kreposti i zbog toga se sva braća pozivaju na brižljivo i neizostavno izvršavanje ustanovljenih molitava, a u vezi s tim i na brižljivo i neizostavno odlaženje u crkvu ili hram Božji.
7. Polazeći iz kelije u crkvu gdje ćemo stati pred lice Božje, potrebno je da u načinu hoda sačuvamo bojažljivost prema Bogu, da nikako ne žurimo i da ne gledamo unaokolo, već da nam oči budu upravljene prema zemlji, da ne mašemo rukama i da one budu opuštene niz tijelo.
8. Pristupajući crkvi Božjoj, svaki brat se pred vratima treba ograditi znamenjem križa i načiniti poklon do pojasa, ukazujući time počast obitavalištu Božjem, a to je crkva ili hram.
9. Nakon ulaska u crkvu svaki brat je obavezan da stane u njeno središte, ispred Kraljevskih vrata, i da načini tri poklona do pojasa, a tokom Velikog posta tri poklona do zemlje (tri zemna poklona). Zatim će, poklonivši se na obje strane prisutnom narodu, poći na svoje mjesto.
10. Ako brat stoji za pjevnicom (klirosom) i ako pripada desnoj pjevnici, onda on, pristupivši svojoj pjevnici, treba načiniti poklon do pojasa pred ikonom Spasitelja, treba se pokloniti braći koja stoje za pjevnicama i to okrenuvši se najprije lijevoj a zatim desnoj pjevnici. Nakon toga će smjerno stati na svoje mjesto. Ako pak brat pripada lijevoj pjevnici, onda je dužan da, kad joj pristupi, načini poklon do pojasa pred ikonom Majke Božje i da, poklonivši se pjevnicama, najprije desnoj a zatim lijevoj, stane na svoje mjesto.
11. Crkva je zemaljsko nebo. Oni koji stoje u njoj trebaju stajati s bojažljivošću prema Bogu i kako dolikuje, slično svetim anđelima, a oči im moraju biti oborene prema zemlji. Oni se ne smiju naslanjati na zidove, ruke im moraju biti opuštene a ne prekrštene. Ne smiju isturati jednu nogu već moraju stajati ravnomjerno na obje noge.
12. Crkva je sud Božji. Prema svjedočenju svetog Evanđelja (vidi Lk 18,14), iz nje možemo izaći ili opravdani ili osuđeni. Stoga se čitanje i pjevanje trebaju vršiti sa svom mogućom pažnjom i bojažljivošću prema Bogu, pri čemu se ne smije dopustiti nikakvo mudrovanje, a utoliko prije se ne smiju dopustiti smijeh i šale. U protivnom ćemo iz crkve izaći osuđeni, jer ćemo nebeskog Kralja rasrditi svojim nedoličnim stajanjem pred Njim.[8]
13. Ne smijemo se obazirati na narod koji prisustvuje bogoslužju. Naprotiv, svim silama trebamo čuvati vid kao otvor za dušu kroz koji u nju mogu da uđu najzaraznije strasti i sablazni.[9]
14. Trebalo bi da u pjevnicama svaki zauzme mjesto koje je za njega određeno. Ako je netko odsutan, na njegovo mjesto će doći onaj koji je slijedeći iza njega, a nipošto netko mlađi, koji će to učiniti na osnovu svoje samovolje, uznositosti ili drskosti. Ovdje se isključuje slučaj kad oni, koji rukovode u pjevnicama, smatraju da je nužno da se pjevači rasporede u skladu s njihovim glasovima.
15. U sveti oltar, kao u Svetinju nad svetinjama, ni u kom slučaju ne smije da ulazi nitko od neposvećenih, osim crkvenjaka i svećenika, a prema 19. pravilu Laodicijskog sabora i prema običaju prihvaćenom u najbolje uređenim manastirima. Spominjanje rođaka Bog podjednako čuje i iz oltara i s tog mjesta u crkvi na kojem stojiš. Bogu će biti ugodnija tvoja molitva iz crkve, ako se, zbog strahopoštovanja prema Njemu, budeš klonio ulaska u oltar nego ona iz oltara, kad u njega uđeš bez dužnog strahopoštovanja i narušavajući pravilo koje ti je predano.
16. Brat kojega neizbježna potreba primora da uđe u oltar ili da prođe kroz njega mora to učiniti s najvećim strahopoštovanjem i strahom Božjim. Kad uđeš u oltar, okreni se Časnoj trpezi i načini tri zemna poklona, a nedjeljom, subotom, praznikom i polijelejnim danima[10] tri poklona do pojasa, a zatim, okrenuvši se ikoni koja stoji na gornjem ili uzvišenom mjestu, načini još jedan poklon do pojasa. Nakon toga pokloni se nadstojniku i uzmi njegov blagoslov. Ukoliko nadstojnik nije u oltaru, uzmi blagoslov od jeromonaha koji služi.
17. Ne bi trebalo da neposvećeni koračaju oko Svete trpeze. Ukoliko se dogodi da uslijed krajnje potrebe trebaju ovuda da prođu, onda to trebaju učiniti s velikim strahom Božjim i opreznošću, da nečujno koračaju i da oko prijestola Božjeg obilaze na što je moguće većem rastojanju.
18. U oltaru se nitko ne smije zadržavati ukoliko za tim nema potrebe, a nakon njenog izvršenja, treba bez oklijevanja izaći. Uostalom, onaj tko je ušao u oltar uslijed krajnje potrebe ili zato što su ga tamo uputile starješine, dužan je da prekorijeva samoga sebe govoreći: ''Ajme meni grešnom i nečistom, što sam se sebi na osudu odvažio da uđem u Svetinju nad svetinjama!'' Sami svećenici služitelji, koji su prizvani da u oltaru služe i da stoje pred Bogom, udostojat će se ovoga ako postanu svjesni svoje nedostojnosti, ako se potrude da se pred bogoslužje umiju izobilnim suzama pokajanja i poniznosti i ako samo služenje vrše s najvećim strahopoštovanjem, pažnjom i strahom Božjim.
19. Onaj koji čita psalme i dnevni protokol, odnosno večernju, jutrenje i časove, treba se blagovremeno pripremiti i potražiti tropare i kondake toga dana kako za vrijeme čitanja u crkvi ne bi pogriješio i da prilikom čitanja molitvi (svetih tekstova) ne pravi prekide dok traži tropare i kondake. Čitatelj treba stajati uspravno i opuštenih ruku. Čitanje ne smije biti ni užurbano ni otegnuto, a riječi se trebaju izgovarati jasno i razgovjetno. Treba čitati jednostavno, sa strahopoštovanjem, ujednačenim tonom, bez izlijevanja svojih osjećaja kroz nijanse i promjene u glasu. Prepustimo svetim molitvama (svetim bogoslužjima ili tekstovima) da na slušatelje djeluju svojim vlastitim dostojanstvom.[11] Želja da se prisutnima prenesu svoji osjećaji je znak uznositosti i oholosti.
20. Dnevni red čitanja počinje od večernje. Onaj koji dolazi na red za čitanje dužan je da stane nedaleko od onoga koji ga završava devetim časom. Kad on završi, obojica se istovremeno do pojasa klanjaju oltaru, a zatim se klanjaju jedan drugom. Onaj koji dolazi na red staje ispred pulta a onaj koji je završio odlazi i staje na svoje mjesto.
21. Čitatelj apostola Pavla, idući s pjevnice i na pjevnicu treba držati knjigu u lijevoj ruci, prislonivši donekle njen vrh uz svoje grudi. Kad izlazi da bi čitao, čitatelj apostola Pavla se najprije zaustavlja pred ikonom Spasitelja ili Majke Božje, zavisno od toga kojoj pjevnici pripada. Najprije treba načiniti poklon do pojasa pred ikonom a zatim se klanja obraćajući se svojoj pjevnici. Nakon toga izlazi na sredinu, ispred Kraljevskih vrata. Ovdje će se do pojasa pokloniti oltaru a na riječi služećeg jeromonaha ''Mir svima'', najprije se klanja služećem a zatim počinje da izgovara prokimen. Nakon što izgovori naslov Apostola, jeromonah ili jerođakon koji služe kažu ''Pazimo'', a čitatelj se opet klanja služećem jeromonahu i počinje čitanje apostola Pavla. Kad završi čitanje, na riječi služećeg ''Mir ti'', čitatelj mu se poklanja pred Kraljevskim vratima, udaljuje se od sredine crkve i zaustavlja se nedaleko od svoje pjevnice, pred ikonom, i klanja se pred njom. Zatim se okreće suprotnoj pjevnici i poklanja joj se, da bi se potom na isti način poklonio i svojoj pjevnici i otišao na svoje mjesto.
22. Za vrijeme čitanja apostola Pavla, nije dozvoljeno da čitatelj neumjereno i nedolično viče, budući privučen slavoljubljem, naprotiv, trebalo bi da čita prirodnim glasom, bez napora koji opterećuje sluh i savjest, pobožno, razgovjetno, svečano, kako bi naša žrtva hvale bila bogougodna i kako se ne bi ispostavilo da Bogu prinosimo plod usana (Heb 13,15), a slavoljublju plod uma i srca, pri čemu će Bog i plod usana odbaciti kao oskrnavljenu žrtvu. To trebaju da razumiju i pjevači, jer je strast slavoljublja krajnje opasna za sve koji stoje za pjevnicom. Za njom u dušu ulaze i ostali poroci a posebno oholost, dok se milost Božja, koja čuva čovjeka, udaljuje od njega.
23. Idući na kor ili s kora, pjevanje trebaju započeti i završiti svi zajedno. Pri tom neće mahati rukama, oči će im biti oborene k zemlji i nipošto se neće osvrtati unaokolo. Treba se ići u redu, skladno, jedan brat za drugim, ne gurajući i ne požurujući jedan drugoga. Kad stanu na kor trebaju se poravnati, kako jedan ne bi stajao ispred drugog. Prilikom silaska s kora u pjevnice, treba se očuvati isti onakav poredak na kakav je ukazano i prilikom uzlaženja na kor. Dok se stoji na koru, ruke trebaju biti opuštene a ne prekrštene a pokloni se ne mogu činiti proizvoljno već onda kad slijede. Osim toga, neće ih činiti svako za sebe nego svi zajedno kako bi braća, koja se nalaze na koru, prema riječima crkvenog Pravila, predstavljala jedno tijelo.[12] Zbog takvog jednoobraznog i pobožnog poklona, sva braća su dužna da se upravljaju prema vođi kora koji je, sa svoje strane, dužan da nadzire pravovremeno izvršavanje poklona i da nastoji da njegovi vlastiti pokloni ne budu ni ubrzani ni prijevremeni, kako bi braća bila u mogućnosti da se usklade s njim.
24. Prilikom bogoslužja, vrše se slijedeći pokloni i po slijedećem redu: kad služeći jeromonah izađe pred Kraljevska vrata da blagoslovi čitanje devetog časa ili polunoćnice ili kad u oltaru namjerava da blagoslovi čitanje časova, on prije uzvika ''Blagoslovljen Bog naš''... čini tri poklona do pojasa. To treba da učine i braća, isto kao i pred početak božanske Liturgije. Na početku svenoćnog bdijenja, kad vođa kora oglasi ''Priđite, poklonimo se'', treba načiniti tri poklona do pojasa. Uopće, na svim službama, prilikom svakog Trisvetog i prilikom svakog ''Priđite poklonimo se'', treba načiniti tri poklona do pojasa, izuzev Priđite i Trisvetog na samom početku jutrenja, kad je prihvaćeno samo trostruko osjenjivanje križnim znamenjem, isto kao i na početku šestopsalmija, kad se tri puta izgovara stih ''Slava na visini Bogu'', i u sredini šestopsalmija, prilikom trokratnog izgovaranja ''Aleluja, aleluja, aleluja, slava tebi, Bože''. Krsnim znamenjem se obično jedanput osjenjuju prije početka Vjerovanja na božanskoj Liturgiji. Kad prilikom pjevanja stihira i stihova riječi stihire pobuđuju na klanjanje, načini se jedan poklon do pojasa. Uostalom, ni na koru ni u pjevnicama ne treba se klanjati bez reda i svojevoljno već slijedeći vođu kora. Kad se prilikom katizmi pjeva i kad se one završe, onda se, kao i prilikom završetka šestopsalmija, tri puta izgovara ''Aleluja, aleluja, aleluja, slava tebi, Bože'' i čine tri poklona do pojasa, osim nedjeljom, subotom, blagdanskim i polijelejnim danima, kad se ovi pokloni izostavljaju. Kad braća odu na kor i prije nego što će sići s hora, načinit će zajedno i kako dolikuje jedan  poklon do pojasa a zatim će se svi istovremeno pokloniti bratstvu koje stoji na horu. Prilikom prve prozbe svake jektenije i prilikom uzvika kojim služeći jeromonah završava jekteniju, treba načiniti jedan  poklon do pojasa. Prije i poslije čitanja svetog Evanđelja, prilikom pjevanja slave načini se jedan  poklon do pojasa. Na devetoj pjesmi, prilikom pjevanja ''Časniju od kerubina'', pri svakom ponavljanju tih riječi, načini se po jedan poklon do pojasa. Na božanskoj Liturgiji, poslije ''Priđite, poklonimo se i pripadnimo Kristu'', načini se jedan poklon do pojasa. Nakon što se završi cijela kerubinska pjesma, odnosno nakon Aleluja, načine se tri poklona do pojasa. Darovima koji se prinose, dok su još neposvećeni, odaje se počast jednim poklonom do pojasa a nakon njega naklonom glave. Kad se završi ''Tebe pojem'', načine se tri duboka poklona do pojasa, a oni koji nisu za pjevnicom načinit će jedan zemni poklon. U vrijeme pjevanja ove svete pjesme posvećuju se prinijeti sveti Darovi. Kad se završi ''Dostojno jest'', načini se jedan poklon do pojasa. Prije molitve Gospodinove oni koji nisu za pjevnicom načinit će jedan zemni poklon, dok će se oni za pjevnicom samo osjeniti krsnim znakom, jer je potrebno da bez oklijevanja počnu s pjevanjem. Nakon molitve Gospodinove, kad služeći jeromonah kaže ''jer je Tvoje kraljevstvo'' i ostale riječi uzvika načini se jedan poklon do pojasa. Prilikom uzvika ''Svetinje svetima'', treba načiniti tri poklona do pojasa. Kad se iznose svete Tajne uz oglašavanje ''Sa strahom Božjim i vjerom pristupite'', oni koji su u pjevnici treba da načine jedan dubok i pobožan poklon do pojasa, kao da se klanjaju samom Kristu koji je nevidljivo prisutan u svetim Tajnama, dok oni koji su van pjevnice treba da načine jedan zemni poklon. Isto tako treba postupiti i kad se po drugi put iznosi sveti Putir uz oglašavanje: ''Uvijek, sada i uvijek i u vjekove vjekova''. Po završetku božanske Liturgije načine se tri poklona do pojasa, pri čemu se mlađi iz obje pjevnice obraćaju starijima i svi pozdravljaju jedni druge poklonom. Nedjeljom, subotom, blagdanskim i polijelejnim danima u crkvi se ne čine zemni pokloni. 

25.Tokom slijedećih perioda bogoslužja, kamilavke se skidaju s glave i stavljaju na ramena tako da križ, koji obrazuje vršak kamilavke, ne spadne s ramena: na Liturgiji prilikom hoda s Evanđeljem, prilikom čitanja Evanđelja, prilikom Velikog hoda, prilikom riječi Kristovih Priđite, jedite do Dostojno jest, uključujući i pjevanje molitve Oče naš i iznošenje svetih Tajni; na večernjoj prilikom hoda; na jutrenju prilikom čitanja Evanđelja i prilikom pjevanja Časniju. Prilikom čitanja apostola Pavla na Liturgiji i parimije na velikoj večernjoj čitatelj skida kamilavku. Braća skidaju kamilavke kad se pjeva Oče naš prije trpeze i Dostojno jest poslije trpeze.[13] Braća su dužna da kamilavke skidaju i stavljaju istovremeno, ne pretječući jedan drugoga.

26. Uopće, u crkvi Božjoj treba se očuvati svaka bogobojažljivost i red, kako zbog slave Božje, tako i zbog duševne koristi prisutnog naroda koji se bogobojažljivošću monaha poučava, dok ga nedostatak bogobojažljivosti kod monaha zbunjuje, sablažnjava i povrjeđuje. Iz crkve se ne smije izlaziti prijevremeno; sebi se ne smije dopustiti nikakvo, ni najmanje narušavanje pravila doličnosti i pobožnosti. Od nemara u malom i ništavnom lako ćemo preći na nemar u velikom i u svemu. Da očuvamo pažnju u pogledu svojih važnih obaveza, trebamo stalno motriti na sebe i biti pažljivi u svim svojim, pa čak i najsitnijim postupcima.[14]
27. Kad se ukaže potreba, suvišni iskašljaj treba oprezno izbaciti u maramicu, umjesto da se uz nepristojan zvuk ispljune na pod. Ne smije se glasno kašljati i ušmrkavati. Ove i slične prirodne potrebe trebaju se izvršiti tiho i pristojno. U crkvi se ne puši ili šmrče duhan. Ako se u crkvi ne dopušta uzimanje hrane, koje je čovjekova prirodna potreba, onda se utoliko prije ne dopušta pušenje ili ušmrkavanje duhana, što uopće nije prirodna potreba već ružna navika i prohtjev. Onaj koji stupa u monaški čin trebalo bi da se odvikne od upotrebe duhana uopće. Svjetovnjaci se puno sablažnjavaju kad vide da monasi koriste duhan. Bezuvjetna dužnost ljubavi zahtijeva od nas da ne dajemo povoda za sablažnjavanje naše braće svjetovnjaka koji nam, sablaznivši se nečim ništavnim, neće vjerovati ni u onom važnom. Onaj tko ne može da nadvlada navike neka postane svjestan svoje slabosti i neka samo-prijekorom nadoknadi nedostatak samoodricanja.[15] Neka svoju naviku ne iskazuje pred braćom, jer šteta koja je pričinjena jednome nije toliko velika koliko šteta koja je pričinjena mnogima. Takvo je mišljenje Otaca o našem savladavanju slabosti.
28. Ustanovljeno je da se u crkvi trebaju očuvati najstroža bogobojažljivost i red. Neka se oni očuvaju i u trpezariji. Boravak u trpezariji radi okrepe hranom treba biti svojevrstan nastavak bogoslužja. Braća koja hrane tijelo razumno se zadovoljavajući ponuđenim jelima trebaju istovremeno hraniti i dušu, i to riječju Božjom, koja se čita u vrijeme objeda. Zbog toga se u trpezariji treba očuvati duboka tišina. Ako bude potrebno da se nešto kaže, onda to treba učiniti tiho i kratko, kako ne bi ometalo slušanje čitanja.[16]
29. Sva braća su dužna da se hrane u zajedničkoj trpezariji a ne u svojim kelijama, izuzev bolesnika kojima je dozvoljena upotreba hrane u kelijama, ali ne drugačije nego sa znanjem i dopuštenjem nadstojnika. Trudi se da učestvuješ u zajedničkoj trpezi, ne izbjegavaj je uslijed nekog nevažnog razloga koji nosi masku opravdanja, i pravovremeno ćeš sagledati posebnu duševnu korist koju donosi stalno učešće u zajedničkoj trpezi.
30. U pogledu količine, upotreba hrane, kako u trpezariji tako i u sobama, treba biti najrazboritija. Trebalo bi da početnici uzimaju hranu gotovo do sitosti ali ne i do zasićenja. Post, koji je kasnije toliko koristan za monaha, za početnika treba biti umjeren.[17] Ukoliko početnik ne bude uzimao hranu izvan trpezarije, onda će za njega takav post biti sasvim zadovoljavajući. Uzimanje hrane u trpezariji u količini koja će ga gotovo zasititi za početnika je nužno zato, što je ponekad obavezan da izvršava i teške poslušnosti i da, uslijed toga, ne bi prekomjerno oslabile njegove tjelesne snage. Za njihovo potrebno slabljenje bit će dovoljan kvaliteta i količina manastirske trpezarijske hrane. Strasti početnika ne umanjuju se prekomjernim postom već  ispovijedanjem grešnih pomisli, radom i udaljavanjem od slobodnog obraćanja bližnjima.
31. Iako crkveni Ustav dopušta upotrebu vina na trpezi, ono je dopušteno samo starijim monasima kojima je nužno i korisno. Za mlade je vino štetno. Bez obzira na to što se u nekim manastirima ono nudi na trpezi, za mlade je iz tog razloga vrlo korisno da se potpuno uzdrže od vina. ''Pohvalno je za monaha da se uzdržava od vina'', rekao je veliki i sveti Simeon Čudotvorac. ''Ukoliko je uslijed tjelesne slabosti monah prisiljen da pije vino, onda neka ga pije u malim količinama.''[18] Bogougodni Pimen Veliki je rekao: ''Nipošto ne bi trebalo da monasi piju vino.''[19] ''Neka mladost ne omiriše vino'', rekao je bogougodni Marko Podvižnik.[20]
32. U kelijama bi se trebalo baviti za dušu korisnim čitanjem i radom ruku koje neće pobuđivati pristranost prema samome sebi. U protivnom će se sva tvoja pažnja usmjeriti za radom ruku prema kojem osjećaš pristranost, a Bog i tvoje spasenje postat će ti strani. Svjetovne knjige, a utoliko prije one koje će naštetiti moralu nipošto ne treba čitati, niti ih treba držati u keliji.
33. Početnici ne smiju u kelije unositi svjetovne ukrase[21], odnosno razne predmete koji služe udobnosti i raskoši. Ukrašavanje sobe privlači um i srce početnika i na taj način ih udaljuje od Boga. Osim toga, ono podstiče maštu, koja ometa duhovni napredak. Najbolji ukras monaške kelije bit će odabrana biblioteka, koju trebaju činiti Sveto Pismo i spisi svetih Otaca o monaškom životu. ''Trebamo posjedovati kršćanske knjige, jer će nas i sam pogled na njih odvratiti od grijeha i pokrenuti na kreposti'', rekao je sveti Epifanije Kiparski.[22] Svete knjige trebaju se dostojanstveno održavati, uz odavanje počasti Duhu Svetom koji u njima živi. Oni starci, koji su bili poznati po osobitoj pobožnosti i duhovnom napretku, postavljali su Novi Zavjet pored svetih ikona.[23]
34. Početnicima se zabranjuje da u kelije primaju žene, čak i ako su im najbliže rođakinje. Za prijem rođaka i poznanika muškog pola početnici neizostavno trebaju tražiti dozvolu od nadstojnika.
35. Početnici ne bi trebalo da se čuvaju samo od primanja svjetovnjaka u sobe već i od nepravovremenog odlazaka u kelije jedni drugima. Nepravovremene posjete jednih drugima početnicima služe kao povod za mudrovanje, šale i odvažnost. Na taj način se iz srca početnika iskorjenjuje strah Božji i blagonaklonost prema monaškom životu, a pobuđuje snažno djelovanje strasti, prvenstveno duhovne tromosti ili lijenosti, srdžbe i bludne strasti. Iz tog razloga je veliki starac, Simeon Pobožni, zapovjedio svom učeniku, Simeonu Novom Teologu da se prilikom stupanja u manastir odrekne svakog poznanstva izvan i unutar manastira. Brižljivo ispunjavajući zapovijedi starca, ovaj učenik je ubrzo dostigao visok stupanj duhovnog napretka.[24]
36. Početniče, često posjećuj keliju svog duhovnika ili starca, radi duhovne pouke i ispovijedanja svojih grijeha i grješnih pomisli. Blažen si ako si našao upućenog, iskusnog i dobronamjernog starca. U naša vremena, zadovoljavajući učitelj je najveća rijetkost. Onu keliju, u kojoj slušaš riječ Božju što te oživotvoruje, smatraj za svetinju.[25] Ako manastir nema zadovoljavajućeg učitelja, češće ispovijedaj svoja sagrješenja duhovnom ocu a pouke ćeš crpsti iz Evanđelja i knjiga koje su sveti Oci napisali o podvižništvu. Tvoja kelija će za tebe postati pristanište i utočište od mislenih i srčanih bura.
37. U keliji nipošto ne bi trebalo čuvati neku hranu ili neke slatkiše, a posebno ne napitke. U manastir ne stupamo zato da bi se uveseljavali ispunjavanjem tjelesnih želja, niti zbog zemaljskih radosti i utjeha! U manastir stupamo zato da bi se posredstvom istinskog pokajanja, neprekinutog razonodom i veseljem, pomirili s Bogom i od Njega dobili neprocjenjivi dar spasenja.
38. Ukoliko mogućnosti to dopuštaju, odjeća treba da je jednostavna, ali dolična i uredna, kakvu zahtijevaju običaji i položaj manastira u njegovom odnosu prema braći svjetovnjacima koji ga posjećuju a koje, međutim, može da sablazni raskošna i neuredna odjeća. Ne treba nositi podrasnike u boji, niti pod rasom treba nositi postavu u boji, jer takva odjeća ne pristaje onima koji oplakuju svoju umrlu dušu! Njima pristaje crna odjeća, koju ljudi oblače kao znak svoje najdublje žalosti. Početnik treba ispuniti ovo pravilo, jer se njegova duša svojim stanjem treba oblikovati stanju njegovog tijela. Kad je ukrašen raskošnom i blistavom odjećom, on nije u stanju da sačuva osjećaj pokajanja. Zbog raskošne odjeće, u početniku se javlja slavoljublje i ogorčenost, a njegovo tijelo oživljava za bludne osjećaje i pokrete.[26] Ne dolikuje grješniku da nosi lijepu odjeću, jer će u tom slučaju biti sličan okrečenom i pozlaćenom grobu koji je izvana svijetao i bogat, dok iznutra krije smradni leš.
39. Starijima se treba izraziti poštovanje, dok će se od jeromonaha pobožno i s vjerom uzimati blagoslov. To poštovanje treba pokazati na osnovu dužnosti i ljubavi a ne na osnovu ugađanja čovjeku ili neke slične pobude ovoga svijeta, koja je strana monaškom raspoloženju i duhu Crkve.
40. Prilikom uzajamnog susreta, braća su dužna da se s poštovanjem naklone jedan drugom, poštujući u bližnjem lice Božje, lice samog Krista (vidi Mt 25,40).
41. Mladi trebaju težiti tome da sve ljube podjednako, čuvajući se od isključive ljubavi prema nekom vršnjaku ili svjetovnom poznaniku kao od đavlove zamke. Takva ljubav kod mladih nije ništa drugo već pristranost koju oni ne razumiju a koja ih neosporno odvaja od njihovih obaveza prema Bogu.[27]
42. Prilikom uzajamnog pozdravljanja, treba se paziti na čulo dodira, i to u takvoj mjeri da brata nipošto ne treba uzimati za ruku. Isto tako, treba se kloniti i ostalih pozdrava koji ne dolikuju svetoj monaškoj obitelji. Na takvu opreznost strogo se motrilo u drevnim manastirima. U egipatskim obiteljima, najboljim u kršćanskom svijetu, prekršitelji ovog pravila bivali su izloženi javnom manastirskom kažnjavanju. O tome pripovijeda bogougodni Ivan Kasijan.[28]
43. Poznanstva s lijenim bratom treba se čuvati kao najveće opasnosti, ali ne zato da bi ga osuđivali, ne! Tome postoji drugi razlog jer ništa se ne privezuje tako lako i ništa nije toliko zarazno kao slabost nekog brata. Apostol Pavao je zapovjedio: Zapovijedamo vam pak, braćo, u ime Gospodina našega Isusa Krista, da se klonite od svakoga brata koji živi neuredno, a ne po predaji koju primiše od nas (2 Sol 2,6). Ne miješajte se s nekim koji se brat zove ako je bludnik, ili koristoljubac, ili idolopoklonik, ili klevetnik, ili pijanica, ili otimač; s takvim zajedno i da ne jedete (1 Kor 5,11). Zašto? Zato što, kaže isti Apostol, zli razgovori kvare dobre običaje (1 Kor 15,33). Da li ti je pijanac blizak poznanik? Znaj da ćeš se u njegovom društvu i ti naviknuti na opijanje. Da li često pričaš s bludnikom? Znaj da će on i u tebe preliti svoje sladostrasne osjećaje. Tvoji prijatelji i bliski poznanici treba da budu oni čiji je jedini cilj da ugode Bogu. Tako je postupao i sveti prorok David, koji o sebi kaže: Prohodah u ne zloći srca moga, posred doma moga; međutim, bez obzira na tu ne zloću, činitelje prijestupa zamrzih bogougodnom mržnjom koja se sastoji u udaljavanju od njih: Onoga koji tajno kleveće bližnjega svojega, toga izgonih; s oholim okom i s ne sitim srcem, s njima ne jedoh. Oči su moje na vjernima zemlje, da ih posadim zajedno sa mnom; koji hodi putem neporočnim, taj mi služaše. Ne življaše usred doma moga koji čini oholost; koji govori nepravdu, taj ne bijaše prav pred očima mojim (Ps 100,27). Meni su vrlo cijenjeni prijatelji tvoji, Bože (Ps 138,17). Bogougodni Pimen Veliki je govorio: ''Zaključak svih pouka monahu početniku je slijedeći: 'Kloni se loše zajednice (poznanstva, prijateljstva) i drži se dobre zajednice'.''[29]

44. Po manastiru ne bi trebalo hodati otkrivene glave, jer to znači narušavanje smjernosti i bogobojažljivosti. Osim toga, ne treba sebi dozvoliti uzvike, nedolične i prekomjerno slobodne tjelesne pokrete. Time se narušavaju unutrašnje ustrojstvo početnika, manastirski poredak i spokojstvo bratstva, dok svjetovnjaci, koji posjećuju manastir, padaju u sablazan.
45. Ne treba ići nigdje izvan manastirskog posjeda, ukoliko se prethodno ne dobije dozvola od starješina.
46. Neka prilikom izlaska[30] nitko ne bude sam i neka ih uvijek neizostavno bude dvojica ili trojica. Takva odluka je postojala kako u starim tako i u novijim, dobro ustrojenim svetim obiteljima. Time se sprječavaju mnoge sablazni, pa čak i padovi u grijehe. Teško jednome (Prop 4,10) ako ga privuče neka sablazan, a nema drugoga da ga zaustavi. Naprotiv, onog brata kojem pomaže drugi brat, Sveto Pismo uspoređuje s čvrstom i visokim gradom (vidi Izr 8,19).
47. Ne čeznite za posjetom gradu, ne čeznite za posjetom naseljima svjetovnjaka! Kako da duši mladog monaha ili početnika, koji želi da na sebe prihvati monaške zavjete, ne našteti često gledanje sablazni i miješanje sa sablaznima za koje je njegovo srce još uvijek živo, kojima se ono naslađuje i koje ga privlače? Da se srce ne naslađuje svjetovnim sablaznima, one ga ne bi ni privlačile. Monah koji osjeća težnju za čestim izlaženjem iz manastira ranjen je đavlovom strijelom. Monah koji slijedi bolesnu težnju srca da često napušta manastir i da luta među svjetovnim sablaznima dragovoljno je prihvatio otrovnu strijelu koju je na njega pustio đavao. On je dozvolio otrovu da se razlije po njegovoj duši i da je zatruje. Početnika koji se predaje lutanju treba smatrati nesposobnim za monaški život i blagovremeno udaljiti iz manastira. Što se tiče monaha koji se prepusti lutanju, treba ga smatrati da je izdao Boga, svoju savjest i monaške zavjete. Takvom monahu ništa nije sveto. On smatra da su mu dozvoljeni i najpodliji postupci, svako bezakonje i zlodjelo, obzirom da ga je privukla i pomračila strast ljubavi prema svijetu koja u sebi sadrži služenje svim strastima. U odnosu na takvog monaha potrebna je posebna predostrožnost, jer se on neće ustručavati da posredstvom svojih nepotrebnih veza u svijetu nanese svako moguće zlo obitelji ne bi li opravdao svoje ponašanje i odbio svaki pokušaj da se ukroti njegovo razuzdano ponašanje.
48. Sve zavisi od navike. Ako budemo povlađivali samima sebi, steći ćemo rđavu naviku koja će nad nama gospodariti kao surovi gospodar nad svojim slugama. Ako primoramo same sebe, steći ćemo dobru naviku koja će djelovati u nama kao blagotvorno prirodno svojstvo. Izaberi ono što ti je od koristi i tome se i nauči, a navika će ono, što je od koristi, učiniti ugodnim. Primorajmo sebe da steknemo dobru naviku strpljivog boravka u manastiru iz kojeg ćemo izlaziti samo u slučaju krajnje potrebe, boraveći izvan njega što je moguće kraće i vraćajući se u njega što je moguće brže. Glava monaštva, bogougodni Antonije Veliki je rekao: ''Kao što umiru ribe koje ostaju na kopnu, tako i monah, koji boravi među svjetovnjacima, izvan svoje kelije, gubi sklonost k usamljenosti. Kao što riba teži da se vrati u more, tako smo i mi dužni da težimo svojoj keliji da ne bi, boraveći dugo izvan nje, zaboravili na unutrašnje stražarenje.''[31] Navika boravljenja u manastiru lako će u nama stvoriti i drugu, još bolju naviku, odnosno naviku boravka u svojoj sobi. Tada će nas milosrdni Gospodin dovesti i do svete navike življenja u samome sebi.
49. Oni koji čuvaju razborito šutljivost, koji stražare nad vidom i dodirom, koji se klone osobite ljubavi prema bilo kome od braće ili od svjetovnjaka, koji se udaljuju od svjetovnih stvari, od slobodnog obraćanja i od svega što narušava skromnost i pobožnost, ubrzo će u sebi osjetiti onu umrtvljenost iz koje isijava život (vidi 2 Kor 4,10). Naprotiv, oni koji se predaju rasijanosti, koji ne bdiju nad sobom i dopuštaju sebi pristranost i slobodno obraćanje, nikad neće dostići ništa duhovno, makar i čitavo stoljeće proveli u manastiru.
50. Svaki od braće obavezan je da svakodnevno pristupi čudotvornoj ikoni ili svetim moćima koji se nalaze u manastiru. Pristupiti se treba uz tri pobožna poklona i uz molitvu iz srca za to, da sveti pomognu da se monaška bitka okonča u slavu Božju i na spasenje duše. Što se tiče ova tri poklona, dva treba načiniti prije cjelivanja ikone ili moći, a jedan nakon cjelivanja. Tako postupaju pobožni monasi u svim manastirima u kojima se nalaze svete čudotvorne ikone ili svete moći. Ikonama ili moćima monasi obično pristupaju nakon jutrenja ili nakon večernje ili pak nakon večernjeg pravila.

NAPOMENE:

1. Sveti Ivan Klimak ili Ljestvičar, Ljestvica, 1. pouka.

2. Vidi Ljestvicu, 1. pouku

3. Vidi Ljestvicu, 4. pouku.

4. Knjiga 4, glave 8. i 9.

5. Tako se u mnogim spisima svetih Otaca naziva monaštvo: u Riječi o rasuđivanju bogougodnog Ivana Kasijana, Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju, u Poukama oca Doroteja, u Riječima bogougodnog Simeona Novog Bogoslova, itd.

6. Ljestvica, podnaslov 28. pouke

7. Crkveni ustav, 37. glava i Ljestvica, 19. pouka

8. Ljestvica, 28. pouka.

9. Bogougodni Pimen Veliki, Alfavitni Paterik (Otačnik).

10. Polijelejni blagdan – blagdan na koji se tokom jutrenja pjeva polijelej, odnosno onaj dio prazničnog jutrenja koji počinje pjevanjem 134. i 135. psalma: Hvalite ime Gospodinovo i ispovijedajte Gospodina, i produžava se do početka kanona. Ovo pjevanje je nazvano polijelejem zato što se u vrijeme pjevanja ''Hvalite'' u crkvi pale kandila i svijećnjaci (prim. prev.).

11. U drevnim manastirima, od čitatelja se zahtijevala brižljiva točnost pri čitanju. Bogougodni Ivan Kasijan, 2. knjiga, 11. glava. Čitatelj je zbog greške prilikom čitanja bivao izložen epitimiji ili kazni. Bogougodni Kasijan, 4. knjiga, 16. glava.

12. Crkveni ustav, 27. glava.

13. Crkveni ustav, 29. glava.

14. Bogougodni otac Dorotej, 3. pouka, O savjesti.

15. Bogougodni Nil Sorski, 5. riječ, poglavlje o jelu i piću.

16. Crkveni ustav, 35. glava.

17. Vrlo korisna poglavlja bogougodnog Grigorija Sinaita, gl. 18, Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

18. Crkveni ustav, 35. glava.

19. Isto; također i u Alfavitnom Pateriku (Otačniku).

20. Poslanica monahu Nikolaju.

21. Manastirski izraz; pod ''kelijskim mšeloimstvom'' podrazumijeva se ukrašavanje kelije svjetovnim knjigama i ukrasima koji odvlače pažnju monaha.

22. Alfavitni Paterik

23. Onaj, koji je pisao ova pravila, kao početnik je posjećivao najiskusnije starce i zapazio ovaj, hvale vrijedan, običaj.

24. Životopis bogougodnog Simeona Novog Bogoslova, rukopis. Postoji i štampano izdanje ovog životopisa, koji je objavila Optina pustinja.

25. 4. pouka oca Doroteja – O strahu Božjem.

26. Izreka bogougodnog Izaije Otšelnika. Alfavitni Paterik.

27. 8. riječ svetog Izaka Sirijskog i 125. glava bogougodnog Simeona Novog Bogoslova; Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

28. 4. knjiga, 10. i 11. glava.

29. Alfavitni paterik.

30. Doslovno: šetnje (prim. prev.).

31. Alfavitni Paterik i Nezaboravna kazivanja o podvižništvu svetih i blaženih Otaca, poglavlje 10.

ZAKLJUČAK

Očuvanje gore navedenih pravila može dovesti u red izvanjsko ponašanje monaha i naučiti ga postojanoj pobožnosti i stražarenju nad sobom.[1] Onaj, koji je svoje izvanjsko ponašanje doveo u red sličan je dobro obrađenoj posudi, bez pukotina. U takvu posudu može se položiti skupocjeno miro, i to sa uvjerenjem da će se miro u cjelini sačuvati. Monah koji je doveo u red svoje navike biva sposoban za duševno djelovanje, koje se u potpunosti održava uređenim tjelesnim navikama. Naprotiv, ono se ni na koji način ne može zadržati u monahu nesređenog izvanjskog ponašanja. Na početku 56. pouke sv. Izak Sirijski kaže: ''Tjelesno djelovanje prethodi duševnom, kao što je i kod Adama stvaranje tijela prethodilo udahnuće duše. Tko nije stekao tjelesno djelovanje ne može imati ni duševno, jer se ovo drugo, kao klas pšeničnog zrna, rađa iz ovog prvog, a tko ne posjeduje duševno djelovanje lišen je i duhovnih darova.'' Ovaj bogougodni otac u 46. pouci kaže: ''Vidio sam mnoge i divne oce koji su se, više nego o bilo čemu drugom, brinuli o sređenosti čuvstava i tjelesnim navikama jer iz takve sređenosti rađa se sređenost u pomislima. Čovjeku se događa puno toga što je protivno njegovoj volji i što ga prisiljava da naruši granice koje je sebi postavio. Ukoliko ne bi stalno stražario nad čulima, onda on, u takvim slučajevima, tokom dugog vremena ne bi mogao da se vrati u sebe i da nađe svoje prethodno, mirno ustrojstvo.'' U 89. pouci kaže: ''U prisustvu svojih drugova ponašaj se pobožno jer kad budeš tako postupao, bit ćeš od koristi i sebi i njima, jer duša često pod izgovorom ljubavi zbacuje uzdu opreznosti. Čuvaj se razgovora, jer oni nisu uvijek korisni. Na zborovima daj prednost šutnji, jer će te ona sačuvati od velike štete. Utrobu nadziri više nego gledanje, jer je svoja unutrašnja bitka lakša od izvanjske. Brate, nemoj vjerovati da se unutrašnje pomisli mogu napustiti bez dovođenja tijela u dobro i dolično ustrojstvo. Plaši se loših navika više nego demona.''
Kad je sv. Bazilije Veliki stigao u Antiohiju, filozof Livanije, učitelj Antiohijskog univerziteta i njegov prijatelj s univerziteta u Ateni, zamolio ga je da pouči njegove mlade slušatelje. Sveti Bazilije je to i prihvatio. Kazavši im da čuvaju čistoću tijela i duše, on ih je iscrpno poučio i pravilima izvanjskog ponašanja. Zapovjedio im je da koračaju smjerno, da ne govore glasno, da u razgovorima sačuvaju odmjerenost, da pobožno upotrebljavaju hranu i piće, da u prisustvu starijih šute, da pažljivo slušaju mudre, da budu poslušni starješinama, da prema sebi jednakima i manjima od sebe gaje ne licemjernu ljubav, da se klone zlih, zaraženih strastima i onih, koji su skloni da ugađaju tijelu, da ne govore puno, da brižljivo sabiru znanje, da ne govore prije nego što rasude o onome o čemu će govoriti, da ne budu uvijek spremni na smijeh, da se ukrase skromnošću, itd. Mudri Bazilije je mladima dao pouku koja se u najvećoj mjeri odnosi na izvanjsko ponašanje, znajući da će se dobro ponašanje s tijela brzo prenijeti i na dušu i da će dobro ustrojstvo tijela uskoro dovesti i do dobrog ustrojstva duše.[2]
Posebnu pažnju treba obratiti na odvikavanje od slobodnog obraćanja ljudima, koje se toliko odobrava i koje je toliko omiljeno u svjetovnim zajednicama. U naše vrijeme puno je onih koji, naviknuti na slobodno obraćanje u svjetovnom životu, tu naviku zadržavaju i u manastiru. Drugi nastoje da je zadobiju tek kad stupe u manastir, nalazeći u njoj nešto osobito privlačno. Štetne posljedice slobodnog obraćanja ne zapažaju se prilikom razonode, prilikom ne stražarenja nad sobom i pri različitom djelovanju bezbrojnih sablazni. Međutim, one su pogubne za monaha. Sveti Oci oštro govore protiv slobodnog obraćanja, koje oni nazivaju drskošću. Jednom je kod bogougodnog Agatona, koji se među ocima egipatskog Skita odlikovao osobitim darom rasuđivanja, došao neki brat i rekao: ''Namjeravam da živim među braćom. Reci mi, kako da živim meću vama?'' Starac je odgovorio: ''Za sve vrijeme življenja s njima ponašaj se onako, kao prvog dana svog dolaska. Tokom čitavog svog života sačuvaj život u tuđini odnosno u obitelji se ponašaj kao tuđin i pridošlica a ne kao žitelj i član zajednice, i ne dopusti sebi slobodno obraćanje ili drskost.'' Otac Makarije[3], koji se tu zadesio, upitao je slijedeće: ''Kakav značaj ima ta drskost ili slobodno obraćanje?'' Starac je odgovorio: ''Drskost je slična velikoj žezi ili vrućini. Kad ona nastupi, svi bježe od nje, a plodovi na drveću se suše.'' Otac Makarije je na to rekao: ''Zar je drskost toliko štetna?'' Otac Agaton je odgovorio: ''Ne postoji ljuća strast od drskosti. Ona je roditeljica svih ostalih strasti a nositelj podviga se treba uzdržavati od slobodnog obraćanja.''[4] Navodeći u jednoj od svojih pouka riječi oca Agatona, otac Dorotej kaže: ''Vrlo je dobro i vrlo razborito govorio starac, kad je drskost nazvao majkom svih strasti. Ona i je njihova mati, jer iz duše izgoni strah Božji.'' Ako je strah Gospodinov mržnja na zlo (na nepravdu) (Izr 8,13), onda je nesumnjivo da je svako zlo tamo, gdje nema straha Gospodinovog. Drskost se pokazuje na različite načine: ona se može izraziti i riječima, i tjelesnim radnjama, i samim pogledom. S drskosti se prelazi na mudrovanje, na razgovore o svjetovnim i šaljivim stvarima, koje pobuđuju nedoličan smijeh. U drskost se ubraja i nepotrebno doticanje bližnjeg, i pružanje ruke k njegovim ustima da se zaustavi njegov govor ili smijeh, i dopuštanje sebi da se nešto otme iz ruke bližnjeg ili da se on (bližnji) odgurne, i dopuštanje sebi da se bližnji bestidno pogleda. Sve se to ubraja u drskost i potiče otud, što čovjek u duši nema straha Božjeg. Iz takvog stanja se postupno može preći na potpuni nemar prema sebi. Iz tog razloga je Bog, dajući zapovijedi koje čine zakon Mojsijev, rekao: Neka ga se boji svo sjeme Izraelovo (Ps 21,24).[5] Bez bogobojažljivosti nije moguće niti istinsko poštovanje Boga, niti istinsko očuvanje zapovijedi.
Drzak postupak ponekad izražava posve bezbožnu zamisao i zalog srca. Juda Iškariotski se već bio dogovorio sa Sinedrionom da izda Gospodina, da bi zatim, zajedno s ostalim apostolima, bestidno prisustvovao Tajnoj večeri. On se nije ustručavao da zajedno sa svojim Učiteljem i Gospodinom ispruži svoju ruku prema posudi sa solju i da uzme sol. Na taj, prividno nevažan postupak, Gospodin je ukazao kao na znamenje izdajnika (vidi Mt 26,23).
Slobodno obraćanje često je pokrenuto ugađanjem čovjeku, dvoličnošću i slabošću moralnih pravila i volje. Štiteći od tih načela slobodnog obraćanja, bogougodni Barsanufije Veliki i njegov učenik Ivan Prorok kažu: ''Zadobij čvrstinu, i ona će od tebe udaljiti slobodu u obraćanju bližnjima, koja je izvor svakog zla u čovjeku.''[6] ''Ako hoćeš da se izbaviš od sramnih strasti, nikome se ne obraćaj slobodno, a posebno ne onima, kojima se tvoje srce priklanja u strasti požude. Kroz to ćeš se osloboditi i slavoljublja, jer se slavoljublju pridružuje ugađanje čovjeku, a ugađanju čovjeku slobodno obraćanje, koje je majka svih strasti.''[7] ''Kloni se drskosti kao smrti.''[8]
Svima je očigledno i razumljivo da slobodno obraćanje, koje vrlo lako i često prelazi u najveću drskost i bezobzirnost, biva uzrok svađe, srdžbe i zlopamćenja. Međutim, nije svima poznato i razumljivo da slobodno obraćanje rasplamsava i najsnažniju bludnu strast. Neka ona ljubljena braća, koja su započela nevidljivu mučeničku bitku i prihvatila da se bore sa strastima tijela i duha, znaju da će ih pobijediti milošću Božjom koja osjenjuje napore nositelja podviga i da će za svoju pobjedu dobiti vijenac spasenja iz ruke Kristove. Uopće, trebalo bi reći da monah podliježe sasvim drukčijim zakonima nego svjetovnjak i da mu je nužno posve strogo stražarenje nad sobom, stalna opreznost i stalno nepovjerenje prema vlastitom umu, srcu i tijelu. Svjetovnjak se može usporediti s poljskim, a monah s cvijetom iz staklenika. U polju se ne mogu vidjeti tako lijepi i dragocjeni cvjetovi, kakvi se viđaju u staklenicima. Zbog toga je cvijeću iz staklenika potrebna posebna njega jer ono ne trpi nepogode, budući da mu može naštetiti i beznačajna svježina. Poljskom cvijeću, međutim, nije potrebna takva njega i nadzor. Ono raste na slobodi i lako podnosi zračne promjene. Svi sveti Oci zapovijedaju monasima da posve strogo stražare nad sobom, da posve strogo čuvaju sami sebe. Čak i ona okolnost koja je prividno zanemariva može za monaha da bude uzrok velikog iskušenja, pa i samog pada. Kao što je nesretno iskustvo pokazalo, jedan neoprezan dodir ili zanemariv pogled iznenada su u monahu izmijenili njegovo cjelokupno raspoloženje, srčana zalaganja, pa i sam način mišljenja. Potrebno je čuvati i opet čuvati samoga sebe. Gore spomenuti bogougodni Agaton je govorio: ''Ni u jednoj kreposti ne može se napredovati bez najvećeg stražarenja nad sobom.''[9] Počev od samog njihovog stupanja u manastir, sva pažnja monaha početnika mora se obratiti na to da se ograde bogobojažljivim navikama i običajima. Oni se tome trebaju poučavati i trebaju uložiti najusrdniji napor da ih zadobiju, čak i ako to bude zahtijevalo značajan trud. Dobra navika, koja je u mladosti zadobivena uz veliki trud, kasnije postaje prirodna osobina i svuda prati onoga, koji ju je stekao. Onaj, koji se ogradio dobrim tjelesnim navikama, može u dobroj nadi da sabire duhovno bogatstvo, ono će biti u cjelini sačuvano jer će sa svih strana biti ograđeno dobrim tjelesnim navikama. Naprotiv, loša navika je u stanju da za najkraće vrijeme oduzme cijelo duhovno bogatstvo sabirano tokom dugog vremenskog perioda i uz najnaporniji podvig i gubitak zdravlja i snage, tako da će novo sabiranje bogatstva već biti krajnje teško. Poseban uzrok tih duševnih bolesti je navika slobodnog obraćanja i često odvajanje od manastira i kelije, koje je s njom povezano. Braćo! Molit ćemo Gospodina, i s tom molitvom sjedinit ćemo i vlastito nastojanje, da nas pouči bogobojažljivosti koju je On zapovjedio, da postavi stražu ustima našim (Ps 140,3) i ostalim udovima, isto kao i našim čulima, jer će ona, ukoliko se ne budu čuvala, postati vrata otvorena za grijeh, koji kroz njih ulazi u dušu i ubija je. Amen!

NAPOMENE:

1. Očigledno je da se ta pravila, u svojim suštinskim načelima, moraju sačuvati u nepromijenjenom obliku, budući da u sebi sadrže odluke Apostola i svetih Otaca i da pripadaju moralnoj Predaji Crkve. Isto tako, očigledno je da se u sitnim pojedinostima, koje se odnose na izvanjski poredak, ona moraju primijeniti u skladu s zahtjevima i položajem svakog manastira.

2. Četij Minej, žitije sv. Bazilija Velikog, 01. siječanj

3. To nije Makarije Veliki, već drugi, kasniji monah ovog skita.

4. Alfavitni Paterik i Nezaboravna kazivanja o podvižništvu svetih i blaženih Otaca.

5. U izvornom tekstu navodi se da ovaj starozavjetni stih pripada 3. knjizi Mojsijevoj – Levitskoj, i očigledno da je riječ o pogrešno navedenom citatu (prim. prev.).

6. Bogougodni Barsanufije i Ivan, Rukovođenje k duhovnom životu, odgovori na 256. i 258. pitanje.

7. Isto.

8. 9. pouka Sv. Isaaka Sirijskog.

9. Alfavitni Paterik i Nezaboravna kazivanja…, poglavlje o ocu Agatonu.

Duševno djelovanje je čovjeku urođeno i predstavlja njegov neraskidivi dio

Čovjek ne bi mogao da živi bez misli i osjećaja. Misli i osjećaji služe kao znak da je čovjek živ. Ukoliko bi se to u bilo kom trenutku prekinulo, to bi istovremeno značilo i prekid čovjekovog života, čovjekovog postojanja. Život se ni na trenutak ne prekida, tako i um ni u jednom trenutku ne prestaje da rađa misli, kao što i srce ni za trenutak ne prestaje da rađa osjećaje. Duši je urođeno da stalno djeluje. Zato je neizbježna obaveza svakoga, tko stupi u manastir, da svojoj duši zada neko bogougodno djelo. Sveti Oci su takvo djelovanje nazvali duševnim djelovanjem, umnim poduhvatom, nadziranjem uma, čuvanjem srca, razumnošću, pažnjom i sl.[1]
Kao što je nakon stvaranja tijela u njega odmah bila udahnuta duša, tako je i za monaha početnika nužno da, nakon što dobije pravila izvanjskog ponašanja, bez oklijevanja prihvati bogougodno duševno djelovanje. Kao što duša oživljava tijelo, tako i bogougodno duševno djelovanje oživljava bogobojažljivo izvanjsko ponašanje. Tijelo bez duše je mrtvo jer čim ga ona napusti, ono počinje da se raspada i da iz sebe širi neugodan miris. Pobožno izvanjsko ponašanje, lišeno bogobojažljivog usmjerenja i vježbanja duše, najprije neće donijeti duhovni plod, a zatim će biti zaraženo slavoljubljem, uznositošću, licemjerjem, ugađanjem čovjeku i drugim pogubnim, teško uočljivim i neprimjetnim duševnim strastima. Duševne strasti vrlo brzo narastaju i jačaju pod pokrovom izvanjske bogobojažljivosti, u slučaju da ona nije oživotvorena istinskom pobožnošću. Naslađujući se svojom izvanjskom bogobojažljivošću, čovjek od nje neprimjetno prelazi na licemjerstvo. Licemjerstvo se dopada oslijepljenom svijetu i privlači pohvalu, uvažavanje i povjerenje ljudi[2], odvlači monaha od križnog puta i ustrojava mu najugodniji, zemaljski i tjelesni položaj. Kada licemjerstvo na taj način obaspe dobročinstvima svog poslenika, on s jedne strane vidi svoj dobitak, a s druge patnje i progone od svijeta kakvima biva izložen istinski nositelj podviga pobožnosti. Zbog toga se sve više i više trudi da uznapreduje u licemjerstvu i ugađanju čovjeku. Potpuni napredak u licemjerstvu obrazuje farizeja koji se pridržava ubojite riječi zakona ali odbacuje njegov oživotvorujući duh. Iako stalno govori o Bogu i kreposti, farizeju su potpuno strani i Bog i krepost. Da udovolji svom slavoljublju, spreman je i sposoban za svako zlodjelo, za svaki nizak postupak. To je prirodan tok i plod. Duša ne može biti bez stalnog vježbanja jer ako joj se ne da bogougodno vježbanje, ona će se stalno uvježbavati u onim mislima i osjećajima koja se rađaju u njoj samoj, odnosno, ona će u sebi razvijati vlastiti pad, i razvijat će laž i zlo kojima je zaražena. Čovjek mora poduzeti blagovremene mjere kako ne bi postao farizej i kako zbog trenutnog naslađivanja ovozemaljskim povlasticama i pohvalama ne bi izgubio spasenje i blaženstvo u vječnosti. Naše srce je slabo i lako može da ga privuče porok prikriven dopadljivom maskom. Mjere protiv farizejstva poduzet će onaj koji se prilikom stupanja u manastir bez oklijevanja pobrine da sebi omogući pravilno duševno djelovanje.
Iz toga što um stalno rađa misli, a srce osjećaje, vidi se i djelovanje koje monah treba da ponudi svojoj duši. Umu se treba pružiti vježbanje u bogougodnim mislima, a srcu vježbanje u bogougodnim osjećajima. Drugim riječima, nužno je da um i srce prihvate i usvoje Evanđelje. Onome, koji želi da zadobije spasonosno duševno djelovanje, kao pomoć nudimo slijedeće savjete, preuzete iz Svetog Pisma i djela svetih Otaca.

NAPOMENE:

1. Pouka Nikifora Isihaste, Dobrotoljublje, 2. tom, u ruskom izdanju.

2. ''One, koji su licemjerni u krepostima i koji ovčjom kožom svog izvanjskog izgleda pokazuju jedno, dok su u suštini i po unutrašnjem čovjeku nešto drugo, koji su ispunjeni svakom nepravdom, zavišću, ljubomorom i zlim strastima, kao svete i bestrasne poštuju mnogi čije duhovno oko nije očišćeno i koji ne mogu da ih prepoznaju po njihovim plodovima. Međutim, one koji žive u bogobojažljivosti, kreposti i jednostavnosti srca i koji su uistinu sveti, smatraju kao obične ljude, ne obraćaju na njih pažnju, preziru ih i smatraju beznačajnim. Takvi ljudi onoga koji puno priča i koji ljubi slavu proglašavaju za učenog i duhovnog, dok šutljivog, koji se kloni ispraznih riječi, smatraju neznalicom i nijemim. Umišljeni i bolesni od đavlove oholosti odvraćaju se od onog koji govori Duhom Svetim kao od umišljenog i oholog, i više se plaše njegovih riječi nego što njima bivaju dirnuti. Naprotiv, puno hvale i prihvaćaju one što oštroumno govore od svoje učenosti ili od utrobe (pod utrobom treba podrazumijevati tjelesno stanje) i koji kleveću svoje vlastito spasenje.'' Bogougodni Simeon Novi Teolog, gl. 70,71 i 72, Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

GLAVA PRVA

O izučavanju evanđeoskih zapovijedi i o životu po evanđeoskim zapovijedima

Počev od samog svog stupanja u manastir, monah je dužan da se sa svom mogućom brižljivošću i pažnjom bavi čitanjem svetog Evanđelja i da ga izučava tako, da mu Evanđelje uvijek bude na umu. Tako će on na svakom svom moralnom koraku, za svaki svoj postupak i za svaku svoju pomisao na umu imati spremnu evanđeosku pouku. To je naslijeđe samog Spasitelja, i ono je povezano s obećanjem i prijetnjom. Kad je svoje učenike poslao da propovijedaju Evanđelje, Gospodin im je rekao: Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio (Mt 28,19-20). Obećanje, dano onome koji izvršava evanđeoske zapovijedi ne sastoji se samo u tome da će se on spasti, već i u tome da će stupiti u najtješnju zajednicu s Bogom i da će postati od Boga stvoreni hram Božji. Gospodin je rekao: Tko ima zapovijedi moje i drži ih, to je onaj koji me ljubi; a koji mene ljubi, toga će ljubiti i Otac moj; i ja ću ga ljubiti i javit ću mu se sam (Iv 14,21). 

Iz ovih se Gospodinovih riječi vidi da bi evanđeoske zapovijedi trebalo izučavati tako, da one postanu naslijeđe i svojina uma. Tek tada će biti moguće njihovo točno i potpuno izvršavanje, kakvo zahtijeva Gospodin. Gospodin se onome, koji izvršava evanđeoske zapovijedi, javlja na duhovan način. Onaj, koji te zapovijedi izvršava, vidi Gospodina duhovnim okom, umom, i vidi Gospodina u sebi, u svojim mislima i osjećajima, osjenjenim Duhom Svetim. Nipošto ne bi trebalo očekivati da se Gospodin javi čulnim ili tjelesnim očima. To se vidi iz evanđeoskih riječi, koje slijede za gore navedenima: Ako me neko ljubi, riječ moju držat će, i Otac moj ljubit će njega; i njemu ćemo doći i u njemu ćemo se nastaniti (Iv 14,23). Očigledno je da Gospodin dolazi u srce izvršitelja zapovijedi i da njegovo srce čini hramom i obitavalištem Božjim, da se sam Gospodin vidi u tom hramu. Gospodin se, međutim, u tom hramu ne vidi tjelesnim očima već umom, i vidi se na duhovan način. Način tog viđenja nerazumljiv je za monaha početnika i ne može mu se objasniti riječima. Prihvati ovo obećanje vjerom, i u svoje vrijeme poznat ćeš ga blaženim iskustvom. Prijetnja nemarnome u izvršavanju evanđeoskih zapovijedi sadrži se u neplodnosti, otuđenju od Boga i propasti koja mu je predviđena. Gospodin je rekao: Bez mene ne možete činiti ništa … Tko u meni ne ostane, izbacit će se napolje kao loza, i osušit će se, i skupit će je, i u oganj baciti, i spaliti … Ostanite u ljubavi mojoj. Ako zapovijedi moje održite, ostat ćete u ljubavi mojoj (Iv 15,5-6,9-10). Neće svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine, ući u Kraljevstvo nebesko; već koji tvori volju Oca mojega koji je na nebesima. Mnogi će mi reći u onaj dan (u dan Suda); Gospodine, Gospodine, nismo li u ime tvoje prorokovali, i tvojim imenom demone izgonili, i tvojim imenom čudesa mnoga tvorili? I tada ću im javno kazati: … idite od mene vi koji činite bezakonje (Mt 7,21-23). 

Davatelj, učitelj i obrazac poniznosti, Gospodin naš Isus Krist, nazvao je svoje sve-svete, svemoguće i božanstvene zapovijedi malim (Mt 5,19) na osnovu najjednostavnije forme u kojoj su izložene, zbog čega su one pristupačne i razumljive za svakog, makar i posve ne obrazovanog čovjeka. Međutim, Gospodin je usporedo s tim dodao da će se onaj, tko namjerno i stalno krši jednu takvu zapovijed, najmanjim nazvati u Kraljevstvu nebeskom ili da će, prema objašnjenju svetih Otaca, biti lišen Kraljevstva nebeskog i bačen u paklenu vatru[1]. Zapovijedi Gospodinove su duh i život i spašavaju onog, tko ih izvršava. Oživljavaju onoga, koji je mrtav dušom, od tjelesnog i duševnog čine duhovnog. Naprotiv, onaj koji je nemaran prema zapovijedima pogubljuje samoga sebe jer ostaje u tjelesnom i duševnom stanju, stanju pada, i u sebi uvećava taj pad. Tjelesni čovjek ne prima što je od Duha Božjega, jer mu je ludost (1 Kor 2,14) i zbog toga je potrebno da se, spasenja radi, od duševnog pretvorimo u duhovnog, i od starog u novog čovjeka. Tijelo i krv ne mogu naslijediti Kraljevstvo Božje (1 Kor 15,50) i zbog toga, radi našeg spasenja, nije nužno samo da se oslobodimo utjecaja tijela ili grubih strasti, već i od utjecaja krvi, čijim posredovanjem strasti istančano djeluju na dušu. Koji sebe udaljuju od tebe (ne po tjelesnom položaju već po duševnom raspoloženju, uklanjajući se od izvršenja volje Božje) propast će, pogubio si svakog preljubnika (odnosno otpadnika) od tebe jer čini preljub slijedeći vlastitu volju i vlastito razmišljanje, odbacujući evanđeoske zapovijedi ili volju Božju. Ovo drugo nužno slijedi za prvim. Meni je, kao istinskom monahu, dobro priljepljivati se Bogu, polagati na Gospodina nadu svoju (Ps 72,27-28).

NAPOMENE:

1. Vidi tumačenje blaženog Teofilakta Ohridskog.

GLAVA DRUGA

Ljudima će se na sudu Božjem suditi po evanđeoskim zapovijedima

Na sudu koji je Bog ustanovio za nas, istinski pravoslavne kršćane, i od kojeg zavisi naša vječna sudbina, sudit će nam se po evanđeoskim zapovijedima. Za svakog kršćanina, neposredno nakon njegove smrti, postoji pojedinačni sud. Prilikom drugog dolaska Gospodina našeg Isusa Krista na zemlju dogodit će se i Opći sud za sve ljude. I na jednom i na drugom sudu prisustvuje i sudi sam Bog. Na pojedinačnom sudu On sudi posredstvom anđela svjetlosti i palih anđela, dok će na drugom sudu suditi posredstvom svog utjelovljenog Logosa ili Riječi (Mt 25 i Iv 5,22,27). Razlog za taj raznoliki sud je jasan. Čovjek se svojevoljno pokorio palom anđelu. Prema tome, on je dužan da se najprije obračuna s palim anđelom, suglasno tome u kom je stupnju kršćanin, uz pomoć iskupljenja, raskinuo svoje zajedništvo s odbačenim duhom. Na Općem sudu moraju biti ispitani i pali duhovi i ljudi koje su oni privukli, kao oni što su sagriješili pred veličanstvom Božjim. Sam Bog, odnosno sam Logos Božji, koji je na sebe primio čovještvo (čovječju prirodu) čijim je posredstvom izvršeno naše iskupljenje i kojom je trebalo da se spase svi koji su pali, sudit će uslijed toga nad svima nama koji smo pali i nismo se očistili pokajanjem. Kodeks ili zbornik zakona na osnovu kojeg će se suditi i donositi presuda je Evanđelje. Gospodin je rekao: Tko odbacuje mene, i ne prima riječi moje, ima sebi sudca: riječ koju ja govorih, ona će mu suditi u posljednji Dan. Jer ja ne govorih sam od sebe, nego Otac moj koji me posla, On mi dade zapovijed što da kažem i što da govorim. I znam da je zapovijed njegova život vječni (Iv 12,48-50). Iz ovih riječi Gospodinovih očigledno je da će nam se suditi po Evanđelju i da je nemar prema izvršavanju evanđeoskih zapovijedi djelatno odbacivanje samog Gospodina. Braćo, upotrijebimo svaku brigu da postanemo izvršioci evanđeoskih zapovijedi! Ne znamo kad će doći smrt. Na sud nas mogu pozvati iznenada, u vrijeme kad najmanje očekujemo taj poziv. Blaženi su oni, koji su se za vječnost pripremili evanđeoskim životom!
Teško nemarnima, nebrižljivima, svojevoljnima i uznositima!
Teško onima, koji nisu raskinuli svoje zajedništvo sa sotonom!
Teško onima koji nisu stupili u zajednicu s Bogom! Još je teže onima koji su stupili u tu zajednicu, a zatim je odbacili!

GLAVA TREĆA

Monaški život je život po evanđeoskim zapovijedima

Bogougodni drevni monasi nazivali su monaški život evanđeoskim životom. Sveti Ivan Klimak ili Ljestvičar određuje monaha na slijedeći način: ''Monah je čovjek koji se drži samo Božjih zapovijedi i riječi, u svako vrijeme, na svakom mjestu i u svakom poslu.''[1] Monasi koji su bili podčinjeni bogougodnom Pahomiju Velikom obavezivali su se da će Evanđelje naučiti napamet.[2] Blaženi starac Serafin Sarovski je govorio: ''Trebamo se tako naučiti da um na neki način pliva u zakonu Gospodinovom i, rukovodeći se njime, usmjeravati svoj život.''[3] Izučavaj Evanđelje i pobrini se da njegove zapovijedi izvršiš djelima, riječima i pomislima. Tako ćeš slijediti nasljeđe Gospodinovo i moralnu Predaju svete Istinske pravoslavne crkve. Evanđelje će te za kratko vrijeme od mladenačkog dovesti do zrelog uzrasta u Kristu, i ti ćeš postati onaj blaženi čovjek o kojem je pjevao nadahnuti prorok, i koji ne ide na vijeće bezbožnih, i na put grešnih ne staje, i na sjedalište pogubnika ne sjeda, već je u zakonu Gospodinovom volja njegova, i u zakonu njegovom poučava se dan i noć. Bit ćeš kao drvo zasađeno kraj izvora voda, koje plod svoj donosi u vrijeme svoje … i sve što radiš uspjet će (Ps 1,12). Duh Sveti poučava istinske služitelje Božje, ljude koji su postali svoji Bogu: Pazite, narode moj, na zakon moj, prignite uho svoje riječima usta mojih (Ps 77,1).

NAPOMENE:

1. Sveti Ivan Klimak ili Ljestvičar, Ljestvica, Pouka 1, str. 18.

2. Vie des peres des deserts d’Orient par Michel AngeMarin. Sveti Tihon Voronješki je napamet znao i Evanđelje i Psaltir.

3. 2. pouka, izdanje 1844, Moskva.

GLAVA ČETVRTA

O nepostojanosti monaškog života kad on nije zasnovan na evanđeoskim zapovijedima

Onaj, koji je svoj život zasnovao na izučavanju Evanđelja i izvršavanju evanđeoskih zapovijedi, zasnovao ga je na najtvrđem kamenu. U kakav god položaj da ga postave životne okolnosti, njegov podvig će stalno biti uz njega. On stalno djeluje, stalno čini podvig i stalno napreduje, čak i ako su njegovo djelo, njegov podvig i njegov napredak nerazumljivi za druge. Ma kakve patnje i iskušenja da ga sustignu, oni ne mogu da ga sruše. Gospodin je rekao: Svaki koji sluša ove riječi moje i izvršava ih, usporedit ću ga s čovjekom mudrim koji sazida kuću svoju na kamenu; i udari dažd, i dođoše vode, i dunuše vjetrovi, i navališe na kuću onu, i ne pade; jer bijaše utemeljena na kamenu (Mt 7,24-25).

Ovdje se život i duševno ustrojstvo uspoređuju s kućom, a ta kuća dobiva svoju neobičnu čvrstinu od neograničene božanske sile, kojom su posve ispunjene riječi Kristove. Očigledno je da takvu čvrstinu, kakvu duši daje izvršavanje zapovijedi Kristovih, ne može da osigura nijedno drugo sredstvo ili način jer sila Kristova djeluje u njegovim zapovijedima. Gospodin je gore navedenim riječima dodao i slijedeće: A, svaki koji sluša ove riječi moje i ne izvršava ih, bit će sličan čovjeku ludom koji sazida kuću svoju na pijesku; I udari dažd, i dođoše vode, i dunuše vjetrovi, i udariše na kuću onu, i pade, i pad njezin bijaše strašan (Mt 7,26-27). Lako biva srušen prividno dobar život onih, koji njegove temelje utvrđuju na nekom tjelesnom podvigu, pa čak i na mnogim podvizima, ponekad vrlo teškim i vrlo istaknutim, ali pri tom ne obraćaju potrebnu pažnju na evanđeoske zapovijedi. Često se događa da nositelji podviga čak i ne obraćaju nikakvu pažnju na evanđeoske zapovijedi i otvoreno ih krše, ne dajući im nikakvu vrijednost i nikako ne shvaćajući njihovu važnost. Kad se susretnu s neočekivanim iskušenjem ili kad dođe do iznenadne promjene u životu, takvi nositelji podviga ne samo da se brzo pokolebaju, već bivaju izloženi i potpunom moralnom rastrojstvu, koje se u Evanđelju naziva strašnim padom duševne kuće. Navest ćemo primjer pustinjaka koji živi u dubokoj usamljenosti i koji je u tu usamljenost položio svu svoju nadu u napredak i spasenje. Pretpostavimo da je taj pustinjak iznenada, silom prilika, bio primoran da napusti svoju usamljenost i da živi među mnoštvom ljudi. Obzirom da u samome sebi nije učvršćen evanđeoskim zapovijedima, on se nužno mora izložiti najsnažnijem utjecaju sablazni, koje se u velikoj mjeri susreću u ljudskom društvu. To je sasvim prirodno jer osim izvanjske usamljenosti, on nije imao nijednu drugu silu koja ga je ograđivala. Kad je lišen nje, lišen je svake svoje potpore i nužno treba da se povuče pred snagom ostalih izvanjskih utjecaja. Ono što smo rekli nipošto nije izgovoreno s namjerom da omalovažavamo pustinjački život koji čuva od sablazni i rasijanosti i posebno pogoduje izučavanju i izvršavanju evanđeoskih zapovijedi. Naprotiv, to je rečeno zbog toga da bi se i pustinjaci u svojim pustinjama osobito potrudili da izuče i izvrše evanđeoske zapovijedi, čijim se posredstvom u dušu uvodi Krist, Božja sila i Božja premudrost (1 Kor 1,24). Istinsko kršćanstvo i istinsko monaštvo sastoji se u izvršavanju evanđeoskih zapovijedi. Tamo gdje nema tog izvršavanja, tamo nema ni kršćanstva ni monaštva, bez obzira kakva bila njegova vanjština. Pravedni pak naslijedit će zemlju i u vijeke vjekova nastanit će se na njoj. Pismo naziva pravednicima one, koji se brižljivo trude da izvrše istinsku i jedinu pravednu volju Božju a nipošto svoju, prividno i lažno pravednu. Samo izvršitelji pravde Božje mogu naslijediti zemlju, odnosno ovladati svojim srcem, svojim tijelom i svojom krvlju. Usta pravednoga proučavat će mudrost, i jezik njegov govorit će sud pravi. Zakon Boga njegovog u srcu je njegovom, i neće se spotaći koraci njegovi (Ps 26,30-31).

GLAVA PETA

O čuvanju od sablazni

Onaj, koji svoj život hoće zasnovati na evanđeoskim zapovijedima, usporedo s tim za mjesto svog boravka treba izabrati manastir koji je najdalji od sablazni. Mi smo slabi i povrijeđeni grijehom. Sablazan koja se nalazi ispred nas ili u našoj blizini, nužno će naići na blagonaklonost naše grješne povrijeđenosti i ostavit će utisak na nas. Taj utisak na početku može biti i neprimjetan. Ali, kad se on razvije i ojača u čovjeku, može ga dovesti do ruba propasti. Ponekad utisak sablazni djeluju i vrlo brzo, ne dajući, da tako kažemo, iskušavanome nikakvu opomenu niti mogućnost da razmisli, on trenutno pomračuje um, mijenja raspoloženje srca i baca monaha u pad i padove. Bogougodni Pimen Veliki je govorio: ''Dobro je pobjeći od uzročnika grijeha. Čovjek, koji se nalazi u blizini povoda za grijeh sličan je onome koji stoji na rubu duboke provalije i neprijatelj, kad god to poželi, lako ga može gurnuti u tu provaliju. Međutim, ako smo tijelom udaljeni od povoda za grijeh, pokoravamo se onom koji je daleko od provalije. Čak i ako nas neprijatelj povuče k provaliji, mi ćemo, u trenutku kad nas tamo povlači, moći se suprotstaviti, i Bog će nam u tome pomoći.''[1] Uzroci i povodi za grijeh su slijedeći: vino, žene, bogatstvo, prekomjerno tjelesno zdravlje, vlast i počasti. Sv. Izak Sirijski kaže: ''To zapravo nisu grijesi, ali se naša priroda uslijed njih lako priklanja grijehu, zbog čega je čovjek dužan brižno se čuvati od njih.''[2] Sveti Oci zabranjuju da se za mjesto boravka odabere manastir koji je prema mišljenju svjetovnjaka slavan[3], jer slavoljublje, koje je zajedničko za čitav manastir, nužno mora zaraziti i svakog njegovog člana. Život ili iskustvo je pokazalo da se cijelo bratstvo može zaraziti duhom slavoljublja, ne samo zbog materijalnih prednosti svojega manastira, već i zbog visokog mišljenja svjetovnjaka o pobožnosti njegovog ustava. Prezir prema bratstvima drugih manastira koji se odatle rađa i u čemu se zapravo i sastoji oholost, lišava mogućnosti monaškog napretka, zasnovanog na ljubavi prema bližnjima i poniznosti pred njima. Kao primjer kako sablazan postupno i, čini se, neprimjetno i neosjetno, djeluje na monaha, tako da na kraju može u potpunosti da ovlada njime i da ga gurne u strašan pad, navest ćemo slijedeću povijest. U jednom egipatskom manastiru živio je neki starac monah koji se teško razbolio i kojeg su služila ostala braća. Otac Mojsije, vjerojatno onaj, za kojeg bogougodni Ivan Kasijan kaže da je bio najobdareniji darom rasuđivanja i, uopće, obiljem duhovnih darova, rekao je ovom starcu: ''Ne premještaj se u okolinu naselja da ne upadneš u blud.'' Starca su začudile i ogorčile ove riječi: ''Moje tijelo je mrtvo, o čemu ti to govoriš?'' On nije poslušao oca Mojsija i preselio se u okolinu svjetovnog naselja. Doznavši za njega, počelo je da ga posjećuje mnoštvo žitelja. Tu je, Boga radi, došla da ga služi i neka djevojka. Djevojka je imala neku bolest i vidjelo se da ju je starac izliječio, obzirom da je posjedovao dar čudotvorstva. Kad je prošlo neko vrijeme, pao je s njom u blud i ona je postala trudna. Mještani su je pitali, od koga je trudna, a ona je odgovorila da je trudna od starca. Međutim, nisu joj vjerovali. Starac je zatim rekao: ''Ja sam to učinio, a vi sačuvajte dijete koje se treba roditi.'' Dijete se rodilo i raslo kad je na jedan manastirski blagdan ovamo došao starac monah, noseći dijete na ramenima. Ušao je u crkvu u trenutku kad se u njoj okupilo cjelokupno bratstvo. Ugledavši starca, braća su zaplakala. On im je na to rekao: ''Pogledajte ovo dijete, to je sin neposlušnosti!'' Starac je poslije toga otišao u svoju nekadašnju keliju i počeo uznositi Bogu svoje pokajanje.[4] Takva je sila sablazni, kad se monah licem u lice nađe ispred nje. Dar izlječenja nije spriječio padanje u blud. Tijelo, koje je bilo umrtvljeno za grijeh starošću, uslijed bolesti i dugotrajnog monaškog podviga, opet je oživjelo, obzirom da je bilo izloženo stalnom ili čestom djelovanju sablazni. Kao primjer toga, kako uzročnik grijeha može trenutno djelovati na monaha, da pomrači njegov um, da izmijeni njegovo raspoloženje srca i baci ga u grijeh, opet ćemo navesti jednu crkvenu povijest. Biskup nekog grada ozbiljno se razbolio, zbog čega su svi bili zabrinuti za njegov život. Doznavši da je biskup bez nade bolestan, posjetila ga je nadstojnica manastira i sa sobom povela dvije sestre. U vrijeme dok je ona pričala s biskupom, jedna od njenih učenica, koja je stajala kraj biskupovih nogu, rukom je dotakla njegovu nogu. Od tog dodira u bolesniku se rasplamsala ljuta bludna bitka. Strasti su lukave, i biskup je najprije zatražio od nadstojnice da ovu sestru ostavi kod njega da ga služi, navodeći kao razlog za takvu molbu nedostatak vlastite posluge. Ništa ne sumnjajući, nadstojnica je ostavila sestru. Uslijed đavlovog djelovanja, biskup je osjetio da mu se obnavlja snaga i sagriješio je s monahinjom, koja je postala trudna. Biskup je napustio katedru i povukao se u manastir. Tu je život završio u pokajanju, čije je prihvaćanje posvjedočeno silom čudotvorstva koja je bila dana pokajniku.[5] Takva je naša slabost! Tako sablazni utiču na nas! One su u provaliju pada bacale i svete proroke (vidi 2 Sam 11), i svete biskupe, i svete mučenike, i svete žitelje pustinje. Utoliko prije smo mi, puni strasti i slabi, dužni da poduzmemo sve mjere predostrožnosti i da se čuvamo od utjecaja koji sablazni vrše na nas. Strasti su u monahu gladne jer ukoliko su ostavljene bez hrane posve ludo se bacaju na predmet požude, slično divljim zvijerima puštenim s lanca.

NAPOMENE:

1. Alfavitni Paterik.

2. 57. pouka, gdje, kao i u 56. pouci, govori o uzročnicima grijeha.

3. Izreke oca Zinona. Alfavitni Paterik.

4. Raspravljanje prvo (Collatio) o rasuđivanju.

5. Alfavitni Paterik.

GLAVA ŠESTA

Bogougodnom življenju u tišini i usamljenosti treba prethoditi bogougodno življenje u ljudskoj zajednici

Onima, koji započinju monaški život, više odgovaraju manastiri, obzirom da predstavljaju prostrano poprište za izvršavanje evanđeoskih zapovijedi. Uostalom, ne očajavaj ni ako si stupio u državni manastir[1]. Ne napuštaj ga bez nekog značajnog razloga, već i u državnom manastiru uloži svaki napor da se učiš na evanđeoskim zapovijedima. Opće pravilo se sadrži u tome da monah najprije treba naučiti da zapovijedi izvršava u ljudskom društvu, u kojem je duševno djelovanje povezano s tjelesnim, a da se zatim, kad dovoljno uznapreduje, posveti isključivo duševnom djelovanju u usamljenosti, ukoliko je za to sposoban. Rijetki su oni, koji su sposobni za život u usamljenosti i tišini. Monah početnik nikako ne može da podnese isključivo duševno djelovanje. Duševnim djelovanjem stupamo u duhovni svijet, zbog čega se iskusni monasi i povlače u usamljenost. U svijetu duhova, kršćanina najprije susreću pali duhovi, jer on uslijed pada dušom još uvijek pripada njihovom zboru. Odbacivanjem zajedništva s palim duhovima i prihvaćanjem zajedništva s Bogom, zajedništva koje nam je Iskupitelj besplatno podario, kršćanin tek treba da dokaže dobro usmjerenje svoje slobodne volje. Duhovi zla lako pogubljuju one koji su u borbu s njima stupili bez odgovarajućeg iskustva i bez odgovarajuće pripreme.[2] Izvršavanje zapovijedi u ljudskom društvu omogućuje njihovom izvršiocu najjasnije i najiscrpnije upoznavanje pale ljudske prirode i palih duhova, s kojima je čovječanstvo posredstvom svog pada stupilo u zajedništvo i u istu vrstu odbačenih bića, neprijateljskih Bogu, osuđenih da budu pokopani u tamnice pakla. Sveti Oci tvrde da onaj, koji uistinu hoće da se spasi, ''najprije treba živjeti među ljudima i pretrpjeti srdžbu, sramoćenje, lišavanje i ponižavanje. Treba se najprije osloboditi utjecaja svojih čula, a zatim poći u savršenu usamljenost, kao što nam je u sebi pokazao i naš Gospodin Isus Krist. Nakon što je sve ovo pretrpio, On je napokon stupio na sveti Križ, što označava umrtvljenje tijela i strasti i sveto, savršeno spokojstvo''.[3] Pouzdano znaj, da ćeš u manastiru uvijek napredovati ukoliko se budeš bavio izučavanjem i izvršavanjem evanđeoskih zapovijedi. Naprotiv, ukoliko zanemariš izučavanje i izvršavanje evanđeoskih zapovijedi, uvijek ćeš zaostajati i biti tuđ duhovnom razumijevanju, uvijek ćeš biti u stanju samoobmane i duševne pometnje. Ne prekidaj izučavanje Evanđelja do kraja svojeg života! Nemoj misliti da ga dovoljno poznaješ, čak i ako bi ga znao napamet! Zapovijedi Gospodinove su široke vrlo (Ps 118,96), iako su sadržane u malo riječi. Zapovijed Gospodina je beskonačna, kao što je beskonačan i Gospodin koji ju je izrekao. Tvorenja zapovijedi i napredak u njima su beskonačni, čak su i najsavršeniji kršćani, koji su milošću Božjom dovedeni u stanje savršenosti, nesavršeni u odnosu na evanđeoske zapovijedi.

NAPOMENE:

1. Državni manastir je manastir koji je dobivao određenu financijsku pomoć od države, pri čemu je i broj monaha u ovim manastirima trebao biti planiran u dogovoru s vlastima (prim. prev.).

2. Bogougodni Nil Sorski, 11. pouka.

3. Bogougodni oci Barsanufije Veliki i Ivan Prorok, Rukovođenje k duhovnom životu, 108. odgovor.

GLAVA SEDMA

O čuvanju sebe od dobra koje pripada paloj ljudskoj prirodi

Je li ti došla neka dobra misao? Zaustavi se, i nikako nemoj težiti da je brzopleto i nepromišljeno ispuniš. Osjećaš li u srcu neku dobru težnju? Zaustavi se, i nemoj se usuditi da te ona privuče. Usporedi je s Evanđeljem. Razmotri, je li tvoja dobra misao i tvoja dobra težnja srca suglasna sa sve-svetim učenjem Gospodinovim. Uskoro ćeš uvidjeti da ne postoji nikakva suglasnost između evanđeoskog dobra i dobra pale ljudske prirode. Dobro naše pale prirode je pomiješano sa zlom, zbog čega je i samo to dobro postalo zlo, kao što i dobra i ukusna hrana, kad se pomiješa s otrovom, i sama postaje otrovna. Čuvaj se od tvorenja dobra pale prirode! Tvoreći to dobro, uvećat ćeš svoj pad, uvećat ćeš uznositost i oholost u sebi i dostići ćeš najtješnju sličnost s demonima. Naprotiv, ukoliko kao istinski i vjerni učenik Bogočovjeka budeš tvorio evanđeosko dobro, upokorit ćeš se Bogočovjeku jer koji voli život svoj (dušu svoju) izgubit će ga, a tko mrzi život svoj na ovom svijetu sačuvat će ga za život vječni, kaže Gospodin (Iv 12,25). Tko hoće za mnom da ide neka se odrekne sebe i uzme križ svoj, i za mnom ide. Jer tko hoće život svoj da sačuva, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj mene radi i Evanđelja onaj će ga sačuvati (Mk 8,34-35). Gospodin zapovijeda potpuno odbacivanje pale prirode i mržnju prema njenim pobudama, ne samo prema onima koje su očigledno zle, već prema svima bez izuzetka, pa i prema onima koje su prividno dobre. Velika je nesreća slijediti pravdu pale prirode. S tim je povezano odbacivanje Evanđelja, odbacivanje Iskupitelja, odbacivanje spasenja. Tko ne mrzi … i na život svoj, ne može biti moj učenik, rekao je Gospodin (Lk 14,26). Objašnjavajući gore navedene riječi Gospodinove, veliki Barsanufije kaže: ''Kako da se čovjek odrekne samoga sebe? Samo tako, što će se odreći prirodnih želja i slijediti Gospodina. Gospodin upravo zbog toga i govori o prirodnom a ne o neprirodnom, jer ukoliko netko napusti samo ono neprirodno, taj još ništa svoje nije napustio Boga radi, jer mu ono protiv prirodno ionako ne pripada. Onaj pak, koji je napustio prirodno, uvijek kliče s apostolom Petrom: Eto, mi smo ostavili sve i za tobom pošli; što će, dakle, nama biti? i uvjerava se obećanjem da će naslijediti život vječni (Mt 19,27,29). Obzirom da Petar nije bio bogat, što je to onda ostavio, i čime se hvalio, ako nije ostavio svoje prirodne želje? Ako čovjek ne umre za tijelo i ne živi duhom, on ne može uskrsnuti dušom. Kao što mrtvac nema prirodnih želja, tako ih nema ni onaj koji je duhom umro za tijelo. Ako si umro za tijelo, kako u tebi mogu da žive prirodne želje? Ako još nisi dostigao duhovnu mjeru, ako si umom još u dječjem uzrastu, ponizi se pred učiteljem i korit će te s milošću (Ps 140,5). Ništa ne čini bez savjeta (Sir 32,19[1]), čak i ako ti se učini da je nešto prividno dobro, jer se demonska svjetlost na kraju pretvara u tamu.''[2] Upravo to se treba reći i za svjetlost pale ljudske prirode. Slijediti za tom svjetlošću i razvijati je u sebi znači stvarati potpuno pomračenje u svojoj duši i otuđivati se od Krista. Onaj, koji je tuđ kršćanstvu, tuđ je i Bogu: Tko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca (Iv 5,23) i on je bezbožnik.
U našem vijeku, koji se oholi svojim napretkom, većina ljudi, koji sebe proglašavaju za kršćane i poslenike najvećeg dobra, usmjerila se k izvršavanju pravde pale prirode, s prezirom odbacujući evanđeosku pravdu. Neka ta većina posluša riječ Gospodinovu: Približava mi se narod ovaj ustima svojim i usnama me poštuje, a srce im je daleko od mene. Ali, uzalud me poštuju učeći naukama i zapovijedima ljudskim (Mt 15,89). Poslenik čovječje pravde ispunjen je uznositošću, umišljenošću i samoobmanjivanjem. On propovijeda i trubi o sebi, ne obraćajući nikakvu pažnju na zabranu Gospodinovu (vidi Mt 6,1-18). Mržnjom i osvetom plaća onima koji se odvaže otvoriti usta radi najosnovnijega i najdobronamjernijeg proturječja njegovoj pravdi. Sebe smatra dostojnim i više nego dostojnim i zemaljskih i nebeskih nagrada. Naprotiv, poslenik evanđeoskih zapovijedi je uvijek uronjen u poniznost, uspoređujući svoje tvorenje s uzvišenošću i čistoćom sve-svetih zapovjedi, on svoje tvorenje uvijek smatra krajnje nedovoljnim i nedostojnim Boga. On smatra da je zaslužio i privremene i vječne kazne za svoja sagrješenja, za neraskinuto zajedništvo sa sotonom, za pad koji je zajednički svim ljudima, za svoj vlastiti boravak u padu i, napokon, za posve nedovoljno i često iskrivljeno izvršavanje zapovijedi. On pokorno priklanja glavu pred svakom patnjom koju mu pošalje promisao Božji, znajući da Bog patnjama poučava i obrazuje svoje sluge u vrijeme njihovog života na zemlji. Milosrdan je prema svojim neprijateljima i moli se za njih kao za braću koju su privukli demoni, kao za udove jednog tijela pogođene bolešću u svom duhu, a moli se i za svoje dobročinitelje, kao za oruđa nauma Božjeg.

NAPOMENE:

1. Knjiga premudrosti Isusa sina Sirahova (prim. izd.).

2. 59. odgovor.

GLAVA OSMA

O neprijateljstvu i borbi između pale prirode i evanđeoskih zapovijedi

Ako se odrekneš i ako se stalno budeš odricao vlastitih shvaćanja, vlastite volje, vlastite pravde ili, što je jedno isto, razuma, volje i pravde pale prirode, da u sebi zasadiš razum Božji, volju Božju i pravdu Božju koje nam je sam Bog predao u svetom Evanđelju, onda će pala priroda u tebi povesti ljutu bitku protiv Evanđelja i protiv Spasitelja.[1] Paloj prirodi će u pomoć priteći i pali duhovi. Nemoj zbog toga padati u duhovnu tromost ili lijenost, već čvrstinom u borbi dokaži osnovanost i odlučnost svoje slobodne volje. Srušeni, ustani! Prevareni i razoružani, ponovo se naoružaj! Pobijeđeni, ponovo se spremi za bitku! Tebi će u najvećoj mjeri koristiti da u sebi samom vidiš kako vlastiti pad, tako i pad cijelog čovječanstva! Za tebe je od suštinskog značaja da taj pad upoznaš i izučiš vlastitim, srčanim i misaonim iskustvima. Za tebe je od suštinskog značaja da uvidiš slabost svog razuma i slabost svoje volje! Viđenje svog pada je duhovno viđenje.[2] Njegov promatrač je um. To viđenje omogućuje milost, koja je u nas zasađena krštenjem. Djelovanjem milosti prekida se sljepilo uma, i on na poprištu svog podviga počinje jasno da sagledava to, što nije vidio ranije, dok se nalazio izvan tog poprišta. On spoznaje postojanje onoga, čije postojanje nije čak ni naslućivao. S duhovnim viđenjem čovjekovog pada povezano je još jedno viđenje odnosno viđenje palih duhova. I to viđenje je viđenje duhovno, i milosni dar. U njemu sagledava um. Um, koji je tvorenjem zapovijedi i težnjom k njihovom što brižljivijem izvršavanju počeo postupno da sagledava pale duhove u pomislima i osjećajima koje oni donose, počinje da uviđa i žalosno zajedništvo ljudi s palim duhovima, pokoravanje ljudi palim duhovima i zamke i djelovanje palih duhova radi pogubljenja ljudi. U duhovnim viđenjima nema ničega čulnog, ona se zadobivaju brižljivošću u izvršavanju evanđeoskih zapovijedi i borbom s grešnim pomislima i osjećajima. Čovjek koji nije iskustvom upoznao ta viđenja, ne može da stvori nikakav pojam o njima, pa čak ne može ni da zna da ona postoje.[3] Rat i borbu nositelja podviga Kristovog s vlastitim padom i s palim duhovima Duh Sveti je prvenstveno izobrazio u Psaltiru. Monasi prvih vremena su Psaltir učili napamet, a u riječi Duha oblačili su svoje molitve za izvlačenje iz jame strasti i za izbavljenje iz čeljusti neprijatelja, odnosno đavla.

NAPOMENE:

1. Bogougodni Makarije Veliki, 21. pouka.

2. Sveti Izak Sirijski, 61. pouka.

3. Sveti mučenik Petar iz Damaska, Knjiga prva o osam umnih viđenja, Dobrotoljublje, 2. tom (u ruskom izdanju) i Ljestvica, 27. pouka.

GLAVA DEVETA

O čitanju Evanđelja i spisa svetih Otaca

Iz onoga što je prethodno rečeno jasno je da glavno kelijsko zanimanje monaha početnika treba biti čitanje i izučavanje evanđeoskih zapovijedi i cjelokupnog Novog zavjeta. Evanđeljem bi se mogao nazvati cijeli Novi zavjet, obzirom da sadrži jedinstveno evanđeosko učenje. Uostalom, monah početnik je dužan da najprije izučava zapovijedi Gospodinove iz Matejevog i Lukinog evanđelja. Uslijed izučavanja zapovijedi kod ovih evanđelista i uz njihovo izvršavanje djelima, bit će lakše razumljiva i ostala Pisma koja čine Novi zavjet. Prilikom čitanja ovih evanđelista treba se čitati i ''Blagovjesnik'', odnosno njihovo tumačenje koje je dao blaženi Teofilakt, nadbiskup ohridski. Čitanje Blagovjesnika je nužno, ono doprinosi pravilnom razumijevanju Evanđelja pa, prema tome, i njegovom preciznijem izvršavanju. Pravila Crkve pri tom zahtijevaju da se Pismo razumije onako, kako ga tumače sveti Oci a ne proizvoljno. Rukovodeći se u razumijevanju Evanđelja tumačenjem svetog Oca, tumačenjem koje je prihvatila i koje upotrebljava Crkva, mi ćemo očuvati predaju svete Crkve.[1] 

Za naše vrijeme vrlo su korisna djela svetog Tihona Voronješkog. Ona nemaju jednostran cilj, tako da služe kao prvenstveno rukovođenje kako za Kristove nositelje podviga koji žive u svijetu, tako i za monahe u manastiru, za monahe u državnim manastirima i za usamljene usamljenika. Milost Božja savjetovala je svetog u spisima, koji posebno odgovaraju suvremenim potrebama. U tim spisima objašnjava se evanđeosko učenje. Nijedan manastir ne može bti prepreka za življenje prema evanđeoskim zapovijedima, bez obzira kakav da je njegov ustav i bez obzira na to kakvo je njegovo uređenje. Ovo posljednje je rečeno radi ohrabrivanja i umirivanja onih, koji su nezadovoljni uređenjem svog manastira, bilo da su u pravu ili da griješe. Za svakog monaha je pouzdanije da uzrok svog nezadovoljstva traži u samome sebi a ne u svojoj okolini. Samo-osuđivanje uvijek umiruje srce. To nipošto ne znači da, u slučaju da izbor manastira zavisi od nas, ne bi trebalo dati prednost dobro uređenim manastirima u odnosu na one koji to nisu. Međutim, to se ne događa uvijek.
Postavivši sebi kao životno pravilo učenje i izvršavanje evanđeoskih zapovijedi, bez zanesenosti usmjerenjima koja nude razna djela svetih Otaca, možemo započeti njihovo čitanje s ciljem najbližeg i najtočnijeg upoznavanja s puno-trudnim, puno-bolnim, ali i radosnim monaškim podvigom. U čitanju spisa svetih Otaca nužno je sačuvati postupnost. Prilikom čitanja tih spisa nipošto se ne smije žuriti. Najprije bi trebalo čitati knjige koje su napisane za monahe u manastiru, kao što su: Pouke bogougodnog oca Doroteja,

Oglašavanja (Kateheze) bogougodnog Teodora Studita, Rukovođenje k duhovnom životu bogougodnih Barsanufija Velikog i Ivana Proroka; ovo djelo treba čitati počev od 216. odgovora, obzirom da su prethodni odgovori prvenstveno dani zatvornicima, uslijed čega malo odgovaraju početnicima. To su i Riječi svetog Ivana Ljestvičara, Djela bogougodnog Efrema Sirijskog i Manastirska pravila i Razgovori bogougodnog Ivana Kasijana. Zatim, kad prođe značajno vrijeme, mogu se čitati i one knjige koje su sveti Oci napisali za usamljenike, kao što su Dobrotoljublje, Skitski paterik (Otačnik), Pouke bogougodnog Izaije Pustinjaka, Pouke svetog Izaka Sirijskog, Pouke Marka Podvižnika, Pouke bogougodnog Makarija Velikog, djela bogougodnog Simeona Novog Teologa u stihu i u prozi i drugi, slični ovima, djelatni spisi svetih Otaca. Sve knjige koje su ovdje nabrojane pripadaju grupi djelatnih ili podvižničkih knjiga, jer su u njima izložena monaška djela i podvizi. Sveti Ivan Ljestvičar je rekao: ''Obzirom da vodiš djelatni (podvižnički) život, treba da čitaš djelatne (podvižničke) knjige.''[2] Djelatne knjige podstiču monaha na monaške podvige, a posebno na molitvu. Čitanje ostalih djela svetih Otaca vodi k razmišljanjima i sagledavanju, što je za nositelja podviga, koji se nije dovoljno očistio od strasti, preuranjeno.[3]

NAPOMENE:

1. U svim dobro uređenim manastirima svakodnevno se na jutrenju iz Blagovjesnika čita tumačenje dnevnog Evanđelja.

2. Sveti Ivan Ljestvičar, Ljestvica, 27. pouka, gl. 78, prema ruskom prijevodu.

3. Bogougodni Simeon Novi Bogoslov, O tri načina molitve, i bogougodni Grigorije Sinait, 11. glava – O čitanju, Dobrotoljublje, 1. tom, prema ruskom izdanju.

GLAVA DESETA

O opreznosti prilikom čitanja knjiga svetih Otaca o monaškom životu

Knjige svetih Otaca o monaškom životu trebaju se čitati vrlo oprezno. Primijećeno je da monah početnik nikako ne može primijeniti knjige na svoj položaj i da neizostavno biva privučen usmjerenjem knjige. Ukoliko knjiga daje savjete o usamljenosti i ukazuje na obilje duhovnih plodova koji se sabiru u dubokoj pustinji, u monahu početniku se nužno javlja silna želja da se povuče u usamljenost. Ako knjiga govori o bezuvjetnoj poslušnosti pod rukovođenjem duhovnog oca, u monahu početniku se neminovno javlja želja za najstrožim životom u potpunoj podčinjenosti starcu. Bog našem vremenu nije dao niti jedan niti drugi od ova dva načina života. Međutim, knjige svetih Otaca, napisane o takvim oblicima života, mogu tako snažno djelovati na početnika da se on uslijed svoga neiskustva i neznanja i radi neostvarivog maštanja o savršenom životu, kakav se slikovito i varljivo predstavio u njegovoj mašti, lako odlučuje napustiti mjesto boravka na kojem ima sve pogodnosti da se spasi i da duhovno uznapreduje izvršavanjem evanđeoskih zapovijedi. Sveti Ivan Ljestvičar u jednoj od pouka govori i o usamljenosti: ''Uz trpezu dobrog bratstva vječito čuči poneki pas koji pokušava da s nje ugrabi kruh, odnosno dušu i da pobjegne, noseći taj kruh u svojim zubima, da ga na miru, odnosno u usamljenosti proždre.''[1] U pouci o poslušnosti ovaj redovnički učitelj kaže: ''Kod poslušnika đavao izaziva želju da steknu kreposti koje ne mogu dostići, kao što i onima, koji žive u usamljenosti, savjetuje da teže za onim, što nije za njih. Zaviri u dušu neiskusnih monaha poslušnika, i naći ćeš tamo pogrešnu misao ili čežnju za usamljenošću, za krajnjim postom i sabranom molitvom, za potpunim odsustvom sujete, za nezaboravljivim sjećanjem na smrt i stalnom slasti, za savršenom ne srditošću, za dubokom šutnjom, za natprirodnom čistoćom. Obzirom da im te kreposti po naumu Božjem nisu dane u početku njihovog podviga, oni nepromišljeno preskaču nužne stupnjeve podviga, prevareni od strane đavla, koji ih podstiče da te kreposti traže prije vremena, te da ne izdrže i ne dobiju ih ni onda, kad bi inače bio trenutak za to. Međutim, pred usamljenicima taj obmanjivač hvali gostoljublje poslušnika, njihovo služenje, bratoljublje, zajednički život, njegovanje bolesnika, i njih, kao i prve, ta varalica hoće da učini nepostojanima.'' Pali anđeo se ne trudi da monahe obmane i odvuče u propast jedino time što im predlaže grijeh u njegovim različitim vidovima, već i time što im predlaže najuzvišenije kreposti, koje im nisu svojstvene. Braćo, ne vjerujte vlastitim pomislima, shvaćanjima, maštanjima i težnjama, čak i ako vam se učini da su oni najbolji, čak i ako bi vam u živopisnoj slici predstavljali najsvetiji monaški život! Ako vam ta obitelj, u kojoj boravite, omogućuje da vodite život po evanđeoskim zapovijedima, ako vas sablazni ne bacaju u smrtne grijehe, ne napuštajte tu obitelj. Velikodušno pretrpite njene nedostatke, kako duhovne, tako i materijalne. Ne pomišljajte uzaludno da tražite poprište za podvige, kakve Bog nije podario našem vremenu. Bog želi i traži da se svi spase. On uvijek i spašava sve, koji žele da se spase od utapanja u svakodnevnom zemaljskom i grješnom moru. Međutim, On ne spašava uvijek u lađi ili u udobnom i dobro utvrđenom pristaništu. On je obećao spasenje apostolu Pavlu i svim njegovim suputnicima, i On im je to spasenje i dao. Međutim, Apostol i njegovi suputnici nisu se spasli u lađi, koja se razbila, već uz veliki trud, neki plivanjem, a neki na daskama ili na drugim krhotinama lađe (vidi Dj 27,2-14).

NAPOMENE:

1. Ljestvica, 27. pouka

GLAVA JEDANAESTA

O pustinjačkom životu

Neka od ljubljene braće ne bude skriveno ni to, da najuzvišeniji oblici monaškog življenja, kao pustinjaštvo u dubokim pustinjama, usamljenost u zatvorenosti ili življenje kod duhovnog starca uz potpunu poslušnost, nisu ustrojeni slučajno, niti po ljudskoj samovolji i razumijevanju, već na osnovu posebnog nadzora, određenja, priziva i otkrivenja Božjeg. Antonije Veliki, glava monaštva i utemeljitelj manastira, udaljio se u pustinju tek onda kad je bio odjeven u višnju silu i ne drukčije, već na osnovu priziva Božjeg. Iako to nije sasvim otvoreno rečeno u njegovom životopisu, na to jasno ukazuju dalji događaji u životu bogougodnog. U njegovom životopisu govori se o tome da je za najdublju unutrašnju pustinju radi posve stroge usamljenosti bio poučen božanskim glasom i zapoviješću.[1] Bogougodnome Makariju Velikom, nešto mlađem suvremeniku bogougodnog Antonija, javio se kerubin i pokazao mu besplodnu, divlju ravnicu, koja će kasnije postati znameniti egipatski Skit. On mu je zapovjedio da se tu smjesti i da živi, obećavši da će ovu pustinjsku ravnicu nastaniti mnoštvo pustinjaka.[2] Boraveći u kraljevskim palačama, Arsenije Veliki se molio Bogu da mu ukaže na put spasenja. On je začuo glas koji mu je rekao: ''Arsenije, bježi od ljudi i spasit ćeš se!'' Arsenije se povukao u spomenuti Skit, gdje je ponovo preklinjao Boga da ga pouči spasenju. Tu je ponovo začuo onaj isti glas: ''Arsenije, bježi od ljudi i šuti, budi u usamljenosti, jer je to korijen bezgrešnosti!''[3] Bogougodna Marija Egipćanka je zapoviješću Božjom prizvana na pustinjaštvo u Zajordanskoj pustinji.[4] Prizvavši na usamljenost i pustinjaštvo svoje izabranike, odnosno one, za koje je On providio da su sposobni za usamljenost i pustinjaštvo, Bog im je za takvo življenje dao načine i sredstva kakva čovjek sam po sebi ne može imati. Čak i u ta vremena, kad je monaštvo procvjetalo i kad je bilo puno duhovnih rukovoditelja, rijetki su bili oni, koji su smatrani sposobnima za usamljenost, a osobito za usamljenost u pustinjaštvu. ''Rijetki su oni koji zaista žive po idealu usamljenosti. To mogu samo oni kojima Bog pomaže u borbi i koji su primili božansku utjehu, jer samo ta utjeha može da im olakša muke'', kaže sveti Ivan Klimak ili Ljestvičar[5], kao i: ''Usamljenost pogubljuje neiskusnog.''[6] Zatvornici i usamljenici često su bivali izloženi najvećim duševnim nedaćama. Nedaćama su bivali izloženi oni, koji su u zatvorništvo stupili samovoljno, a ne budući prizvani od Boga.
U Prologu se može pročitati slijedeća povijest. U Palestini, u podnožju velike i visoke litice, nalazio se jedan manastir, dok se u samoj litici nalazila pećina iznad manastira. Monasi tog manastira su pripovijedali: Prije nekog vremena, jedan od naše braće dobio je želju da živi u pećini koja se nalazi u planini, pa je to i zatražio od nadstojnika manastira. Nadstojnik je imao dar rasuđivanja i rekao je ovom bratu: ''Sine moj, kako to da hoćeš da živiš sam u pećini, kad još nisi nadvladao tjelesne i duševne strasne pomisli? Onaj tko želi da živi u usamljenosti treba biti pod rukovođenjem učitelja, umjesto da upravlja sam sobom. Ti nipošto nisi dostigao odgovarajuću mjeru, a tražiš od mene da ti dozvolim da sam živiš u pećini. Ja mislim da ti ne razumiješ raznolike zamke đavlove. Za tebe je ne usporedivo bolje da služiš ocima, da njihovim molitvama dobivaš pomoć Božju i da s njima u određeno vrijeme slaviš i hvališ Svevladara, nego da se sam boriš s bezbožnim i lukavim pomislima. Zar nisi čuo što kaže bogom-glasni otac, pisac Ljestvice: ''Teško onome koji živi u usamljenosti! Ako padne u duhovnu tromost ili lijenost, nema nikoga da ga podigne. A, tamo gdje su dva ili tri sabrana u moje ime, tamo sam i ja među njima, rekao je Gospodin.'' Tako mu je govorio nadstojnik, ali nije mogao odvratiti monaha od za dušu pogubnih pomisli. Vidjevši njegovu nesavladivu želju i uporne molbe, nadstojnik mu je napokon dozvolio da živi u pećini. Ispraćen molitvom nadstojnika, on se popeo u pećinu. U vrijeme uzimanja hrane, jedan od manastirske braće donosio ju je do pećine. Zatvornik je imao korpicu privezanu za uže, koju je spuštao da uzme hranu. Nakon što je monah neko vrijeme proveo u pećini, danonoćno je počeo da ga zbunjuje đavao, koji se uvijek bori s onima što žele da žive bogougodno. Poslije nekoliko dana, demon se preobrazio u svijetlog anđela, javio se monahu i rekao: ''Znaj da me je zbog tvoje čistoće i uzornog života Gospodin poslao da te služim.'' Monah je na to odgovorio: ''Kakvo sam to dobro učinio, da me služi anđeo?'' Đavao je progovorio: ''Sve što si do sada učinio je veliko i uzvišeno. Napustio si svjetovne divote i postao monah. Trudiš se u postu, molitvi i bdijenju. Zatim si napustio manastir i došao da živiš ovdje. Kako da anđeli ne služe tvojoj svetinji?'' Tim riječima ga je za dušu pogubna zmija (demon) dovela do uznositosti i oholosti, a od tog vremena đavao je počeo stalno da mu se javlja. Jednom je neki čovjek, kojeg su opljačkali lopovi, došao kod ovog monaha. Nečisti demon, koji ga je prevario javivši se u liku anđela, tada mu je rekao: ''Ovog čovjeka su opljačkali lopovi. Ono što je ukradeno skriveno je na tom i tom mjestu. Reci mu da pođe tamo i da uzme što je njegovo.'' Prišavši k pećini, čovjek se poklonio. Monah mu odozgor kaže: ''Dobro je, brate, što si došao! Znam, dogodila ti se nesreća, jer su kod tebe dolazili lopovi, i ukrali su ti to i to. Ne jadikuj! Oni su ukradeno ostavili tu i tu. Otiđi tamo i sve ćeš pronaći, a za mene se pomoli!'' Čovjek se začudio, poslušao i pronašao ukradene stvari. On je monaha proslavio po čitavoj toj zemlji, govoreći da je monah koji živi u pećini prorok. Kod monaha je počelo da pritječe mnoštvo ljudi. Kad bi ga slušali, čudili su se učenju koje im je on prenosio prema nagovoru đavla. On je predviđao, i njegova predviđanja bi se obistinila. Nesretnik je tokom dužeg perioda živio u takvoj zabludi. Drugoga dana druge nedjelje po Uznesenju Gospodina našeg Isusa Krista, nečisti demon se javi monahu i reče: ''Znaj, oče, da će zbog tvog neporočnog i ravno-anđeoskog života doći i drugi anđeli i da će te u tijelu uznijeti na nebo. Tamo ćeš se, zajedno sa svim anđelima, naslađivati gledanjem neizrecive ljepote Gospodinove.'' Kad je to izgovorio, demon je postao nevidljiv. Međutim, čovjekoljubivi i puno-milostivi Bog, koji ne želi ljudsku propast, položio je u srce ovog monaha želju da o svemu što se dogodilo obavijesti nadstojnika. Kad je došao brat koji je obično donosio hranu zatvorniku, ovaj mu je, pomolivši se iz pećine, rekao: ''Idi, brate, i reci nadstojniku da dođe ovamo!'' Brat je to i prenio nadstojniku. Nadstojnik je požurio da ode tamo. Ljestvama se popeo do pećine, kod zatvornika, i rekao: ''Zašto si mi, sine moj, zapovjedio da dođem ovamo?'' Zatvornik je odgovorio: ''Čime ću ti, sveti oče, uzvratiti za sve, što si učinio za moju nedostojnost?'' Nadstojnik je upitao: ''Kakvo sam ti to dobro učinio?'' Monah na to reče: ''Uistinu, oče, ja sam se posredstvom tebe udostojao mnogih i velikih dobara. Ti si me obukao u anđelski liko, posredstvom tebe vidim anđele i bivam dostojan da pričam s njima. Posredstvom tebe dobio sam dar vidovitosti i proroštva.'' Kad je to čuo, nadstojnik se začudio i rekao: ''Nesretniče! Zar ti da vidiš anđele? Zar ti da budeš dostojan dara vidovitosti? Teško tebi, nesretniče! Zar ti nisam govorio da ne ideš u pećinu, da te demoni ne prevare?'' Monah je na to prigovorio: ''Ne govori tako, časni oče! Zbog tvojih svetih molitava ja vidim anđele. Sutra će me oni uznijeti na nebesa, zajedno s mojim tijelom. Neka tvoja svetost zna, da ću Gospodina Boga našeg preklinjati da i tebe uzmu anđeli, da bi i ti sa mnom bio u nebeskoj slavi.'' Saslušavši to, nadstojnik mu je prijeteći rekao: ''Nesretniče, tebe je obmanuo demon! Međutim, ako sam već došao ovamo, neću odavde odlaziti. Ostat ću ovdje da vidim što će se s tobom dogoditi. Ja neću vidjeti nečiste demone, koje ti nazivaš anđelima. Međutim, ti me obavijesti kad budeš vidio da su došli.'' Nadstojnik je zapovjedio da se uklone ljestve, i ostao je u pećini s obmanutim, stalno boraveći u postu i pjevanju psalama. Kad je nastupio čas u koji se obmanuti nadao da će se uznijeti na nebesa, vidio je demone kako pristupaju i rekao: ''Došli su, oče.'' Nadstojnik ga je tada zagrlio i zavapio: ''Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, pomozi svom obmanutom slugi i ne dozvoli nečistim demonima da zavladaju nad njim.'' Kad je nadstojnik to izgovorio, demoni su ščepali i počeli da vuku obmanutoga, nastojeći da ga otmu iz nadstojnikova naručja. Nadstojnik je zaprijetio demonima i oni su, strgnuvši s obmanutog njegovu mantiju, iščezli. Mantiju su mogli vidjeti kako lebdi visoko u zraku, da bi se napokon sakrila. Nakon izvjesnog vremena, opet su vidjeli mantiju kako leti dolje i pada na zemlju. Nadstojnik je tada rekao obmanutome: ''Bezumniče i nesretniče! Vidiš li kako su demoni postupili s tvojom mantijom? Namjeravali su da isto tako postupe i s tobom. Namjeravali su da te uzdignu u zrak, kao Simona vrača i da te zatim bace dolje da se razbiješ, i jadno ispustiš grješnu dušu!'' Nadstojnik je zatim pozvao monahe, zapovjedio im da donesu ljestve i obmanutog monaha odveo iz pećine u manastir. Da smiri njegove pomisli, odredio mu je da služi u pekari, u kuhinji i na ostalim manastirskim poslušnostima. Na taj način je spasio ovog brata.[7]
Uslijed prijevremenog stupanja u zatvorništvo takvom iskušenju bili su izloženi i naši sunarodnjaci, bogougodni Izakije i Nikita Pečerski.[8] Iz životopisa bogougodnog Izakija, suvremenika bogougodnih Antonija i Teodozija, primjećuje se da je u zatvorništvo stupio po vlastitoj volji. Prakticirao je najnaporniji tjelesni podvig. Težnja k još napornijem podvigu pokrenula ga je da se zaključa u jednu od najtješnjih pećina Kijevo-pečerskog manastira. Hranio se prosforom i pio samo vodu, pa je i tu oskudnu hranu primao svakog drugog dana. Pri tako napornom tjelesnom podvigu i bez iskustvenih saznanja o duševnim podvizima i borbi, nemoguće je a da se ne plati određena cijena i takvom podvigu i samome sebi. Iskušenje koje demoni navode na nositelja podviga obično se zasniva na njegovom unutrašnjem raspoloženju. ''Ukoliko čovjek sam po sebi ne daje povoda sotoni da ga podčini svom utjecaju, sotona nikako ne može nasilno da zavlada nad njim'', kaže bogougodni Makarije Egipatski.[9] Demoni su se pred Izakijem pojavili u liku svijetlih anđela. Jedan od njih blistao je više od ostalih. Demoni su ga nazivali Kristom, i tražili su od monaha da mu se pokloni. Monah se poklonom, koji dolikuje jedino Bogu i koji je učinio pred đavlom, podčinio demonima, koji su ga izmučili nasilnim tjelesnim kretanjem odnosno plesanjem do polu-smrti. Bogougodni Antonije, koji je služio zatvornika, došao je kod njega noseći uobičajenu hranu. Međutim, kad je vidio da zatvornik ne daje nikakvog glasa i shvatio da se s njim dogodilo nešto posebno, uz pomoć drugih monaha razvalio je čvrsto zatvoreni ulaz u Izakijevu pećinu. Iznijeli su ga kao mrtvog i položili pred pećinu. Primijetivši da je još uvijek živ, vratili su ga u pećinu i položili na postelju. Naizmjenično su ga njegovali bogougodni Antonije i Teodozije. Izakiju su se uslijed ovog iskušenja oduzeli i um i tijelo. Nije bio u stanju niti da stoji, niti da sjedi niti da se, ležeći, okrene s jedne na drugu stranu. Tako je dvije godine ležao sasvim nepomično, i nijem i gluh. Tokom treće godine je progovorio i zatražio da ga podignu i postave na noge. Zatim je, kao dijete, počeo učiti da hoda. Međutim, nije pokazivao nikakvu želju niti je mogao da posjeti crkvu. Na to su ga jedva i nasilno primorali, i on je postupno počeo da odlazi u hram Božji. Poslije toga je počeo da odlazi i u trpezariju i postupno je naučio i da koristi hranu. Tokom te dvije godine, dok je nepomično ležao, on nije okusio ni kruh ni vodu.
Napokon se u potpunosti oslobodio strašnog i čudnog utiska koji je na njega ostavilo javljanje i djelovanje demona, i bogougodni Izakije je kasnije zadobio visoku mjeru svetosti. Bogougodni Nikita je bio mlađi od bogougodnog Izakija, iako je bio njegov suvremenik. Budući podstaknut revnošću, zatražio je od nadstojnika blagoslov da čini podvig u zatvorništvu. Tada je nadstojnik bio bogougodni Nikon, i on mu je to zabranio govoreći: ''Sine moj, neće biti od koristi tebi, tako mladom, da živiš u dokolici! Bolje će biti da budeš s braćom; ako ih budeš služio, nećeš izgubiti svoju plaću! I sam znaš da su Izakija Pećinožitelja, dok je živio u zatvorništvu, obmanuli demoni. On bi propao da ga, zahvaljujući molitvama naših bogougodnih otaca, Antonija i Teodozija, nije spasila posebna milost Božja!'' Nikita je na to odgovorio: ''Ja se nipošto neću obmanuti ničim sličnim, i želim da se čvrsto suprotstavim demonskim zamkama, da molim čovjekoljubivog Boga da me udostoji dara čudotvorstva kao i Izakija Zatvornika, koji i sada tvori mnoga čudesa!'' Nadstojnik je opet rekao: ''Tvoja želja premašuje tvoje snage. Dobro pazi da se ne uzoholiš i ne padneš! Naprotiv, ja ti zapovijedam da služiš braći i od Boga ćeš dobiti vijenac za svoju poslušnost.'' Obzirom da je bio privučen silnom revnošću prema zatvorničkom životu, Nikita ni najmanje nije htio obratiti pažnju na ono, što je govorio nadstojnik. On je izvršio ono što je zamislio, zaključao se u zatvor i ostao u njemu, moleći se i nikuda ne izlazeći. Kad je prošlo neko vrijeme, jednom je, tokom molitve, začuo glas koji se zajedno s njim molio i osjetio neobičan miomiris. Budući obmanut, rekao je samome sebi: ''Ako to ne bi bio anđeo, ne bi se zajedno sa mnom molio, niti bi se osjećao miomiris Duha Svetoga!'' Nikita je zatim počeo usrdno se moliti, govoreći: ''Gospodine! Javi mi se ti sam primjetno, da bih te vidio!'' Glas mu je tada rekao: ''Ti si mlad! Neću ti se javljati da se ne uzoholiš i padneš!'' Zatvornik je sa suzama odgovorio: ''Gospodine! Neću se obmanuti ni na koji način, jer me nadstojnik naučio da ne obraćam pažnju na demonsku obmanu i učinit ću sve što mi ti zapovjediš!'' Zadobivši vlast nad njim, za dušu pogubna zmija (demon) je na to rekla: ''Nemoguće je čovjeku da me vidi dok je još u tijelu! Međutim, ja ću poslati svog anđela da bude s tobom, a ti izvršavaj njegovu volju!'' S tim riječima, pred zatvornika je stao demon u obličju anđela. Nikita je pao pred njegove noge i poklonio mu se kao anđelu. Demon mu je rekao: ''Od sada nemoj više da se moliš već čitaj knjige. Tako ćeš stalno pričati s Bogom. Osim toga, bit ćeš u mogućnosti da onima, koji dolaze kod tebe, preneseš za dušu korisne riječi, a ja ću se stalno moliti Sve-tvorcu za tvoje spasenje.'' Povjerovavši tim riječima, zatvornik se još više obmanuo, prestao je da se moli i zanimao se čitanjem. Radovao se gledajući demona kako se stalno moli, jer je pretpostavljao da se za njega moli anđeo. Zatim je s onima, koji su dolazili kod njega, počeo da priča o Pismu i da prorokuje, slično palestinskom zatvorniku. Slava o njemu raširila se među svjetovnjacima i na dvoru velikog kneza. On zapravo nije prorokovao već je, budući obaviješten od prisutnog demona, kazivao posjetiocima gdje se nalazi ukradeno ili gdje se nešto, u nekom od njega udaljenom mjestu, dogodilo[10]. Tako je velikog kneza Izjaslava obavijestio o ubojstvu novgorodskog kneza Gljeba i savjetovao ga da veliko-kneževog sina tamo postavi za kneza. Svjetovnjacima je to bilo dovoljno da zatvornika proglase za proroka. Primijećeno je da svjetovnjake, kao i same monahe koji su lišeni duhovnog rasuđivanja, gotovo uvijek privuku prevaranti, licemjeri i oni koji se nalaze u demonskoj obmani i da njih smatraju za svete i milosne. U poznavanju Starog Zavjeta, nitko nije mogao da se usporedi s Nikitom. Međutim, on nije podnosio Novi zavjet, i svoje priče nikad nije zasnivao na Evanđelju ili apostolskim Poslanicama. Na osnovu tog čudnog usmjerenja njegovog učenja, oci Kijevopečerskog manastira su razumjeli da ga je demon obmanuo. U manastiru je tada bilo puno svetih monaha, ukrašenih milosnim darovima. Oni su svojim molitvama otjerali demona od Nikite, i Nikita je prestao da ga viđa. Oci su izveli Nikitu iz zatvora i tražili da im kaže nešto iz Starog Zavjeta. Međutim, on je pod zakletvom tvrdio da nikada nije ni čitao one knjige, koje je ranije znao napamet. Pokazalo se da je on, uslijed utiska koji je na njega ostavio demon, zaboravio čak i da čita, tako da su ga s mukom i uz veliki trud ponovo naučili da čita. Molitvama svetih Otaca uspio je da dođe sebi, spoznao je i ispovjedio svoj grijeh i oplakao ga gorkim suzama. Poniznim življenjem u bratstvu dostigao je visok stupanj svetosti i dar čudotvorstva. Sveti Nikita je kasnije bio rukopoložen za biskupa novgorodskog.
Najnovija iskustva potvrđuju ono što su jasno dokazala iskustva prošlih vremena. I sada je obmana, a tako se na monaškom jeziku naziva samoobmana sjedinjena s demonskom obmanom, neizbježna posljedica prijevremenog povlačenja u duboku usamljenost ili posebnog podviga u usamljenosti kelije. U vrijeme kad je pisac ovih podvižničkih savjeta bio mladić, oko 1824-1825. godine, posjetio je Aleksandro-Nevsku lavru, da se o svojim pomislima posavjetuje s monahom Joanikijem, svjećarom Lavre i učenikom staraca Teodora i Leonida. Kod tog monaha su mnogi svjetovnjaci, koji su vodili život u podvigu, dolazili radi duhovnog savjeta.[11] Kod njega je dolazio i vojnik Pavle iz Pavlovskog puka. Pavle se bio preobratio iz raskolništva, nakon što je, budući pismen, prethodno bio raskolnički učitelj. Pavlovo lice blistalo je od radosti. Međutim, uslijed silne usrdnosti koja se rasplamsala u njemu, Pavle se predao neumjerenom tjelesnom podvigu, neusklađenom s njegovom tjelesnom građom, obzirom da o duševnom podvigu nije imao dovoljno znanja. Jednom prilikom, tokom noći, Pavle je stajao na molitvi. Odjednom se oko ikone pojavila svjetlost, blistava kao sunce, dok se usred te svjetlosti pojavio golub, koji je sijao od bjeline. Od goluba se razlijegao glas: ''Prihvati me, ja sam Sveti Duh i došao sam da se nastanim u tebi.'' Pavle je radosno pristao. Golub je kroz usta ušao u njega a Pavle je, iscrpljen postom i bdijenjem, iznenada u sebi osjetio snažnu bludnu strast. Napustio je molitvu i otišao u javnu kuću. Njegova gladna strast učinila je da zasićenje strasti bude nemoguće. Sve javne kuće i sve njemu dostupne bludnice postali su njegova stalna jazbina. Napokon se osvijestio. Svoju obmanutost demonskim javljanjem i oskrnavljenje koje je bilo posljedica obmane izložio je u pismu upućenom jeroshimonahu Leonidu, koji je tada živio u Aleksandro-Svirskom manastiru. U pismu se iskazalo prethodno visoko duhovno stanje palog. Spomenuti mladić bio je tada kelijnik jeroshimonaha Leonida (1827-1828) i, uz blagoslov starca, pročitao je Pavlovo pismo. Jeroshimonah Leonid se u proljeće 1828. god. preselio najprije u Plošanskuju, a zatim u Optinu pustinju. Na putu ga je pratio njegov kelijnik, koji je tom prilikom posjetio i neke manastire Kaluške i Orlovske biskupije. Kad je boravio u čuvenoj Bjelobjereškoj pustinji, tamo je u to vrijeme rasoforni monah Serapion bio slavan po svom životu u podvigu. On je prilikom svog usamljeničkog kelijskog pravila vidio anđela. Serapiona nisu proslavljali samo svjetovnjaci već i monasi, obzirom da kod nas u Rusiji prevladava tjelesni podvig, dok je o podvigu duševnom gotovo izgubljen i sam pojam. Oni su Serapiona isticali kao obrazac monaškog života. Godine 1829. Serapion se uslijed duševnog rastrojstva premjestio u Optinu pustinju, da bi tu bio rukovođen savjetima jeroshimonaha Leonida.
Prilikom jednog savjetovanja sa starcem iščupao je veliki dio starčeve brade. Obzirom da je u skit Optine pustinje smješten uslijed poštovanja prema njegovoj podvižničkoj slavi, Serapion je jednom prilikom tokom noći došao kod starješine skita, jeromonaha Antonija. Obavijestio ga je da mu se upravo javio Ivan Preteča i zapovjedio mu da zakolje ovog Antonija, jeroshimonaha Leonida, jeromonaha Gavrila i spahiju Željabovskog, koji je u to vrijeme bio skitski gost. ''A gdje ti je nož?'', upitao ga je dosjetljivi i neustrašivi Antonije. ''Nemam nož'', odgovorio je obmanuti. ''Ti si, znači, bez noža došao da kolješ?'', prigovorio je Antonije i udaljio se u keliju obmanutog, koji je morao biti predat u dom umobolnih, gdje je i okončao. Kako smo čuli, Serapion je pred kraj došao sebi i otišao s ovog svijeta s nadom u spasenje. Treba se primijetiti da pali duh, kad želi da ovlada Kristovim nositeljem podviga, ne djeluje kao gospodar, već traži da privuče čovjekovu suglasnost na predloženu obmanu. Tek kad dobije suglasnost, on može ovladati onim, koji je tu suglasnost izrazio. Opisujući napad palog anđela na čovjeka, sv. David ga je izrazio sa svom točnošću, rekavši: U zasjedi je da zgrabi siromaha, da zgrabi siromaha da ga uvuče u zamku svoju (Ps 9,30-31). Sveti Duh djeluje samovlasno, kao Bog. Dolazi u ono vrijeme kad čovjek, koji se ponizio, ni najmanje ne očekuje Njegov dolazak. Iznenada se mijenjaju i um i srce. On svojim djelovanjem obuhvaća cijelu čovjekovu volju i sve njegove sposobnosti, tako da čovjek nije u mogućnosti da razmišlja o djelovanju koje se u njemu izvršava. Kad boravi u nekome, milost ne pokazuje ništa uobičajeno ili čulno, već ga tajno poučava onome što ranije nije vidio, niti je nekada zamišljao. Um se tada tajno poučava uzvišenim i skrivenim tajnama koje, prema apostolu Pavlu, čovječje oko ne može da vidi, niti um, sam po sebi, može da shvati. Čovječji um sam po sebi, kad nije sjedinjen s Gospodinom, rasuđuje prema vlastitim snagama. Kad se sjedini s vatrom Božjom i sa Svetim Duhom, tada sav biva obuzet božanskom svjetlošću, sav postaje svjetlost i rasplamsava se u plamenu Sve-svetog Duha, ispunjava se božanskim znanjem, i nemoguće mu je da u plamenu Božjem misli o svome i o onome o čemu bi htio da misli. Tako je bogougodni Maksim Kavsokalivit govorio bogougodnom Grigoriju Sinajskom.[12] Naprotiv, prilikom demonskih javljanja čovjeku se uvijek daje sloboda da rasuđuje o pojavi, da je prihvati ili odbaci. To se iskazuje u demonskim pokušajima da obmanu svece Božje. Jednom prilikom, kad je Pahomije Veliki boravio u usamljenosti, izvan manastirskog žamora, ispred njega je stao đavao u velikoj svjetlosti i rekao: ''Raduj se, Pahomije! Ja sam Krist i došao sam kod tebe kao kod svog prijatelja!'' Svetac je, rasuđujući sam sa sobom, pomislio: ''Kristov dolazak čovjeku sjedinjen je s radošću kojoj je stran svaki strah. U tom trenutku iščezavaju sve čovjekove pomisli i um tada cijelo biva uperen u viđenje onoga što vidi. Ja sam, međutim, vidjevši ovoga što mi se predstavlja, ispunjen pomutnjom i strahom. To nije Krist, već sotona.'' Nakon ovog razmišljanja, bogougodni je odvažno rekao pojavi: ''Đavle, idi od mene! Proklet si i ti, i tvoje viđenje, i podmuklost tvojih lukavih zamisli.'' Đavao je bez oklijevanja otišao, ispunjavajući keliju neugodnim mirisom.[13]
Nemoguće je da čovjek, koji se još uvijek nalazi u oblasti tjelesnog mudrovanja i koji još nije zadobio duhovni uvid u palu čovječju prirodu, ne pridaje izvjesnu vrijednost svojim djelima i da sebi ne pripiše izvjesne zasluge, ma koliko da takav čovjek izgovara ponizne riječi i ma koliko da izgleda ponizan po svojoj vanjštini. Tjelesnom mudrovanju nije svojstvena istinska poniznost i za nju je ono nemoguće, poniznost je plod duhovnog znanja. Bogougodni Marko Podvižnik kaže: ''Oni, koji sebe ne smatraju dužnicima svake zapovijedi Kristove, poštuju zakon Božji tjelesno, odnosno ne razumiju ni što govore, ni što tvrde (1 Tim 1,7), zbog toga i misle da ga izvršavaju svojim djelima.''[14] Riječi sv. Oca otkrivaju da se onaj, koji sebi pripisuje neko dobro djelo, nalazi u stanju samoobmane. To stanje samoobmane služi kao osnova za demonsku obmanu jer pali anđeo nalazi utočište u lažnom, oholom shvaćanju kršćanina, i na to shvaćanje lako kalemi svoju obmanu. On posredstvom obmane podčinjava čovjeka svojoj vlasti i baca ga u takozvanu demonsku obmanu. Iz gore navedenih iskustava očigledno je da nijedan od obmanutih nije sebe smatrao nedostojnim viđenja anđela, odakle slijedi da je sebi pripisivao izvjesne zasluge. Tjelesni i duševni čovjek i nije u stanju da drukčije sudi o sebi. Zbog toga su sveti Oci uopćeno o svim onim nositeljima podviga, koji su nedovoljno obrazovani duševnim djelovanjem i ne osjenjeni milošću Božjom, rekli da je usamljenost za njih pogubna.
U vezi sa zatvornicima i usamljenošću, poučno je ponašanje bogougodnih Barsanufija Velikog i njegovog subrata Ivana Proroka, koji je s njim činio podvig u postu. Njih dvojica su i sami bili zatvornici u manastiru oca Serida. Sva braća tog manastira ili bar većina njih, rukovođeni su poukama tih velikih ugodnika Božjih, posve ispunjenih Duhom Svetim. Njihovim poukama rukovodio se i nadstojnik Serid, kojeg je Barsanufije Veliki nazivao sinom. Serid je i služio svetog starca, koji nije izlazio iz kelije i koji je primao samo Serida, tako da je njegovim posredovanjem davao pisane odgovore ostaloj braći. Budući rukovođeno poukama od Boga nadahnutih ljudi, manastirsko bratstvo je pokazivalo brz i obilan duhovni napredak. Neki od njih osposobili su se za zatvornički život na koji ih je prizvao Bog, providjevši njihove sposobnosti. Tako je Barsanufije Veliki predskazao Ivanu Mirosavskom da mu je od Boga predodređena usamljenost. Pripremivši tog monaha življenjem prema evanđeoskim zapovijedima usred manastirske zajednice, u vatri poslušnosti, u svoje vrijeme, od Boga naznačeno, uveo ga je u zatvorništvo.[15] Iz prepiske Barsanufija Velikog s Ivanom Mirosavskim vidi se da su Ivana i nakon stupanja u zatvorništvo spopadale strasne pomisli. Strasti su još više uznemiravale ostale monahe, kojima je bilo dopušteno zatvorništvo. Međutim, zatvorništvo im nije bilo zabranjeno. Naprotiv, bogougodnom ocu Doroteju, koji se odlikovao i duhovnom i svjetovnom mudrošću i sposobnošću da rukovodi druge monahe, koji je taj duhovni dar dokazao i na djelu, duhovni oci su zabranili zatvorništvo, bez obzira koliko da ga je on želio. ''Usamljenost daje čovjeku povod za ponositost, prije nego da zadobije sebe, odnosno prije nego da bude neporočan'', govorili su mu oni. Za istinsku usamljenost ima mjesta tek onda, kad je čovjek već ponio križ. Dakle, ako budeš sustradao s bližnjima dobit ćeš pomoć, a ako se pak uzdržiš od sustradavanja, u želji da se uzvisiš do onoga, što premašuje tvoju mjeru, znaj da ćeš izgubiti i ono što imaš. Ne odstupaj ni unutra ni napolje, već se pridržavaj sredine, razumijevajući što je volja Gospodinova jer su dani zli (Ef 5,19). Moje riječi znače sljedeće: ne usuđuj se na usamljenost i ne budi nemaran prema sebi kad se nalaziš usred briga, tu je srednji put, na kojem ne postoji opasnost od pada. U usamljenosti se treba imati poniznost i brižna budnost nad sobom, moraju se uzdržavati vlastite pomisli. Sve ovo nije ograničeno nekim određenim vremenom. Svatko je dužan da sa zahvalnošću trpi ono, što mu se uslijed okolnosti događa. Ukoliko čovjek više silazi u poniznost, utoliko više napreduje. Boravak u keliji ne čini te iskusnim, jer u njoj boraviš bez žalosti, očigledno, uslijed nedostizanja bitke s demonima, što onog koji je zatvoren u keliju dovodi do tako teške žalosti i borbe, kakva je sasvim nepoznata monahu u manastiru.[16] Posredstvom toga, što si prijevremeno ostavio sve brige, đavao ti ne priprema spokojstvo već pometnju, tako da će te primorati da na kraju kažeš: ''Bolje da se nisam ni rodio''.[17] Bogougodni Dorotej, kojeg je cijela ovozemaljska Crkva priznala za sveca, jedan od najboljih pisaca o podvigu monaha, boravio je među braćom u manastiru, a nakon smrti svojih svetih učitelja osnovao je svoj manastir i u njemu bio nadstojnik. Sveti Ivan Klimak ili Ljestvičar primjećuje da oni, koji su skloni ponositosti i ostalim duševnim strastima nikako ne bi trebalo da odaberu usamljenički život, već da bi trebalo da žive među bratstvom i da se spašavaju izvršavanjem zapovijedi,[18] jer je preblaženo svako življenje, bilo da je ono u pustinji ili među bratstvom, kad je suglasno s voljom Božjom i kad mu je cilj ugađanje Bogu.[19] Iz prijevremene usamljenosti klija demonska obmana ne samo ona očigledna, već i ona koja je izvana nevidljiva: misaona, moralna, koja je daleko opasnija od one prve, jer se vrlo teško liječi a često je i neizlječiva. Obmane te vrste, koje se zasnivaju na ponositosti, sveti Oci nazivaju mnijenjem.[20] Ona se sastoji u tome da nositelj podviga prihvaća lažne pojmove o duhovnim predmetima, kao i o samome sebi, i da ih smatra za istinite. Uslijed prirodnog suosjećanja i sudjelovanja uma srcu i srca umu, lažne pojmove i sagledavanja neizbježno prate zavodljivi i slatki osjećaji srca. Oni nisu ništa drugo već djelovanje istančanog sladostrašća i slavoljublja. Oni, koji su zaraženi tom obmanom, postaju propovjednici lažnog podvižničkog učenja, a ponekad i nosioci hereze ili krivovjerja za vječnu pogibelj kako svoju, tako i svojih bližnjih. Sveti Izak Sirijski u svojoj 55. pouci spominje kako je neki Malpas u usamljenosti vodio posve strogi podvižnički život, s ciljem da dostigne visok duhovni stupanj, ali da je pao u ponositost i očiglednu demonsku obmanu, postavši izumitelj i predvodnik hereze evktita. Kao obrazac podvižničke knjige, napisane u stanju obmane koja se naziva mnijenjem, može se navesti djelo Tome Kempenca pod nazivom ''Ugledanje na Isusa Krista''.
Ono odiše istančanim sladostrašćem i umišljenošću, što u ljudima oslijepljenim i posve ispunjenim strastima stvara osjećaj naslade, koji oni smatraju za kušanje božanske milosti. Nesretni i pomračeni, oni ne shvaćaju da su, omirisavši istančani miris strasti koje žive u njima, počeli njime da se naslađuju i da ga u svom sljepilu smatraju za miomiris milosti! Oni ne shvaćaju da su za duhovno naslađivanje sposobni samo sveci, da duhovnoj nasladi treba prethoditi pokajanje i očišćenje od strasti, da grešnik nije sposoban za duhovnu nasladu, da treba biti svjestan da je nedostojan ove naslade i odbaciti je ukoliko počne da mu pristupa, da je treba odbaciti kao nesvojstvenu sebi, kao očigledno i pogibeljno samoobmanjivanje, kao istančano kretanje slavoljublja, umišljenosti i sladostrašća. Slično Malpasu, u pustinjaštvu su najsnažniju demonsku obmanu dostigli i Franjo Asiški, i Ignjacio Lojola, i ostali nositelji podviga latinske crkve,[21] koji se u krilu latinske crkve smatraju za svece. ''Kad je Franjo uznijet na nebo'', pripovijeda pisac njegovog životopisa, ''Bog Otac je, vidjevši ga, na trenutak bio u nedoumici kome da dadne prednost, da li svom Sinu po prirodi ili svom sinu po milosti Franji.'' Što može biti strašnije i nakaznije od ove hule, i žalosnije od ove obmane!?
U naše vrijeme i u našoj domovini, pustinjaštvo u nenastanjenu pustinju može se smatrati potpuno nemogućim a zatvorništvo vrlo teškim, obzirom da su sada opasniji i ne prihvatljiviji nego u bilo koje drugo vrijeme. U tome bi trebalo vidjeti volju Božju i pokoriti joj se. Ako hoćeš da budeš Bogu ugodan usamljenik, zavoli šutnju i uloži svaki napor da se na nju privikneš. Ne dozvoli sebi da mudruješ ni u crkvi, ni u trpezariji, ni u keliji. Ne dopusti sebi da izlaziš iz manastira osim u slučaju krajnje potrebe, i samo za najkraće moguće vrijeme. Ne dozvoli sebi osobito blisko poznanstvo, niti u manastiru niti izvan njega. Ne dopusti sebi slobodno obraćanje niti pogibeljnu dokolicu, već se ponašaj kao pridošlica i stranac u manastiru, ali i u samom ovozemaljskom životu. Na taj način ćeš postati bogougodni usamljenik, pustinjak i zatvornik. Ako Bog vidi da si sposoban za pustinju ili za zatvor, onda će ti On, svojim neizrecivim sudovima, osigurati pustinjački i usamljenički život, kao što ga je osigurao i blaženom Serafinu Sarovskom, ili će ti omogućiti zatvor, kao što ga je omogućio blaženom Georgiju, zatvorniku Zadonskog manastira.

NAPOMENE:

1. Životopis bogougodnog Antonija Velikog, Četij Minej, 17. siječanj i Vitae rarum Patrologiae coursus completus, t. LXXIII.

2. Alfavitni Paterik.

3. Alfavitni Paterik i nezaboravne povijesti o podvižništvu svetih i blaženih otaca

4. Četij Minej, 1. travanj.

5. Ljestvica, 4. pouka, 120. glava, prema ruskom izdanju.

6. Vidi Ljestvicu, 27. pouku.

7. Prolog, za 9. dan siječnja.

8. Pečerski Paterik i Četij Minej za 31. siječanj.

9. 4. pouka, 12. glava.

10. U naše vrijeme, u Moskvi, u domu umobolnih, nalazio se sličan prorok, kod kojeg je pritjecalo mnoštvo radoznalaca. Taj prorok se zvao Ivan Jakovljevič. Žitelji Moskve posjetili su nekog monaha pustinjaka, i pred njim počeli da hvale svog proroka. Govorili su mu da su se u njegov dar vidovitosti uvjerili vlastitim iskustvom, da su ga pitali za svog rođaka koji se tada nalazio na prisilnom robijaškom radu u Nerčinskoj. Ivan Jakovljevič neko vrijeme nije odgovarao, i kad su ga počeli požurivati da odgovori, on je rekao: ''Je li Nerčinska daleko?'' ''Preko šest tisuća vrsta'', odgovorili su oni. ''Zar onda možeš brzo tamo da otrčiš'', prigovorio je on. Njegov odgovor sastojao se u tome, što im je rekao da su noge zatočenika oguljene do krvi. Nakon izvjesnog vremena, dobili su pismo od rođaka iz Nerčinske, u kojem im je on opisivao težinu svog položaja i spomenuo da su mu okovi do krvi ogulili noge. ''Zamislite kako je vidovit Ivan Jakovljevič'', s usklikom su Moskovljani završili svoje kazivanje. Monah im je odgovorio: ''Nema tu vidovitosti, i tu se očigledno radi o povezanosti s palim duhom. Duhu Svetom nije potrebno vrijeme. On bez oklijevanja priopćava i nebeske i zemaljske tajne. Ivan Jakovljevič je iz Moskve u Nerčinsk poslao palog demona koji se nalazio uz njega, i on je otud donio prazno i materijalno ili tjelesno svjedočenje, koje je zadovoljilo slavoljublje proroka i radoznalost tjelesnih ljudi koji su se kod njega raspitivali. Sveti Duh uvijek obznanjuje o nečemu duhovnom, za dušu spasonosno i suštinski potrebno, dok pali duh uvijek obznanjuje nešto tjelesno, obzirom da nakon svog pada gmiže po grešnim strastima i tjelesnošću.''  Kao primjer djelovanja i karaktera koji pripadaju svetoj i od Boga darovanoj vidovitosti, predstavit ćemo značajan događaj iz povijesti Crkve. Sveti Atanazije Veliki, nadbiskup aleksandrijski, pripovijedajući biskupu Amoniju o svojim stradanjima koja je uzrokovao car Julijan Otpadnik, kaže: ''U to vrijeme vidio sam velike ljude Božje, Teodora nadstojnika tavenisiotskih monaha, i Pamona, oca onih monaha koji su živjeli u okolini Antinoje. Namjeravajući da se sakrijem kod Teodora, popeo sam se u njegovu lađu, koja je bila zaklonjena sa svih strana. Da bi mi iskazao poštovanje, Pamon je putovao sa mnom. Vjetar nam nije pogodovao, i ja sam se molio tjeskobnog srca. Teodorovi monasi izašli su na obalu i vukli lađu. Vidjevši moju žalost, otac Pamon je počeo da me tješi. Ja sam mu odgovorio: ''Vjeruj da u vrijeme mira moje srce nema toliko hrabrosti koliko u vrijeme progona jer se, stradajući za Krista i ukrjepljujući se Njegovom milošću, nadam da ću time od Njega dobiti veću milost, makar me i ubili.'' Nisam još ni izgovorio te riječi, a Teodor je pogledao oca Pamona i nasmiješio se, a otac Pamon mu je uzvratio pogled i također se nasmiješio. Ja sam ih upitao: ''Zašto se smijete mojim riječima? Optužujete li me za plašljivost?'' Obrativši se Pamonu, Teodor je rekao: ''Reci patrijarhu što je uzrok našem smijehu.'' Međutim, Pamon je odgovorio: ''Na tebi je da to učiniš.'' Teodor je onda rekao da je toga časa u Perziji ubijen Julijan, kao što je Bog i predskazao o njemu jer nadmen i nepravedan čovjek i oholica ništavno okončava (Av 2,5 prema crkveno-slovenskom prijevodu). Kršćanima će ustati kralj, nadmoćan čovjek ali krotkog duha. Zbog toga ne zalazi dublje u Tivaidu, ne napreži se, već potajno pođi u susret novom kralju. Vidjet ćeš se s njim na putu i on će te vrlo blagonaklono primiti. Vratit ćeš se svojoj crkvi, a njega će Bog uskoro uzeti iz ovog života. Sve se upravo tako i dogodilo.'' (vidi Sancti Athanasii opera omnia, tom. 2, pag. 979982)

11. Monah Joanikije je bio Teodorov rođak. Nakon Teodorove smrti nije prestao da kontaktira s Leonidom, da bi kasnije, radi suživota s njim, prešao u Optinu.

12. Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

13. Četij Minej, 15. svibanj.

14. Pouka o duhovnom zakonu, 34. glava.

15. Odgovori, 1-54.

16. Vidi životopis bogougonih Antonija Velikog, Onufrija Velikog i drugih pustinjaka i zatvornika.

17. Odgovori 312, 313.

18. Pouka 8, gl. 10,18, 21,25; pouka 27, gl. 13,36.

19. 88 glava bogougodnog Simeona Novog Bogoslova, Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

20. Glave 128, 131, 132. Sv. Grigorija Sinaita, Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

21. Nakon otpadanja Zapadne od Istočne Crkve.

GLAVA DVANAESTA

O življenju u poslušnosti starcu

Ono, što je rečeno o pustinjaštvu i zatvorništvu, treba se reći i o poslušnosti starcima, i to u onom obliku u kakvom je ono zaživjelo u drevnom monaštvu. Bogougodni Ivan Kasijan kaže da egipatski Oci, među kojima je monaštvo osobito procvjetalo i donosilo zadivljujuće duhovne plodove, tvrde: ''Da je mudrima svojstveno da upravljaju i da budu upravljani, i označavaju da je to najveći dar i milost Svetog Duha.''[1] Nužan uvjet takve podčinjenosti je duhovni učitelj, koji bi voljom Svetoga Duha umrtvio palu volju onoga koji mu se podčinio u Gospodinu, i koji bi u toj paloj volji umrtvio i sve njegove strasti. Čovjekova pala i iskvarena volja sadrži u sebi težnju k svim strastima. Očigledno da se umrtvljenje pale volje, koje se tako veličanstveno i pobjedonosno izvršava voljom Duha Božjeg, ne može izvršavati palom voljom učitelja, kad i sam učitelj još uvijek robuje strastima. ''Ako hoćeš da se odrekneš svijeta'', govorio je sv. Simeon Novi Teolog u svoje vrijeme braći monasima, ''i da se naučiš evanđeoskom životu, onda se ne prepuštaj neiskusnom i učitelju koji je pun strasti da se, umjesto evanđeoskom, ne bi naučio đavlovu življenju, jer kod blagih učitelja i učiteljstvo je blago, dok je kod zlih zlo. Iz zlog sjemena nužno niču i zli plodovi. Varalica je svaki onaj, koji ne vidi a obećava da će poučavati druge, i one koji ga slijede zbacit će u jamu pogibelji, prema riječi Gospodinovoj: Slijepi slijepoga ako vodi, oba će u jamu pasti'' (Mt 15,14).[2] U drugoj prilici, ovaj veliki ugodnik Božji savjetuje monahu da postupi prema uputi duhovnog oca i dodaje: ''Neka tako postupi jedino u onom slučaju kad zna da je njegov duhovni otac pričesnik Duha Svetoga i da mu neće govoriti ono, što je protivno volji Božjoj već da će po svom daru i po mjeri podčinjenoga govoriti ono što je ugodno Bogu i korisno za dušu, kako se ne bi pokazao kao pokoran čovjeku a ne Bogu''[3]. U tom smislu zavjetuje i apostol Pavao: Ne budite robovi ljudima (1 Kor 7,23). On zapovijeda da se čak i samo služenje slugu gospodarima izvršava duhovno, a ne po ugledu na ugodnike čovjeku, već po ugledu na sluge Kristove, tvoreći volju Božju pod vidom izvanjskog služenja ljudima (vidi Ef 6.6). Zar ja sad nastojim da ljude pridobijem ili Boga? Ili tražim ljudima da ugađam? Jer kad bih još ljudima ugađao, ne bih bio sluga Kristov, kaže apostol Pavao (Gal 1,10). Ne znate li da kome dajete sebe za sluge u poslušnost čovjeku tjelesnog mudrovanja ili Bogu sluge ste onoga koga slušate, ili grijeha i tjelesnog mudrovanja za smrt, ili poslušnosti za pravednost Božju i za spasenje (vidi Rim 6,16). Poslušnost suobliči pokornoga liku onoga kojemu se on pokorava: I upaljivaše se stoka gledajući u prutove (Post 30,39), kaže Pismo. Oni starci, koji prihvaćaju ulogu, upotrijebimo tu neugodnu riječ, koja pripada neznabožačkom svijetu, da bi točnije objasnili djelo, koje po svojoj suštini nije ništa drugo do za dušu pogubna gluma i najtužnija komedija, oni starci, dakle, koji prihvaćaju ulogu drevnih svetih staraca, nemajući njihove duhovne darove, neka znaju da su i sama njihova namjera, sama misao i njihov pojam o velikom monaškom djelovanju, odnosno poslušnosti posve lažni, da su sam način njihovog razmišljanja, njihovo razumijevanje i znanje samoobmana i demonska obmana, i ona nužno mora donijeti odgovarajući plod i u onima koje oni poučavaju. Njihovo nepravilno i nepotpuno usmjerenje može samo tokom nekog vremena ostati neprimijećeno od strane neiskusnog početnika kojeg rukovode, ukoliko je taj početnik bar malo pronicljiv i ukoliko se bavi svetim čitanjem s neposrednom namjerom da se spasi. Neizbježno je da se takvo usmjerenje u svoje vrijeme razotkrije i da posluži kao povod za neugodno razdvajanje, za najneugodniji odnos starca i učenika, za duševno rastrojstvo i jednog i drugog. Strašno je kad netko uslijed uznositosti i samovolje prihvati na sebe obavezu koja se može ispuniti samo na zapovijed Svetoga Duha i djelovanjem Duha. Strašno je misliti o sebi kao o posudi Svetoga Duha, obzirom da općenje sa sotonom još nije prekinuto i da posuda ne prestaje da se skrnavi sotonskim djelovanjem. Užasno je takvo licemjerje i pretvaranje! Ono je pogubno i za samog čovjeka i za bližnjeg, a pred Bogom je prijestupničko i bogohulno. Uzalud će nam ukazivati na bogougodnog Zaharija koji je, budući poslušnik neiskusnog starca Kariona, svog oca po tijelu, dostigao monašku savršenost,[4] ili na primjer bogougodnog Akakija, on se spasio živeći kod surovog starca, koji je nečovječnim udarcima svog učenika prije vremena otjerao u grob.[5] I jedan i drugi nalazili su se u poslušnosti kod nesavršenih staraca, ali su se rukovodili savjetima duhovnih Otaca i poučnim primjerima, kojih je u izobilju bilo pred njihovim očima, jedino su iz tog razloga mogli da žive u izvanjskoj poslušnosti svojim starcima. Ti slučajevi su izvan uobičajenog poretka i pravila. ''Način djelovanja nauma Božjeg u potpunosti se razlikuje od općeg čovječjeg poretka. Ti se pridržavaj općeg poretka'', rekao je bogougodni Izak Sirijski.[6] Netko će prigovoriti da vjera poslušnika može da zamijeni nesavršenost starca. To nije istina jer vjera u istinu spašava, dok, prema riječima apostola Pavla svaka vjera u laž i demonsku obmanu pogubljuje. Ne primiše ljubav istine da bi se spasili, kaže on o onima koji svojevoljno propadaju. I zato će im Bog poslati (dopustiti) silu obmane, da vjeruju laži; da budu osuđeni svi koji ne vjerovaše istini nego zavolješe nepravdu (2 Sol 2,10-12). Po vjeri vašoj neka vam bude (Mt 9,29) rekao je Gospodin, dvojici slijepih i iscijelio ih od sljepila jer laž i licemjerje nemaju pravo da ponavljaju riječi same Istine kako bi opravdali svoje prijestupničko ponašanje, kojim pogubljuju svoje bližnje. Bilo je slučajeva, ali vrlo, vrlo rijetkih, kad je po osobitom nadzoru Božjem vjera djelovala kroz grješnike, spašavajući i same te grješnike. U Egiptu se dogodilo da je razbojnički starješina Flavijan, namjeravajući da opljačka neki ženski manastir, obukao monaško odijelo i došao u taj manastir. Monahinje su ga primile kao jednog od svetih otaca. Uvele su ga u crkvu i zatražile da se za njih pomoli Bogu, što je on, na svoje čuđenje i protivno svojoj volji, i učinio. Nakon toga predloženo mu je da objeduje. Po okončanju objeda, monahinje su mu oprale noge. Jedna od manastirskih sestara bila je slijepa i gluha. Monahinje su je dovele i napojile vodom u kojoj su oprale noge ovog putnika. Bolesnica se istog časa izliječila. Oglasivši tvoreno čudo, monahinje su proslavile Boga i sveti život stranog monaha. Milost Božja spustila se na razbojničkog starješinu. On se obratio i od razbojničkog starješine postao monah čudotvorac.[7] U životopisu sv. Teodora, biskupa Edese, čitamo da se bludnica, budući primorana od strane očajne Aderove supruge, pomolila Bogu za njenog umrlog sina, i dječak je na molitvu bludnice uskrsnuo. Zastrašena onim što se nad njom izvršilo, bludnica je bez oklijevanja napustila grješan život, stupila u manastir i životom u podvigu dostigla svetost.[8] Takvi događaji su izuzeci. Promatrajući ih, pravilno ćemo postupiti ukoliko se budemo divili nadzoru i nepojmljivim sudovima Božjim, ukrjepljujući se u vjeri i nadi. Međutim, postupit ćemo vrlo nepravilno ukoliko takve događaje budemo prihvatili kao obrazac za nasljedovanje. Kao rukovoditelja za naše ponašanje sam Bog nam je dao Zakon Božji, odnosno Sveto Pismo i spise svetih Otaca. Apostol Pavao posve odlučno kaže: Zapovijedamo vam pak, braćo, u ime Gospodina našeg Isusa Krista, da se klonite od svakoga brata koji živi neuredno, a ne po predaji koju primiše od nas (2 Sol 2,6). Predajom se ovdje naziva moralna predaja Crkve. Ona je izložena u Svetom Pismu i u spisima svetih Otaca. Bogougodni Pimen Veliki je zapovjedio da se bez oklijevanja rastanemo od starca čije je ponašanje pogubno za dušu[9], očigledno zato što takav starac narušava moralnu predaju Crkve. Druga je stvar kad nema duševne štete i kad nas samo zbunjuju pomisli. Zbunjujuće pomisli su očigledno demonske i njima se ne bi trebalo pokoriti, obzirom da djeluju upravo tamo gdje zadobivamo duševnu korist koju bi oni, opet, htjeli da nam opljačkaju. Monaška poslušnost, u onom obliku i karakteru u kojem se sprovodila među drevnim monaštvom, predstavlja uzvišeno duhovnu tajnu. Nama je postalo nemoguće da je dostignemo i da je u potpunosti nasljedujemo, nama je moguće jedino da je pobožno i razborito ispitamo, i moguće nam je da usvojimo njen duh. Čitajući iskustva i pravila djelovanja drevnih svetih Otaca, o njihovoj poslušnosti koja je podjednako uzvišena i u rukovoditeljima i u rukovođenima, stupit ćemo na put pravilnog rasuđivanja i za dušu spasonosne razboritosti i uvidjet ćemo da je u suvremeno doba došlo do općeg nazadovanja kršćanstva. Postat ćemo svjesni da mi nismo u stanju da naslijedimo djelovanje svetih Otaca u njegovoj punoći i u svom njegovom obilju. I to je velika milost Božja prema nama, i to je za nas velika sreća, jer nam je omogućeno da se hranimo mrvicama koje padaju s duhovne trpeze svetih Otaca. Te mrvice nisu najpotpunija hrana ali su u stanju da, bez osjećaja tjeskobe i gladi, sačuvaju od duševne smrti.

NAPOMENE:

1. Bogougodni Kasijan, O manastirskom ustavu, knj. 2, gl. 3.

2. Bogougodni Simeon Novi Teolog, gl. 32 i 34, Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

3. 8. pouka

4. Alfavitni Paterik i Nezaboravna kazivanja …

5. Sv. Ivan Ljestvičar, Ljestvica, 4. pouka.

6. 1. pouka.

7. Alfavitni Paterik, pouka F.

8. Četij Minej, za dan 09. srpnja.

9. Alfavitni Paterik.

GLAVA TRINAESTA

O življenju po savjetu

U prethodnom poglavlju, mrvicama je nazvan duhovni život koji je, prema naumu Božjem, dodijeljen našem vremenu. On se sastoji u tome da se u dijelu spasenja rukovodimo Svetim Pismom i spisima svetih Otaca, uz savjete i pouke koje ćemo preuzeti od suvremenih otaca i braće. To je u pravom smislu poslušnost drevnih monaha, ali u drukčijem vidu, prilagođenom našoj, prvenstveno duševnoj slabosti. Drevnim poslušnicima su njihovi duhovni učitelji bez oklijevanja i neposredno obznanjivali volju Božju, a sadašnji monasi su prisiljeni da volju Božju pronalaze u Pismu, zbog čega su često i trajno izloženi nedoumicama i greškama. Uslijed svojstva djelovanja, napredak je tada bio brz, a on je sada spor, i to opet uslijed svojstva djelovanja. Takva je volja Boga našega za nas, mi smo dužni da mu se pokorimo, i da pred Njim zahvalno pokažemo strahopoštovanje. Naše suvremeno monaško življenje prema Pismu i prema savjetima svetih Otaca i braće posvećeno je primjerom glave monaštva, bogougodnog Antonija Velikog. On nije bio poslušnik starca, već je kao početnik živio izdvojeno, prihvaćajući pouke Pisma i razna iskustva otaca i braće: od jednoga se naučio uzdržavanju, od drugoga krotkosti, trpljenju i poniznosti, od trećeg strogoj budnosti nad sobom i usamljenosti, trudeći se da usvoji krepost svakog kreposnog monaha i svima, po mogućnosti, pokazujući poslušnost, pred svima se ponižavajući i stalno se moleći Bogu.[1] I ti, monaše početniče, postupaj na taj način! Nadstojniku i ostalom manastirskom starješinstvu ukaži ne licemjernu i ne čovjeko-ugađajuću poslušnost, poslušnost kojoj će biti strani dodvoravanje i laskanje, poslušnost Boga radi. Budi poslušan svim ocima i braći u njihovim zapovijedima koja se ne protive zakonu Božjem, manastirskom ustavu i poretku i odlukama manastirskog starješinstva. Nipošto nemoj biti poslušan na zlo, čak i ako bi se dogodilo da zbog svoga ne čovjeko-ugađanja i čvrstine pretrpiš i neku žalost. Savjetuj se s kreposnim i razboritim ocima i braćom, ali njihove savjete prihvaćaj s krajnjom opreznošću i obazrivošću. Neka te savjet ne privuče zbog njegovog prvobitnog djelovanja na tebe! Uslijed tvoje ostrašćenosti i sljepila, tebi se može dopasti ostrašćen i štetan savjet i to samo uslijed tvog neznanja i tvoga neiskustva ili pak uslijed toga što on ugađa nekoj skrivenoj i tebi nepoznatoj strasti, koja živi u tebi. S plačem i uzdisajima iz srca preklinji Boga da ti ne dopusti da odstupiš od Njegove svete volje da bi slijedio palu čovječju volju, tvoju ili volju tvog bližnjeg, tvoga savjetnika. Savjetuj se s Evanđeljem kako u pogledu svojih tako i u pogledu pomisli svog bližnjeg i njegovih savjeta. Slavoljublje i uznositost vole da uče i da poučavaju. Oni se ne brinu o vrijednosti svog savjeta! Oni i ne pomišljaju na to da bližnjemu mogu zadati neizlječivu ranu svojim neumjesnim savjetom, koji neiskusni početnik prihvaća s nesmotrenim povjerenjem, s tjelesnim i krvnim rasplamsavanjem! Njima je potreban uspjeh, bez obzira kakva su svojstva tog uspjeha, bez obzira kakvo da je njegovo načelo! Njima je potrebno da na početnika ostave utisak i da ga u moralnom pogledu podčine sebi! Njima je potrebna ljudska pohvala! Njima je potrebno da se pročuju kao sveti, razboriti i vidoviti starci i učitelji! Njima je potrebno da pothranjuju svoje nezasitno slavoljublje i svoju oholost. Uvijek je bila pravedna molitva proroka, a posebno je ona pravedna sada: Spasi me, Gospodine, jer nesta bogougodnoga; jer se umanjiše istine od sinova ljudskih. Laži govoraše svaki susjedu svome; usta dvolična u srcu, a u srcu govoraše zlo (Ps 11,23). Protiv takve sklonosti trebaju se poduzeti mjere predostrožnosti. Sveti Simeon Novi Teolog kaže: ''Izučavaj božansko Pismo i spise svetih Otaca, posebno one djelatne, kako bi s njihovim učenjem usporedio ponašanje i učenje svog učitelja i starca, da bi ih (to učenje i ponašanje) vidio kao u ogledalu, i razumio, da bi ono što je suglasno s Pismom prihvatio i zadržao u mislima, a ono, što je lažno i posve loše, prepoznao i odbacio, da ne bi bio obmanut. Znaj da se u naše vrijeme pojavilo puno varalica i lažnih učitelja.''[2] Bogougodni Simeon živio je u 10. stoljeću po rođenju Kristovom, devet stoljeća prije našeg vremena, eto kad se još razlijegao glas pravednika svete Crkve Kristove o nedostatku istinitih, duhovnih rukovoditelja i o mnoštvu lažnih učitelja! Tokom vremena, sve se više i više oskudijevalo u zadovoljavajućim učiteljima monaštva, tada su sveti Oci sve više i više počeli da predlažu rukovođenje Svetim Pismom i spisima svetih Otaca. Pozivajući se na svete Oce koji su pisali prije njega, bogougodni Nil Sorski kaže: ''Veliki je podvig, govorili su oni, pronaći neobmanutog učitelja ovog čudesnog djelovanja (istinske monaške, srčane i umne molitve). Oni su neobmanutim nazivali onoga čije je djelovanje i mudrovanje posvjedočeno Svetim Pismom i onoga tko je stekao duhovno rasuđivanje. Sveti Oci su rekli i to, da je i tada bilo teško pronaći neobmanutog učitelja tih stvari, a sada pak, kad je zavladala krajnja oskudica u njima, treba se tragati s najvećom brižnošću. Ako se takav ne nađe, sveti Oci su zapovjedili da se uči iz Svetog Pisma, slušajući samog Gospodina koji kaže: Istražujte Pisma, i u njima ćete pronaći život vječni (Iv 5,39) i Što se ranije napisa, u Svetim Pismima, za našu se pouku napisa'' (Rim 15,4).[3] Bogougodni Nil živio je u 15. stoljeću. On je nedaleko od Bjela-Ozera osnovao skit, gdje se u dubokoj usamljenosti bavio molitvom. Starcima najnovijih vremena koristit će da oslušnu s kakvom se poniznošću i samoodricanjem bogougodni Nil izjašnjava o poukama koje je predavao braći. ''Nitko ne bi smio da uslijed svog nemara zataji riječi Božje, već neka ispovijedi svoju slabost i neka, usporedo s tim, ne sakriva istine Božje, da ne bi bili krivi za prijestup zapovijedi Božje. Nećemo tajiti riječ Božju već ćemo je objavljivati. Božanska Pisma i spisi svetih Otaca su mnogobrojni kao morski pijesak, a marljivo ih izučavajući, predavat ćemo ih onima koji nam pristupe i kojima su nužni, kojima su potrebni i koji ih traže. Pravilnije rečeno, ne predajemo ih mi, jer smo toga nedostojni, već ih predaju blaženi sveti Oci iz božanskog Pisma.''[4] Eto izvanrednog obrasca za suvremeno poučavanje! On je savršeno za dušu koristan i za učitelja i za učenika, on je pravilno izražavanje umjerenog napretka, on je sjedinjen s odbacivanjem uznositosti, bezumne prenagljenosti i drskosti, u koje padaju oni što samo izvana nasljeduju Barsanufija Velikog i ostale oce čudotvorce, nemajući milost svetih Otaca. To, što je u svetim Ocima bilo izraz obilnog obitavanja Duha Svetoga u njima, to u nerazumnim i licemjernim nasljednicima služi kao izraz obilnog neznanja, samoobmane, oholosti i drskosti. Ljubljeni oci! Riječ Božju izgovarat ćemo pred našom braćom s najvećom mogućom poniznošću i bogobojažljivošću, budući svjesni da smo nedostojni ovog služenja i čuvajući se slavoljublja, koje silno zbunjuje ostrašćene ljude kad oni poučavaju bratstvo. Sjetite se da ćemo morati da damo odgovor za svaku ispraznu riječ (Mt 12,36), i da će utoliko biti teži odgovor za riječ Božju izgovorenu sa slavoljubljem i slavoljubljem potsticanu. Uništit će Gospodin sva usta lukava i jezik velerječivi, one koji rekoše: Jezik naš veličat ćemo, usta su naša u nas; tko nam je Gospodar? (Ps 6,45) Gospodin će istrijebiti one koji traže svoju a ne slavu Božju. Uplašimo se prijetnje Gospodinove! Riječ pouke izgovarat ćemo tek na zahtjev suštinske potrebe, ne kao učitelji već kao oni kojima je potrebna pouka i koji nastoje da postanu pričesnici pouke što ju je Bog predao u svojoj sve-svetoj Riječi. Svaki kao što je primio milosni dar, njime služite jedni drugima, kao dobri upravitelji raznovrsne milosti Božje. Ako netko govori, neka govori Božjim a ne kao svoje vlastite riječi; ako neko služi, neka služi kao po moći koju Bog daje, a ne kao po svojoj vlastitoj, da se u svemu slavi Bog kroz Isusa Krista (1 Pt 4,10-11). Onaj koji djeluje iz sebe djeluje za slavoljublje, prinoseći i sebe i one što ga slušaju na žrtvu sotoni, onaj pak koji djeluje iz Gospodina djeluje u slavu Gospodinovu i tvori svoje spasenje, spašavajući Gospodinom, jedinim Spasiteljem ljudi, i svoje bližnje. Strahovat ćemo da početniku ne damo neku nepromišljenu pouku, neutemeljenu na riječi Božjoj i na duhovnom razumijevanju riječi Božje. Bolje je biti svjestan svog neznanja nego izreći za dušu pogubno znanje. Sačuvajmo se od velike nesreće da lakovjernog početnika od sluge Božjeg pretvorimo u slugu čovječjeg (vidi 1 Kor 7,23), privlačeći ga da umjesto svete volje Božje tvori palu čovječju volju.[5] Skroman odnos savjetnika prema poučavanom je nešto sasvim drukčije od odnosa starca prema bespogovornom poslušniku, slugi u Gospodinu. Savjet u sebi ne sadrži uvjet da se bespogovorno izvrši, on može biti izvršen ili neizvršen. Savjetnik nema nikakvu odgovornost za svoj savjet, ako ga je dao sa strahom Božjim i poniznim umom, i to ne samovoljno već budući upitan i zamoljen. Također ni onaj, koji je savjet dobio, ne biva njime svezan, hoće li dobiveni savjet izvršiti ili ne, prepušta se njegovoj slobodnoj volji i rasuđivanju. Očigledno da je put savjeta i posredovanja Svetom Pismu prilagođen našem slabom vremenu. Primijetimo da sveti Oci zabranjuju da se bližnji savjetuje na osnovu vlastite pobude i prije nego što to sam bližnji zatraži. Samovoljno savjetovanje je znak da čovjek sebi pripisuje znanje i duhovna dostojanstva, što sadrži očiglednu oholost i samoobmanu.[6] To se ne odnosi na nadstojnike i starješine, koji su dužni da u svako vrijeme i kad god se za tim ukaže potreba, poučavaju povjereno im bratstvo, ne čekajući da se to od njih zatraži. Međutim, prilikom posjeta drugim manastirima, i oni su dužni da se rukovode savjetom bogougodnog Makarija Aleksandrijskog bogougodnom Pahomiju Velikom. Pahomije je upitao Makarija za poučavanje braće i za sud nad njima. Otac Makarije je odgovorio: ''Poučavaj svoje podčinjene i njima sudi, ali nikome od stranaca.''[7] Tog pravila su se pridržavali, kao što ga se i danas pridržavaju, svi nadstojnici koji žele da ugode Bogu.

NAPOMENE:

1. Četij Minej, za dan 17. siječnja.

2. Glava 33, Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

3. Predgovor Ustavu ili Predaji.

4. Predaja bogougodnog Nila Sorskog. Neće biti suvišno da ovdje primijetimo da se bogougodni Nil Sorski, iako je imao milost Božju, nije usuđivao da svojevoljno tumači Sveto Pismo već je slijedio objašnjenja koja su dali sv. Oci. Put poniznosti je jedini istinski put k spasenju.

5. Ovdje se ne govori o izvanjskoj manastirskoj poslušnosti, niti o manastirskim poslovima i zanimanjima koje je odredilo manastirsko starješinstvo, već o moralnoj i tajnoj poslušnosti koju se izvršava u duši.

6. To je mišljenje svetog mučenika Petra, mitropolita Damaska, kao i drugih Otaca. Dobrotoljublje, 3. tom, u ruskom izdanju.

7. Alfavitni Paterik i Nezaboravna kazivanja ... , o ocu Makariju Gradskom, gl. 2.

GLAVA ČETRNAESTA

Cilj monaškog života sastoji se u izučavanju volje Božje, u njenom prihvaćanju i u pokornosti ovoj volji

Bit ili suština monaškog života sastoji se u tome da izliječimo svoju iskvarenu volju, da je sjedinimo s voljom Božjom i da se posvetimo tim sjedinjenjem. Naša volja, u stanju pada, protivna je volji Božjoj a uslijed svog sljepila i obzirom da je u stanju neprijateljstva prema Bogu, ona se stalno trudi da se suprotstavi volji Božjoj. Kad svi njeni napori ostanu uzaludni, ona čovjeka dovodi do razdražljivosti, negodovanja, pometnje, ogorčenosti, duhovne tromosti ili lijenosti, mrmljanja, hule i očajanja. U odricanju od svoje volje radi nasljeđivanja volje Božje sadrži se odricanje od samoga sebe, koje je zapovjedio Spasitelj i koje predstavlja nužan uvjet spasenja i kršćanske savršenosti, toliko nužan da je bez udovoljavanja ovom uvjetu nemoguće spasenje, a utoliko prije je nemoguće kršćanska savršenost. Život je u volji Njegovoj, rekao je prorok (Ps 29,6).

Da se izvrši volja Božja, potrebno je da se ona poznaje. Odbacivanje vlastite povrijeđene volje i njeno izlječenje voljom Božjom moguće je isključivo uz to znanje. Volja Božja je božanska tajna. Što je u Bogu nitko ne zna osim Duha Božjega, kaže apostol Pavao (1 Kor 2,11). Prema tome, ljudsko dobivanje znanja volje Božje može se izvršiti samo posredstvom božanskog otkrivenja. Nauči me tvoriti volju tvoju, molio se nadahnuti David (Ps 142,10). Otvori oči moje, i shvatit ću čudesa tvoja iz zakona tvoga (Ps 118,18). Ne skrij od mene zapovijedi tvoje (Ps 118,19). Volja Božja otkrivena je ljudima u zakonu Božjem, a njega nam je prvenstveno i s osobitom točnošću i iscrpnošću objavio utjelovljeni Sin Božji. Obzirom da premašuje poimanje, ona se prihvaća vjerom. Sišao sam s nebesa ne da tvorim volju svoju, nego volju Oca, koji me posla …, da sve što mi je dao ništa od toga ne izgubim, već da to uskrsnem u posljednji dan. A, ovo je volja Oca koji me posla, da svaki koji vidi Sina i vjeruje u njega ima život vječni; i ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan, rekao je Spasitelj (Iv 6,38-40). Ja ne govorih sam od sebe, već Otac moj koji me posla, On mi dade zapovijed što da kažem i što da govorim. I znam da je zapovijed njegova život vječni (Iv 12,49-50). Izučavanje volje Božje je trud ispunjen radošću, ispunjen duhovnom utjehom i, istovremeno, trud koji je povezan s velikim patnjama, nedaćama, iskušenjima, sa samoodricanjem, umrtvljenjem pale prirode, sa spasonosnim ''gubitkom'' duše. Taj trud je povezan s raspećem starog čovjeka (vidi Gal 5,24,i Kol 3,9-10). Taj trud zahtjeva da se odbaci, pogazi i poništi tjelesno mudrovanje: Preobražavajte se obnovljenjem uma svoga, da iskustvom spoznate što je dobra i ugodna i savršena volja Božja, kaže apostol Pavao (Rim 12,2). Sin Božji je s tolikom određenošću otkrio ljudima volju Božju i to otkrivanje volje Božje spojio s takvim suštinskim posljedicama da ga Sveto Pismo imenuje kao onoga koji ispovijeda Boga (vidi Iv 1,18), kao onoga, koji ju je otkrio u onoj punoći koju čovječanstvo može da primi, i to ne da je primi samo po sebi već prevelikim djelovanjem božanske milosti. Takvo značenje imaju i riječi Gospodinove: Objavih ime tvoje ljudima … (Iv 17,6), Ja im objavih ime tvoje i objavit ću: da ljubav kojom me ljubiš u njima bude, i ja u njima (Iv 17,26).[1] Objavljivanje imena onoga, koji je iznad svakog imena znači savršeno znanje onoga, koji je iznad svake spoznaje. Najviša spoznaja, do koje dolazi uslijed čovjekovog osviještenja božanskom voljom, uvodi u božansku ljubav, u sjedinjenje čovjeka s Bogom.

Neke od evanđeoskih zapovijedi poučavaju nas da djelujemo bogougodno, a neke da se bogougodno ponašamo prilikom tuđeg djelovanja na nas. Učenje ovog drugog teže je od prvog, međutim, i ovo prvo prihvaća se na zadovoljavajući način kad duša izuči i usvoji drugo. Potrebno je uvjeriti sebe da Bog upravlja sudbinom svijeta i sudbinom svakog čovjeka. Životna iskustva neće oklijevati da potvrde i utvrde ovo evanđeosko učenje. Posljedica prihvaćanja tog učenja s vjerom je ponizna pokornost Bogu, povlačenje pometnje, duševni mir, sila odvažnosti. Onaj, tko na taj način prihvati evanđeosko učenje, uzet će štit vjere, o koji će moći pogasiti sve vatrene strijele nečastivog (Ef 6,16). Za razliku od dogmatske, sveti Oci takvu vjeru nazivaju djelatnom.[2] Ona se u čovjeku pojavljuje uslijed izvršavanja evanđeoskih zapovijedi, narasta po mjeri njihovog izvršavanja a vene i nestaje po mjeri njihovog zapostavljanja. Nakon osjenjivanja milošću, ona se u svoje vrijeme preobražava u živu vjeru i ispunjava kršćanina duhovnom silom kojom sveci Božji pobijediše kraljevstva, činiše pravdu, dobiše obećanja, zatvoriše usta lavovima, ugasiše silu vatrenu, utekoše od oštrica mača, od nemoćnih postadoše jaki, bijahu silni u ratu, poraziše vojske tuđinske (Heb 11,33-34). Nužno je strahopoštovanje pred, za nas nepojmljivim, promišljanjima i dopuštenjima Božjim, kako pojedinačnim tako i zajedničkim, kako u građanskim, tako i u moralnim i duhovnim. Ponizite se, dakle, pod moćnu ruku Božju, da vas uzvisi kad dođe vrijeme. Sve svoje brige položite na njega jer se on stara za vas, savjetuje apostol Petar (1 Pt 5,6-7). Ponižavati se treba na osnovu onog prvenstvenog obrasca kakav nam je Sveto Pismo pokazalo u molitvi trojice svetih mladića, koji su zbog vjernosti svom Bogu u Babilonu bili izloženi teškom iskušenju a sva dopuštenja Božja prihvatili kao posljedice pravednog suda Božjeg (vidi Dan 3). Potrebno je da dođu sablazni, rekao je Gospodin (Mt 18,7). Predviđajući strašne nesreće koje će se dogoditi onima koji vjeruju u Njega i čitavom čovječanstvu, On je rekao: Gledajte da se ne uplašite; jer treba sve to da se zbude (Mt 24,6). Ako je tako, mi onda nemamo ni prava ni mogućnosti da kažemo ili pomislimo nešto protivno odluci koju je izgovorio sve-blagi, premudri i svemogući Bog. Predavat će vas i roditelji, i braća, i rođaci, i prijatelji, i pobit će neke od vas. I svi će vas zamrziti zbog imena mojega (Lk 21,16-17). Ali dolazi čas kad će svaki tko vas ubije misliti da Bogu službu prinosi … U svijetu ćete imati žalost; ali ne bojte se, ja sam pobijedio svijet (Iv 16,2,33). Prikazavši i predvidjevši položaj istinskih kršćana u vrijeme njihovog zemaljskog života, položaj koji im je naznačio Bog, Gospodin je dodao: Ni dlaka s glave vaše neće propasti (Lk 21,18). To znači: Bog će budno promišljati o vama, On će budno bdjeti nad vama i držati vas u svojoj svemoćnoj desnici. I zato, bez obzira kakva žalost da vam se dogodi, neće se dogoditi drukčije nego po Njegovom dopuštenju, po Njegovoj sve-svetoj volji, a radi vašeg spasenja. Poučavanje učenika u pogledu iskušenja zemaljskog života koja im se moraju dogoditi Gospodin je završio odlučnom i određenom zapoviješću: Trpljenjem svojim spašavajte duše svoje (Lk 21,19). Pred vladarima svijeta priznajte i ispovjedite Boga: sa strahopoštovanjem i samoodricanjem pokorite se i predajte volji Njegovoj, a iz te svijesti, iz te pokornosti, u vašim dušama će iznići sveto trpljenje. Ono će se duši otkriti onim mirom, koji će se ono donijeti u dušu. U ustima će zamrijeti svaka riječ protivna promišljanjima Božjim, zanijemit će svaka misao pred veličinom volje Njegove, kao što je o sebi i svojim sutrudbenicima rekao sveti evanđelista Luka: Umirismo se rekavši: volja Gospodinova neka bude (Dj 21,14). Trebalo bi reći da svaka pomisao, koja se javi kao proturječje i protivljenje promišljanjima Božjim, potiče od sotone i predstavlja njegov porod. Takva pomisao se, kao Bogu protivna, treba odbaciti prilikom samog njenog javljanja. Primjer za to dao nam je sam Gospodin. Kad je kazivao učenicima o stradanjima koja mu predstoje i o nasilnoj smrti, apostol Petar, podstaknut samilošću i po osobinama starog čovjeka, poče ga odvraćati, govoreći: Bože sačuvaj, Gospodine! to neće biti tebi. Gospodin je Petru odgovorio razobličujući početak misli koju je izrazio: Idi od mene, sotono! Sablazan si mi, jer ne misliš što je Božje nego što je ljudsko (Mt 16,22-23). Zašto se naš duh buni protiv promišljanja i dopuštenja Gospodinovih? Zato što Boga ne poštujemo kao Boga; što se Bogu nismo podčinili kao Bogu; zato što pred Bogom nismo sebi dali mjesto koje zaslužujemo; zbog naše oholosti, zbog našeg sljepila; zato što nismo uništili i odbacili svoju palu, povrijeđenu i izopačenu volju. Tada se neću postidjeti, kad pazim na sve zapovijedi tvoje. Ispovjedit ću ti se, Gospodine, u pravosti srca, kad naučim sudove pravde tvoje (Ps 118,67). Ti si Bog spas moj, i tebe potrpjeh cijeli dan (Ps 24,5), podnoseći hrabro i tokom čitavog mog ovozemaljskog života sve nedaće koje je tebi ugodno da ih dopustiš radi mog spasenja. Dar duhovnog rasuđivanja, koji Bog šalje isključivo monasima što koračaju putem poniznosti i poniznog uma, sv. Ivan Klimak ili Ljestvičar određuje na slijedeći način: ''Smatra se da je rasuđivanje točno shvaćanje volje Božje u svakom trenutku, mjestu i stvari, shvaćanje koje se nalazi samo u ljudima čista srca, čista tijela i čistih usana.''[3]

NAPOMENE:

1. Vidi objašnjenje sv. Teofilakta Ohridskog.

2. Sveti Kalist i Ignjacije Ksantopuli, gl. 16. Dobrotoljublje, 2. tom u ruskom izdanju.

3. Sveti Ivan KLimak ili Ljestvičar, Ljestvica, 26. pouka.

GLAVA PETNAESTA

Ljubav prema bližnjem služi kao sredstvo da se dostigne ljubav prema Bogu

Sve svoje pojedinačne zapovijedi Spasitelj svijeta je sjedinio u dvije glavne, opće zapovijedi: Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. Ovo je prva i najveća zapovijed. A druga je kao i ova: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. O ovim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci, rekao je on (Mt 22,37-40). Iako je zapovijed o ljubavi prema Bogu uzvišenija od zapovijedi o ljubavi prema licu Božjem odnosno prema čovjeku onoliko, koliko je Bog uzvišeniji od svog lica, zapovijed o ljubavi prema bližnjem služi kao temelj zapovijedi o ljubavi prema Bogu. Onaj koji nije postavio temelj uzaludno će se truditi da podigne zgradu: ona nikako neće moći da se održi, obzirom da nema temelj. Ljubavlju prema bližnjem mi stupamo u ljubav prema Bogu. Ljubav kršćanina prema Bogu je ljubav prema Kristu (vidi 1 Iv 2,23), dok je ljubav prema bližnjem ljubav prema Kristu u bližnjem: ljubeći bližnjega, ljubeći ga u Gospodinu, odnosno prema zapovijedima Gospodinovim, mi zadobivamo ljubav prema Kristu, a ljubav prema Kristu je ljubav prema Bogu. Savez ljubavi prema Bogu s ljubavlju prema bližnjem prvenstveno je izložen u poslanicama svetog apostola Pavla i Ivana Evanđeliste. Prema učenju Ivana Evanđeliste, nemoguće je ljubiti Boga ako prethodno ne ljubimo brata. Ljubav prema bratu sastoji se u tome da u odnosu na njega izvršavamo zapovijedi Gospodinove (vidi 2 Iv 6). To isto učenje obznanjuju i svi učitelji monaštva. Bogougodni Antonije Veliki je govorio: ''Od bližnjeg zavise i život i smrt (duše). Zadobivši brata, zadobit ćemo Boga; sablaznivši brata, sagriješili smo protiv Krista.''[1] Bogougodni Ivan Kolov, jedan od najvećih otaca egipatskog skita, rekao je slijedeće: ''Kuća se ne može sagraditi počevši od vrha; njena izgradnja treba početi od temelja i uzdizati se k vrhu''. Zatim su ga upitali: ''Što znači temelj''? On je na to odgovorio: ''Temelj je naš bližnji. Najprije trebamo zadobiti njega i od njega početi. Na njemu se zasnivaju sve zapovijedi Kristove''.[2] Bogougodni Marko Podvižnik: ''Ne možemo se drukčije spasti osim kroz bližnjeg.''[3] Suglasno tome rasuđuju i poučavaju svi sveti Oci. To je zajedničko kršćansko učenje, učenje Crkve, učenje Kristovo. Svu svoju pažnju obrati na zadobivanje ljubavi prema tvom bližnjem, kao na osnovu tvog života i monaškog podviga. Ljubi bližnjega prema upustvu evanđeoskih zapovijedi, a nipošto prema sklonostima svog srca. Ljubav, koju je Bog usadio u našu prirodu, oštećena je padom i ne može da djeluje pravilno. Nipošto joj nemoj dopustiti da djeluje! Njena djelovanja su lišena neporočnosti i mrska su pred Bogom kao oskrnavljena žrtva. Plodovi njenog djelovanja su za dušu pogubni i ubojiti. Bližnjeg ćeš ljubiti na slijedeći način: ne srdi se i u odnosu na njega i ne budi zlopamtiv; ne dozvoli sebi da bližnjemu uputiš bilo kakve prijekorne, pogrdne, podrugljive i zajedljive riječi; sačuvaj mir s njim koliko god je to u tvojoj mogućnosti; ponizi se pred njim; ne sveti mu se ni neposredno ni posredno; popusti mu u svemu, u čemu se može popustiti; odvikni se od proturječja i prepirke kao od znamenja oholosti i samoljublja; dobro govori o onima koji te kleveću; za zlo plati dobrom; moli se za one koji ti smišljaju razna ožalošćenja, uvrede, iskušenja i progone (vidi Mt 5,21 48). Nikada i ni pod kakvim izgovorom nikoga ne osuđuj, i ni o kome nemoj suditi je li dobar ili loš, imajući pred očima onog jednog lošeg čovjeka za kojeg ćeš morati da odgovaraš pred Bogom odnosno samoga sebe. Prema bližnjem postupaj onako, kako bi želio da postupaju prema tebi (vidi Mt 7,1-12). Otpusti i od srca opraštaj ljudima njihove grijehe protiv tebe, da bi i Otac tvoj nebeski tebi oprostio tvoje bezbrojne grijehe, tvoj strašni grješni dug, koji može da te zbaci i vječno zaključa u tamnice pakla (vidi Mt 18,23-35). Ne zadobivaj pristranost, a posebno bludnu strast prema tvom bližnjemu; pod bližnjim se podrazumijeva kako muški, tako i ženski spol. Ako se na neki način, pogođen neprijateljskom strijelom, neočekivano njima zaraziš, ne očajavaj, znajući da mi u samima sebi nosimo mogućnost da se zarazimo svim strastima i da se to događalo i velikim svecima. Uloži svaki napor da se izliječiš. Napokon, ne vrijeđaj brata puno-pričljivošću, beskorisnim riječima, bliskim poznanstvom i slobodnim obraćanjem s njim. Ponašajući se tako u odnosu na bližnjeg, pružit ćeš i zadobit ćeš od Boga zapovjednu i bogougodnu ljubav i njome ćeš otvoriti pristup k ljubavi Božjoj. Sveti Simeon Novi Teolog je rekao: ''Ne zadobivaj posebnu ljubav ni prema kome, a posebno ne prema početniku, čak i ako bi ti se činilo da je to osoba sasvim dobrog a ne nepristojnog življenja. U većini slučajeva, duhovna ljubav se pretvara u strasnu i ti padaš u beskorisnu žalost. To se najviše događa nositeljima podviga. Prema svakom bratu u manastiru trebaš se ponašati kao stranac, a posebno prema onoj braći koju si poznavao u svijetu, i svakoga trebaš podjednako ljubiti''.[4] Sveti Izak kaže: ''Prijateljstvo s mladićima je blud kojeg se gnuša Bog. Za takvu ranu nema melema. Onaj, koji po milosrđu i bez razlike sve podjednako ljubi, dostigao je savršenost. Mladići koji idu za mladićima dovode do plača i ridanja one što posjeduju rasuđivanje. Starac koji ide za mladićima stekao je strast koja je smradnija od strasti mladih, pa čak i kad bi s njima pričao o kreposti ili vrlini, njegovo srce je ranjeno''.[5]

NAPOMENE:

1. Alfavitni Paterik i Nezaboravna kazivanja…, gl. 9.

2. Alfavitni Paterik i Nezaboravna kazivanja…, gl. 37.

3. 6. pouka o raju i duhovnom zakonu.

4. 125. i 126. glava, Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

5. 8. pouka Izaka Sirijskog.

GLAVA ŠESNAESTA

Poniznost pred bližnjim služi kao sredstvo kojim će se dostići ljubav prema bližnjemu

Ljubavi prema bližnjemu prethodi poniznost pred njim, koja je i prati. Mržnji prema bližnjemu prethodi njegovo osuđivanje, ponižavanje, klevetanje i prezir prema njemu, drukčije rečeno oholost. Sveti monasi su stalno imali na umu riječi Kristove: Zaista vam kažem: kad učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste (Mt 25,40). Oni nisu ispitivali je li bližnji dostojan ili nedostojan njihovog poštovanja niti su obraćali pažnju na mnoštvo i očiglednost njegovih nedostataka. Njihova pažnja bila je usmjerena na to da se od njih ni na koji način ne sakrije razumijevanje da je bližnji lice Božje i da naše postupke prema bližnjem Krist prihvaća tako, kao da su izvršeni prema Njemu samom. Oholi pali anđeo ne odobrava takvo razumijevanje i koristi sve mjere da ga neprimjetno ugrabi od istinski pravoslavnog kršćanina. Takvo razumijevanje nije srodno tjelesnom i duševnom mudrovanju pale čovječje prirode i potrebna je posebna pažnja da se ono stalno ima na umu. Da srce, povrijeđeno grijehom, usvoji to razumijevanje i da ga u odnosima sa braćom stalno ima na umu, potreban je značajan podvig duše i nužno je sudjelovanje božanske milosti. Kad po milosti Božjoj usvojimo ovo razumijevanje, ono postaje izvor najčistije ljubavi prema bližnjima, ljubavi koja je jednaka prema svima. Uzrok takve ljubavi je samo jedan: to je Krist, kojeg poštujemo i ljubimo u svakom bližnjemu. To razumijevanje postaje izvor najslađe slasti, i najtoplije, nerasijane i posve koncentrirane molitve. Bogougodni otac Dorotej govorio je svom učeniku, bogougodnom Dositeju, kojeg bi povremeno nadvladala srdžba: ''Dositeju, ti se srdiš, a ne stidiš se što se srdiš i vrijeđaš svog brata! Zar ne znaš da je on Krist, i da ti ražalošćuješ Krista?''[1] U pogledu primanja putnika koji dolaze kod njega, bogougodni Apolos Veliki je svojim učenicima često govorio da im treba izraziti poštovanje zemnim poklonom: kad im se poklonimo, mi se ne klanjamo njima već Bogu. ''Jesi li vidio svog brata? Ti si vidio svog Gospodina Boga. To smo'', govorio je on, ''primili od Abraama (vidi Post 18), a tome, da je potrebno da braći ukažemo gostoprimstvo, naučili smo se od Lota, koji je nagovorio anđele da otpočinu u njegovom domu'' (vidi Post 19).[2] Takav način razmišljanja i ponašanja usvojili su svi egipatski monasi, koji su prvi u svijetu po monaškom napredovanju i darovima Duha Svetoga. Ti monasi su udostojeni da ih providi i predskaže prorok: Doći će poslanici iz Egipta (Ps 67,32), prorokovao je David o egipatskim monasima. Bogougodni Ivan Kasijan, crkveni pisac 4. stoljeća, pripovijeda o slijedećem: ''Kad smo (bogougodni Kasijan i njegov supodvižnik u Gospodinu, bogougodni German), u želji da izučimo odluke staraca, iz sirijskih krajeva došli u egipatsku oblast, zadivili smo se što su nas tamo primili s neobičnom toplinom, pri čemu se nikad nije čuvalo pravilo za uzimanje hrane, za što su određeni izvjesni časovi, nasuprot onome što smo naučili u palestinskim manastirima. Bez obzira gdje da smo došli, tog dana je razrješavan ustanovljeni post, s izuzetkom ozakonjenog crkvenog posta srijedom i petkom. Upitali smo jednog od staraca: ''Iz kog razloga svi bez razlike izostavljaju svakodnevni post?'' On je odgovorio: ''Post je uvijek sa mnom; vas, međutim, moram jednog za drugim otpustiti, i ne možete uvijek biti uz mene. Iako je post koristan i uvijek potreban, on je dar i žrtva slobodne volje, dok je djelatno ispunjavanje ljubavi bezuvjetna dužnost, koju zahtijeva zapovijed. Prihvaćajući u vašim likovima Krista, dužan sam da mu ukažem svesrdno gostoprimstvo. Kad vas ispratim, nakon što vam izrazim ljubav kojoj je uzrok Krist, razrješenje mogu da nadoknadim pojačanim postom, u samoći. A, mogu li svatovi biti žalosni dok je s njima ženik? Nego će doći dan kad će biti otet od njih ženik, i onda će postiti'' (Mt 9,15;Mk 2,19 i Lk 5,34-35).[3] Živeći u manastiru, među braćom, za grješnika smatraj jedino samoga sebe, a svu braću, bez izuzetka, smatraj anđelima. Svima ukaži prednost u odnosu na sebe. Kad tvom bližnjem daju prednost u odnosu na tebe, raduj se i odobravaj, smatrajući to za najpravednije djelo. Ukoliko se budeš udaljio od bliskog poznanstva i slobodnog obraćanja, lako ćeš dostići takvo raspoloženje duše. Naprotiv, ukoliko sebi dopustiš blisko poznanstvo i slobodno obraćanje, nikada se nećeš udostojati da dostigneš ustrojstvo Svetih, niti ćeš se udostojati da uslijed iskrene savjesti zajedno s apostolom Pavlom kažeš: Krist Isus dođe u svijet da spasi grešnike od kojih sam prvi ja (1 Tim 1,15). Uslijed poniznosti pred bližnjim i uslijed ljubavi prema bližnjemu od srca se udaljuje okorjelost. Ona se odvaljuje kao teški kamen na ulazu u grob i srce oživljava za duhovne odnose prema Bogu, za koje je do tog vremena bilo mrtvo. Pogledima uma otkriva se novi prizor: puno-brojne grešne rane, kojima je posve ispunjena cjelokupna, pala čovjekova priroda. On svoje nesretno stanje počinje da ispovijeda pred Bogom i da ga preklinje za smilovanje. Srce sudjeluje s umom plačem i raskajanošću. To je početak istinske molitve. Naprotiv, molitvu zlopamtivog, sv. Izak Sirijski uspoređuje sijanju na kamenu.[4] Isto se treba reći i za molitvu onoga koji osuđuje i prezire bližnje. Molitvu oholog i srditog Bog, ne samo da ne prihvaća, već i dopušta da se onom, koji se moli u takvom ustrojstvu duše, dogode razna ponižavajuća iskušenja kako bi, obzirom da je njima udaran i mučen, pritekao poniznosti pred bližnjim i ljubavi prema njemu. Molitva je djelatni izraz ljubavi monaha prema Bogu.[5]

NAPOMENE:

1. Kazivanje o bogougodnom Dositeju u knjizi Pouka oca Doroteja.

2. Lavsaik i Alfavitni Paterik.

3. Bogugodni Ivan Kasijan, knj. 5, O ugađanju trbuhu.

4. 89. pouka.

5. Sveti Ivan Ljestvičar, Ljestvica, 28. pouka.

GLAVA SEDAMNAESTA

O molitvi

Obzirom da je kćer izvršavanja evanđeoskih zapovijedi, molitva je, prema zajedničkom mišljenju svih svetih Otaca, istovremeno i majka svih kreposti ili vrlina.[1] Uslijed sjedinjenja duha čovječjeg s duhom Gospodinovim, molitva rađa krepost. Kreposti koje rađaju molitvu razlikuju se od kreposti koje rađa molitva. Prve su duševne, a druge duhovne. Molitva je prvenstveno ispunjenje prve i glavne od one dvije zapovijedi u kojima su koncentrirani Zakon, Proroci i Evanđelje (Mt 22,37-40). Nemoguće je da se čovjek svim svojim pomislima, svom svojom snagom i svim svojim bićem usmjeri k Bogu drukčije osim uz djelovanje molitve, kad ona uskrsne iz mrtvih[2] i oživi, kao oduhotvorena, silom milosti. Molitva je ogledalo monaškog napretka.[3] Razmatrajući svoju molitvu, monah spoznaje da li se je spasio ili još strada u uzburkanom strastvenom moru, izvan posvećene luke. U takvom znanju rukovoditelj mu je od Boga nadahnuti David koji je, molitveno pričajući s Bogom, rekao slijedeće: Po tome poznadoh da si me (ti) htio, jer se ne obradova neprijatelj moj nada mnom. A mene si zbog bezazlenosti [moje] prihvatio, i utvrdio si me pred tobom do vijeka (Ps 40,12-13). To znači: spoznao sam, Gospodine, da si me pomilovao i prisvojio, jer sam silom svoje molitve stalno odbijao sve neprijateljske pomisli, maštanja i osjećaje. Ova milost Božja prema čovjeku pokazuje se onda, kad čovjek osjeti milost prema svim svojim bližnjima i kad oprosti svima koji su mu skrivili (vidi Mt 6,14-15 i 7,2; Lk 6,37-38).

Molitva treba da bude glavni monaški podvig. U njoj se trebaju koncentrirati i sabrati svi njegovi podvizi. Posredstvom molitve, monah se na najtješnji način privezuje za Gospodina i sjedinjuje u jedan duh s Gospodinom (vidi 1 Kor 6:11). Potrebno je da se od samog stupanja u manastir naučimo pravilnoj molitvi, kako bi posredstvom nje napredovali i ostvarili svoje spasenje. Pravilnosti molitve i njenom napretku protive se naša povrijeđena (iskvarena) priroda i pali anđeli, koji se trude da ostanemo njihovi robovi, u stanju pada i odbačeni od Boga, koji je zajednički i ljudima i palim anđelima.

NAPOMENE:

1. 1. glava 3. pouka bogougodnog Makarija Velikog.

2. Ovaj izraz pripada sv. Ivanu Ljestvičaru, vidi 28. pouku u Ljestvici.

3. Ljestvica, 28. pouka

GLAVA OSAMNAESTA

O pripremi za molitvu

Zbog velikog značaja molitve potrebno je da se, prije njenog korištenja ili vježbanja, pripremimo za nju. Prije molitve pripremi se i ne budi kao čovjek koji iskušava Gospodina (Sir 18,23). ''Mi koji želimo da stanemo pred Kralja i Boga i da razgovaramo s Njim ne smijemo krenuti na put nepripremljeni, da On, ugledavši nas izdaleka bez propisanog oružja i dvorske odore, ne zapovijedi slugama svojim i pomoćnicima da nas vežu i bace daleko od lica Njegova, a molbe naše da pocijepaju i bace nam natrag u lice'', kaže sv. Ivan Ljestvičar.[1] Prva priprema sastoji se u odbacivanju zlopamćenja i osuđivanja bližnjih. Tu pripremu je zapovjedio sam Gospodin. I kada stojite na molitvi, zapovijeda On, praštajte ako što imate protiv koga; da i Otac vaš koji je na nebesima oprosti vama grijehe vaše. Ako li pak ne opraštate, ni Otac vaš koji je na nebesima neće oprostiti vama sagrješenja vaša (Mk 11,25-26). Kao dalja priprema služe: odbacivanje brige silom vjere u Boga, silom predanosti i pokornosti volji Božjoj, svijest o svojoj grješnosti i skrušenost, i uniženje ili poniznost duha koji proističu iz te svijesti. Jedina žrtva koju Bog prihvaća od pale ljudske prirode je skrušenost duha. Jer da si htio žrtve ja bih ti prinio, kaže Bogu njegov prorok u ime svakog čovjeka koji je pao i koji živi u svom padu. Ti, međutim, za žrtve svepaljenice ne mariš. Žrtva je Bogu duh skrušen; srce skrušeno i ponizno (raskajano) Bog neće odbaciti (Ps 50,18-19). Sveti Izak Sirijski ponavlja slijedeću izreku drugog svetog oca: ''Ako netko ne smatra sebe grješnikom, njegova molitva nije ugodna Gospodinu.''[2] Na svojoj molitvi stani pred nevidljivog Gospodina kao da ga vidiš i s uvjerenjem da On vidi tebe, i da pažljivo na tebe motri. Stani pred nevidljivog Boga kao što zločinac, uhvaćen u mnogim zlodjelima i osuđen na kaznu, stoji pred prijetećim, ne pristranim sucem. Točno tako i je: ti stojiš pred svojim suverenim Gospodinom i Sucem; ti stojiš pred takvim Sucem pred kojim se neće opravdati nitko živ (Ps 142,2), koji uvijek pobjeđuje kad mu sude (Ps 50,6), koji ne osuđuje samo onda kad, opraštajući čovjeku po svom neizrecivom čovjekoljublju, ne ide na sud sa slugom svojim (Ps 142,2). Kad osjetiš strah Božji i kad uslijed straha Božjeg tokom svoje molitve osjetiš i prisustvo Božje, nevidljivo i duhovno vidjet ćeš Nevidljivoga i razumjet ćeš da je molitva stajanje na Strašnom sudu Božjem.[3] Na molitvu stani oborene glave i očiju uperenih u zemlju, stojeći čvrsto i nepomično na obje noge; molitvu potkrijepi plačem iz srca, uzdisanjem iz dubine duše i obiljem suza. Pobožno izvanjsko stajanje na molitvi nužno je i korisno za svakoga koji čini podvig podvigom molitve a posebno za početnika, kod kojeg se raspoloženje duše najbolje usklađuje (suobrazi) s položajem tijela. Apostol Pavao je zapovjedio da molitvi prethodi zahvalnost: U molitvi budite istrajni; bdijte u njoj sa zahvaljivanjem, (Filp 4,6). Apostol Pavao svjedoči da je zahvaljivanje zapovjedio sam Bog: Molite se bez prestanka, na svemu zahvaljujte; jer je ovo volja Božja za vas u Kristu Isusu (1 Sol 5,17-18). Što znači zahvalnost? To je slavljenje Boga zbog Njegovih bezbrojnih dobročinstava, koja se izlijevaju na svakog čovjeka i na cijelo čovječanstvo. Takva zahvalnost uvodi čudesno spokojstvo u dušu: ona uvodi radost, iako (čovjeka) sa svih strana okružuju nevolje, uvodi živu vjeru, uslijed koje čovjek odbacuje svaku brigu o sebi, gazi ljudski i demonski strah, u potpunosti se podčinjava volji Božjoj. Takvo raspoloženje duše je izvanredno pripremno raspoloženje za molitvu. Kako, dakle, primiste Krista Isusa Gospodina, tako u njemu u živite, ukorijenjeni i nazidani u njemu, i utvrđeni u vjeri kao što ste naučeni, izobilujući u njoj sa zahvalnošću, odnosno posredstvom zahvalnosti zadobijte obilje vjere, kaže apostol Pavao (Kol 2,67). Radujte se uvijek u Gospodinu, i opet velim: radujte se! Gospodin je blizu. Ne brinite se ni za što, već u svemu molitvom i moljenjem sa zahvalnošću kazujte Bogu želje vaše (Filp 4,4-6). Važnost umnog podviga zahvalnosti je s posebnom iscrpnošću izložena u Rukovođenju u duhovnom životu bogougodnih otaca Barsanufija Velikog i Ivana Proroka.

NAPOMENE:

1. 28. pouka.

2. 55. pouka.

3. Ljestvica, 28. pouka.

GLAVA DEVETNAESTA

O pažnji tokom molitve

Za molitvu je nužno nerazdjeljiva suprisustnost i sudjelovanje pažnje. Kad postoji pažnja, molitva postaje neotuđivo vlasništvo molitelja; međutim, kad je pažnja odsutna, molitva je molitelju strana. Kad postoji pažnja, ona donosi obilje plodova; ako nema pažnje, ona donosi trnje i korov. Plod molitve sastoji se u prosvjetljenju uma i raskajavanju srca, u oživljavanju duše životom Duha Svetoga. Trnje i korov su umrtvljenost duše i farizejska uznositost ponikla iz okorjelosti srca, koje se zadovoljava i oholi količinom molitvi i vremenom upotrijebljenim za njihovo izgovaranje. Ona pažnja, koja u potpunosti čuva molitvu od rasijanosti i uzgrednih pomisli i maštanja, predstavlja dar milosti Božje. Iskrena želja da se zadobije milosni dar, za dušu spasonosni dar pažnje, iskazuje se tako, što ćemo se pri svakoj našoj molitvi prisiljavati na pažnju. Vještačka pažnja, nazovimo tako našu vlastitu pažnju koja još uvijek nije osjenjena milošću, sastoji se u tome da, prema savjetu sv. Ivana Ljestvičara, svoj um zaključamo u riječi molitve. Ukoliko um, uslijed svoga neiskustva u molitvenom podvigu, iziđe iz zaključanosti u riječi, treba se ponovo uvesti u njih. U njegovom palom stanju, umu su svojstvene nepostojanost i sklonost da lebdi svuda unaokolo. Bog, međutim, može da umu podari neustrašivost, i On je i daruje, za postojanost i trpljenje u podvigu, u svoje vrijeme.[1] Očuvanju pažnje u vrijeme molitve osobito pomaže ne užurbano izgovaranje molitvenih riječi. Nemoj žuriti dok izgovaraš ove riječi, da bi um lako očuvao svoju zaključanost u njih i da ne bi iskliznuo ni iz jedne molitvene riječi. Kad se moliš u samoći, ove riječi izgovaraj donekle glasno, jer i to potpomaže očuvanju pažnje. Pažljivoj molitvi možemo se i trebamo naučiti prilikom izvršavanja sobnog ili kelijskog pravila. Ljubljeni brate! Poučavajući se u početku monaškim kelijskim zanimanjima a posebno kelijskom molitvenom pravilu, ne odbacuj jaram izvjesne dosade i prisile. Blagovremeno se opremi svemoćnim oružjem odnosno molitvom. Blagovremeno se nauči da njome djeluješ. Molitva je svemoguća zbog svemogućeg Boga koji u njoj djeluje. Ona je mač Duha, koji je riječ Božja (Ef 6,11). Po svojim osobinama, molitva je čovjekovo boravljenje uz Boga i njegovo sjedinjenje s Bogom. Po svom djelovanju, međutim, ona je čovjekovo pomirenje s Bogom, kćerka i mati suza, most kojim se prelazi preko iskušenja, grudobran koji štiti od svake muke, razbijanje demonskih napada, beskonačni podvig, izvor kreposti, uzročnik duhovnih darova, nevidljivo napredovanje, prosvjetljenje uma, odsijecanje očajanja, potvrda nade, oslobođenje od tuge, bogatstvo monaha.[2] U početku je nužno da se prisiljavamo na molitvu; ona će ubrzo početi da donosi utjehu i tom utjehom ona će olakšati prisilu i pokrenuti nas da primoravamo same sebe. Potrebno je da se tokom čitavog života prisiljavamo na molitvu[3] i rijetki su oni nositelji podviga koji su, uslijed izobilne milosne utjehe, bili izbavljeni od ovog samo-prisiljavanja. Molitva ubojito djeluje na našeg starog čovjeka: dok god on živi u nama, protivi se molitvi kao kušanju smrti. Znajući za silu molitve i za njeno blagotvorno djelovanje, pali duhovi svim silama nastoje da je udalje od nositelja podviga, učeći ga da vrijeme, određeno za molitvu, upotrijebi za druga djela, ili pak nastoje da je unište i oskrnave sujetnom ispraznom i grješnom rasijanošću, donoseći u vrijeme njenog tvorenja bezbrojne ovozemaljske i grješne pomisli i maštanja.

NAPOMENE:

1. Ljestvica, 28. pouka.

2. Preuzeto iz Ljestvice, 28. pouka.

3. Alfavitni Paterik i Nezaboravna kazivanja … O ocu Agatonu, gl. 9.

GLAVA DVADESETA

O kelijskom (sobnom) pravilu

Kelijsko ili sobno pravilo se sastoji od određenog broja poklona, određenog broja molitvi i psalama, i vježbanja molitve Isusove. Ono se određuje za svakoga pojedinačno, suglasno njegovim duševnim i tjelesnim snagama. Kako su te snage u ljudima beskonačno različite, tako se i pravila za nositelje podviga nude u najrazličitijim formama. Opći ustav za molitveno pravilo sastoji se u tome da ono ni na koji način ne premašuje snage nositelja podviga i da ih ne iscrpljuje, da ne narušava njegovo zdravlje i na taj način primora nositelja podviga da odustane od svakog pravila. Do napuštanja molitvenog pravila dolazi onda, kad se prihvati ili naloži pravilo koje premašuje snagu. Naprotiv, umjereno i razborito pravilo ostaje naslijeđe monaha tokom čitavog njegovog života, da bi se pred kraj života razvilo i umnožilo kao nešto sasvim prirodno, dobivajući i spolja i po unutrašnjem dostojanstvu karakter kakav odgovara napredovanju. Prilikom izvršavanja pravila, od snažnog i zdravog tijela zahtijeva se više poklona i više molitvene literature, a od slabog manje. Ljudska tijela se toliko razlikuju po snazi da će se netko od trideset zemnih poklona umoriti više, nego netko drugi od tri stotine.

GLAVA DVADESET PRVA

O poklonima (klanjanju)

Pokloni (klanjanja) se dijele na zemne i do pojasa. Primjenjuju se obično uz večernje pravilo, prije nego što se otpočine u snu. Najbolje je ako pokloni prethode čitanju večernjih molitava, odnosno, ako pravilo počne poklonima. Poklonima se tijelo donekle zamara i zagrijeva, a srce dolazi u stanje skrušenosti; nositelj podviga će se u takvom stanju pomoliti usrdnije, toplije i pažljivije. Ako se molitve budu čitale poslije poklona, u njima će se osjetiti sasvim drugačiji ukus. Poklone treba izvršavati ne užurbano, i taj tjelesni pokret treba oživjeti plačem iz srca i molitvenim vapajem uma. Kad želiš da započneš poklone do zemlje, svom tijelu daj najpobožniji položaj, kakav bi trebalo da ima sluga i stvorenje Božje u prisustvu svog Gospodina Boga. Nakon toga saberi misli, da ne bi lutale unaokolo. Krajnje ne užurbano, glasno tek toliko da samo ti čuješ i zaključavši um u riječi, iz skrušenog i poniznoga srca izgovori molitvu: Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku. Izgovorivši molitvu, bogobojažljivo i sa strahom Božjim ne užurbano načini zemni poklon, bez uzrujavanja, s osjećajem pokajnika i grješnika koji moli za oproštaj, kao da si pred nogama samog Isusa Krista. Ne stvaraj u svojoj mašti lik ili izobraženje Gospodinovo, već budi uvjeren u Njegovo prisustvo. Budi uvjeren da on motri na tebe, na tvoj um i srce, i da je Njegova nagrada u Njegovim rukama. Ono prvo je nedozvoljena mašta koja vodi pogibeljnom samoobmanjivanju, dok je uvjerenost u prisustvo uvijek-suštog Boga uvjerenost u sve-svetu Istinu.[1] Načinivši zemni poklon, opet dovedi tijelo do bogobojažljivosti i spokojstva i opet ne užurbano izgovori gore spomenutu molitvu. Kad je izgovoriš, ponovo načini poklon na gore opisani način. Ne brini o količini poklona, već svu svoju pažnju obrati na svojstva molitve koju tvoriš sa zemnim poklonom. Da i ne govorimo o djelovanju na duh, i na samo tijelo će daleko snažnije djelovati manji broj poklona izvedenih na gore opisani način, nego njihov veliki broj, načinjen na brzinu i bez pažnje, i samo radi računanja. Iskustvo neće oklijevati da to i dokaže. Kad se zamoriš od zemnih poklona, pređi na poklone do pojasa. Mjera poklona do pojasa određuje se time što, prilikom njegovog tvorenja, spuštena ruka dodirne zemlju ili pod. Kad prilikom tvorenja poklona kao svoju neizostavnu obavezu utvrdi i obilno djelovanje duše koje se sastoji iz pažnje, ne užurbanosti, strahopoštovanja i namjere da se Bogu prinese pokajanje, nositelj podviga će nakon kratkog vremenskog perioda uvidjeti koju količinu poklona podnosi njegova tjelesna građa. Kad uslijed svoje slabosti i popustljivosti prema sebi iz tog broja isključi nekoliko poklona, od preostalog broja poklona može da ustanovi svoje svakodnevno pravilo. Dobivši za njega blagoslov duhovnika, nadstojnika ili nekoga od monaha u kojeg ima povjerenja i s kojim se savjetuje, on svakodnevno može izvršiti takvo pravilo. Radi duševne pouke naše ljubljene braće, nećemo prešutjeti ni ono što u nastavku slijedi: pokloni, koji se čine radi broja, neoživljeni pravilnim umnim i srčanim djelovanjem, više su štetni nego korisni. Kad ih izvrši, nositelj podviga počinje da se raduje. Evo, govori on samome sebi, slično onom farizeju koji se spominje u Evanđelju, i danas me Bog udostojao da, na primjer, načinim tri stotine poklona! Hvala Bogu! Zar je to lak posao? U današnje vrijeme tri stotine poklona!? Tko to danas izvršava takvo pravilo, itd. Trebalo bi spomenuti da pokloni zagrijevaju krv i da zagrijana krv izuzetno doprinosi pokretanju umne djelatnosti. Dospjevši u takvo raspoloženje, nesretni nositelj podviga se jedino iz tog razloga i ne shvaćajući istinsko duševno djelovanje, prepušta štetnoj umnoj djelatnosti, odnosno prepušta se slavoljublju i maštanjima koji se oslanjaju na njegov podvig, uz čiju pomoć on namjerava da uznapreduje. Nositelj podviga se naslađuje takvim pomislima i maštanjima i ne može dovoljno njima da se nasiti. On ih prisvaja i u sebe usađuje pogibeljnu strast uznositosti. Uznositost ubrzo počinje da se pokazuje u tajnom osuđivanju bližnjih i u javnoj sklonosti k njihovom poučavanju. Očigledno da je takva sklonost znak oholosti i samoobmanjivanja: ukoliko monah ne bi sebe smatrao uzvišenijim od svog bližnjeg, nikada se ne bi odvažio da ga poučava. Takav je plod svakog tjelesnog podviga ukoliko on nije oživljen namjerom pokajanja i ako pokajanje nije njegov jedini cilj, ako se podvigu samom po sebi pripisuje vrijednost. Istinsko monaško napredovanje sastoji se u tome da monah sebe smatra grješnijim od svih ostalih ljudi. ''Jedan brat je rekao bogougodnom Sisoju Velikom: 'Vidim da se moja misao stalno nalazi uz Boga'. Bogougodni je odgovorio: 'Nije veliko to, što se tvoja misao stalno nalazi uz Boga, već je veliko to, kad monah sebe vidi kao nižeg od svake tvari'.''[2] Takav je bio način razmišljanja istinskih slugu Božjih, istinskih monaha: on se u njima oblikovao uslijed pravilnog djelovanja duše. Uz pravilno djelovanje duše, i tjelesni podvig ima ogroman značaj, obzirom da djelovanjima tijela iskazuje pokajanje i poniznost. Vidi poniznost moju i trud moj, i oprosti sve grijehe moje, molitveno vapi ka Bogu Sveti David (Ps 24,18), koji je u svom pobožnom podvigu tjelesni trud sjedinio s dubokim pokajanjem i s dubokom poniznošću.

NAPOMENE:

1. Sveti Oci kažu: ''Nikada ne prihvaćaj ako vidiš nešto čulno ili duhovno izvan ili unutar sebe, bilo da je to obličje Krista, anđela, nekog sveca ili maštovito izobraženje svjetlosti u umu. Ne vjeruj tome i ne budi blagonaklon prema njemu. Sačuvaj svoj um da stalno bude bez slika i neka se posredstvom mašte ništa ne utisne u njega, neka bude bez obličja, obraćajući pažnju jedino na riječi molitve.'' Kalist i Ignjacije Ksantopuli, O usamljenosti i molitvi, Dobrotoljublje, tom 2, u ruskom izdanju.

2. Alfavitni Paterik.

GLAVA DVADESET DRUGA

O prilagođavanju kelijskog (sobnog) pravila manastirskom pravilu

U nekim, sasvim malobrojnim ruskim obiteljima koje slijede ustav Sarovske pustinje, u crkvi se služi večernje pravilo s poklonima. U nekim manastirima ovo se pravilo služi bez poklona. U većini manastira večernje pravilo prepušteno je slobodnoj volji bratstva, i oni koji to žele služe ga u sobama ili kelijama. U Sarovskoj pustinji i u ostalim obiteljima koje slijede njen ustav, napori su tako veliki da bi neki od braće teško mogao da, pored crkvenog, služi i kelijsko pravilo. Neki su, međutim, vrlo snažne građe, tako da čak ni tjelesni napori u Sarovskoj pustinji ili u Valamskom manastiru nisu kadri da umore njihova tijela, koja obiluju snagom. Takvima, koji obiluju snagom ili žive u obiteljima u kojima večernje pravilo nije sjedinjeno s poklonima ili u kojima čak i nema zajedničkog večernjeg pravila, predlažem slijedeći skromni savjet: večernje pravilo bi trebalo izvršavati prilagođavajući ga pravilu koje je anđeo predao bogougodnom Pahomiju Velikom. Prilagođavajući ga, jer nam je u sadašnje vrijeme i zbog naše slabosti, kao i zbog ustava, koji su općeprihvaćeni u našim manastirima, nemoguće da u potpunosti i točno ispunimo pravilo koje je anđeo predao u skladu s drevnim načinom monaškog života. Ovo što je rečeno ne bi trebalo da nas zbuni. I poredak u našim ruskim manastirima ima višnji blagoslov. Osim toga, on odgovara našoj slabosti i našem vremenu. Prilagođavajući se onome što je ozakonilo pravilo koje je dao anđeo, svom kelijskom pravilu možemo dati slijedeći poredak: Slava tebi, Bože naš, slava tebi; Kralju nebeski; Trisveto; Oče naš; 12 puta Gospodine smiluj se; Priđite poklonimo se; 50. psalam; Vjerovanje, a zatim molitva Isusova: Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku. Neki uz ovu molitvu načine 20 zemnih i 20 poklona do pojasa, neki 30 zemnih i isto toliko poklona do pojasa, a neki pak 40 zemnih i 40 poklona do pojasa, itd. Korisno je da se nekoliko zemnih i poklona do pojasa doda i molitvi Majci Božjoj: ''Presveta Djevice moja, Bogorodice, spasi me grešnog.'' Nakon što se načini utvrđeni broj zemnih poklona i poklona do pojasa nipošto se ne smije besposličariti, niti se umu i srcu smije dopustiti sloboda da nerazborito skrenu u bilo kakve pomisli i osjećaje; bez oklijevanja se treba preći na molitvenu literaturu ili na molitvu Isusovu. Nakon što izvrši tjelesne podvige i njima zagrije tijelo i krv, nositelj podviga, kao što je prethodno već rečeno, zadobiva osobitu sklonost k duševnom djelovanju; ukoliko duši ne bi odmah zadao pravilno i spasonosno djelovanje, ona bi lako mogla da se prikloni djelovanju nepravilnom i pogubnom, ispraznim i štetnim razmišljanjima i maštanjima. Plod koji je zadobiven pravilnim tjelesnim podvigom treba se brižljivo čuvati i korisno upotrijebiti. Nevidljivi neprijatelji i lopovi ne drijemaju! Ni sama naša pala priroda ne oklijeva da iz sebe iznese sebi srodan korov. Čistoća, živost uma i raskajanje srca, zadobiveni tokom molitve s poklonima, trebaju se odmah iskoristiti za molitvu bez poklona, koja se bez žurbe, tiho izgovara usnama, tako da je čuje jedino sam nositelj podviga, zatvorivši pri tom um u riječi molitve i suosjećajući srcem te riječi.
U obiteljima u kojima se večernje pravilo ne služi u crkvi već u kelijama, nakon poklona trebaju se pročitati molitve prije spavanja. Oni koji to žele i koji se osjećaju dovoljno snažnim, pored toga čitaju akatiste, kanone, Psaltir i pomjanik. Trebalo bi imati na umu da se suština molitvenog podviga ne sastoji u količini pročitanih molitvi već u tome da ono što se čita bude pročitano s pažnjom, uz suosjećanje srca, i tako da ostavlja u duši dubok i snažan utisak.[1] Količina molitvi potrebnih za pravilo prepoznat će se na isti način kao i broj poklona. Pročitaj s dužnom pažnjom i ne užurbanošću nekoliko molitvi, za koja smatraš da osobito hrane tvoju dušu. Primijetivši koliko ti je vremena za njih potrebno i uskladivši ih s vremenom koje možeš da odvojiš za molitve, drukčije nazvane psalmo-pjevanjem, sastavi kelijsko molitveno pravilo kakvo tebi odgovara. Na početnike vrlo korisno djeluju akatisti najslađem Isusu i Majci Božjoj, a na one koji su uznapredovali i već osjetili izvjesno prosvjetljenje uma čitanje Psaltira. Da se pažljivo pročita jedna katizma, potrebno je oko dvadeset minuta. Sveti Oci su molitveno čitanje psalama i ostalih molitvi obavljali s takvom ne užurbanošću, koja je nužna za pažnju i poniranje uma u riječi molitve, da su to čitanje nazivali psalmo-pjevanjem. Psalmo-pjevanje nipošto nije glasno pjevanje ili pjevanje po notama, već krajnje ne užurbano čitanje, koje svojom sporošću podsjeća na pjevanje.
Monasi u onim obiteljima u kojima se večernje pravilo služi u crkvi bez poklona neće se u keliji, nakon izvršavanja pravila s poklonima, baviti psalmo-pjevanjem već molitvom, nipošto ne dozvolivši sebi rasijavanje u isprazne i za dušu pogubne pomisli i maštanja. Oni monasi koji uslijed bilo kakvih okolnosti bivaju prinuđeni da često borave u sobi ili keliji i da ne izlaze odatle, uslijed blagotvornog djelovanja poklona na tijelo i dušu, o kojem smo već govorili, služe pravilo s poklonima čim se probude, prije jutarnjih molitvi.

NAPOMENE:

1. Bogougodni Simeon Novi Teolog, O tri vida molitve, Dobrotoljublje, 1.tom, u ruskom izdanju.

GLAVA DVADESET TREĆA

O molitvi Isusovoj

Pod molitvom u pravom smislu te riječi sveti Oci podrazumijevaju molitvu Isusovu, koja se izgovara na slijedeći način: Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku. Govoreći o usamljenicima, sv. Ivan Klimak ili Ljestvičar kaže da ''neki od njih pjevaju i da veći dio vremena provode u tome (u pjevanju), dok drugi ustrajavaju u molitvi''. Pod pjevanjem se ovdje podrazumijeva molitveno čitanje psalama jer tada još nije bilo drugih molitvenih tekstova, koja se sada upotrebljavaju, a pod molitvom podrazumijeva se molitva Isusova.[1] Ovo značenje imaju i slijedeće riječi istog sveca: ''Veći dio noći posveti molitvi, a manji dio pjevanju Psaltira.''[2] Tako značenje riječi ''molitva'' i ''psalmo-pjevanje'' u djelu sv. Ivana Ljestvičara, Ljestvici, objašnjavaju veliki nositelji podviga i učitelji monaštva koji su živjeli poslije njega, bogougodni Simeon Novi Teolog[3] i Grigorije Sinait[4]. Molitva Isusova dijeli se na dva oblika: na usmenu i umnu. Nositelj podviga sam od sebe prelazi s usmene na umnu molitvu, pod uvjetom da je usmena molitva pažljiva. Nužno je da se nositelj podviga najprije nauči usmenoj molitvi Isusovoj. Molitva Isusova se tvori stojeći, a u slučaju iznemoglosti sjedeći, pa čak i ležeći. Suštinske osobine ove molitve trebaju biti: pažnja, zaključavanje uma u riječi molitve, krajnja ne užurbanost prilikom njenog izgovaranja i skrušenost duha. Iako su ti uvjeti nužni za svaku molitvu, lakše se mogu ispuniti i više se zahtijevaju prilikom tvorenja molitve Isusove. Prilikom psalmo-pjevanja, raznolikost misli u koje je odjevena molitva i nevoljno privlači pažnju uma na sebe, uzrokujući pri tom njegovu izvjesnu rasijanost. Međutim, prilikom molitve Isusove um se koncentrira na jednu misao: na misao o Isusovom pomilovanju grješnika. Izvana promatrano, ovo djelovanje je vrlo suhoparno, iako se u iskustvu pokazuje kao najplodnije od svih duševnih djelovanja. Silu i dostojanstvo daju mu (ovom djelovanju) svemoćno i sve-sveto ime Gospodina Isusa Krista. Prorokujući o Bogočovjeku, prorok je predskazao: Svaki koji prizove ime Gospodinovo spasit će se (Joel 2,32). Proročke riječi ponavlja i sveti apostol Pavao (vidi Rim 10,13); Ako ispovijedaš ustima svojim da je Isus Gospodin, i vjeruješ u srcu svom da ga Bog podiže iz mrtvih, bit ćeš spašen, kaže on (Rim 10,9). Nakon što je imenom Gospodina Isusa Krista izliječio hromog od rođenja, sv. apostol Petar je pred židovskim Sinedrionom posvjedočio slijedeće: Knezovi narodni i starješine Izraelove, ako nas (odnosno sv. apostole Petra i Jakova) danas ispitujete zbog dobročinstva bolesnom čovjeku, kako on ozdravi, neka je na znanje svima vama, i svemu narodu Izraelovu, da u ime Isusa Krista Nazarećanina, kojega vi raspeste, kojega Bog podiže iz mrtvih, Njime stoji ovaj pred vama zdrav … Jer nema drugoga Imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mogli spasti (Dj 4,8-10,12). Upotrebu sve-svetog, božanskog imena Isus u molitvi i moljenje tom imenu ustanovio je sam naš Gospodin, Isus Krist. U to se možemo uvjeriti na osnovu one najuzvišenije i najdublje pouke koja se nalazi u Evanđelju Ivanovom i koju je Gospodin vodio s apostolima nakon Tajne Večere, u onom najznačajnijem času koji je prethodio dragovoljnom izlasku Gospodina na mjesto predaje i stradanja, spasonosnog za ljudski rod. Učenje koje je Gospodin izgovorio u tom času ima karakter konačnog, predsmrtnog navještenja u kojem je On pred svojim učenicima, a u njihovim osobama i pred cijelim čovječanstvom, sabrao i izložio za dušu najspasonosnije i najkorisnije, konačne zapovijedi, vjerodostojne i nepogrješive zaloge vječnog života (vidi Iv 13,31, i Iv 14,15.i 16).[5] Između ostalih zaloga i duhovnih darova, dani su i potvrđeni dopuštenje i zapovijed da se molimo Isusovim imenom. Što god zaištete (od Oca) u ime moje, to ću učiniti, da se proslavi Otac u Sinu, rekao je Gospodin svojim učenicima (Iv 14,13). Zaista, zaista vam kažem, da što god zaištete od Oca u ime moje, dat će vam. Do sada ne tražiste ništa u ime moje; tražite i dobit ćete, da radost vaša bude ispunjena (Iv 16,23-24). Što je to što onoga, koji to primi, može da ispuni radošću i što će biti darovano onom koji se moli imenom Gospodina Isusa? Odgovorit ćemo riječima samog Gospodina: bit će darovan Utješitelj Duh Sveti, kojega će Otac poslati u ime moje (Iv 14,26). To iskustveno znanje pripada svetim Ocima i ono predstavlja njihovu predaju.[6]

NAPOMENE:

1. Vidi Ljestvicu, 27. pouku.

2. Ljestvica, 27. pouka.

3. U Riječi o tri vida molitve, govoreći o njenom trećem vidu: ''Neka se vježba u psalmo-pjevanju, odnosno neka se moli ustima'' – vidi Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

4. O usamljenosti, u 15. glavi; u 4. glavi – ''O tome kako bi trebalo pjevati'' – Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

5. Preuzeto od svetih Kalista i Ignjacija Ksantopuli, O usamljenosti i molitvi, Dobrotoljublje, 2. tom, u ruskom izdanju.

6. Sveti Kalist i Ignjacije Ksantopuli, O usamljenosti i molitvi, Dobrotoljublje, 2. tom, u ruskom izdanju.

GLAVA DVADESET ČETVRTA

O vježbanju molitve Isusove

Ukoliko živiš u obitelji u kojoj se u crkvi služi večernje pravilo s poklonima, kad se vratiš u sobu ili keliju odmah se prihvati molitve Isusove. Ako pak živiš u obitelji u kojoj se večernje pravilo služi u crkvi ali bez poklona, ti onda, kad dođeš u keliju, najprije odsluži pravilo s poklonima, a nakon njega se prihvati molitve Isusove. Ako pripadaš obitelji u kojoj ne postoji zajedničko večernje pravilo već je svakome prepušteno da ga odsluži u keliji, onda najprije odsluži pravilo s poklonima, a potom se prihvati molitvene literature ili pjevanja psalama i napokon molitve Isusove. U početku naloži sebi da molitvu Isusovu s pažnjom i ne užurbano izgovoriš stotinu puta. Kasnije, ukoliko uvidiš da možeš da izgovoriš više molitvi, dodaj i drugu stotinu. Tokom vremena, broj izgovorenih molitava se prema potrebi može još umnožiti. Da se ova molitva pažljivo i ne užurbano izgovori stotinu puta, potrebno je oko trideset minuta ili oko pola sata, a nekim nositeljima podviga je potrebno i više vremena. Molitvu ne izgovaraj užurbano, jednu neposredno za drugom, već poslije svake molitve napravi kratak predah i na taj način pomozi umu da se koncentrira. Neprekidno izgovaranje molitve dovest će do rasijanosti uma. Predahe čini sa oprezom; diši tiho i polako: taj mehanizam čuva od rasijanosti. Okončavši moljenje molitvom Isusovom, ne upuštaj se u razna razmišljanja i maštanja koja su uvijek beskorisna, sablažnjiva i varljiva, već vrijeme do sna provedi suglasno s usmjerenjem koje si zadobio u molitvenom podvigu. Dok osjećaš kako ti nailazi san, ponavljaj molitvu i usni s njom. Nauči se da, kad se probudiš, tvoja prva misao, prva riječ i prvo djelo bude molitva Isusova. Izgovorivši je nekoliko puta, ustani s postelje i pohitaj na jutrenje. Tokom jutrenja, ako je to moguće, prihvati se molitve Isusove. Budeš li imao nešto slobodnog vremena između jutrenja i Mise ili Liturgije, opet se prihvati molitve Isusove. Upravo tako postupaj i poslije objeda. Sveti Oci savjetuju da se poslije objeda bavimo sjećanjem na smrt.[1] To je sasvim pravilno. Međutim, živa molitva Isusova ne može se razlučiti od živog sjećanja na smrt[2]; živo sjećanje na smrt povezano je sa živom molitvom Gospodinu Isusu, koji je smrću ukinuo smrt i svojim privremenim podčinjavanjem smrti darovao ljudima život vječni. Korisno je da se u vrijeme crkvenih bogoslužja prakticira molitva Isusova: sprječavajući rasijanost uma, ona mu pomaže da obrati pažnju na crkveno pjevanje i čitanje. Potrudi se na molitvi Isusovoj tako da ona postane tvoja stalna molitva, za što je vrlo pogodna obzirom da je vrlo kratka, a zbog čega su dugotrajne molitve nepogodne. Sveti Oci su rekli: ''Bez obzira na to da li jede ili pije, da li boravi u sobi (keliji) ili na poslušnosti (na manastirskom poslu i radu), da li putuje ili radi nešto drugo, monah je dužan da stalno vapi: ''Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku.''[3]

NAPOMENE:

1. 7. pouka bogougodnog Nila Sorskog.

2. Ljestvica, 28. pouka.

3. Kalist i Ignjacije Ksantopuli, 21. glava. Dobrotoljublje, 2. tom, u ruskom izdanju.

GLAVA DVADESET PETA

O stalnoj molitvi

Stalnu molitvu zapovjedio je sam Bog. Spasitelj svijeta je rekao: Molite, i dat će vam se; tražite, i naći ćete; kucajte, i otvorit će vam se (Mt 7,7). A, zar Bog neće obraniti izabranike svoje koji mu vape dan i noć, i zar će oklijevati? Kažem vam da će ih ubrzo obraniti (Lk 18,78). Ponavljajući učenje Gospodinovo, apostol Pavao kaže: Molite se bez prestanka (1 Sol 5,17). Hoću, dakle, da se muževi mole na svakom mjestu, podižući svete ruke bez srdžbe i dvoumljenja (1Tim 2,8). Apostol Pavao pod muževima podrazumijeva one kršćane koji su dostigli kršćansku savršenost. Jedino je savršenim kršćanima svojstveno da se mole bez srdžbe i dvoumljenja, odnosno u dubokom miru, u najčišćoj ljubavi prema bližnjemu, bez i najmanjeg zlopamćenja prema bližnjemu i njegovog osuđivanja, bez rasijavanja uzgrednim pomislima i maštanjima (bez dvoumljenja). Takvi su u stanju da se na svakom mjestu i u svako vrijeme mole Bogu, podižući i uznoseći k njemu svoje svete ruke, odnosno um i srce, očišćene od strasti i posvećene Duhom Svetim. Očigledno je da stalna molitva ne može biti naslijeđe monaha početnika. Međutim, da bi u svoje vrijeme bio sposoban za stalnu molitvu, monah (kršćanin) se najprije treba naviknuti na čestu molitvu. Česta molitva će u svoje vrijeme sama po sebi preći u stalnu. Kako je u slučaju stalne molitve najlakše tvoriti molitvu Isusovu, početnik (monah ili kršćanin laik) se treba što je moguće češće obraćati molitvi Isusovoj. Ako imaš i najkraće slobodno vrijeme, nemoj ga gubiti na besposličarenje! Nemoj ga gubiti tako što ćeš ga upotrijebiti na neko neostvarivo i beskorisno maštanje, na neko sujetno, ništavno zanimanje! Upotrijebi ga za vježbanje molitve Isusove. Ako se dogodi da te uz pomoć ili, bolje rečeno, uslijed svojstava pale prirode, privuku sablažnjiva maštanja i pomisli ne prepusti se duhovnoj tromosti ili lijenosti, ne posustaj. Pokajavši se pred Bogom zbog svoje lakomislenosti i spoznavši pred njim svoju palu prirodu i svoju zanesenost, misleno padni pred njegovu milost i poduzmi mjere predostrožnosti protiv sablažnjivog maštanja i sablažnjivih pomisli. Onaj, koji se ne navikne na čestu molitvu, nikada neće zadobiti stalnu. Stalna molitva je dar Božji koji Bog daje svom robu i služitelju iskušanom u vjernosti. ''Nemoguće je da se Bogu približimo drukčije, osim kroz stalnu molitvu.''[1] Stalna molitva je znak milosti Božje prema čovjeku, znak da su se sve sile duše usmjerile k Bogu. Smiluj mi se, Gospodine, jer tebi vapim sav dan. Uveseli dušu sluge tvoga jer tebi, Gospodine, podigoh dušu svoju (Ps 85,34).

NAPOMENE:

1. 69. pouka sv. Izaka Sirijskog.

GLAVA DVADESET ŠESTA

O usmenoj, umnoj i srčanoj molitvi Isusovoj

Onaj koji želi da se nepogrešivo bavi molitvom Isusovom, trebalo bi da i samoga sebe i njeno vježbanje i korištenje provjerava čestim čitanjem slijedećih djela svetih Otaca: 

1) Pouke o budnosti uma (razumnosti ili trezvenosti) Isihija, prezbitera jeruzalemskog, 

2) Glava o budnosti uma (razumnosti ili trezvenosti) bogougodnog Filoteja Sinajskog, 

3) Pouke o tajnom djelovanju u Kristu Teolipta, biskupa filadelfijskog, 

4) Djela svetih Simeona Novog Teologa i Grigorija Sinaita, koja se nalaze u prvom tomu Dobrotoljublja,

5) Pouke Nikifora Isihaste i svetih Kalista i Ignjacija Ksantopula, koja se nalaze u drugom tomu Dobrotoljublja, 

6)Predaje bogougodnog Nila Sorskog, 

7) Cvjetnik jeromonaha Doroteja i drugih. 

U Dobrotoljublju, u Pouci Simeona Novog Teologa o tri vida molitve, u Pouci Nikifora Isihaste i u djelu Ksantopula, čitalac će pronaći pouku o umijeću uvođenja uma u srce uz pomoć prirodnog disanja, odnosno, o umijeću (tehnici) koje potpomaže zadobivanju umne molitve. Ovo učenje svetih Otaca je za mnoge čitaoce predstavljalo i predstavlja veliku teškoću, iako tu ne postoji nikakva teškoća. Ljubljenoj braći savjetujem da ne pokušavaju da u sebi otkriju to umijeće, ukoliko im se ono ne otkrije samo od sebe. Mnogi koji su poželjeli da ga iskustveno upoznaju oštetili su svoja pluća a da ništa nisu postigli. Suština ovog djelovanja sastoji se u tome da se um tokom molitve sjedini sa srcem, a to u svoje, od Boga određeno vrijeme, učini Božja milost. Spomenuto umijeće u potpunosti mogu zamijeniti ne užurbano izgovaranje molitve, kratak predah poslije svake molitve, tiho i sporo disanje i zaključavanje uma u riječi molitve. Posredstvom ovih sredstava lako ćemo dostići izvjestan stupanj pažnje. Pažnju uma tokom molitve vrlo brzo počinje da suosjeća i srce. Suosjećanje uma sa srcem postupno počinje da prelazi u sjedinjenje uma sa srcem i umijeće, koje su ponudili Oci, pojavljuje se samo od sebe. Sve mehaničke metode, koji imaju materijalni karakter, Oci su predložili isključivo kao načine kojima će se lakše i brže postići pažnja pri molitvi, a ne kao nešto suštinsko. Suštinsko i nužno svojstvo molitve je pažnja. Bez pažnje nema molitve. Istinska milosna pažnja javlja se kao posljedica umrtvljenja srca za svijet. Sredstva uvijek ostaju samo sredstva. Oni isti sveti Oci, koji predlažu da se um uvede u srce zajedno s disanjem, kažu da umu, koji je zadobio naviku sjedinjenja sa srcem ili, točnije rečeno, stekao to sjedinjenje na osnovu dara i djelovanja milosti, (za to sjedinjenje) nije nužna pomoć umijeća i da se on jednostavno, sam po sebi i svojim vlastitim kretanjem, sjedinjuje sa srcem.[1] Tako i treba da bude. Razjedinjenje uma i srca i njihovo suprotstavljanje jednog drugome dogodilo se uslijed našeg pada u grijeh. Kad ispruži prst da bi izliječila čovjeka, koji je svojim padom razbijen i razdrobljen na dijelove, božanska milost sjedinjuje njegove razdvojene dijelove, i pri tom um ne sjedinjuje samo sa srcem i dušom već i s tijelom, dajući im jedino pravilno stremljenje k Bogu. Usporedo sa sjedinjenjem uma i srca, nositelj podviga dobiva i moć da se suprotstavi svim strasnim pomislima i strasnim osjećajima. Da li to može da bude posljedica nekog umijeća? Ne! To je posljedica milosti, plod Svetoga Duha, koji je osjenio nevidljivi podvig Kristovog nositelja podviga, nedostižan za tjelesne i duševne ljude. Čitajući kod Otaca o mjestu srca koje um zadobiva molitvom, trebalo bi razumjeti razumnu silu srca[2], koju je Tvorac smjestio u gornji dio srca, silu kojom se čovječje srce razlikuje od srca životinja, obzirom da i one, isto kao i ljudi, imaju voljnu ili željnu silu i silu revnosti ili srdžbe. Razumna sila iskazuje se u savjesti i svijesti našeg duha, bez učestvovanja razuma, u strahu Božjem, u duhovnoj ljubavi prema Bogu i prema bližnjem, u osjećaju pokajanja, poniznosti, krotkosti, u skrušenosti duha, u dubokom žaljenju zbog grijeha i u drugim duhovnim osjećajima, koji su životinjama strani. Sila duše odnosno um, iako je duhovna, kao mjesto svog prebivanja ima mozak. Tako i sila razumnosti ili čovjekov duh, iako je duhovna, za mjesto svog prebivanja ima gornji dio srca, koji se nalazi pod lijevom bradavicom grudi, oko bradavice i nešto iznad nje. Sjedinjenje uma sa srcem označava sjedinjenje duhovnih pomisli uma sa duhovnim osjećajima srca. Obzirom da je čovjek pao i da su se njegove pomisli i osjećaji od duhovnih pretvorili u tjelesne i duševne, trebalo bi da se um i srce posredstvom evanđeoskih zapovijedi uzdignu do duhovnih misli i osjećaja. Kad se um i duh izliječe, tada se i sjedinjuju u Gospodinu. U onom dijelu srca, u kojem je smještena sila razumnosti ili duh, u svoje vrijeme obrazuje se čudesni, ne rukotvoreni, duhovni hram Božji, Svetinja nad svetinjama. Tu se spušta um, od Duha Svetoga rukopoložen za svećenika i arhijereja, da bi se Bogu klanjao Duhom i Istinom. Tada kršćanin blaženim iskustvom spoznaje ono što je rečeno u Svetom Pismu: Vi ste hram Boga živoga, kao što reče Bog: Uselit ću se u njih i živjet ću u njima, i bit ću im Bog, i oni će biti moj narod (2 Kor 6,16). Ispod sile razumnosti, u sredini srca, nalazi se sila revnosti; ispod nje, u najnižem dijelu srca, nalazi se željna ili voljna sila. Kod životinja ove dvije sile djeluju vrlo grubo, obziroam da ni na koji način nisu povezane s razumnošću. U ljudima one djeluju suglasno tome u kojoj je mjeri i na koji način razvijen njihov duh. One, međutim, mogu da djeluju pravilno i da budu potpuno podčinjene duhu ili razumnoj sili samo u istinski pravoslavnom kršćaninu, koji pred razumom Kristovim odnosno Evanđeljem nije zbacio samo očigledno grješne već i sve prirodne pomisli i osjećaje. Um i srce ne mogu da se sjedine na drugi način osim posredstvom Duha i Istine. To znači da um i srce ne mogu da se sjedine ukoliko u potpunosti ne odbace palu prirodu ili ukoliko se u potpunosti ne predaju rukovođenju Evanđelja, ukoliko postojanim i revnim sljedovanjem evanđeoskim zapovijedima ne privuku k sebi milost Sve-svetog Duha, ukoliko se ne izliječe i ne ožive od dodira s njom i od njenog osjenjivanja.[3] Ne samo što svaki grješni osjećaj i svaka grješna pomisao razaraju sjedinjenje uma i srca i suprotstavljaju ih jedno drugom, već to čine i sve prirodne pomisli i osjećaji, bez obzira kako da su istančani i maskirani prividnom pravednošću. U slučaju udaljavanja od duhovnog usmjerenja koje daje Evanđelje, uzaludna su sva sredstva i tehnike (umijeća); srce i um se nikada neće međusobno sjediniti.
Izvršavanje zapovijedi koje prethodi sjedinjenju uma i srca razlikuje se od izvršavanja zapovijedi koje slijedi nakon tog sjedinjenja. Prije ovog sjedinjenja, nositelj podviga zapovijedi izvršava uz najveći napor, prisiljavajući i primoravajući svoju palu prirodu. Nakon sjedinjenja, duhovna sila koja je sjedinila um i srce privlači ga k njihovom izvršenju, čini ga ugodnim, lakim i punim naslade. Putem zapovijedi Tvojih trčah, kad si raširio srce moje, rekao je pisac Psalma (Ps 118,32).
Za onoga koji se bavi molitvom Isusovom bit će vrlo korisno da pročita Primjedbe (Predgovore) shimonaha poljnomeruljskog Bazilija na knjige Svetih Grigorija Sinaita, Isihija Jeruzalemskog, Filoteja Sinajskog i Nila Sorskog.[4] Nakon što se pročitaju sve primjedbe, čitanje cjelokupnog Dobrotoljublja bit će jasnije i korisnije. Prilikom čitanja djela svetih Otaca, treba imati na umu i to da je mjera početnika njihovog vremena u naše doba mjera onoga koji je vrlo uznapredovao. Primjena pouka svetih Otaca na sebe i na svoju djelatnost treba se sprovoditi s velikom opreznošću.

NAPOMENE:

1. Kalist i Ignjacije Ksantopuli, 53. glava, O životu u tišini i miru (bezmolviju) i molitvi. Dobrotoljublje, 2. tom, u ruskom izdanju.

2. O silama duše vidi u poglavljima bogougodnog Filoteja Sinajskog. Dobrotoljublje, 2. tom, u ruskom izdanju.

3. Bogougodnog Pimena Velikog upitali su što znače riječi: ''Zajedničar sam svih koji te se boje i koji čuvaju zapovijedi tvoje'' (Ps 118,63). Bogougodni je odgovorio: ''To Duh Sveti govori o sebi.'' Alfavitni Paterik.

4. Izdanje Optine pustinje, 1847. godina.

GLAVA DVADESET SEDMA

O pobožnom ili svetom razmišljanju

Sveti Dimitrije Rostovski i Tihon Voronješki bavili su se bogomislima, odnosno svetim ili pobožnim razmišljanjem o očovječenju Boga-Logosa, o Njegovom čudesnom življenju na zemlji, o Njegovim strašnim i spasonosnim stradanjima, o preslavnom uskrsenju i uznesenju na nebo. Razmišljali su i o čovjeku, o njegovom određenju, padu i obnavljanju koje je izvršio Otkupitelj, kao i o ostalim, sličnim, dubokim kršćanskim tajnama. Sveta razmišljanja spomenutih svetaca prvenstveno su izložena u njihovim djelima. Suglasno s ostalim asketskim piscima, sv. Petar iz Damaska povezuje takva razmišljanja s duhovnim viđenjima i u nizu tih viđenja on im daje četvrti stupanj.[1] Kao što se može vidjeti iz knjige sv. Petra iz Damaska, svako duhovno viđenje predstavlja viđenje svojevrsne tajne koja se u nositelju podviga javlja suglasno tome koliko se on očistio pokajanjem.[2] Pokajanje ima svoju postupnost, kao što je imaju i duhovna viđenja. Kršćanske tajne se nositelju podviga otkrivaju postupno, suglasno s njegovim duhovnim napretkom. Bogomislije ili pobožna razmišljanja svetih Dimitrija i Tihona predstavljaju izraz njihovog duhovnog napretka. Neka onaj, koji želi da se vježba u razmišljanju o Bogu, čita djela svetaca. Takvo pobožno razmišljanje će u najvećoj mjeri biti nepogrešivo i za dušu korisno. Naprotiv, razmišljanje o Bogu će postati najnepravilnije i posve pogubno za dušu ukoliko nositelj podviga, ne očistivši se najprije pokajanjem i nemajući pravilan pojam o kršćanskom učenju, dopusti sebi samovoljno razmišljanje, koje je pogrešno i dovodi do, za dušu, pogubnih posljedica i samoobmanjivanja, neizbježno ga odvlačeći k provaliji pogubne zablude. Sveci su sa svom točnošću i iscrpnošću bili poučeni istinskoj pravoslavnoj teologiji, zbog čega su se svojim svetim životom uznijeli na vrh kršćanske savršenosti. Pobožno razmišljanje je za njih bilo sasvim prirodno. Međutim, ono je neprirodno za nositelja podviga koji iz teologije ne posjeduje pouzdana, točna saznanja i koji nije očišćen pokajanjem. Iz tog razloga su ga sveti Oci zabranjivali monasima početnicima, kao i svim monasima uopće, koji za njega nisu pripremljeni poučavanjem i koji ga nisu dostigli svojim načinom života. Sveti Ivan Ljestvičar kaže: ''Ponorna je dubina dogmi. Um usamljenika se ne može bez opasnosti spuštati u taj ponor. Nije sigurno plivati u odijelu, kao što nije bezopasno ni da se onaj, koji je još obuzet strastima, prihvaća teologije.''[3] Takvo je upozorenje koje se daje usamljenicima: poznato je da se život u usamljenosti dopušta monasima koji su već uznapredovali. U prošlosti su mnogi monasi padali u pogubnu provaliju hereze ili krivovjerja jedino zbog toga što su sebi dopuštali da razmatraju dogme koji premašuju njihovu moć razumijevanja. ''Ponizni monah nije previše radoznao kad se radi o neshvatljivim stvarima, a uobraženi hoće da ispituje i tajne suda Božjeg'', nastavlja sv. Ivan Ljestvičar.[4] I to je sasvim točno! Želja da se u pobožno razmišljanje upusti onaj koji je za njega nesposoban i nezreo već opominje na postojanje uznositosti, i predstavlja nerazboritu i oholu želju. Vježbaj se u molitvi, u za dušu poučnom čitanju, i to vježbanje će biti vježbanje u pravilnom, bezopasnom i bogougodnom pobožnom razmišljanju. Kao što čulne (tjelesne) oči, izliječivši se od sljepila, vide po svom prirodnom svojstvu, tako i um, očistivši se od bolesti grijeha, prirodno počinje da sagledava tajne kršćanstva.[5] U svom podvigu osloni se na Boga: ukoliko je zbog tvoje i opće kršćanske koristi nužno da sagledavaš duboke tajne i da ih propovijedaš braći, od Boga ćeš neizostavno dobiti taj dar. Međutim, ukoliko to Bogu nije ugodno, ti onda stremi onome, što je od suštinskog značaja za tvoje spasenje i što će u potpunosti udovoljiti zahtjevu te tvoje potrebe. Teži k zadobivanju čiste molitve, sjedinjene s osjećajem pokajanja i plačem, sa sjećanjem na smrt, na sud Božji i na strašne tamnice pakla u kojima gori vječna vatra i vlada vječna tama. Takva molitva, sjedinjena s takvim sjećanjima, predstavlja najnepogrešivije, prvenstveno i za dušu najkorisnije pobožno razmišljanje.

NAPOMENE:

1. Knjiga prva, O osam konteplacija (umozrenja). Dobrotoljublje, 3. tom, u ruskom izdanju.

2. Isto.

3. Ljestvica, 27. pouka.

4. Ljestvica, 25. pouka.

5. Bogougodni Ivan Kasijan Rimljanin, 5. knjiga O duhu ugađanja trbuhu, gl. 34.

GLAVA DVADESET OSMA

O sjećanju na smrt

Monah je dužan da se svakodnevno, odnosno po nekoliko puta na dan sjeća neizbježne smrti koja mu predstoji, i da u svoje vrijeme zadobije stalno sjećanje na nju. Naš um je u toj mjeri pomračen padom da bi, ukoliko se ne primoramo da se sjećamo smrti, mogli sasvim da zaboravimo na nju. Kad zaboravimo na smrt, na zemlji počinjemo da živimo kao da smo besmrtni, žrtvujući joj (zemlji) cjelokupnu svoju djelatnost i nimalo ne brinući o strašnom prelasku u vječnost ili o svom udjelu u vječnosti. Odlučno i neustrašivo gazimo zapovijedi Kristove i činimo najstrašnije grijehe; ne napuštamo samo neprestanu molitvu već i molitvu utvrđenu u određene sate; počinjemo da zapostavljamo ovo suštinsko i nužno zanimanje, kao da se radi o nekom nevažnom i nepotrebnom djelu. Zaboravljajući na tjelesnu smrt, mi umiremo smrću duše. Naprotiv, onaj koji se često spominje tjelesne smrti, oživljava dušom. On na zemlji živi kao putnik u gostionici ili sužanj u tamnici, koji stalno iščekuje da ga iz nje izvedu na sud ili da ga kazne. Pred njegovim pogledom uvijek su otvorena vrata u vječnost. On stalno i s brigom u duši, dubokom žalošću i mišlju gleda u tom pravcu. Stalno razmišlja o tome čime će se opravdati na sudu Kristovom i kakva će odluka biti donijeta za njega. Ta odluka rješava čovjekov udio u cijelom, bezgraničnom zagrobnom životu. Njegovu pažnju i ljubav ne privlači nikakva zemaljska ljepota, nikakva zemaljska sablazan. On nikoga ne osuđuje, jer ne zaboravlja da će na sudu Božjem njemu biti izrečena onakva presuda, kakvu je on ovdje izricao o svojim bližnjim. On svima i sve oprašta, da bi i njemu samom bilo oprošteno i da bi naslijedio spasenje. Prema svima je popustljiv i milosrdan, da bi se i on sam udostojao popustljivosti i milosrđa. Svaku žalost koja dođe on radosno prihvaća i cjeliva kao kaznu za njegove grijehe u vremenu, budući da će ga ona osloboditi kazne u vječnosti. Ukoliko mu dođe pomisao da se uzoholi zbog svoje kreposti, sjećanje na smrt će se odmah usmjeriti protiv te pomisli i postidjeti je, razotkriti je u njenoj nedostojnosti i protjerati je. Kakav značaj može imati vaša krepost ili vrlina na Sudu Božjem? Kakvu vrijednost može imati vaša krepost pred očima Boga, pred kojim je i nebo nečisto (vidi Job 15,15)? Stalno se opominji: ''Ja ću neminovno umrijeti! Umrli su moji oci i praoci; nitko od ljudi nije zauvijek ostao na zemlji. I mene čeka udio koji je pogodio i pogađa svakoga!'' Ne gubi uzaludno vrijeme koje ti je dano za pokajanje! Ne zagledaj se u zemlju, na kojoj si ti samo trenutni poslenik, na kojoj si prognanik i na kojoj ti je milosrđem Božjim dopušteno da razmisliš i da se pokaješ, kako bi izbjegao vječne tamnice i mučenje u njima. Kratak period života na zemlji upotrijebi na zadobivanje mirnog utočišta, utočišta blaženog u vječnosti. Za stjecanje vječnog bogatstva preklinji odricanjem od svakog privremenog bogatstva, odricanjem od svega tjelesnog i duševnog u oblasti pale prirode! Preklinji izvršavanjem Kristovih zapovijedi! Preklinji iskrenim pokajanjem za učinjene grijehe! Preklinji zahvalnošću i proslavljanjem Boga za sve patnje koje su ti poslane! Preklinji izobilnim čitanjem psalama i predviđenih molitvi! Preklinji molitvom Isusovom, sjedinjujući s njom sjećanje na smrt! Ta dva djelovanja, molitva Isusova i sjećanje na smrt, lako se slijevaju u jedno. Uslijed molitve javlja se živo sjećanje na smrt, kao njeno predosjećanje, dok se od predosjećanja smrti jače rasplamsava molitva. Za nositelja podviga je nužno da se sjeća smrti! To sjećanje je potrebno i za sam podvig, jer ga čuva od povrjeđivanja i izopačenja uznositosti, do koje može dovesti i život u podvigu i pažljiv život, ako ne bude ograđen sjećanjem na smrt i na sud Božji. Velika je nesreća duše ako čovjek svom podvigu pripisuje bilo kakvu vrijednost i ako ga smatra za svoju zaslugu pred Bogom. Smatraj sebe dostojnim svake ovozemaljske kazne i dostojnim vječnih muka. Takvo mišljenje o samome sebi bit će najistinitije, za dušu najspasonosnije i najbogougodnije. Često nabrajaj vječne nesreće koje očekuju grješnike. Čestim nabrajanjem tih nesreća učini da izgleda kao da one stoje pred tvojim očima. Zadobij predosjećanje paklenih muka da bi tvoja duša prilikom živog sjećanja na njih zadrhtala, da bi se otrgla od grijeha i pritekla Bogu poniznom molitvom za smilovanje, uzdajući se u Njegovu beskonačnu dobrotu i ni najmanje se ne uzdajući u sebe.[1] Sjećaj se i zamišljaj neizmjernu, strašnu podzemnu provaliju i tamnicu koje čine pakao. Ta provalija se naziva bezdanom. U odnosu na ljude, ona upravo takva i je. Prostrana paklena tamnica ima mnoštvo odjeljaka i mnoštvo različitih patnji i muka, kojima se svakom čovjeku plaća za djela koja je počinio tokom ovozemaljskog života. Međutim, u svim odjeljcima zaključavanje je vječno, kao što su vječne i muke. Tamo gospodari mučna, neprozirna tama i, istovremeno, gori neugasiva vatra, koja je uvijek podjednako snažna. Tamo nema dana, jer tamo vlada vječna noć. Tamo je nepodnošljiv smrad, koji se ne može usporediti ni s jednim ovozemaljskim smradom. Surovi pakleni crv nikad ne spava i nikad ne drijema: on grize i grize, proždire zatočenike pakla, ali ne narušava njihovu cjelovitost i ne poništava njihovo postojanje, a pri tom se ni on sam ne zasićuje. Takve osobine imaju sve paklene muke koje su teže od svake smrti, a ne donose smrt. U paklu se smrt želi onoliko, koliko se na zemlji želi život. Za zatočenike pakla, smrt bi bila radost. Međutim, ona za njih ne postoji; njihov udio je beskonačni život za beskonačna stradanja. Muče se u paklu uslijed nepodnošljivih kazni, kakvima obiluje vječna tamnica onih koje je Bog odbacio. Muče se tamo nepodnošljivom patnjom, muče se tamo najsurovijom duševnom bolešću ili očajanjem. Smatraj sebe osuđenim na pakao i vječnu muku i iz te svijesti u tvom srcu će se roditi tako nezadrživi i silni molitveni vapaji da će neizostavno navesti Boga da te se smiluje, i Bog će te, umjesto u pakao, uvesti u raj. Vi, koji sebe smatrate dostojnima nebeskih i zemaljskih nagrada! Vama pakao prijeti više nego očiglednim grešnicima, jer je najteži među svim grijesima oholost, uznositost, grijeh duha koji se ne vidi čulnim očima i često se prikriva maskom poniznosti. Sjećanje na smrt i razmišljanje o njoj prakticirali su najveći među bogougodnim Ocima. Za Pahomija Velikog pisac njegovog životopisa kaže da je ''sjećanjem na vječne muke i beskrajne patnje, odnosno sjećanjem na neugasivu vatru i na onog crva koji nikad ne umire, stalno boravio u strahu Božjem. Na taj način se Pahomije uzdržavao od zla i podsticao sebe na bolje.''[2]

NAPOMENE:

1. Vidi Ljestvicu, 7. pouku.

2. Vita sancti Pachomii, abbatis Tabennensis. Patrologie, Tom LXXIII.

GLAVA DVADESET DEVETA

Tijesan put ustanovio je sam Bog za svoje istinske sluge

Naš Gospodin Isus Krist proveo je svoj ovozemaljski život u najvećoj poniznosti, obzirom da je bio izložen stalnim patnjama i progonima. Neprijatelji su ga protjerivali, klevetali i sramotili, da bi ga napokon, zajedno sa zločincima, predali sramnoj javnoj smrti. Put spasenja, koji je Gospodin ustanovio kao tijesan i tegoban (vidi Mt7,13), ustanovljen je i sve-svetim primjerom Gospodinovim, i njegovim sve-svetim učenjem. Gospodin je svojim učenicima i sljedbenicima nagovijestio da će u svijetu, odnosno u vrijeme bitke ovozemaljskog života, imati žalost (Iv 16,33), da će ih svijet mrziti (Iv 15,18-19), da će ih progoniti, ponižavati i ubijati (vidi Iv 16,23). Položaj svojih učenika i sljedbenika u iskvarenom čovječanstvu Gospodin je usporedio s položajem ovaca među vukovima (vidi Mt 10,16). Odatle se vidi da je težak položaj u vrijeme ovozemaljskog života ustanovio sam Gospodin za svoje istinske sluge. To ustanovljenje se, kao ustanovljenje Gospodinovo, ne može otkloniti nijednim ljudskim sredstvom, nikakvom mudrošću, nikakvom razboritošću, nikakvom obazrivošću, nikakvom opreznošću. Zbog toga se onaj, koji stupa u monaški život, u potpunosti treba predati volji i rukovođenju Božjem. On se treba pravovremeno pripremiti za trpljenje svih patnji, za koje će naumu Svevišnjeg biti ugodno da ih dopusti svom slugi u vrijeme njegovog ovozemaljskog života. Sveto Pismo kaže: Sine, ako pristupaš da služiš Gospodina Boga, pripremi dušu svoju za iskušenja; učvrsti srce svoje i pretrpi, i ne zbunjuj se u vrijeme napada. Priveži se za Njega i ne odstupaj, da bi na svom kraju uzrastao. Sve što ti se dogodi prihvati i u promjenljivosti svoga uniženja budi dugotrpljiv, jer se zlato ispituje u vatri a ljudi, ugodni Bogu, u peći poniznosti (Sir2,16).
Kakav je razlog tome, što je Gospodin svojim istinskim slugama u vrijeme njihovog ovozemaljskog života dodijelio patnje, dok je svojim neprijateljima dodijelio blagostanje, materijalno napredovanje i materijalna dobra? Tjelesni razum kaže: trebalo je da to bude uređeno na sasvim drukčiji način. Razlog se sadrži u slijedećem: čovjek je palo biće. On je na zemlju zbačen iz Raja, dok je u raju prijestupom zapovijedi Božjih na sebe privukao smrt. Smrt je pogodila čovjekovu dušu neposredno nakon prijestupa, i neizlječivo zarazila njegovo tijelo. Tijelo, kojem kao život služi duša, nije se odmah nakon pada razlučilo od duše; duša, međutim, kojoj kao život služi Sveti Duh, neposredno nakon pada razlučila se sa Svetim Duhom, koji se od nje udaljio kao od oskrnavljene i zatrovane grijehom, prepustivši je samoj sebi. S takvom mrtvom dušom i s tijelom koje je bilo živo životom životinja, prvi čovjek je na neko vrijeme zbačen na zemlju, dok se ostali ljudi rađaju i neko vrijeme obitavaju na zemlji. Kad istekne to vrijeme koje se naziva ovozemaljskim životom, i samo tijelo konačno biva pogođeno smrću, koja ga je napadala i s kojom se borio tokom čitavog ovozemaljskog života. Ovozemaljski život, taj najkraći period, milosrđem Tvorca dan je čovjeku zato da bi ga on upotrijebio za svoje spasenje, odnosno za svoj povratak iz smrti u život. Spasenje ili oživotvorenost čovjeka Svetim Duhom izvršava se posredstvom Otkupitelja ili Spasitelja, Gospodina našeg Isusa Krista. Ljudima koji su rođeni prije Otkupitelja bilo je dano da se spašavaju vjerom u obećanog Otkupitelja, a da spasenje zadobiju onda, kad Otkupitelj izvrši otkupljenje. Onima, koji su se rodili poslije Otkupitelja, dano je da se spašavaju vjerom u Otkupitelja koji je došao, a da spasenje zadobiju još u vrijeme ovozemaljskog života, dok neotuđivost spasenja zadobivaju neposredno nakon razlučivanja duše i tijela, i izvršavanja pojedinačnog suda. Svaki, koji vjeruje u Spasitelja, treba biti svjestan i ispovjediti svoj pad i svoje stanje progonstva na zemlju; on toga treba biti svjestan i treba to ispovijedati samim svojim životom, da bi svijest i ispovijedanje bili živi i djelatni a ne mrtvi i nedjelatni. Drukčije nije u stanju da Otkupitelja prizna onako, kako dolikuje, obzirom da je Otkupitelj i Spasitelj nužan samo za pale i propale. On ni najmanje nije nužan i nikako ne može biti od koristi onima koji neće da budu svjesni i da ispovjede svoj pad i svoju propast. Ispovijedanjem svog pada samim životom znači prihvaćanje svih ovozemaljskih patnji kao pravedne plaće za pad, kao prirodne, logične posljedice grješnosti; to znači postojano odricanje od svih naslada kao nesvojstvenih prijestupniku i izgnaniku koji je rasrdio Boga i kojeg je Bog odbacio. Privremeni ovozemaljski život nije ništa drugo do predvorje za vječni život. Za kakav život? Za vječni život u paklenim tamnicama, među najstrašnijim paklenim mukama, ukoliko tokom privremenog ovozemaljskog života ne iskoristimo iskupljenje koje nam je besplatno darovano, iskupljenje čije je prihvaćanje ili odbacivanje prepušteno slobodnoj volji svakog čovjeka. Ovozemaljski život je kušanje nevolja i stradanja, mjesto sagledavanja onih nevolja i stradanja koja su ne usporedivo veća od ovozemaljskih. Ovozemaljski život ne donosi ništa radosno ili utješno osim nade u spasenje. Blaženi koji plaču sada, u vrijeme svog ovozemaljskog života, rekao nam je naš Otkupitelj, I teško vama, koji se smijete sada (Lk 6,22,25). ''Cijelo življenje kršćanina na zemlji nije ništa drugo do pokajanje, izraženo djelovanjem kakvo dolikuje pokajanju. Krist je došao da nas prizove na pokajanje. Posebnu pažnju obrati na ove Njegove riječi: Došao sam da zovem … na pokajanje (Mt 9,13). Naš Gospodin nam ovdje nije ponudio veselje, gozbe, svetkovine, raskošne svadbe i likovanje, već pokajanje, plač, suze, jecanje i križ. Vidiš li kako treba da protekne ovozemaljski život kršćanina? To ćeš uvidjeti čitajući Evanđelje Kristovo. Usporedo s tim, za kršćane ovdje postoji i radost, ali radost duhovna. Oni se ne raduju zlatu, srebru, hrani, piću, počastima i slavi već Bogu, svom Spasitelju, Njegovoj milosti i dobroti prema njima, raduju se nadi u vječni život.''[1]
Prihvativši čovještvo (čovječju prirodu) i sve slabosti čovječje prirode osim grijeha, Gospodin je prihvatio i djelatnu svijest o padu, u koji je zbačen cijeli ljudski rod. On je ovozemaljski život proveo u stalnim patnjama, ne izgovorivši protiv njih ni jednu jedinu riječ koja bi izrazila nezadovoljstvo. Naprotiv, nazivao ih je čašom koju je dao Otac nebeski i koja bespogovorno mora da se ispije. Nevini i sve-sveti Gospodin, koji je prihvaćenom čovječjom prirodom postradao zbog krivog i grijehom zaraženog čovječanstva, svim svojim sljedbenicima i cijelom svom duhovnom plemenu i svojim srodnicima ostavio je stradanja kao put spasenja, kao djelatnu svijest o padu i grješnosti, kao djelatno priznavanje i ispovijedanje Spasitelja, kao djelatno sjedinjenje s Njim i Njegovo usvojenje. Usporedo s tim, On iz svojih stradanja izlijeva u stradanja svojih slugu neizrecivu duhovnu utjehu kao djelatni dokaz vjerodostojnosti spasenja i vjerodostojnosti stradalničkog puta koji vodi u spasenje. Nevini i sve-sveti Gospodin proveo je ovozemaljski život u stradanjima; utoliko prije moraju da stradaju krivci, s punom sviješću o tome da su dostojni stradanja. Oni bi trebali da se raduju što se kratkotrajnim stradanjem spašavaju od stradanja vječnih, što stupaju u red sljedbenika i prijatelja Bogočovjeka. Tko se odriče stradanja, nije svjestan da ih je dostojan; taj ne priznaje svoj pad i propast! Tko ovozemaljski život provodi u nasladama, taj se odriče svog spasenja! Tko je ovozemaljski život upotrijebio jedino za ovozemaljsko napredovanje, taj bezumno smatra najkraće vrijeme za vječnost, a vječnost za nepostojeću, i priprema sebi u njoj vječnu nesreću! Tko ne priznaje svoj pad i propast, taj ne priznaje Spasitelja i odbacuje ga! Priznavanje sebe za dostojnog privremenih i vječnih kazni prethodi poznavanju Spasitelja i rukovodi k Njegovom poznavanju, što vidimo iz primjera razbojnika koji je naslijedio Raj (vidi Lk 23,40,43). Netko će možda reći da je razbojnik bio javni prijestupnik i da je njemu bilo lako da toga bude svjestan. Kako da toga postane svjestan onaj, koji nije počinio slične prijestupe? Mi ćemo mu odgovoriti ovako: i drugi razbojnik, koji je raspet pored Gospodina, bio je javni prijestupnik, ali nije postao svjestan svoje grješnosti, zato što je ta svijest posljedica srčane milosti i poniznosti, a odsustvo ove svijesti posljedica otvrdlosti srca i oholosti. Sveci Božji uvijek su sebe smatrali grješnicima, bez obzira na očigledne milosne darove kojima su obilovali. Naprotiv, najveći zločinci uvijek su opravdavali sebe i, utapajući se u zlodjelima, nisu prestajali da se razmeću svojom krepošću.
Apostol Pavao je posvjedočio da su starozavjetni pravednici čitav svoj ovozemaljski život proveli u oskudicama, u nevoljama, u patnjama, ispovijedajući samim svojim životom da su stranci i prolaznici na zemlji (Heb 11,37,13). Nakon toga, obraćajući se njemu suvremenim, istinskim služiteljima i ukazujući im na načelnika vjere i izvršitelja Isusa koji je umjesto slave kakva mu je dolikovala pretrpio sramoćenje i križ, apostol Pavao izgovara slijedeći savjet: Da bi posvetio narod krvlju svojom, Isus postrada izvan grada. Dakle, izađimo k Njemu izvan staništa, porugu Njegovu noseći (Heb 13,1213). Izvan staništa, odnosno odbacujući i ostavljajući sve, što nepostojani i prolazni svijet smatra za poželjno. Porugu Njegovu noseći, odnosno učestvujući u križnom putu koji je Gospodin ustanovio i njime prošao svojim stradalničkim ovozemaljskim životom. Na taj poziv odazvali su se svi istinski kršćani i, napustivši stanište koje je u svakom pogledu promjenljivo i kojem je strana svaka trajnost, stazom stradanja koračali k vječnom Nebeskom gradu. Ako li ste bez ukora, koji su svi iskusili, onda ste kopilad a ne sinovi, kaže apostol Pavao (JHeb 12,8). Trebalo bi da ovdje zapazimo riječ ''svi'' : svi pravednici su ovozemaljski život proveli u patnjama! Nijedan od njih nije dosegao nebo tako što je koračao širokim putem ovozemaljskog blagostanja. Koga ljubi Gospodin onoga i kori; i bije svakoga sina kojega prima (Heb 12,6). Ja one koje ljubim korim i popravljam, rekao je Gospodin u Otkrivenju sv. Ivana (Otk 3,19). Poučeni ovim i mnogim drugim svjedočenjima Svetog Duha, kojima su zasijane stranice Svetog Pisma, odvažno tvrdimo slijedeće: patnje koje čovjeku pošalje promisao Božji predstavljaju pouzdan znak da je Bog izabrao tog čovjeka. Kad je Isusu omilio mladić, On mu je predložio da pođe za Njim i da ponese križ (vidi Mk 10,21). Nećemo odbaciti priziv! Priziv se prihvaća onda kad kršćanin, prilikom nailaska patnji, prizna da ih je dostojan. Kršćanin sa svojim križem slijedi Gospodina onda, kad zahvaljuje i proslavlja Gospodina zbog poslanih patnji, kad ne mari za svoj život (Dj 20,24), kad se u potpunosti prepušta volji Božjoj, kad s još većom revnošću teži izvršavanju evanđeoskih zapovijedi, a posebno zapovijedi o ljubavi prema neprijateljima. Znak izabranosti patnjama toliko je istinit da one, koji su patnjama izloženi, Sveti Duh pozdravlja nebeskim pozdravom: Radujte se, i oglašava im: Radujte se. Svaku radost imajte, braćo moja, kada padnete u različita iskušenja (Jak 1,2). Blaženi ste kada vas sramote i progone i lažući govore protiv vas svakojake ružne riječi zbog mene. Radujte se i veselite se, jer je velika plaća vaša na nebesima (Mt 5,i 12). Sveti apostol Petar kaže kršćanima da su njihov priziv stradanja (1 Pt 2,21). Takva je božanska odluka za čovjeka u vrijeme njegovog ovozemaljskog života! On treba da povjeruje u Otkupitelja i da ga ispovijeda srcem i ustima, da ga ispovijeda svojim djelovanjem, pokorno prihvaćajući onaj križ, za koji Isusu bude ugodno da ga položi na svog učenika. Onaj koji ne prihvati križ ne može biti Isusov učenik (vidi Lk 14,27). Oni koji stradaju po volji Božjoj, neka Njemu kao vjernom Stvoritelju, povjere duše svoje u dobročinstvu, kaže apostol Petar (1 Pt 4,19). Stvoritelj naših duša je Gospodin a duše onih, koji vjeruju u Njega, On stvara u svojim patnjama. Prepustimo se Njegovoj volji i promišljanju, kao što se glina nijemo prepušta volji lončara, a sami se na svaki način potrudimo da izvršimo evanđeoske zapovijedi. Kad se istinski pravoslavni kršćanin prepusti volji Božjoj i kad, uz samoodricanje, sve svoje brige položi na Njega, on će mu se zahvaljivati i proslavljat će ga zbog križa. Tada se u srcu sasvim neočekivano javlja neobična duhovna sila vjere; tada se u srcu neočekivano javlja neobična duhovna utjeha. Učenika koji je prihvatio patnje Isus pečati Duhom, i za slugu Božjeg ovozemaljske patnje postaju najslađi izvor. Naprotiv, ovozemaljski život lišen patnji služi kao pouzdan znak da je Gospodin odvratio svoj pogled od čovjeka i da ovaj nije ugodan Gospodinu, čak i kad bi se, spolja promatrano, činilo da je (čovjek) pobožan i pun kreposti.
Sveti prorok David je pjevao: Mnoge su nevolje pravednih, i od svih njih izbavit će ih Gospodin (Ps 33,19). Kako je to istinito! Svima koji uistinu služe Gospodina i koji su pravedni Gospodinovom, a ne svojom, lažnom i palom pravdom, dopuštaju se mnoge patnje, ali se sve te patnje razvijaju same od sebe. Nijedna od njih ne može da porazi slugu Božjeg. One ga odgajaju, očišćuju i usavršavaju. O patnji grješnika, koji na zemlji žive zbog ovozemaljskih naslada i radi ovozemaljskog napretka, prorok nije rekao ni riječ. Njima se ne dopuštaju patnje. Čemu bi im one i služile? Oni ih ne bi podnosili sa zahvalnošću nego bi mrmljanjem, čamotinjom ili malodušjem, hulom na Boga i očajanjem samo umnožili svoje grijehe. Gospodin im je prepustio da se do samog okončanja koriste ovozemaljskim dobrima, ne bi li se urazumili makar svojim blagostanjem. On patnje šalje samo onim grješnicima u kojima prozire preobraćanje i koji su, prema predznanju Božjem, u knjigu života već unijeti među pravednike, opravdane Otkupiteljevom pravdom. Kao one koji nisu prihvatili učenje Kristovo i nisu pokazali nikakvu usrdnost u nasljedovanju Krista, Gospodin namjerne i svojevoljne grješnike, u kojima ne postoji zalog popravljanja i pokajanja i koji na put nepravde nisu stupili uslijed zanesenosti ili neznanja, ne smatra dostojnima patnje. Patnje za Krista su najveći dar Kristov, i daruju se onima, koji su se cijelom dušom predali na služenje Kristu. Spominjući se mnogih patnji kojima su izloženi pravednici, sveti David ništa nije spomenuo o patnjama grješnika, obzirom da su preljubnici a ne sinovi, oni ni na koji način ne privlače na sebe ukor Božji. David jedino za njihovu smrt kaže da je zla (Ps 33,21). Točno tako, zla je smrt grješnika, koju su oni zaboravili i nisu upoznali. Ona ih, sasvim neočekivano, iz obilja naslada prenosi u bezdan vječnih muka. Obraćajući se s utjehom služitelju Božjem koji na zemlji živi u oskudici i mukama, David mu kaže: Ne porevnuj uspješnome na putu njegovom, čovjeku koji čini bezakonje. Ne porevnuj lukavima, niti zavidi onima koji čine bezakonje; jer će se kao trava brzo osušiti, i kao lišće zeleni brzo će otpasti (Ps 36,7,12). U nastavku David govori u ime nositelja podviga kojeg još koleba tjelesno mudrovanje: Pozavidjeh bezakonicima gledajući mir grešnika; jer nema potrajanja u smrti njihovoj i postojanosti u kazni njihovoj (Ps 72,34), odnosno, nikakva patnja ne može da ih probudi iz duhovnog dremeža, iz smrtnog sna, iz smrti duše. U trudovima ljudskim oni nisu i s ljudima ne bivaju kažnjeni (st.5). Ljudima su ovdje nazvani služitelji istinitog Boga, koji su sačuvali ljudsko dostojanstvo, oni upražnjavaju pobožne svojevoljne podvige i bivaju izloženi nevoljnom ukoru (kažnjavanju) Gospodinovom. Odbačeni su grješnici koji žive u nemaru i ne učestvuju niti u podvizima niti u patnjama. Kakve su posljedice takvog položaja onih koje je Bog odbacio? Zato ih uhvati oholost do kraja, odjenuše se u nepravdu i bezbožnost svoju (st. 6). U njima se iskorjenjuje svaka svijest o vlastitoj grješnosti i pojavljuje se neizmjerno, neizlječiva uznositost. Grješni život postaje njihova neotuđiva svojina i svojevrsna stalna odjeća, izvanjska pojava, čineći istom takvom svojinom i njihovu nesreću koja se sadrži u ne poznavanju Boga, u lažnim pojmovima o Bogu i o cijelom od Boga otkrivenom učenju. U takvom stanju svojevoljne i ne pokajane grješnike zatiče smrt i, pošto ih zgrabi, izvodi ih na sud Božji.
Sveto Pismo sjedinjuje pojam iskušenja s pojmom kažnjavanja ili ukora: Sine moj, kaže se u Pismu, ne zanemaruj ukor ili kažnjavanje Gospodinovo, niti kloni kad te On kori (Heb 12,5). To se vidi i iz gore navedenih riječi Gospodinovih: Ja one koje ljubim korim i popravljam (Otk 3,19). Na kojoj osnovi je kažnjavanje sjedinjeno s iskušenjem? Na toj, što svaka patnja pokazuje i pokreće strasti koje su skrivene u srcu. Prije nego što dođu iskušenja, čovjek samome sebi izgleda miran i spokojan. Međutim, kad dođe patnja, podižu se i otkrivaju njemu nepoznate strasti, a posebno srdžba, tuga, duhovna tromost ili lijenost, oholost i nevjera. Za nositelja podviga je od suštinskog značaja i koristi da se razotkrije grijeh koji se potajno ugnijezdio u njemu. Osim toga, patnje, koje se prihvaćaju i podnose kako dolikuje, jačaju vjeru. One čovjeku otkrivaju njegovu slabost, daju mu poniznost i svrgavaju uznositost. Spominjući jedno od iskušenja koja su mu se dogodila, apostol Pavao kaže: Nećemo, braćo, da ne znate o nevolji našoj koja nam se dogodi u Aziji, da suviše bijasmo opterećeni, preko moći, tako da smo bili u nedoumici i za život; čak sami u sebi osudu na smrt doživjesmo, da se ne bi uzdali u sebe nego u Boga koji podiže mrtve, koji nas je od tolike smrti izbavio, i izbavlja, u koga se nadamo da će nas i opet izbaviti (2Kor 1,8-10). Naše srce je nakon pada osuđeno da iz njega niče trnje i korov i, ukoliko se ne obrađuje patnjama, biva osobito prikladno za oholost. Izvan ove opasnosti nije ni sam pravednik, posve ispunjen milosnim darovima. Apostol Pavao otvoreno kaže da je promisao Božji bio uzrok velikih patnji koje su njemu dopuštene. One su imale za cilj da ga sačuvaju od uznositosti, u kakvo on nije mogao da padne uslijed nekog sujetnog uzroka, već uslijed mnoštva božanstvenih otkrivenja i viđenja koja je imao. U vrijeme kad još uvijek nije znao za razloge iskušenja koja ga muče, apostol Pavao je tri puta molio Boga da ta iskušenja, što sprječavaju uspjeh propovijedi, budu uklonjena. Međutim, kad je doznao za njihov razlog, on je uskliknuo: Zato sam dobre volje u nemoćima, u porugama, u nevoljama, u gonjenjima, u tjeskobama za Krista (2 Kor 12,7-10). A ja, Bože sačuvaj, da se čim drugim hvalim osim križem Gospodina našega Isusa Krista, kojim se meni razape svijet i ja svijetu (Gal 6,14).
Stupivši u svetu obitelj, svojevoljno se udaljimo od svake naslade koja od nas zavisi i velikodušno pretrpimo sve patnje koje promisao Božji, nezavisno od nas, dopusti da nam se dogode. S vjerom i u potpunosti predajmo se u ruke našeg Tvorca i Stvoritelja naših duša. On nas nije samo stvorio, već i stvara duše onih, koji su poželjeli da budu Njegovi služitelji. On nas stvara crkvenim tajnama, evanđeoskim zapovijedima, raznim patnjama i iskušenjima, stvara nas svojom milošću. Otac moj je vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne rađa roda odsijeca je; a svaku koja rod rađa čisti je (iskušenjima i patnjama) da više roda rodi (Iv 15,1,2). Primijetite slijedeće: plod, koji Bog traži i prihvaća od svake loze, koja izobražava ljudsku dušu, je njeno djelovanje u Kristu, odnosno njeno izvršavanje evanđeoskih zapovijedi. To nipošto nije prirodno djelovanje, odnosno nipošto nije izvršenje na djelu prirodnog dobra, pomiješanog sa zlom. Loza ne može roda roditi sama od sebe ako ne ostane na čokotu, tako ni vi ako u meni ne ostanete, rekao je Gospodin (Iv 15,4). Otac nebeski čisti samo onu dušu, koja donosi plod u Kristu. Ona (duša), koja ne donosi plod u Kristu i koja ostaje u svojoj paloj prirodi, koja donosi besplodni plod prirodnog dobra i njime se zadovoljava, ne privlači Božju brigu o sebi. Ona se u svoje vrijeme odsijeca smrću koja ju izbacuje iz vinograda, odnosno iz krila Crkve i iz ovozemaljskog života, koji je i dat radi spasenja u krilu Crkve, a zatim se baca u vječnu paklenu vatru gdje se spaljuje, pali i vječno ne sagorijeva (vidi Iv 15,6). Nositelj podviga se ne smije svojevoljno i smjelo prepuštati patnjama i tako iskušavati Gospodina jer se u tome krije bezumlje, oholost i pad. Ne daj nozi tvojoj da se spotiče, niti će zadrijemati čuvar tvoj, kaže Sveto Pismo (Ps 120,3). Nemoj kušati Gospodina Boga svojega (Pnz 6,16 i Mt 4,7). Prema svjedočenju Gospodinovom, takvo značenje imaju oni drski i slavoljubivi poduhvati, pri kojima se nositelj podviga osmjeli i posegne za svojevoljnim upuštanjem u iskušenje. Međutim, one patnje i iskušenja koja nam dolaze protivno našoj volji i koja se, prema tome, dopuštaju i ustrojavaju naumom Božjim, trebamo prihvatiti s najvećom bogobojažljivošću i kao dar Božji, kao lijekove za bolesti naše duše, kao zalog izabranosti i vječnog spasenja. Plod patnji, koji se sastoji u očišćenju duše, u njenom uzdizanju u duhovno stanje, mora se čuvati kao najdragocjenija riznica. Plod se čuva onda kad se onaj, što je izložen iskušenju i ukoru, u to vrijeme na sve načine trudi da ostane u evanđeoskim zapovijedima i da ga ne privuku strasti, koje je to iskušenje pokazalo i pokrenulo. Između evanđeoskih zapovijedi i križa postoji čudesno srodstvo! Djelovanje zapovijedi privlači križ na pleća njihovog izvršitelja, dok križ usavršava i profini naše djelovanje po zakonu Kristovom, tumači nam taj zakon i dopušta nam da osjetimo duhovnu slobodu bez obzira na to što smo prikovani. Križ nas ispunjava neizrecivom duhovnom slašću, bez obzira na žalosne izvanjske okolnosti. One, koji su izloženi raznim patnjama i iskušenjima, božanstveno Pismo tješi i savjetuje na sljedeći način: Vi koji se bojite Gospodina, očekujte milost Njegovu i ne udaljujte se od Njega da ne biste pali! Vi, koji se bojite Gospodina, vjerujte mu, i vaša plaća neće propasti! Vi koji se bojite Gospodina, nadajte se dobru, vječnoj radosti i milosti! Obazrite se na drevna plemena: tko je vjerovao Gospodinu i postidio se? Tko je prebivao u strahu Njegovom, i bio napušten? Tko ga je prizivao, a On ga je prezreo? Jer Gospodin je sažaljiv i milostiv i oprašta grijehe, i spašava u vrijeme patnje. Teško srcima strašljivim i rukama oslabljenim, i grešniku koji korača po dvjema stazama! Teško slabom srcu, jer ono ne vjeruje, i stoga neće biti zaštićeno. Teško vama, koji ste izgubili trpljenje! Šta ćete učiniti kad vas Gospodin posjeti? Oni, koji se boje Gospodina, ne sumnjaju u Njegove riječi, a oni, koji ga ljube, čuvaju puteve Njegove. Oni, koji se boje Gospodina, tražit će Njegovu slobodnu volju, i oni, koji ga ljube, nasitit će se zakonom Njegovim. Vi, koji se bojite Gospodina, pripremite srca svoja, i ponizite pred Njim duše svoje, govoreći: Neka padnemo u ruke Gospodinove ne u ruke čovječje, jer kakvo je Njegovo veličanstvo, takva je i milost Njegova (Sir 2,7-18). U ruke čovječje pada onaj što, budući iskušavan od ljudi, ne vidi promisao Božji, koji dopušta ljudima da ga iskušavaju. Pripisujući veliki značaj ljudima, on uslijed toga lako može da se prikloni ugađanju čovjeku i udaljavanju od Boga. Onaj pak tko okom vjere vidi naum Božji, u iskušenjima koja mu stvaraju ljudi neće obraćati nikakvu pažnju na ta slijepa oruđa nauma Božjeg već će svojim duhovnim razumijevanjem boraviti jedino u rukama Božjim i jedino će Njega prizivati u svojim patnjama. Kad je upravitelj Pilat, rukovođen tjelesnim mudrovanjem, rekao Gospodinu koji je stajao pred njim: Imam vlast da te raspnem a vlast imam da te pustim, Gospodin mu je odgovorio: Ne bi imao vlasti nikakve nada mnom kada ti ne bi bilo dano odozgor (Iv 19,10-11). Ti si samo slijepo oruđe, pa čak i ne shvaćaš i ne razumiješ ono djelo za koje se upotrebljavaš. Trpljenjem svojim spašavajte (zadobivajte) duše svoje; tko pretrpi do kraja, taj će se spasti, rekao je Gospodin (Lk 21,19 i Mt 24,13), pravednik će od vjere živjeti; ako li odstupi (odnosno ako se pokoleba), neće biti po volji duši mojoj (Heb 10,38).

NAPOMENE:

1. Sveti Tihon Voronješki, 99. kelijsko pismo, 15.

GLAVA TRIDESETA

Patnje su prvenstveno udio monaha posljednjeg vremena

Sveti Oci, monasi prvih vremena kršćanstva i savršeni kršćani, ispunjeni Duhom Svetim, imali su nebesko otkrivenje o monaštvu posljednjih vremena i izgovorili su o njemu proročanstvo, koje se odvija pred našim očima. Sva ta viđenja Otaca su međusobno slična i govore da će monaštvo posljednjih vremena živjeti vrlo slabo, da njemu neće biti dane ni one duševne i duhovne snage, ni ono obilje milosnih darova, kakvi su bili dani prvim monasima, te da će za njega i samo spasenje biti vrlo teško.

Jednom se prilikom neki od egipatskih otaca našao u milosnom stanju i postao sagledatelj duhovnog viđenja. On je vidio trojicu monaha kako stoje na morskoj obali. Prema njima se s druge obale čuo glas: ''Primite krila i pristupite mi!'' Neposredno nakon što se začuo glas, dvojica monaha su dobili vatrena krila i brzo preletjeli na drugu obalu. Treći je ostao na prijašnjem mjestu. Počeo je da plače i jeca. Napokon su i njemu bila dana krila, ali ne vatrena već neka slaba, i on je tek s velikim naporom i trudom preletio preko mora. Često je gubio snagu i uranjao se u more; vidjevši da se utapa, žalosno je zaplakao, pridigao se iz mora, ponovo poletio, polako i nisko, ponovo malaksao, ponovo se spuštao na pučinu i, iscrpljen, s teškom mukom preletio more. Prva dva monaha poslužila su kao prikaz monaštva prvih vremena, a treći kao prikaz monaštva posljednjeg vremena, oskudnog po broju i napretku.[1]

Jednom su sveti Oci egipatskog Skita proročki razgovarali o posljednjem rodu. ''Što smo mi učinili?'', upitali su oni. Jedan od njih, veliki otac Ishirion, odgovorio je slijedeće: ''Mi smo izvršili zapovijedi Božje.'' Upitali su ga: ''Što će učiniti oni, koji će doći poslije nas?'' Rekao je otac: ''Oni će u usporedbi s nama prihvatiti (ispuniti) polovinu djelovanja.'' Pitali su ga još i ovo: ''A što će učiniti oni, koji dođu poslije njih?'' Otac Ishirion je odgovorio: ''Oni uopće neće imati monaško djelovanje; ali, njima će se dodijeliti patnje i neki od njih, koji ustraju, bit će iznad nas i naših otaca.''[2]

Arhimandrit Arkadije, nadstojnik Kirilo-Novojezerskog manastira koji je umro 1847. godine, pripovijedao je o sebi slijedeće: ''Jednom prilikom žalostio sam se zbog nekog događaja. Mučen tim prilikama došao sam na jutarnju molitvu i, stojeći tako, razmišljao sam o svojoj patnji. Ne znam što se sa mnom dogodilo. I protiv svoje volje zatvorio sam oči i osjetio neku zaboravnost ali ne i pospanost, jer sam razgovjetno čuo svaku riječ čitanja koje se tada služilo. Iznenada sam ispred sebe ugledao Bogu ugodnog naše obitelji, Kirila. On mi je rekao: 'Zbog čega jadikuješ? Zar ne znaš da se monasi posljednjih vremena trebaju spašavati patnjama'?'' Začuvši te riječi, arhimandrit je došao sebi. Ovo viđenje ostavilo je duboko spokojstvo u duši prostodušnog starca, kakav je bio arhimandrit Arkadije. Dakle, patnje su prvenstveno naš udio, udio suvremenog monaštva, udio koji nam je odredio sam Bog. Neka ovo svjedočanstvo za nas bude izvor utjehe. Neka nas ono ohrabri i ukrijepi prilikom svih raznolikih patnji i iskušenja koja nam se dogode. Ponizite se pod moćnu ruku Božju, da vas uzvisi kad dođe vrijeme. Sve svoje brige položite na Njega jer se On stara za vas (1 Pt 5,6-7) i svesrdno prihvatimo da se poučimo patnjama, uz brižljivo izvršavanje evanđeoskih zapovijedi: takva je volja našeg Gospodina Boga za nas. U većini slučajeva, naše patnje su toliko istančane da se, površno promatrano, ne bi ni mogle nazvati patnjama. Međutim, to je samo prepredenost našeg neprijatelja, koji se, uslijed dugotrajne izvježbanosti u borbi, s velikim iskustvom i vještinom bori sa slabim čovjekom. Pali duh je uvidio da očigledna, gruba i surova iskušenja bude u čovjeku vatrenu revnost i hrabrost da ih podnese. On je to uvidio i gruba iskušenja zamijenio slabim ali istančanim, koja međutim, djeluju vrlo snažno. Ona u srcu ne izazivaju revnost i ne uznose ga u podvig, već ga zadržavaju u nekom neodređenom raspoloženju, dok istovremeno um zadržavaju u nedoumici. Ona muče i postupno iscrpljuju čovjekove duševne snage, bacaju ga u duhovnu tromost ili lijenost, u nedjelovanje, i napokon pogubljuju, tako što ga uslijed slabosti, duhovne tromosti ili lijenosti i nedjelovanja učine boravištem strasti. Pred Bogom nisu skriveni ni sotonina prepredenost ni težina bitaka koje on navodi na suvremeno monaštvo. Ove najnovije borce Bog ovjenčava isto kao i one drevne, čak i ako je podvig ovih prvih manje očigledan nego podvig drugih. Ne smijemo se prepustiti slabosti, duhovnoj tromosti ili lijenosti i nedjelovanju. Naprotiv, svu svoju pažnju i sve svoje napore usmjerit ćemo k izvršavanju evanđeoskih zapovijedi. Ovo izvršavanje će nam otkriti bezbrojne neprijateljske zamke i onu prepredenu promišljenost s kojom su pripremljene i postavljene. Uvidjet ćemo da suvremene, prividno slabe patnje i iskušenja, slično kao i one drevne, velike patnje i iskušenja, teže da čovjeka odvoje od Krista, da na zemlji iskorijene istinsko kršćanstvo i da, radi lakše prevare, ostave samo njegovu ljusku. Uvidjet ćemo da iskušenja koja su slaba, ali smišljena i izvršena s paklenom promišljenošću, zbog sotone djeluju daleko uspješnije nego iskušenja koja su teška, ali očigledna i neposredna.

Glavni razlog, zbog kojeg su patnje posebno teške za suvremeno monaštvo, nalazi se u njemu samom i prvenstveno se sadrži u nedostatku duhovne pouke. Nedostatak duhovne pouke treba se smatrati za najveću nesreću. Ta nesreća se ne može odmah sagledati! Ona za monaha neće odmah biti razumljiva! Obuzet revnošću u kojoj vrlo veliki značaj ima krv a sasvim mali značaj duhovno razumijevanje, monah početnik se obično zadovoljava onim poukama koje susreće u manastiru ili koje on hoće da pruži samome sebi. Tek kasnije, prilikom najmarljivijeg izučavanja Svetog pisma i spisa svetih Otaca, nositeljima podviga, i to samo nekolicini njih, postupno postaje jasno da je za napredak monaha nužna duhovna pouka, a da duševna pouka, bez obzira kako raskošno i veličanstveno izvana izgledala, bez obzira kako je veličao zaslijepljeni svijet, prebiva u mraku i one, koji je slijede, zadržava u mraku, u oblasti palih duhova (vidi Jak 3,15).[3] Rukovođenje riječju Božjom iz knjige a ne iz živih usta, jedino je rukovođenje koje nam je preostalo. Pri tome monah, uslijed okolnosti, u značajnoj mjeri postaje vlastiti rukovoditelj. Bez obzira na suštinsku korist koju ono donosi, ovakvo rukovođenje povezano je s velikim i čestim greškama i zastranjivanjima, neizbježnim posljedicama neznanja i stanja u kojem se čovjek još uvijek nalazi pod vlašću strasti. Neznanje monaha početnika i vladavina strasti u njemu ne dopuštaju mu da Sveto pismo razumije kako dolikuje, niti da ga se pridržava s potrebnom odlučnošću. Prelijećući preko duhovnog mora, mi često gubimo snagu i padamo zbog iznemoglosti, uranjamo se u to more i bivamo u opasnosti da se u njemu i utopimo. Uslijed nedostatka rukovoditelja i živih posuda Svetoga Duha, uslijed bezbrojnih opasnosti kojima smo okruženi, naše stanje je dostojno gorkog plača i neutješnog jecanja. Mi oskudijevamo i zabludjeli smo, i nema glasa na čiji bi poziv mogli izaći iz svoje zablude: knjiga šuti, a pali duh, koji želi da nas održi u zabludi, nastoji da iz našeg pamćenja izbriše i samo znanje o postojanju knjige. Spasi me, Gospodine, vapio je prorok, proviđajući našu nesreću i prihvaćajući onoga koji želi da se spasi jer nestalo je Bogu ugodnoga, nema duhonosnog učitelja i rukovoditelja koji bi ukazao na put spasenja i kojem bi onaj, što želi da se spasi, mogao da se prepusti s najvećim povjerenjem. 

Umanjiše se istine od sinova ljudskih. Laži govoraše svaki susjedu svome (Ps 11,12) po nagovoru duševnog razumijevanja, sposobnog samo da razvija i da utiskuje zabludu i uznositost. Mi smo krajnje slabi; sablazni koje nas okružuju su se umnožile i prekomjerno ojačale. One u zavodljivoj raznolikosti i privlačnosti stoje ispred bolesnog pogleda uma i srca, privlačeći ih k sebi i udaljujući ih od Boga. Mi smo se u toj mjeri podčinili sablaznima da smo napustili čak i rukovođenje riječju Božjom, jedino sredstvo našeg spasenja. Pri takvom rukovođenju nužno je da vodimo krajnje oprezan život kojem je tuđa svaka rasijanost; međutim, naša povrijeđena volja zahtijeva nešto sasvim suprotno. Uputili smo se k materijalnom napretku, k napretku tijela! Nama su potrebne počasti, potrebni su nam izobilje i raskoš! Nama je potrebna rasijanost i učešće u svjetovnim nasladama! Da sve to dostignemo, brinemo se isključivo za razvoj pale prirode. Izgubili smo i sam pojam o obnovljenoj prirodi: evanđeoske zapovijedi su zapostavljene i zaboravljene. Duševno djelovanje nam je sasvim nepoznato, dok se tjelesnim djelanjem bavimo samo u toj mjeri i s ciljem da se pred svijetom pokažemo kao pobožni i sveti i da od svijeta dobijemo njegovu plaću. Dodijeljen nam je tijesan i tegoban put, a mi koračamo po širokom i prostranom putu. Spasi me, Gospodine jer nesta bogougodnost. Umanjismo se mi, monasi, više od svakog naroda, i zbog naših grijeha uniženi smo na cijeloj zemlji. I nema u ovo vrijeme ni kneza, ni proroka ni vođe (Dan 3,37-38) koji bi nas predvodio u bitci, nevidljivoj čulnim očima, bitci koju vodimo ne protiv krvi i tijela, već protiv poglavarstva, i vlasti, i gospodara tame ovoga svijeta, protiv duhova zla u podnebesju (Ef 6,12).

Teško svijetu od sablazni; jer potrebno je da dođu sablazni, prorekao je Gospodin (Mt 18,7). Dolazak sablazni je dopuštenje Božje, kao što je i moralna propast uslijed sablazni dopuštenje Božje. Pred kraj postojanja svijeta sablazni će se u toj mjeri razmnožiti i ojačati da će uslijed umnožavanja bezakonja ohladnjeti ljubav mnogih (Mt 24,12), a Sin Čovječji kada dođe, hoće li naći vjeru na zemlji (Lk 18,8); zemlja Izraelova, (Crkva), bit će oborena mačem, odnosno ubojitim nasiljem sablazni, i sasvim pusta (vidi Ez 38,18). Život po Bogu postat će vrlo težak. On će postati takav jer je onome, koji živi među sablaznima i pred njihovim licem, nemoguće da ne bude izložen njihovom utjecaju. Kao što led pod djelovanjem topline gubi svoju čvrstinu i pretvara se u najmekšu vodu, tako se i srce, ispunjeno dobrom voljom, mijenja i slabi pod utjecajem sablazni, posebno ako je ona postojana. Život po Bogu postat će vrlo težak i uslijed rasprostranjenosti i sveopćeg otpadništva. Kao što su primijetili sv. Tihon Zadonski (Voronješki), umnožit će se otpadnici koji će izvana izgledati i predstavljati se kao kršćani, da na taj način lakše progone istinske kršćane. Oni će istinske kršćane okružiti bezbrojnim zamkama i postavljat će bezbrojne prepreke njihovoj dobroj namjeri da se spase i služe Bogu. Otpadnici će protiv istinskih kršćana djelovati i nasiljem vlasti, i klevetama, i prepredenim zamkama, i raznolikim obmanama, i surovim progonima. Spasitelj svijeta je jedva pronašao beznačajni i zabačeni Nazaret da se u njemu sakrije od Heroda i od židovskih književnika, farizeja, svećenika i prvosvećenika koji su ga mrzili. Tako će i istinski monah u posljednja vremena jedva pronaći neko zabačeno i nepoznato utočište, da u njemu s određenom slobodom služi Bogu i da ga nasilje otpadništva i otpadnika ne odvuče da služi sotoni.[4] O, nesretno vrijeme! O, nesretno stanje! O, moralna propasti, neprimjetna za čulne ljude, koja si neusporedivo veća od svih materijalnih ili ovozemaljskih, gromoglasnih nesreća! O, nesrećo, koja započinješ u vremenu, ali se u njemu ne završavaš, već prelaziš u vječnost! O, nesrećo nad nesrećama, koju razumiju samo istinski kršćani i istinski monasi, a nepoznata za one koje grabiš i pogubljuješ!

Postavši sagledatelj takvog duhovnog viđenja, iz vatre sablazni oglasimo ono ispovijedanje i onu pjesmu pohvalnu koju su oglasila i tri blažena mladića u užarenoj babilonskoj peći. Sjedinimo se svojom ljubavlju s cijelim čovječanstvom, rasijanim po površini zemlje. Obzirom da smo njegovi predstavnici pred Bogom, u ime cijelog čovječanstva oglasimo ispovijedanje i pohvalu Boga, izlijmo pred Njega poniznu molitvu za sebe i za cijelo čovječanstvo:

Blagoslovljen si Ti, Bože otaca naših, hvaljeno je i proslavljeno ime Tvoje u vjekove, jer si Ti pravedan u svemu što si nam učinio, i sva su djela Tvoja istinita, i putevi su Tvoji pravi, i svi sudovi Tvoji istiniti. Ti si sutvorio sudove istinite u svemu što si na nas naveo, i na sveti grad otaca naših, Jeruzalem, jer si po istini i po sudu sve to naveo na nas zbog grijeha naših. Jer smo sagriješili i bezakonito postupili udaljivši se od Tebe, i u svemu smo sagriješili. Zapovijedi Tvoje nismo slušali i nismo ih čuvali, i nismo postupali kako si nam Ti zapovjedio da bi nam dobro bilo. I sve, što si naveo na nas, i sve što si učinio s nama, učinio si po sudu istinitom. Predao si nas u ruke bezakonitih neprijatelja, najomraženijih otpadnika, ali ne predaj nas za uvijek, imena Tvojega radi, i ne ukidaj zavjet Tvoj. Ne oduzimaj nam milost svoju. Neka budemo prihvaćeni skrušenog srca i ponizno i duha. Ne postidi nas, već postupi s nama po snishođenju svome i po mnoštvu milosti svoje, i izbavi nas silom čudesa Tvojih, i daj slavu imenu svome, Gospodine (Dan 3,26-43). 

Sveti Oci su o monasima posljednjeg vremena rekli slijedeće: ''U posljednja vremena će se oni, koji uistinu budu služili Bogu, uspješno skrivati od ljudi; neće među njima tvoriti znakove i čudesa, kao što to čine u sadašnje vrijeme, već će poći putem djelovanja razblaženog poniznošću.''[5] 

Kakav je to, u stvari, put spasenja koji monahu sada daje najviše nade? To je onaj put, koji je u stanju da ga i izvana i iznutra sačuva od sablazni. On se, po vanjštini, sastoji u udaljavanju od poznanstava i slobodnog obraćanja unutar i izvan manastira i u najvećem mogućem neizlasku iz manastira i iz kelije (sobe). Taj put se po duši sastoji u izučavanju i izvršavanju evanđeoskih zapovijedi ili, što je jedno te isto, u izučavanju i izvršavanju volje Božje (vidi Rim 12,2), ali i u tome da se plemenito i bez mrmljanja podnesu sve patnje koje dopusti Božji naum, u tome da monah iskrenog srca prizna da je dostojan tih patnji. Evanđeoske zapovijedi uče monaha poniznosti, dok ga križ usavršava u poniznosti.[6] Poniznost iskorjenjuje sve grešne strasti iz tijela i duše i privlači u nju milost Božju. U tome se i sastoji spasenje!

NAPOMENE:

1. Alfavitni Paterik, u životopisu Bogu ugodnog Ivana

    Kolova.

2. Alfavitni Paterik, u životopisu Ivana Kolova i u 

    nezaboravnim kazivanjima o podvižništvu svetih i 

    blaženih Otaca, pouka I.

3. Sveti Izak Sirijski kaže: ''Jedno je dostojanstvo 

    pouke koja potiče od duhovnog iskustva, a nešto 

    drugo dostojanstvo krasnoriječive pouke.

    Učenost umije da ukrašava svoje riječi, čak i ako 

    nije iskusno proučila djelo. I ne znajući istinu, 

    ona zna veličanstveno da govori o istini. Ona zna 

    opširno da govori o vrlini (kreposti), iako nikad 

    nije okusila spoznaju kreposti, proisteklu iz 

    njenog prakticiranja. Pouka koja potiče od 

    duhovnog iskustva predstavlja riznicu nade, a 

    učenost bez iskusnog znanja – zalog srama. Onaj 

    što izgovara tu pouku sličan je umjetniku koji na 

    zidu slika izvor vode, ali ta voda ne može da 

    ugasi njegovu žeđ, i sličan je onome, koji vidi  

    prekrasne snove. Onaj koji o kreposti govori na 

    osnovu vlastitog iskustva, svoju pouku daje 

    slušateljima onako kao da im daje milostinju od 

    imetka koji je stekao svojim novcem. On u srca 

    svojih slušatelja sije riječi iz vlastitog imetka i 

    odvažno otvara usta pred svojim duhovnom 

    djecom, slično ostarjelom Jakovu koji je govorio 

    razboritome Josipu: I ja ti dajem jedan dio 

    više nego braći tvojoj, koji uzeh iz ruku 

    Amorejskih mačem svojim i lukom svojim'' 

    (Post 48,22). (1. pouka) 

    ''Nemoj tražiti da se poslužiš savjetom čovjeka 

    koji ne vodi isti način života (monaški) kao i ti, 

    makar on bio i vrlo učen. Bolje je da povjeriš 

    svoju pomisao neukom čovjeku, ali onom koji je 

    iskustvom spoznao monaštvo, nego 

    krasnoriječivom filozofu koji priča na osnovu 

    svoje učenosti ali ne iskusivši to na djelu.'' (78. 

    pouka)

4. Kelijska pisma sv. Tihona Zadonskog, 15. tom, 67 

    pismo.

5. 4. odgovor sv. Nifonta Carigradskog u 

    Rukovođenju k duhovnom životu Bogu ugodnih 

    Barsonufija Velikog i Ivana Proroka.

6. Pouka Bogu ugodnog Marka Podvižnika o 

    duhovnom zakonu, 31 glava.

GLAVA TRIDESET PRVA

Izvori monaških patnji

Monasima iskušenja dolaze sa slijedeća četiri izvora: od naše pale prirode, od svijeta, od ljudi i od demona. U biti (suštini), postoji samo jedan izvor iskušenja: naša pala priroda. Kad se priroda ne bi nalazila u stanju pada, onda se ni zlo ne bi pojavljivalo u nama samima. Svjetovne sablazni ne bi ni na koji način utjecale na nas, ljudi ne bi ustajali jedan protiv drugoga, pali duhovi ne bi imali ni povoda ni prava da nam pristupe. Sveto pismo zbog toga i kaže: Svakoga iskušava vlastita želja, koja ga mami i vara (Jak 1,14).

Bezgranična dobrota i premudrost Božja ustrojila je za one koji se spašavaju tako, da sva iskušenja, bez obzira kakva bila, istinskim robovima i slugama Božjim donose samo najveću korist, silno im pomažući u djelu spasenja i duhovnog napredovanja. Zlo ne može imati dobar cilj; ono ima samo zao cilj. Međutim, Bog je tako čudesno ustrojio djelo našeg spasenja da zlo, imajući zao cilj i djelujući s namjerom da slugi Božjem našteti i u vremenu i u vječnosti, na taj način potpomaže njegovo spasenje. Kao duhovna tajna koja čovjeka čini pričesnikom božanskog dobra, spasenje je nedokučivo za zlo koje je slijepo u odnosu na božansko dobro i, obzirom da mu je (božansko dobro) potpuno strano, ono razumije samo svoje, odnosno, ili jednostrano zlo ili dobro pale prirode, koje je pomiješano sa zlom i njime zatrovano. Bogu ugodni Makarije Veliki kaže: ''Zlo lošom namjerom potpomaže dobro.''[1] I apostol Pavao je rekao: Onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro (Rim 8,28).

Pala priroda, izbacivši iz sebe grijeh u raznim vidovima (ovdje se ne misli na djelatni grijeh, već na grijeh u mislima, u osjećajima srca i tijela) i prepirući se s Evanđeljem, daje nositelju podviga, u svjetlosti Evanđelja, iskusno i iscrpno poimanje pada, kako njegovog vlastitog, tako i onog koji je zajednički za cijelo čovječanstvo. Ona mu daje iskusno znanje o nužnosti Iskupitelja (Otkupitelja), daje mu znanje o tome da Evanđelje liječi i oživljava dušu. Osim toga, ona mu daje skrušen i ponizan duh koji se u čovjeka useljava zbog njegovog viđenja bezbrojnih rana i bolesti kakve je pad zadao čovjeku. Otrov grijeha, koji je padom ubačen u svakog čovjeka i koji se nalazi u svakom čovjeku, u onima što se spašavaju djeluje, prema naumu Božjem, na njihovu suštinsku i najveću korist.[2]

Iskušavajući nositelja podviga, svijet mu daje iskusno znanje o nepostojanosti i varljivosti ovozemaljskog života, znanje o tome da se sve što je u njemu slatko, poželjno i veliko završava prazninom i žalošću. Zbog tih iskusnih znanja, nositelj podviga postaje hladan prema ovozemaljskom životu, prema svojoj gostionici odnosno zemlji, i prema svemu na njoj što sinovi ovoga svijeta smatraju za poželjno. On poglede svog uma i srca upravlja k vječnosti i najusrdnijim molitvama počinje se zauzimati kod Boga za svoju zagrobnu sudbinu.

Iskušavajući nositelja podviga (podvižnika), čovjek mu daje mogućnost da postane izvršitelj najuzvišenijih evanđeoskih zapovijedi, zapovijedi o ljubavi prema neprijateljima. Ljubav prema neprijateljima je viši stupanj ljubavi prema bližnjemu koju je ozakonilo Evanđelje. Onaj, koji je dostigao ljubav prema neprijateljima, dostigao je savršenost u ljubavi prema bližnjemu, i njemu su se, sama po sebi, otvorila vrata ljubavi prema Bogu. Sve prepreke su uklonjene! Vječne brave i reze su popustile i otvorile se! Nositelj podviga više ne osuđuje bližnjeg; on mu je oprostio sva njegova sagrješenja i moli se za njega kao za ud koji pripada istom tijelu. On je prihvatio i ispovjedio da se sve patnje, koje se događaju slugi Božjem, ne događaju drukčije već po zapovijedi Božjoj. On se pokorio volji Božjoj i svim okolnostima, osobnim i društvenim, i zbog toga slobodno, kao povjerenik[3] svetog mira, kao onaj koji u odnosu na bližnjega izvršava sve što je Bog zapovjedio, stupa u naručje ljubavi Božje. Nositelj podviga to ne može da dostigne ukoliko nije bio izložen raznim iskušenjima od ljudi i da posredstvom iskušenja, kao očišćujućeg lijeka, nije iz sebe izbacio svo zlo i oholost kojima je zaražena pala priroda.

Iskušenja od palih duhova obično se dopuštaju nakon poučavanja u iskušenjima koja potiču od pale ljudske prirode, od svijeta i od ljudi. Lukavi duhovi najprije podržavaju palu ljudsku prirodu u njenoj borbi protiv Evanđelja ili učestvuju u iskušenjima koja nositelju podviga nanose ljudi i svjetovne sablazni. Napokon, u svoje vrijeme i po osobitom dopuštenju Božjem, i oni sami započinju osobnu bitku protiv sluge Kristovog, koja ga vodi u veliki podvig. Pobjednik u toj bitci biva ovjenčan posebnim duhovnim darovima, kao što se može vidjeti iz životopisa Bogu ugodnog Antuna Velikog, Bogu ugodnog Ivana Punostradalnog i ostalih svetih monaha. Ukoliko ne stupi u borbu s palim duhovima i ako u njoj ne istraje kako dolikuje, nositelj podviga (podvižnik) nije u stanju da u potpunosti raskine općenje s njima, zbog čega ne može ni da se oslobodi od robovanja demonima u ovom i budućem životu (vijeku). Oni koji u takvom stanju napuste ovu zemlju, ne mogu izbjeći demonska mučenja na zračnim mitarstvima ili postajama. Bogu ugodni Makarije Veliki kaže: ''Duše koje nisu iskušavane patnjama kakve nanose zli duhovi, još se nalaze u stanju djetinjeg uzrasta i, da tako kažem, nisu sposobne za Kraljevstvo nebesko.''[4]

Zlo je uzrok svih patnji i iskušenja. Međutim, Božja premudrost i svemogućnost su uzrok što patnje i iskušenja spasonosno za dušu djeluju na sluge Božje, dajući im mogućnost da izvršavaju najuzvišenije evanđeoske zapovijedi, da slijede Krista i da, prihvativši svoj križ, postanu najbliži učenici Gospodinovi. Naprotiv, patnje i iskušenja pogubno djeluju na sinove pogibelji! Zlo ih ruši i oni ne znaju da ga pobijede. Svoja prethodna bezakonja dopunjuju novim bezakonjima. Tako je jedan od onih razbojnika, koji su bili razapeti pored Gospodina, na križu dopunio svoja zlodjela i hulom na Boga (vidi Lk 23,39). Svemogućnost i premudrost Božja uzrok su tome što zlo, djelujući jedino sa zlom namjerom i ciljem, izvršava planove nauma Božjeg a da ni samo ne zna za to. Pokrenuto zavišću i mržnjom prema Bogočovjeku, židovsko svećenstvo progonilo ga je tokom čitavog Njegovog ovozemaljskog života i priredilo mu sramnu smrtnu kaznu. Međutim, to svećenstvo je prema bezgraničnoj premudrosti Božjoj i prema Njegovoj svemogućnosti, bilo slijepo oruđe nauma Božjeg, koje se sastojalo u tome da posve sveti Krist postrada za okrivljeno čovječanstvo i da ga svojim stradanjima iskupi, a zatim da svima, koji žele spasenje, prokrči spasonosni križni put što one, koji koračaju po njemu, uznosi na nebesa (vidi Dj 3,18). Kao isto takvo oruđe Božje, zlo služi i u odnosu na sve sluge Božje, ne dobivajući pri tom ništa za sebe. Zlo, koje po zapovijedi Božjoj i ne znajući sudjeluje u dobru, ne prestaje da za sebe i one koji ga tvore bude ono što i jest, odnosno zlo. Sluge Božje, pouzdano znajte da patnje, koje vam se događaju, ne dolaze same po sebi već po dopuštenju Božjem. Na svaki način se pobrinite da ih podnesete sa strpljenjem i dugotrpljenjem, uznoseći za njih pohvale i zahvalnost Bogu! Znajte da onaj koji se protivi patnjama i teži da se put patnji udalji od njega, djeluje protiv svog spasenja i da u svom sljepilu teži da sruši poredak i način spasenja koji je Bog utvrdio za sve svoje vjerne sluge.

NAPOMENE:

1. 4. pouka, 6. glava.

2. Sveti Izak Sirijski, 46,58. i 61. pouka.

3. U originalnom tekstu: ''napersnik'' je čovjek koji 

    leži na nečijim grudima, kao što je apostol Ivan 

    ležao na grudima Gospodinovim; ljubimac, 

    miljenik ili povjerenik (prim. prev.).

4. 7.  pouka, 14. glava

GLAVA TRIDESET DRUGA

O potrebi za odvažnošću u iskušenjima

Za jednu od najvećih vrijednosti vojskovođe u bitkama smatra se postojanost njegovog duha i neustrašivost u svim promjenama sreće, kad se čini da mu je srce od kamena i kad on iz te svoje čvrstine crpi najrazboritije i najkorisnije odluke, dovodeći njome u nedoumicu neprijatelje i umanjujući njihovu hrabrost, dok istovremeno vlastitu vojsku nadahnjuje odvažnošću. Takav karakter vojskovođe biva uzrok najvećih uspjeha, tako da se iznenada čitav niz gubitaka i nesreća okruni konačnom pobjedom i trijumfom. Takav treba da bude i um monaha, taj vojskovođa u nevidljivoj borbi protiv grijeha. Njega ne smije da zbuni nikakvo iskušenje uzrokovano ljudima, duhovima ili njegovom palom prirodom. Neka izvor neustrašivosti i snage bude vjera u Boga kojem smo se predali na služenje i koji je svemoguć. Malodušnost i zbunjenost rađaju se iz nevjere. Međutim, čim monah pritekne vjeri, malodušnost i zbunjenost, kao što noćna tama nestaje pred izlazećim suncem. Ako ti neprijatelj unese raznolike grješne pomisli i osjećaje ili ako one ustanu na tebe iz tvoje pale prirode, nemoj da se uplašiš i da se tome čudiš kao nečemu neobičnom. Samome sebi reci: ''U bezakonjima sam začet, i u grijesima sam rođen. Nemoguće je da moja priroda, koja je toliko zaražena grješnim otrovom ne pokaže iz sebe svoju zarazu.'' Točno tako jer nemoguće je da pala priroda ne iznese iz sebe svoj plod, posebno kad ona počne da se obrađuje evanđeoskim zapovijedima. Kad zemlju počnu da preoravaju plugom, iz nje na površinu izvlače i samo korijenje korova. Ukoliko se stalno preorava, korov se postupno iskorjenjuje i njiva postaje čista. Tako se i prilikom obrađivanja srca evanđeoskim zapovijedima iz njega na površinu izvlače najtemeljnije pomisli i osjećaji, iz kojih niče svaka vrsta grijeha, i na taj način se, uz stalno i postupno pokazivanje, malo po malo iskorjenjuju. Pretpostavimo da se u tebi iznenada pojavila bludna strast. Neka te to ne zbunjuje! Isto tako, ne zbunjuj se ni u slučaju da se pojavi srdžba, zlopamćenje, koristoljublje ili žalost. Tako treba da bude! Međutim, čim se pojavi neka strast, bez oklijevanja je sasijeci evanđeoskim zapovijedima. Ako ne budeš povlađivao strastima, vidjet ćeš njihovo umrtvljenje. Ako im pak budeš povlađivao i razgovarao s njima, ukoliko ih budeš pothranjivao u sebi i naslađivao se njima, onda će one umrtviti tebe. Grješne pomisli i osjećaji niču iz naše pale prirode. Međutim, kad grješne pomisli i osjećaji počnu stalno i pojačano da dolaze, to služi kao znak da ih uzrokuje naš neprijatelj odnosno pali anđeo, ili da (on) prisiljava našu palu prirodu da ih ona sama umnožava. Takve pomisli i osjećaji ne moraju se ispovijedati duhovniku, često i sve dotle dok nam dosađuju, čak i u slučaju da je duhovnik prostodušan čovjek, bez slave sveca. Spasit će te tvoja vjera u svetu tajnu ispovijedi. Izliječit će te milost Božja koja je svojstvena tajni. Napadajući nas stalno i pojačano, pali duh se trudi da u nama zasije i odgoji sjeme grijeha, da nas čestim sjećanjem na njega navikne na neki grijeh i da pobudi posebnu naklonost prema njemu, a da zatim taj grijeh pretvori u naviku i navodno prirodne osobine. Grješna navika se naziva strašću. Ona čovjeka lišava slobode i čini ga zarobljenikom, slugom grijeha i palog anđela. Protiv pojačanog i učestalog napada grješnih pomisli i osjećaja, koji se na monaškom jeziku naziva bitkom, za monaha početnika ne postoji bolje oružje od ispovijedi. Gotovo da se može reći da je ispovijed jedino oružje monaha početnika u vrijeme ove bitke. U svakom slučaju, ona je najsnažnije i najdjelotvornije oružje. U vrijeme iskušenja, koja ti donese đavao, što češće pribjegavaj ispovijedi. Pribjegavaj joj sve dotle dok se đavao i iskušenje koje je donio ne udalje od tebe. Đavao voli da svoja zlodjela izvršava u tajnosti, i voli da bude neprimijećen. On postavlja zasjedu u skrivenom mjestu … u zasjedi je da zgrabi siromaha (Ps 9,30), odnosno neiskusnog i nemoćnog monaha. On ne trpi da se razotkrije i pokaže jer obzirom da je razobličen i otkriven, on napušta svoj plijen i odlazi. Prolazne pomisli, koje nemaju snage da osvoje dušu, nije nužno da se bez oklijevanja ispovjede, makar one bile i grešne. Odbaci ih i ne obraćaj pažnju na njih, uguši ih njima protivnim evanđeoskim zapovijedima. Sjeti ih se uopćenim riječima, nipošto ne poduzimajući besmisleni zadatak da ih nabrojiš na ispovijedi koja prethodi pričešćivanju svetim tajnama Kristovim. Kaži da si, osim krupnim ili teškim grijesima koji se trebaju precizno izložiti, u znanju i neznanju sagriješio i raznim pomislima, riječima i djelima. Amen!

GLAVA TRIDESET TREĆA

Učenje Svetih Otaca o tijesnom putu

Izvodi iz djela Bogu ugodnog Makarija Velikog

Izvodi iz djela Bogu ugodnog Marka Podvižnika

Izvod iz životopisa sv. Andreja, Krista radi jurodivog

Izvodi iz Ljestvice svetog Ivana Klimaka ili Ljestvičara

Izvodi iz djela Bogu ugodnog oca Doroteja

Izvodi iz djela Bogu ugodnog Izaije Pustinjaka

Učenje svetih Otaca o tijesnom putu

Učenje o tijesnom putu, koje prenosi Sveto pismo, sveti Oci izlažu vrlo snažno, duboko, jasno, uvjerljivo i izobilno, kao onu vrstu hrane koja ima najveći značaj na duhovnoj trpezi duhovne riječi. ''Ako onome koji je željan znanja, želiš da u svega nekoliko riječi preneseš za dušu spasonosnu pouku, onda mu ukaži na molitvu, ispravnu vjeru i trpljenje patnji koje mu se dogode. Pomoću te tri vrste dobra zadobit će se i svako drugo dobro'', kaže sv. Marko Podvižnik.[1]

Učenje o trpljenju patnji uvijek se smatralo jednim od najvažnijih kršćanskih moralnih predaja. U sadašnje vrijeme, kad je po naumu Božjem obrazovanje i spasenje monaha izloženo raznim napastima i iskušenjima, učenje o trpljenju patnji dobiva najveći značaj. Ovoj temi posvetit ćemo dovoljan broj izvoda iz djela svetih Otaca, s ciljem da suvremenom monahu pruže ukrjepljenje u patnjama koje su već nastupile i da mu omoguće da se pravilnim razumijevanjem patnji pripremi za prihvaćanje onih patnji koje još nisu nastupile ali koje se možda, slično tamnom, gromovitom oblaku, prijeteći skupljaju u daljini. Patnje će lako pokolebati a često i oboriti onoga, kojeg sustignu neočekivano, nepripremljenog i nenaoružanog. Uzimanje cijelog križa, odnosno plemenito trpljenje patnji, zasniva se na samoodricanju i ono je bez samoodricanja nemoguće. Trpljenje se iskazuje suglasno stupnju samoodricanja, dok se samoodricanje temelji na vjeri u Krista. Taj duhovni zakon nagovijestio je Krist.

Izvodi iz djela Bogu ugodnog Makarija Velikog

''Onaj tko želi da nasljeduje Krista i na taj način bude nazvan sinom Božjim rođenim od Duha, prvenstveno je dužan da plemenito i strpljivo podnese sve patnje koje mu se dogode, kao što su tjelesna bolest, uvrede i poruge ljudi i nagovori nevidljivih neprijatelja. Prema naumu Božjem, koji o svemu odlučuje premudro i s najboljim ciljem, takva ispitivanja raznim iskušenjima šalju se dušama zato, da se otvoreno pokaže koje od njih iskreno ljube Boga. Od samog početka vijeka, za svete patrijarhe, proroke, apostole i mučenike, znamenje izabranosti bilo je to, što su koračali po tijesnom putu iskušenja i patnji i na taj način ugodili Bogu. Sine, ako pristupaš da služiš Gospodina Boga, pripremi dušu svoju za iskušenja, učvrsti srce svoje i pretrpi (Sir 2,1). Na drugom mjestu se kaže: Sve što ti se dogodi, prihvati (Sir 2,4) kao dobro, znajući da nam se ništa ne događa bez Boga. Zbog toga su duše, koje žele da ugode Bogu, prvenstveno dužne da se naoružaju strpljenjem i nadom. U đavlova lukavstva spada i to što nas on, u vrijeme kad naiđu patnje, baca u očaj, s ciljem da nas odvrati od uzdanja u Boga. Bog nikada ne dopušta da dušu, koja se uzda u Njega, iskušenja u toj mjeri muče da ona, došavši do kraja, padne u očaj. Vjeran je Bog koji vas neće pustiti da se iskušavate više nego što možete, već će učiniti s iskušenjem i kraj, da možete podnijeti kaže apostol Pavao (1 Kor 10,13).

Đavao ne uznemiruje dušu onoliko, koliko bi on to htio, već onoliko, koliko mu to Bog dopusti. Ako ljudi znaju koliko breme može da ponese mazga, a koliko magarac ili deva, na svaku od spomenutih životinja polažu teret suglasan s njenom snagom; ako pak grnčar zna koliko se vremena glinene posude trebaju držati u peći da, obzirom predugo ostavljene u njoj, ne puknu ili da, protivno tome, obzirom nedovoljno pečene, ne postanu nepogodne za upotrebu; ako je, kažem, čovjek obdaren takvim rasuđivanjem, zar onda naum Božji neće daleko i neusporedivo više predvidjeti koliko se breme iskušenja treba položiti na svaku dušu da ona, obzirom njime ispitana, postane sposobna za Kraljevstvo nebesko?''[2]
''Ako stabljiku konoplje ne budemo stalno udarali, ona neće biti sposobna da se pretvori u tanke niti. Ukoliko je više udaramo i grebenamo, ona postaje čišća i spremnija. Glinena posuda, koja je tek napravljena, ali nije učvršćena u vatri, nije pogodna za upotrebu. Maloljetno dijete nije sposobno za izvršavanje svakodnevnih obaveza; ono nije sposobno da zida zgrade, da sadi drveće, da zasijava već pripremljene njive ili da služi nekoj drugoj svakodnevnoj potrebi. Često se događa da duše budu pričesnice milosti Božje, da se, uslijed dobrote Božje koja uznosi k njihovo mladosti, posve ispune nebeskom slašću, i da djelovanjem Duha Svetoga okuse mir Kristov; međutim, obzirom još neispitane raznim iskušenjima zlih duhova, one se nikako ne uzdižu iznad djetinjeg stanja i razumijevanja i, da upotrijebim taj izraz, još uvijek su nesposobne za Kraljevstvo nebesko. Jer, ako li ste bez ukora, kojeg su svi iskusili, onda ste kopilad a ne sinovi (Heb 12,8). I iskušenja i patnje šalju se čovjeku radi njegove koristi; ona duši daju iskustvo i krepkost i ako ih ona, uzdajući se u Gospodina, podnese strpljivo i do kraja, ne može se dogoditi da ne naslijedi obećanja Duha i da se ne oslobodi od pometnje poročnim strastima.''[3]

''Naš neprijatelj raspolaže bezbrojnim zamkama, pomoću kojih se trudi da nam našteti i da nas udalji od Krista. Koristeći nečiste duhove, on nam uzrokuje ili unutrašnje patnje ili u duši pobuđuje nečiste strasne pomisli, pokrećući sjećanja na učinjene grijehe i istovremeno se trudeći da dušu baci u duhovnu tromost ili lijenost, da joj spasenje predstavi kao nemoguće i da je nagovori na sklonost k očaju. On djeluje tako lukavo da nam se čini da se te pomisli rađaju u samoj duši, a ne da ih je u nju zasijao njoj tuđi, lukavi duh, koji, dok djeluje, istovremeno hoće i da se prikrije. On postupa ili na gore opisani način ili dovodi tijelo u težak položaj, ili izmišlja sva moguća sredstva da posredstvom poročnih ljudi ražalosti one pobožne. Međutim, ukoliko lukavi neprijatelj žustrije na nas pušta vatrene strijele, utoliko smo dužni da se još više krijepimo u Bogu i da na Njega polažemo sve svoje nade, s čvrstim uvjerenjem da se sve to događa po volji Božjoj, čiji se jedini cilj sadrži u tome da duše, koje ljube Boga, budu u potpunosti ispitane iskušenjima i da dolično pokažu svoju ljubav prema Bogu.''[4]

''Čovjek Božji treba se pripremiti za bitke i borbe. Mladi vojnik plemenito podnosi zadobivene rane i hrabro odbija protivnike. Isto tako su i istinski pravoslavni kršćani dužni da odvažno podnesu patnje i borbe, kako one izvanjske, tako i unutrašnje. Budući šibani patnjama, kršćani su dužni da se posredstvom strpljenja uzdignu do napretka. Takav je put istinski pravoslavnog kršćanskog života. Gdje je Sveti Duh, tamo, kao sjenka za suncem, slijedi progon i borba. Pogledaj proroke, na koje je djelovao Sveti Duh: kakvim su ih progonima izlagali njihovi narodi! Pogledaj samog Gospodina, koji je put i istina (Iv 14,6) i koji nije trpio progone od nekog drugog naroda, već od svog vlastitog plemena, od Izraelaca. Oni su suludo progonili Gospodina i razapeli su ga na križ. Sličnoj sudbini bili su izloženi i apostoli. Od onog vremena, kad je Gospodin bio prikovan za križ, Duh Sveti se udaljio od Židova i prešao kod kršćana; nitko od Židova više nije bio progonjen i samo su kršćani bili predavani mučeništvu. Ne bi trebalo da kršćane prilikom iskušenja muči nedoumica: progoni su neotuđiva svojina istine.''[5]
''Prošavši kroz razne oblike mučenja, mučenici su pokazali snagu nepobjedive odvažnosti, podčinjavajući se i samoj nasilnoj smrti. Nakon toga bili su dostojni vijenaca. Ukoliko su njihova stradanja bila teža i puno-brojnija, utoliko su zadobivali veću slavu i odvažnost pred Bogom. Slično tome će se i duše, koje su prepuštene raznim patnjama ili onim koje im javno nanose ljudi, ili onim, koje su se pojavile u duši uslijed pobune nedoličnih pomisli, ili pak onim, koje uzrokuje tjelesna bolest ako nepokolebljivo sve pretrpe do kraja, biti dostojni istih vijenaca kao i mučenici i iste takve odvažnosti pred Bogom. Patnje mučenika, koji su pretrpjeli mučenja od ljudi, ovim dušama nanijeli su surovi napadi i naleti samih nečistih duhova; i ukoliko su teži i puno-brojniji napadi protivnika odnosno đavla, kojima su one izložene, utoliko od Boga dobivaju veću slavu, i to ne samo u budućem vijeku već i ovdje, obogaćujući se posve izobilnim utjehama Duha.''[6]
''Sasvim pouzdano znamo da je uzak i tijesan put koji vodi u vječni život i da je, iz tog razloga, malo onih koji po njemu koračaju. Zbog toga smo dužni da sva iskušenja, koja nam nanese đavao, podnesemo nepokolebljivo i postojano, nadajući se zadobivanju onih blaga koja su nam pripremljena na nebesima. Bez obzira koliko patnji da ovdje podnesemo, što to znači u usporedbi s blagom koje nam je obećano u budućnosti, ili s pripadanjem posve blagom Duhu Utješitelju, koje se još ovdje daruje dostojnima, ili pak s oslobađanjem iz tame poročnih strasti, ili s opraštanjem mnoštva naših dugova, odnosno grijeha? Mislimo da stradanja sadašnjega vremena nisu ništa prema slavi koja će nam se otkriti (Rim 8,18). Zbog toga smo, slično hrabrim vojnicima, dužni da Gospodina radi sve odvažno podnosimo, ne odbijajući čak ni da umremo za našeg Kralja. Zbog čega onda, dok smo živjeli svjetovnim životom i učestvovali u njegovim djelima, nismo bili izloženi takvim patnjama, kakvim smo izloženi sada? Zbog čega sada, kad smo prihvatili da služimo Bogu, trpimo raznolika iskušenja? Očigledno je da nam protivnik uzrokuje te patnje zbog Krista i zavideći nam na blagu koje nam je pripremljeno. On svim silama nastoji da naše duše baci u slabost i duhovnu tromost ili lijenost, da ne dobijemo one nagrade koje su nam obećane za život proveden u ugađanju Bogu. Međutim, mi se borimo zajedno s Kristom, i time se ruše sva lukavstva koja je neprijatelj smislio protiv nas. Krist je naš veliki pokrovitelj i zaštitnik. Razmislimo i pažljivo razmotrimo: i On sam je tokom ovozemaljskog života bio obasut uvredama, porugama i progonima, da bi na kraju bio kažnjen sramnom smrću na križu.''[7]
''Želiš li da lako podneseš svaku patnju i iskušenje? Onda priželjkuj da umreš za Krista i neka taj cilj našeg obećanja stalno bude pred očima tvog uma. Tako nam je zapovjeđeno: zapovjeđeno nam je da uzmemo svoj križ i da pođemo za Kristom, što znači da stalno budemo spremni da se predamo smrti. Ako stalno budemo u takvom raspoloženju i usmjerenju duha, onda ćemo, kao što je već rečeno, lako podnijeti svaku patnju, kako onu unutrašnju, tako i onu koja dolazi izvana. Može li onaj, koji želi da umre za Krista, s negodovanjem i zlovoljom da dočeka prepreke na koje naiđe? Nama se upravo iz tog razloga i dodjeljuju teške patnje, jer nismo skloni da umremo za Krista i što nismo sva nastojanja svog srca usredsredili u Njemu. Onaj koji želi da u sebi ima Krista i da zadobije tako dragocjeno nasljeđe dužan je da, suglasno toj želji, nasljeduje Njegova stradanja. Neka oni, koji kažu da ljube Gospodina, istinitost svojih riječi ne dokazuju samo velikodušnim trpljenjem svih patnji koje im se dogode, već i trpeći ih radosno i s ljubavlju, radi nade položene u Gospodina.''[8]

''Riječ Božja djeluje u svakom čovjeku sukladno i suglasno njemu samom. Koliko se on pridržava te Riječi, toliko i ona podržava njega. Koliko je on čuva, toliko i ona čuva njega. Iz tog razloga su svi sveci, proroci, apostoli i mučenici čuvali Riječ u svojim srcima, ne brinući se ni o čemu privremenom već su, prezrevši sve ovozemaljsko, boravili u zapovijedi Svetoga Duha, dajući prednost ljubavi prema Bogu i kreposti (vrlini) u odnosu na sve ostalo, i ne izražavajući tu prednost praznim riječima i površnom spoznajom, već riječju sjedinjenom s djelom, samom stvarnošću. Oni su umjesto bogatstva izabrali siromaštvo, umjesto slave sramotu, umjesto naslade stradanje. Umjesto srdžbe izabrali su ljubav; mrzeći naslade ovoga života, oni su utoliko više ljubili one, koji su im oduzimali mogućnosti za nasladu i na taj način sudjelovali usmjerenju koje su prihvatili. Udaljavali su se od iskušenja zabranjenog ploda, lijepog za gledanje i lukavog (Post 2,9). Ljubili su pobožne i dobronamjerne, ali nisu osuđivali ni one zle, smatrajući i jedne i druge za poslenike vlasti Gospodinove; prema svima su osjećali ispravnu ljubav. Imajući na umu zapovijed Gospodinovu: Opraštajte, i oprostit će vam se (Lk 6,37), one koji su ih vrijeđali smatrali su za svoje dobročinitelje, koji uvrijeđenima daju mogućnost da zadobiju oproštaj grijeha. I opet, imajući na umu zapovijed Gospodinovu: Kako hoćete da vama čine ljudi, činite tako i vi njima (Lk 6,31), oni su, po dugu savjesti, ljubili i one dobre. Napustivši svoju pravdu i tražeći pravdu Božju, oni su postupno zadobili ljubav koja se prirodno skriva u pravdi Božjoj.''
''Dajući mnoge zapovijedi o ljubavi, Gospodin je zapovijedio da tražimo pravdu Božju. Ta pravda je majka ljubavi. Ne možemo se spasti na drugi način, osim posredstvom bližnjega. Opraštajte, i oprostit će vam se, zapovijedio je Gospodin (Lk 6,37). U tome se sastoji duhovni zakon, koji se upisuje na srca vjerujućih i služi kao izvršenje prvog zakona. Nisam došao da ukinem Zakon, već da ga ispunim, kaže Gospodin (Mt 5,17). Na koji se način on izvršava? Poslušaj! Prvi zakon, osuđujući onoga koji je zbog dovoljnog razloga nanio zlo bližnjem, osuđivao je i uvrijeđenoga, budući da svaki, koji zbog nečega osuđuje bližnjeg, istovremeno osuđuje i samoga sebe, dok je onaj, koji je oprostio bližnjem, i za sebe zadobio oproštaj. Zakon kaže: ''Osuda za osudu, oproštaj za oproštaj.'' Dakle, izvršenje zakona se sastoji u praštanju uvrede. Prvi zakon nismo spomenuli zbog toga što je Bog navodno dao dva zakona. Dan je jedan (zakon) koji je duhovan po prirodi i koji u odnosu na plaću donosi ispravnu odluku: oprašta onome koji je oprostio, a onoga, koji traži kaznu, prepušta sudu. S izabranim bit ćeš izabran, a s razvraćenim bit ćeš razvraćen, kaže on (Ps 17,27). Iz tog razloga oni, koji su zakon izvršavali duhovno i koji su sukladno tom izvršenju postali pričesnici milosti, nisu ljubili samo dobročinitelje već i one koji su ih vrijeđali i progonili, očekujući da će kao nagradu za krepost zadobiti ljubav. Njihova krepost nije se sastojala samo u tome što su opraštali nanijete uvrede, već i u tome što su činili dobro onima koji su ih vrijeđali, moleći se za njih Bogu kao za oruđa čijim posredstvom zadobivaju blaženstvo, prema svjedočenju Pisma: Blaženi ste kad vas sramote i progone i lažući govore protiv vas (Mt 5,11).
Takvom načinu razmišljanja naučio ih je duhovni zakon. Kad su čuvali trpljenje i krotkost u duhu, Gospodin je, vidjevši srce onog koji se bori i ne odstupa od ljubavi, rušio pregradu koja je rastavljala (Ef 2,14) i u cijelosti iz njih izgonio zloću. Od tog vremena oni su u sebi imali ljubav, ali ne uslijed nasilja nad sobom već po milosti Božjoj, jer je Gospodin od tog vremena zadržavao podignuto oružje (vidi Post 3,24), koje je podsticalo strasne pomisli. Oni su ulazili unutar iza zavjese, gdje kao preteča za nas uđe Isus (Heb 6,19-20), gdje su se naslađivali plodovima Duha i gdje su sagledavali blaženstva koja ih očekuju u budućem životu, sa savršenim pouzdanjem srca, odnosno suštinski, a ne u ogledalu i u zagonetki (vidi 1 Kor 13,12). Oni svjedoče zajedno s apostolom Pavlom: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovjeku ne dođe, ono pripremi Bog onima koji ga ljube (1 Kor 2,9). Međutim, ja ću u pogledu te čudne pojave postaviti jedno pitanje: ako to nije dolazilo u srce čovjeku, kako onda vi, apostoli, znate za njega? Kako ga znate ako ste ispovijedili da ste, kao i mi, smrtni ljudi (vidi Dj 14,15)? Poslušaj što na to odgovara apostol Pavao: A nama Bog otkri Duhom svojim, jer Duh sve ispituje, i dubine Božje (1 Kor 2,10), da nitko ne može da kaže da je Duh Sveti bio darovan apostolima kao apostolima; nama nije svojstveno da ga sobom obuhvatimo. Apostol Pavao kaže, dajući svojim riječima oblik molitve: Neka vam Bog po bogatstvu slave svoje da silu, da ojačate Duhom njegovim u unutarnjem čovjeku, da se Krist vjerom useli u srca vaša, da budete ukorijenjeni i utemeljeni u ljubavi (Ef 3,16-17). Duh (Sveti) je Gospodin; a gdje je Duh Gospodinov, ondje je sloboda (2 Kor 3,17). Ako pak netko nema Duha Kristova, on nije Njegov (Rim 8,9). Molit ćemo se da i mi primimo milost Svetoga Duha s potpunim pouzdanjem i primjetnim osjećajem, da ponovo uđemo tamo odakle smo izgnani, da bi od nas bila udaljena za dušu pogubna zmija, duh koji nam stalno nameće slavoljublje, duh brige i prejedanja, da bi živom vjerom povjerovali u Gospodina, očuvali Njegove zapovijedi i u Njemu izrasli u čovjeka savršena, u mjeru rasta punoće Kristove (Ef 4,13), da nad nama ne bi zavladalo prijateljstvo prema svijetu (Jak 4,4) i da bi bili čvrsto uvjereni u svom duhu i bez sumnje vjerovali u blagonaklonost milosti Božje prema grešnicima koji se kaju. Ono, što je darovano milošću, ne može se više mjeriti s onom slabošću, koja je vladala u čovjeku prije nego što je primio milost. Povjerovavši svemoćnom Bogu, pristupimo Onome koji pripadanje Duhu Svetom daruje za vjeru, a nipošto za djela prirodna jer se ona ne može usporediti s njima, pristupimo prostog i ne znatiželjnog srca, jer Duha ne primiste kroz djela zakona, nego kroz propovijed vjere (Gal 3,2), kaže Sveto pismo.''[9]

Izvodi iz djela bogougodnog Marka

Podvižnika[10]

''Bog je početak, sredina i kraj svakog dobra. Istinsko dobro ne može se niti prihvatiti vjerom niti ostvariti na djelu drukčije, osim posredstvom Isusa Krista i Svetoga Duha.''[11]
''Živa vjera je čvrsta tvrđava. Za onoga, koji u Krista vjeruje takvom vjerom, Krist je sve.'' (gl. 4)
''Budnost uma (bdijenje), molitva i trpljenje patnji koje nam se dogode daju srcu ne štetnu, korisnu skrušenost, samo ukoliko ga ne sukladnim uvećanjem podviga ne lišimo njegovog suštinskog dostojanstva. Onaj, koji je nemaran prema ova tri vida djelovanja i koji ih slabo prakticira, u vrijeme svog izlaza trpjet će nepodnošljive muke.'' (gl. 19)
''U vrijeme izlaza (odlaska), srce koje ljubi slast postaje okov i tamnica za dušu, a marljivo otvorena vrata.'' (gl. 20)
''Željezna vrata kroz koja se ulazi u Jeruzalem predstavljaju okorjelo srce. Ona se sama od sebe otvaraju onome, koji vodi život u podvigu i podnosi patnje, kao što su se otvorila i apostolu Petru (vidi Dj 12,10).'' (gl. 21)
''U vrijeme kad se sjećaš Boga umnoži svoje molitve, da se i On sjeti tebe u vrijeme kad ga ti zaboraviš.'' (gl. 25)
''Milosrdno srce očigledno na sebe privlači milost; prirodno je da se ono, što je tome protivno, treba dogoditi sa srcem koje se nalazi u raspoloženju koje je protivno milosti.'' (gl. 29)
''Zakon duhovne slobode poučava istini, i mnogi ga znaju uz površno razumijevanje; međutim, samo ga nekolicina razumije po mjeri izvršavanja zapovijedi djelima.'' (gl. 30)
''Savršenost duhovnog zakona skriveno je u križu Kristovom.'' (gl. 31)
''Čovjeku je za stradanja pripremljeno dobro, a za slavoljublje i ljubav prema slasti zlo.'' (gl. 42)
''Onaj koji trpi ljudske uvrede kloni se grijeha, i dobiva pomoć sukladnu stradanju.'' (gl. 43)
''Onaj koji vjeruje Kristu, koji nam je obećao nagradu, taj će usrdno i po mjeri vjere pretrpjeti svaku uvredu.'' (gl. 44)
''Tko se moli za ljude koji mu nanose nepravdu savladava demone. Međutim, demoni savladaju onoga koji sebi dozvoli da se usprotivi ljudima koji mu nanose nepravdu.'' (gl. 45)
''Ljudske uvrede ražalošćuju srce. A, za onoga koji trpi uvredu, one su uzrok čistoće.'' (gl. 49)
''Živeći u izobilju, prihvati nevolju koja ti se dogodi. Budući da ćeš morati da daš odgovor, izbjegavaj neumjerenost.'' (gl. 51)
''Neočekivana nevolja razboritog čovjeka opominje na Boga, a onoga, koji je Boga zaboravio, ranjava sukladno pritajenom zaboravu.'' (gl. 56)

''Duhovno se pokaži Gospodinu, jer čovjek gleda na lice a Bog na srce'' (Heb 4,13). (gl. 53)

''Neka te svako nevoljno stradanje nauči da se obratiš sjećanju na Boga, i nećeš oskudijevati u podsticaju na pokajanje.'' (gl. 57)

''Ispituj svoj grijeh, a ne grijeh svog bližnjega, i tvoj duhovni podvig neće ti biti ukraden.'' (gl. 63)

''Teško se oprašta nemar prema svakoj kreposti koju možemo da zadobijemo; milostinja i molitva popravljaju nemarne.'' (gl. 65)

''Nemoj misliti da se krepost može zadobiti bez stradanja; onima, koji žive u veselju, duhovno iskustvo ostaje nepoznato.'' (gl. 67)

''Zagledaj se u krajnji ishod svake patnje, i vidjet ćeš da se on sastoji u iskorjenjivanju grijeha.'' (gl. 67)

''Ako želiš da bez osude primaš ljudske pohvale, najprije zavoli da te razotkrivaju u tvojim grijesima.'' (gl. 72)

''Onaj koji pretrpi poniženje radi istine Kristove, od mnogih će biti proslavljen stotinu puta. Međutim, bolje je činiti dobro s nadom u buduće nagrade.'' (gl. 73)

''Tko licemjerno hvali bližnjeg, u odgovarajuće vrijeme lako će ga poniziti.'' (gl. 75)

''Tko ne poznaje zamke koje nam postavljaju neprijatelji, lako će biti zaklan; onaj, koji ne poznaje načela na kojima se stvaraju strasti, lako će pasti u grijeh.'' (gl. 76)

''Neka onaj, koji je postupio po zapovijedi, očekuje iskušenje zbog tog svog postupka; ljubav prema Kristu iskušava se onim što joj je protivno.'' (gl. 88)

''Kad se u tebi javi pomisao koja te nagovara na slavu od ljudi, pouzdano znaj da ti ona priprema nesreću.'' (gl. 90)

''Neprijatelj poznaje istinitost duhovnog zakona, i traži samo to, da se čovjekov um suglasi s predloženom grješnom pomišlju. Na taj način će onoga, koji mu se podčinio, (neprijatelj) navesti ili na trud pokajanja ili će ga, ukoliko se pobijeđeni ne pokaje, izložiti stradanjima, navodeći na njega, kao na onoga koji mu se svojevoljno podčinio, različite patnje. Ponekad ga poučava i da se pobuni protiv patnji koje mu se događaju, da bi se i tu umnožila stradanja i da bi se, uslijed svojega ne trpljenja, prilikom izlaska duše iz tijela pokazao kao nevjeran.'' (gl. 91)

''Mnogi su se snažno borili protiv nevolja koje su im se događale. Međutim, nevolje nitko nije izbjegao drukčije, osim posredstvom molitve i pokajanja.'' (gl. 92)

''Poroci dobivaju snagu jedan od drugoga. I kreposti se u čovjeku razvijaju jedna iz druge, ohrabrujući u svom pričesniku pobudu k napredovanju.'' (gl. 93)

''Mala sagrješenja đavao još više umanjuje u našim očima, jer drukčije ne bi mogao da nas navede na veća sagrješenja.'' (gl. 94)

''Onaj, koji se zbog novca, slave ili naslade srdi na bližnjeg, još nije spoznao da Bog pravedno upravlja tvarima.'' (gl. 108)

''Ukoliko se dogodi da netko, javno sagriješivši i ne pokajavši se, sve do svog izlaska ne pretrpi nikakvu patnju, znaj da ga očekuje nemilosrdna osuda.'' (gl. 112)

''Onaj, koji se moli s razumijevanjem, trpi patnje koje mu se dogode; međutim, onaj kojeg je savladalo zlopamćenje, još nije zadobio čistu molitvu.'' (gl. 113)

''Podnoseći ljudske uvrede, sramoćenje ili progone, ne gledaj na sadašnje, već svoj pogled usmjeri k posljedicama postupaka tog čovjeka. Otkrit ćeš da je on za tebe bio uzročnik mnogih dobara, ne samo u sadašnjem, već i u budućem vijeku.'' (gl. 114)

''Za one s poremećenim varenjem koristan je gorak pelin. Tako je i za one iskvarene korisno da budu izloženi zlopaćenju. I jedno i drugo služi kao lijek, koji prvima daje tjelesno zdravlje, a drugima pokajanje.'' (gl. 115)

''Ne želiš da pretrpiš zlo? Onda nemoj željeti ni da činiš zlo, jer prvo neminovno slijedi za drugim. Jer što čovjek posije, ono će i požnjeti'' (Gal 6,7). (gl. 116)

''Svojevoljno sijući zlo a zatim ga nevoljno žanjući, trebalo bi da se divimo pravdi Božjoj.'' (gl. 117)

''Između sjetve i žetve treba proći neko vrijeme; iako plaću ne vidimo neposredno nakon počinjenog zla, nećemo sumnjati u nju, kao što neki iz tog razloga čine; ona će doći u svoje vrijeme.'' (gl. 118)

''Onaj koji istovremeno i hvali i kudi bližnjeg, pokazuje da boluje od slavoljublja i zavisti: pohvalama se trudi da sakrije zavist, a pokudama nastoji da istakne svoje prvenstvo nad onim kojeg kudi.'' (gl. 122)

''Ne mogu se na istom pašnjaku napasati i ovce i vukovi; isto tako, nemoguće je da bude pomilovan onaj koji čini zlo bližnjemu.'' (gl. 123)

''Kad se nađu na istom mjestu, voda i vatra se suprotstavljaju jedna drugoj; isto tako, i u duši se jedno drugome protive samo-opravdanje i poniznost.'' (gl. 125)
''Onaj koji moli za oproštaj grijeha ljubi poniznost uma, a onaj koji osuđuje bližnjeg zapečaćuje svoj ostanak u grijehu.'' (gl. 126)
''Ne ostavljaj grijeh neizbrisanim, čak i ako je najsitniji, jer će te u protivnom povući k većem zlu.'' (gl. 127)
''Ako hoćeš da se spasiš, zavoli istinitu riječ i nikad se ne odvraćaj od razotkrivanja.'' (gl. 128)
''Bolje je da se pobožno molimo za bližnjeg nego da razotkrivamo svako njegovo sagrješenje.'' (gl. 132)
''Bezumnici se izruguju onom, koji se iskreno kaje dok to za njega služi kao znak da je ugodio Bogu.'' (gl. 133)
''Ukoliko se uzoholiš zbog pohvala, očekuj nevolje.'' (gl. 137)
''Onaj koji traži pohvale, stupa u oblast strasti, a onaj koji plače zbog nevolje pokazuje da je obuzet ljubavlju prema slasti.'' (gl. 143)
''Pomisli sladostrasnog kolebaju se kao na tasovima vage; oplakujući svoje grijehe, sladostrasni ponekad lije suze; ponekad pak, štiteći svoje slastoljublje, ratuje protiv bližnjeg i prepire se s njim.'' (gl. 144)
''Dugotrpljiv čovjek obiluje razboritošću; razboritošću će obilovati i onaj, koji se svim srcem usmjeri k izučavanju premudrosti Božje.'' (gl. 146)
''Duhovno znanje ne može biti istinito bez sjećanja na Boga; ono je bez sjećanja na Boga lažno.'' (gl. 147)
''Onaj, koji mrzi razotkrivanja, svojevoljno se uranja u strasti. Međutim, ukoliko strasti privlače onog, koji voli da ga razotkrivaju, očigledno je da se to događa samo uslijed prethodne navike.'' (gl. 151)
''Ne poželi da slušaš pripovijedanja o sagrješenjima bližnjeg; u takvu sklonost utiskuju se obličja tih sagrješenja.'' (gl. 152)
''Neka se sadašnje nevolje u tvojim mislima preobraze u buduća blaga, i nemar nikad neće oslabiti tvoj podvig.'' (gl. 156)
''Splet ugodnih i neugodnih događaja prihvati s istom pomišlju (podjednako ravnodušno). Kod takvog čovjekovog podviga, Bog poravnava neravnine u događajima.'' (gl. 159)
''Duševne promjene i kolebanja potiču od pomisli koje nisu dovedene u osnovno, uvijek ujednačeno stanje. Bog je ustrojio tako da nevoljno biva prirodna posljedica svojevoljnog.'' (gl. 160)
''Djela koja se izvršavaju tijelom su porod djelovanja duha, obzirom da su, prema odluci Božjoj, njihova prirodna i pravedna posljedica.'' (gl. 161)
''Nepokolebljivo izdrži u duhovnom razumijevanju i nećeš malaksati u vrijeme iskušenja. Udaljivši se od duhovnog mišljenja, osjetit ćeš stradanje; pretrpi ga.'' (gl. 163)
''Moli se da ne padneš u iskušenje. Iskušenje koje ti se dogodi prihvati kao vlastitu svojinu a ne kao nešto što ti je strano.'' (gl. 164)
''Udovoljavajući potrebama tijela uzdrži se od svake neumjerenosti, i tada ćeš moći da primijetiš đavlove zamke.'' (gl. 165)
''Kad se um oslobodi tjelesnih briga, tada, sukladno tom oslobađanju, počinje da vidi zamke nevidljivih neprijatelja.'' (gl. 167)
''Netko spolja (odnosno prividno) izvršava zapovijed, dok u suštini udovoljava svojoj tajnoj strasti; on na taj način grešnim pomislima skrnavi dobro djelo.'' (gl. 169)
''Kad se nađeš na početku zla, ti nemoj reći: 'Neće me pobijediti.' Ono te je već pobijedilo onoliko, koliko si se našao u njemu.'' (gl. 170)
''Svako veliko sagrješenje počinje od malog podčinjavanja njegovim načelima koje, budući hranjeno i razvijano, postupno narasta.'' (gl. 171)
''Zamke zla su gusto isprepletana mreža. Često se događa da onoga, koji se u nju uplete, obuhvati sa svih strana, ukoliko ovaj dopusti sebi da bude nemaran.'' (gl. 172)
''Ne poželi da slušaš o nesreći koja se dogodila tvom neprijatelju. Oni, koji svojevoljno slušaju takva pripovijedanja, požnjet će plod svoje samovolje.'' (gl. 173)
''Nemoj misliti da se velike nevolje ljudima događaju samo zbog njihovih grijeha; bivaju iskušavani i oni, koji ugađaju Bogu. Sveto pismo kaže: Bezbožnici i bezakonici će biti istrijebljeni (vidi Ps 36,28). Ono kaže i slijedeće: Svi koji hoće da žive pobožno u Kristu Isusu bit će gonjeni (2 Tim 3,12).'' (gl. 174)
''Potrudi se da u vrijeme nevolje uočiš djelovanje strasti: obzirom da nas tješe u žalosti, one nam bivaju ugodne.'' (gl. 175)
''Neki mudracima nazivaju one što razumiju i objašnjavaju razne predmete u vidljivom svijetu; mudri su oni koji gospodare nad svojim željama.'' (gl. 176)
''Ako u duši primijetiš snažan pokret koji šutljivi um privlači k strasti, znaj da je um svojevoljnim djelovanjem ohrabrio ovo nevoljno (djelovanje), svojevoljno pokrenuvši strast i usadivši je u srce.'' (gl. 179)
''Kad prestaneš da na djelu izvršavaš želje tijela, tada će se, prema Pismu (Ef 2,3), uz pomoć Gospodinovu lako prekratiti i nevidljivo djelovanje strasti u duši.'' (gl. 181)
''Bog uzima u obzir i naša djela i naše namjere. U Pismu je rečeno: Gospodin će uzvratiti svakome po djelima njegovim (Mt 16,27), a također i: Dat će ti Gospodin po srcu tvome (Ps 19,5).'' (gl. 184)
''Onaj, koji nije stalno obuzet ispitivanjem svoje savjesti neće prihvatiti ni tjelesne podvige za stjecanje pobožnosti.'' (gl. 185)
''Onaj koji nije svojevoljno prihvatio podvige za stjecanje pobožnosti, biva izložen nevoljnim patnjama.'' (gl. 187)
''Savjest je knjiga prirodnog zakona. Onaj koji čita tu knjigu i na djelu izvršava njene zahtjeve, iskustvom poznaje da Bog pomaže čovjeku.'' (gl. 186)
''Onaj koji je upoznao volju Božju i izvršava je prema svojim mogućnostima, malim trudom izbjegava veliki.'' (gl. 188)
''Oni, koji bi htjeli da bez molitve i truda pobijede iskušenja, neće moći da ih udalje od sebe već će se još više u njih uplesti.'' (gl. 189)
''Dobro usmjerenje savjesti zadobiva se molitvom, i čista molitva je pravilno usmjerenje savjesti. Jedno služi kao prirodna posljedica drugog.'' (gl. 198)
''Jakov je Josipu načinio šarenu odjeću, a Gospodin krotkome daruje istinsko znanje, prema svjedočenju Pisma: Naučit će krotke putevima svojim (Ps 24,9), kaže se u njemu.'' (gl. 199)
''Gospodin je skriven u svojim zapovijedima i oni, koji ga traže, zadobivaju ga sukladno svom izvršavanju Njegovih zapovijedi.'' (gl. 190)
''Mir Kristov je oslobađanje od strasti; on ne može da se zadobije drukčije, osim djelovanjem Duha Svetoga.'' (gl. 192)
''Poučavajući nas da je izvršavanje svake Njegove zapovijedi naša dužnost, a da je usinovljenje dar koji nam On daruje zbog iskupljenja ljudi Njegovom krvlju, Gospodin kaže: Tako i vi kad izvršite sve što vam je zapovjeđeno, govorite: Mi smo nekorisne sluge, jer smo učinili što smo dužni učiniti (Lk 17,10). Iz tih riječi se jasno vidi da Kraljevstvo Božje nije plaća za naša djela, već dar koji dobivamo po slobodnoj volji Božjoj, dar koji je pripremljen za Njegove vjerne sluge.''[12]
Krist umrije za grijehe naše po Pismu (1 Kor 15,3), a onima koji mu vjerno služe daruje slobodu: Dobro, slugo dobri i vjerni, u malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti; uđi u radost gospodara svojega (Mt 25,23). (gl. 4)
''Onaj koji poštuje Boga izvršava ono, što je on zapovjedio. A, onaj koji je sagriješio, odnosno bio neposlušan Gospodinu, trpljivo podnosi nevolje koje mu se dogode kao ono što mu je svojstveno i što mu pripada.'' (gl. 6)
''Iskušenja koja nam se neočekivano dogode poučavaju nas da budemo marljivi i privlače nas k pokajanju onda, kad mu nismo dovoljno skloni. To se događa prema Božjem promišljanju o nama.'' (gl. 8)
''Nevolje koje se događaju ljudima predstavljaju ishod sagrješenja koja su počinili i strasti koje žive u njima. Međutim, ukoliko te nevolje budemo podnosili uz pomoć molitve, za njima će uslijediti dobro.'' (gl. 9)
''Budući pohvaljeni zbog kreposti, neki su se naslađivali tom pohvalom i naslađivanje slavoljubljem prihvatili kao utjehu savjesti. Drugi su se pak, obzirom da su razotkriveni za grijeh, ražalostili zbog toga, i tu korisnu žalost smatrali za djelovanje zloće.'' (gl.10)
''Onaj koji želi da prepliva duhovno more, u sebi uzgaja dugo trpljenje, poniznost uma, trpljenje, uzdržanost. Međutim, ukoliko pokuša da duhovno more prepliva bez suradnje ovih kreposti, njegovo srce će se pomutiti i on neće moći da ga prepliva.'' (gl.29)
''Sloboda se sastoji u odbacivanju svih vidova zla. Za onoga, koji slobodi pripoji četiri gore spomenute kreposti i molitvu, sloboda postaje najpouzdanije sredstvo za dostizanje bestrasnosti.'' (gl. 30)
''Nemoguće je biti u slobodi umom ukoliko se ne bude u slobodi tijelom, niti se bez slobode i molitve može poništiti razjedinjenost tijela i duha.'' (gl. 31)
''Molitva se ne smatra za savršenu ukoliko misao nije usmjerena ili koncentrirana na nju; međutim, Bog će usvojiti misao koja vapi u slobodi, odnosno koja nije pokradena rasijanošću.'' (gl. 33)
''Um koji se moli nerasijano skruši srce. Srce skrušeno i ponizno Bog neće odbaciti (Ps 50,19).'' (gl. 34)
''I molitva se naziva krepošću, iako je ona majka svih kreposti. Ona ih rađa iz sjedinjenja s Kristom.'' (gl. 35)
''Ono što učinimo bez molitve i uzdanja u Boga, na kraju se pokaže kao štetno i pogrešno.'' (gl. 36)
''Ukoliko tijekom molitve padneš u duhovnu tromost ili lijenost ili budeš izložen različitim djelovanjima neprijatelja, sjeti se predstojećeg izlaska iz ovog života i strašnih paklenih muka. Međutim, bolje je da se za Boga privežeš molitvom i da sve svoje brige položiš na Njega, nego da pribjegavaš sjećanjima koja narušavaju koncentriranost, ma kako da su ona korisna.'' (gl. 38)
''Uzdržanim se ne smatra onaj kojeg rasijavaju različite misli, čak i kad bi one bile korisne, jer je izvjesno da one (pomisli) nisu korisnije od molitve.'' (gl. 40)
''Onaj koji se pravilno kaje ne misli da je njegov podvig pokajanja dovoljna plaća za počinjeni grijeh, već svim silama nastoji da podvigom pokajanja umilostivi Boga.'' (gl. 42)
''Bez obzira koliko danas umnožili svoju krepost ili vrlinu, time nećemo zaslužiti nagradu odnosno plaću: time samo razotkrivamo svoj prijašnji nemar.'' (gl. 44)
''Velika je krepost kad trpimo nevolje koje nam se dogode i kad, prema riječi Gospodinovoj, ljubimo bližnjeg koji nas mrzi (vidi Mt 5,44).'' (gl. 47)
''Opraštanje uvreda je znak ne licemjerne ljubavi. Tako je i Gospodin zavolio svijet.'' (gl. 48)
''Bez duhovnog znanja je nemoguće da se od srca oprosti uvreda; duhovno znanje razjašnjava da je sve, što se čovjeku događa, njegova osobna svojina.'' (gl. 49)
''Ništa nećeš izgubiti ako sve napustiš Gospodina radi; ono, što si napustio, vratit će ti se u svoje vrijeme s velikim dobitkom.'' (gl. 50)
''Istinsko znanje sastoji se u podnošenju patnji i u tome da za svoje nesreće ne okrivljujemo bližnje.'' (gl. 56)
''Onaj koji čini dobro i očekuje nagradu ne služi Bogu već svojoj volji.'' (gl. 57)
''Onaj, koji je sagriješio, ne može izbjeći kaznu odnosno plaću drukčije, osim pokajanjem koje odgovara njegovom sagrješenju.'' (gl. 58)
''Onaj koji je razumio da mu se nevolje koje dolaze izvana događaju prema dopuštenju pravde Božje, tražeći Gospodina našao je i znanje i pravdu.'' (gl. 65)
''Ako razumiješ da su, kako nas tome uči Pismo, po svoj zemlji sudovi Gospodinovi (Ps 104,7), onda će za tebe svaki slučaj postati učitelj spoznaje Boga.'' (gl. 66)
''Svakome se događa ono što zaslužuje, suglasno njegovom raspoloženju; ono, što se događa po dopuštenju Božjem, vrlo je raznoliko, i samo Bog zna kakva su iskušenja potrebna svakome od nas.'' (gl. 67)
''Ukoliko si zbog ljudi izložen nekom sramoćenju, znaj da ti se time priprema slava od Boga; tako ćeš u učinjenoj sramoti ostati neožalošćen i nepomućen, dok ćeš u slavi, kad ona dođe, biti vjeran i neosuđen.'' (gl. 68)
''Kad te, prema dopuštenju Božjem, mnogi budu hvalili, pohvali koja ti je ustrojena prema naumu Gospodinovom nemoj dodavati nikakvo hvalisanje sebe, kako ne bi bila dopuštena promjena i kako, umjesto pohvali, ne budeš izložen sramoćenju.'' (gl. 69)
''Kad se um naoruža odvažnošću u Gospodinu, počinje da odvlači dušu od dugotrajnih grješnih navika; srce tada kao da se kida, obzirom da ga um i strasti odvlače na dvije različite strane, djelujući slično dvojici ratnika koji su neprijateljski raspoloženi jedan prema drugome.'' (gl. 75)
''Nitko nije toliko blag i toliko milosrdan kao Gospodin; ali ni On ne oprašta onome koji se ne pokaje.'' (gl. 78)
''Jadikujemo zbog grijeha, ali ipak ostajemo privezani za njihove uzroke.'' (gl. 79)
''Kad grješna duša ne prihvaća pokorno stradanja koja joj se događaju prema dopuštenju Gospodinovom, anđeli o njoj govore: Liječismo Babilon, ali se ne izliječi (Jer 51,9).'' (gl. 82)
''Um koji je duhovnu spoznaju istine prepustio zaboravu, ratuje s ljudima zbog onoga što je za njega štetno, kao da ratuje za ono, što mu je od koristi.'' (gl. 83)
''Strast, koja je svojevoljno pokrenuta, nakon toga djeluje nasilno i protivno volji onoga, koji joj je prvobitno svojevoljno dopustio da djeluje.'' (gl. 85)
''Kad vidi da se um moli od srca, đavao izaziva teška i lukava iskušenja, želeći da na samom početku i snažno napadajući iskorijeni krepost.'' (gl. 88)
''Postoje tri mislena stanja u koja stupa um, obzirom da je izložen promjenama: prirodno, natprirodno i protuprirodno. Stupivši u prirodno stanje, um otkriva da je kriv za zle pomisli i ispovijeda grijehe Bogu, uviđajući početne uzroke strasti. Kad se spusti u protuprirodno stanje, um zaboravlja na pravdu Božju i bori se s ljudima kao s uzročnicima svojih nevolja. Uzdigavši se u natprirodno stanje, on zadobiva plodove Duha Svetoga koje je nabrojao apostol Pavao: ljubav, radost, itd. Tada mu postaje jasno da ne može ostati u natprirodnom stanju ukoliko ga privlače tjelesne brige! Spustivši se iz tog stanja, on biva izložen grješnim padovima i iskušenjima koja za njima slijede, ali ne prije već u svoje vrijeme, koje je poznato pravdi Božjoj.'' (gl. 90)
''Ukoliko je znanje istinito, utoliko se temelji na krotkosti, poniznosti i ljubavi.'' (gl. 91)
''U svakom djelu i u svakoj prilici nepokolebljivo pritječi Bogu molitvom, kako bi u svemu imao pomoć Božju.'' (gl. 94)
''Ništa ne djeluje tako silno kao molitva; Bogu se ničim ne može toliko ugoditi, koliko mu se može ugoditi molitvom.'' (gl. 95)
''U molitvi se sadrži izvršenje svih zapovijedi jer je ljubav prema Bogu, koja se izražava molitvom, najuzvišenija od svih vrlina i njihova je sveukupnost.'' (gl. 96)
''Molitva koja je slobodna od rasijanosti predstavlja znak ljubavi prema Bogu, koja je njena suština. Nemar za molitvu i rasijanost prilikom njenog tvorenja predstavljaju znak ljubavi prema slasti.'' (gl.97)
''Onaj koji bez žalosti bdije i moli se, i koji je dugo-trpljiv, uistinu je postao pričesnik Duha Svetoga. Pomoć će brzo dobiti i onaj, koji se svojevoljno prisiljava na ta dobra djela, čak i ako se koleba prilikom njihovog vršenja.'' (gl. 98)
''Dobro je ukoliko bližnjima pomažemo riječima, ali je puno bolje ukoliko im pomažemo molitvom i krepostima; onaj, koji pomoću njih (odnosno pomoću molitve i kreposti) sebe prinosi Bogu, pomaže i sebi i bližnjemu.'' (gl. 101)
''Ukoliko u bilo kojoj okolnosti svoju nadu položimo na Boga, sigurno je da se uslijed te okolnosti nećemo sukobiti s bližnjim.'' (gl. 103)
''Ako je, prema riječima Pisma, ono svojevoljno uzrok svemu nevoljnom, onda je čovjekov najljući neprijatelj upravo on sam.'' (gl. 104)
''Udalji se od iskušenja trpljenjem i molitvom. Ukoliko se protiv njega (iskušenja) budeš borio bez ovog oružja, ono će te još silnije mučiti.'' (gl. 106)
''Oni, koji su krotki po Bogu, mudriji su od premudrih, i oni, koji su poniznoga srca, snažniji su od najsnažnijih, jer oni sa znanjem nose jaram Kristov.'' (gl. 107)
''Sve što kažemo ili učinimo ne zatraživši za to molitvom Božju pomoć, na kraju će se pokazati kao štetno ili pogrešno: mi ćemo iskustvom biti izloženi tajanstvenom razotkrivanju.'' (gl. 108)
''Samo je jedan pravedan po djelima, riječima i mislima odnosno Gospodin Isus Krist. Međutim, mnogi su pravedni prema vjeri, milosti i pokajanju; takvi su svi sveti ljudi.'' (gl. 109)
''Onome, koji se kaje, tuđa je svaka uznositost. Naprotiv, onaj koji svojevoljno griješi nije sposoban za poniznost uma.'' (gl. 110)
''Poniznost uma se ne sastoji u tome da savjest razotkriva čovjeka; ona je milost Božja i spoznaja duhovnog milosrđa.'' (gl. 111)
''Onaj koji mrzi strasti odbacuje i njihove uzroke; međutim, onaj koji svojevoljno prisvoji njihove uzroke, i protivno svojoj volji biva izložen njihovim napadima.'' (gl. 119)
''Onome, koji nije sklon načelima, na kojima se zasnivaju strasti, nije svojstveno ni da im se (strastima) pomislima priklanja.'' (gl. 122)
''Hoće li onoga, koji ne mari za sramoćenje, privući slavoljublje? Hoće li se onaj, koji je naklonjen uniženosti, pomutiti zbog osramoćenja? Hoće li onoga, koji je skrušenog i poniznog srca, privući tjelesna naslada? Hoće li se onaj, koji vjeruje Kristu, brinuti zbog bilo čega privremenog, i hoće li se prepirati ili sukobiti zbog bilo čega privremenog?'' (gl. 123)
''Onaj koji trpi uvredu i pri tom se ni riječima ni mišlju ne prepire s onim koji ga vrijeđa, stekao je istinsko znanje i samim svojim ponašanjem pokazuje čvrstu vjeru u Boga.'' (gl. 124)
''U suštini, niti onaj koji čini nepravdu ima neke koristi od uvrede, niti onaj, što trpi nepravdu, biva nečega lišen: Kao u slici ide čovjek, ali se uzalud mete (Ps 38,7).'' (gl. 126)
''Ako vidiš da je neko izložen mnogim sramoćenjima i da zbog toga silno jadikuje, znaj da se prethodno nahranio pomislima slavoljublja i da zbog toga s tugom žanje trnje, izraslo iz onog sjemena koje je zasijao u srcu.'' (gl. 127)
''Onaj koji se prekomjerno zasitio tjelesnim nasladama, platit će njihovo izobilje stostrukim stradanjima.'' (gl. 128)
''Učitelj je obavezan da poslušniku kaže šta mu je dužnost i da mu, ukoliko ovaj sebi dopusti neposlušnost, nagovijesti napad iskušenja.'' (gl. 129)
''Onaj koji trpi nepravdu i ne uzvraća onome koji tu nepravdu čini, time dokazuje svoju vjeru u Krista. On će biti stostruko nagrađen u ovom vijeku i naslijedit će život vječni.'' (gl. 130)
''Sjećanje na Boga sastoji se u bolu srca za stjecanjem kreposti. Onaj, koji zaboravlja na Boga stalno biva izložen utjecaju sladostrašća i lišava se spasonosnog bola u srcu.'' (gl. 131)
''Ne govori da bestrasni ne mogu da tuguju; oni su dužni da tuguju, ako ne zbog sebe, onda zbog bližnjih.'' (gl. 132)
''Ako hoćeš da zadobiješ stalno sjećanje na Boga, onda stradanja koja ti se dogode ne odbacuj kao nepravedna, već ih trpljivo podnesi i smatraj da te pravedno sustižu. Prilikom svake nesretne okolnosti, trpljenje pobuđuje sjećanje na Boga: uslijed odbacivanja trpljenja oskudijeva duhovno znanje, dok iz utjehe koja dolazi od opravdavanja sebe proizlazi zaboravljanje Boga.'' (gl.134)
''Želiš li da Gospodin pokrije tvoje grijehe? Onda ljudima ne pokazuj kreposti koje posjeduješ. Kako mi postupimo u odnosu na naše kreposti, tako će Gospodin postupiti u odnosu na naše grijehe.'' (gl. 135)
''Ne raduj se kad bližnjem učiniš dobro djelo; raduj se onda, kad bez zlopamćenja podneseš uvredu koja uslijedi za tvojim dobročinstvom. Zlo slijedi dobra djela onako, kao što noć slijedi dan.'' (gl. 137)
''U nevoljnim stradanjima krije se milost Božja, koja trpljivoga privlači k pokajanju i izbavlja ga od vječnih muka.'' (gl. 139)
''Strah od vječnih muka i čežnja za Kraljevstvom nebeskim podstiču na trpljenje patnji, ali ne podstiču samo uslijed čovjekove slobodne volje, već prema daru Onoga, koji motri na naše pomisli.'' (gl. 141)
''Tko vjeruje budućim nagradama, dragovoljno se udaljuje od ovozemaljskih naslada; onaj pak, koji im ne vjeruje, sladostrasnik je i tuđ skrušenosti srca.'' (gl. 142)
''Ako hoćeš da se spaseš i da dođeš u spoznaju istine (1 Tim 2,4), staraj se da uvijek budeš iznad čuvstvenog i da se svojom nadom privežeš za jedinoga Boga. Prisiljavaj samoga sebe da se udaljiš od svega čuvstvenog i otkrit ćeš nevidljivo djelovanje (demonskih) poglavarstva i vlasti, koji neprijateljski djeluju protiv tebe posredstvom raznih napada. Pobjeđuj ih molitvom i dobrom nadom, i zadobit ćeš milost Božju koja će te spasti od buduće srdžbe.'' (gl. 146)
''Onaj, koji je razumio značenje tajanstvenog kazivanja apostola Pavla o tome, da ratujemo protiv duhova zla (Ef 6,12), razumjet će i priču Gospodinovu o tome da uvijek treba da se molimo i da ne klonemo (vidi Lk 18,1-18).'' (gl. 147)
''Onaj, koji je upoznao istinu, ne protivi se nevoljama, jer zna da nevolje vode k strahu Božjem.'' (gl. 150)
''Ako želiš da Bogu prinosiš nepogrešivo ispovijedanje grijeha, ne spominji pojedinačno svoja prijašnja sagrješenja, već odvažno pretrpi nevolje koje su te zbog njih sustigle.'' (gl. 153)
''Nevolje se događaju zbog prijašnjih sagrješenja, donoseći za svako sagrješenje njemu srodnu plaću.'' (gl. 154)
''Onaj koji je razuman i koji zna istinu, ne ispovijeda se Bogu spominjući učinjene grijehe već trpljenjem patnji koje su ga zbog njih sustigle.'' (gl. 155)
''Ako odbaciš stradanja i sramoćenja, ne nadaj se da ćeš pokajanje prinijeti posredstvom drugih kreposti. Slavoljublje i raspoloženje srca, kojem je tuđa skrušenost duha, znaju da služe grijehu i posredstvom pravednih djela.'' (gl. 156)
''Kreposti se obično rađaju iz stradanja i sramoćenja. Naprotiv, poroci se rađaju iz naslade i slavoljublja.'' (gl. 157)
''Svako iskazivanje tjelesne ljubavi prema slasti potiče od naslade koja je prethodila tom iskazivanju, dok to, što sebi dopuštamo naslade, potječe od nevjere.'' (gl. 158)
''Onaj, koji svoju volju nije pomirio s Bogom, spotiče se u svojim djelima i pada u ruke svojih protivnika.'' (gl. 162)
''Slušatelj koji ljubi Boga zadobiva korist i iz protivnih postupaka: ukoliko hvale njegovu vrlinu, on je još usrdnije tvori; ukoliko ga pak razotkrivaju za zlo, on samoga sebe primorava da se pokaje.'' (gl. 165)
''Dobro je da se pridržavamo glavne zapovijedi i da se ni zbog čega drugog ne brinemo i ne molimo, već da i molitvom i cijelom svojom djelatnošću uvijek tražimo jedino Kraljevstvo i Riječ Božju. Ako se pak nalazimo u takvom položaju da moramo da se brinemo za svaku svoju potrebu, onda za svaku od njih moramo i da se molimo. Onaj koji nešto čini ili se zbog nečega brine bez molitve, ne može uspješno okončati djelo. O tome je posvjedočio i sam Gospodin, rekavši: Bez mene ne možete činiti ništa (Iv 15,5)'' (gl. 166)
''Onoga, koji zapostavlja zapovijed o molitvi sustižu najteža narušavanja i ostalih zapovijedi, predajući ga jedno drugome kao zarobljenika.'' (gl. 167)
''Onaj koji stradanja sadašnjeg vremena prihvaća s nadom u zadobivanje budućih dobara, stekao je spoznaju istine i lako će se izbaviti od srdžbe i žalosti.'' (gl. 168)
''Onaj koji zbog istine trpi zlostavljanja i sramoćenje korača apostolskim putem, noseći križ na svojim ramenima i položivši na sebe okove. Onaj pak, koji se trudi da bez ovoga pazi na srce, ne može a da ne luta unaokolo i da ne pada u iskušenja i zamke đavlove.'' (gl. 169)
''Onaj, koji se bori s grijehom, nikada neće moći da pobijedi pomisli ukoliko, usporedo s tim, ne bude djelovao i protiv njihovih prvobitnih uzroka. Isto tako, on ne može pobijediti ni prvobitne uzroke, ukoliko istovremeno ne bude djelovao i protiv pomisli; ukoliko odbaci samo jedno od ovo dvoje, ono drugo će ga nakon kratkog vremena privući i jednom i drugom.'' (gl. 170)
''Onaj koji se s ljudima prepire iz straha od stradanja i uvreda, ili će ovdje na sebe privući najteža iskušenja, ili će biti nemilosrdno mučen u budućem vijeku ili životu.'' (gl. 171)
''Onaj, koji želi da od sebe udalji svaku nesreću, dužan je da najprije posredstvom molitve svoja djela izmiri s Bogom, da u svom duhu zadobije uzdanje u Boga i da, koliko je to u njegovoj moći, zanemari brigu o čuvstvenom odnosno tjelesnom.'' (gl. 172)
''Kad vidi da se čovjek nepotrebno i prekomjerno bavi tjelesnim odnosno djelima, đavao najprije potkrada riznice uma, odnosno duhovno poimanje, a zatim odsijeca nadu u Boga, odnosno glavu.'' (gl. 173)
''Kad dostigneš nepokolebljivost i čistoću molitve, ne prihvaćaj spoznaju koju ti neprijatelj nudi u vrijeme molitve, da ne izgubiš ono što je bolje. Bolje je da strijelama molitve ustrijeliš neprijatelja, zbačenog i zatvorenog dolje, nego da s njim razgovaraš. On ne donosi dobro, već lukavo donosi zlo, da nas odvrati od molitve.'' (gl. 174)
''Dobre misli koriste čovjeku u vrijeme iskušenja I duhovne tromosti ili lijenosti. Međutim, one su tijekom molitve štetne.'' (gl. 175)
''Ako ti je Gospodin podario da poučavaš druge ali te oni ne slušaju, žali u duhu i ne zbunjuj se, ne pokazujući svoju pometnju. Ukoliko žališ, nećeš biti osuđen s neposlušnima; međutim, ukoliko se zbuniš, bit ćeš izložen istom iskušenju kao i oni.'' (gl. 176)
''Ne dopuštaj sebi da razotkrivaš grijeh onoga, koji ti nije podčinjen. Takvo razotkrivanje je svojstveno vlasti.'' (gl. 178)
''Ne prepiri se s onima koji se protive istini i ne žele da ti budu poslušni, da u njima ne pobudiš mržnju prema sebi, o čemu svjedoči Sveto pismo (Izr 9,8 i 2 Tim 2,23).'' (gl. 181)
''Onaj koji dopusti poslušniku da mu proturječi tamo gdje to nije potrebno, u takvim okolnostima prepušta ga samoobmanjivanju i dopušta mu da naruši zavjet poslušnosti.'' (gl. 182)
''Onaj koji dolično i sa strahom Božjim nekoga poučava i razotkriva, sam stječe krepost kakva je protivna tom sagrješenju. Naprotiv, onaj koji to čini uslijed zlopamćenja i zluradosti, prema duhovnom zakonu pada u sličnu strast.'' (gl. 183)
''Netko govori istinu, i zato ga, prema riječima sv. Ivana Evanđeliste, mrze (vidi Iv 8,31,47); netko je pak licemjeran i zato ga ljube. Međutim, ni jedna ni druga plaća nisu dugovječne; Gospodin u svoje vrijeme svakome daje ono što je zaslužio.'' (gl. 186)
''Onaj, koji želi da od sebe udalji stradanja budućeg vijeka, treba trpljivo podnositi nesreće sadašnjeg života. Kad na taj način u svom umu jedno zamijeni drugim, on će posredstvom ništavnih stradanja izbjeći velike muke.'' (gl. 187)
''Zabrani svom umu samohvalu i svojim pomislima (zabrani) uznositost, da ne bi, po dopuštenju Božjem, pao u protivno onome, čime se oholiš. Dobro ne tvori čovjek, već Bog koji sve vidi i čovjek.'' (gl. 188)
''Bog koji sve vidi daje doličnu nagradu kako našim djelima, tako i našim svojevoljnim pomislima i razmišljanjima.'' (gl. 189)
''Nevoljne grješne pomisli izrastaju iz grijeha koji im je prethodio, a voljne iz slobodne volje. Na taj način druge postaju uzroci prvih.'' (gl. 190)
''Za grješnim pomislima, koje su se pojavile protivno našoj namjeri, slijedi žaljenje. Međutim, za voljnim grješnim pomislima slijedi radost, zbog čega se one mogu izbrisati tek uz veliki trud.'' (gl. 191)
''Ljubitelja slasti žaloste ukori i patnje, dok onog koji ljubi Boga žaloste pohvale i izobilje.'' (gl. 192)
''Um onoga, koji ne poznaje sudove Božje, kreće se između provalija i svaki nalet vjetra lako može da ga zbaci u njih: kad ga pohvale, on se uzoholi; kad ga ukore, on se ogorči; kad se naslađuje, privlači ga razvrat; kad strada, malodušan je i plače; kad nešto razumije, hoće to i da pokaže, a kad ne razumije, pretvara se da je razumio; kad je bogat, on se razmeće; kad je siromašan, on je licemjeran; kad se nasiti, postaje drzak; kad posti, prepušta se slavoljublju; voli da se prepire s onima što ga razotkrivaju, a one, koji mu opraštaju, prezire kao bezumne.'' (gl. 193)
''Onoga, koji milošću Kristovom nije zadobio spoznaju istine, ne muče samo strasti već i izvanjske okolnosti.'' (gl. 194)
''Ukoliko hoćeš da razriješiš neku nerazumljivu okolnost, potraži najprije ono što bi u odnosu na nju bilo ugodno Bogu, i naći ćeš korisno razrješenje nedoumice.'' (gl. 195)
''Onome, što je po volji Božjoj, cijela tvorevina surađuje svojim služenjem, dok se onome, od čega se Bog odvraća, protivi i cijela tvorevina.'' (gl. 196)
''Oni, koji se protive neugodnim događajima, protive se, a da to ni sami ne znaju, zapovijedi Božjoj. Oni pak, koji ih prihvaćaju s istinskim razumijevanjem, strpljivo čekaju Gospodina (Ps 26,14)'' (gl. 197)
''Kad dođe iskušenje, ne ispituj odakle je i zbog čega došlo. Traži da ga podneseš zahvaljujući Bogu, bez jadikovanja i zlopamćenja.'' (gl. 198)
''Tuđe zlo neće umnožiti naše grijehe, ukoliko ga ne prihvatimo sa zlim pomislima.'' (gl. 199)
''Ako je teško pronaći onoga koji je bez iskušenja ugodio Bogu, onda smo dužni da Bogu zahvalimo za sve što nam se dogodi.'' (gl. 200)
''Da Petar nije napustio noćno ribarenje, ni u dnevnom ne bi imao uspjeha; da Pavao nije oslijepio tjelesnim očima, ne bi progledao umom; da Stjepana nisu oklevetali kao bogohulnika, ne bi mu se otvorilo Nebo i ne bi vidio Boga.'' (gl. 201)
''Djelovanje prema zapovijedima Božjim naziva se krepošću, a neočekivana nevolja iskušenjem.'' (gl. 202)
''Bog nije iskušavao Abrahama zato, da dozna kakav je Abraham, jer ga je već poznavao Onaj, koji svakoga čovjeka poznaje i prije nego što čovjek postane. Bog je Abrahama iskušavao, odnosno slao mu je nevolje radi njegove koristi, zato da mu dadne mogućnost da se usavrši u vjeri.'' (gl. 203)
''Svaka nevolja razotkriva sklonost volje i pokazuje gdje se ona priklanja, da li desno ili lijevo. Otkrivajući skriveno usmjerenje volje, neočekivana nevolja ispravno nosi naziv iskušenja za onoga, kojemu je ona dopuštena.'' (gl. 204)
''Strah Božji podstiče nas da se borimo protiv zla. Kad se borimo protiv njega, tada i milost Božja vojuje s nama.'' (gl. 205)
''Mudrost se ne sastoji samo u tome da spoznamo istinu, već i u tome da trpljivo podnosimo zloću ljudi koji nas vrijeđaju i da njihove uvrede prihvaćamo kao svoju svojinu. Oni, koji prihvaćaju samo prvi vid mudrosti, lako se mogu uznijeti ohološću. Oni, međutim, koji prvom (vidu mudrosti) pridruže i drugi, zadobivaju poniznost uma.'' (gl. 206)
''Želiš li da te ne uznemiravaju grješne pomisli? Prigrli poniženje duše i neka se tvoje tijelo zlopati, prihvativši sva moguća lišavanja. Tako nećeš postupati samo privremeno već stalno, na svakom mjestu i u svakoj prilici.'' (gl. 207)
''Ako se budeš ogradio svojevoljnim lišavanjima i podvizima, onda te neće nadvladati pomisli protivne tvojoj volji. Onaj pak, koji se ne podčini lišavanjima i podvizima, i nevoljno će se podčiniti pomislima protivnim njegovoj volji.'' (gl. 208)
''Kad se tvoje srce i utroba pomute zbog nepravde, ne ogorčuj se zbog toga! Prema naumu Božjem, pokrenuto je ono, što je prethodno položeno u tvoju dušu. S radošću odbacuj pomisli koje se pojave. Znaj da će se onda, kad te pomisli budu iskorijenjene zajedno s njihovim prvobitnim pokazateljima, iskorijeniti i zlo kretanje. Međutim, ono će se umnožiti ukoliko pomislima dopustimo da se razgranaju.'' (gl. 209)
''Bez skrušenosti srca ne možemo se u potpunosti izbaviti od grešne zaraze. Srce se skruši trostrukom uzdržanošću: uzdržanošću od sna, uzdržanošću od hrane i uzdržanošću od prekomjernog tjelesnog počinka (mirovanja, pokoja). Narušavanje uzdržanosti u tim stvarima rađa sladostrašće. Sladostrašće blagonaklono prihvaća lukave pomisli i protivi se molitvi i doličnom služenju.'' (gl.210)
''Ako ti je od Boga darovano nadgledništvo nad braćom, čuvaj svoju obavezu i nemoj, radi negodovanja onih, koji proturječe, umanjivati ono što si dužan da kažeš. U onome, u čemu oni pokažu poslušnost, bit ćeš nagrađen za njihovu krepost. Ako pak ne poslušaju, oprosti im, pa ćeš i ti dobiti oproštaj od Onoga, koji je rekao: Opraštajte i oprostit će vam se (Lk 6,37).'' (gl. 211)
''Svaka životna okolnost je slična trgovini: onaj, koji zna da trguje, stječe zaradu, a koji ne zna trpi gubitak.'' (gl. 212)
''Ne prisiljavaj prepirkom na poslušnost onoga, koji je neposlušan riječi ljubavi, već dobitak, koji je on odbacio, zadobij za sebe. Tvoja bezazlenost će donijeti veću korist nego pokušaj da ga nasilno popraviš.'' (gl. 213)
''Onaj koji padne u grijeh i ne pokaje se sukladno sagrješenju, lako će upasti u istu zamku.'' (gl. 215)
''Uznosito srce ne prihvaća lako žalost po Bogu.'' (gl. 216)
''Zasićenost utrobe ne spaja se sa srčanim bolom da bi se začela krepost.'' (gl. 217)
''Čovjek ne može prihvatiti bol i žalost po Bogu ukoliko prethodno ne prihvati njihove uzroke.'' (gl. 218)
''Strah Božji i samo-osuđivanje usađuju žalost u srce. Uzdržanost i bdijenje čine ga pričesnikom bola.'' (gl. 219)
''Onoga, koji ne mari za poučavanje zapovijedima i učenjima izloženim u Svetom pismu, tjerat će bičem kakvim se tjeraju konji, ili kolcem kakvim se tjeraju magarci. Ako ga ni to ne osvijesti, onda će mu u čeljusti biti stavljeni đemovi i uzde, i pomoću njih će biti priveden.'' (gl. 220)
''Onoga, kojeg lako savladaju mala iskušenja, i protivno njegovoj volji lako će pobijediti i ona velika. Naprotiv, onaj koji pobjeđuje mala iskušenja, i u velikima će pokazati odvažnost u Gospodinu.'' (gl. 221)
''Ne pokušavaj da razotkrivanjima budeš od koristi onome, koji se hvali svojim vrlinama, jer onaj, koji rado ističe samoga sebe, nije u stanju da ljubi istinu.'' (gl. 222)
''Svaka izreka Kristova pokazuje milost, pravdu i premudrost Božju, i u one, koji ih blagonaklono slušaju, posredstvom sluha usađuje silu tih kreposti. Iz tog razloga nemilostivi i nepravedni, koji su te izreke slušali u lošem raspoloženju, nisu bili u stanju da spoznaju premudrost Božju, zbog čega su i razapeli Učitelja te premudrosti. Pazimo, stoga, da ga blagonaklono slušamo, jer je On rekao: Tko ima zapovijedi moje i drži ih, to je onaj koji me ljubi; a koji mene ljubi, toga će ljubiti Otac moj; i ja ću ga ljubiti i javit ću mu se sam (Iv 14,21). Vidiš li da je On svoje javljanje tajanstveno sakrio ispod zapovijedi? Ljubav prema Bogu i bližnjem obuhvaća sve ostale zapovijedi. Ona se rađa u udaljavanju od svega materijalnog i u slobodi misli.'' (gl. 223)
''Da zadobijemo slobodu misli, Gospodin nam je zapovjedio: Ne brinite se, dakle, za sutra (Mt 6,34). I to je sasvim točno! Kako će se od loših pomisli izbaviti onaj, koji se nije u potpunosti oslobodio od svega materijalnog (tjelesnog) i od brige za njega? Kako će onaj, kojim su ovladale (loše) pomisli, uvidjeti svu punoću grijeha kakvom je zaražena cijela čovjekova suština, koja leži na duši kao tama i magla, obrazujući se kao posljedica svojevoljnih grješnih pomisli i djela? Zar će onaj, koji nije spoznao tu punoću grijeha ili grijeh u širokom smislu te riječi, moliti Boga da ga izbavi od grijeha? Kako će onaj, koji se nije očistio, pronaći u sebi mjesto čiste prirode (Ez 37,27)? I kako će onaj, koji ga nije našao, vidjeti dom Kristov u sebi? Mi smo dom Božji, i to oglašavaju i proroci, i evanđelisti, i apostoli.'' (Zah 2,10; Iv 14,23 i 1 Kor 3,16) (gl.224)
''Na osnovu gore izloženog poretka trebamo težiti nalaženju tog doma. Mi trebamo neumorno kucati molitvom, da nam Gospodin otvori vrata k sebi, ili u vrijeme ovog života ili pak prilikom prelaska iz ovog života u vječnost, da zbog svog nemara ne bi čuli: Ne poznajem vas otkuda ste (Lk 13,25). Mi nismo dužni samo da tražimo i da dobijemo, već i da sačuvamo dobiveno. Neki su izgubili duhovnu riznicu koju su dobili. I mladi, i oni, koji su kasno počeli da se poučavaju duhovnom iskustvu (životu), mogu na osnovu knjiga, slušanja, ili, možda, slučajnog iskustva, zadobiti određeno znanje o gore izloženom; međutim, u njemu postojano i trpljivo borave samo najpobožniji i najiskusniji starci, koji su ga zbog nepažnje više puta gubili i, dragovoljno prihvaćajući veliki trud, ponovo zadobivali. Ni mi nećemo prestati da tako postupamo, sve dok tu riznicu ne steknemo kao svoje neotuđivo naslijeđe.'' (gl. 225)
''Ti ćeš možda reći: 'Ja nemam novca, i kako onda da budem milosrdan prema ubogome?' Nemaš novca, ali imaš slobodnu volju; odreci se svoje grešne volje, i time priskrbi milost. Ne možeš da pružiš milostinju rukom? Pruži je onda svojom dobrom voljom. Kad tvoj brat sagriješi pred tobom, oprosti mu (Lk 17,3) prema zapovijedi Gospodinovoj, i to će ti se uračunati u veliku milost. Ako za sebe od Boga tražimo oproštaj grijeha, onda smo dužni da i mi tako postupamo prema bližnjem svaki put, kad sagriješi protiv nas, da se na nama ispuni ono što je rečeno u Evanđelju: Opraštajte, i oprostit će vam se (Lk 6,37). Davanje milostinje ubogima, kad imamo novca, veliko je djelo; međutim, ljubav prema bližnjem koji je sagriješio prema nama toliko je uzvišenija i toliko više doprinosi oproštaju grijeha koliko je duša, po svojoj prirodi, uzvišenija od tijela. Proseći od Boga oproštaj grijeha dobili smo ga više puta, tako da uslijed tog oproštaja ovdje nismo pretrpjeli nikakvo zlo; međutim, ukoliko nismo voljni da bližnjega učinimo pričesnikom tog dara, onda ćemo nužno biti slični onom zlom slugi kojem je gospodar oprostio dug od deset tisuća talanata, ali koji nije htio da svom dužniku, odnosno svom bližnjem, oprosti dug od stotinu denara. Iznoseći pravedan sud nad zlim slugom, Gospodin je rekao: Zli slugo, sav dug onaj oprostio sam ti, jer si me molio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ na svoga drugara, kao i ja na te što se smilovah? I rasrdi se … , pripovijeda Evanđelje, i predade ga mučiteljima dok ne vrati sve što mu je dugovao. Gospodin je tome, kao zaključak, dodao i slijedeće riječi: Tako će i Otac moj nebeski učiniti vama, ako ne oprostite svaki bratu svojemu od srca svojih sagrješenja njihova (Mt 18,32-35). Isto tako i one, koje je On obogatio raznim dobročinstvima, ali koji su nemilostive i ne sažaljive prirode, na drugom mjestu naziva nesretnima: Teško vama bogatima, jer ste već primili utjehu svoju (Lk 6,24)! Istinsko bogatstvo je obilje raznolikih darova koji su nam dani: teško nama! Puno puta smo molili Boga za milost i bili pomilovani; međutim, kad su nas same molili, mi nikoga nismo pomilovali! Mi smo primili utjehu svoju, udovoljavajući svojoj osvetoljubivosti i ostalim požudama.''[13]
''Mi nećemo biti osuđeni zbog mnoštva zla, već zato što nismo htjeli da se pokajemo i da spoznamo čuda Kristova, o čemu svjedoči sama Istina: Mislite li, kaže Istina, da su ti Galilejci, čiju krv pomiješa Pilat sa žrtvama njihovim, bili grešniji od sviju Galilejaca (od svih ljudi na zemlji), kad su tako postradali? Nisu, kažem vam, nego ako se ne pokajete, svi ćete tako izginuti. Ili onih osamnaest što na njih pade kula u Siloamu i pobi ih, mislite li da su oni krivlji bili od sviju ljudi što žive u Jeruzalemu? Nisu, kažem vam, nego ako se ne pokajete, svi ćete tako izginuti (Lk 13,15). Uviđaš li da bivamo osuđeni zbog ne pokajanja?''
''Smatram da pokajanje čine slijedeće tri vrline: očišćenje misli, stalna molitva i trpljenje nevolja koje nam se dogode. Ove vrline ne treba tvoriti samo javno, već i umnim djelovanjem. Tim vrlinama je predodređeno da one, koji se njihovim dugotrajnim prakticiranjem naviknu na njih, učine bestrasnima.''
''Uzmi križ svoj i hajde za mnom, rekao je Gospodin (Mk 10,21). Križ je trpljenje nevolja koje nam se dogode.''
''Bez one tri gore spomenute kreposti, ne može se izvršiti djelo pokajanja. Smatram da pokajanje dolikuje svima i uvijek, i grješnima i pravednima, koji žele da zadobiju spasenje, zato što samo stanje savršenosti nema granicu na kojoj one tri kreposti ne bi više bile potrebne. One početnike privode pobožnosti, srednje napretku, a savršene utvrđuju u savršenosti. Te kreposti ne mogu biti dovoljno ispunjene niti njihovim dugotrajnim prakticiranjem, niti pak spoznajom vlastite pravednosti.''
''Tko prezire malo, zbog maloga će pasti (Sir). Nikad ne reci: kako duhovan čovjek može da padne? Ako ostane takav, on neće pasti. Međutim, ukoliko u sebe primi i nešto malo od onoga što pripada grijehu i ako to malo ne izbaci pokajanjem, onda će ono, ukorijenivši se i razvijajući se i ne podnoseći više da bude usamljeno, nasilno i kao lancem, koji se oblikovao uslijed dugotrajne popustljivosti prema svojevoljno prihvaćenom prvobitnom vidu grijeha, početi da ga privlači k drugom, što je njemu slično. Ako duhovan čovjek stupi u borbu s iskazanim zlom i ako ga odbije molitvom, zadržat će svoju mjeru napredovanja izgubivši unekoliko svoju bestrasnost, i to u onom stupnju, u kojem je sebi dopustio pristranost prema zlu što mu se prikralo. Ako pak duhovan čovjek bude konačno unižen narastajućim nasiljem slabosti koja je ovladala nad njim i ako odbaci trud borbe i molitve, neizbježno će ga obmanuti i druge strasti. Na taj način će ga jedna strast predavati drugoj. Budući da će ga svaka od njih postupno privlačiti, lišit će se Božje milosti, a tada će ga već, uslijed nasilja onih vidova grijeha nad kojima je ranije gospodario, i protiv njegove volje privući veće zlo.''
''Ti ćeš mi nužno na ovo prigovoriti: 'Zar duhovan čovjek nije mogao da u ono vrijeme, kad je zlo tek počinjalo da djeluje u njemu, preklinje Boga da ne padne u tako nesretne posljedice?' I ja kažem da je mogao. On je, međutim, prezreo malo i svojevoljno ga prihvatio kao da je ništavno, ne potrudivši se, da se pomoli za njega, i ne znajući da malo biva uzrok većeg, kako u dobru, tako i u zlu. Kad strast naraste i kad je on svojevoljno pusti, ona se gnijezdi u njemu, a tada ona i protivno njegovoj volji počinje da uporno djeluje u njemu. Razumjevši suštinu djela, trebamo priteći Bogu molitvom, usprotiviti se i suprotstaviti neprijatelju, kojeg smo prethodno štitili, prepirući se s ljudima. Događa se čak i to da nas Gospodin usliši, ali da mi ne osjetimo pomoć koju smo od Njega dobili, jer ona ne dolazi onako, kako to čovjek pretpostavlja, već onako kako to na našu korist ustroji Bog. Znajući da se lako spotaknemo na grijeh i da smo nemarni prema sagrješenjima, On nam puno pomaže nevoljama, jer bi nas, ukoliko se izbavimo bez stradanja, ponovo privukla ta ista sagrješenja, u koja bi nesmotreno pali. Temeljeći se na tome, tvrdimo da je nužno da pretrpimo ono što nam se dogodi, i da je življenje u pokajanju ono stanje, koje nam u potpunosti odgovara.''
''Svi smo mi Adamovi potomci, i svi se rađamo u njegovom grijehu. Iz tog razloga smo, prema odluci Božjoj, svi mi osuđeni na vječnu smrt, i nemamo mogućnosti da se spasimo bez Krista. Svi, pa čak i najpravedniji među ljudima, od vječne smrti izbavljaju se jedino posredstvom Krista, koji je raspet za sve nas i koji nas je otkupio svojom krvlju. Iz tog razloga nam i sam Otkupitelj predlaže jedno djelovanje, koje sobom obuhvaća sva ostala (djelovanja), zapovijedajući apostolima da svima govore isto: Pokajte se, jer se približilo Kraljevstvo nebesko (Mt 4,5). Usporedo s ovom, Spasitelj nam je predao i mnoge posebne zapovijedi, čijim se izvršenjem dostiže savršenost u pokajanju i čije nam je izvršenje navijestio do same smrti, govoreći: Tko izgubi život svoj mene radi i Evanđelja onaj će ga sačuvati (Mk 8,35;i Iv 12,25). I opet, zapovijedajući nam da se svega odreknemo, dodaje: Pa i duše svoje (život svoj) (Lk 14,26). Podvlačeći veliki značaj zapovijedi, On kaže: Ako, dakle, netko ukine jednu od ovih najmanjih zapovijedi i nauči tako ljude, nazvat će se najmanji u Kraljevstvu nebeskome (Mt 5,19). Ako nam je Krist, kao što je ovdje rastumačeno, odredio da do smrti živimo u pokajanju, slijedi da onaj, koji tvrdi da se i pred samu smrt možemo pokajati, odbacuje zapovijed i odriče se gubljenja duše (života) do smrti, odnosno da je prestupio sve Kristove zapovijedi. Ni za male, ni za velike, sve do same smrti nema kraja pokajanju! Nitko nije u stanju da i na djelu dostigne savršenost pokajanja, savršenost kojoj ništa ne bi trebalo dodati ili kojoj se više ništa ne bi moglo dodati. Zbog toga ćemo mi, čak i ako ga ne budemo ispunili kako dolikuje, svojevoljno činiti podvig u pokajanju, da ne bi bili pribrojani onima, što su namjerno odbacili zapovijed i zbog toga bili osuđeni. Razmotri životopise svih onih, koji su od početka svijeta pobožno okončali ovozemaljski život i vidjet ćeš da se u svim Božjim ugodnicima tajna pobožnosti izvršila kroz pokajanje ili obraćenje. Je li netko osuđen? Osuđen je zbog toga što je zanemario pokajanje. Je li netko opravdan? Opravdan je zbog toga, što se privezao za pokajanje.''
''Sama priroda poučava nas da do smrti živimo u pokajanju. Um ne može biti prazan. Ako je um značajan i po svom obimu i po prirođenim i stečenim silama, on onda, nalazeći se u stanju zdravlja, djeluje u oblasti dobra. Ako se pak pouzda u svoju nadmoć, i napusti tvorenje dobra, onda se neminovno priklanja oblasti zla, da bi opet, udaljivši se od zla, bio privučen dobrom i ispravnom djelovanju. Takvo djelovanje se za početnike, srednje i savršene sastoji u molitvi, očišćenju misli i trpljenju nevolja koje nam se događaju po Božjem dopuštenju, bez čega se ne mogu tvoriti ni ostale kreposti, koje pokajanje čine Bogu ugodnim.''
''Ako je pokajanje traženje (iskanje) milosti, onda onaj, koji čini podvig u pokajanju, mora da se pobrine za to, da ne začuje: Već ste se nasitili (1Kor 4,8); on neumorno treba da nastavi svoje traženje, kao onaj, koji nema dovoljno, jer: Svaki koji ište, prima. (Mt 7,8)''
''Ako će biti pomilovan samo onaj, koji je i sam milostiv, onda se, kako ja mislim, pokajanjem održava cijeli svijet, jer, prema ustrojstvu nauma Božjeg, ljudi jedan drugome pomažu u pokajanju.''
''Čak i ako se sve do same smrti budemo činili podvig u pokajanju, ni u tom slučaju nećemo izvršiti ono što smo dužni, jer ni tada nećemo moći da prinesemo ništa, što bi bilo podjednako vrijedno kao Kraljevstvo nebesko.''
''Kao što je prirodno da jedemo, pijemo, govorimo ili slušamo, tako je prirodno i da se kajemo.''
''Prema odluci zakona, onaj koji je jednom zaslužio smrt biva ubijen. Ako i poslije toga nastavi da živi, on živi po vjeri i radi pokajanja, ako ne zbog svog vlastitog, onda zbog praroditeljskog grijeha, koji je zajednički čitavom čovječanstvu.''
''Mi smo se očistili krštenjem; kad smo se očistili, dobili smo zapovijedi. Onaj pak, koji prekrši zapovijedi, skrnavi i samo krštenje, zaboravivši svoje očišćenje od starih grijeha (2 Pt 1,9), u kojima nitko ne oskudijeva, budući svakodnevno izložen nevoljnim sagrješenjima, čak i ako teži da izvrši sve zapovijedi.''
''Pokajanje je svima potrebno; ono nam pokazuje naše grijehe, koje smo ranije činili svojevoljno a koji nam sada, kad smo zamrzili strasti i kad smo počeli da se udaljujemo od njih, služe kao uzrok nevoljnih sagrješenja.''
''Onaj, koji smatra da je okončao svoje pokajanje, obazire se nazad (Lk 9,61) i u njemu se obnavljaju utisci koje su ostavila prijašnja sagrješenja.''
''Onaj, koji je uistinu razuman, razumije i to da mu je potrebno pokajanje: razumijevanje istine daruje se pokajanjem, a pokajanje razumijevanjem istine.''
''Krist jamči za nas uz uvjet pokajanja; onaj, koji odbacuje pokajanje, odbacuje i Spasitelja.''
''Dobrim djelima prirode, a bez pokajanja, ne možemo da učinimo ništa, što bi bilo dostojno Božjeg pomilovanja. Gospodin nam daruje veliko pomilovanje zbog raspoloženja duše sklone pokajanju. Onaj koji sebe primorava i do kraja života živi u raspoloženju kakvo daje pokajanje, spasit će se i zbog tog primoravanja (sebe) i zbog pokajanja, čak i ako bi u nečemu sagriješio. To je Gospodin obećao u Evanđelju.''[14]

''Onaj, koji za sebe tvrdi da mu nije potrebno pokajanje proglašava sebe za pravednika, a Pismo ga naziva porodom aspidinim (Mt 3,7; Lk 3,7). Onaj, koji na osnovu dojma o svojoj pravednosti smatra da je već završio pokajanje, sjedinjuje se sa slastima strasti i ne znajući za to, jer i dojam i razmetljivost pripadaju takvim slastima.''
''Onaj, koji je zaražen uznositošću, ne može da se spasi. Uznosit i nepravedan čovjek i oholica ništavno okončava, kaže Sveto pismo.''
''Ako poniznost uma ne nanosi nikakvu štetu savršenome, onda neka ni savršeni ne napušta prvobitni uzrok poniznosti uma, a to je pokajanje.''
''Onaj koji se zasitio pokajanja, ne može biti poniznog uma.''
''Ukoliko bi se temeljno pobrinuli o poniznosti uma, onda nam kazne ne bi bile potrebne. Svako zlo i gorčina koji nas sustižu, sustižu nas zbog uznositosti. Palom anđelu, sotoni, bilo je dopušteno da muči apostola Pavla, da se apostol ne uzoholi (vidi 2 Kor 12,7). Bog će utoliko prije dopustiti da sotona iskušava nas, koji smo skloni uznositost. On (pali anđeo) će nas gaziti sve do tada, dok ne postanemo ponizni.''[15]
''Progovorimo ukratko i o nerazumnoj strasti srdžbe. Ona pustoši, smućuje i pomračuje svaku dušu. U vrijeme kad ona djeluje i kad se kreće, čini da čovjek, koji se inače lako spotakne o nju i lako joj se priklanja, postane sličan zvijeri. Ta strast se utvrđuje, krijepi i ostaje ukorijenjena sve do tada, dok se đavlovo drvo gorčine, razdražljivosti, srdžbe i bijesa napaja zlom vodom oholosti. Sve do tada, ta strast izrasta kao snažna, obilno cvjeta i donosi mnoštvo plodova, odnosno prijestupe zakona Božjih. Na taj način zdanje, koje su lukavi duhovi podigli u duši, prebiva u netaknutoj cijelosti, utvrđujući se i ukrepljujući na svom temelju, odnosno na oholosti. Ako hoćeš da se grješno drvo strasti gorčine i razdražljivosti, srdžbe i bijesa, osuši u tebi i da postane besplodno, da mu pristupi sjekira Duha, da ga posječe, baci u vatru i da, prema evanđeoskim riječima, iščezne sa svakom zloćom; ako hoćeš da dom bezakonja, koji đavao stalno i zlonamjerno podiže sabirući, kao neko kamenje, razne osnovane i neosnovane prijedloge, na djelu ili u pomislima, podižući u duši zgradu zloće; ako hoćeš, kažem, da taj dom bude srušen i raskopan, neka u tvom srcu nezaboravno bude sjećanje na poniznost Gospodinovu. Razmisli o ovome: tko je Gospodin, i tko je postao radi nas?
S kakve je visine božanske svjetlosti, djelomično otkrivene višnjim bićima sukladno sili njihovog zrenja, i proslavljan od cijele razumne tvorevine odnosno anđela, arkanđela, prijestolja, gospodstava, poglavarstva, vlasti, kerubina i serafina i svih onih umnih sila koje Pismo nije ni imenovalo i čija imena, prema nagovještaju apostola, nisu ni stigla do nas i u kakvu dubinu čovječje poniznosti je sišao On po svojoj neizrecivoj dobroti, u svemu se uspoređujući s nama, koji smo sjedili u tami i sjenci smrti (Lk 1,79), postavši posredstvom Adamovog prijestupa zatočenici i nalazeći se pod nasilnom vlašću demona koji u nama djeluju posredstvom naših strasti! I dok smo se nalazili u tom surovom ropstvu, u oblasti nevidljive i gorke smrti, Gospodin cijele vidljive i nevidljive tvorevine nije nas se zastidio. On se ponizio i uzdigao nas iz sramotnih strasti i stanja odbačenosti, na koje je čovjek bio osuđen po odluci Božjoj. Gospodin je u svemu sličan nama osim u grijehu, odnosno uz izuzetak sramnih strasti. Kazne koje su po odluci Božjoj dodijeljene čovjeku zbog prijestupa zapovijedi i padanja u grijeh, odnosno tjelesnu smrt, umor, glad, i žeđ, On je prihvatio i postao ono, što smo i mi, kako bi i mi postali to, što je On. Logos postade tijelo (Iv 1,14) da bi tijelo postalo logosno (razumno). Bogat budući, nas radi osiromaši, da se mi Njegovim siromaštvom obogatimo (2 Kor 8,9). On je po svom velikom čovjekoljublju postao sličan nama, da bi mi svakom vrlinom bili slični Njemu. Točno! Od onog vremena, kad je došao Krist, čovjek se preobrazio u novog čovjeka, budući obnovljen milošću i silom Duha i dostigavši mjeru savršene ljubavi, koja izgoni strah i koja više nije podložna padu. Ljubav nikad ne prestaje (1 Kor 13,8), jer je, kako kaže apostol Ivan, Bog je ljubav, i koji prebiva u ljubavi, u Bogu prebiva (1 Iv 4,16). Te mjere su se udostojali apostoli i svi oni, koji su se temeljno i ispravno činili podvig u kreposti, predstavivši se Gospodinu kao savršeni i tijekom čitavog života slijedeći Krista savršenom privrženošću. Neka te ne nadvlada zaborav, već stalno sagledavaj poniznost koju je Gospodin prihvatio uslijed ljubavi prema nama i po svom neizrecivom čovjekoljublju. Sagledavaj useljenje Boga Logosa u utrobu Djeve, Njegovo prihvaćanje čovječje prirode, rađanje od žene, postupnost Njegovog tjelesnog uzrasta, sramoćenje, srdžbu, uvrede, izrugivanja, prijekore, udarce, pljuvanje, podsmjehe, skerletnu odjeću, trnov vijenac, osudu koju su protiv Njega iznijeli upravitelji, uzvike bezakonih Židova, Njegovog naroda, protiv Njega: Uzmi, uzmi, raspni ga (Iv 19,15), križ, klinove, koplje, napajanje octom i žuči, izrugivanja neznabožaca i podsmjehe onih što su, dolazeći pred Raspetoga, govorili: Ako si Sin Božji, siđi s križa pa ćemo ti vjerovati (Mt 27,40,41)! Sagledavaj i ostala stradanja, koja je Gospodin pretrpio radi nas: raspeće, smrt, trodnevno pokapanje, silazak u pakao. Kakvi su plodovi stradanja za tim uslijedili? Uskrsenje iz mrtvih, porobljavanje pakla i smrti, uznesenje na nebo onih duša koje su zajedno s Gospodinom izašle odatle, sjedenje s desne strane Oca (Mk 16,19), koje je iznad svakog poglavarstva i vlasti i iznad svakog imena (Ef 1,21), čast, slava i poklon svih anđela Prvijencu iz mrtvih zbog stradanja koja je podnio, kao što kaže i apostol Pavao: Zato neka je u vama ista misao koja je i u Kristu Isusu, koji budući u obličju Božjem, nije smatrao za otimanje to što je jednak s Bogom, nego je sebe ponizio uzevši obličje sluge, postao istovjetan ljudima, i izgledom se nađe kao čovjek; unizio je sebe i bio poslušan do smrti, i to do smrti na križu. Zato i Njega Bog visoko uzdiže, i darova mu ime koje je iznad svakog imena. Da se u ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; i da svaki jezik prizna da je Isus Krist Gospodin na slavu Boga Oca (Filp 2;5-11). Eto na kakvu su slavu i visinu, prema sudu pravde Božje, čovjeka uzdigla Gospodinova nabrojana stradanja! I zato, ako ih se s ljubavlju i usrdnošću nezaboravno budeš sjećao u svom srcu, strast gorčine i razdražljivosti, srdžbe i bijesa neće vladati nad tobom. Kad se sagledavanjem poniznosti Kristove iskorijeni oholost, odnosno sam temelj tih strasti, tada će se lako i samo od sebe srušiti i cijelo zdanje bezakonja, bijesa, srdžbe i tuge. Koje je to surovo i kameno srce, koje neće omekšati, poniziti se i doći do plača i raskajanja, ukoliko u umu stalno bude prisutno sjećanje na poniznost Jedinorođenog Sina Božjeg i na stradanja koja je pretrpio? Zar se ono neće, prema riječima Pisma, samome sebi činiti kao zemlja i pepeo koje gaze svi ljudi? Kad se duša skruši i ponizi sagledavajući poniznost Kristovu, koja je to bijes, i koja je to srdžba, koji će moći da zavladaju nad njom? Kakva je to tuga koja će moći da je savlada?''[16]
''Nama dolikuje da se poučimo duhovnom zakonu i da na sebe prihvatimo podvig u pobožnosti, kao i da nevolje, koje nam se dogode, podnosimo kao svoje vlastite. Bez toga nitko ne može postati uistinu premudar.''
Na pitanje kakav je to podvig u pobožnosti, sveti Marko je odgovorio: ''To su zapovijedi Kristove, među kojima je prva i najveća ljubav. Ona, prema riječima Pisma, ne misli o zlu, sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi (1 Kor 13,57). Postupajući tako, ona ne sudi onima, koji joj nanose nepravdu. Ljubavlju se mi razlikujemo jedan od drugoga, i svi mi, u odnosu na nju, imamo nedostatke, nadajući se da će ih (te nedostatke) dopuniti milost Kristova ukoliko se potrudimo da, suglasno svojim mogućnostima, odgojimo ljubav. Bog zna koliko je onoga, što ne možemo da učinimo uslijed svoje slabosti, ali zna i koliko djela ljubavi ne izvršavamo uslijed svog nemara. Ljubav se ne krijepi samo svojevoljnim trudom, već i nevoljama koje nam se dogode; zbog toga je potrebno da nam Bog pošalje puno trpljenja i krotkosti. U odnosu na to, apostol Pavao kaže: Ako netko među vama misli da je mudar u ovome životu (vijeku), neka bude lud da bi bio mudar (1 Kor 3,18). Mudri po slovu (zakona) smatraju da su sagriješili samo oni, koji čine nepravdu, dok premudri po Duhu Božjem, budući i uvrijeđeni, sebe osuđuju ukoliko uvredu ne podnose trpljivo, blagonaklono i radosno. Oni sebe ne osuđuju samo zbog toga, već i zato što smatraju da su se uvrede pojavile zbog nekog povoda koji su sami izazvali ili zbog nekog prijašnjeg sagrješenja, iako sagrješenja mogu biti lakša ili teža jedno od drugog. Onaj, koji se sveti za sebe, time kao da Boga optužuje da ne sudi, dok onaj, koji nevolju što ga je sustigla podnosi kao sebi svojstvenu, svojim trpljenjem priznaje svoja prijašnja sagrješenja, zbog kojih je i izložen stradanju od iskušenja.''
''Postoje tri vida pobožnosti: prvi se sastoji u tome da ne sagriješimo; drugi se sastoji u tome da, kad sagriješimo, trpljivo podnosimo patnje koje nas sustignu, a treći u tome da plačemo zbog nedostatka trpljenja, ukoliko nevolje ne podnosimo s doličnim trpljenjem. Ukoliko se ovdje ne pomirimo s Bogom, koristeći pri tom sredstva koja je on ustanovio, onda će to za nužnu posljedicu imati optužbu na budućem Sudu. Zar Bog neće, samo ako vidi da smo se ponizili i da plačemo, svojom svemoćnom milošću i onako, kako to on zna, izbrisati naše grijehe? Međutim, ukoliko se ne budemo ponizili i ako ne budemo plakali i ako se, pored toga, budemo branili riječima svjetovne mudrosti (učenosti), oholeći se njome pred onima koji se Boga straše, kako onda da budemo pomilovani, budući da djelujemo protivno uvjetima pomilovanja?''
Dok je Bogu ugodni ovako govorio: ''Jedan od njegovih učenika, koji se uzdao u svoju uzdržanost i uslijed toga boravio izvan spoznaje istine, pokušavajući da pretrpi sve nevolje, ali čineći to nepravilno i misleći o sebi da strada kao mučenik, prigovorio je starcu i rekao: 'Gdje se u Pismu govori o tome da nevolje čovjeka sustižu uslijed njegove krivice i po pravednom sudu Božjem?'
Starac mu je na to odgovorio: 'Ljubljeni! To ćeš pronaći na mnogim mjestima u Svetom pismu, kako Starog, tako i Novog zavjeta. Uostalom, i ja ću ti, ako to želiš, ukazati na neka od tih mjesta. Kad razumiješ istinu, odbaci umišljenost (visokoumlje), štoviše, odbaci zlo u umu i zadobij poniznost, prisvojivši je od Boga, koji je rekao: Uzmite jaram moj (na sebe) i naučite se od mene; jer sam ja krotak i ponizan srcem, i naći ćete pokoj dušama svojim (Mt 11,29).'
Dok je starac ovo govorio, učenik ga je prekinuo i rekao: 'Ako svaki od nas nasljeduje Krista time što će nevolje koje ga sustignu smatrati, kako ti kažeš, za svoju doličnu plaću, onda je očigledno da je i Krist, kad je postradao, izvršio svoj dug. Međutim, ja takvo mišljenje smatram za hulu na Boga.' Otac je na to odgovorio: 'Kaži mi, ljubljeni, jesu li oni, koji novac uzimaju na zajam prema poruci jamaca jedini dužnici ili su, zajedno s njima, dužnici i oni koji za njih jamče?' Učenik: 'Očigledno je da su dužnici i jamci.' Starac: 'Budi sasvim siguran da je Krist, kad nas je prihvatio, učinio sebe dužnikom, što i božansko Pismo svjedoči o Njemu: Janje Božje koje uzima na sebe grijehe svijeta (Iv 1,29), postavši za nas prokletstvo (Gal 3,13). On je za sve nas prihvatio smrt i za sve nas je umro: zar samo tebe jednog nije prihvatio? Iskreno mi to objasni!' Učenik je pao pred starčeve noge i rekao: 'Sagriješio sam kao dijete, i u neznanju sam to izgovorio. Međutim, nipošto se ne odričem Otkupitelja i onoga koji prima sve koji u Njega vjeruju. Znam da, osim Njega, ljudi nemaju druge nade u spasenje, kao što kaže apostol Pavao: Svi sagriješiše i lišeni su slave Božje, a opravdavaju se darom, milošću Njegovom (Rim 3,23-24).' Braća koja su tu bila prisutna zadobila su time veliku duševnu korist, uvidjevši da je njihov brat upoznao istinu i pokajao se. Starac je nastavio: 'Sada nam je preostalo da vam na osnovu Pisma pokažemo da se nijedna od nevolja, kakve se svakome od nas događaju, ne događa nepravedno, već po pravednom sudu Božjem. Jedni stradaju zbog svog zla, a drugi zbog bližnjih: U njedra ulazi svaka nepravda, ali je od Gospodina sve pravedno (Izr 16,33). Iz tog razloga je rečeno: Hoće li biti nesreća u gradu, a Gospodin daje ne učini (Am 3,6), sva su djela Gospodinova pravedna (Izr 16,9), što čovjek posije ono će i požnjeti (Gal 6,7), ako li naša nepravda objavljuje Božju pravednost, šta ćemo reći? Zar je Bog nepravedan kada pokazuje srdžbu? Nikako! (Rim 3,56). I trojica mladića, bačenih u vatrenu peć, poučavaju nas takvom načinu razmišljanja, govoreći da su tamo bačeni zbog svoje krivice i prema zapovijedi Božjoj, prihvativši na taj način grijehe svojih sunarodnjaka, iako su oni sami bili nevini (vidi Dan 3,28,31). I sveti David je, pretrpjevši nepravdu od Simeja, priznao da je nevoljama izložen po zapovijedi Božjoj i zbog svoje krivice. I Izaija, i Jeremija, i Ezekijel, i Danijel i ostali proroci, predvidjeli su narodu izraelskom, kao i neznabožačkim narodima, da će ih sustići nesreće kakve odgovaraju grijesima koje je počinio svaki od tih naroda. Proroci su istovremeno obznanjivali i krivicu i kaznu koja za njom slijedi: upravo zbog toga odnosno predviđali su proroci što se među narodom razglasilo to i to ili što se učinilo to i to, dogodit će se to i to. Sveti David to objašnjava i kaže u svojim Psalmima: Poznah, Gospode, da su sudovi tvoji pravda, i uistinu si me ponizio (Ps 118,75) i za porugu bezumnome dao si me. Ogluvonijemih i ne otvarah usta svoja jer si ti to učinio (Ps 38,9-10). Trebalo bi da i mi pred Bogom izgovorimo ove Davidove riječi kad nas neko prekorijeva, zahvaljujući Bogu što nam je poslao nekog, tko će razotkriti lukave pomisli skrivene u nama i što ga je poslao s ciljem da vjerodostojno razmotrimo svoje pomisli i da se popravimo. Nama je nepoznata većina naših duhovnih bolesti! Jedino je savršenom čovjeku svojstveno da uvijek ima na umu svoje nedostatke. Ako se teško mogu shvatiti čak i otvorena narušavanja duhovnog zakona, onda se još teže mogu shvatiti ona njegova narušavanja koja se izvršavaju u mislima. Međutim, mi se ne poznajući veći dio svoje grješnosti, zbunjujemo zbog iskušenja. Obzirom da smo razboriti, razumjet ćemo da Gospodin iskušenja dopušta zbog naše koristi i da nam posredstvom njih čini mnoga dobra. Kao prvo, njihovim posredstvom otkrivamo da u nama postoje loše pomisli, koje skriveno vladaju nad nama; nakon što ih otkrijemo, bit će nam darovana ne licemjerna poniznost uma, izbavljenje od isprazne uznositosti i iskazivanje raznolike zloće koja se prikriva u nama, kao što kaže Pismo: Iznikoše svi koji čine bezakonje; da budu iskorijenjeni u vijek vijeka (Ps 91,8). Braćo! Pouzdano znajte slijedeće: ukoliko nevolje ne budemo podnosili s trpljenjem, vjerom i zahvalnošću, nikad nećemo moći da otkrijemo zloću, koja se krije u nama. Ako je ne otkrijemo, nećemo moći da odsiječemo ni druge loše pomisli koje se bore sa nama, nećemo se udostojati očišćenja od utisaka koje su ostavila prijašnja sagrješenja, a nećemo zadobiti ni čvrsto uvjerenje u pogledu budućnosti.''
''Izvana promatrano, nevolje i razotkrivanja ne sliče na krivicu; ali, one u duhovnom pogledu čuvaju svaku pravdu. To se može vidjeti i iz Svetog pisma: oni, koji su stradali kad se siloamska kula srušila na njih, nisu rušili kule na druge; zatočenici, koji su zbog pokajanja odvedeni u Babilon na sedamdeset godina, nisu druge odvodili u ropstvo. Sredstva za kaznu ne trebaju obavezno biti slična krivicama. Tako i vojnici, uhvaćeni u nekom prijestupu, bivaju kažnjeni batinama, a ne onim istim zlom koje su počinili. Slično tome, i svi mi bivamo kažnjeni nevoljama koje nas sustižu blagovremeno i suglasno pokajanju, ali ne istovjetno, odnosno, ne u isto ono vrijeme kad smo sagriješili, i ne onim zlom za koje smo krivi. Upravo to i navodi neke da ne vjeruju u pravdu Božju, odnosno, na to ih navodi odlaganje kazne i ne sličnost kazni s krivicama.''
Pitanje: Nevolje koje nas sustižu vrlo su raznolike. Neke od njih potiču od klevetnika i laskavaca, od ljudi koji vode u zabludu, obmanjuju, potkradaju, sablažnjavaju, koji su neprijateljski raspoloženi, ili nas pak preziru, mrze, ugnjetavaju, tuku i progone, jednom riječju, čine sva ona zla koja čovjek može da učini čovjeku. Druge nevolje potiču od našeg vlastitog tijela, kada je ono razuzdano, kad se protivi duhu, zahtijeva njegu i pada u razne nemoći i bolesti, kada je izloženo padovima, povredama i ostalim, raznolikim posljedicama svoje slabosti. Isto tako, postoje i nevolje koje dolaze izvana: takvi su ujedi pasa, otrovnih zvijeri i mesoždera, a također i zarazne epidemije, glad, zemljotresi, poplave, mrazi, žege, starost, siromaštvo, zatočeništvo i sl. Nevolje izazivaju i nečisti duhovi s kojima se borimo, prema riječima apostola Pavla: oni motre na naše riječi i djela, i na osnovu njih izvode zaključke o pomislima koje, sasvim prirodno, moraju biti slične riječima i djelima. Taj zaključak demona je sasvim pravilan! Ako naš svojevoljni um ne bude, uslijed svoje nevjere, razgovarao s kušačkim neprijateljskim prilozima, ako ne napusti savršenu nadu u Boga kakva mu i dolikuje i ako ne počne da rađa pomisli, onda za njim ne mogu slijediti ni protivne riječi, ni protivna djela. Ti si, međutim, rekao da nesreće svake vrste sustižu palog sukladno njegovoj krivici, privodeći nas k spoznaji pravde Božje. Ukaži nam i na uzroke nevolja, da bi na taj način povjerovali da smo uistinu krivi za nevolje koje nam se događaju i da smo dužni da ih trpljivo podnosimo. Strahujemo da po odluci zagrobnog suda koji nas očekuje ne budemo izloženi teškim mukama, ne samo kao grješnici već i kao oni, koji su odbili izlječenje.''
Odgovor: ''Uzrok svake nevolje su naše pomisli. Mogao bih da kao uzrok navedem riječi i djela, ali ovo ne prethodi pomislima, i zbog toga pomislima sve pripisujem. Pomisao prethodi, da bi zatim, posredstvom riječi i djela, došlo do općenja čovjeka s čovjekom. Postoje dva vida općenja: jedan potiče od zloće, a drugi od ljubavi. Posredstvom općenja, mi prihvaćamo jedni druge, a da to i ne shvaćamo. Za prihvaćanjem neminovno slijede nevolje, kao što kaže i Pismo: Kad jamčiš za prijatelja, daješ ruku neprijatelju (Izr 6,1). Svatko podnosi nevolje koje ga sustignu, ne samo zbog sebe, nego i zbog bližnjeg u onome, u čemu je bližnjeg prihvatio na sebe.
Prihvaćanje uslijed zloće je nevoljno. Ono se izvršava na slijedeći način: onaj, koji nešto preotme od bližnjeg, prima na sebe njegova iskušenja, iako on to neće; također i klevetnik (prima na sebe iskušenja) oklevetanoga, zelenaš (prima iskušenja) oštećenoga, mučitelj (prima iskušenja) mučenoga, klevetnik (prima iskušenja) oklevetanoga, a prezrivi (prima iskušenja) prezrenoga. Da ne bi nabrajali svako djelovanje pojedinačno onaj koji vrijeđa prihvaća iskušenja uvrijeđenoga, koja su sukladna uvredi. O tome svjedoči božansko Pismo: Pravednik se izbavlja iz nevolje, a bezbožnik dolazi na njegovo mjesto (Prop,8), Tko jamu kopa, u nju će pasti; i tko kamen valja, na njega će se prevaliti (Izr 26,27) i U njedra ulazi svaka nepravda, ali je od Gospodina sve pravedno (Izr 16,33). Ako pak, kako kaže Apostol, naša nepravda objavljuje Božju pravednost u našim odnosima jednih prema drugima, što ćemo reći? Zar je Bog nepravedan kad pokazuje srdžbu (Rim 3,5), ne samo u nevoljama koje nas urazumljuju, već i u nevoljama koje nerazumno i surovo ustaju protiv nas?''
''Prihvaćanje bližnjeg na sebe predao nam je Gospodin Isus. On je izvršio to prihvaćanje jer je, kao prvo, izliječio naše duševne slabosti, a zatim izliječio i svaku bolest i svaku nemoć (Mt 9,35), uzimajući na sebe grijehe svijeta (Iv 1,29) I obnavljajući čistu prirodu u onima, koji su mu iskreno povjerovali, izbavljajući ih od smrti, predajući im istinsku spoznaju Boga, poučavajući ih pobožnosti, učeći ih riječju i primjerom da smo zbog ljubavi dužni da sve do smrti podnosimo stradanja. Osim toga, učinio nas je i pričesnicima Duha, i Njegovim posredstvom podario nam trpljenje i ona blaga, kakva oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovjeku ne dođoše (1 Kor 2,9). On je radi nas prihvatio iskušenja: sramoćenje, izrugivanje, okove, izdaju, šamare, napajanje octom i žuči, prikivanje klinovima, raspeće, probadanje kopljem. Na taj način je, priklonivši nam se tijelom i duhom, i prihvativši na sebe da radi nas postrada, on takvo prihvaćanje (bližnjeg) predao kao zakon apostolima i svojim učenicima, a prije njih prorocima, praocima i patrijarsima, naučivši ove druge Duhom Svetim, a one prve svojom posve svetim očovječenjem (utjelovljenjem). Obznanjujući to prihvaćanje, on je rekao: Ne bojte se, ja sam pobijedio svijet (Iv 16,33), Ja posvećujem sebe za njih, da i oni budu posvećeni istinom (Iv 17,19) i Od ove ljubavi nitko nema veće, da tko život svoj položi za prijatelje svoje (Iv 15,13). Na toj osnovi je sveti Pavao, nasljedujući Gospodina, o sebi rekao: Sada se radujem u svojim stradanjima za vas, i u svome tijelu dopunjavam što nedostaje Kristovim patnjama, za tijelo Njegovo, koje je Crkva (Kol 1,24). Apostol je u tim riječima izobrazio tajanstveno prihvaćanje uslijed ljubavi. Hoćeš li jasnije da spoznaš, kako su se svi apostoli i mišlju, i riječju i djelom priklonili nama i, uslijed takvog općenja, nas radi prihvatili iskušenja? U zajednicu (u općenje) s nama stupili su mišlju ponudivši nam Pisma, objašnjavajući nam tajanstveno značenje proroštava, savjetujući nas da povjerujemo Kristu kao Spasitelju i da mu služimo kao Sinu Božjem po prirodi, potvrđujući propovijed zadivljujućim znamenjima, moleći se za nas, prolijevajući suze i čineći sve ono, što treba da čine oni, čija je misao ozarena istinom. Stupili su u tu zajednicu (u to općenje) i riječju, moleći nas, prijeteći nam, poučavajući nas, razotkrivajući i ukazujući na sramotu naše male vjere i neznanja, objašnjavajući riječi Pisma o značenju vremena, ispovijedajući Krista i propovijedajući da je on radi nas bio raspet, da je on utjelovljeni Logos Božji i da je utjelovljeni Logos jedna, a ne dvije osobe, iako se ispovijeda u dvjema prirodama, sjedinjenim nerazdjeljivo i ne sliveno, zaustavljajući krivovjerje i pregrađujući mu put u svakom vremenu, mjestu i djelu, ne suglašavajući se s lažima, udaljavajući se od onih, što se hvale po tijelu, ne obitavajući uz slavoljubive, ne plašeći se razmetljivih, unižavajući licemjerne, prihvaćajući ponizne, usvajajući bogobojažljive i učeći i nas takvom ponašanju. Oni su nam se priklonili i djelom, budući izloženi progonima, sramoćenju, lišavanjima, patnjama, zlodjelima, utamničenju, nasilnoj smrti i ostalim stradanjima koja su radi nas pretrpjeli. Stupivši u zajednicu (u općenje) s nama, oni su prihvatili i naša iskušenja. Ako li se mučimo, kažu oni, za vašu je utjehu i spasenje …, ako li se utješavamo, za vašu je utjehu i spasenje (2 Kor 1,6), primivši taj zakon od Gospodina, koji je rekao: Od ove ljubavi nitko nema veće, da tko život svoj (dušu svoju) položi za prijatelje svoje (Iv 15,13). Ako je Gospodin svoju dušu položio za nas, kažu oni, onda smo i mi dužni polagati život (dušu) za braću (1 Iv 3,16), a također i: Nosite bremena jedan drugom, i tako ispunite zakon Kristov (Gal 6,2). Spoznavši da postoje dva vida općenja među ljudima, i da za njima slijedi dvojako prihvaćanje, jedno nevoljno a drugo po ljubavi, nećemo biti radoznali kad nas sustignu iskušenja, niti ćemo iscrpno ispitivati svojstva prihvaćanja, odnosno kako je, kad i kroz koga došlo iskušenje: jedino je Bogu svojstveno da zna suglasnost svakoga od njih (svakog iskušenja) s krivicom, određivanje njegovog vremena i usmjeravanje cijele tvari k suradnji dopuštenom iskušenju.[17] Naša jedina obaveza je da vjerujemo pravdi Božjoj, da znamo da su se sve nevolje, koje su nam se dogodile protivno našoj volji, dogodile ili zbog ljubavi ili zbog naših grijeha i da smo stoga dužni da iskušenja podnosimo s trpljenjem, ne odbacujući ih i ne protiveći im se, kako na taj način ne bi svojim grijesima dodali i novi grijeh. Braćo, prvenstveno vas molim da obratite pažnju na ono što je rečeno i da se mi, koji smo zbog naših riječi izloženi iskušenju, ne bi besplodno izlagali, da ne bi zaboravili rečeno i prihvatili ga bez dolične usrdnosti. Zaborav su vrata hladnoće (duhovne tromosti ili lijenosti) srca, dok je i jednom i drugom majka nevjera.''
Braća su na to odgovorila: ''Oče, budi spokojan u pogledu pouke koju si nam izložio. Uvjereni svjedočenjima Pisma, s vjerom smo slušali kazivanje o tome, da se bez volje Božje nijedna nevoljna patnja ne može dotaći čovjeka iako mi, zbog svoje ograničenosti, ne razumijemo niti tajanstveni stjecaj okolnosti, niti vrijeme koje je određeno za dopušteno iskušenje.''[18]
''Poslušaj, razumna dušo, suučesnice u mom životu!'' – Ovu pouku duši bogougodni Marko polaže u usta njenog uma: ''Namjeravam da ti kazujem o tajni, koja se odnosi i na mene, i na tebe. Ja sam tu tajnu razumio ne zato što sam se očistio od strasti, nego zato što sam se, po milosti Božjoj, malo uspokojio od njihovog djelovanja. Pouzdano sam saznao, dušo, da sam ja, isto kao i ti, izloživši se protuprirodnom djelovanju, neznanjem privučen u zabludu, optužujući druge za svoja sagrješenja i pogrešno pretpostavljajući da se zloća nalazi izvan nas. Zbog takvog, pogrešnog gledišta, ponekad optužujemo Adama, ponekad sotonu, a ponekad i ljude s kojima općimo. Zbog toga stupamo u raznolike ratove i, smatrajući da se borimo protiv drugih, borimo se protiv samih sebe. Braneći se jedni od drugih, mi, zapravo, jedni druge napadamo; smatrajući da sebi dobro činimo, mučimo se slično onima koji imaju u sebi đavla; podnosimo napore i izloženi smo pokudama koje za nas pravedno bivaju beskorisne, budući da su posljedice nepravilnog raspoloženja. Mislimo da ljubimo zapovijedi, ali smo zbog svog samoobmanjivanja zamrzili načela na kojima se zasniva njihovo izvršenje. Sada pouzdano znam da nas nikakva vlast ne privlači nepravedno ni k dobru ni k zlu, i da nas nakon našeg krštenja i Bog i đavao podstiču da bi nas pravedno prisvojili za sebe, suglasno tome kakvo je usmjerenje dobio naš život nakon krštenja i kome smo se svojevoljno podčinili.''
''Postoje dva vida priloga kojima nas svijet obmanjuje ukoliko ih blagovremeno ne uočimo: to su ljudska pohvala i ugađanje tijelu. Kad nam se približe bez naše prethodne suglasnosti, ne pripadaju ni zloći ni kreposti, i služe samo za razotkrivanje naše volje, odnosno za otkrivanje njenih sklonosti. Gospodinu je ugodno da trpimo uvrede i da živimo u oskudici i podvigu; đavao, međutim, želi ono što je tome protivno. Ukoliko se naslađujemo ljudskim pohvalama i ugađanjem tijelu, onda je očigledno da smo neposlušni Gospodinu i da se priklanjamo duhu slastoljublja. Ukoliko se ne naslađujemo ljudskim pohvalama i ugađanjem tijelu, očigledno je da se priklanjamo Bogu i da smo prihvatili tijesan put. Zbog toga je ovim varljivim prilozima i dopušteno da djeluju na čovjeka, kako bi oni, koji ljube zapovijed i koji su joj naklonjeni, priklonili svoju volju k Kristu i da bi Krist, našavši ulaz u njihove duše, njihove umove naučio istini. Slično tome, isto shvati i za ono suprotno. Oni, koji ljube ljudsku slavu i ugađanje tijelu otvaraju ulaz đavlu, koji je na taj način našao sebi svojstven ulaz i slobodno uvodi zlo, ne prestajući da ga umnožava onoliko, koliko se naslađujemo pomislima kakve nam je on nametnuo. On tako postupa sve do tada, dok mi iskrenog srca ne zamrzimo dva gore spomenuta vida priloga. Međutim, mi ih ljubimo i zbog njih ne samo da izdajemo vrlinu, nego ih, zavisno od okolnosti, i mijenjamo jedan za drugi: ponekad prisiljavamo tijelo na lišavanja i na podvige, ali s ciljem da steknemo slavu među ljudima. Ponekad se pokoravamo ljudskim uvredama da bi udovoljili svom slastoljublju, a ponekad napuštamo svaku brigu o njima, težeći da zadobijemo one vidove ljubavi prema svijetu kojima se hrane i jačaju slavoljublje i slastoljublje. Kao sredstvo za njihovo pothranjivanje i jačanje služi srebroljublje koje je, prema riječima božanskog Pisma, korijen sviju zala (1 Tim 6,10).''
''Ti ćeš mi, dušo, nužno prigovoriti da mi ne sabiremo zlato i da nemamo nikakav imetak. Međutim, ja ću ti reći da ni zlato ni imetak nisu štetni sami po sebi, ali da je štetna njihova zloupotreba i njihovo korištenje po pristranosti. Neki, koji su bili bogati bez strasti prema bogatstvu, ugodili su Bogu. Takav je bio sveti Abraham, takvi su bili pravedni Job i David. Naprotiv, neki od nas su i bez bogatstva, a posredstvom ništavnih sitnica, u sebi odgojili strast koristoljublja. Na taj način smo postali gori od onih, koji posjeduju veliko bogatstvo; napustivši život koji se u svakom pogledu treba sastojati od lišavanja i podviga, u raznim prilikama lukavo sebi dopuštamo da se naslađujemo. Mislimo da tobože djelujemo skriveno od Boga; kloneći se srebroljublja, ne klonimo se slastoljublja; ne sabiremo zlato, ali sakupljamo nevažne sitnice; odričemo se nadstojničkih činova i vlasti, ali zato svim sredstvima nastojimo da ulovimo slavu i pohvalu; napustili smo imetak, ali nismo napustili naslade, za koje nam imetak daje potrebna sredstva. Neki od nas se odriču i naslade, ali u pogrešnom razumijevanju, ne udaljivši se od prekomjernosti štetnih za spasenje duše, nego tobože gnušajući se dobrih stvorenja Božjih i misleći da slijedimo riječi Pisma: Ne dodirni, ne okusi, ne opipaj! (Kol 2,21).
Dušo! Kad budeš slušala o prijestupu Adama i Eve, razumi ga na ovaj način: u početku su mu bili izloženi samo oni; sada smo mu u duhu izloženi i mi, ja i ti. A sve ovo njima se događaše za primjer, a napisa se za pouku nama, na koje dođe svršetak vjekova (1 Kor 10,11). Razmotri ono što slijedi! Preporodivši se krštenjem i nalazeći se u raju Crkve, prekršili smo zapovijed svog Preporoditelja. Na koji način? Gospodin je zapovjedio da ljubimo sve iste vjere i da, posredstvom trpljenja, okusimo plod koji ona (ljubav) donose, govoreći: Jedi slobodno sa svakoga drveta u vrtu (Post 2,14). Mi smo, međutim, slijedeći pomisli zmije, zavoljeli jedne kao dobre, a druge zamrzili kao zle. U tome se i sastoji kušanje s drveta spoznaje dobra i zla. Okusivši od njega, mi umiremo duhom, ali ne zato što je Bog stvorio smrt, već zato što se ona sama od sebe pojavljuje u čovjeku koji je zamrzio bližnjeg. Bog nije smrt stvorio, niti se raduje propasti živih (Mudr 1,13[19]). Njega ne pokreće strast srdžbe, on ne izmišlja načine za kažnjavanje grješnika, ne mijenja se u skladu s dostojanstvom svakoga, već je sve premudrošću stvorio (Ps 103,24), predodredivši da svemu bude suđeno po duhovnom zakonu. Iz tog razloga, Adamu i Evi on nije rekao: U onaj dan, u koji okusite zabranjeni plod, ja ću vas pogubiti već im je, upozoravajući ih i utvrđujući, nagovijestio zakon pravde, rekavši: U onaj dan, u koji okusite od njega, smrću ćete umrijeti (Post 2,17). Uopće, Bog je ustanovio da za svakim djelom, bilo da je ono dobro ili zlo, slijedi prirodna i odgovarajuća plaća. Nagrada se ne izmišlja u svakom pojedinačnom slučaju, kako to misle neki, koji ne poznaju duhovni zakon. Obzirom da ga posve malo poznajemo, trebamo biti uvjereni u to da će i nas, koji smo nekoga od bližnjih zamrzili kao zlog, Bog odbaciti kao zle. Ne prihvaćajući pokajanje od bližnjeg kao od grješnika, i sami ćemo biti odbačeni kao grješnici. Ako bližnjem ne oprostimo njegova sagrješenja, ni mi nećemo dobiti oproštaj. Objavljujući taj zakon, zakonodavac Krist je rekao: Ne osuđujte, i nećete biti osuđeni; opraštajte, i oprostit će vam se (Lk 6,37). Taj zakon je poznavao i sveti Pavao koji je rekao, ne dodavši nikakav prigovor: Sudeći drugome, sebe osuđuješ (Rim 2,1). Taj zakon je poznavao i prorok, koji je vapio Bogu: Ti ćeš uzvratiti svakome po djelima njegovim (Ps 61,13). Drugi prorok je govorio u ime Božje: Moja je osveta i plaća, kaže Gospodin (Pnz 32,35). Zašto bi nabrajali Pisma, kad se u cijelom božanskom Pismu, i Starom i Novom, a posebno kod pisca Psalama, jasno izlaže taj zakon, da bi mi, upoznavši njegovo duhovno značenje i tajanstveni ustav, strepili prilikom svakog slučaja odstupanja od njega i trudili se da braću ljubimo ne samo riječima nego i srcem? Taj zakon nije zakon Mojsijev, koji sudi samo vidljivom. To je duhovni zakon, kojim se razotkriva i ono tajno tj. nevidljivo. I Mojsijev zakon je dat od Boga, ali samo za izvjesno, određeno vrijeme. On je dopunjen duhovnim zakonom, odnosno milošću Gospodina našeg Isusa Krista, koji je rekao: Nisam došao da ukinem Zakon … nego da ga ispunim (Mt 5,17). Na toj osnovi dolikuje da u svakom djelu, jednom rekavši ono što je potrebno, ne nastavljamo da prigovaramo nego da oprostimo onom, koji nas je uvrijedio, ma kakva da je ta uvreda, pravedna ili nepravedna. Trebamo znati da je nagrada za oproštaj uvrede veća od nagrade za svaku drugu vrlinu. Zbog grijeha koji vlada nad nama i koji je dopustio prijašnji način života, nismo u stanju da slobodno nastavimo prema predloženom usmjerenju. Zbog toga se moramo moliti Bogu, i molitvi pridružiti bdijenje i ostale podvige i lišavanja, kako bi nas Bog udostojao svoje milosti i kako bi zadobili takvu silu. O, ljubljena dušo! U svako vrijeme, na svakom mjestu i u svakom djelu čvrsto ćemo se pridržavati jednog cilja. Onda kada budemo podnosili ljudske uvrede, radovat ćemo se umjesto da jadikujemo; međutim, nećemo se radovati prosto i nerazumno, nego zato što nam se kroz opraštanje bližnjem ukazuje povoljna prilika da zadobijemo oproštaj svojih grijeh. U tome se sadrži spoznaja (razumijevanje) istine. Ono je sveobuhvatnije od svakog drugog znanja. Na osnovu njega možemo da se molimo Bogu, pouzdano znajući da ćemo biti uslišeni. Ono je plod vjere i dokaz vjerovanja u Krista; posredstvom njega možemo da uzmemo svoj križ i da krenemo za Kristom; ono je roditelj prvih i velikih zapovijedi, i posredstvom njega možemo svim srcem da ljubimo Boga, i da bližnjeg ljubimo kao same sebe. Da bi ga zadobili, trebamo prihvatiti post, bdijenje i ostale podvige i lišavanja. Time će se otvoriti naše srce i naše unutrašnje raspoloženje, primit će ga u sebe i više ga neće izbaciti odatle. Opraštajući bližnjem njegova sagrješenja, u sebi ćemo tada osjetiti djelovanje milosti, koja nam je tajanstveno dana na svetom Krštenju. Ona u nama više neće djelovati neprimjetno nego sasvim otvoreno i osjetno.''

''Toj kreposti se suprotstavljaju dvije strasti: slavoljublje i slastoljublje. Njih najprije treba da se odreknemo u svom duhu, i tada ćemo zadobiti ovu vrlinu. Dušo! Ako se svojevoljno predaš ovim dvjema strastima, nikoga ne optužuj: niti Adama, niti sotonu, niti druge ljude, već stupi u borbu sa svojom voljom i ne zanemaruj tu borbu Ona je unutrašnja i međusobna. U njoj se ne borimo sa svojom braćom, već sa samima sobom. U njoj imamo jednog Suborca, koji je nepobjediv i od kojeg se ništa ne može sakriti. Taj Suborac je Krist, koji je svetim krštenjem tajanstveno usađen u nas. Ukoliko, suglasno svojim snagama, očuvamo Njegove zapovijedi, on će nas ukrijepiti. Protiv nas se, kao što sam već rekao, bore sklonost k nasladi kojom je zaraženo naše tijelo, i slavoljublje, koje gospodari i nad tobom i nada mnom. Te dvije strasti su obmanule Evu i obmanule Adama: slastoljubljem je drvo predstavljeno kao dobro za jelo, prekrasno i drago radi znanja, dok je slavoljublje izgovorilo: Postat ćete kao bogovi i znat ćete što je dobro a što zlo (Post 3,56). Uvidjevši da su goli, prvo-stvoreni, Adam i Eva, zastidjeli su se jedno drugoga. Tako se i mi, izgubivši u duhu neporočnost dobrodušnosti, u svojim savjestima stidimo jedni drugih. Tada sebi šijemo odjeću od smokvinog lišća, oblačimo se u prazne riječi i u lažna opravdanja. Kao suprotnost mekoj odjeći od lišća, Gospodin nam je pripremio grubu odjeću od koža, koja označava život u podvigu, i rekao: Trpljenjem svojim spašavajte duše svoje (Lk 21,19). On nam prenosi pouku, kakva odgovara danoj odjeći: Koji sačuva dušu svoju (život svoj) u zlopamćenju ili u nekom drugom grijehu, izgubit će je, a koji izgubi dušu svoju (život svoj mene radi), ne dopustivši joj ni zlopamćenje ni bilo koji drugi grijeh, sačuvat će je za život vječni (Mt 10,39).[20]

Izvod iz životopisa svetog Andrije, Krista radi jurodivog

Jednom je sveti Andrija prolazio kroz mnoštvo naroda na tržnici, nedaleko od kule koju je podigao sveti car Konstantin. Tu je bila i neka žena po imenu Barbara. Ona je djelovanjem Svetoga Duha dospjela u viđenje i vidjela da blaženi Andrija među mnoštvom naroda korača u vidu blistavog ognjenog stupa. Neki su ga gurali, neki udarali, a mnogi su, gledajući ga, govorili: ''Ovaj čovjek nije pri sebi! Sišao je s uma! Ni svojim neprijateljima ne bi poželjeli da dođu u takav položaj!'' Iza Andrije su koračali demoni u vidu crnih Etiopljana i jedan drugome govorili: ''Ne dao Bog da se još jedan ovakav pojavi na zemlji! Nitko naša srca nije spalio tako kao ovaj, koji se pretvara da je bezuman jer ne želi da služi svog gospodara. On se sada podsmijeva cijelom svijetu!'' Barbara je vidjela da Etiopljani stavljaju neke znakove na one, koji su udarali sveca i da međusobno govore: ''U svakom slučaju, neka nam posluži kao utjeha to što ga nemilosrdno tuku. Oni, koji bez ikakvog razloga tuku ugodnika Božjeg, bit će zbog toga osuđeni u smrtnom času, i za njih nema spasenja!'' Kad je to čuo, blaženi se djelovanjem Duha Božjeg ustremio na njih kao plamen i strašnom silom razvijao znakove koje su stavili demoni. Pri tom im je preteći govorio: ''Vi nemate prava da stavljate znakove na one, koji biju mene! Ja se molim Gospodinu da im udarce, koje mi zadaju, ne upiše u grijeh! Oni tako postupaju zbog neznanja, i zbog njihovog neznanja bit će im oprošteno!'' Kad je svetac ovo izgovorio, nebo se otvorilo kao što se otvaraju vrata i iz njega je prema svetome poletjelo mnoštvo prekrasnih lastavica. Među njima je bio i snježnobijeli golub, koji je u kljunu nosio zlatan maslinov list. On se svecu obratio ljudskim glasom: ''Primi ovaj list, koji ti je Gospodin svedržitelj poslao iz raja kao znamenje milosti Božje, jer si milostiv i čovjekoljubiv kao što je milostiv i čovjekoljubiv i sam Gospodin. On će te proslaviti i uveličati milost svoju nad tobom, jer i ti opraštaš i ljubiš one koji te tuku, moleći se da im taj grijeh bude oprošten.'' Kad je to izgovorio, golub je sletio na glavu svetoga. Gledajući to, blažena žena se zadivila i, došavši sebi nakon viđenja, pomislila: ''Koliko svjetiljki Bog ima na zemlji, a nitko za njih ne zna!'' Barbara je nekoliko puta pokušala da i drugima prepriča svoje viđenje, ali joj je sila Božja to zabranila. Nakon toga, sv. Andrija ju je sreo u gradu i rekao: ''Barbara, čuvaj moju tajnu i nikome ne kazuj o onome što si vidjela sve do tada, dok ne dođem do doma Božjeg.'' Ona mu je na to odgovorila: ''Svjetiljko i ugodniče Božji, dogodilo se da sam namjeravala da ispričam, ali mi je to zabranila nevidljiva sila Božja!''[21]

Izvodi iz Ljestvice svetog Ivana Klimaka ili Ljestvičara[22]

Iz Kratkog pregleda (prethodnih) pouka[23]

''Čvrsta vjera je majka odricanja. Nepokolebljiva nada predstavlja vrata kroz koja u čovjeka ulazi nepristranost. Ljubav Božja je uzrok života u tuđini. Uzdržljivost je majka zdravlja. Majka uzdržljivosti je pomisao na smrt i trajna uspomena na žuč i ocat Gospodina i Boga. Pomoćnik i uzrok neporočnosti je život u tišini ili usamljenosti, a post gasi vatru tjelesne požude. Protivnik loših i sramnih misli je skrušenost srca. Ozbiljna molitva je propast za duhovnu tromost ili lijenost. Sjećanje na sud Božji rađa revnost.''

''Lijek od srdžbe je ljubav prema poniženju. A pjevanje, milosrđe i dragovoljno siromaštvo ugušuju tugu.''
''Šutnja i život u usamljenosti (tišini) su neprijatelji sujete, ali, ako živiš u zajednici, trpi poniženje.''
''Vidljivu oholost liječe žalosne okolnosti izazvane oskudicom i lišavanjem, a nevidljivu Onaj koji je oduvijek nevidljiv.''
''Razarač čulnih (tjelesnih, materijalnih) zmija je jelen, a poniznost onih mislenih, odnosno duhovnih.''
''Kao što zmija ne može da svuče sa sebe staru košuljicu ako se ne provuče kroz tijesnu rupu, tako ni mi ne možemo odbaciti stare navike, staru košuljicu duše i plašt starog čovjeka, ako ne prođemo tijesnim i uskim putem posta i poniženja.''
''Kao što odveć debele ptice ne mogu letjeti visoko, tako se ni čovjek koji ugađa svom tijelu ne može popeti na nebo.''
''Isušeno blato više ne godi svinjama. Ni uvenulo tijelo više ne privlači demone.''
''Kao što oblaci skrivaju sunce, tako loše misli pomračuju i pogubljuju um.''
''Kao što osuđeni na smrt kojeg vode na izvršenje kazne ne govori o kazalištu, tako ni onaj koji iskreno plače nikada neće ugađati trbuhu.''
''Željezo se i protiv svoje volje pokorava magnetu; slično tome, grješne navike i utisci, koji su se pretvorili u osobine, zlostavljaju one što su se njima zarazili.''
''Kao što se pritiskana voda penje uvis, tako često i duša, pritisnuta nesrećom, kroz pokajanje uzlazi Bogu i spašava se.''
''Kao što vjetrovi dignu valove na moru, tako i srdžba, više od svih ostalih strasti, uzburka razum.''
''Kao što se lopovi ne usuđuju lako da dođu na mjesto gdje vide da leži kraljevsko oružje, tako ni misleni razbojnici ne mogu tako lako da pokradu onoga koji je uz srce, kao stražu, postavio molitvu.''
''Kao što vatra ne proizvodi snijeg, tako ni čovjek koji hoće i traži zemaljsku slavu neće primiti nebesku.''
''Kao što bez oružja nije moguće uništavati divlje zvijeri, tako se ni bez poniznosti ne može steći ne srditost.''
''Kao što se oni, koji se penju trulim ljestvama, izlažu opasnosti da padnu i da se slome, tako su i svaka čast, i slava, i vlast suprotni poniznosti uma.''
''Kao što voda može izbrisati slova, tako i suze mogu izbrisati grijehe.''
''Kao što slova u nedostatku vode brišemo i drugim sredstvima, tako i duše koje nemaju suza izglađuju i odstranjuju svoje grijehe tugovanjem, uzdasima i dubokom sjetom.''
''Tko ima slabo tijelo a učinio je teške grijehe, neka ide putem poniznosti i onoga što je ovome svojstveno. Za njega ne postoji drugi put k spasenju.''
''Kao što nema opravdanog razloga da čovjek digne na sebe ruku samo zato što ima vrućicu, tako ni do posljednjeg izdisaja ne treba očajavati.''
''Kao što bi bilo nečasno da netko tko je sahranio svog oca odmah s pogreba ode na svadbu, tako ni onima koji plaču zbog svojih grijeha ne odgovara da traže od ljudi bilo kakvu čast, ili spokojstvo, ili slavu u sadašnjem životu.''
''Kao što kralj ne otpušta iz vojske vojnika koji u ratu zadobije teške rane po licu već ga, štoviše, unaprijedi, tako i monaha koji trpi velike nevolje od demona nebeski Kralj ovjenčava slavom.''

Iz 26. pouke (rasuđivanje o pomislima, strastima i krepostima ili vrlinama):

''Kad vidimo nekog od naših nositelja podviga gdje pati od neke tjelesne bolesti, ne bi trebalo da sa zloćom pitamo za uzrok njegove bolesti. Bolje da ga primimo s prostodušnom i iskrenom ljubavlju, kao da je dio našeg tijela, i kao vojnika ranjenog u borbi.''
''Ima bolesti koje se dobiju radi očišćenja od grijeha, a ima i takvih bolesti koje trebaju slomiti naš ponos.''
''Naš posve dobri Gospodin, kad vidi da je netko vrlo lijen prema podvigu, ponizi njegovo tijelo bolešću kao najpogodnijim podvigom, a ponekad i dušu očišćuje od loših pomisli i strasti.''
''Duševno nemoćni ljudi treba da u tjelesnim tjeskobama, opasnostima i izvanjskim iskušenjima vide brigu koju Gospodin vodi o njima. Savršeni će to vidjeti u dolasku Duha i u umnožavanju milosnih darova.''

Iz 25. pouke (o poniznosti uma):

Između pokajanja (dakako, stvarnog pokajanja), plača očišćenog od svake nečistoće i sve bogougodne poniznosti početnika, postoji takva razlika i dioba kakva je između kvasca, brašna i kruha. Pravim pokajanjem duša se satire i mršavi, i nekako spaja i tako reći miješa s Bogom, uz pomoć vode iskrenog plača. A kad se od plača raspali vatra Gospodinova, nastaje i dobiva se kruh blažene poniznosti, beskvasan i ne narastao.''

''Prvo i isključivo svojstvo ove divne i čudesne trijade (trojice) je potpuno radosno podnošenje ponižavanja, kad ga duša raširenih ruku prima i grli kao lijek koji liječi i spaljuje njene bolesti i velike grijehe. Drugo iza njega svojstvo je uništenje svake ljutine, a s tim umjerenost. A treći i najljepši stupanj je iskreno nepovjerenje u vlastita dobra djela, i žudnja za stalnim učenjem.''
''U onome, koji je zadobio poniznost, nema ni traga mržnje, ni sjenke raspravljanja, ni najmanjeg mirisa nepokornosti.''
''Tko je s poniznošću sklopio duhovni brak, taj je blag, ugodan, su-osjetljiv, a iznad svega tih, vedar, spreman da posluša, nije tužan, budan, vrijedan i (zar je potrebno puno govoriti) bestrastan. Jer, u poniznosti našoj spomenu nas Gospodin i izbavi nas od neprijatelja naših (Ps 135,23-24), od strasti i od prljavština naših.''
''Znaj, dragi brate, da doline umnožiše pšenicu (vidi Ps 64,14) i da se pune plodom duhovnim u sebi. Dolina, to je ponizna duša koja posred planina odnosno muka i kreposti (vrlina) ostaje ne uznosita i nepomična. Nisam postio, nisam bdio, nisam ležao na zemlji već sam se ponizio, i odmah me spasi Gospodin. Pokajanje uskrsava palog, a plač kuca u nebeska vrata. Međutim, bogougodna smjernost ih otvara.''
''Jedna je stvar uznositi se, a druga ne uznositi se, nešto treće je poniziti se. Prvi sudi po cio dan. Drugi ne sudi, ali ni sebe ne osuđuje. A treći, iako nevin, uvijek osuđuje samoga sebe.''
''Ne treba da prestanemo ispitivati sebe, ako hoćemo postići krepost poniznosti uma. Ako u dubini duše budemo mislili da je svaki naš bližnji bolji od nas, pomoć Božja je blizu.''
''Mnogi od nas nazivaju sebe grješnima, a možda i odista smatraju sebe takvima. Međutim, tek trpljenje uvreda pokazuje kakvo je srce.''
''Tko žuri tihome pristaništu poniznosti uma, neka ne prestaje da čini sve što može, neka se prisiljava na razne načine odnosno riječima, mislima, zaključcima, ispitivanjem i istraživanjem, cjelokupnim podvigom i radom, tvoreći molbe i molitve, razmišljajući i premišljajući dokle god se uz Božju pomoć i s najnižim i najprezrenijim podvizima lađa njegove duše ne izbavi od vječno burnoga mora oholosti.''
''Neki ljudi, radi poniznosti uma, do same smrti drže pred očima svoje nekadašnje grijehe, iako su za njih dobili oproštaj, šamarajući tom uspomenom sujetnu uobraženost. Drugi pak, razmišljajući o stradanju Kristovom, smatraju sebe vječnim dužnicima. Neki, opet, preziru sebe zbog svakodnevnih nedostataka. A drugi, po iskušenjima, bolestima i padovima koji im se dogode, usvojiše majku darova odnosno poniznost uma. Ima i takvih (da li ih ima i sada, ne znam reći), koji se utoliko više ponize ukoliko ih Bog više dariva, smatrajući sebe nedostojnim takvoga bogatstva i ostaju u takvom uvjerenju kao da svakoga dana samo uvećavaju svoj dug pred Bogom.''
''Kad nekoga vidiš, ili za nekoga čuješ, da je za svega nekoliko godina dostigao najviši stupanj bestrasnosti, shvati da je takav čovjek išao ne nekim drugim, već ovim blaženim kratkim putem.'' 

''Ne nama, Gospodine, ne nama čuo sam nekoga gdje kaže u dubini moje duše već imenu tvome daj slavu (Ps 115,). Čovjek koji je to rekao dobro je poznavao prirodu ljudsku; on je znao da pohvala ne može a da joj ne našteti. Zato ću te hvaliti u velikoj zajednici (Ps 22,26) odnosno u budućem vijeku i životu. A prije toga, ja nisam u stanju da bez opasnosti primam pohvale.''

''Prirodno svojstvo limunovog drveta je da se njegove grane pružaju uvis onda kad je ono bez ploda. A kad se savijaju, to znači da će uskoro biti i ploda.''
''Ptice se boje i samog pogleda na jastreba, a nositelji podviga smjernosti i najmanjeg prizvuka prepirke.''

Iz 24. pouke (o krotkosti):

''Krotkost se sastoji u tome da se bez uzbuđenja, iskreno molimo za bližnjega, čak i kad nas on vrijeđa.''

''Krotkost je stijena koja se uzdiže iznad mora bijesa, o koju se razbijaju svi valovi što nalijeću na nju a sama ostaje nepokolebljiva.''
''Krotkost je potpora trpljenja, vrata ili, bolje rečeno, majka ljubavi, podloga rasuđivanju.''
''Naučit će Gospodin krotke putevima svojim (Ps 25,9). Ona je posrednik oproštaja, smjelost u molitvi, obitavalište Duha Svetoga. Na koga ću pogledati, ako ne na krotkog i tihog (Iz 66,2)?''
''U srcima krotkih ljudi počiva Gospodin, a nemirna duša je sjedište đavla.''
''Krotki će naslijediti zemlju (Mt 5,5), štoviše, zavladat će zemljom, srcem. A ljudi koji se stalno ljute bit će iskorijenjeni iz zemlje svoje.''
''Krotka duša je prijestol jednostavnosti, a srdit um tvorac zloće.''
''Prava duša je drug poniznosti, a lukava robinja oholosti.''
''Duše krotkih ljudi ispunit će se spoznanjom istine, a srdit um živi u mraku i neznanju.''
''Jednostavnost je jednoobrazno stanje duše, u kojem se ona ne može pokrenuti nikakvim zlim umom.''
''Zloća je demonska vještina (bolje reći – nakaznost), koja je izgubila istinu, a misli da to sakrije od mnogih.''
''Bezazlenost je vedro raspoloženje duše, slobodno od svake lukave misli.''
''Iskrenost je neizvještačeni razum, iskreno ponašanje i prirodna, nepripremljena riječ.''
''Lukavstvo je nešto suprotno iskrenosti; to je obmanuti razum, samozavaravanje naumom Božjim, lažno zaklinjanje, dvosmisleno izražavanje, prikrivanje stvarnih osjećaja, bezdan prevare, sračunata laž, oholost koja je postala sastavni dio prirode, protivnik poniznosti, glumljenje pokajanja, bježanje od plača, neprijatelj ispovijedanja, uporna svojeglavost, vinovnik padova, prepreka podizanju, prijetvorni osmjeh pri podnošenju uvreda, nerazumna sjeta, prijetvorna pobožnost, demonski život.''
''Kao što se Bog naziva Ljubavlju, tako se naziva i Pravdom. Zato premudri Salomon u Pjesmi nad pjesmama kaže čistom srcu: Pravda te zavoli (Pj 1,3). A i otac njegov: Dobar je i pravedan Gospodin (Ps 24,8). O onima, pak, što nose isto ime kao On, kaže da se spašavaju, jer veli: Onoga koji spašava prave srcem (Ps 7,11). I opet: Lice Njegovo vide i posjeti pravdu duša ljudskih (Ps 10,7).''
''Svi mi, koji bi htjeli da privučemo Gospodina k sebi, priđimo mu prirodno, kao učenici učitelju, prosto i neizvještačeno, jednostavno i iskreno. Obzirom da je  jednostavan i ne složen, On hoće da duše koje mu prilaze budu jednostavne i nepokvarene. Jednostavnost je uvijek sjedinjena s poniznošću.''

Iz 22. pouke (o puno-likom slavoljublju):

''Sujetan čovjek je kršćanin koji obožava idole. On misli da obožava Boga, a u stvari hoće da ugodi ljudima a ne Bogu.''

''Laskavac je služitelj demona, vodič oholosti, istrjebljivač plača iz srca, rušilac kreposti, zavodnik. Oni koji vas hvale obmanjuju vas, veli prorok (Iz 3,12).''
''Nitko ne zna što je u čovjeku osim duha čovjekovog (vidi 1 Kor 2,4). Zato, neka se postide i zanijeme oni koji bi htjeli da nas hvale u lice.''
''Kad čuješ da je bližnji tvoj ili prijatelj rekao o tebi nešto loše u tvome odsustvu, tada pokaži koliko ga voliš i pohvali ga!''
''Velika je stvar stresti sa sebe pohvalu ljudsku. Još je veća stvar otresti se pohvale demonske.''
''Poniznost uma ne pokazuje onaj koji sam o sebi govori loše (koji ne bi bio u stanju da podnese samoga sebe), već onaj koji od drugog čovjeka podnosi uvredu tako da ne umanji svoju ljubav prema njemu.''
''Ne obraćaj pažnju na slavoljubivu pomisao kad u tebi izaziva želju da postaneš biskup, ili nadstojnik, ili učitelj. Teško je otjerati psa od tezge na kojoj se prodaje meso.''
''Slavoljublje dovodi čovjeka do oholosti kad ga pretpostavljaju drugome, a do zlopamćenja kad ga preziru.''
''Slavoljublje često biva uzrokom sramote umjesto časti, jer ono svojim razjarenim učenicima nanosi veliku sramotu.''
''Ako se ozbiljno trudimo da ugodimo Bogu, svakako ćemo i od nebeske slave okusiti. Onaj koji osjeti tu slavu, prezirat će svaku slavu zemaljsku. Čudio bih se, naime, kad bi netko prezreo drugu prije nego što okusi prvu.''
''Nemoj slušati isprazno slavoljublje koje ti savjetuje da objaviš svoje kreposti radi koristi slušalaca. Kakva je korist čovjeku ako sav svijet zadobije a duši svojoj naudi (Mt 16,26)? Ništa tako nije u stanju da pouči one koji gledaju kao ponizno i iskreno ponašanje i riječ.''
''Ima slave koja od Gospodina dolazi: Proslavit ću one koji mene proslavljaju (1 Kr 2,30). Ima slave koja je posljedica đavlove prepredenosti: Teško vama, veli, kad stanu svi ljudi dobro govoriti o vama (Lk 6,26)! Prvu ćeš jasno prepoznati kad na slavu ljudsku budeš gledao kao na nešto što šteti, kad se kloniš svakog lukavstva njenog i kriješ svoj bogougodni način života kud god krenuo. Drugu ćeš prepoznati kad svaku sitnicu činiš da te vide ljudi (Mt 6,5).''
''Prljava sujeta nas uči da glumimo krepost koju nemamo, navodeći nam riječi: Tako da se svijetli svjetlost vaša pred ljudima, da vide vaša dobra djela (Mt 5,16).''
''Gospodin često preobražava slavoljubive u neslavoljubive pomoću neke sramote koja ih zadesi.''
''Onaj koji se podiže, bit će ponižen (Lk 14,11), svakako i ovdje, još prije budućeg vijeka.''
''Kad hvalitelji (bolje reći kvaritelji) počnu da nas hvale, tada se odmah treba sjetiti mnoštva svojih bezakonja, pa ćemo vidjeti da smo nedostojni onoga što se govori o nama ili čini za nas.''
''Često se događa da crv, dostignuvši određeni uzrast, dobije krila i uzlijeće u visinu. Tako i sujeta, kad se potpuno razvije, rađa oholost, taj korijen i plod svakog zla.''

Iz 23. pouke (o bezglavoj oholosti)

''Početak je oholosti tamo gdje se završava slavoljublje. Sredina, to je preziranje bližnjeg, bestidno razglašavanje svojih podviga, hvalisanje u srcu, mržnja prema prijekoru. A kraj, to je odbacivanje Božje pomoći, uzdanje u svoje vlastite snage, demonska narav.''

''Gdje god se dogodio pad, tamo se prethodno nastanila oholost: drugo objavljuje dolazak prvoga.''
''Monah oholog uma osorno odgovara. A, poniznog uma ne odgovara ni na koji način.''
''Čovjek oholog srca želi da vlada. Zna se: on drukčije ne može, bolje reći neće ni da propadne.''
''Gospodin se protivi oholima (Jak 4,6). Tko ih onda može pomilovati? Nečist je pred Gospodinom svaki čovjek ohola srca (Izr 16,5). Tko onda može takvoga očistiti?''
''Tko ne trpi prijekore, iskazuje strast. A tko ih prima, oslobađa se od lanaca kojima je bio okovan.''
''Oholost znači gubitak cjelokupnog duhovnog bogatstva, svega što se s toliko znoja postiglo.

Zavapiše i ne bijaše spasilaca, svakako zato što su zavapili s ohološću; k Gospodinu vikaše, i ne usliša ih, bez sumnje zbog toga što nisu odsijecali uzroke onoga protiv čega se moljahu (Ps 18,42).''
''Nemoj se osjećati sigurnim dokle god ne primiš presudu, imajući na umu onoga kojem su svezali ruke i noge i kojeg su bacili u krajnju tamu, iako je već sjedio za svadbenom trpezom.''
''Ne budi ohol, zemljani stvore! Mnogi su svrgnuti s neba iako su bili sveti i bestjelesni.''
''Kad demon oholosti čvrsto zasjedne u svojim služiteljima, tada im on (u snu ili na javi, u vidu svetog anđela ili nekog mučenika) otkriva određene tajne ili daje prividnu milost, da se ti bijednici prevare i potpuno izgube pamet.''
''Uznositost dovodi do zaboravljanja grijeha, a sjećanje na grijehe je posrednik poniznog uma.''
''U oholim srcima rađaju se bogohulne riječi, a u poniznim dušama nebeska viđenja.''
''Većina oholih ljudi (kako, ne znam) zavarava se sve do smrti uvjerenjem da su bestrasni. Tek tada oni uvide kolika je njihova bijeda.''

Iz 8. pouke (o ne srdžbi i krotkosti)

''Kao što voda, kad se malo po malo sipa na vatru, potpuno ugasi plamen, tako i suza istinskog plača gasi svaki plamen srdžbe i plahovitosti.''

''Ne srdžba je čežnja za ponižavanjem, isto onako nezasitna kao što je kod sujetnih ljudi nezasitna težnja k pohvalama. Ne srdžba je poraz prirode, koji se iskazuje u neosjetljivosti za uvredu, neosjetljivosti koja proizlazi iz velikih podviga i obilnog znoja.''
''Krotkost je nepokretno stanje duše, koje se ne mijenja bilo da trpi raznovrsna poniženja ili da sluša pohvale.''
''Početak ne srdžbe je šutnja usta kad je srce uzbuđeno. Sredina je šutnja misli pri tananom uznemirenju duše. A vrhunac nepokolebljivi mir, i pored toga što pušu nečisti vjetrovi.''
''Srdžba je izraz potajne mržnje, odnosno zlopamćenja. Srdžba je želja da se dogodi zlo onome koji nas je rasrdio. Plahovitost je zapaljivanje srca u nevrijeme. Ogorčenje je neugodno osjećanje, koje se gnijezdi u duši. Srdžba je promjenljivo stanje naravi i ružnoća duše.''
''Neki ljudi, skloni srdžbi, ne brinu se o liječenju i iskorjenjivanju ove strasti; oni, jadnici, ne misle na ono što je rečeno: Težina ga srdžbe njegove obara (Sir 1,22)''
''Brzo kretanje jednog vodeničnog kamena može u jednom priviđenju da satre i uništi žito duše i plod dotadašnjeg podviga u većoj mjeri nego sporo kretanje drugoga za čitav dan. Zato i treba dobro da pazimo. Ponekad plamen, odjednom raspaljen jakim vjetrom, spaljuje i upropašćuje njivu srca više nego vatra koja dugo gori.''
''Prijatelji, ne bi ni ovo smjeli zaboraviti: lukavi demoni ponekad, u trenucima srdžbe, brzo odlaze od nas, da prestanemo voditi računa o velikim strastima, kao da su male, te da bolest naša na kraju postane neizlječiva.''
''Kao što tvrd i neravan kamen, kad se tare i udara o drugo kamenje, gubi svoje neravnine, sve nepravilne i grube oblike svoje, i postaje gladak i okrugao, tako i duša, plahovita i gruba, općeći i živeći s drugim, isto tako grubim ljudima, postiže jedno od ovo dvoje: ili trpljenjem izliječi svoju bolest, ili se povlači, i tako na pouzdan način saznaje svoju nemoć koja će joj se, kao u ogledalu, pokazati u njenom malodušnom bjekstvu.''
''Srdit je čovjek dragovoljni padavičar, kojem to prelazi u naviku, a ova ga onda i protiv njegove volje rastrže i zlostavlja''
''Ništa nije toliko nedolično onima koji se kaju kao uzbuđenje srdžbe, jer pokajanje zahtijeva veliku poniznost, a srditost je znak velike oholosti.''
''Ako je znak najdublje krotkosti u tome, da se i u prisustvu onoga koji nas izaziva sačuva spokojstvo u srcu i ljubav prema tom čovjeku, onda je svakako znak krajnje srditosti ako se čovjek potpuno sam sa sobom riječima i pokretima svađa i bjesni na onoga koji ga je uvrijedio.''
''Ako se Duh Sveti naziva, i je, mir duše a srdžba je i naziva se uznemirenje srca, onda ništa toliko ne ometa dolazak Duha Svetoga u nas kao srditost.''
''Treba veliku pažnju da obratimo na ovu zmiju (na strast srditosti), zato što njoj, kao i strasti tjelesnih prohtjeva, pomaže sama priroda.''
Srditi, kao vuk, često uznemirava čitavo stado i mnoge ponizne duše unižava i vrijeđa.''
''Opasno je uznemiravati oko našeg srca bijesom, kao što je rečeno: Uznemiri se od srdžbe oko moje (Ps 6,8). Još je teže izražavati riječima uzrujanost duše. A ako se to čini i rukama, onda je to već sasvim suprotno i tuđe monaškom, tom anđeoskom i božanskom životu.''
''Ako hoćeš, pa si čak i riješio da izvadiš trun iz oka drugog čovjeka, nemoj da umjesto ljekarskog instrumenta upotrijebiš gredu. Greda to je teška riječ i nedolično ponašanje, a ljekarski instrument to je blaga pouka i prekorijevanje sjedinjeno s dugo-trpljenjem.''
''Prvi stupanj blažene trpljivosti je u tome što se poniženje podnosi, makar i s gorčinom i bolom u duši. Sredina je biti u takvim okolnostima bez tuge. A kraj (ako samo kraja ima), smatrati uvredu za pohvalu. Neka se raduje prvi, drugi neka sretan bude, a treći neka se veseli, blažen u Gospodinu!''

Iz 9. pouke (o zlopamćenju):

''Onaj koji je savladao srdžbu uništio je i zlopamćenje: dokle god je živ otac, do tad se i djeca rađaju.''

''Onome koji je stekao ljubav postalo je tuđe da se srdi, a onaj koji gaji u sebi neprijateljske osjećaje zadaje sebi nepotrebne muke.''
''Trpeza ljubavi ruši mržnju, a čisti darovi omekšavaju dušu. Međutim, trpeza bez uzdržljivosti je majka drskosti, i kroz vratašca ljubavi uskače ugađanje trbuhu.''
''Ako već hoćeš da budeš zlopamtiv, budi takav prema demonima. Ako hoćeš kome da budeš neprijatelj, budi neprijatelj tijelu, i to u svakom pogledu. Tijelo je nezahvalan i neiskren prijatelj: što mu više ugađaš, to nam više zla nanosi.''
''Doznat ćeš da si se potpuno izbavio od ove truleži ne kad se pomoliš za onoga koji te je uvrijedio, ne ni kad mu za zlo uzvratiš dobrim ili ga pozoveš k sebi za trpezu već kad se, na vijest da je pretrpio neku duševnu ili tjelesnu nezgodu, rastužiš i zaplačeš zbog njega kao zbog sebe samog.''
''Uspomena na Isusova stradanja liječi zlopamćenje, koje te izlaže silnoj sramoti pred Njegovom trpljivošću.''
U drvetu, iznutra trulom, stvaraju se crvi. A, u onima koji su samo prividno krotki i tihi, krije se trajna srdžba.''
''Tko izbacuje srdžbu iz sebe nalazi oproštaj. A onaj koji se privija uz nju lišava se milosrđa Božjeg.''
''Da zasluže oproštaj grijeha, neki su se posvetili napornim podvizima. Ali, čovjek koji ne pamti zla stiže prije njih na cilj: Oprostite to malo što su vam ljudi dužni, i oprostit će vam se ogroman dug vaš pred Bogom (Lk 6,37)''
''Nepamćenje zla je znak pravoga pokajanja. A tko je u srcu svom zlopamtiv i misli da se kaje, liči na čovjeka kojemu se u snu pričinjava da trči.''
''Neka nitko ne misli da je ova mračna strast beznačajna. Ona se često uvlači i u srca duhovnih ljudi.''

Iz 4. pouke (o blaženoj i nezaboravnoj poslušnosti):

''Podstaknuti grižnjom savjesti, dođimo k sebi, dok Gospodin, vidjevši koliko se naprežemo i otimamo k Njemu, ne izbriše grijehe naše i bol koji nam razdire srce ne pretvori u radost, jer po mnoštvu bolova mojih u srcu mome, utjehe tvoje obradovaše dušu moju (Ps 93,19). U odgovarajuće vrijeme, ne zaboravimo ni onoga koji govori Gospodinu: Kolike si mi pokazao nevolje mnoge i zle, i povrativši se oživio si me, iz bezdana zemlje po mojemu padu opet si me izveo (Ps 70,20-21).''

''Blago onome, koji radi Boga svaki dan trpi grdnju i poniženje, i uspije da se savlada! Taj će likovati s mučenicima i slobodno će razgovarati s anđelima.''
''Blago monahu koji u svakom trenutku smatra da je zaslužio svaki prijekor i porugu! Blago onome koji je svoju volju do kraja umrtvio i svu brigu o sebi prenio na svog učitelja u Gospodinu, jer će stati s desne strane Raspetoga!''
''Tko odbacuje od sebe pravedan ili nepravedan ukor, taj odbija svoje spasenje; a onaj koji ga prima, s bolom ili bez bola, brzo će primiti oproštaj svojih grijeha.''
''Vidio sam u toj obitelji i takve poslušnike u Gospodinu koji su same sebe vrijeđali i ponižavali Boga radi, da bi bili spremni da prime uvrede sa strane, naviknuti da se ne plaše poniženja.''
''Ako se od samog početka svom dušom predaš svakovrsnim poniženjima, nećeš se, sine, dugo vremena truditi da osjetiš u sebi blaženi mir.''
''Ozbiljno ispijaj podsmjeh kao vodu života, od svakog čovjeka koji hoće da te napoji tim lijekom koji čisti od bluda, jer će se tada u tvojoj duši roditi sunce duboke čistoće, i svjetlost Božja neće napuštati tvoje srce.''
''Mala vatra smekša veliku količinu voska. Tako i mala uvreda koja nam se često nanosi, svu surovost, bezosjećajnost i okorjelost srca odjedanput omekša, zaslađuje i sasvim iskorijeni.''
''Revni treba najviše da paze na sebe, da ne bi zbog toga što osuđuju površne bili više od njih osuđeni. Smatram da se Lot upravo time i opravdao što, živeći među onakvim ljudima, te ljude nije nikada osuđivao.''
''Uvrede, podcjenjivanja i slične stvari u duši nositelja podviga mogu se usporedit s gorčinom pelina. Pohvale, počasti i razne druge ljubaznosti, poput meda, kod sladostrasnih rađaju svaku slast. Razmotrimo, stoga, prirodu i jednog i drugog: pelin čisti u nama svaku nečistoću, a med obično izaziva poremećaj žući.''
''Kad nerazboritog monaha grde i osuđuju, on se osjeća uvrijeđenim i pokušava da odgovara ili, pak, odmah vrši poklon pred onim što ga grdi, i to ne iz smjernosti, već iz želje da prekrati grdnju. A ti, kad te tuku šuti, i primaj taj bol kao najbolje sredstvo da ti duša postane svijetla i čista. Kad liječnik prestane da te grdi, tada zatraži od njega oproštaj; on, možda, u ljutini ne bi primio tvoje kajanje.''
Sveti, pun duha nadstojnik aleksandrijskog manastira kojeg je opisao sveti Ivan Ljestvičar, izlagao je ponižavajućim kaznama podčinjene monaha pa čak i one koji su vrlo uznapredovali i starce. Time ih je čuvao od uznositosti i omogućio im da dostignu najdublju poniznost. ''Kakav je bio, uz pomoć Božju, taj pastir duhovnih ovaca, takvog mu i manastirskog ekonoma posla pravedni Gospodin. Taj čovjek bijaše čestit kao nitko drugi i krotak kao rijetko tko. Jednom prilikom, radi koristi ostalih, veliki starac se kao naljuti na njega, očevidno bez ikakvog razloga, i zapovijedi da se istjera iz crkve prije završetka bogoslužja. A ja, znajući da čovjek nije kriv za ono za što ga pastir bijaše optužio, kad ostadoh nasamo s velikim, uzeh ekonoma u zaštitu. Međutim, mudrac mi reče: 'I ja znam, oče! Ali, kao što bi bilo žalosno i nepravedno oteti kruh iz usta gladnom djetetu, tako i učitelj duša čini nepravdu i sebi i nositelju podviga kad mu ne pruža priliku da zadobije lovorov vijenac, a zna da u svakom trenutku on može zaslužiti taj vijenac podnošenjem uvreda, prezira, omalovažavanja, podsmjeha. To dovodi do trostruke i vrlo značajne štete: prvo, sam nadstojnik se lišava nagrade za izricanje kazne; drugo, nadstojnik je mogao da krepost jednoga upotrijebi na korist ostalih, a to nije učinio; treće, i najteže, čak i oni koji izgledaju čvrsti i strpljivi, zanemareni određeno vrijeme tobože kao puni kreposti, bez opomena i bez ukora od strane nadstojnika, često se lišavaju stečene koristi i trpljenja. Jer, bez obzira koliko zemlja bila dobra, plodna i masna, nedostatak vode poniženja čini da ona podivlja i da iz nje nikne trnje uznositosti, bluda i neznanja za strah Božji. Znajući za to, apostol Pavao je pisao Timoteju: Nastoj i u vrijeme i u nevrijeme, pokaraj, zaprijeti, utješi, sa svakom strpljivošću i poukom (2 Tim 4,2).
A kad sam se ja tome usprotivio, ukazujući onome istinskom vođi puta na slabost našeg naraštaja, kao i na to da se zbog bezrazložnog kao i opravdanog prekorijevanja pastira, možda, mnogi mogu odbiti od stada, taj mi čovjek, pun mudrosti, reče: 'Duša koja se Krista radi ljubavlju i povjerenjem vezala za pastira ne odstupa od njega do posljednje kapi krvi, osobito ako je njegovom pomoći izliječila rane, sjećajući se onoga koji reče: Ni anđeli, ni poglavarstva, ni sile …, niti ikakva druga tvar neće nas moći odvojiti od ljubavi Kristove (vidi Rim 8,38-39). A, ako se duša nije na takav način vezala, učvrstila i privila uz pastira, onda se ja čudim da takav čovjek na tome mjestu provodi vrijeme uzalud, vezan za pastira lažnom i prividnom pokornošću'. I stvarno, veliki se nije prevario. Naprotiv, zadržao je ovce u svome stadu, poučavao ih je i usavršio, i prinio Kristu kao žrtvu bez mane.''

Ovdje se mora primijetiti da ponašanje bestrasnog čovjeka, previše ispunjenog božanskom milošću, nikako ne može da posluži kao točan obrazac koji će nasljedovati nadstojnici i učitelji čije je napredovanje sasvim umjereno i koji se još bore sa strastima. Međutim, kratko razotkrivanje podčinjene braće, razborito ukazivanje na njihove nedostatke utemeljeno na riječi Božjoj, uzdržljivost od štetnog i lukavog ugađanja čovjeku i laskanja prilikom općenja s podčinjenima kao i iskrena ljubav prema njima, moraju donijeti nesumnjivu, suštinsku korist i bratstvu i samom nadstojniku. Glavni cilj izvoda koje ovdje donosimo sastoji se u pokazivanju i objašnjenju velike tajne Božje, skupocjenog duhovnog blaga koje je skriveno i koje naum Božji predaje u različitim nevoljama i poniženjima, kakva se služitelju Božjem događaju u vrijeme njegovog zemaljskog života.
''Jednom prilikom'', nastavlja da pripovijeda sveti Ivan Ljestvičar, ''kad sam sjedio za objedom (trpezom) s velikim nadstojnikom, nasloni on svoja sveta usta na moje uho i reče mi: 'Hoćeš li da ti pokažem božansku mudrost u najdubljoj starosti?' I kad sam ga ja za to zamolio, dozove on s druge trpeze jednog monaha, po imenu Lavrentija, koji je u manastiru do tada proveo oko četrdeset osam godina i bio drugi po činu svećenik služitelj. On dođe, i poklonivši se nadstojniku do zemlje, uze od njega blagoslov. Ali, kad je ustao, nadstojnik mu ništa ne reče, već ga ostavi da stoji kraj trpeze, bez jela. Ručak tek što je bio počeo. Tako je on stajao dobar sat ili čak i dva, da me je već bilo i stid pogledati u lice tog nositelja podviga: bio je to starac osamdesetih godina, sav sijed. Ostao je tako, bez odgovora od strane nadstojnika, sve do završetka objeda. A kad smo ustali, bogougodni ga posla k spomenutom velikom Izidoru, da mu izrecitira početak trideset devetog psalma. A ja, najlukaviji, ne propustih priliku da ispitam starca. I kad sam ga upitao na što je mislio dok je stajao kraj trpeze, odgovorio mi je: 'Zamišljajući da umjesto pastira gledam lik Kristov, ja ni na trenutak nisam pomislio da od njega dobivam zapovijed kao od čovjeka, već od Boga. Stoga sam i stajao, oče Ivane, ne kao pred ljudskom trpezom, nego kao pred žrtvenikom Božjim, i molio sam se Bogu bez ikakve loše misli o pastiru, s povjerenjem i pun ljubavi prema njemu. Jer, netko reče da ljubav ne misli što je zlo (1 Kor 13,5). Uostalom, znaj i to, oče, tko se preda jednostavnosti i dragovoljnom neznanju zla, za nečastivoga u tome čovjeku više ni za trenutak nema mjesta.''
''Učinio bih nepravdu svima koji teže k dobru kad bih u grob šutnje zakopao krepost i podvig Makedonija, prvog među tamošnjim đakonima. Jednom, kad se približavao praznik svetog Bogojavljenja, ovaj sveti nositelj podviga, potpuno predan Gospodinu, izmoli od pastira odobrenje, dva dana pred blagdan, da ode nekim svojim poslom u grad Aleksandriju. Uz to, naravno, obeća da će se najbrže vratiti iz grada, zbog blizine blagdana i potrebnih priprema. Mrzitelj dobra, pak, đavao, omete arhiđakona, kojeg s blagoslovom bijaše otpustio nadstojnik, da stigne u manastir za sveti blagdan, u roku koji mu nadstojnik bijaše odredio. Pošto je stigao dan kasnije, zabrani mu pastir da služi i odredi mu mjesto među posljednjim početnicima. Dobri je đakon trpljenja i arhiđakon postojanosti primio zapovijed očevu, i to tako mirno kao da je kažnjen netko drugi, a ne on. Pošto je u takvom položaju proveo četrdeset dana, mudri pastir ga vrati u prijašnji njegov čin. Ali, tek što je prošao jedan dan, arhiđakon ga stane ponizno moliti da ostane pod zabranom i prvobitnom kaznom gubitka časti, govoreći mu da je u gradu 'počinio jedan neoprostivi grijeh'. Bogougodni je znao da on ne govori istinu, ali zato što je to tražio radi poniznosti, učini po pravednoj želji nositelja podviga. Imalo je što i da se vidi: časna starina stoji u redu početnika i svakoga iskreno preklinje da se moli za njega. 'Pao sam', veli, 'u blud neposlušnosti'. A meni, bijednome, ovaj veliki Makedonije povjeri razlog zbog čega se dragovoljno vratio na posljednje mjesto: 'Nikada nisam osjetio u sebi takvo olakšanje od svake borbe i takvu slast božanske svjetlosti kao sad. Anđelima je', kaže se, 'svojstveno da ne padaju (neki čak misle da uopće ne mogu ni pasti); ljudsko je pasti, i što je brže moguće ustati, bez obzira koliko puta se to dogodi; a demonima, i samo njima, svojstveno je da kad padnu više nikad ne ustanu'.''
''Nalazeći se u toj obitelji, divio sam se vjeri i trpljenju nekih početnika, i nesavladivoj čvrstini s kojom su podnosili strogost ne samo nadstojnika već i određenih monaha, puno nižih od njega. Da bih se nečemu izučio, obratih se jednome od te braće, koji je proveo u manastiru već petnaest godina, po imenu Avakiru; njega su najviše, primijetio sam, skoro svi zlostavljali. Trpezari su ga gotovo svaki dan istjerivali iz trpezarije, pošto je taj brat po prirodi bio na jeziku pomalo neuzdržljiv. I rekoh mu: 'Brate Avakire, zašto to vidim da te svakoga dana izbacuju iz trpezarije, pa često i na spavanje odeš bez večere?' A on mi odgovori: 'Vjeruj mi, oče, kušaju me oci, da vide jesam li ja pravi redovnik; oni to ne čine od istinski. Te tako i ja sve podnosim lako, pošto mi je poznat cilj velikog oca i svih ostalih. I evo, petnaest godina živim s tom mišlju. Uostalom, i oni sami su mi rekli, prilikom stupanja u obitelj, da one koji su se odrekli od svijeta ispituju sve dok ne navrše trideset godina. I pravo je, oče Ivane, zlato ne može biti čisto dokle god se ne pretopi u vatri!' Poživjevši još dvije godine poslije mog dolaska u taj manastir, ovaj čestiti Avakir otputova k Gospodinu, rekavši ocima na samrti, prije nego što ispusti dušu, ovo: 'Hvala Gospodinu i vama! Zato, što ste me radi mojega spasenja kušali vi, evo već sedamnaest godina kako me ne kuša demon!' Pastir, kao pravedni sudac, s pravom zapovijedi da se Avakir sahrani kao ispovjednik, sa svetima koji počivaju tamo.''

''Nedjelju dana prije mog odlaska iz tog svetog mjesta, Gospodin uze k sebi jednog bogougodnog oca, ne želeći da me liši njegove molitve. To je bio jedan divan čovjek, po imenu Mina, drugi po činu iza nadstojnika, koji je pedeset devet godina živio u tome manastiru i prošao kroz sve dužnosti. Trećeg dana poslije njegove smrti, dok sam vršio uobičajeno pravilo povodom upokojenja bogougodnoga, odjednom se čitavo mjesto gdje je bogougodni bio položen ispuni divnim miomirisom. Veliki zapovijedi da otvorimo kovčeg u kome je ležalo tijelo bogougodnoga. I kad to učinismo, ugledasmo svi kako iz njegovih časnih stopala, kao iz dva izvora, ističe miomirisno miro. Tada učitelj reče svima: 'Vidite? Gle, znoj njegovih muka i napora prinijet je Bogu kao miro!' Da, upravo tako!
Oci iz tog mjesta pričali su nam i o mnogim drugim krepostima ovoga bogougodnog Mine, između ostalog i ovo. Jednom naumi nadstojnik da isproba njegovo blago-darovano trpljenje. I kada je Mina došao u nadstojnikovu keliju i napravio večernji poklon pred nadstojnikom, moleći ga, po običaju, za pravilo, nadstojnik ga ostavi tako da leži na zemlji sve do jutarnjeg bogoslužja. Tada ga blagoslovi i podiže, pošto ga prethodno izgrdi kao uobražena i ne trpljiva čovjeka. Bogougodni je znao da će on to hrabro podnijeti, pa je zbog toga to i izveo, na pouku svima.''

Izvodi iz djela Bogu ugodnog oca Doroteja

''Pravedno je rekao otac Pimen, da se osobine monaha vide u iskušenjima. Monah koji pristupa da iskreno služi Gospodinu dužan je da, prema riječima premudroga Siraha: pripremi svoju dušu za iskušenja (Sir 2,1), kako nikad, bez obzira što da mu se dogodi, ne bi došao u nedoumicu ili u pometnju On je dužan da vjeruje da se ništa ne događa bez nauma Božjeg. Tamo, gdje djeluje naum Božji, odatle proističe svako moguće dobro, i svaka moguća korist za dušu jer sve, bez obzira što da Bog čini s nama, On čini za naše dobro, i čini to jer nas ljubi i miluje. Prema apostolskoj pouci, mi smo dužni da za sve zahvaljujemo (Ef 5,20) Njegovoj dobroti i da se nikad ne prepuštamo jadikovanju i malodušnosti zbog onoga što nam se događa. Sve, što nas sustigne, prihvatit ćemo bez pometnje, s poniznim umom i uzdanjem u Boga, vjerujući, kao što sam rekao, da sve, bez obzira što da s nama čini Bog, čini to po svojoj dobroti, ljubeći nas i čineći to za naše dobro, i da drukčije ne možemo imati koristi osim na onaj način, koji je ustrojio Bog.''

''Bog je izvor premudrosti. On zna šta je za nas korisno i, sukladno tom znanju, do sitnica ustrojava sve što se na nas odnosi. Bogu je sve moguće, i Njemu ništa nije nemoguće. Znajući da Bog ljubi i miluje svoju tvorevinu, da je On izvor premudrosti, da zna na koji način treba ustrojiti naše okolnosti, da za Njega ništa nije nemoguće, da sve služi volji Njegovoj, a također znajući i da sve što on čini, čini na našu korist, obavezni smo da sve što nam se dogodi, iako to bilo i žalosno, prihvatimo s zahvaljivanjem i kao od Dobročinitelja, kao od Gospodina. Sve što se događa – događa se po pravednom sudu Božjem i Bog, koji je beskonačno milostiv, neće nas prezreti ni u jednoj našoj patnji, čak ni u onoj najmanjoj.''
''Neki dolaze u nedoumicu zbog slijedećeg razmišljanja: 'Ako netko, kad ga sustigne iskušenje, sagriješi i bude nadvladan žalošću, kako da i dalje bude uvjeren da je to iskušenje dopušteno zbog njegove koristi?' – Obzirom da smo izloženi iskušenjima, mi griješimo isključivo zbog svoje ne trpljivosti, jer nećemo da podnesemo čak ni najmanju patnju i nećemo da postradamo protivno svojoj volji, jer Bog neće dopustiti da budemo iskušavani preko svojih snaga. O tome je posvjedočio apostol Pavao, govoreći: Vjeran je Bog koji vas neće pustiti da se iskušavate više nego što možete (1 Kor 10,13). Mi, mi nemamo trpljenja! Mi nećemo da podnesemo čak ni najmanju patnju! I ništa nećemo da prihvatimo s poniznošću! Iz tog razloga nas iskušenja ruše i, ukoliko se više naprežemo da se izbavimo od njih, utoliko nas ona više sputavaju. Mi se umaramo, ali ne možemo se osloboditi (zbog nepravilnosti sredstava koja koristimo za oslobođenje). Oni, koji zbog svojih potreba plove po moru, ukoliko poznaju vještinu moreplovstva mogu da primijete val koji se podiže na njih i da se pognu ispod njega: val prolazi ispod lađe i ona ga presijeca, a pomorci ne trpe nikakvu štetu. Naprotiv, ukoliko bi pomorci htjeli da se usprotive valu, on bi ih odbacio i odnio na značajnu udaljenost. Tokom dalje plovidbe, na njih će doći i drugi val. Ako se i njemu usprotive, i on će ih odbaciti i udaljiti od poduzetog puta, a pomorci će biti izloženi beskorisnom iscrpljivanju. Ako se pak, kao što sam rekao, budu pognuli ispod vala i prilagodili njihovom usmjerenju, valovi će ih zaobići ne nanijevši im nikakvu štetu. Pomorci će uspješno okončati svoju plovidbu i ono djelo zbog kojeg su je poduzeli. Tako je i s iskušenjima. Ako netko iskušenja podnese s trpljenjem i poniznošću, ona će proći ne nanijevši mu nikakvu štetu. Ako se pak prepusti žalosti i pometnji, i ako svakoga bude osuđivao, opteretit će se nepodnošljivim bremenom i udvostručit će djelovanje iskušenja. Na taj način od iskušenja neće imati nikakve koristi, već će pretrpjeti štetu. Iskušenja donose veliku korist onda, kad se podnose trpljivo i bez pometnje.''
''Čak i ako nas uznemiruje strast, ne bi trebalo da se zbog toga smućujemo. Smutnja koja se javlja kad na nas djeluju strasti potiče od nerazboritosti i oholosti, od nerazumijevanja našeg duševnog ustrojstva i, kao što su rekli Oci, od toga što se klonimo truda. Mi ne uspijevamo zato, što ne znamo svoju mjeru, što nemamo trpljenje u započetim djelima i što hoćemo da bez truda steknemo krepost ili vrlinu. Čemu se čudi onaj koji ima strast, kad ga uznemiruje strast? Zašto se smućuje? Ti si je uobličio u sebi, imaš je u sebi, i opet se smućuješ! Ti si u sebe primio njen zalog[24], a opet se pitaš: zašto me uznemiruje? Bolje bi bilo da pretrpiš, da se uniziš i da se moliš Bogu. Nemoguće je da ne strada od strasti onaj, koji ih je uobličio u sebi i koji ih izvršava na djelu. Njihova imovina je sabrana unutar tebe; vrati im taj zalog, i one će otići, rekao je otac Sisoje Veliki. Imovinom strasti, koja se u nama nalazi kao zalog, nazvani su početni uzroci strasti i svojevoljna ljubav prema strastima. Nas su privukli početni uzroci strasti, pokrenuli smo strasti na djelovanje i zbog toga je nemoguće da nas strasti ne iskušavaju strasnim pomislima; one nas prisiljavaju na izvršavanje strasti i protivno našoj volji, jer smo se svojevoljno predali u ruke strastima.''
''Stanje onoga koji se svojevoljno podčinio strastima izobražava se prorokovim kazivanjem o Efremu: Podčini Efrem suparnika svojega odnosno svoju savjest i pogazi sud (Hošea 5,12) prema crkvenoslavenskom prijevodu), i obrati se k Egiptu, i bi nasilno odveden u Asiriju. Sveti Oci pod obličjem Egipta podrazumijevaju volju tijela, koja nas privlači da tijelo umirimo naslađivanjem i koja duši predaje sladostrasno raspoloženje. Pod obličjem Asiraca oni podrazumijevaju strasne pomisli, koje smućuju i uznemiravaju um, ispunjavajući ga nečistim idolima i privodeći ga nasilno i protivno njegovoj volji k tvorenju grijeha i na samom djelu.''
''Ako se netko svojevoljno prepušta tjelesnom naslađivanju, onda on nasilno i protivno svojoj volji biva odveden u Asiriju kao zarobljenik, da služi Nabukodonozora. Znajući za to, prorok je tugovao i nagovarao Židove da se s uzvišenog mjesta, kakvo zauzima Judeja, ne spuštaju u Egipat koji je u nizini (vidi Jer 42). Što to činite, nesretnici? Ponizite se malo, pognite svoje vratove, služite kralja babilonskog i ostat ćete na zemlji vaših otaca. Nakon toga on ih hrabri, govoreći: Ne bojte se kralja Babilonskoga, kojega se bojite; ne bojte ga se, govori Gospodin jer sam ja s vama da vas sačuvam i da vas izbavim iz njegove ruke (Jer 42,11). U nastavku predočava stradanja koja ih moraju sustići ako se ne podčine Bogu: Ako vi, kaže prorok, okrenete lice svoje da idete u Misir (Egipat) i otiđete da se naselite ondje …, postat ćete prokletstvo, užas, kletva i poruga, a ovoga mjesta nikad više nećete ugledati (Jer 42,15,18). Oni su, međutim, proroku odgovorili: Ne, nego idemo u zemlju Misirsku (egipatsku), da ne vidimo rata i glasa trubnoga ne čujemo i ne budemo gladni kruha, i ondje ćemo se naseliti (Jer 42,14). Židovi su ostvarili tu svoju namjeru i otišli u Egipat. Svojevoljno su stupili u faraonovu službu, ali su zatim bili nasilno odvedeni u Asiriju, gdje su i protiv svoje volje služili Asircima.''[25]

''Proniknite dublje u ovo što vam govorim. Prije nego što strasti počne da tvori na djelu, čovjek se nalazi u svom gradu i slobodan je, iako na njega i ustajale protivne pomisli. Osim toga, on ima Boga za svojeg pomoćnika. Ako se ponižava pred Bogom i s zahvalnošću nosi jaram stradanja i iskušenja, pomoć Božja će ga otrgnuti iz teškog položaja. Međutim, ako se on, izbjegavajući podvig, spusti do udovoljavanja sladostrasnim zahtjevima tijela, onda će nasilno i protivno svojoj volji biti odveden u zemlju Asiraca, gdje će ih služiti iako to ne želi. Onima, koji su dospjeli u takvo stanje, prorok kaže: Molite se za život Nabukodonozorov, jer je u njegovom životu vaše spasenje (Bar[26] 1,11-12). Zapoviješću da se mole za Nabukodonozorov život izobražava se obaveza čovjeka koji je i na djelu pao u grijeh. U vrijeme kad u njemu djeluje žalost, izazvana iskušenjem koje mu se dogodilo, on ne smije da se prepusti malodušnosti, i ne smije se kloniti mučenja, kakvo u njemu uzrokuju strasne pomisli, već mora ponizno podnositi takvo stanje, priznavši da mu treba biti podvrgnut. Neka ima na umu da on nije dostojan čak ni da se izbavi od težine svoga stanja, i da to stanje treba da se produži i da se razvije. Ako u sebi vidi uzrok iskušenja koje mu se dogodilo, ili ako ga za još neko vrijeme ne sagledao dužan je da vjeruje da se ništa ne događa bez suda Božjeg, i da od Boga ne dolazi ništa nepravedno. Bog je od nekog brata udaljio iskušenje koje ga je pritiskalo, ali je on, plačući i tugujući zbog toga, govorio: 'Gospodine! Nedostojan sam da čak i malo postradam!' Priča se također da je učenik velikog starca bio u iskušenju zbog bludne strasti koja se pobunila protiv njega. Vidjevši njegovo stradanje, starac mu je rekao: 'Hoćeš li da se pomolim Bogu, i on će te osloboditi borbe?' Učenik je na to odgovorio: 'Oče! Iako mi je teško, vidim u sebi plod ovog stanja. Bolje je da se pomoliš Bogu da mi podari trpljenje.'
Takvi su oni koji uistinu hoće da se spase! Eto što znači poniznog uma nositi jaram i moliti se za Nabukodonozorov život! Prorok zbog toga i kaže da je njegov život vaše spasenje. Te dvije izreke su međusobno srodne, odnosno ono što je rekao brat: 'Vidim u sebi plod od borbe sa strašću', i ono što je rekao prorok: 'U njegovom životu je vaše spasenje.' To je potvrdio i starac, koji je odgovarajući bratu rekao: 'Sad sam spoznao da si ti uznapredovao više nego ja'.''
''Kad neko stupi u podvig protiv svih djelovanja grijeha i kad počne da se bori protiv strasnih pomisli kakve mu dolaze u um, on se ponizi, skruši, trudi se i, postupno se očišćujući stradanjima podviga, dospijeva u prirodno stanje. I kao što smo rekli, otud slijedi da se onaj, kojeg uznemirava strast, ako se smućuje zbog toga, smućuje zbog nerazboritosti i oholosti. Za njega je bolje da ponizno pozna svoju mjeru, da bude trpljiv i da se moli, dok mu Bog ne učini milost. Ako netko ne bude izložen iskušenjima, neće okusiti stradanja od strasti; takav neće ni činiti podvig da se nekad od njih očisti. O tome govori pisac Psalama: Kad izrastoše grešnici kao trava, i iznikoše svi koji čine bezakonje; da budu istrijebljeni u vijeke vijekova (Ps 91,8). Grešnici, koji su izrasli kao trava, su strasne pomisli. Trava je slaba, i nema nikakvu moć. Kad strasne pomisli izrastu u duši, tada niču, i iskazuju se svi koji čine bezakonje odnosno strasti, i neka one budu istrijebljene u vijek vijeka. Nositelji podviga iskorjenjuju strasti onda, kad ove za njih postanu očigledne. Proniknite u poredak stvari: kao prvo, narastaju strasne pomisli; kroz to se iskazuju strasti, a kad se iskažu, one bivaju uništene. Sve se to odnosi na nositelje podviga. Međutim, mi koji smo sagriješili i na djelu i koji uvijek tvorimo svoje strasti, čak i ne znamo kad narastu strasne pomisli i kad poniknu strasti. Ne znajući za to, mi i ne pomišljamo da stupimo u podvig borbe protiv strasti. Mi smo stalno zbačeni dolje, mi se još nalazimo u Egiptu, na nesretnoj izradi cigli za faraona. Kad bi nam bar bilo dano da osjetimo svoje gorko ropstvo, pa da se ponizimo i zatražimo pomilovanje!''
''Kad su sinovi Izraelovi bili u Egiptu i kad su robovali faraonu, bavili su se izradom cigli. Onaj, koji pravi cigle, uvijek je u pognutom položaju i uvijek gleda u zemlju. Nešto slično događa se i s dušom. Kad njome zavlada đavao i kad ona na samom djelu tvori grijeh, onda (ona) gazi razum i ne pomišlja ni na što duhovno; ona stalno razmišlja jedino o zemaljskom, i djeluje jedino za zemlju. Izraelci su od cigli, koje su sami napravili, podigli faraonu tri čvrsta grada: Piton, Ramesin i Heliopolis ili Sunčev grad. Tim gradovima označavaju se slastoljublje, slavoljublje i srebroljublje. Iz tih strasti rađaju se svi grijesi.''
''Bog je poslao Mojsija da izvede Izraelce iz Egipta i da ih izbavi iz ropstva. Faraon ih je tada još više opteretio radom, govoreći: Besposličarite, besposličarite, i zato govorite: da idemo da prinesemo žrtvu Gospodinu (Izl 5,6). Slično tome, kad vidi da je Bog milostivo pogledao na dušu, da je zaželio da je pomiluje i da joj, ili posredstvom svoje riječi ili posredstvom nekoga od svojih slugu, podari olakšanje od strasti, đavao je još više pritiska navalom strasti i utoliko snažnije napada na nju. Znajući za to, Oci krijepe čovjeka svojim učenjem i ne dopuštaju mu da se uroni u strah i nedoumicu. Jedan od Otaca kaže: 'Jesi li pao? Ustani. Opet si pao? Opet ustani', itd. Drugi Otac kaže: 'Snaga onih, koji žele da zadobiju krepost, sastoji se u tome da ne budu malodušni kada padnu, i da ne padnu u očajanje, već da nastave da čine podvig.' Kraće rečeno, svaki od Otaca na razne načine, jedan ovako, jedan onako pruža ruku nositeljima podviga koje povrjeđuje neprijatelj. Oci su takav vid djelovanja pozajmili iz Svetog Pisma, koje kaže: Tko padne, zar ne ustaje? Tko zađe, zar se ne vraća (Jer 8,4) i Vratite se meni, sinovi …, i izliječiti ću uniženje vaše, govori Gospodin (Jer 3,22 prema crkvenoslavenskom prijevodu), i tome slično.''
''Kad je ruka Božja otežala nad faraonom i njegovim podanicima, on je odlučio da otpusti sinove Izraelove. Faraon je rekao Mojsiju: Idite, poslužite Gospodinu; samo ovce i volovi vaši neka ostanu (Izl 10,24[27]). Pod imenom ovaca i volova podrazumijevaju se pomisli, koje predstavljaju naslijeđe uma.[28] Faraon je htio da zavlada nad njima (pomislima), nadajući se da će posredstvom njih sinove Izraelove ponovo privući k sebi. Mojsije je odgovorio faraonu: Treba da nam daš i što ćemo prinijeti i sažeći na žrtvu Gospodinu Bogu svojemu (Izl 10,25). Kad je sinove Izraelove izveo iz Egipta, Mojsije ih je proveo kroz Crveno more. Namjeravajući da ih dovede do mjesta gdje je bilo sedamdeset palmi i dvanaest izvora, Bog ih je najprije doveo u Meru. Ovdje je narod jadikovao ne nalazeći što će piti, jer je voda u Meri bila gorka. Međutim, oni su kroz Meru došli do sedamdeset palmi i dvanaest izvora. Tako i duša, koja prestane da tvori grijeh na djelu i pređe preko duhovnog mora, najprije treba da se potrudi u podvizima i da se izloži mnogim nevoljama, da bi zatim kroz nevolje ušla u sveti pokoj: Kroz mnoge nevolje valja nam ući u Kraljevstvo Božje (Dj 14,22). Nevolje upravljaju milost Božju k duši, slično kao što vjetar nagoni kišne oblake. Kiša koja dugo pada čini da istrule usjevi žita ako su oni još uvijek mladi i nježni, i uništava njihov plod; vjetrovi postupno isušuju i ukrjepljuju izdanke. Tako se događa i s dušom. Popustljivost, nedostatak nevolja i ne oskudijevanje u materijalnim sredstvima lišavaju je snage i dovode u stanje raznježenosti. Naprotiv, iskušenja je snaže i čine svojom Bogu, kao što govori i prorok: U vrijeme nevolja spomenusmo se tebe, Gospodine (vidi Iz 33,2). I zato, kao što smo već rekli, ne bi trebalo da se smućujemo, i ne bi trebalo da u iskušenjima očajavamo: potrebno je da pretrpimo nevolje, da za njih zahvalimo Bogu i da se stalno i s poniznošću molimo Bogu da bude milostiv prema našoj slabosti i da nas, u slavu svoju, zaštiti od svake napasti.''
''Tko učini djelo Boga radi, toga će neminovno sustići iskušenje, jer svakom dobru prethodi iskušenje, ili pak ono za njim slijedi. Ono, što se čini Boga radi, ne može čak ni da bude postojano, ukoliko ne bude isprobano iskušenjem.''
''Budući da smo puni strasti, mi nipošto ne smijemo vjerovati svom srcu: iskrivljenim pravilom iskrivljuje se čak i ono, što je po svojoj prirodi pravo.''
''Tko se u svojoj duši ne odrekne svega, tko se ne odrekne slave, tjelesnog naslađivanja i, povrh svega, opravdavanja, taj neće moći niti da odsječe svoje želje, niti da se izbavi od srdžbe i žalosti, niti da spokojstvo bližnjeg sačuva nenarušenim.''
''Nije velika stvar ne osuđivati onoga, koji je blagonaklon prema nama, niti biti milostiv prema njemu kad je u nevolji. Velika stvar je ne osuđivati onoga, koji djeluje protiv nas, ne svetiti mu se na osnovu nagona strasti, ne suglasiti se s onima koji ga osuđuju; velika stvar je suosjećati s radošću onoga, koji nam je pretpostavljen.''
''Ne traži ljubav od bližnjeg. Onaj koji traži ljubav i ne može da je uoči, doći će u pometnju. Bolje je da ti pokažeš ljubav prema bližnjem. Ako tako postupiš, ti ćeš se uspokojiti, a bližnjeg ćeš privesti k ljubavi.''
''U svemu što mi se događa, nikad nisam poželio da stvari popravim isključivo pomoću ljudskog rasuđivanja i napora. Ma o čemu da se radi, postupam po svojim snagama, a sve ostalo prepuštam Bogu.''
''Ne ponižavanje milostinje bližnjeg je djelo poniznog uma. Treba prihvatiti takvu milostinju, čak i ako je ona oskudna i nevažna.''
''Onaj, koji ne teži da izvrši sklonosti vlastite volje, uvijek djeluje u skladu sa svojom voljom. Nemajući posebnih želja, on uvijek ispunjava svoju želju i biva zadovoljan svim što mu se dogodi: on neće da se djela izvršavaju onako, kako on želi; on hoće da se djela izvršavaju onako, kako se izvršavaju.''
''Nije pravovremeno da netko ispravlja brata u onom istom trenutku kad je brat sagriješio protiv njega. Potrebno je da se bratu dadne vrijeme, da bi mogao da razmisli i da se ponizi. To ne treba činiti ni u koje vrijeme, ako osjećaj da se svetimo za sebe služi kao početni uzrok našeg djelovanja.''
''Ne čini zlo čak ni u šali: događa se da netko u početku šale radi čini zlo, a da kasnije i protiv svoje volje bude privučen k njemu.''
''Ne treba željeti izbavljenje od strasti zato što ćemo tako izbjeći stradanje koje ona izaziva; to izbavljenje treba željeti uslijed potpune mržnje prema njoj (strasti), kao što je i rečeno u Pismu: Potpunom mržnjom zamrzih ih, postadoše mi neprijatelji (Ps 138,22).''
''Nitko se ne može rasrditi na bližnjeg ukoliko se najprije njegovo srce ne uznese nad bližnjim, ako bližnjeg ne unizi pred sobom, ako ne smatra sebe za višeg od bližnjeg.''
''Kao znak da se netko svojevoljno ispunio strašću služi to što se on zbunjuje kad ga zbog nje razotkrivaju ili ispravljaju. Ako netko razotkriva strasti podnosi bez pometnje, odnosno ako se bez pometnje podčini ispravljanju, onda to služi kao znak da je on po strasti postupio uslijed neznanja, ili uslijed privučenosti strašću.''[29]
''Početniče! Nikad ne vjeruj svom srcu: ono se nalazi u stanju sljepila, uslijed djelovanja pristranosti po starom čovjeku.''
''Primoraj sebe na svako dobro i odsijecaj svoju volju, odnosno volju starog čovjeka: milošću Kristovom i vlastitim podvigom zadobit ćeš naviku odsijecanja volje, tako da ćeš je odsijecati bez prisile i žaljenja, a sve, što se događa, događat će se kao po tvojoj volji i po tvojoj želji.''
''Nemoj željeti da se sve događa po tvojoj želji: treba da želiš da se događa onako, kao što se događa. Tako ćeš u svemu biti spokojan. Uostalom, to se odnosi samo na ono, u čemu nema prijestupa Božje ili zapovijedi Otaca.''
''Potrudi se da sebe dovedeš u takvo raspoloženje, da se u svemu smatraš dostojnim prijekora.''
''Stalno se čuvaj od toga da se u tebi ne uobliči mnijenje (visoko mišljenje) o samome sebi ili vlastito umovanje o bilo čemu.''
''Vjeruj da se sve, što nam se događa, čak do najmanje sitnice, nalazi pod naumom Božjim, i tako ćeš bez pometnje pretrpjeti nevolje koje te sustignu.''
''Vjeruj da su sramoćenja i neugodnosti lijek za oholost kojom je zaražena tvoja duša.''
''Za one, koji te prekorijevaju, moli se kao za svoje istinske iscjelitelje, imajući pri tom nesumnjivo uvjerenje da onaj, koji mrzi sramoćenje, mrzi i poniznost, i da se onaj, koji se kloni ogorčenosti, kloni i krotkosti.''
''Ne poželi da doznaš za poroke i sagrješenja svog bližnjeg, i ne prihvaćaj podozrenja prema njemu, na koja te nagovara neprijatelj. Ako ona (podozrenja) uslijed naše vlastite poročnosti i bivaju zasijana u nas, potrudi se da ih preobratiš u dobre misli.''
''Za sve zahvaljuj, i zadobivaj blagost (dobrotu) i svetu ljubav.''
''Uz pomoć svake moguće trijeznosti (budnosti) uma čuvat ćemo svoju savjest u svim odnosima: prema Bogu, prema bližnjima, prema stvarima.''
''Prije nego što nešto kažemo ili učinimo, razmotrimo je li to suglasno s voljom Božjom. Kad to razmotrimo i pomolimo se, iznijet ćemo svoju slabost pred Boga i Božja dobrota će nam u svemu pomagati.''
''Zbog sitnica, zbog pitanja 'što je to' i 'zašto je to važno', u duši se stvara loša navika, tako da ona postaje nemarna i prema velikom. Znate li koliko je osuđivanje bližnjih težak grijeh? I što je teže od toga? Što je to što Bog više prezire? Od čega se on toliko odvraća? Ne postoji ništa gore od osuđivanja, rekli su Oci. Međutim, čovjek u to veliko zlo pada uslijed postupaka, koji mu se čine nevažni. Prihvaćajući da neznatno pokudimo bližnjeg, govorimo: 'Zar je važno što ću saslušati što kaže taj i taj brat', 'zar je važno ako i ja kažem neku riječ', 'zar je važno ako pogledam što će učiniti taj i taj brat ili taj i taj putnik?' Um prestaje da obraća pažnju na svoje grijehe, ali primjećuje grijehe bližnjeg, a zatim prelazi na osuđivanje, klevetanje i prekorijevanje bližnjih. Uslijed osuđivanja bližnjih dolazimo do toga da sami padamo u greške, za koje smo osuđivali bližnje. Ako se čovjek ne brine stalno o svojim grijesima, ako, prema riječima svetih Otaca, ne oplakuje svog mrtvaca, ne može uznapredovati ni u čemu dobrom, jer stalno promatra što čini bližnji. Ništa u toj mjeri ne srdi Boga, ništa u toj mjeri ne obnažuje čovjeka, ništa u toj mjeri nije uzrok da ga Bog napusti, kao njegovo klevetanje, osuđivanje i prekorijevanje bližnjih.''
''Neki kleveću, neki osuđuju, a neki ponižavaju. Klevetati to znači o nekome reći: taj i taj je slagao, ili se rasrdio, ili je pao u blud, ili je učinio nešto slično. Onaj, koji tako govori, pao je u klevetu, odnosno pristrano je govorio o sagrješenju svoga brata. Osuditi, to znači reći: taj i taj je lažov, srdit, bludnik. Onaj, koji se tako izrazio, osudio je i samo raspoloženje duše, izgovorio je presudu za čitav život, cijelom čovjeku rekao je: on je takav i takav. To je teško. Jedno je reći: on se rasrdio, a sasvim drugo: on je srdit. Onaj, koji se izrazio na taj način, izrekao je, kao što sam rekao, presudu za čitav život. Grijeh osuđivanja je toliko težak, i toliko je teži od drugih grijeha, da je sam Kristo rekao: Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svojega, pa ćeš onda vidjeti da izvadiš trun iz oka brata svojega (Lk 6,42). Ovdje je grijeh bližnjeg prikazan kao trun, a osuđivanje kao brvno. Zašto mi, umjesto da osuđujemo bližnje, ne osuđujemo sami sebe i vlastita sagrješenja, koja su nam pouzdano poznata, i za koja moramo dati odgovor Bogu? Zašto otimamo sud nad ljudima, koji pripada jedino Bogu? Što hoćemo od Njegove tvorevine? Što hoćemo od svog bližnjeg? Braćo, mi imamo o čemu da se brinemo! Neka svaki obrati pažnju na sebe i na svoje zlo. Opravdati i osuditi ljude može jedino Bog koji poznaje ustrojstvo, snagu, okolnosti, darove, tjelesnu građu i sposobnosti svakoga, pa će suglasno tome svakome suditi sudom, koji je razumljiv jedino Bogu.''
''Ponekad se događa ne samo da osuđujemo bližnje, nego da ih i ponižavamo. Kao što sam rekao, jedno je osuđivati, a drugo ponižavati. Ponižavanje se ne sastoji samo u osuđivanju bližnjeg, nego i u njegovom preziranju, kad se gnušamo bližnjeg i kad se od njega odvraćamo kao od mrskosti. To je daleko gore i pogubnije od osuđivanja. Oni, koji hoće da se spase, ne obraćaju pažnju na nedostatke bližnjeg, jer je ona stalno usmjerena na njihove vlastite nedostatke. Iz tog razloga oni i napreduju. Mi, nesretnici, nimalo ne razmotrivši stvari, osuđujemo, gnušamo se i ponižavamo ako nešto vidimo ili čujemo, pa čak i ako to samo uobrazimo. Što je još gore, mi se ne zadovoljavamo samo vlastitom štetom nego, susrevši drugog brata, ne oklijevamo da kažemo: dogodilo se to, i to, i to. Mi pozljeđujemo brata, jer polažemo grijeh u njegovo srce. Ne plašimo se prijetnje Svetog Pisma: Teško onome koji bližnjeg svog opija mutnim razvratom (Ab 2,15). Mi zgotovljujemo demonsko djelo, i ne marimo za to. U čemu se sastoji demonsko djelovanje? Samo u tome što smućuju ljude i nanose im štetu. Na svoju i na propast bližnjeg, mi se pokazujemo kao pomoćnici demona! Onaj, tko našteti duši, surađuje i pomaže demonima. Naprotiv, tko duši donese korist, pomaže svetim anđelima. Zašto se tome izlažemo? Isključivo zato, što nemamo ljubavi. Kad bi imali ljubavi, na nedostatke bližnjeg gledali bi s milošću i sustradanjem, kao što i kaže Pismo: Ljubav pokriva mnoštvo grijeha (1 Pt 4,8) i Ljubav ne misli o zlu …, sve trpi (1 Kor 13,5,7). Ako bi, kao što sam rekao, imali ljubavi, onda bi ta ljubav pokrivala sva sagrješenja našeg brata, kako postupaju i sveci, vidjevši ljudske nedostatke. Zar su sveci slijepi? Zar oni ne mrze sagrješenja? Tko toliko mrzi grijeh kao sveci? Oni, međutim, mrzeći grijeh, ne mrze grješnika, ne osuđuju ga i ne odvraćaju se od njega. Oni pate zajedno s grješnikom, poučavaju ga, tješe, iscjeljuju ga kao bolestan ud i čine sve da bi ga spasli. Sveci privlače brata k vrlini ili kreposti pomoću dugo-trpljenja i ljubavi, a ne odvraćanjem od njega i gnušanjem. Ako majka ima unakaženog sina, ona se njega ne gnuša, niti se odvraća se od njega. Naprotiv, trudi se da vještačkim ukrasima ukloni prirodni nedostatak i čini sve da bi ukrasila sina. Tako i sveci stalno pokrivaju i ukrašavaju grješnika, štiteći ga s ciljem da ga postupno poprave i da ne doživi nove povrede, ali i da bi na taj način oni sami još više uznapredovali u ljubavi Kristovoj.''
''Zadobijmo ljubav, zadobijmo srce milostivo prema bližnjem, da bi se tom osobinom ogradili od surovog klevetanja, osuđivanja i ponižavanja, da bi posredstvom njega (takvog srca) pomagali jedni drugima kao vlastitim udovima. Tko se gnuša samoga sebe ako ima ranu na ruci, nozi ili nekom drugom dijelu tijela? Zar će odsjeći svoj ud, čak i ako se ovaj zagnoji? Naprotiv, zar ga neće očistiti, oprati, staviti na njega melem, škropiti ga posvećenom vodicom, moliti se za njegovo izlječenje  i zatražiti od svetih da se pomole za njega? Kraće rečeno, on neće biti nemaran prema svom tjelesnom udu i neće se gnušati njegove nakaznosti i njegovog neugodnog mirisa, već će upotrijebiti sva sredstva da bi ga izliječio. Trebalo bi da na sličan način i mi zajedno patimo jedni s drugima; dužni smo da jedni drugima pomažemo, i sami i posredstvom otaca i braće koji su uznapredovali više od nas. Dužni smo da pronalazimo i činimo sve što služi uzajamnoj pomoći i nas samih i braće; mi smo jedni drugima udovi, kao što kaže i apostol Pavao: Tako smo mnogi jedno tijelo u Kristu, a pojedinačno udovi smo jedni drugima (Rim 12,5) i Ako strada jedan ud, s njim stradaju svi udovi (1 Kor 12,26). Što znači zajedništvo? Što vi mislite? Zar to nije jedno tijelo? Zar udovi tog tijela ne žive u zajedništvu? Neka svaki ud služi tijelu sukladno svojoj snazi! Trudite se da uvijek pomažete jedni drugima: ili učenjem, polažući riječ Božju u srce brata, ili tješeći ga u vrijeme nevolje, ili pružajući mu ruku pomoći u bilo kakvom poslu. Jednom riječju, neka se svaki, sukladno svojoj snazi, ljubavlju zbliži s bližnjima.''
''Ukoliko se više zbližavamo jedni s drugima, utoliko se više približavamo Bogu. Slično se događa i u pogledu udaljavanja. Oni, koji se udaljuju od Boga, sukladno tome, koliko napuštaju ljubav prema Bogu i udaljuju se od Njega, udaljuju se i jedan od drugoga. Isto tako, koliko se udaljuju jedan od drugoga, toliko se udaljuju i od Boga. Takvo je svojstvo ljubavi: koliko se nalazimo izvan nje, toliko ne ljubimo Boga i toliko smo udaljeni i od bližnjih. Ako pak ljubimo Boga onda, koliko mu se približimo ljubavlju, toliko se ljubavlju sjedinjujemo s bližnjima. Sukladno tome, koliko se ljubavlju sjedinimo s bližnjima, sjedinjujemo se ljubavlju i s Bogom.''[30]
''Ponekad, kad čujemo uvrjedljivu riječ, ne obraćamo na nju pažnju i podnosimo je bez pometnje, kao da je nismo ni čuli; ponekad, međutim, čim nešto čujemo, odmah bivamo smeteni. Što je razlog toj razlici? Da li ona ima samo jedan razlog, ili ih ima više? Smatram da postoji mnogo razloga, ali postoji jedan koji, da tako kažem, služi kao početak svima ostalima. Ako se nekome dogodi da, nakon što se bavio molitvom ili životom u tišini, u vrijeme kad se nalazio u dobrom raspoloženju, bude izložen iskušenju, on će iz tog razloga uvredljivi postupak svog brata podnijeti bez pometnje. Događa se i da uvrijeđeni bude pristrano raspoložen prema onome, koji ga vrijeđa, tako da ga njegovi postupci ne ogorčuju. Isto tako, neki osjećaju prezir prema onima što ih vrijeđaju, tako da njihove uvrede smatraju za ništavne i ne obraćaju na njih nikakvu pažnju, kao da ga uopće i ne smatraju za čovjeka i ne daju nikakav odgovor na njegove riječi, ma što da ovaj govori.''
''Ukoliko temeljno ispitamo, uvidjet ćemo da se razlog svake pometnje sadrži u tome što ne prekorijevamo same sebe. Odatle potiče svako rastrojstvo! Iz tog razloga nikad ne možemo doći u stanje spokojstva. Kad to znamo, ne bi trebalo da se čudimo kada od svih svetaca čujemo kako kažu da ne postoji drugi put osim puta samo-prekorijevanja. Mi se, međutim, iako uviđamo da nijedan svetac nije našao spokoj idući drugim putem, nadamo da ćemo steći spokojstvo ili da ćemo ići pravim putem, nikada ne želeći da prekorimo same sebe! Uistinu, ako čovjek zadobije mnoštvo kreposti a ne bude se pridržavao tog puta, nikada neće prestati da se vrijeđa i da vrijeđa druge, poništavajući time sve svoje napore. Naprotiv, kakvu radost i kakvo spokojstvo osjeća onaj, koji prekorijeva samoga sebe! Kako je rekao otac Pimen, onaj, koji prekorijeva samoga sebe, bez obzira kud da pođe i ma što da mu se desi, bilo da je to neki gubitak, sramoćenje ili nevolja, nikada se neće smesti, jer će uvijek preduhitriti pometnju tako, što će samoga sebe smatrati dostojnim nevolje. Koje je drugo raspoloženje u toj mjeri slobodno od žalošćenja?''
''Događa se da netko, kako se to njemu čini, živi u miru i spokoju usamljenosti. Međutim, došao je brat, uputio mu neku neugodnu riječ, i njega je obuzela pometnja! On na toj osnovi smatra da ima dovoljno razloga da se ražalosti, i kaže: 'Da taj i taj nije došao, da mi nije izgovorio uvredljive riječi i pomutio me, ne bih bio rastrojen!' To je smiješno! To je obmana! Zar je u njega strast položio onaj, koji mu je uputio neugodne riječi? Onaj, koji je izgovorio te riječi, samo je izveo na površinu strast koja se prikriva u njemu, kako bi se, ako to hoće, pokajao zbog nje. Onaj, koji se rukovodi takvim rasuđivanjima, sličan je pokvarenom kruhu, koji je izvana dobar a iznutra pljesniv. Kad se kruh razlomi, pokaže se njegova pljesnivost.[31] Tako je i ovaj, kako se njemu činilo, živio u miru, a da nije ni znao da ima strast koja živi u njemu. Brat mu je uputio jednu riječ, i ona je iznijela pljesnivost koja se tajila u njemu! Neka se pokaje, ako hoće da bude pomilovan. Neka se očisti, neka uznapreduje, neka uvidi da je dužan da zahvali bratu, a ne da se žalosti zbog njega, jer mu je brat donio najveću korist.''
''Ako u nevoljama koje nam se dogode budemo osuđivali sami sebe a ne nekoga drugog, to će nam donijeti veliko dobro, duboko spokojstvo i značajno napredovanje. Mi smo utoliko prije dužni da tako postupamo znajući da nam se ništa ne događa bez nauma Božjeg. Ako je netko pravedno dostojan spokojstva, Bog će otkriti saracenskom srcu da mu učini milost, suglasno njegovim potrebama. Ako je pak neko nedostojan spokojstva ili ako mu ono nije na korist, on ga neće naći čak i kad bi stvorio novo nebo i novu zemlju. U svakom događaju, koji nas sustigne, trebamo gledati nagore. Bilo da nam učine dobro ili da postradamo od zla, dužni smo da svoje duševne oči upravimo nagore i da zahvalimo Bogu za sve što nam se događa, i da se pri tom nepokolebljivo pridržavamo samo-prekorijevanja. Prema poukama svetih Otaca, ako nam se dogodi nešto dobro, dužni smo da kažemo: 'To se dogodilo po naumu Božjem.' Ako nam se dogodi nešto zlo, treba da kažemo: 'To se dogodilo zbog naših grijeha.' Uistinu, sve nevolje koje smo pretrpjeli, pretrpjeli smo zbog svojih grijeha!''[32]
''Bit ćemo budni, braćo, i uz Božju pomoć usrdno ćemo se boriti protiv sve-pogubne strasti zlopamćenja, da bi se spasli od njene vlasti. Događa se slijedeće: kad se među braćom pojavi pometnja ili nezadovoljstvo, brat se poklanja bratu, ali i nakon toga ne prestaje da jadikuje i da gaji neugodne osjećaje prema njemu. Takav osjećaj ne bi trebalo da zapostavi, već da ga odbaci što je prije moguće jer je to zlopamćenje. Potrebna je posebna opreznost, kako čovjek ne bi ogrezao u njemu i propao. Odsijecajte strast dok je mlada, prije nego što se ukorijeni i počne nasilno da vlada nad vama. U tom slučaju ćete se silno namučiti dok je ne istrgnete. Naime, jedna je stvar iščupati iz zemlje travku, a sasvim druga iščupati veliko drvo.''
''Zlom se na zlo može uzvratiti ne samo djelom nego i riječju i samim izrazom lica. Netko o sebi misli da na zlo ne uzvraća zlom na djelu; međutim, ispostavlja se da uzvraća riječju ili izrazom lica. On dobiva takav izraz, čini takve pokrete i baca takve poglede, koji smućuju i povrjeđuju brata. U tome se sadrži uzvraćanje na zlo zlom. Drugi se trudi da na zlo ne uzvrati zlom, ni djelom, ni riječju, ni izrazom, ni pokretom; on, međutim, u srcu pothranjuje ozlojeđenost na brata, pothranjuje ogorčenost, koja također ima karakter zlopamćenja. Uviđate li kako su različita raspoloženja?''
''Neki, opet, ne zadržava u srcu ni najmanju ozlojeđenost na brata. Međutim, ako čuje da je netko tog brata ožalostio, da su ga ukorili ili da su ga ponizili, on, slušajući to, ne prestaje da se raduje. Ispostavlja se da on na taj način na zlo uzvraća zlom u skrivenosti svoga srca. Neki ne pothranjuje zlobu u srcu niti se raduje ako čuje za poniženje onoga, koji ga je uvrijedio. On čak i žali ako uvrede onoga, koji je njega uvrijedio, ali se ne raduje njegovoj dobrobiti. Ako vidi da je ovaj proslavljen ili uspokojen, žalosti se zbog toga. I to je jedan od vidova zlopamćenja. On je lakši od gore navedenih, ali im također pripada. Svaki od nas je dužan da se raduje dobrobiti svoga brata i da, sukladno svojoj snazi, pomaže toj dobrobiti, čineći sve, što zavisi od njega, da bi ugodio bratu i da bi ga uspokojio.''
''Kako da se izliječimo od zlopamćenja? Moli se od sveg srca za onog koji te uvrijedio, govoreći: 'Bože, pomozi bratu i meni molitve njegove radi.' Na taj način će se onaj, koji strada od zlopamćenja, kao prvo, moliti za svog brata, što služi kao znak milosrđa i ljubavi, a kao drugo, ponizit će se pred bratom, moleći za sebe pomoć radi njegovih molitava. Zar se tamo, gdje postoji milost, ljubav i poniznost, može pojaviti srdžba, zlopamćenje ili neka druga strast? Ispravno je rekao otac Zosima: 'Čak i ako đavao pozove u pomoć sve demone i ako pokrene sva lukavstva svoje zlobe, poniznost zapovijedi Kristove poništit će i poraziti njegovu prepredenost, ma kakva ona bila.' Drugi starac je rekao: 'Onaj, koji se moli za neprijatelja, nije zlopamtilo.' Temeljno proniknuvši u ono što slušate, izvršite to i na djelu. Istinu vam govorim: ukoliko ne budete izvršavali i na djelu, ne možete se naučiti isključivo slušanjem riječi. Zar će onaj, koji želi da izuči neku umjetnost, moći to da učini samo objašnjavanjem riječima? On se obavezno mora prihvatiti djela, i ono je u početku povezano s greškama: na taj način on i radi, i kvari svoje djelo. Međutim, ako se stalno trudi i trpi, postupno će se naučiti umjetnosti, uz pomoć Boga koji motri na njegov trud i na njegovu dobru volju. Mi, međutim, ne prihvaćajući se djela, hoćemo da umjetnost, koja premašuje sve ostale umjetnosti izučimo samo putem slušanja! Da li je to moguće? Braćo! Dok god budemo imali vremena, pazit ćemo na sebe i usrdno ćemo se truditi.''[33]
''Nadstojniku braće! Staraj se o njima skrušenoga srca, ispunjenog blagošću i milošću. Poučavaj ih vrlini i djelom i riječju, a posebno djelom, zato što je primjer djelotvorniji od riječi. Ako si tjelesno dovoljno snažan, budi za braću primjer tjelesnog truda. Ako si slab, djeluj na njih (na braću) blagim duševnim ustrojstvom i plodovima Duha, koje je nabrojao apostol Pavao: ljubavlju, dugo-trpljenjem, radošću, mirom, dobrotom, milosrđem, vjerom, krotkošću i uzdržanošću od svih strasti (vidi Gal 5,22-23). Ne uznemiravaj se prekomjerno zbog prijestupa koji se dogode, već bez pometnje ukaži na štetu koja proizlazi iz takvog prijestupa. Ako prijekor ili kazna budu nužni, obrati pažnju na lik i odaberi pogodno vrijeme. Nemoj često zlostavljati zbog sitnih sagrješenja, kao da si pravednik kojem je tuđa svaka greška. Ne razotkrivaj često, jer to opterećuje: naviknutost da se slušaju česta razotkrivanja dovodi razotkrivanoga do ozlojeđenosti i nemara. Ne zapovijedaj kao gospodar, već ponizno predloži, kao da se savjetuješ s braćom. Takva riječ se lakše prihvaća, u većoj mjeri podstiče na pokornost i ugodno djeluje na bližnjeg.''
''U vrijeme pometnje, kad ti se brat suprotstavi, uzdrži svoj jezik, kako mu ne bi nešto izrekao u srdžbi. Ne dopusti svom srcu da se uznosi nad njim. Sjeti se da je on tvoj brat, obraz Božji, i da ga iskušava vaš zajednički neprijatelj. Budi milosrdan prema njemu, da ga đavao ne bi ranio tvojom srdžbom i zarobio, a zatim i pogubio zlopamćenjem; neka zbog naše nerazboritosti ne propadne duša za koju je umro Krist. Sjeti se da ćeš i ti, ako se rasrdiš, biti osuđen za srdžbu. Budi svjestan svoje vlastite slabosti i pokaži sustradanje prema bratu. Zahvali Bogu što ti je dao priliku da oprostiš svom bratu i da time dobiješ oproštaj za svoja sagrješenja, koja su daleko važnija i brojnija od njegovih. Opraštajte, i oprostit će vam se (Lk 6,37), rekao je Gospodin. Da li ti se čini da će tvoje dugo-trpljenje poslužiti bratu kao uzrok povrede? Međutim, apostol Pavao nam je zapovjedio da zlo pobjeđujemo dobrim, a ne da zlom pobjeđujemo dobro (vidi Rim 12,21). I sveti Oci kažu: 'Posavjetuj bližnjeg, jer ćeš, ukoliko te privuče srdžba, time udovoljiti samo svojoj strasti.' Niti jedan razborit čovjek neće srušiti svoju kuću da bi izgradio kuću bližnjem. Ako se pometnja nastavi, nasilno zadrži svoje srce u granicama krotkosti i pomoli se na slijedeći način: 'Milosrdni i čovjekoljubivi Bože! Ti si nas, po svojoj neizrecivoj dobroti, stvorio ni iz čega, da bi se naslađivali tvojim dobrima. Kad smo prestupanjem zapovijedi otpali od tebe, ti si nas prizvao k sebi krvlju tvog jedinorođenog Sina, Spasitelja našeg. Dođi i sada i pomozi našoj slabosti, priprijeti uzburkanosti našeg srca kao što si nekada priprijetio uzburkanome moru, da se ne bi i jedan i drugi u istom času, budući umrtvljeni grijehom, lišili tvog posinovljenja i da nam ti ne bi rekao: Kakva je korist u krvi mojoj, kad budem silazio u propast (Ps 29,10). Zaista vam kažem, ne poznajem vas (Mt 25,12), jer su se vaše svjetiljke ugasile zbog nedostatka ulja.' Nakon te molitve, kad se ukroti srce, moći ćeš, prema apostolskoj pouci, da ga ponizno i razborito s ljubavlju razobličiš, urazumiš, iscijeliš i popraviš, kao bolestan ud vlastitog tijela (vidi 2 Tim 4,2). Tada će i brat, razumjevši svoju ozlojeđenost, s povjerenjem prihvatiti popravljanje: ti ćeš svojim mirom umiriti i njegovo srce. Neka te ništa ne razluči od svete Kristove zapovijedi: Naučite se od mene; jer sam ja krotak i ponizan srcem (Mt 11,29). Prije i više od svega moramo se pobrinuti za mirno ustrojstvo duše, ne dopuštajući da srce obuzme pometnja, niti pod prividno opravdanim izgovorima, niti radi zapovijedi. Trebalo bi pouzdano da znamo da, upravo radi dostizanja ljubavi i čistoće srca, nastojimo sa svom mogućom brižljivošću da ispunimo zapovijedi. Tako upravljaj braćom i čut ćeš božansku riječ, koja obznanjuje: Ako odvojiš dragocjeno od lošeg, bit ćeš kao usta moja (Jer 15,19).[34]

Izvodi iz djela bogougodnog Izaije Pustinjaka

''Nama je prvenstveno nužna poniznost uma. Neka nam riječ 'oprosti' uvijek bude spremna kao odgovor na svaku neugodnu riječ i na svaki neugodan postupak prema nama. Poniznim umom se kidaju sve mreže našeg protivnika, odnosno đavla.''[35]

''U svakom djelu smatraj sebe sasvim ništavnim, i tvoje misli će uvijek biti nepomućene.'' (2. pouka)
''Krepost se vraća od izbjegavanja prepirki, zlopaćenja tijela, poniznosti, od stalnog odsijecanja vlastite volje uz duhovno razumijevanje, od nepovjerenja u svoju pravednost, od pažnje koja je stalno usmjerena na vlastite grijehe.'' (1. pouka)
''Ako u nečemu pogriješiš, ne prikrivaj svoju pogrešku lažima. Pokloni se i kaži: 'Oprosti mi.' Greška će se time ispraviti.'' (3. pouka)
''Ako ti netko uputi uvredljivu riječ, ne dopusti svom srcu da se uzoholi pred bratom. Prije nego što srdžba počne da djeluje u tebi, primoraj sebe da se pokloniš pred onim, koji te uvrijedio. Srdžbi prethodi ponižavanje bližnjeg.'' (3. pouka)
''Ako te netko zbog nečega prekori, ne dozvoli sebi da se razljutiš na onoga, koji te ražalostio. Ne upuštaj se u raspravu da li je učinjeno razotkrivanje pravedno ili nepravedno, već reci: 'Oprosti mi.' Takvo ponašanje će povesti mladoga (odnosno početnika) k napredovanju.'' (3. pouka)
''Ako poželiš nešto što ne želi brat koji živi pored tebe, odsjeci svoju volju da ne bi došlo do prepirke i da se brat ne ražalosti.'' (3. pouka)
''Ako brat, koji ti je došao u keliju, počne da isprazno govori, napusti ga. S ljubavlju mu reci: 'Oprosti mi! Ja sam slab i ne mogu da podnesem takve riječi'!'' (3. pouka)
''Ako čuješ za grijeh svoga brata, nikome ne prenosi takve glasine, jer ćeš time zadati smrtnu ranu svojoj duši.'' (4. pouka)
''Ako netko u tvom prisustvu počne da kudi brata, nemoj šutjeti i nemoj se stidjeti pred onim, koji ga prekorijeva. Nemoj se suglasiti s njim, ne dozvoli da sagriješiš pred Bogom, već mu ponizno reci: 'Oprosti mi, brate, ja sam grešnik i dostojan sam svakog sažaljenja. Taj porok, o kojem govoriš, pripada meni, i ja ne mogu da slušam kako ga razotkrivaš'.'' (4. pouka)
''Ako ti brat učini zlo i ako netko u tvom prisustvu počne da ga kleveće, potrudi se da sačuvaš svoje srce, kako se u njemu ne bi obnovio osjećaj ozlojeđenosti na brata. Sjeti se mnoštva svojih sagrješenja pred Bogom i ako hoćeš da ti on oprosti, ne uzvraćaj bližnjem na zlo svojim zlom.'' (4. pouka)
''Ako čuješ da se brat loše ponio prema tebi i ako se poslije toga negdje sretneš s njim ili on dođe kod tebe, blagonaklono ga prihvati, s radosnim pozdravom i izrazom. Ne govori mu o onome, što si čuo o njemu, niti ga pitaj: 'Zašto si govorio to i to', jer je u Izrekama rečeno: Tko se spominje zla, prijestupnik je Zakona (Izr 12,16 prema crkvenoslavenskom prijevodu)'' (4. pouka)
''Ako se, dok boraviš u miru i tišini u keliji, sjetiš nekoga tko ti je učinio zlo, ustani i od srca se pomoli Bogu za njega, kako bi Bog oprostio onome, koji je učinio zlo. Tako će se pomisao na osvetu udaljiti od tebe.'' (4. pouka)
''Ako te, dok boraviš u miru i tišini u keliji, obuzme slabost, ne padaj u malodušnost već zahvali Bogu. Ako vidiš da se uslijed slabosti tvojoj duši prikrada pometnja, obrati joj se (duši) savjetom i utjehom: 'Ova slabost je korisnija od slabosti kakva me očekuje u paklu, u koju ću pasti ako ne budem čvrst i istrajan u trpljenju'. Uslijed takvog razmišljanja utihnut će pometnja u tebi.'' (4. pouka)
''Dobro pazi da, polazeći da se pričestiš svetim Tajnama, ne osjećaš zlobu prema bratu, jer ćeš time naštetiti samome sebi.'' (4. pouka)
''Ako ti brat, kojeg je obuzela malodušnost, uputi grubu riječ, ti je s radošću prihvati. Ispitujući svoje pomisli na sudu Božjem, otkrit ćeš da si svojim sagrješenjem dao povoda da te ražaloste.'' (5. pouka)
''Ako netko u tvom prisustvu prekorijeva i ponižava svog brata, ne dozvoli sebi da obratiš pažnju na ovu klevetu, jer će se u protivnom i tebi dogoditi neugodnost.'' (6. pouka)
''Ne pothranjuj u srcu zlu misao ni prema kome, jer će onda sav tvoj trud na pobožnosti biti uzaludan.'' (6. pouka)
''Neka tvoje srce bude čisto i blagonaklono prema svima, i u sebi ćeš vidjeti mir Božji.'' (6. pouka)
''Otrov škorpiona razlijeva se po čitavom tijelu i ranjava i samo srce onoga, kojega je ujeo; isto tako djeluje i osjećaj zloće prema bližnjem. Njenim otrovom biva ranjena duša, i lukava zloća pogubljuje onoga, koji je njome zaražen. Onaj koji želi da svoj podvig i krepost sačuva od povrede, nastoji da što prije udalji od sebe škorpiona odnosno zloću i lukavstvo.'' (6. pouka)
''Tri kreposti stalno prosvjetljuju um: ne nalaženje zla ni u jednom čovjeku, dobročinstva onima koji su nas ražalostili i podnošenje nevolja koje su nas sustigle bez pometnje.'' (7. pouka)
''Iz ove tri kreposti, rađaju se tri koje su veće od njih: ne nalaženje zla u ljudima rađa ljubav, dobročinstvima učinjenim onima koji čine zlo zadobiva se mir, a nepomućeno trpljenje nevolja koje nam se dogode rađa krotkost.'' (7. pouka)
''Četiri kreposti ograđuju dušu i omogućuju da predahne od pometnje, kakvu uzrokuju neprijatelji odnosno demoni: milost, ne srditost, dugo-trpljenje i zaboravljanje uvreda.'' (7. pouka)
''Četiri poroka pomračuju dušu: mržnja prema bližnjem, ponižavanje bližnjih, zavist i mrmljanje.'' (7. pouka)
''Postoje četiri razloga zbog kojih u čovjeku jača strast srdžbe: zbog sklonosti da se prima milostinja i da se ona raspodjeljuje, zbog izvršavanja svoje volje, zbog želje za poučavanjem drugih i zbog mišljenja o sebi kao o razumnom.'' (7. pouka)
''Ako prešutiš kad te netko prekori zbog nečega što si ili što nisi učinio, postupit ćeš sukladno Isusovoj prirodi. Ako počneš da prigovaraš, govoreći: 'Što sam učinio', postupit ćeš onako, kako nije svojstveno toj prirodi; ako pak odgovoriš istom mjerom, postupit ćeš sasvim protivno Isusovoj prirodi.'' (6. pouka)
''Nauči svoj jezik da govori: 'Oprosti mi', i u tebe će se useliti poniznost. (9. pouka)
''Bog je svetom apostolu Petru pokazao da niti jednog čovjeka ne treba smatrati oskrnavljenim ili nečistim.'' (vidi Dj 10) (10. pouka)
''Onaj, čije je srce zadobilo svetost, vidjet će sve ljude kao svete. Onaj, čije je srce ogrezlo u strasti, nikoga neće smatrati čistim. On misli da su svi slični njemu; on u svom srcu odmah osjeti nezadovoljstvo, ako se pred njim prema nekome odnose s odobravanjem. Na toj osnovi pazite da nikoga ne prekorijevate, niti otvoreno (ustima) niti u srcu.'' (10. pouka)
''Ukoliko je čovjek više lijen, utoliko je snažnija njegova uznositost, i on se, u svom srcu, smatra prijateljem Božjim. Međutim, kad prihvati podvig i kad se oslobodi strasti, neće se usuditi ni oči da podigne k nebu.'' (10. pouka)
''Ni u jednom podvigu i ni u kakvoj nevolji ne smijemo se predavati duhovnoj tromosti ili lijenosti i slabosti. Potrudimo se od sveg srca i Bog će nas, vjerujem, pridružiti zboru svetaca svojih.'' (10. pouka)
''Potrebno je da čovjek s velikom poniznošću duše i tijela izlijeva obilne molitve pred Bogom, kako ni u jednom djelu ne bi zadobio slavoljubivo mišljenje o samome sebi, kako se ne bi suglasio s ljudskim pohvalama, kako ga ne bi ražalostile ljudske uvrede i kako bi se, u odnosu na one što ga vrijeđaju, njegovo srce umirilo sjećanjem na vlastite grijehe.'' (10. pouka)
''Ni pred onima koje voliš ne dopusti svojim ustima da iznesu gorku riječ o onima, što te prekorijevaju.'' (10. pouka)
''Nikoga nemoj prekorijevati, ali nikoga nemoj ni hvaliti. I jedno i drugo je sud, koji nam je Bog zabranio (Lk 6,37) i izraz uznositosti nad bližnjim.'' (10. pouka)
''Brižljivo ćemo motriti na sebe, da se u nama ne pojavi mržnja i neprijateljstvo, jer je u slučaju da se oni pojave nemoguće ugoditi Bogu.'' (12. pouka)
''Kad netko stalno razmišlja o posljednjem danu svog života i o onim kaznama, kojima će biti izložen zbog svojih sagrješenja, ne dolazi mu pomisao o osuđivanju drugih. Bolno iščekivanje vječnih muka nagriza njegovo srce. Pred očima njegovog uma nalazi se prizor vječnih muka, i on mu ne dopušta da ga rasije isprazna radoznalost. Njegovo poučavanje je razblaženo žalošću. Njegove riječi ne služe oholom poučavanju bližnjih, ma kako da je nemaran njihov život. On se ne brine o hrani. Ukoliko mu neko učini milost, on, zbog duboke spoznaje svoje grješnosti, neće zbog te milosti osjetiti utjehu. Obzirom da je  izložen sramoćenju, neće uzvratiti sa srdžbom. Trpljivo će podnositi uvrede, znajući da ih je dostojan. Na njegovim usnama se nikad ne vidi smijeh. On odmahuje glavom i teško uzdiše, sjećajući se onog strašnog suda pred koji treba da stane. Ako čuje rasuđivanje o nečemu, bez obzira da li je ono dobro ili loše, ne izriče svoje mišljenje. Ono (rasuđivanje) ne privlači na sebe niti njegovu pažnju, niti njegov sluh. Uslijed teškog bola koji obuzima njegovo srce, njegove oči obilno izlijevaju potok suza. Ukoliko je sin znamenitih roditelja, on utoliko više jadikuje, jer ga utoliko veća sramota očekuje na sudu, pred mnoštvom promatrača koji ga poznaju. Sagledavajući pripremljeni prijestol suda, on ne obraća pažnju na to, tko je među ljudima dobar a tko je zao. Ukoliko se s njim u tamnici nađu i drugi zarobljenici, on ni na koji način ne opći s njima, niti razmatra šta da kaže ili učini za svoje opravdanje i izbavljenje: Jer će svaki svoje breme nositi (Gal 6,5). Kad ga povedu na gubilište, njegovo lice je mračno, a oči oborene k zemlji. Nitko od ljudi se ne usuđuje da prozbori riječ u njegovu zaštitu, jer svaki strepi za sebe. On pak ispovijeda i priznaje učinjena sagrješenja, i smatra da je zaslužio osudu i kaznu.'' (14. pouka)
''Onima, koji su zadobili poniznost uma, Bog otkriva njihova sagrješenja kako bi ih oni upoznali i pokajali se zbog njih. Ako se poniznosti uma sjedini i plač, to će iz srca istjerati sedam demona, i omogućiti duši da uznapreduje posredstvom njenih podviga i kreposti. One, koji dospiju u takvo stanje, neće smesti ljudske uvrede. Viđenje grijeha služi nam kao sve-oružje; ono čuva od srdžbe i osvetoljubivosti, i daje snagu da se izdrže nevolje koje nas sustignu. Kakva uvreda može da dotakne one, koji stalno razmatraju svoja sagrješenja pred licem Božjim?'' (16. pouka)
''Naprotiv, ako dozvoliš sebi da budeš pobijeđen, ako ne podneseš riječ svog bližnjeg i ako mu ozlojeđeno odgovoriš, u tvom srcu će se podići bitke. One će ti oduzeti mir, jer će te podsjećati na riječi koje su ti upućene i učinit će da žališ zbog onoga čime si uzvratio. Mučit će te razmišljanje o tome: blaženima ćeš nazivati usamljenike, koji žive u usamljenosti, i tvoje srce će otvrdnuti prema bližnjima, kao prema onima koji nemaju ljubavi.'' (16. pouka)
''Potrudi se da zadobiješ trpljenje i ljubav: trpljenjem se pobjeđuje srdžba, a ljubavlju ćeš se izliječiti od žalosti. Moli Boga da ti podari ove vrline. Ljubav i dugo-trpljenje zaustavljaju (gase) srdžbu koja se kreće protuprirodno, ali zadržavaju prirodno djelovanje srdžbe, koja tada ustaje protiv demona. Ako budeš imao ponizni um i plač, uvijek ćeš biti u miru s bližnjima.'' (16. pouka)
''Ako netko radi Boga i očuvanja mira pretrpi uvredljive riječi grubog i neukog čovjeka, nazvat će se sinom mira. On će biti sposoban da u stanje uzajamnog mira dovede svoj duh, dušu i tijelo. Kad ova tri sastavna djela čovjeka budu međusobno suglasna, prekratit će se djelovanje svih koji se naoružavaju protiv zakona uma i srušit će tjelesno mudrovanje. Sin mira, koji je dospio u to stanje, postaje obitavalište Duha Svetoga, jer je prethodno postao svojina Duha Svetoga, koji se više ne odvaja od njega.'' (16. pouka)
''Poniznost uma omogućuje da se podnesu uvrede.'' (16. pouka)
''Crv uništava drvo koje nagriza, kao što i zloća truje srce koje je pothranjuje.'' (17. pouka)
''Tko svoju dušu otvara pred Bogom, dobiva silu da bez pometnje podnese prijekore. Suze takvog nositelja podviga ne skrnave se nikakvom primjesom koja potiče od ljudskih pobuda.'' (17. pouka)
''Napuštanje samo-prekorijevanja znači napuštanje ne srditosti.'' (17. pouka)
''Ne pothranjuj neprijateljstvo prema bilo kojem čovjeku, jer u protivnom Bog neće prihvatiti tvoje molitve. Budi u miru sa svima, i steći ćeš odvažnost u molitvi.'' (17. pouka)
''Ne poželi da slušaš o iskušenjima kakva su sustigla čovjeka koji te uvrijedio, kako mu se ne bi svetio u srcu.'' (17. pouka)
''Pazi na sebe; ako te savjest prekorijeva zbog toga, što se brat žalosti zbog tebe, ne zanemaruj te opomene savjesti, već se pokloni bratu i poniznim glasom zatraži od njega oprost. Potrudi se da dobiješ oprost.'' (17. pouka)
''Čuvaj se da ne budeš okrutan i surov prema bratu. Svi mi trpimo nasilje zajedničkih neprijatelja demona.'' (17. pouka)
''Ako te napadne zavist, sjeti se da smo svi mi udovi Kristovi. Na toj osnovi i čast i beščašće svakoga od nas pripadaju svima nama. Takvo razmišljanje će te uspokojiti.'' (17. pouka)
''Ako te pomisao prisiljava da o bratu kažeš nešto loše, pomisli, koliko će se brat ražalostiti kad čuje tvoje mišljenje o njemu, i koliko ćeš se stidjeti da se nakon toga susretneš s njim. Takvim razmišljanjem moći ćeš da se uzdržiš od klevetanja.'' (17. pouka)
''Ako osjetiš lošu želju da poniziš brata, sjeti se da će te Bog zato predati tvojim neprijateljima. To će zaustaviti tvoju namjeru.'' (17. pouka)
''Gospodin je u Evanđelju rekao: Ako oprostite ljudima sagrješenja njihova, oprostit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li ne oprostite ljudima sagrješenja njihova, ni Otac vaš neće oprostiti vama sagrješenja vaša (Mt 6,14-15). Strašna je i prijeteća riječ Gospodnja! Ako vidiš da tvoje srce nije prema svima čisto, pazi da nešto ne tražiš od Boga. Pokazat ćeš nepoštovanje prema Bogu kad se, budući grešnik i pothranjujući u sebi ogorčenost prema sebi sličnom čovjeku, usuđuješ da od Onoga, koji gleda na srca, tražiš da oprosti tvoja sagrješenja. Onaj, koji se moli u takvom raspoloženju, nije u stanju da se moli umnom molitvom. On se moli samo ustima, ne razumijevajući samoga sebe i ne pripadajući samome sebi.'' (18. pouka)
''Onaj što želi da se moli istinskom umnom molitvom, koju Duh Sveti pokreće u čistom srcu dužan je da, prije nego što pristupi molitvi, brižljivo ispita samoga sebe i da vidi da li se u njegovom srcu ugnijezdilo neprijateljstvo prema bilo kome. Ako se u njemu kreću i smućuju ga mržnja i srdžba i ako se moli u takvom raspoloženju, on onda samo zavarava samoga sebe. Bog ga neće uslišiti, jer se njegov um, uznemiren i pokraden strašću, ne moli. Misleći da se moli, on samo vanjštinom izvršava uobičajeno pravilo.'' (18. pouka)
''Onaj, koji želi da prinese čistu molitvu, dužan je da najprije brižljivo ispita svoj um i da razmotri da li je prihvatio zlobne pomisli. Prije nego što se obratiš Gospodinu moleći ga da te pomiluje, nužno je da ti oprostiš bližnjem i da ga pomiluješ. Prije nego što počneš da moliš Gospodina da se ne opominje tvojih grijeha, voljnih i nevoljnih, potrebno je da i ti zaboraviš ožalošćenja i uvrede koje ti je nanio bližnji. Ako to ne učiniš, uzalud ćeš se moliti, jer te Bog neće uslišati.'' (18. pouka)
''Oproštaj grijeha dobit ćeš u onoj mjeri, u kojoj oprostiš bližnjemu.'' (18. pouka)
''Razgledaj svoje srce. Jesi li si ga u pogledu svih ljudi očistio od zlopamćenja? Bog je Istina, i zahtjeva da mu se služi istinom, a ne samo riječima koje se izgovaraju jezikom. Zbog toga obradi svoje srce tako, da se iz njega dobrovoljnim zaboravom iskorijeni svako sjećanje na uvredu i ožalošćenje.'' (18. pouka)
''Svaki čovjek samoga sebe priprema za pakao ili se oslobađa od njega; ne postoji ništa čvršće od volje i ona se, prema slobodi koja joj je dana, priklanja ili životu ili smrti. Blaženi su oni, koji su zavoljeli vječni život! Oni se tom ljubavlju čuvaju od spoticanja.'' (18. pouka)
''Protiv pomisli zlopamćenja koje te muče potrebno je da činiš podvig u trudu i znoju lica, u dubini srca, kako ti one ne bi zadale tešku ranu, čije će izlječenje biti vrlo teško. U tom podvigu će ti pomoći stalno sagledavanje vlastitih grijeha. Nalazeći se u takvom raspoloženju, ti ćeš, ako doznaš da su te uvrijedili, lakše istjerati iz duše svaku želju da se osvetiš.'' (18. pouka)
''Strah od pakla kroti onoga, kojeg muči srdžba i koji namjerava da onome, koji ga je uvrijedio, uzvrati nekim zlom. On (taj strah) mu kaže: 'Nesretniče! Ti moliš Boga da ti oprosti tvoje grijehe, a srdiš se na svog brata i nemilosrdno oglašavaš njegova sagrješenja! Znaš li što se time pokazuje? Time se pokazuje da još obitavaš u svojim grijesima i da za njih nisi dobio ni najmanji oprost'.'' (18. pouka)
''Ako tvoje srce omekša i otuđi se od svakog osjećaja zloće prema bližnjem, dobit ćeš Božju milost. Ako je tvoje lukavo srce nemilosrdno prema bližnjima, znaj da te Bog još nije spomenuo. Oprosti mi!'' (18. pouka)
''Čovjek, koji još nije dostigao prvobitno, neporočno i prirodno stanje, po ugledu na Sina Božjeg, neka bude uvjeren da njegov podvig još nije donio nikakav plod.'' (18. pouka)
''Svaki čovjek, koji je primio sveto Krštenje, obavezan je da razapne sve protuprirodne, lukave nagone kojima se Adam zarazio prilikom pada, uslijed kojih se lišio svete slave i bio zbačen u vječni stid i sramotu.'' (18. pouka)
''Neka um odvažno čini podvig! Neka prezre i omrzne sve, što visoko cijene tjelesni ljudi! Neka do kraja života bude nepomirljivi neprijatelj svega ispraznog! Adamove sinove u grješno ropstvo bacaju slijedeće vođe i predvodnici zla: truležni ili propadljiv dobitak, zemaljska slava i čast, naslađivanje i njegovanje tijela, ukrašavanje odjećom i briga o tjelesnoj ljepoti. Time se pothranjuju čulnost i slastoljublje odnosno one strasti, koje je zmija ulila u Evina usta i po kojima prepoznajemo da smo Adamovi sinovi. Prisustvo strasti u nama razotkrivaju lukave pomisli, koje ključaju u nama i čine nas neprijateljima Božjim.'' (18. pouka)
''Blažen je onaj, koji se s Kristom razapeo, umro, bio pokopan i uskrsnuo u obnovljenoj prirodi, tko slijedi svete stope Isusove. Sin Božji je postao čovjek da bi mu Njegovi sljedbenici postali slični poniznim umom, dragovoljnim siromaštvom, poniženošću u svijetu, podnošenjem uvreda i izrugivanja, nemarom prema tijelu, preziranjem nagovora lukavih demona. Onaj, koji pobijedi strasti i dospije u takvo stanje, taj je Kristov, taj je sin Božji i brat Isusov.'' (18. pouka)
''Gospodin je rekao: Zaista, zaista vam kažem, ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko (Mt 18,3). Kako postupaju djeca? Kad ga kazne dijete plače; raduje se s radosnima; kad ga prekorijevaju dijete se ne srdi, a kad ga hvale ono se ne oholi. Ako mu pretpostave drugoga njega ne muči ljubomora; ako mu oduzmu nešto što mu pripada ono se ne zbunjuje; ako mu ostave nasljedstvo, dijete je prema njemu ravnodušno; ono se ni s kim ne sudi, ne upušta se ni u kakve rasprave, ne mrzi nikoga od ljudi. Kad živi u siromaštvu, dijete ne jadikuje zbog toga, a kad živi u bogatstvu ne uznosi se. Kad vidi ženu, ne osjeća želju; slastoljublje i punobrižnost nemaju vlast nad njim. Ono nikoga ne osuđuje, nikome ne gospodari, nikome ne zavidi, ne hvali se onim što ne zna; ne podsmijeva se bližnjima zbog njihovih tjelesnih mana, ni prema kome ne gaji neprijateljstvo; nije licemjerno, ne traži svjetovne počasti, ne sakuplja bogatstvo, strani su mu srebroljublje, drskost i svadljivost; ne poučava druge uslijed strasne pobude uznositosti; ni o čemu ne brine, i ako mu svuku odjeću, ne tuguje zbog toga; ne slijedi vlastitu volju, ne plaši se ni gladi, ni zločinaca, ni zvijeri, ni rata, ni progona. Takvi su i oni, o kojima je naš Gospodin, Isus Krist, rekao: Zaista, zaista vam kažem: ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko!'' (26. pouka)
''Kakva su to djela istinskih mladića odnosno istinske djece, koja od nas zahtijeva Gospodin? To objašnjava apostol Pavao sljedećim riječima: Odbacivši, dakle, svaku zloću i svako lukavstvo i licemjerje, i zavist i sva ogovaranja (1 Pt 2,1). Jesi li iz toga, brate, razumio značenje riječi našeg Gospodina Isusa: Zaista, zaista vam kažem: ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko. Strašne su te riječi, koje je Gospodin izgovorio i potvrdio zakletvom: Amen, amen (zaista, zaista) vam kažem. Onaj, koji je izgovorio te riječi, sam je Amen odnosno Istina. Kako kaže apostol Pavao: Nemajući u koga većeg da se zakune, Bog se zakle samim sobom (Heb 6,13). Brižljivo ćemo proniknuti u te riječi i sa strahom i trepetom stalno ćemo se brinuti za izvršenje tih riječi. Bez obzira kakvo iskušenje da se približi našoj duši, trudit ćemo se da zapamtimo riječi Gospodnje, potvrđene zakletvom: Amen, amen (zaista, zaista) vam kažem: ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko. Neka nam ove riječi budu štit, bez obzira koliko puta da nas đavao rani strijelom ogorčenja na bližnjeg, bez obzira koliko puta da nas rani i sam bližnji, prijekorom, lažima ili odricanjem poslušnosti, čak i kad bi ta poslušnost bila njegova obaveza. Neka riječi Gospodinove budu naš štit kad u nama djeluje lukavo ogorčenje, nastojeći da u nama pobudi lošu uspomenu na ono uvredljivo, što nam je učinio bližnji, i na taj način pomrači našu dušu srdžbom i mržnjom. Sjećajući se ovih riječi Gospodinovih, tko ih se neće uplašiti? Koji je to mudrac, koji želi da spase svoju dušu i da izbjegne paklene muke, koji neće iz svog srca izbaciti svako negodovanje protiv bližnjega? Tko, u želji da ne bude izbačen iz Kraljevstva nebeskog, neće iz svog srca izbaciti svaku mržnju? Strašna je i kratka riječ koju je izgovorio Gospodin: Amen, amen (zaista, zaista) vam kažem: ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko. Ta riječ je teška za one, koji slijede volju svoje pale prirode, za one koji vole svijet, za one koji ne prihvaćaju da Duh Sveti i sad silazi na izabranike Božje i ispunjava ih svojim darovima. Kad se spusti na njih, Duh im daruje zaborav svakoga zla i istovremeno im predaje svoje učenje: On im predaje krotkost koja zamjenjuje srdžbu; On im predaje mir koji zamjenjuje neprijateljstvo; On im predaje poniznost uma koja zamjenjuje sklonost k raspravama i svadljivosti; On im predaje ljubav koja zamjenjuje mržnju; On im predaje dugo-trpljenje koje zamjenjuje malodušnost. Takva svojstva zadobivaju oni, što su se udostojali preporoda.'' (26. pouka)
''Brižljivo motri na sebe i ukrjepljuj se u vjeri; očima uma gledaj na našeg Gospodina Isusa Krista koji je, budući Bog i imajući neizrecivu slavu i veličanstvo, nas radi postao čovjek, ostavljajući nam primjer, da idemo Njegovim stopama (1 Pt 2,21). Sebe je neizrecivo ponizio uzevši obličje sluge (Filp 2,7). On nam se javio kao ubogi i ravnodušno je podnosio poniženja. Pretrpio je mnoge i teške uvrede i sramoćenja. Nad Njim se izvršilo proroštvo Pisma: Kao janje na klanje vođen bi i kao ovca nijema pred onim koji je striže ne otvori usta svojih. Od tjeskobe i od suda uze se (Iz 53,78). On je nas radi prihvatio smrtnu kaznu, kojoj su prethodila i koju su pratila strašna izrugivanja, udarci i mučenja. Slijedeći Njega i zbog izvršavanja Njegove zapovijedi, zbog očišćenja naših grijeha, dužni smo da trpljivo i usrdno podnosimo, ako pravedno ili nepravedno budemo izloženi prijekorima i klevetama. Zašto bih puno pričao? Ako nas budu progonili do smrti, poći ćemo i u smrt kao što ovce idu na klanje, kao što nerazumna životinja ide na pogubljenje, ne protiveći i ne suprotstavljajući se. Ako to bude moguće, zamoli da te poštede. Ako pak bude nemoguće, ti šuti u velikoj poniznosti.'' (28. pouka)
''Brižljivo pazi na sebe, i gnušaj se ljubavi prema starješinstvu, traženja ljudske slave, počasti i pohvala, odgovornosti koja će da te podstakne da pomisliš da nešto značiš ili da imaš neku krepost, da si bolji od svog brata, ili bar njemu ravan. Sve to zamrzi potpunom mržnjom, kao uzrok duševne propasti, vječne smrti i vječnih muka. Odsijecaj mrsku požudu i tjelesnu slast čak i u njihovim najmanjim iskazivanjima. Ne dozvoli sebi da se bilo kome slobodno obraćaš; ne približavaj se tijelu bližnjeg i bez osobite potrebe ne gledaj čak ni njegovo lice. Ne uzimaj prijevremeno ni najmanju količinu hrane. Očuvavši i utvrdivši sebe u sitnicama, nećeš pasti ni u teška sagrješenja. Onaj, koji zapostavi sitnice, postupno silazi u poguban pad.'' (28. pouka)
''Brižljivo pazi na sebe, i iskreno i svom dušom sebe smatraj za posljednjeg od svih kršćana i za najvećeg grešnika. Neka tvoja duša stalno obitava u plaču, u poniznosti i u uzdasima. Uvijek prebivaj u šutljivosti, kao onaj koji je nedostojan da govori i koji ništa ne zna. Nipošto nemoj govoriti ako to nije nužno.'' (28. pouka)
''Brižljivo pazi na sebe, uvijek se sjećajući i uvijek imajući pred očima vječnu vatru i vječne muke. Duhovno promatraj grješnike koji su tamo osuđeni i koji se tamo muče. Smatraj da više pripadaš njima, nego onima što žive na zemlji.'' (28. pouka)
''Brižljivo pazi na sebe, i pomisli da je naš Gospodin, Isus Krist, umro za nas, da nas je iskupio svojom krvlju, da je uskrsnuo i su-uskrsnuo nas sa sobom. Iz tog razloga si i ti dužan da više ne živiš u svojoj paloj prirodi, nego u Gospodinu. Vjeruj da se uvijek nalaziš pred Njim i da on motri na tvoje srce.'' (28. pouka)
''Brižljivo pazi na sebe, i uvijek budi spreman da se potpuno pokoriš volji Božjoj, čak i kad bi s tom pokornošću bila povezana mala ili velika nevolja, čak i ako bi tvoj život bio u opasnosti, čak i ako bi zatim uslijedila nasilna smrt. Uvijek očekuj velika i strašna iskušenja, nedaće, nevolje i strašnu smrt, kako te oni ne bi zatekli nespremnog.'' (28. pouka)
''Brižljivo pazi na sebe, i nipošto sebi ne dopuštaj da razmišljaš o nečemu, što nije bogougodno. Bog je svuda prisutan i sve vidi. Kad poželiš da nešto kažeš ili učiniš, da s bližnjim stupiš u bilo kakvu vezu, da okusiš hranu ili piće, da spavaš, jednom riječju, kad namjeravaš da pristupiš bilo kakvom poslu, najprije razmotri jeli to suglasno s zapoviješću Božjom. Navedi razlog koji te podstiče da tako postupiš. Govori i postupaj kao pred pogledom Božjim, s ciljem da kažeš i učiniš jedino ono, što je Bogu ugodno. Na taj način, zadobit ćeš bliskost s Bogom i veliku odvažnost pred Njim.'' (28. pouka)
''Brižljivo pazi na sebe, i ako te neko uvrijedi pa se zbog toga ražalostiš ili rasrdiš, ti šuti i ne dopusti sebi da u to vrijeme kažeš nešto nedolično. Kad molitva uspokoji tvoje srce, kratko i mirno razjasni to s bratom. Ako bude potrebno da razobličiš brata, a ti u tom trenutku primijetiš da te smućuje srdžba i da si rastrojen, ništa ne govori bratu, da se ne bi još više pomutio. Tek kad i ti i brat budete u dobrom i krotkom raspoloženju, možeš da mu se obratiš, ali ga nemoj razobličavati i prekorijevati, već mu objasni stvar s velikom poniznosti uma.'' (28. pouka)
''Brižljivo pazi na sebe da ni u čemu ne tražiš svoju volju ili svoj spokoj: ni u riječima, ni u djelima, ni u mislima. Postaraj se da u svakoj prilici ispitaš i pouzdano otkriješ što je to, što je suglasno s Božjom voljom, a zatim to izvrši odlučno i u potpunosti, čak i ako je to izvršenje povezano s velikim trudom. Oni, koji tako postupaju, uistinu djeluju i trpe radi Kraljevstva nebeskog. Od sveg srca vjeruj da je nasljedovanje volje Božje neusporedivo korisnije od svakog postupka zasnovanog na domišljanju ljudske mudrosti. Božja zapovijed sadrži u sebi život vječni.'' (28. pouka)
''Brižljivo pazi na sebe, kao da se stalno nalaziš pred Bogom. Ni na koga ne polaži nadu: svu svoju vjeru upravi na Boga i jedino se u Njega uzdaj. Ako ti je nešto potrebno, moli Boga da ti on to podari po svetoj volji Njegovoj. Smatraj da si sve što imaš dobio od Boga, a ne od nekoga drugog. Da li u nečemu oskudijevaš? Ne žalosti se, i ne negoduj ni na koga. Lišavanje podnesi usrdno i bez pometnje, pomišljajući da si zbog svojih grijeha dostojan mnogih nevolja. Ne pribjegavaj ljudskim sredstvima i reci samome sebi: 'Ako Bog bude želio da me pomiluje, on može to da učini.' Bog će poslati sve što je potrebno onome, koji se rukovodi takvim načinom razmišljanja.'' (28. pouka)
''Brižljivo pazi na sebe, i ništa ne primaj dok se ne uvjeriš da si ono, što ti se nudi, zadobio pravednim sredstvima, i da ti to šalje promisao Božji. Tada ono što ti se daje prihvati bez ikakve sumnje. Ako pak doznaš da je ono, što ti se nudi, stečeno nepravdom, nasiljem, prevarom ili lukavstvom, odbij takav dar. Bolja je sitnica sa strahom Božjim nego li velike riznice bez straha'' (Izr 15,16) (28. pouka)
''Brižljivo pazi na sebe i s prisilom se nauči na šutljivost, kako bi ti Bog podario da napreduješ u vrlini. Kada iskrsne potreba da govoriš, najprije razmisli da li je ta potreba opravdana, i št je Bogu ugodnije: da li da govoriš ili da sačuvaš šutljivost. Kad se uvjeriš da treba da govoriš, otvori usta sa strahom Božjim. Neka ti lice bude oboreno k zemlji, i neka tvoja riječ bude izgovorena s poštovanjem i kako dolikuje. Kad stupiš u razgovor s prijateljem, ne govori puno i požuri da zašutiš. Kad te nešto upitaju ti odgovori, ali samo onoliko, koliko je uistinu potrebno. Ne govori ništa osim onoga, što je nužno.'' (28. pouka)
''Brižljivo pazi na sebe i, kao što se uzdržavaš od bluda, tako se uzdržavaj da te ne privuče požuda očiju, sluha, jezika i dodira. Neka tvoje oči stalno budu upravljene na rad ruku tvojih. Posebno pazi da ne gledaš na žene, pa čak ni na osobito lijepe muškarce. Ne dopusti sebi da slušaš onaj razgovor, u kojem se osuđuju tuđa djela. Brate! Ako smatraš da su ovi savjeti korisni za dušu, potrudi se da ih slijediš, a Bog će ti pomoći i zaštitit će te u času iskušenja.'' (28. pouka)
Među ostalim poukama, sveta Crkva zapovijeda monahu, koji prima postrig, i slijedeće: ''Ne pretpostavljaj ništa Bogu, ne ljubi više nego Boga ni oca, ni majku, ni braću, niti ikog svog, niti sebe samog, niti kraljevstva sveta, ili bilo kakav pokoj i čast; ne izbjegavaj siromaštvo već ostani do smrti u njemu; ne izbjegavaj ni zlostavljanje ni ponižavanje od ljudi, niti išta drugo smatraj da je teško, jer ćeš smetati sebi u hodu za Kristom, već uvijek gledaj na dobra onih koji s nadom žive po Bogu, misleći na sve mučenike i bogougodne, koji ta dobra stekoše mnogim znojem, i trudom, i potocima krvi, i smrću. Budi razborit u svemu, postradaj kao dobri vojnik Gospodina Krista koji, iako sam Bog i Gospodin naš, budući bogat milošću, radi nas osiromaši, da bi se mi obogatili Njegovim kraljevstvom. Treba stoga i mi da postanemo nasljednici Njegovi, i da Njega radi snosimo sve, napredujući u zapovijedima Njegovim dan i noć. Sam Gospodin reče: Ako tko hoće za mnom da ide, neka se odrekne sebe i uzme križ svoj i ide za mnom, što znači biti uvijek spreman, po cijenu života, na svako izvršavanje Njegovih zapovijedi, jer imaš i da gladuješ, i da žeđaš, i da budeš gol, i da budeš vrijeđan i ismijavan, ružen i gonjen, i da budeš izložen mnogim drugim nevoljama koje odlikuju život po Bogu. I kad sve to pretrpiš, raduj se, veli Gospodin, jer je nagrada tvoja velika na nebesima, u Kristu Isusu Gospodinu našem, kome slava u vjekove. Amen.''[36]
Sveta Crkva, izgovorivši ovo izrečeno svog duhovnog načina razmišljanja, u kojem je pokazano čudesno sjedinjenje zapovijedi Kristovih s križem Kristovim, zahtijeva od onoga, što prima postrig da on, kao prvo, ispovijedi istinu tog izrečenog, a kao drugo da obeća da će ga slijediti. Onoga, koji stupa u monaštvo, ona pita: ''Da li sve ovo tako ispovijedaš s nadom u moć Božju i obećavaš li da ćeš u ovome istrajati do kraja života svog, milošću Kristovom?'' Osim toga, postrig se daje samo onome, koji ovdje izloženo učenje svete Istinske pravoslavne crkve priznaje za istinito i daje obećanje da će doživotnom djelatnošću dokazivati istinu koju je čuo, priznao i ispovjedio.
Takav je razum svete Crkve! Takav je razum svih svetih Otaca Istinske pravoslavne crkve! Mi smo se ovdje zadovoljili samo nekolicinom izvoda, kojih je moglo biti neusporedivo više. Međutim, to bi bilo ponavljanje jednog istog učenja u drukčijoj formi. Savjete Otaca zaključimo našim ubogim savjetom, zasnovanim na najblagotvornijim i najdjelotvornijim iskustvima. Kad nas sustigne neka nevolja, korisno je da ponavljamo slijedeće kratke izreke, i to da ih ponavljamo s pažnjom i svom dušom, sve do tada dok se uslijed njihovog ponavljanja u srce ne izlije spokojstvo, pa čak i utjeha i slatkoća:
(1) ''Dostojno primam po djelima mojim. Spomeni me, Gospodine, u Kraljevstvu svome!''
(2) ''Gospodine, neka tvoja sveta volja bude nada mnom grješnim sada i u vjekove.''
(3) ''Gospodine, ja sam stvorenje tvoje i sluga tvoj i, htio ne htio nalazim se u tvojoj vlasti; učini sa stvorenjem svojim po svetoj volji tvojoj i po velikoj milosti tvojoj!''
(4) ''Slava tebi, Gospodine, za sve što si ustrojio za mene, slava tebi! Pravedan je i puno milostiv tvoj sud nada mnom, koji zaslužujem sve privremene i vječne kazne.''
(5) ''Zahvaljujem ti i slavim te, Gospodine i Bože moj, za ove male i ništavne nevolje koje mi se događaju po tvom blagom i posve mudrom naumu, i kojima razobličavaš meni nepoznate moje strasti, kojima ćeš mi olakšati odgovor na tvom strašnom Sudu, i kojima ćeš me iskupiti od vječnih paklenih muka.''
Očigledno je da su ove izreke pozajmljene iz Svetog Pisma i djela svetih Otaca. Ukoliko se ponavljaju pažljivo i ne užurbano, one djeluju vrlo brzo, snažno, blagotvorno i spasonosno.

NAPOMENE:

1. O onima koji misle da se opravdaju djelima, gl. 102.

2. Sancti Macarii Aegiptii opera omnia, Liber de libertate mentis, caput XIII.

3. Liber de libertate mentis, caput XIV.

4. Ibid. cap XXXI.

5. Homilia, XV, cap. XII

6. Liber de libertate mentis, caput XV

7. Ibid.cap. XVI.

8. Ibid, sar. XVII.

9. 37 Pouka.

10. Bogougodni Marko Podvižnik izlaže svoja duboka razmišljanja na arhaičan način, ponekad sažeto, a ponekad vrlo rasplinuto. To nas je primoralo da ovdje, prilikom prevođenja, često pribjegnemo značajnoj preradi riječi u rečenici (tj. parafrazi) s ciljem da poučna misao uvijek bude jasna za čitaoca i da pouka ne bude skrivena u nerazgovjetnosti izlaganja. To se, iako u manjoj mjeri, primjećuje i u drugim izvodima iz djela svetih Otaca koji su ovdje objavljeni. Tim pravilom često su se rukovodili i sveti Oci, čak i u slučaju izreka iz Svetog Pisma koje su navodili.

11. Pouka o duhovnom zakonu, gl. 2. (Citati koji slijede također su iz ove Pouke, prim. izd.)

12. Pouka o onima koji misle da se opravdaju djelima, gl. 2. (Slijede citati iz iste Pouke, prim. izd.)

13. Bogougodni Marko Podvižnik, 3. pouka – O pokajanju. (Slijede citati iz 3. pouke, prim. izd.)

14. Dobra djela pale prirode, kojima je tuđe pokajanje, dovode do uznositosti i pogrešno zahtijevaju spasenje kao zakonitu nagradu. Pokajanje se rađa izvršavanjem zapovijedi Kristovih.

15. Bogougodni Marko Podvižnik, 7. pouka – O postu i poniznosti.

16. Bogougodni Marko Podvižnik, iz Poslanice redovniku Nikoli.

16. Ova surađivanje se obično naziva stjecajem okolnosti.

17. Bogougodni Marko Podvižnik, 6. pouka – Rasprava s učenim.

18. Knjiga premudrosti Salomonove (prim. izd.).

19. Bogougodni Marko Podvižnik, 5. pouka – Savjet uma duši.

20. Životopis svetog Andrije, Krista radi jurodivog, napisao je svećenik Nikifor. V. Četij Minej, za 2. listopad.

21. Izvodi iz Ljestvice svetog Ivana Sinajskog ili Ljestvičara

22. Ovaj pregled se nalazi na kraju 26. pouke (prim. izd.).

23. Pod zalogom strasti podrazumijevaju se strastveni utisci i navike.

24. Nakon što su Babilonci zauzeli Jeruzalem a preostali Židovi pobjegli u Egipat, Nabukodonozor, babilonski kralj, zauzeo je i Egipat, zarobivši i one Židove koji su tamo pobjegli. Nabukodonozor je vladao i Asirijom, zbog čega se naziva ''kraljem babilonskim i kraljem asirskim''.

25. Knjiga proroka Baruha (prim. izd.).

26. Gdje god dolazi do razmimoilaženja u izvornom tekstu i u Daničićevom prijevodu Starog Zavjeta, biblijski citati se navode prema crkvenoslavenskom prijevodu (prim. prev.).

27. Ako budu kružile oko zemaljskog i ispraznog, pomisli će nositelja podviga nužno privući k tjelesnom životu i sagrješenju.

28. 12. pouka, koja se sastoji od kratkih izreka.

29. 6. pouka – O neosuđivanju bližnjeg.

30. Prema drugom mišljenju: po vanjštini je sličan čistoj posudi, ali je iznutra ispunjen nečistoćom neugodna mirisa. Kad se posuda otvori, neugodan miris pokaže da se nalazi u njoj.

31. 47. pouka – O samo-ukorijevanju.

32. 8. pouka – O zlopamćenju.

33. 17. pouka – O poučavanju braće.

34. 3. pouka.

35. Veliki trebnik, Čin male shime ili mandije.

GLAVA TRIDESET ČETVRTA

O trijeznosti ili budnosti uma

Između svojih ostalih posve svetih i spasonosnih zapovijedi, Gospodin nam je zapovjedio i stalno molitveno bdijenje nad samima sobom, stanje koje se u djelatnim spisima svetih Otaca naziva sveta trijeznost ili budnost uma. Bdijte i molite se da ne padnete u napast, rekao je Gospodin svojim učenicima (Mt 26,41), a što vama govorim, svima govorim: stražarite (bdijte) (Mk 13,37). Bogougodni Isihije Jeruzalemski određuje budnost ili trijeznost uma na slijedeći način: ''Trijeznost ili budnost (razboritost) uma je put k svakoj kreposti i k svakoj zapovijedi Božjoj.''[1] Iz toga se vidi da je budnost ili trijeznost uma zasnovana na najbrižljivijem i postojanom izučavanju evanđeoskih zapovijedi, a samim time i cjelokupnog Svetog Pisma. Trijeznost uma teži da djelima, riječima, pomislima i osjećajima stalno boravi u izvršenju svih evanđeoskih zapovijedi. Da dostigne svoju namjeru, ona stalno bdije i poučava se zakonu Božjem, i pojačanom molitvom stalno vapi Bogu za pomoć. Trijeznost (budnost) uma je stalno djelovanje. ''Trijeznost uma je duhovna umjetnost koja, uz Božju pomoć i ukoliko se usrdno prakticira tokom dužeg perioda, u potpunosti izbavlja čovjeka od strasnih riječi, pomisli i loših djela. Onome, koji u trijeznosti uma čini podvig, trijeznost uma daje pouzdanu spoznaju nedostižnog Boga, koliko se On može spoznati, i razotkrivanje skrivenih božanskih tajni. Trijeznošću uma se izvršava svaka Božja zapovijed Starog i Novog Zavjeta i daje svako blago budućeg vijeka. Trijeznost uma je zapravo, čistoća srca i, po svojoj veličini i dostojanstvu ili, bolje rečeno, uslijed našeg nemara, sad je vrlo rijetko među monasima.''[2] 

''Trijeznost uma je stalno udaljavanje srca od svake pomisli i njegovo svagdašnje, stalno prizivanje Isusa Krista, Sina Božjeg i Boga. On je jedini kojim srce diše, s Njim se odvažno naoružava protiv neprijatelja. Srce se ispovijeda Njemu, jedinom koji ima vlast da otpušta grijehe. Posredstvom Njegovog prizivanja, ono često obuhvaća Krista, jedinog poznavatelja tajni srca. Takva duša se na svaki način trudi da od ljudi sakrije svoju slatkoću i svoj unutrašnji podvig, kako lukavi ne bi potajno uveo zloću i iskorijenio njeno dobro djelovanje. Trijeznost uma je čvrsto ustrojstvo uma i njegovo stajanje pred vratima srca. Ono vidi pomisli pljačkaša koje mu pristupaju, sluša što oni govore i poznaje te ubojice, vidi kakve slike izobražavaju i podstiču demoni, kako bi um prevarili maštanjem''.[3] ''Pokazujući neporočnost, čistoću, sveobuhvatnost i djelotvornost ove kreposti (trijeznosti uma) i poučavajući nas kako da je započnemo i završimo, veliki zakonodavac Mojsije ili, točnije, Duh Sveti, kaže: Pazi na sebe, da u srcu tvom ne bude tajna riječ bezakonja (Pnz 15,9). Tajnom riječju nazvao je svako misaono izobraženje neke loše ili Bogu protivne stvari. Takvu pojavu sveti Oci nazivaju prilogom, koji đavao unosi u srce. Čim se taj prilog pojavi u umu, za njim slijede naše pomisli i započinju strasni razgovor s njim.''[4] Trijeznost uma se suprotstavlja samom početku grijeha: mislima i grješnom osjećaju. Trijeznost uma izvršava zapovijedi u samim čovjekovim počecima: u pomislima i osjećajima. Trijeznost uma otkriva onome koji je trijezan umom njegovo palo stanje, otkriva mu pale duhove, otkriva mu čovjekovu zavisnost od palih duhova, u koju je čovjek pao uslijed izvršavanja njihove volje i u koju još dublje pada izvršavajući njihovu i svoju grješnu volju. Slijedeći našu palu volju i volju demona, naš pad se utvrđuje i biva zapečaćen, postaje naše neotuđivo vlasništvo i neotuđivi zalog naše vječne propasti. Trijeznost uma je nužan preduvjet istinskog djelovanja duše, pri kojem se cijelo vidljivo i nevidljivo djelovanje monaha izvršava po volji Božjoj i radi ugađanja Bogu, čuvajući se od svake primjese služenja đavlu. Trijeznost uma je uzrok čistoće srca, a samim time i uzrok viđenja Boga, koje se po milosti daruje čistima, koji su čistoću srca uzdigli do blažene bestrasnosti. Trijeznost uma je nerazdvojno od stalne molitve: ona se rađa iz nje i nju rađa. Obzirom da rađaju jedna drugu, ove dvije kreposti se međusobno sjedinjuju neraskidivim savezom. Trijeznost uma je duhovno življenje; trijeznost uma je nebesko življenje; trijeznost uma je istinska poniznost, usmjeravanje svoje nade na Boga, koje se odreklo svakog uzdanja u sebe i svakog uzdanja u ljude, zbog čega se ono njima (ljudima) čini kao najstrašnija oholost i zbog čega hule na njega i progone ga. Neće biti suvišno ako ovdje primijetimo da Bogu ugodni Isihije o starozavjetnim zapovijedima govori u duhovnom, a ne u judejskom (židovskom) značenju. Kad se u Kristu skine pokrivalo (vidi 2 Kor 3,16) koje leži na očima duše, i Židov postaje kršćanin. Tada za onoga, koji ga čita, Stari Zavjet dobiva isto značenje koje ima i Novi Zakon, koji je izložen u Novom Zavjetu, u Starom Zavjetu je izložen u slikama i alegorijama. Trebalo bi da se monah početnik najprije bavi izučavanjem Novog Zavjeta, i duhovno razumijevanje Starog Zavjeta doći će u svoje vrijeme, jer je ono naslijeđe naprednih. 

Trijeznost uma se zadobiva postupno: ona se stječe nakon dugog vremena i truda. Ona se prvenstveno rađa iz pažljivog čitanja i molitve, iz navike motrenja na sebe (stražarenja nad sobom), bdijenja, promišljanja o svakoj riječi ili djelu koje nam predstoji, iz obraćanja pažnje na svaku svoju pomisao i osjećaj, kako ni na koji način ne bi postali plijen grijeha. 

Budite trezveni i bdijte jer suparnik naš, đavao, kao lav ričući hodi i traži koga da proždere. Njemu se protivite utvrđeni vjerom, kaže apostol Petar (1 Pt 5,89). ''Slično kerubinu, sav budi oko i ogradi se sa svih strana najvećom opreznošću, jer koračaš posred zamki'', govorio je Ebnomije Veliki monahu koji je bio izložen đavlovom iskušenju.[5] Bogougodni Barsanufije Veliki i Ivan Prorok prenijeli su onome, koji želi da vodi bogougodan trijeznoumni život, prvenstveni savjet trijeznoumnog djelovanja. Oni su mu savjetovali da prije svakog poduhvata, odnosno, prije početka razgovora ili nekog djela, svoju misao uznese k Bogu i od Njega zatraži urazumljivanje i pomoć.[6] Da se boravi u trijeznosti uma treba se najbrižljivije čuvati svježina i svjetlost uma. Um se pomračuje uslijed nerazborite upotrebe hrane, pića i sna, od puno-pričljivosti, rasijanosti i životnih briga. Pazite na sebe da srca vaša ne otežaju prejedanjem i pijanstvom i brigama ovoga života, i da Dan onaj (dan Strašnog suda Kristovog, posljednji dan svijeta) ne naiđe na vas iznenada. Jer će doći kao zamka na sve koji žive na licu cijele zemlje. Bdijte, dakle, u svako vrijeme moleći se da se udostojite da izbjegnete sve što se ima dogoditi, i da stanete pred Sina čovječjega (Lk 21,34-36). I kao što će iznenada doći dan Općeg suda za sve ljude, tako i za svakoga čovjeka iznenada dolazi dan njegovog pojedinačnog suda, odnosno dan njegove smrti. Neizvjestan je čas kad ćemo biti pozvani. Neki bivaju uznijeti u vječnost tek što započnu svoj životni put; neki se uzimaju nakon završetka sasvim kratkog puta; neki se uzimaju sa sredine puta, a neki u trenutku kad im je preostao značajan dio do njegovog okončanja. Rijetki su oni koji dostignu punoću dana i napuste svoju zemaljsku kolibu, odnosno tijelo, onda, kad ona postane nesposobna da bi se u njoj živjelo. U vrijeme kad završavamo svoj zemaljski život, on se, uslijed osjećaja besmrtnosti koje je u nama izopačeno padom, čini beskonačno i ispunjeno izobilnom i plodonosnom djelatnošću. Taj osjećaj imaju i dijete, i mladić, i zreo čovjek, i starac. Svi oni su stvoreni kao besmrtni, i svi su besmrtni po duši, međutim, dužni su da budu besmrtni i po tijelu! Za svoj pad, koji je pogodio smrću i dušu i tijelo, oni ili uopće ne znaju ili neće da znaju, ili pak za njega znaju sasvim nedovoljno. Uslijed toga su pogled uma i osjećaj srca u odnosu na zemaljski život lažni i ispunjeni samoobmanjivanjem. Stoga se on (zemaljski život) svakom uzrastu varljivo prikazuje kao čovjekovo vječno naslijeđe. Nakon završetka zemaljskog života, pred vratima smrti, put za koji se činilo da beskonačno ide u budućnost, pokaže se kao sasvim kratak, a obimna djelatnost, koja nije izvršena za vječnost, pokaže se kao najpogubniji i nepovratni gubitak vremena i svih sredstava koja su dana radi spasenja. Ljudi ovoga svijeta (vijeka) sasvim točno izražavaju svoju zabludu, nazivajući smrt neočekivanom nesrećom, bez obzira na uzrast u kojem sustigne njihove rođake i prijatelje. Ona je neočekivana nesreća i za oronulog starca, opterećenog godinama i bolestima, koji se odavno priklanja grobu, ali koji i ne razmišlja o smrti i udaljuje od sebe svako sjećanje na nju. Ona je, u pravom smislu te riječi, istinska nesreća za onoga, koji je nepripremljen za nju. Naprotiv, blago slugama onim koje gospodar došavši nađe budne (Lk 12,37) i onima trijeznog uma, koji pravilno gledaju na zemaljski život, koji se sjećaju smrti i pripremaju se za nju, znajući da im ona može doći u svakom uzrastu i bez obzira na zdravstveno stanje. Put zemaljskog života treba se svršavati uz najveću pažnju i budnost nad sobom; on se mora svršavati uz stalno molitveno prizivanje Boga u pomoć. Neka naša svjetiljka na tom putovanju bude Evanđelje, kao što je pjevao i David: Svjetionik je nogama mojim riječ tvoja, i svjetlost stazama mojim (Ps 118,105). Mi ne koračamo samo tijesnim putem; mi, pored toga, koračamo noću (vidi 1 Pt 1,19). Nama je potrebno stalna trijeznost uma, da nas ne bi privukla naša pala priroda, da nas ne bi privukli naši oci i braća koje je ona već privukla, da bi izbjegli sve zamke i prepreke koje nam pripremaju mnogobrojne i raznolike svjetovne sablazni a koje, opet, ustrojava luda zloća i, za čovjeka nepojmljivo, lukavstvo palih anđela. Ogradivši se od rasijanosti i briga, obratimo pažnju na svoje tijelo, od kojeg je trijeznost uma u potpunosti zavisno. Ljudska tijela se bezgranično razlikuju po svojoj snazi i zdravstvenom stanju.[7] Neki su po svojoj snazi slični bakru i željezu, dok su neki slabi kao biljke. Iz tog razloga je svatko dužan da svojim tijelom upravlja s velikom razboritošću, ispitujući svoje tjelesne snage. Snažnom i zdravom tijelu svojstveni su poseban post i bdijenje: ono uslijed njih postaje lakše, što umu daje posebnu vedrinu. Slabo tijelo treba da se potkrjepljuje hranom i snom, suglasno tjelesnim potrebama, ali nikako do pretrpavanja. Pretrpavanje je veoma štetno i za slabo tijelo: ono ga čini još slabijim i prikladnim za bolesti. Razborita uzdržljivost utrobe predstavlja vrata za sve kreposti. Ukroti utrobu i ući ćeš u raj. Ako budeš ugađao utrobi i prekomjerno jeo, samoga sebe bacit ćeš u provaliju bludne nečistoće[8], u vatru srdžbe i bijesa, zadebljat ćeš i pomračiti svoj um, a svoju krv dovesti do rasplamsavanja, do posebne sklonosti k uznemirenosti, što će te dovesti u zamku i narušiti tvoje motrenje na sebe, odnosno tvoju trijeznost uma. Trijeznost uma neizostavno zahtijeva fizičko spokojstvo krvi, koje prvenstveno omogućuje razboritu uzdržljivost. Strasti pokreću krv na različite načine, a one su (strasti) sa svoje strane također raznolike i često se suprotstavljaju jedna drugoj, pri čemu jedno kretanje krvi poništava drugo. Međutim, sva ta raznolika kretanja nužno su povezana s rasijanošću, maštanjem, obilnim naletom pomisli i slikama koje laskaju samoljublju. Obilan nalet pomisli i maštanja uvijek prati pojačano i neprirodno kretanje krvi. To kretanje je grješno kretanje, plod i pojava pada. O tom kretanju krvi je rečeno da ne može da naslijedi Kraljevstvo nebesko[9], odnosno da čovjek, koji svoju krv dovodi u takvo kretanje i koji se njime naslađuje, nije sposoban da primi Božju milost. Ovo kretanje krvi je utoliko opasnije što ga razumije samo nekolicina. Naprotiv, puno je onih koji to grješno kretanje krvi u sebi prihvaćaju kao djelovanje dobra i slijede svoju pogrešnu sklonost, kao da je to sklonost koja je nadahnuta svetom i bogougodnom istinom. Zapazi ono stanje u koje dospijeva tvoja krv prilikom pojave obilnih pomisli i maštanja, koja izlaze izvan uobičajenog poretka. Tada ćeš naučiti da razumiješ njeno grješno kretanje i da ga se čuvaš. Siloamske vode tiho izviru iz svog istočnika (vidi Iz 6,6): bogougodne kreposti istječu iz pokornosti Bogu i prati ih poniznost a ne rasplamsavanje; ne prate ih nagoni, uznositost i slavoljublje, koji su nerazdvojivi suputnici rasplamsavanja krvi. Krv se drukčije kreće prilikom srditih, a drukčije prilikom bludnih pomisli i maštanja. Drukčije se kreće prilikom slavoljubivih, a drukčije prilikom častoljubivih pomisli; drukčije pri pomislima tugovanja i duhovne tromosti ili lijenosti, a drukčije prilikom ozlojeđenosti; drukčije prilikom oholosti, itd. Kao što se trebamo čuvati prezasićenosti, upravo tako se trebamo čuvati i od neumjerene uzdržljivosti. Prekomjerna uzdržljivost iscrpljuje tijelo, uništava njegovu vedrinu i svježinu koje su potrebne za trijeznost uma, koja, opet, vene i slabi istovremeno sa uvenućem i slabljenjem tjelesnih sila. ''Ako slabo tijelo prisiliš na djela koja premašuju njegovu snagu, bacit ćeš svoju dušu u dvostruko pomračenje, i dat ćeš joj pometnju (a ne pomoć). Međutim, ako snažno tijelo prepustiš mirovanju i neradu, onda će u duši, koja živi u njemu, osnažiti sve strasti. Pri tom će se, ako netko i želi dobro, od njega oduzeti i sama misao o dobru koje je on želio. Mjera i određene granice u životu prosvjetljuju misao i progone pometnju. Kad uslijed neustrojenog (nerazboritog) življenja dođe do pometnje misli, u duši se stvara pomračenje, a s pomračenjem i rastrojstvo.''[10] Razborita uzdržljivost omogućuje nepokolebljivo obitavanje u trijeznosti uma. Nepokolebljivo obitavanje u trijeznosti uma omogućuje da se nepokolebljivo slijedi evanđeosko učenje. Evanđeosko učenje je, opet, jedini izvor svih istinskih, kršćanskih i bogougodnih kreposti.

NAPOMENE:

1. 3. glava, Dobrotoljublje, 2. tom (Za dušu korisne i

    spasonosne stotine Isihija, prezbitera

    jeruzalemskog Teodulu, o trijeznosti uma i

    molitvi).

2. glava.

   3. 5. i 6. glava

4. 2. glava.

5. Pouke Ebnomija Velikog monahu Klimatiju, Četij

    Minej za 30. siječanj, Životopis bogougodnog

    Ebnomija Velikog.

6. 260., 261. i 583. odgovor.

7. Od ovog mjesta, navode se riječi iz 5. pouke

    bogougodnog Nila Sorskog.

8. Do ovog mjesta navođene su riječi bogougodnog 

    Nila.

9. Vidi 1 Kor 15,50; kao što smo prethodno rekli (u 

    glavama 21. i 22.), pokloni prirodno zagrijevaju 

    tijelo, što čovjeka priklanja i oživljava za

    dušu spasonosnu djelatnost. Protuprirodno 

    rasplamsavanje krvi, do kojeg dolazi pod 

    djelovanjem neke strasti, udaljuje čovjeka od 

    takvog djelovanja.

10. 85. glava.

GLAVA TRIDESET PETA

O koristi i šteti od tjelesnih podviga

Nakon što su praroditelji u Raju prestupili zapovijed Božju, među kaznama, kojima je bio podvrgnut čovjek, spominje se i kazna prokletstva zemlje. Neka je zemlja prokleta zbog tebe, rekao je Bog Adamu. S mukom ćeš se od nje hraniti u sve dane života tvoga. Trnje i korov će ti rađati, a ti ćeš jesti zelje poljsko. Sa znojem lica svoga jest ćeš kruh (Post 3,17-19). To prokletstvo sve do danas leži na zemlji, i to je svima očigledno. Ona ne prestaje da daje korov, iako ga nitko ne sije. Ona zemljoradnika orosi znojem i tek posredstvom znojavog i često krvavog rada daje ono bilje koje služi kao čovjekova hrana i koje se naziva žitom.

Kazna koju je izrekao Bog ima i duhovno značenje. Božja odluka o kažnjavanju podjednako se iskazuje i u materijalnom i u duhovnom pogledu.[1] Sveti Oci pod zemljom podrazumijevaju srce. Kao što zemlja, uslijed prokletstva koje ju je pogodilo, ne prestaje da sama od sebe, iz svoje povrijeđene prirode, stvara trnje i korov, tako i srce, zatrovano grijehom, ne prestaje da iz sebe, iz svoje povrijeđene prirode, rađa grješne osjećaje i pomisli. I kao što nitko ne brine o sijanju i zasađivanju korova već ih sama od sebe proizvodi izopačena priroda, tako se i grješne pomisli same od sebe začinju i niču u čovječjem srcu. Materijalni kruh zadobiva se u znoju lica; nebeski kruh, koji daje vječni život, sije se u ljudsko srce uz pojačan trud tijela i duše. Uz pojačan trud, on raste, biva požnjeven, postaje sposoban za upotrebu i biva sačuvan. Kruh nebeski je riječ Božja. Trud koji je potreban da se u srce zasadi riječ Božja zahtijeva tolike napore da se naziva podvigom. Čovjek je osuđen da se s mukom hrani od zemlje u svim danima svog zemaljskog života, i da jede kruh u znoju lica svoga. Ovdje pod zemljom treba podrazumijevati tjelesno mudrovanje, kakvim se čovjek, koji je otpao od Boga, obično rukovodi tokom svog zemaljskog života. Uslijed tjelesnog mudrovanja, izložen je stalnoj brizi i razmišljanju o zemaljskom, stalnim nevoljama, razočarenjima i neprekidnim pometnjama. Jedino se sluga Kristov, u vrijeme boravka na zemlji, u stalnoj borbi s tjelesnim mudrovanjem i u stalnom trudu na uzgajanju kreposti, u znoju lica hrani nebeskim kruhom. Da zemlja bude obrađena, potrebna su razna željezna oruđa kao što su plugovi, drljače ili lopate, kojima se ona prekopava, sitni i omekšava. Isto tako, potrebno je da i naše srce, koje je središte tjelesnih osjećaja i tjelesnog mudrovanja, bude obrađeno postom, bdijenjem, klanjanjima i ostalim iscrpljivanjima tijela, da se prevladavanjem tjelesnog, strasnog osjećaja, povuče pred prevladavanjem osjećaja duhovnog, i da utjecaj strasnih, tjelesnih osjećaja na um bude lišen one nesavladive moći kakvu (taj utjecaj) ima nad ljudima koji su odbacili čin podviga ili su nemarni prema njemu. Onaj koji je odlučio da zasije sjeme u zemlju koju prethodno nije obradio samo će izgubiti sjeme. Neće imati nikakve koristi i samome sebi načinit će siguran gubitak. Isto tako, onaj, koji nije odgovarajućim tjelesnim podvizima ukrotio tjelesna stremljenja srca i tjelesne pomisli uma, a namjerava da se bavi umnom molitvom i da u srce usadi zapovijedi Kristove, ne samo da će se uzaludno truditi, već bi mogao da bude izložen i nesreći duše, samoobmanjivanju i demonskoj obmani. On bi na sebe mogao privući srdžbu Božju, isto kao i onaj što je na svadbu došao bez svadbenog ruha (vidi Mt 22,12). Zemlja, koja je najbrižljivije obrađena, nađubrena i usitnjena ali nije zasijana, morat će da s utoliko većom silom porodi korov. Isto tako će i srce, koje je obrađeno tjelesnim podvizima ali nije usvojilo evanđeoske zapovijedi, iz sebe iznjedriti korov slavoljublja, oholosti i bluda. Ukoliko se zemlja više obradi i nađubri, utoliko biva sposobnija za nicanje gustog i sočnog korova. Ukoliko je snažniji tjelesni podvig monaha koji je nemaran prema evanđeoskim zapovijedima, utoliko je u njemu snažnija i neizlječivija uznositost. Zemljoradnik, koji posjeduje mnoštvo oruđa za obradu zemlje i koji se time ponosi ali pri tom ne obrađuje njime zemlju, samo obmanjuje i zavarava samoga sebe, jer ne stječe nikakvu dobit. Tako ni nositelj podviga, koji se odlikuje postom, bdijenjem i ostalim tjelesnim podvizima, ali je nemaran prema samopromatranju i upravljanju samim sobom pri svjetlosti Evanđelja, obmanjuje samoga sebe i uzaludno se i pogrešno uzda u tjelesne podvige. On neće zadobiti nikakav duhovni plod, niti će sabrati duhovno blago. Onaj pak, koji zamisli da obradi zemlju ne koristeći zemljoradničko oruđe, potrudit će se puno i uzaludno. Tako će se i onaj, koji poželi da bez tjelesnih podviga zadobije krepost, uzaludno truditi. Izgubit će nenadoknadivo vrijeme koje se ne može vratiti, iscrpit će sile duše i tijela a ništa neće dobiti. Tko namjerava da stalno preorava svoju zemlju, nikada ništa neće posijati i požnjeti. Tako će i onaj, koji se stalno bude bavio tjelesnim podvigom, izgubiti mogućnost da se bavi podvigom duševnim i da u sebe zasadi evanđeoske zapovijedi, od kojih se u svoje vrijeme rađaju duhovni plodovi. Tjelesni podvizi su potrebni zato, da se zemlja srca osposobi za primanje duhovnog sjemena i donošenje duhovnih plodova. Napuštanje podviga ili njihovo zapostavljanje čini zemlju nesposobnom za sjetvu i za plodove. Njihova prekomjernost ili uzdanje samo u njih podjednako je, a možda čak i više, štetno koliko i njihovo napuštanje. Napuštanje tjelesnih podviga čini da ljudi sliče životinjama, jer stvara prostor za tjelesne strasti. Prekomjernost u njima (tjelesnim podvizima) čini da ljudi sliče demonima, jer potpomaže sklonost k strastima duše i njihovo jačanje. Oni, koji su napustili tjelesne podvige, podčinjavaju se ugađanju trbuhu, bludu i srdžbi u njenim grubim iskazivanjima. Oni, koji su prihvatili neumjerene tjelesne podvige i koji ih nerazumno upotrebljavaju ili pak jedino na njih polažu svoje nade, vidjevši u njima svoju zaslugu pred Bogom i svoje dostojanstvo, padaju u slavoljublje, uznositost, uobraženost, oholost, surovost, u preziranje bližnjih, u njihovo ponižavanje i osuđivanje, u zlopamćenje, mržnju, hulu, raskol, herezu, samoobmanjivanje i demonsku obmanu. Kao oruđu koje je nužno za stjecanje kreposti, tjelesnim podvizima ćemo priznati svaku vrijednost koja im pripada. Međutim, čuvat ćemo se od toga da ta oruđa smatramo krepostima, kako uslijed pogrešnog shvaćanja o kršćanskom djelovanju ne bi pali u samoobmanu i bili lišeni duhovnog napretka. Tjelesni podvig je potreban čak i svetima, koji su postali hramovi Svetoga Duha, kako u tijelu, ostavljenom bez uzdržljivosti, ne bi oživjela strasna kretanja, i kako ne bi poslužilo da se u posvećenom čovjeku pojave nečisti osjećaji i pomisli. O tome je posvjedočio i sveti apostol Pavao, govoreći: Iscrpljujem tijelo svoje i savladavam ga, da propovijedajući drugima ne budem sam odbačen (1 Kor 9,27). Bogougodni Izak Sirijski kaže da razrješenje, odnosno napuštanje posta, bdijenja, spokoja i mira (usamljenosti), i ostalih tjelesnih podviga, tih pomoćnika pobožnog života, dopuštanje sebi stalnog počinka i naslađivanja, šteti i starcima i savršenima.[2]

NAPOMENE:

1. Bogougodni Marko Podvižnpk, 7. pouka, O postu i poniznosti; 19. pouka svetog Izaka Sirijskog i 26. pouka bogougodnog Makarija Velikog, 21. glava.

2. 90. pouka.

GLAVA TRIDESET ŠESTA

O duševnoj i duhovnoj revnosti

Monah treba biti vrlo oprezan u pogledu tjelesne i duševne revnosti, koja izvana izgleda pobožno, dok je u suštini nerazumna i štetna za dušu. Uslijed svoga neznanja, mnogi svjetovnjaci i monasi hvale upravo takvu revnost, ne shvaćajući da su njeni izvori uznositost i oholost. Oni takvu revnost veličaju kao revnost po vjeri, po pobožnosti, po Crkvi i po Bogu. Ona se sastoji u više ili manje oštrom osuđivanju i razotkrivanju bližnjih zbog njihovih moralnih grešaka i grešaka protiv ustrojstva i pravila Crkve. Obmanuti lažnom predstavom o revnosti, nerazumni revnosnici misle da, predavši se njoj, nasljeduju svete Oce i svete mučenike, zaboravljajući da oni, revnosnici, nisu sveci već grješnici. Ako su sveti razotkrivali grješnike i bezbožnike, onda su to činili po zapovijedi Božjoj, po svojoj obavezi i po nagovoru Svetoga Duha, a ne po nagovoru svojih strasti i demona. Onaj, koji odluči da samovoljno razotkrije brata ili da mu prigovori, jasno pokazuje da o sebi misli da je razumniji i da ima više kreposti nego onaj kojeg razotkriva. On tako djeluje jer je privučen strašću i obmanut demonskim pomislima. Trebalo bi da se sjeti Spasiteljeve zapovijedi: Zašto vidiš trun u oku brata svoga, a brvno u oku svome ne osjećaš? Ili, kako ćeš reći bratu svome: stani da ti izvadim trun iz oka tvoga; a eto brvno u oku tvome? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga, pa ćeš onda vidjeti izvaditi trun iz oka brata svoga (Mt 7,3-5). Što je to brvno? To je tjelesna (duševna) mudrost, zadebljala kao brvno, zbog čega oduzima svu sposobnost i pravilnost moći viđenja ili shvaćanja, koju je Spasitelj darovao umu i srcu. Čovjek, kojeg rukovodi tjelesna (duševna) mudrost, ni u kojem slučaju ne može pravilno da sudi o svom unutrašnjem stanju ili o stanju bližnjih. On o samome sebi ili o drugima sudi onako, kako zamišlja on sam, ili onako, kako mu bližnji izgleda po vanjštini, odnosno na osnovu svoje tjelesne (duševne) mudrosti i pogrešno. Zato ga je Sin Božji sasvim pravedno nazvao licemjerom. Nakon što se izliječi riječju Božjom i Duhom Božjim, istinski pravoslavni kršćanin zadobiva pravilan pogled na svoje ustrojstvo duše i na ustrojstvo duše svojih bližnjih. Tjelesna (duševna) mudrost, koja brvnom pogađa zabludjelog bližnjeg, uvijek ga (bližnjeg) zbunjuje a često i pogubljuje. Ona nikad ne donosi i ne može da donese korist, ni najmanje ne djeluje na grijeh. Naprotiv, duhovna mudrost djeluje isključivo na duhovnu bolest bližnjeg, miluje ga, izliječi i spašava. Trebalo bi primijetiti da se, nakon zadobivanja duhovnog razuma, greške i nedostaci bližnjega odnosno one iste greške i nedostaci koji su se tjelesnom (duševnom) razumu činili neizmjerno veliki i važni čine sasvim nevažnima, jer ih je Spasitelj iskupio i lako se mogu izliječiti pokajanjem. Očigledno da im je tjelesna (duševna) mudrost, obzirom da je i ona samo brvno, pridavala tako veliki značaj. Tjelesna (duševna) mudrost vidi u bližnjemu i one grijehe kojih uopće nema. Iz tog razloga su oni, koje je privukla nerazumna revnost, često padali u klevetanje bližnjega i postajali oruđe i igračke palih duhova. Bogougodni Pimen Veliki je kazivao kako je neki monah, privučen nerazumnom revnošću, bio izložen slijedećem iskušenju: vidio je drugog monaha da leži na nekoj ženi. Monah se dugo borio s ovom pomišlju, koja ga je prisiljavala da zaustavi grješnike. Napokon je bio pobijeđen. Odgurnuo ih je nogom i rekao: ''Prestanite''! Tada se ispostavilo da su to bila dva snopa.[1] Bogougodni otac Dorotej pripovijeda da je, za vrijeme dok je živio u manastiru oca Serida, neki brat oklevetao drugog brata. Naime, njega je privukla nerazumna revnost, koja je uvijek povezana s podozrivošću i nepovjerenjem i vrlo je sposobna za izmišljotine. On je optuženoga okrivio da u rano jutro krade smokve iz vrta i da ih jede. Nakon istraživanja, kojeg je sproveo nadstojnik, pokazalo se da oklevetani monah spomenutog jutra nije ni bio u manastiru, već da se nalazio u jednom obližnjem naselju. Tamo ga je uputio ekonom, i u manastir se vratio tek u vrijeme kad se završavala božanska Euharistija ili Liturgija.[2] Ako hoćeš da budeš vjeran i revan sin Istinske pravoslavne crkve, dostigni to izvršavanjem evanđeoskih zapovijedi koje se odnose na bližnjeg. Ne usuđuj se da ga razotkrivaš! Ne usuđuj se da ga poučavaš! Ne usuđuj se da ga osudiš i da ga prekoriš! To nije djelovanje po vjeri već djelovanje nerazumne revnosti, uznositosti i oholosti. Pimena Velikog su upitali: ''Što je vjera''? Svetac je na to odgovorio: ''Vjera se sastoji u tome da živite u poniznosti i da činite milost''[3], odnosno u tome da se ponize pred bližnjim i da ga zamole za oproštaj svih ožalošćenja, uvreda i svih njihovih sagrješenja. Obzirom da nerazumni revnosnici kao početni uzrok svoje revnosti ističu vjeru, neka znaju da se istinska vjera[4], a samim time i istinska revnost, treba izražavati u poniznosti pred bližnjim i u milosti prema njemu. Sud nad ljudima i razotkrivanje ljudi prepustimo onima koji imaju obavezu da sude svojoj braći i da ih rukovode. ''Onaj, koji ima lažnu revnost, boluje od teške bolesti. O, čovječe, koji misliš da pokazuješ revnost protiv tuđih bolesti, odrekao si se vlastitog zdravlja duše! Brižljivo se potrudi na zdravlju vlastite duše. Ako želiš da iscjeljuješ bolesne, znaj da je bolesnicima potrebna briga a ne oštra razotkrivanja. Ti, međutim, drugome nisi pomogao, a sebe si bacio u tešku i mučnu bolest. Ta revnost u ljudima ne smatra se za jedan vid premudrosti već se pridružuje bolesti duše. To je znak oskudice u duhovnom razumu i znak krajnjeg neznanja. Početak premudrosti Božje je skromnost i krotkost, i one su svojstvene velikoj i krotkoj duši, posve utemeljenom načinu razmišljanja, i one nose ljudske slabosti. Zbog toga apostol Pavao kaže: Vi jaki slabosti slabih nosite (Rim 15,1) i onoga koji je sagriješio ispravljajte duhom krotkosti (Gal 6,1). Mir i trpljenje apostol Pavao ubraja u plodove Duha.''[5] U drugoj pouci bogougodni Izak kaže: ''Nemoj mrziti grješnika jer smo svi mi grješni. Ako se Boga radi boriš protiv njega (grješnika), onda zbog njega prolijevaj suze. Zašto ga mrziš? Zamrzi njegove grijehe, a za njega samoga se pomoli. Tako ćeš biti sličan Kristu, koji nije bio ogorčen na grješnike, već se za njih molio. Zar ne vidiš kako je on plakao zbog Jeruzalema (vidi Lk 10,41)? U mnogim slučajevima đavao se podsmijeva i nama samima. Zašto bi onda mrzili onoga tko je, slično nama, ismijan od đavla koji se i nama podsmijeva? Zašto ti, čovječe, mrziš grješnika? Je li zato, što nije tako pravedan kao ti? Gdje je ta pravednost, kad nema ljubavi? Zašto nisi plakao zbog njega već si ga, naprotiv, progonio? Neki, koji za sebe misle da zdravo sude o djelima grješnika i srde se (uslijed toga) na njih, čine to uslijed svog neznanja.''

[6] Velika je nesreća uznositost! Velika je nesreća odbacivanje poniznosti! Velika je nesreća takvo ustrojstvo i stanje duše u kojem monah, iako nije pozvan ili zamoljen, na osnovu svijesti o vlastitom dostojanstvu počinje da poučava, razotkriva i prekorijeva bližnje! Kad te za to zamole, ti, kao onaj koji ništa ne zna, ili odbij da daš savjet i da kažeš svoje mišljenje ili ga pak, u krajnjoj potrebi, izreci s najvećom opreznošću i skromnošću, kako samoga sebe ne bi ranio slavoljubljem i ohološću, a bližnjega oštrom i nerazboritom riječju. Kad te za tvoj trud u vrtu zapovijedi Bog udostoji da u duši osjetiš božansku revnost, jasno ćeš uvidjeti da će te ta revnost podsticati na šutnju i ponižavanje pred bližnjim, na ljubav, milosrđe i sustradavanje s njima, kako je rekao sveti Izak Sirijski.[7] Božanska revnost je vatra, ali ona ne rasplamsava krv! Naprotiv, ona gasi rasplamsavanje u njoj i dovodi u stanje spokojstva.[8] Revnost tjelesne (duševne) mudrosti je uvijek povezana s rasplamsavanjem krvi, s nailaskom mnogobrojnih pomisli i maštanja. Posljedice slijepe i neupućene (neuke) revnosti, ako joj se bližnji usprotivi, obično bivaju ogorčenost protiv njega, zlopamćenje i razni vidovi osvetoljubivosti. Ukoliko joj se bližnji pokori, onda su te posljedice samoljubivo zadovoljstvo samim sobom, kao i podsticaj i umnožavanje naše uobraženosti i uznositosti.

NAPOMENE:

1. Alfavitni Paterik.

2. Bogougodni otac Dorotej, 9. pouka.

3. Alfavitni Paterik.

4. Misli se na djelatnu, a ne na dogmatsku vjeru. O njihovoj razlici vidi Dobrotoljublje, 2. tom, Monasi Kalist i Ignjacije, u ruskom izdanju.

5. 89. pouka.

6. 90. pouka.

7. 38. pouka

   8. Iz Pouke Maksima Kavsokalivita s Grigorijem Sinaitom, Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

GLAVA TRIDESET SEDMA

O milostinji

Ne bi trebalo da monah početnik daje materijalnu milostinju siromašnima, isključujući samo one posebne slučajeve, kad je potrebno da se bližnjemu ukaže pomoć i kad taj bližnji nema drugog načina da je dobije.[1] Davanje milostinje siromašnima je krepost svjetovnjaka, i ta je krepost sukladna njihovom življenju, odnosno materijalna je, i nije tuđa primjesama. Uznapredovali monasi, koji su stekli dar rasuđivanja ili koji su na to od Boga prizvani, mogu da daju milostinju siromašnima. Oni su obavezni da udovolje tom služenju kao svojoj dužnosti, smatrajući se oruđima nauma Božjeg, smatrajući da im je učinjeno dobročinstvo time, što su im dana sredstva da dobročinstvo izvrše. Osim toga, oni smatraju da je veće dobročinstvo učinjeno njima, nego onima kojima su oni učinili dobročinstvo. Monaha početnika, koji svojevoljno daje milostinju siromašnima, nužno će privući slavoljublje i on će pasti u uznositost. Ako nečega imaš u izobilju, podijeli to siromasima prije nego što stupiš u manastir. Tako nalaže evanđeoska zapovijed. Mladiću, koji je želio da dostigne savršenost kreposti, Gospodin je rekao: Ako hoćeš savršen da budeš, idi prodaj sve što imaš i podaj siromasima, i imat ćeš blago na nebu, i uzmi križ svoj pa hajde za mnom (Mt 1 9,21 i Mk 10,21). Podjela imanja (imovine) prethodi uzimanju križa. Prihvaćanje i nošenje križa nemoguće je ukoliko se sačuva imovina (vidi Lk 14,33): križ će se stalno skidati s ramena i bivati zamijenjen sredstvima koja daje imovina. Vjera u jednoga Boga i viđenje ili shvaćanje Boga vjerom poništavat će se uzdanjem u imovinu i brigom o njoj. Pred početak svog podviga, sveti mučenici i monasi trudili su se da sa svom preciznošću ispune gore spomenutu zapovijed Gospodinovu. Ovi prvi su, polazeći na vidljive muke, razdavali imovinu siromasima ili su, uslijed nedostatka vremena, Bogom zapovjeđeno razdavanje imovine ostavljali rođacima i prijateljima. Drugi su postupali isto tako, polazeći na nevidljivo mučeništvo. Monaški podvig je nevidljivo, ali u pravom smislu mučeništvo za onoga, koji taj podvig izvršava kako dolikuje. Neka našem stupanju u manastir prethodi razdavanje naše imovine. Naše materijalno življenje u svijetu zapečatimo materijalnom milošću, jednom od najvećih materijalnih kreposti. Onome, koji stupa u manastir, predstoji druga milostinja, i to je milostinja nematerijalna ili duhovna. Ona se sastoji u tome da bližnje ne osuđujemo kad griješe, već da prema njima budemo milostivi, pa čak i da ne sudimo o bližnjima, govoreći o jednima dobro a o drugima loše. Takav sud je neizbježno povezan s odbacivanjem poniznosti i ohološću, koja za čovjeka prisvaja ono, što pripada jedino Bogu. Nematerijalna (duhovna) milostinja sastoji se u tome da na zlo ne uzvraćamo zlom, već da na zlo odgovaramo dobrom. Nematerijalna (duhovna) milostinja sastoji se u tome da oprostimo sva ožalošćenja i uvrede koje su nam nanijeli bližnji, i da u odnosu na sebe ta ožalošćenja i uvrede smatramo za istinska dobročinstva koja nas očišćuju od grešne nečistoće. Kraće rečeno, monaška (duhovna) milostinja sastoji se u hodu za Kristom, odnosno u brižljivom izvršavanju evanđeoskih zapovijedi i u nošenju križa, odnosno u blagonaklonom trpljenju i u brižljivom prisiljavanju samoga sebe na trpljenje svih nevolja za koje Božji promisao bude želio da ih radi našeg spasenja pošalje na nas u vrijeme našeg života na zemlji. Bez ovog drugog ne može se održati ni prvo, odnosno, slijediti Krista ne može se održati bez prihvaćanja križa i priznavanja da se u njemu nalazi novozavjetna pravda i volja Božja. Za monahe, koji su uznapredovali i koji su na to od Boga prizvani, nematerijalna (duhovna) milostinja sastoji se u predavanju riječi Božje bližnjima. Prema učenju svetih Otaca, nematerijalna (duhovna) milostinja je onoliko uzvišenija od materijalne koliko je duša uzvišenija od tijela.[2] Da bi čovjek davao materijalnu milostinju, on treba da se pobrine za stjecanje materijalne imovine. Međutim, da bi davao nematerijalnu (duhovnu) milostinju, on treba da se postara i pobrine o tome da se obogati duhovnim bogatstvom odnosno učenjem Kristovim. Ako se na bilo koji način dogodi da se nakon stupanja u manastir domogneš imovine, bez oklijevanja se potrudi da je posredstvom milostinje premjestiš na nebo. Imovinu koja ti je pripala povjeri nadstojniku ili nekome drugom, tko ti je poznat po svojoj dobroj savjesti, i prepusti mu da on podijeli tvoju imovinu. Ne usuđuj se da je dijeliš sam i samovoljno! Nakon što svoju imovinu predaš onome, koji će je raspodijeliti, ne sumnjaj u njega i ne provjeravaj ga. Prepusti to njegovoj savjesti, a sebe ne bacaj u brigu i podozrenje koje će naštetiti tvojoj duši. Ti si ispunio svoju obavezu, i ne treba više da brineš kako će svoju obavezu ispuniti onaj, koji je raspodjeljuje: On svom Gospodaru stoji ili pada (Rim 14,4).[3]

NAPOMENE:

1. Bogu ugodni Simeon Novi Teolog, gl. 16. Dobrotoljublje, 1 tom, u ruskom izdanju

2. Ljestvica, iz Pouke pastiru.

3. 249. 250 i 251. odgovor Bogu ugodnog Barsonufija Velikog.

GLAVA TRIDESET OSMA

O dragovoljnom siromaštvu

Svaki, koji stupi u manastir i na sebe prihvati blagi jaram Kristov, dužan je da stalno živi u dragovoljnom siromaštvu, da se zadovoljava samo najnužnijim i da se čuva od viška odjeće, kelijnih predmeta i novca. Imovina, bogatstvo i riznica monaha treba da bude naš Gospodin, Isus Krist. K Njemu moraju biti okrenuti i stalno usmjereni pogledi uma i srca; na Njega se mora usmjeriti naša nada; na Njega mora biti položeno svo naše uzdanje, mi trebamo biti silni po našoj vjeri u Njega. Ukoliko posjeduje imovinu, monah nije u stanju da očuva takvo raspoloženje duše. Zapovijed o dragovoljnom siromaštvu dao je sam Gospodin: Ne sabirajte sebi blaga na zemlji, gdje moljac i rđa kvari, i gdje lopovi potkopavaju i kradu; nego sabirajte sebi blaga na nebu, gdje ni moljac ni rđa ne kvari, i gdje lopovi ne potkopavaju i ne kradu (Mt 6, 19-20). Postavljajući ovakvu zapovijed, Gospodin je iznio i razlog zbog kojeg ju je postavio, on je rekao: Gdje je blago vaše, ondje će biti i srce vaše (Mt 6,21) i Ne možete služiti Bogu i mamonu odnosno imovini i bogatstvu (Mt 6,24). Ukoliko monah posjeduje novac ili neke dragocjenosti, po nekoj neizbježnoj i nepobitnoj nužnosti i zakonu njegova nada će, i protivno njegovoj volji, od Boga preći na imovinu. On će se uzdati u imovinu i u njoj će vidjeti svoju moć; u njoj će vidjeti sredstvo pomoću kojeg će izbjeći preokrete do kakvih može doći na poprištu ovozemaljskog života. Na imovinu se usmjerava njegova ljubav, njegovo srce, njegov um i cijelo njegovo biće. Srce monaha koji ljubi materijalno postaje okorjelo i tuđe svakom duhovnom osjećaju, kao što je i samo materijalno okorjelo i bezosjećajno. Prema određenju apostola Pavla, skupljanje novca i druge imovine od strane monaha predstavlja klanjanje idolu (vidi Ef 5,5). Idolopoklonstvo je nužno povezano s odricanjem od Boga. Pomračeni ljubitelj materijalnoga neće dugo čekati da požanje plodove svoje samoobmane: doći će smrt, na koju je on u svom pomračenju i opijenosti zemaljskim blagostanjem sasvim zaboravio, i ona će ga oteti od njegovog bogatstva. Kapital i napunjene ostave, u koje se on uzdao, ostat će drugima, ne donoseći mu čak ni privremenu korist i otuđivši ga od Boga (vidi Lk 12,15-22). Duh Sveti oplakuje stanje čovjeka obmanutog prevarom bogatstva, koji u strašnom i pogubnom siromaštvu duha stupa u vječnost, i kaže: Gle čovjeka koji ne stavi Boga za pomoćnika sebi, već se pouzda na mnoštvo bogatstva svoga (Ps 51,9). Iz slijedeće povijesti, koju nam je sačuvala crkvena povijest, doznajemo kako se, uslijed pristranosti prema truležnoj imovini, u dubini duše izvršava odricanje od Boga, koje u povoljnoj prilici neće propustiti i da se iskaže. Neki Pavle, prezbiter, živio je u nenastanjenoj planini, skrivajući se od progonitelja idolopoklonika. Uz sebe je imao značajnu količinu zlata. Njemu se pridružilo i pet djevica monahinja, koje su se također sklonile od progona. Ove djevice su blistale od kreposti i bile posve ispunjene miomirisom Svetoga Duha. Živjele su pored prezbitera Pavla, i zajedno s njim činile podvig u molitvi i u izvršavanju božanskih zapovijedi. Neki zlonamjernik, međutim, doznao je za mjesto na kojem borave. On je starješinu čarobnjaka, koji su bili uz perzijskog kralja Sapora, obavijestio o tome da se kršćanski prezbiter, koji ima puno zlata, skriva u planini zajedno s još pet djevica monahinja. ''Ako hoćeš da se domogneš zlata, zapovijedi da ih uhapse i da ih izvedu pred tebe na sud; kad odbiju da se odreknu svoje vjere, odsjeći ćeš im glave, a zlato ćeš uzeti za sebe'', govorio je potkazivač plemiću. Plemić ni najmanje nije oklijevao da posluša ovaj savjet: pred sebe je na sud izveo prezbitera s monahinjama i njegovim zlatom. Prezbiter je tada rekao plemiću: ''Zašto mi oduzimaš imovinu, kad ni u čemu nisam kriv pred tobom?'' Plemić odgovori: ''Zato što si kršćanin i što se ne pokoravaš kraljevoj zapovijedi.'' Pavle reče: ''Gospodaru moj! Zapovijedi mi što god hoćeš!'' Plemić: ''Ako se pokloniš suncu, uzmi što je tvoje i idi kuda znaš!'' Pavle je pogledao svoje zlato i rekao: ''Ono što mi zapovijedaš da učinim, učinit ću!'' Bez oklijevanja se poklonio suncu, okusio idolske žrtve i pio krv koja je žrtvovana idolima. Vidjevši da njegova namjera nije uspjela, plemić je rekao: ''Ako i svoje monahinje nagovoriš da se kao i ti poklone suncu i da se zatim udaju ili da se prepuste bludu, uzmi svoje zlato i povedi monahinje i idi kuda želiš.'' Pavle je otišao kod monahinja i rekao im: ''Plemić je uzeo moju imovinu i zapovijeda vam da ispunite kraljevu volju. Ja sam se poklonio suncu i jeo sam od idolskih žrtava. Zapovijedam vam da i vi učinite to isto!'' Monahinja su odgovorile kao jednim ustima: ''Nesretniče! Zar ti nije dovoljna tvoja vlastita propast? Kako se usuđuješ i da razgovaraš s nama? Sad si postao drugi Juda jer si, kao i on, zbog zlata predao na smrt svog Gospodina! Kad je uzeo zlato, Juda je otišao i objesio se. I ti si, prokletniče, po svom moralu postao drugi Juda! Zbog zlata si pogubio svoju dušu, a nisi se sjetio onog bogataša koji je, dobivši veliko bogatstvo, rekao svojoj duši: Dušo, imaš mnoga dobra sabrana za mnoge godine; počivaj, jedi, pij, veseli se, zbog čega je čuo: 'Bezumniče, ove noći tražit će dušu tvoju od tebe; a ono što si pripremio čije će biti' (Lk 12,19-20)? Govorimo ti kao da stojimo pred samim Bogom, jer će ti se dogoditi i jedno i drugo: i ono što se dogodilo Judi, i ono što se dogodilo bogatašu.'' Kad su to izgovorile, pljunule su na lice otpadnika. Plemić je tada zapovjedio da dugo i surovo udaraju monahinje. Dok su ih udarali, one su uzvikivale: ''Mi se klanjamo našem Gospodinu Isusu Kristu i nećemo se pokoriti zapovijedi tvog kralja. Ti radi to što radiš!'' Plemić je na sve moguće načine pokušavao da se domogne zlata. Zbog toga je zapovjedio Pavlu da svojom rukom odsiječe glave ovim uistinu mudrim djevicama. Mislio je da Pavle neće htjeti to da učini i da će se na taj način domoći zlata. Kad je to čuo, nesretni Pavle je ponovo pogledao svoje zlato i rekao plemiću: ''Što mi zapovijedaš da učinim, učinit ću!''. Uzeo je mač i prišao monahinjama. Kad su to vidjele, ove svete djevice su se užasnule i jednoglasno mu rekle: ''Prokletniče! Do jučer si bio naš pastir, a sada si kao vuk došao da nas proždereš! Zar je takvo tvoje učenje, koje si nam svakodnevno ponavljao, govoreći da s radošću umremo za Krista! Ti sam ni najmanje nisi htio da postradaš za Njega već si ga se odrekao, ni za trenutak ne razmislivši o tome! Gdje je sveto Tijelo i Krv, koje smo primali iz tvoje nečiste ruke? Znaj da je mač, koji držiš u ruci, za nas postao zastupnik vječnog života. Mi odlazimo kod našeg Učitelja, Krista a ti ćeš, kao što smo ti i predskazale, ubrzo biti zadavljen omčom i, zajedno s tvojim učiteljem Judom, postat ćeš sin pakla!'' Kad su mu to rekle i još nešto dodale, monahinje su se pomolile. Pavle im je odsjekao glave. Plemić mu je tada rekao: ''Niti jedan od kršćana nije ispunio kraljevu zapovijed onako, kako si je ti ispunio. Zbog toga te ne mogu pustiti bez kraljevog osobnog odobrenja. Kad mu budem ispričao i kad on dozna za to, udostojat će te velikih počasti. Sad se raduj s nama, i nastani se nedaleko od nas, na imanju na koje ću te odvesti. Sutra ću kralja obavijestiti o tebi.'' Otpadnik je na to rekao: ''Neka bude kako si rekao.'' Tijekom noći, plemić je poslao svoje robove da na onom imanju, na koje ga je uputio, potajno zadave Pavla užetom. Ujutro je on sam, pretvarajući se da ništa ne zna, došao da ga posjeti. Zatekavši ga kako visi na užetu i obješenog, osudio je Pavla kao samoubojicu. Zapovjedio je da ga iznesu izvan grada i tamo bace da ga pojedu psi. Na taj način je plemić prisvojio Pavlovu imovinu.[1]
Monah koji vodi život trijeznog uma i u samome sebi promatra grijehe ili pad čovječje prirode, lako će primijetiti da se istog trenutka, kad dobije neki skupocjeni poklon ili značajnu količinu novca, u srcu javlja uzdanje u tu imovinu, dok uzdanje u Boga zahlađuje i slabi. Ako ne bude oprezan, neće oklijevati da se javi ni privezanost za imovinu. Privezanost ili pristranost za imovinu lako može da se pretvori u strast, zbog koje na neprimjetan način u srcu dolazi do odricanja od Krista, iako usta nastavljaju da ga ispovijedaju, da ga prizivaju u molitvama i da propovijedaju Njegovo učenje. Kad neka ubojita (pogubna) strast ovlada čovjekom, u njemu zamuknu ostale strasti: đavao prestaje da mu izaziva bitke i iskušenja, čuvajući u njemu kao svoju riznicu i vjerni zalog njegove propasti smrtonosnu strast koja je čovjeka zarazila. Čovjek, kojeg je grijeh ubio u tajni njegovog srca, biva privučen do samih vrata pakla. On drugim ljudima može izgledati sveto i poučno, kao što je i Pavle izgledao monahinjama, dok ga iskustvo ne razotkrije na isti način, na koji je razotkrio i Pavla. Onaj, koji želi da svoju ljubav i nadu usmjeri na Boga, treba se pobrinuti da živi u dragovoljnom siromaštvu, a da novac i skupocjenosti koje dobije upotrijebi da zadobije bogatstva u vječnosti (vidi Lk 16,9). Početak svih duhovnih blaga je vjera u Krista i u Evanđelje, živa vjera koja se dokazuje izvršavanjem evanđeoskih zapovijedi, djelima i životom. Prirodno je onda što je srebroljublje, koje iz srca iskorjenjuje vjeru, korijen sviju zala (vidi 1 Tim 6,10).

NAPOMENE:

1. Alfavitni Paterik (Otačnik) i Vies des peres des deserts d’Orient, Tom. IX, chap. XVI.

GLAVA TRIDESET DEVETA

O ljudskoj slavi odnosno slavoljublju

Slično kao srebroljublje i koristoljublje, i slavoljublje uništava vjeru u čovječjem srcu. Na sličan način, i ono čini da čovjekovo srce bude nesposobno za vjeru u Krista i za ispovijedanje Krista. Kako vi možete vjerovati kada primate slavu jedan od drugoga, a slavu koja je od jedinoga Boga ne tražite (Iv 5,44), govorio je Gospodin Njemu suvremenim predstavnicima židovskog naroda. Mnogi istaknuti Židovi povjerovali su u Gospodina. Međutim, evanđelista svjedoči da zbog farizeja to ne priznavahu, da ne budu isključeni iz sinagoge; jer zavolješe više slavu ljudsku nego slavu Božju (Iv 12,42-43). Židovi su bili donijeli odluku prema kojoj je svakome, tko je Bogočovjeka ispovjedio kao obećanog Mesiju, bilo zabranjeno da učestvuje u skupovima sinagoge (vidi Iv 9,22). Slavoljublje se hrani ljudskom pohvalom i povlasticama koje se zadobivaju tjelesnom mudrošću i koja niču uslijed našeg pada. Ono se hrani bogatstvom, istaknutošću porijekla, zvučnim imenima kojima se kruni služenje i ugađanje svijetu, kao i ostalim ispraznim počastima. Zbog te svoje osobine, zemaljska i ljudska slava je direktno protivna slavi Božjoj. Početak ljudske slave i put k njoj sasvim je drukčiji u odnosu na početak slave Božje i put k njenom dostizanju. Početak sujete i slavoljublja zasniva se na lažnim pojmovima o ispraznim, kratkotrajnim, prevrtljivim i ništavnim ljudskim mišljenjima i snagama. Put tražitelja ljudske slave je stalno i raznoliko ugađanje čovjeku. Da bi dostigao svoj cilj, tražitelj čovječje slave i ne razmišlja o tome je li to ugađanje čovjeku ispravno ili neispravno, zakonito ili bezakonito. Početak čežnje za slavom Božjom i težnja za njom temelje se na živoj vjeri u svemogućnost Božju i u Njegovu milost prema palom čovjeku. Posredstvom pokajanja i izvršavanja evanđeoskih zapovijedi, pali čovjek može da se pomiri s Bogom i da, izrazit ćemo se tako radi jasnijeg razumijevanja, u Bogu stekne dobro mišljenje o sebi, kao što je u ime Božje u Pismu i rečeno o čovjeku, čija su se djela pokazala kao bogougodna: Dobro, slugo dobri i vjerni, u malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti; uđi u radost gospodara svojega (Mt 25,23). Suglasno svom početnom uzroku, djelatnost čovjeka koji želi da zadobije slavu Božju sastoji se u brižljivom i postojanom ugađanju Bogu, ili u nasljedovanju Gospodina s križem na ramenima, u ugađanju bližnjima kakvo su dopustile i ustanovile evanđeoske zapovijedi. Takvo ugađanje nimalo ne zadovoljava sinove ovoga svijeta, pa čak izaziva i njihovo negodovanje. Naime, oni traže i zahtijevaju da neograničeno ugađaju svojim strastima i svom samoobmanjivanju, zbog čega i bivaju nagrađeni zemaljskom slavom ugodnika čovjeku, koji je neprijatelj Bogu i istinskom dobru bližnjih. Tko meni služi, za mnom neka ide, i gdje sam ja, ondje će i sluga moj biti; i tko meni služi tome će dati počast Otac moj, rekao je Gospodin (Iv 12,26). Među ostalim moralnim pravilima Bogočovjeka, među crtama Njegovog karaktera, nalazi se i odbacivanje ljudske slave. Slavu od ljudi ne primam, rekao je Gospodin o sebi (Iv 5,41). Iako je on Kralj nad kraljevima, Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta (vidi Iv 18,36). Kad je narod htio da ga proglasi za kralja, On se povukao u pustinjsku goru čime je, prema tumačenju blaženog Teofilakta Ohridskog, i nas poučio da se klonimo počasti i slave (vidi Iv 6,15). Kad su tokom razgovora nakon Tajne večere učenici rekli Gospodinu: Sada znamo da sve znaš, i ne treba da te tko pita. Po tome vjerujemo da ti od Boga izađe, Gospodin nije pokazao nikakvu naklonost prema tim riječima, koje su u sebi sadržale ljudsku pohvalu i ljudsko odobravanje. Naprotiv, znajući da će učenici uskoro iskazati malodušnost i poučavajući neobnovljenog čovjeka da se ne uzda u svoju palu prirodu, sposobnu za neočekivanu, iznenadnu promjenu, On im je prigovorio: Sada li vjerujete? Evo dolazi čas, i već je došao, da se razbjegnete svaki na svoju stranu, a mene sama ostavite (Iv 16,30-32). Primivši na sebe čovječju prirodu, Krist je stradanjima i križem ušao u slavu svoju (vidi Lk 24,26) koja je, po Njegovom božanstvu, uvijek bila Njegova slava (vidi Iv 17,5). Mi smo dužni da slijedimo Krista i da, izvršavanjem zapovijedi i trpljenjem svih nevolja za koje bude dopušteno da nam se dogode, postanemo pričesnici slave Kristove u ovom i budućem vijeku (životu). Krist je sebe ponizio uzevši obličje sluge, postao istovjetan ljudima, i izgledom se nađe kao čovjek. Unizio je sebe i bio poslušan do smrti, i to do smrti na križu, zato i Njega Bog visoko uzdiže, i darova mu ime koje je iznad svakog imena. Da se u ime Isusovo pokloni svako koljeno koje je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; i da svaki jezik prizna da je Isus Krist Gospodin na slavu Boga Oca (Filp 2,6-11). Tako smo i mi dužni da se ponizimo, i izvana i unutar sebe, da bi postali pričesnici slave Kristove i u ovom i u budućem vijeku. Zalog slave, koji Bogočovjek daruje svom sljedbeniku u vrijeme njegovog života na zemlji, sastoji se u različitim darovima Svetoga Duha. U budućem vijeku, božanska slava će i izvana i iznutra obuhvatiti sljedbenike i učenike Kristove u takvoj punoći i veličini kakve čovjekov um ne može ni da zamisli (vidi 1 Kor 2,9). Iz tog razloga su se naši bogougodni Oci, sveti monasi, trudili da kao smrtonosni otrov izbjegnu sve što ih vodi k slavoljublju i što donosi ljudsku slavu. Kao što se jasno može vidjeti iz životopisa ugodnika Božjih, ni sam promisao Božji ne dopušta izabranicima Božjim da u vrijeme njihovog zemaljskog života žive u radosti, u stalnom zemaljskom blagostanju i u zemaljskoj slavi. Njihov zemaljski život je uvijek posve ispunjeno voljnim i nevoljnim nevoljama. Kao što stalno korištenje slatke hrane šteti želudcu, tako i ljudska slava, koja nije razblažena nevoljama, povrjeđuje dušu. I kao što uslijed stalno vedrog vremena, neprekinutog kišom, vene i suši se žito i trava, dok se u plodovima pojavljuju crvi, tako i postojana ovozemaljska sreća uništava sve čovjekove dobre osobine, dok se u njegovom srcu začinju uznositost, oholost i bludne želje. Sveti Izak Sirijski je rekao: ''Teško da bi se mogao naći, a možda uopće ne može ni da se nađe čovjek, koji bi mogao da podnese počasti. To potiče od naše sposobnosti da brzo bivamo podložni promjenama.''[1] Kako je primijetio blaženi Simeon Metafrast u životopisu veliko-mučenika Jevstatija – Plakide, naša sposobnost da se brzo promijenimo, koju je potvrdilo iskustvo, služi kao razlog što Bog, spremivši svojim slugama nepromjenljivu čast i slavu na nebesima, ne dozvoli da im se u ovom nepostojanom i prevrtljivom svijetu stalno ukazuje isprazno i privremeno poštovanje.[2] Oni sveti ljudi kojima je, suglasno njihovim značajnim prirodnim sposobnostima i duhovnom napretku, Bog dodijelio visoka služenja u Crkvi, bili su izloženi posebnim progonima, sramoćenju, porugama, zloći i stradanjima. U to nas uvjeravaju životopisi Atanazija Velikog, Grigorija Teologa, Vasilija Velikog, Ivana Zlatoustog i ostalih svjetionika Crkve. Iskušenja koja su im dopuštena sačuvala su ih od povrede duše, do koje je lako moglo doći uslijed uzvišenosti njihovog čina i ljudskog poštovanja.[3] ''Marljivo pazi na sebe'', rekao je bogougodni Izaija Pustinjak, ''da bi se od tebe udaljila želja za vlašću, počastima, slavom i pohvalama, kao rana, smrt i propast duše, kao vječna muka.''[4] Ako pažljivo pogledaš i sebe i čovječju prirodu, nemoguće je da se ne uvjeriš u ispravnost ovog savjeta, koji nam prenosi sveti pustinjak. Nemoguće je da ne uvidiš da težnja k ljudskoj slavi i ljudskim počastima udaljuje monaha sa spasonosnog tijesnog puta, koji je prokrčio Bogočovjek i kojim su prošli svi Njegovi sljedbenici. I to nije sve! Onima, koji su skloni ljudskoj slavi, i samo učenje o tijesnom i mučnom putu izgleda kao čudno, divlje i nerazumno. Oni se podsmijevaju i njemu i onima koji ga obznanjuju, kao što su se i farizeji, budući ljubitelji svijeta, podsmijevali Gospodinovom učenju o samoodricanju. Gospodin je, međutim, predao to učenje kao poseban lijek i pomoć u zemlji izgnanstva i samoobmane, kako bi nas oslobodilo od laži, od onih koji su nas porobljavali i koji nas porobljavaju posredstvom laži (vidi Lk 14,14). Osim križa Kristovog, ne postoji drugi ključ kojim bi otvorili vrata kraljevstva Kristovog. Taj ključ desnica Božja daje onima, koji žele da uđu u kraljevstvo Božje i sami se staraju da ga zadobiju, a onome, što su zadobili, raduju se i vesele kao zalogu vječnog, neizrecivog blaženstva. Bogougodni Simeon Novi Teolog kaže: ''Onaj, koji se s nesumnjivom vjerom u Boga odrekao svijeta i svega što pripada svijetu, vjeruje da je Gospodin darežljiv i milosrdan, da prihvaća one koji mu pristupaju s pokajanjem, i da svojim slugama odaje počasti posredstvom sramoćenja, da ih obogaćuje posredstvom siromaštva, da ih proslavlja posredstvom uvreda i poniženja i da ih posredstvom smrti čini pričesnicima i nasljednicima vječnog života. Vjerujući žuri kao žedan jelen, uzlazi po ovim stepenicama k besmrtnom i višnjem načelu, kao po ljestvici kojom silaze i uzlaze anđeli, na čijem je vrhu čovjekoljubivi Bog. Od nas Bog očekuje podvig i brižljivost koji su u našoj moći, ne zato što se veseli gledanjem našeg truda, već zato što želi da nam plaću da kao zasluženu.''[5]
Ljubljena braćo! Čuvat ćemo se sujete i slavoljublja kao odricanja od križa Kristovog. Odricanje od križa Kristovog istovremeno je i odricanje od Krista: Tko ne nosi križa svojega i za mnom ne ide, ne može biti moj učenik, rekao je Gospodin (Lk 14,27). Pali ljudi! Mi ne možemo drukčije poznati i ispovijedati Krista iskreno i djelatno, osim s našeg križa, najprije spoznavši i ispovjedivši svoj pad i nužnost križnog puta da bi se dostiglo nebo i vječna blaženstva koja se na njemu čuvaju. Izbjegavat ćemo svaki povod za sujetu i ljudsku slavu, kao što su ih izbjegavali i sveti Oci, da ne bi izgubili suosjećanje prema učenju Kristovom i postali okrečeni grobovi, kršćani po vanjštini a u suštini otpadnici. Kad trunčica upadne u oko, narušava pravilnost vida; pristranost koja je prividno ništavna, narušava pravilnost razuma, povrjeđujući i mijenjajući način mišljenja nositelja podviga. Snažni i duhom i tijelom, Oci su se plašili i najmanjeg grijeha, i najmanjeg udaljavanja od evanđeoskog učenja. Utoliko prije bi trebalo da se grijeha plašimo mi, koji smo slabi i po duhu i po tijelu, jer grijeh u našoj slabosti ima pouzdano pristanište. Stupajući u nas, on (grijeh) nam se čini kao ništavna sitnica; međutim, kad uđe, pretvara se u strašno čudovište.[6] Nisu se bez razloga sveti Oci pridržavali krajnje jednostavnosti u odijevanju, u kelijnim potrebama, u manastirskim zgradama, u izgradnji i ukrašavanju samih hramova.[7] Misao i srce slabog čovjeka oblikuju se njegovom izvanjskom položaju, što neiskusni i nepažljivi ne mogu da razumiju. Ako monah nosi blistavu odjeću, ako je njegova kelija brižljivo uređena, s ukusom i raskošno, ako su čak i manastirski hramovi vrlo lijepi i blistaju od zlata i srebra i ako su snabdjeveni bogatom riznicom, njegova duša će neizostavno biti slavoljubiva, ispunjena uznositošću i samozadovoljstvom, tuđa plaču iz srca i svijesti o vlastitoj grješnosti. Opijena slavoljubivim zadovoljstvom koje njoj izgleda kao duhovna radost, ona u pomračenju, samoobmani, otvrdlosti i umrtvljenosti živi kao usred svečanog blagdana. Naprotiv, kad je odjeća monaha prosta i kada on, slično putniku, živi u keliji kao u šatoru ili u kolibi, kad u tom šatoru ima samo ono, što je najnužnije, kad mu hram Božji služi kao mjesto ispovijedanja i plača, ne rasijavajući ga i ne oduševljavajući ga svojim sjajem, tada njegova duša od izvanjskog okruženja pozajmljuje poniznost, udaljuje se od svega materijalnog i mislima i osjećajima prenosi se u neizbježnu vječnost, koja predstoji svim ljudima. Duša se trudi da blagovremenim pokajanjem i izvršavanjem evanđeoskih zapovijedi pripremi sebi blagonaklon prijem u vječnost. U skromnu keliju, jednostavno opremljenu, usporedo s plemićem ulazi i običan čovjek. U ćeliju, koja je brižljivo namještena, običan (prost) čovjek ne može da uđe, jer bi svojim dolaskom mogao narušiti raspored opreme u keliji. U liku ubogog, prostog čovjeka, koji je obično prepun vjere, odbacuje se sam Krist (vidi Jak 2,16). Pogubna je osobna sujeta, a utoliko je pogubnija ljudska slava. Slava monaha koja potiče od čeda ovoga svijeta i od tjelesnog mudrovanja služi kao znak da je taj monah od Boga odbačena posuda. Naprotiv, ljudska sramoćenja i progoni predstavljaju za monaha pouzdan znak da je on izabranik Božji. I o jednom i o drugom posvjedočio je sam Gospodin: Teško vama kada stanu svi ljudi dobro govoriti o vama, jer su tako činili lažnim prorocima očevi njihovi, rekao je On. Naprotiv, blaženi ste kada vas ljudi omrznu i kad vas odbace i osramote, i razglase ime vaše kao zlo zbog Sina Čovječjega. Radujte se u onaj dan i igrajte, jer gle, velika je plaća vaša na nebu. Jer su tako činili Prorocima očevi njihovi (Lk 6,26,22-23).
Slijedit ćemo gore navedeni savjet svetog pustinjaka! Ako se prema volji Božjoj dogodi da monah nosi teško breme zemaljskih činova i počasti, neka usrdnim i suznim molitvama preklinje Boga da zemaljska veličina ne utiče na njegov način razmišljanja, da ne useli oholost u njegovu dušu i da na bližnje ne gleda s visine, na što je Gospodin upozoravao i upozorava svoje učenike: Gledajte da ne prezrete jednoga od malih ovih; jer vam kažem da anđeli njihovi na nebesima stalno gledaju lice Oca mog nebeskoga. Jer Sin Čovječji dođe da spasi izgubljeno! (Mt 18,10-11). On je za sve i za svakoga prolio svoju neprocjenjivu krv i time za sve ljude ustanovio jednu, podjednaku i istu vrijednost, jedan i isti značaj (vidi 1 Kor 6,20).

NAPOMENE:

1. 1. pouka.

2. Vidi, na primjer, Alfavitni Paterik (Otačnik), povijest o Evlogiju Kamenorescu.

3. O tome vidi u 47. pouci svetog Izaka Sirijskog.

4. 28. pouka, na riječi: Pazi na sebe.

5. Dobrotoljublje, 1. tom, 93. glava, u ruskom izdanju.

6. Sveti Izak Sirijski, 75. pouka.

7. Rukovođenje u duhovnom životu Bogu ugodnih Barsanufija Velikog i Ivana Proroka, odgovor 603, a također i Predaja Bogu ugodnog Nila Sorskog; sličnog mišljenja su i svi ostali sveti Oci.

GLAVA ČETRDESETA

O pamćenju zla

Čovjekov pad je duboka i skrivena tajna! Čovjek nikako ne može da je spozna vlastitim naporima, jer je među posljedicama pada i sljepilo uma, koje umu ne dopušta da sagleda dubinu i tamu pada. Stanje pada se varljivo predstavlja kao stanje trijumfa, a zemlja izgnanstva kao jedino polje napretka i naslađivanja. Onom nositelju podviga, koji mu iskreno i svom dušom služi, Bog postupno otkriva ovu tajnu. Kakav nam se, braćo, strašan i raznolik prizor ukazuje prilikom razotkrivanja ove tajne! Kako da se ne prestrašimo, kad se po zapovijedi Božjoj u bezdanu srca obnaže paklene provalije! Kako da se ne prestrašimo, osobito iz tog razloga što su našu nemoć potvrdila bezbrojna gorka iskustva! Kako da se ne ispunimo užasom na misao da neka ubojita strast može potajno dugo da živi u srcu, a onda da se pojavi i iznenada pogubi čovjeka! I to je sasvim ispravno. Međutim, onaj tko se boji grijeha, i tko nema povjerenja u samoga sebe, siguran je od grijeha. Želeći da ljubljenu braću upoznamo s tajnama grijeha kako bi se od njega zaštitili, nećemo propustiti da ovdje ukažemo na ono strašno, nevidljivo pustošenje koje u duši izaziva strast pamćenja zla. Bog je ljubav, rekao je sveti Ivan Evanđelist (1 Iv 4,8). Prema tome, odbacivanje ljubavi ili pamćenje zla je odricanje od Boga. Bog se udaljuje od zlopamtivog, lišava ga svoje milosti, odlučno se otuđuje od njega i prepušta ga duševnoj smrti, ukoliko se on ne postara da se blagovremeno izliječi od ubojitog moralnog otrova, od pamćenja zla.
U Antiohiji, prijestolnici Istoka, u prvim stoljećima kršćanstva, živjela su dvojica prijatelja, Saprikije prezbiter i građanin Nikifor. Dugo su živjeli u najprisnijem prijateljstvu. Međutim, sijač zla, đavao, posijao je neprijateljstvo među njima koje je narastalo i pretvorilo se u nepomirljivu i ogorčenu mržnju. Kako se kaže u životopisu, najprije se urazumio i osvijestio Nikifor. On je razumio da je mržnju posijao i učvrstio đavao, i tražio je da se pomiri sa Saprikijem. Saprikije je uporno odbijao prijedlog o pomirenju, koji je više puta ponovljen. I dok su između ova dva čovjeka vladali takvi odnosi, u vrijeme vladavine careva Valerijana i Galijena u Antiohiji je iznenada došlo do progona kršćana. Kao kršćanin i prezbiter, Saprikije je bio uhapšen i izveden pred antiohijskog upravitelja (hegemona). Prisiljavali su ga da prinese žrtvu idolima, ali je Saprikije ispovijedao Krista i, tokom tog ispovijedanja, natprirodno pretrpio strašne muke. Kako raznoliki pokušaji nisu mogli da pokolebaju Saprikijevu odlučnost da Isusa Krista ispovijedi kao Boga, upravitelj (hegemon) je naredio da mu odsijeku glavu. Kad je čuo za Saprikijev podvig, Nikifor je poželio da dobije oproštaj i blagoslov od mučenika, koji je izvršavao svoj podvig i već pošao da ga ovjenča smrću od dželatove ruke. Nikifor je požurio da susretne mučenika. Pao je pred njegove noge i rekao: ''Mučeniče Kristov! Oprosti meni, koji sam sagriješio pred tobom!'' Međutim, Saprikije mu nije dao nikakav odgovor, jer je imao srce obavijeno zloćom. Ma koliko da je Nikifor ponavljao svoje molbe, okamenjeni i zaslijepljeni Saprikije je na njih odgovarao samo mržnjom ispunjenom šutnjom i odvraćanjem pogleda. Tako su došli do mjesta izvršenja kazne. Nikifor je ponovo zamolio Saprikija za oproštaj. ''Molim te, mučeniče Kristov, da mi oprostiš ako sam, kao čovjek, sagriješio pred tobom. Sveto Pismo kaže: Molite, i dat će vam se (Mt 7,7). Evo, i ja tražim: daj mi oproštaj!'' Saprikije se nije priklonio ni pred tom predsmrtnom molbom. Tada se dogodilo da se milost Božja, koja ga je krijepila u mučeničkom podvigu, iznenada udaljila od njega. Kad su mučitelji htjeli da mu odsijeku glavu, on se odjednom okrenuo prema njima s pitanjem: ''Zašto hoćete da me kaznite?'' ''Zato, što si odbio da prineseš žrtve bogovima i što si zbog nekog čovjeka, nazvanog Krist, prezreo carsku zapovijed!'' Nesretni Saprikije im je rekao: ''Ne ubijajte me. Učinit ću ono što je car zapovijedio. Poklonit ću se bogovima, i prinijet ću im žrtvu.'' Kad je čuo te strašne Saprikijeve riječi, sveti Nikifor ga je sa suzama preklinjao: ''Ne čini to, ljubljeni brate, ne čini to! Ne odriči se našeg Gospodina Isusa Krista, nemoj da izgubiš nebeski vijenac, koji si ispleo trpljenjem mnogih muka! Evo, kod vrata stoji Gospodin Krist, koji će ti se odmah javiti. On će ti dati vječnu nagradu za privremenu smrt, radi čijeg si prihvaćanja i došao na ovo mjesto!'' Saprikije nije obratio ni najmanju pažnju na ove riječi i cijelim bićem se usmjerio k vječnoj propasti. Vidjevši da je prezbiter konačno pao i da se odrekao Krista, istinitog Boga, Nikifor je, podstaknut božanskom milošću, počeo da dovikuje mučiteljima: ''Ja sam kršćanin! Ja verujem u našeg Gospodina, Isusa Hrista, kojeg se Saprikije odrekao! Odsjecite meni glavu!''
Želja svetog Nikifora bila je ispunjena.[1] Očigledno da je jednom čovjeku, od Svetog Duha, koji je odmah odstupio, odbacivanje evanđeoske zapovijedi uračunato kao odbacivanje Krista u srcu; bez ispovijedanja Krista srcem nije moglo da se održi ni Njegovo ispovijedanje ustima. Drugome je brižljivo izvršenje zapovijedi podarilo visoko dostojanstvo mučenika. Nikifora je u to dostojanstvo neočekivano uzdigla milost Svetog Duha, obuhvativši njegovo srce, jer je (njegovo srce) izvršavanjem zapovijedi Božje bilo pripremljeno za Duha Svetoga.
Evo i druge povijesti. Dvojica monaha u Kijevopečerskoj lavri, jeromonah Tit i jerođakon Evagrije, živjeli su u jednoj misli i duhovnom prijateljstvu. Njihova uzajamna ljubav bila je primjer za pouku i predmet divljenja ostale braće. Neprijatelj, koji mrzi dobro, navikao je da sije korov među pšenicom i da pšenicu pretvara u korov. On to posebno čini onda kad čovjek spava, odnosno kad ne pazi i ne strahuje da će biti pokraden, kad smatra da je dobro koje je zadobio postojano i neotuđivo. Tako je i ljubav ovih monaha preobratio u neprijateljstvo. Tit i Evagrije su postali toliko nenaklonjeni jedan drugome da jedan drugoga nisu mogli ni da pogledaju. Braća su više puta tražila od njih da se pomire. Međutim, oni nisu htjeli ni da čuju za pomirenje. Nakon što je prošao značajan vremenski period od njihove svađe, jeromonah Tit se teško razbolio. Bolest je bila tako teška da su izgubili svaku nadu u njegovo ozdravljenje. On je tada počeo gorko da plače zbog svog sagrješenja. S velikom poniznosti prihvatio je krivicu na sebe i poslao je kod jerođakona da mole za njegov oproštaj. Jerođakon, međutim, ne samo da nije htio da oprosti, već je o jeromonahu izgovorio mnoštvo grubih riječi, pa čak i prokletstva. Braća su, međutim, vidjevši da Tit umire, nasilno dovela Evagrija kod njega da bi se pomirili. Kad ga je ugledao, bolesnik se pridigao s postelje, poklonio se posjetiocu, pao pred njegove noge i sa suzama rekao: ''Oprosti mi, oče, i blagoslovi!'' Evagrije se okrenuo od njega i pred svima izgovorio slijedeće, strašne riječi: ''Nikada se neću pomiriti s njim, ni u ovom ni u budućem vijeku!'' Čim je to izrekao, Evagrije se otrgao iz ruku braće koja su ga držala i pao. Braća su htela da ga podignu, ali se pokazalo da je Evagrije umro. Nisu mogli niti ruke da mu saviju, niti da mu zatvore usta, niti da mu sklope oči. Bolesni jeromonah Tit ustao je s postelje zdrav, kao da nikada nije ni bio bolestan. Sve prisutne obuzeo je užas. Počeli su da zapitkuju iscijeljenog prezbitera na koji je način došlo do njegovog ozdravljenja. Blaženi Tit im je odgovorio: ''Dok sam bio teško bolestan, vidio sam anđele kako se udaljuju od mene i plaču zbog propasti moje duše, zatrovane zlopamćenjem. Vidio sam i demone, koji su se radovali što ću propasti zbog svoje srdžbe. Zato sam počeo da vas molim da odete kod brata i da ga zamolite da mi oprosti. Kad ste ga doveli, ja sam mu se poklonio, a on se odvratio od mene. Tad sam vidio da je jedan od strašnih anđela, koji je držao vatreno koplje, udario njime onoga što neće da oprosti, zbog čega je ovaj pao i umro. Taj isti anđeo pružio mi je ruku i podigao me, i eto, sad sam zdrav!'' Braća su dugo plakala zbog Evagrija, koji je umro strašnom smrću. Sahranili su ga u onom istom položaju u kojem se i ukočio, s otvorenim očima i raširenim rukama.[2]
Braćo! Strahujmo od naše slabosti! Strahujmo od grijeha, koji nas lako obmanjuje, koji nam se lako prikrada, porobljuje nas i baca u okove! Strahujmo od naše pale prirode, koja ne prestaje da rađa grešni korov! Nužno je da stalno pazimo na sebe, i da svoje ponašanje i stanje duše preispitujemo Evanđeljem, nipošto ne dozvoljavajući nikakvoj grešnoj sklonosti da osnaži i da se umnoži u duši uslijed toga što smo tu sklonost smatrali nevažnom. ''Kad se nađeš na početku zla, nemoj da kažeš: 'Neće me pobijediti.' Koliko si se našao u zlu, toliko si njime već pobijeđen''[3], kaže sveti Marko Podvižnik. Trebalo bi znati i to, da ''mala sagrješenja đavao predstavlja kao još manja, jer drukčije ne bi ni mogao da nas dovede do velikih sagrješenja''[4], kako je rekao ovaj isti Bogu ugodni. Nikako se ne smije zapostaviti korov koji je ponikao u srcu ili grješne pomisli, koje su se pojavile u umu. Pomisli se bez oklijevanja moraju odbaciti i otjerati, a grješna osjećanja iskorijeniti i uništiti, tako što ćemo im suprotstaviti evanđeoske zapovijedi i priteći molitvi. Korov se lako čupa dok je slab i mlad. Međutim, kad se uslijed vremena i navike ukorijeni, njegovo čupanje je povezano s najvećim naporima. Kada um prihvati i usvoji grešnu pomisao, ona postaje dio načina razmišljanja ili razuma, i lišava ga njegove pravilnosti. Kad se grješni osjećaj ukorijeni u srcu, on kao da postaje njegovo prirodno svojstvo i lišava srce duhovne slobode. Steći ćemo nesumnjivo uvjerenje u neospornu istinu: Bog se budno stara o monahu i o svakom istinski pravoslavnom kršćaninu, koji se u potpunosti predao na služenje Bogu i volji Božjoj. Bog ga čuva, sazida, oblikuje njegovu dušu i priprema ga za blaženu vječnost. Sve nevolje, koje nam uzrokuju ljudi, ne događaju nam se drukčije već po Božjem dopuštenju, radi naše suštinske koristi. Kad nam te nevolje ne bi bile zaista potrebne, Bog ne bi ni dopustio da se dogode. One su nam potrebne zbog toga, da bi imali priliku da oprostimo bližnjima i da na taj način zadobijemo i oproštaj svojih sagrješenja. One su nam nužne da bi sagledali promisao Božji koji bdi nad nama i da bi stekli živu vjeru. Ona se u nama javlja onda, kad iz mnogobrojnih iskustava naučimo da nas iz nevolja i teških okolnosti uvijek izvodi posve silna desnica Božja, a ne naša dovitljivost. Nevolje su nam nužne i zato, da bi zadobili ljubav prema neprijateljima, čime se srce konačno očišćuje od otrova zloće i postaje sposobno za ljubav Božju, za primanje osobite, obilne milosti Božje. Savez ljubavi prema bližnjem s ljubavlju prema Bogu jasno se vidi iz dvije navedene povijesti. Iz tih povijesti je jasno da ljubav prema neprijatelju predstavlja onaj viši stupanj na ljestvici ljubavi prema bližnjemu, s kojeg stupamo u neobuhvatnu ložnicu ljubavi prema Bogu. Svim silama ćemo primorati svoje srce da bližnjima oprosti sve vrste uvreda, ma kakve da su one, da bi i mi zadobili oproštaj svojih bezbrojnih sagrješenja kojima smo ražalostili veličanstvo Božje. Nećemo dopustiti da nas nadvlada nevjera i da se prepustimo raznolikim brigama, domišljanjima, maštanjima i dosjetljivostima kojima ćemo se sačuvati od neprijatelja i kojima ćemo se suprotstaviti njihovoj zlonamjernosti. To nam je zabranio Gospodin, rekavši: Ne protivite se zlu (Mt 5,39). Pritisnuti teškim okolnostima, s molitvom ćemo priteći svemoćnom Bogu, u čijoj smo potpunoj vlasti i mi i naši neprijatelji, i naše okolnosti, i okolnosti svih ljudi. Bog može samovlasno da raspodijeli svima, i da u jednom trenutku nadvlada i poništi i najveće teškoće. Brižljivo ćemo se moliti za svoje neprijatelje, tako da tom molitvom iz svog srca izbrišemo zloću i da, umjesto nje, na srce nakalemimo ljubav. ''Onaj, što se moli za ljude koji mu čine nepravdu, pobjeđuje demone. Onoga pak, koji im se protivi, demoni ranjavaju'', rekao je Bogu ugodni Marko Podvižnik. Iznad svega uzmite štit vjere, o koji ćete moći pogasiti sve ognjene strijele nečastivoga, rekao je apostol Pavao (Ef 6,16). Te strijele su različita djelovanja demona u nama, koja pokreću bolesti pale prirode: uspaljivanje srca srdžbom, rasplamsavanje pomisli i maštanja, nagone za osvetom, puno brižna i puno brojna domišljanja, većinom neostvariva i nedolična, o suprotstavljanju neprijatelju, o pobjedi nad njim i o njegovom uništenju, o osiguravanju za sebe stabilnog položaja, koji nije izložen nikakvim opasnostima. Onaj, koji je stekao vjeru, stekao je Boga za svog poslanika, i uzdigao se iznad svakog lukavstva, ne samo ljudskog već i demonskog. Onaj, koji je stekao vjeru, zadobiva mogućnost da se dotakne istinske, čiste molitve, koju ne može pokrasti nikakva briga o samome sebi, nikakva bojazan, nikakva maštanja i slike, koje duhovi zloće nude mašti. Svojom vjerom u Boga, pobožni monah je sebe povjerio Bogu: on živi u čistoći srca i bezbrižnosti. On razmišlja i brine samo o jednom, a to je da u svakom pogledu postane oruđe Božje i izvršitelj Božje volje.

NAPOMENE:

1. Četij Minej, 09. veljače.

2. Četij Minej, 27. veljače.

3. Pouka o duhovnom zakonu, gl. 170.

4. Isto, gl. 94.

GLAVA ČETRDESET PRVA

Značenje riječi ''svijet''

U Svetom Pismu, riječ svijet ima dva značenja.

1) Riječju svijet označava se čovječanstvo (ljudski rod) u slijedećim i njima sličnim izrazima Pisma: Bog tako zavolje svijet da je Sina svojega jedinorođenoga dao, da svaki koji vjeruje u Njega ne pogine, već da ima život vječni. Jer ne posla Bog Sina svojega na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi kroz Njega (Iv 3,16-17). Gle, Janje Božje koje uzima na sebe grijehe svijeta (Iv 1,29). 

2) Riječju svijet označavaju se oni ljudi koji vode grešan život, protivan volji Božjoj, i koji žive zbog vremena a ne zbog vječnosti. Tako treba razumjeti riječ svijet u slijedećim i njima sličnim izrazima: Ako vas mrzi svijet, znajte da je mene mrzio prije vas. Kad bi bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio, a kako niste od svijeta nego vas ja izabrah od svijeta, zato vas mrzi svijet (Iv 15,18-19). Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako netko ljubi svijet, ljubavi Očeve nema u njemu; jer sve što je u svijetu: pohota tjelesna, i pohota očiju, i nadmjenost življenja, nije od Oca, već je od svijeta. I svijet prolazi i pohota njegova; a onaj koji tvori volju Božju ostaje zauvijek (1 Iv 2,15-17). Preljubnici i preljubnice, ne znate li da je prijateljstvo prema svijetu neprijateljstvo prema Bogu? Jer koji hoće svijetu prijatelj da bude, neprijatelj Božji postaje (Jak 4,4).

Blaženi Teofilakt Ohridski određuje svijet na slijedeći način: ''Pismo svijetom obično naziva život grješnih, i ljude tjelesnog mudrovanja koji u njemu (takvom životu) žive. Zbog toga je Krist i rekao svojim učenicima: Vi niste od svijeta. Oni su bili dio ljudi koji žive u svijetu ali, obzirom da nisu živjeli u grijehu, nisu bili od svijeta.''[1] Većina ljudi vodila je i vodi grješan život, kakav je mrzak pred Bogom i neprijateljski Bogu. Iz tog razloga, ali i zato što je broj neprijatelja Božjih neusporedivo veći od broja Njegovih vjernih služitelja, ta većina se u Pismu imenuje kao svijet. Ono, što se odnosi na većinu, pripisuje se čitavom čovječanstvu. Tako bi trebalo razumjeti riječi evanđelista: Bijaše svjetlost istinita koja obasjava svakog čovjeka koji dolazi na svijet. U svijetu bijaše, i svijet kroz Njega postade, i svijet ga ne pozna. Svojima dođe, i svoji ga ne primiše (Iv 1,911). Ovo je sud što je svjetlost došla na svijet, a ljudi više zavolješe tamu nego li svjetlost, jer njihova djela bijahu zla (Iv 3,19). Blaženi ste kad vas ljudi zamrze, i kad vas odbace i osramote, i razglase ime vaše kao zlo zbog Sina Čovječjega.

Teško vama kad stanu svu ljudi dobro govoriti o vama, jer su tako činili lažnim prorocima očevi njihovi (Lk 6,22,26).

Spasitelja nije poznala većina ljudi, i većina ljudi svojim klevetama i progonima mrzi i muči istinske sluge Božje. Ta većina je toliko brojna da je Logos Božji smatrao da je sasvim ispravno da odbacivanje Bogočovjeka i progone Njegovih sljedbenika pripiše čitavom čovječanstvu. O tome, da je vrlo malo ljudi koji žive Bogu ugodno i vrlo mnogo onih, koji ugađaju svojim grješnim i tjelesnim požudama, posvjedočio je i sam Gospodin: Široka su vrata i širok put što vode u propast, i puno ih ima koji njime idu. Jer su uska vrata i tijesan put što vode u život, i malo ih je koji ga nalaze (Mt 7,13-14, slično i Lk 13,23-24). Bi opravdana premudrost Božja od sasvim malobrojne djece njezine (Mt 11,19). Malobrojni su izabranici koji su je upoznali, i priznali joj doličnu pravednost.
Istinski služitelji istinskog Boga! Izučite i spoznajte položaj koji vam je promisao Božji ustanovio za vrijeme vašeg življenja na zemlji. Ne dopustite palim duhovima da vas zavaraju i obmanu, kad vam u privlačnoj, lažnoj slici budu predstavljali zemaljsko blagostanje i nagovarali vas da ga poželite, kako bi vam na taj način ukrali i oteli vašu vječnu riznicu. Ne očekujte i ne tražite pohvalu i odobravanje od ljudskog društva! Ne tražite da budete poznati i slavni! Ne očekujte i ne tražite život bez stradanja, prostran i sasvim ugodan! To nije vaš udio. Ne tražite i ne očekujte ljubav od ljudi! Svim silama tražite i zahtijevajte od sebe ljubav i sažaljenje prema ljudima! Zadovoljite se time što će vas ljubiti malobrojni istinski služitelji Božji, s kojima ćete se povremeno sresti na životnom putu, a koji će s ljubavlju i suosjećanjem odobravati vaše ponašanje i zbog vas proslavljati Boga. Takvi susreti nisu bili česti ni u doba procvata kršćanstva, dok su u posljednje vrijeme postali krajnje rijetki. Spasi me, Gospodine jer nesta Bogu ugodnoga; jer se umanjiše istine od sinova ljudskih. Laži govoraše svaki susjedu svome (Ps 11,2-3).
Bogougodni otac Dorotej izvanredno objašnjava riječi sv. apostola Pavla: Meni se razape svijet i ja svijetu (Gal 6,14). Za monahe je od suštinskog značaja da se upoznaju s tim objašnjenjem. Evo kako ono glasi: ''Apostol Pavao kaže: Meni se razape svijet i ja svijetu. Kakva je tu razlika? Kako to da se svijet razapinje čovjeku, a čovjek svijetu? Kad se čovjek odrekne svijeta i kad postane monah, napušta roditelje, imanje, tekovine, trgovinu, ono što daje drugima i što od njih prima: tada se svijet razapinje njemu, jer ga je napustio. To i znače riječi Apostola:

Meni se razape svijet. On poslije toga dodaje: I ja svijetu. Kako se to čovjek razapinje svijetu? Kad on, oslobodivši se izvanjskih stvari, počne da čini podvig i protiv samih naslada ili protiv same žudnje za stvarima, protiv svojih želja, i kada umrtvi svoje strasti. Tada se i on sam razapinje svijetu, i biva dostojan da zajedno s Apostolom kaže: I ja svijetu. 

Kao što smo rekli, naši Oci su se, razapevši sebi 

svijet, predali podvigu i sebe razapeli svijetu. Mi mislimo da smo sebi razapeli svijet zato što smo ga napustili i došli u manastir. Međutim, mi nećemo da sebe razapnemo svijetu, jer još ljubimo njegove naslade. Još uvijek imamo njegove pristranosti i naklonjeni smo njegovoj slavi. Mi još imamo pristranost prema hrani i odjeći; ako posjedujemo neka dobra oruđa za rad, onda smo i prema njima pristrani, dopuštajući tako nekom ništavnom oruđu da u nama izaziva svjetovnu pristranost, kao što je rekao otac Zosima. Mi mislimo da su oni, koji su izašli iz svijeta i došli u manastir, ostavili sve svjetovno. Međutim, mi se zbog ništavnih stvari i ovdje ispunjavamo svjetovnom pristranošću. To nam se događa uslijed našeg velikog nerazumijevanja jer, napustivši velike i dragocjene stvari, posredstvom onih ništavnih udovoljavamo svojim strastima. Svaki od nas je napustio ono što je imao: onaj, koji je imao veliko, veliko je i napustio; tako je i onaj, koji je tek nešto imao, napustio ono što je imao, svaki prema svojoj snazi. Kao što sam rekao, mi, došavši u manastir, hranimo svoju pristranost nevažnim i ništavnim stvarima. Ne bi trebalo tako da postupamo. Kao što smo se odrekli svijeta i njegovih stvari, tako bi trebalo da se odreknemo i pristranosti prema stvarima.''[2] Nakon ovog objašnjenja, sasvim je razumljiv razlog na osnovu kojeg sveti Izak Sirijski, pišući svoje pouke monasima najuzvišenijeg načina života, odnosno usamljenicima, zatvornicima i pustinjacima, određuje

svijet slijedećim riječima: ''Svijet je zajednički naziv za sve strasti. Ako čovjek najprije ne sazna što je svijet, onda neće saznati ni to, kojim se svojim udovima udaljio od svijeta, a kojima je još uvijek privezan za njega. Puno je onih koji su dva ili tri od svojih udova odriješili od svijeta i posredstvom njih prestali da opće sa svijetom, a zatim pomislili o sebi da su se načinom svog života otuđili od svijeta. To se dogodilo zato, što nisu razumjeli, niti su premudro sagledali da su samo s dva svoja uda umrli za svijet, 

dok njihovi ostali udovi žive unutar tjelesnog mudrovanja, kakvo pripada svijetu. Uostalom, oni nisu mogli čak ni da osjete svoje strasti, a kako ih nisu osjetili, nisu se mogli ni pobrinuti da se od njih izliječe. Prema istraživanju (duhovnog) razuma, riječ svijet se upotrebljava kao zbirna imenica, koja obuhvaća pojedinačne strasti. Kad hoćemo da strasti nazovemo zajedničkom imenicom, onda ih nazivamo svijetom.

Kad pak hoćemo da ih raspodijelimo prema njihovim pojedinačnim nazivima, imenujemo ih kao strasti. Svaka strast je pojedinačno djelovanje na načelima svijeta[3].''[4] Tamo, gdje prestaje djelovanje strasti, tamo i bivaju nedjelovanja i svjetovna načela. Strastima pripada slijedeće: žudnja za bogatstvom, težnja k sabiranju raznih stvari, tjelesno naslađivanje od kojeg potiče bludna strast, žudnja za počastima, od koje potiče zavist, želja za vladanjem, razmetanje sjajem vlasti, ukrašavanje raskošnom odjećom i ispraznim stvarima, ljudska slava koja uzrokuje zlopamćenje, tjelesni strah. Tamo, gdje te strasti prestanu da djeluju, tamo je svijet umro. Ukoliko su neki od tih dijelova napušteni, utoliko nositelj podviga obitava izvan svijeta koji se utoliko i uništava, obzirom da je lišen svojih sastavnih dijelova. Netko je o svetima rekao da su oni, iako živi, bili mrtvi jer, živeći u tijelu, nisu živjeli zbog tijela. Ti dobro pogledaj na sebe, zbog kojih od gore navedenih strasti živiš? Tada ćeš spoznati koliko si živ za svijet, i koliko si za njega umro. Kad razumiješ što znači svijet, onda ćeš iz gore navedenih pojedinačnih pokazatelja razumjeti u čemu si se povezao sa svijetom, a u čemu si se odriješio od njega. Kraće rečeno, svijet je tjelesno življenje i tjelesno mudrovanje. Svijet je bludnica koja one, što žudeći za njenom ljepotom na nju upravljaju svoje poglede, privlači da je zavole. Onaj, koji je makar i dijelom privučen ljubavlju prema svijetu i koji je njome sputan, ne može da se izbavi iz njegovih ruku sve dok ga svijet ne liši vječnog života. Kad svijet potpuno obnaži čovjeka, i kad ga u dan smrti iznese iz njegovog doma, čovjek tada spoznaje da je svijet lažov i varalica. Onaj, koji čini podvig da izađe iz mraka svijeta, dok se njegovo srce još nalazi u njemu, ne može da vidi njegove okove. Svijet u okovima ne drži samo svoje učenike, djecu i zarobljenike, već je, evo, počeo da na različite načine otima i dragovoljne siromahe, nositelje podviga i one, koji su iznad njega, da ih gazi i da ih baca pod svoje noge.''[5]

Polazeći od ovih pojmova o svijetu, koje nam predaje Sveto Pismo i sveti Oci, pred našu ljubljenu braću, monahe, iznosimo savjet i najuvjerljiviju molbu: strahujmo od služenja svijetu! Tom služenju mogu da podlegnu čak i nositelji podviga, koji ne paze strogo na sebe. To služenje se može izvršiti i posredstvom ništavnih pristranosti prema ništavnim predmetima. Poduzet ćemo sve mjere i svaku opreznost da bi se sačuvali od ljubavi prema svijetu! Nijednu, prividno beznačajnu bestrasnost, nećemo smatrati ne štetnom. Nikakvo, čak ni najmanje odstupanje od evanđeoskih zapovijedi, nećemo smatrati nevažnim. Nećemo zaboraviti strašnu izreku, kojom je zagrmio sveti apostol Jakov: Preljubnici i preljubnice, ne znate li da je prijateljstvo prema svijetu neprijateljstvo prema Bogu? Jer koji hoće svijetu prijatelj da bude, neprijatelj Božji postaje (Jak 4,4). U duhovnom smislu, svako služenje svijetu predstavlja preljubu za monaha, koji je dužan da svoju ljubav u cjelini usmjeri k Bogu, što je obznanio i pisac Psalama: Ljubite Gospodina svi bogougodni Njegovi (Ps 30,24) i Gle, koji sebe udaljuju od tebe, propast će, pogubio si svakog preljubnika (Ps 72,27). Kad se služi svijetu, 

nemoguće je služiti Bogu, i njega (služenja Bogu) u tom slučaju nema, čak i ako bi se bolesnom pogledu robova svijeta činilo da ono postoji. Njega nema, i to što se predstavlja kao ono (odnosno kao služenje Bogu), nije ništa drugo do licemjerje, pretvaranje i obmanjivanje i samoga sebe i drugih. Nužno je da prijatelj svijeta postane najogorčeniji neprijatelj Boga i svog spasenja, i može se dogoditi da on to i ne primijeti. Ljubav prema svijetu se prikrada u dušu kao lopov, koji koristi pomrčinu noći, odnosno nemar i nepažnju prema samome sebi. Ljubav prema svijetu je sposobna za izvršenje najvećih bezakonja i najvećih zlodjela. Strašne primjere za to vidimo u židovskom svećenstvu, suvremenicima zemaljskog života Bogočovjeka. Ovo svećenstvo je palo u ljubav prema svijetu: zarazili su se sklonošću k počastima, slavi i ljudskim pohvalama. Bili su pristrani prema srebroljublju i koristoljublju, pali su u slastoljublje i razvrat, prepustili su se grabežljivosti i nepravdama svih vrsta. Međutim, da bi očuvali svoj položaj u narodu, stavili su masku posve strogog ugađanja Bogu i najsitničavijeg izvršavanja obrednih propisa i starješinskih predaja. Kakva je bila posljedica ljubavi prema svijetu? Odlučno otuđivanje od Boga, koje je prešlo u slijepu i bezumnu mržnju prema Bogu. Židovsko svećenstvo se ozlojeđeno suprotstavilo Bogočovjeku, kad se on otkrio svijetu. Ono mu se usprotivilo, iako je bilo potpuno uvjereno u Njegovo božanstvo, kao što je posvjedočio Nikodim, jedan od članova vrhovne židovske skupštine Sinedriona. Židovsko svećenstvo odlučilo se na ubojstvo Boga i izvršilo ga, pouzdano znajući da rade protiv Mesije. U svom pomračenju, to saznanje su izražavali u podsmjesima kojima su obasipali svetu i spasonosnu Žrtvu na Njenom žrtveniku odnosno križu: Druge spasi a sebe ne može da spasi (Mt 27,42), govorili su arhijereji, književnici, starješine i farizeji, ne primijetivši da zapravo osuđuju sami sebe: oni su svjesni da su predali na raspeće Onoga i da se rugaju Onome, koji je na čudesan način, božanskom silom i vlašću, spašavao druge.[6] Tek što je čulo vijest o rođenju Bogočovjeka, židovsko svećenstvo ga je zamrzilo i poduzelo mjere da se od Njega izbavi. To se jasno vidi iz Evanđelja. Kad su mudraci u Jeruzalem donijeli vijest o rođenju židovskog kralja Krista, uplašio se tadašnji židovski kralj, Herod, a zajedno s njim i cijela židovska prijestolnica (vidi Mt 2,3). Kako primjećuje blaženi Teofilakt Ohridski, bilo je sasvim prirodno da se tadašnji židovski kralj Herod uplaši na vijest o rođenju novog židovskog kralja koji je trebalo da zauzme njegov prijestol i da liši vlasti ili njega ili njegove potomke. Zbog čega se, međutim, na vijest o rođenju Mesije uplašio Jeruzalem, koji je tokom mnogih vjekova očekivao obećanog Mesiju, svog izbavitelja, svoju slavu, Jeruzalem čija se cijela religija sastojala u vjeri u budućeg Mesiju i u pripremi za Njegovo prihvaćanje? Jeruzalem se uplašio zbog toga, što su njegovi žitelji bili moralno izopačeni. Prijestolnica je, kako i dolikuje njenoj istančanoj pronicljivosti, razumjela da će novi Kralj, Kralj pravde, zahtijevati odbacivanje nemorala, da će zahtijevati istinsku krepost, da ga neće obmanuti i zadovoljiti prijetvorna krepost i licemjerje. Uslijed njihove ljubavi prema svijetu, za žitelje Jeruzalema je čudovište Herod bio podnošljiviji i ugodniji nego Kralj Bog. Pouzdano odgonetnuvši duševno raspoloženje tiranina, licemjera i glumca, kakvi su bili i članovi Sinedriona, oni su na prvo pitanje o mjestu rođenja Mesije odlučno i nimalo se ne zaustavivši i ne zamislivši, točno ukazali na mjesto gdje će se on roditi, čime su Mesiju predali u ruke ubojici. Krist će se roditi u Betlehemu judejskome, kažu oni. Da bi potvrdili svoj odgovor, dodaju: Jer je tako prorok napisao, i sa zapanjujućom točnošću objavljuju proroštvo (Mt 2,5). Raspoloženje, koje bi bilo protivno tome, primoralo bi ih da daju neodređen odgovor i da sakriju mjesto.[7] Sva zlodjela, koja su ljudi počinili, počev od Kainovog ubijanja Abela, Evanđelje pripisuje ljubiteljima svijeta. U vrijeme Bogočovjekovog zemaljskog života, ljubitelji svijeta su odbacivanjem Krista i bogo-ubojstvom navršili svoja zlodjela, a u posljednje vrijeme ih navršavaju time što prihvaćaju antikrista i ukazuju mu božansko počasti (vidi Iv 5,42). Strašna je ljubav prema svijetu! Ona u čovjeka ulazi na neprimjetan način i postupno; međutim, kad jednom uđe, postaje njegov surovi i neograničeni gospodar. Ljudi su se postupno pripremili i zadobili duševno raspoloženje, sposobno za ubojstvo Boga. Oni se postupno pripremaju i stječu raspoloženje i karakter sposobne za prihvaćanje antikrista. O ispraznosti ljubavi prema svijetu i o njegovim pogubnim posljedicama izvanredno je govorio sveti mučenik Sebastijan u pouci onim mučenicima koji su se zbog ljubavi prema rođacima i porodici pokolebali u podvigu. Sveti Sebastijan im je govorio: ''O, snažni vojnici Kristovi! Evo, vi ste se vašom plemenitošću već približili trijumfu, a sada zbog kukavnog ulagivanja vaših rođaka hoćete da uništite vječni vijenac! Sada naučite da se odvažnost vojnika Kristovih ne naoružava željezom već vjerom. Ne bacajte znamenja svoje pobjede zbog ženskih suza, ne ispuštajte vrat neprijatelja (đavla) koji je pod vašim nogama jer će on, kad dobije snagu, ponovo započeti bitku. Ako je njegova prva borba s vama bila žestoka, druga će biti još žešća. On je razjaren i razdražen (vašom prvom pobjedom). Slavnu zastavu svojih podviga uzdignite visoko iznad zemaljskih pristranosti i nemojte se nje lišavati zbog ispraznih dječjih jecaja. Oni, koje vidite da plaču, sada bi se radovali kad bi znali ono, što znate vi. Međutim, oni smatraju da postoji samo ovaj život, koji je u ovom svijetu, i da posle okončanja života tijela nema života za dušu. Kad bi znali da postoji i drugi život, besmrtan i bez patnje, u kojem kraljuje vječna radost, uistinu bi se postarali da zajedno s nama pređu u njega i, smatrajući privremeni život ništavnim, poželjeli bi život vječni. Ovaj sadašnji život je kratkotrajan i toliko nepostojan i nevjeran da nikada nije mogao da ostane vjeran čak ni onima koji ga ljube. On je pogubio sve, koji su se od početka

svijeta uzdali u njega; obmanuo je sve, koji su ga željeli; narugao se svima, koji su se njime oholili; svakoga je slagao i nikada nikoga nije ostavio neobmanutog u njegovim nadama i ne postiđenog u njegovim uzdanjima, već se u potpunosti pokazao kao lažljiv. Oh, kad bi nas on samo zavaravao, i kad nas ne bi vodio u strašne zablude! Najžalosnije je to što one, koji ga ljube (ovozemaljski život) vodi k svim bezakonjima. On čini da opijanje i prejedanje budu slatki onima koji ugađaju trbuhu, slastoljubive pokreće k bludu i skrnavljenju svake vrste. On lopova uči da krade, srditog da se razjaruje, a lažova da obmanjuje. On sije razvod muža od žene, neprijateljstvo među prijateljima, svađe među krotkima, nepravdu među pravednima, sablazan među braćom. On sudcima oduzima pravičnost, čistoću neporočnima, razum razumnima i moral moralnima. Spomenut ćemo i najstrašnija zlodjela, do kakvih on dovodi one što ga ljube. Ako je nekad brat ubio brata, sin oca, ili prijatelj prijatelja, po čijem su nagovoru učinili takva bezakonja? Na čiji znak? S kakvim nadama i uzdanjima? Zar to nisu učinili zbog sadašnjeg života, zbog kojeg ljudi, kada ga pretjerano ljube, zamrze jedan drugoga i jedan drugome čine zlo, jer svaki za sebe traži da živi u najvećem blagostanju? Iz kojeg razloga razbojnik kolje putnika, bogati ugnjetava siromašnoga, oholi vrijeđa poniznoga, i svaki, koji je pokoran zlu, progoni onoga koji to nije? Uistinu sve to zlo čine oni, koji služe ovom životu, i žele da dugo žive i da se naslađuju ljubavlju prema njemu. On, sadašnji život, koji svoje revnitelje i služitelje savjetuje na svako zlo, predaje ih svojoj kćeri, od njega rođenoj, odnosno vječnoj smrti. U nju su prvi ljudi bili bačeni stoga što su se, budući stvoreni za vječni život, prepustili ljubavi prema privremenom, što su postali robovi ugađanja trbuhu, slasti i požude očiju, odakle su pali u pakao ne ponijevši tamo s sobom ništa od zemaljskih dobara.'' ''Upravo taj privremeni život'', nastavio je sveti Sebastijan obraćajući se rođacima mučenika, ''obmanjuje vas da svojim nepravednim savjetom svoje prijatelje, koji idu ka vječnom životu, nagovarate da se vrate nazad. On vas, časni roditelji, poučava da svojim bezumnim jecajima odvraćate vaše sinove od koračanja k nebeskoj vojsci, k ne truležnoj počasti i prijateljstvu s vječnim Kraljem. On vas uvjerava, o neporočne žene svetih, da svojim laskanjima sablažnjavate umove mučenika, udaljujući ih od dobre namjere i predlažući im vašim savjetima smrt umjesto života i ropstvo umjesto slobode. Ako se priklone vašim savjetima, onda će još neko vrijeme živjeti s vama, a zatim će zbog smrti morati da se razdvoje od vas. Međutim, oni će se od vas razdvojiti tako, što će ponovni susret za vas biti moguć samo u vječnim mukama, gdje plamen spaljuje duše nevjernika, gdje tartarske (adske, paklene) zmije proždiru bogohulna usta, gdje aspide kidaju grudi idolopoklonika, gdje se sluša gorki plač, teški uzdasi i stalno jecanje u mukama. Dozvolite im da izbjegnu te muke, a poštedite i same sebe od njih! Dozvolite im da ponovo krenu k vijencu koji im je pripremljen. Ne plašite se: oni se neće razdvojiti od vas. Oni odlaze da vam na nebesima pripreme svijetle obitelji u kojima ćete se i vi, zajedno s njima i s vašom djecom, naslađivati vječnim dobrima. Ako vas ovdje tješe lijepe kamene kuće, koliko će vas još više utješiti ljepota višnjih domova, gdje stolovi blistaju čistim zlatom i gdje ložnice blistaju slavom, budući da su sagrađene od prekrasnog kamenja i ukrašene dragocjenim kamenjem. Tamo vrtovi vječno cvjetaju neuvelim cvjetovima, tamo su livade sa slatkim potocima, tamo je zrak uvijek razrijeđen (blago-rastvoren), a vjetar oživljuje, donoseći do čula neizrecivi miomiris, tamo se dan ne smrkava, svjetlost ne zalazi, a radost se ne prekida. Najzad, tamo nema ni uzdaha, ni plača, ni stradanja, niti bilo čega što bi rastužilo pogled. Ne može se osjetiti nikakvo miris zla, niti se može čuti neki tužan, plačan ili strašan glas. Pred očima se pokazuje samo što je najljepše, osjećaju se najugodniji miomirisi, čuje sa samo ono, što veseli uho. Tamo stalno pjevaju korovi anđela i arkanđela, jednoglasno veličajući besmrtnoga Kralja. Zašto bi prezreli takav život, a zavoljeli ovaj privremeni? Da li zbog bogatstva? Bogatstvo se brzo iscrpljuje. Neka onaj, koji hoće da ga vječno ima uz sebe, posluša što kaže bogatstvo. Vi me toliko ljubite, kaže ono, da bi željeli da se nikad ne rastanem s vama. Poslije vaše smrti, ja ne mogu da pođem za vama, ali mogu da prethodim vašem životu. Ako me pošaljete ispred sebe, neka vam kao primjer posluži koristoljubivi zajmodavac i marljivi zemljodjelac. Jedan daje zlato bližnjem, da bi mu ga ovaj vratio udvostručeno; drugi pak sije razna sjemena u zemlju, da bi ih odatle uzeo kad se stostruko umnože. Dužnik vraća zajmodavcu udvostručeno zlato, a zemlja sijaču vraća njegova sjemena stostruko umnožena. Ako svoje bogatstvo povjerite Bogu, zar vam ga on neće vratiti beskrajno umnoženo? Tamo pošaljite, ispred vas, svoje bogatstvo, i pobrinite se da i sami uskoro tamo pođete. Kakva je korist od ovog privremenog života? Zamislimo da neko poživi čak stotinu godina. Međutim, zar se neće dogoditi da, s nastupanjem posljednjeg dana njegovog života, sve prošle godine i sve životne slasti, izgledaju kao da nikada nisu ni postojale? Ostaju samo ništavni tragovi i uspomene, slične uspomenama na putnika koji je kod nas proveo jedan dan. O, pravedno se naziva bezumnim onaj, koji ne ljubi prvenstveni vječni život, i kojem je potpuno tuđa spoznaja istinskih dobara! O, pravedno se naziva nerazboritim onaj, što se plaši da izgubi kratkotrajni život da bi zadobio onaj drugi, uvijek postojeći, u kojem naslade, bogatstvo i radost tako počinju da se nikada ne završavaju, nego ostaju beskonačni u vjekove. Tko neće da se privoli tom, uvijek postojećem životu, uzaludno gubi i ovaj privremeni. Zbog toga pada u vječnu smrt i biva svezan u paklu, gdje je neugasiva vatra, svakidašnje patnje i stalne muke, gdje žive surovi duhovi čije oči blistaju vatrenim strijelama, čiji su zubi svojom veličinom slični slonovskim, čiji repovi ujedaju slično škorpionskim, čiji su glasovi slični rikanju lavova, tako da i sam pogled na njih izaziva ogroman strah, užasan bol i najgorču smrt. O, kad bi se među tim čudovištima i mučenjima bar moglo umrijeti! Međutim, ono što je najstrašnije od svega, tamo ne prestaju da žive zato, da bi vječno umirali. Ne bivaju uništeni do kraja, da bi se beskrajno mučili. Ostaju cijeli, da bi ih svojim ujedima vječno proždirale zmije; izjedeni udovi se opet obnavljaju, da bi opet poslužili kao hrana otrovnim zmijama i neumornom crvu.''[8] Pravilna upotreba ovozemaljskog života sastoji se u tome, da se tokom njega pripremimo za život vječni.
Braćo! Završimo naš kratkotrajni život na zemlji tako što ćemo se baviti jedino ugađanjem Bogu, a od svijeta pozajmljivati samo ono što je nužno.

Pobožnost jest veliki dobitak kad smo zadovoljni onim što imamo. Jer ništa nismo donijeli na svijet; jasno je da ništa ne možemo ni odnijeti. A kad imamo hranu i odjeću, budimo ovim zadovoljni. A koji hoće da se bogate, upadaju u iskušenje i zamku, i u mnoge lude (i pogubne) želje, koje guraju ljude u propast i pogibao (1 Tim 6,6-9). Slavoljublje i slastoljublje dovode čovjeka do one iste moralne nesreće, do kakve ga dovodi i srebroljublje. Od te tri glavne strasti se i sastoji ljubav prema svijetu.

NAPOMENE:

1. Tumačenje na 18. glavu, 7. stih Evanđelja po Mateju. (Citat koji ovdje navodi biskup Ignjacije ne odgovara izvornom tekstu, prim. prev.)

2. 1. pouka.

3. Doslovno: na načelima svijeta.

4. 2. pouka

5. 21. pouka.

6. Da je židovski Sinedrion izvršio bogo-ubojstvo savršeno znajući što čini, svjedoči i svećenik Atonije, suvremenik Krista i Bogorodice, koji se iz židovstva preobratio u kršćanstvo. Četij Minej, 25. kolovoz, kazivanje o Uznesenju Presvete Bogorodice.

7. O neprijateljskom, ubilačkom raspoloženju židovskog svećenstva prema novorođenom Mesiji vidi: Četij Minej, 29. prosinac, u opisu pokolja betlehemske dječice.

8. Četij Minej za 18. prosinac.

GLAVA ČETRDESET DRUGA

O čuvanju od poznanstva s ženskim spolom

Naši Bogu ugodni Oci, sveti monasi svih vremena, brižljivo su se čuvali od poznanstva s ženskim spolom. U drevnim manastirima, ženama je ulaz bio zabranjen. Taj sveti i blagotvorni običaj se i dan-danas sačuvao na cijelom prostranstvu gore Aton. Oni monasi, koji su vodili posebno život trezvenog uma, s osobitom brižnošću su se čuvali od upoznavanja i općenja s ženskim spolom. To se vidi iz životopisa Bogu ugodnih Arsenija Velikog, Sisoja Velikog, Ivana Molčanika i drugih Otaca, najuzvišenijih po svojoj svetosti. Oni nisu tako postupali samo zbog svoje slobodne volje već zato, što je na to ukazivala nužnost, koju su, kao u ogledalu, sagledali u svom životu trezvenog uma.
Neki monasi tvrde da, iako se često nalaze u ženskom društvu, ne osjećaju zbog toga nikakvu štetu. Ne bi trebalo vjerovati tim monasima: oni ili govore neistinu, skrivajući svoje duševno raspoloženje, ili vode najnemarniji i najljeniji život i zato ne vide svoje ustrojstvo, ili ih pak đavao potkrada, oduzimajući im poimanje i osjećaj štete, da njihov monaški život učini neplodnim i pripremi im vječnu propast. O tom pitanju izvrsno je rasuđivao Bogu ugodni Izidor Pelusiot u pismu biskupu Paladiju: ''Prema izreci Pisma, zli razgovori kvare dobre običaje (1 Kor 15,33). To prvenstveno čini razgovor s ženama. Čak i kad bi njegov predmet bio dobar, on je dovoljno snažan da nečistim pomislima potajno iskvari unutrašnjeg čovjeka i da se duša oskrnavi dok, istovremeno, tijelo ostaje čisto. Koliko god možeš, dobri čovječe, izbjegavaj razgovore s ženama. Ako zbog neke potrebe odeš kod žena, neka tvoje oči budu oborene k zemlji i one, kod kojih si došao, poučavaj da gledaju neporočno ili čedno. Rekavši im nekolicinu riječi koje mogu da utvrde i prosvijetle njihove duše, bez oklijevanja se udalji, da dug razgovor ne ublaži i oslabi tvoju duševnu snagu. Ti ćeš reći: iako često razgovaram s ženama, ne trpim zbog toga nikakvu štetu. Neka je i tako! Međutim, ja želim da svi budete čvrsto uvjereni u to da se kamenje usitnjava vodom, i da ga probijaju kapljice kiše, kad stalno padaju na njega. Razmisli: što je tvrđe od kamena? Što je mekše od vode, a posebno od vodene kapljice? Međutim, svakidašnjim djelovanjem pobjeđuje se i sama priroda. Ako pak i tako čvrsta priroda strada, biva pobijeđena i usitnjuje se od takve stvari, koja je u usporedbi s njom sasvim ništavna, kako da onda i ljudska volja, koja se lako pokoleba, ne bude pobijeđena i izmijenjena dugim običajem?''[1] 

Monaha, koji živi pobožnim životom i čuva neporočnost ili čednost, Serafin Sarovski je usporedio s nezapaljenom voštanom svijećom. Čest boravak tog monaha u ženskom društvu sličan je toj nezapaljenoj svijeći, postavljenoj među mnoge druge, zapaljene svijeće. Nezapaljena svijeća tada počinje da se topi jer na nju djeluje toplina koja potiče od upaljenih svijeća, postavljenih oko nje. Govorio je starac: ''Srce monaha mora biti izloženo slabljenju ako monah dopusti sebi da često opći (razgovara) s ženskim spolom.''[2] U njegovom postojećem obliku, sjedinjenje spolova je prirodno (odnosno svojstveno je paloj prirodi). Djevičanstvo je natprirodno. Prema tome, onaj koji želi da svoje tijelo sačuva u djevičanstvu, nužno ga treba držati dalje od onog tijela, s kojim priroda traži da se sjedini. U tijela muškarca i žene položena je nevidljiva sila, koja privlači tijelo k tijelu. Onaj, koji se približava ženi, nužno biva izložen utjecaju te sile. Ukoliko je češće zbližavanje, utoliko je ubrzaniji a samim tim i snažniji utjecaj. Ukoliko je snažniji utjecaj, utoliko slabija biva naša slobodna volja kojom, uz pomoć Božju, namjeravamo da pobijedimo prirodu. Ženski likovi, njihovi pogledi, njihovi glasovi i njihova nježnost vrlo se snažno utiskuju u naše duše uslijed djelovanja prirode, a posebno kad prirodi pripomaže sotona. U trenutku kad se obraćamo ženama i kad se stvara utisak, mi to ne osjećamo. Međutim, kad se povučemo u samoću, utisci, koje je duša usvojila, pojavljuju se tada u njoj s neobičnom snagom i uzrokuju strašnu bludnu bitku. Blaženi Jeronim pripovijeda o sebi da u vrijeme, kad je živio u Rimu i često bio u društvu pobožnih dama i djevojaka iz svjetske prijestolnice, ni u mašti ni u tijelu nije osjećao ni najmanje sladostrasno kretanje. Međutim, kad se blaženi povukao u Betlehemsku pustinju i posvetio najstrožim monaškim podvizima, u njegovoj mašti su iznenada počeli da se prikazuju likovi žena koje je vidio u Rimu. U staračkom tijelu, iscrpljenom žeđu, gladovanjem, bdijenjem i trudom pojavile su se mladalačke želje. Pobjeda je bila vrlo teška jer je, kao što se to obično i događa, u pomoć paloj prirodi priteklo očigledna pripomoć đavla. Ono, što se dogodilo blaženom Jeronimu, događa se svim monasima, koji iz manastira pređu u život u tišini i samoći ili usamljenosti.[3] Oni iskusno poznaju kolika je važnost utisaka o kojima oni, što su se prepustili rasijanosti, nemaju nikakvu predstavu. Svi oni utisci, kojima je duša bila izložena u ljudskom društvu, u usamljeniku se podižu kao mrtvaci iz grobova, nastojeći da (usamljenik) sagriješi u mislima i osjećajima, sve dok milošću i voljom Božjom ne padnu u pustinji svi naoružani ljudi, koji su izašli iz Egipta. Tada novo izraelsko pokoljenje ulazi u obećanu zemlju. Utjecaju utisaka s posebnom lakoćom bivaju podvrgnute čiste duše, koje grijeh nisu upoznale na djelu. One se mogu usporediti sa skupocjenim lakiranim stolovima, koji se nalaze u gostinskim sobama plemića i bogataša. Na takvim stolovima i najmanja ogrebotina biva vrlo upadljiva, i narušava njihovo dostojanstvo. Naprotiv, ljudi koji se nisu sačuvali mogu se usporediti s onim stolovima koji stoje u kuhinjama, i na kojima se svakodnevno siječe povrće i ostale namirnice. Za te stolove, prekrivene bezbrojnim ogrebotinama, desetina ili stotina novih ogrebotina nema nikakav značaj. Đavao nastoji da tjelesnim utiscima zarazi čistu dušu. Upravo se time i objašnjava razlog zbog kojeg su se sveti Oci sa tako pojačanom brižljivošću klonili žena. Bogu ugodni Arsenije Veliki izgovorio je mnoštvo grubih riječi znamenitoj rimljanki, koja je posebno zbog njega iz velebnog Rima došla u pustinjski egipatski Skit, gdje se iznenada pojavila pred njim. Arsenije je svoje grube riječi zaključio grubom, ali svetačkom otvorenošću: ''Moli Boga da on iz mog srca izbriše sjećanje na tebe'', rekao je rimljanki. Bogu ugodni je tim riječima izrazio svu težinu i opasnost borbe s utiscima, borbe koja monaha spušta do paklenih vrata, borbe koju je Arsenije, očigledno, iskustvom upoznao.[4] U tom smislu bi trebalo razumjeti i slijedeće riječi Bogu ugodnog Makarija Velikog: ''Ulje hrani svjetiljku zapaljene lampe, dok se plamen sladostrašća podstiče od obraćanja ženama. Žensko lice je ljuta strijela, koja ranjava dušu. Ako hoćeš da budeš čist, bježi od susreta s ženama, jer se u tim susretima krije snažno djelovanje grijeha, koje je slično djelovanju divljih zvijeri. Približavanje vatri nije tako opasno, kao približavanje mladoj ženi. Dok si mlad, izbjegavaj razuzdano djelovanje bludne strasti i obraćanje ženama. Onaj, koji istovremeno puni utrobu i nada se da će zadobiti čistoću, obmanjuje samoga sebe. Strašniji je potop koji izaziva pogled na lijepo lice, nego potop, koji uzrokuje morska bura. Ako u svom umu izobraziš žensko lice, ono će te prisiliti da prezreš i samo čuvanje uma. Slama, koja se baci u vatru, stvara plamen; tako i sjećanje na žene rasplamsava strasnu požudu.''[5] Veliki Makarije to ne bi mogao da kaže, da nije pretrpio strašnu borbu s utiscima, primljenim neočekivano i u potpunom neznanju. Sasvim je točno i istinito rekao sveti Tihon Voronješki u poukama svojim monasima: ''Ljubljeni, čuvajte se žena da ne bi sagorjeli. Eva uvijek posjeduje svoju narav, uvijek obmanjuje.'' Starac je upitao učenika: ''Zašto sveti Oci zabranjuju monasima, a posebno onim mladim, kratko poznanstvo s ženama?'' Učenik je odgovorio: ''Da monah, nakon kratkog poznanstva s ženom, ne bi s njom pao u blud.'' ''Tako je! Padanje u blud je kraj, i on kruni kratko poznanstvo s ženom, koje je monahu zabranjeno od Duha Svetoga'', odgovorio je starac i nastavio: ''Međutim, to poznanstvo se ne završava uvijek tjelesnim padom, ali je uvijek povezano s rastrojstvom i duševnom neplodnošću.'' Žena se rukovodi čulima pale prirode, a ne razboritošću i duhovnim razumom, koji su njoj potpuno strani. Njen razum je oruđe u službi čula. Obzirom da je privučena čulima, ona će se brzo zaraziti pristranošću, ne samo prema mladom ili monahu zrelih godina, već i prema starcu, od kojeg će načiniti svog idola, a zatim u velikoj mjeri i sama postaje njegov idol. Žena u svom idolu vidi savršenost, trudi se da ga u to uvjeri i uvijek u tome uspijeva. Kad se uslijed pogubnih i stalnih utjecaja i pohvala starac zarazi uznositošću i ohološću, milost Božja se udaljuje od njega. Pomračuje mu se i um i srce, tako da on u svom sljepilu postaje sposoban za najbezumnije ponašanje i za neustrašivo narušavanje svih zapovijedi Božjih. Dalila je u svom naručju uspavala izraelskog sudca, snažnog Samsona. Tada ga je lišila uvjeta (kose) uz koji mu je prisustvovala i pripomagala milost Božja, a onda predala neprijateljima da mu se narugaju i da ga kazne (vidi Suci 16,421). Primijećeno je da žena, nakratko se upoznavši s monahom koji živi u dobro uređenom manastiru ili se koristi poukama duhovnog starca, za svoju prvu dužnost smatra izvođenje svog miljenika iz takvog manastira i njegovo udaljavanje od starca, bez obzira na korist kakvu monah ima od manastirske strogosti i od starčevih pouka. Ona isključivo želi da ovlada predmetom svoje strasti. U svom bezumlju, ona smatra da je sposobna i dovoljna da zamijeni starca kojeg, naprotiv, proglašava nedovoljnim i nesposobnim. Ne štedi nikakva sredstva da bi dostigla svoj cilj, ni sredstva koja joj nudi svijet, ni sredstva koja joj nudi sotona. Svoju pristranost, a često i poročnu strast, ona naziva živom vjerom, najčišćom ljubavlju, osjećajem majke prema sinu, sestre prema bratu, kćerke prema ocu, jednom riječju, svim najsvetijim imenovanjima, nastojeći da posredstvom njih sačuva nedirnutim zadobiveno naslijeđe odnosno nesretnu dušu monaha koji joj se povjerio. U ženi prevladava krv; u njoj posebno snažno i istančano djeluju sve duševne strasti a prvenstveno slavoljublje, sladostrašće i lukavstvo. Ova posljednja prikriva prve dvije.

Ovdje se nipošto ne ponižava i ne prekorijeva ženski pol! On je, isto kao i muški, od Boga počašćen čašću čovještva (čovječje prirode) i lica Božjeg; on je (ženski pol) iskupljen neprocjenjivom Spasiteljevom krvlju; budući iskupljen i obnovljen, on zajedno s muškim polom sačinjava novu tvar u Kristu (vidi Gal 3,28). Žene su ovdje predstavljene onakvima, kakve bivaju kad postupaju prema bezakonim zakonima pale prirode, pod rukovođenjem svoje neobuzdane krvi. Pokazavši se sposobnim da posredstvom laskanja i prevare izvede Adama iz Raja, a što je Adam pred Bogom posvjedočio o svojoj ženi (vidi Post 3,12), ženski pol i sad nastavlja da iskazuje i dokazuje tu sposobnost, izvodeći iz pobožnog života monahe koji mu se pokore, kao da ih izvodi iz Raja. Monah je obavezan da ljubi sve bližnje, pa među njima i žene, ali ljubavlju pravilnom i evanđeoskom; on će prema njima nesumnjivo i pokazati takvu ljubav kad se, upoznavši i svoju i njihovu slabost, sačuva od za dušu pogubne štete, ponašajući se prema njima krajnje oprezno, ne upuštajući se u kratko poznanstvo, uzdržavajući se od slobodnog obraćanja i čuvajući svoja čula, osobito vid i dodir.

NAPOMENE:

1. Četij Minej za 4. veljače.

2. 9. pouka. Izdanje iz 1844. godine.

3. Epistola 22 ad Evstochium.

4. Na taj način je tadašnji aleksandrijski biskup, Teofil, objasnio riječi i postupak Bogu ugodnog ovoj znamenitoj rimljanki. Kad je čula ovo objašnjenje, rimljanka se njime zadovoljila i umirila. Alfavitni Paterik.

5. Odlomak iz Poslanice monasima. Biblioteka Gallanda, tom 7, str. 242.

GLAVA ČETRDESET TREĆA

O palim anđelima

Apostol Pavao govori krštenima: Mi ne ratujemo protiv krvi i tijela, već protiv poglavarstva, i vlasti, i gospodara tame ovoga svijeta, protiv duhova zla u podnebesju (Ef 6,12). Ta je bitka strašna, ona je na život i smrt. Posljedice te bitke su naše vječno spasenje ili naša vječna propast. Obzirom da su zaraženi ljutom mržnjom prema ljudskom rodu, duhovi zla vode tu bitku s najvećom pakošću i s paklenim umijećem. Apostol Petar uči: Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre (1 Pt 5,8). Međutim, one koji uistinu ljube Boga, pali anđeli ni na koji način ne mogu odvojiti od Njega (vidi Rim 8,38), iako ulažu sve napore da naprave to odvajanje. Oni ulažu sve napore da naprave odvajanje, zato što se u tom odvajanju sadrži naša propast. 

Da se suprotstavi duhovima zla i da ih milošću Božjom pobijedi, čovjek točno treba znati tko su oni, treba točno poznavati način borbe s njima, kao što treba poznavati i uvjete pobjede i poraza.

Duhovi zla su pali anđeli. Bog ih je stvorio zajedno s ostalim anđelima; stvorio ih je kao neporočne, dobre i svete, obdarivši ih mnogim prirodnim i milosnim darovima. Međutim, duhovi su se pomračili ohološću i samima sebi pripisali svoje obilje sposobnosti, svoje izuzetne osobine, pa čak i same milosne darove. Isključili su se iz reda stvorenja, smatrajući se samobitnim bićima i zaboravljajući na svoju stvorenost. Na toj nesretnoj osnovi pogazili su svoju svetu obavezu prema Bogu Stvoritelju. Takvom uznositošću i samoobmanjivanju privukao ih je jedan od glavnih anđela, kojeg sveti prorok Ezekiel naziva kerubinom i kojeg svi sveti uopće priključuju višim anđelima. Taj kerubin je toliko potonuo u uznositost i oholost da je sebe smatrao jednakim Bogu, odnosno otvoreno se pobunio protiv Boga, postao protivnik i suludi neprijatelj Božji: Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda? U svom si srcu govorio: ''Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijestol ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnom sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu'' (Iz 14,12-14).

Duhovi, koji su odrekli poslušnost Bogu, zbačeni su s neba. Oni puze po zemlji i ispunjavaju prostor između neba i zemlje. Zbog toga se nazivaju zračnima, ili onima koji žive u zraku; sišli su i u pakao, u unutrašnjost zemlje. O svemu tome svjedoči Sveto pismo (Iz 14,12,1 5; Ef 6,12). Broj palih duhova je vrlo veliki. Pozivajući se na svjedočenje Otkrivenja (12,4), neki tvrde da se čitava trećina anđela izložila padu. Pali su i mnogi od viših anđela, što se vidi iz gore navedenih riječi apostola Pavla: on upravo njih i naziva poglavarstvima i vlastima. Glava i knez kraljevstva tame, sastavljenog od palih duhova, je pali kerubin. On je početak, izvor i punoća zla. Premašujući svojim sposobnostima sve ostale pale anđele, on ih premašuje i svojom zloćom. Prirodno je što duhovi, koje je on privukao i koji su mu se svojevoljno podčinili, od njega stalno moraju da pozajmljuju zlo, pa prema tome i da ga služe. Prepuštajući na volju palim anđelima njihovu želju da žive u zlu, Bog, prema svojoj svemogućnosti i prema svojoj premudrosti koja beskonačno premašuje razum najrazumnijih stvorenja, ne prestaje da bude njihov vrhovni i suvereni Vladar nad njima. Oni se nalaze u volji Božjoj kao u neraskidivim okovima, i mogu izvršavati samo ono, što im Bog dopusti da izvrše.[1]

Kao zamjenu za pale anđele, Bog je stvorio novu razumnu tvar odnosno ljude. Nastanio ih je u Raju, koji se nalazio na nižem nebu i nekada bio pod upravom palog kerubina.[2] Raj se našao pod upravom nove tvari odnosno čovjeka. Sasvim je razumljivo što je nova tvar postala predmet zavisti i mržnje palog anđela i palih anđela. Odbačeni duhovi, rukovođeni svojim knezom, odvažili su se da prevare novostvorene ljude, da ih učine zajedničarima svog pada i svojim istomišljenicima, da ih zaraze otrovom svog neprijateljstva prema Bogu, i u tome su i uspjeli. Iako prevaren i obmanut, čovjek je svojevoljno odbacio poslušnost Bogu, svojevoljno se suglasio s demonskom hulom na Boga, svojevoljno je stupio u općenje s palim duhovima i podčinio im se. Otpao je od Boga i od zbora svetih duhova, kojima nije pripadao samo dušom već i svojim duhovnim tijelom, i po duši se pridružio palim duhovima, a po tijelu nerazumnim životinjama. Zlodjelo koje su pali duhovi izvršili nad ljudima konačno je odredilo sudbinu palih anđela, a milost Božja je konačno odstupila od njih i oni su se utvrdili u svom padu. Duhu (odnosno palom duhu, duhu zla, palim anđelima) je suđeno da puzi u isključivo tjelesnim i materijalnim pomislima i osjećajima! Duh nije u stanju da se uzdigne sa zemlje! Duh ne može da se uzvisi k nečemu duhovnom! Takvo značenje, prema tumačenju svetih Otaca, ima presuda koju je Bog izgovorio nad palim anđelom nakon što je pali anđeo novostvorenog čovjeka pogubio vječnom smrću: Tada Gospodin Bog reče zmiji: "Zato što si to učinila, prokleta si među svom stokom i svim životinjama zemaljskim. Puzat ćeš po utrobi i jesti prah sve dane svoga života'' (Post 3,14). Iako se poslije svog pada čovjek pridružio palim anđelima, njegov pad je, po načinu na koji se dogodio, imao sasvim drukčiji karakter nego pad anđela. Anđeli su pali svjesno i namjerno, sami su u sebi stvorili zlo. Izvršivši jedan prijestup, oni su se razjareno usmjerili i na drugi. Iz tih razloga, oni su se u potpunosti lišili dobra i ispunili zlom, imajući zlo kao svoju jedinu osobinu. Čovjek je pao nesvjesno, nenamjerno, budući prevaren i obmanut; iz tog razloga njegovo prirodno dobro nije uništeno, već se pomiješalo sa zlom palih anđela. Međutim, to prirodno dobro, obzirom da je pomiješano sa zlom i zatrovano zlom, postalo je nepotrebno, nedovoljno i nedostojno Boga, koji je cjelovito i najčistije dobro. 

Čovjek najviše čini zlo misleći da čini dobro, ne vidjevši, uslijed pomračenosti svog razuma i savjesti, zlo koje nosi masku dobra. Pali duhovi čine zlo radi zla, nalazeći nasladu i slavu u tvorenju zla.

Prema svojoj neizrecivoj dobroti, Bog je palom čovjeku podario Iskupitelja i iskupljenje. Međutim, i iskupljenom čovjeku je ostavljena sloboda na osnovu koje će ili iskoristiti darovano iskupljenje i vratiti se u raj, ili će iskupljenje odbaciti i ostati pridružen skupu palih anđela. Vrijeme, koje je dodijeljeno čovjeku da izrazi svoju volju, je cjelokupan njegov zemaljski život. Čovjeku je iskupljenjem vraćeno općenje s Bogom; međutim, da slobodno izrazi svoju volju, njemu je prepušteno da živi u tom općenju ili da ga raskine; njemu nije oduzeta mogućnost općenja s palim duhovima, općenja u koje je on svojevoljno stupio. Pri takvom neodlučnom položaju čovjeka za sve vrijeme njegovog zemaljskog života, milost Božja, ukoliko on to hoće, ne prestaje da mu pomaže do samog trenutka njegovog prelaska u vječnost. Međutim, ni pali anđeli ne prestaju da ulažu sve napore da ga zadrže u općenju sa sobom, u grešnom i svom ropstvu, u vječnoj smrti i propasti. Odbačeni duh je često pokušavao da iskuša čak i svete mučenike i Bogu ugodne Oce, i to nakon što su izvršili velike podvige, pred samo njihovo skončanje, u vidu, da tako kažemo, nebeskih vijenaca.[3] Potpuno je ispravna misao koja se susreće kod mnogih svetih Otaca, a prema kojoj se monah sve do samog groba nalazi u opasnosti da bude izložen nekom iskušenju, ne znajući odakle će ono i u kojem obliku iskrsnuti. Sveta Crkva nas uči da svaki kršćanin prilikom svetog krštenja od Boga dobiva svetog anđela čuvara, koji ga nevidljivo čuva, poučava ga svakom dobrom djelu tokom cijelog njegovog života i opominje ga na zapovijedi Božje. Isto tako i knez tame, u želji da čitav ljudski rod povuče u svoju propast, dodjeljuje čovjeku jednog od svojih lukavih duhova koji, svuda slijedeći za čovjekom, nastoji da ga uvuče u svaki vid grijeha.[4] Iz pojmova koji su ovdje izloženi jasno je da monah tokom čitavog svog zemaljskog života mora da bdije nad sobom, ispunjavajući se istovremeno i strahom i odvažnošću. On je dužan da stalno bude oprezan i u strahu od svog neprijatelja i ubojice i da, istovremeno, stalno živi u hrabrosti i žustrini koje potiču od uvjerenja da se u njegovoj blizini stalno nalazi njegov silni pomoćnik sveti anđeo čuvar. Bogu ugodni Pimen Veliki je rekao: ''Velika pomoć Božja obuhvaća čovjeka, ali čovjeku nije dopušteno da je vidi.''[5] Dakako, nije mu dopušteno da je vidi zbog toga da čovjek, pouzdavši se u tu pomoć, ne postane nemaran i napusti one podvige, koji su u njegovoj moći.
Obzirom na osudu da puzi po zemlji, pali anđeo ulaže sve napore da bi i čovjek stalno puzio po njoj. Uslijed samoobmanjivanja koje se ugnijezdilo u njemu, čovjek je tome vrlo naklonjen. On ima osjećaj vlastite vječnosti; međutim, kako je taj osjećaj narušen lažnim razumom i lukavom savješću, čovjeku se njegov ovozemaljski život čini kao beskonačan. Na osnovu tog varljivog, lažnog i pogubnog saznanja, čovjek se prepušta isključivo brigama i naporima na ustrojavanju svog položaja na zemlji, zaboravljajući da je on na njoj kratkovječni putnik i da je njegova stalna obitelj ili nebo, ili pakao. Sveto pismo se u ime palog čovjeka obraća Bogu: Prilijepi se zemlji duša moja, oživi me po riječi tvojoj (Ps 118,25). Iz tih riječi je očigledno da pristranost prema zemlji umrtvljuje dušu vječnom smrću; ona oživljava riječju Božjom koja, otrgnuvši je od zemlje, uznosi njene misli i osjećaje k nebu. ''Đavao je bestidan i drzak'', mudro u ljubavi govori o palom anđelu sveti Ivan Zlatousti. ''On napada odozdo. Uostalom, on nas u tom slučaju pobjeđuje upravo zbog toga, što se mi ni sami ne trudimo da se uzdignemo tamo, gdje on ne bi mogao da nas pozlijedi. Naime, on ne može da se uzdigne na visinu već puzi po zemlji, zbog čega je zemlja njegovo obličje. A, ako ga je Bog kao takvog ustrojio na početku, onda je on utoliko više takav sada. Ako pak ne znaš, što znači napadati odozdo, potrudit ću se da ti objasnim taj vid borbe. Što, dakle, znači napadati odozdo? To znači napadati posredstvom naslade, bogatstva i svega životnog ili materijalnog. Uslijed toga, ako đavao vidi nekoga da leti prema nebu, on, kao prvo, nije u stanju da ga napadne, a kao drugo, ako se i odvaži da ga napadne, on istog časa sam pada jer, ne boj se, on nema noge. Ne plaši ga se, on nema krila, i samo gmiže po zemlji, puzeći među zemaljskim stvarima. Ti, pak, nemoj imati ništa zajedničko sa zemljom, i tada ti ni trud neće biti potreban. Đavao ne umije otvoreno da se bori. I kao što se zmija skriva u trnju, tako se i on najčešće skriva u obmanama bogatstva. Ako posiječeš ovo trnje, on će se uskoro uplašiti i pobjeći. Ako umiješ da ga opčiniš božanstvenim zaklinjanjem, lako ćeš ga raniti. I mi, i mi imamo duhovno zaklinjanje: to je ime našeg Gospodina Isusa Krista i sila križa.''[6] Doznavši da su nekog monaha Teopempta privukle bludne pomisli koje mu je unio đavao, Bogu ugodni Makarije Veliki dao je Teopemptu slijedeći savjet: ''Posti do večeri, tako da osjetiš glad; nauči napamet Evanđelje i ostale knjige Svetog pisma, da uvijek budeš u pobožnom razmišljanju. Ako ti dođe zla pomisao ne prihvaćaj je, i nikada ne dopuštaj svom umu da bude spušten dolje, već ga uvijek upravljaj gore, i Bog će ti pomoći.''[7] Jedan brat je upitao oca Sisoja: ''Što da činim pa da se spasim i da ugodim Bogu?'' Starac mu je odgovorio: ''Ako hoćeš da ugodiš Bogu, izađi iz svijeta, udalji se od zemlje, napusti tvar i priđi Tvorcu, sjedini se s Bogom plačem i molitvom, i naći ćeš pokoj i u ovom i u budućem vijeku.''[8] Bogu ugodni Barsanufije Veliki napisao je nekom bratu: ''Ako hoćeš da se spasiš, primoraj sebe da umreš za sve zemaljsko. Sebe smatraj za ništa i teži k predstojećem, da te đavao pod izgovorom dobrih djela ne privuče nepriličnoj brizi.''[9] Lukava zmija, iskusna u borbi s ljudima i u njihovom pogubljenju, ne pribjegava uvijek nasilnim sredstvima da dostigne svoj cilj. Zašto bi ih upotrebljavala, kad ona u monahu mogu da podstaknu napregnuto protivljenje i omoguće mu slavnu pobjedu, kao što se dokazalo mnogim iskustvima? Pouzdanije djeluju slabija sredstva. Ona se u većini slučajeva ne primjećuju, a i kad se primijete bivaju zanemarena uslijed njihove izvanjske zanemarljivosti, uslijed svoje prividne bezgrešnosti. Uopće, u suvremenoj bitci koju đavao vodi protiv kršćanstva i monaštva na djelu se ne mogu primijetiti snažna sredstva i vide se samo ona slaba. Na pravoslavne manastire više ne napadaju Latini i Agarjani (Turci), ne spaljuju i ne posijecaju monahe radi uništenja pravoslavnog monaštva. Ono se uništava neprimjetnim zamkama u koje se, prema običaju vremena, vrlo lako mogu uloviti oni koji su monasi. Zemaljska zanimanja, kojima se monah sa zanosom predaje, u stanju su da ga i bez očiglednih grijeha liše napretka i da opustoše njegovu nesretnu dušu. Prema svjedočenju Evanđelja, takva duša postaje obitavalište demona (vidi Mt 12,44-45). Kad se srž drveta zarazi truljenjem, tada čitavo drvo propada postupno i neprimjetno, iako tokom dugog vremena njegova vanjština ostaje lijepa, ne pokazujući smrt koja živi u njegovoj unutrašnjosti i nagriza ga. Slaba sredstva, koja ne dotiču vanjštinu monaštva, uništavaju njegovu suštinu ili bit. Što je monah, ako ne kršćanin koji se odvojio od svega i usamio se umom i srcem da pripada isključivo Bogu i stupa u neraskidivo općenje s Njim? Gdje se nalazi monah, kad se otuđi od Boga i prikuje za zemlju? Među slaba sredstva koja, međutim, djeluju vrlo snažno, spadaju i različita djela ruku i tjelesni napori, ukoliko se monah njima bavi neumjereno i pristrano, što se stalno događa s onim zanimanjima koja se izvršavaju samovoljno a ne prema poslušnosti. Prilikom takvih zanimanja, neprimjetno se prikrada pristranost prema njima: najprije se javlja posebna pažnja i usrdnost prema zanimanju a zatim monah sve svoje duševne i tjelesne snage upravlja k njemu, zaboravljajući i napuštajući Boga. Zmija, međutim, nastoji da monahu njegovo zanimanje prikaže kao nevino, pa čak i kao za dušu spasonosno i općekorisno. Prema zmijskom lukavstvu, monaha sa svih strana počinju da obasipaju odobrenjima i pohvalama za njegovo zanimanje, i on biva zaražen uznositošću. Njegova duša, ne prosvijetljena riječju Božjom, biva obuzeta tamom ne znanja i ne razumnosti, i on pada pod potpunu vlast palog duha. Kad duša napusti duhovni podvig ili kad ga, što je jedno isto, završava nemarno, površno i hladno, zanima se jedino ili prvenstveno, s pristranošću i zanosom, zemaljskim zanimanjima. Tada strasti, koje pripadaju paloj prirodi, slobodno i ničim uznemiravane žive u srcu. One rastu, granaju se i jačaju, jer imaju dovoljno prostora i slobode, monah tada koristi varljivo spokojstvo, tješi se uznositošću i slavoljubljem i smatra tu utjehu za milosnu: on se ne bori sa strastima i ne uznemiruje ih. Ako ga pak tokom kratkog perioda strasti i uznemire, on, nenaviknut na samopromatranje, ne obraća na njih pažnju i nastoji da strasti umiri nekom zemaljskom razonodom. Takvo spokojstvo ili, pravilnije rečeno, uspavljivanje duše, kojem je strano raskajanje, kojem su strana sjećanja na smrt i sud, na Raj i pakao, kao što mu je strana i briga da blagovremeno umilostivi Boga, da se pomiri i sjedini s Njim, sveti Oci nazivaju neosjetljivošću, umrtvljenjem duše i smrću uma i prije smrti tijela.[10] U vrijeme strašnog duševnog uspavljivanja, strasti, a posebno one duševne, narastaju do nevjerojatnih razmjera i zadobivaju snagu i moć, premašujući prirodne sposobnosti: monah propada neprimjetno za samoga sebe.
Bogu ugodni Ivan Kasijan je posjetio egipatske manastire krajem 4. ili početkom 5. stoljeća, u vrijeme kad je monaštvo u Egiptu bilo neobično brojno i blistalo uslijed mnoštva duhovnih svjetionika. On kaže da su monasi egipatske pustinje Kalamon ili Porfirion, koja se nalazi na vrlo značajnom rastojanju od svjetovnih naselja i koja je po svom položaju gotovo nepristupačna za svjetovnjake, pokazivali daleko manji napredak u monaškom životu nego monasi Skitske pustinje, koja se nalazi nedaleko od svjetovnih naselja, pa čak i u blizini mnogoljudnog grada Aleksandrije. Razlog za to Bogu ugodni Kasijan vidi u slijedećem: Skitska pustinja je sasvim besplodna, i njeni monasi se zbog toga nisu bavili niti obradom zemlje niti sagledavanjem prirodnih ljepota, već su živjeli u ćelijskom životu u tišini. U sobama ili ćelijama su se bavili samo najjednostavnijim radom ruku, stalno obitavajući u molitvi, u čitanju i izučavanju riječi Božje, u razmatranju pomisli i osjećaja koji su se pojavili u njima. Vodeći tako usmjeren život, oni bi ubrzo napredovali, i taj njihov napredak je dostizao najviše stupnjeve savršenosti. Nasuprot tome, pustinju Kalamon je činio prostrani, plodni otok, oaza slična raju, s mnoštvom velelijepog drveća i raznolikog bilja, svojstvenog tropskoj klimi. Otok je sa svih strana bio okružen ogromnim pješčanim morem: tako se s pravom može nazvati pješčana stepa, usred koje se usamio Kalamon. Pristup k njemu bio je krajnje težak. Oduševljeni udobnostima mjesta na kojem su živjeli, monasi Kalamona su se puno bavili povrtlarstvom i zemljoradnjom, a njihove poglede su u mnogome

oduševljavale ljepote okolne prirode. Obzirom da su u značajnoj mjeri svoju pažnju upravili na zemlju, nisu bili u stanju da je u cjelini obrate k nebu.[11] 

Svetim pustinjacima na Atonu bilo je tuđe svako zemaljsko zanimanje: oni se nisu bavili niti zemljodjelstvom, niti vinogradarstvom, niti prodajom svojih ručnih radova, oni nisu imali nikakvih životnih i materijalnih briga. Njihovo jedino zanimanje bile su molitve, suze i stalna usmjerenost uma i srca k Bogu.[12] Bogu ugodni Arsenije Veliki se toliko plašio zanesenosti nečim zemaljskim, zanesenosti koja je u stanju da pruži povod za najistančaniju strast uznositosti i slavoljublja, da nije pisao ni pisma, ni književna djela, iako je po svojoj učenosti i duhovnom napretku za sve to bio sposoban.[13] Veliki monasi drevnih vremena, kao što su Antonije Veliki, Makarije Veliki i ostali, obilujući, prema daru Božjem, i duševnim i tjelesnim snagama, puno su se bavili radom ruku. Međutim, njihov rad ruku je toliko bio jednostavan, a naviknutost na njega toliko ukorijenjena, da ih ono ni najmanje nije sprječavalo da se, zajedno s radom ruku bave i molitvom. Oni su u toj mjeri bili naviknuti na jednostavni rad ruku da se njihov um slobodno uranjao u dubine molitve. U vrijeme dok njihove ruke nisu prestajale da mahinalno rade, oni su se uznosili u viđenja: njihov rad je bio tako jednostavan a naviknutost na njega tako velika, da od uma nije zahtijevao nikakvu pažnju.[14] Veliki broj drevnih monaha je pleo užad, dok su drugi pravili korpe ili nešto drugo. Ukoliko promatramo suvremene radove ruku, lako se može primijetiti da neki od njih, kao što je pletenje čarapa, uslijed stečene navike zahtijevaju sasvim neznatnu pažnju. Oni, koji su se navikli na taj posao, u potpunosti ga izvršavaju tako što ne gledaju u njega i, za vrijeme dok ga rade, njihov um se slobodno bavi drugim stvarima. Međutim, druga zanimanja, kao što je slikanje, zahtijevaju da se na njih obrati velika pažnja. Iako oni, koji su naviknuti da se bave slikanjem, dok ga rade mogu da se bave molitvom, nemoguće im je da se u cjelini urone u molitvu, obzirom da taj rad ruku zahtijeva da se na njega često obraća pažnja. Slikanje pobuđuje snažno suosjećanje prema sebi u duši koja, pri tom, ne može a da se ne razvuče između Boga i rada ruku. Na osnovu ovdje navedenih obrazaca može se suditi i o ostalim radovima ruku. Potrebno je da srce monaha bude hladno prema radu ruku. Posebno su umna zanimanja u stanju da čovjeka odvuku od poniznosti i Boga i da ga privuku uznositosti i klanjanju vlastitom ja. Prilikom takvih zanimanja, potrebno je da se s posebnom brižljivošću pazi da se naše djelo izvršava u slavu Božju i radi opće koristi, a ne radi našeg slavoljublja i samoljublja. Ne može se istovremeno služiti Bogu i demonu! Ne može se istovremeno služiti Bogu i povlađivati svojim zanosima, pristranostima i strastima.

Na osnovu gore rečenoga, dajemo savjet našoj ljubljenoj braći, monasima, kako bi prilikom bavljenja zemaljskim zanimanjima motrili s najvećom opreznošću, znajući da po zemlji puzi zla i lukava zmija, koja je uvijek spremna da ih rani i da u njih izlije svoj smrtonosni otrov. Radi Boga i svoga spasenja, monah početnik je dužan da se savjesno bavi poslušnostima koja su mu dodijeljena, da se ne divi uspješnom izvršenju poslušnosti, da se ne hvali i time u sebi razvije slavoljublje, uznositost i oholost, jer će na taj način poslušnost, koje je oruđe za spasenje, pretvoriti u oruđe i sredstvo propasti. Treba se stalno moliti Bogu za uspješno izvršavanje poslušnosti i uspjeh u njemu pripisivati jedino milosti Božjoj.
Kad monah dobije slobodu da značajan dio vremena provodi po vlastitoj volji, mora se, kao smrtonosnog otrova, kloniti pristranosti prema bilo kakvom materijalnom ili tjelesnom zanimanju i prema svemu zemaljskom i truležnom. On je dužan da svoju misao stalno uznosi prema gore. Uznositi misao gore ne znači zamišljati nebeska naselja, anđele, slavu Božju i ostalo, tome slično - ne! Takvo maštanje služi kao povod za demonsku obmanu. Neka se monah duhovnim osjećajem i bez ikakvog maštanja uznosi na Božji sud, neka se ispuni spasonosnim strahom zbog uvjerenja u svuda prisutnost i sveznanje Božje, neka plače i neka se ispovijeda pred Bogom, koji je prisutan u sobi ili ćeliji i koji motri na njega, neka za sebe traži blagovremeni oproštaj i smilovanje, sjećajući se mnoštva svojih grijeha. Ukoliko vrijeme, koje je dano za pokajanje i zadobivanje blažene vječnosti, bude potrošeno na privremena zanimanja i stjecanja, ono se neće dati drugi put i njegov gubitak je nenadoknadiv; njegov gubitak oplakivat će se vječnim i besplodnim suzama u paklu. Ukoliko za vrijeme svoga zemaljskog života čovjek ne prekine općenje s (palim) duhovima, on će i nakon smrti općiti s njima, pripadajući im više ili manje, suglasno s mjerom tog općenja. Neprekinuto općenje s palim duhovima izlaže vječnoj propasti, a nedovoljno raskinuto teškim mučenjima na putu k nebu.
Pogledajte, braćo, pogledajte, što je činio, što čini i što će činiti đavao, spuštajući čovjekov um od duhovnog neba k materiji ili tijelu, prikivajući čovjekovo srce za zemaljska zanimanja i za zemlju. Pogledajte, i prestrašite se spasonosnim strahom. Pogledajte, i čuvajte se nužnom i za dušu najkorisnijom opreznošću! Pali duh je zauzeo pojedine monahe stjecanjem nekih rijetkih i skupocjenih stvari i, pričvrstivši za njih njihovu misao, otuđio je od Boga. Druge je zauzeo izučavanjem raznih nauka i umjetnosti, koje su upotrebljive samo na zemlji; privukavši svu njihovu pažnju k prolaznim znanjima, lišio ih je suštinski nužnog znanja o Bogu.[15] Neke je zauzeo tako što su za manastir stjecali raznoliki imetak i podizali zdanja, što su se bavili obrađivanjem vrtova, povrtnjaka, njiva, livada i stočarstvom, primoravši ih na taj način da zaborave na Boga. Neke je zauzeo ukrašavanjem sobe ili ćelije cvjetićima, sličicama, pravljenjem kašičica i brojanica, i udaljio ih od Boga. Neke je privukao k strugu (tokarskom stroju) i naučio ih da budu nemarni prema Bogu. Neke je naučio da posebnu pažnju obrate na svoj post i ostale tjelesne podvige, da poseban značaj pripišu dvopeku, gljivama, kupusu i grašku i da tako razumne, svete i duhovne podvige pretvore u besmislene, tjelesne i grešne; zarazio je i oborio nositelja podviga tjelesnim i lažnim razumijevanjem, uznositošću i preziranjem bližnjih, u čemu se i sadrži poništavanje samog uvjeta za sveto napredovanje i uvjet propasti. Neke je nagovorio da izvanjskoj strani crkvenih bogoslužja pripišu preuveličan značaj, pomračivši im duhovnu stranu obreda. Na taj način je od ovih nesretnika otrgnuo samu suštinu kršćanstva i ostavio im samo iskrivljenu, tjelesnu ili materijalnu ljušturu, odvukao ih k otpadništvu od Crkve Kristove, k lažnom i najglupljem ispraznom mudrovanju, k raskolu. Taj vid bitke je toliko pogodan za palog duha da ga on sada svuda koristi. Taj vid bitke je toliko pogodan za đavla i za ljudsku propast da će ga u posljednjim danima svijeta đavao upotrijebiti radi potpunog udaljavanja cijelog svijeta od Boga. Đavao će upotrijebiti tu vrstu bitke, i upotrijebit će je s konačnim uspjehom. U posljednjim danima svijeta ljude će, pod utjecajem vladara ovoga svijeta, obuzeti privezanost za zemlju i za sve materijalno i tjelesno; oni će se predati zemaljskim brigama i materijalnom razvitku; bavit će se isključivo uređenjem zemlje, kao da je ona njihov vječni dom; postavši tjelesni i materijalni, zaboravit će na vječnost kao da ona i ne postoji, zaboravit će na Boga i odstupit će od Njega. I kako bijaše u dane Noe onako će biti i u dane Sina čovječjega: jeli su, pili, ženili se, udavali se do onog dana kad Noa uđe u kovčeg, i dođe potop i pogubi sve. Slično kao što bijaše u dane Lotove: jeli su, pili, kupovali, prodavali, sadili, zidali. A, u dan kad izađe Lot iz Sodome, udari vatra i sumpor s neba i pogubi sve. Tako će biti i u onaj Dan kad se pojavi Sin čovječji, prorekao je Gospodin (Lk 17,26-30).
Da se suprotstavimo palim duhovima, potrebno je da ih vidimo. Borba je moguća samo s onim protivnikom, koji se može osjetiti tijelom ili dušom. Kad je neprijatelj nevidljiv, kad su njegova oruđa nevidljiva, kad nijedan osjećaj ne svjedoči o njegovom prisustvu ili djelovanju, onda je on jednak nepostojećem neprijatelju. Kakva se tu borba može voditi? Duhovi, koji su nevidljivi za tjelesne, vidljivi su za duševne oči, za um i srce. Sveti Oci, koji su dostigli čistoću i savršenost, vidjeli su duhove i tjelesnim očima. Potrebno je da mi, koji duhove ne vidimo tjelesnim očima, naučimo da ih vidimo duševnim očima. Da objasnimo na koji se način duhovi javljaju ljudima i na koji način ljudi mogu da ih vide, izložit ćemo dvije slijedeće povijesti:

1) Bogougodni Makarije Veliki je vodio usamljenički život u egipatskom Skitu. Na određenoj udaljenosti od njegove ćelije nalazila se puno-brojna monaška zajednica, koju je on rukovodio, a vodila je zatvorenički život. Njihove sobe ili ćelije bile su udaljene jedna od druge onoliko, koliko se od jedne do druge moglo dobaciti kamenom. Bogu ugodni je jednom prilikom sjedio na putu koji vodi k monaškim ćelijama. Iznenada je ugledao demona kako dolazi u obličju čovjeka s mnoštvom posuda. Starac ga je upitao: ''Kuda si krenuo?'' ''Idem da uznemirim braću'', odgovorio je đavao. ''Što nosiš u tim posudama'', ponovo je upitao starac. ''Jelo za braću'', uzvratio je đavao. ''Je li u svim posudama jelo'', pitao je starac. ''Da'', odgovorio mu je đavao. ''Ako se nekome ne dopadne jedno jelo, ponudit ću mu drugo, zatim treće i tako redom sva jela, da svaki od njih okusi bar jedno jelo.'' Kad je to rekao, demon je pošao dalje, a starac je ostao na putu, očekujući njegov povratak. Vidjevši ga da se vraća, starac mu je rekao: ''Zdravo!'' ''Kakvo zdravo'', odgovorio je ovaj. ''Zašto tako'', upitao je starac. ''Zato što su svi monasi bili ne blagonakloni prema meni'', odgovorio je đavao, ''i niti jedan me nije primio!'' ''Ti, dakle, nemaš među njima niti jednog prijatelja'', rekao je starac. Đavao mu odgovori: ''Imam tamo jednog druga koji me sluša; čim mu dođem i čim me ugleda, on počne da se okreće na sve strane.''[16] ''Kako se on zove'', upitao je starac. ''Teopempt'', rekao je đavao. Kad je to izgovorio, demon se udaljio. Bogu ugodni Makarije je pronašao Teopempta i, stupivši s njim u ćelijsku priču, otkrio da taj monah nije prepoznavao demona koji mu se javljao, ali da je započinjao razgovor s pomislima koje mu je ovaj unosio i naslađivao se njima, ne prepoznajući i ne sumnjajući da je posredstvom njih stupio u općenje i najprisniju vezu s palim duhom. Sveti je naučio Teopempta kako da se bori s đavlom, i ovaj se od prijatelja demona preobratio u njihovog neprijatelja.[17] Iz ove je povijesti jasno da je Teopempt vidio đavla, kao što je i đavao posvjedočio o tome. Međutim, on ga je vidio samo umom, u raznim grešnim pomislima. Dolazak đavla kod Teopempta označila bi posebna navala nasrtljivih i varljivih pomisli, i on nije znao šta da učini s njima. Zbog toga je dolazio u stanje nedoumice, nespokojstva i pometnje i započinjao razgovor s pomislima, očigledno ne shvaćajući da ih prinosi demon i pretpostavljajući da su one ponikle u njegovoj vlastitoj duši. Trudio se da ih umiri rasuđivanjem i proturječjem, ali su ga napokon privukle i on se njima naslađivao.

2) Drugi veliki ugodnik Božji, Makarije Aleksandrijski, jednom prilikom je tjelesnim očima vidio kako po čitavoj crkvi trče i lete mala djeca, crna kao demoni. U toj obitelji je bio običaj da jedan monah polako čita psalme nasred crkve, dok su sva ostala braća sjedila i slušala ga.[18] Bogu ugodni je vidio da pored svakog monaha sjedi demon i da mu se izruguje. Jednome od njih demon je stavio prste na oči i monah je odmah počeo da drijema. Drugome je stavio prste na usta, a ovaj je počeo da zijeva. Pred nekima su stajali u ženskom obličju, pred nekima su podizali građevine, donosili im razne stvari i bavili se različitim poslovima. Po završetku božanstvene službe, sveti Makarije je pozvao svakog brata, i nasamo ga ispitao o čemu je mislio i maštao u vrijeme bogoslužja. Pokazalo se da je svaki mislio i maštao o onome, što su nečisti duhovi pred njim izobražavali.[19] Iz ove povijesti proizlazi da duhovi ne djeluju na nas samo ispraznim i grešnim pomislima, već i ispraznim i grešnim maštanjima, pa čak i dodirivanjem i različitim doticanjem. Sve će to u svoje vrijeme i na osnovu vlastitog iskustva biti jasno onom monahu, koji vodi obazriv život, prema evanđeoskim zapovijedima. ''Demoni ulaze u čula i udove, muče tijelo raspaljivanjem, ugađaju da se strastveno gleda, sluša i omiriše, nagovaraju da se govori ono što je nedolično, ispunjavaju oči preljubom, dovode u pometnju, djeluju izvan i unutar nas'', kaže Bogu ugodni Ivan Karpatski. Da bi za sve i svakoga donekle objasnili na koji način duhovi, ta zračna razumna bića, mogu da uđu u naše tjelesne udove i da u njima izazovu sebi svojstvena djelovanja, da dodirnu i samu dušu i da na nju utječu, ukazat ćemo na slično djelovanje nekih zračnih isparavanja odnosno plinova. Ukazat ćemo na trovanje, do kojeg dolazi tako što teški plin, ugljen-monoksid, nevidljivo za čulne oči, posredstvom čula mirisa ulazi u mozak. Ukazat ćemo i na alkohol koji se, uslijed unošenja vina, podiže iz želuca i kroz tijelo dolazi do glave, gdje na nama neshvatljiv način djeluje na mozak i um. Taj alkohol ili plin prodire, toliko neshvatljivo za nas, iz želuca u krv i izaziva njeno rasplamsavanje ili, što je jedno isto, uzrokuje njeno fizičko[20] sjedinjenje s toplinom, najistančanijom i plinovitim materijom, tako da i tijelo i dušu izlaže utjecaju te materije. Plinovite materije imaju tu osobinu da ulaze u one čvrste i u druge plinove, prodirući kroz njih. Tako i sunčev zrak prodire kroz zrak i kroz sve poznate plinove koji pripadaju zemlji, prodire kroz vodu, kroz led i kroz staklo; toplina (odnosno toplina ili vatra u širokom značenju te riječi) lako prodire kroz željezo i kroz sve metale, izazivajući u njima promjene. Ona prodire i kroz plinove, kroz koje prodire svjetlost; zrak prodire kroz drvo, ali ne prodire kroz staklo. Vodena para i razni mirisi, odnosno plinovi koji se odvajaju od različitih materija, prodiru kroz zrak. Bogu ugodni Makarije Veliki kaže: ''Od onog vremena, kad je prestupanjem zapovijedi (u Raju, od strane prvih ljudi) zlo došlo na čovjeka, đavao je dobio slobodan pristup da uvijek razgovara s dušom, kao što razgovara čovjek s čovjekom, i da u srce polaže sve što je štetno.''[21] Đavao s čovjekom razgovara ne upotrebljavajući glas ali koristeći riječi, jer su i misli također riječi, samo što nisu glasno izgovorene i nisu odjevene u zvuk, bez čega čovjek čovjeku ne može da prenese svoje misli. U toj istoj pouci Makarije Veliki kaže: ''Đavao djeluje tako lukavo da nam svako zlo predstavlja kao da je samo od sebe rođeno u duši, a ne kao da je djelovanje tuđeg (stranog) duha koji čini zlodjela i nastoji da se prikrije.''[22] Jasni znaci da nam je prišao pali duh i da djeluje na nas jesu grešne i isprazne pomisli i maštanja koji se iznenada javljaju, grešni osjećaji, težina tijela i njegovi pojačani životinjski zahtjevi, otvrdlost srca, slavoljubive pomisli, odbacivanje pokajanja, zaboravljanje na smrt, duhovna tromost ili lijenost (malodušje), osobita sklonost k zemaljskim zanimanjima. Pristupanje nečistog duha uvijek je povezano s našim osjećajem pometnje, pomračenosti i nedoumice. Barsanufije Veliki je rekao: ''Pomisli, koje potiču od demona, prvenstveno su ispunjene pometnjom i žalošću i za sobom povlače ono što je skriveno i istančano, jer se neprijatelji oblače u ovčju kožu, odnosno nameću misli koje se čine pravim, dok su iznutra vuci grabljivi (Mt 7,15), odnosno otimaju i varaju srca neopreznih (Rim 16,18) onim što izgleda dobro, a u stvari je pogubno.''[23] Na sličan način rasuđuju svi veliki učitelji monaštva. S monasima, koji se neustrašivo suprotstavljaju odbačenim duhovima, ovi duhovi stupaju u otvorenu bitku, nevidljivu tjelesnim očima, ali ne drukčije nego po dopuštenju Boga, našeg Dobročinitelja.[24] Obzirom da su plinovita svojstva, bez tijela i kostiju (vidi Lk 24,39), oni uzimaju različita obličja zvijeri, životinja, gmizavaca i insekata, u ogromnim ili sasvim malim dimenzijama; oni se trude da uplaše monaha i da ga rastroje, da ga navedu na visoko mišljenje o samome sebi.[25] Nastoje da ga gurnu u ono pogubno stanje, koje se naziva demonskom obmanom, a nastoje da mu izmame i klanjanje njima, klanjanje kakvo dolikuje jedino Bogu. Ponizna prepuštenost volji Božjoj, svijest i spremnost da se pretrpi svako stradanje koje Bog dopusti, potpuno preziranje i nepovjerenje prema svim riječima, djelovanjima i pojavama palih duhova poništavaju svaki značaj njihovih pokušaja. Njihovi pokušaji dobivaju najveći značaj u slučaju da se na njih obrati pažnja i da se demonima ukaže povjerenje. Obraćanje pažnje na njih i povjerenje za svoju posljedicu uvijek imaju najveću štetu, a često i propast monaha. Prilikom pravilne borbe s duhovima, iz te borbe proizlazi obilna duševna korist, a monah ostvaruje poseban napredak. Bogu ugodni Makarije Veliki kaže: ''Za duhovnu dječicu, knez ovoga svijeta predstavlja palicu kažnjavanja i bič koji ranjava. Međutim, kao što je već rečeno, on im samim tim, posredstvom zla i iskušenja, omogućuje veliku slavu i uvećanje časti, jer se uslijed toga događa da oni dostižu savršenost, a on sebi priprema veliko i teško mučenje. Obzirom da je sluga i stvorenje Božje, đavao ne iskušava onoliko, koliko bi on htio nego koliko mu posredstvom dopuštenja dozvoli volja Božja. Bog savršeno zna sve o svima i dopušta da svaki bude iskušavan onoliko, koliko ima snage.''[26] Onaj, koji živom vjerom vjeruje u Boga i samopožrtvovano se predao Bogu, ostaje nepomućen u svim iskušenjima koja uzrokuju duhovi zla. On u tim duhovima vidi samo slijepa oruđa nauma Božjeg. Ne obraćajući na njih nikakvu pažnju u vrijeme iskušenja koja oni uzrokuju, on se u cjelini predaje volji Božjoj. Predavanje volji Božjoj predstavlja tiho i umirujuće utočište u svim iskušenjima i teškoćama.[27]

NAPOMENE:

1. Bogu ugodni Makarije Veliki, 4. pouka, 7. glava.

2. Pouka Bogu ugodnog Antonija Velikog o duhovima, Četij Minej za 17. siječanj.

3. Stradanje svetih Mučenika Timoteja i Mavre. Četij Minej za 03. svibanj. Isto se može vidjeti i u mnogim drugim životopisima.

4. Dogmatska teologija pravoslavne katoličke (saborne) istočne Crkve; također i sv. Ivan Zlatousti, Pouka na Djela apostolska XXVI, Dj 12, 15; životopis Bogu ugodnog Vasilija Novog, Četij Minej za 26. ožujak.

5. Alfavitni Paterik.

6. 8. pouka na Poslanicu Rimljanima.

7. Životopis Bogu ugodnog Makarija Velikog, Četij Minej za 19. siječanj.

8. Alfavitni Paterik.

9. 69. odgovor.

10. Ljestvica, 18. pouka.

11. Sancti Cassiani collatio, XXIV, sar. IV.

12. Atonski Paterik, 1. dio, str. 187, izd. 1860. g.

13. Alfavitni Paterik.

14. Spomenuti Bogu ugodni monasi su boravili u stalnoj molitvi, zbog čega su se radom ruku bavili istovremeno kad i molitvom s izgovaranjem naizust psalama ili s poukom, odnosno s ponavljanjem neke kratke molitve, prvenstveno Isusove, i van onog vremena, koje je bilo određeno upravo za molitvu ili za završavanje molitvenog pravila. Ustajući na molitvu, oni su ostavljali rad ruku, o čemu svjedoči sveti Ivan Ljestvičar: ''Za vrijeme molitve nitko ne treba da se bavi radom ruku, a osobito ne nekim poslom (poslom je ovdje nazvano zanimanje koje pažnju monaha privlači na sebe). To je jasna pouka anđela koji je došao velikom Antoniju'' (vidi 19. pouku).

15. ''Zna neprijatelj'' kaže Bogu ugodni Ivan Karpatski, ''da mu naša revnosna molitva postavlja zamku, i trudi se da nas od nje odvoji, i u našu želju polaže pogane riječi od kojih smo odstupili, i podstiče nas da se njima bavimo. Ne podčinjavajmo se njemu, da ne bi od temelja svog zemljodjelstva odstupili, i umjesto smokava i grožđa ubrali trnje i čičak. Mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom (1 Kor 3,19)''. Mnogi sveti Oci posjedovali su značajnu ljudsku učenost; međutim, oni su je zadobili prije stupanja u monaštvo. Nakon prihvaćanja monaštva oni su se, prema zapovijedi Gospodinovoj (Mt 13,52), bavili isključivo izučavanjem Kraljevstva nebeskog ili Riječi Božje (bogoslovlja) u najširem značenju te riječi. Bogoslovlje ili Riječ Božju, koja se izučava monaškim životom, sveti Oci nazivaju naukom nad naukama i umjetnošću nad umjetnostima (Bogu ugodni Ivan Kasijan, Pouka o rasuđivanju – Dobrotoljublje, 4. tom, u ruskom izdanju). Da se ono izuči na zadovoljavajući način nije dovoljan ni tisućugodišnji život. Ono je ne obuhvatno, jer je ne obuhvatan njegov predmet, Bog, i On, ma koliko da se izučava, i pored svih spoznaja o Njemu ostaje nepojmljiv.

16. ''Počne da se okreće na sve strane'': tako se događa neiskusnima u borbi s demonskim pomislima. Bogu ugodni Ivan Kasijan opisuje da je neki neiskusni starac, osjetivši snažnu bludnu bitku izazvanu demonom uslijed nje, ''počeo da se okreće tamo-amo kao zbog pijanstva'' (Pouka o rasuđivanju – Dobrotoljublje, 4. tom u ruskom izdanju).

17. Životopis Bogu ugodnog Makarija Velikog, Četij Minej za 19. siječanj; također i Alfavitni paterik.

18. Bogu ugodni Ivan Kasijan pripovijeda da je takav običaj postojao u svim egipatskim manastirima. ''O uredbama manastira'', 2. knjiga, 12. gl.

19. Četij Minej za 19. siječanj, životopis Bogu ugodnog Makarija Aleksandrijskog. ''Tako je Bogu ugodni Makarije'', kaže sveti Dimitrije Rostovski u njegovom životopisu ''poznao ljudske pomisli na osnovu stvari koje su uobličavali demoni''.

20. Fizičkim sjedinjenjem materije s materijom naziva se ono sjedinjenje koje pri tom ne poništava ni jednu, ni drugu materiju, ali uzrokuje djelovanje materije na materiju. Takvo je sjedinjenje vode sa solju ili šećerom. Kemijskim sjedinjenjem se naziva ono sjedinjenje pri kojem sjedinjene materije prestaju da budu ono, što su bile prije njega i oblikuje novu materiju. Na taj način sumpor, sjedinjen s živom, stvara boju.

21. 2. pouka, 2. glava.

22. 31. glava.

23. Odgovor na 59. pitanje.

24. To se može vidjeti iz pouke o duhovima, koju je svojim učenicima predao Bogu ugodni Antonije Veliki i koja je unijeta u njegov životopis (Četij Minej za 17. siječanj). Pouka u Mineju je skraćena; ona se može pročitati u Vitae Ratrum, Patrologiae Tomus LXXIII. Njegovu dragocjenu pouku Antonije Veliki je izložio s neobičnom razgovjetnošću i na osnovu svog iskusnog, milosnog znanja o palim duhovima.

25. Đavao je osobito sklon i sposoban da nam nametne oholost i uznositost (4. pouka Bogu ugodnog Makarija Velikog, 13. glava). Kad nositelj podviga padne u uznositost, palom duhu je lako da u srce nositelja podviga neprimjetno uvede sve strasti i da od tog srca načini svoj dom. Sve vidljive i nevidljive đavlove bitke najsklonije su privlačenju k uznositosti. Ako razmotrite posrnuća nositelja podviga, jasno se možete uvjeriti da je svakom posrnuću prethodila uznositost. U blud je pao onaj koji je sebe smatrao nesposobnim za bludnu strast, a na osnovu te uznositosti odbacio je nužno stražarenje nad sobom. Strašću pijanstva zarazio se onaj koji je smatrao da se ne može njome zaraziti, dozvolivši sebi neopreznu upotrebu vina, itd.

26. 4. pouka, 6. i 7. glava.

27. CVI, 30.

GLAVA ČETRDESET ČETVRTA

Prvi način borbe s palim anđelima

U prethodnom poglavlju smo način borbe palih anđela s ljudima izložili u nama dostupnim detaljima, koji su nužni i shvatljivi već naprednim monasima. Ovdje ćemo ponuditi način borbe s duhovima kakav dolikuje početnicima i gotovo da je jedini koji njima može da bude poznat na osnovu iskustva. Način borbe početnika s nevidljivim duhom, kojeg um može da vidi samo u pomislima i maštanjima, sadrži se u tome da monah početnik bez oklijevanja odbaci grešne pomisli i maštanja i da nipošto ne stupa niti u razgovor niti u nadmudrivanje s njima, ne obraćajući i ne zaustavljajući na njima pažnju, kako se pomisli i maštanja ne bi urezali u um, jer će ih um na taj način prisvojiti. Na monaha, koji je zadobio određeno duhovno iskustvo i određeni duhovni napredak, u početku najviše djeluje jedna bezlična pomisao, koja donosi samo sjećanje na grijeh. Već nakon toga, ukoliko um stupi u razgovor s predloženom pomišlju, pojavljuje se, kao pomoć pomisli, grešno maštanje. Monahu početniku, čiji su tijelo i krv vrlo živi, pomisao i grešno maštanje javljaju se istovremeno. Ukoliko on izgubi i najkraće vrijeme obrativši pažnju na njih i započevši razgovor s pomišlju, prividno se ne usuglašavajući s njom i proturječeći joj, neizbježno će biti pobijeđen i predat će joj se. I najiskusniji monah, čak i ako bi proveo stotinu godina u monaškim iskustvima, još uvijek je nedovoljno iskusan u usporedbi s palim anđelom, čije se iskustvo u borbi sa služiteljima Božjim izoštrila tokom tisuća godina. Kakav značaj u toj borbi može da ima početnik, neiskusan monah, koji ne posjeduje čak ni iskusno, živo znanje o postojanju palog anđela? Borba s njim predstavlja siguran poraz za monaha početnika. Iako se naša pramajka Eva nalazila u stanju neporočnosti i svetosti, tek što je stupila u razgovor sa zmijom, ova ju je svojom lukavošću privukla k prijestupu zapovijedi Božje i padu (vidi Post 3). Ona nipošto nije smjela da započinje razgovor s lukavom zmijom! Ona nipošto nije smjela da počne da rasuđuje o vrijednosti zapovijedi Božje! Obzirom da nije imala nikakvog iskusnog znanja o zlu i lukavstvu, a zlonamjerna bića svoju zlonamjernost obično prikrivaju licemjerjem i lukavstvom, nju je lako privukao savjet ubojice, koji je svoj ubojiti savjet prekrio maskom dobronamjernosti. Takvoj prevari i nesreći izlažu se i neiskusni monasi. ''Naša duša, koja je prosta i dobra jer ju je kao takvu stvorio njen blagi Vladar, naslađuje se đavlovim maštovitim prilozima; budući njima prevarena, ona se upravlja k zlu koje se njoj predstavlja kao dobro, i svoje pomisli miješa (sjedinjuje) s maštanjima.''[1] Svi Oci su suglasni u tome da monah početnik mora odbaciti pomisli i maštanja na samom njihovom početku, ne stupajući niti u nadmudrivanje niti u razgovor s njima. Tako treba postupiti osobito kad su u pitanju bludne pomisli i maštanja. Sveti Oci predlažu dva oruđa za odbijanje grešnih pomisli i maštanja:

1) Neizbježno ispovijedanje pomisli i maštanja starcu (duhovnom ocu),

2) Neizbježno obraćanje Bogu s najtoplijom molitvom za protjerivanje nevidljivih neprijatelja. Bogu ugodni Ivan Kasijan kaže: ''Uvijek motri na glavu zmije, odnosno na početak pomisli, i odmah o njima ispričaj starcu. Naučit ćeš da gaziš štetne poduhvate zmije onda, kad se ne budeš stidio da ih sve, bez izuzetka, otkriješ svom starcu (duhovniku).''[2] U vrijeme procvata monaštva, ovaj način borbe s demonskim pomislima bio je zajednički za sve monahe početnike. Početnici, koji su se stalno nalazili uz svoje starce, ispovijedali su im svoje pomisli u svako doba, kao što se može vidjeti iz životopisa Bogu ugodnog Dositeja. Oni početnici, koji su kod starca dolazili u određeno vrijeme, ispovijedali su svoje pomisli jednom dnevno, uvečer, kao što se može vidjeti iz Ljestvice i drugih knjiga svetih Otaca. Drevni monasi su ispovijedanje svojih pomisli i rukovođenje savjetom iskusnog starca (duhovnika) smatrali za nužnost bez koje se ne mogu spasti. Bogu ugodni otac Dorotej kaže: ''Ne poznajem drugi pad monaha osim onog, kada on vjeruje svome srcu. Neki kažu: čovjek pada zbog ovoga ili zbog onoga, a ja, kao što sam rekao, ne poznajem drugi pad osim onoga, kad se čovjek povodi za samim sobom. Ne postoji ništa opasnije i pogubnije od toga. Bog me sačuvao, i ja sam se uvijek plašio te nesreće.''[3] Pouke duhovnog starca neustrašivo vode monaha početnika putem evanđeoskih zapovijedi, i ništa ga u toj mjeri ne razlučuje od grijeha i začetnika grijeha, odnosno demona, kao stalno i pojačano ispovijedanje grijeha na samim njegovim počecima. Takvo ispovijedanje uspostavlja nepomirljivo neprijateljstvo između čovjeka i demona, što je spasonosno za čovjeka. Poništavajući neodlučnost između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema grijehu, takvo ispovijedanje daje neobičnu snagu dobroj namjeri, a zatim i neobičnu brzinu napredovanju monaha, u što se opet možemo uvjeriti iz životopisa Bogu ugodnog Dositeja. Oni monasi, koji zbog toga što nisu imali starca nisu mogli da djeluju protiv grijeha stalnim i učestalim ispovijedanjem grešnih pomisli, djelovali su protiv njega stalnom i učestalom molitvom, kao što je, na primjer, činila Bogu ugodna Marija Egipćanka.[4] Djelovanje molitvom mora biti sasvim odlučno i bez ikakvog prethodnog razgovora s pomišlju, a utoliko prije bez bilo kakvog naslađivanja njome. Čim osjetiš dolazak neprijatelja, ustani na molitvu, prikloni koljena, a ruke podigni k nebu ili se rasprostri po zemlji. Udari tom munjom neprijatelja u lice i on neće moći da ti se odupre nego će se uskoro navići da se brzo okrene u bijeg. Potrebno je odbacivanje neodlučnosti između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema grijehu jer se time čuva, uzrasta i jača naša dobra namjera i usmjerenje k Bogu, čime na sebe privlačimo osobitu milost Božju. ''Ako budemo stalno držali mač u rukama, Bog će stalno biti s nama; ako budemo hrabri, On će nam učiniti milost'', rekao je Pimen Veliki.[5] Izvanredan obrazac suprotstavljanja grešnim pomislima molitvom vidimo u životopisu Bogu ugodne Marije Egipćanke.[6] Sveti Izak Sirijski kaže: ''Ako se netko ne nadmudruje s pomislima koje je neprijatelj lukavo posijao u nas, nego razgovor s njima presijeca molitvom Bogu, onda to služi kao znak da je njegov um zadobio premudrost od milosti i da ga je pravilno razumijevanje stvari oslobodilo od uzaludnog i suvišnog truda. On je pronalaženjem kratkog puta presjekao dugotrajno lebdenje (tuđinovanje) po razvučenom putu. Mi nismo u svako doba sposobni da proturječimo svim pomislima koje nam se suprotstavljaju i da ih pobijedimo: u većini slučajeva mi od njih zadobijemo rane, za čije je izlječenje potrebno vrlo dugo vrijeme. Ti sam stupaš u bitku s borcima osnaženim iskustvom dugim više od sedam tisuća godina! Tvoj razgovor s njima pružit će im priliku da ti promišljeno zadaju poraz, koji premašuje mjeru tvoje premudrosti i razuma. Čak i ako ih pobijediš, tvoj um će ostati oskrnavljen nečistom pomisli koju su oni donijeli, a zadah njihovog zlog neugodnog mirisa dugo će se zadržati u tvom čulu mirisa. Ako upotrijebiš prvi način, bit ćeš slobodan i od njih i od njihovih posljedica. Nema druge pomoći, osim Boga.''[7] Posebno se mora izbjegavati razgovor i nadmudrivanje s bludnim pomislima. Nositelj podviga se najlakše upušta u takvo nadmudrivanje, jer pogrešno pretpostavlja da su se pomisli i maštanja sami od sebe pojavili u njegovoj duši i da mogu biti ukroćeni snagom razboritog savjetovanja samoga sebe. On uslijed svoga neiskustva ne shvaća da je došao demon i da se rado upušta u razgovor i nadmudrivanje s njim, pouzdano znajući da će sladostrasne pomisli i maštanja u duši početnika naići na suosjećanje, da će pobuditi i rasplamsati sladostrašće koje u njoj živi. Demon nas zavodi i privlači k razgovoru i nadmudrivanju, čas kao da se povlači i udaljuje, čas ponovo napadajući, s punom nadom da će izboriti konačnu pobjedu nad nama. Sveti Ivan Ljestvičar je rekao: ''Nemoj ni pomisliti da razlozima i proturazlozima potučeš demona bluda, jer on uvijek može dokazivati da je u pravu, obzirom da se po prirodi bori s nama. Tko hoće da se bori sa svojim tijelom i da ga pobijedi svojim vlastitim snagama, uzalud se muči, jer ako Gospodin ne razori dom tijela i ne sagradi dom duše, uzalud bdi i posti onaj koji bi htio da svoje tijelo umrtvi. Priznaj pred Gospodinom nemoć svoje prirode, potpuno svjestan svoje nesposobnosti, pa ćeš neosjetno dobiti dar neporočnosti. Ovaj demon, puno više nego drugi, pazi na trenutke kad nismo u stanju da pokrenemo svoje tijelo da se moli protiv njega. Tada taj zločinac najviše i pokušava da nam nametne borbu. Onima, koji još nisu stekli pravu molitvu srca, odgovara (u borbi s demonom bluda) podvig tjelesne molitve, odnosno širenje ruku, udaranje u prsa, upućivanje umilnih pogleda k nebu, duboko uzdisanje, često padanje na koljena, a sve to, međutim, oni često ne mogu činiti u prisustvu drugih ljudi. Stoga, demoni pokušavaju da ih napadnu upravo tada. A oni, budući nesposobni da im se suprotstave snagom uma i nevidljivom silom molitve, podliježu, možda i protiv svoje volje, napadačima svojim. U tim slučajevima, ako možeš, brzo se udalji na neko skrovito mjesto. Pogledaj gore duševnim okom, ako ti je moguće. Ako ne, onda pogledaj prema nebu makar i tjelesnim okom, držeći nepomično ruke u vidu križa, kako bi i tim znakom posramio i pobijedio demona. Zavapi k Silnome da te spasi, zavapi ne odabranim riječima nego poniznim šaputanjem, počinjući najprije s ovim: Smiluj mi se, Gospodine jer sam nemoćan (Ps 6,3). Tada ćeš na vlastitom iskustvu osjetiti silu Višnjega, i svojim vapajem k Nevidljivome otjerat ćeš na nevidljiv način nevidljive neprijatelje. Čovjek, koji je navikao da se tako bori, brzo će početi da tjera od sebe svoje neprijatelje i samom mišlju, jer ovim drugim darom Bog nagrađuje nositelje podviga za njihov prvi podvig.''[8] ''Kad legnemo u postelju, pazimo jer se tada sam um, bez tijela, sukobljava s demonima. I ako je slastoljubiv, on rado postaje naš izdajnik. Neka sjećanje na smrt uvijek spava i ustaje s tobom, kao i neprekidna umna Isusova molitva, jer ti u snu ništa drugo ne može pomoći tako kao to.''[9] Demon bluda bestidno napada čak i svete i duhovne ljude, kao što se može vidjeti iz životopisa Bogu ugodnih Makarija Aleksandrijskog, Pahomija Velikog i drugih ugodnika Božjih. Ni svetim ljudima nije uvijek bila dovoljna samo umna molitva da se suprotstave neprijatelju koji ima potporu u našoj paloj prirodi. I oni su ponekad morali da, u vrijeme pojačane bitke, pribjegnu tjelesnim podvizima i da srčanoj molitvi pomognu učestvovanjem tijela (u molitvi), kao i kroćenjem tijela napornim radom do njegovog iscrpljivanja. Na neke monahe, koji vode oprezan život i koji su očuvali tjelesno djevičanstvo, bludni demon napada s posebnom žestinom. Tako se dogodilo mladom monahu, rastrojenom savjetom neiskusnog starca o čemu Bogu ugodni Ivan Kasijan pripovijeda u Pouci o rasuđivanju.[10] Bogu ugodni Pimen Veliki je govorio: ''Kao što kraljev štitonoša uvijek stoji spreman pred kraljem, tako i duša treba da je uvijek spremna da se suprotstavi demonu bluda.''[11] Iz tog razloga monasi, koje napadaju silne strasti, uvijek moraju biti spremni da im se suprotstave. I u samu postelju, na koju idu leći da bi otpočinuli u snu, odlaze odjeveni i opasani, kao da su naoružani, i oni upravo i jesu naoružani budnošću i revnošću, kako bi, u slučaju da se pojavi neprijatelj, bez oklijevanja ustali i odbili ga. Iz tog razloga se u nekim, dobro uređenim manastirima na Atonu, sačuvao sveti drevni običaj prema kojem se svoj braći zapovijeda da na počinak ne odlaze drukčije već odjeveni. Na takav običaj ukazuje samo Evanđelje (vidi Lk 12,35-36). Znaj, pobožni monaše, da se u ono vrijeme, kad ti sotona dođe sa svojim iskušenjima, tu nalazi i tvoj svuda prisutni Gospodin. On motri na tebe, na tvoj um i srce, i očekuje čime će se ovjenčati tvoj podvig[12]: da li očuvanjem vjernosti Gospodinu ili izdajom Gospodina? Da li pokazivanjem ljubavi prema Gospodinu i stupanjem u zajednicu s Njim, ili pokazivanjem ljubavi prema sotoni, i stupanjem u zajednicu s njim? I jedno i drugo je nužna posljedica sučeljavanja s nevidljivim neprijateljem. Istinsko monaštvo je nevidljivo mučeništvo. Život monaha je lanac stalnih borbi i stradanja, a pobjedniku se daruje život vječni odnosno zaruke Svetoga Duha. Onom monahu, kojeg Bog hoće da obogati duhovnim razumom i duhovnim darovima, događaju se silne borbe. Koji pobijedi, naslijedit će sve ovo, i bit ću mu Bog, i on će mi biti sin, kaže Sveto pismo (Otk 21,7). Prema tome, ne očajavajmo!

NAPOMENE:

1. Pouka o razumnosti, 43. glava. Dobrotoljublje, 2. tom.

2. Bogu ugodni Ivan Kasijan, O uredbama manastira (općežića), 4. knjiga, gl. 37.

3. 5. pouka o tome, kako se ne smije vjerovati svom razumu. Navodeći gore spomenutu povijest o Teopemptu, Bogu ugodni Dorotej u ovoj pouci kaže da je taj monah postao igračka demona upravo zbog toga što nije imao običaj da ispovijeda pomisli koje su mu dolazile.

4. Životopis Bogu ugodne Marije, Četij Minej za 01. travanj.

5. Alfavitni Paterik.

6. Životopis Bogu ugodne Marije Egipćanke.

7. 30. pouka. Sveti Izak je živio u 6. stoljeću po rođenju Kristovom.

8. 15. pouka.

9. Isto.

10. Dobrotoljublje, 4. tom, u ruskom izdanju.

11. Alfavitni Paterik.

12. U životopisu Bogu ugodnog Antonija Velikog pripovijeda se slijedeće: ''U vrijeme najjače demonske bitke, Bogu ugodni je iznenada bio obasjan neizrecivom svjetlošću, pri čemu su demoni i njihova iskušenja iščezli. Upoznavši da mu je pristupio Gospodin, Antonije je uskliknuo: ''Gospodine! Gdje si do sada bio''?, a zatim začuo glas: ''Bio sam ovdje, ali sam htio da vidim tvoju odvažnost'', itd. Četij Minej za 17. siječanj.

GLAVA ČETRDESET PETA

Drugi način borbe s palim anđelima

Polazeći od pouka svetog Izaka Sirijskog, Bogu ugodni Nil Sorski predlaže slijedeći način borbe s grešnim pomislima, razumije se, onda kad ta bitka ne djeluje snažno i kad se povlači pred tim načinom. Taj način se sastoji u tome da se lukave pomisli preobraze u dobre i da kreposti, da tako kažemo, zamijene strasti.[1] Na primjer, ako pristupi pomisao srdžbe ili zlopamćenja, ako pristupi pomisao i osjećanje žalosti, korisno je da se sjetimo sile vjere i riječi Gospodina, koji je zabranio da se predajemo strahu i žalosti. On nas je uvjerio i potvrdio nam svojim božanskim obećanjem da su nam kod Boga i vlasi na glavi izbrojane, i da nam se ništa ne može dogoditi bez nauma i dopuštenja Božjeg. Bogu ugodni Barsanufije Veliki je rekao: ''Oci kažu: ako demoni privuku tvoj um k bludu, podsjeti ga na neporočnost; ako ga privuku k ugađanju trbuhu, podsjeti ga na post. Na takav način postupaj i u odnosu na druge strasti.''[2] Tako postupaj i kad se podignu pomisli srebroljublja, slavoljublja i ostale grešne pomisli i maštanja. Taj način je, ponavljamo, vrlo dobar u slučaju da se pokaže da je dovoljno snažan. Na njega nam je ukazao sami Gospodin (vidi Mt 4,3,4,6,7). Međutim, kad se strasti uznemire, kad se um pomrači i razvije pred veličinom iskušenja, pomisli napadaju uporno i ludo. Tada je, ne samo protiv bludnih pomisli, već i protiv pomisli srdžbe, tuge, duhovne tromosti ili lijenosti (malodušja), očajanja i, jednom riječju, protiv svih grešnih pomisli, najpouzdanije oružje molitva, u kojoj učestvuje i tijelo. I ovaj primjer nam je pokazao i to nam je zapovjedio sami Gospodin. Obuzet predsmrtnom žalošću, Spasitelj svijeta se molio priklonivši koljena u Getsemanskom vrtu, a učenicima, koji nisu razumijevali veliku nevolju što se približavala, rekao: Bdijte i molite se da ne padnete u napast (Mt 26,41).

NAPOMENE:

1. 5. pouka. Kako u ovoj pouci, tako i u čitavom djelu, Bogu ugodni Nil Sorski iscrpno i prvenstveno govori o molitvi kao o najvažnijem oružju protiv grijeha.

2. 177. odgovor.

GLAVA ČETRDESET ŠESTA

O viđenjima u snu

Da pomute i povrijede ljudske duše, demoni koriste i viđenja u snu. Međutim, i sami neiskusni monasi, obraćajući pažnju na snove, samima sebi nanose štetu. Iz tog razloga je potrebno da ovdje odredimo značaj snova za čovjeka, čija priroda još nije obnovljena Duhom Svetim.
U vrijeme ljudskog sna, stanje usnulog čovjeka je od Boga tako ustrojeno, da se cijeli čovjek nalazi u potpunom počinku. Taj počinak je toliko potpun, da čovjek tokom njegovog trajanja gubi svijest o svom postojanju i dospijeva u samozaborav. U vrijeme sna prekida se svaka djelatnost koja je povezana s radom i koja se izvršava svojevoljno, obzirom da je upravljana razumom i voljom. Međutim, postoji i ona djelatnost, koja je nužna za život i koja ne može biti razdvojena od njega. U čovjekovom tijelu krv nastavlja da teče, želudac da vari hranu, pluća da dišu, koža da se znoji. U duši se pak umnožavaju misli, maštanja i osjećaji, ali ne više u zavisnosti od razuma i slobodne volje, već pod utjecajem nesvjesne prirode. Takva maštanja, koja prate njima svojstvena mišljenja i osjećaje, sačinjavaju viđenje u snu. Ono je često čudno, obzirom da ne pripada sistemu čovjekovih svojevoljnih i namjernih maštanja i razmišljanja, već se pojavljuje kao samovoljno i samosvojno po zakonu i zahtjevu prirode. Viđenje u snu ponekad nosi na sebi nepovezane tragove svojevoljnih razmišljanja i maštanja, a ponekad biva posljedica moralnih sklonosti. Na taj način viđenje u snu, ne može i ne bi trebalo ni da ima nikakvo značenje. Smiješna je i sasvim nelogična želja nekih da u buncanjima viđenja u snu vide predviđanje svoje budućnosti, budućnosti drugih ili neko drugo značenje. Kako može da postoji ono, za čije postojanje nema nikakvog uzroka?
Obzirom da imaju pristup našim dušama kad smo budni, demoni mogu da im pristupe i u snu. Oni nas i u vrijeme sna iskušavaju grijehom, prilažući našem maštanju i svoje maštanje. Osim toga, kad primijete da obraćamo pažnju na snove, oni se trude da im daju zanimljivost i da u nama pobude veće zanimanje za ta buncanja, da nas navedu da postupno u njih povjerujemo. Takvo povjerenje je uvijek povezano s uznositošću, a uznositost čini da naš misleni pogled na nas same bude lažan, zbog čega sva naša djelatnost biva lišena ispravnosti. Demonima je upravo to i potrebno. Onima, koji su uznapredovali u uznositosti, demoni počinju da se javljaju u liku anđela svjetlosti, u liku mučenika i Bogu ugodnih svetaca, pa čak i u liku Presvete Bogorodice i samoga Krista. Demoni veličaju njihov način života i obećavaju im nebeske vijence, a zatim ih uznose na sam vrh uznositosti i oholosti. Ta visina je istovremeno i pogubna provalija. Trebalo bi da znamo, i znamo, da u našem stanju, koje još uvijek nije obnovljeno milošću, mi nismo sposobni da vidimo druga viđenja u snu, osim onih koja su priviđenja duše i nagovori demona. Kao što se u vrijeme budnog stanja u nama stalno pojavljuju pomisli i maštanja koja potiču od pale prirode ili od demona, tako i u vrijeme sna vidimo samo maštanja, uslijed djelovanja pale prirode i uslijed djelovanja demona. U vrijeme budnog stanja, naša utjeha se sastoji od samilosti, koja se rađa od spoznaje naših grijeha, od sjećanja na smrt i na sud Božji. Međutim, takve pomisli se u nama javljaju uslijed milosti Božje koja živi u nama, a dana nam je na svetom krštenju. Prinosi ih anđeo Božji, sukladno našem pokajanju. Isto tako, događa se da nam i u snu, istina, vrlo rijetko i samo u krajnjoj potrebi anđeo Božji predstavi našu smrt, paklene muke ili strašni posmrtni i zagrobni sud. Od takvih viđenja u snu dolazimo do straha Božjeg, do samilosti prema sebi ili raskajanja, do plača nad sobom. Međutim, takva viđenja u snu daju se vrlo rijetko nositelju podviga, ili pak, po osobitom i ne pojmivom naumu Božjem, otvorenom i svirepom grešniku. Ona se daju rijetko ne zbog škrtosti Božje milosti prema nama – ne, već zato što nas stvari, koje nam se događaju van općeg poretka, dovode do uznositosti i u stanju su da pokolebaju našu poniznost, a ona je toliko potrebna za spasenje. Volja Božja, u čijem se izvršavanju sadrži čovjekovo spasenje, izobražena je u Svetom Pismu tako jasno, tako snažno i tako iscrpno da pomoć čovjekovom spasenju posredstvom narušavanja općeg poretka biva sasvim suvišna i nepotrebna. Mrtvacu, koji je molio da uskrsne i da ga pošalju kod braće, kako bi ih posavjetovao da sa širokog pređu na uzak put, rečeno je: Imaju Mojsija u proroke, neka njih slušaju. Kad je pak molitelj prigovorio: Ne, … nego ako im dođe netko iz mrtvih pokajat će se, dobio je odgovor: Ako ne slušaju Mojsija i proroke, ako netko i iz mrtvih uskrsne neće se uvjeriti (Lk 16,29-31). 

Iskustvo je pokazalo da su mnogi, koji su bili dostojni da u snu vide mitarstva ili zračne postaje, strašni sud i druge zagrobne strahote, tokom kraćeg perioda bili potreseni ovim viđenjem, ali su zatim postali rasijani, zaboravili su na viđenje i živjeli su bezbrižnim životom. Naprotiv, oni koji nisu imali nikakva viđenja već su se marljivo poučavali zakonu Božjem, postupno su došli do straha Božjeg, dostigli duhovni napredak i radost koja se rađa uslijed blagovijesti o spasenju, a zatim iz zemaljske doline plača prešli u blaženu vječnost. Sveti Ivan Ljestvičar rasuđuje o učešću demona u monaškim viđenjima u snu na slijedeći način: ''Kad se mi, ostavivši radi Gospodina svoj dom i svoje srodnike, predajemo životu u tuđini iz ljubavi prema Bogu, tada demoni probaju da nas uznemire, predstavljajući nam naše srodnike kako tuguju, ili kako umiru, ili kako ih zbog nas zatvaraju i pljačkaju. Stoga onaj koji vjeruje snovima sliči na čovjeka koji trči za svojom sjenkom, nastojeći da je uhvati. Demoni sujete su proroci u snu. Obzirom da oni, u svojoj prepredenosti, po određenim znacima zaključuju što će se dogoditi, javljaju nam to unaprijed, da bi se mi divili kad se ta viđenja u snu ispune na javi, da bi počeli o sebi visoko misliti kao da smo već blizu dara vidovitosti. Takav čovjek često postaje prorok u očima onih, koji vjeruju demonu; za one koji demona preziru takav je uvijek lažljivac. Kao duh, demon vidi što se događa u zračnom prostoru i kad primijeti da netko, na primjer, umire, on to lakovjernima predskaže u snu. Demoni, međutim, ništa ne znaju o budućnosti po predznanju. Uostalom, i liječnici su u stanju da nam predskažu smrt!
Često se demoni preobražavaju u anđela svijetla i uzimaju lik mučenika, te nam u snu predstavljaju kao da dolazimo ovima (anđelima i mučenicima); kad se probudimo, ispunjavaju nas radošću i ponosom. To neka ti posluži kao znak prevare. Anđeli, kad se jave, pokazuju vječne muke, strašni sud i progon iz Kraljevstva Božjeg, a one, koji su se probudili iz takvog sna, ispunjavaju drhtanjem i snuždenošću.
Ako počnemo da se pokoravamo demonima u snu, tada će nam se oni i u budnom stanju rugati. Čovjek koji vjeruje snovima potpuno je neiskusan, mudar je pak onaj, koji im uopće ne vjeruje. Vjeruj samo onim viđenjima u snu koja ti objavljuju muku i sud. Ali, ako te dovode do očajanja, onda su i ti snovi od demona.''[1]
Bogu ugodni Ivan Kasijan pripovijeda o nekom monahu, mezopotamskom domorocu, i kaže da je živio u najvećoj samoći i isposništvu, ali da je propao uslijed obmanutosti demonskim viđenjima u snu. Demoni su uvidjeli da ovaj monah malo pažnje obraća na svoj duhovni razvoj, da je, naprotiv, svu pažnju usmjerio na tjelesni podvig i da mu, a samim time i sebi samom, pripisuje najveću vrijednost. Tada su počeli da mu predstavljaju viđenja u snu koja su se, prema demonskoj prepredenosti, zbivala i u stvarnosti. Kad se monah utvrdio u povjerenju u viđenja u snu i u samoga sebe, đavao mu je u raskošnom viđenju u snu predstavio Židove kako se naslađuju nebeskim blaženstvom i kršćane kako stradaju u paklenim mukama. Pri tom mu je demon, naravno, u liku anđela ili nekog starozavjetnog pravednika, savjetovao da pređe u židovstvo, kako bi i on dobio mogućnost da učestvuje u židovskom blaženstvu, a monah je to bez oklijevanja prihvatio.[2] Ono, što je rečeno, dovoljno je da bi našoj ljubljenoj braći, suvremenim monasima, pokazali koliko je nerazborito da obraćaju pažnju, a utoliko prije da vjeruju snovima, i koliko veliku štetu može da nanese povjerenje u njih. Uslijed obraćanja pažnje na snove, u dušu će se neizostavno prikrasti povjerenje u njih. Zbog toga se strogo zabranjuje i samo obraćanje pažnje na snove.
Priroda, koja je obnovljena Svetim Duhom, rukovodi se potpuno drukčijim zakonima nego pala priroda, koja je ogrezla u svom padu. Rukovoditelj obnovljenog čovjeka je Sveti Duh. ''Na njima je zablistala milost božanstvenog Duha, i uselila se u dubinu njihovog uma; njima je Gospodin kao duša'', rekao je Bogu ugodni Makarije Veliki.[3] I u budnom stanju i u snu, oni (obnovljeni ljudi) žive u Gospodinu, izvan grijeha, izvan zemaljskih i tjelesnih pomisli i maštanja. Njihove pomisli i maštanja, koja se tokom sna nalaze izvan ljudskog razuma i volje i koja u drugim ljudima djeluju ne svjesno i prema zahtjevima prirode, u njima djeluju pod rukovođenjem Duha Svetoga, i snovi takvih ljudi imaju duhovno značenje. Tako je pravedni Josip u snu bio poučen tajni utjelovljenja Boga – Logosa. U snu mu je zapovjeđeno da bježi u Egipat i da se vrati iz njega (vidi Mt 1 i 2). Viđenja u snu, koja su poslana od Boga, u sebi nose nepobitnu uvjerljivost. Ta uvjerljivost je razumljiva za svece Božje, ali je neshvatljiva za one, koji se još uvijek bore sa strastima.

NAPOMENE:

1. Ljestvica, Dodatak trećoj pouci.

2. Bogu ugodni Ivan Kasijan, Riječ o rasuđivanju – Dobrotoljublje, 4. tom, u ruskom izdanju.

3. 7. pouka, 12. glava. Bogu ugodni Marko Podvižnik, Riječ o pokajanju i Riječ o krštenju.

GLAVA ČETRDESET SEDMA

O međusobnom srodstvu kako kreposti, tako i poroka

Trebalo bi da ljubljena braća znaju i slijedeće: sve dobre pomisli i kreposti su međusobno srodne. Isto tako su međusobno srodne i sve grješne pomisli, maštanja, grijesi i strasti. Uslijed te srodnosti, svojevoljno podčinjavanje jednoj dobroj pomisli povlači za sobom prirodno podčinjavanje drugoj (dobroj pomisli); zadobivanje jedne kreposti uvodi dušu u drugu krepost, srodnu i neraskidivu od prve. Naprotiv, svojevoljno podčinjavanje jednoj grješnoj pomisli povlači za sobom nevoljno podčinjavanje drugoj; stjecanje jedne grješne strasti uvlači u dušu i drugu, njoj srodnu strast. Svojevoljno izvršavanje jednog grijeha povlači k nevoljnom padu u drugi grijeh, koji se rađa iz prvog. ''Zloća ne trpi da bezbračno živi u srcu'', rekli su sveti Oci.[1] Objasnit ćemo to primjerima. Onaj, koji je odbacio zlopamćenje, prirodno osjeća blagonaklonost u srcu. Kod čovjeka, koji se odrekao osuđivanja bližnjih, pomisao prirodno počinje da vidi svoje grijehe i slabosti koje čovjek nije vidio u vrijeme, dok je osuđivao bližnje. Onaj, koji je radi evanđeoske zapovijedi pohvalio ili opravdao brata, prirodno je osjetio blagonaklonost prema bližnjemu. Za siromaštvom duha slijedi plač nad sobom: onaj, koji je siromašan duhom i plače nad sobom, prirodno postaje krotak. Onaj, koji je poništio pravdu pale prirode i odrekao se nje, prirodno je gladan i žedan pravde Božje, jer čovjeku nije svojstveno da živi bez neke pravde. Naprotiv, onaj koji je osudio bližnjeg prirodno je osjetio prezir prema njemu; onaj, koji je osjetio prezir, zadobio je oholost. Uslijed preziranja bližnjega i uz visoko mišljenje o sebi, a ta dva stanja su nerazdruživa, pojavljuje se i mržnja prema bližnjemu. Uslijed mržnje i zlopamćenja pojavljuje se okorjelost srca. Uslijed okorjelosti srca, u čovjeku počinju da prevladavaju tjelesni osjećaji i tjelesno mudrovanje, zbog čega se, opet, rasplamsava bludna strast, umrtvljuje vjera u Boga i nadanje u Njega. Pojavljuje se težnja k koristoljublju i ljudskoj slavi, koja čovjeka dovodi do potpunog zaboravljanja na Boga i do odstupanja od Njega. Na osnovu tog uzajamnog srodstva kako kreposti, tako i poroka, Duh Sveti daje zakon istinskom slugi Božjem: Po svima zapovijedima Tvojim upravljah se …, od svakog puta zlog spriječih noge moje, da bih sačuvao riječi Tvoje (Ps 118,128,101). Put nepravde, to su grješne pomisli i maštanja, kojima grijeh ulazi u dušu.
Ljubljeni brate, ne smatraj da ti je dopušten bilo kakav razgovor s pomislima, bilo kakvo naslađivanje maštanjima, protivnim evanđeoskom duhu. Suglasnost s neprijateljima Gospodinovim i sjedinjenje s njima neizbježno prati narušavanje vjernosti Gospodinu i narušavanje jedinstva s Njim: Koji sav zakon održi a sagriješi u jednome, kriv je za sve (Jak 2,10). Kao što je narušavanje jedne zapovijedi istovremeno i narušavanje cijelog zakona Božjeg ili volje Božje, tako je i izvršavanje jednog savjeta đavlova istovremeno i izvršavanje đavlove volje uopće. Nositelj podviga koji tvori đavlovu volju lišava se slobode i biva izložen nasilnom utjecaju palog duha, i to u onom stupnju u kojem je izvršena đavlova volja. Smrtni grijeh konačno podčinjava čovjeka đavlu i konačno raskida čovjekovu zajednicu s Bogom, sve dok se čovjek ne izliječi pokajanjem. Zanesenost pomislima i maštanjima uzrokuje manje podčinjavanje i razdvajanje, ali ih ipak uzrokuje. Zbog toga je potrebno da se uzdržimo od svih pomisli i maštanja nesuglasnih s učenjem Evanđelja i da slučajnu zanesenost (takvim pomislima) bez oklijevanja izliječimo pokajanjem. Molimo ljubljenu braću da obrate pažnju na to. Oni, koji to ne znaju i ne obraćaju na to pažnju, trpe veliku štetu i sami sebe lišavaju duhovnog napredovanja. Na primjer: mnogi koji se čuvaju bludnih pomisli i maštanja smatraju da je naslađivanje pomislima i maštanjima koristoljublja i slavoljublja potpuno beznačajno. Međutim, prema duhovnom zakonu su i pomisli o imovini, počastima i ljudskoj slavi također bludne. U odnosu čovjeka prema Bogu, takvo značenje imaju sve grješne pomisli i maštanja, obzirom da čovjeka udaljuju od ljubavi Božje. Prema duhovnom zakonu, onaj koji se naslađuje slavoljubivim i drugim grješnim pomislima i maštanjima nikad neće uspjeti da se oslobodi od bludne strasti, bez obzira koliko činio podvig protiv nje. Bogu ugodni Makarije Veliki kaže: ''Trebamo čuvati dušu i svesrdno paziti da se ne pridruži nečistim i zlim pomislima. Kao što tijelo, pridruženo drugom tijelu, biva zaraženo nečistoćom, tako se kvari i duša, sjedinjujući se s nečistim i zlim pomislima; suglasi se s njima u jednom, odnosno s pomislima koje vode k ovom ili onom grijehu, i koje bacaju u svako zlo, kao što je nevjera, lukavstvo, slavoljublje, srdžba, zavist, svađa. Upravo to i znače riječi: Očistimo sebe od svake nečistoće tijela i duha (2 Kor 7,1). Znaj da se pod djelovanjem nepotrebnih pomisli u duši potajno izvršava oskrnavljenje i bludničenje.''[2]

NAPOMENE:

1. Bogu ugodni Marko Podvižnik, Riječ pokajanju i Riječ o krštenju.

2. 7. pouka, 4. glava.

GLAVA ČETRDESET OSMA

O posebnom suprotstavljanju palih duhova molitvi

Pali duhovi se bijesno suprotstavljaju svim evanđeoskim zapovijedima, a posebno molitvi kao majci (kraljici) svih kreposti. Sveti prorok Zaharija je u svom viđenju gledao Isusa, poglavara svećeničkog, koji stajaše pred anđelom Gospodinovim, i Sotonu, koji mu stajaše s desne strane da bi mu se protivio (Zah 3,1). Isto tako, đavao i sada ne odstupno stoji ispred svakog sluge Božjeg s namjerom da preotme i oskrnavi njegovu duhovnu žrtvu, da mu ne dopusti žrtvoprinošenje, da ga prekine i poništi. ''Pale duhove muči zavist prema nama i oni ne prestaju da pokreću sve što je zlo, kako mi ne bi naslijedili njihove nekadašnje prijestole na nebesima'', govorio je Bogu ugodni Antonije Veliki.[1] ''Demon posebno zavidi čovjeku koji se moli i koristi sva moguća lukavstva da poremeti njegovo djelovanje'', rekao je Bogu ugodni Nil Sinajski.[2] Demon ulaže sve napore kako bi spriječio molitvu ili je učinio nemoćnom i nedjelotvornom. Tom duhu, koji je s neba zbačen zbog oholosti i pobune protiv Boga, koji se zarazio neizlječivom zavišću i mržnjom prema ljudskom rodu, koji se zarazio žudnjom za ljudskom propašću i koji se neumorno, i danju i noću, brine o pogubljenju ljudi, nepodnošljivo je da gleda kako se slabi i grješni čovjek molitvom odvaja od svega zemaljskog i stupa u razgovor sa samim Bogom, kako iz tog razgovora izlazi zapečaćen milošću Božjom, s nadom da će naslijediti nebo i s nadom da će čak i svoje zemaljsko tijelo vidjeti preobraženo u tijelo duhovno. Taj prizor je nepodnošljiv za duha, koji je zauvijek osuđen da, kao po blatu i smradu, puzi po isključivo tjelesnim, materijalnim i grešnim pomislima i osjećajima i koji, napokon, vječno treba biti svrgnut i zaključan u tamnice pakla. On se razjaruje, izbezumljuje, smišlja lukavstva, biva licemjeran i čini zlodjela. Trebamo biti vrlo pažljivi i oprezni: samo u krajnjoj potrebi i osobito ako to zahtijeva naložena poslušnost, možemo ono vrijeme, koje je određeno za molitvu, posvetiti drugom zanimanju. Ljubljeni brate, ne ostavljaj molitvu bez uistinu krupnog razloga za to! Onaj, koji ostavlja molitvu, ostavlja svoje spasenje; onaj, koji je nemaran prema molitvi, nemaran je prema svom spasenju; onaj, koji odbaci molitvu, odbacio je spasenje. Monah treba biti vrlo obazriv, jer se neprijatelj trudi da ga sa svih strana okruži svojim zamkama, da ga obmane, prevari, pomuti, da ga skrene sa puta propisanog evanđeoskim zapovijedima, da ga pogubi i u vremenu i u vječnosti. Ukoliko vodimo obazriv (pažljiv) život, uskoro ćemo primijetiti razjarene, zlonamjerne i prepredene progone neprijatelja. Ubrzo ćemo zapaziti da nam u ono vrijeme, kad bi trebalo da se bavimo molitvom, on priprema druga zanimanja, da ih predstavlja kao odveć važna i neodložna, samo da od monaha oduzme molitvu. Za brižljivog nositelja podviga, neprijateljske zamke se preobraćaju u korist: vidjevši stalno u svojoj blizini ubojicu s isukanim bodežom, spremnim za udarac, bespomoćni, slabi i siromašni duhom monah ne prestaje da plačući vapi svemoćnom Bogu za pomoć, i on je od Njega i dobiva. Kad ne uspije da molitvi oduzme vrijeme koje je za nju određeno, odbačeni duh nastoji ukrasti i oskrnaviti samu molitvu u vrijeme njenog tvorenja. Imajući to za cilj, on djeluje mislima i maštanjima. Kako bi ih učinio što snažnijim i uvjerljivijim, on mislima najčešće stavlja masku pravde, dok maštanja predstavlja u najvarljivijoj slikovitosti. Molitva biva pokradena i poništena onda, kad u vrijeme njenog tvorenja um ne obraća pažnju na molitvene riječi, već se bavi praznim mislima i maštanjima. Molitva biva oskrnavljena onda, kad se um udalji od molitve i obrati pažnju na grješne misli i maštanja koja mu je ponudio neprijatelj. Kad se u tebi pojave grješne misli i maštanja, nipošto na njih ne obraćaj pažnju. Čim ih opaziš svojim umom, još snažnije zaključaj um u riječi molitve i s najtoplijom i najbrižljivijom molitvom preklinji Boga da otjera tvoje ubojice. Lukavi duh s osobitom spretnošću postrojava svoje pukove. Na čelu stoje pomisli, odjevene u sve vidove pravde, kao i maštanja, koja neiskusni nositelj podviga može da prihvati ne samo kao bezazlene pojave, već i kao nadahnuća ili kao nebeska i sveta viđenja. Kad ih um prihvati i kad se podčini njihovom utjecaju, gubi svoju slobodu. Tada vojskovođa strane vojske uvodi u borbu pomisli i maštanja koji su očigledno grješni. ''Za bezstrasnim pomislima slijede one strasne; dopuštanje ulaska prvim uzrokuje nasilan ulazak drugih''[3], rekao je Bogu ugodni Nil Sorski, pozivajući se na velike drevne Oce. Obzirom da je svojevoljno izgubio svoju slobodu u sukobu sa silama prethodnice, da je ostao razoružan, oslabljen i zarobljen, um ni na koji način ne može se suprotstaviti silama glavnine: one ga bez oklijevanja poražavaju, podčinjavaju i porobljavaju. Potrebno je da se, tokom molitve, um zaključa u riječi molitve i da se bez razmišljanja odbaci svaka pomisao, kako ona što je očigledno grešna, tako i ona što je prividno pravedna. Svaka pomisao, ma kakva da je njena odjeća ili oružje, samim tim što odvlači um od molitve dokazuje da pripada stranoj vojsci i da je neobrezani došao da osramoti Izraela (vidi 1 Sam 17,25). Svoju nevidljivu bitku s čovjekom, a posebno bitku koju vodi posredstvom grešnih misli i maštanja, pali anđeo zasniva na uzajamnom srodstvu grijeha. Ta bitka ne prestaje ni danju ni noću, a s posebnom žestinom i ludošću vodi se onda, kad stanemo na molitvu. Prema riječima svetih Otaca, đavao tada sakuplja najnedoličnije pomisli i izlijeva ih u našu dušu.[4] On nas najprije podsjeća na sve, koji su nas uvrijedili; ožalošćenja i uvrede, koje su nam nanijeli, nastoji da predstavi u što jačim bojama; uzvraćanje na njih i protivljenje njima postavlja kao zahtjev zakona, zdravog razuma, društvene koristi, samoodržanja, nužnosti. Očigledno je da neprijatelj nastoji da pokoleba i same temelje molitvenog podviga, dobrodušnost i krotkost, kako bi se zgrada, podignuta na tom temelju, srušila sama od sebe. Tako se i događa, jer zlopamtivi i onaj, koji bližnjemu ne oprašta njegova sagrješenja nikako ne može da se usmjeri na svoju molitvu i da osjeti plač iz srca. Grešne pomisli raspršuju molitvu; one je raznose na sve strane kao što silovit vjetar raznosi sjeme koje sijač baca na njivu. Na taj način njiva srca ostaje nezasijana, a sav naporan trud nositelja podviga biva uzaludan. Poznato je da praštanje uvreda i ožalošćenja, zamjena osuđivanja bližnjih njihovim milostivim opravdavanjem i optuživanje samoga sebe služe kao temelj plodonosne molitve. Često se događa da neprijatelj na samom početku molitve unese pomisli i maštanja o zemaljskom napredovanju: on čas u varljivom prizoru predstavlja ljudsku slavu kao pravedno ili sretno priznanje kreposti, kao da su je ljudi napokon tobože prepoznali i priznali i da od tog trenutka stupaju pod njeno rukovođenje, čas se u isto tako varljivom prizoru predstavlja obilje ovozemaljskih sredstava na osnovu kojih će navodno procvjetati i osnažiti kršćanska krepost. I jedna i druga slika su lažne! One se izobražavaju kao suprotnost Kristovom učenju, nanoseći strašnu štetu oku duše koje se u njih zagledalo i samoj duši, obzirom da se svojim suosjećanjem s demonskom slikom ona pred svojim Gospodinom pojavljuje kao preljubnica. Izvan križa Kristovog nema kršćanskog napredovanja! Gospodin je rekao: Slavu od ljudi ne primam … Kako vi možete vjerovati kad primate slavu jedan od drugoga, a slavu koja je od jedinoga Boga ne tražite? (Iv 5,41,44). Prilikom tvorenja svih vaših dobrih djela ne budite kao licemjeri (Mt 6,16), koji čine dobro radi ljudske slave i prihvaćaju ljudsku slavu kao nagradu za svoju krepost, oduzimajući time sebi pravo na vječnu nagradu (vidi Mt 6,118). Da ne zna ljevica tvoja, odnosno tvoje vlastito slavoljublje, što čini desnica tvoja, odnosno tvoja volja, usmjerena prema evanđeoskim zapovijedima, I Otac tvoj, koji vidi tajno, uzvratit će tebi javno darom Svetoga Duha (vidi Mt 6,218). Gospodin je rekao i slijedeće: Nitko ne može dva gospodara služiti; jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će se jednoga držati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i mamonu, odnosno imovini i bogatstvu (Mt 6,24). Koji se ne odrekne svega što ima, ne može biti moj učenik (Lk 14,33). Vrijedno je primijetiti da đavao, iskušavajući Bogočovjeka, predlaže Gospodinu slavoljubivu misao o proslavljanju javnim čudom, kao i prividno najutjecajniji i najmoćniji položaj (vidi Mt 4 i Lk 4). Gospodin je odbacio i jedno i drugo. On nas tijesnim putem samoodricanja i poniznosti vodi k najvišem napretku, jer je On sam prokrčio taj spasonosni put. Mi smo dužni da slijedimo primjer i učenje Gospodinovo: da odbacimo pomisli o zemaljskoj slavi, zemaljskom napredovanju i zemaljskom izobilju, da odbacimo radost koju donose takva maštanja i razmišljanja, jer u nama uništavaju skrušenost duha, usredosređenost i pažnju prilikom molitve, a unose preuznositost i rasijanost. Ako se suglasimo sa slavoljubivim, oholim, koristoljubivim i svjetoljubivim pomislima i maštanjima, ako ih ne odbacimo nego, naprotiv, ostanemo u njima i njima se naslađujemo, stupit ćemo u općenje sa Sotonom i sila Božja, koja nas štiti, udaljit će se od nas. Kad vidi da se pomoć Božja udaljila od nas, neprijatelj će usmjeriti na nas dvije najteže bitke: bitku pomislima i maštanjima bluda i bitku duhovne tromosti ili lijenosti.[5] Pobijeđeni u prethodnoj bici i lišeni zastupanja Božjeg, nećemo istrajati ni u drugoj bici. Upravo to i znače riječi svetih Otaca, koji kažu da Bog dopušta Sotoni da nas gazi sve do tada, dok se ne ponizimo. Očigledno je da pomisli zlopamćenja, osuđivanja, zemaljske slave i zemaljskog napredovanja za svoju osnovu imaju oholost. Odbacivanje oholosti se završava nastanjivanjem poniznosti u dušu. Poniznost je Kristov način razmišljanja, kojim se u srcu umrtvljuju sve strasti i izbacuju iz njega. Za napadom bludne strasti i strasti duhovne tromosti ili lijenosti uslijedit će napad pomisli i osjećaj tuge, nevjerja, beznadežnosti, ozlojeđenosti, pomračenja, hule i očajanja. Posebno težak utisak ostavlja na nas naslađivanje tjelesnim žudnjama. Sveti Oci ih nazivaju oskvrniteljima duhovnog hrama Božjeg. Ako se nasladimo njima, Božja milost će za duže vrijeme odstupiti od nas, i sve grješne pomisli i maštanja zadobit će silnu vlast nad nama. One će nas mučiti i iscrpljivati sve do tada, dok iskrenim pokajanjem i uzdržanjem od naslađivanja neprijateljskim prilozima ponovo ne privučemo milost. Brižljivog monaha će svemu tome neizostavno naučiti iskustvo. Upoznavši taj poredak, upoznavši čin i ustav kojeg se neprijatelj pridržava u borbi s nama, mi možemo ustrojiti odgovarajuće suprotstavljanje. Ni pod kakvim izgovorom nećemo suditi bližnjemu i osuđivati ga. Bližnjima ćemo opraštati i najteže uvrede koje su nam nanijeli. Ako se i pojavi pomisao zlopamćenja protiv bližnjeg, bez oklijevanja ćemo se obratiti Bogu s molitvom za tog bližnjeg, tražeći za njega milost Božju i u vremenu i u vječnosti. Odreći ćemo se svojih duša, odnosno traženja ljudske slave, previše ugodnog zemaljskog položaja i svih zemaljskih prednosti. Posve ćemo se predati volji Božjoj, zahvaljujući mu i veličajući ga za našu prošlost i sadašnjost, i na Njega polažući svoju budućnost. Neka takvo naše ponašanje i usmjerenje bude priprema i osnova za našu molitvu. Prije nego što započnemo molitvu, ponizimo se pred bližnjima i optužimo sebe kao onog, koji ih je sablažnjavao i koji ih sablažnjava svojim sagrješenjima. Molitvu započnimo moleći se za neprijatelje. Sjedinimo se u molitvi s cijelim čovječanstvom i preklinjimo Boga da i nas pomiluje zajedno sa svim ljudima, ne zato što smo dostojni da se molimo za cijelo čovječanstvo, već radi izvršenja zapovijedi o ljubavi, kojom je propisano: Molite se Bogu jedni za druge (Jak 5,16). Iako se istinski služitelj Božji, prema dopuštenju Božjem, bori s mnogolikim prilozima grijeha koje donosi Sotona i koji se pojavljuju iz naše prirode povrijeđene grijehom, njega stalno podržava i rukovodi desnica Božja. Sama borba donosi najveću korist, jer podvižniku omogućuje da stekne monaško iskustvo, jasno i iscrpno spoznanje o povrijeđenoj ljudskoj prirodi, o grijehu ili o palom anđelu. Osim toga, ona monaha dovodi do skrušenosti duha i do plača nad samim sobom i nad cijelim čovječanstvom. Bogu ugodni Pimen Veliki kazivao je o Bogu ugodnom Ivanu Kolovu, ocu posve ispunjenom milošću Svetoga Duha. Naime, on je molio Boga da u njemu prestane borba koju uzrokuju bolesti pale prirode ili strasti. Otišao je i o tome obavijestio nekog starca, uznapredovalog u duhovnom rasuđivanju, kojem je rekao: ''Vidim sebe u nepomućenom spokojstvu i bez svake bitke.'' Starac, obdaren darom rasuđivanja, odgovorio je Ivanu: ''Idi i moli Boga da se bitka vrati, jer uslijed bitke duša napreduje. Kada dođe bitka, nemoj se moliti Bogu da bude oduzeta, već da ti Bog podari trpljenje u bici.''[6] Posve se predajmo volji Božjoj, posve se predajmo izvršavanju volje Božje. Stalnom molitvom isprosit ćemo od Boga dar izvršavanja volje Božje i dar da se nad nama uvijek završava volja Božja. Bog stalno boravi uz onoga, tko se predaje volji Božjoj. To će osjetiti i istinu o tome posvjedočit će svaki podvižnik Kristov, koji se zakonito podvizava, koji se podvizava pod rukovođenjem Evanđelja.

NAPOMENE:

1. Vita Beati Antonii Abbatis. Patrologiae Tom. LXXIII, caput XV, i Četij Minej.

2. O molitvi, gl. 47. Dobrotoljublje, 4. tom, u ruskom izdanju.

3. 2. pouka.

4. Umjetnost i pravilo svetih Kalista i Ignjacija Ksantopuli, Dobrotoljublje, 2. tom, 29. glava, u ruskom izdanju.

5. Bogu ugodni Grigorije Sinait, 110. glava – Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

6. Alfavitni Paterik, 1. pouka.

GLAVA ČETRDESET DEVETA

O čuvanju oka duše od svega što je za njega štetno

Spasitelj svijeta je rekao: Svjetiljka tijelu je oko. Gospodin je svjetiljkom nazvao razumnu silu ljudske duše, odnosno ljudski duh; a tijelom je Spasitelj nazvao cjelokupnu čovjekovu djelatnost i njegovo svojstvo, koje se oblikuje i zavisi od te djelatnosti. Značenje koje je slično navedenim Spasiteljevim riječima imaju i slijedeće riječi apostola Pavla: Sam Bog mira da vas posveti potpuno, i cijeli duh vaš i duša i tijelo da se sačuva bez poroka za dolazak Gospodina našeg Isusa Krista (1 Sol 5,23). 

Duh je, kao prvo, spomenut iz tog razloga, što se neporočnost i savršenost duše nalaze u punoj zavisnosti od duha. Duh ili razumna sila je najviša sposobnost duše i ona se njome razlikuje od životinjskih duša, koje se uslijed lišenosti te sposobnosti nazivaju nerazumnima.[1] Ako, dakle, oko tvoje bude zdravo, odnosno kad razumnoj sili duše bude tuđa svaka pomiješanost i općenje s grijehom i sotonom, svo tijelo tvoje bit će svijetlo, odnosno tvoja djelatnost će biti pravilna, a tvoje svojstvo će biti svetost. Ako li oko tvoje bude kvarno, i tijelo će tvoje biti tamno. Pazi, dakle, da svjetlost koja je u tebi ne bude tama (Lk 11,34-35). Pazi da tvoj duh, koji je tvoja prirodna svjetlost i izvor svjetlosti za tvoj život, ne postane tama i izvor tame. To oko postaje kvarno uslijed prisvajanja laži. Posljedica takvog prisvajanja biva nepravilna djelatnost, a svojstvo stanje samoobmanjivanja i grješnosti. Uslijed prihvaćanja lažnih pomisli um se kvari, savjest gubi pouzdanost u svojim uputama, i svi duhovni osjećaji srca bivaju zaraženi nepravilnošću i grješnošću. Čovjek postaje nekoristan, neprijatelj vlastitog spasenja, ubojica svoje duše i neprijatelj Božji. Sveto Pismo, odnosno, Duh Sveti koji živi u Pismu i govori kroz Pismo, izriče protiv takvih ljudi slijedeće određenje: Ljudi izopačenog uma, nepouzdani u vjeri (2 Tim 3,8), odnosno ljudi izopačenog uma su potpuno tuđi vjeri. Čovjek izopačenog uma nikako ne može biti zajedničar vjere, jer je kod njega mjesto vjere već zauzelo lažno razumijevanje, i njemu riječ o križu služi kao predmet ili sablazni ili podsmjeha, kao što vidimo kod onih Židova, koji su bili suvremenici Bogočovjeka (vidi 1 Kor 1,18). Izopačenost uma je uvijek povezana sa izopačenošću ostalih duhovnih osobina, zbog čega izopačenost uma i izopačenost duha po svojim posljedicama imaju istovjetno značenje. Prihvaćanjem lažnih učenja ili lažnih misli o Bogu, izopačenjem od Boga otkrivenog dogmatskog i moralnog učenja posredstvom lažnih učenja dolazi i do izopačenja ljudskog duha, i čovjek postaje sin đavla (vidi Iv 8,44). Međutim, oko duše se ranjava i razgovorom i miješanjem s pomislima koje pripadaju sotonskoj oblasti, čak i ako ih ne prisvojimo, kao i promatranjem pomisli i maštanja koja prinose demoni. Prema stupnju zajedništva sa Sotonom, moć ljudskog sazrijevanja do određene mjere gubi svoju pravilnost i čistoću. Bogu ugodni Isihije Jeruzalemski kaže: ''Kao što sebe oštećujemo gledajući čulnim očima ono što je štetno, tako oštećujemo sebe i kad na ono što je štetno gledamo umom.''[2] Iz tog razloga se na čuvanje oka duše treba obratiti posebna pažnja, kako se ono ne bi ranilo i kako njegovo bolesno stanje ne bi postalo uzrok propasti naše duše. Kao primjer za to, kako izopačeno oko duše djeluje štetno po naše spasenje, navest ćemo slijedeće, što nam je poznato na osnovu iskustva. Neki su pročitali mnoštvo romana i na osnovu njih usmjerili su svoj um i srce. Kasnije su ti ljudi, uslijed nekog životnog zaokreta, uslijed neke vlastite, unutrašnje, probuđene težnje ili čak uslijed volje Božje, poželjeli da vode pobožan život. Tada se iskazalo pogubno djelovanje usmjerenja koje su stekli prethodnim čitanjem. Naviknutost na naslađivanje sladostrašćem u potpunosti ih je odvojila od osjećaja pokajanja, uvodeći i u sam podvig naslađivanje sladostrašćem, toliko mrsko pred Bogom, obzirom da čovjekovu dušu čini neprikladnom za Svetoga Duha, a lako dostupnom Sotoni i njegovim domom. To se s posebnom jasnošću zapaža kod ženskog pola. One žene, koje su čitale puno romana a zatim se predale pobožnosti ili čak činjenju podviga, u najvećoj mjeri žele da njihov novi život također postane roman; one bi, prema raspoloženju svojih duša, htjele da budu ljubavnice! One to hoće zato što ih volja, oštećena njenom nepravilnom upotrebom, privlači k usvojenom sladostrašću, dok um, oslabljen, pomračen, izopačen i zarobljen mislima koje im je prenijelo čitanje, nema ni snage ni sposobnosti da rukovodi volju i da je uzdrži od nepravilnog nastojanja. Oni, koji su nasićeni čitanjem romana, vrlo su sposobni za samoobmanjivanje i za demonsku obmanu, obzirom da su stekli sklonost k naslađivanju sladostrašćem, koje može da djeluje ne samo na grub već i na najistančaniji način, nerazumljiv i neprimjetan za čovjeka koji još nije zbacio jaram strasti. Navest ćemo primjer jednog monaha, koji nije znao kakva se razboritost i obazrivost treba sačuvati u slučaju da je duša izložena utiscima, obzirom da oni nastavljaju da žive u njoj. U vrijeme svog svjetovnog života, on je iz puke radoznalosti pročitao određena djela, napisana protiv kršćanske vjere. Kad je stupio u manastir i prihvatio razuman monaški podvig, stečeni utisci su posredstvom pomisli sumnje, nedoumice i hule počeli iskazivati svoje prisustvo u duši, dokazujući time da se oko duše zagadilo općenjem s mislima iz sotonske oblasti.

Sveti apostol Pavao je rekao: Vi ste hram Božji i Duh Božji boravi u vama. Ako netko razara hram Božji, razorit će njega Bog jer je hram Božji svet, a to ste vi. Proslavite, dakle, Boga tijelom svojim i duhom svojim jer su Božji (1 Kor 3,16-17 i 6,20). Iako su i naša tijela hram Božji, taj hram prvenstveno čini naša razumna sila, naš duh, naš um i srce. Pod srcem se podrazumijevaju svi osjećaji duha. Kad um i srce postanu dom Božji, a najprije oni postaju dom Božji, onda, sasvim prirodno, Njegov dom postaju i duša i tijelo, obzirom da su potpuno zavisni od uma i srca. Hram Božji se razara onda kad tijelo padne u čulni blud; hram Božji se razara onda kad um i srce stupe u preljubničko općenje sa Sotonom posredstvom misli i osjećaja koji mu pripadaju. Riječi: razorit će njega Bog znače da će Bog odstupiti od čovjeka koji je u sebi razorio hram Božji i postao nesposoban da Bog živi u njemu. Posljedice takvog odstupanja su poznate: smrt duše, koja počinje u vremenu, i pokapanje u paklene tamnice u vječnosti. Kao što smo već rekli, čovjekov duh se razara i biva pogođen sljepilom i mrakom prihvaćanjem lažnih učenja koja potiču od svijeta i Sotone, učenja protivnih otkrivenom Božjem učenju, učenju Kristovom, učenju saborne i istočne Istinske pravoslavne crkve. Za lažna učenja smatraju se slijedeća: učenje koje odbacuje postojanje Boga ili ateizam; učenje koje odbacuje Krista i kršćanstvo, koje priznaje postojanje Boga ali koje odbacuje svaki odnos između Boga i ljudi, ili deizam; učenja, koja ne odbacuju kršćanstvo otvoreno, ali koja proizvoljnim, ljudskim i bogohulnim učenjem, kakvim se uništava sama suština kršćanstva, iskrivljuje Bogom otkriveno učenje a takve su sve hereze; učenja koja ne odbacuju kršćanstvo otvoreno, ali odbacuju djela vjere ili moralno evanđeosku i crkvenu predaju, koja prihvaćaju pogansku djelatnost i na taj način umrtvljuju vjeru i uništavaju suštinu kršćanstva. Takav je u velikoj mjeri i suvremeni progres ili napredovanje u nemoralu i u potpunom nepoznavanju kršćanstva, pa prema tome i u potpunom udaljavanju i otuđivanju od Boga. Hram Božji ne biva time sasvim razoren, ali biva oskrnavljen; oko duše ne biva zbog toga pogođeno sljepilom, ali se oštećuje. Monah zadobiva veću ili manju ranu duše kad pročita nemoralnu ili heretičku knjigu, kad posjeti nemoralno ili bezbožno društvo, kad se izloži utjecaju grešnih sablazni, kad razgovara s grešnim pomislima i kad se njima naslađuje, kad dozvoli da ga privuče neki svjetovni običaj, kakve su sve svjetovne igre i razonode. Ako pak monah ogrezne u svemu tome i ako počne da pravda svoje zastranjivanje umjesto da se osvijesti i da se zbog njega pokaje, on pada u najveću nesreću duše. On ranjava samo načelo svog bića odnosno razumnu silu, svoj duh, svoj um i srce. Nužno je da se čuva i sačuva oko duše. Bez obzira što da učinimo što je izvan evanđeoskog učenja i zakona, to će na nas nužno ostaviti štetan utisak. Svako djelo, riječ i pomisao, kako oni dobri, tako i oni loši, nužno na nas polažu sebi svojstven pečat, i to posve nužno trebamo znati.

NAPOMENE:

1. Bogu ugodni Makarije Veliki, 7. pouka, 8. glava.

2. Pouka o trijeznosti uma, 77. glava – Dobrotoljublje, tom 2.

GLAVA PEDESETA

O pokajanju i plaču

Kad smo započeli da ljubljenoj braći izlažemo svoje skromne savjete, rekli smo da monaštvo nije ništa drugo već obaveza da se točno izvršavaju evanđeoske zapovijedi i da monaški život nije ništa drugo već život utemeljen na evanđeoskim zapovijedima, bez obzira na to živimo li među mnoštvom ljudi ili u najdubljoj pustinji. Naša je usamljenost u Bogu. Naš um i srce mogu u našem Bogu da nađu ono sigurno i mirno pristanište na koje ne djeluju ni valovi, ni vjetrovi ovozemaljskog mora. Ukoliko toga nema, onda će nas svijet, koji je neprijatelj Bogu, pratiti i u najdubljim šumama, i u planinskim klancima, i u pećinama, i tamo će nas učiniti svojim slugama. Monaški život koji nije zasnovan na evanđeoskim zapovijedima sličan je zgradi bez temelja, i on će se srušiti. Monaški život, koji nije oživljen evanđeoskim zapovijedima, sličan je tijelu bez duše; on će se otrovati farizejskim otrovom, i otrovat će se utoliko više ukoliko izvana bude odjeven u tjelesni podvig ili ako se pretvara da posjeduje taj podvig. Razuman čitatelj će potvrdu za tu istinu naći u svim savjetima koje smo do sada izložili.
Završavajući ove uboge savjete, smatramo se obaveznim da pred ljubljenom braćom izložimo i najvažnije duhovno djelovanje, koje treba obuhvatiti cjelokupan život monaha, koje treba biti duša njegovog života i duša njegovog duševnog i tjelesnog podviga. Razumije se da su oni, koji su pažljivo pročitali prethodne savjete, na osnovu njih već uočili to djelovanje. Međutim, mi smatramo da je naša dužnost da posebno, i što je moguće iscrpnije, izvijestimo o njemu. Monaški život nije ništa drugo već djelatno i stalno pokajanje. Ukoliko želimo da monaško ime ne nosimo uzalud i na svoju osudu, neminovno je da se posve uronimo u pokajanje. Monah ide pravim putem tek onda, kad je posve ispunjen i rukovođen osjećajem pokajanja. Kad se osjećaj pokajanja udalji od srca, to je pouzdan znak da su monaha privukle lažne misli, na koje ga je nagovorio sotona ili su ponikle iz pale prirode. Postojano odsustvo pokajanja služi kao znak potpuno nepravilnog raspoloženja. Tijekom svake molitve, rukotvoreni hram Božji se kadi tamjanom; iz tog razloga je zrak u hramu stalno ispunjen miomirisima koji potiču od upaljenog tamjana, tako da se taj miris osjeća i u odjećama i u ostalim predmetima u hramu. Taj zrak svakako udišu svi koji dođu u hram radi molitve i bogoslužja. Tako i ne rukotvoreni hram Božji, od Boga izgrađen i preuređen, odnosno kršćanin, a posebno monah, stalno treba biti ispunjen osjećajem pokajanja. Trebalo bi da se osjećaj pokajanja pobudi pri svakoj molitvi monaha: trebalo bi da je on prati, da joj pomaže, da je podržava, da je uznosi k Bogu, jer se ona drukčije ne može uznijeti sa zemlje i otrgnuti od rasijanosti. Osjećajem pokajanja treba biti prožeto cjelokupno ponašanje monaha, pa i samo njegovo izvršavanje evanđeoskih zapovijedi. On je dužan da ih izvršava kao dužnik, kao nekorisni sluga (vidi Lk 17,10), i dužan je da ih uznosi u riznicu nebeskog Kralja kao ništavnu otplatu svog neotplativa duga, koji može biti isplaćen jedino milošću Kralja nebeskog. Bogu ugodni Marko Podvižnik je rekao: ''Oni, koji sebe ne smatraju dužnima da izvršavaju svaku zapovijed Kristovu, poštuju zakon Božji samo tjelesno, ne shvaćajući ni što govori, ni na čemu se temelji.''[1] Bog od palog ljudskog duha prihvaća samo jednu žrtvu a to je pokajanje. Ostali osjećaji, pa čak i najnaporniji podvig koji se može nazvati žrtvom paljenicom, odbacuju se, kao da su oskrnavljeni grijehom i da im je, prije nego što budu prinijeti na žrtvu, potrebno da budu očišćeni pokajanjem. To je jedina žrtva palog čovjeka koju Gospodin ne ponižava njenim odbacivanjem (vidi Ps 50,19); kad se posredstvom pokajanja obnovi Sion i preslože zidine našeg duhovnog Jeruzalema, tada će se odvažno na oltaru srca prinijeti žrtve pravde, naši osjećaji, obnovljeni milošću Božjom. Tada će čovjek postati sposoban za Bogu ugodnu žrtvu paljenicu (vidi Ps 50,21). Svećeno-mučenik Sadok je rekao: ''Onaj, koji je duhovan, s radošću, željom i velikom ljubavlju očekuje mučeničku smrt i ne plaši se nje, jer je spreman. Međutim, tjelesnom čovjeku je smrtni čas strašan.''[2]

Pokajanje je evanđeoska zapovijed. Prema ukazivanju Evanđelja, neposredna posljedica pokajanja treba biti naše stupanje u nebesko Kraljevstvo. Zbog toga cijeli vremenski period od trenutka kad nas Krist usvoji pa do trenutka stupanja u vječnost, odnosno, cjelokupan naš zemaljski život, treba da predstavlja poprište pokajanja. Očigledno je da Kraljevstvo nebesko postaje neotuđiva svojina onih, koji su se pokajali. Prva propovijed i zapovijed koju je utjelovljeni Bog izgovorio palom čovječanstvu radi čijeg je spasenja došao, odnosila se na pokajanje: Od tada poče Isus propovijedati i govoriti: ''Pokajte se, jer se približilo Kraljevstvo nebesko'' (Mt 4,5). Nakon svog uskrsa, a pred uznesenje na nebo, Gospodin je apostolima otvorio um i oni su razumjeli Pisma. On im je tada rekao da je, suglasno Svetim Pismima, Krist trebao da postrada i da uskrsne iz mrtvih u treći dan, i da se u Njegovo ime propovijeda pokajanje i oproštenje grijeha po svim narodima, počevši od Jeruzalema (Lk 24,45-47). Da netko povjeruje u Krista i primi kršćanstvo, nužni su svijest o vlastitoj grješnosti i pokajanje. Kad su Židovi naklonjeni vjeri upitali svetog apostola Petra što treba da učine, on im je odgovorio: Pokajte se, i da se krsti svaki od vas u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha (Dj 2,38). Tako je i apostol Pavao svuda propovijedao pokajanje pred Bogom i vjeru u Gospodina našega Isusa Krista (Dj 20,21). Nemoguće je da čovjeka, dok živi u grijehu i ljubi grijeh, usvoji Krist: Svaki koji čini zlo mrzi svjetlost i ne ide k svjetlosti, da se ne razotkriju djela njegova jer su zla(Iv 3,20), i Što ima pravednost s bezakonjem; ili kakvu zajednicu ima svjetlost s tamom? A kakvu suglasnost Krist s sotonom? (2 Kor 6,14-15). Da pristupi Kristu i sjedini se s Njim posredstvom svetog krštenja, čovjek najprije treba da se pokaje. Nakon svetog krštenja nama je ostavljena sloboda, ili da živimo u jedinstvu s Gospodinom ili da to jedinstvo narušimo općeći s grijehom. I to nije sve! Svetim krštenjem se u našoj paloj prirodi ne uništava njeno svojstvo da iz sebe rađa mješavinu zla s dobrim, kako bi se stalno iskušavala naša slobodna volja, kako bi naše odabiranje božanskog dobra i njegovo pretpostavljanje zlu i našem ranjenom dobru bilo slobodno, potvrdno dokazano podčinjavanje svim patnjama križnog puta. Svetim krštenjem briše se prvorođeni grijeh i grijesi učinjeni prije krštenja, grijehu se oduzima nasilna vlast nad nama koju je on imao do našeg preporoda, daruje nam se milost Svetoga Duha kojom se sjedinjujemo s Bogom u Kristu i dobivamo silu da rušimo i pobjeđujemo grijeh. I upravo zbog toga što nismo izbavljeni od borbe s grijehom, u vrijeme svog zemaljskog života ne možemo biti potpuno slobodni od sagrješenja, tako da i sam pravednik sedam puta (odnosno često) pada i ustaje, kaže Sveto Pismo (Izr 24,16). On pada uslijed svoje nemoći i ograničenosti, ali uvijek uočava grijeh koji je lagano i neprimjetno ponikao iz pale prirode, koji su lagano i neprimjetno prinijeli i položili pali duhovi; pokajanje postaje njegovo neotuđivo naslijeđe, njegovo stalno oružje, njegovo neprocjenjivo blago. Pravednik pokajanjem podupire svoje općenje s Kristom; on se pokajanjem liječi od rana koje mu je nanio grijeh. Ako reknemo da grijeha nemamo, kaže sveti Ivan Teolog (evanđelista), sebe varamo, i istine nema u nama. Ako ispovijedamo grijehe svoje, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe, i očisti nas od svake nepravde. Ako reknemo da nismo sagriješili, pravimo Ga lažovom i riječ Njegova nije u nama (1 Iv 1,8-10). Ovo sveti Ivan Evanđelist govori o nevoljnim grijesima, koji potiču od slabosti i ograničenosti, o malo važnim grijesima koje čak ni sveti ne mogu da izbjegnu. Međutim, o grješnom životu izabranom po slobodnoj volji on kaže slijedeće: Svaki koji u Njemu (u Gospodinu Isusu Kristu) prebiva ne griješi; svaki koji griješi nije ga vidio niti ga je poznao. Dječice, nitko da vas ne vara: koji tvori pravdu pravedan je, kao što je On pravedan; onaj koji tvori grijeh od đavla je, jer đavao griješi od početka. Radi toga se javi Sin Božji da razori djela đavlova. Svaki, koji je rođen od Boga ne čini grijeh (odnosno ne vodi grješan život, ne pada u smrtne i svojevoljne grijehe) jer sjeme Njegovo ostaje u njemu, i ne može griješiti, jer je od Boga rođen. Po ovome se poznaju djeca Božja i djeca đavlova (1 Iv 3,6-10). Djeca Božja vode život suglasan s evanđeoskim zapovijedima, i kaju se za svoja posrnuća. Ako se uslijed nekog nesretnog stjecaja okolnosti slugi Božjem dogodi da padne u smrtni grijeh, on se od grješne rane liječi pokajanjem i ispoviješću i zbog toga ne prestaje da bude dijete Božje. Oni, koji grješan život vode svojevoljno i uslijed ljubavi prema njemu, rado padajući u svaki grijeh kad god im se ukaže prilika, smatrajući za naslađivanje životom blud u svim njegovim vidovima i svako drugo prestupanje evanđeoskih zapovijedi, su djeca đavla, čak i ako se nazivaju kršćanima, čak i ako učestvuju u nekim crkvenim molitvama i obredima, čak i ako prilaze svetim Tajnama, njima na izrugivanje a sebi na osudu.

Takav je odnos pokajanja prema svakom kršćaninu. Ono utoliko prije čini suštinu monaškog života. Stupanje u taj način života znači svijest o svojoj grješnosti, a sam taj život je poprište pokajanja koje se ničim ne prekida. Onaj, koji stupa u monaštvo i želi da pred Bogom položi monaške zavjete, pred početak tog svetog obreda na slijedeći način izlaže ispovijedanje zaloga svoga srca: ''Pohitaj da mi otvoriš očinsko naručje, razvratno sam istrošio život svoj, Spasitelju, ne prezri sada osiromašeno srce moje, koje upire pogled na nepotrošivo bogatstvo milosrđa Tvojega! Jer, Tebi, Gospodine, u plaču iz srca vapim: 'Sagriješih, Oče, nebu i Tebi'!''[3] Najveći sveti Oci smatrali su pokajanje za svoje jedino djelovanje ili rad. Posvetivši se tom djelovanju, oni su ga sve više i više rasprostirali na sebe. Naime, pokajanje ne samo da čisti grijehe, već i izoštrava čovjekovo gledanje na samoga sebe. Kad se s haljine duše pokajanjem očiste neke mrlje, tada se na njoj neočekivano pokazuje postojanje drugih mrlja, manje grubih ali ne manje važnih, koje su do tog vremena, uslijed neizoštrenosti uvida, ostale neprimijećene. Napokon, pokajanje uznosi svog nositelja podviga k najširim vidicima duše. Pred njim se razotkriva kako njegov vlastiti pad, tako i pad čitavog čovječanstva, njegovo stradanje i stradanje čitavog čovječanstva pod jarmom kneza ovoga svijeta, čudesno djelo iskupljenja i ostale tajne, i neka čitatelja s njima upozna osobno iskustvo, jer riječi nisu dovoljne da ih opišu. Bogu ugodni Arsenije Veliki je stalno bio obuzet pokajanjem i plačem, koji je sjedinjen s njim i koji ga izražava. Na Arsenijevim koljenima stalno se nalazila maramica na koju su padale suze. U vrijeme dok su se ruke Bogu ugodnog bavile radom ruku, njegov um se bavio molitvom pokajanja.[4]

Kad su anđeli došli da njegovu dušu odvoje od tijela i da je uznesu na nebo, Bogu ugodni Sisoje Veliki ih je preklinjao da je ostave u tijelu i da mu daju vrijeme za pokajanje. Svojim učenicima, koji su bili svjedoci njegove savršenosti, Bogu ugodni je rekao da ne zna je li postavio početak pokajanja. Toliko je uzvišenu predstavu o pokajanju imao, i pridavao mu je tako uzvišen značaj! Očigledno da je Bogu ugodni ovdje cijeli monaški život nazvao pokajanjem: rekavši da još nije ni započeo s pokajanjem, on je izrazio svoje ponizno mišljenje o svom monaškom životu uopće. Zadobivši istinsku, duhovnu predstavu o pokajanju, oni (Bogu ugodni Oci) su mu prisjedinili sve svoje podvige, smatrajući izgubljenim onaj dan, u kojem nisu plakali nad sobom, čak i ako su toga dana izvršili neka dobra djela.[5] Nesumnjivo da je Bogu ugodni Sisoje bio uronjen u podvig pokajanja i plača; među ostalim svojstvima tog podviga je i činjenica da on ne može da nasiti svog nositelja podviga: ukoliko ga više nasićuje, u njemu se utoliko više budi želja za njim; ukoliko mu više daruje čistoću, on utoliko više žudi za još potpunijom čistoćom. Oni, koji su očišćeni plačem, i dalje sebe smatraju nečistima. Već smo spomenuli savjet koji je Bogu ugodni dao onom bratu što je od njega tražio za dušu spasonosni savjet: ''Ako hoćeš da ugodiš Bogu, izađi iz svijeta, udalji se od zemlje, napusti tvar i pristupi Tvorcu, sjedini se s Bogom molitvom i plačem, i naći ćeš spokoj i u ovom i u budućem vijeku.'' Drugom bratu je rekao: ''Razumno živi u svojoj keliji, stani pred Boga s mnogim suzama i u skrušenosti srca, i zadobit ćeš spokoj.'' Očigledno da je Bogu ugodni savjetovao braću na osnovu svoga svetog iskustva. Prvome je savjetovao da napusti sve što je svjetovno i zemaljsko, odnosno sve pristranosti dok je drugoga savjetovao da boravi u keliji, jer su uz pristranost i često izlaženje iz kelije takvo pokajanje i molitveni plač nemogući. Potrebno je da se srce svega oslobodi i da ga ništa ne rasijava. Tek tada ono može da zaplače pred Bogom, da se uroni u plač kao u bezdan, kao u život. Kad je jedan brat upitao Pimena Velikog kako bi trebalo da onaj, koji razumno usamljenički, živi u keliji, Veliki je odgovorio: ''Slično čovjeku čiji je vrat uronjen u smradno blato i koji, imajući breme na vratu, vapi k Bogu: 'Smiluj mi se'!'' U tim riječima su svi monaški podvizi sabrani u plač i molitvu pokajanja. Drugom bratu, koji ga je pitao kakvo djelovanje da prihvati, ovaj isti Bogu ugodni je odgovorio: ''Što nas zabrinjava onda, kad dođe vrijeme da stanemo pred Boga?'' ''Naši grijesi'', odgovorio je brat. A, Pimen: ''Dakle, ući ćemo u naše kolibe (kelije) i, s pokajanjem ćemo se sjećati naših grijeha, i Gospodin će nas uslišati.'' I drugi brat je upitao tog istog starca, kakvo djelovanje da prihvati. Starac mu je tada rekao: ''Kad je Abraham došao u obećanu zemlju, kupio je sebi grob. Tako je vladavinu nad njom započeo grobom.'' Brat je upitao: ''Kakvo značenje ima grob?''. ''To je mjesto plača i jecanja'', odgovorio je Pimen. ''Što da činim sa svojim grijesima'', opet je brat upitao Bogu ugodnog. ''Onaj, koji želi da se izbavi od svojih grijeha, izbavlja se od njih plačem, a onaj, koji želi da se sačuva da ih (grijehe) ne zadobije, čuva se plačem. To je put pokajanja, i njega su nam predali Pismo i Oci, koji kažu: 'Plačite, jer drugog puta k spasenju (osim plača) nema','' odgovorio je veliki Pimen. Ovaj svetac je rekao i slijedeće: ''Plač je dvostruk, jer on i djeluje i čuva.'' Jednom su Pimen i otac Anuv prolazili okolinom Diolka i tamo su na nekom grobu vidjeli ženu koja se udarala i gorko plakala. Zaustavili su se i oslušnuli je. Kad su se donekle udaljili, susreo ih je jedan od tamošnjih žitelja, i otac Pimen ga je upitao: ''Što se dogodilo s tom ženom. Zašto ona tako gorko plače?'' ''Umrli su joj muž, sin i brat'', odgovorio je on. Tada se otac Pimen obratio ocu Anuvu i rekao mu: ''Kažem ti, ako čovjek ne umrtvi sve tjelesne požude i ne zadobije sličan plač, ne može da bude monah, jer se cijeli život monaha sastoji u plaču.'' Pimena Velikog su obavijestili o smrti Arsenija Velikog. On je zaplakao i rekao: ''Blažen si, oče Arsenije! Ti si tijekom ovoga života plakao nad sobom. Oni, koji ne budu ovdje oplakivali sebe, plakat će vječno. Nemoguće je da ne plačemo: ili svojevoljno ovdje ili nevoljno tamo, u mukama.''[6]

Neki, koji se ne bave duševnim podvigom ili se njime bave vrlo malo i čine podvig jedino u tjelesnom, i to ne bez primjesa farizejstva, jer niti jedan isključivo tjelesni podvig ne može proći bez farizejstva, ni najmanje ne osjećaju žalac savjesti i njeno razotkrivanje njihove grješnosti. Iz tog razloga svoje stanje spokojstva smatraju dostojnim odobrenja. To svoje mišljenje oni podupiru svojim puno-brojnim, vidljivim dobrim djelima i ljudskim pohvalama. Polazeći od te osnove, oni takvo stanje spokojstva smatraju neposrednom posljedicom Bogu ugodnog djelovanja i besprijekornog kreposnog života. To spokojstvo se povremeno pretvara u neukroćenu radost, i oni se ne ustručavaju da tu radost smatraju za milosnu. Žalosno samoobmanjivanje i za dušu pogubno sljepilo! Samoobmanjivanje je ovdje zasnovano na uznositosti a uznositost je ranjavanje oka duše, koje je rođeno iz nepravilnog djelovanja i rađa još nepravilnije djelovanje. Ljubljeni brate, spokojstvo koje te uvjerava u ispravnost tvog puta nije ništa drugo već nesvjesnost i ne osjećanje vlastite grješnosti, koje je poteklo i potiče od nemarnog života. Radost, koja se u tebi rađa uslijed izvanjskog napretka i ljudskih pohvala, nipošto nije duhovna i sveta radost. Ona je plod uznositosti, samozadovoljstva i slavoljublja. To stanje prividnog spokojstva sveti Oci nazivaju neosjetljivošću, umrtvljenjem duše i smrću uma i prije smrti tijela.[7] Neosjetljivost ili umrtvljenje duše sastoji se u oduzimanju i udaljavanju osjećaja pokajanja i plača od našeg duha, u odstupanju spasonosnog stradanja, koje se naziva skrušenošću, od našeg srca. Neosjetljivost srca ili prividno spokojstvo predstavlja pouzdan znak nepravilnog načina razmišljanja, nepravilnog podviga i samoobmanjivanja. ''Koliko god velike podvige činili mi u životu svom'', kaže sveti Ivan Ljestvičar, ''ako nemamo osjetljivo (sustradalno) srce, svi su ti podvizi lažni i uzaludni.''[8] Neosjetljivost potiče od nemarnog života, od nepravovremenih izlazaka iz kelije, od šala i smijeha, od mudrovanja i puno-pričljivosti, od zasićenosti i prezasićenosti, od pristranosti, od prihvaćanja i usvajanja slavoljubivih pomisli, od uznositosti i oholosti.[9] ''Ako nemaš plač iz srca'', kažu sveti Oci, ''znaj da imaš slavoljublje, jer upravo ono ne dopušta duši da dospije u plač iz srca.''[10] Put k dostizanju plača iz srca je pažljiv život. Početak pokajanja potiče od straha Božjeg i pažnje, kao što kaže sveti mučenik Bonifacije: ''Strah Božji je otac pažnje, a pažnja majka unutrašnjeg spokojstva koje pak rađa savjest a ona, opet čini da duša, kao u nekoj čistoj i neuzburkanoj vodi, vidi svoju ružnoću. Tada se rađaju začeci i korijeni pokajanja.''[11] Iako služi kao početni uzrok pokajanja, pažljiv i pravilan život po evanđeoskim zapovijedima se sve do tada smatra ne osjenjenim božanskom milošću i neplodnim, dok iz njega ne poniknu skrušenost srca, plač srca, plač i suze, a što čini istinsko monaško pokajanje. Kao potvrdu tog najvažnijeg iskustvenog učenja, navest ćemo svjedočanstva svetih Otaca. Sveti Ivan Klimak ili Ljestvičar kaže: ''Tko napusti svijet da zbaci sa sebe breme grijeha, neka se ugleda na one što sjede na groblju van grada. I neka ne zaustavlja vrele i gorke svoje suze, ni nečujni lelek srca, dok i on sam ne ugleda Isusa gdje dolazi da odvali stijenu okorjelosti sa srca i oslobodi naš um od veza grijeha, kao što je Lazara oslobodio (vidi Iv 11,44) zapovijedajući svojim poslušnim anđelima: 'Razdriješite ga od strasti i pustite ga da ide k blaženom bestrašću!' Inače nema nikakve koristi od napuštanja sveta.''[12]
Sveti Izak Sirijski: Pitanje: ''Što su pouzdani pokazatelji i znakovi prema kojima podvižnik može osjetiti da je počeo da u sebi, u svojoj duši, zapaža skriven plod?'' Odgovor: ''Kad se udostoji milosti obilja suza, koje se izlijevaju bez prisile. Suze su umu određene kao neka vrsta granice između tjelesnog i duhovnog, između strasnog stanja i čistoće. Sve dok čovjek ne primijeti taj dar, do tada djela njegovih podviga još ostaju u izvanjskom čovjeku, i on još nije osjetio tajanstvena djelovanja unutrašnjeg čovjeka. Kad počne da napušta tjelesno sadašnjeg vijeka, kad se pokaže da je prekoračio granicu i da je stupio u unutrašnjost onoga, što se skriva u unutrašnjosti prirode, odmah će dostići i milost suza. Ove suze počinju od prve obitelji skrivenog života (odnosno od dolaska u manastir) i uznose nositelja podviga u savršenstvo ljubavi Božje. Koliko napreduje u tom životu, toliko se obogaćuje suzama sve dok, uslijed stalnog boravljenja u njima, ne počne da ih pije i u hrani i u piću. To je pouzdan znak da je um izašao iz ovog svijeta i da je osjetio duhovni svijet. Ukoliko se čovjek svojim umom približava ovom (materijalnom) svijetu, utoliko se umanjuju ove suze. Kad se um u potpunosti uroni u ovaj svijet, tada se potpuno lišava ovih suza. To služi kao znak da je čovjek ukopan u strasti.''[13] Sveti Simeon Novi Teolog: ''Neka nas prije plača i suza nitko ne obmanjuje uzaludnim riječima, pa ne obmanjujmo ni sami sebe: u nama nema pokajanja, u nama nema istinskog kajanja, nema straha Božjeg u našim srcima; još ne prekorijevamo sebe, naša duša još nije došla do osjećanja budućeg suda i vječnih muka. Ako bi prekorijevali sebe, ako bi to zadobili i ako bi to dostigli, to bi istog časa izazvalo i suze. Bez njih ne može omekšati naše kameno srce, kao što ni duša ne može zadobiti duhovnu poniznost; mi ne možemo biti ponizni. Onaj pak koji nije postao takav, ne može da se sjedini sa Svetim Duhom, a tko se nije prisjedinio Njemu, ne može doći do viđenja i razuma Božjeg, i nije dostojan da se tajanstveno nauči kreposti poniznosti.''[14]

Pažljiv život dovodi do plača iz srca, a plač iz srca, osobito kad ga prate i suze, omogućava udvostručenu, milosnu pažnju. Plač i suze su dar Božji i zbog toga, vodeći pažljiv život, izmoli taj dar usrdnom molitvom: Molite, i dat će vam se; tražite, i naći ćete; kucajte, i otvorit će vam se … Otac vaš nebeski dat će (duhovna) dobra onima koji ga mole (Mt 7,7,11), dat će vrata i ključ k svim duhovnim dobrima odnosno plač i suze. ''Razmišljajući pak o samom svojstvu plača iz srca, ja se čudim, kako to plač i takozvana tuga sadrže u sebi, kao i saće med, radost i veselje! Čemu nas to uči? Tome, da je takav plač iz srca zaista Gospodinov dar'', kaže sveti Ivan Ljestvičar.[15] Sveti Simeon Novi Teolog je sasvim osnovano rekao da je početni uzrok plača i suza naša slobodna volja.[16] Od nas zavisi hoćemo li se odreći rasijanosti, lutanja po kelijama braće i odlaska kod poznanika izvan manastira, hoćemo li se odreći šala, mudrovanja i puno-pričljivosti, hoćemo li postaviti početak pažljivom životu u molitvi i čitanju riječi Božje, prihvatiti uzdržljivost utrobe od neumjerenosti i slasti. Uslijed takvog pažljivog života neminovno će se pojaviti plač iz srca i suze, a osobito ako usrdnim molitvama umolimo Boga da nam podari ovaj spasonosni dar. Kad taj dar dobijemo, trebamo ga čuvati kao najskupocjenije blago. Upravo tako! On i je neprocjenjivo duhovno blago i bogatstvo. I kad ga zadobijemo, lako se može dogoditi da ga izgubimo, ako se prepustimo rasijanosti, razvučenosti, služenju našim pristranostima i prohtjevima, ugađanju čovjeku, ljubavlju prema svijetu, ugađanju trbuhu, spletkarenju, klevetanju pa čak i puno-pričljivosti. Tako se može dogoditi da iz stanja plača iz srca neprimjetno pređemo u stanje neosjetljivosti. Stanje neosjetljivosti je toliko važno za našeg neprijatelja da se on svim silama trudi da nas u njemu zadrži i učvrsti. On nas u tom slučaju ne zbunjuje drugim strastima i iskušenjima, jer su preuzetnost i samozadovoljstvo, što obično prati neosjetljivost, samoobmanjivanje i oholost, koji su uobičajene posljedice ukorijenjene neosjetljivosti, dovoljni za oduzimanje svih duhovnih darova, dovoljni za propast. Neosjetljivost je utoliko strašnija što onaj, kojim je ovladala, ne osjeća svoj nesretni položaj: on je obmanut i zaslijepljen preuzetnošću i samozadovoljstvom.

Bogu ugodni Simeon Novi Teolog kaže: ''Plač iz srca je plod tvorenja zapovijedi i uzročnik svih duhovnih plodova. Plač je tvorac i kreator svih kreposti, o čemu svjedoči cijelo od Boga nadahnuto Pismo. Zbog toga onaj, koji želi da odsječe strasti i da zadobije kreposti, prije svih kreposti i skupa sa svim krepostima treba usrdno tražiti plač iz srca. Bez tog plača, njegova duša nikad neće moći da bude čista, a ako ne zadobije čistu dušu, nikako neće zadobiti ni čisto tijelo. Zaprljana odjeća ne može se oprati bez vode; tako se ni bez suza duša ne može očistiti od bezakonja i nečistoće. Nećemo iznositi opravdanja koja su štetna za dušu i isprazna ili, točnije, potpuno lažna, jer služe kao uzrok propasti duše, već ćemo usrdno tražiti kraljicu kreposti. Tko ovu kraljicu bude tražio svom dušom, taj će je i naći. Točnije rečeno, ona će doći i pronaći onoga koji je stradalnički traži. Čak i ako je njegovo srce tvrđe od željeza i kamena, ona će ga svojim dolaskom učiniti mekšim od svakog voska. Ona je božanska vatra što ruši gore i stijene, što sve briše i preobražava, pretvarajući u vrtove one duše, u koje dođe. Ona u njedrima tih duša postaje istočnik s kojeg izvire voda života. Ta voda stalno ističe, kao iz nekog bazena, i dopire do bližih i udaljenijih mjesta u vrtu, posve ispunjavajući duše koje s vjerom prihvaćaju Riječ. Ona, kao prvo, svoje zajedničare očišćuje od bezakonja a zatim umiva strasti, otirući ih kao kraste koje prekrivaju rane i odbacuje ih, odbacuje, kažem, lukavstvo, zavist, slavoljublje i sve ostale, koje za njima slijede. I ne samo da to čini već ih, kao neki plamen koji svuda zalazi, postupno iskorjenjuje, sažiže i stalno spaljuje kao trnje. Ona u nama najprije pobuđuje želju za potpunom slobodom i očišćenjem od strasti, a zatim žudnju za onim blagom koje je od Boga odloženo i posve ugotovljeno za one koji Ga ljube. Sve to čini božanska vatra plača iz srca uz suradnju suza ili, točnije rečeno, suzama. Kao što smo rekli, ako nema suza, nijednog od tih blaga nikada nije bilo niti će biti, niti u nama, niti u nekome drugom. U Svetom Pismu se ne može pronaći da se nekada netko od ljudi bez suza i svakidašnjeg plača iz srca očistio i da je postao svet, ili da je primio Duha Svetoga, ili da je vidio Boga, da je osjetio da se On uselio u njega, ili da ga je prihvatio da boravi u njegovom srcu. Ništa od toga nije se moglo dogoditi ako nisu prethodili pokajanje i plač iz srca, ako suze, izlijevajući se kao s izvora i stalno navodnjujući oči, nisu oprale duševni dom i samu dušu, roseći i rashlađujući dušu, obuhvaćenu i rasplamsanu nedostupnom vatrom. Oni, koji kažu da je nemoguće izlijevati suze i plakati svake noći i svakoga dana, svjedoče za sebe da im je tuđa svaka krepost. Ako su naši sveti Oci iznijeli takav zaključak: oni koji hoće da odsjeku strasti odsijecaju ih plačem, i oni koji hoće da zadobiju kreposti zadobivaju ih plačem, onda je očigledno da onaj, koji ne plače svakoga dana, niti odsijeca strasti, niti tvori kreposti, čak i ako, obmanut uznositošću, smatra da ih tvori. Reci mi, kakva je korist od oruđa, koja se koriste za neku umjetnost, ako nema umjetnika koji bi znao kako da upotrijebi i oruđa i materiju? Kakva je korist od vrtlara, ako on obradi čitav vrt, i u njemu zasadi i zasije raznovrsno bilje, a s neba ne padne kiša na vrt i on ne bude napojen vodom? Naravno da nema nikakve koristi. Tako i onaj, koji tvori druge kreposti i trudi se na njima nema nikakve koristi, ako nema one svete i blažene gospodarice i kreatorke svih vrlina. Kralj koji nema sebi podčinjenu vojsku je nemoćan i lako biva pobijeđen, pa se čak i ne smatra za kralja već za običnog čovjeka. Isto tako i puno-brojna vojska, koja nema kralja i vojskovođu, lako biva rastrojena i neprijatelj je uništi. Takav je i odnos između plača i ostalih kreposti. Pod obličjem vojske podrazumijevaj sve kreposti početnika, a pod obličjem kralja i vojskovođe, blaženo jecanje i plač koji cijelu vojsku dovode u red, nadahnjuju, podstiču, ukrjepljuju i uče je kako da djeluje oružjem u zavisnosti od vremena, okolnosti, neprijatelja itd. Plač svim tim upravlja i bez njega i mnoštvo ljudi odnosno ostalih kreposti lako biva poraženo. Dakle, braćo, neka prije svih djelovanja i zajedno sa svim ostalim djelovanjima, naše djelovanje bude pokajanje, plač koji je sjedinjen s pokajanjem i suze koje prate plač. Nema plača bez pokajanja, i nema suza bez plača. To troje je jedno s drugim povezano i sjedinjeno, i nemoguće je da se jedno od njih pojavi bez onih preostalih dvoje.''[17]
Misleni (duhovni) put pokajanja i plača ima tu posebnu vrijednost da je siguran od demonske obmane ili, kako se to obično naziva, od demonske obmane. Da obmani nositelja podviga, pali duh se najprije trudi da ga uvjeri u njegovu vrijednost ili vrijednosti, a što se vidi iz primjera izloženih u prethodnim savjetima. Međutim, kako da prevari onoga, koji se usrdno trudi da uvidi svoju grješnost i koji jeca nad onom (grješnošću) koja mu se otkrila, i zbog nje se rasplamsava za otkrivanje one još veće? Kako da obmane onoga, koji je svoje težnje upravio k tome da u sebi vidi jedino i isključivo grješnika, kako bi i svojim izvanjskim i svojim unutrašnjim djelovanjem prinosio Bogu spoznaju i ispovijedanje svoje grješnosti? ''Kad đavao vidi da netko živi u plaču, ne ostaje pored njega, jer se odvraća od poniznosti koja stvara plač iz srca'', kaže Bogu ugodni Grigorije Sinait.[18] Iako neprijatelj iskušava i one koji plaču, oni ga lako prepoznaju i odbijaju. Oholica, koji u sebi nalazi neku vrijednost, ne može da odbije demonsku obmanu koja dolazi izvana, obzirom da je njome obuzet i okovan iznutra.[19]
Neuki i licemjerni nositelji podviga smatraju da su dostigli svoj cilj kad sebe vide kao svete i kad ih za takve proglasi svijet. Oni se raduju samoobmanjivanju i uznositosti koja ulazi u njih, ne shvaćajući koliko je jadno samoobmanjivanje, ne shvaćajući da ljudska pohvala služi kao znak lažnog proroka. Taj znak je neobično važan, i dao ga je sam Bogočovjek: Teško vama kad stanu svi ljudi dobro govoriti o vama, jer su tako činili lažnim prorocima očevi njihovi, rekao je Gospodin (Lk 6,26). Jad, duševni jad i nesreća, vječni jad! Istinski monah raduje se onda, kad počne da uočava svoje grijehe, kad on, prema svom mišljenju o sebi, postane niži i grješniji od svih njegovih bližnjih, kad počne da ga potresa strah od suda Božjeg i strah od vječnih muka, kad se u njemu pojavi osjećaj prijestupnika i osuđenika, kad se pri njegovim molitvama počnu izlijevati potoci suza, kad mu se iz grudi otrgnu uzdasi i vapaji, kad njegov um, očišćen suzama, stane pred Boga licem u lice i vidi Nevidljivog posredstvom najsnažnijeg osjećanja prisustva Božjeg. O, blaženo viđenje! Zahvaljujući njemu, prijestupnik može da prinese istinsko kajanje za učinjene prijestupe, da umilostivi Svemilostivog obiljem suza, poniznim riječima, razotkrivanjem svog žalosnog stanja, može da isprosi oproštaj od Čovjekoljupca Boga, a s njim i mnoštvo neprocjenjivih, vječnih, duhovnih darova. Najveći uspjeh monaha je da sebe vidi i smatra za grješnika! Veliki je uspjeh monaha kad cjelokupnim svojim djelovanjem dokaže da sebe iskreno i uistinu smatra za grješnika! ''Kad um počne da uviđa svoja sagrješenja, koja svojim mnoštvom podsjećaju na morski pijesak, onda to služi kao početak prosvjetljenja duše i njenog zdravlja'', rekao je sveti mučenik Petar iz Damaska.[20] Um svoje grijehe može da uvidi onda, kad ga dodirne milost Božja; obzirom da je pomračen padom, on sam po sebi nije sposoban da ih uvidi. Viđenje svojih grijeha i svoje grješnosti je dar Božji. Sveta Istinska pravoslavna crkva poučava svoju djecu da od Boga taj dar traže uz post i klanjanje ničice, posebno u dane Velike četrdesetnice. Darom viđenja svojih grijeha, svog pada i općenja palog čovjeka s palim anđelima nedostižno su obilovali veliki Bogu ugodni Oci. Bez obzira na mnoštvo duhovnih darova, koji su svjedočili o njihovoj svetosti, taj dar ih je podsticao na stalno pokajanje i plač, na stalno umivanje suzama. Izreke, koje su Oci izgovorili u tom stanju. nepojmljive su za tjelesne umove. Tako je Pimen Veliki govorio braći, koja su živjela pored njega: ''Braćo, vjerujte mi, tamo gdje bude bio bačen sotona, bit ću bačen i ja!''[21] Svaki koji sebe uzvisuje ponizit će se, a koji sebe ponizuje uzvisit će se, rekao je Gospodin (Lk 18,14).

NAPOMENE:

1. O duhovnom zakonu, 34. glava – Dobrotoljublje, 1. tom.

2. Četij Minej za 20. veljače.

3. Veliki trebnik, Čin male shime ili mandije.

4. Alfavitni Paterik.

5. Vidi Ljestvicu, 5. pouku.

6. Izreke Sisoja i Pimena Velikih, preuzeto iz Alfavitnog Paterika.

7. Ljestvica, podnaslov 18. pouke.

8. Ljestvica, 7. pouka.

9. Vidi Ljestvicu, 18. pouku, i 6. pouku Bogu ugodnog Simeona Novog Teologa.

10. 28. glava Umjetnosti i pravila svetih Kalista i Ignjacija Ksantopuli, Dobrotoljublje, 2. tom, u ruskom izdanju.

11. 15. duhovna pouka starca Serafina Sarovskog.

12. Ljestvica, 1. pouka.

13. 21. pouka.

14. 69. glava, DobrotolubLje, 1. tom, u ruskom izdanju.

15. Ljestvica, 7. pouka.

16. 6. pouka.

17. Bogu ugodni Simeon Novi Teolog, 6. pouka.

18. Za dušu vrlo korisna poglavlja, Poglavlje o obmani, Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

19. Oci Kijevo-pečerskog manastira nisu dopustili Bogu ugodnom Lavrentiju da stupi u zatvorništvo, jer su strahovali da će biti izložen demonskoj obmani, kojoj su bili izloženi Izakije i Nikita. Lavrentije je zbog zatvorničkog života prešao u manastir svetog Velikomučenika Dimitrija gdje je ''sve upaljene strijele neprijatelja pogasio suzama, tako da mu je, milošću Božjom, bilo tuđe svako demonsko djelovanje'', Pečerski Paterik.

20. Knjiga 1, gl. 2 – Dobrotoljublje, 3. tom, u ruskom izdanju.

21. Alfavitni Paterik.

ZAKLJUČAK

O primjenljivosti izloženih pravila na položaj suvremenog monaštva

Oni, koji pažljivo čitaju djela svetih Otaca o monaštvu, lako će uočiti da su se Oci, sastavljajući svoja djela, prilagođavali vremenskim okolnostima i položaju onih monaha, kojima su ta djela bila namijenjena. Iz tog razloga gotovo sva monaška djela svetih Otaca imaju svoj poseban cilj, svoju jednostranost. Iz tog razloga je i u doba procvata monaštva bilo nemoguće da svaki monah na sebe primjeni sve o čemu su pisali Oci. Utoliko prije je takva primjena nemoguća u naša vremena. Zbog toga su se mnogi, koji su pokušavali da to učine, puno potrudili a malo dobili. Navest ćemo kao primjer knjigu svetog Ivana Ljestvičara. Taj ugodnik Božji je napisao svoje djelo za monahe u manastiru, čija glavna vrlina treba da bude poslušnost. Iz tog razloga on o životu u samoći ili usamljenosti govori oprezno, kratko i kao uzgredno, čime ih čuva od prijevremenog i nepravilnog stupanja u njega. Naprotiv, o poslušnosti govori vrlo iscrpno, hvaleći i veličajući taj vid monaškog življenja. Sveti ne govori tako, zato što usamljenost, u određenim uvjetima, nije spasonosna, već zato da ne bi oslabila revnost monaha u manastiru, da bi ohrabrio i ukrijepio njihov podvig poslušnosti koji su primili na sebe, da im ne bi dao povoda za dvoumljenje ili za težnju k stupanju u onaj vid monaškog življenja za koji još nisu sazreli, da im ne bi dao povoda za pad u samoobmanjivanje i u demonsku obmanu, toliko bliske mladim i ne samo mladim samovoljnicima i oholicama. Očigledno je da monah, koji živi izvan manastira, uslijed čitanja Ljestvice mora  doći u pomutnju, za kojom će uslijediti rastrojstvo. Nužno je da se takvom monahu učini da izvan manastira i poslušnosti nema monaškog napredovanja. Takvo djelovanje ove Bogom nadahnute knjige dokazano je iskustvom. Bogu ugodni Antonije Novi, koji je kao usamljenik živio u dubokoj pustinji, pročitao je Ljestvicu. To čitanje je za svoju posljedicu imalo napuštanje pustinje i stupanje u manastir.[1] Međutim, nije svatko u mogućnosti da promijeni svoje izvanjske okolnosti! Što otud slijedi? Monah, koji je uslijed nužnosti ostao u istim okolnostima i izgubio povjerenje u njih jer ih smatra nepogodnim za spasenje, pada u duhovnu tromost ili lijenost, zahladnjuje prema monaškom podvigu i počinje da vodi nemaran život. U naše vrijeme, kad smo mnogim stoljećima odvojeni od običaja i okolnosti, u čijim su njedrima sveti Oci živjeli i izlagali svoje učenje, čini se da je primjena njihovih učenja na suvremeni položaj monaštva u našoj domovini osobito potrebna i da obećava veliku korist. Takav je bio cilj prilikom izlaganja ovdje predloženih savjeta. Nadamo se da oni mogu da posluže kao rukovođenje za monahe našeg vremena, u onim okolnostima koje im je odredio promisao Božji. Nadamo se, da naš ubogi trud može da se primjeni i na sve manastire, i na život monaha koji borave u podvorjima (metosima) ili pri kapelama, i na život monaha, koji prema zahtjevu i običaju države putuje na lađi, i na život monaha koji se nalazi na dugotrajnoj poslušnosti u svijetu, i na život onog monaha koji je postrižen na duhovnoj akademiji i koji na njoj vrši neku naučnu ili administrativnu dužnost, pa čak i na život svjetovnjaka koji bi, iako usred svijeta, htio da se s posebnom brigom pobrine za svoje spasenje. Izvršavanje evanđeoskih zapovijedi je uvijek predstavljalo, pa tako predstavlja i sada, samu suštinu monaškog djelovanja i življenja. Svako mjesto i svaki položaj daju mnoštvo pogodnosti za to djelovanje i podvig. Braćo! Primite duhovni dar, i ne osuđujte me zbog njegove oskudnosti! Oskudnost dara svjedoči o oskudnosti imovine. Dopunite tu oskudnost vašom vjerom i usrdnošću, a molitvom i blagoslovom nagradite onoga, koji se potrudio radi svoga i vašega spasenja.
Bogati Gospodar[2] priredio je raskošnu gozbu za svoje mnogobrojne prijatelje i poznanike, kao i za mnoštvo onih, koje je htio da pozove na gozbu, time ih je pridružio svojim prijateljima i poznanicima. Na duhovnoj trpezi našlo se mnoštvo neopisivih i nezamislivih duhovnih jela. Pošto se gozba okončala, gosti su obilno darovani duhovnim darovima. Kad su pozvani počasni gosti otišli, Gospodar je pogledao iza vrata ložnice i vidio[3] da se pred tim vratima nalazi mnoštvo gladnih siromaha, koji su bili radi da iskoriste one mrvice što su preostale nakon čudesne gozbe. Puno-milostivi Gospodar je zapovjedio slugama da zastanu i da ne raspremaju stol. Pozvao je siromahe i ponudio im ostatke od jela, iako su siromasi bili prljavi i u haljinama, kakve nisu odgovarale velebnosti ložnice. Plašljivo i u nedoumici, siromasi su ušli u veliku odaju, prišli k stolu i stali oko njega kako su se gdje zatekli. Svaki je uzeo i upotrijebio ono, što mu je dopalo. Sakupili su sve mrvice. Razumije se da nitko od njih nije okusio ni s jedne cjelovite (nenačete) posude, da nije vidio usuglašeno služenje posluge niti one skupocjene posude i predmete koji su bili upotrijebljeni na trpezi, da nije čuo ogroman kor pjevača i gromoglasni kor muzike, čiji su se zvuci razlijegali zemljom i uznosili do neba. Iz tog razloga nitko od ovih siromaha, mada je među njima bilo i prirodno umnih ljudi, nije mogao da stvori jasnu i točnu predstavu o gozbi. Nasitivši se mrvicama, oni su se morali zadovoljiti maglovitom i približnom predstavom o blistavoj i raskošnoj trpezi, kojom su se koristili počasni gosti. Počistivši sa stola sve što je bilo jestivo, siromasi su ničice pali pred Gospodara, zahvaljujući mu za hranu kakvu do tog vremena nisu ni vidjeli ni jeli. On im je tada rekao: ''Braćo moja, kad sam pripremao ovaj objed, nisam imao u vidu vas; zato vam gozbu nisam ni pokazao kako je trebalo, niti ćete dobiti darove, jer su oni već raznijeti prema ranije načinjenom proračunu, jedino meni razumljivom!'' Siromasi su jednoglasno uskliknuli: ''Gospodaru! Zar smo mi za darove! Zar smo mi za raskošnu gozbu! Neizrecivo ti zahvaljujemo za to, što se nisi gnušao nas, mučenih svakim nedostatkom, nego si nas primio u svoju ložnicu i spasao nas da ne umremo od gladi!'' Siromasi su se razišli, nastavljajući da zahvaljuju i da blagoslivljaju milosrdnog Gospodara. Tada je On, okrenuvši se slugama, rekao: ''Sada raspremite stol i zaključajte moju ložnicu, jer više neće biti gostiju. Sve što se moglo ponuditi za jelo, ponuđeno je. Sve je završeno!''
O, dubino bogatstva i premudrosti i razuma Božjega! Kako su neispitivi sudovi Njegovi i neistraživi putevi Njegovi! Jer tko poznade um Gospodinov? Ili tko mu bi savjetnik? Ili tko Njemu prethodno dade, da mu bude vraćeno? Jer je od Njega i kroz Njega i radi Njega sve. Njemu slava u vjekove. Amen! (Rim 11,33-36).
Završeno 20. travnja 1861.
Stavropolj Kavkaski

NAPOMENE:

1. Alfavitni Paterik, pouka A.

2. Doslovno: kućevlasnik (prim. prev.).

3. Način izlaganja preuzet je iz anđeoske priče, (Mt 

    22,11).

Sveti Ignjacije Brjančaninov, biskup crnomorski i kavkaski

Rodio se kao Dimitrije Aleksandrovič Brjančaninov 05. veljače 1807. god. u selu Pokrovskom Grjazovecke oblasti Vologodske gubernije. Njegov otac pripadao je uglednoj dvorjanskoj porodici, i bio vrlo pobožan. Majka Sofija bila je vrlo posvećena porodici. Dječak je već u 15. godini izjavio da želi postati monah ali ga je otac dao u Vojno-inženjersku školu, gdje je dječak bio svo vrijeme najbolji đak. Svi su ga voljeli ali je on tugovao žudeći za pobožnim životom. Velika utjeha mu je bila družba s Mihailom Čihačovim, mladićem sličnih nastrojenja.

U mnogim plemićkim kućama rado su primali mladića. Zapazio ga je čak i Puškin. Ali, budući svetac je vrijeme provodio u hramu i osobnoj molitvi, kao i u izučavanju raznih nauka: kemije, fizike, filozofije, zemljopisa, književnosti … Pitao se što nauka daje čovjeku. Govorio je: ''Čovjek je vječan, i naslijeđe njegovo treba da je vječno. Pokažite mi tu vječnu imovinu čovjekovu, koju bih ponio sa sobom van (zemnog) grada!'' Ali nauke su šutjele.
Utješilo ga je poznanstvo s monasima Valaamskog podvorja u Sankt Peterburgu. Po njihovim upustvima počeo je da čita svete Oce. Bio je zapanjen suglasjem njihovih učenja i dubinom Božjih otkrivenja danih Ocima. Upoznao je i starca Leonida optinskog, učenika svetog Pajsija Veličkovskog i riješio još čvršće da postane monah.
Čim je završio školu 1826. u činu poručnika, podnio je ostavku. I roditelji i car Nikola I bili su protiv toga, pa je morao da se javi na dužnost. Ali 1827. se razbolio i ostavka mu je prihvaćena. Čim je dobio pravo da ode, otišao je u Aleksandro-Svirski manastir, kod starca Leonida, s kojim je skupa otišao u Optinu.
Pošto je majka njegova bila na samrti otišao je da je posjeti, a zatim je prešao u Kirilo-Novojezerski manastir, kod znamenitog askete arhimandrita Teofana. Krhkog zdravlja, nije mogao da podnese tamošnju klimu, opet se razbolio, pa se smjestio u Vologodskoj biskupiji, u Dionisijevo-Glušickom manastiru. Biskup Stjepan, vidjevši njegovu čistu dušu i plamenu revnost, učini ga monahom na 28. lipnja 1831. i daje mu ime svetog Ignjacija Bogonosca. Te godine, 25. srpnja, postat će jeromonah. Vidjevši njegovu zrelost i sposobnost, biskup ga postavlja na čelo Peljšemskog Lopotovog manastira, koji je bio pred zatvaranjem. Jeromonah Ignjacije manastir obnavlja i duhovno i materijalno iz temelja. Iako mlad bio je starac: strog kao prorok i blag kao majka. Monasi su ga bez mrmljanja slušali.
Godine 1833. pozvali su ga da obnovi TrojiceSergijevu pustinju blizu Sankt Petersburga. On je bio izvrstan nadstojnik, administrator i duhovnik. U 27. godini Bog mu je dao da svakodnevno prima pomisli monaha, da ih uči i tješi, ali i da piše. U TrojiceSergijevoj pustinji napisao je najviše svojih djela. Puno naroda dolazilo mu je sa svih strana po savjet i utjehu. Išao je i u prijestolnicu u posjetu dobrotvorima i priložnicima obitelji. Godine 1838. postavljen je za nadzornika svih manastira Peterburške biskupije. Mnoge obitelji su od toga imale koristi. Valaam se obnovio kad je sveti Ignjacije na čelo obitelji postavio iskusnog nadstojnika Damaskina.
Iako je živio usred životnih briga u svijetu, ostao je asketa. U jednom pismu kaže: ''U gostoprimnici sam bio reprezentativni arhimandrit, a u kabinetu skitski monah'' (čin arhimandrita je dobio 1833.). Noći je provodio u molitvi i suzama pokajanja, ali se danju nije vidjelo drugo do ozbiljnost i dostojanstvo sluge Božjeg. Pažljivo je skrivao podvige. Imao je dar da razlikuje duše: s okamenjenima je šutio, s lukavima se pravio jurodiv, ali s pobožnima je ostajao satima u razgovoru. S mnogima, monasima i svjetovnjacima, vodio je prepisku.
Svo vrijeme je htio da bježi u pustinju, ali 1857. 27. listopada, bio je rukopoložen za biskupa Crnomorsko-Kavkaskog. On to nije želio. Govorio je: ''Da budem biskup svog srca i da Kristu prinosim žrtvu mojih pomisli i osjećaja, posvećenih Duhom, to je visina koja je privlačila moj pogled.''
Čim je stigao u Stavropolj obratio se pastvi riječima: ''Mir gradu ovome.'' Uradio je puno: od podizanja vladičanskog doma, do brige o bogosloviji. Međutim, bolesti su ga iscrpljivale, pa je molio da se povuče. Crkvene vlasti su mu to odobrile, i on je 1861. stigao u Nikolo-Babajevski manastir. Bio je presretan. Čihačovu, drugu iz mladosti je pisao da je zadovoljan kao da je njegov anđeo čuvar osobno diktirao svetom Sinodu odluku o primanju ostavke.
Manastir u kojem je bio nalazio se u lošem stanju – ruiniran, u velikim dugovima. Sveti Ignjacije je uspio da ga obnovi, vrati dugove i sazida hram u čast Bogorodice Iverske.
Radio je puno. Pored prepiske napisao je ''Prinos suvremenom monaštvu'' i ''Otačnik'' upravo u obitelji u koju se povukao. Knjige njegove čitale su se svuda s ogromnom duhovnom koristi. Iako bolestan, pomagao je ljudima, savjetujući ih s puno krotkosti i ljubavi.
Godine 1867. 16. travnja na prvi Uskrs služio je posljednju Liturgiju. U vječni pokoj je otišao u Nedjelju žena mironosnica, 30. travnja iste godine. Na sahrani je bilo 5000 ljudi. Osjećala se tiha i svijetla radost Uskrsa.
Godine 1988. kanoniziran je na Pomjesnom saboru Ruske pravoslavne crkve. Sabrana djela mu izlaze u šest tomova. Kanoniziran je kao podvižnik, pisac i učitelj crkvenog života.