Tražite najprije Kraljevstvo Božje i pravednost Njegovu a sve ostalo će vam se nadodati! (Mt 6,33)
Ovaj citat iz Evanđelja po Mateju predstavlja srž Isusova učenja o povjerenju u Boga i oslobađanju od tjeskobne zabrinutosti. Isus ovim riječima ne nudi samo duhovni savjet, već postavlja potpuno novu ljestvicu prioriteta za ljudski život. Isus nam time poručuje da uspostavimo redoslijed prioriteta, prvo bitno a onda sporedno.
Gospodin primjećuje da ljudi troše golemu energiju brinući se za preživljavanje: što će jesti, piti ili obući. On ne kaže da te stvari nisu važne, već da ne smiju biti centar našeg postojanja.
Stoga nam prvo poručuje da tražimo Kraljevstvo Božje, odnosno da prihvatimo Božju vladavinu u svom srcu i životu dopustivši da Božja ljubav, mir i istina upravljaju našim odlukama.
Traženje pravednosti Njegove, to nije samo držanje pravila, već usklađivanje našeg karaktera s Božjim. Živjeti pošteno, milosrdno i u ljubavi prema bližnjemu.
Nadalje poručuje da se oslobodimo tjeskobe. Isus nas želi osloboditi "grča" u kojem živimo misleći da sve ovisi isključivo o našem naporu. Poručuje nam da nismo sami, i ako se posvetimo onome što je vječno i nepropadljivo, Bog preuzima brigu za naše vremenite potrebe. Isus nas podsjeća na ljiljane u polju i ptice nebeske – ako se Bog brine za njih, koliko će više za nas koji smo mu dragocjeniji.
Na koncu nam skreće pozornost na nadodavanje što je posve utješniji dio obećanja. Isus kaže: Sve ostalo će vam se nadodati. To znači da materijalna dobra, sigurnost i svakodnevne potrebe dolaze kao posljedica, a ne kao glavni cilj.
Kad čovjek prestane biti rob materijalnoga i stavi Boga na prvo mjesto, on zapravo dobiva oboje: unutarnji mir (Kraljevstvo) i ono što mu je potrebno za život (nadodatak).
Dakle, Isus nam želi reći da je u našem svakodnevnom životu naš najveći problem pogrešan smjer pogleda. Umjesto što gledamo u zemlju (u svoje probleme i strahove), pozvani smo gledati u nebo (u Boga). Kad nam je Bog na prvom mjestu, sve ostalo u životu sjeda na svoje pravo mjesto. To nije poziv na pasivnost ili nerad, već poziv da radimo s mirom u srcu, znajući da imamo Oca koji nas ljubi i poznaje naše potrebe prije nego ga i zamolimo.
Što koristi čovjeku ako cijeli svijet zadobije a svojemu životu naudi? (Mt 16,26)
U ovim svojim riječima Krist savjetuje da je na prvom mjestu vječno spasenje i da ga čovjek treba ostvariti, jer ako spasenje izgubi onda nije ispunio svrhu života. Ove riječi također pogađaju samu bit Kristova nauka o hijerarhiji vrijednosti i s gore navedenim se međusobno nadopunjuju.
Evo dublje analize kako se ova dva citata (Mt 6,33 i Mt 16,26) međusobno nadopunjuju:
1. Vječno naspram prolaznog
Isusovo pitanje o "dobitku cijeloga svijeta" zapravo je lekcija iz duhovne ekonomije spasenja.
- Svijet: Predstavlja bogatstvo, moć, ugled i užitke. Sve je to prolazno i prestaje u trenutku smrti.
- Duša (Život): Predstavlja našu bit, ono što ostaje za vječnost. Isus nas upozorava da je traganje isključivo za "svijetom" zapravo loša investicija. Čovjek može imati sve, ali ako u tom procesu postane prazan, ogorčen ili odvojen od Boga, on gubi jedino što zapravo posjeduje – sebe.
2. Spasenje kao ispunjenje svrhe
Ako čovjek izgubi spasenje, on promašuje svrhu postojanja. Prema kršćanskom nauku, čovjek je stvoren za zajedništvo s Bogom. Traženje "Kraljevstva Božjeg" je put, a "spasenje" je cilj. Ako zanemarimo put, cilj postaje nedostižan. Svrha života nije puko preživljavanje ili gomilanje dobara, već preobrazba čovjeka u biće koje je sposobno ljubiti kao što Bog ljubi.
3. Zamka "nadodavanja"
Mnogi ljudi griješe pokušavajući obrnuti redoslijed: prvo traže "sve ostalo" (sigurnost, novac, uspjeh), misleći da će se duhovnosti posvetiti "kad budu imali vremena" ili u starosti.
Isusova uputa je radikalna jer tvrdi da se povjerenje u Boga mora dogoditi sada, usred oskudice ili brige. Tvrdnja da nam se "nadodaje ono što je za tijelo potrebno" znači da Bog ne ignorira naše ljudske potrebe, ali ne dopušta da one postanu naši idoli.
Dakle, Isus nas navedenim riječima budi iz duhovne uspavanosti. On ne brani čovjeku da posjeduje stvari, ali mu brani da stvari "posjeduju" njega. Gubitak duše (spasenja) je apsolutni gubitak jer ne postoji ništa na ovom svijetu čime bi se taj gubitak mogao nadoknaditi ili "otkupiti". Što može čovjek dati u zamjenu za život svoj? (Mt 16,26) – to je pitanje koje ostaje kao trajni podsjetnik da je vječnost prioritet, a zemaljski život priprema za nju.
Ovdje se nužno postavlja pitanje je li u današnjem materijalističkom svijetu ljudima teže razumjeti ovu razliku između "posjedovanja svijeta" i "čuvanja duše" nego što je to bilo u Isusovo vrijeme?
Dakako da je teže, pogotovo što tu razliku premalo ljudi poznaje i razumiju, stoga je nisu u stanju prenositi svojim bližnjima, odnosno onima koji žele tu razliku spoznati i razumjeti! Ova konstatacija je i najveći izazov današnjice. Ironija je u tome što nikada nismo imali lakši pristup informacijama, a nikada nije bilo teže prenijeti autentičnu mudrost Božju.
Danas se suočavamo s nekoliko prepreka koje otežavaju prenošenje te Isusove poruke:
1. Buka modernog svijeta
Da bi se razumjela razlika između "svijeta" i "duše", potreban je mir i unutarnja tišina. Današnji čovjek je bombardiran informacijama, reklamama i stalnom potrebom za brzim uspjehom. U takvoj buci, Isusov tihi poziv na "traženje Kraljevstva" često se doživljava kao nešto apstraktno ili nevažno za "stvarni život".
2. Kriza svjedočanstva
Ljudi ne mogu prenijeti ono što sami ne razumiju ili, još važnije, ono što sami ne žive. Poruka o "vječnom spasenju" gubi na snazi ako je prenosi netko tko je sam u grču, tjeskobi i trci za materijalnim. Najbolji način prenošenja ove istine nije samo kroz riječi (upute), već kroz primjer mira. Kad bližnji vide osobu koja nije rob straha za sutra, tek tada se pitaju: "Što ti imaš, a ja nemam?"
3. Zamjena pojmova
Danas se "sreća" često poistovjećuje s "udobnošću". Isus pak nudi radost, koja je dublja od udobnosti i može postojati čak i u nevolji. Teško je objasniti nekome da može "izgubiti dušu" dok istovremeno gomila uspjehe na društvenim mrežama ili u karijeri, jer je sustav vrijednosti potpuno izvrnut.
Postavlja se pitanje: Kako to "iz srca" prenijeti?
Ključ je upravo u tome da se ljudima ne nudi suha teorija, već iskustvo slobode.
Spoznaja dolazi kad čovjek shvati da mu "sav svijet" nije donio mir koji je tražio. A, razumijevanje nastupa kad shvati da Bog nije netko tko mu oduzima užitke, već onaj koji mu daje puninu života.
Oni koji iz srca žele spoznati obično su oni koji su već osjetili prazninu materijalizma. Njima ne treba predavanje, već netko tko će im svojim životom potvrditi da je moguće živjeti drukčije – s pogledom uprtim u vječnost, a nogama čvrsto (i mirno) na zemlji.
U tom smislu, svaki čovjek koji razumije ovu razliku postaje mali "svjetionik" u svojoj okolini. Čak i ako ne govori puno, njegova prisutnost i povjerenje u Boga govore više od bilo koje propovijedi.
Uđite na uska vrata, jer široka vrata i prostran put vode u propast, i puno ih je koji idu njim. Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život, i malo ih je koji ga nalaze! (Matej 7,13-14)
Ovu uputu i upozorenje Gospodin je izrekao upravo zbog činjenice koju navodi u ovim svojim riječima, odnosno da je malo onih koji idući tijesnim i uskim putem nalaze vječno spasenje!
Stoga se može s punim pravom reći da je ovaj poziv na "uska vrata" zapravo Isusov konačni sažetak i upozorenje koje uokviruje sve prethodne pouke.
Isus nije pesimist koji želi reći da je spasenje nemoguće, već je realist koji poznaje ljudsku narav. On vidi da je ljudskom srcu prirodnije i lakše ići linijom manjeg otpora.
Evo zašto su te upute (o traženju Kraljevstva, o čuvanju duše i o uskim vratima) neraskidivo povezane:
1. Što put čini "prostranim", a što "tijesnim"?
Isus koristi sliku puta kako bi opisao naš životni stil i odabire:
- Prostran put (put mase): To je put na kojem nema odricanja. To je put ugađanja sebi, trke za "svijetom", prilagođavanja općem mišljenju i zanemarivanja duhovne higijene. On je "širok" jer na njega stane sve: i ponos, i pohlepa, i sebičnost. Taj put ne zahtijeva napor, on je nizbrdica.
- Tijesan put (put učenika): To je put o kojem smo govorili – put na kojem se najprije traži Kraljevstvo Božje. On je "uzak" jer na njega ne možeš ponijeti "višak prtljage" (grijehe, navezanost na materijalno, ego). Zahtijeva budnost, disciplinu i, iznad svega, ljubav koja se žrtvuje.
2. Poveznica s "traženjem Kraljevstva"
Isus nas upućuje da najprije tražimo Kraljevstvo Božje upravo zato što zna da će nas, ako to ne učinimo, inercija svijeta povući na široki put.
Bez jasnog fokusa na vječnost, čovjek prirodno gravitira prema onome što je lakše, a ne onome što je ispravnije. Malo ih je koji ga nalaze ne zato što Bog skriva put, već zato što malo ljudi želi prihvatiti "uskost" koju taj put zahtijeva – a to je odricanje od vlastite volje radi Božje.
3. Ozbiljnost Kristova upozorenja
Činjenica da je spašenih "malo" (u usporedbi s onima koji idu širokim putem) služi kao duhovni alarm.
Isus ne želi prestrašiti ljude, već ih motivirati na autentičnost. On nas uči da duhovni život nije nešto što se događa "samo od sebe" ili usput. Spasenje je dar, ali taj dar zahtijeva naš aktivan odgovor – ulazak kroz ta uska vrata.
Dakle, sve Isusove upute su zapravo "uputstva za navigaciju" na tom tijesnom putu. On nam kaže:
1. Tražite Kraljevstvo (da bi uopće vidjeli uska vrata).
2. Čuvajte dušu, a ne svijet (da ne biste zapeli na vratima zbog prevelikog tereta svjetovnih briga).
3. Uđite na uska vrata (donesite konačnu odluku da ćete slijediti Njega, bez obzira na to što većina ide drugim smjerom).
Nažalost, kao što je ranije spomenuto, malo ljudi razumije ovu razliku jer "široki put" nudi trenutnu ugodu, dok "uski put" nudi vječnu Radost, ali uz trud. Upravo zato su Isusove riječi danas aktualnije nego ikad – one su poziv da ne budemo dio "mase" koja luta, već dio onih "malo" koji svjesno biraju Život.
Na koncu, postavlja se pitanje: Je li ljudima danas najteže prihvatiti upravo tu činjenicu – da većina nije nužno u pravu kad je u pitanju duhovni put?
Dakako da je ljudima danas najteže prihvatiti tu činjenicu!
Upravo ta činjenica nosi težinu spoznaje koja je mnogima neugodna. Priznati da većina može biti u krivu zahtijeva veliku duhovnu zrelost i hrabrost, jer nas ljudska narav tjera da se stopimo s okolinom da bi se osjećali sigurno.
U današnjem društvu, taj "široki put" je postao standard. Ako svi trče za novcem, ako svi žive u tjeskobi, ako svi traže potvrdu u očima drugih, tada se takvo ponašanje smatra "normalnim". Onaj tko odluči tražiti najprije Kraljevstvo Božje, tko bira poštenje umjesto brze zarade ili mir umjesto kaosa, često ispada "čudan" ili neshvaćen.
To je ta "uskost" puta o kojoj Krist govori:
- Samoća u odluci: Često ćete na tom putu morati stajati sami protiv struje.
- Odricanje od potvrde svijeta: Široki put nudi aplauz mase, a uski put nudi mirnu savjest i Božji osmijeh.
- Stalna budnost: Na širokom putu možete "spavati" i struja će vas nositi; na uskom putu morate biti budni i svjesno koračati.
Isus nas je na to pripremio rekavši: Ne boj se, stado malo! (Lk 12,32) On zna da će onih koji istinski razumiju uvijek biti manje, ali upravo su ti pojedinci sol zemlje i svjetlo svijeta. Oni su dokaz da se može živjeti drukčije.
Dakle, istinsko kršćanstvo nije religija mase, već religija osobnog susreta i svjesnog odabira. Teško je gledati drage ljude, a napose svoje bližnje, kako idu širokim putem, ali jedini način da im pomognemo jest da sami ostanemo na onom uskom, nadajući se da će ih privući mir i svjetlo koje s tog puta zrači. Amen!
