Pravoslavni kršćani koji imaju istinsku ljubav neutješivi su u svojoj boli i plaču nad tolikim otpadom od Boga

Obzirom na broj onih koji u Domovini za sebe kažu da su pravoslavni kršćani, zastrašujuća je činjenica što u današnje vrijeme gotovo nitko od njih bolno ne oplakuje gubitak tolikih obmanutih duša koje su širom Domovine utonule u poguban san i žive u tami svojih strasti i izopačenih sklonosti, tj. grijeha, a da i ne pomišljaju na vječnu opasnost koja im prijeti neosjetljive na svoje vlastito zlo koje ne vide u tim prigodama. Ovdje se ne misli samo na obmanute pravoslavne vjernike nego i na one koji nisu pravoslavni, kao i na sve ostale nevjernike i bezbožnike. Te nesretne i jadne obmanute duše ne samo da se raznih grijeha ne klone i da ih se ne plaše već ih stalno traže u svome sljepilu i neznanju. Svom snagom slijede svoje loše sklonosti i nastojanja koja ih bacaju u lažna zadovoljstva. Ne krote ni svoje strasti ni želje i ne gledajući kuda idu upadaju u sve opasnosti i provalije grijeha srljajući tako u vječnu propast.  
  Kao takve nisu svjesne da imaju bezbrojne neprijatelje čije je demonsko lukavstvo neumorno, budnost stalna, djelovanje neprekidno a mržnja neuništiva.
  I poslije svega, treba li se čuditi ako to djelovanje, ili bolje reći, ako tolike i razne opasnosti donose navedenim obmanutim ljudima tolika zla koja se ne mogu ispraviti i da je mnoštvo tih bezumnika koji idu u Pakao! Treba li se čuditi što se Sotona uzoholio poslije tolikih pobjeda koje mu sami bezumni i obmanuti smrtnici omogućavaju na svoju osobnu i strašnu vječnu propast?!
  Doista je zastrašujuće što u Domovini nema gotovo niti jednog od pravoslavnih kršćana koji plače i tuguje nad sudbinom tolikog mnoštva obmanutih i koji svim žarom srca traži tome lijeka iako kao Kristov vjernik i vojnik za to ima sposobnost. 

  U svojoj sujetnoj bezbrižnosti pravoslavni su zaboravili da je Gospodin upravo njima uputio ove riječi: Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze. Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima (Mt 5,13-16). Oni sujetno smatraju da, kao članovi svete Pravoslavne crkve, pripadaju Gospodinu, a nikako da se sjete Njegovog primjera kad je, duboko ganut u srcu, plakao nad sudbinom stanovnika Jeruzalema koji se nisu okoristili Njegovim milosnim prisustvom nego su ustrajali u svojoj zloći i nevjeri zbog koje su mnogi vremenito i vječno propali što se vidi iz ovih riječi svetog Evanđelja: Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: ''O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. 'Smrskat će o zemlju' tebe i 'djecu tvoju' u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja'' (Lk 19, 41-44).

  Postavlja se pitanje zašto je to tako, odnosno iz kojeg razloga pravoslavni vjernici u Domovini više nisu sol zemlje i svjetlost svijeta tj. ne vode brigu o svojem spasenju i spasenju tolike svoje zavedene braće koji su na putu vječne propasti!?

  Stoga je posve nužno razmotriti malo o tim smrtnicima, odnosno o pravoslavnim kršćanima ovog sadašnjeg vremena, kad su istine Evanđelja toliko poznate i tako dobro utvrđene djelima i čudima koja je Bog učinio u svojoj svetoj Pravoslavnoj crkvi, a broj savršenih vjernika tj. onih koji nastoje biti dostojni da uživaju najveće moguće učinke i plodove Otkupljenja tako je mali. 

  Današnji pravoslavni kršćani u Domovini žive u sujetnom uvjerenju da je, i pored toliko bezumnika i poplave svih poroka, tj. grijeha, među njima velik broj savršenih vjernika, jer ne vide i ne žele vidjeti da je tako puno ljudi pobunjeno protiv Gospodina. A, u stvari, savršenih vjernika među njima je manje nego što bi trebalo biti u vrijeme kad je Bog toliko vrijedan i željan da blago svoje milosti podijeli svetoj Pravoslavnoj crkvi, po zasluzi svog jedinorođenog Sina, koji je postao čovjek.
  Da, po Gospodinovu primjeru, više plaču oni koji trebaju i dužni su plakati nad sudbinom svojom i sudbinom Domovine, nužno je da znaju da je danas u Domovini, među njima, nedvojbeno i zastrašujuće puno više onih koji se osuđuju i idu u Pakao, kao što je u prvobitnoj svetoj Kristovoj crkvi bilo puno više onih koji su se spašavali. 

  Ta velika nesreća dolazi jer u Domovini djeca svete pravoslavne vjere slijede pogubnu tamu, ljube sujetu, žude za truležnim bogatstvima ovoga prolaznog svijeta i što skoro svi trče za čulnim i varavim zadovoljstvima koja im zasljepljuju razum i prikrivaju ga gustom tamom neznanja u kojoj više ne raspoznaju svijetlost tajne kršćanskog spasenja da razlikuju dobro od zla, i da proniknu u istinu i doktrinu Evanđelja. U svojoj oholosti i pogubnom neznanju posve su zaboravili na istinsko pokajanje i ispovijed, plodove svete Liturgije, borbu sa strastima i budnost uma uz stalno prizivanje imena Isusova tj. Isusovu molitvu. Ne drže se Gospodinove zapovijedi: Tražite najprije Kraljevstvo Božje i pravednost Njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt 6,33), i stoga su na putu vječne propasti i trpljenja groznih i teških muka u Paklu! 

  Iz dana u dan ovo se pogubno stanje sve više i zastrašujuće pogoršava, a oni posve malobrojni pravoslavni kršćani koji to vide i imaju istinsku ljubav za Boga i svojeg bližnjega neutješivi su u svojoj boli i plaču nad tolikom ljudskom nesrećom i otpadom od Boga.

  Među glupim iluzijama koje je Sotona unio u ovaj svijet, nema veće ni pogubnije od zaborava smrtnog časa i onoga što treba uslijediti na pravednom sudu Vrhovnog Suca. Stoga je nužno znati da je grijeh došao u ovaj svijet upravo kroz ta vrata, tj. kroz zaborav, jer glavna stvar kojom je Zmija htjela zavesti Evu bilo je upravo to da neće nikada umrijeti i da ne treba misliti na smrt. I, s tom istom prevarom i danas nastavlja obmanjivati ljude, tako da je bezbroj bezumnika koji žive u tom zaboravu i koji umiru ne razmišljajući ni jednoga trenutka o nesreći koja ih očekuje.
  Ali, kako smrt slijedi život i susreću se, nužno je znati da je najsigurnije jamstvo dobre smrti upravo dobar i krepostan pravoslavni kršćanski život, i da nema ničeg važnijeg nego svoje srce odvojiti od ljubavi prema zemaljskim stvarima, koja u tom posljednjem času dušu muči, čini je jadnom, i steže je jakim lancima, tako da ne uživa potpunu slobodu i teško da se može uzdići nad onim što je za zemaljskog života ljubila.
  Nužno je također znati da, u današnje vrijeme, u Domovini posve malo smrtnika sluša tu spasonosnu kršćansku pravoslavnu istinu, dok velika većina njih radi sve suprotno od onoga što je nužno da osiguraju dobru smrt. Gospodin im je dao život, da rade na oslobađanju od posljedica istočnog grijeha, da ga ne osjećaju u trenutku smrti, a ta bezumna i nesretna Adamova djeca čitav život provode opterećujući se novim teretima i lancima grijeha, da umru kao robovi svojih strasti i pod tiranskom silom svoga nemilosrdnog neprijatelja posve ispune Gospodinove riječi: Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život? (Mt 16,26). Amen!