1. Predajem ova pravila, koja je kroz moja usta izrekao Gospodin, za one koji žele da uzmu teški duh pustinjaštva. Oni treba da se povinuju ovim zapovijedima. Tko naruši makar jednu od njih najmanji će biti u Kraljevstvu nebeskom. (Mt 5,19)
I - Izvanjsko držanje i izvanjski poredak života
Udaljavanje od svijeta i od suživota s ljudima
2. Tko hoće da se spasi (u načinu života van ovoga svijeta) neka ne ostaje u domu svome i neka ne živi u gradu u kome je griješio. Isto tako on ne treba da posjećuje svoje roditelje i rođake po tijelu, budući da je to štetno po dušu i narušava plodove života.
3. Ne vraćaj se u grad u kome si nekad griješio Bogu.
4. Ne idi da vidiš kako žive tvoji srodnici, niti im dozvoljavaj da dolaze da vide kako ti živiš. Uopće, nemoj se viđati s njima.
Izbor mjesta za život u pustinji
5. Naši duhovni oci tvrde da je pustinja najprikladnije mjesto za razmišljanje o smrti i najprikladnije sklonište od svjetskih stvari koje pružaju spokoj tijelu.
6. Onaj tko živi u pustinji u usamljenosti, izbavljen je od tri borbe: od borbe koja dolazi preko čula sluha, od borbe koja dolazi preko jezika i od borbe koja dolazi od viđenja onoga što može da rani srce.
7. Čuvaj se da te ne obmane pomisao da je pustinja mjesto hladovine tj. nemarnosti.
Sobna ili ćelijska usamljenost
8. Udaljivši se od svjetske gužve, usami se, pa ćeš postati stranac. Za tebe će sjedenje u sobi ili ćeliji biti jednako putovanju u tuđu zemlju.
9. Kuda god da izađeš, potrudi se da se što prije vratiš u svoju usamljenost kako bi se predao svojim molitvama.
10. Kad pođeš na neki posao, ne zadržavaj se dugo, već se što prije vrati u svoju samoću.
11. Pri posjeti brata, nemoj se dugo zadržavati u njegovoj sobi.
Zanimanja i poredak u sobi
12. Boraveći u svojoj sobi bavi se sa ova tri zanimanja: radom ruku, čitanjem Psalama i molitvom.
13. Prebivajući u sobi bavi se čitanjem Pisma, molitvom Bogu i radom ruku.
14. Svakog dana posti do 9. sata(15h), izuzev subotom i nedjeljom. Kada nastane 9. sat(1) uđi u svoju unutrašnju odaju i prije jela izvrši svoju molitvu. Poslije jela naizmjenično malo čitaj, malo se moli.
Molitve i koljeno-pokloni
15. Vrši molitve u određene sate i ne propuštaj ni jednu, da ne bi dao odgovor za to.
16. Vrši svoju noćnu molitvu prije nego što pođeš u crkvu.
17. Uvijek se moli u svojoj sobi prije nego što pođeš u crkvu.
18. Uopće, prije i poslije molitve s braćom uvijek se moli u svojoj sobi. Nikada ne budi lijen da to činiš.
19. Počesto padaj na koljena i nemoj biti lijen da to činiš, da ne bi umro zlom smrću.
20. Kad se moliš, ne budi lijen, jer molitva ljenivca je mudrovanje.
21. Na molitvi i sjećanju na Boga, suglasno zavjetu redovništva i značenju svog odijela, budi kao ptica koja lako i visoko uzlijeće.
Čitanje i razmišljanje o Bogu
22. Budi marljiv u čitanju Pisma. To će te istrgnuti od nečistoće tj. rastjerati nečiste pomisli.
23. Božje milosrđe će biti s tobom ukoliko se usrdno budeš zanimao čitanjem Pisma i izvršavanjem zapovijedi.
24. Razmišljaj o djelima Božjim i ne lijeni se za molitvu.
25. Redovnik koji sjedi u svojoj sobi ili ćeliji zatvorenih usta, a ne sjeća se Boga, sliči na razvaljenu kuću van grada koja je uvijek puna nečistoće. Svatko tko pomisli da iznese smeće iz svoje kuće, bez razmišljanja ga tamo odnosi. To jest, on šuti ustima, a umom mašta. On popušta lošim pomislima i zanosi se srcem, što je sve grešno smeće koje demoni bacaju u dušu.
Rad ruku i trud uopće
26. Tijelo treba savlađivati i zamarati dugim trudom.
27. Odredi sebi neki umjereni trud u ćeliji, pa će ti srce biti smireno.
28. Prinudi sebe na trud rada ruku, da bi se u tebe uselio strah Božji.
29. Budi marljiv na trudu rada ruku, pa će na tebe sići strah Božji.
30. Sjedeći u sobi ili ćeliji, prioni na rad ruku, a ime Gospodinovo ne puštaj od sebe, nego ga stalno drži u umu svome. Poučavaj se u tom imenu u srcu svome i hvali ga jezikom svojim, govoreći: Gospodine moj, Isuse Kriste, smiluj mi se, ili: Gospodine moj, Isuse Kriste, smiluj mi se, pošalji mi pomoć svoju, ili: Hvalim te, Gospodine moj, Isuse Kriste.
Hrana
31. Jedno i isto vrijeme odredi za hranu i objeduj radi potkrepljenja tijela svoga, a ne radi naslade.
32. Upotrebljavaj najprostiju i najjeftiniju hranu.
33. Kruh svoj jedi u tišini i s uzdržavanjem, pazeći da tvoje sjedenje za stolom bude skromno.
34. Nemoj jesti do sitosti.
35. Nemoj biti gramziv i lakom na jelo da se u tebi ne bi obnovili prijašnji grijesi.
36. U srijedu i petak nemoj se razrješavati posta.
37. Meso uopće nemoj jesti.
38. Ne prilazi mjestu gdje se toči vino.
39. Na sabore i gozbe tj. opće trpeze se ne žuri.
40. Ako dođeš na mjesto gdje je pripremljena opća trpeza, jedi umjereno i prinesi zahvalnost Bogu.
41. Vina ne pij više od tri čaše, izuzev prilikom velike bolesti.
42. Nemoj odmah pružati ruku prema onome što se stavi pred tebe.
43. Ukoliko si mlad, nemoj pružati ruke prije drugih, jer to nije skromno.
San
44. Spavaj malo i odmjereno, pa će te anđeli posjetiti.
45. Kad si zdrav, ne skidaj svoj pojas za vrijeme sna.
46. Kad legneš, ne stavljaj ruke unutra među noge da ne bi i ne znajući griješio.
Odjeća
47. Dan i noć budi u svojoj kukuljici, u mantiji i u svoj odjeći svojoj kao okovan i zatvoren.
48. Ne oblači haljinu kojom bi se mogao ponositi i hvaliti.
49. Čuvaj svoju odjeću da se na Dan suda ne bi našao gol među drugima.
g) Glavna crta imetka treba da je siromaštvo
50. Ne stječi ništa preko onoga što ti je potrebno.
51. Siromaštvo redovnika je umjerenost u svemu ili takvo stanje u kome si zadovoljan s malim.
52. Više voli ukor nego poštovanje, umor tijela nego odmor, i nedostatak potrebnih stvari nego izobilje.
Crkveno bogoslužje
53. Crkvene dužnosti (tj. brigu o crkvi i bogoslužju) treba povjeravati vjernom čovjeku koji se boji Boga.
54. Nemoj se lijeniti da čim udari zvono odmah ideš u crkvu.
55. Ne ostavljaj bogoslužje, da se ne bi sapleo i pao u zamku.
56. U crkvi nikako ne govori.
57. Nemoj biti u crkvi kao na mjestu gdje se sabire mnogo naroda da ti u duši ne bi bila smutnja i gomila pomisli.
58. U crkvi ne sahranjuj svog mrtvaca tj. ne brini se o tome kako ćeš urediti svoje zemaljske poslove.
Međusobni odnosi
Prvo i glavno – odnos prema nadstojniku, duhovnom ocu, prema starcima i uopće prema iskusnim
59. Nikakav posao ne počinji, ma kakav bio, dok se ne posavjetuješ s nadstojnikom samostana.
60. Pred nadstojnikom i pred većima od sebe ne govori mnogo.
61. Stalno drži u srcu svome da treba da slušaš oca svog, pa će se u tebe useliti strah Božji.
62. Savršenstvo tvog podviga sastoji se u poslušnosti. Blago čovjeku koji od mladosti svoje nosi breme Gospodinovo, služi i povinuje se.
63. Nemoj biti neposlušan, inače ćeš postati oruđe i posuda svih zala i nepravdi.
64. S poniznošću i plačem moli oca svoga da te nauči onome što još ne znaš, pa se nećeš postidjeti.
65. Uvijek se sjećaj onoga, koji te napaja dobrim učenjem. Potrudi se da od njega saznaš životvorne zapovijedi, pa ćeš blago-uspješno provoditi život svoj po volji Gospodina, kao što je zapisano kod blaženog apostola Pavla: Ovo proučavaj, u ovome stoj, da se napredak tvoj pokaže u svemu. (1 Tim 4,15)
66. Ako si iskreno sagnuo vrat svoj pod breme poslušnosti, onda pažljivo slušaj što ti se govori, a zatim savjesno izvrši ono što ti je zapovjeđeno.
67. Nemoj od svog duhovnog oca sakrivati grijeh koji si učinio.
68. Svakodnevno se uči dobroj moralnosti od svojih starijih.
69. Svoje duhovne oce voli više nego roditelje po tijelu zato što se oni staraju o tebi Boga radi.
70. Živi tako da bi oce samostana, koji su te duhovno rodili, obradovao zbog svoje slave u saboru svetih.
71. Brini o tome da blagoslov samostanskih staraca počiva na tebi.
72. Ne otkrivaj svima pomisli svoje, nego samo onima koji mogu izliječiti tvoju dušu.
73. Nemoj svima otkrivati svoje misli, da ne bi sablaznio svoga brata.
74. Prema svakome budi prijateljski raspoložen, ali neka ti ne bude svatko savjetnik.
Uzajamni odnos
75. Staraj se da dođeš do toga da te svi ljudi blagoslivljaju.
76. Budi tužan sa svojim bratom i ukaži mu sućut u bolu.
77. Ako te brat zamoli da mu pomogneš, radi s njim čitav taj dan.
78. One, s kojima se družiš najprije oprobaj i ispitaj kakvi su. Nemoj se svima povjeravati, jer je svijet pun lukavstva. Izaberi sebi jednoga brata koji se boji Gospodina, pa se sa njim druži kao s bratom. A, najbolje će biti, ako se prilijepiš uz Boga kao sin uz oca, jer su se svi ljudi, s malim izuzetkom, predali lukavstvu. Zemlja je puna sujete, nevolje i muke.
Odnos starijih prema ostalima
79. Ako si prestao da služiš grijehu, onda govori u ime Gospodinovo, poučavajući one radi kojih se huli ime njegovo. Pošto su oni mrtvi i odsječeni od živoga Boga, postaraj se da ostave svoja mrtva djela i da se udostoje da steknu vječnu slavu.
80. Izobličavaj i popravljaj neumorno svoju duhovnu djecu, jer će se od tebe tražiti odgovor za njihovu osudu tj. ukoliko se pokažu dostojni osude na Strašnom sudu.
81. Opominji ne štedeći, ali sa strahom Božjim. Ne gledaj na osobu i odlučuj riječima istine.
82. Ako koji brat dođe i otkrije ti svoje misli, pazi da ih nikome ne pričaš, nego se moli za sebe i za njega, da vas Gospodin obojicu spasi.
83. Ne odbacuj onoga koji traži vjeru u Krista.
84. Ne govori pouke onome tko ih ne prima.
85. Ne postavljaj drugome pravilo koje ti sam na djelu već nisi ispunio.
86. Krajnje je ružno preporučivati drugome nešto što sam ne izvršavaš. Od tuđih djela, naime, nemamo koristi.
Odnos prema bolesnima
87. Ustajući izjutra svakog dana, pobrini se za bolesne kojih ima među vama.
88. Posjećuj bolesnike i njihove posude napuni vodom.
89. Sve što možeš, sve što ti je suvišno, podaj bolesnima u samostanu.
90. Ako te nadstojnik odredi da poslužiš bolesnima, potrudi se od sveg srca, pa ćeš od Boga dobiti dvojaku nagradu, tj. za poslušnost koja je izvršena s ljubavlju.
Odnos prema strancima
91. Ako ti kakav brat dođe u posjetu, čak i u nevrijeme, primi ga radosno kako bi on zahvalio Bogu i kako se ne bi uvrijedio.
92. Ako ti ma koji brat dođe u posjetu, u svemu se ponizi pred njim, pokaži raspoloženje prema njemu Gospodina radi i pazi da se ne uzneseš ohološću.
93. Izgled tvog lica treba da je tužan, osim kad ti dođu braća putnici. Tada uzmi na sebe radostan izgled.(2)
Uzajamno općenje
94. Budi skroman u svim svojim djelatnostima.
95. U svemu ponašanju tvome među drugima drži se kao siromah: ne uznosi se kad s kim razgovaraš, niti kada pjevaš himnu ili pjesmu hvale Bogu. Kada se nađeš u društvu, riječi tvoje neka su proste.
96. S dječakom i mladićem nemoj razgovarati, niti se družiti. Takve ne primaj u zajednički život da ne bi đavlu dao mjesta.
97. S dječakom uopće nemoj razgovarati, jer će ti biti na spoticanje.
98. Nemoj uzimati za ruku brata koji stoji pored tebe, niti se dotiči njegovih obraza, bilo da je stariji ili mlađi od tebe.
99. Svim silama udaljavaj se od ljudi koji oskudijevaju u razumu i u savjetu.
100. Ako voliš spokojan život, ne ulazi u krug ljudi koji se brinu samo o sujetnim stvarima. Ako se slučajno nađeš u njihovom društvu, drži sebe kao da te i nema među njima.
Razgovor i uopće, upotreba jezika
101. Ne povisi (ne puštaj) glas tj. šuti u ćeliji, izuzev u molitvama koje su ustavom naznačene.
102. Čuvaj se prepirki jezikom (obuzdavaj jezik).
103. Ne govori mnogo da se od tebe ne bi udaljio Duh Božji.
104. Veliko djelo je biti šutljiv, ugledajući se na Gospodina, koji je šutio pred Herodom bez obzira na njegovo zvanje.
105. Kada se sastaneš s vjernima koji su ti slični, više slušaj i pazi što budu govorili sa spremnošću da ispuniš ono što je spasonosno. To će biti mnogo bolje, nego da se i sam uplećeš u razgovor.
106. Kad odeš u posjetu kod nekoga, neka strah Božji bude u srcu tvome i čuvaj usta svoja da bi se spokojan vratio ćeliji svojoj.
107. Mudar čovjek dobro zna kako će sobom vladati. On ne hita da govori, nego dobro mjeri kada treba govoriti a kada slušati. Naprotiv, neuk čovjek ne čuva tajnu, ne upravlja jezikom i ne zauzdava jezik.
108. Kad si među braćom, ne govori suviše. Tvoja pitanja neka budu kratka i izgovorena s poniznošću.
109. Riječi tvoje neka su blage i poučne. Sjećaj se da od govora dolazi ili slava ili sramota.
110. Ne govori razdražljivo, nego neka riječi tvoje budu obučene u mudrost i u razum, kao uostalom i tvoja šutnja. Neka su ti ugled mudri oci naši, čije riječi bjehu pune mudrosti i razuma, isto kao i njihova šutnja.
111. Jezik tvoj neka je podčinjen razumu, jer su riječi protivne razumu isto što i bodljikavi šiljci i igle.
112. Kloni se laži, inače će ona od tebe odagnati strah Božji.
113. Usta tvoja neka uvijek govore samo istinu.
114. Neka predmet tvojih razgovora budu dobročinstva svevišnjeg Boga. Time ćeš postati dostojan da od njega primiš još veća dobra.
115. Ne raspituj se o zlim djelima, već svoju pažnju drži daleko od njih.
116. Ne pokreći prazne razgovore i one koji ih vode izbjegavaj kako ti duša ne bi primila zlo.
117. Preziri puste razgovore o svemu što je svjetsko.
118. Uzdržavaj se što više možeš od šale i zabavnih riječi.
119. Ne viči i ne govori suviše jako i brzo, jer je pisano: Tko puno govori neće izbjeći grijeha. (Prop 10,14)
120. Ne budi uporan i ne nameći svoje riječi, da u tebe ne bi ušlo zlo (zloća i prepiranje).
121. Ne kuni se ni u ne sumnjivoj, a kamo li u sumnjivoj stvari.
U slučaju putovanja
122. Kad te potreba natjera da ideš u grad, nemoj ići sam.
123. Kad ideš po vodu ili putuješ čitaj Psalme na pamet i razmišljaj.
124. Idući na put sa braćom, unekoliko se odvoji od njih da bi održao šutnju.
125. Idući putem ne okreći se desno i lijevo, već s pažnjom promatraj Psalme svoje i umom se moli Bogu. Nemoj se bratimiti sa stanovnicima mjesta u kom se zatekneš.
126. U gomilu svjetskih ljudi ne idi, ali nemoj ni farizeje nasljedovati, jer su oni sve činili samo da se istaknu.
127. Ženi ne dozvoljavaj da ti se približi. Ne dozvoli joj da uđe u tvoju sobu, jer za njom ide bura pomisli.
128. S ženom nemoj nikada jesti, i s dječakom se ne druži.
129. Kada se javi potreba da negdje noćiš, pazi da se ne pokriješ s nekim drugim pod jednim pokrivačem.
130. Ne leži na jednu postelju s mlađim od sebe.
131. Ne ležite po dvoje na jednu postelju, osim u slučaju krajnje potrebe, pa makar se radilo i o tvome ocu ili bratu. Pa i tada s velikim strahom.
132. U samostanskim gostionicama ne sjedi dugo.
II - Ustrojstvo unutrašnjeg života
a) Početno načelo života – revnost
133. Budi revan u stjecanju kreposti ili vrlina, da se inače ne bi navikao na nemarnost.
134. Čuvaj se da ne ohladniš u ljubavi prema Bogu.
135. Ne odstupaj od dobrih djela koja si započeo.
136. Ne svraćaj s puta svoje usamljenosti.
137. Ne ostavljaj napore koje nosiš radi vrline da ne bi postao lijen i nemaran i da ne bi pogriješio u posljednji čas, nego ljubi Gospodina do samog kraja, te ćeš steći milost.
138. Kao što ruševine van grada služe svima za bacanje smrdljive nečistoće, tako i duša onoga koji lijeno i mlitavo prohodi usamljenički život biva smetlište svih strasti i grešne nečistoće.
b) Pravilo života – volja Božja u zapovijedima
139. Ako si se doista predao Bogu, vrši sve njegove zapovijedi i sve što ti se zapovijeda vrši marljivo, ništa ne izostavljajući. Jer, ako nešto budeš propuštao, neće ti se oprostiti prijašnji grijesi tvoji. Ako se, pak, tvrdo riješiš da sve vršiš do polaganja života budi uvjeren da su svi prijašnji grijesi tvoji već oprošteni.
140. Tvoje misli treba stalno da se bave zapovijedima Gospodinovim, oko čijeg izvršavanja treba svim silama da se postaraš. Ni jednu ne treba da ostavljaš da ti se duša ne bi pretvorila u smetlište svih nečistoća.
141. Ako si počeo neki posao pa vidiš da nije po volji Božjoj, odmah ga napusti.
c) Cilj – slava Božja
42. Neprekidno se brini da se preko tebe proslavlja Otac tvoj koji je na nebesima (Mt 5,16).
č) Podsjetnici – podsticaji i pokretač revnosti
O zavjetu i prvobitnom žaru
143. Ne odstupaj od Boga radi truležnih stvari, nego se sjećaj što si obećao kada je u tebi plamtio žar stremljenja k ugađanju Bogu.
144. Brini se da ne zaboravljaš značenje svoje odjeće koju si obukao spočetka. Sjeti se suza svog pokajanja koje si tada prolio i brzo odskoči od loših pomisli koje te tajno potkradaju, kako njima ne bi bio uvučen i u sama djela.(3)
145. Neprestano i iskreno se kaj i ni na minutu se nemoj predati nemarnosti i lijenosti.
O primjerenim revniteljima
146. Ne ugledaj se na one koji su slabiji od tebe, već na one koji su bolji od tebe.
147. Neka ti budu obrazac i primjer oni koji ljube Boga od svega srca svog i stalno čine dobra djela. Nemoj se stidjeti da ih pitaš za životni savjet budući da su savršeni u vrlinama.
148. Uklanjaj se od svjetskih ljudi, koji svjetski misle i govore samo o zemaljskih stvarima.
O obećanim dobrima
149. Ukoliko izvršavaš sve zapovjeđeno, dobit ćeš naslijeđe koje oko nije vidjelo, o kome uho nije čulo i na koje srce ljudsko nije pomišljalo (1 Kor 2,9).
150. Upotrijebi svjetlost spoznaje da se udostojiš roda pravednih, dok još ima vremena.
O smrti i Sudu
151. Sjeti se da je mladost tvoja prošla (da su se snage istrošile), a da su nemoći porasle i da je već blizu vrijeme tvog ishoda, kada ćeš imati da daš odgovor za sva svoja djela. Znaj da tamo ni brat neće moći brata da otkupi, ni otac da izbavi sina.
152. Uvijek se sjećaj izlaska iz tijela i ne ispuštaj misao o vječnoj osudi. Ukoliko budeš tako postupao, nećeš nikada sagriješiti.
153. Misli u samom sebi i govori: ''Može biti da će mi ovaj dan biti posljednji u ovom svijetu'', i nikada nećeš sagriješiti pred Bogom.
154. Za svaki dan pretpostavljaj da ti je posljednji u ovom svijetu, pa ćeš se sačuvati od grijeha.
155. Svoju ćeliju pretvori u tamnicu, pomišljajući da je za tebe već sve završeno i da će već udariti čas tvog odrješenja od ovog svijeta.
156. Pazi na sebe da ne bi bio odbačen u budućem vijeku. Teško nebrižljivima, jer im se kraj približava, a oni nemaju nade na spasenje, niti im ima tko pomoći.
ć) Uzročnici uspjeha – milosna pomoć Božja i osobna revnost i podvig
Pomoć s visine privučena molitvom
157. Neka bi nam Gospodin naš Isus Krist pomogao da činimo sve što mu je ugodno.
158. Prije svega izlijevaj stalnu molitvu i uvijek zahvaljuj Bogu za sve što se s tobom događa.
159. Trudi se da izlijevaš stalne molitve sa suzama kako bi se Bog sažalio nad tobom i s tebe svukao starog čovjeka.
160. Nemoj prestati da prolijevaš (molitvene) suze i Bog će se sažaliti na tebe, olakšavši ti nevolje zbog kojih je tužna duša tvoja.
161. Hoćeš li rado da ugodiš Bogu, predaj se Gospodinu Isusu Kristu i On će te izbaviti i zaštiti.
Osobni podvizi i revnost uopće
162. Potrudi se da prođeš podvige koje ti predlažem: trud, siromaštvo, skriven život, lišenost (ne stjecanje) i šutnju. Oni će te učiniti poniznim, a ono će ti donijeti oproštaj grijeha. Poniznost se sastoji u tome da čovjek sebe smatra velikim grešnikom i da misli da ništa dobro ne čini pred Bogom, da voli šutnju i da se ne računa ni u što, da nije uporan ni pred kim i da ne nastoji na svojim riječima, da odlaže svoju volju, da lice spušta dolje, da smrt ima pred očima, da se čuva laži, da ne izgovara prazne riječi, da ne prigovara starješini, da trpeljivo snosi uvrede i da sebe prinudi na pobožno podnošenje svih teškoća i neugodnosti u životu. Postaraj se, brate, da ispuniš ova pravila da tvoj život ne bi bio besplodan.
163. Odbacimo sve što pruža pokoj našem tijelu. Ovaj život ne osuđujmo da bi živjeli u Bogu koji će nas u dan Suda pitati da li smo gladovali radi Njega, da li smo žeđali i trpjeli oskudicu, da li smo bili skrušeni, stenjali iz dubine srca i ispitivali sami sebe o tome da li smo dostojni Boga. I tako, prionimo skrušenosti i tugovanju zbog grijeha kako bi sreli Boga. Prezrimo tijelo da bi spasli duše svoje.
164. Izaberi trud i on će te zajedno s postom, molitvom i bdijenjem izbaviti od svake nečistoće. Tjelesni trud, naime, donosi čistoću srca, a ona čini da duša prinosi plod.
165. Zavoli revnost, obuci se u vjeru, ne popuštaj srcu da misli zlo, već ga nagoni da za zlo vraća dobrom, te traži blagost i revan budi za sva divna djela.
dž) Ustrojenje duše koje donosi uspjeh
Prebivanje u Bogu sa strahom, žustrom pažnjom i udaljavanjem od grijeha i svijeta
166. Neka tvoja duša bude s Gospodinom u svako vrijeme, a tijelo tvoje na zemlji neka bude kao statua i kumir tj. beživotno.
167. Stoj uvijek pred licem Gospodinovim s ispravnošću.
168. Neka je strah Božji uvijek pred našim očima, kao uostalom i sjećanje na smrt i odvraćanje od svijeta i svega svjetskoga.
169. Umiri svaki dan da bi živio. Jer, tko se boji Boga živjet će u vjekove.
170. Budi žustar stalno, da ne bi upao u lijenost i nemar.
171. Sve svjetsko zamrzi i odvoji od sebe. U protivnom, ono će tebe udaljiti od Boga.
172. Zamrzi sve što je štetno za tvoju dušu.
Trpljenje
173. Ma što poduzimao budi trpljiv, pa će ti Bog pomoći u svim djelima tvojim, u svemu što se dogodi s tobom.
174. Pazi da ne budeš malodušan.
175. Budi dobronamjeran u svemu što činiš po volji Božjoj.
176. Ne tuguj zbog rđavih pomisli koje te napadaju u ćeliji, jer Gospodin neće zaboraviti nikakav trud poduzet Njega radi. To će ti poslužiti na napredak i milost Božja će ti pomoći.
177. Hrabrost nije ništa drugo do neustrašivost u istini i protivljenje neprijateljima. Ukoliko ne ustukneš, oni će odstupiti i više se neće pokazati.
Skrušenost i plač
178. I danju i noću tuguj zbog grijeha svojih.
179. Zapali svoj svijećnjak uljem suza.
180. Stalno plači zbog grijeha svojih, kao da imaš mrtvaca u svojoj ćeliji.
181. Neka ti lice uvijek bude tužno, da bi se u tebe uselio strah Božji.
182. Ne smatraj sebe nečim značajnim, nego se predaj plaču zbog svojih grijeha.
Poniznost
183. Zavoli poniznost i ona će pokriti sve grijehe tvoje.
184. Budi ponizan u sve dane života svoga i pružaj se k svemu prekrasnom.
185. Onoga koji je slabiji od tebe u dobrim djelima, smatraj sebi ravnim, a onoga koji je ravan tebi, smatraj savršenijim.
186. Ne zavidi onome koji napreduje, već sve ljude smatraj boljim od sebe, kako bi s tobom bio sam Bog.
187. Ne druži se s oholima, već s poniznima.
188. Budi ponizan u svemu: u držanju, u odijevanju, u sjedenju, u stajanju, u hodu, na postelji, u ćeliji i u čitavoj njenoj opremljenosti.
189. Ne raduj se i ne naslađuj se ako te počnu hvaliti za tvoja dobra djela. Skrivaj svoja dobra djela što više možeš. Nemoj sebi dozvoliti da ih kome iznosiš i uopće, potrudi se da te ljudi ne hvale.
190. Boj se da se ne pročuješ zbog nekog djela svog.
191. Ako bi te tko nevina ukorio za kakav grijeh, ponizi se i dobit ćeš vijenac.
192. Navikni jezik tvoj da govori: ''Oprosti mi'', pa će se u tebe useliti poniznost.
193. Navikni jezik svoj da u svim slučajevima, u svako vrijeme i svakome bratu govori: ''Oprosti mi.'' Ako budeš uvijek govorio: ''Oprosti mi'', ubrzo ćeš dostići poniznost.
194. Budi spreman da pri svakoj riječi uvrede koju čuješ kažeš: ''Oprosti mi'', zato što takva poniznost ruši sve zamke đavla.
195. Znaj da poniznost nije ništa drugo nego sve ljude smatrati boljim od sebe. Čvrsto u umu svom drži misao da si kriv za mnoge grijehe. Glava neka ti je spuštena, a jezik neka ti je spreman da uvreditelju kaže: ''Oprosti mi, gospodaru moj.'' Neka stalni predmet tvog razmišljanja bude smrt.
196. Zavoli trud, svima budi pokoran, usta neka su ti zaključana pa ćeš postići poniznost. Poniznost će, pak, privući oproštaj svih tvojih grijeha.
197. Prije svega sebe ne smatraj nečim važnim. To će u tebi poroditi poniznost. Poniznost će poroditi nauku tj. iskustvo i zdrave misli, a nauka vjeru. Vjera će roditi nadu, nada ljubav, a ljubav će roditi pokoravanje. Pokoravanje će roditi nepromjenjivu postojanost tj. čvrstinu u dobru.
đ) Podvig borbe s grijehom
Prije svega s pomislima
198. Daleko odagnaj od sebe loše pomisli, predajući se Bogu, pa će te On pokriti desnicom svojom.
199. Ne idi za svakom pomisli svojom.
200. Ne ispunjavaj svoje pomisli i prohtjeve.
201. Pazi da se tvoj um ne bavi sjećanjem na ranije grijehe. Inače, može se dogoditi da se oni u tebi obnove.
202. Ne obnavljaj u umu svome prijašnje grijehe svoje da se ne bi povratili u tebe. Budi uvjeren da su ti oni oprošteni u vrijeme tvog predavanja Bogu i pokajanja, i uopće ne sumnjaj u to.
203. Prestani da se sjećaš i da govoriš o zadovoljstvima i uživanjima kojima si se predavao u vrijeme svoje nemarnosti. Čak, nemoj govoriti: ''Ja sam to činio'', ili: ''To sam narušavao'', jer te to može saplesti.
204. Nemoj se sjećati strasti kojima si se predavao u svijetu da se pohota, koju one izazivaju, ne bi opet pojavila i sablaznila te.
S raznim poročnim željama
205. Apostol Ivan sve pohote ljudske sažima u tri stvari: sve što je u svijetu: pohota tjelesna, i pohota očiju, i bahatost življenja (1 Iv 2,16). Tjelesna pohota je punjenje trbuha mnoštvom raznih jela, poslije čega se javlja bludna nečistoća. Pohota očiju se odnosi na materijalna dobra. Oko čovjeka koji ih stekne postaje bahato i u njegovo srce se uvlače nečisti likovi. Bahatost življenja je ljubav k svjetskoj šumnoj slavi (visoko mišljenje o sebi, samo-hvalisanje, i žeđ za pohvalama od drugih), koja se u našem umu ustoličuje uslijed sujetnih i prolaznih izvanjskih dostojanstava.
206. Čuvaj se gramzivosti i neposlušnosti, a naročito prejedanja, da se ne bi zavezao u zamke svojih pohota. One, naime, iz srca izgone strah Božji i uklanjaju stid s lica, a svog ljubitelja predaju niskim i sramnim djelima koja otuđuju od Boga.
207. Skini sa sebe srdžbu i obuci se u krotkost. Odbaci od sebe razvratno oko i uzmi prosto dječje, čisto oko.
208. Budi daleko od srdžbe i čuvaj se od pohote, kao uostalom i od svih grešnih želja.
Posebno s ljubavi prema slasti ili pohoti
209. Čovjek koji ljubi slast ili pohotu, koji samo ugodnosti traži, nije pogodan ni za kakvo djelo.
210. Ne ljubi slast ili pohotu, zato što Bog ne sluša one koji ljube slast.
211. Zamrzi tijelo i njegove utjehe zato što su pune zla.
212. Tijelo svoje iscrpi tako da postane slično tijelu koje leži na bolesničkom odru.
Sa srdžbom i njenim porodom
213. Ako te napadne srdžba, odmah je tjeraj dalje od sebe, pa ćeš se radovati kroz cio život svoj.
214. Ni na koga se nemoj srditi i svima opraštaj.
215. Ako te neko nepravedno prekori, nemoj se raspaljivati.
216. Budi mudar i usta onih koji loše o tebi govore zatvaraj šutnjom.
217. Nemoj se čuditi ako netko o tebi loše govori zato što je to jedno od lukavstava naših najvećih neprijatelja, kojim oni pokušavaju da čovjeka ometu u spoznaji istine.
218. Nemoj biti brz na srdžbu i ne pamti zlo onoga koji te je pokrenuo na srdžbu.
219. Ako doživiš uvredu, nemoj poroditi neprijateljstvo prema onome tko ti je nanio, već reci: ''Ja sam dostojan da me sva braća preziru.''
220. Ne mrmljaj i nikoga ne vrijeđaj.
221. Ne vraćaj zlo za zlo, ni uvredu za uvredu, budući da te Gospodin ponižava, vidjevši da se ti sam ne ponižavaš.
222. Neka se mole i mlađi i stariji da ne bude dopušteno da padnu pod tiraniju srdžbe.
223. Onaj koji okreće drugi obraz onome koji ga udari po jednome, već je obradovan u uvredi. Gospodin Isus Krist ga nikada neće napustiti jer je blag i pomaže dušama koje trpe radi Njega i koje ga mole. On im daje silu i krepost sve dok se ne utvrde u miru od strasti. I tako, raduj se kad na tebe nailaze nevolje i smutnje, jer poslije njih dolaze slatki plodovi.
224. Nemoj se strašiti uvreda od ljudi.
S ostalim poročnim pokretima srca koji podrivaju uspjeh – s osuđivanjem
225. Nemoj prezirati brata koji je sagriješio, nemoj ga se gaditi niti ga osuđivati, jer ćeš inače sam pasti u ruke neprijatelja svojih.
226. Nikome ne čini zlo niti koga osuđuj.
227. Ne okreći svoje uho da (o drugome) čuješ zlo, nego budi tolerantno žalostiv prema ljudima i bit ćeš živ.
228. Nikoga ne osuđuj, jer se u tome sastoji pad.
229. Ne prekoravaj brata svoga, čak i ako vidiš da narušava sve zapovijedi, jer ćeš inače i sam pasti u ruke svojih neprijatelja.
230. Nikoga od smrtnika ne osuđuj, da se Bog ne bi gnušao tvojih molitava.
231. Nikome i ni za što ne iznosi na oči bilo kakve nedostatke.
232. Nikoga ne prekoravaj zbog njegovih nemoći.
Sa sujetom i uobraženošću
233. Ne objavljuj kada daješ milostinju.
234. Ne hvali se ako se predaješ duhovnim podvizima.
235. Nikome unaprijed ne govori o dobrom djelu koje namjeravaš da učiniš, već ga izvrši šuteći.
236. Učinivši neko kreposno djelo, nemoj se nadimati i ne govori u sebi: ''Ja sam to i to učinio.'' Jer, ako ovako budeš činio, nećeš biti mudar.
237. Ne budi slavoljubiv i u srcu svom ne zadržavaj samo-hvalisanje koje govori: ''Ja sam to i to učinio. U tome i tome sam napredovao.'' Takve misli dišu sujetom. Tko je njima ispunjen, postao je obitavalište nečistih duhova.
S ugađanjem čovjeku i licemjerstvom
238. Ne ostavljaj volju Božju radi ispunjenja volje ljudske.
239. Ne narušavaj zapovijedi iz uvažavanja prema ljudskom prijateljstvu.
240. Ne budi licemjer, dvoličan, a još manje lažljivac.
241. Brini se da budeš pravedan ne samo pred ljudima, već i sam u sebi budi mudar, krotak, dobronamjeran, trpeljiv, revan i čovjekoljubiv.
S ohološću
242. Ne uznosi se svojim djelima, ma kakva bila.
243. Nemoj se uznositi u oholosti i ne hvali se.
244. Oholost daleko otjeraj od sebe. Smatraj da su tvoji bližnji i svi ljudi bolji od tebe.
245. Nema većeg bezbožništva nego drugoga žalostiti i uzdizati se nad drugima.
246. Ne smatraj sebe mudrim, inače će tvoja duša postati ohola i ti ćeš pasti u ruke neprijatelja svojih.
247. Ne smatraj sebe sveznalicom i mudrim tj. ne govori: ''Znam i sam. Umijem sam da radim'', inače će propasti trud tvoj i tvoj brod će uzalud ploviti.
Zaključak
248. Tko se ne bude držao svega što je propisano, pobudit će Boga na srdžbu. Ja, Antonije, istinu ti govorim. Prema tome, saslušaj ove moje riječi, sakrij ih u srce i znaj da te sa tim zapovijedima predajem Tvorcu. Ako ih sačuvaš, likovat ćeš s anđelima, a sve zle duhove ćeš raniti tugom. Vrši ove zapovijedi pa će Bog biti s tobom, a anđeli će te pratiti. Duša će ti se ispuniti mirisom svetih i svjetlošću blaženih zasijat će lice tvoje. Postat ćeš svetište Bogu, kao i svi sveti i najzad ćeš sresti Gospodina sa veseljem i radošću. Čut ćeš onaj glas koji govori: Slugo dobri i vjerni, u malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti; uđi u radost gospodara svoga. (Mt 25,21)
249. Ne odstupaj ni od jedne od ovih uputa i Gospodin naš Isus Krist će te uspokojiti i u miru dovršiti djelo kome si pristupio. Naši savršeni oci i oni koji ih nasljeduju, postali su savršeni izvršavajući ih.
250. Ukoliko rečenome hoćeš da dodaš neko od dobrih djela ti dodaj, a Gospodinu našem Isusu Kristu stalno uznosi zahvalnost.
251. Svake noći obli suzama svoj krevet i natapaj postelju svoju, ponizi se pred Kristom Gospodinom kako bi on izgladio grijehe tvoje i obnovio te, kako bi ti dao pomoć za vršenje dobrih djela i naslijeđe svog vječnog Kraljevstva. Njemu neka je hvala, čast, slava i klanjanje sa sve-blagim Ocem i Svetim Duhom, sada i uvijek, i u vjekove vjekova. Amen!
NAPOMENE:
1. Tj. do tri popodne, po našem računanju vremena.
2. Tj. čak i ako ti dođu gosti nemoj ostavljati post na vodi do devetog sata(15h).
3. Nagovještava se da treba živjeti u skladu s značenjem odjeće, tj. umrtviti se za ovaj svijet.
IZREKE SVETOG ANTONIJA I KAZIVANJA O NJEMU
1. O odricanju od svijeta
1. Tko hoće da uspješno prohodi podvig redovništva, treba u potpunosti da raščisti sa svijetom, da sva njegova dobra ostavi, da na samom djelu izađe iz njega i da svaku pristranost prema stvarima odsiječe. Tu istinu je upečatljivo saopćio sveti Antonije jednom bratu koji se odrekao svijeta. On je siromasima razdao sve što je imao, izuzev neke sitnice koju je zadržao za slučaj nevolje. Sveti Antonije je znao što je učinio starac koji je došao kod njega, te mu je rekao: ''Ako hoćeš da budeš redovnik, pođi do tog sela, kupi mesa, isijeci ga na male komade i, skinuvši odijelo, objesi ga o grudi i ruke. Onda dođi ovamo''. Brat je učinio kako mu je naredio starac. I odmah ga napadoše psi, ptice i stršljeni i ranama pokriše njegovo tijelo. Po povratku, starac ga je pitao je li učinio što mu je bilo naloženo. On je, žaleći se, pokazao svoje rane. Tada mu je sveti Antonije rekao: ''Tako biva s onima koji, ostavljajući svijet, zadržavaju makar i najmanji dio imanja: demoni ih pokrivaju ranama i oni, izranjavani, padaju u borbi''.
2. Istog predmeta se dotiče i slijedeće kazivanje, koje je sačuvao Kasijan (Razgovori, 24,11). Jedan brat, koji je smatrao da nema nikakve koristi od napuštanja svijeta, dođe kod svetog Antonija. I počne on govoriti: ''Više vrijedi onaj tko čini podvig u gradu ili selu i koji ispunjava sve što je potrebno za duhovno savršenstvo.'' Sveti Antonije ga je pitao: ''Gdje i kako ti živiš?'' On je odgovorio: ''Živim u domu roditelja, koji mi sve nabavljaju. To me izbavlja od svih briga i staranja, te se stalno bavim jedino čitanjem i molitvom, ne rasijavajući duh ničim sporednim.'' Sveti Antonije ga je opet zapitao: ''Kaži mi, sine moj, da li se ti žalostiš u njihovim žalostima i raduješ u njihovim radostima.'' On je priznao da osjeća i jedno i drugo. Tada mu je starac rekao: ''Znaj da ćeš i u budućem vijeku imati udio s onima s kojima si u ovom životu dijelio radost i žalost. Za tebe je put koji si izabrao štetan ne samo zbog toga što se uslijed gotovo svakodnevne promjene životnih slučajnosti tvoj um uranja u stalne pomisli o zemaljskom, već i stoga što te lišava ploda koji bi stekao da se svojim rukama trudiš oko prehranjivanja, po primjeru apostola Pavla koji je i usred truda propovijedi Evanđelja svojim rukama sebi i onima sa njim osiguravao potrebno, kao što govori Efežanima: Sami znate: za potrebe moje i onih koji su sa mnom zasluživale su ove ruke. (Dj 20,34) On je to činio na našu nadogradnju, da bi nam dao primjer, kao što je pisao Solunjanima: Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. (2 Sol 3,8-9) Eto zbog čega i mi, premda imamo mogućnost da se koristimo pomoći od srodnika, pretpostavljamo da se izdržavamo u znoju svoga lica. Da je ta pomoć korisnija, mi bi je rado prihvatili. Osim toga znaj da jedeš kruh bijednih i nemoćnih ukoliko si zdrav, a živiš na račun drugih.
2. Opći odgovori na pitanje: ''Što činiti?''
Onaj tko napušta svijet stupa u savršeno novu oblast života koja, premda i nije sasvim nepoznata, ipak na mnogim svojim stranama izaziva pitanje: ''Što da se radi? Kako treba živjeti?'' Svetom Antoniju su se često obraćali sa tim pitanjem. Evo njegovih odgovora:
3. Otac Pamvo ga je pitao o tome i on je odgovorio: ''Ne uzdaj se u svoju pravednost, istinski se kaj zbog ranijih grijeha, obuzdavaj jezik, srce i trbuh.''
4. Evo što je poslije tog pitanja rekao ocu Pimenu: ''Djelo slavnije od svih ostalih koje može jedan čovjek da izvrši je ispovijedanje svojih grijeha pred Bogom i svojim starcima, osuđivanje samoga sebe, i spremnost za napade svakojakih iskušenja do posljednjeg izdisaja.''
5. Neko drugi je pitao: ''Što da radim da bih ugodio Bogu?'' Sveti Antonije mu je odgovorio: ''Kuda god ideš, uvijek imaj Boga pred očima; ma što da radiš, imaj potvrdu u Svetom Pismu; i ne napuštaj brzo mjesto na kome živiš. Sačuvaj ove tri zapovijedi i spasit ćeš se.''
6. Još jednom učeniku on je savjetovao: ''Gadi se svog trbuha i zahtjeva ovoga svijeta, zle pohote i ljudske časti, kako ne bi bio u ovome svijetu, pa ćeš sresti mir.''
7. Evo što je, po pisanju svetog Atanazija, otac Antonije govorio braći koji su mu dolazili: ''Uvijek imajte strah pred svojim očima. Sjećajte se Onoga koji umrtvljuje i oživljava (1 Kr 2,6). Zamrzite svijet i sve što je u njemu. Mrzite svaki tjelesni pokoj, odrecite se ovog života da bi živjeli Bogu, sjećajte se onoga što ste obećali Bogu, jer će On to od vas tražiti na dan Suda. Gladujte, žeđajte, bdijte, plačite, ridajte, uzdišite u srcima svojim, ispitujte da li ste dostojni Boga, prezirite tijelo da biste spasli duše svoje.''
8. Slično opširno ukazanje na ono što treba da čini redovnik navodi sveti Kasijan. ''Od davnina'', govori on, ''kruži divna pouka blaženog Antonija da redovnik, težeći k većem savršenstvu, nije dužan da se ograniči na nasljedovanje samo jednog od naprednih otaca, zato što ni u kome ne mogu da se nađu sve vrste vrlina u savršenstvu. Naprotiv, jedan je obdaren znanjem, drugi je jak u zdravom rasuđivanju, treći je neustrašiv u trpljenju; jedan se odlikuje poniznošću, drugi uzdržljivošću, treći opet milosnom jednostavnošću srca; jedan premašuje ostale velikodušnošću, a drugi milosrđem, neki bdijenjem, neki opet šutnjom ili požrtvovanjem. Zbog toga je redovnik koji želi da sastavi duhovno saće, dužan da, slično mudroj pčeli, svaku vrlinu pozajmi od onoga koji je najviše ovladao njome. On treba da je slaže u sud srca svojega, ne obraćajući pažnju što kome nedostaje, već se starajući da usvoji njihove vrline.''
3. Sila koja podstiče na podvig i podržava ga
Ako se nabroji sve navedeno, ukazat će se dovoljno široko poprište za podvige. Postavlja se pitanje koja je to sila koja nosioca podviga pokreće i podržava u trudovima. Ta sila je revnost za spasenje, za slavu imena Božjeg, koja je spremna na sve. Ima li redovnik ovu silu, prisutni su i podvizi; nema li je, sve je stalo.
9. Stoga je on jednom bratu, koji nije imao revnosti i koji ga je molio da se za njega pomoli Bogu, odgovorio: ''Ni ja, ni Bog, nećemo se sažaliti na tebe, ukoliko se ti sam ne postaraš o sebi, i ukoliko se ne budeš molio Bogu.''
10. Iz tog razloga on je savjetovao da redovnik stalno prebiva u sjećanju na Boga i razumnosti, hvaleći kao veliku vrlinu snažno i trajno doživotno služenje Gospodinu, te stajanje na straži protiv svakog iskušenja do posljednjeg izdisaja.
11. Stoga je on redovnike savjetovao da sebi ne ustupaju ni u čemu, nego da s trpljenjem čuvaju uvijek isti duh revnosti: ''Redovnik koji nekoliko dana čini podvig a zatim ugađa sebi, pa opet čini podvig i opet je nemaran, kao i da ništa ne radi. On nikada ne dostiže savršenstvo života uslijed nedostatka postojanosti revnosti i trpljenja.''
12. O onome koji traži ustupke, on je govorio da ne shvaća svoj poziv i svoj cilj. Neuspjeh kod redovnika on je objašnjavao nedostatkom milosrđa za podvig. ''Mi ne postižemo uspjeh'', govorio je on, ''zbog toga što ne poznajemo svoj poziv, što ne shvaćamo što zahtjeva djelo koga smo se prihvatili, i što hoćemo bez napora da steknemo vrline. Stoga, čim sretnemo iskušenje na svome mjestu, prelazimo na drugo, misleći da negdje ima mjesta bez đavla. Međutim, onaj tko je upoznao što je borba, ne daje sebi oduška, već se stalno bori uz Božju pomoć.''
13. Znamenita je riječ o ovoj temi svetog Antonija upućena onima koji jedno neće, a drugo ne mogu. Došli su jednom neka braća svetom Antoniju i rekli mu: ''Daj nam pouku kako da se spasimo.'' Starac im je odgovorio: ''Slušali ste Pismo? To vam je dovoljno.'' Međutim, oni su rekli: ''Mi bi i od tebe, oče, htjeli nešto da čujemo.'' Tada im je starac rekao: ''U Evanđelju je rečeno: Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.'' (Mt 5,39) Oni mu odgovoriše: ''Mi to ne možemo da izvršimo.'' Starac je rekao: ''Ako ne možete da okrenete drugi obraz, barem podnesite udarac u jedan.'' ''Ni to ne možemo'', odgovorili su oni. ''Ako ni to ne možete'', rekao je starac, ''u krajnjoj mjeri, nemojte vraćati udarac za udarac.'' Braća su rekli: ''Ni to ne možemo.'' Tada je sveti Antonije rekao svom učeniku: ''Pripremi im malo variva. Oni su bolesni. Ako vi jedno ne možete, a drugo nećete, što ću vam ja?'' Potrebna je molitva (ili njihova ili drugih) da se u njima probudi duh revnosti, tj. moralna energija.
4. Rukovodioci revnosti
Revnost sama po sebi ponekad biva slijepa, tako da može da poprimi smjer koji nije suglasan s ciljem započetog života. Zbog toga treba da bude ograđena rukovodiocima. Tko su ti rukovodioci? Sveti Antonije ukazuje na dva: vlastito rasuđivanje i savjet iskusnih.
a) Vlastito rasuđivanje
14. Sakupili su se jedanput oci oko svetog Antonija, da bi ispitali koja je vrlina najsavršenija, tj. koja može da sačuva redovnika od svih đavlovih zamki. Svaki je od njih rekao što mu je izgledalo najbolje. Jedni su hvalili post i bdijenje, pošto oni koncentriraju pomisli, doprinose lakoći duha, i olakšavaju čovjekovo približavanje Bogu. Drugi su više cijenili siromaštvo i preziranje zemaljskih stvari, zato što njima duh postaje spokojniji, čišći i slobodniji od svjetskih briga, uslijed čega približavanje Bogu postaje lakše. Neki su opet htjeli dati prvenstvo milosrđu, zato što će Gospodin milosrdnima reći: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! (Mt 25,34) Bilo je još i drugih prijedloga. A, sveti Antonije je rekao: ''Sve vrline koje ste spomenuli vrlo su spasonosne i vrlo potrebne onima koji traže Boga i koji gore željom da mu se približe. Međutim, vidjeli smo da su mnogi iznurivali svoje tijelo prekomjernim postom, bdijenjem, samovanjem u pustinji, da su usrdno revi bili u naporima, voljeli siromaštvo, prezirali svjetske udobnosti do te mjere da nisu ostavljali za sebe ni onoliko koliko je potrebno za jedan dan, već sve razdavali bijednima. Pa ipak se događalo da su poslije svega toga skrenuli k zlu i padali, te se lišavali ploda svih vrlina, postavši dostojni osude. Uzrok tome nije ništa drugo do odsustvo vrline rasuđivanja ili razumnosti. Oni nisu mogli da se koriste njenom pomoću. Jer, baš je to vrlina koja uči i pobuđuje čovjeka da ide pravim putem, i da ne skreće u bespuća. Ukoliko idemo kraljevskim putem, nikada nas neće privući naši klevetnici, ni s desne strane na prekomjerno uzdržavanje, ni s lijeve na nemar, bezbrižnost i lijenost. Rasuđivanje je oko duše i njen svijećnjak, kao što su oči svijećnjak tijelu: ako oko bude svjetlo, onda će sve naše tijelo (djela) biti svjetlo; a ako bude tamno, i sve tijelo naše biće tamno, kao što je rekao Gospodin u svetom Evanđelju (Mt 6,22-23). Pomoću rasuđivanja čovjek shvaća svoje želje, riječi i djela, i odustaje od onih koji ga udaljuju od Boga. Rasuđivanjem on rastura i uništava sve zamke koje je đavao spremio protiv njega, jasno razlikujući što je dobro, a što zlo.''
15. Na isti predmet odnosi se i slijedeća izreka: Uzevši komad željeza kovač unaprijed gleda šta može od njega da načini tj. kosu, mač ili sjekiru. Tako i mi treba da rasuđujemo kakvoj vrlini da pristupimo da se ne bismo uzalud trudili.
b) Savjet iskusnih
16. U tom smislu govori sveti Antonije: ''Znam redovnike koji su poslije mnogih napora pali i podvrgli se bezumlju zato što su se ponadali na svoja djela i prezreli zapovijed Onoga koji je rekao: Oca svoga pitaj, i poučit će te, pitaj starije, pa će ti kazati.'' (Pnz 32,7)
17. I još: ''Sveto Pismo govori: Koji nemaju vodstva, padaju kao lišće (Izr 11,14) i zapovijeda da se ništa ne radi bez savjetovanja. Ono ne dozvoljava čak ni da se duhovno piće koje veseli srce čovjeka pije bez savjeta, govoreći: Bez savjeta nemoj ništa činiti. (Sir 32,21) I čak: Sa savjetom pij vino. Čovjek koji bez savjetovanja obavlja svoje djelo sliči na neograđeni grad u koji ulazi tko god hoće i raznosi njegove riznice.''
18. Pitati druge sveti Antonije je smatrao toliko spasonosnim djelom da se čak i kao učitelj svih često sam obraćao svome, doduše naprednom, učeniku s pitanjem. I kako bi učenik rekao, tako bi svetac i postupio. Jer, priča se da je otac Antonije dobio pismeni poziv od cara Konstantina da dođe u Carigrad. Tada se on obratio Pavlu Priprostom s pitanjem: ''Treba li da idem?'' Ovaj je odgovorio: ''Ako odeš, bit ćeš Antonije, a ako ne odeš, bit ćeš otac Antonije.'' Zbog takvog neodobravanja putovanja, on je spokojno ostao na svom mjestu.
19. Tako je on i svima drugima savjetovao da čine, govoreći: ''Ukoliko je moguće, redovnik je dužan da starce pita o svakom koraku koji čini u svojoj ćeliji i o svakoj kaplji vode koju ispija. Ja poznajem nekolicinu redovnika koji su pali stoga što su mislili da samostalno ugode Bogu.''
20. Na taj način, sveti Antonije nije odobravao povjerenje u vlastito rasuđivanje. Nije li on zbog toga pohvalio oca Josipa koji je na jedno pitanje iz Pisma odgovorio: ''Ne znam'', čime je osim poniznosti izrazio i nepovjerenje u svoj um? To je bilo ovako:
Kod svetog Antonija su došli starci s kojima je bio i otac Josip. Želeći da ih ispita, starac im je predložio izreku iz Pisma i započevši od mlađih stao da se raspituje za njeno značenje. Svatko je govorio po svojim silama, ali je starac odgovarao: ''Ne, nisi shvatio.'' Poslije svih, on je rekao ocu Josipu: ''Što ti kažeš o toj izreci?'' ''Ne znam'', odgovorio je Josip. Tada je otac Antonije rekao: Otac Josip je našao put rekavši: ''Ne znam.''
21. Uostalom, on nije savjetovao ni da se prema drugima ima neograničeno povjerenje. Najprije je potrebno uvjeriti se u pravovjernost i iskustvo starca, a zatim već s povjerenjem primati njegovu riječ i bez riječi primati njegove savjete. Znak po kome se to može poznati je suglasnost njegovih riječi s Riječju Božjom. Treba paziti, govori on, na ono što se naređuje. Ono što ti neko kaže u suglasnosti s zapovijedima Gospodina našeg, primi sa poslušnošću, kako bi se i na nama ispunila riječ apostolova: Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! (Ef 5,21) Naprotiv, savjetodavcu koji te upućuje na nešto protivno Božjim zapovijedima kaži: Sudite je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga. (Dj 4,19) Treba se više pokoravati Bogu nego li ljudima! (Dj 5,29) Sjećajmo se i riječi Gospodinove: A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju. (Iv 10,4-5) Na isti način i blaženi Pavao uvjerava, govoreći: Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! (Gal 1,8)
Povod za takvo ograničenje su zasigurno dali arijanci koji su druge privlačili pod vidom pobožnosti, a zatim ih napajali otrovom svog lažnog učenja. Drugi povod je mogao biti taj što su neki uzimali na sebe da rukovode druge bez osobnog iskustva. Povodom takvom slučaja on je imao običaj da govori: ''Drevni oci su odlazili u pustinju i svojim velikim trudom su liječili svoju dušu. Time su naučili kako da liječe i duše drugih. Stoga su, vrativši se otuda, postajali spasonosni liječnici drugima. Ako netko od nas i ode u pustinju, on i prije nego što ozdravi uzima na sebe brigu o drugima. Zbog toga nam se vraća prijašnja slabost i potonje nam biva gore od prvobitnog. Zbog toga se na nas odnosi riječ: Liječniče, izliječi sam sebe! (Lk 4,23)
5. Čime podgrijavati revnost?
U čovjeku se ništa ne održava na jednoj mjeri, nego čas jača, čas slabi. I revnost čas gori, čas hladni. U posljednjem slučaju ona treba da se zagrijeva, da se ne bi sasvim ugasila. Čime i kako? Prvo, sjećanjem na smrt. Sveti Antonije je mnogo puta pokušavao da u umu i srcu svih ureže misao da je dan koji živimo, naš posljednji dan.
22. Drugo, vraćanjem na misao o tome što će biti poslije smrti. Da bi u dušu svojih učenika urezao tu misao, on im je pričao o onome što mu je samom bilo otkriveno, kako pripovijeda Atanazije Veliki u njegovom životopisu.
Jedanput, pred objed, oko devetog časa tj. tri sata po podne, ustavši na molitvu sveti Antonije osjeti u sebi da se uznosi umom, i što je najčudnije, vide samoga sebe kao izvan tijela, i kao da ga neko uznosi po zraku. U zraku su stajala nekakva mračna i strašna lica pokušavajući da mu spriječe uzlazni put. Antonijeve vođe puta su im se protivile, ali su oni su prilazili kao s pravom, tražeći odgovor i ispitujući da li Antonije u bilo čemu podleže njihovoj vlasti. Bilo je nužno popustiti, i oni su se spremali da izvedu račun. Njihovoj namjeri da ispitaju djela Antonija sve od njegovog rođenja su se usprotivili njegovi pratioci, govoreći: ''Što je bilo od rođenja, izgladio je Gospodin kad je Antonije dao redovnički zavjet. Ispitujte od dana kad je postao redovnik i zavjetovao Bogu.'' Međutim, pod tim uvjetom tužitelji ga nisu mogli ni u čemu izobličiti. Stoga su odstupili i put za Antonijevo uzlaženje je postao slobodan i bez prepreka. Poslije toga, sveti Antonije osjeti da se opet vraća u svoje tijelo, i da je opet postao raniji Antonije. Međutim, tada on već zaboravi na jelo i ostatak dana i cijelu noć provede u molitvi i uzdisanju, čudeći se sa kolikim neprijateljima nam predstoji borba i s kakvim naporom čovjeku predstoji da prođe po zraku. Tada se sjetio riječi apostola Pavla o Knezu vlasti zraka. (Ef 2,2) Jer, đavao ima vlast da stupi u borbu s prolaznicima po zraku, starajući se da im pripriječi put? Zato nas i savjetuje apostol: Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate (Ef 6,13), da bi se posramio đavao nemajući o nama reći ništa zlo. (Tit 2,8)
23. Tako saopćava sveti Atanazije. I premda nije primijećeno da je sveti Antonije negdje pričao o tome, nema razloga za sumnju, budući da je znanje o viđenom bilo potrebnije drugima nego njemu. O drugom viđenju koje se tiče istog predmeta on je i drugima saopćavao. Sveti Atanazije piše: Jedanput sveti Antonije povede razgovor s braćom koji su ga posjetili o stanju duše poslije smrti, i o njenom budućem boravištu. Iduće noći pozva ga neko odozgor, govoreći: ''Ustani, izađi i razgledaj.'' Antonije iziđe, jer je znao tko mu je zapovjedio, uzdiže pogled i ugleda jednog kolosa ili diva, grdnog i strašnog, koji je glavom dodirivao oblake. Sa zemlje su uzlijetala neka krilata bića. Jednima je kolos ili div pregrađivao put, a druga su prolijetala kroz njega, i prošavši ga, mirno se uznosila naviše. Kolos ili div je na njih škrgutao zubima, a zbog prvih se radovao. Nevidljivi glas je primijetio: ''Antonije, shvati viđeno.'' Tada mu se otvori um i on razumije da se radi o odlasku duše sa zemlje. Strašni kolos ili div je naš iskonski neprijatelj, koji zaustavlja ljenjivce i one koji su se pokoravali njegovim nagovorima. Revnosne, pak, i njemu nepokorne on ne može da zadrži: oni odlaze iznad njega. To viđenje je sveti Antonije shvatio kao opomenu te je počeo da prilaže još veće staranje za podvige protivljenja svemu neprijateljskom. S tim ciljem, tj. radi pobuđivanja veće revnosti za čisti život, on je o tom viđenju pričao drugima.
Otac Kronije govori da je jednom sveti Antonije pričao o tom viđenju pred velikim zborištem. Uz to, on je napomenuo da se sveti Antonije prije viđenja čitavu godinu molio da mu se otkrije što biva poslije smrti s dušama pravednih i grešnih. On je dodao, da su ruke kolosa ili diva bile raširene po nebu i da se pod njim nalazilo jezero veličine mora u koje su upadale ptice koje je on udarao rukom. U Latinskom paterniku (otačniku) u navedenoj priči se dodaje misao da je kolos ili div udarao ptice i da su one padale u jezero jedino onda kada su se same zadržavale u zraku ispod njegovih ruku, nemajući snage da se podignu naviše. Na one, pak, koje su imale snage da se podignu iznad njegovih ruku i glave, on je samo škrgutao zubima, gledajući ih kako se uzdižu k nebu i kako ih primaju anđeli.
24. Kakvim uzbudljivim strahom su se ispunjavale duše slušajući o tome! Ali, evo i utješnog viđenja koje pobuđuje na revnost nadom na svjetlo stanje. To je viđenje o svetom Amonu, ne toliko učeniku, koliko prijatelju i subesjedniku svetog Antonija. Sveti Atanazije piše da je sveti Antonije, sjedeći jednom na gori, pogledao na nebo i vidio da se netko po vatrenom zraku uznosi na nebo, dok odozgor k njemu u susret silazi zbor radosnih anđelskih likova. Diveći se viđenome, on je počeo da se moli Gospodinu da mu otkrije njegovo značenje. I ču on glas: ''To je duša Amona, nitrijskog redovnika.'' Ovaj Amon je do starosti proživio u strogom podvigu. Bio je on kod svetog Antonija kao i sveti Antonije kod njega. Rastojanje od Nitrijskih gora do gore svetog Antonija iznosi 13 dana hoda. Na pitanje braće koji su se nalazili kod njega zbog čega se tako čudi, on je objasnio što je vidio i čuo o Amonu. Kada su poslije 30 dana došla braća iz Nitrije, zapitali su ih o Amonu i saznali da se upokojio onog dana i časa u koji je starac vidio kako se njegova duša uznosi na nebo.
25. I slijedeće viđenje o kome je pričao sam sveti Antonije također ima snagu da razgoni lijenost i pobuđuje na revnost. ''Molio sam se Bogu'', govorio je on, ''da mi pokaže u čemu se sastoji pokrov i zaštita redovnika! I vidio sam redovnika, okruženog vatrenim svjetiljkama i mnoštvo anđela kako ga čuvaju kao oko u glavi, ograđujući ga svojim mačevima. Tada sam uzdahnuo i rekao: 'Eto šta je sve dano redovniku! Pa ipak ga đavao savlada, i on pada!' I dođe mi glas od milostivog Gospodina i ja čuh: 'Đavao ne može nikoga oboriti. Nakon što sam ja primio ljudsku prirodu i srušio njegovu vlast, on više nema nikakve sile. Međutim, čovjek pada sam od sebe kad se preda lijenosti i kad popusti svojoj pohoti i strastima.' Ja sam onda pitao: 'Daje li se svakom redovniku takav pokrov?' I meni bi pokazano mnoštvo redovnika ograđenih takvom zaštitom. Tada sam uzviknuo: 'Blažen je rod ljudski, a osobito redovnička vojska, što ima toliko milosrdnog i čovjekoljubivog Gospodina!' Revni budimo za svoje spasenje, otjerajmo svaku nemarnost, podnosimo usrdno napore, da bi se udostojali Kraljevstva nebeskog, milošću Gospodina našeg Isusa Krista.''
26. Drugi put je sveti Antonije svojim učenicima otkrio da će zbog smanjenja revnosti oslabiti redovništvo i potamniti njegova slava. Vidjevši mnoge redovnike u pustinji ukrašene velikim vrlinama kako su revni za savršenstvo u svetom pustinjačkom životu, neki od njegovih učenika ga zapitaše: ''Oče, da li će dugo trajati taj žar revnosti i ta ljubav k samoći, siromaštvu, poniznosti, uzdržavanju i svim ostalim vrlinama, kojih se sada tako usrdno pridržava mnoštvo redovnika?'' Čovjek Božji s uzdisanjem i suzama odgovori: ''Doći će vrijeme, ljubljena moja djeco, kad će redovnici ostaviti pustinju i poći u velike gradove, gdje će, umjesto pustinjačkih pećina i tijesnih ćelija, podizati ohole palače, koje će se moći usporediti s kraljevskim dvorovima; umjesto siromaštva porast će ljubav prema sabiranju bogatstva; oholost će zamijeniti poniznost; mnogi će se uznositi golim znanjem bez dobrih djela koja odgovaraju znanju; ljubav će ohladnjeti; mjesto uzdržavanja zavladat će ugađanje trbuhu; mnogi od njih će se brinuti o raskošnim jelima, kao i sami svjetovnjaci, od kojih će se razlikovati samo po odijelu i kapi; i pored toga što će živjeti pomiješani sa svijetom, oni će sami sebe nazivati usamljenicima (redovnik znači usamljenik). Osim toga oni će se veličati govoreći: Ja sam Pavlov, a ja Apolonov (1 Kor 1,12), kao da se sva sila njihovog redovništva sastoji u dostojanstvu njihovih prethodnika: oni će se veličati svojim ocima kao Izraelci svojim ocem Abrahamom. Međutim, u to vrijeme će biti i takvih koji će se pokazati mnogo bolji i savršeniji od nas. Jer, blaženiji je onaj koji je mogao zgriješiti, a nije zgriješio, i onaj koji je mogao učiniti zlo, a nije ga učinio (Sir 31,11), nego li onaj koji je bio vučen ka dobru mnoštvom revnih nosioca podviga. Zbog toga su Noa, Abraham i Lot, koji su provodili revan život među zlim ljudima, s pravom toliko proslavljeni u Pismu.
27. Takvim i drugim napomenama, tj. o smrti i o tome što će biti poslije smrti, podgrijava se strah Božji, koji je treći budilac revnosti. Na strah Božji je prizivao sveti Antonije, kao što smo već vidjeli, mnogo sadržajnom izrekom: ''Uvijek imajte strah pred svojim očima. Sjećajte se Onoga koji umrtvljuje i oživljava.'' U drugoj kratkoj izreci on strah Božji ističe kao izvorište spremnosti i sposobnosti za sve vrline. ''Strah Božji je'', govori on, ''početak svih vrlina i početak mudrosti. Kao što svjetlost razgoni mrak i osvjetljava mračni dom u koji ulazi, tako i strah Božji, ušavši u srce čovjekovo, progoni tamu i podstiče na revnost za sve vrline.''
28. Stoga je on na svaki način suzbijao gubitak ovog straha. ''Ne izlazi'', govorio je on, iz ćelije, jer ćeš izgubiti strah Božji. Jer, kao što umire riba koja se izvuče iz vode, tako zamire strah Božji u srcu redovnika koji izlazi iz ćelije i luta.''
29. Međutim, svi ti podsticaji revnosti djeluju prinudno, vuku spolja, premda se i obrazuju unutra. Potrebno je steći unutrašnje pokretače revnosti kako bi ona izvirala iz srca kao izvor vode. Do toga srce dovode:
1) osjećanje slatkoće života po Bogu. Sve dok se u nama ne obrazuje to osjećanje, nema mnogo nade na našu revnost. Na pitanje jednog brata: ''Bog u čitavom Pismu duši obećava viša dobra. Zbog čega ona nije postojana u njihovom traženju, već se priklanja prolaznom, truležnom i nečistom?'', sveti Antonije je odgovorio: ''Onaj tko još nije okusio slatkoću nebeskih dobara, nije se prilijepio uz Boga svim srcem svojim. Zbog toga se i vraća na truležno. Sve dok ne dostigne takvo savršenstvo, čovjek treba da služi Bogu iz poslušnosti Njegovoj svetoj volji, kako bi s prorokom mogao reći: Bezumnik bijah bez razbora, ko živinče pred tobom (Ps 73,22), tj. služah Ti kao tegleća životinja.''
30. Stoga je:
2) ljubav prema Bogu još silniji podsticaj na revnost. Sveti Antonije je po sebi znao da je ljubav snažnija od straha, budući da je govorio: ''Ja se više ne bojim Boga, nego ga volim'' (tj. ljubav, a ne strah, me pobuđuje na pobožno držanje). Jer, straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi. (1 Iv 4,18)
31. I druge je on uvjeravao da iznad svega obrazuju u sebi ljubav prema Bogu, koja je nesavladiva i neuklonjiva sila. Jednom, kad su ga braća pitali: ''Čime je najlakše ugoditi Bogu?'', on je odgovorio: ''Najugodnije pred Bogom je djelo ljubavi. Njega vrši onaj tko stalno hvali Boga u svojim čistim pomislima, podržavanim sjećanjem na Boga, sjećanjem na obećana dobra i na sve što je On udostojao da za nas učini. Od ovog sjećanja rađa se potpuna ljubav o kojoj je pisano: Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! (Pnz 6,5) i još: Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. (Ps 42,2) Eto djela kojim mi treba da ugađamo Bogu, kako bi se na nama ispunile riječi apostola Pavla: Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?'' (Rim 8,35)
32. Od nje ili zajedno s njom dolazi: 3) radost vrline i prebivanja u redu Božjem, koja sa svoje strane postaje podsticaj revnosti. Na ovo se odnosi slijedeća izreka svetog Antonija. Njega su pitali: ''Što je radost u Gospodinu?'' On je odgovorio: ''Na djelu ispuniti neku zapovijed s radošću u slavu Božju predstavlja radost u Gospodinu. Jer, kada ispunjavamo Njegove zapovijedi s radošću srca, treba da se veselimo, a kada ih ne ispunjavamo treba da se žalostimo. Stoga se postarajmo da ispunjavamo zapovijedi s radošću srca, da bi se uzajamno tješili u Gospodinu. Jedino se, pri tome, na svaki način, čuvajmo da nas radost ne dovede do oholosti, već svu svoju nadu polažimo na Gospodina.''
6. Podvizi i vrline pojedinačno
Tako usmjeravana i podgrijavana revnost ustremljuje se na tjelesne i duševne podvige i na svaku vrlinu.
33. U kojoj mjeri je potrebno iscrpljivati tijelo svoje; sveti Antonije je ukazao u općoj pouci o podvizima i u nabrajanju uzroka tjelesnih pokreta. Među tim uzrocima se nalazi i pružanje tijelu hrane onoliko koliko traži. Kao sredstvo protiv takvih pokreta tijela navodi se stanjivanje tijela postom. Sveti Antonije je zapovijedao da prema tijelu treba biti vrlo strog, prekoravajući svako popuštanje. On se nije blagonaklono odnosio prema onima koji su odlazili u kupatilo. ''Oci naši'', govorio je on, ''nisu ni lice svoje nikada umivali, a mi idemo u svjetovna kupatila.''
34. Poslije ponižavanja tijela, on je veliki značaj pridavao obuzdavanju jezika. Taj podvig je stavljao na istu visinu sa tamnovanjem, govoreći: ''Naše tamnovanje se sastoji u tome da usta držimo zatvorena.''
35. Oni koji govore sve što im dolazi u glavu sliče na dvorište bez kapije u koje ulazi tko god hoće, te prilazi štali i odvezuje magarca. Tu misao nije izrekao sveti Antonije, ali ju je odobrio.
36. Još veći značaj je pridavao sjedenju u ćeliji. ''Kao što ribe'', govorio je on, ''koje dugo ostanu na suhom umiru, tako i redovnici koji se dugo nalaze izvan svoje ćelije i prebivaju sa svjetskim ljudima gube ljubav prema miru u tišini. Zbog toga i mi treba da žurimo u ćeliju kao što se riba otima k moru, kako ostajući izvan nje ne bi zaboravili na unutarnje bdijenje.''
37. Uopće, on je savjetovao da u ćeliji treba živjeti tako strogo kako bi ona za redovnika postala Babilonska peć koja spaljuje svaku nečistoću.
38. Ipak, ponekad je on dopuštao izvjesno popuštanje u napornim podvizima, kao što se vidi iz jednog njegovog odgovora lovcu. Pričaju da je jedan lovac, loveći u pustinji divlje zvijeri, ugledao oca Antonija kako se šali s braćom i sablaznio se. Želeći da ga uvjeri da je ponekad potrebno rasteretiti braću, starac mu je rekao: ''Uzmi luk i zategni ga.'' On je tako učinio. Starac mu reče: ''Zategni još.'' Ovaj zategnu. On mu opet reče: ''Zategni još.'' Lovac mu odgovori: ''Ako luk zategnem preko mjere, pući će.'' Tada mu je starac rekao: ''Tako je i u djelu Božjem: sile braće će se rastrojiti ukoliko ih preko mjere budemo naprezali. Zbog toga je ponekad potrebno davati oduška braći.'' Čuvši to, lovac je dospio u naklonost i od starca je otišao poučen. Ukrijepivši se, braća su se vratili na svoje mjesto.
Uostalom, bolje su se sačuvale izreke i priče u kojima se ukazuje na duševne podvige ili raspoloženja srca koja dovode do uspjeha. Takvi su:
39. Trpljenje. Ono je u toj mjeri nužno nosiocu podviga ili isposniku da bez njega on nema nikakve vrijednosti. Tako su jednom braća svetom Antoniju hvalili jednog redovnika. Prilikom njegove posjete, sveti Antonije je htio da provjeri da li će pretrpjeti uvredu. Uvidjevši da je nije podnio, on mu je rekao: ''Ti sličiš na selo koje je sprijeda lijepo, a od pozadi pokradeno razbojnicima.''
40. Trpljenje je nužno stoga što su nužna i iskušenja. I sveti Antonije je govorio: ''Nitko bez iskušenja ne može ući u Kraljevstvo nebesko. Bez iskušenja se nitko ne bi spasao.''
41. Molitva. Njoj je on učinio primjerom, zato što su svi znali koliko dugo se molio. ''Poznato nam je'', govorili su njegovi učenici, ''da se blaženi starac ponekad toliko udubljivao u molitvu da bi prestajao po cijelu noć. Kad bi izlazeće sunce prekidalo ovu njegovu žarku molitvu ushićenog uma, mi bi ga čuli kako govori: ''Zašto mi ti, sunce, smetaš? Kao da zbog toga i izlaziš da bi me odvratilo od božanstvene umne svjetlosti.''
42. Suze. Na pitanje brata: ''Što da činim sa svojim grijesima?'', sveti Antonije je odgovorio: ''Onaj tko hoće da se oslobodi od grijeha, treba da plače i uzdiše. I tko hoće da uspije u vrlini, treba da usvoji plač i suze. Samo pjevanje psalama jest plač. Sjeti se Ezekije, kralja judejskog, koji je, kao što je napisano kod proroka Izaije (gl. 38), zbog plača dobio ne samo iscjeljenje od bolesti, već i 15 godina života. Božja sila je radi suza koje je prolio smrtno porazila 185 tisuća neprijateljske vojske koja ga je napala. Sveti apostol Petar je plačem dobio oproštaj zbog grijeha odricanja od Krista. I Marija se, radi toga što je suzama orosila noge Spasitelja, udostojala da čuje da će se o tome razglašavati zajedno s propovijeđu Evanđelja.''
43. Mjesta smijehu u životu redovnika sveti Antonije nije nalazio. Kada su ga učenici pitali: ''Da li možemo ponekad da se nasmijemo?'', on je odgovorio: ''Gospodin naš osuđuje one koji se smiju govoreći: Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati! (Lk 6,25) Prema tome, vjerni redovnik ne treba da se smije. Mi prije treba da plačemo zbog onih zbog kojih se huli ime Božje, jer prestupaju zakon Božji i sav svoj život provode uronjeni u grijesima. Ridajmo i plačimo, neprestano moleći Boga da ne dopusti da se učvrste u grijesima i da ih smrt zatekne prije pokajanja.''
44. Poniznost, koja privlači pokrov s visine i štiti od svih napada. ''Vidio sam jednom'', govorio je sveti Antonije, ''sve zamke đavlove rasprostrte po zemlji i s uzdahom rekao: 'Tko će ih izbjeći?' Tada sam čuo glas koji mi je rekao: 'Poniznost'.''
45. Zbog toga je kasnije savjetovao: ''Čineći dobar i ispravan podvig, treba da se krajnje ponižavamo pred Gospodinom kako bi nas On, znajući našu nemoć, pokrivao svojom desnicom i čuvao. Jer, ukoliko se uznesemo ohološću, On će povući svoj pokrov od nas i mi ćemo poginuti.''
46. Drugi put je rekao: ''Kao što su oholost i uznositost uma s visine nebeske đavla survali u bezdan, tako poniznost i krotkost čovjeka uzvisuju od zemlje na nebo.''
47. Da podvig ne bi doveo do oholost, on je savjetovao da mu damo ponižavajući smisao. ''Ako netko'', govorio je on, ''uzme podvig šutnje, neka ne misli da vrši vrlinu, već neka u srcu smatra da šuti stoga što nije dostojan da govori.''
48. Sveti Antonije je također napominjao da nas sam Gospodin unutrašnje rukovodi tako što od nas sakriva naše dobro, kako bi zadržali ponizno mišljenje o sebi. On je govorio: ''Kada mlinar ne bi pokrivao oči životinje, njegov posao se ne bi uspješno odvijao. Od vrtoglavice bi životinja padala, gubeći sposobnost da radi.'' Tako i mi, po Božjem ustrojstvu, dobivamo pokrivalo, kako ne bi vidjeli svoja dobra djela i kako se ne bi, hvaleći se zbog njih, uzoholili i pogubili plod svih svojih napora. To se događa kada smo prepušteni napadima nečistih pomisli, zbog čijeg prisustva ćemo mi svakako osuđivati sami sebe. U takvom položaju pomisao na naše dobro nema mjesta. Prema tome, naše malo dobro se pokriva i postaje nevidljivo uslijed nečistih pomisli.
49. Koliko je pogubno samo-isticanje, upravo se pokazalo padom mladog redovnika poslije čuda koje je učinio. Pored mjesta gdje je činio podvig mladi redovnik, prolazili su starci koji su išli svetom Antoniju i krajnje se umorili. On je pozvao divlje magarce i naredio im da te starce na sebi odnesu do svetog Antonija. Starci su o tome rekli svetom Antoniju, a on je odgovorio: ''Čini mi se da je taj redovnik lađa puna tovara, premda ne znam da li će dospjeti do pristaništa.'' I zaista, upavši u visokoumlje, on je kroz izvjesno vrijeme pao. Prozrevši to, sveti Antonije je rekao učenicima: ''Sada je pao mladi redovnik. Idite i pogledajte.'' Oni su pošli i vidjeli ga gdje sjedi na rogozi, plačući zbog grijeha koji je učinio.
50. Koliko je samo-isticanje pogubno, toliko je, naprotiv, samo-ukor spasonosan. To se vidi na primjeru obućara, o kome je sveti Antonije imao ukazanje s visine. Sveti Antonije se nalazio na molitvi u svojoj ćeliji kad je čuo glas koji mu je govorio: ''Antonije, ti još nisi dospio do mjere obućara iz Aleksandrije.'' Sveti Antonije je pošao u Aleksandriju, našao obućara i uvjerio ga da mu otkrije što je to tako posebno u njegovom životu. Ovaj je rekao: ''Ja ne znam da sam ikad u životu učinio išta dobro. Ustajući izjutra s postelje i prije nego što sjednem za posao, ja govorim: 'Svi iz ovog grada od malog do velikog će ući u Kraljevstvo Božje zbog svojih dobrih djela, a jedino ću ja zbog svojih grijeha biti osuđen na vječne muke'. To isto sa svom iskrenošću srca ponavljam i uvečer prije nego što legnem da spavam.'' Čuvši to, sveti Antonije je shvatio da zaista nije dospio do takve mjere.
51. Nije li to bio povod njegovog kasnijeg čestog ponavljanja slijedeće pouke: ''Uvijek i u svemu treba da se prekoravamo i osuđujemo, i to sasvim iskreno. Jer, onoga koji sam sebe kori opravdava i proslavlja Bog.''
52. Uzajamno služenje i pomaganje. Braća su pitali svetog Antonija: ''Da li je dobro ako netko kaže: 'Ja ništa neću uzimati od braće, niti ću im što davati. Meni je dovoljno moje'?'' Sveti Antonije je odgovorio: ''Djeco moja, takav je žestok srcem i duša mu je kao kod lava. Njega treba smatrati tuđim saboru dobrih ljudi.''
53. Drugi put su ga pitali: ''Kako treba služiti braći?'' On je odgovorio: ''Braća koja hoće da služe braći neka pružaju usluge kao što sluge služe svojim gospodarima, i kao što je Gospodin poslužio Petru, kome je ukazao krajnju uslugu, iako je bio njegov tvorac. Time je Gospodin pokazao da prijekor zaslužuju čak i oni koji odbijaju uslugu, a kamoli oni koji smatraju niskim da posluže braći. Ako prvi neće imati časti pred Bogom, kao što je Gospodin rekao Petru, što reći o posljednjima?''
54. Uopće, on je govorio: ''Od bližnjeg dolazi i život i smrt. Jer, ukoliko pridobijemo brata, sreli smo Boga, a ako sablaznimo brata, griješimo Kristu.''
55. Suosjećanje i uznositost prema onima koji padaju. U obitelji oca Ilije jedan brat je imao iskušenje. Njega su istjerali i on je pošao na Goru do oca Antonija. Zadržavši ga neko vrijeme kod sebe, otac Antonije ga je poslao u obitelj iz koje je izašao. Međutim, braća su ga opet istjerali. On je opet otišao kod oca Antonija i rekao mu: ''Braća nisu htjela da me prime, oče!'' Tada ga je starac poslao s ovakvim riječima: ''Bura je zadesila brod na pučini. On je izgubio svoj tovar i s naporom se spasao. A vi hoćete da potopite i ono što je došlo do obale.'' Čuvši da je brata poslao otac Antonije, braća su ga odmah primili.
56. U jednoj obitelji su oklevetali brata zbog bluda i on je pošao do oca Antonija. Došli su i braća da bi ga izliječili i opet uzeli kod sebe. Oni su počeli da ga izobličavaju zbog toga što je učinio. Braneći se, brat je govorio da ništa slično nije učinio. Dogodilo se da je tu bio i otac Pafnutije Kefalos. On im je izrekao slijedeću priču: ''Na obali rijeke sam video čovjeka koji je do koljena upao u blato. Neki su prišli da mu pruže pomoć i uronili ga do samog vrata.'' Otac Antonije je na to rekao: ''Eto zaista čovjeka koji može da liječi i spašava duše.'' Dirnuti riječima starca, braća su se poklonila bratu i, po savjetu otaca, opet ga primili kod sebe.
57. Značajna je misao svetog Antonija o tome tko ima istinsko bratoljublje. On je govorio: ''Čovjek nikad ne može biti iskreno dobar, ma koliko želio, ukoliko se u njega ne useli Bog. Jer, nitko osim Boga nije dobar.''
7. Krajnji cilj i vrh savršenstva
58. Useljenje Boga ili život u Bogu je posljednji cilj svih isposničkih napora, i vrh savršenstva. Sam je Bog to pokazao svetom Antoniju. On se u pustinji udostojao ovakvog viđenja: U gradu postoji jedan čovjek koji ti je sličan. Po zanimanju je liječnik. On potrebitima daje sve što mu pretekne, i svakodnevno pjeva Trisveto s anđelima (tj. savršenom ljubavlju prema bližnjem živi u Bogu i hodi pred Bogom).
8. Savršenstvo svetog Antonija i njegova slava na nebu
59. Priča se da je otac Antonije bio vidovit. Međutim, izbjegavajući ljudsku gužvu, on o tome nije govorio. Njemu su bili otkrivani i sadašnji i budući događaji svijeta.
60. Jedan sveti starac se molio Bogu da oce vidi u nebeskoj slavi. I vidje ih on sve, osim oca Antonija. On je zapitao onoga koji ga je vodio: ''A gdje je otac Antonije?'' On mu je odgovorio: ''Antonije je tamo gdje je Bog.''
OBJAŠNJENJE NEKIH IZREKA SVETOG ANTONIJA KOJE JE POSLIJE NJEGOVE SMRTI SAČINIO JEDAN STARAC
1. Pitanje redovnika: Kako treba shvatiti riječ svetog oca Antonija izrečenu učeniku Pavlu koji je, napustivši svijet, molio da živi pored njega: ''Ako hoćeš da budeš redovnik, idi u samostan gdje ima puno braće koji mogu da podrže tvoju slabost?''
Odgovor starca: Iz toga se učimo da smo dužni da u samostan primamo i nemoćne starce, bolesne, slijepe i oslabljene, i da ih volimo kada se oni s radošću i usrdnošću posvećuju stjecanju vrlina, premda zbog svojih nemoći ne mogu da ponesu sve napore. Zbog toga su dostojni velikog prijekora nadstojnici samostana koji ne primaju nemoćne starce, čak ni one koji su poznati po dobroj naravi, dok rado primaju snažne mladiće radi vršenja raznih službi u samostanu i radi vanjskih poslova, iako su drski i bestidni. Takve starješine blaženi tumač[1] u knjizi O savršenstvu upravljanja samostanom, strogo izobličava, govoreći: ''Oni dozvoljavaju da im učenici ostaju nemarni u djelima vrline, dok ih na tjelesna i svjetska djela stalno podstiču. Onima koji su redovništvo primili da bi se trudili oko vrlina oni ne daju odmora i pokoja od svjetskih djela, stalno ih tjerajući na rad. Oni ih opominju, grde, ismijavaju i osuđuju ukoliko oni ponekad, da li zbog nemoći ili zbog oslabljene revnosti, ne žure osobito da ispune naloženo im djelo, premda i jesu brižljivi i revni za duhovna djela. Naprotiv, oni velikim pohvalama obasipaju one koji čitav trud i staranje posvećuju na svjetska djela, dok su za stjecanje vrlina lijeni. To požrtvovanje kod njih ne proizlazi od vrline poslušnosti, već od toga što vole da se zanimaju svjetskim. A što je od svega grđe, bilo da su lijeni ili marljivi, drže ih kao robove.'' Otac Pimen je rekao: ''Sva tri samostanska redovnika od kojih jedan prekrasno boravi u tišini, drugi u bolesti zahvaljuje Bogu, a treći rado ispunjava poslušnost, vrše isti podvig.'' Tim riječima ovaj sveti pokazuje da u samostanu, gdje su sabrani mnogi redovnici, nisu potrebni samo snažni tijelom za obavljanje raznih poslušnosti, već i nemoćna braća koja se predaju stalnom životu u tišini. U suprotnom, sav njihov trud je sujetan tj. prazan.
2. Pitanje: Zbog čega je otac Antonije rekao svom učeniku Pavlu: ''Idi, sjedi u usamljenosti da bi se naučio borbi koja dolazi od demona?''
Odgovor: Želeći mu savršenstvo. Jer, savršenstvo redovnika se sastoji u navici da u sebi sve upravlja duhom. Takvo, pak, samoupravljanje duhom dolazi zajedno s čistoćom srca. Srce je čisto kad njime upravlja um, a umom stalna molitva. Borba s demonima biva kroz pomisli i priviđenja koja su u usamljenosti i tišini snažnija.
(Primjedba: Smisao odgovora. Usamljenost stalno pruža prilike za borbu s najtananijim pomislima koje siju demoni. Trajnost ovog duhovnog podviga uz raznovrsnost iskustava borbe uči duhovnom samo-rukovođenju i obrazuje naviku u njemu. U njemu je, pak, svo duhovno savršenstvo redovnika i svakog kršćanina).
3. Pitanje: Što znači izreka oca Antonija: ''Kao što riba umire van vode, tako je i redovnik koji dugo prebiva izvan svoje ćelije u opasnosti?''
Odgovor: Život duše se sastoji u stalnom ljubavnom razmišljanju o Bogu. Ono je zaista dostojno da se nazove životom duše, objedinjujući u sebi i sjedinjujući um i srce. I tako, redovnik koji se bude šetao po gradovima, bit će rasijan viđenim i razgovorima, te će se lišiti duhovnog života i umrijeti. Jer, on se udaljuje od Boga i zaboravlja ga, i iz svog srca izgoni ljubav prema Kristu koju je stekao mnogim naporima skrovito u ćeliji. Osim toga, u njemu slabi ljubav prema lišavanjima i teškoćama i on se predaje ugađanju tijelu i zadovoljstvima. Čistoća njegovog srca se muti uslijed likova koji mu prolaze pred očima, koji ulaze i izlaze kroz čula vida, sluha, dodira, ukusa i mirisa. Jednom riječju, sve to ga navodi na blud i na druge strasti koje su istinska smrt i pogibao redovnika. I tako, dobro je rekao blaženi Antonije: ''Kao što umiru ribe izvučene na suho, tako umire i redovnik koji, ostavljajući ćeliju, vrijeme provodi u gradovima i naseljima.''
4. Pitanje: Otac Antonije govori: ''Onaj tko živi u usamljenosti, slobodan je od tri borbe, tj. od iskušavanja jezika, vida i sluha. Kod njega jedino ostaje borba srca.'' Objasni nam riječi blaženog.
Odgovor: On to nije rekao da bi pokazao da je borba u tišini i usamljenosti manja od borbe koja postoji kod braće koja se iskušavaju gledanjem, sluhom i jezikom. On tim riječima pokazuje da oni koji žive u usamljenosti nemaju borbu koja dolazi od čula, kojom se ostali iskušavaju više nego oni borbom srca, koju u njima podižu demoni. Oci naši su na samovanje odlazili radi toga da borba srca ne bi bila pojačana iskušenjima sa strane viđenja, jezika i sluha. Jer, kao što lako padaju braća u samostanima koja čas izlaze, čas ulaze, čas su van samostana, čas u samostanu, zato što se kod njih borbi srca sjedinila borba koja dolazi od tjelesnih čula, tako lako padaju i redovnici koji žive u tišini ili usamljenosti i koje uznemirava samo borba srca, ukoliko i njima pristupi borba sa strane tjelesnih čula. To se pokazalo kod one braće (redovnika) kojima su, dok su živjeli u usamljenosti, iz nekog razloga dolazile žene. Tada se kod njih borbi srca sjedinilo viđenje tijela i ljepota lica i oni su, pobijeđeni osnaženom borbom srca, padali. Da je upravo kod onih koji žive u usamljenosti borba srca snažnija i žešća nego borba sa strane tjelesnih čula, može se vidjeti i iz riječi blaženog Evagrija koji govori da s redovnicima koji žive u usamljenosti demoni sami vode borbu, neposredno, dok protiv onih koji žive u obiteljima i revni su oko napretka u vrlinama, oni pobuđuju i podižu raspuštene redovnike, od kojih nema nikog žešćeg, dosadnijeg i lukavijeg.
5. Pitanje: Što označava slijedeća izreka svetog oca Antonija: ''Ćelija redovnika je babilonska peć, mjesto tri mladića među kojima je bio Sin Božji, i stup vatreni iz kojeg je Bog govorio s Mojsijem?''
Odgovor: Kao što vatra ima dva svojstva, od kojih je jedno bolan žar, a drugo radosna svjetlost, tako i strpljivo prebivanje u ćeliji ima dva djelovanja, od kojih jedno opterećuje i uznemirava početnike u usamljenosti (čas krajnjim iscrpljivanjem, čas borbom), a drugo raduje uspjehom, čineći spokojnim one koji su prešli strasti, postali savršeni u čistoći i udostojali se svijetlih viđenja. Smisao spominjanja tri mladića koji su vidjeli Sina Božjeg je slijedeće: kao što Ananija, Azarija i Misail, budući bačeni u Babilonu u vatrenu peć, nisu izgorjeli, pa čak ni opekli zato što im je bio poslan anđeo Božji da im skine uze i zaštiti od razornog djelovanja vatre, tako i braću koja žive u usamljenosti i u početku podnose tešku borbu sa strastima koju podižu demoni, milosna pomoć Gospodina našeg Isusa Krista nikad ne ostavlja, već ih očigledno posjećuje i prebiva s njima da bi ih, pošto pobijede strasti i neprijatelje, udostojala milosti savršene ljubavi i svijetle slave Božje.
6. Pitanje: Što znači slijedeća izreka oca Antonija: ''Ne treba vraćati zlo za zlo. A ukoliko redovnik još nije dostigao do tog stupnja, treba da se drži šutnje i usamljenosti?'' Kako se to (tj. ne srditost) može postići posredstvom usamljenosti?
Odgovor: Nemoćnog brata koji jezikom vrijeđa svog brata i u srcu gaji mržnju prema njemu, koji se zadrži u ćeliji i uzdrži od razgovora s ljudima, daveći u sebi zle pomisli i postojano pristupajući molitvama i čitanju Pisma, najzad će posjetiti milost mira, njegovo srce će se prosvijetliti i njegov duh će se obradovati u Gospodinu, stekavši slobodu od strasti. Pogledavši na križ Gospodinov, on će se razgorjeti ljubavlju prema Njemu, i, cjelivajući ga, stat će da razmišlja o tome kako je Bog, po Pismu, tako zavolio svijet da je Sina svog jedinorođenog predao na smrt za njega (Iv 3,16), da je Bog svoju ljubav prema nama pokazao time što Krist umrije za nas još dok smo bili grešnici (Rim 5, 8). Kad Bog Sina svoga nije poštedio, nego ga je predao na smrt, i to na sramnu smrt na križu, kako da nam s Njim sve ne daruje (Rim 8,32), ili kako da nam bilo što otkaže? Kristova velika ljubav i milost podstiče nas ne samo da pomislimo da nikako ne treba da živimo za svoje prohtjeve, već za Njega koji je umro za nas (2 Kor 5,14-15), nego i da na Isusa gledamo kao na načelo i obrazac trpljenja, budući da je On za nas podnio smrt na križu i pretrpio takvu sramotu, da bi opet sjeo s desne strane Boga na visini. Tako, ukoliko s Njim postradamo, s Njim ćemo se i proslaviti (Rim 8,17), i ukoliko s Njim pretrpimo, s Njime ćemo se i obogatiti (2 Tim 2,12).
Zbog čega nas apostol Pavle savjetuje, govoreći: Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjeg. (Heb 12,2) Vidi koliko je On podnio za grešnike koji su bili neprijatelji duša svojih. Nemojte biti malodušni i ne slabite dušama svojim zbog toga što trpite tjeskobu, uvrede, sramoćenja i smrt radi ljubavi prema Njemu. Molite u molitvama svojim oproštaj onima koji vam čine pakosti, kao što se i Gospodin molio za one koji su ga raspinjali, govoreći: Oče, oprosti im, ne znaju što čine! (Lk 23,34), i kao što je sveti Stjepan od Gospodina našeg tražio oproštaj onima koji su ga zasipali kamenjem, govoreći: Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh! (Dj 7,60) Redovnik koji sjedeći sam u svojoj ćeliji bude tako rasuđivao, ojačat će duhom i u Gospodinu će zagospodariti nad svim strastima. On ne samo da neće nikoga vrijeđati niti se na koga srditi, ni vraćati zlo za zlo, nego će se radovati velikom radošću i smatrati za počast kad mu se dogodi da pretrpi uvredu i sramoćenje. Eto do kakve moralne snage dolazi redovnik u svojoj ćeliji uslijed usamljenosti, pažnje prema sebi i trpeljivog ispunjavanja zapovijedi Kristovih kao što su: post, molitva, razmišljanje o Bogu i druge vrline, koje su svojstvene usamljenosti. Zbog toga je blaženi otac Antonije vrlo dobro rekao: ''Ako redovnik ne može da uzdrži jezik svoj od vrijeđanja, roptanja i pričljivosti, i ako nije u stanju da svoje srce zadrži od takvih padova, neka, u krajnjoj mjeri, priteče usamljenosti i šutnji.''
7. Pitanje: Došli su jednom braća kod oca Antonija i rekli mu: ''Daj nam zapovijed koju možemo da ispunimo.'' On im je odgovorio: ''U Evanđelju je napisano: Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.'' (Mt 5,39) Oni su mu odgovorili: ''Mi to nikako ne možemo ispuniti.'' Starac im je kazao: ''Ukoliko ne možete da okrenete drugi obraz, barem strpljivo podnesite udarac u jedan obraz.'' Oni su rekli: ''Ni to ne možemo učini.'' On im je još rekao: ''Ukoliko ni to ne možete, barem nemojte uzvraćati udarcima onome tko vas udari.'' Oni su rekli: ''Ni to ne možemo učiniti.'' Tada je veliki starac rekao svom učeniku: ''Pripremi braći malo jela budući da su bolesni.'' Što znače te riječi svetog oca?
Odgovor: On je htio da kaže da se s njima ništa ne može učiniti, osim da se nahrane i otpuste. Međutim, pošto je starac na zaključku rekao da im je potrebna molitva, može se misliti da je pod hranom podrazumijevao molitve staraca. On kao da je rekao: ''Ukoliko ne možete nijedno, ni drugo, potrebna vam je molitva. Kao što je bolesnima potrebna posebna hrana zbog slabosti njihovog trbuha, koji ne može da prima raznovrsnu hranu, tako je i vama, koji imate tako slabu pomisao da ne možete ni najmanji dio zapovijedi Gospodinove da ispunite, potrebno liječenje i iscjeljenje duše. Potrebne su vam molitve otaca koje će moći da vam ih isprose.''
8. Pitanje: Sveti otac Antonije je rekao: ''Vidjevši zamke đavla rasprostrte po zemlji, zastenjao sam i rekao: 'Teško rodu ljudskome! Tko se može izbaviti od njih!' I rekli su mi: 'Poniznost spašava od njih. Oni je ne mogu sputati'.'' Kako je sveti vidio te zamke: čulno ili misleno? I tko su ti koji su mu rekli: ''Poniznost spašava od njih. Oni je ne mogu sputati?''
Odgovor: Otac Makarije Egipatski, učenik oca Antonija, također je u unutrašnjoj skitskoj pustinji vidio sve đavlove zamke i to u isto vrijeme kad i otac Antonije, samo u drugom obliku. Sveti Makarije je vidio demone u obliku dva čovjeka od kojih je jedan bio obučen u pohabanu odjeću na kojoj su bile zakrpe raznih boja. Tijelo drugog je bilo pokriveno iznošenom odjećom preko koje je bila prebačena nekakva zamka od praznih tikvi. Uz njih se nalazio još netko tko je bio pokriven krilima u obliku pokrivača. Njih je tjelesnim očima video otac Makarije. Sveti Antonije je, pak, okom uma, kao što se vidi u viđenju, vidio sve zamke đavlove, koje on uvijek priprema redovnicima, starajući se da ih zaplete, ulovi i omete da uspješno okončaju svoj hod putem vrlina, kao što je napisano: Oholice mi potajno nastavljaju zamku, užetima mrežu pletu, kraj puta klopke mi stavljaju. (Ps 140,6) I tako, on je vidio da su zamke đavla raširene po zemlji isto onako kao što lovci pripremaju svoje. Zbog viđenog on se zadivio i užasnuo. Tu se nalazilo mnoštvo zamki i mreža, omči i okova da se ni zvijer ne bi mogla izvući ukoliko bi u njih upala. Pod takvim vidom su se svetom Antoniju pokazale sve tjelesne i duševne strasti, kojima demoni iskušavaju redovnike. Video je on svete anđele koji su mu po imenu označavali zamku svake strasti: zamku ugađanja trbuhu ili prejedanja, zamku srebroljublja, zamku bluda, sujete, oholosti i ostalih. Osim toga, oni su mu pokazali svu prepredenost i lukavstvo pomoću kojih đavao priprema zamke i zasjede kako bi sapleo braću, zapetljao ih i zaustavio njihov hod na velikom putu ljubavi Božje. Kada je, poražen užasom zbog svih tih zamki, zastenjao i rekao: ''Teško nama, redovnicima! Kako ćemo se izbaviti i spasti od tih zamki? Kako se ne zaplesti u njih?'', a anđeli su mu rekli: ''Poniznost spašava od svih njih. Tko je stekne, nikada se neće zaplesti, niti pasti.'' Međutim, oni nisu rekli da se jedino poniznošću pobjeđuju strasti i demoni. Potrebno je imati i druga djela i podvige zajedno s poniznošću. Poniznost samo po sebi neće donijeti nikakve koristi, kao što ni djela bez poniznosti ne znače ništa. Djela bez poniznosti su kao meso posuto zemljom a ne solju, koje se lako kvari i propada. I tako, tjelesni trud, unutarnji podvig uma, usamljenost i stalna molitva sa savršenom poniznošću savladavaju sve strasti i demone. Anđeli su rekli ocu Antoniju da redovniku koji to posjeduje demoni ne mogu čak ni prići.
9. Pitanje: Otac Antonije je rekao: ''Ukoliko činimo podvig dobrim podvigom, treba da se stalno strašimo i stalno ponižavamo pred Bogom, kako bi nas, znajući nemoć našu, pokrivao svojom desnicom i čuvao. Jer, ukoliko se ponesemo ohološću, On će svoj pokrov povući i mi ćemo poginuti.'' Kakav je smisao ove izreke blaženog?
Odgovor: Mi treba da se uvijek ponižavamo, kako u vrijeme tjeskobe, muke i borbe, tako i u vrijeme mira i spokojstva od borbe. U svako vrijeme nam je potrebna poniznost: u vrijeme borbe ona nam privlači pomoć i daje snagu da podnesemo težinu trpljenja, a u vrijeme mira i pokoja od borbe nas štiti od oholosti i zadržava da ne padnemo. Mi treba da se ponižavamo i zbog toga što se predajemo lijenosti i padamo u zaborav Boga. Naša očigledna nemoć u ovome će nas sama po sebi povesti k poniznosti i natjerati da odbacimo svaku oholost. Bog neće da se mi uvijek nalazimo u opasnostima i neprilikama. Po svojoj blagosti i čovjekoljublju, On nas pokriva te prekida napade strasti i svirepost demona. I tako, ukoliko u vrijeme borbe i podviga pribjegavamo poniznosti radi opasnosti i teškoća, a za vrijeme spokojstva i sigurnosti od borbe zaboravljamo Boga i nadimamo se ohološću, nesumnjivo je da će On udaljiti svoj pokrov, te ćemo mi poginuti pobijeđeni i očajni. Zbog toga je u svako vrijeme potrebna poniznost. Na svakom mjestu i pri svakoj djelatnosti mi na svaki način imamo potrebu za njom.
10. Pitanje: Netko od otaca je molio Boga da mu pokaže sve oce. Bilo mu je dato da vidi sve osim svetog oca Antonija. Onaj koji mu ih je pokazivao je rekao: ''Otac Antonije je tamo gdje je Bog.'' Kako je on vidio sve oce i zašto nije vidio oca Antonija?
Odgovor: Ili je um starca bio uznesen do raja, te je tamo vidio oce, ili su mu sami oci došli, ili mu ih je Antonije pokazao preko viđenja. Oca, pak, Antonija on nije vidio iz dva razloga: da bi se pokazala veličina slave svetog Antonija, i radi toga da bi se taj starac ponizio, tj. da se ne bi uznosio ohološću što je vidio sve oce. Ispunjavajući njegovu molbu i pružajući mu viđenje, Bog ga je obavezivao da nasljeduje oce. Što se, pak, nije udostojao da vidi svetog Antonija, značilo je da starac nema dovoljno snage da ga nasljeduje. I time se on podsticao da gazi oholost i da se ponižava.
11. Pitanje: Jednom je kod oca Antonija došao otac Amon neporočan i rekao mu: ''Vidim da imam više djela nego ti. Kako to da se tvoje ime više slavi među ljudima nego moje?'' Sveti Antonije mu je odgovorio: ''To je stoga što ja više volim Boga nego ti.'' S kojom namjerom mu je to rečeno?
Odgovor: Niti se otac Amon hvalio svojim djelima, niti otac Antonije svojom ljubavlju. Cilj njihovih riječi je bio ovaj: Kao prvi osnivači redovništva i začetnici pustinjačkog života, ovi sveci su imali u vidu da međusobnom suglasnošću utvrde i svim redovnicima pokažu da je unutrašnje ustrojstvo uma važnije od tjelesnih podviga. Jer, ovaj unutrašnji stav uma upravlja i oduševljava dušu redovnika na savršenu ljubav prema Bogu, koja ga čini dostojnim viđenja i otkrivenja slave Božje. Tjelesni podvizi redovnika oslobađaju od tjelesnih strasti, utvrđuju u vrlini, pružaju silu za odbacivanje pohote, te tijelu dostavljaju čistoću. Podvig uma, pak, dušu naoružava protiv demona i pomisli koje oni siju, i pruža čistoću srca. Samo srce silu zadobiva od ljubavi, postajući dostojno da bude upravljano Duhom. Nije potrebno da se slava svakog tko napreduje u vrlinama i ljubi Gospodina raširi među ljudima. Tako je otac Pavle, začetnik pustinjačkog života i prvorođeni među redovnicima (koga je otac Antonije ponekad nazivao prorokom Ilijom, ponekad Ivanom Krstiteljem, a ponekad apostolom Pavlom) za života bio potpuno nepoznat među ljudima. Međutim, kao što sam već rekao, oba oca su htjeli da nas utvrde i nauče koji je način pustinjaštva ili činjenja podviga prioritetniji tj. tjelesni ili duhovni. Dostigavši savršenstvo, duhovni podvig (koji se sastoji od unutrašnje sakrivene borbe uma, stalne molitve i misli o Bogu) um redovnika uzdiže u duhovno ustrojenje koje sačinjava duhovna molitva, divljenje Bogu, sagledavanje Boga i gledanje slave Gospodina Boga našega, kome slava u vjekove vjekova. Amen!
12. Pitanje: Sveti otac Antonije je rekao da Bog đavlu ne dopušta da izaziva veliku borbu protiv ovog roda, zato što je nemoćan. Kako to?
Odgovor: Bog žali ovaj rod i ne dopušta da bude previše pritiješnjen đavlom, s obzirom da nemamo previše žara ljubavi prema Bogu i revnosti za dobra djela. I tako, đavao slabije napada na nas zbog naše slabosti i lijenosti.
13. Pitanje: Što znače sljedeće riječi oca Antonija: ''Kada mlinar ne bi pokrivao oči mule, ne bi mogao ništa da stekne, budući da bi mula padala zbog vrtoglavice i rad se prekidao. Slično tome i mi bivamo pokrivani po Božjem djelovanju. I mi u početku činimo dobro i ne vidjevši ga, kako ne bismo počeli da se smatramo blaženim i kako zbog toga ne bi propao naš trud. Zbog toga ponekad padamo i u sramne pomisli da bi se, vidjevši ih, prekorijevali. Te sramne pomisli i jesu pokrivač neznatnog dobra koje činimo. Čovjek koji sebe prekorijeva neće izgubiti svoju nagradu?'' Objasni nam, što je korisno u ovoj izreci.
Odgovor: Ne udostoje se svi sveti da vide viđenja. Oni čak ne vide ni dobro koje čine, niti obećanja koja su im pripremljena, premda su prepuni dobrih djela i vrlina. I to nije stoga što se Bog ne raduje njihovim vrlinama ili što se ne tješi njihovim dobrim djelima. Bog neće ništa umanjiti od nagrade pripremljene dobrima – ne bilo toga! To, međutim, On čini da se kreposni ljudi ne bi ponijeli ohološću čime bi propala vrijednost njihovih vrlina, da se ne bi lišili dobara koja su im pripremljena i da ne bi postali tuđi milosti Božjoj. Njih Bog čuva zato što su dobri djelatnici i što su marljivi u vrlinama, premda ponekad i dopušta da im se demoni podsmjehnu sijući u njih sramne pomisli, navodeći na njih strah, ili nanoseći im rane sve stoga da bi znali svoju nemoć i da bi uvijek bili oprezni i pažljivi. Jer, sve dok su u ovom svijetu, njihov život je promjenjiv i prevrtljiv. Kao što ih pomisao na blaga koja su im pripremljena za dobra djela podržava u revnosti i stalnom činjenju dobra, tako ih i svijest o nedostacima i nemoći udaljuje od oholosti i čini da su spremni na svaki oblik poniznosti i da paze da ne izgube svoju vrlinu u trenutku kad već imaju primiti dvostruku radost od Gospodina našeg Isusa Krista u beskonačnom Kraljevstvu nebeskom.
14. Pitanje: Otac Elenije iz Sirije je došao kod oca Antonija. Ugledavši ga, otac Antonije je rekao: ''Dobro došao, Danico koji izlaziš izjutra.'' Otac Elenije mu je odgovorio: ''Zdravo, svijetli stupe, koji krasiš zemlju.'' Tko je taj Elenije? I zbog čega ga je blaženi tako nazvao?
Odgovor: Taj Elenije je živio u vrijeme oca Antonija i bio mu ravan po stupnju savršenstva i po djelima. Njega je pohvalio car Konstantin Pobjednik, govoreći: ''Zahvaljujem Gospodinu Isusu Kristu što za mojih dana postoje tri božanska svjetla: blaženi otac Antonije, otac Elenije i otac Evhin.'' On je tako rekao stoga što su oni mnogo premašivali sve redovnike koji su živjeli i bili poznati u to vrijeme. Otac Antonije ga je nazvao Danicom jer je on svjetlošću milosti premašio sve redovnike svog vremena, kao što Danica veličinom i svjetlošću nadmašuje sve druge zvijezde. Sa svoje strane i on je oca Antonija nazvao svijetlim stupom koji ukrašava zemlju, htijući da pokaže da mu nije nepoznata visina savršenstva i veličina svijetlosti milosti koja mu je dana.
15. Pitanje: Otac Antonije je rekao: ''Mi ne uspijevamo zbog toga što ne znamo svoju mjeru i svoju dužnost, što ne znamo što zahtjeva djelo kome pristupamo, već hoćemo da dostignemo vrlinu bez truda. Stoga, čim susretnemo iskušenje na mjestu u kome živimo, prelazimo na drugo, misleći da negdje postoji mjesto u kome nema đavla. Međutim, onaj tko je poznao što je borba, istrajno (svugdje) vojuje uz Božju pomoć, budući da je Gospodin naš rekao: Ta evo, kraljevstvo je Božje među vama!'' (Lk 17,21) Na što on ukazuje ovim riječima?
Odgovor: Smisao njegovih riječi je ovaj: Redovnici prelaze s jednog mjesta na drugo u očekivanju da će naći mjesto gdje nema đavla. Međutim, susrećući iskušenja i tamo gdje su prešli, oni se udaljuju na drugo mjesto. Smisao rečenog Gospodinom našim: Ta evo, kraljevstvo je Božje među vama, je da mi redovnici, koji smo napustili svijet i, po zapovijedi Gospodina našeg, uzeli križ svoj, hodeći za Njim, treba da boravimo na jednom mjestu, brinući se jedino o spasenju svoje duše, podnoseći svakovrsne borbe koje nas susreću. Zbog ljubavi prema Bogu i radi ispunjavanja volje Njegove (koje se sastoji u čuvanju Njegovih zapovijedi) mi treba strpljivo da podnosimo sve borbe i iskušenja koja dolaze od strasti, demona i ljudi. Oni, međutim, kao neiskusni u borbi i nenaviknuti ni na kakav teret, žure u druga mjesta, očekujući da nađu spokojstvo od borbe i pribježište od pomisli. Zato se i sele od mjesta do mjesta i od jedne zemlje do druge. Mi, pak, ostanimo na svojim mjestima. Ukoliko na nas naiđe borba ili iskušenje, pribjegnimo postu, molitvi, preklonimo koljena bijući se u grudi pred križem Gospodina našega, sa suzama i srčanim vapajem ištući pomoć i spasenje od Njega, budući da je On uvijek blizu i obitava u nama, kao što je napisano: Blizu je Jahve onima koji su skrušena srca, a klonule duše spašava. (Ps 34,19), i kao što je sam Gospodin rekao: Ta evo kraljevstvo je Božje među vama! (Lk 17,21) tj. ja u vama obitavam. Jer, Kraljevstvo Božje jest Krist, koji uvijek u nama prebiva. Blaženi Pavao također govori: Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. (1 Kor 3,16)
I ne samo da On živi u nama, već i mi prebivamo u Njemu, kao što je sam rekao: Ostanite u meni i ja u vama. (Iv 15,4) I tako, ukoliko prebivamo u Bogu i ukoliko smo Njegovo obitavalište, nemojmo ostavljati Gospodina našeg u vrijeme iskušenja, nevolja i borbe i nemojmo se preseljavati, tražeći pomoć i pribježište u mjestima i zemljama, već izdržimo na svojim mjestima, moleći Gospodina koji obitava u nama da nam pruži pomoć i izbavi nas. Pri tome, otkrivajmo svoje pomisli svojim ocima, ištući kao pomoć njihove molitve. Trpeći na svojim mjestima, uvijek pribjegavajmo pokrovu Spasitelja našeg i On će nas nesumnjivo učiniti pobjednicima u svim našim borbama.
SVETI ANTUN PUSTINJAK
Nekoliko riječi o životu i spisima sv. Antuna Pustinjaka
Položivši temelj usamljeničkom pustinjačkom podvigu, sv. Antun svojim životom predstavlja ideal ugađanja Bogu i ujedno put kojim i svaka voljna duša treba da ide prema kršćanskom savršenstvu koje je ljudima na zemlji dostupno. Život sv. Antuna je opisao sv. Atanazije. Ovdje ćemo ukazati samo na njegove opće crte. Božji izbor sv. Antuna na djelo koje je kasnije ostvario, pojavio se još u njegovom djetinjstvu. Tiha, osjetljiva narav, sklona usamljenosti, udaljavala ga je od dječjih nestašluka i šala njegovih drugova, zadržavajući ga u domu pred očima roditelja koji su ga čuvali kao zjenicu oka. U takvoj odvojenosti od ljudi on je i odrastao, izlazeći iz kuće jedino do crkve. Pri takvoj izgrađenosti i poretku u životu, milost Božja dobivena na krštenju slobodno djelovaše na izgradnju duha i bez posebnih napora s njegove strane. Prirodno je što je on rano osjetio slatkoću života po Bogu i što se razgorio božanskom željom, kako govori sv. Atanazije. Ne nalazeći smetnju za takav život u kući, budući da su i roditelji bili istog duha, sveti Antun nije pokazivao nikakvu namjeru da se od njega odvoji, sve dok su mu roditelji bili živi i izbavljali ga od neizbježnih životnih briga. Međutim, kad su oni otišli Bogu, kao stariji, on je bio dužan da preuzme brigu oko upravljanja domom i izdržavanja sestre. Nove okolnosti su mu odmah pružile mogućnost da osjeti razliku između života po Bogu i puno-brižnog staranja o zemaljskom, što je u njemu brzo porodilo želju da sve ostavi i živi jedino za Boga. S takvom izgrađenošću čuvši u crkvi riječ Gospodinovu: Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. (Mt 19,21), i zatim drugu: Ne budite dakle zabrinuti za sutra. (Mt 6,34), njegova želja se zapečatila Božjim pečatom. U tim riječima on je čuo Božji odgovor na pitanja svoje savjesti, a ujedno i Božju zapovijed i blagoslov za ispunjenje skrivenih želja i stremljenja svog srca. On je donio čvrsto rješenje i, razdavši sve, počeo da živi jedino za Boga. Prve godine svog života po odricanju od svijeta sveti Antun je provodio isto kao i drugi tada poznati isposnici. Od njih se on svemu učio. Poznato je da se isposništvo, koje se sastojalo u odricanju od svijeta i svih životnih briga i revnosti jedino oko toga kako da se ugodi Gospodinu, u Crkvi Božjoj ustanovilo od samog njenog osnivanja kao nasušna potreba njenog ustrojstva. Ono je od svetih apostola dobilo prve temeljne zakone. U početku su asketi ili isposnici, kako su se zvali ljudi koji su se posvećivali tom obliku života, odvajajući se od svijeta, ostajali u svojim domovima, usamljujući se u nekom sporednom kutku i predajući se molitvi, mišlju o Bogu, postu, bdijenju i svim podvizima. Tokom vremena, po prostornom i brojnom širenju kršćanstva, mnogi isposnici počeše da napuštaju svoje porodice i da se udaljuju iz gradova i sela, provodeći život u usamljenosti. Koristili su prirodne pećine, zapuštene grobove, ili osobito napravljene omanje ćelije. U vrijeme svetog Antuna su najrevnosniji isposnici živjeli baš na takav način. I on je poželio da ih oponaša. Osnova asketskog ili isposničkog života je poslušnost. Sveti Antun ga se držao, oponašajući druge isposnike. Suština poslušnosti sastoji u utvrđivanju srca kršćanskim vrlinama i u usvajanju poredaka isposničkog života pod rukovodstvom iskusnih staraca. Kršćanske vrline je sveti Antun usvojio još kroz kućni odgoj. Preostalo mu je da sazna kakvi podvizi su nužni onome koji je riješio da revan bude u životu po Bogu, i kako da ih vrši. Radi toga je odlazio kod tada poznatih isposnika. Saznavši što kako da radi, on bi se kao s nekim dobitkom vraćao u svoje usamljeno prebivalište. Na taj način on je, kao što primjećuje sveti Atanazije, slično mudroj pčeli sa svih strana sabirao duhovni med, slažući ga u svoje srce kao u košnicu. Od jednoga je primao strogost u odricanju od hrane, spavanje na goloj zemlji i dugotrajno bdijenje, od drugoga se učio neumornoj molitvi, pažnji prema pomislima i mislima o Bogu, treći mu je bio primjer požrtvovanja, vjernosti pravilima i trpljenja, dok je od svih zajedno pozajmljivao jedan isti duh tvrde vjere u Krista Gospodina i bratske ljubavi prema svima. On se starao da u sebi sakupi sve ono u čemu se svaki od otaca koje je vidio odlikovao ponaosob. Bez provjere svog života životom drugih i bez rukovodstva sa strane nitko nije dostizao viši stupanj isposničkog života. Spomenutim starcima sveti Antun je povjeravao svoj život. Njihovim rukovođenjem on je bio upućivan na nepokolebljivi put savršenstva. U tom poslušničkom odgoju on je proveo petnaest godina, živeći izvan sela u grobnici, najprije u blizini, a zatim nešto dalje, gdje mu je dolazio jedan prijatelj, seljak, i donosio kruh, jedinstvenu hranu koju je koristio. Seljak bi tada uzimao njegove ručne radove, budući da se sveti Antun izdržavao trudom vlastitih ruku. Sve svoje vrijeme on je dijelio između ručnih radova, molitve i razmišljanja o božanskim istinama Svetog Pisma. U takvoj djelatnosti ga je utvrdio i anđeo Božji koji mu se javio kada ga je jednom mučio duh očajanja. Kako je tada tekao njegov život, vidi se iz svjedočanstva koje navodi Sozomen (Crkvena povijest, knj. 1 gl. 13): ''Shvativši da dobar život može postati ugodan kada se pretvori u naviku, premda u početku i jest težak, on je izmišljao sve strože oblike asketskog ogleda, svakim danom postajući sve više uzdržljiv. On kao da je svagda tek započinjao, dodajući novu silu revnosti. Tjelesna zadovoljstva je obuzdavao trudom, dok se protiv duševnih strasti naoružavao božanskom mržnjom. Njegova hrana je bio kruh sa solju, piće – voda, a vrijeme objeda – zalazak sunca. Često bi po dva ili više dana ostajao bez hrane. Može se reći da je u bdijenju provodio cijele noći i da je na molitvi susretao dan. Ako bi i odspavao, radilo se o minutama. Većinom je spavao na goloj zemlji, koja mu je služila kao postelja. Sebi nije dozvoljavao mazanje uljem, kupanje i druge ugodnosti da se tijelo ne bi raznježilo. Lijenost nije mogao da podnosi, tako da posao iz njegovih ruku nije izlazio gotovo cio dan''. Takvim tijesnim putem je išao sveti Antun. Kao što je poznato, međutim, takav život ne može proći bez borbe, kao što ni svjetlosti nema bez sjenke. Kad u nama ne bi bilo grijeha i kad ne bismo imali neprijatelja, jedino bi se dobro razvijalo i nesmetano raslo. Međutim, pošto i jedno i drugo postoji, nužna je borba. Potrebno je učiniti ih nemoćnim i pobijediti ih, kako bi mogli slobodno ići dalje. Sve dotle, oni će vezivati ruke i noge onome koji hoće da ide pravo, pa ma tko on bio. Prebivajući u duhu svetog Antuna, milost Božja je dopustila da se u njemu razvije borba kako bi ga ispitala kao zlato u ognju i utvrdila njegove moralne sile, davši prostor njihovom djelovanju. Neprijatelju je dat pristup, a isposnika podupirala skrivena pomoć.
Sveti Atanazije je opširno opisao tu borbu. Đavlje strijele su, govori on, bile vrlo primjetne. Hrabri borac ih je, međutim, odbijao, nimalo se ne kolebajući. Najprije je đavao pokušao da ga pokoleba žalošću što je ostavio svijet, privodeći mu na misao s jedne strane – zanemarivanje plemenitog roda, uzaludno napuštanje znatnog bogatstva i beskorisno odbacivanje svih udobnosti života, a posebno napuštenu sestru bez podrške, zbrinutosti i utjehe, i s druge strane – težinu i surovost započetog bezutješnog života, nenaviknutost i neizdržljivost tijela koje, navodno, neće podnijeti takva lišavanja i dugotrajnost takvog života kome se kraj ne vidi, udaljenost od ljudi, odsustvo svih utjeha i stalno samo-umrtvljenje. Tim podsjećanjima neprijatelj je izazivao silnu buru pomisli. Međutim, on ne samo da je bio odbijen odlučnošću svetog Antuna, koji se tvrdo držao svoje namjere i svog rješenja, već i oboren njegovom velikom vjerom da je sve što je ostavio i što trpi ništavno u poredbi s beskonačnim blagom koje je Bog pripremio isposnicima. Sveti je znao da se Bogu može najlakše ugađati ako je čovjek slobodan od svih životnih i tjelesnih briga. Njegovim neprestanim molitvama, koje su u njegovo srce privlačile najslađe duhovne utjehe, neprijatelj je bačen u prah. Pobijeđen s te strane, đavao je na mladog borca napadao s druge, s koje je navikao da obara mladost: započeo je da ga iskušava tjelesnom pohotom, smućujući ga noću i uznemirujući danju. Borba je bila tako žestoka i dugotrajna da nije mogla da se sakrije od drugih. Đavao je podmetao nečiste pomisli, a sveti Antun ih je odbijao molitvom; prvi je raspaljivao udove, a drugi ih hladio postom, bdijenjem i svakovrsnim zamaranjem; prvi je noću na sebe uzimao ženski izgled, na svaki način se trudeći da izazove grešnu primamljivost, a drugi se mišlju uznosio na nebo, sagledavao tamošnje krasote i podsjećanjem na gospodstvo kojim Gospodin Isus Krist udostojao našu prirodu, razgonio varljivu obmanu; nečastivi je izazivao osjećaj slasti koje dolazi od zadovoljstva, a blaženi mu je suprotstavljao strašnu gorčinu muka u vječnom ognju i sjećanjem na neuspavanog crva ostajao nepovrijeđen. Upornost i ružnoća napada najzad su u napadanom obrazovali takvu odvratnost prema svim nečistim pokretima i takav gnjev sa snažnom razdraženošću, da se neprijatelj lišio mogućnosti čak i da mu priđe ili da ga izdaleka iskušava i uznemirava s te strane. Jer, osjećaj mržnje i odvratnosti prema strasnim pokretima jesu ognjene strijele koje opaljuju neprijatelja. Na taj način je i u tome sve-lukavi bio pobijeđen od mladosti koja nosi strasno tijelo. On je odstupio posramljen zato što je sluzi Božjem potpomagao sam Gospodin koji je radi nas ponio tijelo i u njemu satro svu silu vražju. Svaki istinski nosilac podviga ili isposnik stoga s apostolom ispovijeda: Ali ne ja, nego milost Božja sa mnom. (1 Kor 15,10) Međutim, čovjekomrzac još nije istrošio svu svoju snagu. Vidjevši pokrov Božji nad mladim borcem, i znajući da on osjenjuje samo ponizne, neprijatelj je zamislio da ga, navevši ga na visokoumlje i nadutost, liši nebeske pomoći. Zbog toga se javljao s izgledom malog crnog dječaka, s prijetvornim ponižavanjem govoreći svetom Antunu: ''Pobijedio si me''. Time je mislio da svetoga navede na misao da pobjedu pripiše sebi, čime bi pao u oholost i od sebe odbio Boga koji mu je pomagao. Međutim, sveti Antun ga je pitao: ''Tko si ti?'' On je odgovorio: ''Ja sam duh bluda koji izaziva tjelesnu pohotu i podstiče na tjelesni grijeh. Ja sam prevario mnoge od onih koji su dali zavjet čednosti. Ja sam doveo do pada mnoge od onih koji su dugo vremena umrtvljivali svoje tijelo. Ti si, pak, razvalio sve moje zamke i sve strijele polomio, tako da sam oboren''. Tada je sveti Antun, zahvaljujući Bogu, Spasitelju svom, uskliknuo: Gospodin je sa mnom, pomoć moja, i zbunjene gledam neprijatelje. (Ps 118,7) Pogledavši zatim bez straha na neprijatelja, on je rekao: ''Bog je dopustio da mi se javiš crn radi razotkrivanja tame tvojih zlih misli, a kao dječak radi izobličenja tvoje nemoći. Zbog toga si i dostojan svakog prezira''. Od tih riječi nečisti taj duh je pobjegao kao paljen ognjem i više se nije približavao blaženom Antunu. Pobjeda nad strastima približava savršenstvu. U mjeri u kojoj se utvrđuje, savršenstvo sa sobom donosi i duševni mir. Mir, pak, duševni, zajedno sa slatkim osjećajima, koji dolaze s molitvom i mislima o Bogu, u srcu rađa duhovnu toplinu koja, sabirući u sebi sve sile duha, duše i tijela, čovjeka uvodi u njega samog. Tada se kod njega javlja snažna potreba da bude nasamo s Bogom jedinim. Ta neodoljiva unutarnja težnja k Bogu predstavlja drugi stupanj na putu duhovnog napretka. Sveti Antun je upravo stupio na njega. I do tada je on većinom bio usamljen. Do njega je rijetko dolazio prijatelj iz njegovog sela, a i sam bi ponekad odlazio starcima ili do seoske crkve na bogosluženje – osobito na liturgiju. Sve je to bilo povezano sa svojevrsnim rasijavanjem, ma koliko se inače čuvao. Težeći k unutrašnjosti, duh svetog Antuna je zahtijevao potpunu usamljenost, bez ikakvih viđenja i susreta.
Kao što je ukazano, do te želje duša dolazi sama po sebi, hodeći pravim putem isposništva. Ipak, taj prevrat ubrzava i daje mu odlučujući podsticaj izvjestan snažan poriv samoodricanja. Mogućnost da iskaže takav poriv svetom Antunu je pružio slučaj otvorenog napada demona. Lišivši se mogućnosti da kroz pomisli djeluju na dušu koja se očistila, demoni počinju da nastupaju u snu, da se javljaju vidljivo i da isposniku podmeću iskušenja, nadajući se da mu naštete i da pokolebaju njegove dobre namjere. Milost Božja je takve napade dopuštala radi isposnikovog napretka, radi njegovog uzdizanja na viši stupanj duhovnog života, snabdijevajući ga ujedno i vlašću nad samim duhovima kušačima (demonima). Najvažniji trenutak u kome se iskazala odlučnost sveca pokazao se u želji da i pored žestoke borbe s demonima bude vraćen u njegovo usamljeno prebivalište. Njega su, naime, po dopuštenju Božjem, demoni pretukli do te mjere da je izgubio svijest. U takvom stanju ga je našao njegov prijatelj i donio u crkvenu kapelu. Došavši sebi, on mu je rekao: ''Nosi me opet u moje usamljeno mjesto''. Time je on izrazio da se predao na smrt radi života po Bogu. To je značilo na djelu umrijeti za Gospodina. Njegova spremnost je bila očigledna. Spremnost na smrt radi Gospodina i radi ugađanja njemu je pobjedonosno oružje. Onoga koji nju posjeduje više ništa ne može iskušati, niti uplašiti. Ona se i smatra početnim načelom isposništva i snagom koja ga podržava u cjelokupnom njegovom trajanju. U sve dane svog zemaljskog života naš Gospodin i Spasitelj, vidjevši smrt pred sobom, da bi je u Getsemanskom vrtu, za vrijeme molitvene borbe, konačno pobijedio svojom čovječjom prirodom. Stradanja i smrt na križu su na djelu ispunili ono što je tu izrečeno. Tome je slijedilo trodnevno smrtno mirovanje pred slavnim uskrsnućem. Isti put prolaze sve duše koje slijede Gospodina. Prvi korak na tome putu je samoodricanje. Ma kako da je neznatno, ono uvijek posjeduje određen stupanj spremnosti na smrt. Zatim samoodricanje raste, a raste i ta spremnost. Zapravo, ova spremnost je duša samoodricanja. Onome tko dođe do mjere spremnosti koju je imao Spasitelj u vrtu, brzo predstoji uspinjanje na križ, a zatim duhovno smrtno mirovanje, za kojim slijedi duhovno uskrsnuće u slavi Gospodina Isusa. Sve se to ostvarilo u duhu svetog Antonija. Svojim riječima prijatelju da ga vrati tamo gdje su ga izmučili, on je pokazao da je u njegovom duhu bilo isto kao u duhu Spasitelja u trenutku kada je u vrtu rekao svojim učenicima: Ustanite, hajdemo! Evo, približio se moj izdajica. (Mt 26,46) Poslije toga je slijedilo njegovo udaljavanje u najdalju pustinju i dvadesetogodišnje prebivanje u tišini – kao neko raspinjanje i smrtno mirovanju u duhu. Tek što se oporavio od stradanja koje su mu priredili demoni, sveti se uputio u pustinju udaljenu dva ili tri dana puta od naseljenih mjesta. Tu se nastanio u napuštenom idolskom obitavalištu u kome se nalazio bunar s vodom. Kruh mu je dva puta godišnje donosio njegov prijatelj. Kakav podvig i kakav trud je tu podnio i što se s njim događalo, nitko ne zna. Međutim, sudeći po tome kakav je izašao iz tog zatvora, mora se zaključiti da se radilo o vremenu njegovog izgrađivanja Duhom Svetim. Događalo se nešto slično onome što se događa s gusjenicom kada se uvije u larvu: nitko je ne vidi i ona kao da je zamrla. Međutim, oživljujuća sila prirode djeluje u njoj i u svoje vrijeme iz larve izlijeće prekrasan raznobojan leptir. Tako je bilo i sa svetim Antunom. Niko nije vidio što se s njim događalo. Međutim, Duh Božji je, većim dijelom neprimjetno i za njega samog, u njemu izgradio novog čovjeka, po obrazu onoga koji ga je sazdao. Po isteku vremena izgrađivanja, bilo mu je zapovjeđeno da iziđe na služenje onima koji vjeruju. On je i izišao, obučen raznolikim milosnim darovima Svetoga Duha. Kao što je Krist ustao iz mrtvih u slavi Očevoj, tako je sada sveti Antun izašao u život obnovljen duhom.
Time se završilo obrazovanje duha svetog Antuna. Čitav preostali njegov život nije bio ništa drugo do donošenje ploda začetog u prva dva perioda njegovog isposništva. Treći period njegovog života predstavlja njegovo služenje Crkvi, njegov apostolat. Svatko tko pročita njegov životopis od svetog Atanazija može da se uvjeri koliko je to služenje bilo plodno. On je služio svim milosnim darovima. I koje od njih on nije imao? Imao je dar čudotvorstva, dar vlasti nad demonima, nad silama prirode i nad životinjama, dar proziranja misli, dar viđenja onoga što se događa u daljini, dar otkrivenja i viđenja. Međutim, najplodniji i najviše primijenjen bio je svakako dar riječi. Njime je on svojoj maloj braći najobilnije poslužio. Sveti Atanazije piše da je Bog svetom Antunu dao snažnu riječ, koja prodire do dubina srca. On je umio s takvom silom da govori na korist svakome da su mnogi od znatnih ljudi – velikaši i građani, ljudi sa značajnim imetkom – sa sebe zbacivali sve životne brige i postajali monasi. Tko se od onih koji su mu dolazili s tugom nije vraćao razveseljen? Tko od onih koji su mu dolazili sa suzama u očima zbog smrti bližnjega nije odmah ostavljao plač? Tko od onih koji su mu dolazili s gnjevom nije svoju srdžbu pretvarao u krotkost? Koji od nemarnih monaha nije, posjetivši ga, postajao revnostan i odlučan u podvizima? Koji se od mladića koji su vidjeli svetog Antonija nije odrekao utjeha i koji nije zavolio neporočnost? Koliko je djevojaka, koje su već imale svoje zaručnike, prešlo u čin nevjesta Kristovih samo zato što su izdaleka vidjele svetog Antuna? Iz tog svjedočenja je očigledno da sveti Antun nije zatvarao izvor svog Bogom darovanog znanja. Njemu su uglavnom i dolazili zbog toga da bi čuli i primili riječ istine i da bi našli potrebno rukovodstvo. Po apostolu, on je sve poučavao, izobličavao, molio. Ponekad se njegova riječ izlijevala kao obilan potok (kao što se vidi u životopisu svetog Atanazija), a ponekad je izgovarao kraće pouke (kao što vidimo u njegovih 20 kratkih pouka). Međutim, najčešće se on ograničavao na kratke izreke, pune smisla i sile. Te kratke izreke u velikom broju su zatim prelazile iz usta u usta, sačinjavajući određen pokretni isposnički ustav, da bi najzad ušle u zbornike bisera svetih otaca. Ponekada je sveti Antun pisao poslanice svojoj duhovnoj djeci, monasima raznih obitelji, i u njima izobražavao opće crte života u Kristu Isusu ili liječio pojedinačne slabosti braće. Sve što je izišlo iz usta svetog Antuna i što je zapisano pružit će bogatu hranu duši koja traži pouku. Amen!
Nema komentara:
Objavi komentar