Okružna poslanica pravoslavnih istočnih patrijarha protiv poslanice pape Pija IX

OKRUŽNA POSLANICA PRAVOSLAVNIH ISTOČNIH PATRIJARHA PROTIV POSLANICE PAPE PIJA IX UPUĆENE ISTOČNIM KRŠĆANIMA 6. SIJEČNJA 1848. GODINE

ODGOVOR ISTOČNIH PATRIJARHA PAPI PIJU IX

6. svibnja 1848. godine, Carigradski patrijarh Antim, Jerotej Aleksandrijski, Metodije Antiohijski, Kiril Jeruzalemski, sveti sinod Carigradske patrijaršije od jedanaest biskupa, sveti sinod Antiohijske patrijaršije – četiri biskupa i sveti sinod Jeruzalemske patrijaršije – sedam biskupa, oglasio se povodom Okružne poslanice rimskog pape Pija IX koju je on uputio, čak i na grčkom jeziku.
Poslanica je jedan opširniji dokument koji detaljno nabraja sve novine u vjeri i praktičnom crkvenom životu u Rimokatoličkoj crkvi na Zapadu.

''Crkva Božja je duhovni raj'', ali, kaže se dalje, ima puno onih koji se grabe za ''bezbožnim novinama kao za novim odijelom''. Detaljnije se razmatra učenje o ''Filiokve'' (dodatak Vjerovanju), zašto je ono opasno i koje su negativne posljedice njegovog uvođenja u Vjerovanje. Ova novina se ''potkrala kao vuk u ovčjoj koži po zapadnim crkvama'' protivno odlukama svih crkvenih sabora. Zato zapadnjaci nedvosmisleno jesu heretici. Na više mjesta se navode, po tom pitanju riječi svetog Bazilija Velikog nadbiskupa Cezarije Kapadokijske: ''Oni ne znaju istinu, i ne žele da je znaju; s onima koji im istinu kazuju, prepiru se, i sami potvrđuju herezu''.
Petrovo naslijeđe u Rimu i papsko prvenstvo nije utemeljeno ni u Svetom pismu niti u Predaji Crkve. Također se pobija argumentirano papino pozivanje na svetog Irineja Lionskog, obraćanje kršćana iz Korinta rimskom biskupu, navodi se primjer svetog Lava I velikog pape rimskog, pape Lava III i drugih pravoslavnih rimskih patrijarha.

OKRUŽNA POSLANICA PRAVOSLAVNIH ISTOČNIH PATRIJARHA PROTIV POSLANICE PAPE PIJA IX UPUĆENE ISTOČNIM KRŠĆANIMA 6. SIJEČNJA 1848. GODINE

Svima i svuda u Svetom Duhu ljubljenoj i predragoj braći, preuzvišenim arhijerejima s njihovim najpobožnijim klerom i svoj pravoslavnoj vjernoj djeci jedne, svete, saborne i apostolske Crkve, bratski u Svetom Duhu pozdrav i želja svakog dobra i spasenja od Boga.

1. Trebalo bi da se sveto i božansko evanđeosko učenje o našem iskupljenju u onoj istoj nepovrijeđenosti propovijeda od svih i u istoj čistoći da se vjerom uvijek prima, u kojoj je Spasitelj naš dragovoljno sebe ponizivši, obličje sluge uzeo i iz njedara Boga i Oca došao, i sebe otkrio božanskim i svetim svojim učenicima, i u kojoj su oni svjedoci, samo-vidioci i očevidci, kao gromoglasne trube, ovo učenje cijelom svijetu navijestili, jer po svoj zemlji izađe blagovijest njihova, i do kraja zemlje riječi njihove (Ps 18:5), a najposlije u onoj istoj neizmijenjenosti u kojoj su tako mnogi i tako veliki sa svih strana svijeta bogonosni Oci saborne Crkve, istu tu blagu vijest primili, i nama svenarodno na saborima i u svojim vlastitim učenjima predali. Ali, zli duh, oduvijek protivnik spasenja ljudi, kao što je na početku u Edenu primio na sebe lik dobronamjernog savjetnika, učinio čovjeka prijestupnikom izričite Božje zapovijedi, tako isto i u ovom duhovnom Edenu, tj. Crkvi Božjoj, on ne prestaje da vara ljude, ulijevajući u njih lukave i Bogu protivne misli, i ovima kao oruđem koristeći se širi i sada hereze u čistim vodama pravoslavnog učenja iz čaša ljudskih, kao da su ove evanđeoskom blagoviješću pozlaćene, napaja mnoge, napaja one koji po svojoj jednostavnosti neoprezno žive i ne paze na ono što čuše (Heb 2:1) što im je objavljeno od njihovih otaca (Pnz 32:7), s Evanđeljem i svim drevnim učiteljima nisu suglasni. Duševnog radi spasenja usmena i pisana riječ Gospodinova i neprekidno prisutno crkveno svjedočanstvo ne poštuju kao dovoljno, već se grabe za bezbožnim novinama kao za novim odijelom i primaju u potpuno iskvarenom vidu evanđeosko učenje.
2. O tog su proizašle raznolike i čudovišne hereze koje je saborna Crkva od same svoje kolijevke obukavši se u sve oružje Božje i uzevši mač Duha koji je riječ Božja (Ef 6:13,17), bila prisiljena odbacivati i sve do danas odbacuje, a odbacivat će i od sad kroz sve vjekove uvijek, i poslije borbe pokazujući se sve svjetlijom i sve snažnijom.
3. Među ovim herezama, jedne su već sasvim iščezle, druge iščezavaju, neke su oslabile, a druge više ili manje koje kako cvjetaju držeći se do vremena svog pada, a neke poslije toga radi iznova niču da bi samo prešle svoj put od pojavljivanja do uništenja. Jer one, ova žalosna umovanja i izmišljotine bijednih ljudi, gromom prokletstva na sedam crkvenih sabora, zajedno sa svojim osnivačima bile su poražene, neizbježno moraju propasti ako bi i tisuću godina trajale! Dakle, zato što se tiče samog pravovjerja saborne i apostolske Crkve koja se oduhovljava živom Riječju Božjom, ono će vječno trajati po ne lažnom obećanju Gospodinovu: I vrata pakla neće je nadvladati (Mt 16:18), odnosno (kao što i božanski Oci tumače), usta bezbožna i heretička, bez obzira koliko užasa i prijetnje, rječitosti i uvjeravanja prosipala, nikad neće nadvladati mirno i krotko pravoslavno učenje. Zašto je put bezbožnički sretan (Jer 12:1), i bezbožnik se uzdiže i nadima kao cedar libanonski (Ps 36:35), iskušavaju one koji mirno služe Bogu? Ne zna se tome uzrok, sveta Crkva svakodnevno moli da odstupi od nje ovaj pakosnik, ovaj anđeo sotone. Ona opet stalno sluša od Gospodina: Dosta ti je milost moja, sila se moja usavršava u nemoći zbog čega se ona i hvali svojim nemoćima, da se useli u nju sila Kristova (2 Kor 12:9) i da se pokažu postojani među vama (1 Kor 11:19).
4. Između djela koja su se pokazivala, sam Bog zna koje su velike hereze bile, bilo je nekad i arijanstvo, a sada je papizam. Ali, i ova posljednja kao i ona prva, koja je već sasvim iščezla iako je do sad u snazi, neće nikad nadvladati, nego će proći i nestati, i glas nebeski objavi o njemu: pobijeđen je (Otk 12:10).
5. Novo-javljeno učenje kao da Duh Sveti izlazi od Oca i od Sina, izmišljeno je protiv izričite i posebno o ovom predmetu riječi Gospodina našeg: Koji od Oca izlazi (Iv 15:26), i protiv ispovijedanja cijele saborne Crkve na sedam crkvenih sabora zasvjedočenog u riječima: ''Koji od Oca izlazi'' (Vjerovanje).
5.1. Ono narušava jedinstveno od jednog načela, ali pri tome različito proizlaženje božanskih osoba Svete Trojice, koje se potvrđuje svjedočenjem Evanđelja.
5.2. Ono pripisuje ravno-snažnim i ravno-časnim Osobama božanstva različite i posebne odnose, slijeva ih ili ih miješa.
5.3. Ono pretpostavlja kao da je ispovijedanje jedne, saborne i apostolske Crkve ranije bilo zatamnjeno, nesavršeno i neskladno.
5.4. Ono ponižava svete Oce Prvog crkvenog sabora u Niceji i Drugog u Konstantinopolju, kao da su oni o Sinu i Duhu Svetom nesavršeno posvjedočili, tj. da su prešutjeli tako važnu osobinu dvije božanske osobe, onda kad je bilo nužno da se ova božanska svojstva njihova protiv arijanaca i makedonijevaca izlože.
5.5. Ono rastužuje Oce Trećeg, Četvrtog, Peto-šestog i Sedmog crkvenog sabora koji su po cijelom svijetu božansko Vjerovanje u svakom pogledu kao potpuno i savršeno proglasili, i koji su strašnim prijetnjama i nerazrješivim kletvama, kako sebi samima, tako i svima drugima svaki k Vjerovanju dodatak ili oduzimanje ili izmjenu, premještaj samo za jednu jotu, da bi ga nužno dopunili, ovo su zabranili, jer bi se inače cijelo teološko učenje crkvenih Otaca tako izmijenilo, pod izgovorom da bi se otkrilo novo različito svojstvo u samim trima osobama Svete Trojice.
5.6. Ono se potkralo kao vuk u ovčjoj koži po zapadnim crkvama, tj. pod imenom, ne po upotrijebljenom grčkom izrazu proizlaženja (εκπορευσεως) u Evanđelju i u Vjerovanju, nego pod imenom poslanja (αποστολής), kao što se papa Martin pred Maksimom Ispovjednikom pravdao, i kao što je to Atanazije knjižničar objasnio u vrijeme (pape) Ivana VIII.
5.7. Ono se grubom i nečuvenom drskošću dirnulo samog Vjerovanja i izmijenilo ovaj sveopći zalog kršćanstva.
5.8. Ono je tolike smetnje proizvelo u tihoj Crkvi Božjoj i razdijelilo narode.
5.9. Ono je pri svom prvom pojavljivanju bilo svenarodno odbačeno od dvojice uvijek spominjanih svetih papa, Lava III i Ivana VIII, koji je u svom Pismu svetom Fotiju sve one koji su ga prvi unijeli u božansko Vjerovanje, nazvao Judinim supričesnicima.
5.10. Ono je osuđeno od strane mnogih sabora četiri istočna patrijarhata.
5.11. Ono je kao novo uvedeno i proširenje Vjerovanja bilo podvrgnuto anatemi od Osmog crkvenog sabora u Konstantinopolju (880. godine) radi izmirenja istočnih i zapadnih Crkava.
5.12. Ono je odmah, čim se pojavilo u zapadnim crkvama samo od sebe najgnusnije izrode porodilo, ili je malo po malo druge novotarije sa sobom uvelo u Crkvu, koje su većinom protuslovile zapovijedima koje je u Evanđelju izrekao naš Spasitelj, prilično sačuvanim do njegove pojave i u onim crkvama gdje je bilo uvedeno, kao što su: oblijevanje umjesto uranjanja; oduzimanja od svjetovnjaka božanske Čaše, i samo pod jednim vidom kruha pričest; upotreba beskvasnog kruha umjesto kruha kvasnog; izbacivanje iz Liturgija blagoslivljanja, odnosno božanskog prizivanja Presvetog Duha. Isto tako su narušeni ovim novotarijama obredi one drevne apostolske saborne Crkve, kao što su: odbijanje krštene djece od svetog miropomazanja i od primanja svetih tajni, bračnih od svećenstva; priznavanje pape za osobu nepogrešivu i za namjesnika Kristovog, itd. Na taj način je ovo novo učenje izokrenulo cjelokupan apostolski obrazac po kojemu su se sve tajne i sve crkvene uredbe izvršavale, – poredak koji je drevna sveta i pravoslavna Crkva rimska držala, koja je tad bila najčasniji dio svete, saborne i apostolske Crkve.
5.13. Ono je i svoje branitelje, zapadne teologe pobudilo da oni, nemajući ni u Svetom pismu, ni u Ocima za sebe potpore, da pribjegavaju bezbrojnim lažnim mudrovanjima, i ne samo prevratnim tumačenjima Svetog pisma, kakvih mi ne nalazimo nit od jednog između Otaca svete saborne Crkve, već i k samom kvarenju svetih i neprikosnovenih tekstova božanskih Otaca istočne i zapadne Crkve.
5.14. Ono se kao strano pokazalo nečuveno i bogohulno i od drugih kršćanskih zajednica, koje su još prije njegove pojave iz drugih pravednih uzroka tokom stoljeća bile odijeljene od stada saborne Crkve.
5.15. Ono nije moglo navesti u svoju obranu nijednog protiv dokaza, ne gledajući na sve trudove i usiljavanja svojih branitelja ni protiv jednog dokaza koje smo mi navodili još do danas, ni najmanje utvrđenog i osnovanog na Svetom pismu i Ocima.
Takvo učenje u samoj svojoj prirodi i svojstvima nosi sve znake nepravoslavnog učenja; a svako krivo učenje vjere saborne Crkve o Svetoj Trojici o proizlaženju božanskih Osoba, o izlasku Svetog Duha jest zaista i naziva se hereza, i svi oni koji tako umuju jesu heretici po opredjeljenju svetog Damasa pape rimskog, koji ovako govori: ''Tko o Ocu i Sinu misli pravo, a o Duhu Svetom krivo, taj je heretik''. (Ispovijedanje vjere poslano papom Damasom Pavlinu Solunskom).
Prema tome, jedna, sveta saborna i apostolska Crkva slijedeći istočnim i zapadnim Ocima, kao što je u vrijeme naših Otaca propovijedala, tako i sad opet saborno vapi da ovo novouvedeno mišljenje, kao da Duh Sveti od Oca i Sina izlazi, jest suštinski hereza, i da njegovi sljedbenici, ma tko oni bili, jesu heretici po izričitoj osudi spomenutog Damasa, a zajednice koje oni obrazuju jesu heretičke, i da je s njima svaka duhovna zajednica od strane djece pravoslavne saborne Crkve bezakona, a naročito po sili 7. pravila Trećeg crkvenog sabora.
6. Ta ista hereza i s njome sjedinjenim mnogim novotarijama, kao što je rečeno, oko polovine VII stoljeća se pojavila, u početku je bila nepoznata i bezimena, i pod raznim vidovima tokom četiri ili pet stoljeća tajno se širila po zapadnim oblastima, a zatim pravoslavlje u tim zemljama zbog nebrige tadašnjih pastira i zbog pokroviteljstva tamošnjih vlasti, uvela je u zablude ne samo španjolske, nego još i germanske i galske, pak i same talijanske crkve, čije se pravoslavlje nekad po cijelom Istoku raznosilo, i s kojim su često sveti Oci naši Atanazije Veliki, i Bazilije od neba javljeni družili se; njihovo pak jedinstvo i zajednica s nama služila je tome da se čistoća učenja saborne i apostolske Crkve sačuvala do Sedmog crkvenog sabora.
A, kad zavišću neprijatelja dobra, novotarije koje se odnose na zdravo i pravoslavno učenje, kao i o Presvetom Duhu, na kojeg hula, po riječima Gospodina, neće se oprostiti ni na ovom ni u budućem vijeku (Mt 12:32), i slijedeći jedno za drugim novo uvođenje božanskih tajni, a posebno koje se tiču spasiteljskog krštenja, svete pričesti i svećenstva, – kad kažemo sve ove nejednakosti jedna za drugom neposredno sljedujući, zavladale su samim starim Rimom, potom ista hereza dobivši na važnosti u Crkvi, obuče se u ime papizma. Jer iako su neki od rimskih biskupa, koji su bili nazvani papama od početka saborno ustajali protiv ovih novotarija, kao što su papa Lav III i Ivan VIII – prvi je preko srebrnih tablica, a drugi preko Pisma svetom Fotiju u vrijeme Osmog crkvenog sabora, kao i preko Pisama za Moravskog biskupa Metodija upućenog Svetopluku – ali zato većina njihovih nasljednika zastupnicima ove hereze, istina, protivno saborskim pravilima, ali su se prevarili u ovladavanju sačinjenih pravila Božjih crkava, i u tome za sebe puno ovo-svjetske sreće i puno koristi su našli, i zbog toga i jednovlašće u sabornoj Crkvi i jednovlašće u razdavanju darova Svetoga Duha su izmislili, ne samo što je svoje drevno bogoslužje takvim novotarijama od ostalog starog i istino-kršćanskog zajedništva odcijepio i izmijenio, nego se još kao što ne lažna povijest veli, ne bez velikog lukavstva brinula da i ostale četiri Patrijaršije u otpadništvo od pravoslavlja povuče za sobom, i da takvim načinom sabornu Crkvu podčini volji i željama ljudskim.
7. Uvijek dostojni spomena naši Oci prethodnici, vidjevši kako se praotačko evanđeosko učenje gazi nogama, i kako se odozgo izatkani hiton (haljina), našeg Spasitelja nečasnim rukama razdire, očinskom i bratskom ljubavlju pobuđeni, oplakivali su propast tolikog mnoštva kršćana, za koje je Krist umro (Rim 14:15; 2 Kor 5:14-15), ali u isto vrijeme i puno revnosti i snage saborno i pojedinačno su uložili, da bi spašavajući pravoslavne učenje svete saborne Crkve opet nanovo ono što je razdijeljeno, koliko je moguće, sjedinili i prikladno iskusnim liječnicima, brinuli su se da stradajući ud zajednice (Crkve) po silama izliječe, podnoseći za to puno tuge, poruge i progona, kako se samo ne bi tijelo Kristovo razdrobilo na dijelove, i da ne bi odluke božanskih i svetih sabora bile pogažene. No, Zapad po svjedočanstvu ne lažne povijesti ostao je uporan u zabludi. Uvijek blaženi djelom sveti muževi su ispitali istinu riječi svetog oca našeg Bazilija od neba javljenog, koji je iz vlastitog iskustva svog o zapadnim biskupima, a posebno o bivšem papi rekao: ''Oni ne znaju istinu, i ne žele da je znaju; s onima pak koji im istinu kazuju, prepiru se, i sami potvrđuju herezu'' (Poslanica Jevseviju Samosatskom). Na taj način poslije prvog i drugog bratskog pokušaja, upoznavši njihovu ne raskajanost, oni su otresli prah s nogu, i odrekavši se njih, predali su ih na kušanje njihovom umu, jer je bolji i rat od mira koji odvaja od Boga, kao što je sveti otac naš Grigorije pišući o arijancima rekao. Od tada nema između nas i njih nikakve duhovne zajednice, zato što su oni svojim vlastitim rukama iskopali duboku provaliju između sebe i pravoslavlja.
8. Uostalom, nije se papizam koji napada na mir Crkve Božje na ovome zaustavio, već šaljući svuda takozvane misionare, ljude lukave, prolazite more i kopno da bi dobili jednoga sljedbenika (Mt 23:15), da bi jednoga od pravoslavnih prevario, da bi učenje Gospodina našeg ispunio, da bi naše svete vjere božansko Vjerovanje s dodatkom nagrdio, da bi od Boga predano u krštenju uranjanje kao nepotrebno, a zajedništvo Svete čaše i mnoga druga kao nekorisna predstavio, i koja je duh novotarija gotovim kroz cijeli srednji vijek od strane skolastika i tadašnjih po ljubomori sve sebi dozvoljavajućim nalagao biskupima starog Rima. Blaženi u pobožnosti prethodnici i Oci naši, ako su i bivali puno puta i na mnoge načine ožalošćeni, i iznutra od papizma, i spolja neposredno i posredno stješnjavani bili, ponovo su za to ukrepljujući se nadom na Gospodina, sačuvali i nama nepovrijeđeno predali bescjeno naslijeđe naših Otaca, koje ćemo i mi s Božjom pomoći, kao dragocjeno blago predati do kraja svih vjekova. Ne gledajući na to, papisti se do sad još nisu uznemirili, niti će se uznemiriti, zbog svoje uobičajene mržnje protiv pravoslavlja, koje oni, otpavši od vjere svojih praotaca, kao živ obrazac stalno imaju pred očima. O, kad bi oni protiv raširene i zavladale na Zapadu hereze usmjerili sve svoje snage! Nema nimalo sumnje da davno već, kad bi njihova usrdnost na štetu pravoslavlja bila usmjerena protiv iskorjenjivanja hereze i novotarija, suglasno s pobožnim namjerama Lava III i Ivana VIII uvijek blaženih pravoslavnih papa, – davno već, kažemo, ni traga od iste hereze ne bi bilo, i svi bi sad po zapovijedi apostolskoj isto mudrovali. Ali, revnost njihovih nasljednika nije bila usmjerena na očuvanje pravoslavne vjere, kao što je bila dostojna spomena revnost blaženog Lava III.
9. Odnedavno, uostalom, napadi prijašnjih papa su se prikratili, i samo su postojali od strane misionara; ali, sadašnji papa koji se popeo na rimsku stolicu 1846. pod imenom Pija IX, izdao je 6. siječnja 1848. godine jednu Okružnicu namijenjenu istočnim kršćanima i u grčkom prijevodu, koja se sastoji od dvanaest stranica, koju je izaslanik njegov kao neku prikladnu zarazu rasprostro među našim pravoslavnim stadom. U ovoj Okružnici on, prije svega, pregovara s onima koji su otpali u razna vremena, različitim kršćanskim zajednicama, koji su samovoljno prišli papizmu, kao sa svojima; zatim se obraća i pravoslavnima ne spominjući upravo nikoga između njih posebno, ali pokazujući poimence na božanske i svete Oce naše javno o njima, i o nama, njihovim nasljednicima i potomcima nepravedno govoreći, predstavljajući ih da su prihvaćali opredjeljenja i ustanove papa kao upravitelja saborne Crkve, a mi kao da smo iznevjerili njihove primjere, i zbog toga, zbog od Boga povjerene nam pastve predstavlja ih kao nevjerne odstupnike od vlastitih Otaca naših, koji se o našim svetim dužnostima, kao i o duševnom duhovnom spasenju naše djece ne brinemo. Dalje, prisvajajući za sebe kao osobnu vlastitost sabornu Kristovu Crkvu, zbog toga što on, kao što se sam hvali, sjedi na biskupskoj stolici svetog Petra, hoće na taj način da ovom prevarom više prostih ljudi privoli otpadništvu od Pravoslavlja, dodajući, slijedeće za svakog koji je s teološkim učenjem upoznat, strane riječi: ''Nema nijednog razloga zbog kojeg bi ste vi mogli odreći da se ne povratite istinitoj Crkvi, i da s ovim svetim prijestolom nemate zajednicu''.
10. Sva naša u Kristu braća i djeca učena u pobožnosti i naučena čitajući ovo s razumom, pri svjetlosti od Boga danog im razuma, bez sumnje će spoznati da, riječi i sadašnjeg rimskog biskupa isto tako kao i njegovih prethodnika od vremena odcjepljenja, nisu riječi mira, kao što on (str. 7) govori, nisu riječi ljubavi, već riječi same laži i prevare upravljene su k vlastitom njegovom uzvišenju po običaju njegovih prethodnika koji su djelovali protiv sabora. Zato smo mi i uvjereni da, kako u sadašnjem vremenu, tako i u buduće, naši pravoslavni neće se prevariti. Istinita je riječ Gospodina našeg: Za tuđinom ne idu, već bježe od njega, jer ne poznaju glas tuđinca (Iv 10:5).
11. Pored svega tog, mi smo smatrali za svoju otačku i bratsku našu dužnost kao i za našu svetu obavezu da vas ovom našom dobronamjernoj i sad predloženom vam Okružnicom utvrdimo u onom pravoslavlju koje smo od predaka primili, a uzgred da vam zajedno i onu slabost rimskog biskupa pokažemo, koju i on sam očigledno razumije. On ne ukrašava svoje prijestolje apostolskim ispovijedanjem, već se brine da apostolskim prijestoljem potvrdi svoje dostojanstvo, a dostojanstvom svoje ispovijedanje. U samoj stvari to je sasvim drukčije. Ne samo rimski prijestol koji se po jednoj predaji smatra da je povlasticu dobio od svetog Petra, već i u Svetom pismu predstavljeni prijestol svetog Petra, – tj. Antiohija, koja Crkva je po svjedočenju svetog Bazilija (Poslanica 48. Atanaziju Velikom) jest glava svih crkava u svijetu. Što je još od svega više, Drugi ekumenski ili crkveni sabor u Poslanici saboru zapadnih Otaca ''najčasnijoj i najbogoljubaznijoj braći i saslužiteljima Damasu, Ambroziju, Vritonu, Valerijanu i drugima ovako svjedoči: ''Najstarijoj i zaista apostolskoj crkvi koja je u Antiohiji Sirijskoj, gdje je prvi put primljeno dostojno ime kršćana'', i ova, kažemo, apostolska Crkva antiohijska nigdje nije imala povlastice, da po Božjoj riječi i po saborskim odlukama iz uvažavanja prema njoj, kao istiniti prijestol svetog Petra bude shvaćan. Ali što mi to govorimo? Nije li i sam Petar osobno bio suđen pred svima u istinitoj propovijedi (Gal 2:14), i po svjedočenju Svetog pisma, pokazao se zazoran i ne ide pravo (Gal 2:14). Što poslije ovog treba misliti o onima koji se veličaju i nadimaju, što samo uobražavaju da imaju njegov prijestol? I zaista sam od neba javljeni Bazilije Veliki, – ovaj crkveni učitelj pravoslavlja u sabornoj Crkvi, na kojeg su prisiljeni da se pozivaju i sami rimski biskupi, opredijeljeno i jasno nam je gore rekao šta mi treba da mislimo o nepristupnom Vatikanu, ''oni istinu ne znaju i ne žele je znati, s nama pak koji im istinu kazuju, prepiru se, a sami utvrđuju herezu'', – posljedično isti oni naši sveti Oci koje kao svjetionike i učitelje samog Zapada Njegovo blaženstvo nam nabraja, i koje da slijedimo savjetuje nam, uče nas da bi mi, ne po prijestolju o pravoslavlju, nego o samom prijestolju i o onome koji sjedi na prijestolju – po Svetom pismu, po saborskim odlukama i opredjeljenjima i po svima propovijedanoj vjeri, tj. po pravoslavlju neprekidnog učenja (Crkve) sudili. Tako su sudili i osudili naši Oci saborom i Honorija papu rimskog, i Dioskora papu aleksandrijskog, i Makedonija i Nestorija patrijarhe konstantinopoljske, i Petra Knafeja patrijarha antiohijskog i druge, jer ako po svjedočenju Svetog pisma i sama grozota opustošenja je bila na svetom mjestu (Dan 9:27, Mt 24:15), i zašto novotarije i hereza ne mogu biti na svetom prijestolju? Odavde se jasno vidi slabost i nevažnost drugih dokaza u korist vrhovnog gospodstva rimskog biskupa. Kad Crkva Kristova ne bi bila osnovana na nepokolebljivom temelju Kristovog ispovijedanja: Ti si Krist, Sin Boga živog, – koje je bio zajednički odgovor od strane Apostola na postavljeno pitanje: A vi, što velite tko sam ja? (Mt 16:15), kao što nam sveti Oci istočni i zapadni objašnjavaju, – to i sam Kefa bi bio za nju slaba osnova, a još slabiji papa, koji je, prisvojivši za sebe ključeve Kraljevstva nebeskoga, kako je s njima postupao, poznato je iz povijesti. O trostrukom znamenovanju: pasi ovce moje, naši zajednički sveti Oci uče jednoglasno da to nije bilo nikakvo prvenstvo svetog Petra nad drugim Apostolima, a još manje njegovih nasljednika, već je to bilo njegovo prosto uvođenje u apostolstvo, iz kojeg je on svojim trostrukim odricanjem ispao. A, sam sveti Petar, kao što se vidi, odveć je točno razumio smisao trostrukog Kristovog pitanja: Voliš li me? i riječi: više od svih (Iv 21,16), jer se spomenuo svojih riječi: Ako se i svi sablazne o tebe, ja se neću nikad sablazniti. Rastuži se kada mu po treći put reče: voliš li me. Ali njegovi nasljednici, radi svog cilja, ovu izreku prihvaćaju u povoljnijem smislu za njih.
12. Njegovo blaženstvo još govori (str. 8) da je Gospodin naš kazao Petru (Lk 22:32): Ja se molih za tebe da ne oslabi vjera tvoja i ti kad se obratiš, utvrdi svoju braću. Molitva Gospodina našeg bila je za to što je sotona tražio (tamo str. 13) da mu se dopusti da sebi podvrgne vjeru svih učenika, – i Gospodin mu je dozvolio da to učini samo s Petrom, a posebno zato što je on izgovorio riječi sebičnosti, i sebe je držao za višeg od drugih Apostola (Mt 26:32). Ako se i svi sablazne o tebe, ja se neću nikad sablazniti (Mt 26:33), to je bilo privremeno iskušenje, kad se Petar počeo kleti i zaklinjati se, iako ne znam čovjeka (Mt 6:74). Tako je slaba priroda prepuštena samoj sebi, – Duh je živahan, a tijelo je slabo, da bi zatim došao sebi i suzama pokajanja očistivši se mogao još bolje utvrditi braću svoju u ispovijedanju Onog kojeg oni nisu zamijenili niti su ga se odrekli. O premudrog Božjeg rasuđivanja! Kako je bila božanska i tajanstvena na zemlji posljednja noć našeg Spasitelja! Sveta ona večera, ona sama i sad se svakodnevno završava po riječima Gospodinovim: Ovo činite u moj spomen (Lk 29:19). Kad god jedete ovaj kruh i čašu ovu pijete, smrt Gospodinovu objavljujete, dokle ne dođe (1 Kor 11:26). S takvim staranjem je zapovjeđena bratska ljubav od strane zajedničkog nam Učitelja: Po ovome će svi poznati da ste moji učenici, ako budete imali ljubavi među sobom (Iv 13:35). Ljubav čije su zavjete i rukopis najprije pape pocijepali, braneći i primajući heretičke novotarije, nasuprot onome što nam je blago naviješteno i što je učenjem zajedničkih učitelja i Otaca naših utvrđeno, – i ta sama, kažemo, ljubav djeluje i sad u dušama kršćanskih naroda, a naročito u predvodnicima njihovim. Mi hrabro i pred Bogom i pred ljudima ispovijedamo, da molitva našeg Spasitelja Bogu i Ocu svom o zajedničkoj ljubavi kršćana i sjedinjenja u jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu, u koju vjerujemo mi, da budu jedno kao što smo mi jedno (Iv 17:22) djeluje u nama, kao i u Njegovom blaženstvu (papi), i ovdje se upravo naša bratska smjernost i revnost susreće sa smjernošću i revnošću Njegovog blaženstva (pape), – s tom samo razlikom što je u nama ista ta revnost tamo usmjerena, da se božanski, besprijekorni i svesavršeni Simbol kršćanske vjere (Vjerovanje) čist i neokrnjen sačuva s Evanđeljem i odlukama sedam svetih crkvenih sabora, suglašavajući se s učenjem Crkve, koja se neprekidno produžava. Međutim, od Njegovog blaženstva (pape) samo je na to usmjerena da se krijepi i utvrdi nad svima vlast i gospodarenje papa koji sjede na apostolskom prijestolju i njihovo novo učenje. To je, ukratko rečeno, suština cijele razlike između nas i njih; to je ''pregrad'' ograde, koja će se po božanskom proročanstvu (Tim 10:1), i druge ovce imam, koje nisu iz ovog tora; i te mi valja privesti i glas je to moj: Istinu koja od Oca izlazi, čut će, uz pomoć proslavljene mudrosti Njegovog blaženstva, kao što se nadamo, u njegove dane razrušiti. Kazat ćemo još treće: ako, suglašavajući se riječima Njegovog blaženstva dopustimo da je molitva našeg Gospodina o Petru, kojem je odricanje i prijestup kletve predstojao, tijesno s Petrovim prijestoljem sjedinjena i svezana, i da ona snagu svoju prostire na pape koji u razna vremena sjede na njemu; ovo mišljenje, ako ništa, kao što je gore rečeno (11) i ne potvrđuje (kao što nam Pismo primjerom samog Petra poslije silaska Svetog Duha svjedoči), to opet, mi kažemo, na osnovu Spasiteljevih riječi, i svakog uvjeravamo da će doći vrijeme kad će ova božanska molitva koja je nastala povodom slučaja Petrovog odricanja: da ne oslabi sasvim vjera njegova, da djeluje na ma kojeg njegovog nasljednika, koji će se podobno njemu zaplakati, i sve nas obratiti, braću svoju, još bolje utvrditi u pravoslavnoj vjeri, koju smo mi od predaka primili. I, kad bi Njegovo blaženstvo bio takav istiniti nasljednik blaženog Petra! Ali, što stoji na putu ovoj našoj poniznoj molitvi, da još i naš iskreni savjet iz čistog srca u ime svete saborne Crkve, ne prisjedinimo. Mi se bez svakog odlaganja ne usuđujemo kazati, kao što reče Njegovo blaženstvo, ali kažemo: bez žurbe i poslije zrelog rasuđivanja, a osim tog, ako bi još bilo potrebno, poslije savjetovanja s najmudrijim i najpobožnijim, no i zajedno i s najpravdoljubivijim kao i posve ne pristrasnim biskupima, teolozima i učiteljima, koji se i u ovom vremenu po božanskom planu spasenja nalaze kod svih zapadnih naroda.

13. Njegovo blaženstvo (papa) govori da biskup lionski Sveti Irinej piše na pohvalu rimske crkve: ''Potrebno je da se sva Crkva, tj. svi i svuda nalazeći se vjerni s njom suglašavaju zbog prvenstva ove Crkve, u kojoj se sačuvalo apostolska predaja, motreći na sve ono što je između vjernih svuda poznato''. Iako ovaj sveti Irinej sasvim drugo govori nego što je vatikanski biskup razumio, to opet mi ostavivši njima neka po volji svojoj tumače i razumijevaju, samo ćemo kazati ovo: Tko niječe da stara rimska Crkva nije apostolska i da je bila pravoslavna? Nitko između nas neće posumnjati da nju i samim obrascem pravoslavlja nazove, i radi njene bolje pohvale mi ćemo navesti riječi povjesničara Sozomena o tome, na koji način se do određenog vremena moglo u njoj sačuvati hvaljeno od nas pravoslavlje, što je Njegovo blaženstvo prešutjelo. ''Zapadna crkva'' govori Sozomen ''čuva u čistoći otačke dogme, slobodna od rasprava i hvalisanja''. Tko je od Otaca ili od nas samih poricao njoj, crkvenim pravilima dano nadstojništvo u svetom prvenstvu poretka, dokle god je ona čuvala u čistoći otačko učenje, rukovodeći se nepogrešivim učenjem Svetog pisma i svetih sabora? Ali, mi sad vidimo, da se u njoj nije sačuvala ni dogma o Svetoj Trojici po Vjerovanju svetih Otaca prvi put u Niceji, a drugi put u Konstantinopolju sabranih, po Vjerovanju koji su i ostalih pet crkvenih sabora ispovjedili i potvrdili, podvrgnuvši anatemi sve one koji bi samo jednu jotu u njemu izmijenili. Nije se u njoj sačuvao ni apostolski lik poboljšanja svetog krštenja, ni prizivanje Duha na Svete darove. Naprotiv, vidimo u njoj i Euharistiju bez pričesti iz Svete čaše, koje se, o užasa, drži za previše. Vidimo u njoj i odveć koješta drugo što nije bilo poznato, ne samo našim, istočnim svetim Ocima, koji su se uvijek nepogrešivim crkvenim pravilima, i kao što iz uvažavanja istine i Njegovo blaženstvo (str. 2) govori, obrazcem pravoslavlja nazivali, nego i drevnim svetim Ocima Zapada. Vidimo u njoj i prvenstvo, o kojemu svom snagom sad i Njegovo blaženstvo onako isto kao što su i njegovi prethodnici radili, revnuje, i koje je od njih iz bratskog odnosa i svetog prvenstva preobraćeno u gospodarenje. Što, dakle, treba zaključiti o nepisanim predajama, kad same pisane predaje predstavljaju takvo izvrtanje i izmjenu, i to izmjenu na gore? A tko je toliko slobodan i k dostojanstvu apostolskog prijestolja toliko povjerenja može imati, da se usudi da kaže, da ne bi, tj. sveti otac naš Irinej, kad bi se sad u život povratio, i to vidio, kako je rimska crkva u tako bitnim i crkvenim članovima kršćanske vjere od drevnog i prvobitnog apostolskog učenja odstupila, da ne bi, kažemo, on prvi protiv novotarija i samovoljnih zapovijedi iste crkve ustao, koju je on onda po pravdi pohvaljivao za to što je ona sačuvala otačke dogme? Na primjer, kad bi sveti Otac vidio da je rimska crkva, ne samo iz svog čina Liturgije pod utjecajem skolastike, najdrevnije i apostolsko, posve savršenog Duha prizivanje izbacila i sveto djelovanje u njegovoj suštinskoj strani teško nagrdila, nego se još svakojako brine kako će ga i iz Liturgije ostalih kršćanskih naroda istisnuti, klevetajući tako, nedostojno apostolskog prijestolja, koji se veliča, kao da se to poslije razjedinjenja Crkve potkralo (str. 11). Što bi on za tu novotariju kazao, on koji nas uvjerava (Sv. Irinej, Knjiga 4, gl. 34, da ''zemaljski kruh kad se nad njim izvrši prizivanje Božje, nije više prosti krut'', itd.), razumijevajući ovdje pod riječju ''anaklisis'' upravo ono prizivanje kojim se završava tajna Liturgije? A, da je sveti Irinej tako vjerovao, to je primijetio i jedan papski redovnik minorit Francisko F. Ardenti 1639. godine, koji je spomenutog svetog Oca izdao djela s tumačenjem: panem et calycem comixtum per invocationis verba corpus et sangvis Christi vere fieri; odnosno, sveti Irinej uči da kruh euharistijski i rastvoreno vino kroz riječi prizivanja postaju istinito Tijelo i Krv Kristova. Dalje, što bi on kazao kad bi čuo za namjesništvo i papino poglavarstvo, on koji je, ne zbog velike i skoro nerazlučive raznoglasnosti o vremenu blagovanja Pashe (Jevsevije Kesarijski, Crkvena povijest 5, 26), tako silnim i svečanim nastupom strogom glasu pape Viktora, koji je u slobodnoj Crkvi Kristovoj imao mjesta, usprotivio se? Tako dakle, sam onaj Otac kojeg Njegovo blaženstvo kao svjedoka za poglavarstvo rimske crkve navodi, potvrđuje da se njeno dostojanstvo ne sastoji u gospodarenju i poglavarstvu, koje i sam Petar nikad nije dobio, nego u bratskoj i zemaljskoj Crkvi prvenstvu, što je dano papi samo radi znamenitosti i drevnosti njenog grada. Tako i Četvrti crkveni sabor čuvajući uzakonjenu Trećim crkvenim saborom nezavisnost crkava objavio je da su Oci nadležno dali prvenstvo prijestolju starog Rima, budući da je to bio kraljevski grad, ne spominjući ništa o papama prisvojenom od apostola Petra, a naročito o namjesništvu rimskih biskupa i o njihovom crkvenom pastirskom nadstojništvu. Tako duboka šutnja o važnim prednostima i pored tog izjava o prvenstvu rimskih biskupa ne iz riječi: Pasi ovce moje, i na ovom kamenu sazidat ću Crkvu svoju, no prosto iz običaja i zbog kraljevskog grada, a najposlije i o prvenstvu, ne od Gospodina, već od Oca dano, uvjereni smo mi da će se Njegovom blaženstvu prednosti svoje (str. 8) drukčije objašnjavajuće tim više strano učiniti, čim više kao što se (15) vidi, svjedočenje spomenutog Četvrtog crkvenog sabora u korist svog prijestolja odlučnom bude budući da i sam Grigorije Dvojeslov, nazvan Veliki, obično ista četiri crkvena sabora (knj. 1, posl. 25), naziva kao da su četiri Evanđelja i četverokutni kamen, na kojem je sazidana saborna Crkva.
14. Njegovo blaženstvo govori (str. 10) da su Korinćani zbog pojave nesloge kod njih obratili se rimskom papi Klimentu, koji je presudivši djelo poslao im Pismo, a oni su sa tolikim uvažavanjem primili njegovu odluku da su ga čitali po crkvama. Međutim, taj događaj je odviše slab dokaz papske vlasti u Crkvi Božjoj; budući da je Rim u to doba bio središte vladara i kraljeva stolica, zbog tog je i svako djelo, ma od kakve važnosti, kao što je i spor Korinćana moralo se tamo razmatrati, a posebno ako je jedna od spornih strana pribjegavala stranom posredovanju. Tako biva i sada. Aleksandrijski, antiohijski i jeruzalemski patrijarsi u slučaju neobičnih i zamršenih poslova pišu zbog tog carigradskom patrijarhu jer je ovaj grad sjedište vladara, a osim tog i sabor mu je dodijelio to prvenstvo. Ako se bratskom pomoći ispravi sve što je nužno, to je dobro; ako li se pak ne ispravi, to se djelo predaje na raspolaganje vladi. Ali, ova u kršćanskoj vjeri, bratska pomoć bude na račun slobode crkava Božjih. To isto treba reći, na od strane Njegovog blaženstva, navedene (str. 9) iz života svetih: Atanazija Velikog i Ivana Zlatoustog primjere, tj. da su to primjeri bratskog prvenstva rimskih biskupa Julija i Inocentija, kao zakonitih zastupnika. Ali, njihovi nasljednici traže od nas da se i mi pokoravamo kvarenju božanskog Vjerovanja, dok je sam papa Julije izjavio svoje negodovanje nekima zbog tog što oni odstupaju od Nicejske vjere i zbunjuju Crkvu (E. Sozomen, Crkvena povijest 3,7) i prijetio im je da ih više neće trpjeti ako ne prestanu da uvode novotarije. U postupku Korinćana treba primijetiti još i to da je od tadašnja tri patrijaršijska prijestolja najbliži i za Korinćane najvažniji bio rimski prijestol, kojim su se oni po pravilu bili dužni i obratiti. Mi ovdje ništa posebno ne vidimo što bi opravdalo papino pravo na gospodarenje u slobodnoj Crkvi Božjoj.
15. Napokon, Njegovo blaženstvo (str. 9. i 10) govori da je Četvrti crkveni sabor, koji on pogrešno iz Halkedona u Kirhidon prenosi, pročitavši Pismo pape Lava I, uskliknuo: ''To je Petar kazao ustima Lava''. To je zaista bilo tako. Ali Njegovo blaženstvo ne bi trebalo da bez pažnje ostavi i to kako su i nakon brižljivog ispitivanja Oci spomenute riječi izgovorili na pohvalu Lava. Budući da je on kao papa, starajući se, može biti zbog kratkoće riječi, izgubio iz vida jednu odveć važnu okolnost, da je, tj. važnost Crkvenog sabora daleko viša, ne samo od pape, već i od sabora koji ga okružuje. Zato ćemo mi ukratko predstaviti stvar, kako je ona zaista bila. Od skoro šest stotina na saboru prisutnih Otaca u Halkedonu, dvije stotine između njih i to najučeniji, određeni su od strane sabora da i riječi i po smislu Lavovo pismo ne samo pregledaju, već i da o njemu pismeno daju svoje mišljenje, da li je ono, naime pravoslavno ili nije, sa svojim potpisima dostave. Skoro dvije stotine odvojenih mišljenja i rasuđivanja o tom Pismu, nalazi se u spisima četvrte sjednice svetog sabora i ima slijedeći sadržaj: Maksim biskup Antiohije Sirijske kazao je: ''Poslanica Lava svetog nadbiskupa kraljevskog Rima suglasna je s učenjem vjere 318 svetih Otaca nicejskih, i 150 u Carigradu Novom Rimu, i svetog biskupa Kirila u Efezu izloženoj vjeri, zbog tog se i potpisujem''. I još: Teodorit biskup Kira koji ljubi Boga rekao je: Poslanica svetog nadbiskupa Lava suglasna je s vjerom u Niceji koja je kroz svete i blažene Oce izložena, s Vjerovanjem u Carigradu izdanom od 150 Otaca, i tako isto suglasna je i s Poslanicom blaženog Kirila. Odobrivši gore označenu Poslanicu, ja sam se potpisao''.
I tako svi po redu izjavljuju ''suglasna je Poslanica'', ''suglasna je Poslanica'', ''ne proturječi Poslanica u svojim mislima'' itd., i tek poslije marljivog sravnjivanja njenog s prethodnim saborima, kao i zbog tog što ona sadrži misli savršenog pravoslavlja, a ne samo zbog tog što je to bila papina Poslanica, oni su izrekli, ne štedeći nikakvih pohvala one značajne riječi kojima se sad Njegovo blaženstvo hvali. Međutim, kad bi Njegovo blaženstvo nama poslalo iznošenje vjere koje je suglasno s vjerom Sedam drevnih crkvenih sabora, umjesto što se hvali pobožnošću svojih prethodnika, našim prethodnicima i Ocima na crkvenom saboru zasvjedočenim, to bi se i on mogao pohvaliti svojim pravoslavljem, i umjesto otačkih dobročinstava da pokaže vlastito dobročinstvo. Ako bi Njegovom blaženstvu sad bilo ugodno da nam tako nešto pošalje, što bi poslije istraživanja i prosuđivanja 200 Otaca s prethodnih sabora našli da je suglasno, to sad, mi kažemo, može on i od nas grešnih čuti, ne samo riječi: ''Petar je to kazao'', ili što drugo čudesno, nego još i takve riječi: ''Da ljubimo svetu ruku, koja je obrisala suze sabornoj Crkvi''.
16. Što više, od mudrosti Njegovog blaženstva moguće bi bilo iščekivati takav poduhvat koji bi bio dostojan pravog nasljednika svetog Petra, Lava I i Lava III, koji je radi utvrđivanja pravoslavne vjere napisao nepovrijeđeno božansko Vjerovanje na nerazrušenim tablicama. Takav, kažemo poduhvat koji bi sjedinio zapadne crkve sa svetom, sabornom Crkvom, u kojoj bi ostala prazna i zauzeta – i kanonski prvenstvena katedra Njegovog blaženstva, i katedra svih zapadnih biskupa; jer, saborna Crkva, očekujući da će se zaista obratiti otpali pastiri s njihovom pastvom, nije za njega odredila novog sveca (biskupa) praznim imenovanjem, kad su one u istini od drugih zauzete, da ne bi time ponizila svećenstvo. Mi smo zaista iščekivali ''riječ utjehe'', i nadali smo se da će ona doći putevima starih Otaca, kao što je Sveti Bazilije pisao Svetom Ambroziju biskupu Milana (Pismo 55); no, na naše veliko udivljenje pročitali smo spomenutu okružnu Poslanicu istočnima, iz koje smo s najvećom duševnom tugom saznali da i pravoslavna mudrost Njegovog blaženstva, slično njegovim prethodnicima od razjedinjenja Crkve – one iste riječi razdora izriče, tj. nepravilno dodaje najsavršenijem svetom našem na crkvenim saborima utvrđenom Vjerovanju dodatak; izokretanje svete Liturgije, kojih samo nebeski sustav, imena sutvoraca, poštovana starina i svetinja sedmim crkvenim saborom priznata, učinila bi da se i sama ona sveto-otajstvena i drska ruka koja je Gospodina slave udarala, ukoči i oslabi. Iz sveg ovoga vidjeli smo u kakav labirint zabluda, iz kojeg nije moguće izaći, i u kakav neispravni porok lažnih umovanja je papizam bacio i najrazboritije i dobro misleće biskupe rimske crkve, kad su i oni radi održanja, dakle, nepogrešive i obavezne namjesničke vlasti i gospodarenja nad podčinjenima, bili prisiljeni da se dotaknu božanskog i nedodirljivog, i da se na sve zakunu ukazujući samo riječima poštovanje, prema divljenja dostojnoj starini (str. 11), a u stvari noseći neukrotivu strast k novotarijama na svete predmete, kao što se vidi iz ovih papinih riječi: ''Nužno je da se odstrani od njih to što se uvuklo kod njih poslije razjedinjenja'', itd. (str. 11), gdje on pridodaje i novotariju i samoj večeri Gospodinovoj (sv. pričest). Iz ovih riječi moguće je pomisliti da Njegovo blaženstvo sumnja kao da je i u pravoslavnoj Crkvi se dogodilo ono isto što se dogodilo, kao što se zna, u rimskoj crkvi posle utvrđivanja papizma, tj. izmjena svih uopće svetih Tajni i njihovo izokretanje u duhu skolastičkog umovanja, s kojima se on trudi da dokaže one iste nedostatke i u našim svetim liturgijama, tajnama i dogmama, navodeći uostalom da poštuje njihovu, poštovanja dostojnu starinu, ne držeći nimalo, zaista po pomirljivošću čisto apostolskom, kao što veli, da će nas uvrijediti strogim odbacivanjem liturgijskih obreda, itd. str. 11). Od takvog nepoznavanja naših apostolskih i sabornih običaja, porodila se bez sumnje i druga njegova izreka (str. 7), ''no, među vama se nije moglo sačuvati jedinstvo učenja i posvećena uprava'' u kojem iskazu on (papa) na čudan način pripisuje nama njegov vlastiti nedostatak, sličan onom s kojim je nekad papa Lav IX u Pismu blažene uspomene Mihailu Kirulariju, prebacivao Grcima izokretanje Vjerovanja saborne Crkve, ne stideći se ni svog dostojanstva, ni povijesti. Ali, mi smo uvjereni da kad Njegovo blaženstvo pomisli na crkvenu starinu i povijest, na učenje božanskih Otaca i na stare Liturgije u Galiji, Španjolskoj, kao i na službenik stare rimske crkve, sa užasom će naći da je još i mnoge druge nesuglasice koje su danas prisutne izrodio na Zapadu upravo papizam, onda, kad je kod nas pravoslavlje sačuvalo sabornu Crkvu kao besprijekornu zaručnicu njenom Zaručniku, i pored svega tog što nemamo nikakvog svjetovnog nadzora, ili kao što Njegovo blaženstvo veli, posvećene uprave (str. 7), ali smo sjedinjeni svezom ljubavi i revnosti prema zajedničkoj Majci u jedinstvu vjere sa sedam pečata Duha (Otk 5:1), tj. s crkvenim saborima utvrđeni u poslušnosti istini, te će tako spoznati što je usprkos tog nužno da se odbaci od sadašnjih papskih dogmi i tajni – kao zapovjedi ljudskih. Zato, dakle, da bi se posve izmijenjena zapadna crkva mogla približiti neizmijenjenoj sabornoj pravoslavnoj vjeri zajedničkih nam Otaca, u kojoj se kao što on zna (str. 8), svi brinemo, da ono učenje sačuvamo koje su preci naši ispovijedali (str. 8).
Zato on dobro čini što nas tamo upućuje da ostanemo vjerni starim svetim upraviteljima istočnih oblasti. Kako su razumijevali stari sveti upravitelji vlast učenja nadbiskupa starog Rima, kakav smo dužni imati pojam o njima mi, djeca pravoslavne Crkve, i na koji način treba da primamo njihovo učenje, kao primjer tog oni su nam saborno ostavili, a od neba javljeni Bazilije to nam je pojmljivo rastumačio (odjeljak 7).
17. Iz svega ovog, svatko poučen u zdravom, sabornom učenju, tim prije Njegovo blaženstvo, može da zaključi da je nepobožno, i nesuglasno s pravilima Sabora drznuti se na izmjenu naših dogmi, Liturgije i ostalih svetih djelovanja, čija je drevnost suvremena samom kršćanskom učenju, zasvjedočena svakidašnjim prema njima uvažavanjem i vjerom u njihovu neprikosnovenost čak i od strane drevnih pravoslavnih papa, kojima je sve ovo bilo zajedničko s nama; koliko je, s druge strane, blagopotrebno i posve časno ispraviti novine, čije vrijeme upada u crkvu rimsku točno znamo, i protiv kojih su vječnog spomena Oci naši blagovremeno podizali glas svoj. Postoje i drugi razlozi zašto Njegovo blaženstvo može proizvesti takav preobražaj. Prvo, sve naše (dogme, odluke, itd.) je nekad bilo poštovano od strane zapadnih, koji su imali ista ta sveta djelovanja i ispovijedali jedno isto Vjerovanje; međutim, kako te novine nisu bile poznate našim Ocima, one ne mogu biti potvrđene pisanjima makar i zapadnih pravoslavnih Otaca, i ne mogu biti dokazane ni kao drevne, ni kao opće. Dalje, kod nas ni patrijarsi, ni Sabori nikad nisu mogli uvesti nešto novo, jer je čuvar pobožnosti (iperaspistis tis thriskias) kod nas samo tijelo Crkve, tj. sam narod, koji uvijek želi da sačuva svoju vjeru ne izmijenjenu i suglasnu s vjerom otaca svojih, što su iskusili mnogi od papa i latinskih patrijarha, koji od vremena raskola nimalo nisu uspjeli u svojim napadima na nju (vjeru); međutim, kao što su u zapadnoj crkvi prethodne pape s vremena na vrijeme, i milom i silom, kanonizirali u njoj (vjeri) mnoge novine radi blagoustrojenja (di’r iconomian), kako su govorili u svoju obranu Ocima našim, iako su zapravo proizvodili besporedak u tijelu Kristovom – tako bi papa opet, ovaj put zaista radi svetog i najpravednijeg blagoustrojstva, mogao ispraviti ''ne mreže'', nego sam razderani hiton Spasiteljev, ponovo ustanoviti poštovana i drevna sveta djelovanja, ''sposobna da sačuvaju pobožnost'', kako se izražava samo Njegovo blaženstvo (str. 11, red 16), i koje uvažava on, po vlastitim riječima (str. 11, red 14), koje su i njegovi prethodnici uvažavali – ponovivši čuvenu izreku jednog od blaženog spomena svojih prethodnika (tj. Celestina na III crkvenom Saboru): ''Desinat novitas incessere vetustatem'',— ''da prestane novina da napada starinu''. Neka bar u toj jednoj stvari posluži dobru saborne Crkve dosad ispovijedana nepogrešivost papskih odredbi! Istina, u takvom poduhvatu, čak i takav papa kao što je Pije IX, pri svoj svojoj mudrosti, pobožnosti i revnosti za kršćansko jedinstvo saborne Crkve – kao što se sam izvolio izraziti – može i spolja i iznutra naići na prepreke i poteškoće; ali ovdje smo osobito dužni skrenuti pažnju Njegovom blaženstvu (da nam ne zamjeri na smjelosti) na slijedeći dio njegovog pisma (str. 8, red 32): ''u djelima koja se tiču ispovijedanja Božanske vjere, nema ničeg toliko teškog, da se ne bi trebalo istrpjeti zbog slave Kristove i radi nagrade u vječnom životu''. Zato je dug Njegovog blaženstva da pokaže pred Bogom i ljudima, da je on, budući predvodnik Bogu ugodnog poduhvata, u isto vrijeme i revni zaštitnik gonjene istine Evanđelja i svetih Sabora, koji žrtvuje čak i vlastite pogodnosti da bi bio, po riječima proroka Izaije (Iz 60:17), vladar u miru, i biskup u pravdi. Neka bude tako! Ali dok se ne dogodi ovo željeno obraćanje otpalih Crkava k tijelu jedine, svete, saborne i apostolske Crkve, kojoj je glava Krist (Ef 4:15), a svi mi pojedinačni udovi, dotad je svaki njihov napad i svako njihovo samozvano savjetovanje, koje naginje k izokretanju naše, od Otaca nam predate, besprijekorne vjere, ne samo kao sumnjivi i opasni, nego i kao nepobožni i za dušu pogubni – dostojni su saborne osude. Takvoj osudi naročito podliježe i okružna Poslanica pape starog Rima Pija IX ''istočnim'' biskupima, i takvom je mi u sabornoj Crkvi proglašavamo!
18. Dakle, slijedom toga, ljubazna braćo i suslužitelji naše poniznosti, kao i uvijek, tako poglavito i u sadašnje vrijeme povodom obnarodovanja okružne Poslanice držimo na osnovu naše pastirske i saborne odluke, za našu najsvetiju dužnost da ne bi nitko iz posvećene ograde saborne pravoslavne Crkve, naše najsvetije zajedničke majke poginuo – da ne samo sebi sami iz dana u dan napominjemo, već da i vas zamolimo da i vi jedan drugome poučne riječi blaženog Pavla napominjete, koje je on svetim našim prethodnicima sabravši ih u Efez izgovorio: Pazite, dakle, na sebe i na svo stado u kojem vas Duh Sveti postavi za biskupe da napasate Crkvu Gospodina i Boga koju steče krvlju svojom. Jer ja znam to da će po odlasku mome ući među vas grabljivi vuci koji ne štede stada. I između vas samih ustat će ljudi koji će govoriti krivo da odvlače učenike za sobom (Dj 20:28-30). Naši prethodnici i Oci kad su saslušali ovu božansku pouku, proliše ondje obilate suze i grleći izljubiše ga. Tako i mi braćo slušajući ga gdje nas sa suzama poučava, grlimo ga u mislima i ljubeći uvjerimo ga s tvrdom vjerom našom da nas nitko neće odvojiti od ljubavi Kristove, udaljiti od evanđeoskog učenja, odvratiti od pouka punih uspjeha Otaca naših, kao što i njih nije nitko mogao prevariti i pored sveg nastojanja, s kojim su se ljudi po vremenu vladali i svašta mogli činiti, od kušača na to podsticani, – da tako postigavši vrhunac vjere, tj. spasenje duša naših, i razumnog srca nad kojim nas je postavio Duh Sveti za pastire, čujemo od Gospodina: Dobro, dobri i vjerni slugo.
19. Ovu apostolsku poruku i savjet šaljemo preko vas cijeloj punoći pravoslavlja, ma gdje oni bili, svećenicima i redovnicima, đakonima i usamljenicima, riječju cijelom svećenstvu i bogoljubivom narodu, načelnicima i podčinjenima, bogatima i siromasima, roditeljima i djeci, učiteljima i učenicima, obrazovanima i neobrazovanim, gospodarima i slugama, da bi svi jedan drugog sa savjetom krijepeći se ''mogli stati nasuprot demonima''. Tako nam svima zapovijeda i apostol Petar u Prvoj poslanici 5:8-9: Budite trezveni i bdijte, jer suparnik vaš đavao, kao lav ričući ide i traži koga da proguta, njemu se protivite utvrđeni vjerom.
20. Vjera naša braćo, početak je dobila ne od ljudi, niti kroz ljude, već od Isusa Krista pomoću otkrivenja, koju su propovijedali božanski Apostoli, utvrdili sveti crkveni sabori, predali jedan drugome veliki mudri Učitelji Crkve, zapečatili svojom krvlju sveti Mučenici. Dakle, držat ćemo se ispovijedanja koje smo čisto primili od tolikih muževa, te ćemo svaku novotariju kao utjecaj nečastivog odbaciti. Onaj koji prima novo učenje, taj je kao da on predanu pravoslavnu vjeru, za nesavršenu priznaje. Ali, pravoslavna vjera već je u potpunosti otkrivena i utvrđena, zato joj nije moguće činiti ni dodavanja niti oduzimanja, niti bilo kakve druge izmjene; dakle, svaki onaj koji se usudi da to ili učini ili savjetuje ili pomisli, već se odrekao vjere Kristove, već se svojevoljno podčinio vječnom prokletstvu (anatemi) huleći na Duha Svetoga, kao da je Duh Sveti nesavršeno u Svetom pismu i na saborima govorio. Strašnu ovu anatemu braćo i ljubazna u Kristu djeco mi sad izričemo, ali nju je prije svih nas izrekao Spasitelj naš (Mt 12:32): A koji reče protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni u ovome vijeku ni u budućem. A, božanski Pavao izrekao je ovo u Poslanici Galaćanima 1:68: Čudim se da se od Onog koji vas pozva milošću Kristovom, tako brzo odvraćate na drugo evanđelje, koje nije drugo, samo što vas neki zbunjuju i hoće da izvrću blagovijest Kristovu. Ali ako vam i mi ili anđeo s neba propovijeda blagovijest drukčije nego što vam propovijedasmo, anatema da bude! To su izrekli Sedam crkvenih sabora i sav zbor bogonosnih Otaca. Tako su se svi oni koji se za novotarije, herezu ili raskol zauzimaju, svojevoljno obukli, po riječima pjevača Psalma 109:18, u kletvu kao u haljinu, pa bili oni pape, ili patrijarsi, ili klerici, ili svjetovnjaci, pak bio i sam anđeo s neba, i on neka je proklet, ako vam blagovijesti što niste primili. Tako su rasuđivali naši Oci slušajući za dušu spasonosne riječi Pavlove, pak su ostali, s koljena na koljeno nepokolebljivi, i stalni u vjeri, sačuvali su je posred tolikih hereza čistu i neizmjenljivu, i predali nama cjelovitu i nepovrijeđenu, kao što je iz usta prvih služitelja Riječi proizašla. Tako rasuđujući, i mi ćemo nju istu savršenu predati budućim naraštajima bez ikakve izmjene, kao što smo je i primili, da bi i oni, kao i mi, bez stida i prijekora mogli govoriti o vjeri svojih predaka.
21. Prema tome, braćo ljubljena u Gospodinu i djeco, očistimo duše naše po apostolu Petru, na poslušnost istine (1 Pt 1:22), mi ćemo paziti na ono što čusmo, da ne skrenemo (Heb 2:1). Vjera koju mi ispovijedamo nije sramežljiva. Nju je u Evanđelju predao Gospodin naš, nju su posvjedočili sveti Apostoli i sedam svetih sabora, nju su propovijedali po cijeloj zemlji, nju su priznali i sami njeni protivnici koji su prije njihovog otpadništva od pravoslavlja u herezu, ili sami, ili Oci, ili praoci njihovi tu istu vjeru ispovijedali. Ona je po svjedočanstvu povijesti uzdigla se iznad svih hereza koje su je napadale, ili napadaju, kao što vidite, do dana današnjeg. Naši bogonosni Oci i prethodnici jedan od drugog, počev od Apostola i od postavljenih apostolskih nasljednika, do dana današnjeg, tvore jedan neprekinuti lanac i jedan s drugim spajajući se, predstavljaju sveti vrt čija su vrata Krist, gdje se napasa sva pravoslavna pastva na plodonosnim njivama tajanstvenog Edena (Raja), a ne po stazama krivim, hrapavim, kao što Njegovo blaženstvo (str. 7), veli. Crkva je naša sačuvala nepogrješive i nepovrijeđene tekstove Svetog pisma, Stari zavjet u točnom i vjernom prijevodu, a Novi zavjet u Božanskom izvorniku. Sveta djelovanja, Svete tajne, a posebno Božansku liturgiju, koje su ostale one iste svijetle i savršene kao što smo ih od Apostola primili. Nijedan drugi narod, nijedna druga kršćanska zajednica ne može se pohvaliti sa svetim Jakovom, Bazilijem i Zlatoustim, sa Sedam crkvenih sabora, tih sedam stupova doma Premudrosti koji su bili sazvani kod nas. Naša Crkva čuva izvornike svetih odluka sabora. Pastiri njeni, časno svećenstvo i redovnički zbor čuvaju staru besprijekornu postupnost prvih vjekova kršćanstva u svom ustrojstvu, u načinu života, pa i u samoj jednostavnosti svoje odjeće. Zaista, u svetu ogradu (Crkvu) neprekidno su se uvlačili, i kao što vidimo, uvlače se vuci grabežljivi po predskazanju Apostola, što dokazuje da se u njoj zatvaraju janjci Načelnika pastira, – ali ona je uvijek pjevala i pjeva, okružiše, opkoliše me; ali ih u ime Gospodnje razbih (Ps 118:12). Spomenut ćemo još jednu okolnost koja, iako je žalosna, ipak može rastumačiti i dokazati istinu naših riječi. Svi kršćanski narodi koji danas vjeruju u ime Kristovo, pa ni sam Zapad, ni sam Rim ne isključujući, kao što nam je iz spisa prvih papa poznato, naučeni su bili u Kristovoj vjeri od naših svetih prethodnika i Otaca. Međutim, kasnije ljudi lukavi od kojih su mnogi bili pastiri i nadpastiri spomenutih naroda, usudiše se sa svojim žalosnim mudrovanjima i heretičkim mišljenjima, te unakaziše pravoslavlje kod tih naroda, kao što to svjedoči ne lažna povijest, i kao što je to predskazao apostol Pavao.
22. Iz ovog znamo, braćo i djeco naša duhovna, kakvu nam je veliku milost Bog darovao u pravoslavnoj vjeri našoj, i u Njegovoj jednoj, svetoj, sabornoj i apostolskoj Crkvi, koja kao majka Zaručniku svome vjerno njeguje nas bez srama i besprijekorno da dobro savjetodavni budemo u našoj nadi (1 Pt 3:15). Čime ćemo se mi grešni odužiti Gospodinu za sve što nam je darovao? Ne oskudijevajući u dobroti Gospodin i Bog naš, koji nas je vlastitom krvlju stekao, ništa ne treba od nas, već sa svom dušom i sa svim srcem besprijekorno da budemo privrženi vjeri naših Otaca, da pravoslavnoj Crkvi, koja je nas ne s novoizmišljenim škropljenjem, već božanskom banjom apostolskog krštenja porodila, koja nas po vječnom zavjetu Spasitelja našeg vlastitim čistim Tijelom njegovim hrani, i časnom Krvlju njegovom, za spasenje naše i cijeli svijet prolivenom, kao istinska Mati obilno napaja, budimo odani, i da je ljubimo. Dakle, tako zagrlimo je u mislima kao dijete svoju majku, ma gdje na zemlji, na sjeveru ili jugu, na istoku ili zapadu se nalazila. Uperimo poglede i misli naše na božansko Lice i njenu dobrotu, uhvatimo se s obje rukama za njen presveti ogrtač (hiton), u koju ju je obukao s prečistim Njegovim rukama njen Zaručnik, kad ju je iz grešnog ropstva izbavio. Osjetimo u našim dušama tužni osjećaj majke za svoju djecu, i djece koja ljube majku onda kad proždrljivi i zlonamjerni grabežljivci svakojako se trude, ili da je odvedu u ropstvo, ili da ih iz majčinog naručja otrgnu. Pothranjujmo u sebi taj osjećaj, svećenstvo i narode, a naročito onda kad duhovni neprijatelj našeg spasenja, nudeći raznovrsne zgode (str. 11) sva sredstva upotrebljava, i svuda po riječima blaženog Petra ide, da koga proguta, – i kad po putu, kojim mi mirno i bezazleno idemo, razapinje svoje lukave zamke.
23. A, Bog mira, koji podiže iz mrtvih velikog Pastira ovaca (Heb 13:20), koji ne drijema, niti spava čuvajući Izraela, da sačuva srca vaša, i misli vaše i stope vaše da upravi na svako dobro djelo. Budite zdravi, radujte se u Gospodinu.

Godine 1848, mjeseca svibnja, indikta 6-og.

- Antim, nadbiskup Novog Rima i zemaljski patrijarh u Kristu Bogu uzljubljeni brat i molitvenik
- Jerotej, po Božjoj milosti patrijarh Aleksandrije i cijelog Egipta u Kristu ljubljeni brat i molitvenik
- Metodije, po Božjoj milosti patrijarh velikog grada Božjeg Antiohije i cijelog Istoka u Kristu Bogu ljubljeni brat i molitvenik

- Kiril, po Božjoj milosti patrijarh Jeruzalema i sve Palestine u Kristu Bogu ljubljeni brat i molitvenik Konstantinopoljski

- Sveti sinod: biskup Cezarije Pajsije, biskup Efeza Antim, biskup Iraklije Dionizije, biskup Kizika Joakim, biskup Nikomidije Dionisije, biskup Halkedona Jerotije, biskup Derkova Neofit, biskup Andrujanoplja Gerasim, biskup Novecezarije Kiril, biskup Verije Teoktist, biskup Pisidije Meletije.
- Antiohijski sveti sinod: Zaharije Arkadijski, Metodije Emesiski, Joanikije Tripolski i Artemije Laodikijski
- Jeruzalemski sveti sinod: Meletije Petraski, Dionizije Vitlejemski, Filimon Gazijski, Samuilo Neapoljski, Tadej Sevastijski, Joanikije Filadelfijski i Jerotej Tavorijski