Ravnodušni ili mlaki kršćani, na rubu svete Pravoslavne crkve, života ili spasenja, idu ivicom otajstvene provalije kad odlažu pokajanje (obraćenje) za smrtni čas.
Oci i sveti učitelji Pravoslavne crkve, beatificirani ili kanonizirani, jednodušni su u mišljenju da je velika opasnost da se umre ne pokajan tj. ne obraćen, kad se za smrtni čas odlaže obraćenje (pokajanje) i ispovijedanje smrtnih grijeha.
Kada su na smrtnoj postelji pitali svetog Tomu što ga je najviše čudilo u životu, on je odgovorio: ''Najviše me je čudilo to kad bi vidio da čovjek, koji vjeruje u postojanje vječnog Pakla, i vidjevši da ljudi iznenada umiru, može živjeti samo jedan sat u stanju smrtnog grijeha.''
U današnje se vrijeme vrlo često umire bez svetih sakramenata, ne samo zbog iznenadnih smrti, već i zbog toga što se izbjegava zvati svećenika. U Pravoslavnoj crkvi mase kršćana, kao da nastoje proširiti putove koje vode u propast, koji su u svijetu već vrlo široki: urota protiv ispovijedi, slabljenje pojma grijeha, iščeznuće Pakla iz svijesti širokih slojeva kršćanskog puka, iz propovijedi, iz literature, iz meditacija; masonska infiltracija u Pravoslavnoj crkvi i snage samodestrukcije, usmjereni su, u konačnoj konzekvenci, protiv ljudske duše. I, uz sve to, po paklenoj logici, ide zli zaborav smrtnog časa i porast uvjerenja da će se sve srediti na koncu u času smrti.
Ako netko na samrti učini oporuku, u onom stanju svijesti u kojem se mnogi u Pravoslavnoj crkvi ispovijedaju pred svoju smrt, poslije jednog života grijeha i sablazni, ta će se oporuka, od svih ljudskih sudova, proglasiti bezvrijednom. Drvo pada na onu stranu na koju je nagnuto. Najčešće se čitavog života naginjemo na jednu stranu, a čestim ispovijedima, usavršavanjem kršćanskog života, naginjemo se prema Raju. Nemoguće je da se sve na svršetku sredi, jer ne može se u jednom trenutku vjerovati da nas ispunjenje Božje volje spašava, a kasnije misliti da ta činjenica nema nikakva značenja. Treba misliti, na jedan ili na drugi način, na posljednju scenu čovječanstva: Božanski Sudac je u središtu, a s njegove desne strane je stado koje ide u Nebo, dok su lijevo jarci koji idu u Pakao.
Drvo ostaje onamo gdje padne. Sređivanje stvari na svršetku života je riskantno i posve neizvjesno. Učitelji morala i pastoralnog reda svete Crkve Kristove govorili su nekada: ''Ispovijed bolesnih je i sama bolesna, odnosno nepotpuna.''
Sveti Pavao, Petar i Ivan, prenoseći odjek Učiteljevog glasa, pobuđuju vjernike da uvijek budu budni i spremni: Pazite! Dolazim kao lopov. Blago onomu koji bdije i čuva svoje haljine da ne bi išao go i da se ne bi vidjela njegova sramota (Otkr 16,15)!
Veliki sveci i crkveni Oci govore to isto! U njihovim žarkim opomenama, u kojima je sva revnost za slavu Božju i sva bratska ljubav, oni preklinju ljude da se obrate (pokaju) na vrijeme, da ne čekaju posljednji trenutak, da budu spremni da se pojave pred Bogom. Hitnost povratka Bogu, kratkoća vremena i nenadana smrt su tradicionalne i pravovjerne opomene iz kršćanskih propovijedi, koje izražavaju ozbiljnu pa i tragičnu koncepciju koju sveta Pravoslavna crkva, proizašla iz Krista, kao poruku ima o ljudskom životu.
Sam je Gospodin inzistirao na toj poruci: Što vama velim, to velim svima: Bdijte! I: Bdijte, jer ne znate kad će doći gospodar. A, kod svetog Luke: Budite pripravni, jer će Sin Čovječji doći u času kad se ne nadate! Amen!
Oci i sveti učitelji Pravoslavne crkve, beatificirani ili kanonizirani, jednodušni su u mišljenju da je velika opasnost da se umre ne pokajan tj. ne obraćen, kad se za smrtni čas odlaže obraćenje (pokajanje) i ispovijedanje smrtnih grijeha.
Kada su na smrtnoj postelji pitali svetog Tomu što ga je najviše čudilo u životu, on je odgovorio: ''Najviše me je čudilo to kad bi vidio da čovjek, koji vjeruje u postojanje vječnog Pakla, i vidjevši da ljudi iznenada umiru, može živjeti samo jedan sat u stanju smrtnog grijeha.''
U današnje se vrijeme vrlo često umire bez svetih sakramenata, ne samo zbog iznenadnih smrti, već i zbog toga što se izbjegava zvati svećenika. U Pravoslavnoj crkvi mase kršćana, kao da nastoje proširiti putove koje vode u propast, koji su u svijetu već vrlo široki: urota protiv ispovijedi, slabljenje pojma grijeha, iščeznuće Pakla iz svijesti širokih slojeva kršćanskog puka, iz propovijedi, iz literature, iz meditacija; masonska infiltracija u Pravoslavnoj crkvi i snage samodestrukcije, usmjereni su, u konačnoj konzekvenci, protiv ljudske duše. I, uz sve to, po paklenoj logici, ide zli zaborav smrtnog časa i porast uvjerenja da će se sve srediti na koncu u času smrti.
Ako netko na samrti učini oporuku, u onom stanju svijesti u kojem se mnogi u Pravoslavnoj crkvi ispovijedaju pred svoju smrt, poslije jednog života grijeha i sablazni, ta će se oporuka, od svih ljudskih sudova, proglasiti bezvrijednom. Drvo pada na onu stranu na koju je nagnuto. Najčešće se čitavog života naginjemo na jednu stranu, a čestim ispovijedima, usavršavanjem kršćanskog života, naginjemo se prema Raju. Nemoguće je da se sve na svršetku sredi, jer ne može se u jednom trenutku vjerovati da nas ispunjenje Božje volje spašava, a kasnije misliti da ta činjenica nema nikakva značenja. Treba misliti, na jedan ili na drugi način, na posljednju scenu čovječanstva: Božanski Sudac je u središtu, a s njegove desne strane je stado koje ide u Nebo, dok su lijevo jarci koji idu u Pakao.
Drvo ostaje onamo gdje padne. Sređivanje stvari na svršetku života je riskantno i posve neizvjesno. Učitelji morala i pastoralnog reda svete Crkve Kristove govorili su nekada: ''Ispovijed bolesnih je i sama bolesna, odnosno nepotpuna.''
Sveti Pavao, Petar i Ivan, prenoseći odjek Učiteljevog glasa, pobuđuju vjernike da uvijek budu budni i spremni: Pazite! Dolazim kao lopov. Blago onomu koji bdije i čuva svoje haljine da ne bi išao go i da se ne bi vidjela njegova sramota (Otkr 16,15)!
Veliki sveci i crkveni Oci govore to isto! U njihovim žarkim opomenama, u kojima je sva revnost za slavu Božju i sva bratska ljubav, oni preklinju ljude da se obrate (pokaju) na vrijeme, da ne čekaju posljednji trenutak, da budu spremni da se pojave pred Bogom. Hitnost povratka Bogu, kratkoća vremena i nenadana smrt su tradicionalne i pravovjerne opomene iz kršćanskih propovijedi, koje izražavaju ozbiljnu pa i tragičnu koncepciju koju sveta Pravoslavna crkva, proizašla iz Krista, kao poruku ima o ljudskom životu.
Sam je Gospodin inzistirao na toj poruci: Što vama velim, to velim svima: Bdijte! I: Bdijte, jer ne znate kad će doći gospodar. A, kod svetog Luke: Budite pripravni, jer će Sin Čovječji doći u času kad se ne nadate! Amen!
Nema komentara:
Objavi komentar