O tajnim bolestima duše - arhimandrit Lazar Abšidze

ŠTO JE NAROČITO VAŽNO NA POČETKU DUHOVNOG ŽIVOTA?

Onaj koji je pažljivo čitao pouke Otaca svete Istinske pravoslavne crkve Kristove, sigurno je primijetio da se u ovim učenjima najviše govori o pokajanju ili obraćenju, poniznosti i plaču pred Bogom zbog svojih grijeha. Oci su o tome tako puno pisali da se gotovo na svakoj stranici u knjigama svetih Otaca može naći slična pouka. Ali, bez obzira kako to čudno bilo u naše doba, pravoslavni kršćani najviše zanemaruju, nagrđuju i narušavaju upravo ovo učenje, ovaj najvažniji zakon duhovnog života. I, to nije slučajno!

Ovaj svijet ide k svome strašnom kraju i približava se vrijeme sveopćeg otpada od Istine, vrijeme kad će đavao i sveopća obmana zavladati svijetom, i zato ljudi sve više zastranjuju u svoje strasti, upadajući u sve moguće grijehe i zablude. 

A, prva bolest ovog svijeta je oholost i upravo ona najviše podiže svoju glavu. Apostol Pavao je jasno prorekao o ljudima posljednjih vremena: Ljudi će doista biti sebeljupci, srebroljupci, preuzetnici, oholice, hulitelji, roditeljima neposlušni, nezahvalnici, bezbožnici, bešćutnici, nepomirljivci, klevetnici, neuzdržljivi, goropadnici, ne ljubitelji dobra, izdajice, brzopletnici, uznositi, ljubitelji užitka više nego ljubitelji Boga. Imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli. I njih se kloni (2 Tim 3,2-5).

I, već sada svaki duhovnik koji se trudi da pomogne vjernicima koji dolaze kod njega da izliječe svoje duševne bolesti, zna da je to danas složen posao, da su se ove bolesti duboko uvukle u ljudske duše, da su svi od najmanjeg do najvećeg obuzeti bezumnom ohološću, sujetom i samoljubljem, da su govorljivi, oholi, uvredljivi, da su svi svojevoljni, nepokorni, neposlušni i nepovjerljivi. A, ovo je najteže u duhovnom životu. Sada već rijetko koji vjeruje svojim učiteljima, svatko više sluša svoj razum, ljudi se duhovnicima obraćaju samo prividno, samo zato što je to uobičajeno, a u stvari se u svemu oslanjaju na sebe. Uopće, vrlo je žalosna slika sadašnjeg duhovnog života i ako bi je vidio netko od drevnih Otaca svojim očišćenim pogledom zasigurno ne bi izdržao ovakav prizor i gorko bi zaplakao zbog naših duša. Tako je Pahomiju Velikom, koji je živio još u četvrtom stoljeću, od Boga bilo dano viđenje o tome kako će živjeti posljednji redovnici ili monasi. Poslije toga on je dugo plakao, patio i odbijao da jede (iz životopisa Bogu ugodnog Pahomija, po crkvenom kalendaru se slavi 15. svibnja). 

Međutim, mi smo se toliko navikli na ovu situaciju da uopće ni ne vidimo svoju nesreću. Mnoge strasti se danas tako otvoreno šire u pravoslavnoj kršćanskoj sredini, a prema njima se ljudi odnose kao prema krajnje nevinim pa, čak i zabavnim crtama karaktera, nitko ih se ne užasava, ne sprječava ih, iako mnogi od ovih ''nestašluka'' direktno ubijaju dušu i siju duhovnu smrt oko onoga koji iskazuje danu strast i njome zarazi druge.

Iz tako jadnog stanja, zbog napuštanja pravilnog učenja Otaca svete Istinske pravoslavne crkve Kristove, zbog odsustva iskusnog i pažljivog pastirskog nadzora nad vjernicima, događa se pogubno odstupanje od spasonosnog puta, i to se naravno, prije svega ogleda u tome da pravoslavni kršćani gube ili ne nalaze istinski duh pokajanja, pravilan pogled na svoju grešnost odnosno na svoj pad. Prostije rečeno: ne znaju tko su zaista, u kakvom su odnosu prema Bogu, kakvi su pred Njim, kolika je Njegova veličina i kakva je njihova grešna ružnoća.

Ovo znanje daje sveto istinsko pravoslavlje! Sama ova sveta riječ već puno govori: pravo slaviti Boga, odnosno pravilno i točno shvaćati veličinu i slavu Božju, dostojno ovoj veličini izražavati hvalu, slaviti Stvoritelja, tvorca neba i zemlje, svega vidljivog i nevidljivog. Međutim, ovo znanje je neraskidivo povezano s pravilnim i točnim shvaćanjem našeg vlastitog pada, beskorisnosti i nedostojnosti, i da sa strahom izgovaramo ime Božje. Stalno veličanje Boga i stalno uniziti ili poniziti sebe, to je istinsko pravoslavlje!
Naša oholost, naš oholi razum će, ako ne počnemo odmah da ga krotimo i gazimo kao što arkanđeo Mihael na ikonama gazi zmiju, odnosno Sotonu, po riječima sv. Teofana Zatvornika, obavezno pokušati da unakazi ovaj pravilan pogled na sebe i da nam predstavi naš pad kao ne tako dubok, a naše dobre osobine puno ljepšim i pouzdanijim nego što to one stvarno jesu. Od toga i proističe odvratna iskrivljenost duhovnog vida, naše duhovno oko se potamnjuje, a u duši nastaje pakleni bezdan. Koliko je nesreće ovo prouzrokovalo! 

Ako se pažljivo analizira učenje svih heretika i raskolnika može se vidjeti da je kod njih najviše odstupanja u pogledu pokajanja ili obraćenja, i u pogledu toga kako Bog gleda na naše srce, koliko je prema nama strog i koliko tolerantan. 

Tako, rimokatolici misle da će se spasiti samo izvanjskim dobrim djelima bez očišćenja dubina srca. Nasuprot tome, protestanti smatraju da je dovoljna samo vjera, a da djela pokajanja ili obraćenja nisu važna, da je sve naše grijehe iskupio Isus Krist na križu: samo vjeruj i svoju vjeru ispovijedaj riječju i to je dovoljno. U tom smislu se sve više i više šire odstupanja od pravilnog shvaćanja toga tko smo mi, kako treba da živimo da steknemo milost Božju i što je nužno za spasenje.
Put duhovnog života je neobično složen, kao što, na primjer, nije jednostavno naučiti se slikarstvu ili muzici. Koliko je truda potrebno za to, znanja, navika i raznih vježbi, pri čemu se mnoge navike u umjetnosti razvijaju nekako intuitivno, one se, čak, ne mogu jasno izraziti ili shvatiti razumom. Pritom još puno toga zavisi od učitelja, od škole. Ali, zar duhovni život nije složeniji, nije li tajanstveniji? Ovdje je velika tajna, ovdje je gotovo sve nevidljivo. Pa to je nauka nad naukama i umjetnost nad umjetnostima! Kako čovjek u duhovnom životu može da se prihvati posla naglo, uobraženo, da se po nekom nejasnom zovu duše predaje vlasti nekih nepoznatih osjećaja, da sudi o svojim pokretima i raspoloženjima samo po ukusu koji oni proizvode u nama. U duhovnom životu su i opasnosti puno užasnije, ovdje se ne može izgubiti ugled i imovina kao u bavljenju umjetnošću, ovdje se gubi život i vječnost. Ovdje se susreće vrlo snažno suprotstavljanje zlih sila, i unutar nas i izvana; ovdje onoga koji ide, na putu sreću pokvarenost neprijatelja, lukavstvo za lukavstvom, zamka za zamkom. I, eto bolne slike: veliko je mnoštvo obmanutih pravoslavnih kršćana. Mnogi od njih silaze s uma, čine strašne postupke, propovijedaju bedastoće. To je zato što su ljudi danas počeli da iskrivljuju i zaboravljaju istinsko, pravoslavno i ponizno kršćansko učenje svetih Otaca, te se ovakve obmane danas prihvaćaju kao normalne ''duhovne'' pojave. Čak se i raznorazni zanosi, lažna revnost i fanatizmi, zasnovani na takvoj samoobmani, prihvaćaju kao ''djelovanje milosti'' i smatraju za plod ''preporoda vjere'' odnosno početak ''Novog doba''.

GDJE I KAKO SE NAUČITI SVETOM POKAJANJU ILI OBRAĆENJU?

Čovjek može da se nauči pravilnom pokajničkom raspoloženju duše neposredno, odnosno može da nađe poniznog učitelja koji sam u sebi ima ovaj duh obraćenja ili pokajanja i skrušenost, i da direktno od njega naslijedi ovaj duboki spasonosni i životvorni uzdah zbog svoje jadne i pale duše, a ujedno s tim i radosnu nadu na neizrecivu milost Božju. A, ako ne nađe takvog učitelja, čovjek ovom duhu može da se nauči ako pažljivo čita svete Oce Istinske pravoslavne crkve, uz naročit trud da od njih primi ovu nauku poniznog samopromatranja, krajnjeg nepovjerenja prema sebi u svemu, opreznog odnosa prema svim raspoloženjima svoje duše, prema svim svojim osjećajima, nauku svagdašnjeg poniženja ili uniženja sebe, unutrašnjeg plača zbog sebe, osjećanja vlastite beskorisnosti, saznanja svoje udaljenosti od Boga i nestalnosti života na ovoj zemlji. Zbog toga je korisno čitati drevne svete Oce, a naročito su poučni primjeri iz života redovnika pustinjaka, jer su oni naročito napredovali u stjecanju pokajničkog plača i u poniznoj mudrosti uma. U poukama Bogu ugodnog Ivana Klimaka ili Ljestvičara, sinajskog nadstojnika, puno se govori o tome kako se pod maskom kreposti često skrivaju tajno-djelujuće strasti. Pravilno usmjeravanje u obraćenju ili pokajanju daju pouke oca Doroteja, svetih Barsanufija Velikog i Ivana Proroka. Mnoštvo važnih savjeta može se naći i kod svetih Otaca iz kasnijih vremena, naročito je korisna knjiga ''Nevidljiva borba'' Nikodima Svetogorca. Dostupna su i prekrasna pisma sv. Teofana Zatvornika, a pokajničkim duhom se odlikuju pouke, pisma i život novijih Otaca, koji su živjeli krajem prošlog i u prvoj polovini našeg stoljeća, i koji su pretrpjeli neviđene progone i patnje.

Ali, potrebama naših posljednjih vremena po duhu, po pristupačnosti, ljepoti i snazi riječi najviše odgovara učenje o obraćenju ili pokajanju, o lukavstvu zlih duhova podrobno izloženo u knjigama sv. Ignjacija Brjančaninova. Ono kao da predstavlja sažeto učenje svih Otaca Istinske pravoslavne crkve, razjašnjeno i primjenljivo na probleme posljednjih odnosno naših vremena.
Ovdje ćemo navesti neke odlomke iz knjiga ovog Oca koji se odnose na našu temu i govore upravo o sljedećem: kako pronaći spasonosni put, kako razlikovati istinski osjećaj Boga od lažnog, od obmane, kako sebe sačuvati od sablažnjivog laskanja neprijatelja.
Na ova pitanja kod sv. Ignjacija nalazimo jasan i određen odgovor: ''Čuj, voljeni brate, čuj, po čemu se razlikuje djelovanje obmane od Božjeg djelovanja! Kad obmana pristupa čovjeku bilo kao misao ili maštanje ili kao istančano mnijenje, bilo kao neko priviđenje koje se vidi tjelesnim očima, ili kao glas iz svijeta koji se čuje tjelesnim ušima, ona nikad ne pristupa kao gospodar s neograničenom vlašću nego kao zavodnica koja od čovjeka traži pristanak i koja poslije njegovog pristanka zadobiva vlast nad njim. Uvijek je njeno djelovanje, bilo da je ono unutar čovjeka ili izvana, djelovanje izvana, i čovjek može da ga odbaci. Obmana se uvijek sreće s nekom sumnjom srca, u nju ne sumnjaju jedino oni kojima je ona konačno zavladala. Obmana nikada ne sabire čovjeka rastrojenog grijehom, ne umrtvljuje strasti u njemu, ne uči podvižnika obraćenju ili pokajanju, ne umanjuje ga pred samim sobom, naprotiv, ona u njemu budi maštu, čini da mu se pokrene krv, donosi mu neku bezukusnu, otrovnu nasladu, laska mu prepredeno, navodi ga na oholost, u duši podiže idola 'ja'.
Božansko djelovanje je nematerijalno: ne vidi se, ne čuje se, ne očekuje se, nezamislivo je, nije objašnjivo nikakvom usporedbom uzetom iz ovog svijeta, dolazi i djeluje tajanstveno. Ono najprije čovjeku pokazuje njegov grijeh, stalno drži strahotu grijeha pred njegovim očima, izaziva u njegovoj duši samo-osuđivanje, pokazuje joj naš pad, užasnu, tamnu i duboku provaliju u koju je pao naš rod sagrješenjem našeg praoca Adama (9, t. 2, str. 319).
Zatim se sveta istina u srcu javlja kao tišina, spokoj, jasnoća, mir, pokajničko raspoloženje, udubljivanje u sebe, ne uzdanje u sebe, utješna nada na Boga. Laž se, čak i kad je obučena u masku dobra, prepoznaje po nemiru, tami neodređenosti, promjenljivosti, zabavi, mašti, ili ona samo obmanjuje srce odnosno donosi mu lažno zadovoljstvo, opijenost sobom, neku nejasnu mutnu nasladu. I ova naslada zavedenog srca sliči na prividnu tišinu kojom je pokrivena površina dubokog tamnog vira u kojem žive grabljivice.
Pali ljudski um nije u stanju da razlikuje dobro i zlo. Maskirano zlo će ga gotovo uvijek lako prevariti. I to je vrlo prirodno, jer je ljudski um 'mlad', a oni koji se protiv njega bore zlim pomislima imaju iskustvo u borbi, lukavstvu i lovu na ljudske duše od više od sedam tisuća godina. Razlikovanje dobra i zla pripada srcu, to je njegov posao. Ali, opet je potrebno vrijeme, potrebno je ustrajavanje u evanđeoskim zapovijedima da srce stekne istančanost ukusa za razlikovanje pravog vina od lažnog. Dok srce ne stekne naviku da razlikuje dobro i zlo, vrlo je koristan iskusan savjet duhovnika ili pobožnog bližnjeg učitelja Istinske pravoslavne crkve, jedine svete, jedine istinite, koji traži i nalazi u povinovanju njoj istinsku slobodu. Izvan nepokolebljive poslušnosti Crkvi nema ni istinske poniznosti ni istinskog duhovnog rasuđivanja; tamo je vlast tamnog kraljevstva laži i samoobmane koju laž proizvodi.'' (9, t. 4, pismo 11).
''Kao što se ronilac spušta u duboko more da nađe dragocjeni biser, tako su se i sveti Oci udaljavali u duboke pustinje, tamo su duboko uranjali u sebe, nalazili različite dragocjene duhovne bisere: poniznost koja je bila slično Kristovoj, dječju jednostavnost i ne zlobu, bestrasnost slično anđeoskom, rasuđivanje i mudrost duhovnu, jednom riječju, nalazili su Evanđelje. Neki redovnik je rekao Sisoju Velikom: 'Nalazim se u stanju stalnog sjećanja na Boga.' Bogougodni Sisoje mu je odgovorio: 'To nije veliko, veliko će biti kad sebe budeš smatrao gorim od svake tvari.'
Uzvišeno je zanimanje stalno sjećanje na Boga! Ali, ova je visina vrlo opasna kad ljestvica prema njoj nije utemeljena na čvrstom kamenu poniznosti.
Pogledajte kako se Sveto pismo podudara s Ocima! Pismo govori: Jer žrtve nećeš. Žrtva je Bogu duh skrušen, srca skrušena i ponizna ne odbacuješ, Bože (Ps 51,16-17). Same žrtve paljenice ljudske treba da se zasnivaju na osjećaju duhovnog siromaštva, na osjećaju obraćenja ili pokajanja. Ako ovoga nema, Bog ih odbacuje.

Nitko, izgleda, nije pronikao u Evanđelje kao što su u njega pronikli sveti žitelji pustinja. Oni su Evanđelje pokušavali da ostvare u samom životu, samim mislima i osjećajima svojim. Odlikovali su se najdubljom poniznošću; čovjekov pad je bio stalni predmet njihovog razmišljanja, njihovo stalno zanimanje je bio plač zbog grijeha.
U drugom pravcu su krenuli podvižnici i pisci Zapadne crkve poslije odvajanja ove crkve od Istočne, Istinske pravoslavne crkve, i otpadanja u pogubnu tamu hereze. Oni odmah vuku sebe i svoje čitaoce u visine nedostupne početnicima, zanoseći i sebe i njih. Rasplamsala, često poludjela maštovitost kod njih zamjenjuje ono što je istinski duhovno, o kojem oni nemaju nikakvog pojma. Ovu svoju fantaziju oni smatraju za milost.
Sveti Oci Istočne, odnosno Istinske pravoslavne crkve ne vode svog čitatelja u naručje ružičaste 'ljubavi' ili na visinu 'vizija', oni ga, naprotiv, navode na razmatranje njegovog grijeha, njegovog pada, vode ga k ispovijedanju Krista kao Otkupitelja, do plača zbog sebe pred milostivim Tvorcem. Oni nas uče da najprije krotimo nečiste želje našeg tijela, što nas onda čini duhovno otvorenim i sposobnim za duhovnu djelatnost. Zatim se obraćaju umu, ispravljaju njegov način razmišljanja i njegovo rasuđivanje, očišćujući ga od pomisli koje je on usvojio poslije našeg pada i zamjenjujući ih mislima obnovljene čovjekove prirode, živo prikazane u Evanđelju.
Uz ispravljanje uma, sveti Oci se brinu o ispravljanju srca, promjeni njegovih navika i osjećaja. Teže je očistiti srce nego um jer um, uvjerivši se u ispravnost nove misli, lako odbacuje staru, lako usvaja novu, ali zamijeniti naviku navikom, svojstvo svojstvom, osjećaj drugim suprotnim osjećajem, to je trud, to je napet i dugotrajan rad, to je borba neopisiva. Jačinu ove borbe Oci izražavaju na slijedeći način: 'Prolij krv svoju i primi duh.' Dakle, treba umrtviti sve grešne želje tijela i krvi, sve pokrete uma i srca, koji zavise od tijela i krvi. I tijelo i um i srce treba podrediti duhu. Krv i nerve pokreću mnoge strasti: i srdžba, i srebroljublje, i slastoljublje, i sujeta ili taština. Ove dvije posljednje naročito rasplamsavaju krv podvižnika, koji ne čini podvig onako kako treba, čineći ih poludjelim fanaticima. Sujeta prije vremena želi da zadobije duhovna stanja za koja čovjek nije sposoban zbog svoje nečistoće, a obzirom da ne može da dostigne istinu on izmišlja i fantazira. A, sladostrašće, pridružujući svoje djelovanje djelovanju sujete, proizvodi u srcu zavodničke, lažne radosti, naslade i opijenost. Takvo stanje je stanje samoobmane. Svi oni koji pogrešno čine podvig nalaze se u tom stanju.
Kod Otaca Istinske pravoslavne crkve nema nikakve fanatične uzburkanosti krvi. Oni nikada ne padaju u nezdrave zanose, koji su, obzirom da ih je na Zapadu izazvala uzburkana krv, na istom tom Zapadu izazivali krvoprolića. Djela svetih Otaca odišu samoodricanjem, miomirisom Svetog Duha, koji umrtvljuje strasti.'' (9, t. 4, pismo 44).
Sv. Ignjacije svjedoči o tome da su iz obmane i oholosti proizašle pogubne hereze, raskoli, bezbožništvo i bogohulstvo. Očigledno je da je najnesretnija posljedica obmane nepravilna i štetna djelatnost i po samog čovjeka i po bližnje, odnosno to što se zlo bez obzira na njegovu očiglednost i rasprostranjenost malo primjećuje i slabo shvaća. Takvim obmanutim ljudima se događaju i nesreće koje su svima očigledne i vrlo tragične.
''Na Valaamskom otoku'', priča biskup, ''u udaljenoj kućici u pustinji živio je redovnik Porfirije. On je činio molitveni podvig. Ne znam točno kakav je podvig to bio. Sudeći po omiljenom štivu redovnika, može se pretpostaviti da je bio nepravilan. Naime, taj redovnik je vrlo cijenio knjigu zapadnog pisca Tome Kempenca ''O nasljedovanju Isusu Kristu'' i njome se rukovodio. Ova je knjiga, kao što je to poznato, napisana u obmani.
Taj je Porfirije jedne večeri u jesen posjetio starce skita blizu kojeg se nalazila njegova pustinja. Kad se opraštao sa starcima oni su ga upozoravali govoreći: 'Nemoj slučajno da ideš po ledu, led se tek uhvatio i vrlo je tanak.' Porfirijeva pustinja je od skita bila odvojena dubokim zaljevom Ladoškog jezera, koje je trebalo zaobići. Redovnik je govorio tihim glasom i s prividnom skromnošću: 'Postao sam vrlo lagan.' Otišao je, a poslije nekog vremena začuo se očajnički krik. Starci iz skita su se uznemirili i istrčali. Bilo je tamno, nisu brzo našli mjesto na kojem se nesreća dogodila, nisu brzo našli način da izvuku utopljenika: izvukli su tijelo, koje je duša već bila napustila.'' (9, t. 1, str. 253-254).
''Blažena je duša koja je uvidjela grijeh koji se u njoj ugnijezdio! Blažena je duša koja je u sebi vidjela pad praroditelja, nemoć starog Adama! Takvo viđenje grijeha je duhovno viđenje, viđenje uma, izlječenje od zaslijepljenosti Božjom milošću. Posteći i na koljenima sveta Istinska pravoslavna crkva moli Boga za viđenje ovog grijeha.
Blažena je duša koja je u potpunosti upoznala da je nedostojna Boga, koja je sebe osudila kao prokletu i grešnu! Ona je na putu spasenja, u njoj nema samoobmane. I obrnuto, onaj koji sebe smatra spremnim da primi milost, koji sebe smatra dostojnim Boga, očekuje i moli Njegov tajanstveni dolazak, govori da je spreman da primi, čuje i vidi Gospodina, on obmanjuje sebe, on je stigao na visoki greben oholosti s kojeg se pada u tamnu provaliju pogibelji.
Osjećaj plača i pokajanja je jedino što je potrebno duši koja je pristupila Gospodinu s namjerom da od Njega dobije oproštaj svojih grijeha. To je dobar udio! Ako si ga izabrao, neka ti ga nitko ne oduzme! Nemoj ovo blago da razmijeniš za puste, lažne i nasilne osjećaje lažne milosti, nemoj sebe da upropastiš laskanjem sebi.
'Ako su neki od Otaca napisali', govori Bogu ugodni Izak Sirijski, 'da postoji čistoća duše, da postoji njeno zdravlje, bestrasnost, da postoji viđenje Boga', oni to nisu napisali da bi ih mi tražili prije vremena s iščekivanjem. Oni u kojima živi takvo iščekivanje stekli su oholost i pad. Crkva Božja je odbacila traženje uz očekivanje visokih Božjih darova. To nije znak ljubavi prema Bogu, to je bolest duše.''
Svi Sveti su sebe smatrali nedostojnima Boga a time su pokazali svoje dostojanstvo, koje se sastoji u poniznosti.
Svi samo-obmanuti ljudi su sebe smatrali dostojnima Boga a time su pokazali oholost koja je zavladala njihovom dušom i demonsku obmanu. Neki drugi su primili zle duhove koji su se pred njima pojavljivali kao anđeli, i slijedili ih; drugima su se zli dusi javljali u svom pravom vidu i obmanjivali ih, pokazujući se kao, navodno, pobijeđeni njihovom molitvom, čime su ih uvodili u oholost; neki su puštali na volju svojoj mašti, uzburkavali svoju krv, pobuđivali u sebi nervne pokrete, pa onda ovo prihvaćali kao milosnu nasladu i padali u samoobmanu, u potpunu tamu, i po svom duhu se uvrstili u odbačene duhove.
Ako imaš potrebu da pričaš sa samim sobom nemoj sebi laskati nego se samo-prekorijevaj. Gorki lijekovi su nam korisni u našem stanju pada. Oni koji sebi laskaju već su ovdje na zemlji dobili svoju nagradu odnosno svoju samoobmanu, pohvalu i ljubav svijeta protivnog Bogu i u vječnosti nemaju što da očekuju osim osude.
Sveti Oci Istinske pravoslavne crkve, naročito žitelji u pustinjama (pustinjaci), dostizali su visine duhovne i tada se sve u njima slijevalo upravo u obraćenje ili pokajanje. Pokajanje je obuhvaćalo sav njihov život, svu njihovu djelatnost i ono je bilo posljedica viđenja i sagledavanja vlastitog grijeha.
Jednog velikog Oca su pitali u čemu treba da se sastoji djelovanje osamljenog redovnika. On je odgovorio: ''Tvoja ubijena duša stoji pred tvojim očima i ti još pitaš kakvo treba da bude tvoje djelovanje? Plač je suštinsko djelovanje istinskog podvižnika Kristovog, plač je njegovo djelovanje od stupanja na podvig do završetka podviga. Viđenje svojega grijeha i pokajanje ili obraćenje koje ono rađa su djelovanja koja na zemlji nemaju kraja. Viđenje grijeha izaziva pokajanje, pokajanjem se ostvaruje očišćenje, oko uma koje se postupno čisti počinje da primjećuje nedostatke koje ranije u svojoj potamnjenosti uopće nije primjećivalo'' (9, t. 2, str. 122-127).
''Što se bolje čovjek zagleda u svoj grijeh, što se više zadubljuje u plač zbog sebe time je on otvoreniji i dostupniji za Duha Svetog, koji kao liječnik pristupa samo onima koji su svjesni da su bolesni i naprotiv, odvraća se od onih koji su bogati svojom ispraznom ohološću. Gledaj i zagledaj se u svoj grijeh! Ne skidaj pogleda s njega! Odreci se sebe, nemaj dušu svoju časnu pred sobom. Sav se zadubi u gledanje svog grijeha, u plač zbog njega! Tada ćeš u svoje vrijeme vidjeti da je tvoj preporod pod djelovanjem Svetog Duha neshvatljiv, i još manje objašnjiv. On će ti doći onda kad ga ne očekuješ, djelovat će u tebi kad priznaš da si ga potpuno nedostojan!
Ali, ako se u tebi krije očekivanje milosti, čuvaj se, u opasnom si stanju! Takvo očekivanje svjedoči o pritajenoj sujeti u kojoj se krije oholost. Za ohološću će lako uslijediti i lako će joj se prilijepiti obmana. Obmana je odstupanje od Istine i Duha Svetog koji surađuje Istini, odstupanje u pravcu laži i odbačenih duhova koji laži surađuju. Obmana postoji već i u sujeti, postoji u pridavanju velikog značaja sebi, u samom očekivanju milosti.'' (9, t. 2, str. 320-321).
''U svojim molitvama se sasvim unesi u pokajanje ili obraćenje. Postoji stanje duhovne obnovljenosti, ti to znaš, a nalaziš se u stanju starog čovjeka, i zato stalno budi u svetoj tuzi i spasonosnoj žalosti. Odreci se sebe! Nemoj imati dušu svoju časnu pred sobom po primjeru svetog apostola Pavla. Ocjenjuj sebe samo uz osudu. Budi nesebičan pred Bogom. Nikako sebi ne dozvoljavaj očekivanje milosti, to je stanje i učenje onih koji se nalaze u samoobmani i koji su otpali od Istine. Trudi se da vidiš svoj grijeh i da zaplačeš zbog njega, to je tvoj posao. A, Bog će učiniti svoje, zato što je On vjeran, dao je obećanje i ispunit će ga. Milost je Njegova! Da je da, to je Njegovo. Ne smatraj da ti je košulja čista i dostojna duhovnog bračnog dvorca, bez obzira koliko da je pereš, tvoj sudac je Bog''(10, pismo 87).
''Požurite i poklonite se Istini, koja čovjekovu stalnu izdaju liječi zapoviješću stalnog pokajanja. Liježući u postelju kajte se, i ustajući kajte se. Kao što se u lancu karika drži za kariku tako i u vašem životu neka slijedi uzdah za uzdahom. Tako provodite dane, mjesece i godine. Neka predmet vašeg razmatranja budu vaše nemoći. U osjećaju svog srca budite kao da ste zatočeni u tamnicu do kraja života, kao okuženi, prognani van naselja. Stradanja će se završiti kad se završi život, posljednji uzdah bit će ispušten s posljednjim izdisajem'' (10, pismo 12).
Ovim izvodima iz knjiga biskupa Ignjacija Brjančaninova bit će umjesno dodati nekoliko riječi uzetih iz djela njegovog suvremenika, također novo proslavljenog svetog Oca biskupa Teofana Zatvornika posvećenih pitanju: ''Zbog čega mi tako često i tako uporno ne vidimo svoje grijehe? Što je to što nas tako i toliko zasljepljuje?''
Opisujući naše unutrašnje strasti u vidu slike grešnog drveta čije se stablo grana na tri osnovne grane, i potom, se dalje razgranava na mnoštvo grana i grančica koje prodiru u svu našu djelatnost, sv. Teofan govori da sam grešnik po pravilu uopće ne primjećuje ovo drvo.
''A, koji je razlog zbog kojeg najčešće i ne primjećujemo to drvo grijeha u sebi, kao i zbog čega često mislimo, pa se, čak, i ne stidimo da naglas kažemo: 'Zar sam ja loš, zar sam išta loše učinio?' Ne primjećujemo zato što ne možemo da primijetimo, jer nam grijeh to ne dozvoljava. Grijeh je vrlo lukav i prepreden. Ovo drvo zla i grijeha o kome govorimo je toliko ružno da bi, kad bi ga čovjek umnim očima vidio u njegovoj ružnoći, odbilo od sebe svakoga, i zato ono pokušava da se zaodjene 'lišćem', da prikrije svoju rugobu i prikriva je tako uspješno da duša čovjekova u kojoj ovo drvo raste ne može da razlikuje ne samo korijenje i stablo, već ni grane. Ovaj pokrov od lišća su rasijanost i puno-brižnost.
Rasijan čovjek ne voli da živi u sebi, a puno-brižan nema slobodnog vremena ni trenutka. Prvi ne može, a drugi nema vremena da primijeti ono što se unutar njega događa. Pri prvom buđenju iz sna njihova duša istog časa izlazi iz sebe: kod prvog odlazi u svijet maštanja, a kod drugog ponire u more tobože nužnih poslova. Sadašnjost za njih ne postoji, i to je zapravo odlika čitave njihove djelatnosti. Rasijani radije živi u svijetu koji je sam stvorio i samo djelomično dolazi u dodir sa stvarnim svijetom, i to slučajno i površno, a punobrižni je i mišlju i srcem potpuno u budućnosti, svaki posao žuri da završi što je moguće prije da se prihvati novog. Onda započinje drugo i žuri na treće, uopće, sadašnjošću su zauzete samo ruke, noge, jezik i drugo, a sva njegova misao je usmjerena u budućnost. Kako pri takvom toku unutrašnjih pokreta da primijete ono što se krije u srcu?
Ali, grijehu nije dovoljan samo prekrivač od lišća: kroz njega se još nekako i može proniknuti, moguće je vjetrom patnji i unutrašnjih potresa savjesti razmaći gusto lišće i razotkriti svu ružnoću grijeha: zato grijeh sam iz sebe stvara oko sebe neki kao neprobojni pokrov nalik na stajaću mutnu vodu u koju on uranja svoje drvo s lišćem. Ovaj pokrov se stvara od neznanja, bezosjećajnosti i bezbrižnosti. Tako nismo svjesni da smo u opasnosti i ne osjećamo je, a obzirom da je ne osjećamo predajemo se bezbrižnosti. I, bez obzira na to što da se poduzme da se urazumi ovakav grešnik, sve je uzaludno. Možete proizvoditi vrlo jake zvukove iznad vode, ali, uzalud, onaj koji je u vodi ništa neće čuti. Možete pokušati da trgnete lijenog grešnika čime god hoćete, on se neće nimalo prenuti. Ako mu opišete njegovo vlastito unutarnje stanje, on će reći: 'To nisam ja.' Ako ga upozorite na krajnju opasnost koja mu prijeti, on će vas uvjeravati da to s njim nema nikakve veze. Ako ga probudite iz sna, on se neće postidjeti da izjavi: 'Evo, vidiš da radim.' Toliko je snažan pokrov kojim se ovaj grijeh skriva od pogleda onoga koji je u njegovoj vlasti!'' (Subotnja propovijed 1. nedjelje Velikog posta).
U pismima Sv. Teofana nalazimo i ovakve misli:
''Treba da stražarimo nad srcem i da se navikavamo da primjećujemo misli i osjećaje koji se iz njega rađaju. Tada ćemo vidjeti kakva je pokvarena tvar ovo naše navodno dobro srce. I tada će doći stalno pokajanje i ispovijed Bogu sveprisutnom i sve-vidljivom.
Evo što nam je potrebno: ne da mjerimo sebe, odnosno na koju smo se visinu podigli od zemlje, bolje je da potpuno zaboravimo ovu mjeru. Neka bude samo ona: 'Ni za što ne valjamo'. Evo kakva je naša mjera: kad osjećamo da smo potpuno nečisti i da je naše spasenje samo od velike milosti Božje to je dobro. Čim počnemo da prisvajamo sebi makar i djelić pravednosti to je loše. Odmah treba da stupimo u žestoku borbu protiv sebe.
To što ne vidite uspjehe nije loše, nego dobro. Nesreća je kad ih ugledate. Ne gledajući na uspjehe, pojačajte revnost i molitvu za uspjeh i ne prepuštajte se bezbrižnosti.
Nesreća je kad je čovjek u srcu sit i zadovoljan, a kad je u srcu gladan i ubog to je jako dobro. Ubogi će i po jakom mrazu da trči od prozora do prozora i da prosi. Isto tako je i sa srcem! Kad ga dotakne osjećaj nesreće, bijede i gladi, ono ne da mira ni tijelu ni duši. A, glad i nesreću (odnosno svijest o svom jadnom stanju) Gospodin šalje onome koji se moli i koji moli. To je znak zdravlja. Bolesnik nema apetit, on je sit. Treba zato rasplamsati nesreću oko sebe.
Pitate što znači 'rasplamsati nesreću oko sebe'? To znači probuditi duboki osjećaj opasnosti zbog stanja u kojem se čovjek nalazi i iz kojeg nema drugog spasa osim u Gospodinu Isusu Kristu. Ovaj osjećaj će vas tjerati prema Gospodinu i tjerat će vas da stalno vapite: 'Pomozi, zaštiti!'. Taj osjećaj su imali svi Sveti i on ih nikada nije napuštao. Suprotni osjećaj je osjećaj zadovoljstva svojim stanjem koje čovjeka uspavljuje i gasi u njemu svaku brigu za spasenje. Sit sam i što mi još treba?
Vapaj nepokajanih navodi na sebe sud Gospodina kao Sodoma, a vapaj grešnika koji se kaju milost kao Ninivija. Kako ćemo među pravednike? I teško nama kad pomislimo da smo postali pravedni. Kako je zla ova misao! Ona ubija dušu kao što štetna slana ili ledeni vjetar ubijaju nježni cvijet. A, što je s grešnikom koji se kaje? Za njega je raširen zagrljaj Oca. Pavši na grudi, cjeliva ga, kaže se u priči o povratku bludnoga sina. Srce skrušeno Bog neće prezreti, kaže Psalmist. Hajde da tako radimo. Kad okusimo slatkoću pokajanja drugo nećemo ni poželjeti'' (14, pisma 14, 3, 4, 25).
Navest ćemo ovdje još nekoliko pouka iz knjige ''Nevidljiva borba'' Nikodima Svetogorca, koje jasno određuju pravilno i za dušu spasonosno unutrašnje djelovanje i cilj izvanjskih kreposti ili vrlina i podviga.
Ovaj Otac knjigu započinje objašnjenjem u čemu se sastoji kršćansko savršenstvo, "jer ako to ne saznaš", govori on, ''možeš da skreneš sa pravog puta, i misleći da ideš k savršenstvu, u stvari ideš u suprotnom pravcu. Najsavršenija i najveća stvar koju čovjek može da želi da dostigne je zbližavanje s Bogom i prebivanje u zajednici s Njim.'' Dalje starac govori da ovo ne shvaćaju svi pravilno, već mnogi misle da se savršenstvo istinskog pravoslavnog kršćanskog života sastoji u ispunjenju samih kreposti ili naročitih podviga (kao što su post, bdijenja, klečanje na koljenima, razne tjelesne strogosti, stajanje na crkvenim službama, umna molitva, osamljivanje ili tihovanje). Ipak, ove kreposti nisu traženo kršćansko savršenstvo već su samo sredstva i načini da se ono dostigne. Točno je da je za dušu spasonosno da upražnjava sve ove kreposti s ciljem da čovjek kroz to dobije snagu i moć protiv svoje grešnosti i rđavosti, da bi se iz njih crpila hrabrost za suprotstavljanje iskušenjima i obmanama naših triju glavnih neprijatelja: grešnoga tijela, svijeta i đavla. Svaka krepost ili vrlina može da dadne svoj duhovni doprinos koji je nužan slugi Božjem u njegovoj duhovnoj borbi.
''Međutim, s druge strane,'' nastavlja starac Nikodim, ''novostečene kreposti mogu onima koji smatraju da se u njima sastoji sva suština života i njihove nade da donesu veću štetu negoli njihovo očigledno narušavanje, odnosno ne one same po sebi, zato što su one dobre i svete, nego krivicom onih koji ih ne koriste onako kako treba. I to upravo onda kad takvi ljudi, obraćajući pažnju samo na ova dobra djela koja obavljaju izvana, ostavljaju svoje srce da i dalje djeluje po vlastitim željama i željama đavla, koji, vidjevši da su oni skrenuli s pravog puta, ne samo da ih ne ometa u njihovom radosnom činjenju podviga u ovim tjelesnim podvizima, već ih još i podstiče da te podvige umnožavaju i pojačavaju po svojoj sujetnoj pomisli. Osjećajući pritom neka duhovna kretanja i utjehe, ovakvi djelatnici počinju da misle da su se već uzvisili do stanja anđeoskih činova i navodno 'osjećaju' u sebi 'prisustvo' izmišljenih, nadzemaljskih stvari, i fantaziraju da su sasvim istupili iz oblasti ovoga svijeta i da su se, tobože, uzdigli do trećeg neba.
Oni obično žele da ih pretpostavljaju drugima u svakom slučaju; oni vole da žive po svojoj volji i uvijek su uporni u svojim odlukama. Oni su slijepi u svemu što se tiče njih samih, ali vrlo dobro vide i vrlo su brižljivi u rasuđivanju o djelima i riječima drugih. A, ako ljudi nekoga počnu da poštuju onako kako oni misle da njih treba poštovati, oni to ne mogu da podnesu i postaju očigledno neprijateljski raspoloženi prema tom čovjeku. Ako im netko zasmeta u njihovim pobožnim zanimanjima i podvižničkom djelovanju, naročito u prisustvu drugih, Bože sačuvaj!, oni odmah negoduju, odmah kipte od srdžbe i postaju sasvim drukčiji, uopće ne sliče na sebe. Bez obzira na to kakva tuga da im se dogodi, oni ne žele da poviju vrat pod jarmom volje Božje.
Obzirom da im je unutrašnje oko, odnosno um u tami, njime oni gledaju i same sebe i gledaju na pogrešan način. Razmišljajući o svojim izvanjskim djelima pobožnosti i o tome kako su uspjeli u njima, oni misle da su već dostigli savršenstvo i, postajući oholi zbog toga, počinju da osuđuju druge. Poslije ovoga više ne postoji mogućnost da bilo tko od ljudi preobrati ovakve osim uz naročitu Božju pomoć. Lakše će se za dobro preobratiti netko za koga svi znaju da je grešnik nego tajni grešnik koji se skriva pod pokrovom prividnih kreposti ili vrlina.
Ako, budući oduševljen revnošću, pobijediš i umrtviš svoje kaotične strasti, svoje požude i želje, više ćeš ugoditi Bogu i ljepše ćeš mu se truditi nego da se bičuješ do krvi i mučiš postom više od svih drevnih pustinjaka. Čak ni ako otkupiš iz ropstva nečastivih stotine robova kršćana, to te neće spasiti ako pritom sam budeš u ropstvu strasti. I, bez obzira na to kakvo djelo da poduzimaš, pa čak i ako bi ono bilo i najveće, i bez obzira na to s kakvim naporom i kakvim žrtvama da ga ostvariš, ono te neće dovesti do cilja koji si želio da dostigneš ako pritom ne obraćaš pažnju na svoje strasti, dajući im slobodu da žive i djeluju u tebi.
Od vremena prijestupa našeg praroditelja mi o sebi, bez obzira na slabost svojih duhovno-moralnih snaga obično imamo visoko mišljenje. Iako nas svakodnevno iskustvo uvjerljivo uvjerava u lažnost takvog mišljenja o sebi mi u neshvatljivoj obmani ne prestajemo da mislimo da predstavljamo nešto i to nešto bitno. Ipak, ova naša duhovna bolest, koju teško u sebi primjećujemo, odvratna je Bogu jer je plod našeg grešnog ja i samoljublja, i kao takva predstavlja izvor, uzrok i korijen svih strasti i svih naših padova i razvrata. Ona zatvara vrata uma ili duha kroz koja jedino obično ulazi u nas milost Božja, ne dopuštajući ovoj milosti da uđe unutra i da se nastani u čovjeku. I milost odstupa od takvog čovjeka. Jer, kako može milost, radi prosvjećenja i pomoći, da uđe u onog čovjeka koji za sebe misli da je nešto veliko, da sam sve zna i da mu nije potrebna ničija pomoć? Neka nas izbavi Gospodin od ovakve sotonske bolesti i strasti!
Mrzeći ovu zlu oholost u nama, Bog, naprotiv, ništa ne voli i ne želi da vidi u nama toliko kao naše iskreno poznavanje svoje ništavnosti i potpunu uvjerenost i osjećaj da svako dobro djelo u nama, u našoj prirodi i našem životu potiče isključivo od Njega, kao Izvora svakog blaga i da iz nas ne može da nastane ništa istinski dobro, ni dobra misao ni dobro djelo.
Upoznaj svoju ništavnost i stalno drži u mislima da sam po sebi ne možeš činiti nikakvo dobro za koje bi se pokazao dostojan Kraljevstva nebeskog. Slušaj što govore u Bogu mudri Oci! Tako sveti Petar iz Damaska uvjerava da 'nema ništa bolje nego da čovjek upozna svoju nemoć i neznanje, kao i da nema ništa gore nego da toga ne bude svjestan'. Sv. Maksim Ispovjednik uči da je 'osnova svake kreposti poznavanje vlastite, ljudske nemoći'. A, sv. Ivan Zlatousti tvrdi da samo 'onaj poznaje sebe, koji misli za sebe da je ništa'. Tako se u nama duboko ukorijenilo i tako se snažno za nas prilijepilo mišljenje da smo mi nešto, i to nešto veliko, da ono uvijek tajno živi u našem srcu kao neki istančani i neprimjetni pokret, čak i onda kad smo uvjereni da se uopće ne uzdamo u sebe, već da smo, naprotiv, ispunjeni nadom samo na Boga. Da koliko možeš izbjeći ovu oholost srca i djelovati bez ikakve nade u sebe, nego samo s nadom na Boga, svaki put pripremaj sebe da tvoja svijest i osjećaj vlastite nemoći u tebi prethode saznanju Božje svemoći, a da i jedno i drugo prethodi svakom tvom djelovanju.'' (7, str. 12, 15, 17, 18, 20, 25).
Dakle, ovo malo odlomaka iz učenja svetih Otaca koji su nam vremenski bliski, preciznim i razumljivim jezikom nam prenose učenje svih drevnih Otaca Crkve Kristove i jasno pokazuju glavne crte unutrašnjeg istinskog pravoslavnog kršćanskog života, kao i to ''da je u pokajanju ili obraćenju sva tajna spasenja'' (10, pismo 86). 

Onaj koji želi da se detaljnije upozna sa ovim učenjem može ga naći u gotovo svim djelima svetih Otaca. Ovaj duh pokajničkog samopromatranja i potresnog molitvenog plača pred Bogom je, naročito lijepo i u najtananijim poetskim nijansama, izražen u bogoslužbenim tekstovima Istinske pravoslavne crkve, naročito u pjesmama velikoposnog Trioda, koje se pjevaju u hramovima u dane Velikoga posta. Svi naši molitvenici su obilno prožeti ovim svetim duhom pokajanja a s ciljem da nas nauče da idemo pred Bogom istinski pravoslavno, da mu vapimo iz dubine istinske poniznosti. I sve ove molitve, sveti ljudi koji su ih napisali, zapisali su ih iz svog duhovnog iskustva, jer su sami sebe smatrali baš takvima odnosno grešnima i beskorisnima, a Crkva Kristova je ove molitve sačuvala kao najbolje obrasce našeg molitvenog stajanja pred Bogom i sačuvala do danas da se i mi ovim molitvama učimo poniznom i pokajničkom samopromatranju. U dubokoj je zabludi onaj koji misli da su nam sveti Oci davali samo pokazni primjer pokajničkog plača, a da sebe same nisu smatrali krajnje grešnima. Ne! U svetim Ocima nije bilo trunke pretvaranja, nego je upravo u tome istinsko pravoslavlje da čovjek, bez obzira koliko da se čistio od grijeha, u svjetlosti božanske Istine uvijek sebe sagledava kao onoga koji je nečist i nedostojan pred Bogom.

MOŽE LI SE DUŠA BRZO IZLIJEČITI?

Dakle, očigledno je da čitavo djelo spasenja protječe kroz uviđanje svog pada, kroz poniznost i priznanje sebe nedostojnim bilo kakvih visokih duhovnih darova, kroz strpljivo nošenje truda pokajanja i uz očekivanje znakova iscjeljenja bez žurbe. Posljednji trenutak je vrlo bitan - bez žurbe! Ovdje se danas mnogi spotiču: svi vrlo žurimo, želimo da vidimo plodove svog duhovnog truda vrlo brzo. Za malo pokajanje odmah očekujemo veliku milost, i kad jednom malo oplačemo zbog sebe smatramo da smo već čisti i posve bijeli, čekamo pojavljivanje anđela i znake naročite Božje naklonosti prema nama, kao da smo već dostojni mnogih darova Duha Svetoga. Odavde proizlaze česte obmane. Međutim, iskustvo pravoslavnih podvižnika nas uopće ne uči ovome. Iz Otačnika se dobro vidi da je složen, da je dugotrajan i mukotrpan put očišćenja grijehom zaražene duše, i to čak u najpogodnijim uvjetima za iscjeljenje odnosno u samostanima i pustinjama. Zar nisu divlje planine, puste klisure i neprohodne šume u kojima su se podvizavali mnogi Oci, odsustvo bilo kakve veze sa svijetom, a često i s ljudima uopće, posve strogi post, neprestana molitva uz duboku vjeru i potpuno prepuštanje Bogu, stalni plač zbog sebe i drugi najviši podvizi svetih podvižnika, zar nisu to najjača sredstva za iskorjenjivanje svih dubokih korijena grijeha? Čini se da bi čovjek, koji je prihvatio takav način života, trebao u najkraćem roku u potpunosti da se očisti od svih svojih strasti, i da čak zaboravi i na samo postojanje grijeha. Ali, u stvarnosti nije tako. Mnoge godine i desetljeća, Sveti su provodili u strašnoj borbi protiv zmija strasti koje se gnijezde u srcu čovjekovom, prije nego što bi uspijevali da ih umrtve i da ih se oslobode, i da steknu duševni mir. ''Do same smrti čovjekove strasti imaju sposobnost da se bune u njemu i on ne zna kad će koja strast da se pobuni. Zbog toga on sve dok diše ne smije da prestane budno da motri na srce, treba stalno da vapi Bogu, moleći ga za smilovanje,'' govorio je otac Izaija (11, str. 128, st. 58).
Marija Egipatska je otišla u Jordansku pustinju radi pokajanja, i četrdeset i sedam godina je proživjela u ovoj pustinji ne srećući se ni s kim od ljudi, bez hrane i odjeće, hraneći se korijenjem. Od tih četrdeset i sedam godina sedamnaest godina se borila protiv svojih pomisli kao protiv ljutih zvijeri. Kad je jela oskudnu hranu, odmah su joj dolazile pomisli o mesu i ribi, žudjela je za vinom ili bi je obuzimala želja da pjeva razvratne pjesme, činilo joj se da ih čuje, one su uzburkavale njeno srce i sluh. Ona je plakala i s bolom vapila k nebu i molila Boga za pomoć. Vatra strasti se raspaljivala u njenom srcu i palila je cijelu izazivajući vrelu požudu. Ona se bacala na zemlju i tako je ležala danju i noću dok se ne bi pokajala i dok milost Božja ne bi odagnala zli nemir. Tama za tamom, nesreća za nesrećom su je snalazile čitavih sedamnaest godina. I, tek poslije tog vremena joj se javila Presveta Bogorodica kao Pomoćnica i počela da rukovodi njome, otjeravši svaku grešnu uznemirenost od Marijine duše (iz životopisa bogougodne Marije Egipatske, 1. travanj po starom kalendaru).
Bogougodni Ivan Punostradalni je činio podvig u Kijevo-Pečerskoj lavri i puno je stradao od bludne požude. Ništa nije moglo da ga izbavi, ni žeđ, ni glad, ni teške verige. Tada se zatvorio u pećinu gdje je počeo da se bori protiv strasti u najžešćoj borbi. Dolazilo je do toga da se svetac zakopa u zemlju do ramena, ali ga žar požude nije napuštao. S vremena na vrijeme je đavao u obliku ogromnog zmaja napadao podvižnika, strašno ga mučio i mrcvario. Gospodin je na kraju izbavio svoga slugu posle trideset godina zatvorništva u pećini, poslije toliko mnogih patnji. I, tek tada je strast odstupila od njega i božanska svjetlost ga je obasjala (iz životopisa bogougodnog Ivana Punostradalnog, 18. srpanj po starom kalendaru).
Otac Amon je rekao: ''Četrnaest godina sam proveo u skitu moleći Boga danonoćno da mi daruje pobjedu nad srdžbom.'' (11, str. 50, st. 6).
Neki brat koji je živio u pustinji i bio puno uznemiravan bludnim željama krenuo je po pouku i molitvenu pomoć kod jednog starca. Obzirom da je tamo našao velikog podvižnika, iskusnog u rasuđivanju, oca Pamvu, ispričao mu je za svoju borbu. On ga je tješio i podučavao. Također mu je rekao o sebi: ''Vidiš kako sam ja star, sedamdeset godina živim u ovoj ćeliji i u brizi za svoju dušu. U takvoj starosti i do dan danas trpim iskušenja i napasti. Vjeruj mi, dijete, da me demon bluda dvanaest godina nije ostavljao ni danju ni noću, stalno me napadajući razvratnim pomislima i maštanjem.''
I starac je ispričao da je bila teška i uporna borba koju je vodio protiv zlog duha bluda, da je puno puta trpio veliku bol i padao u očaj, da ga je poslije dugo vremena Gospodin oslobodio, naučivši ga da saznaje svoju nemoć i da se uzda u pomoć Božju, a ne u svoju snagu.
''Nema ničeg goreg od grešne navike. Onome koji je zaražen grešnom navikom potrebno je puno vremena i truda da se od nje oslobodi'', rekao je jedan egipatski starac (11, str. 346, st. 20).
Dakle, vidimo da se strasti ne iskorjenjuju brzo. Međutim, treba primijetiti još i to da nam najčešće nije ni korisno da se brzo izbavimo od njih. Naravno, Gospodin može u jednom trenutku da nas očisti od svih naših bolesti, ali je Gospodinu ugodnija naša poniznost, naše pokajničko molitveno stanje, dok bi brzo oslobađanje od bolesti u nama izazvalo oholo, samozadovoljno i inertno duševno raspoloženje. Sveti Oci su ovo jasno vidjeli. Tako je majku Saru trideset godina napadao demon bluda i ona se nikada nije pomolila da ta borba odstupi od nje, već je samo molila Boga da joj da hrabrosti i strpljenja u toj borbi (11,’str. 328, st. 1). Bogougodni Ivan Kolov je umolio Boga da se oslobodi od svojih strasnih želja. Osjetio je nepomućeni mir. Tada je došao kod jednog oca i rekao mu: ''Vidim da sam spokojan i da ne vodim nikakvu borbu.'' Starac mu je odgovorio: ''Idi i umoli Boga da ti se vrate pomisli koje si ranije imao jer duša napreduje od borbe.'' Ivan je umolio Boga da mu vrati pomisli i kad su pomisli došle, on se više nije molio za oslobođenje od pomisli, već je govorio: ''Gospodine, daruj mi strpljenja u borbi'' (11, str. 262, st. 11).
Evo učenja istinski pravoslavnog. Ne tražiti mir i brzo oslobođenje od svega bolnog i teškog. Čovjek čak i ne treba da želi da se brzo očisti od svih svojih strasti, već samo da stekne skrušeno i ponizno srce, koje Bog neće prezreti (Ps 51,17) i koje je jedino ugodno Bogu, pred čijom svetošću je sve naše ''čisto'' kao prljavština i kal. Čak je i samo nebo je pred Njim nečisto.
U kakvoj suprotnosti s ovim duhom stoje suvremena učenja i rasprostranjena ''traganja'' za duhovnim utjehama, sladunjavim, bezbrižnim i bezbolnim stanjima, tobožnjim ''rajskim'' blaženstvima, a bez prolaženja putem očišćenja od svojih grešnih čireva. Ovakva religijska učenja se trude da čovjeku zatvore oči za njegove duhovne bolesti, da stvore kod njega iluziju zdravlja, pozivaju ga da se raduje i naslađuje lažnim zdravljem i svojim umišljenim savršenstvom, da prebiva u obmanjujućem spokojstvu u pogledu svoje buduće sudbine, opija se iluzijom sreće i harmonije, a u stvari nosi u sebi sjeme najvećeg bola, začetak užasne muke koja će se otkriti tada kad po svršetku ovoga života čovjeku bude s očiju skinuta zavjesa laži kojom se od njega prikrivalo istinsko stanje njegove duše.
A, kako je razumna, kako je utješna naša istinska pravoslavna kršćanska vjera! Trpjeti i trpjeti ovdje na zemlji od demona, od ljudi, od svojih tjelesnih i duševnih nemoći, plakati, vapiti do kraja ovog života, a sve slatko i radosno neka bude tamo, u vječnosti! Jer u prolaznom, promjenljivom životu nije sigurno imati bilo što dragocjeno.
Obmanuti ljudi ne gledaju tako na duhovne bolesti, oni koji nisu prihvatili primjer pokajanja od naše svete Istinske pravoslavne crkve, od svetih Otaca, oni koji ne vjeruju u istinsko pravoslavno učenje smjelo ''rješavaju'' sve teškoće, kod njih je sve ''prosto kao grah''. Imao sam prilike da čujem jedan razgovor pentekostalca sektaša s pravoslavnim kršćanima. On je prekorijevao istinsko pravoslavlje za navodnu hladnoću i ne ljubav prema Bogu, za farizejstvo.
Priznanje pravoslavnih kršćana da su duhovno nemoćni i puni strasti, on je objasnio njihovim duhovnim neradom, njihovom ne željom da se u potpunosti predaju ''milosti''. Kaže on, uzrok toga je u njima samima. Ako bi samo htjeli oni bi za minut mogli da se oslobode od svih svojih strasti, za to je potrebna samo odlučnost i jedan snažan pokajnički pokret duše, i sva grešnost bi odmah isparila, kao na vatri. ''Milost'' bi odmah oslobodila obraćenika ili pokajnika, čak i od svih naklonosti prema grijehu. Takvo pokajanje bi odmah istjeralo svaki grijeh iz duše i odmah bi nastupilo progledavanje i prosvjetljenje. Tako da je sve samo stvar izbora, odlučnosti i tome slično. Sam on osobno je odmah prilikom prvog vatrenog ''pokajničkog'' akta osjetio ovo oslobođenje i dobio ''milost Duha'', od tada je on potpuno promijenio svoj život, stalno u sebi osjeća neobičnu ljubav prema svima, odlučnost da se uvijek žrtvuje radi Boga, ozaren je ''svjetlošću'' i neobično je sretan. I zaista, on je sav sijao, sav je gorio od nekog unutrašnjeg žarkog oduševljenja. Pričao je od divnim čudima koja se stalno događaju njemu i članovima njegove obitelji (oni su se također svi ''čudesno'' preobrazili poslije njegovog ''krštenja'' u pentekostalce).
Sve primjedbe istinski pravoslavnih kršćana, njihova upozorenja na to da su takva čuda sumnjive prirode, svi njihovi pokušaji da mu izlože istinsko pravoslavno učenje o nepovjerenju u sebe i o dubokoj grešnoj zaraženosti čovjekove duše obmanutom pentekostalcu su izgledali samo kao novi dokaz da je on u pravu, i još su ga jednom ''uvjerili'' u to da su istinski pravoslavni zbog svoje lijenosti, malovjerja i kukavičluka, vezanosti za ''beživotne kanone'' i ''farizejstva'' izgubili svaki kontakt s Bogom, i pri tome je i posve ostao.
Treba napomenuti da izvanjski izgled: žustrina, živahnost i vatrenost koja izvana izgleda sveta; revnost, samoodricanje i spremnost da se ide na bilo kakav podvig i druge uočljive izvanjske crte, ovakvim obmanutim ljudima daju izvanjski izgled ''pobožnosti'' koji plijeni i koji se mnogima više sviđa od izgleda poniznoga istinskog pravoslavnog kršćanina koji uzdiše zbog sebe, koji ne očekuje ništa dobro za sebe i koji je zbog toga uvijek uzdržan, a ponekad, čak, i izvana gledano, potištenog izgleda.

KAKVE SU OSOBINE NAŠEG VREMENA?

Svijet danas osjeća sve veću naklonost prema takvoj vrsti lažnog, histeričnog ''kršćanstva''. Ali, mi ne treba da obraćamo pažnju na ukus ovoga svijeta, što više budemo čuvali duh naše vjere, tim ćemo više tuđi biti ovom svijetu, i on će nas sve više mrziti i prezirati, jer ćemo mu izgledati ružni, nemoćni, čak, i bez milosti. Ako istinski pravoslavni kršćani danas na neki način i jesu privlačni svijetu i on se zanima za njihovu vjeru, to još nije razlog da mi treba da glumimo nekakvu izvještačenost i lažnu duhovnost da ugodimo svijetu. Uboga istina je bolja od nagizdane laži. Mi smo sada duhovno siromašni kao nikada, nama bolje nego kršćanima drugih vremena odgovaraju riječi psalma: Pomozi, Gospodine, jer nesta svetih (Ps 12,1). Mi smo siromašni duhom i to treba jasno da vidimo i spoznamo, i da to saznanje u poniznosti i pokajanju ponesemo, i to je, po svoj prilici, jedini dostupan put spasenja i spasonosnog djelovanja za nas u ova vremena. Jasno sagledavanje i shvaćanje duha vremena, našeg duhovnog stanja, mjere naših mogućnosti sačuvat će nas od nepravilnih traganja, od uzaludnog trošenja onih jadnih snaga koje imamo, od bankrota naših planova, od neostvarljivih maštarija i podviga koji ne odgovaraju našem duhovnom stanju.
Naše vrijeme više ne zna za obilje duhovne hrane iz Predaje svete Istinske pravoslavne Kristove crkve, za onu ljepotu i miomiris kojima je bio ispunjen i nadahnut život prijašnjih istinski pravoslavnih kršćana. Nama su ostale samo nemoći i patnje, i zato je za nas najspasonosnije upravo slijedeće: stalna ponizna molitva i uzdisanje zbog naše grešnosti; najskromniji i najsmjerniji pogled na sav vlastiti trud i djelovanje; posve tolerantni i najmilosrdniji odnos prema bližnjima; ponizno i zahvalno prihvaćanje svega što se s nama događa; potpuno uzdanje u milost Božju i ne uzdanje u svoja dobra djela ili očekivanje nečeg visokog u sebi.
Snažnu i živopisnu sliku daje sveti biskup Ignjacije. Izobilje duhovnih blaga drevnih istinskih pravoslavnih kršćana on uspoređuje s raskošnom gozbom koju je priredio bogati Domaćin za svoje mnogobrojne prijatelje i poznanike. Na ovoj duhovnoj trpezi je bio neograničen broj duhovnih jela, a po završetku trpeze gosti su bili darežljivo nagrađeni duhovnim darovima. Kad su se svi razišli, Domaćin je, vidjevši gomilu gladnih siromaha zapovjedio slugama da ne raspremaju sa stola nego da sve ono što je preostalo ponude siromašnima. Bojažljivo i u nedoumici oni uđoše u veliku salu, počeše da jedu sve što je ostalo na stolu i ispod stola odnosno pale mrvice. Nitko od njih nije ni okusio pravo jelo, nije ni vidio skladno služenje posluge niti dragocjeno posuđe i pribor, nije čuo pjesmu ni muziku, tako da nitko od njih, čak, nije mogao ni da zamisli sliku gozbe koja se tu odigrala. Kad su se najeli, oni su samo otprilike mogli da pretpostave kakva je ljepota ovdje bila prije njih. Ali, ipak su pali na koljena pred Domaćinom, zahvaljujući mu za hranu koju dosad nisu jeli i nikad nisu vidjeli. On im je rekao: ''Braćo! Kad sam davao svoju zapovijed za održavanje gozbe nisam vas imao u vidu, zato vam nisam priredio ručak onako kako treba i ne dajem vam darove.'' Siromasi uzviknuše u jedan glas: ''Gospodaru! Nije nama do darova! Nije nama do raskošne gozbe! Neopisivo smo ti zahvalni za to što nas nisi prezreo, nisi se zgadio nas izmučenih nedostacima svake vrste, pustio si nas u svoj dvorac, spasio si nas da ne umremo od gladi!''. Siromasi se raziđoše, nastavljajući da zahvaljuju milosrdnom Domaćinu. Onda On reče slugama: ''Sada pospremite trpezu i zaključajte moj dvorac. Gostiju više neće biti, i što se moglo ponuditi od hrane ponuđeno je. Gotovo je!'' (9, t.5, str. 384-385).
Siromašni i ubogi to je slika našeg stanja, mrvice i prazni tanjuri su duhovna glad našeg vremena, ponizna zahvalnost i priznavanje sebe nedostojnim bilo kakvih raskošnih jela i darova je primjer raspoloženja duše koje nam je nužno.
Trebamo pažljivo da osluškujemo ona predosjećanja i predočenja svetih Otaca koja se odnose na naše, po svemu sudeći, posljednje vrijeme. To poznavanje duha vremena, s jedne strane, izvest će nas iz stanja samoobmane, otkrit će nam pravo stanje naših snaga i mogućnosti, učinit će da naši zahtjevi prema sebi i drugima postanu skromniji, a s druge, ohrabrit će nas, podstaknut će nas na budnost, na oprez, neće nam dozvoliti da padnemo u malodušnost i uznosito maštanje, i da se tako odvojimo od realnosti.
Čujmo pažljivo bolne, ali korisne riječi: ''Sunce na zalasku slikovito opisuje stanje pravoslavnog kršćanstva u naše doba. Sija isto ono Sunce Istine odnosno Krist, On luči iste one zrake, ali one više ne izlijevaju ni onaj sjaj ni onu toplinu kao u prethodna vremena. To je zbog toga što zraci ne padaju pravo na nas, nego idu prema nama samo indirektnim, zaobilaznim putem. Zraci Sunca Istine Krista to je Duh Sveti: ''Svjetlost i Svjetlodavac ljudima, kojim se Otac poznaje i Sin proslavlja i od svih poznaje'' (stihira na večernjoj službi Pedesetnice). 

''Danas kad ima puno bogatih naukama, umjetnošću, svim materijalnim, danas nesta Svetih (Ps 12,1). Sveti Duh gledajući na sinove ljudske, sudeći ovoj gomili onih koji sebe nazivaju obrazovanima, duhovno prosvjećenima i pravoslavnima izriče o njima žalosnu presudu: Nema onoga koji razumije, nema onoga koji traži Boga. Svi zastraniše i zajedno nevaljali postadoše: nema ga koji čini dobro, nema upravo ni jednoga. Njihovo je grlo grob otvoren, jezicima svojim varahu, otrov je aspidin pod usnama njihovim. Usta su im puna kletve i gorčine. Noge su im brze da prolijevaju krv. Pustoš i bijeda je na putevima njihovim; i puta mirnog ne upoznaše. Nema straha Božjega pred očima njihovim (Rim 3,11-18).
Evo razloga zbog kojih danas Duh Božji odstupa od nas, za razliku od istinskih pravoslavnih kršćana s kojima uistinu boravi, kao dar koji je za sve nove Izraelce stekao njihov posve sveti Rodonačelnik'' (9, t. 1, str. 406-407).
''Sveto pismo svjedoči o tome da će pravoslavni kršćani, slično kao i Židovi, postupno početi da se hlade prema otkrivenom Božjem učenju, prestat će da obraćaju pažnju na obnavljanje ljudske prirode od strane Bogočovjeka, zaboravit će na vječnost, svu svoju pažnju će usmjeriti na svoj zemaljski život. U ovom raspoloženju i smjeru bavit će se poboljšanjem svog života na zemlji kao da je vječan, i razvojem svoje pale prirode radi zadovoljenja svih štetnih i izopačenih zahtjeva i želja duše i tijela. Razumije se: Iskupitelj koji je čovjeka iskupio za blaženu vječnost tuđ je ovakvom usmjerenju. Ovakvo usmjerenje je odstupanje od kršćanstva'' (9, t. 1, str. 457-458).
''U raju se zlo pojavilo pod maskom dobra radi lakše obmane. Ono se u njedrima svete Crkve Kristove pojavljuje kao prikriveno i ukrašeno, u privlačnoj raznovrsnosti sablazni, nazivajući ih nevinim razonodama i zabavama, nazivajući razvoj tjelesnog života i ponižavanje Svetog Duha napretkom i razvojem čovječanstva. Da budu osuđeni svi koji ne vjerovaše istini, nego zavolješe nepravdu (2 Sol 2,12). Kao što se Janije i Jambrije protiviše Mojsiju, tako se i ovi protive istini, ljudi izopačenoga uma, nepouzdani u vjeri. Koji imaju izgled pobožnosti, a sile njezine su se odrekli. I kloni se ovih (2 Tim 3,8,5). Za one koji su dobili ovu snagu i odbacili je po svojoj volji teško je da se ona vrati: Jer ako mi griješimo hotimice i poslije primljene spoznaje istine, tu više nema žrtve za grijehe (Heb 10,26) zbog gubitka same dobre želje, što je nužna posljedica namjernog zanemarivanja dobra Božjeg. Izgled pobožnosti još nekako mogu da namaknu ljudske mudrolije, ali preporod snage pobožnosti pripada isključivo Onome koji oblači ljude silom sviše'' (Lk 24,49) (9, t. 1, str. 495-496).
''Danas su se ljudi u mnogome drznuli da u odredbe Svetoga Duha unose svoje odredbe. Zbog toga su nebeske odredbe postale zemaljske, svete – grešne, mudre – bezumne. Postoje pojedinačni pravoslavni kršćani, ali je izgubljeno opće poznavanje Istine, kojim bi se sve sjedinilo u jedno duhovno tijelo, s jednim načinom mišljenja, u jednome duhu, pod jednom zajedničkom glavom odnosno Kristom. Danas svatko ima manje više svoj način mišljenja, svoju religiju, svoj proizvoljno ili slučajno prihvaćen put, koji se priznaje za pravilan i opravdavan. Ovo bezbrojno stado koje je izgubilo vezu i jedinstvo u Istini i Duhu pruža duhovnom promatraču sliku najvećeg nereda: svaka ovčica vuče na svoju stranu, ne znajući kuda ide. Nitko je ne zaustavlja, nitko se o njoj ne brine. Ljudi više ne čuju jer je njihov sluh postao tako slab. Spasonosni glas istinskog Pastira koji se razliježe u Njegovoj svetoj Istinskoj pravoslavnoj crkvi, a koji još uvijek jasno ukazuje na njihovu neistinu, objavljuje im pravi put, ukazuje na njega. Zaglušila ih je buka zemaljskih ljutih briga, buka čulnih zabava, buka zemaljskog napretka. Prilijepila se za zemlju duša njihova, nesposobna za primanje duhovnih utisaka'' (9, t. 4, pismo 58).
''Mreže đavlove su se umnožile u usporedbi s vremenima prvobitne Crkve Kristove, umnožile su se do beskonačnosti. Umnožile su se knjige koje sadrže lažno učenje, do krajnosti se smanjio broj sljedbenika Svete Istine. Osnažilo je poštovanje prirodnih kreposti dostupnih Židovima i mnogobošcima. Pojavilo se poštovanje prema krepostima čisto poganskim, koje su u suprotnosti sa samom prirodom koja na njih gleda kao na zlo. Ograničilo se poimanje istinskih pravoslavnih kršćanskih kreposti, ne govorim već o tome da se smanjilo, da je gotovo nestalo njihovo izvršavanje u stvarnosti. Razvio se materijalni život, nestao je duhovni život, naslada i tjelesne brige proždiru svo vrijeme, nema se vremena, čak, ni za sjećanje na Boga. I sve to za ljude postaje obaveza, zakon.'' (9. t. 1, str. 397).
''Mi smo u naše doba došli u takav period života roda ljudskog kad se ljudi spašavaju isključivo poniznim trpljenjem patnji, s vjerom u Boga i nadom na Njegovo milosrđe. Drugim putevima sada nitko ne može da se spasi. Za naše vrijeme ostao je samo jedan jedini put: trpljenje patnji.''
''Bez poniznosti čovjek ne može bez štete po sebe da dobije nijedan dar od Boga. Zato je i prorečeno da će se u posljednja vremena ljudi zbog povećane oholosti spašavati samo trpljenjem patnji i bolesti, a podvizi će im biti oduzeti'' (16, str. 70, 116).
''Patnje su naročiti udio našeg doba kojem nisu dani ni podvig mučeništva, ni podvig redovništva. Poprište nas, istinski pravoslavnih kršćana posljednjih vremena, poprište je patnji, naizgled sitnih i ništavnih. Vaga je u Boga!'' (9, t. 4, str. 462).
''Treba shvatiti duh vremena i ne zanositi se prijašnjim visinama i iskustvima, koje je u današnje vrijeme nemoguće ostvariti''
Treba se kajati, moliti i čuvati od obmane zato što u današnje vrijeme većina onih koji žele da žive pobožno misli za sebe da živi pobožno, ali je zapaljena vatrom materijalnosti i nalazi se u većoj ili manjoj samoobmani'' (12, pismo 188).
Ali, evo misli suvremenog nam oca, redovnika Serafina Rouza, koji je živio u Americi (umro je 1982. g.): ''Zbog toga što prijevodi istinski pravoslavnih knjiga postaju sve dostupniji, a istinska pravoslavna terminologija o duhovnoj borbi sve više struji u zraku, sve više i više ljudi priča o isihazmu, Isusovoj molitvi, asketskom životu, uzvišenim molitvenim stanjima i o najuzvišenijim svetim Ocima kao što su sveti Simeon Novi Bogoslov, Grigorije Palama ili Grigorije Sinait. Vrlo je dobro znati o ovoj stvarno uzvišenoj strani istinskog pravoslavnog duhovnog života i poštovati velike
Svete koji su ga stvarno vodili, ali ako ne budemo imali vrlo realističnu i vrlo poniznu svijest o tome koliko smo svi daleki od života isihasta i kako smo malo pripremljeni za taj život da bi mu se makar malo približili, naše interesiranje za njega bit će samo još jedno od iskazivanja našeg egocentričnog života.
Moramo duboko da shvatimo u kakvo vrijeme živimo, kako zapravo slabo poznajemo i osjećamo naše istinsko pravoslavlje, koliko smo daleko ne samo od svetih ljudi iz kršćanske prošlosti, nego čak i od prostosrdačnih istinskih pravoslavnih kršćana, koji su živjeli do prije samo stotinjak godina ili, čak, do prije samo jednu generaciju, i koliko puno treba da se trudimo da bi danas jednostavno opstali kao istinski pravoslavni kršćani.'' (19, str. 61).
Znači, Oci posljednjih vremena su vrlo često govorili da će naše doba biti puno obmane i teško za spasenje, da se vrlo raširilo licemjerje, da je istinska pobožnost gotovo nestala, da pravoslavni kršćani većinom vode samo naizgled pobožan i krepostan život, dok su njihova srca udaljena od Boga, porobljena zemljom, ovim propadljivim svijetom, da je dvoličnost postala sveopća, da nitko više ne traži ono što je Božje, nego svako traži ono što je njemu ugodno. Sad pred svakim vjernikom stoji težak zadatak: tražiti i razlikovati u ovom kaosu lažljivih ljudskih djela i riječi, u ovoj mješavini istine i laži, onu Istinu koja jedina može da spasi i izliječi. Ova Istina je blizu, ona nikada neće presušiti, ali se mnoštvo lažnih istina trude da je zaklone, da nam našapću to da su upravo one ta Istina koja nam je nužna. I izvana i unutar nas se neprekidno odvija neprijateljski rat, neprijatelj se trudi da umjesto istinske pravoslavne vjere i njenog duha poturi istančani i raskošni falsifikat, da nas prisili da načinimo samo mali korak u stranu od uskog puta spasenja, da nas onda potpuno zavede na put otpadništva.
Sad je naročito važno da se čovjek nauči ispravnom poimanju i primjenjivanju u svom životu djela svetih Otaca, da usvoji njihov duh, jer to i je duh evanđeoski. Sveti Oci su svojim životom, djelom, riječju i osjećanjima ostvarili evanđeosko učenje, oni su ga jasno i podrobno objasnili u svojim knjigama. Mi nikako ne možemo da shvatimo, a još manje da ispunimo evanđeoske zapovijedi bez ovog iskustva Otaca, sigurno ćemo se izgubiti već na samom početku puta. I sama riječ svetih Otaca danas vrlo teško dopire do nas, jer smo prestali da shvaćamo svete Oce. Njihovi podvizi danas premašuju naše snage, nepokolebljivost istinske pravoslavne vjere koja im je davala snagu da čine čuda danas se više ne sreće, njihova jednostavnost, čistoća uma i srca izgledaju nam neshvatljivo, njihovo odricanje od svijeta, njihova nesebičnost, ne obraćanje pažnje na tjelesne želje i usmjerenost k nebeskom, za nas su danas gotovo nemogući. Ali, bez obzira na to duh svetih Otaca, njihovo unutrašnje djelovanje, njihov glavni smjer i cilj njihovih napora ostaju nužni i za nas. Mi ne možemo da idemo tako žustro kao što su oni išli, ne možemo da nosimo onakav teret, da se penjemo na one visine, ali možemo i moramo da se držimo istog onog pravca i da imamo iste ciljeve, da određujemo vrijednost i korist svega istim onim svetootačkim mjerilima i da smatramo za štetno i nekorisno sve ono čega su se sveti Oci čuvali.

TREBA LI ''REVNI'' KRŠĆANIN DA SE STRAŠI PAKLA?

Pravoslavni kršćanin koji je izabrao lažni put unutrašnjeg života, put koji nije zasnovan na istinskom obraćenju ili pokajanju nego na nekoj tajnoj oholosti i s njom povezanim drugim strastima, ne može to kod sebe da primijeti. Simptomi ove bolesti su po pravilu toliko duboko skriveni da može da ih otkrije samo iskusan duhovnik. U tom slučaju treba primijetiti da okolina uvijek prije samog obmanutog čovjeka primjećuje kod njega nešto bolesno, zato, kad nas naši bližnji razobličavaju, treba uvijek da se zamislimo na tim i da provjerimo sebe, jer su najčešće njihove kritike sasvim opravdane.
Kako često neprijatelj pokušava da nas obmani!? 

Sveti Oci govore da zli dusi primjenjuju ovu metodu povlače od čovjeka svoje oružje kojim su raspaljivali njegove strasti i kao da se udaljuju od čovjeka, te se tako svaka borba, izvana gledano, utišava, a duševne bolesti prestaju da se primjećuju. I, upravo onda kad se čovjek opusti i smatra da je siguran, neprijatelj iznenada zarije svoju otrovnu strijelu u ranjivo mjesto duše, raspaljuje u njoj najpomahnitaliju strast koja se pritajila, i za to vrijeme nakupila snagu i sada žudi da se nasiti. I, tada nesretni čovjek ne izdržava iznenadnu pobunu ovakve tamne sile u sebi i lako pada u grijeh. Međutim, zli dusi znaju i za drugo lukavstvo jer oni mogu da se udalje na duže vrijeme, čak da poslije svog odlaska ostave u čovjeku naizgled vrlo spasonosno i milosno duševno raspoloženje odnosno tobožnju revnost za dobra djela i svete podvige, vatreno oduševljenje za molitvu, post i bdijenje; vatrenu želju da čini milosrdna djela, da voli sve ljude, da pomaže siromašnima i spašava nesretne; silu trpljenja, da izdrži vrijeđanja i poniženja; želju da govori o sebi ponizno i da se kaje i tome slično. Sve ovo tada ne samo da djeluje u čovjeku bez suprotstavljanja demona nego oni, uz to, neprimjetno raspaljuju i bodre takve pokrete i duševna raspoloženja, ali, pri svemu tome, zli dusi prepredeno ranjavaju našu sujetu, u dubini srca okađujući svojim zlim tamjanom idol naše oholosti. I, čini se da su se demoni udaljili od čovjeka, ali oni svo vrijeme pažljivo motre na to da se ovaj plamičak oholosti ne ugasi u našoj duši. I eto: čovjek naizgled pobožno živi, revan je, skroman, pravedan, milosrdan, nesebičan, izgleda kao da je u svemu savjestan, on ponekad pati zbog svojih grijeha, ponekad vrlo bolno doživljava neki svoj mali prijestup, on žudi za čistoćom i savršenstvom, on trpi uvrede, čini veliko mnoštvo dobrih djela koja naizgled zaslužuju puno poštovanje, međutim, pritom kad drugom bogu odnosno idolu njegovoga ''ja'' ne prestaje da se diže u dubini srca, i ne samo to nego sa svakim podvigom postaje sve gušći, sa svakim ''dobrim'' djelom sve više hrani našu oholost.
Kako izbjeći ovo zlo? Ispod svakog nerazumnog, iako naizgled dobrog našeg početka demon oholosti pokušava da poturi svoju kadionicu. Neiskusan pravoslavni kršćanin ne umije uvijek dobro da vidi na što se on u stvari oslanja u samom početku svoga truda, iz kakvog izvora korijeni ovog njegovog podvižništva crpe sokove, tko ga u stvari bodri i prisvaja sav njegov trud. Stvar je u tome što istinsko dobro u nama treba da se zasniva samo na evanđeoskim zapovijedima, na strahu Božjem ili poslušnosti ili, pak, ljubavi prema Bogu (u zavisnosti od našeg duhovnog uzrasta), ali nikako radi bilo čega drugog: ne radi samog podvižništva niti ''duhovnosti'', niti nekog ''dobra'', niti ''morala'', niti ''svetosti'', niti ''savršenstva'', niti bilo koje druge uzvišene kreposti. Treba da se trudimo da svoja djela obavljamo tako da time ispunimo volju Božju, imajući jedan cilj odnosno ugađanje Bogu. Ma što dobro čovjek da radi on ni u što od toga ne može da se pouzda, uvijek treba da govori: Mi smo nepotrebne sluge, jer smo učinili što smo dužni učinit (Lk 17,10) i uradio sam to slabo i lijeno.'' Zapovijedi Božje su beskonačno duboke da nitko od nas ne može da ih ispuni u potpunosti: i što se neko bude više trudio da ih ispuni, to će više uviđati svoju nemoć, svoje ne savršenstvo, svoju grešnu ranjenost i svoju udaljenost od Boga. Poslije ove spoznaje njemu će preostati samo da se beskonačno ponizi, da prekorijeva sebe sve dok ne bude bio u stanju da kaže kao apostol Pavao: Od grešnika od kojih sam prvi ja (1 Tim 1,15), preostat će mu samo da se nada na milost Božju, ne znajući za bilo kakve svoje kreposti.
Međutim, nije tako u slučaju kad čovjek za mjeru svojih djela ne uzima ono što je beskonačno, nego ono što je ograničeno i zemaljsko, jer tada on i svoja djela, njihovu težinu i značaj procjenjuje onim što je zemaljsko. Tada se rađa bolesna revnost, neutješna patnja, čak, i zbog svojih malih posrtaja, iz straha da čovjek ne izgubi nešto od ''svog'' bogatstva. Prilikom takvog uzdanja u svoj trud čovjek u svojim očima postaje ''bogataš'', koji marljivo skuplja i umnožava dobro: svaki svoj podvig, čak i najmanji dobri postupak on odmah mjeri i unosi u svoju riznicu, prestupajući time zapovijed o siromaštvu, odnosno o tome da uvijek treba da priznajemo svoje potpuno duhovno siromaštvo!
Ovakva samozadovoljna djela, naravno, nemaju dubinu, koju imaju djela zaista posvećena Bogu; ona, budući zasađena u plitko tlo, nisu ukorijenjena u dubini istinske vjere, već se njihovi korijeni šire po površini, odakle crpe nečiste sokove različitih strasti. Dakle, da se shvati na čemu je zasnovano ovakvo podvižništvo, ne treba gledati na njegove izvanjske podvige nego na unutrašnje samopromatranje: da li čovjek sebe stvarno smatra grešnikom nemoćnim, nedostojnim ne samo po riječima, čak ni samo umom niti na površini osjećaja, već u dubini srca, da li on tako uzdiše zbog sebe, prekorijeva li sebe, ili u njemu likuje radost pobjednika, radosno priznavanje nekog svog značaja i bogougodnosti? Ovo se može dobro vidjeti iz slijedećeg: smatra li takav čovjek ili ne da je propao, da potpuno zaslužuje paklene muke i da se nalazi u stvarnoj opasnosti da bude osuđen na vječne muke, da može biti spašen samo milošću Božjom, a ne zbog nekih svojih kreposti, i da su sve njegove molitve i sva njegova djela nedovoljna za spasenje.
Ako je, pak, ''revni'' pravoslavni kršćanin, iako naziva sebe grešnim, ipak čvrsto uvjeren da nije moguće da dospije u paklenu tamnicu, jer navodno ima puno dobrih djela, eto nesreće! Potpuno drukčiji primjer daju nam sveti Oci koji su već na zemlji dostigli anđeosko stanje, koji su mogli da čine divna čuda, koji su imali dar vidovitosti, koji su imali viđenja i otkrivenja od Boga, ali su na samrti, ipak, neutješno jecali zbog sebe i iskreno smatrali sebe osuđenicima pakla.
Kad se približilo vrijeme smrti svetom ocu Agatonu, braća, primijetivši strah na njegovom licu, rekoše: ''Oče! zar se i ti bojiš?'' On odgovori: ''Obzirom da sam se svim silama trudio da izvršavam zapovijedi Božje, ja sam čovjek i ne znam jesu li moja djela ugodna Bogu.'' Braća rekoše: ''Zar ti nisi uvjeren da su tvoja djela ugodna Bogu?'' Starac reče: ''Nemoguće je da se u to uvjerim prije nego što stanem pred Boga, zato što je jedno Sud Božji, a drugo ljudski'' (11, str. 49, st. 25).
Kad je nastupilo vrijeme smrti oca Arsenija, braća koja su bila s njim vidjela su ga kako plače. Braća mu rekoše: ''Oče! Zar se i ti bojiš?'' On im odgovori: ''Bojim se! Strah koji sad osjećam pratio me je od kada sam postao redovnik'' (11, str. 42, st. 16).
Pimen Veliki je govorio svojoj braći: ''Uvjeravam vas, gdje bace Sotonu tamo će baciti i mene'' (11, str. 302, st. 21).
Puno godina starac Siluan Svetogorac je nosio uzvišeni trud podvižništva, puno mučnih borbi protiv zlih duhova je pretrpio. Jedne noći, za vrijeme starčeve molitve, zli dusi su mu vrlo dosađivali i nisu mu davali da se čisto moli. On je, mučeći se, s bolom u srcu, zavapio Gospodinu, moleći ga da ga nauči kako da se moli i što da radi da mu demoni više ne bi smetali. I, u duši je začuo odgovor: ''Oholi uvijek tako stradaju od zlih duhova.''
''Gospodine,'' molio se starac, ''nauči me što da radim da se ponizi duša moja.'' I, ponovo je u srcu začuo odgovor od Boga: ''Drži um svoj u paklu i ne očajavaj.'' Poslije ovoga starac Siluan je shvatio da podvig treba biti usmjeren na stjecanje poniznosti. Od tog dana njegova ''omiljena tema'', kao što je i sam govorio, postala mu je: ''Uskoro ću umrijeti, i moja prokleta duša će sići u pakao, i ja ću se mučiti sam u tamnom plamenu i plakati za Gospodinom: 'Gdje si ti, svjetlosti duše moje? Zašto si me ostavio? Ne mogu da živim bez tebe'!'' (Arhimandrit Sofronije Saharov, Starac Siluan – život i pouke. M.Minsk, 1991, str. 40-41).
Da se uvjerimo u misao da je potrebno da se uvijek nalazimo u pokajanju i skrušenosti, isti ovaj Otac navodi ovakvu strašnu priču. Živio je u tom kraju neki Stjepan koji je, voleći pustinjski život i usamljenost, mnoge godine proveo u redovničkim podvizima. Njega su krasile mnoge kreposti, a naročito post i suze. Ovaj otac se udaljavao od žitelja pustinje radi najsurovijeg podviga i posve strogog pokajanja, tamo je živio nekoliko godina bez ljudi u pustinji. Pred smrt se vratio u svoju ćeliju. Dan pred smrt je pao u viđenje, otvorenih očiju, osvrtao se čas na desnu, čas na lijevu stranu svoje postelje i kao da ga netko muči naglas je pred prisutnima govorio: ''Da, stvarno je istina, ali sam zbog toga postio toliko godina,'' a ponekad: ''Ne, ja to nisam radio, lažete,'' potom je opet govorio: ''Da, stvarno je bilo tako, ali sam plakao i služio braći,'' ponekad se protivio: ''Ne, vi me klevećete. Na drugo je odgovarao: ''Da, stvarno je tako i ne znam što da kažem na to, ali Bog je milostiv.'' Uistinu je strašan i grozan bio ovaj prizor nevidljivog i surovog mučenja, govori sveti Ivan, i što je užasnije od svega, krivili su ga za ono što on nije uradio. Strašno! Usamljenik i asket je za neke od svojih grijeha govorio: ''Ne znam što da kažem na to,'' iako je oko četrdeset godina proveo u redovništvu i imao dar suza. Jao, meni! Jao, meni! Gdje je tada bila riječ Ezekijela da kaže mučiteljima: U čemu zateknem, u tome ću suditi, kaže Bog. On nije mogao da kaže ništa slično. A zašto? Slava Jedinome koji zna. Neki su govorili da je on u pustinji hranio leoparda iz ruke. U toku ovog mučenja njegova duša se odvojila od tijela: ostalo je nepoznato kakvo je bilo rješenje i kako se završio ovaj sud i kakva presuda je uslijedila (4, sl. 7, str. 50).
Sveti Oci pripovijedaju ovakvu povijest: ''Neki vidoviti otac je došao u neki grad kad je tamo umirao neki redovnik kojeg su svi poštovali. Svi stanovnici grada su ga smatrali za svetog starca, vrlo ga proslavljali, gorko plakali zbog njegove smrti i smatrali da je to za njih veliki gubitak, mnogi su se nadali da će se njegovim molitvama izbaviti od raznih iskušenja. Vidoviti redovnik putnik je prisustvovao ovom događaju i otkrila mu se užasna vizija. Vidio je da su se pojavili strašni demoni s trozupcima i čuo je glas s visine: 'Ne dajte mu mira, zato što ni on meni nije dao mira ni na čas.' I, tako su demoni dušu pokojnika proboli trozupcima i odvukli sa sobom.''
Petar iz Damaska, sveti Otac koji je živio u osmom stoljeću, ovako objašnjava ovaj slučaj: ''Razlog za ovo bila je redovnikova uznositost, jer da je imao drugih grijeha on ih ne bi mogao sakriti od ljudi, a još manje bi mogao stalno da ih čini. Međutim, sama uznositost može zbog samo-ugađanja da se sakrije od svih, i od samog onog koji je ima, ako se ne dozvoli da on padne u iskušenja kojima se duša razotkriva i saznaje svoju nemoć i nerazumnost. Duh Sveti nije nalazio ni trenutka mira u ovoj jadnoj duši zato što je ona uvijek imala ovu pomisao i radovala se zbog nje, kao zbog nekog dobrog djela i od toga je postala pomračena, kao demon. Ne vidjevši da griješi, ovaj čovjek je zasigurno gajio u sebi jednu strast umjesto drugih i ta jedna je demonima bila dovoljna, jer je mogla da nadomjesti druge poroke'' (Djela Bogu ugodnog Petra iz Damaska, M., 1874, Knj. 2, riječ 24).
Na istom mjestu sveti Petar iz Damaska govori: ''Nitko neće imati koristi od drugih kreposti, čak i ako bi na nebu živio, ako ima oholost kroz koju su Sotona, Adam i mnogi drugi pali. Zato nitko ne treba da odbacuje strah Božji dok ne dostigne do pristaništa savršene ljubavi i ne bude izvan svijeta i tijela'' (Djela Bogu ugodnog Petra iz Damaska, M., 1874, Knj. 2, riječ 24).

Kad je otac Makarije Veliki došao u skit Nitrijske gore kod njega se okupilo mnogobrojno bratstvo. Starci su ga molili da kaže nešto poučno bratstvu. On je, zaplakavši, rekao: ''Braćo, vaše oči neka puste suze prije vašeg odlaska tamo!''

SAMOUNIŽUJUĆA PONIZNOST NEODVOJIVA JE OD UNUTRAŠNJEG MIRA!

Mnogi, kad čuju sve što je rečeno, mogu da se zbune u duhu i da kažu: ''Ako čovjek tako razmišlja o sebi, ako je potrebno da uvijek tako osuđuje sebe samoga, ako uvijek treba da odbacuje svako samouvjerenost i nimalo da se ne uzda u svoja dobra djela, onda će sigurno pasti u očajanje, postat će lijen i neće poželjeti da više išta radi.'' Ali, ne, nije tako! Jer, sveti Oci, koji su toliko unižavali sebe u svojim očima, koji su čitavog života lili suze zbog svoje duše i koji nisu imali želju da razmišljaju ni o čemu drugom osim o svojoj beskorisnosti, nisu nikada očajavali, već su ulagali sve veće napore, i ni za tren nisu napuštali brigu o svojoj duši i nikada nisu gubili žustrinu i odlučnost da se bore do kraja. I, pri svemu ovome, sveti Oci su imali istinski unutrašnji duhovni mir i duhovnu radost.
Iako sveti Oci u svojim djelima ponekad objašnjavaju ovo pitanje, njega, ipak, nije moguće shvatiti umom, jer se ovo tajanstveno pokazivanje mira i slatkoća u duši, pokazivanje koje je plod pokajanja i samo-osuđivanje, iskazuje se samo u djelatnom pokajničkom životu. Teško je riječima objasniti kako su sveti Oci koji su živjeli najvišim podvižničkim životom i koji su stalno pazili na svoje srce, trudeći se da u svemu izvršavaju volju Božju, sebe smatrali najnekorisnijim, najnepotrebnijim i najnedostojnijim grešnicima. Tako otac Dorotej navodi ovakvu priču: ''Neki starac po imenu Zosima inače veoma duhovnog života, razgovarao je s nekim filozofom i govorio o grijesima. Filozof ga je upitao: 'Reci mi kako to da ti sebe smatraš grešnim, pa zar ne znaš da živim svetim životom? Zar ne znaš da posjeduješ kreposti? Vidiš da izvršavaš zapovijedi, pa kako onda ti, koji tako postupaš, smatraš sebe grešnim?' Starac nije mogao da odgovori već je samo govorio: 'Ne znam što bih ti rekao, ali smatram sebe grešnim.' Filozof je nastavio da ispituje starca, a starac je bio u nedoumici što da mu odgovori, i tada je otac Dorotej stupio u razgovor i rekao filozofu: 'Nije li isto tako i u filozofskoj i medicinskoj vještini? Kad se netko dobro obuči nekoj vještini i bavi se njome onda on u tome stiče naviku, i ne može da kaže niti umije da objasni kako je postao iskusan u toj stvari, jer duša je stekla naviku postupno i neosjetno. Tako je i kod poniznosti jer od izvršavanja zapovijedi stiče se neka navika u poniznosti i ovo je nemoguće izraziti riječju.' Čuvši ovo objašnjenje otac Zosima se vrlo obradovao potvrdivši da je to stvarno tako. Filozof je također bio zadovoljan odgovorom'' (5, str. 46).

Tako je i u odnosu na gore navedeno: ono što je teško shvatljivo za razum i, naizgled, nespojivo jedno s drugim u stvarnosti se tajanstveno sjedinjuje, divno surađuje i djeluje spasonosno po dušu. Ovome nas uči samo iskustvo jer svaki istinski pravoslavni kršćanin koji je okusio i malo gorčine pokajanja i samo-uniženja, koji je iskusio osjećaj bola zbog svoje grešnosti sigurno je primijetio da je s gorčinom pokajanja i osjećajem bola uvijek sjedinjena neka duboka unutrašnja, mirna i tiha radost i nada; sigurno je primijetio da duša poslije takvih bujica samo-ukora, ponizivši se pred Bogom, bude milostivo utješena od Njega; i sigurno je zapazio da samo-osuđivanje, priznavanje sebe za najgoreg prijestupnika, za najvećeg grešnika, koji zaslužuje paklene muke, na neki neshvatljiv način u dubini srca učvršćuje nadanje u milost Božju. Kad sami sebe iskreno iz dubine duše osuđujemo i prekorijevamo, tada nas sam Gospodin opravdava i oprašta grijehe. Kad se gorko kajemo i uzdišemo zbog svojih grijeha, tada sam Bog unosi u naša srca radost pomilovanja.
''Bol zbog Boga ne baca čovjeka u očajanje, naprotiv, tješi ga, savjetujući mu: 'Ne boj se, pribjegni ponovo Bogu, On je blag i milostiv, On zna da je čovjek nemoćan i pomaže mu.' Bog zbog samog sebe donosi radost i učvršćuje čovjeka u volji Božjoj,'' govori otac Izaija.
''Prekorijevajte sebe, prekorijevajte svoju nemoćnu volju. Okrivite sebe i osudite sebe, a Bog će vas opravdati i pomilovati.'' 

''Pripremite se za patnje i patnje će se umanjiti: odrecite se utjehe i ona će doći onome koji sebe smatra nedostojnim nje'', poučava isti svetac (10, pisma 12, 18).
Također se događa i suprotno ovom, odnosno čovjek koji sebe smatra grešnikom, bez ikakvog dobra u sebi, ovakvim samo-ukorom i poniznošću, približava se Bogu i utvrđuje se u istinskom dobru, i obratno, onaj koji sebe smatra revnosnim i pobožnim pravoslavnim kršćaninom, sposobnim za mnoga dobra djela i podvige, ustvari je daleko i od Boga i od istinskog dobra, i često bude ismijan od strane demona.

KAKO DEMONI, PREDLAŽUĆI ONO ŠTO JE NAIZGLED DOBRO, MOGU DA NAS ULOVE U SVOJE MREŽE?

Iako i posve prekrasna djela mogu da ne donesu duši nikakvu korist pa, čak i da joj naštete, ipak treba reći da se bez izvanjskih djela i bez prisile sebe, na za dušu korisne podvige i napore, nikako ne može u pravoslavnom kršćanskom životu, jer unutrašnji život je bez ovih djela nemoguć. Potrebno je pronaći onu svetu i tajanstvenu vezu između izvanjskog i unutrašnjeg djelovanja, tako da se oni uzajamno dopunjavaju, a ovo se također stiče iskustvom, kroz molitvu, i daje se onome koji to iskreno traži i moli od milosti Božje. Da naša djela dostignu glavni cilj, odnosno ispravljaju i liječe našeg unutrašnjeg čovjeka, i da ne budu besmisleno udaranje po vjetru (1 Kor 9, 26), treba pažljivo da pratimo svaki pokret srca, da se uvijek trudimo da primijetimo kakva misao i kakvi osjećaji su nikli u duši i naveli nas na ovaj ili onaj postupak, riječ ili želju, i tek na osnovu toga da sudimo o tome što je za nas duhovno korisno, a što štetno. Ako tako budemo pazili na sebe, otkrit ćemo da nije svako ponašanje koje je, izvana gledano, pohvalno zaista i dobro, i da ponekad neugledan i jednostavan život bez ikakve privlačnosti može u stvari da bude vrlo duhovno koristan.
Pod naizgled korisnim djelima i dobrim namjerama često se krije ono što je vrlo opasno i štetno. Kralj Salomon u izrekama govori: Neki se put čini čovjeku prav, a kraj mu je put k smrti (Izr 16,25), i kralj David u psalmima: Na putu kojim idem sakriše mi zamku (Ps 142,3), odnosno ''na putu kojim sam išao oni su mi tajno postavili zamke''. 

''Oni'' su zli dusi koji najčešće pokušavaju da nas ulove predlažući nam nešto naizgled korisno, uzvišeno i herojsko. I, pravoslavni kršćani puno češće padaju obmanuti lažnim krepostima nego budući sablažnjeni očiglednim grijesima. Osim toga, puno je teže izvući se iz ove obmane nego se podići iz očiglednog pada u neki grijeh, jer ovdje šteta nije uvijek očigledna.
Koliko puno primjera te vrste, najraznovrsnijih prepredenih lukavstava i zlodjela đavlovih srećemo u poukama svetih Otaca i životopisima Svetih. Koliko često, gotovo svakog dana i sata, takvi lukavi savjeti i došaptavanja đavlova pokušavaju da odvuku na stranu svakog kršćanina, da ga zavedu na lažni put.
Demoni lako stupaju u razgovor s našim umom i pritom se skrivaju, a svoje savjete proturaju kao našu vlastitu misao. Zbog toga smo mi često izloženi opasnosti da prihvatimo neku svijetlu ili suptilnu misao i poriv duše, vatrena osjećanja kao nešto istinito, kao neka spasonosna i milosna osvijetljenost. Zli dusi se obično trude da nas prevare lukavim pomislima i lažnim osjećajima, a podvižnike, redovnike i one svjetovnjake koji uzimaju na sebe naročite podvige, kao i one koji, nemajući podviga, ipak imaju visoko mišljenje o sebi, demoni često varaju lažnim priviđenjima i otkrivenjima, javljajući im se ili u obliku svijetlih anđela ili u obliku ljudi. Međutim, sve su to smicalice iste vrste, koje kao svoj tajni prolaz u čovjekovu dušu imaju njegovu prikrivenu i duboku uvjerenost u svoju pravednost i osjećaj vlastitog dostojanstva.
Radi naročitog opreza i trijeznosti uma prema raznovrsnim ''svijetlim'' i žarkim pojavama u nama i izvan nas, navest ćemo ovdje neke vrlo poučne povijesti iz djela svetih Otaca koje otkrivaju raznovrsnost, lukavost i pokvarenost demonskih obmana.
Sv. Ignjacije Brjančaninov govori da ''demoni ne pokušavaju uvijek da uvuku čovjeka u općenje sa sobom i da njime zavladaju očigledno grešnim pomislima. Oni najprije predlažu radnje koje u sebi naizgled nemaju ništa sumnjivo, često su naizgled dobre, a tek zatim, kad već zadobiju utjecaj i vlast nad čovjekom, guraju ga u bezakonja koja su tako posljedica prvobitnog sljedovanja prijedlozima demona. Ovo pokazuje kako je tijesan i pun patnji misleni put i s kakvom trijeznosti uma njime treba ići'' (11, s. 472, str. 117).
Neki starac je ispričao slijedeću priču: ''Neki mladić je, izmolivši od oca dopuštenje, stupio u samostan u kojem je počeo puno da čini podvig, i da, čak, zadivljuje nadstojnika svojim strogim životom. Zatim je ubrzo počeo da moli da ga puste u pustinju radi usamljeničkog života. Dobivši na kraju dozvolu, uputio se u pustinju i nastanio se na jednom mjesto na koje mu je Gospodin ukazao na divan način. Tamo se naselio i počeo da čini podvig, i tako je kao pustinjak proživio šest godina, ne vidjevši nikoga.
Jednom prilikom došao je kod njega đavao u vidu starca a lice mu je bilo strašno. Brat se, vidjevši ga, uplaši i pade ničice na zemlju i poče da se moli, a zatim ustade. Đavo reče: 'Pomolimo se, brate, još.' Oni se pomoliše i kad završiše molitvu đavo ga upita: 'Koliko vremena živiš ovdje?' On odgovori: 'Šest godina.' Đavo reče: 'Ti si mi susjed! A ja sam tek prije četiri dana saznao da živiš ovdje. Moja ćelija je nedaleko odavde, jedanaest godina nisam izlazio iz nje i izašao sam tek danas kad sam saznao da ti živiš u susjedstvu. Kad sam to saznao pomislih u sebi: idem kod tog Božjeg čovjeka da popričam s njim o onome što je korisno za naše duše. Reći ću mu i to da nam naš pustinjački život ne donosi nikakvu korist jer se ne pričešćujemo svetim Tijelom i Krvlju Kristovom, da se bojim da ne postanemo tuđi Kristu ako se udaljimo od ove Svete Tajne. Neka znaš, brate, da je na tri milje odavde samostan u kojem ima svećenik. Hajde da odemo tamo u nedjelju da se pričestimo Tijelom i Krvlju Kristovom i da se vratimo u naše ćelije.' Bratu se ovaj savjet svidio.
Kad je nastupila nedjelja đavao je opet došao i oni se zajedno uputiše u onaj samostan, uđoše u crkvu i stadoše na molitvu. Po završetku molitve brat ne nađe onoga tko ga je doveo, poče da ga traži, pitao je braću gdje je onaj otac koji je ušao s njim u crkvu. Oni mu odgovoriše: 'Nismo vidjeli nikoga, vidjeli smo samo tebe.' Tada je brat shvatio da je to bio demon i sam o sebi im reče: 'Vidite s kakvim me je lukavstvom đavao izvukao iz ćelije! Međutim, ne mari, došao sam ovdje radi dobre stvari, pričestit ću se Tijelom i Krvlju Kristovom i vratit ću se u svoju ćeliju.' Brat se pričestio, a zatim je bio prisiljen da podijeli trpezu s samostanskom braćom i na kraju se vratio u svoju ćeliju.
I evo, prolazi vrijeme, i opet mu dolazi đavao, sada već kao mladić svjetovnjak, počne da ga zagleda od glave do pete i govori: 'Zasigurno, on je!' Zatim ponovo počne da ga zagleda. Brat ga upita: 'Zašto me tako gledaš?' On odgovori: 'Mislim da me ne prepoznaješ. Uostalom, kako bi me i prepoznao poslije toliko dugo vremena! Ja sam susjed tvoga oca, sin tog i tog. Stvarno! Zar se tvoj otac ne zove tako? I zar nije takvo bilo ime tvoje majke? Tvoja sestra se tako i takvo zvala, ti si se ranije tako i tako zvao. Majka i sestra su ti umrle prije više od tri godine, a otac samo što je umro danas i učinio te je svojim nasljednikom, govoreći: 'Kome da ostavim svoju imovinu ako ne svom sinu, svetom čovjeku koji je ostavio svijet i vodi pustinjski život, Boga radi. Njemu ću ostaviti sve svoje blago'. Zatim nas je zamolio da nađemo njegovog sina i da ga obavijestimo da dođe i primi imanje i da ga razda siromašnima za njihove duše. Mnogi su te tražili i nisu te našli, a ja sam, došavši ovdje svojim poslom, saznao za tebe. Ne oklijevaj! Idi, prodaj sve i ispuni volju svog oca.' Brat mu odgovori: 'Ne bih smio da se vraćam u svijet.' Đavao mu reče: 'Ako ne
odeš imovina će propasti, a ti ćeš dati odgovor pred Bogom. Što ti loše govorim ako ti kažem: 'Idi i razdijeli imanje siromašnima, kao dobar upravitelj, da bludnice i razvratni ljudi ne bi razgrabili ono što je ostavljeno siromašnima?' I obmanuvši brata takvim riječima, đavao ga je vratio u svijet, ispratio ga je do grada i tamo ostavio. Redovnik je mislio da će ući u dom svog već mrtvog oca, a gle! Sam otac mu izlazi u susret. Vidjevši ga otac ga nije prepoznao i strogo ga upitao: 'Tko si ti?' Redovnik se zbunio i nije mogao ništa da odgovori. Otac je počeo da ga ispituje, a onda mu zbunjeni redovnik odgovori: 'Ja sam tvoj sin.' Otac ga na to upita: 'Zašto si se vratio ovamo?' Redovnika je bilo sramota da objasni pravi razlog svog dolaska nego reče: 'Ljubav prema tebi me je natjerala da se vratim, zato što sam vrlo tugovao za tobom.' On ostade u očevoj kući, i poslije nekog vremena pade u blud i otac ga je teško kaznio. Nesretnik, nije se obratio pokajanju, već je ostao u svijetu'' (11, s. 453-435, str. 9).
Komentirajući ovu povijest, sv. Ignjacije ukazuje na to da je glavni razlog redovnikova pada bilo prijevremeno i samovoljno stupanje u pustinjski život, za koji on nije bio sazrio. Također primjećuje da đavao na pustinjake često djeluje javno, a na one koji žive u samostanu obično pomislima, ali je ovo djelovanje u suštini jedno te isto. Da bi pogubio čovjeka đavao često koristi najdoličnije izgovore, predstavlja obilno dobro i korist, a gura čovjeka u teške grijehe i pogibelj.
Koliko je neprijatelj lukav i oprezan! Izlazak pustinjaka prvi put kao da nije imao ništa loše u sebi, čak se završio naizgled obilnom korišću. Međutim, šteta je bila u tome što je duši bila oduzeta spasonosna opreznost, pokazana joj je bezopasnost njegovih izlazaka iz pustinje. Tako đavao često, izvodeći svoju žrtvu na pogibeljni put, može dugo da je priprema, skrivajući od nje bilo kakvu štetu i predstavljajući joj mnoge tobožnje prednosti ovog puta, dok napokon ne ugrabi priliku da nepopravljivo našteti kršćaninu koji je izgubio duhovnu opreznost.
Sv. Ignjacije podsjeća na iskušenje koje je zadesilo bogougodnog Petra Atonskog. I ovog oca je lukavo iskušavao zli demon koji se pred njim pojavio kao njegov rođak i lijepim riječima ga nagovarao da ostavi život u samoći i ide u rodnu zemlju i da tamo spašava svoj narod od pogibelji. Sveti Petar je ovo laskanje odbacio i postidio đavla. Sv. Ignjacije govori: ''Sveti su mogli da se odbrane od đavlovih napada samo po milosti Božjoj, uz pomoć milosti Božje, koja u Svetima živi i prosvjećuje ih. Ali, kako izdržati te napade demonske pri slijepoj umišljenosti, pri potpunoj oskudici uma, pri oholosti koja uvijek sebi laska i obmanjuje sebe? Kako izdržati te napade ako se unutrašnji čovjek nalazi u duhovnom mraku, u zarobljeništvu i ropstvu đavla?'' Neće biti suvišno da primijetimo da je ''istina'' tjelesnog mudrovanja koju propovijedaju zli duhovi istovjetna ''istini'' koju propovijeda Bogu neprijateljski svijet i koja je suprotna istini evanđeoskoj (11, str. 458).
On navodi i drugi slučaj demonskog iskušavanja: ''Demoni su se, uzimajući oblik anđela, javljali jednom bratu, budili ga, pokazivali svjetlost i zvali ga na božansku službu. Međutim, on je, izmolivši savjet od staraca, postidio demone i nije ih poslušao iako su oni predlagali naizgled dobru stvar. Onda demoni počeše da kleveću starca koji je bratu otkrio njihove spletke. Govorili su bratu: 'Tvoj starac je licemjer, imao je novac, a nije dao na zajam jednom bratu rekavši da nema.' Brat je ovo izjutra ranije ispričao starcu. Starac reče: 'Da, istina je da sam imao novac, a bratu koji me je molio da mu pozajmim nisam dao, znajući da ću naštetiti njegovoj duši ako mu dam. Smatrao sam da je bolje da narušim jednu zapovijed da ne bih narušio deset. Od toga je mogla da nastane velika pometnja čiji bi razlog bio ovaj novac. A, ti ne slušaj demone koji hoće da te obmanu'.''
''Nikako se ne smijemo baviti dobrim djelima koja predlažu demoni,'' komentira ovu priču sv. Ignjacije, ''bez obzira kako ove kreposti bile uzvišene i blistave. Sve što demoni predlažu moramo da odbacimo, bez izuzetka. Priklanjanje demonskim prijedlozima podčinjava čovjeka demonima, lišava čovjeka duhovne slobode, čini ga njihovim oruđem. Velika je nesreća postati rob demona i njihovo oruđe! Nesreća koja zahvaća svijet, a koju svijet ne shvaća.'' (11, str. 466-467, st. 110).
Zanimljive i vrlo poučne slučajeve opisuje jedan svetogorski redovnik koji je živio na Atonu u devetnaestom stoljeću i posjećivao mnoga znamenita mjesta na Svetoj Gori i opisao svoje utiske u pismima svojim prijateljima u Rusiji.
Autor pisama uputio se s jednim redovnikom svetogorcem u ćeliju tog redovnika i kad su prolazili pored ogromne stijene koja se uzdizala nad provalijom, ovaj mu je ispričao slijedeću priču u vezi s tim mjestom: ''Do posljednjeg turskog rata ovdje se spašavao Grk koji je bio iz poznate obitelji, ali je, odrekavši se svih svojih prava na slavu i počasti svijeta, izabrao pustinjski život. Treba se pretpostaviti da je bio naročito jak u podvizima, jer inače ne bi izazvao demona. Kad su svi pokušaji u mislenoj borbi protiv pustinjaka ostali uzaludni, demon je kod njega našao slabu točku i pustinjakovo vlastito srce i razum je upotrijebio kao oruđa za njegov neobični pad.
Demon je pustinjaku zavrtio pamet mislima o navodnoj visini, raznovrsnosti, strogosti i mnoštvu njegovih podviga i, na taj način, postupno doveo nesretnika u takvu obmanu da je on počeo da priželjkuje tajanstvena priviđenja i očigledne pokazatelje iz duhovnog svijeta. Kad su se na taj način u njemu duboko ukorijenili oholost i uznositost, demon je počeo odlučno da djeluje! Počeo je da se javlja pustinjaku u vidu anđela i da razgovara s njim. Nesretnik je do te mjere vjerovao anđeoskim riječima i svojim vlastitim pomislima da je počeo da priželjkuje da služi Crkvi u arhijerejskom zvanju, kojeg je on, po riječima anđela, odavno bio dostojan i za koje je od samog Gospodina predodređen. Značaj njegovih roditelja u svijetu je previše zaokupljao njegovu maštu i slava njihovog imena je golicala misao zanesenog podvižnika. Nedostajao je samo slučaj koji bi iz pustinje mogao da ga izazove u svijet. Ali, demonu to nije predstavljalo veliki problem. Jednom kad je pustinjak bio vrlo zauzet razmišljanjem o svojoj tobožnjoj višnjoj predodređenosti i duboko se zamislio, smišljajući načine za dostizanje svog cilja, odjednom je netko zveknuo alkom na trijemu. Pustinjak je uzdrhtao, prekrstio se, i šapćući molitvu, prišao vratima.
'Tko je' upita on. 'Ti i ti,' odazvaše se iza vrata, 'mi smo iz tvoga zavičaja, donosimo ti pozdrav od tvojih i još ponešto. Došli smo ti s važnom porukom, dozvoli da uđemo kod tebe i da porazgovaramo s tobom, sveti oče.' Pustinjak otvori vrata i dva nepoznata čovjeka ga s poštovanjem pozdraviše.

'Dobro došli', skromno reče pustinjak, otvarajući vrata. Nepoznati uđoše. Domaćin smjesti goste na divan od trske i sam sjede preko puta njih. Na kraju ih pustinjak upita za cilj njihove posjete i nepoznati počeše da govore: 'Evo što ti moramo reći, sveti oče: ti znaš kako mi stradamo pod vlašću Porte, kako smo potlačeni, mi i naše porodice, naša vjera i sama naša Crkva. Ti, naravno, to i sam znaš.'
'Da, tako je', suosjećajno reče pustinjak, 'što to treba da znači'?
'Ti sigurno znaš i to', nastavi nepoznati, 'da se rat Turaka s Rusijom završio mirom, koji je za nas vrlo povoljan, sada imamo mogućnost i slobodu da živimo kršćanski. Ali, evo u čemu je nesreća, nema kod nas, u tvome zavičaju, biskupa. A, može li biti Crkva bez biskupa, imamo li mi snage sami sobom da upravljamo? Tko će nas obraniti od turske pljačke? Međutim, znamo tvoje rođake, znamo i tvoj život i zato smo te, oprosti nam što smo to učinili bez tvog pristanka, izmolili za svog biskupa. Evo ti za to i turskog fermana, a uz njega je i povelja patrijarhova.'
Nepoznati tada izvadiše papire i predadoše ih pustinjaku. 'Molim vas', usprotivio se pustinjak ponizno pognuvši glavu, a u stvari spreman da skače od radosti. 'Zar ja da primim žezlo pastirskog upravljanja kad nemam snage ni sam sobom da vladam? Zar ja da preuzmem na sebe breme apostolskog služenja kad osjećam svoju vlastitu nemoć i mnoštvo grijeha? Ne, djeco, odričem se onoga što premašuje moje snage! Osim toga, pustinja je za mene raj, dao sam zavjet pred Bogom da ću umrijeti ovdje.'
'Misli o sebi kako hoćeš, sveti oče,' odgovarali su nepoznati, 'a glas naroda je glas Božji, volja vlasti je volja Božja! Ti znaš da je opća korist prije naše pojedinačne. A, na što ferman? Ne, oče, ne odriči se! Crkva te zove. Ako te ništa ne dira, ni jadi naroda, ni naše obiteljske nesreće, zar za tebe ni nužda Crkve ništa ne znači?' 'Kad je tako,' odgovori pustinjak na kraju, tek poslije nekog razmišljanja, 'pristajem'.
'Dakle, oče, požuri', primijetiše gosti. 'Što prije krenemo, tim bolje, nedaleko odavde na putu nas čekaju mule i pratioci.'
Dok se pustinjak spremao i nešto stavljao u svoju vreću, nepoznati nisu prestali da ga požuruju. Na kraju počeše da se penju tom stazom k samom vrhu stijene: teška tuga i nejasan predosjećaj pritiskali su grudi podvižnika, bio je žalostan zbog rastanka sa svojom pustinjom. Kad su se popeli tamo na sam vrh, nesretnik nije htio da ode, a da još jednom ne pogleda na ljepote svoje surove pustinje. Svo troje su stajali na stijeni, a ispod njihovih nogu je bila provalija. Pustinjak je bio tako neoprezan da je u razgovoru se nepoznatima, došao s njima na najstrmiji dio stijene. I tu ga snažan udarac u leđa zbaci u bezdan, a sa stijene se sotonski smijeh razliježe nad pustinjom.
Nesretnik međutim, nije odmah umro. Bog mu je dao vrijeme za pokajanje i poslao mu je redovnika iz susjedne isposničke ćelije. Nesretnik koji je pao bio je potpuno izlomljen, lubanja mu je bila razbijena, krv je u potocima tekla iz rana, ali je, ipak, imao dovoljno vremena i snage da ispriča detalje iz svog života i iskušenja, i molio je redovnike koji su ga poznavali da ga spominju i da se mole za njega. Na rukama redovnika koji je plakao ispustio je dušu. Poslije ovog svog užasnog iskušenja nije živio više od tri sata.
Svetogorac koji je čuo za ovaj strašni slučaj, stojeći na litici s koje je onaj nesretnik pao, čudio se kako nesretni redovnik nije odmah poginuo, pavši s takve visine. Sigurno je imao neke kreposti zbog kojih ga Gospodin nije ostavio da umre bez pokajanja'', zaključuje autor pisama ovu povijest (8, dio 2, pismo 11).
Iz pisama ovog svetogorca, opet, očigledno je da se demoni ne boje uvijek naših molitava, nego ponekad mogu čak i da podstiču naše nepravilne molitvene napore.
''Demon nije toliko moćan koliko je lukav i domišljat u iskušenjima,'' govori svetogorski redovnik i navodi ovakvu priču. Kod njih u samostanu je živio neki ruski redovnik, koji je imao iskrenu sklonost k molitvi, ali nije razumio veličinu i važnost poslušnosti, i počeo je da izbjegava zajedničke samostanske poslušnosti i da se udaljuje u šumu radi molitve. Pomisao mu je sve češće i češće ponavljala da je molitva svojstvo anđeoskog duha i hrana za dušu, a da je rad potreba svakodnevnog života, svjetska i sujetna, tako se on sve više približavao samovolji, dok konačno nisu počele u njemu da se rađaju misli o uzvišenosti njegovog podviga i života.
Na kraju je počeo da mu se javlja svijetli anđeo i da blagoslivlja njegov molitveni podvig. Najuvjerljivijim argumentima je hvalio njegovu molitvu i ponižavao bratsku poslušnost. Ne zna se čime bi se ovo završilo da na redovnikovo ponašanje nije obratio pažnju jedan Grk koji je činio podvig. On je podrobno ispitao ruskog redovnika i uplašio se za njega, čuvši za njegova priviđenja. Onda mu je dao strogu pouku i rekao ovakve riječi: ''Upropastit će te demon, izludjet će te zbog tvojih samovoljnih molitvenih podviga, molitva ti je na grijeh i omogućava demonu slobodan pristup k tebi. Tebi se javlja sotona, a ne anđeo. Ispitaj to ako hoćeš: ne odlazi u šumu, radi s braćom, ćelijni kanon čitaj u svojoj ćeliji (sobi), a kad se ovaj ''anđeo'' pojavi pred tobom nemoj obraćati nikakvu pažnju na njega i strogo se drži svoje molitve.'' Još je puno toga u istom ovom duhu rekao podvižnik ruskom redovniku, da se ovaj ozbiljno uplašio i poslušao ga.
Tako je i uradio. Obzirom da je radio s braćom otišao je u svoju ćeliju da se moli. I stvarno, ''anđeo'' se opet pojavljuje, ali starac na njega uopće ne obraća pažnju, čak ga ni ne gleda. I ''svijetli anđeo'' se razbjesnio, umjesto predivnog mladića svijetlog kao munja odjednom se pojavi odvratni etiopljanin s očima koje su sijale kao vatra, i poče da skače ispred brata koji se molio. Uzalud se ovaj križao i češće klanjao, nadajući sa da će otjerati demona. Ali, ovaj nije odlazio i nije mu dopuštao da pročita kanon. Na kraju, redovnik je iz sve snage razbješnjen raspalio zlog duha brojanicama, a ovaj ga je svojom šapom udario po uhu i nestao kao dim. Od tada je nesretni brat oglušio i do dan-danas ništa ne čuje, pripovijeda redovnik svetogorac.
Odmah poslije ove priče, autor pisama primjećuje i to da su iskušenja redovnika u pustinji još opasnija i zbog toga je na Svetoj Gori prihvaćeno pravilo da svatko tko odlazi u pustinju na tihovanje ili usamljenost odlučno odbacuje bilo kakva priviđenja i, s poniznom sviješću o svojoj ništavnosti i grešnosti, odbija viđenja iz duhovnog svijeta, ma kakva ona bila. Dalje navodi slijedeće slučajeve.
Pustinjak uzvišenog života i rijetkih podviga jedne noći se tiho molio u svojoj ćeliji. Odjednom se pred njim razlila zasljepljujuća svijetlost i mladić anđeoske ljepote se pojavio pred njim. Obzirom da je prihvatio pravilo da se kloni čulnih viđenja ma kakva ona bila, pustinjak je mirno ostao na svome mjestu i, moleći se, nije obraćao pažnju na priviđenje. Međutim, mladić nije nestajao. Ovo je začudilo pustinjaka tim prije što se ovaj koji se pojavio nije plašio ni križa ni molitve.
''Tko si ti?'' strogo ga na kraju upita pustinjak.
''Tvoj anđeo čuvar,'' krotko odgovori pridošlica.
''Zašto si došao?'' upita pustinjak.
''Zapovjeđeno mi je od Gospodina Boga,'' reče ovaj, ''da te posjetim u svom sadašnjem obliku i došao sam kod tebe.''
''Meni to nije potrebno,'' primijeti pustinjak, ustade i poče da se moli.
Anđeo nije nestao, i izgledalo je kao da se moli sa starcem koji se molio. Pustinjak nije shvaćao kakva je ovo čudna pojava.
''Čime ćeš mu uvjeriti,'' upita pustinjak pridošlicu u nekoj nedoumici, ''da si ti stvarno Božji anđeo?''
''Čime god hoćeš,'' odgovori ovaj. ''Ti znaš,'' nastavi anđeo, ''da se demoni boje sile križa i krsnog znamenja, a ja se ne bojim. Klanjam se Bogu, klanjam se, kao što vidiš, i križu,'' Tu se anđeo prekrsti i u dirljivom strahopoštovanju pade pred slikom križa Kristovog. Pustinjak se pokoleba. ''Što još tražiš od mene?'' upita ga anđeo, podigavši se od zemlje. ''Vidiš da ne samo da se ne bojim križa nego mu se i klanjam: znači, ja sam tvoj anđeo čuvar.''
''Možda i jesi,'' spokojno reče pustinjak, ''ali mi ipak nisi potreban u svom čulnom obliku, naši anđeli čuvari su nevidljivi!''
''Dakle, još uvijek mi ne vjeruješ?'' anđeo ponovo upita pustinjaka.
''Nikada neću ni povjerovati,'' odlučno odgovori starac. ''Idi od mene s Bogom, ma tko da si, bez obzira da si i sam arkanđeo, nisi mi potreban u svom vidljivom obliku. Odvlačiš me od molitve, a već samo to dokazuje da nisi anđeo.''
''Uzalud,'' usprotivio se ovaj, ''neću otići od tebe zato što mi je zapovjeđeno da ostanem uz tebe.''
''Kako hoćeš,'' hladnokrvno reče redovnik, ''bez pitanja i savjeta duhovnika neću da znam za tebe, idi od mene! Nisi mi potreban u ovom obliku,'' i redovnik stade na molitvu dok je anđeo postao nevidljiv, obećavajući da će se slijedeće noći ponovo pojaviti na isti način.
Kad je svanulo redovnik ode kod svog duhovnika i ispriča mu za priviđenje. Duhovnik se zamisli: klanjati se križu, križati se i ne bojati se molitve, to nije svojstvo demona. Međutim, duhovnik je zabranio pustinjaku i da govori i da se bavi priviđenjem ako se ono ponovi, već samo da se moli i da na obraća pažnju na to javljanje iz duhovnog svijeta. Pustinjak je tako i postupio.
Međutim, radi razrješenja svojih nedoumica u pogledu redovnikovog priviđenja duhovnik se obratio jednom od staraca koji je ovdje na Svetoj Gori poznat po iskustvu u redovničkom životu, daru rasuđivanja i strogom razlikovanju demonskih prijedloga i zamolio ga je za savjet: ''Što da radi redovnik prilikom sličnih pojava?''
''Ništa,'' odgovori ovaj, ''da ne zna ni za što drugo osim za sebe i za Boga.''
''Što ti misliš o klanjanju križu mladića koji se javio: da li je on stvarno anđeo?'' upita duhovnik starca.
''Možda je,'' odgovori ovaj, ''ali je posve vjerojatno demon.''
''A, to što se mladić ne boji križa, ni ljubljenje križa?'' primijeti duhovnik. ''Što kažeš na to?''
''Isto što i za samo priviđenje,'' odgovori starac. Poslije nekog razmišljanja nastavi: ''Ti naravno, znaš i slažeš se s tim da je, što je naš put k Bogu na većoj visini, time je i opasnija i suptilnija naša borba protiv sotone. Da bi pokazao u nama svoju silu i ujedno razobličio nemoć sotone, Bog sotoni ponekad dopušta da djeluje i da se bori protiv nas, kao što samo on lukavi hoće i može. Zbog toga što Bog to dopušta i sam križ za zlog duha može da ne bude strašan, da ne bude strašno ni sve ono što je u drugim slučajevima za njega grozno i ubojito, kao Božja srdžba.''
''Što preostaje pustinjaku da radi ukoliko se priviđenje ponovi?'' upita duhovnik starca. ''Možda mu se stvarno javlja anđeo.''
''Makar da onaj koji se pojavi uzme oblik i samog Krista,'' reče starac, ''ne treba obraćati pažnju. Po uznesenju Gospodinovom za nas je korisnija vjera u Njega nego bilo kakvo priviđenje. Ovdje se traži samo jedno: da ne obraćamo pažnju na javljanje nego da se bavimo svojim poslom, odnosno molitvom. Neka se javlja i anđeo, to nije naša stvar? Mi imamo posla i molitvene odnose s Bogom, s našim Vladikom i Gospodinom; a anđeo nije više nego Njegov rob i sluga. Prosudi sam: je li dobro prekinuti razgovor s Gospodinom i baviti se Njegovim slugom? Ako se tvom redovniku stvarno javlja anđeo Božji neka ga ne prima! Anđeo se nikada neće uvrijediti našom nepažnjom prema njemu za vrijeme molitve zato što on zna božansku važnost naših molitvenih odnosa s Bogom i ne samo da nas nikada neće odvlačiti od njih, nego, naprotiv, još treba da nas podstiče da ih stalno izvršavamo. A ,ako anđeo bude ogorčen našim ne obraćenjem pažnje na njega i ako nas bude ometao u molitvenim razgovorima s Bogom, takav anđeo makar i kad bi sav bio u križevima, a ne samo ljubio križ, ne primaj ga jer je on neprijatelj! Dakle, moj savjet je isti: ne samo da se ne primaju nego se, čak, ne smiju ni željeti čulna javljanja iz duhovnog svijeta, zato što nam ona nisu ni potrebna ni korisna, a opasnosti ima nebrojeno mnogo. A, iz naše mislene borbe dobro znamo kakav je Sotona u bestidnosti razvratnih pomisli koje nam došaptava, i jasno znamo kako su svijetli, čisti i neporočni anđeli u javljanju mirnih i spokojnih misli u našem srcu, dok nas Sotona, naprotiv, opsjeda svim mogućim prljavštinama oholih, sebičnih i bludnih maštarija, pomamom srdžbe. Što još da se kaže? Zbog čega je potrebna čulno javljanje anđela ili Sotone kad ih dobro znamo i bez toga?''
''Da te uvjerim u ispravnost mojih riječi'', nastavi starac, ''odnosno u to da ne treba prihvaćati priviđenja zato što su ona opasna, slušaj što ću ti reći o jednom mom susjedu pustinjaku. Njemu se noću, samo što bi stao na molitvu, činilo da se križ koji je visio u prednjem uglu ćelije odjednom obasjava zasljepljujućom svjetlošću, blistavijom od sunca. Ovo sijanje križa je tako djelovalo na srce molitvenika da je on bio van sebe od radosti. Kad mi je susjed ovo povjerio, ja sam odmah ovo javljanje pripisao demonskom lukavstvu, međutim, poželio sam da ovo priviđenje provjerim iskustvom. Radi toga sam se  upravo i uputio na jednu noć kod susjeda.''
''Čuj, brate,'' rekoh domaćinu, ''mislim da će meni zbog moje nedostojnosti biti nevidljiva svjetlost koja dolazi od tvog križa, zbog toga, kad po običaju primijetiš ovo čudo reci mi.'' Domaćin reče: ''Dobro.'' I mi u šutnji počesmo da se molimo u dubokoj tami pustinjske večeri. Nije prošlo ni sat vremena kad moj domaćin likujućim glasom uzviknu: ''Oče, svjetlost dolazi od križa, ne mogu čak ni da gledam u njega. Radost mog srca je neopisiva. Ja sam van sebe od ushićenosti ovim priviđenjem, od toplote božanske svjetlosti!'' ''Prekriži se!'', došaptao sam mu. ''Ne mogu, oče,'' zavapi on ''od radosti sam toliko onemoćao da ne mogu ni ruke da podignem''! ''Nesretniče,'' gorko rekoh i bacivši se prema njemu prekrstih ga ''do čega si doveo sebe svojom nesmotrenošću i ohološću! Ima li još svjetlosti ili je više nema'', upitah zatim susjeda. ''Ničega nema,'' odgovori ovaj, ''sada je tamno kao ranije''. ''Vidiš što se s nama događa'', napomenu starac duhovniku.
''Kad mi je duhovnik ispričao o svome razgovoru sa starcem'', govori autor pisama, ''sjetio sam se svetog Nikite Kijevskog zatvornika (proslavlja se 31. siječnja). I ovog pustinjaka su iskusni podvižnici upozoravali na sotonsko iskušenje u koje je upao. Nikiti se javio tobože anđeo, i Nikita je od njega zatražio da se prekriži, pomoli i pokloni pred ikonom u sobi (ćeliji). Tobožnji anđeo je tako učinio. Da nije to uradio, zatvornik bi odmah ispod svijetlog priviđenja prepoznao djelovanje anđela tame. Znači, ima takvih iskušenja gdje Bog dopušta Sotoni da djeluje tako da ga privremeno ni molitva ni križ ne plaše i ne uznemiravaju. Naravno, ovo su već nedokučivi putevi Božji. Iz ovoga se može zaključiti samo jedno: da sve ono što Gospodin čini s nama, bez obzira na ono što dopušta sotoni, je radi toga da bi mi, prolazeći kroz razne stupnjeve iskušenja, u svom iskustvu proživjeli istinitost Njegovih riječi: Jer se sila moja u nemoći pokazuje savršena (2 Kor 12, 9). (8, d. 2, pismo 3).
''Starcu Ilarionu Gruzijcu dogodilo se slijedeće: (ovaj otac je činio podvig na Svetoj gori u devetnaestom stoljeću), kad je živio u potpunom zatvorništvu na kuli, nikoga nije primao i nikuda nije izlazio, demoni su vodili protiv njega najljuću borbu. Jednom prilikom su neki hodočasnici probali da se uvuku kroz prozor da dobiju od njega blagoslov, ali se starac i od njih sakrio. Demoni su, pak, ovo što se dogodilo iskoristili za svoje ciljeve i izvršili svoj napad. Jednom su se, javivši se kao hodočasnici, uvukli kroz prozor i počeli da govore starcu da su bili prisiljeni da pribjegnu ovome zato što on nikoga ne pušta, a oni vrlo žele da vide svog zemljaka. Radi njega su, navodno, doputovali iz daleke zemlje da bi se posavjetovali s njim o raznim stvarima. Misleći da su oni stvarno hodočasnici, on je stupio s njima u razgovor, a to je sve što je demonima i bilo potrebno. Oni započeše dugu priču o nesreći svoga naroda i Crkve, a na kraju jako izvrgnuše ruglu starca i tako ga pretukoše da je on dva mjeseca ležao bez glasa'' (15, str. 56).
Ovakvim jakim iskušenjima, koja često imaju dugotrajne teške posljedice, podvrgavaju se ne samo redovnici i pustinjaci koji vode usamljeni život, nego i kršćani u svijetu kada nerazumno uzimaju na sebe velike podvige. Ovim svojim naporima oni razdražuju demone, ali zbog toga što su njihovi podvizi nepravilni oni ne donose ono glavno, odnosno unizujući tijelo ne unizuju dušu nego čine da u njoj neprimjetno zavlada oholost i umišljenost. Takve revnosne, koji se revni ne po razumu, milost Božja ne čuva nego im dopušta da radi urazumljivanja budu prevareni i ismijani od zlih duhova da ih kroz ovo ponizi ili smiri.
Sv. biskup Ignjacije opisuje ovakav slučaj iz svog doba: ''Dolazio je u Aleksandro-Nevsku lavru kod oca Joanikija radi duhovnih pouka neki vojnik (a u to vrijeme se i sam sv. Ignjacije obraćao ovom nastavniku radi duhovnih savjeta). On se zvao Pavle, bio je novo-obraćeni raskolnik, a prethodno je bio čak i nekakav nastavnik kod raskolnika, jer je bio pismen čovjek. Pavlovo lice je sijalo od radosti. Međutim, on se, iz vatrene usrdnosti koja se u njemu razgorjela, predao neumjerenom i spram svog tijela neodgovarajućem podvigu, nemajući pritom dovoljno znanja o duševnom podvigu.
Jedne noći Pavle je stajao na molitvi. Odjednom se oko ikona pojavila svjetlost u obliku sunca i, usred svjetlosti, golub koji je blještao od bjeline. Od goluba se začuo glas: ''Primi me, ja sam Sveti Duh i došao sam da načinim u tebi svoju obitelj.'' Pavle je radosno pristao. Golub je ušao u njega kroz usta, i Pavle izmučen postom i bdijenjem odjednom u sebi osjeti izuzetno jaku bludnu strast: on ostavi molitvu i otrča u javnu kuću.
Njegova strast je postala nezasitna. Sve javne kuće i sve bludnice koje su mu bile dostupne, postale su njegov stalni brlog. Na kraju se osvijestio. Svoju obmanu demonskim priviđenjem i oskrnavljenost posljedicama obmane je izložio u pismu redovniku Leonidu.'' Sam sv. Ignjacije je imao prilike da pročita ovo pismo.
''Treba se napomenuti,'' govori sv. Ignjacije, ''da pali duh, želeći da zavlada Kristovim podvižnikom, ne djeluje zapovjednički nego traži način da čovjeka navede da pristane na predloženu obmanu i, poslije dobivanja pristanka, zavlada onim tko je dao pristanak. A, Sveti Duh, s neograničenom vlašću, kao Bog, dolazi onda kad čovjek, koji se ponizio ili unizio sebe, uopće ne očekuje Njegov dolazak. Duh Sveti odjednom mijenja um čovjekov, mijenja srce čovjekovo. Svojim djelovanjem, On obuzima svu volju i sve sposobnosti čovjeka koji ne može čak ni da razmišlja o djelovanju koje se u njemu događa'' (9, t. 5, str. 49-50).
A, evo slučaja koji se dogodio sasvim nedavno, njega je ispričao jedan redovnik. Ova tragična priča se dogodila njegovom rođenom bratu, s kojim je on ne tako davno postao vjernik, počeli su da idu u hram, da zajedno idu na hodočašća po svetim mjestima, da borave u samostanima. Braća su počela da čitaju Svete Oce i da tvore Isusovu molitvu. Međutim, očigledno je da je brat ovoga redovnika u ovim vježbama skrenuo s pravog puta i pao u oholost, zbog čega se dogodilo slijedeće: jednom kad je bio sam u kući i bavio se molitvom pred njim se pojavio odvratni demon i počeo da ga ometa u molitvi, brat se nije uplašio nego je hrabro stupio s njim u razgovor. Počeo je da nagovara demona da se pokaje i počeo da mu govori o neizrecivoj milosti Božjoj i o tome da, čak, i njega (demona) Bog može da pomiluje, ako se on (demon) pokaje. I još nešto je savjetovao demonu u istom tom duhu. Demon je, tobože, pažljivo slušao, zatim se ozbiljno zamislio, i na kraju, počeo da se pravi da se kaje, počeo je da se moli, da uzdiše, klanjao se pred ikonom i uopće, čitavim svojim izgledom je odavao duboku skrušenost i pokajanje zbog svih zala koje je učinio, iskazujući žudnju za brzim pomilovanjem. Brat je očarano pratio njegova djelovanja (očigledno likujući u sebi). I, gle, ubrzo, na demona silazi kao neki svijetli oblak, kao neka svjetlost, kao neka milost, i on se pred mladićevim očima pretvara u svijetlog anđela. I taj anđeo počinje vatreno da zahvaljuje bratu, da mu se klanja do zemlje, naziva ga svojim spasiocem zato što je on, zahvaljujući njegovoj riječi, spašen, opet je postao svijetli anđeo. Demon mu, zatim, predlaže da postane njegov svagdašnji vjerni čuvar, da uđe u njega i da ga uvijek čuva i pomaže mu svojom preporođenom anđeoskom silom. Brat je u neopisivom ushićenju, van sebe je od sreće, i naravno pristaje! Lažni anđeo ulazi u njega, i brat odmah postaje bjesomučan, počinje da viče, da psuje strašno, da lomi ikone, da ih izbacuje kroz prozor i čini druge užasne stvari. Sada se taj mladić nalazi u psihijatrijskoj bolnici. Ponekad živi kod kuće s roditeljima, ali kad se bolest pogorša moraju da ga voze u bolnicu, jer tada čini odvratne postupke. Međutim, kad mu bude bolje može pomalo i da se moli. Njegov brat redovnik je u mnoge samostane poslao molbu da se mole za njegovog nesretnog brata.
A, evo primjera kako istinska poniznost lako izbjegava slične zamke.
Nekom bratu se javio đavao, preobrazivši se u anđela svjetlosti i rekao mu: ''Ja sam arkanđeo Gabrijel, poslan sam tebi.'' Redovnik je na to odgovorio: ''Pazi! Da ti slučajno nisi poslan nekom drugom, zato što sam ja nedostojan da mi se šalju anđeli.'' Đavao je istog trenutka nestao.
Starci su govorili: ''Ako ti se zaista javi anđeo, nemoj ga primiti lakovjerno nego se ponizi govoreći: 'Ja živim u grijesima i nedostojan sam da vidim anđele'.'' (11, str. 480, str. 134)
Pričali su za drugog starca da je tihovao u svojoj sobi (ćeliji), trpeći demonska iskušenja. Njemu su se, očigledno, javljali demoni, ali ih je on prezirao. Đavao vidjevši da ga je starac pobijedio javio mu se i reče: ''Ja sam Krist!'' Starac zatvori oči. Đavao mu ponovi: ''Ja sam Krist, zašto si zatvorio oči?'' Starac odgovori: ''Ne želim da vidim Krista ovdje nego u budućem životu.'' Poslije ovoga đavao se više nije javljao (11, s. 481, str. 135).
Treba napomenuti da se sveti anđeli od Boga javljaju samo onim poniznim i krotkim istinski pravoslavnim kršćanima koji se već nalaze van opasnosti da postanu oholi, padnu u sujetu i ovim sebi smrtno naštete.
Jednom, kad je sveti Makarije Veliki sjedio u svojoj sobi (ćeliji), pojavio se anđeo, od Boga poslan i rekao: ''Makarije, ne boj se napada nevidljivih neprijatelja zato što te naš blagi Vladar neće ostaviti i neće prestati da te podržava, budi hrabar, budi čvrst, smjelo pobjeđuj odvratne sile i vlasti. Međutim, nemoj se nikada ponositi svojim djelima da te božanska pomoć ne napusti, i da ne padneš iznenada.'' Blaženi Makarije je, sav obliven suzama, odgovorio: ''Čime da se ponosim kad se moja duša kao razvratna bludnica hrani smradom nečistih pomisli koje donose demoni.''
''Do tako duboke poniznosti'', govori sv. Ignjacije Brjančaninov, ''došao je bogougodni dubokim samopromatranjem koje mu je bilo dato u umnom djelovanju. U sebi je vidio čovjekov pad i čovjekovo općenje s demonima'' (11, s. 284, str. 8).
''Čovjek koji se još nalazi u oblasti tjelesnog mudrovanja,'' piše sv. Ignjacije, ''i nije dobio duhovni vid da vidi palu ljudsku prirodu, ne može da ne pridaje neki značaj svojim djelima i da ne priznaje da ima neke kreposti, ma koliko da takav čovjek izgovara poniznih riječi o sebi i bez obzira kako da izvana izgleda ponizan. Istinska poniznost nije svojstvena tjelesnom mudrovanju i nemoguće ju je steći tjelesnim mudrovanjem, poniznost pripada duhovnom rasuđivanju.''
Bogu ugodni Marko Podvižnik govori ovako: ''Oni koji ne smatraju sebe dužnicima u pogledu svake zapovijedi Kristove, poštuju Božji zakon samo tjelesno, ne razumijući ni ono što govore niti ono na što se oslanjaju, zato i misle da ga izvršavaju djelima.''
Iz riječi bogougodnog Oca je očigledno da se onaj koji misli da ima bilo kakvo dobro djelo nalazi u stanju samoobmane. Ovo stanje samoobmane služi kao osnova za demonsku obmanu: pali anđeo u kršćaninovoj oholosti nalazi utočište i njoj lako pridodaje svoju obmanu, a posredstvom obmane podčinjava čovjeka svojoj vlasti, bacajući ga u takozvanu demonsku obmanu.
Iz gore navedenih iskustava je očigledno da nijedan od onih koji su bili obmanuti nije za sebe smatrao da je nedostojan pojave anđela, a to znači da je mislio da ima neke kreposti ili vrline. Tjelesni i duševni čovjek ne može ni da sudi o sebi drukčije.''
Dakle, ne smije se imati povjerenja u svaku naizgled dobru pojavu ili poriv, nego treba precizno razlikovati istinsko pravoslavno kršćansko i evanđeosko dobro od dobra lažnog, koje je štetno po dušu čovjekovu i koje čovjeka udaljuje od Boga.

KAKO SE EVANĐEOSKO DOBRO RAZLIKUJE OD LJUDSKOG DOBRA?

Ljudi koji ne shvaćaju duhovne osnove života i onoga što se događa u svijetu sude o ljudskim djelima površno, oni djelatnost čovjekovu dijele na očigledno zlu, s jedne, i na dobru i pohvalnu, s druge strane, samo po njenom izvanjskom iskazivanju, koristeći se, pritom, vrlo neodređenim i nepostojanim svjetovnim mjerilima za razlikovanje dobra i zla. A, svijet sam u sebi nema istinu koja bi mu otkrila pravu vrijednost stvari, jer samo jedan jedini zakon daje jasno određenje toga što je grijeh, a što je dobro. To je evanđeoski zakon. Zakoni ovog svijeta ponekad, u nekim svojim aspektima, mogu da sliče na istinski pravoslavni kršćanski zakon, ali to je samo naizgled: oni se, ustvari, potpuno razlikuju. Iako se čovjek poslije svog pada u potpunosti podčinio grijehu i postao izopačen, bolestan i zloban, ipak su se u njemu još sačuvala sjemena prirodnog dobra koja je u njega prilikom stvaranja zasijao Tvorac, iako ona više nemaju onu prvobitnu čistoću i svetost, nego su oskvrnjena otrovom grijeha. Međutim, ovakva prirodna ljudska ''istina'', koja je oskvrnjena nečistoćom grijeha, ne može čovjeka da nauči istinskom dobru, ne može da oživi i izliječi dušu njegovu. Ljudi koji ne vjeruju čine puno lijepih, naizgled pohvalnih djela, čine puno dobrih djela, podvige milosrđa, ljubavi, samopožrtvovanja, ponekad čak daju i svoj život za svoj narod ili za svojeg bližnjeg, daju posljednji komad kruha gladnom, pomažu jedan drugom u nevolji, žrtvuju svoju imovinu na razna dobra djela, čine začuđujuća, čak i herojska djela, i za ovo ima puno potresnih primjera. Ali, sva ova dobra djela ukoliko nisu zasnovana na Evanđelju, ukoliko ne izrastaju iz dubine vjernički istinski pravoslavne kršćanske duše, sva ona iako su hvale vrijedna, u suštini su nečista i oskvrnjena padom, i nemaju pred Bogom onu vrijednost koju im pripisuju ljudi. Ovu važnu istinu mnogi ljudi danas nikako ne mogu da prihvate. Čuvši ovo što je rečeno, mnogi su u nedoumici, mnogi se vrijeđaju, mnogi se srde. I stvarno, čudno zvuči, čovjek čini uzvišeni podvig, žrtvuje svoj život radi bližnjega, umire zbog toga da drugi može sretno da živi, i zar je za dušu takvog heroja uopće moguće sumnjati da je spašena? Zar ovakav čin čovjekov ne čisti sve njegove grijehe? Zvuči surovo, međutim, pogledajmo čitavu stvar s druge strane. Ako ovaj junak nije bio junak Krista radi, ako nije živio po učenju Evanđelja, ako nije iz svete istinske pravoslavne kršćanske vjere crpio snagu za svoje podvige, ako se ovo samo-žrtvovanje nije vršilo Kristovom snagom i nije bilo u Ime Božje, onda ispada da čovjek može da se spasi i bez iskupljenja koje je završio Krist, onda to znači da se je u samom palom čovjeku sačuvala ona snaga i čistoća koje su dovoljne da on sam sebe oživi, da on sam sebe izvuče iz lanaca grijeha. Onda, zašto je bila potrebna strašna Golgotska žrtva, čemu onda učenje Kristovo, Evanđelje i Crkva? Čemu tajne molitve, istinski pravoslavni kršćanski podvizi? Tada bi bila dovoljna samo naša želja i napor volje, čak ni vjera onda ne bi bila potrebna. Stvar je u tome što nije isto činiti dobra, prekrasna i pohvalna djela, i činiti djela vjere radi! Dobra djela koja se čine bez vjere, bez Boga, posvećena su ovom svijetu od ovog svijeta i dobivaju plaću, slavu, čast i poštovanje. Ona su tuđa vječnoj nebeskoj slavi. A, djela istinske pravoslavne vjere imaju unutrašnju posvećenost Bogu, čine se s molitvom, s obraćanjem Bogu, u što većoj tajnosti, da ih zna samo Bog. Takva djela ostavljaju manji izvanjski utisak, ali ih zato prima Gospodin i darovat će za njih slavu u budućem životu. I uopće, nepravilno je smatrati da spasenje duše i nasljeđivanje Kraljevstva nebeskog direktno zavisi od naših dobrih djela. Bog miluje čovjeka i spašava ga ne zbog njegovih dobrih djela, nego zbog njegovog vjernog, skrušenog i poniznog srca. Naravno, ova vjera ne smije biti bez djela, a ona to ni ne može biti, ona će se obavezno utjeloviti u konkretna djela, i ova djela će obavezno biti vrlo dobra i sveta, jer tim djelima svakog istinskog pravoslavnog vjernika uči sam Gospodin. Zbog toga je nepravilno propovijedati ljudima apstraktno dobro, učiti ih da vole bližnjeg, da budu milosrdni i dobri, ne govoreći im pritom o tome da oni to nikako ne mogu da učine pravilno, sveto i Bogu ugodno bez evanđeoskog učenja, bez Istinske pravoslavne crkve, bez milosti Svetog Duha, koju mogu da dobiju samo u hramu kroz svete Tajne. Ako se to ne govori, ljudi će misliti da ukoliko to požele mogu sami odlično da riješe svoje probleme bez Crkve Kristove, bez svetih Tajni, bez milosti Svetog Duha, bez Krista. U svijetu se često čine dobri postupci, međutim, loši još češće. I grijesi svijeta često su istančaniji i raznovrsniji nego dobra djela u njemu. Svjetovni grijesi su tako blizu svjetovnog dobra da među njima kao da i nema suštinske proturječnosti. Jedan isti čovjek kojeg svi hvale za njegova dobra djela u istom trenutku čini mnoštvo odvratnih djela na koja nitko ne obraća pažnju. Svjetovni junak u jednom trenutku čini neki zadivljujući samo-žrtvujući postupak, a prije i poslije njega čini nešto vrlo podlo i nisko. Takve su kreposti ili vrline ovoga svijeta. Ovdje su ljubav i mržnja jedno pored drugog: samopožrtvovanje, junaštvo i milostinja, odmah pored egoizma, samoljublja i oholosti. U stvari i jedno i drugo se zasniva na pogubnim strastima. Dobro tamo kao da postoji radi toga da daje sjenku i veću slast grijehu, izoštravalo ukus za njega. Svjetovno dobro svojim korijenima crpi prljavu vodu, ohole i sujetne pomisli istog trenutka zaglušuju svako iskreno, i u određenoj mjeri, uzvišeno nastojanje duše. Sv. Ignjacije govori: ''Djelatnik ljudske pravde je pun umišljenosti, uobraženosti i samoobmane; on propovijeda i trubi i o sebi i o svojim djelima, ne obraćajući nikakvu pažnju na zapovijed Gospodinovu koja to zabranjuje (Mt 6, 118). Mržnjom i osvetom plaća onima koji bi se usudili da otvore usta radi osnovanog i dobronamjernog proturječja njegovoj istini, smatra sebe dostojnim i predostojnim zemaljskih i nebeskih nagrada. Nasuprot tome, djelatnik evanđeoskih zapovijedi je uvijek uronjen u poniznost: uspoređujući svoje izvršavanje posve svetih zapovijedi s njihovom uzvišenošću i čistoćom, on stalno priznaje da je ovo izvršavanje krajnje nedovoljno i nedostojno Boga, on vidi da zaslužuje prolazne i vječne kazne za svoje grijehe, za neraskinuto općenje sa Sotonom, za pad, koji je zajednički svim ljudima, i na kraju, za nedovoljno, i  često, nepravilno izvršavanje zapovijedi'' (9, t. 5, str. 36). ''Dođe li ti neka blaga misao, ti pričekaj, nikako se nemoj usmjeriti da je ispuniš brzo i nepromišljeno. Osjetiš li u svome srcu neku blagu sklonost, pričekaj; nemoj da te to obuzme. Usporedi je s Evanđeljem. Razmotri, jesu li tvoja dobra misao i tvoja dobra sklonost srca u skladu sa posve svetim učenjem Gospodinovim. Ubrzo ćeš uvidjeti da nema nikakve suglasnosti između evanđeoskog dobra i dobra pale prirode. Dobro pale prirode je pomiješano sa zlom, i zato je i samo to dobro postalo zlo, kao što ukusna i zdrava hrana postaje otrov kad se pomiješa s otrovom. Čuvaj se da ne činiš dobro pale prirode! Čineći ovo dobro produbit ćeš svoj pad, razvit ćeš u sebi umišljenost i oholost, dostići ćeš najveću sličnost s demonima. Nasuprot tome, čineći evanđeosko dobro, kao istinit i vjeran učenik Bogočovjekov postat ćeš sličan Bogočovjeku'' (9, 7, 5, str. 35). 

U svakom djelu je važno pogledati u dubinu srca, u tajne odaje naših skrivenih pomisli. Svako djelo, prije nego što se odlučimo na njega, treba da bude odmjereno i ocjenjeno našim unutrašnjim mjerilom: u nama se uvijek zbiva ono što sliči na nekakvo tajno savjetovanje, srce govori svoje ''za'' i ''protiv'', um govori svoje ''za'' i ''protiv'', osjećaji, tijelo, naše strasti, navike i slabosti, sve ovdje daje svoju riječ ''za'' i ''protiv'', i ako se na ovom unutrašnjem savjetovanju donese pravedan sud, čovjek će djelo učiniti po Kristovom zakonu, na spas svoje duše. Ako, pak, čovjek bude postupio po lukavosti neke strasti, s tajnom pomišlju da se nahrani neka strast, onda će djelo koje učini, bez obzira na to kako ono izvana izgledalo lijepo, duši nanijeti štetu i neće joj donijeti nikakvu korist. Svaki, i najmanji postupak ili korak naš, uvijek činimo iznutra ga posvećujući u nečije ime, činimo ga ili radi zemaljskog ili radi nebeskog, ili radi Božjeg ili radi ljudskog. I često samo ovo posvećenje, ova namjera ima veći značaj nego izvanjsko djelo koje se čini, jer u toj namjeri i posvećenju u njemu je sadržana i sva vrijednost onoga što činimo pred Bogom.

KAD NAŠA REVNOST ZA KRŠĆANSKE PODVIGE NIJE UGODNA BOGU?   

Drvo kreposti koje nije ukorijenjeno u životvornom i dubokom tlu Kristovih zapovijedi uvijek bude iznutra izjedeno i rastočeno crvom sujete i licemjerja. Mi često, ni sami toga ne bivajući svjesni, podsticaje i snagu za vršenje vidljivih i značajnih djela dobivamo od tajne želje da steknemo pohvalu i slavu od ljudi. Ova želja tako duboko leži u nama, i tako se  često i svuda sreće u ljudima da se s pravom može reći da rijetko koje naše djelo bude čisto od ove licemjernosti. Nju je vrlo teško uočiti u sebi. Ali, kad se situacija oko nas promijeni, kad odemo iz sredine u kojoj su se naši podvizi ljudima koji nas okružuju činili uzvišenim i izazivali njihovu pohvalu na naš račun, odmah se pokazuje da zajedno s tim naglo opada i naš interes da te svoje podvige nastavimo. Mnogi su to jasno primjećivali kad odu u samostan: samostanska samoća i ''monotonost'', odsustvo pažnje ljudi iz svijeta, bivšeg svjetovnjaka, koji je do dolaska u samostan u svijetu živio podvižnički, vrlo često natjeraju da se ostavi svojih prijašnjih podviga. I uskoro on jedva i na jedvite jade nosi čak i najjednostavnije poslušnosti, težak mu je i najmanji trud, nestrpljivo stoji na molitvi u hramu itd. Međutim, kad u samostan dođu gosti, kad se pojavi mnoštvo novih lica (na primjer, na velike blagdane dolaze vjernici svjetovnjaci), ovaj iskušenik odjednom nekako kao da oživljuje, postaje hrabar i snažan, nema u njemu više nikakve tromosti i spreman je da učini sve što mu se naloži. Što je uzrok takvoj promjeni raspoloženja? Zar nije u tome što mi, čineći podvig u okruženju mnogih ljudi, iz njihove pažnje i pohvale crpimo onaj sok i snagu, koja iznutra hrani i pokreće svu našu svjetovnu i grešnu djelatnost, a to je životna oholost iz koje vrlo često izrasta i naša revnost za podvige, i puno toga drugog što navodno činimo Boga radi. A, koliko je samo puta sam Gospodin Isus Krist upozoravao svoje učenike i svoje sljedbenike da se  čuvaju ovog licemjerja, da ne čine pobožna djela da bi ih ljudi vidjeli, nego tajno, pred Ocem nebeskim. Vrlo poučne priče o ovome sreću se u Otačniku. Otac Jevstatije je pričao o sebi: ''Dok sam živio u svijetu nikada nisam okusio hranu prije zalaska sunca. Kad sam sjedio u prodavaonici nisam ispuštao knjigu iz ruku. Moji robovi su prodavali i primali robu, a ja sam stalno čitao. Srijedom i petkom sam dijelio milostinju siromašnima. Kad bi zvona počela da zvone, žurio sam u crkvu i nitko prije mene nije u nju stizao. Kad sam izlazio iz crkve pozivao sam sa sobom uboge, koji su tu bili, u svoj dom i oni su sa mnom dijelili trpezu. Kad sam stajao u crkvi na bdijenju, nikada nisam zadrijemao i smatrao sam sebe za velikog podvižnika. Svi su me slavili i poštovali. Kad mi je umro sin, od velike tuge sam se razbolio i jedva sam se oporavio. Poslije toga sam činio podvig koliko sam mogao i nisam se više doticao svoje žene: živio sam s njom kao s duhovnom sestrom. Kad bi se dogodilo da vidim redovnika iz skita, pozivao bih ga u svoju kuću da podijeli kruh sa mnom. Ove redovnike sam pitao za čuda koja čine sveti starci i malo po malo u meni se pojavila želja za redovništvom. Svoju ženu sam odveo u ženski samostan, a ja sam pošao u skit kod oca Ivana kojeg sam poznavao. Od njega sam primio redovnički postrig. Blaženi je osim mene imao još dva učenika. Svi su me, vidjevši da sam naročito marljiv u crkvi, vrlo poštovali. U skitu sam proveo oko pet mjeseci i vrlo je počeo da me uznemirava demon bluda, podsjećajući me ne samo na moju ženu nego i na robinje koje sam imao u svome domu. Borba mi nije davala da predahnem ni za trenutak. Svetog starca sam gledao kao đavla i njegove svete riječi su mi izgledale kao strijele koje me ranjavaju. Kad sam stajao u crkvi na bdijenju nisam mogao da otvorim oči od sna koji me je obuzimao, tako da sam ne jednom, nego nekoliko puta padao u očaj. Mučio me je i demon proždrljivosti, mučio me je toliko da sam često uzimao ostatke kruha i tajno jeo i pio. Ne treba puno govoriti, pomisli su me navodile da iziđem i pobjegnem iz skita, da odem na istok, nastanim se u gradu u kojem me nitko ne poznaje i da se tamo predam bludu ili oženim. Obzirom da sam u takvoj opsjednutosti prljavim i lukavim pomislima proveo petnaest mjeseci, jednom sam sanjao da se nalazim u Aleksandriji i dolazim da se poklonim svetom apostolu Marku. Kad gle, odjednom me je susrelo mnoštvo demona. Oni me uhvatiše i okružiše, pa kao da se razdijeliše na dvije grupe. Donesoše crnu zmiju, njome mi svezaše ruke, a drugu zmiju saviše u krug i staviše mi je oko vrata. Još su mi druge zmije stavili na ramena i one su mi se prilijepile uz uši, a zmijom su me također i opasali. Zatim dovedoše žene robinje koje sam nekada imao u svom domu i one počeše da me ljube i da mi pljuju u lice. Njihov neugodan miris mi je bio neizdrživ! Zmije počeše da mi jedu noge, lice i oči, a demoni koji su stajali oko mene otvoriše mi usta i guraše u njih žlicom nešto vatreno, a zatim me napojiše vrelom smolom sa sumporom. Budući da sam od ovih priviđenja vikao u snu, braća su došla i probudila me. Bio sam sav obliven suzama. Ustavši, požurio sam kod Bogu ugodnog starca, i pavši pred njegove noge, ispričah mu sve po redu. Starac mi je objasnio značenje svih mučenja koja sam vidio i naveo mi je njihov razlog odnosno moje strasti i skrivene pomisli. Zatim reče: 'Znaj, sine moj, da su dobra djela koja si činio u svijetu bila pomiješana s uznositosti i ohološću. Tvoja bdijenja, tvoj post, tvoji stalni odlasci u crkvu, milostinja koju si davao, sve je to činjeno pod utjecajem ljudske pohvale. Zbog toga ni đavao tada nije htio da te napada. Danas, pak, vidjevši da si se naoružao protiv njega on je ustao protiv tebe.' Starac mi je zapovjedio da uvijek govorim o pomislima koje me uznemiruju i poučivši me tako, pustio me je da idem. Od tada sam počeo da otkrivam svoje pomisli i da budem potpuno spokojan'' (11, str. 102-105). 

U napomeni uz ovu povijest sv. Ignjacije govori: ''Redovnički podvig se zasniva na istinskoj poniznosti, sjedinjenoj prirodno s odricanjem od svog 'ja' pri čemu redovnik uznosi Boga nad čovjekom i svu nadu na spasenje polaže u Boga. Nasuprot tome, podvig svjetovnjaka, koji se sastoji od izvanjskih djela, prirodno njeguje svoje 'ja' i uznosi čovjeka nad Bogom. Zbog toga vidimo da su mnogi grešnici stupivši u redovništvo postali veliki sveci, a da su poznati podvižnici iz svijeta, stupivši u redovništvo, pokazali vrlo umjeren uspjeh, a neki su, čak, i propali.'' ''Treba ispitati,'' govori sveti Ivan Ljestvičar, ''zbog čega svjetovnjaci koji su provodili svoj svjetovni život u bdijenju, postu i podvižništvu, kad pređu u redovnički život, na poprište duhovnog iskustva, daleko od očiju ljudskih, ostavljaju svoje ranije nečasno i lažno podvižništvo. Vidio sam mnogo raznorodno drveće kreposti koje su zasadili svjetovnjaci, a koje se hrani sujetom kao gnojem s đubrišta, koje se gaji da bi ga drugi vidjeli i koje se hrani gnojem pohvala ljudskih. Ovo drveće se, budući presađeno na pustu zemlju redovništva koju ne posjećuju svjetovnjaci i u kojoj nema smradne vode sujete, odmah osuši. Drveću koje je učeno u svjetovnoj ugodnosti nije svojstveno da raste i donosi plod na surovom tlu redovništva'' (Ljestvica, pouka 2). U Konstantinopolju su živjela dva rođena brata. Bili su vrlo pobožni i puno su postili. Jedan od njih je otišao u Raifu, odrekao se svijeta i zaredio se. Poslije nekog vremena njegov brat svjetovnjak je poželio da posjeti redovnika. Došao je u Raifu i ostao s redovnikom neko vrijeme. Uočivši da redovnik jede u devet sati (tri popodne) on se sablaznio i rekao mu: ''Brate, kad si živio u svijetu, nisi dozvoljavao sebi da jedeš prije zalaska sunca.'' Redovnik mu odgovori: ''Kad sam živio u svijetu hranio sam se sujetom, slušajući ljudske pohvale: one su mi olakšavale težinu podviga posta.'' Jedan brat je došao na Hermejsku goru kod oca Teodora, starca velikog života i punog kreposti, i rekao mu: ''Oče, što da radim? Duša mi propada.'' Starac će na to: ''Zašto tako, sine moj?'' Brat odgovori: ''Kad sam vodio život kao svjetovnjak, puno sam postio i vježbao se u bdijenju, imao sam obilne suze i raskajanje srca, osjećao sam revnost u sebi, a danas, pak, kad sam se odrekao svijeta i postao redovnik, ne vidim više u sebi nijednu krepost.''  Starac mu reče: ''Vjeruj mi, sine moj, to što si napredovao u svjetovnom životu napredovao si zbog oholosti i ljudske pohvale, oni su ti pomagali, djelujući u tebi prepredeno. Tvoje djelovanje nije bilo ugodno Bogu i đavao te nije uznemiravao i nije se borio protiv tebe i nije ometao tvoj uspjeh. A danas, kad vidi da si krenuo u rat protiv njega, on se naoružao i krenuo protiv tebe. Ali, Bogu je ugodniji jedan psalam koji danas izgovaraš s poniznošću nego tisuće psalama koje si izgovarao dok si bio u svjetovnom životu.'' Brat na to reče: ''Oče, ja danas uopće ne postim, sve kreposti su mi oduzete!'' Starac: ''Brate, dovoljno ti je ono što imaš, sa zahvalnošću trpi i bit će ti dobro.'' Međutim, brat je ostao uporan: ''Zaista, poginula je duša moja.'' Tada mu starac reče: ''Brate, čuvaj se da ne oslabi poniznost tvoja, nisam htio da ti kažem ono što sad vidim da sam prisiljen da kažem zato što si u stanju očaja do kojeg te je đavao doveo. Slušaj pažljivo moje riječi. Tvoje mišljenje da si imao kreposti dok si bio svjetovnjak pripada oholosti: tako je i farizej uništio sva svoja dobra djela. A, sada kad misliš da nemaš nijedno dobro djelo, već sama ova ponizna misao je dovoljna za tvoje spasenje. Tako je bio opravdan i carinik koji nije učinio nijedno dobro djelo. Grešan i lijen čovjek, ali koji se kaje skrušenog srca Bogu je ugodniji od čovjeka koji čini mnoga dobra djela i koji je zbog njih zaražen ohološću.'' Brat, čuvši ovo, osjeti u svojoj duši utjehu i razrješenje svoje nedoumice. Pokloni se starcu do zemlje i reče: ''Danas je tvojim posredstvom spašena duša moja'' (11, str. 336-337, s. 1). Sve što je rečeno naravno ne znači da se u svijetu ne mogu činiti istinski dobra djela niti da svi istinski pravoslavni kršćani trebaju ići u samostan da bi se spasli. Ovo, također, ne znači ni da nam je bolje da ostavimo sve izvanjske podvige da ne padnemo u oholost i sujetu. Ovo treba da nas otrijezni, treba da nas navede na duhovni oprez i stražarenje, jer u svijetu vladaju razne strasti, kao što i govori apostol Ivan: Požuda tjelesna, i požuda očiju, i uznositost življenja (1 Iv 2,16). Svijet je oduvijek živio ovim duhom, ali ove pogubne strasti su naročito ojačale u ljudima našega vremena. Zbog toga se svakom našem djelu, koje može da nam donese pohvalu ili poštovanje, ukoliko ga ne osolimo duhom poniznosti i samouniženja, obavezno prilijepi pogubne strasti sujete i oholosti. Naravno, treba činiti podvig u svijetu i vrlo brižljivo se truditi u svom izvanjskom ponašanju, izvršavati mnoštvo tjelesnih dobrih djela i podviga, ali čovjek svo vrijeme treba budno da prati svoje srce, da izvanjsko ne bi bilo činjeno na štetu unutrašnjeg. Da u ovome uspijemo nužno je da stalno i pravilno procjenjujemo vrijednost svekolikog našeg unutrašnjeg i izvanjskog djelovanja, da stalno utvrđujemo cilj i jednog i drugog, i stalno pronalazimo ravnotežu jednog i drugog u svome životu.

KAKO JE IZVANJSKO KRŠĆANSKO DJELOVANJE POVEZANO S UNUTRAŠNJIM?   

Po učenju svetih Otaca, prokletstvo zemlje koje je Bog izrekao kao kaznu Adamu i njegovim potomcima, do danas leži na zemlji, i zbog toga zemlja rađa i razni korov i drveće koje ne donosi jestive plodove, a sve što niče iz zemlje i čime se hrani ljudsko tijelo, čovjek mora da gaji, prolijevajući znoj i stalno radeći (9, t. 5, str. 206). Međutim, ova kazna se u duhovnom smislu odnosi na naše srce. Zemlja je naše srce poslije Adamovog pada u grijeh, i ona, također, rađa trnje i čičak, odnosno grešne osjećaje i pomisli. Da se u srcu nasadi kruh nebeski odnosno Riječ Božja, da ono oživi i postane sposobno za duhovni život, potreban je veliki trud i podvig. Da zemlja može da primi u sebe sjemena, potrebno je da se ta zemlja obrađuje, sitni, prevrće, omekšava, da se odstranjuje korov i  čisti korijenje. Za ovo je potrebno različito oruđe: plugovi, drljače, lopate. Isto tako i naše srce treba obrađivati postom, bdijenjem, poklonima i drugim tjelesnim naporima da se ukrote njegove tjelesne sklonosti i pomisli uma. Međutim, ako pri ovom obrađivanju srca tjelesnim podvizima, ono ne bude usvajalo evanđeoske zapovijedi, ako se ne bude njima podučavalo, rukovodilo i živjelo, ono će još više nego prije što je počelo da se obrađuje rađati iz sebe korov sujete, oholosti i bluda. I obrađena, nađubrena i isitnjena, ali nezasijana zemlja rodit će još više korova. I obratno: ne sije se sjeme na neobrađeno tlo. Tako i srce, neobrađeno tjelesnim podvizima, zaraslo u neukroćene tjelesne sklonosti, ne može da smjesti u sebe duhovno raslinje. Onaj koji se toga bude prihvatio trudit će se uzalud ili čak može da padne u samoobmanu i demonsku obmanu. Tjelesni napori su nam suštinski nužni. Sveti Oci govore da tjelesni trud unizuje dušu. Međutim, u kakvom je on odnosu s raspoloženjem duše? Otac Dorotej kao odgovor na to pitanje kaže: ''Objasnit ću vam ovo. S obzirom na to da se duša poslije prestupanja zapovijedi predala, kako govori sveti Grigorije, obmani slastoljublja i samozakonja, i da je zavoljela tjelesno i na neki način postala jedno s tijelom, i sva postala tijelo, kao što je rečeno: Neće se duh moj do vijeka preti s ljudima, jer su tijelo (1 Mojs 6,3). I jadna duša kao da strada zajedno s tijelom i suosjeća sa svime što se s tijelom događa. Upravo zbog ovoga i tjelesni trud dovodi dušu u poniznost. Jer, različito je raspoloženje duše zdravog i bolesnog čovjeka, jedno je kod gladnog, a drugo kod sitog. Isto je tako drukčije raspoloženje duše čovjeka koji jaše konja, drukčije je onoga koji sjedi na prijestolju, drukčije onoga koji sjedi na zemlji, jedno je kod onoga koji nosi lijepu odjeću, a drugo kod onoga koji nosi lošu. Dakle, trud ponižava tijelo, a kad se ponizi tijelo, zajedno s njim se ponizuje i duša.'' (5, str. 48). 

Iz ovih riječi se dobro vidi kakav sklad mora biti između unutrašnjeg duhovnog i izvanjskog tjelesnog truda. Nikada ne smijemo da zaboravimo cilj svih naših izvanjskih podviga, a to je: omekšavati, ponizivati naše srce, činiti da ono lako prihvaća Riječ Božju, zatim odmah saditi u njega duhovna sjemena. Prilikom ovog obrađivanja, poravnanja tla srca moramo jasno znati svoju mjeru, mogućnosti i snage da izoremo onoliko koliko možemo da zasijemo i koliko ćemo imati snage da odgojimo i skupimo plodove.

KAKO ČOVJEK PONEKAD OBMANJUJE SEBE MISLEĆI DA IMA LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU?   

U naše vrijeme ljudi se vrlo često varaju, misleći da je potrebna samo želja i malo napora da počnu da vole svoje bližnje istinskom pravoslavnom kršćanskom ljubavlju. Puno se i lijepim riječima u naše dane u cijelom svijetu govori o ljubavi, svi pozivaju jedni druge da se ujedine pod zajedničkom zastavom ljubavi, čitav svijet je opijen idejom apstraktne čovječje ljubavi i nada se da će, na taj način, razriješiti sve svoje užasne proturječnosti. U istinskom pravoslavnom kršćanskom učenju se, također, puno govori o ljubavi prema bližnjima. Sam Gospodin je zapovijed o ljubavi prema bližnjemu stavio odmah pored prve zapovijedi o ljubavi prema Bogu, a svi Oci Istinske pravoslavne crkve jednodušno tvrde da bez ljubavi prema bližnjemu nema ljubavi prema Bogu. Međutim, je li ljubav na koju poziva svijet i kojoj uči Crkva Kristova jedna te ista? Ne! One ne samo da nisu slične, već su potpuno različite. Zanimljivo je to da što više svijet uznosi svoju ljubav, ljubav ljudi jednih prema drugima, tim više mrzi ljubav koju propovijeda istinsko pravoslavlje. I, budući da u svijetu vlada krajnje izopačeno shvaćanje ljubavi prema bližnjemu, čovjek danas lako može da se prevari i da osjećaje koji su vrlo tuđi istinskom pravoslavnom kršćanstvu prihvati kao nešto svjetlo, uzvišeno i Bogu ugodno. Otkud to? Otud što ljudi, čuvši za uzvišenost ljubavi, za njenu svetost, za to da je ona iznad svih kreposti i da je bez nje sve mrtvo, počinju da traže ljubav u sebi samima, pokušavajući da je na silu iscijede iz sebe u ''gotovom obliku'' a ne shvaćajući da su naš pad, naše udaljavanje od Boga, sve bolesti, strasti i navike duše koje smo stekli, odnosno zlo u nama, najviše pogodili upravo ovu našu sposobnost odnosno da volimo. Nikakve uzvišene riječi i ideje o ljubavi same po sebi nisu dovoljne da se u nama ovaj nedostatak sam od sebe otkloni. ''Kad bi se istinsko pravoslavno kršćanstvo ograničavalo samo na puko učenje o ljubavi, ono bi bilo beskorisno zato što je sve što postoji u ljudskoj prirodi unakaženo grijehom, i čovjek nema snage da u takvom stanju ovo učenje sprovede u život. O ljubavi je govorio i Stari zavjet, čak i pogani, ali sve je to bilo malo. Razum priznaje da je zapovijed o ljubavi dobra, ali čovjek će stalno u sebi samom sretati s onim o čemu apostol Pavao svjedoči ovako: Ali vidim drugi zakon u udovima svojim, koji se bori protiv zakona uma mojega, i porobljava me zakonom grijeha koji je u udovima mojim (Rim 7,22-23).

Onaj koji budno prati kretanja u svojoj duši, dobro zna da se grijeh i strasti bore protiv razuma i da ga često pobjeđuju. Razum se prigiba pod težinom strasti, a grijeh kao neka magla skriva od nas sunce istine i sputava sve dobre snage naše duše. Može li nam u tako žalosnom stanju pomoći puko učenje o ljubavi? Ali, snaga i značaj Kristovog djela i jest u tome što se ono ne ograničava samo na objavu učenja. Rodu ljudskom su u Kristu dane nove snage. Kristovo djelo je stvaranje ''nove tvari'', odnosno Istinske pravoslavne crkve. Duh Božji koji živi u Istinskoj pravoslavnoj crkvi daje snagu za ostvarivanje istinskog pravoslavnog kršćanskog učenja u život. Bez Istinske pravoslavne crkve nema istinskog pravoslavnog kršćanstva, ostaje samo puko učenje, koje samo po sebi ne može da obnovi palog Adama.'' Dakle, traženje ljubavi van Istinske pravoslavne crkve, među ljudima koji uopće ne vjeruju u Boga ili heretika koji pogrešno vjeruju jest duboka zabluda. Međutim, ni mi sami, istinski pravoslavni kršćani ne smijemo da mislimo da naše srce pristaje na izvršavanje ove zapovijedi. Ne, trebamo proliti puno znoja i suza, puno se potruditi i postradati prije nego što se pojave makar i slabi znaci da je naše srce postalo mekše i milostivije prema bližnjemu. Ako počnemo pažljivo da se zagledamo u svoju dušu, ako stvarno radi zapovijedi Božje poželimo da volimo svog bližnjega, otkrit ćemo u srcu žestoko protivljenje: ono će se čas iskazivati kao kamena bezosjećajnost, čas će se žestiti i rikati kao grabežljiva zvjer, čas će pokazivati mržnju, čas klevetu, čas osvetoljubivost i zavist, čas podsmjeh, čas osudu, čas će se podsmjehivati grijehu i spoticanju bližnjeg, čas će biti ogorčeno njegovim uspjesima. Takvo je naše srce dok se ne očisti dugim trudom samo-ukora, molitvama i mnogim unutrašnjim i izvanjskim podvizima, trpljenjem tuge, uvreda, nepravde itd. Ne smješta uzalud bogougodni Ivan Ljestvičar ljubav na najvišu stepenicu svoje ljestvice kreposti. Kako se mi uopće usuđujemo da maštamo o tome da ćemo je dostići, preskočivši svih dvadeset i devet koje joj prethode? Kakve samo strasti, kakve sve izvitoperene duševne osobine mogu da se zaogrnu u odjeću ljubavi prema bližnjemu. Mnoge najodvratnije strasti djeluju u nama, skrivajući se pod maskom pravoslavne kršćanske ljubavi. Od Krista nas najviše i udaljavaju upravo razne sklonosti i strasne vezanosti za ljude, jer ljudi se vezuju jedni za druge, rukovodeći se svim mogućim strastima i lošim naklonostima. Započinjući pobožni, istinski pravoslavni kršćanski život najveći napor moramo da uložimo da oslobodimo srce od mnoštva takvih bolesnih duševnih naklonosti prema ljudima. I ovdje se lukavi demoni trude da nas obmanu sentimentalnom pričom o ljubavi prema svim ljudima, o milosrđu, o samopožrtvovanju. Na ovaj način čovjek nastavlja da održava nečiste odnose s ljudima, koji skrnave njegovo srce, misleći da je počeo da živi potpuno drukčijim životom, kao i da to što njega vuče k općenju s drugim ljudima jest znak ljubavi prema bližnjima, koja se navodno u njemu rodila. Zbog nerazumijevanja prirode strasti, ugodnosti čovjeku, lažna poniznost koja je zasnovana na uživanju u sebi, lažna skromnost, blud u svojim najistančanijim i skrivenim oblicima i tome slične strasti, mogu da čovjeku izgledaju kao svijetli izvor iz kojeg navodno proizlazi milosrđe. Za spasenje duše je vrlo važno da čovjek ukloni iz nje sve što je vještačko, lažno i strasno. Mi ne treba da glumimo pravoslavnu kršćansku ljubav nego da činimo sve da bi stvarno stekli istinsku ljubav prema bližnjima. Moramo da razlikujemo ono što je duševno i tjelesno od onoga što je duhovno. Sve ono što je istinski evanđeosko, izvršavanje svake Kristove zapovijedi Boga i vječnosti radi, a ne po strasnoj sklonosti, uvijek je skopčano s velikom borbom, s naporom, sa samo-prisilom. Osjećaj mira i lakoće će nastupiti poslije pobjede, poslije izvršenja samog podviga. A strast, naprotiv, oduševljava čovjeka na djela lažne ljubavi i ako se čovjek kojeg pokreće takva ''ljubav'', u svom oduševljenju, susretne s preprekama u vidu crkvenih pravila ili odredaba svetih Otaca, on ih razdraženo odbacuje kao navodno zastarjela ili ''nepravilno shvaćena'', i žuri da izvrši djelo svoje ''ljubavi''. Istinska pravoslavne kršćanska ljubav se ne trudi da se pokaže izvana, ona je uzdržana i traži da stvarno pomogne bližnjem, ne samo u tjelesnoj nevolji, nego se uvijek brine i o duši, a tjelesna ljubav ne razmišlja o vječnosti, za nju se sve što je bitno nalazi u ovom životu, potrebni su joj snažni osjećaji, efekti, utisci, reklama. Duševna ljubav je egoistična, ona ne voli bližnjega nego samu sebe, utvrđujući se u sebi samoj preko bližnjega. I opet se u duši podiže idol odnosno ''ja milosrdni i bratoljubivi'', koji prisvaja sebi slavu za izvanjska milostiva djela koja čovjek čini. Nesreća je kad se čovjek vezuje za bližnjega požudom, tjelesnom strašću, nekom tamnom i nejasnom vezanošću, misleći da je to duhovna veza. A, na Sudu će se pokazati da je puno od onoga što smo mi smatrali svjetlošću ipak bila tama. Upravo o ovome, sv. Ignjacije piše: ''Nemoj, voljeni brate, misliti da je zapovijed o ljubavi prema bližnjem tako bliska našem palom srcu: zapovijed je duhovna, a našim srcem su zavladali tijelo i krv, zapovijed je nova, a naše srce je staro. Naša prirodna ljubav je ranjena padom. I nju, po zapovijedi Kristovoj, treba umrtvljivati, da bi mogli iz Evanđelja zahvatiti onu pravu, svetu ljubav prema bližnjemu, ljubav u Kristu. A, pred Evanđeljem ljubav koja nastaje od krvi i tjelesnih osjećaja je ništa. Evanđelje odbacuje ljubav koja zavisi od unutrašnje uzburkanosti, od osjećaja tjelesnog srca. Evanđelje nas uči: Ne mislite da sam došao da donesem mir na zemlju; nisam došao da donesem mir nego mač. Jer sam došao da rastavim čovjeka od oca njegovog i kćer od matere njezine i snahu od svekrve njezine. I neprijatelji  čovjeku postat će domaći njegovi (Mt 10, 34-36). Sveti Duh nas uči kako da sveto volimo bližnje. Za onoga koji je po prirodi obdaren da vatreno voli bližnjega, potrebna je naročita samo-prisila da bližnjega voli onako kako Evanđelje zapovijeda da se voli. Srce kojim je zavladala pristrasnost sposobno je za svaku nepravdu, za svako bezakonje samo da zadovolji svoju bolesnu ljubav'' (9, t. 1, str. 123-124). ''Umrimo za prirodnu ljubav prema bližnjemu i oživimo novom ljubavlju prema njemu, ljubavlju u Bogu.'' 

''Poniznost umrtvljava prirodnu ljubav. Ona umire od poniznosti, jer njen život je prožet ohološću. Prirodnom ljubavlju vlada idol onoga ''ja'', ustoličen na prijestolju oholosti, koja se poput lopova ušuljala u dušu, zaklanjajući se iza zavjese tobožnje kreposti'' (10, pismo 86). ''Voli bližnjega onako kako zapovijedaju evanđeoske zapovijedi, a nikako ne po sklonosti svoga srca. Ljubav koju je Bog usadio u našu prirodu ranjena je padom i ne može da djeluje pravilno. Nikako se nemoj predavati djelovanjima grešne ljubavi! Njena djelovanja su puna poročnosti, odvratna su pred Bogom, i kao oskrnavljena žrtva, plodovi njenog djelovanja su pogubni po dušu i ubojiti. Zavoli bližnjega na slijedeći način: nemoj se srditi na njega i nemoj biti zlopamtilo, nemoj mu se svetiti ni direktno ni indirektno, u svemu u čemu mu možeš popustiti, popusti mu, oduči se od rasprava i svađe, odbaci ih kao plod oholosti i samoljublja, govori dobro o onima koji o tebi loše govore, uzvraćaj dobrom na zlo, moli se za one koji ti smišljaju različite sramote, uvrede, iskušenja i progone. Gospodin nas uči: Čuli ste kako je kazano starima: Ne ubij; jer tko ubije, bit će kriv sudu. A ja vam kažem da će svaki koji se srdi na brata svoga ni za što, biti kriv sudu; a ako li tko rekne bratu svome: 'Raka!' bit će kriv sinedrionu; a tko reče: 'Budalo!' bit će kriv paklu vatrenome. Ako, dakle, prineseš dar svoj žrtveniku, i ondje se sjetiš da brat tvoj ima nešto protiv tebe, ostavi ondje dar svoj pred žrtvenikom, i idi te se najprije pomiri s bratom svojim, pa onda dođi i prinesi dar svoj. Miri se sa suparnikom svojim brzo, dok si na putu s njim, da te suparnik ne preda sudcu, a sudac da te ne preda slugi i u tamnicu da te ne vrgnu. Zaista ti kažem: Nećeš izići odande dok ne daš do posljednjeg novčića. Čuli ste kako je kazano starima: 'Ne čini preljubu.' A ja vam kažem da svaki koji pogleda na ženu sa željom za njom, već je učinio preljubu s njom u srcu svome (Mt 5,21-28). 

Nikako i ni pod kakvim izgovorom nemoj ni o kome da sudiš, čak, nemoj ni o kome da sudiš je li dobar ili loš, imajući uvijek pred očima samo jednog lošeg čovjeka za kojeg treba da daš odgovor pred Bogom odnosno sebe samoga. Postupaj prema bližnjima onako kako bi želio da se prema tebi postupa. Ne sudite, da vam se ne sudi; jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi; i kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti. A zašto vidiš trun u oku brata svoga, a brvno u oku svome ne osjećaš? Ili, kako  ćeš reći bratu svome: stani da ti izvadim trun iz oka tvoga; a eto brvno u oku tvome ? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga, pa  ćeš onda vidjeti izvaditi trun iz oka brata svoga. Ne dajte svetinje psima; niti bacajte bisera svojih pred svinje, da ih ne pogaze nogama svojim, i okrenuvši se, ne rastrgnu vas. Ištite, i dat će vam se; tražite, i naći ćete; kucajte, i otvorit će vam se. Jer svaki koji ište, prima; i koji traži, nalazi; i koji kuca, otvorit će mu se. Ili koji je među vama čovjek od koga ako sin njegov zaište kruha, kamen će da mu da? Ili ako ribe zaište, da mu da zmiju? Kad, dakle, vi, zli budući, umijete dare dobre davati djeci svojoj, koliko će više Otac vaš nebeski dati dobra onima koji mu ištu? Sve, dakle, što hoćete da čine vama ljudi, tako činite i vi njima: jer to je Zakon i Proroci. Otpuštaj i praštaj, iz dubine srca, ljudima njihove grijehe prema tebi da bi i Otac nebeski tebi oprostio tvoje bezbrojne grijehe. Na kraju, nemoj svome bratu nanositi štetu puno-pričljivošću, ispraznim pričama, prevelikom bliskošću i slobodnim ophođenjem prema njemu. Ponašajući se tako prema bližnjem, pokazat ćeš i steći ćeš ljubav koju je Bog zapovjedio i koja je Bogu ugodna; njome ćeš otvoriti sebi ulaz u ljubav Božju.'' (9, t. 5, str. 66).

''Poštuj bližnjega kao lice Božje, poštovanjem u svojoj duši, nevidljivim za druge i vidljivim samo tvojoj savjesti. Poštuj bližnjeg bez obzira na uzrast, spol, stalež i postupno će u tvom srcu početi da se rađa sveta ljubav. Razlog za ovu svetu ljubav nisu tijelo i krv, i nije osjećaj naklonosti, nego Bog.'' (9, 7.1, str. 127). Uspoređujući ovo učenje Istinske pravoslavne crkve o ljubavi prema bližnjemu s ružnom i izvitoperenom maskom ljubavi koju svijet danas proklamira, čovjek se užasava pred nakaznošću svjetovne ljubavi. Jasno je da se istinska pravoslavne kršćanska ljubav u srcu može odgojiti samo u krilu Istinske pravoslavne crkve, pod uvjetom najdosljednijeg izvršavanja njenog učenja i ustava, uz stalno očišćenje, posvećenje i primanje milosti Božje kroz svete Tajne, i nikako drukčije. Zbog toga što ljudi sve više odbacuju ponizno i mudro učenje svetih Otaca o pokajanju, prepuštajući se samo-opravdanju i samo-uznositosti, oni sve više gube, čak, i sam pojam o istinskoj pravoslavnoj kršćanskoj ljubavi, zamjenjujući je izvještačenom i lažnom ljubavlju. Spomenimo ovdje još nekoliko zapovijedi Gospodinovih o milosrđu. Navest ćemo još jednu pouku sv. Ignjacija iz njegovih pisama: ''Razmatram milosrđe koje nam je zapovjedio Gospodin: vidim bezdan neizmjerni, vidim visinu koja izmiče pogledu. On nam zapovijeda: Budite, dakle, milostivi kao i Otac vaš što je milostiv (Lk 6,36). Da se izvrši ova zapovijed čovjek treba da postane milostiv koliko je milostiv beskonačno milostivi Gospodin (Ps 119). Tko ovo u stvarnosti može, zaista, da izvrši? Ali, ja, grešnik, tamni grešnik, kad god pogledam u sebe uvijek vidim u sebi miješanje dobra sa zlom, koje su ljudi naslijedili od praoca Adama, koji je drsko i grešno okusio s drveta spoznaje dobra i zla. Ljudima izgledam milostiv, međutim provjerivši sebe temeljito i ispitavši sebe, nalazim u sebi samo podlu masku milosrđa. Milosrdna djela u meni čini moja sujeta. Milosrdna djela čini u meni pristrasnost. Milosrdna djela čini u meni moja strast, a ne nalazim u sebi da me na milosrđe pokreće zapovijed Kristova, čista i sveta. Kad se ja, tamni grešnik, dozovem k sebi na kratki tren i poželim da budem milosrdan po zapovijedi Kristovoj, vidim da nad svojim srcem treba da učinim užasno nasilje. Sveta zapovijed razobličava bolest mog srca! Kad me ona uvjeri u to, ja vidim sebe, koji sam po prirodi ljudski milosrdan, kao nemilosrdnog mrzitelja čovjeka u svjetlu Evanđelja. Moje srce pristaje da bude milosrdno po mojoj strasti, ali za njega predstavlja razapinjanje da bude milosrdno po zapovijedi Kristovoj. Moram da prisiljavam sebe na milosrđe u skladu s zapovijedima Evanđelja bez obzira na to što je to povezano s nasiljem nad srcem, koje u sebi nosi zarazu grijeha, zajedničku svim ljudima. Prirodno milosrđe, kao proizvod tijela i krvi, ne može biti Bogu ugodna krepost. I to nije sve! Ono je suprotno s evanđeoskim zapovijedima! Da ono stekne milost Božju i bude umrtvljeno, Krist je na zemlju donio evanđeoski mač. Oni, pak, koje vodi prirodno milosrđe ostaju u tami pod vlašću ljutog posve zlog vladara svijeta odnosno đavla. Gospodin Spasitelj svijeta je za vrijeme svog boravka na zemlji objavio svojim učenicima da treba da ide u Jeruzalem, da će tamo puno da postrada, da će biti ubijen i da će u treći dan da uskrsne. Tada je prvi po časti među apostolima, sveti Petar, pokrenut prirodnim milosrđem, počeo da proturječi Gospodinu. Bože sačuvaj! govorio je, to neće biti od Tebe. Na ovaj izliv prirodne samilosti i milosrđa Gospodin je svetom apostolu Petru odgovorio: Idi od mene sotono; ti si mi sablazan, jer ne misliš što je Božje nego što je ljudsko (Mt 16,23). Zar je u ustima Bogočovejka riječ ''sotona'' bila samo riječ prijekora? Sačuvaj Bože od takvog bogohulstva! Ovom riječju Gospodin pokazuje da su misli i osjećaji palog čovjeka u vlasti sotone, iako su naizgled dobri. Ono što čovjek čini po želji svog grešnog srca slijeva se u jedno s djelovanjima sotone. Tako je žalosni pad u grijeh unakazio našu prirodu! Treba da umrtvimo milosrđe koje je prouzrokovano palošću i treba da nađemo ono milosrđe čiji je uzrok, i izvor svjetla i sveta zapovijed Kristova. Ona je Duh, ona je život vječni. Tada će se pred nama otkriti nepregledno poprište duhovnog podviga. Bez obzira koliko uspijete u prirodnom milosrđu, ono  će vam izgledati kao ništa u poređenju s milosrđem čija je slika dana u Evanđelju. Onaj koji se ne odrekne sebe, tko ne izgubi život svoj (Lk 17,33), živi po grešnim željama srca i po kretanju krvi, i ostvaruje isključivo svoje ''ja'', vidjevši dobro u svim svojim aktivnostima, postupno stječući visoko mišljenje o sebi. Takav čovjek, misleći da duhovno napreduje, napreduje samo u svom ljutom padu.'' 

Ove riječi svetog Oca su za nas posebno dragocjene, jer se mogu primijeniti i na izvršavanje svih drugih zapovijedi, i ostvarenje svih istinskih pravoslavnih kršćanskih kreposti. Ovdje je jasno ukazano na glavni preduvjet za njihovo pravilno izvršavanje i uzrok nastanka obmane. Ovdje je kratko i točno iskazano sve ono o čemu smo već govorili.

KAKO DUŠEVNA I TJELESNA LAŽ ODNOSNO REVNOST IZVANA MOŽE DA IZGLEDA KAO SVETA I POBOŽNA REVNOST!

Ljudi koji imaju visoko mišljenje o sebi i koji sebe smatraju zaista vjernim slugama Božjim često se rasplamsavaju tjelesnom i duševnom revnošću, počinju pažljivo da promatraju ljude iz svoje okoline, da ih osuđuju i otkrivaju razne njihove prijestupe i grijehe protiv crkvenog reda i poretka. ''Obmanuti lažnim poimanjem revnosti, nerazumni revnitelji misle da, predajući se toj i takvoj revnosti, nasljeduju svete Oce i svete mučenike, zaboravivši da oni, nisu sveci već grešnici. Ako su sveci i razotkrivali grešnike i nečasne ljude, razotkrivali su ih po Božjoj zapovijedi, po svojoj obavezi, po zapovijedi Svetoga Duha, a ne po zapovijedi svojih strasti i demonskih našaptavanja. Onaj koji samovoljno riješi da razotkriva brata ili da ga kritiziraju, pokazuje da sebe smatra razumnijim i vrlijim od onog kojeg razotkriva, a on tako postupa zato što ga je obuzela strast ili su ga obmanule demonske pomisli'' (9, t. 5, str. 275). U svakom od nas vrlo duboko skriva se duh osuđivanja. Iz oholosti, uobraženosti, sujete, zloće i drugih strasnih pobuda mi stalno kod bližnjih tražimo i pronalazimo mnoštvo nedostataka, grešaka i pogrešaka. Ako, pritom, sebe počnemo da opravdavamo, govoreći da to činimo iz tobožnje revnosti, mi tada ustvari postupamo rukovođeni strastima. Mi počinjemo ostrašćeno da preuveličavamo nemoći i nedostatke naših bližnjih, da prikazujemo njihove pogreške u najužasnijem i najodvratnijem svjetlu, da raspaljujemo u sebi i negodovanje i srdžbu prema drugima, nestrpljivu želju da razotkrivamo i ''ispravljamo'' druge; upinjemo se da ih ''opamećujemo'', ponekad,  čak, i da ih ponižavamo, misleći da nas na to pokreće naša ''pobožnost''. Ovakva lažna, vatrena revnost uvijek vodi k podozrivosti, sumnjičavosti, kleveti, surovosti, mržnji i šteti po vlastitu dušu. Kad bližnji ne prihvaćaju razotkrivanje s naše strane, ovakva slijepa revnost izaziva u nama zlopamćenje i osvetoljubivost prema njima, a kad nam se bližnji pokore, u nama se rađa sujetno zadovoljstvo. Velika je nesreća kad se lažni revnitelji drznu da se miješaju u crkvene stvari, kad po želji svog strasnog srca i raspaljenog uma namjeravaju da ''isprave'' ono što može da se ispravi samo djelovanjem naročite milosti Božje, posredstvom najdostojnijih svetih ljudi, kojima su jasno otkriveni putevi Božji. Kako puno nesreće u duhovnom životu prouzrokuje ovakva umišljena, bolesna ''briga'' za pobožnost bližnjih, drska ''briga'' za duhovno stanje vjernika iz naše okoline, kad ni sami ne živimo zaista istinski pravoslavno kršćanski, nemamo mira u svojoj duši i udaljeni smo od ljubavi prema Bogu i bližnjima. 

JE LI ZA KRŠĆANINA POČETNIKA KORISNO DA BLIŽNJE UČI DJELIMA VJERE?

Na tlu ovakve neduhovne revnosti, sujetne ''vatrene pobožnosti'' i unutrašnje uobraženosti često niče strast za držanjem prodika bližnjima. U naše vrijeme je postalo uobičajeno da svatko savjetuje i uči moralu bližnjeg, iako se vrlo često za učitelje samo-proglašavaju oni koji ne samo da su načinili tek par koraka u istinskom pravoslavnom kršćanskom životu, nego tek što su zavirili u njega kroz odškrinuta vrata. Kako često se danas događa da čovjek koji je čitav život proveo u nevjeri i grijesima odmah poslije pokajanja i promjene načina života, poslije nekoliko odlazaka u crkvu ili nekoliko dana boravka u samostanu, poslije upoznavanja najosnovnijeg istinskog pravoslavnog kršćanskog učenja, pravila i crkvenog poretka, odmah počinje da uči i razotkriva svoje bližnje odnosno prijatelje i rođake, da ih prekorijeva zbog nevjere, necrkvenosti, i čak, da ih optužuje da služe Sotoni i tome slično. Često se može vidjeti da novovjerujući, koji tek što je ostavio svoj grešni život, odmah počinje da uči, savjetuje i ispravlja svoje bližnje, da ih ''obraća'' u vjeru, da ''spašava'' njihove duše, a sam se uskoro sapliće, pada i vraća se ranijem grešnom životu, te oni koje je on ispravljao, onda samom istinskom pravoslavnom kršćanstvu počinju da pripisuju beskorisnost i nemoć, čime se još više odvraćaju od Crkve i Boga. Većina nas čim pročita nešto poučno ili zapamti neku zanimljivu misao iz duhovnih knjiga, odmah žuri da je prenese bližnjemu da ga poduči, da ga urazumi, žuri da mu da savjet o tome kako da primjenjuje ovo ili ono pravilo svetih Otaca, iako ni sam još nije u svom životu primijenio ova pravila, niti ima namjeru da ih primijeni. Vrlo često se danas događa da oni koji su povjerovali u Boga ne žive zaista istinskom pravoslavnom vjerom kršćanskom, već razumom usvojivši samo pojedine aspekte kršćanskog učenja, prepričavaju iste bližnjima, a da sami zapravo i ne koriste ovo bogatstvo. Danas je vrlo rasprostranjena pojava da čitav čovjekov religijski život započinje i završava se samo u glavi, ne dolazeći uopće do srca. Religijska znanja ulaze preko sluha, preko razuma, čovjek ih intelektualno analizira i promišlja, ''prevodi'' na svoj jezik i svoju mjeru, i onda ih odmah potom iznosi napolje, kao nešto što je plod njegovog duhovnog iskustva i samog života. Ali, takvo znanje, koje čovjek nije sam iskusio, za koje nije postradao i stekao ga djelatnim životom i borbom jest prazno znanje. Čovjek koji se ne uči iz duhovnog iskustva, nego iz knjiškog znanja je, po riječima bogougodnog Izaka Sirijskog, sličan umjetniku koji, obećavajući vodu žednome, crta vodu bojama na zidu. Nesreća je i u tome što onaj koji je sebe prerano posvetio poučavanju drugih sam ostaje bez duhovnog ploda, jer je strast poučavanja drugih velika prepreka da se čovjek bavi sobom, da vidi sebe, svoje nemoći i da traži izlječenje najprije za sebe samog. U osnovi ovakvog nepravilnog učenja drugih pameti opet leži sujeta, uznositost i oholost uma. Također, to mogu da budu sklonost k besposličarenju, težnja da čovjek izbjegne težak rad na unutrašnjoj borbi protiv grešnog sebe i da ovaj rad zamijeni lakim odnosno da savjetuje druge. Svijet je uvijek bolovao i danas boluje od ove strasti.

Svaki koji se imalo isticao po intelektu uvijek je težio da uči i preobraća druge svojim izmišljotinama. Filozofi, religijski mislioci, propagandisti hereza su snažno pokušavali da rasprostrane svoja zabludna učenja. Svaka religijska sekta želi da ulovi u svoje mreže kojeg god može. Dakle, postoji mnoštvo bezmilosnih pobuda da čovjek propovijeda i druge uvlači u svoju lažnu vjeru. I upravo zbog toga ne smijemo da imamo povjerenja u ovaj svoj unutrašnji poriv za ''revnošću'' i ''obraćanjem'' bližnjih na ''pravi put'', jer mi nismo sveti apostoli niti sveti Oci svjetlonosci Istinske pravoslavne crkve, koji su to činili milošću Božjom. Uvijek će prije biti da nas na tu ''revnost'' podstiču zle strasti koje se kriju u nama, koje nas time obmanjuju da brigu o spasenju svoje duše zamijenimo navodnom brigom za druge i da, na taj način, ''spašavajući'' ustvari sami duhovno poginemo. Braćo moja, ne budite mnogi učitelji, znajući da ćemo više biti osuđeni, upozorava apostol Jakov. Evo što o tome govore sveti Oci: ''Nemoj početi da učiš druge prije vremena, jer ćeš inače svo vrijeme svoga života oskudijevati u rasuđivanju'' (11, str. 368, st. 134). Otac Pimen Veliki savjetuje: ''Učiti bližnjeg je podjednako proturječno s poniznošću, kao i obličiti ga.'' Otac Izaija opominje: ''Opasno je učiti bližnjeg prije vremena da sam čovjek ne upadne u ono na što učenjem upozorava bližnjeg. Onaj koji pada u grijeh ne može da uči drugoga kako da u njega ne pada'' (11, str. 131, st. 74). Isti dalje upozorava: ''Čovjekova želja da uči druge, priznajući samim time sebe sposobnim za to, prouzrokuje pad njegove duše. Oni koji se rukovode umišljenošću i koji bližnjeg žele da ''dovedu'' u stanje bestrasnosti, vode ustvari svoju dušu u jadno stanje. Znaj i budi uvjeren da, učeći bližnjega svog da učini ovo ili ono, djeluješ kao oruđe kojim rušiš svoju kuću, dok istovremeno pokušavaš da sagradiš kuću bližnjega'' (11, str. 122, st. 217). Bogougodni Izak Sirijski: ''Dobro je svjedočiti radi Boga, ali je bolje da čovjek sebe učini čistim za Boga. Bolje ti je da, pošto znaš i imaš iskustvo, šutiš nego da zbog oštrine uma tvoga, kao rijeka, iz tebe izvire učenje. Korisnije ti je da se potrudiš da grijehom umrtvljenu svoju dušu uskrsneš usmjeravanjem svojih misli k božanskome nego da uskrsavaš mrtve. Mnogi su činili čuda, uskrsavali mrtve, trudili se da obraćaju zabludjele i činili velika čuda: njihovim rukama mnogi su bili dovedeni do spoznaje Boga, ali i poslije svega toga isti ovi, koji su oživljavali druge, padali su u mrske i gnjusne strasti, pogubljivali sebe same i mnogima su postajali sablazan kad su njihova djela postala javna, a to se zbilo zato što su još uvijek bili bolesni dušom i nisu se brinuli za zdravlje svojih duša'' (2, sl. 36). ''Čak i ako otkupiš stotine robova kršćana iz ropstva zlih ljudi i daš ovim ljudima slobodu, to te neće spasti ako pri tom sam ostaješ u ropstvu svojih strasti'' (7, gl. 1). ''Tek kad  čovjek stekne mir, on iz sebe na druge može da izlijeva svjetlost prosvjetljenja razuma'' (iz životopisa bogougodnog Serafima Sarovskog, čiji je blagdan 19. srpnja po crkvenom kalendaru). ''Prva obaveza vjerujućeg je da očisti sebe od strasti.'' ''Sujeta i umišljenost vode ljude da uče i podučavaju druge. Ali, oni se ne brinu za vrijednost svog savjeta! Oni ne pomišljaju na to da bližnjemu lošim savjetom mogu da nanesu neizlječivu ranu'' (9, t. 5, str. 77). ''Ali, za savjet, za rukovodstvo nije dovoljno da čovjek bude pobožan, on uz to treba da ima i duhovno iskustvo, a ponajviše duhovno pomazanje'' (9, t. 4, pismo 18). ''Ako se čovjek, prije nego što ga Istina očisti, bude rukovodio svojim nadahnućem on će i sebi i drugima svijetliti ne čistom svjetlošću, već svjetlošću pomiješanom, obmanjujućom, zato što u srcu njegovom ne živi čisto dobro nego dobro koje je, više ili manje, pomiješano sa zlom'' (10, pismo 51). Otac Izaija je ovako govorio: ''Kako mogu da znam jesam li ugodio Bogu da mogu da kažem bratu postupi ovako ili onako. Sam se još uvijek nalazim pod jarmom pokajanja zbog grijeha svojih'' (11, str. 121, st. 79). ''Dobri osjećaji su šutljivi. Izlijevanje kroz riječi više traže egoistički osjećaji da iskažu ono što laska našem samoljublju i što može da nas pokaže, kako nam se  čini, u boljem svjetlu.'' ''Svatko od nas više treba da se brine o sebi samom, o svojoj duši i o svojoj vlastitoj duševnoj koristi, zato što će, po riječima apostola Pavla, svatko od nas sam za sebe dati odgovor Bogu. Kod nas se sve zamrsilo upravo zbog toga što smo svi mi skloniji da učimo druge i što pokušavamo ne samo da ih uvjerimo nego i da ih razuvjerimo'' (Bogougodni Ambrosije Optinski, Iz pisama). ''Još nisam ni počeo podvige pobožnosti, a već sam se zarazio sujetom. Još nisam stigao da stupim ni u predvorje, a već maštam o unutrašnjem svetištu. Još nisam ni počeo da živim bogougodnim životom, a već učim svoje bližnje. Još nisam saznao što je Istina, a želim da budem nastavnik drugima. Dušo moja! Sve ti je darovao Gospodin: misao, razum, znanje, rasuđivanje, saznaj onda što je korisno za tebe. Kako maštaš o tome da svijetliš drugima kad si sama još uvijek zaronjena u tamu? Izliječi najprije samu sebe, a ako ne možeš, oplakuj svoje sljepilo''. Dakle, kao što se vidi iz riječi svetih Otaca nije za svakoga korisno da poučava, savjetuje i rukovodi, iako nam to izgleda vrijedno i pohvalno. Od najveće važnosti za svakoga je zadubljivanje u sebe, spoznaja svojih nemoći i traženje lijeka za njih.

JE LI ZA KRŠĆANINA POČETNIKA KORISNO DA RAZMIŠLJA O UZVIŠENIM DUHOVNIM STVARIMA?

Onome koji počinje da ide putem vjere predstoji i ova opasnost: umjesto da izučava jednostavna pravila koja su mu nužna, kao i osnove djelatnog istinskog pravoslavnog kršćanskog života, on može da skrene u visokoumlje, da počne da izučava složene duhovne stvari, pokušavajući svojim nemoćnim razumom da shvati ono što se ne saznaje razumom; može da se drzne da sam detaljno proučava Sveto pismo, da tumači tajanstvena biblijska proročanstva. Naš um je toliko grijehom bolestan i grijehom izopačen da mu se zapravo ne smije davati sloboda da sam rješava duhovna pitanja, već ga treba učiti da, prostosrdačnim i gotovo djetinjim stavom, prihvaća već gotovu, podrobno razjašnjenu duhovnu nauku koju mu predaju Istinska pravoslavna crkva i sveti Oci. Vrlo je opasno da se čovjek sam, svojim neočišćenim razumom, ne shvaćajući još uvijek same osnove istinske pravoslavne kršćanske vjere, usudi da proniče u dubine tananih i uzvišenih duhovnih istina. ''Vjera koja vidi i koja nije slijepa nije ona koja rasuđuje o stvarima vjere, nego ona koja iskreno i neustrašivo vjeruje, oslanjajući se na tvrdnju da je Bog zapovjedio da se tako vjeruje kao što dijete bez rasuđivanja vjeruje riječima oca i majke. U suštini, naše rasuđivanje ništa ne pridaje snazi nje, naprotiv, onaj koji u stvarima istinske pravoslavne kršćanske vjere počne da pridaje veći značaj svom shvaćanju i rasuđivanju, on samim tim umanjuje značaj svoje vjere pred Bogom kao što se snaga vina smanjuje kad se u njega sipa voda. Onaj koji svojem rasuđivanju pridaje veliki značaj, vjeruje svom razumu, a ne Bogu. U stvari, tu više i nema vjere'' (13, pismo 2). ''Kad se um, koji još nije očišćen pokajanjem i koji još luta pod vlašću tame i u tami luta, jer još nije prosvijetljen i rukovođen Duhom Svetim, drzne da sam od sebe, vlastitim snagama iz tame svoje oholosti rasuđuje o Bogu, on obavezno pada u zabludu. Takva zabluda je bogohulstvo. O Bogu možemo da znamo samo ono što nam je On po velikoj svojoj milosti otkrio'' (9, t. 1, str. 495). ''Ne budite puno razumni i puno znalci. Bogu je ugodnije dječje tepanje duše koja se ponizila viđenjem mnogih svojih nemoći od krasnorječivog raspredanja duše, prezasićene uznositošću'' (10, pismo 3). 

''Onaj koji se bavi razmišljanjem o uzvišenim stvarima ne može da izbjegne zabludu i vodeći, po svom mišljenju duhovni život, zalutat će daleko od puta spasenja. Manje je korisno detaljno upoznati Nebo i zemlju, nego spoznati svoje nedostatke i sagrješenja'' (12, pismo 84). ''Đavao često sugerira misli uzvišene, tanane i potresne, naročito onima koji su oštroumni i brzi na pametovanje. I oni, prepuštajući se zadovoljstvu da imaju i razmatraju tako uzvišene misli, zaboravljaju da paze na čistoću svog srca i da čuvaju svoju poniznost i istinsko samo-umrtvljenje svojih strasti. Tako, budući sputani nitima oholosti i nadutosti, oni od svog uma prave idola, a zbog toga ih, malo po malo, a da sami to ne osjećaju obuzima pomisao da više nemaju potrebe za savjetom i poukom od drugih, jer su navikli da u svakoj potrebi pribjegavaju idolu vlastitog razuma i suđenja''. A, nas stalno obuzima uznositost. Pritom je iznenađujuće to što razum suvremenih ljudi nikako ne želi da se zadovolji onim objašnjenjima duhovnih istina koje im daje istinsko pravoslavno učenje, one mnogima izgledaju pretjerano čudno i nemoguće, te zato lako prihvaćaju izmišljotine i laži koje su tuđe istinskom pravoslavnom kršćanskom učenju i koje zapanjuju svojim fantastičnim besmislom i potpunim odsustvom zdravog razuma. Svojstvo palog razuma je da on bezumlje često smatra za najvišu mudrost, a istinsku mudrost ismijava. Zato je za istinski pravoslavnog kršćanina izuzetno važno da svoj razum nauči jednostavnosti i poniznosti uma. Tako duhovne knjige treba izučavati samo s ciljem da čovjek koristi ova znanja za svoju dušu, da razbukta srce i dovede ga do osjećaja raskajanja, a ne da se ovim znanjem pokaže kao učen pred ljudima. Vrlo je opasno da čovjek sam tumači Sveto pismo, da pokušava da sam svojim razumom shvati misli koje su mu nejasne u knjigama svetih Otaca. U tom slučaju demoni nam često sugeriraju izvitopereno shvaćanje tih misli, koje može da nam pričini veliku duhovnu štetu, a i drugima da, preko nas, našteti. Sve što nam nije jasno treba da saznajemo od onih koji su dobro proučili svete Oce. Treba primijetiti da su gotovo sve hereze počele upravo od nepravilnog tumačenja Svetog pisma. Istinski pravoslavni kršćanin početnik mnoga pitanja, čak, i ne treba da shvaća u svim njihovim nijansama. Uz to, važno je da  čovjek shvati da se duhovna mudrost otkriva samo kroz iskustvo djelatnog istinskog pravoslavnog kršćanskog života, da se saznaje po mjeri duhovnog uzrastanja, po mjeri u kojoj čovjek očisti svoj um i svoje srce, a ne naporima razuma kao u zemaljskim naukama i mudrovanjima. Zbog toga treba pribjegavati poukama svetih Otaca, koji su u životu prošli ovaj put, i u djelima iskusili svu ovu tajanstvenu duhovnu nauku.

KAD POSLUŠNOST NIJE UGODNA BOGU?

Svi dobro znaju da je poslušnost od ključne važnosti u duhovnom životu, i da su opasni samovolja i uzdanje samo u sebe. Otac Dorotej kaže: ''Ne znam za drukčiji pad osim onog kad čovjek sluša sebe samog. Vidiš li nekoga koji je pao, znaj da je slušao sebe. Ništa nije opasnije, nema ničeg pogubnijeg od ovoga. Nema nesretnijih ljudi i ljudi bližih pogibelji od ljudi koji nemaju nastavnika na putu Božjem. List ispočetka uvijek bude zelen, svjež i lijep, ali zatim počinje da se suši, otpada i na kraju ga gaze. Tako i čovjek kojim nitko ne rukovodi spočetka uvijek ima revnost za post, bdijenje, tihovanje, poslušnost i druge kreposti, a zatim se kod njega ova revnost malo po malo hladi, i on se nemajući nikoga koji bi ga duhovno upućivao, podržavao i razbuktavao u njemu ovu revnost neosjetno suši, pada i postaje, na kraju, rob u vlasti neprijatelja koji rade s njim što hoće'' (5, pouka 5). Međutim, poslušnost može biti istinska i duhovna, a može biti tjelesna i čovjekougodnička. ''Istinska poslušnost je poslušnost Bogu, Bogu jedinome. Onaj koji ne može sam po sebi da bude poslušan Bogu, treba da sebi uzme za duhovnog pomoćnika čovjeka kojemu je poslušnost Bogu bolje poznata'' (10, pismo 90). Duhovnik kojeg slušamo treba, zaista, jasno da razumije volju Božju i da ima trezven pogled na duhovni život, jer u suprotnom može da nam našteti. I opet, treba praviti razliku između podčinjavanja, odsijecanja svoje volje i poslušnosti. Trebamo se podčinjavati ne samo crkvenim vlastima nego i građanskim, naravno kad to ne narušava zakone naše istinski pravoslavne kršćanske vjere. Trebamo uvijek i u svemu, koliko je god to moguće, truditi se da odsijecamo svoju volju, ne samo pred ljudima već i pred okolnostima, vjerujući da se sve što se oko nas događa, događa po promislu Božjem. Naravno, da ovo uvijek treba činiti s rasuđivanjem, treba razlikovati stvari koje su štetne po dušu od onih koje nisu, i ako duši prijeti opasnost ne samo da ne treba da se povinujemo tuđoj volji nego treba i odlučno da joj se suprotstavimo. Isto ovakvo odsijecanje svoje volje je potrebno i u odnosima s neduhovnim rukovodiocima, kojima treba da se povinujemo isključivo u onome što nije štetno po nas. Ali, kad je riječ o važnim pitanjima, koja usmjeravaju sam naš duhovni život, ovakvim neduhovnim nastavnicima se ne smijemo prepuštati, već po ovim pitanjima trebamo da se obraćamo samo duhovnim osobama, koje su zaista (u to moramo biti sigurni) vjerne i iskusne u istinskom pravoslavlju, koje imaju jasan duhovni pogled i dobro poznaju učenje svetih Otaca. Samo prema takvim duhovnicima može da postoji istinska poslušnost. Slijepo se prepustiti čovjeku s izvitoperenim shvaćanjem istinskog pravoslavnog učenja znači i sam prihvatiti ovu izvitoperenost, znači da čovjek time postaje izvršilac ne Božje volje već bolesne ljudske volje, i to bez obzira na to da li je ovaj neduhovni nastavnik redovnik, pastir ili nadpastir. Sveti Oci govore: ''Budi svima poslušan u svakom dobrom djelu, samo nemoj da slijediš pohlepne niti srebroljupce niti ljubitelje svijeta da tvoja poslušnost ne bude djelo đavlovo'' (2, sl. 9). ''Slušaj onog savjetnika koji, kad sve ispita, umije sa strpljenjem da razmotri ono što treba da se razmotri u tvojoj stvari, i koji može točno da ti ukaže na ono što je zaista korisno za tebe''. ''Za savjetovanje drugih, za duhovno rukovođenje drugima nije dovoljno da čovjek bude pobožan; on treba da ima duhovno iskustvo, prije svega duhovno pomazanje. Takvo je o ovom predmetu učenje Svetog pisma i svetih Otaca. Pobožan, ali neiskusan savjetnik prije može da zbuni nego da donese korist''(9, t. 4, pismo 18). ''U ovom smislu ostavlja i zapovijeda apostol Pavao: Ne budite robovi ljudima (1 Kor 7,23). On zapovijeda da se i samo služenje sluga gospodarima izvršava duhovno, ali ne u smislu ''čovjekougađanja'', već u smislu tvorenja volje Božje kroz izvanjsko služenje ljudima.

I još: Ne radeći samo prividno kao da ugađate ljudima, nego kao sluge Kristove, tvoreći volju Božju od srca (Ef 6,6); i: Zar ja sad nastojim da ljude pridobijem ili Boga? Ili tražim ljudima da ugađam? Jer kad bih još ljudima ugađao, ne bih bio sluga Kristov (Gal 1,10). ''Od istinske poslušnosti rađa se i istinska poniznost: milost Božja posjećuje istinsku poniznost. Od nepravilne i čovjeku ugodne poslušnosti, rađa se lažna poniznost, koja čovjeka udaljuje od darova Božjih i čini ga posudom sotone'' (11, str. 116). Naročito je žalosno kad se iskušenik trudi da nasljeduje potpunu poslušnost, da u potpunosti odbaci rasuđivanje i da se podčini riječi nastavnika kao što je to bilo kod drevnih Otaca, kad je i nastavnicima i učenicima rukovodio Duh Sveti. U naše, pak, vrijeme gotovo da se ne mogu naći ljudi koji bi pravilno mogli da duhovno rukovode i upućuju druge, tim prije što ima puno učitelja koji su i sami u zabludi i to u vrlo bitnim pitanjima istinske pravoslavne kršćanske vjere. Nesreća je kad učenik takvog neiskusnog učitelja počne da prihvaća svaku učiteljevu riječ i pouku kao savršenu istinu i da ih do kraja slijedi.'' ''Poslušnost je čudo vjere! To može da učini samo Bog. I ostvarili su ga oni ljudi kojima je Bog dao ovaj dar. Međutim, kad ljudi vlastitim naporom požele da dostignu ono što jedino Bog daje, njihov trud bude bezuspješan i jalov: tada oni sliče ne one zidare tvrđave koji se spominju u Evanđelju i koji započinju zgradu, nemajući sredstava da je završe'' (9, t. 4, pismo 54). ''Izučavaj božansko Pismo,'' govori sv. Simeon Novi Bogoslov, ''i knjige svetih Otaca, naročito one koje se bave kršćanskom praksom, da sve možeš usporediti s njihovim učenjem i vidjeti sve kao u ogledalu, i da ono što je kod tebe u skladu sa Svetim pismom usvojiš i zadržiš, a ono što je lažno i loše da prepoznaš i odbaciš da ne budeš prevaren. Znaj da se u naše vrijeme pojavilo puno prevaranata i lažnih učitelja'' (1, t. 5, str. 33).

Sv. Ignjacije Brjančaninov je puno govorio o poslušnosti, o tome kakvo je ono bilo u drevnom redovništvu, kao i o tome da takva poslušnost nije dana našem vremenu. Bogougodni Ivan Kasijan kaže da su egipatski Oci tvrdili da je dobro duhovno rukovoditi i biti dobro duhovno rukovođen svojstveno mudrima, i kažu da je to najveći dar i milost Svetoga Duha. Nužan uvjet za takvu poslušnost jest duhonosni nastavnik koji je u stanju da, voljom Svetoga Duha, umrtvljava palu volju onoga koji mu se podčinjava u Gospodinu, i u ovoj paloj volji, sve strasti. Očigledno je da umrtvljenje pale volje, koje se tako veličanstveno i pobjedonosno izvršava voljom Duha Božjeg, ne može biti izvršeno palom voljom nastavnika, odnosno kad je sam nastavnik još uvijek porobljen strastima'' (9, t. 5, str. 71). Pod maskom poslušnosti mogu se skrivati razne pristrasnosti, čak, i strast požude. Uopće, sve što je prekomjerno i nije osoljeno duhom istinske poniznosti i ugađanja Bogu obavezno bude oskrnavljeno nekom nečistoćom i podvrgnuto demonskom ismijavanju.

KAKVE SE OBMANE DOGAĐAJU PRILIKOM NEPRAVILNOG UPRAŽNJAVANJA MOLITVE?

Gorka sudbina pada u samoobmanu, obmanu i pod vlast zlih duhova predstoji onima koji maštaju o tome da dostignu visoka molitvena stanja, a nemaju pritom istinsku već tjelesnu i duševnu revnost. Takve podvižnike đavao lako hvata u svoje mreže. Nepravilno prakticiranje molitve je put u samoobmanu iz koje zapravo i nastaje demonska obmana. Razne vrste obmana koje se događaju prilikom nepravilne molitve vrlo podrobno razmatra sv. Ignjacije u svojoj ''Pouci starca s učenikom''. Ovdje ćemo navesti osnovne misli iz ovog spisa. ''Sve vrste demonskih obmana u koje upada onaj koji se nepravilno moli nastaju zbog toga što u temelj molitve nije položeno pokajanje, što pokajanje nije postalo izvor, duša i cilj molitve. Pokajanje i sve od čega se ono sastoji (skrušenost ili ožalošćenost duha, plač srca, suze, samoosuđivanje, sjećanje na smrt, sud Božji i vječne muke, osjećaj prisustva Božjeg i strah Božji) jesu darovi Božji, dragocjeni darovi, darovi prvenstveni i osnovni, zalog najviših i vječnih darova. Ako se prvo ne steknu ovi osnovni darovi, nemoguće je zadobiti darove koji slijede poslije ovih prvih.''

''Bez obzira kako uzvišeni bili naši podvizi,'' rekao je bogougodni Ivan Ljestvičar, ''ako, ne steknemo samilosno srce ovi podvizi su lažni i uzaludni'' (sl. 7). Najopasniji i najnepravilniji način molitve se sastoji u tome da čovjek koji se moli snagom svoje mašte stvara zamišljene slike ili predstave, uzimajući ih naizgled iz Svetog pisma, a u stvari iz svog vlastitog palog stanja, iz svoje palosti, iz svoje grešnosti, iz svoje samoobmane. Ovim zamišljenim slikama, on zapravo laskajući svojoj nadutosti, svojoj sujeti, svom visokom mišljenju o sebi, svojoj oholosti, obmanjuje sebe. Sv. Simeon Novi Teolog ovako opisuje molitvu onoga koji mašta i njene plodove: ''On podiže k nebu ruke, oči i um, zamišlja u svom umu nebeska blaga, činove svetih Anđela, obitelji Svetih, ukratko, oživljuje u svojoj mašti sve ono što je pročitao u Svetom pismu, razmatra ovo za vrijeme molitve, upravlja pogled k nebu, i svim ovim podstiče svoju dušu na navodno ''božanske'' želje i ljubav, a ponekad, čak, prolijeva suze i plače. Tako se malo po malo oholi u svom srcu, ne shvaćajući umom da je pao u oholost. On misli da je to što čini plod Božje milosti koja mu je dana na utjehu i moli Boga da ga udostoji da uvijek bude u ovom djelovanju. To je obmana. Ovakav čovjek, čak i ako bude tihovao u savršenom životu u tišini ne može da se ne podvrgne silasku s uma i ludilu. Čak ako mu se to i ne dogodi, za njega je nemoguće da dostigne duhovno rasuđivanje i kreposti. Na taj način su pali u obmanu ljudi koji su navodno vidjeli ''nebesku'' svjetlost i sjaj ovim tjelesnim očima, osjetili ''nebeski'' miomiris svojim tjelesnim nosnicama, čuli ''nebeske'' glasove svojim ušima. Jedni su postali opsjednuti zlim dusima i sumanuti tumarali s jednog mjesta na drugo. Drugi su prihvatili demona koji se preobrazio u svijetlog anđela, pali u obmanu i ostali neizliječeni sve do smrti, ne prihvaćajući ničiji savjet. Treći su, po đavlovu nagovoru, izvršili samoubojstvo, bacajući se u provaliju ili duboku vodu. Ne mogu se ni nabrojati sve različite i bezbrojne obmane đavlove, kojima đavao obmanjuje ljude. Naša pala slobodna volja prirodno teži i nastoji k obmani, i to zato što svaka obmana laska našoj uznositosti, našoj sujeti i našoj oholosti.'' Sv. Ignjacije nam izlaže poučne primjere ovakve demonske obmane do kojih je došlo uslijed razvoja maštanja u molitvi: ''Neki činovnik koji je živio u Petrogradu, bavio se velikim molitvenim podvigom i dospio je zbog toga u neobično stanje. Obratio se za duhovni savjet u samostan jednom starcu redovniku. Činovnik počne da mu priča o svojim ''viđenjima'', o tome kako on u molitvi stalno vidi svjetlost koja se širi od ikona, osjeća čudni miomiris, osjeća u ustima neobičnu slast i tako dalje. Redovnik, saslušavši ovu priču upita činovnika: ''Je li vam padalo na pamet da se ubijete?'' ''Kako da ne,'' odgovori činovnik. ''Već sam htio da se bacim u Fontanku, ali su me izvukli.'' Ispostavilo se da se činovnik nepravilno molio kao što je to i opisao sv. Simeon Novi Teolog, rasplamsavao maštu i krv, pri čemu je postao vrlo sposoban za veliki post i bdijenje. Stanju samoobmane koje je sam u sebi proizveo, đavao je pridodao svoje djelovanje srodno ovom, i činovnikova ljudska samoobmana je ubrzo prešla u očiglednu demonsku obmanu. Činovnik je vidio svjetlost tjelesnim očima: miomiris i slast koje je osjećao, također su bili čulni. Suprotno ovome, viđenja i natprirodna stanja koja su imali Sveti, u potpunosti su duhovna: podvižnik nije sposoban za njih prije nego što mu duhovne oči za to ne otvori Božja milost. I, spomenuti redovnik je počeo da nagovara činovnika da se ostavi načina molitve, koji je upražnjavao, objašnjavajući mu svu nepravilnost tog načina i nepravilnost stanja koje takva molitva izaziva. Činovnik se srdito usprotivio tom savjetu: ''Kako da se odreknem očigledne milosti?''. Izgledao je žalosno i nekako smiješno. Tako on postavi redovniku slijedeće pitanje: ''Pa zar je to grešno to što pljuvačka, kad mi se od obilne slasti nakupi u ustima, počne da kaplje na pod?'' I zaista, ljudi koji se nalaze u demonskoj obmani izazivaju sažaljenje, jer ne pripadaju više sebi samima i njihov um i srce su u vlasti lukavog, bogoodbačenog duha. Oni predstavljaju jadan prizor, jer ih ismijava lukavi duh koji je njima ovladao i doveo ih u stanje poniženja, obmanuvši ih sujetom i uobraženošću. Oni koji se nalaze u obmani uopće ne shvaćaju da su duhovno zarobljeni, niti da se čudno ponašaju bez obzira na to koliko je očigledno ovo njihovo ropstvo i njihovo čudno ponašanje. Kad je činovnik otišao, drugi redovnik koji je prisustvovao razgovoru, upita starca: ''Kako ti je palo na pamet da pitaš činovnika je li pokušao da se ubije?'' Ovaj mu odgovori: ''Kao što u plaču po Bogu dolaze trenuci neobičnog spokojstva savjesti, u čemu se i sastoji utjeha za one koji plaču, tako i u lažnoj nasladi koju daje demonska obmana dolaze trenuci kad obmana kao da se razotkriva i daje čovjeku da iskusi kakva ona u stvari jest. Ovi trenuci su užasni! Njihova gorčina i očajanje koje ova gorčina rađa su neizdrživi. I upravo po ovom stanju, do kojeg ga dovodi obmana, obmanuti najlakše i može da je prepozna i da poduzme mjere za svoje izlječenje. Početak obmane je oholost i plod obmane je, također, izobilna oholost. Obmanuti čovjek, koji misli za sebe da je postao posuda Božje milosti, prezire spasonosna upozorenja svojih bližnjih. Međutim, napadi očajanja postaju sve jači i jači: na kraju očajanje prelazi u sumanutost i završava samoubojstvom.''

''Dogodio mi se,'' pripovijeda dalje sv. Ignjacije Brjančaninov, ''jedan neobičan slučaj. Jednom prilikom me je posjetio svetogorski redovnik, koji je u Rusiju došao da skuplja prilog. Sjeli smo u moju sobu za goste i on je počeo da mi govori: 'Pomoli se za mene oče, puno spavam i puno jedem.' Dok mi je on ovo govorio, osjetio sam neku vrelinu koja je od njega dolazila i zato mu rekoh: 'Ti ne jedeš puno i ne spavaš puno, ali da li u tebi ima nečeg naročitog?', i zamolih ga da uđe u moju unutrašnju sobu. Idući pred njim i otvarajući vrata, u mislima sam molio Boga da daruje mojoj gladnoj duši nešto korisno od svetogorskog redovnika, ako je on zaista sluga Božji. Istina, od samog početka primijetio sam u njemu nešto neobično. U mojoj unutrašnjoj sobi ponovo sjedosmo radi razgovora i ja počeh da ga molim: 'Budi milostiv, nauči me molitvi. Ti živiš na posve kreposnom redovničkom mjestu na zemlji, među tisućama redovnika, na takvom mjestu i u takvom mnoštvu redovnika sigurno treba biti velikih molitvenika koji znaju molitveno tajno-djelovanje i prenose ga bližnjima po primjeru sv. Grigorija Sinaita i sv. Grigorija Palame, kao i po primjeru mnogih drugih svetogorskih svjetila'. Redovnik odmah pristade da bude moj nastavnik, i o užasa, s ogromnim žarom počne da mi izlaže način ushićene molitve koja je puna mašte, o kojoj sam već govorio. Vidim da je u strašnom žaru (užareni su mu i krv i mašta), da je zadovoljan sobom, ushićen sobom, u samoobmani, u obmani! Pošto sam ga pustio da kaže sve što je htio, počeh pomalo i kao učenik da mu izlažem učenje svetih Otaca o molitvi, navodeći mu mjesta iz Dobrotoljublja i moleći ga da mi objasni ovo učenje. Svetogorac pade u potpunu nedoumicu. Vidio sam da uopće nije upoznat s učenjem svetih Otaca o molitvi! U nastavku razgovora mu rekoh: 'Vidi, starče! Kad budeš živio u Petrogradu nemoj nikako da stanuješ na najvišem katu, obavezno stanuj u prizemlju.' 'Zašto?' upita me svetogorac. 'Zbog toga što ćeš se,' odgovorih, 'ako anđelima padne na pamet da te uzmu i prenesu iz Petrograda na Svetu goru i ako te ponesu s najvišeg kata, i pritom, ispuste ubiti, a ako te ponesu iz prizemlja i ispuste, samo ćeš se ugruvati.' 'Zamisli,' odgovori svetogorac, 'koliko puta mi je već, dok sam stajao na molitvi, dolazila misao da će me anđeli uzeti i odnijeti na Svetu goru.' Ispostavilo se da redovnik nosi verige, gotovo ne spava, okuša vrlo malo hrane, osjeća u tijelu takvu vrelinu da mu zimi nije potrebna topla odjeća. Pred kraj razgovora, palo mi je na pamet da postupim na slijedeći način: zamolio sam svetogorca da on, kao isposnik i podvižnik, isproba na sebi način molitve iz Predaje svetih Otaca, koji se sastoji u tome da za vrijeme molitve um bude van svake mašte, da se sav uroni u pažnju prema riječima molitve, da se zatvori i ograniči na riječi molitve. Pritom srce obično surađuje umu, spasonosnim po dušu, osjećajem žalosti zbog grijeha. ''Kad ovo osjetiš na sebi,'' rekoh svetogorcu ''obavijesti me o plodu pokušaja; za mene samog ovaj pokušaj nije zgodan zbog rasijanog života koji vodim.'' Svetogorac je rado pristao na moj prijedlog. Poslije nekoliko dana dolazi kod mene i kaže: ''Što si to uradio sa mnom?''. ''A što to?'' ''Pa čim sam probao da se pažljivo pomolim, sva moja viđenja su nestala i više ne mogu da im se vratim''. Dalje u toku razgovora sa svetogorcem, nisam više vidio ono samopouzdanje i smjelost koji su bili vrlo uočljivi u njemu prilikom prvog susreta i koji se obično mogu zapaziti kod ljudi koji se nalaze u samoobmani i misle za sebe da su sveti ili da duhovno napreduju. Svetogorac je, čak, izrazio želju da čuje moj ubogi savjet. Kad sam ga posavjetovao da se potrudi da se po izvanjskom načinu svog života ničim ne ističe u odnosu na ostale redovnike, zato što takvo isticanje vodi u uznositost, on skide sa sebe verige i dade mi ih. Kroz mjesec dana ponovo je došao kod mene i ispričao mi da je nestala užarenost iz njegovog tijela, da mu je potrebna topla odjeća i da puno više spava. Pritom mi je priznao da na Svetoj gori mnogi od onih koji su tamo čuveni po svom svetom životu, upražnjavaju upravo ovaj, pravilni način molitve i njemu uče i druge.''

''Pažljiva molitva zahtijeva samoodricanje, a na samoodricanje se rijetko tko odlučuje. Onaj koji se pažljivo zagleda u sebe i nalazi se u stanju nedoumice, vidjevši svoju grešnost, ne može puno da govori i nimalo nije u afektu i ne glumi, i neupućenima u tajanstveni podvig izgleda čudan i zagonetan, kao da sa njim nešto nije u redu. Ali, kako bi svijet uopće mogao da prepozna podvižnika istinske molitve, kad je sam taj podvig svijetu potpuno nepoznat? Sasvim drukčije stoje stvari s onim koji se moli u samoobmani! On ne jede, ne pije, ne spava, zimi ide samo u mantiji, nosi verige, ima ''viđenja'', svakoga podučava i razotkriva s drskom bezobraznošću, bez ikakve točnosti i rasuđivanja, sa strasnim žarom u krvi i tijelu koju rađa ova žalosna i pogibeljna užarenost. Takav se ponaša kao ''svetac''! I odavno je primijećeno da je ljudsko društvo sklono ovakvim ''svecima'' i da ga takvi ''sveci'' privlače.

Veliki dio podvižnika Zapadne odnosno rimske crkve, koje je ona pošto se odvojila od Istočne, Istinske pravoslavne crkve i pošto ju je zbog toga napustio Sveti Duh proglasila za svoje najveće svece, molio se i dostizao ''viđenja'', razumije se, lažna, upravo na spomenuti način. Ovi umišljeni sveci su bili u užasnoj demonskoj obmani. Ponašanje zapadnih podvižnika obuzetih obmanom je uvijek bilo posve ludo uslijed neobične tjelesne strasne užarenosti. U takvom stanju se nalazio Ignjacio Lojola, osnivač isusovačkog reda. Njegova mašta je bila toliko užarena i izoštrena da je bilo dovoljno da samo poželi i da uloži mali napor, pa da po svojoj želji ugleda pakao ili raj. Ali, javljanje raja i pakla kod njega nije nastajalo samo pod djelovanjem ljudske mašte. Ovo javljanje je bilo plod djelovanja demona koji su svoje djelovanje dodavali nepravilnom ljudskom djelovanju. Sveti Ignjacije opisuje i drugu vrstu nepravilne molitve: ''Kao što nepravilno djelovanje uma vodi u samoobmanu i obmanu, isto tako u njih vodi i nepravilno djelovanje srca. Kao što su suludom ohološću ispunjeni oni koji imaju želju i nastojanje da vide duhovna viđenja umom koji nije očišćen od strasti i koji nije obnovljen i preporođen Svetim Duhom, takvom istom ohološću i bezumljem su ispunjeni oni koji imaju želju i nastojanje srca da se naslađuju svetim, duhovnim i božanskim osjećajima, a da njihovo srce uopće još nije sposobno za takvu nasladu. Srce koje pokušava da osjeti božansku slast i druge božanske osjećaje, ne nalazeći ih u sebi: vara, obmanjuje i uništava sebe, ulazeći u oblast laži, u zajednicu s demonima, podčinjavajući se njihovom utjecaju, potpadajući pod njihovu vlast. Samo jedan osjećaj od svih osjećaja srca u njegovom palom stanju može biti upotrijebljen u nevidljivom bogoslužju: žalost zbog svojih grijeha, oskvrnjenosti, palosti i propasti, a to je žalost plača, pokajanja i skrušenosti duha. Svima je poznato kakva je duševna nesreća zadesila židovske književnike i farizeje zbog njihovog nepravilnog duševnog raspoloženja: oni su postali ne samo tuđi Bogu, nego i Njegovi posve ludi neprijatelji i ubojice Boga. Sličnoj nesreći bivaju podvrgnuti podvižnici molitve koji su iz svog podviga isključili pokajanje i koji se primoravaju da osjete nasladu i oduševljenje: oni produbljuju svoj pad, udaljavaju se od Boga, stupaju u zajednicu sa sotonom, zaraze se mržnjom prema Svetom Duhu. Ova vrsta obmane je užasna: ona je podjednako pogubna po dušu kao i prva, ali je manje očigledna, rijetko se završava ludilom i samoubojstvom, ali potpuno uništava i um i srce. Po stanju uma koje ona rađa Oci su je nazivali ''umišljenošću''. Čovjek koji je obuzet ovom obmanom umišlja nešto o sebi, ''umišlja'' da ima mnoga dobra djela i kreposti, čak i da u izobilju posjeduje darove Svetog Duha. ''Duhovno razmišljanje ne dopušta čovjeku nikakvu umišljenost,'' rekao je sv. Simeon Novi Teolog. Onaj koji umišlja da je bez strasti, nikada se neće očistiti od strasti. Onaj koji uobražava da je ispunjen milošću, nikad neće zadobiti milost. Onaj koji misli da je svet, nikada neće dostići svetost. Neobična uobraženost se uočava kod ljudi koji pate od ove obmane: oni kao da su oduševljeni sobom, svojom samoobmanutošću koju smatraju za milosno stanje. Oni su prožeti i ispunjeni uznositošću i ohološću, iako izgledaju ponizni mnogima, koji sude po vanjštini i ne mogu da čovjeka ocijene po plodovima. Nema spasenja bez pokajanja, a pokajanje od Boga dobivaju samo oni koji, da bi ga primili, prodaju sve svoje imanje, odnosno odreknu se svega što su lažno stekli ''umišljenošću''. Vrlo često se mogu sresti ljudi zaraženi ''umišljenošću''. Svaki koji nema skrušenog duha, koji misli da ima bilo kakve kreposti i zasluge, svatko tko se ne pridržava neustrašivo učenja Istinske pravoslavne crkve, već o dogmama i Predaji razmišlja proizvoljno, po svom nahođenju ili po nepravilnom učenju, nalazi se u ovoj obmani. Treba budno pratiti sebe da se ne bi sebi pripisalo neko dobro djelo ili pohvalna osobina ili neka naročita prirodna sposobnost, ili čak, milosno stanje ukoliko ga je čovjek bio udostojen. Jednom riječju, čovjek ne treba da smatra da ima bilo kakvu krepost. Naravno, ima duhovnih stanja koja su zaista posljedica Božje milosti, u kojima čovjek osjeća duhovnu slast i radost, u kojima u srcu osjeća prisustvo Svetoga Duha, u kojima kao podvižnik Kristov bude udostojen duhovnih viđenja, ali ovo bude samo s onim istinskim pravoslavnim kršćanima koji su dostigli istinsko pravoslavno kršćansko savršenstvo, prethodno se očistivši i pripremivši se pokajanjem. Postupno djelovanje pokajanja se ogleda u svakoj vrsti poniznosti, naročito u molitvi koja se prinosi iz siromaštva duha, iz plača, i koja postupno slabi u čovjeku djelovanje grijeha. Ali, za to je potrebno puno vremena. Borba protiv strasti je od neobične koristi, jer ona najspasonosnije dovodi do osjećaja siromaštva duha. Kad strasti znatno oslabe, a ovo se najčešće događa pred kraj života, tada postupno počnu da se javljaju istinska duhovna kršćanska stanja koja se neizmjerno razlikuju od stanja koja rađa ''umišljenost'', jer ova na kraju uvijek dovodi do malodušja ili duhovne lijenosti. Duhovne darove čovjeku daruje božanska Premudrost, koja vrlo brine o tome da razumna posuda odnosno čovjek koji treba da primi dar u sebe izdrži bez štete po sebe jačinu dara, jer novo vino probija mješine stare (Mt 9,17). U naše vrijeme duhovni darovi daju se vrlo umjereno, tek onoliko koliko je potrebno za spasenje, a prema slabosti kojom je obuzeto svekoliko pravoslavno kršćanstvo. Nasuprot ovome, ''umišljenost'' rasipa svoje ''darove'' u bezumnom izobilju i s velikom žurbom. Opća odlika istinske pravoslavne duhovnosti je duboka poniznost i poniznost uma, sjedinjena s krajnjim poštovanjem svih bližnjih, s otvorenošću i evanđeoskom ljubavlju prema svim bližnjima i s težnjom da čovjek bude nepoznat, da se udalji od svijeta.'' (9, t. 1, str. 230‐ 258). Iz ovog vrlo bitnog, dubokog i detaljnog spisa sv. Ignjacija ovdje su navedeni samo neki odlomci s ciljem da se ukaže na najopćije opasnosti i moguća odstupanja s kojima se čovjek sreće na molitvenom putu. Onaj koji podrobnije želi da upozna uzroke obmana neka obavezno pročita čitav spis. Ukazat ćemo ovdje na još jednu zapanjujuću pojavu, koja će nas primorati da budemo još oprezniji u duhovnom životu. Sv. Ignjacije, kao vjerojatno niti jedan od svetih Otaca, naročito detaljno i točno proučava prirodu obmane u njenim različitim oblicima. On koristi svekoliko iskustvo drevnog redovništva da razotkrije mnoštvo raznovrsnih demonskih zamki i upozori na njih posljednje istinski pravoslavne kršćane, kojima predstoji duhovna borba u vrijeme naročitih iskušenja, kad će čovjeku biti potrebna izuzetna razboritost i opreznost da duhovno ne pogine. Međutim, evo dokaza da samo znanje bez poniznosti srca ne pomaže čovjeku da izbjegne ovu opasnost: ispostavlja se da zli duhovi čak i iz samog učenja o poniznosti mogu da izvuku oruđe za sebe. Nedavno se dogodio ovakav slučaj: naš samostan je posjetio jedan redovnik koji je nekoliko prethodnih godina proveo u gotovo pustim mjestima među podvižnicima u poslušnosti kod nekog starca. Ovaj starac se bavio neobičnim podvigom plača i ovom djelovanju je naučio svog učenika. (U ovoj pustinji je bilo još nekoliko redovnika koji su prihvatili ovo učenje i vršili iste ovakve eksperimente.) Dakle, ovaj redovnik je počeo da prenosi svoja iskustva samostanskom bratstvu, počeo vatreno da govori o značaju pokajničkog plača, o tome da je to glavno djelovanje redovnika, da je samo u plaču spasenje, itd. Citirao je mnoge izreke svetih Otaca o suzama, naročito se pozivao na učenje sv. Ignjacija o plaču i pokajanju, napamet je znao cijela njegova pisma, ukratko, izložio je opširno i detaljno učenje svetih Otaca Istinske pravoslavne crkve o ovom pitanju. Uvjeravao je redovnike da čovjek treba da se prisiljava na suze, da se suze zadobivaju naročitim molitvenim trudom i podvigom samoodricanja i surovosti prema sebi. Braća koja su slušala redovnika nisu mogla da se ne slože s njegovim riječima, ali nisu baš imala povjerenja u ovakvu redovnikovu vatrenost. Na kraju, on im ponudi da im pokaže ovaj način pokajničkog plača koji upražnjavaju njegov starac u pustinji. Pri tom se ispostavilo da zbog toga treba da se udalji od obitelji u planinu, da se ostala braća u samostanu ne bi uznemirila. Ovo je učinilo da redovnici postanu tako oprezni i da odbiju da se upoznaju s tako čudnim eksperimentima. Razgovor se završio. Redovnik je potom otišao u planinu. Prošlo je neko vrijeme i svatko se u samostanu bavio svojim poslom. Odjednom po brdima oko samostana začulo se neko strašno zavijanje, krikovi i ridanje od kojeg se ledila krv. Ovi zvuci su odjekivali klancem. Braća ostaviše svoje poslove i počeše da osluškuju u nedoumici. Tek poslije nekog vremena su shvatili da je upravo to onaj ''podvig plača'' kojemu se obmanuti redovnik odavao. Živeći u pustinji bez ljudi, u gorama i planinskim šumama, redovnici, o kojima je gost pričao, obitavajući u međusobno udaljenim ćelijama, predavali su se satima ovim očajničkim vapajima svakodnevno, ispunjavajući okolinu ridanjem i krikovima, lijući mnoge suze, padajući na kraju od iznemoglosti. I ovakvo histerično prakticiranje molitve zasnovano na iscrpljivanju nerava i samo-opijenosti, oni su smatrali za istinski pokajnički podvig po predaji svetih Otaca. Čudno je što je ovakav, najteži vid obmane svio gnijezdo upravo tamo gdje je naizgled sve bilo usmjereno direktno protiv nje. Sjetimo se ovdje kako je sv. Antonije Veliki duhovnim očima vidio đavlove mreže opletene oko svijeta i uzviknuo: ''Teško ljudskom rodu! Tko još može da izbjegne ove mreže?'' Na to mu je bilo rečeno: ''Poniznost uma spašava od njih i one, čak, ne mogu ni da dodirnu poniznoga'' (11, str. 43). 

KOJI SU RAZLOZI ZA SUZE I KAD SU ONI ISPRAVNI?

O plaču kod svetih Otaca nalazimo puno najuzvišenijih riječi i pouka. Dar plača i suza oni smatraju jednim od najvećih darova Božjih, koji je suštinski potreban za naše spasenje. ''Razlog za suze jest sagledavanje svojih grijeha i svijest o svojoj grešnosti i siromaštvu duha. Suze su dar Božji i služe kao znak milosti Božje, kao znak da je Bog primio i da prima pokajanje. Međutim, i plač, kao i druga duhovna djelovanja može imati nepravilnu osnovu, može da proistekne od vrlo raznovrsnih strasnih pomisli i osjećaja. I suze su, kao svojstvo pale prirode, zaražene bolešću pada kao i sva ostala svojstva. Netko je po prirodi naročito sklon suzama i u svakoj zgodnoj prilici prolijeva suze: ovakve suze se nazivaju prirodnim. Ima i grešnih suza. Grešnim suzama se nazivaju suze koje se prolijevaju iz grešnih pobuda. Ovakve suze izobilno i s naročitom lakoćom prolijevaju ljudi koji su predati sladostrašću. Suze slične suzama sladostrasnika prolijevaju ljudi koji se nalaze u samoobmani i obmani; suze se obilno liju i zbog sujete, licemjerstva, pritvornosti, čovjekougodništva. Na kraju, ima suza koje prolijeva i zloća'' (9, t. 1, str. 194). Bogougodni Ivan Ljestvičar govori: ''Priroda suza, naročito kod početnika je teško shvatljiva, jer one nastaju zbog mnogih različitih razloga: od prirode, od Boga, od nepravilne tuge i od tuge istinske, od sujete, od bludne strasti, od ljubavi, od sjećanja na smrt i iz mnogih drugih pobuda (4, sl. 7, str. 32). S Bogu ugodnim plačem se vrlo često prepliću gnjusne suze sujete: i ovo u iskustvu dobro prepoznajemo kada vidimo da plačemo i predajemo se srdžbi'' (4, sl. 7, str. 26). ''Ako kod onih koji misle da plaču po Bogu vidimo srdžbu i oholost, njihove suze treba da smatramo nepravilnima, jer što je zajedničko svjetlosti i tami?'' (4, sl. 2, str. 29). ''Onaj koji se u sebi oholi zbog svojih suza i osuđuje u svom umu one koji ne plaču, sliči na čovjeka koji je od kralja izmolio oružje protiv neprijatelja, a njime ubija samog sebe (4, sl. 7, str. 44). Često se događa da ove suze čine nadmjenima lakomislene, zbog toga se one nekima i ne daju. Ovakvi, trudeći se da ih nađu i ne nalazeći ih, prekorijevaju sebe, osuđuju sebe i muče se uzdasima i sjetom, ožalošćenošću duše, dubokom potištenošću i pometnjom. Sve ovo je zamjena za suze iako oni, srećom po sebe, ovo ne smatraju ni za što (4, sl. 7, str. 47). Ne vjeruj suzama svojim prije potpunog očišćenja od strasti, jer vino koje je pravo iz točila zatvoreno u sud još nije osigurano od kvarenja'' (4, sl. str. 35). Sv. Teofan Zatvornik govori: ''Ima suza koje nastaju od slabosti srca, od velike rastrojenosti karaktera, od bolesti, a poneki sebe namjerno prisiljavaju na plač. Ima suza i od milosti. Vrijednost suza se ne određuje na osnovi vode koja teče iz očiju, već na osnovi onoga što se u duši događa za vrijeme suza i poslije njih. Nemajući milost suza neću da rasuđujem o njima, samo pretpostavljam da su milosne suze u vezi s mnogim promjenama u srcu. Glavno je, srce tada mora da gori u vatri suda Božjeg, ali bez boli i žeženja, s raskajanjem koje stiže od milosrdnog Boga koji, iako osuđuje grijeh, miluje grešnika. Također mislim da ove suze dolaze već pred kraj istinskih pravoslavnih kršćanskih napora, ne izvanjskih, već unutrašnjih na očišćenju srca, kao posljednje umivanje i ubjeljivanje duše. I još, ovo se ne postiže za sat, za dan i dva, već tokom mnogih godina. I još kažu da postoji neki plač srca bez suza, ali isto toliko dragocjen i snažan kao suze. Ovaj je bolji za one koji žive s drugima, odnosno da drugi ne mogu da ga vide'' (14, pismo 2). Obratimo pažnju na to da se sveti Oci vrlo čuvaju od sujete u svakom duhovnom djelovanju: čak i tako veliki podvižnik, zatvornik i molitvenik kao što je biskup Teofan koji je 28 godina živio u zatvorništvu, od kojih je posljednjih 11 godina svakog dana služio svetu Liturgiju, kaže za sebe da nema dar suza i uči o ovom djelovanju s takvom poniznosti kao da sam nije stekao plač, nego zna o tome samo od drugih. Naravno da je ovaj sveti Otac imao ovaj dar, i upravo ponizna tvrdnja da nema taj plač, jest svjedočanstvo njegovog istinski pokajničkog duha. Oni koji su zaista skrušeni zbog svojih grijeha ne cijene puno svoj plač. Otac Mojsije je govorio: ''Kad plačemo nemojmo podizati glas uzdaha, da ne zna ljevica što radi desnica. Ljevica je sujeta.'' (11, s. 287, str. 2). Kod svetih Otaca se, također, sreće i slijedeći važan savjet: one suze koje nemaju duhovnu osnovu nastaju od prirode, ili čak, iz grešnih pobuda, i njih treba odmah pretvoriti u bogougodno i pravilno raspoloženje, mijenjajući same misli koje izazivaju suze, odnosno sjećati se vlastite grešnosti, neizbježne smrti i suda Božjeg, i plakati zbog ovih razloga (9, t. 1, str. 194). Ali, pritom: ''Čudne li stvari!'', kako primjećuje sv. biskup Ignjacije, ''kad oni koji su iz prirodne naklonosti lako prolijevali potoke besmislenih i jalovih suza, kao i oni koji su ih prolijevali iz grešnih pobuda, požele da plaču bogougodno, odjednom vide u sebi neobičnu usahlost, ne mogu da iscijede iz očiju niti jednu kap suze. Iz ovoga se učimo da su suze straha Božjeg i pokajanja dar Božiji, i da ih čovjek zadobije treba prvo da se potrudi da zadobije njihov uzrok.'' A, ''razlog za suze je viđenje i svjest o svojoj grešnosti'' (9, t. 1, str 194), kao što je već bilo rečeno. Navest ćemo još nekoliko riječi istih Otaca. Sv. Teofan Zatvornik: ''Izbavi nas, Gospodine, ushićenih molitava. Ushićenja, jaki pokreti duše s uzbuđenjima su duševna kretanja krvi do kojih dolazi uslijed raspaljene mašte. Ljudi dospijevaju u ova ushićenja, ali sve su to mjehuri od sapunice. Prava molitva je tiha i mirna, i ona je takva na svim nivoima. Kod bogougodng Izaka Sirijskog su navedeni najviši stupnji molitve, ali nisu spomenuta nikakva ushićenja.'' (14, pismo 14). Sv. biskup Ignjacije nas uči: ''Treba se držati u stanju duhovne ravnoteže, tišine, spokojstva i siromaštva duha, kloneći se brižljivo svih stanja koja izazivaju užarenost krvi i nerava. Ne udaraj sebe ni u grudi, ni u glavu da bi izazvao suze, takve suze su od nervnog stresa, od uzburkane krvi, i one nimalo ne prosvjetljuju um i ne omekšavaju srce. Čekaj s pokornošću suze od Boga. Doći će suza tiha i čista suza, promijenit će ti dušu, neće ti izobličiti lice, od nje ti neće pocrveniti oči, već će ti se krotko spokojstvo izliti na lice'' (10, pismo 88).

ŠTO ZNAČI ''TRUDITI SE NERAZUMNO''?

Treba reći još nekoliko riječi o tjelesnom trudu kao što su, na primjer: fizički trud, vršenje neke poslušnosti u samostanu ili u hramu, post, stajanje na molitvi, pokloni i drugi izvanjski podvizi. Svaki istinski pravoslavni kršćanin treba jasno da raspozna svoje stanje, kako fizičko tako i duhovno, i da pronađe za sebe način duhovne borbe koji je konkretno za njega najspasonosniji. Teškoća je u tome što je za izbor pravih i odgovarajućih lijekova za dušu, kojima se mogu izliječiti upravo njene bolesti, potreban iskusan duhovni liječnik odnosno duhovnik, koji dobro poznaje svoju duhovničku vještinu. Međutim danas je vrlo malo takvih i zato mnogi ljudi po svom nahođenju uzimaju duhovne lijekove i primjenjuju ih bez ikakvog pojma o njihovoj namjeni i primjeni. Ljudi se tako prihvaćaju posta, molitve, bdijenja i fizičkog rada, misleći da će brže postići uspjeh ako ih više i intenzivnije primjenjuju. Međutim, ova djela su dobra samo onda kad se vrše na pravi način i u pravoj mjeri, s pravilnom usmjerenošću, i kad onaj koji ih upražnjava budno motri na djelovanje koje ona imaju na njegovo srce: da li se ono ponizuje ovim djelima, postaje li mekše i prikladnije za duhovni život, ili se pak, nasuprot tome, rasplamsava strasnim željama, opija samozadovoljstvom, podhranjuje svoju sujetu, oholi pred ljudima, nadima i postaje surovo zbog ovih podviga. Izvanjski podvizi lako mogu da odvedu čovjeka u samouznošenje pred drugima, jer su očigledni, primjetni, jer mi sami ne možemo da ne primjećujemo svoje izvanjske podvige, i sujeta nam pjeva ''hvalu'' za takve naše ''zasluge''. Nepravilni podvizi, koji nisu u skladu s ciljem istinskih podviga, to jest s poniznošću srca, rađaju zaljubljenost u sebe i egoizam. Sv. Teofan Zatvornik govori: ''Egoizam nastaje od izvanjskih podviga ako čovjek ne pazi na pomisli. Onaj koji čini samo izvanjske podvige, a ne pazi na sebe pada u egoizam: on načini određeni broj poklona, sjedi i mašta: uh, jesmo se danas potrudili. Vidite li, častili smo Boga. Ili se ne prejede i misli: tako su i svi Sveti činili: to jest, odmah možemo u životopise da dospijemo i tome slično. Izvanjski podvizi su od suštinskog značaja, ali je zadržavanje samo na njima nesreća!'' (14, pismo 28). Prije svega, čovjek treba da se trudi da ono što čini drugi ne vide; tako su na primjer, egipatski redovnici postupali kad bi neka njihova krepost postala poznata, oni je više nisu priznavali za krepost, već za grijeh (11, str. 185, st. 1). Otac Izidor Pilusijski je redovnicima govorio: ''Podvizavajući se uspješno u postu, nemojte se ponositi time. Ako postanete sujetni zbog svog posta, bilo bi vam bolje da jedete meso. Za redovnika nije toliko štetno da jede meso koliko su štetni oholost i uznositost'' (11, str. 222, st. 6). ''Budi revan, ali u svojoj duši,'' govori bogougodni Ivan Ljestvičar, ''nimalo ne pokazujući ovo u svom izvanjskom ophođenju, ni izgledom, ni riječju, čak ni nagovještajem. I nemoj slijediti, čak, ni skrivenu revnost osim ako si već prestao da ponižavaš bližnjeg. Ako se od toga ne uzdržavaš, budi sličan svojoj braći i nemoj se razlikovati od njih uobraženošću'' (4, sl. 4, str. 81-82). ''Obzirom da se sujeta hrani svime što je izuzetno, pa nas nekada i sama dobra djela čine nadmjenima, tada ono što je u stvari spasonosni lijek za nas postaje smrtni otrov'' (4). Otac Izaija je govorio: ''Ako se moliš i podvizavaš s poniznošću uma, kao da si nedostojan, to će biti ugodno Bogu. Ako se sjetiš nekog drugog koji spava ili je lijen i ako se uzvisiš u srcu, uzaludan je trud tvoj'' (11, str. 119, st. 10). Otac Jeftimije uči: ''Ako netko od početnika očigledno i pred svima pokušava da premaši brata u postu i skrušenosti srca, on pada u najgori grijeh. Prvi post jest izbjegavanje samovolje i samozakonja, kad čovjek ne razglašava svoje dobro i ne čini ga javno. Uzdržavanje nije u tome da se čovjek gnuša hrane da bi prekorijevao brata svog što ovaj jede. Bolje je ne odricati se od jela na zajedničkoj trpezi, budno stražariti nad srcem i tajno se boriti protiv tajnih strasti. Primjer za izvanjsko i vidljivo djelovanje je Stari zavjet, on nikoga ne čini savršenim. A, sveto Evanđelje je primjer za unutrašnje stražarenje, odnosno za čistoću srca''. Neki starac je govorio: ''Mnogi su svoje tijelo opteretili podvizima, ali obzirom da su to učinili bez rasuđivanja, otišli su iz ovog života bez ikakvog ploda, bez ičega. Naša usta zaudaraju od posta; cijelo Sveto pismo znamo napamet, Davidove psalme smo toliko usvojili da su oni postali naše djelo, ali što nam to vrijedi ako nemamo ono što Bog od nas zahtijeva tj. poniznost'' (11, str. 362‐362). Sv. Ivan Ljestvičar opominje: ''Bez obzira kako uzvišeni bili naši podvizi, ako nismo stekli milostivo srce ovi podvizi će biti lažni i sujetni'' (4, sl. 7). ''Što znači truditi se nerazumno?'' pita sv. biskup Ignjacije i odgovara: ''To znači truditi se s tjelesnom vatrenošću, sa sujetom, hvalisavošću, ponižavanjem druge braće koji ne mogu da ponesu takav trud. Takav trud, bez obzira kako velik bio i dugo trajao, bez obzira kako bio koristan za obitelj u materijalnom smislu, ne samo da je beskoristan po dušu, već je i štetan, jer ispunjava čovjeka uznositošću uz koju u duši nema mjesta ni za kakvu krepost'' (9, t. 1, str. 310-311). Da čovjek ima razumno djelovanje, sveti Oci savjetuju da podvige odmjeri prema svojoj snazi i da ne nasljeduje slijepo podvižništvu drevnih Otaca, već da, usvajajući samu suštinu njihovih podviga, njihov cilj, njihov princip, pronađe, po savjetu duhovnika, svoju mjeru. ''Ako nemoćno tijelo prisiliš na djela koja prelaze njegove snage time u dušu svoju unosiš potamnjenost i donosiš joj uznemirenost, a ne korist,'' rekao je bogougodni Izak Sirijski (2, sl. 85). Otac Evagrije je prenio izreku jednog starca: ''Svaki podvig treba biti blagovremen i po mjeri. Podvig koji je nije poduzet na vrijeme i po mjeri snaga čovjekovih može da se izdrži samo u toku kratkog vremena, a svako djelovanje koje se obavlja kratko, a zatim ostavlja, više je štetno nego korisno'' (11, str. 98, st. 6). Opisujući divne podvige svetih Otaca u jednom samostanu sv. Ivan Ljestvičar zaključuje: ''Pohvalna stvar je ako se čovjek divi trudu ovih Svetih, spasonosno je ako ima revnost za njih, a nerazumno i nemoguće je ako želi da odjednom postane nasljednik njihovog života'' (4, sl. 4, str. 42). ''Naše kreposti obavezno imaju primjesu nečistoće koja potiče od naših nemoći. Čovjek od svoje duše i od svog srca ne smije da zahtijeva više nego što oni mogu da daju. Ako budete zahtijevali od njih preko mjere, oni će bankrotirati, a ako pred njih budete postavljali umjerene zahtjeve, oni će davati umjerenu kamatu do vaše smrti, i ako se zadovoljite time, činite tako do smrti i nećete umrijeti od gladi,'' pisao je sv. Ignjacije (10, pismo 21). Ovdje ćemo navesti još jednu vrlo važnu pouku o izvanjskom i unutrašnjem podvigu sv. Ignjacija, koju je on izložio u pismu u kojem se naročito jasno izlaže suština ovog pitanja: ''Neke ljude je Tvorac sazdao tako da oni surovim postom i ostalim podvizima moraju da krote svoje jako tijelo i krv, da time omoguće duši da pravilno djeluje. Ima, pak, ljudi koji nisu sposobni za velike tjelesne podvige: kod njih se duša, sama po sebi, bez ikakve pripreme, nalazi u stalnoj aktivnosti. Ona treba samo da se lati duhovnog oruđa. Bog se čovjeku javlja u čistoći misli, bez obzira na to da li ju je čovjek dostigao tjelesnim i duševnim podvigom, ili samo duševnim. Duševni podvig može i sam, bez tjelesnog podviga, da dostigne čistoću, a tjelesni je, ako ne pređe u duševni, potpuno jalov i više je štetan nego koristan: on, zadovoljavajući čovjeka, ne daje čovjeku poniznost, naprotiv, izaziva u njemu visoko mišljenje o sebi, kao o podvižniku koji se razlikuje od drugih, nemoćnih ljudi. Uostalom, tjelesni podvig koji se čini s istinskim duhovnim rasuđivanjem nužan je za sve one koji su obdareni zdravljem i jakom tjelesnom konstitucijom, i opće redovničko pravilo je da se počne od njega. Većina Kristovih trudbenika tek poslije dugog prakticiranja i navikavanja na tjelesni podvig počinje da shvaća umni podvig, kojim treba da se ovjenčaju oni koji se tjelesno podvizavaju, jer bez toga tjelesni podvižnik ostaje kao drvo bez plodova, koje na sebi ima samo lišće''. ''Tebi i meni je potreban drugi put'', nastavlja sv. biskup Ignjacije, obraćajući se redovniku kojem piše (a sam biskup je bio vrlo bolestan i patio od velike tjelesne nemoći), ''što se, pak, tiče tijela treba da čuvamo blagorazumnu umjerenost, bez iscrpljivanja svojih tjelesnih snaga koje nisu dovoljne za nošenje općih redovničkih podviga. Svu svoju pažnju treba da usmjerimo na um i srce: um i srce treba da budu usmjereni po Evanđelju. Ako budemo iscrpljivali tjelesne snage iz jalove, krvne revnosti za tjelesne podvige, um će oslabiti u borbi protiv zračnih duhova, vladara tame ovoga svijeta, protiv podnebesnih palih sila, anđela koji su svrgnuti s neba. Um će zbog nemoći tijela morati da se liši moćnih oružja, koja su mu suštinski potrebna, zbog čega će pretrpjeti neizmjernu štetu.'' (10, pismo 92). Vrlo je dragocjen savjet da tjelesnim podvizima trebamo da pripremamo u sebi teren za nasađivanje umnog i srčanog djelovanja, i prije svega, da se trudimo da sačuvamo umjerenost. Post, bdijenje i molitva, sve treba da ide umjereno, sa mjerom, spokojno, bez zapadanja u bilo kakvu krajnost. I upravo to stvara predivne mogućnosti za pravilno unutrašnje djelovanje, za pažnju i razumnost. U istom ovom pismu nalazimo i ovakav savjet istom ovom redovniku: ''U molitvenom podvigu budi slobodan. Nemoj juriti za brojem molitava, nego gledaj da one budu kvalitetne, odnosno da budu izgovorene s pažnjom i strahom Božjim. Umjerenim izvanjskim životom treba da sačuvaš tijelo u umjerenosti i zdravlju, a samoodricanje da iskažeš u odbacivanju svih pomisli i osjećanja koja su u suprotnosti s Evanđeljem. Narušavanje umjerenosti će narušiti čitav poredak i svu ravnotežu u zanimanjima koja su podvižniku nužna''. Sličan savjet u pogledu posta nalazimo kod sv. Teofana: ''Post nemojte izbjegavati. On je izuzetna stvar. Samo uvijek budite umjereni. Postupajte tako da poslije jela u duši sve ostane kao i ranije, odnosno ista ona toplina srca i ista ona svjetlost misli. To je mjera'' (14, pismo 27). Najvijerovatnije je da takvom mjerom treba da mjerimo i sva svoja druga duhovna djelovanja. ''Očigledno je da našem vremenu nisu dani izuzetni i aktivni izvanjski podvizi. O tome govore mnogi posljednji Oci Istinske pravoslavne crkve, a i kod drevnih Otaca nalazimo takva proročanstva o zadnjim pravoslavnim kršćanima: da će oni provoditi vrlo slab život, da će, čak, i redovnici slabo činiti podvig, ali će se svi spašavati strpljivim podnošenjem nesreće i iskušenja. Naravno, i danas ima puno smjelih ljudi koji su kadri za visoke podvige, ali hoće li se naći i takvih koji su kadri da iz njih izvuku duhovnu korist?! Izvanjski podvizi se sve više i više zamjenjuju unutrašnjim, ništa manje teškim, a unutrašnji podvizi se sve više zamjenjuju teškim nesrećama i iskušenjima koja istinskog pravoslavnog kršćanina okružuju sa svih strana. Položaj istinskih pravoslavnih kršćana će sve više i više podsjećati na položaj židovskih mladića u peći babilonskoj, koji su usred strašnoga plamena čudom Božjim ostali živi i potpuno nepovrijeđeni vatrom. Sačuvati svoj molitveni život pravilnim, živjeti krotko i ne mrmljati, sačuvati srce od nečistoće bjesomučnog svijeta, ne izdati nikad Istinsko pravoslavlje, eto to je veliki podvig istinski pravoslavnih kršćana u naše vrijeme. Sada više nije pitanje hoće li čovjek biti ''dobar'' ili ''loš'' pravoslavni kršćanin, sada se postavlja pitanje: hoće li istinski pravoslavni kršćanin uopće sačuvati vjeru? Kod mnogih se vjera neće sačuvati'', pisao je naš suvremenik redovnik Serafim Rouz. Drugi naš suvremenik, otac iguman Nikon, govorio je: ''Sveti ugodnici nam objašnjavaju da u posljednja vremena redovništva uopće neće biti ili da će ponegdje još i ostati izvanjsko redovništvo, ali bez istinskog redovničkog podviga. Oni koji traže Kraljevstvo Božje neće imati nikakvih osobnih podviga. Ljudi će se spašavati samo trpljenjem nesreća i bolesti. Zašto neće biti podviga? Zato što u ljudima neće biti poniznosti, a bez poniznosti podvizi donose više štete nego koristi, i čak mogu da pogube čovjeka, jer oni i nehotice kod podvižnika izazivaju visoko mišljenje o sebi i rađaju obmanu. Neki podvizi mogu biti dopušteni, ali samo uz rukovodstvo vrlo iskusnih duhovnih ljudi, ali njih danas gotovo da nema, i ne mogu naći. Duhovni rukovoditelj je sam Gospodin i sveti Oci, za onoga koji ima njihove spise i koji može da ih shvati. Kako to Gospodin duhovno rukovodi ljudima? Dopušta trpljenje progona, uvreda, bolesti, duge i teške starosti. Bez poniznosti, čovjek ne može bez štete po sebe da zadobije nikakve darove Božje. Upravo zbog toga je prorečeno da će se ljudi u posljednja vremena zbog velike oholosti spašavati samo trpljenjem nesreće i bolesti, a podvizi će im biti oduzeti'' (16, sl. 116, 132‐133). Očigledno je da onaj koji danas zaista traži spasenje duše i želi da se sačuva od raznih sablazni i obmana treba da vodi izuzetno skroman život, sve da radi vrlo oprezno i umjereno, da mrzi u sebi sujetu, ako je moguće da krije svoje podvige od ljudi. Ponovo se vraćamo vremenima tajnog, skrivenog istinskog pravoslavnog kršćanstva, moramo da krijemo svoje kreposti, ali ne zbog progona od pogana, nego zbog toga što nas nagone strasti i laž kako izvan, tako i unutar nas. Poslije ovoga što je rečeno treba da upozorimo još na jedno: mnogi od nas, koji su u sebi jasno prepoznali svoje slabosti, nesposobnost da pravilno ponesu izuzetne i djelotvorne izvanjske podvige, kad se u njima ohladi prvobitni lažni duhovni elan, koji se zasniva na oholosti, mogu da padnu u drugu krajnost, da potpuno ostave izvanjski trud i prakticiranje. I, kad god je potreban napor i borba protiv grešnog sebe, odsijecanje svoje volje, samoodricanje, oni bježe od ove duhovne borbe, izgovarajući se svojim nemoćima, i govoreći: ''Mi smo slabi, danas to više nisu ona vremena, ako počnemo da prisiljavamo sebe na nešto veliko, past ćemo u obmanu''; ili: ''Od nas se danas ne traži puno. Treba da pazimo da ne padamo u teške grijehe, a sve ostalo će se nekako već srediti!'' Lijen, trom i svojevoljan čovjek radosno može da se pozove na gore navedene riječi svetih Otaca da opravda svoju lijenost i da se mirne savjesti prepusti lažnom spokojstvu i nebrizi, misleći da mu je za spasenje dovoljan samo ovakav navodno ''ponizni'' pogled na sebe. Ali, u stvari ovakva poniznost je lažna. Zbog svojih slabosti se ponizuje samo onaj koji ne žali sebe, koji je strog prema sebi, koji stražari nad sobom, i pritom, saznaje svoju nemoć  i kroz nju svoju palost. Upravo su ovakvima i upućeni navedeni savjeti da u njima podrže njihovu revnost u onoj mjeri u kojoj je to za njih korisno. Lijenčine koji stalno traže mir i bezbrižnost, opravdavajući se nemoćima, podsjetit ćemo na druge izreke svetih Otaca. Sv. Antonije Veliki uči: ''Stalno stražari nad sobom da ne budeš obmanut i doveden u zabludu, da ne padneš u lijenost i nerad, da ne budeš odbačen u budućem vijeku. Teško lijenima! Primakao im se kraj i nema tko da im pomogne, nema im nade na spasenje'' (11, s. 18, str. 135). Otac Izaija Pustinjak nas ovako savjetuje: ''Zamrzi sve što je svjetovno, pa i samo tjelesno spokojstvo, zato što te to čini neprijateljem Božjim. Kao što se vojnik koji ima protivnika bori protiv njega, tako i mi trebamo da se borimo protiv tijela, ne dajući mu da se rastroji i da postaje tromo od suvišnog spokoja'' (11, s. 130, str. 65). Sv. Ignjacije Brjančaninov veli: ''Onaj koji čini podvig treba da održava zdravlje i tjelesne snage u mjeri koja tijelu omogućava da sačuva sposobnost da služi Bogu. Prekomjeran razvoj zdravlja i debljine u tijelu vodi čovjeka u teško tjelesno stanje, budi u njemu životinjske nagone i sklonosti, tako da on više ne može da ih savlada, oduzimajući mu pritom svaku sposobnost za duhovne osjećaje. Onaj koji svoje tijelo učini lakim putem umjerenog posta i bdijenja dat će mu vrlo krepko zdravlje i učinit će ga sposobnim da prima u sebe duhovna djelovanja, odnosnoo djelovanje Svetog Duha'' (11, str. 132-133). Sv. Teofan Zatvornik uči: ''Onaj koji pravilno čini podvig, koji se trudi ne žaleći sebe, pazeći na sebe i razbuktavajući u srcu pobožnost. Čim počne da se kloni truda na ugađanju Bogu odmah za ovim slijedi lutanje misli i hlađenje srca. Ako se ne zaustavi, brzo će pasti u nerad i bezbrižnost, bezosjećajnost i rasijanost. A, to je duševna paraliza ili uronjenost duše u smrt'' (13, pismo 86). ''Svuda su nam potrebne,'' govori sv. Ivan Zlatousti, ''marljivost i velika vatrenost duše, spremnost da se bori protiv same smrti, jer se inače ne može steći Kraljevstvo Božje'' (Pouka 31 na Djela apostolska). ''Ne samo tjelesni grijeh, već i svako ugađanje tijelu u hrani, piću, snu, spokojstvu i životu ili zaustavlja duhovno uzrastanje ili umanjuje snagu njegovoga zamaha'' (13, pismo 14). ''Samosažalijevanje ide ruku pod ruku s ugađanjem sebi i sa samoljubljem, i ono je korijen svakog prijestupa, grijeha, ravnodušnosti i bezbrižnosti. Čuli ste za izraz: grijeh koji živi u vama! To je upravo samosažalijevanje s čitavom svojom pratećom svitom. Ako mu ikada budete popuštali, to će uvijek paralizirati svako dobro koje je stečeno prethodnim trudom'' (13, pismo 49). ''Istina je da samosažalijevanje i samougađanje ne vode svakoga direktno k lošem životu, ali bez obzira na to oni čitav život čine jalovim. Onaj koji od njih pati nije ni vruć ni hladan.'' (13, str. 286). ''Grijeh koji u nama živi kao korijen i izvor svih grijeha jest sebičnost ili samoljublje. Prvorođene kćeri njegove su samosažalijevanje i samougađanje. Preko prvog on uvijek vodi k drugom, čime ustanovljuje poredak i karakter života koji su u suprotnosti s ugađanjem Bogu. Samosažalijevanje i samougađanje dopuštaju čovjeku da čini bogougodna djela, ali samo ako ona ne narušavaju njegovo spokojstvo i ako ga pothranjuju. Na taj način čovjek može biti izvana gledan pobožan i pun kreposti, a da je u stvari iznutra sav obuzet samougađanjem. Ovakvi će na sudu čuti: Ne poznajem vas.'' Riješili smo da učinimo nešto pošto smo vidjeli da je to potrebno za spasenje i da je zbog toga Bogu ugodno, a zatim se odričemo samo zato što nam je žao sebe, žao nam je da oduzmemo sebi nešto više sna, žao nam je da ne pojedemo malo više hrane, žao nam je da primoramo sebe na slično lišavanje. Požalivši sebe, odustajemo od djela za koja po savjesti smatramo da su nam nužna radi spasenja. Dakle, u ovim djelovanjima mi s ugađanja Bogu i ostvarivanja spasenja prelazimo na samougađanje, djelujemo suprotno onome kako smo odlučili da radimo. Nadamo se da ćemo zadobit Kraljevstvo nebesko a da ćemo, istovremeno, nastaviti da živimo spokojno i u uživanju, što je nespojivo jedno s drugim. Kod svetih podvižnika svuda se govori o tome da onaj koji želi da pravilno ide putem spasenja treba da se priprema za smrt, ne samo na neka neznatna lišavanja, nego i na lišavanje samog života. Da ne skrene s puta spasenja kojim je krenuo, čovjek treba da bude spreman da položi, čak, i svoj život, ako je potrebno. Ako se prepustiš žaljenju još uvijek se nisi odrekao sebe, još nisi ni korak načinio na putu koračanja za Gospodinom Kristom. Jedino što si činio jest da si razmišljao i govorio o tome, ali još ništa nisi stvarno učinio''. Bogougodni Izak Sirijski: ''Početak potamnjenosti uma se, prije svega, iskazuje u lijenosti za Božjoj službu i molitvu. Jer, otpadanje duše od toga je prečica k duševnoj obmani; a kad bude lišena Božje pomoći, duša lako pada u ruke svojih protivnika.'' (2, sl. 2). ''Čuvajte se nerada, jer se u njemu krije sigurna smrt, neradom padamo u ruke onih koji pokušavaju da nas zarobe. Bog nam neće suditi zbog toga što nismo pjevali psalme ili čitali molitve, nego zbog toga što kad ostavimo psalme i molitve demoni lako ulaze u nas.'' (1, t. 2, str. 516, st. 229). ''Pazi se ugađanja sebi u malom da ne bi sebi ugađao i u velikom, i tako pao u veliki grijeh. I mala neopreznost, kao što je netko rekao, često dovodi do velikih opasnosti. Mudrost je uvijek biti razuman i u malom i neznatnom!'' (1, t. 2, str. 239). Sv. Ignjacije Brjančaninov nas uči: ''Svojstvo ljudskih želja je takvo da je potrebno da čovjek nauči da ih pobjeđuje u sitnicama. Ako čovjek nauči da pobjeđuje sitne želje ukrotit će i velike. A, onog kojeg pobjeđuju sitne želje sigurno će pobijediti i velike. Čovjek ne može da savlada strast požude niti strast srdžbe, ako prethodno ne nauči da pobjeđuje svoje želje, jer se jedino tako ispravlja opća iskvarenost volje'' (11, str. 449). Sv. Teofan Zatvornik savjetuje: ''Revno ugađanje Bogu je radosno koračanje k Bogu, koje hrabri duh čovjekov. Sve treba činiti u slavu Božju unatoč grijehu koji u nama živi. Ako ne činimo tako onda ćemo sve što činimo činiti samo iz navike, ili zato što to od nas zahtijeva pristojnost, ili zato što se od davnina ''tako radilo'' i što tako rade drugi. Dakle, jasno je da je pravoslavni kršćanin bez revnosti loš pravoslavni kršćanin, trom, rastrojen, beživotan, ni vruć ni hladan, i da takav njegov život nije istinski pravoslavni kršćanski život. Znajući ovo, potrudimo se da pokažemo da smo istinski revnitelji dobrih djela, da bi zaista ugodili Bogu.''

Dakle, svatko od nas treba da nađe svoj put, svoju mjeru, imajući u vidu sve što je rečeno.

KAKO PONIZNOST MOŽE BITI LAŽNA?

Ovdje smo često ponavljali: treba se poniziti, težiti poniznosti prije svega. Međutim, treba reći da i poniznost može biti lažna. Kao prvo, treba praviti pravilnu razliku između istinske poniznosti i ponizne mudrosti, s jedne, i između ponizne mudrosti i poniznih riječi, s druge strane. Istinska poniznost je jedna od najvećih evanđeoskih kreposti, koja je nedostupna čovjekovom shvaćanju. Istinska poniznost je božanska, ona je Kristovo učenje, Kristovo svojstvo, Kristova djelatnost. Bogougodni Ivan Ljestvičar kaže da samo oni koje vodi Duh Božji mogu na zadovoljavajući način da rasuđuju o poniznosti. Onaj koji želi da stekne istinsku poniznost treba vrlo brižljivo da izučava Evanđelje i s velikom pažnjom da izvršava sve zapovijedi Gospodina našeg Isusa Krista. Djelatnik evanđeoskih zapovijedi može da spozna svoju vlastitu grešnost i grešnost čitavog ljudskog roda, i da na kraju stekne svijest i uvjerenje da je on najgrešniji i najgori od svih ljudi. Poniznost je osjećaj srca. Ponizna mudrost je način mišljenja koji je u potpunosti uzet iz Kristovog Evanđelja. Čovjek prvo treba da se uči poniznoj mudrosti, i što se više vježba u poniznoj mudrosti duša stječe istinsku poniznost (9, t. 1, str. 306). Poniznost duši daruje Bog, to je već djelovanje Božje milosti, a poniznom mudrošću se mi pripremamo za poniznost, pokazujemo Gospodinu svoju želju da zadobijemo svetu i istinsku poniznost. Budući ponizno mudar, istinski pravoslavni kršćanin se trudi da sve učini tako kao da već ima poniznost u odnosima s bližnjima, u svim svojim aktivnostima i u pomislima, iako se duša još uvijek nije ponizila, on treba da se pridržava poniznog raspoloženja kroz prisilu volje, da se svo vrijeme uzdržava od svojih drskih poriva. Međutim, ovo nije pretvaranje i laž, jer ima za cilj da se ovakvim ponašanjem zaista stekne poniznost, i naravno, zbog toga čovjek treba da se ponaša skromno, da govori tiho, da ide spokojno, da se ne spori, da ne ističe sebe, itd. Međutim, ponizan govor vrlo sliči na poniznu mudrost. Njegova djelovanja su naizgled ista, izvana tako izgledaju, ali je unutra nešto sasvim drugo. Ponizan govor iznutra ima drugi cilj, on ljudima želi da se pokaže kao poniznost, s ovim ciljem prima na sebe masku poniznosti, spušta pogled, govori tihe i skromne riječi, u čitavom čovjekovom izgledu ogledaju se tihost i uzdržanost, ili on govori razotkrivajuće fraze o sebi, a sve to da se pokaže kao ponizan pred drugima i da ljudi o njemu imaju dobro mišljenje. ''Koliko je korisno prekorijevati sebe i kriviti sebe zbog grešnosti pred Bogom u tajnosti srca toliko je štetno činiti to pred ljudima. U suprotnom, pobuđujemo laskavo mišljenje o sebi kao o poniznim ljudima,'' govori sv. Ignjacije. On primjećuje zanimljivu stvar: svijetu se nimalo ne sviđa istinska poniznost u ljudima, a lažno i laskavo ga uvijek privlači. Svetac piše: ''Oni ljudi koji su u redovničkom životu stekli naročitu slobodu i jednostavnost srca, koji ne mogu da se pretvaraju u ophođenju s bližnjima svijetu se ne sviđaju! On ih smatra oholima. Svijet traži laskanje, a u njima vidi iskrenost koja mu nije potrebna, nailazi na razotkrivanje koje mrzi'' (9, t. 1, str. 317). Primijećeno je da se istinski ponizni ljudi, koji vole bližnje nimalo ne brinu o izvanjskom utisku koji ostavljaju na druge, oni vode računa o svojoj duši i zauzeti su istinskim izvršavanjem Kristovih zapovijedi u pogledu bližnjih. Izvanjsko ophođenje ovih ljudi je vrlo uzdržano, ponekad čak izgleda pretjerano surovo ili strogo. Međutim, kasnije se uvijek otkrije da su ovi ljudi iskreno brinuli o bližnjima, da su zaista bili samilosni i pružili im pomoć. A, licemjeri, laskavci i lažno ponizni ljudi su često vrlo susretljivi, mili i uslužni, ali ako čovjeka zadesi tuga, nesreća ili teškoća vidjet će se da su oni daleki, hladni i tuđi, da su posve ravnodušni prema svim patnjama bližnjih. Upravo to je farizejski kvasac od kojeg je Gospodin naš Isus Krist zapovjedio svojim učenicima da se čuvaju.

KAKO ČOVJEK DA NAUČI DA RASPOZNAJE SPLETKE I ZAMKE LUKAVIH DUHOVA?

Kod mnogih svetih Otaca koji su iskustveno prošli kroz sve faze duhovne borbe nalazimo vrlo važne, pronicljive i iskusne opaske koje otkrivaju raznovrsne maske strasti, njihove spletke i prikrivene zamke lukavog demona, koje ako čovjek ne zna gotovo da nikako ni ne može da ostvari uspjeh u duhovnoj borbi. Ili moramo imati duhovnog rukovodioca koji dobro poznaje svu prepredenost i spletke neprijateljske, ili sami, izučavajući djela svetih Otaca, moramo imati u vidu sve ove svakovrsne zamke naših neprijatelja odnosno strasti i demona, jer je inače nemoguće da ne padnemo u njihove mreže. Vrlo je važno da u duhovnom životu slijedimo svete Oce, da stalno i pažljivo usvajamo njihovo učenje o ovim pitanjima, koje su oni, na osnovu osobnih podvižničkih iskustava, opisali u svojim za dušu korisnim spisima. Na primjer, iz ''Ljestvice'' bogougodnog Ivana Ljestvičara saznat ćemo tri izuzetno važne stvari: saznat ćemo da nam demoni obično postavljaju tri zamke. Kao prvo, oni pokušavaju da spriječe naše dobro djelo. Kao drugo, kada u ovom prvom pokušaju budu pobijeđeni, onda pokušavaju da ono što je urađeno ne bude po volji Božjoj. A, ako ni u ovome ne ostvare uspjeh, oni neprimjetno pristupaju našoj duši i počinju da nas hvale kao ljude koji u svemu živimo Bogu ugodno (4, sl. 26, str. 8). Kao što kad zahvatimo vodu iz izvora ponekad neprimjetno zahvatimo i žabu, isto tako, izvršavajući dobra djela, često tajno udovoljavamo strastima koje su s njima povezane, na primjer: s gostoljubljem se prepliće proždrljivost, s ljubavlju blud, s rasuđivanjem pokvarenost, s mudrošću lukavost, s krotkošću tajno lukavstvo, sporost i lijenost, svadljivost, svojevoljnost i neposlušnost; s šutljivošću se prepliće hvalisanje i pametovanje, s radošću uobraženost, s nadom popustljivost, s ljubavlju osuda bližnjih, s življenjem u tišini malodušje ili duhovna lijenost, s čistoćom osjećaj ogorčenosti, s poniznom mudrošću drskost. Za sve ove kreposti kao otrov se lijepi sujeta (4, sl. 26, str. 58). Duh sujete se raduje kad vidi mnoštvo kreposti, jer umnožavanje truda često predstavlja vrata za ulazak sujete (4, sl. 22, str. 5). Sujetni smo kad postimo, ali i kad kršimo post da od ljudi sakrijemo svoju uzdržanost opet smo sujetni, smatrajući sebe mudrima. Sujeta nas pobjeđuje kad se lijepo oblačimo, ali ako se i loše oblačimo, opet smo sujetni. Ako počnemo da govorimo, pobjeđuje nas sujeta, ako zašutimo opet nas ona pobjeđuje. Bez obzira na to kakao da baciš trorog, opet će jedan rog biti nagore (4, sl. 22, str. 5). Odvratna sujeta nas uči da se pretvaramo da imamo krepost koju nemamo, uvjeravajući nas da je to potrebno radi koristi bližnjih, jer je rečeno: Tako da se svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela (Mt 5,16) (4, sl. 22, str. 37). Sujeta srdite ljude čini krotkima pred ljudima. Ona se vrlo lako prisjedini prirodnim talentima i često preko njih upropasti svoje sluge (4, sl. 226, str. 26). Oholost često zahvaljuje Bogu i u ovoj zahvalnosti nalazi sebi hranu, jer ispočetka ne odbacuje Boga očigledno, već pod maskom ovakve zahvalnosti opravdava svoju uznositost. Mnogi oholi ljudi ne poznavajući sami sebe misle da su dostigli bestrasnost i tek kad napuste ovaj svijet oni vide svoje siromaštvo (4, sl. 23, str. 3, 36). Ponekad strasti ne uznemiravaju čovjeka koji se nalazi u svijetu zato što ih se on već dovoljno nasitio, gledajući i slušajući ono što je grešno; ili zbog toga što demoni namjerno odstupaju ostavljajući duha oholosti koji uspješno zamjenjuje sve ostale (4, sl. 15, sl. 62). Međutim, postoji i lažna poniznost kad ljudi sebe nazivaju grešnima, čak možda i misle tako, ali kad ih drugi ponize pokazuje se da su imali visoko mišljenje o sebi (4, sl. 25, str. 34). Demoni se često pretvaraju u svijetlog anđela, i uzimaju na sebe masku svetaca i mučenika, i u snu nam pokazuju kako im prilazimo, a kad se probudimo čine da od utisaka sna budemo radosni i nadmjeni (4, sl. 7, str. 48). Također nam od čestog pjevanja psalama i za vrijeme sna ponekad na um dolaze riječi psalama, ali ih ponekad i demoni prikazuju našoj mašti da zbog toga padnemo u oholost (4, sl. 20, str. 20). Demoni su proroci u snovima: obzirom da su pronicljivi oni na osnovu okolnosti donose zaključke o budućnosti i ovo nam otkrivaju u snu da se mi začudimo kad vidimo da se ono što smo sanjali ispunilo, i da se čudimo i mislimo da smo već postali vidoviti (4, sl. 3, str. 27). Ponekad demon sujete jednom bratu sugerira neke pomisli, a drugom otkriva ove pomisli i podstiče ga da mu kaže što mu je na srcu, i tako ga hvali kao vidovitog (4, sl. 22, str. 22). Ponekad strast sujete čovjeku sugerira da iskaže krepost uzdržanosti u hrani, a strast proždrljivosti ga nagoni da je prekrši i između njih nastaje čitava svađa zbog jadnog čovjeka (4, sl. 14, str. 9). Redovniku, koji se odrekao svijeta demoni često donose pomisli koje hvale ljude koji u svijetu nose podvig samilosti i milosrđa, a njegov život u samostanu mu prikazuju kao lišen takvih kreposti zbog toga ništavan: kroz ovakvu lažnu poniznost ga vuku u svijet (4, sl. 2, str. 3). Ili, pak, dolazi lukava misao da ne treba odlaziti iz svijeta, već tamo, nalazeći se u iskušenjima, ali ne predajući im se, provoditi pošten život, jer je to, tobože veći podvig od redovničkog i dostojan je veće nagrade, a cilj neprijatelja je da među tim sablaznima što prije upropasti čovjeka (4, sl. 36, str. 10). Kad se redovnik na godinu ili na nekoliko godina udalji od svojih rođaka i poznanika i stekne neku radost u srcu i duši, strahopoštovanje i uzdržanost počinju da mu dolaze sujetne pomisli da ide u svoju domovinu da poduči one koji su ranije vidjeli njegovo sablažnjivo ponašanje da ih sada svojim primjerom uči i spašava, a u stvari, da ponovo padne u iste one strasti, takva je đavlova zamka (4, sl. 3, str. 11, 26). Demoni mu i u snu često pokazuju patnje rođaka ili njihovu bolest, da redovnika privuku u svijet i da ga liše razumnog života (4, sl. 7, str. 68). A, nekim redovnicima kad dođu u gradove i kad su među ljudima, naviru suze iz radosna srca i ovo im daju demoni da oni misle da i tamo mogu divno da se mole, a da im to ne našteti, i da se bez straha zbliže sa svijetom (4, sl. 4, str. 118). Onoga koji živi u tišini i samoći demoni bluda napadaju s naročitom žestinom, sugerirajući mu da nikakve koristi neće imati od svoje pustinje. Ali, od redovnika koji se nalazi u svijetu oni često odstupaju, da bi on, vidjevši da je slobodan od borbe, izabrao ostanak sa svjetovnjacima (4, sl. 5, str. 61). Iskušenicima đavao sugerira želju za životom u samoći i tišini, krajnjim postom, sabranom molitvom, savršenom skromnošću, stalnim sjećanjem smrti, svakidašnjom skrušenošću srca i prvenstvenom čistoćom i vuče ih da preskoče nužne stepenice koje se nalaze pred njima da traže savršenstvo prije vremena i da ga na taj način ne steku u svoje vrijeme. A, onome koji živi u tišini i samoći ovaj laskavac hvali življenje iskušenika, njihovo služenje, bratoljublje, njegu bolesnika itd., da ih tako učini nestrpljivima (4, sl. 4, str. 118). Kad netko koji živi u samostanu pada u iskušenje, demoni odmah počinju da mu savjetuju da ide na život u samoći i tišini. Poslušnike ponekad prljaju tjelesnom nečistoćom, čine da im srce okameni i postane puno-brižno, stvaraju suhost i jalovost, lijenost za molitvu, uspavanost i potamnjenost, da im sugeriraju da nikakve koristi neće dobiti od svoje poslušnosti, već da naprotiv, idu u suprotnom smjeru da ih time odvoje od podviga poslušnosti. A, one koji su se zahvaljujući svojoj poslušnosti ispunili radošću u srcu, postali krotki, uzdržani, marljivi, slobodni od borbe i strasti, revni; one koji su takvi postali zahvaljujući rukovođenju i zaštiti svog duhovnog oca, demoni navode na pomisao da su već postali jaki i da mogu da žive u tišini i samoći i da tako mogu da dostignu savršenstvo i bestrasnost. Tako ih iz sigurnosti zaljeva odvode na uzburkano more i utapaju (4, sl. 4, str. 69, 57, 58).

Demoni nam često brane da učinimo ono što je vrlo lako i korisno i podstiču nas da učinimo nešto vrlo teško (4, sl. 26, str. 164), ali onaj koji je sebe upoznao nikada ne bude ismijan i nikada ne poduzima nešto što prelazi njegove snage (4, sl. 25, str. 50). Raznovrsno je i teško shvatljivo lukavstvo nečistih duhova, i mali je broj ljudi koji ga vide, a ni oni ga ne vide u potpunosti. Na primjer, zašto se događa da ponekad, budući siti, bdijemo budno, a ponekad nas kad postimo i patimo, jako muči san? Zašto u samoći i tišini osjećamo suhoću srca, a kad smo s drugima ispunjava nas radost u srcu? Zašto kad smo gladni trpimo iskušenja u snu, a kad smo potpuno siti budemo slobodni od svih iskušenja? Zašto u oskudici i uzdržavanju budemo tamni i bez radosti srca, a nasuprot tome, kad pijemo vino budemo radosni i lako dolazimo u radovanje iz srca? (4, sl. 26, str. 127). Za vrijeme molitve lukavi demon nas podsjeća na nužne stvari i na sve načine pokušava da nas odvoji od razgovora s Gospodinom pod bilo kakvim izgovorom koji izgleda dobar ili izaziva u nama drhtavicu, glavobolju, vrućicu i bol u trbuhu. Čim se završi vrijeme molitve sve ovo nestaje (4, sl. 13, str. 78). Onoga koji se nalazi u bludnom iskušenju ovaj vuk obmanjuje izazivajući u njegovoj duši nerazumnu radost, suze i utjehu, i ovaj misli da je to milost, a ne sujeta i obmana.

Kad čovjek pjeva psalme ponekad mu slatkoća ne dolazi od riječi Duha nego od demona bluda. Neki se iz duše mole za svoje voljene, budući da ih pokreće duh bluda, a misle da izvršavaju duh sjećanja na bližnje i zakon ljubavi. Oni koji su skloni sladostrašću često budu samilosni i milostivi, brzi na suze i nježni, ali oni koji se brinu za čistoću ne budu takvi (4, sl. 15, str. 42, 48, 49, 46). Demoni ponekad odstupaju od duše da je učine bezbrižnom, i potom iznenada napadaju jadnu dušu, pljačkaju je i do te mjere navikavaju na poroke da ona poslije toga sama sebe kleveće i bori se protiv sebe (4, sl. 26, str. 64). Đavao često svoje napore i brigu usmjerava na to da redovnike muče protuprirodne strasti. Zbog toga neke od njih kad su u društvu ženskog spola ne muče požudne pomisli prema ženama i oni se hvale u sebi, ne razumijevajući da tamo gdje postoji veća nesreća nema potrebe za manjom. Još se demon tjelesnog sladostrašća vrlo često potpuno skriva, tako što kod redovnika izaziva potoke suza dok on sjedi među ženama ili razgovara s njima, i još ga podstiče da uči žene da se sjećaju smrti, posljednjeg suda, čuvanja čednosti, da ih najpre privuče kao pastir, ali zatim, kad uslijed bliskog poznanstva stekne smjelost i kad ga odjednom obuzme uzavrela strast, on, na kraju, bude podvrgnut surovom padu. Ponekad kad redovnik sjedi sa ženama za stolom ili se nalazi u njihovom društvu nema nikakvih loših misli, ali kad poslije toga, siguran u sebe, uobrazivši da već ima ''mir i sigurnost'', dolazi u svoju sobu (ćeliju), neočekivano pada u grijeh, pošto ga je đavao ulovio (4, sl. 15, str. 29, 63, 50). Događa se da demoni u nama bude radost u srcu kad se najedemo, a kad postimo čine nas surovima, gorko nam se rugajući da se mi, budući prevareni lažnim suzama, predamo nasladi (4, sl. 7, str. 48). Demoni nas navode da bez mjere jedemo i pijemo kad nam netko dođe da bi tobože sakrili krepost posta (4, sl. 14, str. 8). Kad demoni vide da mi čuvši smiješne riječi želimo što prije da se udaljimo od štetnog pripovjedača oni u nama rađaju na lažno ponizne misli: ''Nemoj da ga ražalostiš'', sugeriraju nam, ili ''Nemoj da pokazuješ da si bogoljubiv više od ostalih'' itd., ali ne treba im vjerovati, već treba pobjeći što prije (4, sl. 1, str. 5). Ponekad lukavi demoni brzo odlaze od nas dok se srdimo, da postanemo bezbrižni u pogledu ove štetne strasti, jer neki govore: ''Iako lako planem brzo me prođe,'' i na taj način ova bolest može da postane neizlječiva (4, sl. 8, str. 9, 21).

Isto tako mnogim takvim ljudima đavao daje snage da marljivo upražnjavaju bdijenje, post i život u samoći i tišini, i pod maskom pokajanja i plača protura im stvari koje hrane njihovu strast (4, sl. 15, str. 62). Srebroljublje često započinje maskom razdavanja milostinje siromašnima, a završava se mržnjom prema njima itd. Među nečistim duhovima ima i takvih koji nam na početku duhovnog života tumače božansko Pismo. Oni to obično čine u srcima sujetnih i još više onih koji poznaju izvanjske nauke da ih, varajući ih malo po malo, na kraju uvuku u herezu i hulu. Ova demonska ''teologija'' ili bolje rečeno bogoborstvo možemo da prepoznamo po uznemirenosti, po neskladnoj i nečistoj radosti koja obuzima dušu za vrijeme ovih tumačenja. (4, sl. 26, str. 151). Za takva i mnoga slična razotkrivanja demonskih spletki često saznajemo iz spisa svetih Otaca Istinske pravoslavne crkve. Evo zbog čega je tako važno proučavanje i poznavanje svetootačke asketske nauke, naravno radi same njene neposredne i praktične primjene u našem životu. Dakle, u vrlo dubokoj zabludi su oni koji smatraju da izučavanje svetih Otaca, život po njihovom rukovodstvu više ne odgovaraju našem vremenu. Mi smo bez tog svetootačkog znanja jadniji od slijepca koji se nalazi u gustoj šumi bez vodiča. Druga stvar je to što nije nimalo jednostavno pravilno primjenjivati ovo učenje. Opet su potrebni velika opreznost i razum. Sveti Oci u svojim savjetima i poukama često kao da proturječe jedan drugom, govore i savjetuju razne pa, čak, i suprotne stvari, ali nije tako. Odrediti i ukazati put svakom čovjeku uopćenim savjetima nije moguće. Put duhovnog života svakog pojedinca je vrlo osoban. Ali, sveti Oci nam daju opća usmjerenja, koja ukazuju na sigurnu stazu, upozoravajući nas na moguće jame i provalije. Pozivajući nas da idemo tom stazom, oni nam otvaraju siguran prolaz, čuvajući nas od svih krajnosti. Izbor samog puta, kao i različitih načina da se ovo duhovno putovanje ostvari, zavisi od svakog osobno, u skladu s njegovim osobnim osobnostima i sposobnostima. Ali, bez ovog iskustva svetih Otaca sigurno ćemo se izgubiti! ''Nitko za nas nije tako opasan kao mi sami!'' (9, t. 4, pismo 7).

ZAKLJUČAK

Dakle, iz svega što je ovdje rečeno o raznim duhovnim krepostima i podvizima postaje očigledno da malo povjerenja treba da imamo u svoj razum i srce, u svoja dobra djela i uopće u sve što može da nam izgleda pohvalno u nama samima. Ostaje još da upozorimo na jednu od mogućih krajnosti. Vreba nas opasnost da upravo onda kad sebe podvrgnemo analizi i sve naše kreposti ponovnoj ocjeni, i ustanovimo da je veći dio njih ili da su sve one nečiste i oskrnavljene, te kao takve nisu ugodne Bogu zbog svoje nečistoće; opasnost da kad, stavši na put nepovjerenja u sebe, počnemo da pronalazimo toliko mnoštvo tajnih bolesti svoje duše i uvidimo da nismo sposobni apsolutno ni za što u takvom svom duhovnom stanju, da tada ne padnemo u malodušje ili lijenost i tromost, i da se duhovno ne predamo zbog viđenja ove ružne slike nas samih, koja se otkrila u našem srcu. U duhovnoj borbi ovo je poznato oružje zlih sila, jer one onoga kojeg ne mogu da ulove lažnim i samozadovoljnim stanjem, naprotiv, uvlače u stanje bespomoćnosti, hladnoće, bezosjećajnosti i ozlojeđenosti. Gotovo svaki iskreni i samopožrtvovani istinski pravoslavni kršćanin koji traži istinsku poniznost obavezno prolazi kroz ovu tešku, pustu i bezvodnu etapu duhovnog puta. I upravo u ovom iskušenju iskazuje se prava hrabrost, vjera, molitveno traženje Boga, uzdanje u Njega. Često našim prirodnim nemoćima, bolestima duše, njenim patnjama, teškoćama i žalostima zli dusi dodaju još mučnije patnje, muku, tugu i iznemoglost tako da je ovo stanje krajnje teško i neizdrživo. Međutim, bez ovih muka se ne može na putu k spasenju. Kod svetih Otaca se puno govori o dobrodušnom trpljenju ovih unutrašnjih žalosti, o ogromnoj koristi koju duša ima od njih, o potrebi da se trpe ove teškoće, da ovdje nema potrebe da to još jednom ponavljamo. Navest ćemo samo nekoliko riječi o tome da treba biti tolerantan prema svojim nemoćima i ne tražiti od sebe previše. Kod Nikodima Svetogorca čitamo: ''Nemoj samo na Tabor da ideš željno, nego i na Golgotu, odnosno ne samo onda kad u sebi osjećaš božansku svjetlost i duhovne utjehe i radosti, nego i kad te napadaju potamnjenost, žalost, tuga i gorčina, koje duša ponekad treba da okusi od demonskih iskušenja unutrašnjih i izvanjskih. Nekada, ova ohladnjelost bude praćena takvom potamnjenošću i uznemirenošću da ni sam ne znaš što da radiš i kome da se obratiš, ali ne boj se ni tada, već stoj čvrsto u svom podvigu. Događa se ponekad da se duša muči ovakvom ohladnjelošću, ovakvom ravnodušnošću prema svemu duhovnom, a neprijatelj je napada snažnije, izazivajući loše pomisli, sramne pokrete i snove pune obmane. Njegov cilj je da se čovjek, koji izgubi nadu zbog osjećaja da ga je Bog ostavio, preda i da se oda nečemu strasnom, jer mu je poslije ovoga već lako da ga ponovo uhvati u kovitlac grešnog života. Znajući ovo, stoj čvrsto. Neka bjesne valovi grijeha oko srca, ali dok kod tebe postoji želja da odbaciš grijeh i želja da ostaneš vjeran Bogu, tvoj brodić je cio'' (7, d. 2, gl. 7). ''Puno koristi duši daju ovakva tuga i ova suhoća srca ili oskudica duhovne radosti i slatkoće, kad ih prihvaćamo i podnosimo s poniznošću i strpljenjem. Jer kad se duša nalazi u stanju ovakve suhoće, osjećajući gorčinu i pateći zbog iskušenja i pomisli, koje su takve da i sam sjećaj na njih dovodi čovjeka u drhtanje, i truje srce, i gotovo potpuno, ubija unutrašnjeg čovjeka, duša prestaje da ima povjerenja u sebe i ne oslanja se na svoje dobre namjere i stječe istinsku poniznost, koju Bog toliko želi od nas.'' (7, d. 2, gl. 24). ''Ako ti se dogodi da padneš u neki oprostiv grijeh, djelom ili riječju, odnosno da te uznemiri neka slučajnost, ili da osudiš nekoga, ili da čuješ kako drugi osuđuju, ili da se sporiš oko nečega, ili da osjetiš nestrpljenje, sujetu ili podozrenje drugih ljudi, ili da nešto zanemariš, ne treba da te to uznemiri niti da patiš i očajavaš razmišljajući o onome što si učinio, a još manje da tome dodaješ žalosne misli o sebi, misleći da se sigurno nikada nećeš osloboditi takvih slabosti ili da je tvoja želja da se potrudiš Gospodinu slaba, ili da ne ideš putem Božjim onako kako treba, opterećujući svoju dušu tisućama drugih strahova zbog malodušnosti i tuge. I sve ovo se događa zato što zaboravljamo svoju prirodnu nemoć i gubimo iz vida kako duša treba da se odnosi prema Bogu, upravo kad duša pada u neki oprostiv grijeh koji nije smrtan, ona s poniznim pokajanjem i nadom treba da se obrati Bogu, a ne da se muči prekomjernom žalošću, tugom i gorčinom. (7, d. 2, gl. 26). Onaj koji se kad padne ne oslanja na sebe već se uzda u Boga, ne čudi se puno ovome i ne prepušta se prekomjernoj tuzi, jer zna da mu se to sigurno dogodilo zbog njegove nemoći, i još više zbog slabosti njegovog uzdanja u Boga. Zbog toga se uslijed pada pojačava njegovo ne uzdanje u sebe i on se još više trudi da poveća i produbi svoje ponizno uzdanje u Boga i da mirno nosi trud pokajanja. Što je tuga palih tamnija i ne utješnija tim se više vidi da su se oni prekomjerno uzdali u sebe i vrlo malo u Boga, i zbog toga se njihova tuga zbog pada ne ublažava nikakvom utjehom'' (7, d. 1, gl. 4).

Sv. Ignjacije Brjančaninov govori: ''Zbog takvih svakodnevnih i učestalih padova ne treba pretjerano da se žalostimo, jer je to lukavstvo neprijatelja koji neizmjernom tugom želi da paralizira dušu. O takvim grijesima sv. Serafim Sarovski govori da ne treba sebe da osuđujemo kad nam se dogodi da se spotaknemo, nego da smatramo da smo sposobni na sve grijehe, da naše spoticanje nije novost i nešto neobično, da idemo pred Bogom u skrušenosti duha, punoj pokajničkih misli. Upravo ovo Bog neće prezreti, odnosno On će srce skrušeno i ponizno staviti iznad padova (10, pismo 51). Ovo se ne odnosi samo na tijelo već i na dušu, da ne bude sve onako kako želimo već da većina stvari zavisi od okolnosti. Zbog toga, po mogućnosti otklanjajući razloge rastrojenosti, koji zavise neposredno od nas, treba da budemo mirni, prepuštajući sebe sa svojim nemoćima pučini milosrđa Božjeg (10, pismo 2). Naša dobra djela nesumnjivo imaju primjesu nečistoće koja potiče od naših nemoći. Ne smijemo da zahtijevamo od svoje duše i od svoga srca više nego što oni mogu da daju (10, pismo 21). Budite tolerantni prema svojoj duši i njenim nemoćima, suvišna strogost odvlači od pokajanja, vodi u malodušje i očajanje (10, pismo 15).

Dok smo na putu, sve dok nismo stigli u pristanište vječnosti Božje trebamo da očekujemo u sebi i u svome životu i uspone i padove, i preokrete, i tuge uobičajene i tuge neočekivane. I neka s nama bude kako je jedan bogougodni otac rekao: ''Hvala Bogu za sve, i za same nemoći naše, jer je bolje da budemo grešni i da smatramo sebe grešnima, nego da imamo izvanjski izgled pravednika i da sebe smatramo pravednima'' (10, pismo 18). Amen!

Arhimandrit Lazar Abašidze