CILJ I SVRHA PODVIGA DUHOVNE BORBE
Sve nauke i vještine imaju cilj i svrhu. Upirući pogled na njih, revni ljubitelj vještine rado podnosi sve napore i potrebe. Tako poljoprivrednik, trpeći čas vrućinu, čas hladnoću neumorno obrađuje zemlju, imajući cilj da je očisti od korova i učini rodnijom. On je uvjeren da drukčije ne može ostvariti obilnu žetvu radi izdržavanja sebe i umnožavanja svog imetka. Tako i naš podvig duhovne borbe ima cilj i svrhu radi koje mi neumorno i zadovoljno podnosimo sve trudove, radi koje nas ne opterećuje oskudnost isposničke hrane, radi koje nas raduje iznemoglost od bdijenja. Radi te naše svakodnevne svrhe, čitanje Svetog pisma s razmišljanjem ne poznaje sitost, radi nje nas ne plaši stalni trud ni odricanje od svega i oskudica u svemu, pa ni strahote bezmjerne pustinje.
Svrha našeg života u podvigu duhovne borbe je Kraljevstvo Božje, a cilj čistoća srca bez koje nije moguće postići tu svrhu. Upirući pogled na taj cilj, trebamo najtočnije usmjeriti naš život kao po pravoj liniji. I, ukoliko se naša misao imalo ukloni od njega treba da je, kao po nekom pravilu, odmah ispravimo vraćajući se na njegovo sagledavanje.
Tako uči i apostol Pavao kad onima koji su primili
blagi jaram Kristov govori: Imate plod svoj na posvećenje, a kraj
život vječni (Rim 6,22).
On time kao da kaže, vaš cilj je
čistoća srca, a svrha život vječni. Stoga, treba da se svom
snagom držimo onog što nas može usmjeriti tom cilju, odnosno
čistoći srca, a ono što nas odvlači od njega da izbjegavamo kao
pogubno i štetno. Jer, mi sve činimo i podnosimo radi njega. Tako,
da sačuvamo postojanu čistoću srca mi ostavljamo roditelje,
domovinu, činove, bogatstvo, utjehe i sva zadovoljstva ovog svijeta.
Ukoliko ovaj cilj uvijek imamo u sjećanju, sva naša
djelovanja i misli bit će usmjereni njegovom dostizanju. Ali,
ukoliko on ne bude stalno pred našim očima, svi naši trudovi i
nastojanja bit će uzaludno potrošeni, budući da nisu bili
usmjereni samo na njega.
Dakle, radi čistoće srca treba sve da
želimo i činimo. Radi nje treba da idemo u pustinju, da se držimo
posta, bdijenja, truda, tjelesnog siromaštva, čitanja i drugih
kreposti. Time svoje srce treba da učinimo slobodnim od svih
pogubnih strasti i sačuvamo ga takvim. Radi tog glavnog cilja,
odnosno čistoće srca, treba da činimo post, bdijenje, usamljenost,
poučavanje u Svetom pismu. Zbog njih sebi ne smijemo dopustiti da
narušimo tu glavnu krepost. Jer, ukoliko se u nama očuva netaknuta
ova glavna krepost, neće biti nikakve štete ako neki od navedenih
podviga u određenom slučaju po nuždi bude izostavljen. Ali, nećemo
imati nikakve koristi ukoliko sve njih održimo, a čistoću srca
jedinu narušimo. Stoga, sve trebamo činiti radi nje. Podvizi nisu
savršenstvo već sredstva za postizanje savršenstva. Zato će se
onaj koji na njima bude zaustavio težnju svoga srca, zadovoljivši
se njima kao najvišim dobrom, uzaludno truditi, budući da ga neće
dovesti do postignuća svrhe radi koje su oni i poželjni.
SUGLASNO S TIM CILJEM NUŽNO JE ODREDITI I VRSTU NAŠEG ODRICANJA OD SVIJETA
Postoje tri vida odricanja od svijeta. Prvi, u kojem tjelesno ostavljamo sva bogatstva i stjecanja u svijetu; drugi, u kojem ostavljamo ranije navike, poroke te duševne i tjelesne strasti; i treći, u kojem, odvlačeći um od svega sadašnjeg i vidljivog, sagledavamo samo buduće i čeznemo za onim što je nevidljivo. Gospodin je rekao Abrahamu da u isto vrijeme izvrši sva tri odricanja: Idi iz zemlje svoje, i od roda svojega i iz doma oca svojega (Post 12,1).
Iz zemlje svoje, odnosno od svjetskog bogatstva i
od zemaljskog stjecanja; od roda svojega, odnosno od ranijeg
načina života, ranijih navika i poroka, koji su nam vrlo srodni kao
da su jedne krvi s nama, prilijepivši nam se od samog rođenja; iz
doma oca svojega, odnosno od svakog sjećanja na svijet i na sve
što u njemu susreće naš pogled. To se ostvaruje kad, umrijevši s
Kristom za svjetske stihije, po apostolu Pavlu, gledamo ne na ono što
je vidljivo, nego na ono što je nevidljivo, jer je ono što se vidi
privremeno a ono što se ne vidi vječno (2 Kor 4,18); kad, izašavši
srcem iz ove privremene i vidljive kuće svoje oči i um obraćamo
prema domu u kojemu ćemo boraviti vječno; kad, živeći po tijelu
ne vodimo borbu po tijelu u Gospodinu (2 Kor 10,3), djelom i životom
objavljujući onu izreku apostola Pavla: Naše življenje je na
nebesima (Fil 3,20).
Nećemo imati puno koristi ukoliko sa
svim žarom vjere izvršivši prvo odricanje s istom revnošću ne
izvršimo i drugo, i uspjevši da ga steknemo, postignemo i treće u
kojem ćemo, kad izađemo iz kuće našeg prethodnog oca po starom
čovjeku, posve usmjeriti pogled našeg uma prema nebu. Stoga, ako
želimo da postignemo istinsko savršenstvo trebamo težiti, obzirom
da smo ostavili: tjelesno roditelje, domovinu, bogatstva i svjetska
zadovoljstva, da i srcem ostavimo sve što smo napustili, i da se
više nikada ne vraćamo s požudom na ono što smo s prezirom
odbacili. Inače, bit ćemo slični Izraelcima koji su, po izlasku iz
Egipta i poslije kušanja nebeske mane, zaželjeli nečista i grešna
jela egipatska, govoreći: Dobro nam je bilo u Egiptu, kad smo
sjedili kod lonaca s mesom (Izl 16,3; Br 11,5).
I, svaki koji
se po odricanju od svijeta vraća ranijim brigama ili ranijim
željama, djelom i mišlju govori isto što i oni: ''Dobro nam je
bilo u Egiptu, odnosno u svijetu.'' Nama neće donijeti nikakve
koristi ako svijet napustimo samo tijelom ili ako selidba iz ovog
svijeta bude samo po mjestu. Mi na isti način treba da steknemo i
odricanje srcem, koje je puno više i korisnije. Evo što je objavio
apostol Pavao o odricanju koje smo nazvali tjelesnim: I, ako
razdam svo imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se spali, a
ljubavi nemam, ništa mi ne koristi (1 Kor 13,3). To znači da mi
neće donijeti nikakvu korist odricanje od svega i spaljivanje
izvanjskog čovjeka, kao ni mučeništvo i spaljivanje svog tijela
koje predajem za Krista, ukoliko sam: ne trpljiv, srdit, zavidan,
ohol, ukoliko se budem razljutio zbog uvreda drugih, ili tražio
svoje, ukoliko budem pomišljao o onome što je zlo, ili ne trpljivo
i nerado podnosio sve što mi se dogodi. Jer je, pri tome, unutrašnji
čovjek još uvijek obložen ranijim strastima.
Dakle, sa svom
upornošću treba da žurimo tome da i naš unutrašnji čovjek skine sa sebe i odbaci sve što je sabrao u prethodnom životu, odnosno
bogatstvo strasti koje su, prirastajući uz tijelo i dušu, u pravom
smislu naše. I ukoliko, dok smo još u ovom tijelu, one ne budu
odsječene i odbačene, ni po izlasku iz tijela neće prestati da nas
prate. Kao što kreposti (ili sama ljubav, koja je izvor kreposti)
koje se steknu u ovom životu, i na kraju ovog života svoga
ljubitelja čine prekrasnim i svjetlonosnim, tako i poroci, pokrivši
dušu odvratnim bojama, ne odstupaju od nje uprljane i u budućem
životu. Ljepota ili odvratnost duše se rađa od kakvoće kreposti
ili poroka. Neka od tih boja, koja se dobiva od njih čini je ili
tako svjetlom i prekrasnom da je dostojna da čuje proročku riječ:
I Kralj će poželjeti ljepotu tvoju (Ps 45,11), ili potpuno
crnom, nečistom i bezličnom, tako da može sama, ispovijedajući
svoje muke, da kaže: Rane moje zaudaraju i gnjiju zbog bezumnosti moje (Ps 38,6). Stoga su one kreposti i strasti naše
osobno bogatstvo koje nerazdvojno boravi s dušom, i koje nam ni
kralj ne može dati ni neprijatelj oteti od nas. One su upravo naše
bogatstvo, koje ni sama smrt nije snažna da otrgne od duše.
Potrošiti zlo bogatstvo strasti znači umrtviti ih, što nije moguće
postići bez borbe s njima. Stoga, onima koji su se odrekli od
svijeta neizbježno predstoji borba sa strastima. Oni treba da se nje
prihvate od početka.
BORBA TIJELA PROTIV DUHA
Postoji borba u udovima našim, kao što čitamo kod apostola Pavla: Jer tijelo želi protiv Duha, a Duh protiv tijela, a ovo se protivi jedno drugome da činite ono što ne bi htjeli (Gal 5,17).
Po
Božjem naumu, ta borba kao da je urasla u samu našu prirodu. I, zar
možemo da je ne smatramo prirodnim svojstvom čovjekovog sustava
poslije Adamova pada, s obzirom da je opća za sve bez izuzetka?
Međutim, potrebno je vjerovati da se ona, ukoliko je već svima
prirodna, u nama nalazi po volji Božjoj i za naše dobro, a ne na
zlo. Ona je u nama ostavljena radi buđenja revnosti za više
savršenstvo.
Riječ tijelo na ovom mjestu treba shvatiti u
smislu tjelesne volje ili zlih želja, a ne u smislu čovjeka kao
bića. Isto tako i pod riječju Duh ne treba razumjeti neko
osobno biće, nego dobre i svete želje duše. Takav smisao određuje
i apostol Pavao, govoreći: Po Duhu idite, i požudu tjelesnu
nećete činiti. Jer, tijelo žudi protiv Duha (Gal 5,16-17).
Budući da se i jedne i druge želje nalaze u jednom te istom
čovjeku, u nama se vodi stalna borba. Dok požuda tijela, uglavnom
težeći grešnom, nalazi zadovoljstvo u onome što se odnosi na
osiguranje potreba sadašnjega života, duh, naprotiv, u potpunosti
želi da se prilijepi za duhovna djela, zanemarujući čak i
najnužnije tjelesne potrebe i ne posvećujući ni najmanju pažnju
tijelu truležnom. Tijelo se naslađuje izobiljem i zadovoljstvima
svake vrste, a duhu nije ugodna briga čak ni o predmetima prirodnih
potreba. Tijelo želi da se nasiti snom i presiti hranom, a duhu su
hrana bdijenje i post u toj mjeri da ne bi htio da dopusti sna i
hrane čak ni onoliko koliko je potrebno za život. Tijelo želi da
obiluje bogatstvima svake vrste, a duh nije zadovoljan čak ni zbog
toga što ima malu količinu kruha za svakodnevnu upotrebu. Tijelo
želi da se raznježi i da bude okruženo gomilom onih koji mu
laskaju, a duhu je utjeha strog život i širina teško pristupne
pustinje, pri čemu mu prisustvo smrtnika nije ugodno. Tijelo se
zanosi počastima i pohvalama ljudskim, a duhu su ugodni progoni i
uvrede.
Rukovodeći se samoljubljem i zemaljskom mudrošću, naša
volja zamišlja da može postići neku sredinu (inače, dostojnu
svake osude) između ova dva nastojanja, u namjeri da se uzdržava od
tjelesnih strasti tako da nimalo ne trpi nevolje koje su neizbježne
pri izvršavanju zahtijeva duha. Ona bi htjela da bez kažnjavanja
tijela postigne tjelesnu čistoću, da bez truda bdijenja stekne
čistoću srca, da i pored tjelesnog spokojstva obiluje duhovnim
krepostima, da bez žestokih kleveta zadobije milost trpljenja, da
pokaže poniznost Kristovu bez gubitka svjetovne počasti, da slijedi
jednostavnost pobožnosti sa sujetom ovoga svijeta, da služi Kristu
s ljudskom slavom i odobravanjem, da odvažno kazuje pravdu ne
srećući čak ni najmanje žalosti. Uopće, ona bi htjela da
postigne buduća blaga, ne gubeći sadašnja. Takva volja ne vodi
istinskom savršenstvu već uspostavljajući stanje nepoželjne
topline ljude čini dostojne ukora koji Gospodin navodi u Otkrivenju:
Znam djela tvoja, da nisi ni studen ni vruć! O da si studen ili
vruć! Tako, pošto si mlak, i nisi ni studen ni vruć, izbljuvat ću
te iz usta svojih (Otk 3,15-16).
Kad naiđe milost budi se
energija duha i u čovjeku se uspostavljaju viša nastojanja koja ga
odvraćaju od svega zemaljskoga. Izlažući se njihovom utjecaju,
volja više ne može da ostane ravnodušna i mlaka, te zadobiva
revnost za bolje i njemu prinosi na žrtvu sve niže. Pa ipak,
naklonost ranijem spokoju ravnodušnosti ostaje u njoj, i ona je vrlo
sklona da se opet vrati njemu. Da se to ne dogodi, u tijelu ostaju
pokreti koji su neprijateljski prema višim nastojanjima, prema
kojima volja koja je okusila viša blaga ne može da bude naklonjena,
a čim ih osjeti, u njoj se odmah budi sva revnost i ona hrabro čuva
svoja viša blaga. Međutim, događa se da volja padne u Bogu
protivnu mlakost, uslijed čega se podiže borba tijela i podstiče
mlakost na djelovanje. Iz ovog je vidljivo da bi se mi zauvijek
zadržali u stanju spomenute Bogu protivne mlakosti kad nas iz nje ne
bi izvodila borba koja se podiže u nama. Jer, pri njoj kad, robujući ugađanju sebi, zaželimo da sebi učinimo neko olakšanje, odmah
ustaje tijelo, i ranjavajući nas žalcima grešnih pokreta i
strasti, ne dopušta da ostanemo u utješnoj i željenoj čistoći,
te nas odvodi ohlađujućem i neželjenom zadovoljstvu, odnosno kao
da nas odvlači na put koji je posut trnjem. Međutim, to budi usnulu
revnost po Bogu te ona ustaje i progoni te neprijatelje koji su se
približili. Svakodnevno djelujući u nama, ova nas borba dovodi do
blagotvorne riješenosti da, odbacivši široki i bezbrižan život,
s velikim naporom i skrušenošću duha steknemo čistoću srca, da
sa strogim postom, glađu, žeđu i nespavanjem čuvamo čistoću
tijela, da kroz čitanje, razmišljanje i stalnu molitvu uđemo u
dobro ustrojstvo duha.
Osim toga, nešto tajanstveno je izraženo
u Božjoj odluci koja se tiče naroda neprijateljski nastrojenih
prema Izraelu, kao što čitamo u Knjizi o sucima: A ovo su narodi
koje ostavi Gospodin, da njima kuša Izraela da se nauče na borbu
(Suci 3,1-2). Takvu borbu je Gospodin ustrojio, ne stoga što
nije htio spokoja Izraelu ili što se nije brinuo o njegovom dobru,
već zato što je vidio da je ona vrlo korisna za njega. Izlažući
se gotovo stalnom napadu tih naroda, Izrael nije mogao a da ne osjeća
stalnu potrebu za Božjom pomoći. Zbog toga je bio dužan da, u nadi
i molitvi, boravi u stalnom obraćanju Njemu. Ne imajući mogućnost
da ostavi djelo borbe, on nije imao vremena da se preda bezbrižnosti
ili da oslabi od lijenosti i besposlice. Jer, često mir i sreća
obaraju onog kojeg nije mogla da pobijedi nesreća.
Zbog čega mi
kod uškopljenika po tijelu nalazimo uspavanu dušu? Pa upravo zbog
zablude da im, po oslobođenju od ove tjelesne potrebe, nije ni
potreban trud tjelesnog uzdržavanja i skrušenosti srca. Oni koji su
razbijeni takvom bezbrižnošću, ne brinu se o stjecanju istinskog
savršenstva, ili o očišćenju srca od duševnih strasti. Takvo
stanje, iako se uzdiže nad tjelesnim, ipak ostaje samo duševno. Po
riječima samog Gospodina, ono je dostojno odbacivanja zbog toga što
se, od hladnoga prešavši mlakome, zaustavilo na nepoželjnoj
toplini.
Prema tome, u samom početku odricanja, kad prestajemo da
budemo tjelesni, odnosno kad počinjemo da se odvajamo od običaja
svijeta i uzdržavamo od očigledne tjelesne nečistoće, požurimo da
svom snagom odmah usvojimo duhovno stanje, da se ne dogodi da počnemo
maštati da smo, samim time što smo se odrekli od svijeta po
izvanjskom čovjeku, ili što smo prekratili oskvrnjenje tjelesnom
preljubom, već postigli savršenstvo, te da postanemo lijeni i
bezbrižni u odstranjivanju uzroka strasti. Inače, dogodit će se da
ćemo se zaustaviti na sredini između tijela i duha i da nećemo
postići stupanj duhovnog savršenstva, misleći da je za njega
dovoljno na izvanjski način se odvojiti od svjetskog života i
zadovoljstava, i biti jednostavno dalek od razvrata i tjelesnih veza.
Jer, ako ostanemo u ovom stanju mlakosti (ravnodušnosti), koje se
smatra najgorim, bit ćemo izbljuvani iz usta Gospodinovih, kao što
kaže: Tako, pošto si mlak, izbljuvat ću te iz usta svojih
(Otk 3,16).
Pravedno je Gospodin objavio da će oni koje je
primio u njedra ljubavi, i koji su se pokazali kao hladni, biti
izbljuvani s nekim gađenjem. Jer, lakše se obraća k spasenju i
lakše uzlazi na vrh duhovnog savršenstva tjelesni čovjek, odnosno
svjetovnjak ili onaj koji ne poznaje Boga, nego onaj koji je primio
jaram Kristov, ali nije stupio na put savršenstva, već je dopustio
da se prva vatra duhovne revnosti ohladi. Naime, prvi će, budući
ponižavan čulnim strastima i postajući svjestan svoje nečistoće
zbog tjelesnog oskvrnjenja, dospjeti u skrušenost i pribjeći
Istočniku svake čistoće i savršenstva, te mrziti hladno stanje
nevjere i bezbrižnosti u kojem se nalazio. Goreći duhom, on će
lakše uzaći savršenstvu. Tome nasuprot, onaj koji se hladno
prihvaća djela Gospodinova i bez poniznosti i dužne marljivosti
stupa na put ovog zvanja, budući jednom poražen ovom bijednom
zarazom, više ne može sam sebe da mudrim učini na bolje, niti prima
razumnu pouku od drugih. Jer, on, po riječi Gospodinovoj, govori u
srcu svome: Bogat sam, i obogatio sam se i ništa mi ne treba,
iako njemu više pristaje ono što dalje slijedi: A, ne znaš da
si nesretan, i jadan, i siromašan i slijep, i gol (Otk 3,17). Na
taj način, on postaje gori od svjetovnog čovjeka jer gubi svijest o
tome da je bijedan, slijep i gol, da mu je u puno toga potrebno
ispravljanje, da ima veliku potrebu za poukama i urazumljivanjem od
strane drugih. Uslijed toga on ne prihvaća ni jednu spasonosnu
riječ, ne shvaćajući da će u budućem životu neizbježno biti
podvrgnut strogom sudu i kazni.
OPĆI OPIS STRASTI I BORBE S NJIMA
Postoji osam glavnih strasti: ugađanje trbuhu ili prejedanje, blud, srebroljublje, srdžba, tuga, malodušnost, sujeta i oholost.
Postoje dvije vrste strasti: prirodne, koje se rađaju iz prirodnih potreba, kao npr. ugađanje trbuhu i blud, i neprirodne, koje nemaju korijen u prirodi, kao npr. srebroljublje. Njihova djelovanja se iskazuju na četiri načina: neke djeluju samo u tijelu i preko tijela, kao ugađanje trbuhu i blud, a neke se iskazuju i bez sudjelovanja tijela, kao sujeta i oholost; zatim, neke se bude izvana, kao srebroljublje i srdžba, a neke proizlaze iz unutrašnjih uzroka, kao malodušje i tuga. Takvo iskazivanje djelovanja strasti daje nam povod da kod njih dopustimo još dva roda dijeleći ih na tjelesne i duševne: tjelesne se rađaju u tijelu i tijelo hrane i naslađuju, a duševne proizlaze iz duševnih sklonosti i hrane dušu, dok na tijelo često djeluju razorno. Duševne se liječe prostim unutrašnjim liječenjem srca, a tjelesne se liječe dvojnim lijekovima, odnosno i izvanjskim i unutrašnjim.
Pojasnit ćemo nešto od rečenoga opširnijim rasuđivanjem. Imajući uzrok u tijelu, strasti ugađanja trbuhu i bluda se ponekad bude bez sudjelovanja duše, jedino zbog uzbuđivanja potreba iz kojih proizlaze. Međutim, one povlače i dušu zbog njene zajednice s tijelom. Radi kroćenja njihovog nasrtanja nije dovoljno samo naprezanje duše, već je nužno i tijelo ukrotiti postom, bdijenjem, iscrpljivanjem pomoću truda, te pribjeći privremenoj usamljenosti, a često i potpunoj usamljenosti. One proizlaze iz poročnosti duše i tijela, te mogu da se savladaju jedino njihovim obostranim trudom. Sujeta i oholost se u duši rađaju bez posredništva tijela. Jer, kakvu potrebu sujeta ima za bilo čim tjelesnim kada dušu dovodi do pada jedino zbog želje za pohvalom i slavom? Ili, kakvo je tjelesno djelovanje imalo udjela u padu Lucifera u oholost. On ju je začeo jedino u duši i misli, kao što govori prorok: A, govorio si u srcu svom: Izaći ću na nebo, izjednačit ću se sa Svevišnjim (Iz 14,13-14). Za takvu oholost on nije imao nikakav pokret ili uzrok izvana. Ona se rodila i u cijelosti sazrela u njegovoj unutrašnjosti.
Dakle, ovih osam strasti imaju različito porijeklo i različito djelovanje. Međutim, prvih šest, odnosno ugađanje trbuhu, blud, srebroljublje, srdžba, tuga, malodušje su međusobno sjedinjeni nekim naročitim srodstvom, odnosno pretjeranost u jednoj dovodi do slijedeće. Jer, od pretjeranog ugađanja trbuhu nužno proizlazi bludna požuda, od bluda se javlja srebroljublje, od srebroljublja srdžba, od srdžbe tuga, od tuge malodušje. Zbog toga se protiv njih treba boriti istim tim poretkom, prelazeći u borbi s njima od prethodne k onima koje slijede. Da pobijedimo malodušje najprije treba da savladamo tugu; da prognamo tugu prethodno treba da savladamo srdžbu; da ugasimo srdžbu treba da zgazimo srebroljublje; da odstranimo srebroljublje, treba da ukrotimo bludnu požudu; da savladamo bludnu požudu, treba da ukrotimo strast ugađanja trbuhu. I preostale dvije strasti, odnosno sujeta i oholost, na isti se način međusobno sjedinjuju, a pojačavanje prve postaje početak druge. Od pretjerane sujete se rađa strast oholosti. Istim poretkom se stječe i pobjeda nad njima, jer da se iskorijeni oholost nužno je da se savlada sujeta. Međutim, one se po vrsti ne sjedinjuju s prethodnih šest. One se ne rađaju od njih, nego naprotiv, po njihovom odstranjivanju. U ove dvije strasti mi upadamo naročito poslije pobjede i trijumfa nad ostalim strastima. Uostalom, iako se nalaze u navedenom međusobnom odnosu, ovih osam strasti se češće dijele na četiri saveza: bludna požuda se naročitim savezom sjedinjuje s ugađanjem trbuhu, srdžba sa srebroljubljem, malodušje s tugom, a oholost sa sujetom.
Nijedna od strasti se ne iskazuje na samo jedan način. Tako se ugađanje trbuhu iskazuje na tri načina: ili rađa želju za jelom prije određenog vremena, ili zahtijeva jela do prejedanja ne razlikujući kakvoću hrane, ili zahtijeva ukusnu hranu. Zbog toga imamo ishranu bez pravila, proždrljivost i ljubav prema slasti. Od ove tri strasti proizlaze razni zli porivi u duši. Tako, od prve se rađa mrmljanje na samostanski ustav od kojega do nepodnošljivosti narasta nezadovoljstvo samostanskim životom za kojim obično brzo slijedi i bijeg iz samostana; od druge se budi požuda i sladostrašće; a treća dovodi do srebroljublja i ne daje mjesta siromaštvu Kristovom.
Postoje tri oblika bludne strasti: prvi se vrši kroz miješanje jednog spola s drugim; drugi nastaje bez miješanja s ženom zbog koga je Gospodin porazio Onana, sina patrijarha Jude (Post 38,9-10), i koji se u Pismu naziva nečistoćom; treći se čini umom i srcem, i o njemu Gospodin govori u Evanđelju: Svaki koji pogleda na ženu s željom za njom, već je učinio preljub s njom u srcu svom (Mt 5,28). Na ova tri oblika apostol Pavao je ukazao u stihu: Dakle, umrtvite udove svoje koji su na zemlji: blud, nečistoću, strast (Kol 3,5).
Postoje i tri oblika srebroljublja: prvo, onome koji se odrekao od svijeta ne dopušta da se oslobodi od svake vrste posjedovanja; drugo, onoga koji je već sve razdao siromašnima podstiče da opet stekne isto takvo imanje; treće, raspaljuje želju za stjecanjem u onome koji prije nije ništa imao.
Postoje tri oblika srdžbe: prvi je koji bukti u unutrašnjosti; drugi je koji se iskazuje u riječi i na djelu; treći je koji dugo vrijeme tinja i naziva se zlopamćenjem.
Tuga ima dva oblika: prvi nastupa po prestajanju srdžbe, ili se javlja pri nanesenim štetama i gubicima i neispunjenoj želji; drugi nastaje od bojazni i strahova za svoj udio, ili od nerazumnih briga.
Postoje i dva oblika malodušja: jedan baca u san, a drugi izgoni iz ćelije (sobe).
Sujeta je raznih lica, ali se mogu razlikovati dva glavna oblika: u prvom se previše uznosimo tjelesnim povlasticama i vidljivim stvarima; u drugom se raspaljujemo željom za sujetnom slavom zbog duhovnih dobara.
I oholosti ima dvije vrste: prva je tjelesna, a druga duhovna koja je štetnija. Ona naročito iskušava one koji su napredovali u nekim krepostima.
Ovih osam strasti iskušavaju sav rod ljudski, iako ne napadaju sve na isti način. Jer, u jednome glavno mjesto zauzima duh bluda, u drugome prevladava srditost; u jednome vlada sujeta, a u drugome gospodari oholost. Prema tome, iako sve strasti napadaju na sve, svatko od nas im robuje na različit način i različitim redom.
Stoga treba da vodimo borbu s tim strastima. Otkrivši koja mu strast naročito šteti, svatko treba protiv nje da usmjeri glavnu borbu, koristeći svako staranje i brigu za njeno praćenje i savladavanje, usmjeravajući protiv nje koplja svakodnevnih postova, bacajući na nju svaki tren strijele stenjanja i uzdisanja iz srca, i stalno prolijevajući suze u molitvi Bogu radi skraćivanja borbe koja ga smućuje. Jer, nitko ne može savladati ni jednu strast dok se ne uvjeri da svojom brigom i trudom ne može da odnese pobjedu nad njom, iako je, da se očisti od nje, i sam dužan da stalno boravi u svakom trudu i svakoj brizi.
Kad takav borac osjeti da se oslobodio od svoje glavne strasti, treba da s punom pažnjom razgleda skrovišta svojega srca da, uvidjevši koja je od preostalih strasti najsnažnija, sva duhovna oružja podigne protiv nje. Odnoseći pobjedu na taj način nad glavnom strasti u sebi, on će brže i lakše održati pobjedu nad ostalim, slabijim.
Kad pobijediš jednu ili nekoliko strasti, ne treba da se uznosiš, inače će Gospodin, uvidjevši uznositost tvoga srca, prestati da ga ograđuje i štiti, i ti ćeš, ostavljen opet biti smućivan strašću koju si, uz pomoć milosti Božje, već bio pobijedio. I, prorok David ne bi počeo da se moli: Nemoj predati, Gospodine, zvjerima dušu koja ti se ispovijeda (Ps 73,19), da nije znao da se oni koji se uznose srcem ponovo prepuste strastima koje su pobijedili da budu poniženi.
BORBA S OSAM GLAVNIH STRASTI
Prikazujući borbu s osam glavnih strasti, opisat ćemo njihova svojstva, pokazati uzroke, i predložiti prigodne lijekove protiv njih.
BORBA S UGAĐANJEM TRBUHU
Prva borba, u koju treba da stupimo, je borba s ugađanjem trbuhu, ili sa strašću prejedanja.
Što su tiče načina uzdržavanja u hrani, ili posta, ne može biti utvrđeno pravilo jednako za sve, budući da kod svih nije jednaka snaga tijela. Ova krepost se ne izvršava samo snagom duše, nego treba da bude sukladna i s tjelesnom snagom. Ne mogu svi postiti čitavu nedjelju. Neki bez hrane ne mogu biti više od dva ili tri dana, a nekima je teško da izdrže i do zalaska sunca. Također, nije za sve hranjivo povrće, zelje ili suhi kruh. Osim toga, jednima je da se nasite potrebno 800 grama, a drugi osjećaju opterećenje ako pojedu 400 grama ili 200 grama. Međutim, svi koji se uzdržavaju treba da imaju jedan cilj, odnosno da, primajući hranu po mjeri tjelesnih snaga, ne upadaju u prejedanje. Jer, dušu iscrpljuje ne samo kakvoća hrane, nego i količina raspaljujući u njoj štetnu vatru grijeha.
Bez obzira kakvim jelima da se nasiti trbuh rodit će se sjeme tjelesne požude, i um, savladan težinom jela više neće biti u stanju da dobro upravlja kormilom rasuđivanja. Um ne opija samo neumjerena upotreba vina, njega obično čini klimavim i kolebljivim i lišava ga čistih i neporočnih pomisli čak i izobilje svakovrsnih jela. Uzrok razvrata i pogibelji žitelja Sodome bio je, ne samo opijanje vinom, nego i prejedanje trbuha. Slušaj kako Gospodin preko proroka kori Jeruzalem: Evo
opačina sestre tvoje Sodome: gizdavo, u izobilju kruha i bezbrižno
življaše ona i kćeri njezine, a sirotinju i bijednike ne pomagahu (Ezk 16,49). Zbog čega je sagriješila sestra tvoja, Sodoma, ako ne stoga što je jela kruh svoj do sitosti i prejedanja? Oni su takvim prejedanjem kruhom bili raspaljeni neugasivim žarom tjelesne požude, te su, po sudu Božjem, bili s neba spaljeni sumpornom vatrom. Ako je njih, na taj način, jedino neumjerenost u upotrebi kruha zbog strasti prejedanja survala u ponor razvrata, što reći o onima, koji, pri cvjetajućem zdravlju tijela, sebi dozvole da jedu meso i piju vino u neumjerenoj količini, koristeći ih onoliko koliko im šapuće samo-ugodna požuda, a ne koliko zahtijeva nemoć tijela.
Sveti Oci kao mjeru uzdržavanja utvrđuju da hranu koju treba da primamo radi održavanja života tijela prestanemo da jedemo dok u nama još postoji želja za jelom. Sudeći po tome, i nemoćan tijelom može da iskaže krepost uzdržavanja u savršenstvu jednako kao i krepak i zdrav, odnosno ukoliko snagom volje bude krotio želju za jelom kad zemljanost tijela ne bude imala potrebu za njom. Jer, i apostol Pavao kaže: Brigu za tijelo ne pretvarajte u požude (Rim 13,14). On nije sasvim zabranio da vodimo brigu o tijelu, nego samo zapovijeda da pri tome nemamo požudu. On je odbacio požudnu brigu o tijelu, ali razumnu, nužnu brigu za život nije isključio. Prvo je zabranio da kroz popuštanje tijelu mi ne upadnemo u pogubna djela požude, a drugo je dozvolio da se tijelo, oslabljeno nerazumnom strogošću, ne pokazuje nemoćno za izvršavanje naših duhovnih zanimanja i napora.
Prema tome, mjera uzdržavanja treba da bude određena sudom savjesti svakog. Svatko je dužan da sebi odredi koliko da se uzdržava, odnosno koliko je uzdržavanja potrebno za borbu protiv uznemiravanja tijela. Postove, ustavom određene, svakako treba držati. Međutim, ako poslije njih ne budemo čuvali uzdržavanje u hrani, njihovo nas izvršavanje neće dovesti do savršene čistoće. Gladovanje u višednevnim postovima će donijeti samo kratkotrajnu iscrpljenost i zamor tijela, ali ne i čistoću neporočnosti, ukoliko mu bude slijedilo pretrpavanje tijela do sitosti, jer čistoća duše je nerazdvojno povezana s gladovanjem trbuha. Postojanu čistoću neporočnosti nema onaj koji ne može da drži trajnu ravnomjernost uzdržavanja. Strogi postovi ostaju bez koristi ukoliko za njima slijedi pretjerano popuštanje u hrani jer plod njihov brzo će biti istjeran strašću ugađanja trbuhu. Stoga je razumnije umjereno svakodnevno uzimanje hrane, nego li povremeni dugi i krajnje strogi postovi. Neumjereno nejedenje može, ne samo da pokoleba postojanost i čvrstinu duše, nego i da vršenje molitve, uslijed nemoći tijela, učini beživotnim.
Radi očuvanja čistoće duše i tijela nije dovoljno samo uzdržavanje u hrani, njemu treba dodati i druge duševne kreposti. Najprije se treba naučiti poniznosti kroz krepost poslušnosti, skrušenosti srca i iscrpljivanju tijela. Posjedovanje novca treba ne samo izbjegavati, nego i samu želju za njim iz korijena čupati. Jer, nije dovoljno ne imati ih (što najvećim dijelom bude i po nužnosti), već ne treba dopustiti ni samu želju da ih imamo ukoliko bi nam slučajno bili predloženi. Također, žustrinu srdžbe, treba savladavati, težinu tuge nadvladavati, sujetnu slavu prezirati, uznositost oholosti gaziti, i nepostojanost i lutanje uma krotiti stalnim sjećanjem na Boga. Svaki put treba da se potrudimo da srce od maštajućeg lutanja vratimo k sagledavanju Boga. Jer, lukavi neprijatelj će pokušavati da se prikrade u skrovišta srca da nam um odvuče od sagledavanja.
Tko nije u stanju da ukroti prizive ugađanja trbuhu, nikada neće moći da savlada požudu koja se raspaljuje. Čistoća unutrašnjeg čovjeka se poznaje po savršenstvu ove kreposti. Jer, nitko neće povjerovati da se u borbi s najsnažnijim protivnicima može natjecati onaj kojeg u malom okršaju savladaju najslabiji.
Prema tome, najprije treba da zgazimo požudu ugađanja trbuhu, te da svoj um olakšamo ne samo postovima, nego i bdijenjima, čitanjem i stalnom skrušenošću srca, pri sjećanju na sve ono čime smo bili obmanuti i pobijeđeni, čas uzdišući s osjećajem užasa zbog množine grijeha, čas goreći željom za savršenstvom i čistoćom. I, treba ga dovesti do toga da, stalno zauzet podvižničkim trudovima i pomislima, i samo uzimanje hrane ne smatra toliko dozvoljenim predmetom zadovoljstva, koliko bremenom naloženim u vidu kazne, kojemu treba pristupati više kao nečemu neizbježnom za tijelo, nego li nečemu što želi duša. Ukoliko se potrudimo da postojano budemo u takvoj duhovnoj brizi i skrušenosti, ubrzo ćemo ukrotiti požudu tijela (koja dolazi do krajnjeg bjesnila ako je tovarimo jelima), te otupiti njen poguban žalac. Tako ćemo, pri obilju suza i neprekidnog plača iz srca, ugasiti peć našeg tijela koju je u nama, kroz udešavanje slučajeva za grijeh i uzbuđivanje strasti, raspalio kralj babilonski, odnosno đavao. Njima nas on, slično dodavanju ulja i smole u peć, silnije razgorijeva (na nepotrebno), sve dok milost Božja, vijanjem rosnog duha, u srcima našim sasvim ne ugasi plamen tjelesne požude. Prema tome, naša prva borba se sastoji u tome da željom za savršenstvom ugasimo požudu za obilnom ishranom i ugađanjem trbuhu. Stoga ne samo što sagledavanjem kreposti treba da savladavamo želju za obilnom hranom, već i samu nužnu hranu za našu prirodu kao nekorisnu za neporočnost treba da primamo s brižljivom opreznošću iz srca. Prolaznost našeg života treba da ustrojimo tako da se ni u koje vrijeme ne odvajamo od duhovnih zanimanja osim kad nas slabost tijela prisili na nužnu brigu o njemu. Čak i tada kad se podčinimo toj nužnosti, više zadovoljavajući životne potrebe, nego li robujući žudnji duše, mi smo dužni, što je brže moguće, da je ostavljamo s obzirom da predstavlja djelo koje nas odvlači od spasonosnih zanimanja. Ni u vrijeme samog primanja hrane ne treba da se odvajamo od tih zanimanja. Jer, mi nikako nećemo moći da se uzdržimo od naslađivanja predloženim jelima ukoliko se duša, prikovavši pažnju za božansko sagledavanje, ne bude u isto vrijeme naslađivala ljubavlju prema krepostima i ljepotom nebeskih stvari. I uopće, sve sadašnje će čovjek moći da prezre kao truležno ukoliko se pogled uma nerazdvojno bude držao prikovan za ne truležna i vječna dobra. On će tako još za vrijeme boravka u tijelu srcem okusiti blaženstvo budućeg života.
Pobijedivši takvim raspoloženjem požudu ugađanja trbuhu i obilne ishrane, sada već ne kao sluge tijela, mi ćemo biti smatrani kao dostojni da stupimo i u više borbe, odnosno da se sukobimo s nečistim silama (dusima), koje obično stupaju osobno u borbu samo s pobjednicima. Na taj način se savladavanje tjelesnih želja pokazuje kao neka najčvršća osnova svih borbi. Ne pobijedivši svoje tijelo, nitko ne može da se pravilno bori. A, tko se ne bori pravilno, neće biti ovjenčan.
Hoćeš li da čuješ istinskog borca Kristova, koji se bori po zakonitom pravilu ratovanja: Dakle, ja tako trčim, ne kao na nepouzdano; tako se borim, ne kao onaj koji bije vjetar; nego iscrpljujem tijelo svoje i savladavam ga, da propovijedajući drugima ne budem sam odbačen (1 Kor 9,26-27).
Vidiš li kako je on u sebi samom, odnosno u tijelu svome, kao na nekoj najtvrđoj osnovi utvrdio glavno djelo ratovanja, i sav uspjeh borbe postavio jedino na iscrpljivanje tijela i pokoravanju tijela svog? Dakle, ja, govori, tako trčim, ne kao na nepouzdano. Ne trči na nepouzdano onaj koji sagledava nebeski Jeruzalem i u njemu ima nepokretni cilj prema kojemu je dužan da neustrašivo usmjerava kretanje srca svoga. Ne trči na nepouzdano onaj koji se, zaboravljajući ono što je iza, prostire k onome što je naprijed, težeći obećanoj nagradi nebeskoga prizivanja Božjega u Kristu Isusu (Fil 3,13-14). Prema njoj usmjeravajući uvijek pogled svoga uma, i žureći sa svom spremnošću srca svoga, on s uvjerenošću uzvikuje: Dobar rat ratovah, trku završih, vjeru održah (2 Tim 4,7). Budući svjestan da je s upornošću i revnošću po savjesti trčao za mirisom ulja Kristovih (Pj 1,3), te da je iscrpljivanjem tijela uspješno održao pobjedu u duhovnoj borbi, on s pouzdanom nadom govori: Sad me čeka vijenac pravde, koji će mi u onaj Dan dati Gospodin, pravedni sudac (2 Tim 4,8). A, da i nama otkrije sličnu nadu na nagradu, ukoliko u podvigu te težnje budemo oponašali njega, on dodaje: Ali ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju očekuju Dolazak njegov (2 Tim 4,8). On svečano objavljuje da u Dan suda i mi sebe možemo da učinimo pričesnicima njegovog vijenca ukoliko, ljubeći dolazak Kristov, ne samo onaj u kojemu će se javiti onima koji to ne žele, već osobito onaj u kojemu On uvijek ide k svetim dušama, održimo pobjedu u borbi kroz umrtvljenost tijela. O tom posljednjem dolasku Gospodin govori u Evanđelju: Ja i Otac moj doći ćemo k njemu i u njemu ćemo se nastaniti (Iv 14,23). I još: Evo stojim na vratima i kucam; ako tko čuje glas moj i otvori vrata, ući ću k njemu i večerat ću s njim, i on sa mnom (Otk 3,20).
Uostalom, govoreći: Ja tako trčim, ne kao na nepouzdano, apostol Pavao ne opisuje samo podvig trčanja koji je izvršio, što se osobito odnosi na usmjeravanje uma i vatrenost njegovog duha, kojim je sa svom revnošću pripadao Kristu, sa zaručnicom govoreći: Za tobom i za mirisom tvog mira trčim (Pj 1,3), i još: Duša se moja prilijepila za tebe (Ps 62,9), već svjedoči da je i u drugoj vrsti rata održao pobjedu, navodeći: Tako se borim ne kao onaj koji bije vjetar; nego iscrpljujem tijelo svoje i savladavam ga, što se osobito odnosi na teške trudove uzdržavanja, na tjelesni post i iscrpljivanje tijela. On tu sebe predstavlja kao budnog borca sa svojim tijelom, ističući da mu nije uzaludno zadavao udarce uzdržavanja. Naprotiv, on je kroz umrtvljenost svoga tijela uspio da stekne pobjedničko slavlje, jer ukrotivši ga bičevima uzdržavanja i iscrpivši ga udarcima posta, on je pobjedniku duhu dostavio vijenac besmrtnosti i palmu ne truležnu. Vidiš li zakoniti poredak borbe, primjećuješ li ishod duhovnog sukobljavanja, odnosno kako se ratnik Kristov, održavši pobjedu nad buntovnikom odnosno tijelom, i bacivši ga pod noge svoje kao veliki pobjednik, vozi na pobjedničkoj kočiji! On ne trči na nepouzdano, jer je uvjeren da će ubrzo ući u sveti grad, nebeski Jeruzalem. Tako se borim u postovima, odnosno u umrtvljivanju tijela, ne kao onaj koji bije vjetar, odnosno ne kao onaj koji uzaludno zadaje udarce uzdržavanja. Jer, on umrtvljivanjem svoga tijela nije porazio pusti vjetar, nego duhove zloće koji su ga napadali. Jer, onaj koji kaže: Ne kao onaj koji bije vjetar, podrazumijeva da ne pobjeđuje pusti i prazan vjetar, nego neke koji se nalaze u njemu. Prevladavši borbe ove vrste, odnosno s tijelom on, ukrašen mnogim pobjedničkim vijencima, iznova stupa u borbu, te se podvrgava napadima najsnažnijih neprijatelja. I pobijedivši prve zavidljivce, on je s dobrom nadom počeo govoriti: Jer ne ratujemo protiv krvi i tijela, nego protiv poglavarstava, i vlasti, i gospodara tame ovoga svijeta, protiv duhova zlobe u podnebesju (Ef 6,12).
Za Kristovog borca, sve dok je u tijelu, nikada ne nedostaju slučajevi za zadobivanje vijenaca za ratovanje. Naprotiv, koliko se više ovjenčava uspjesima svojih pobjeda, toliko mu predstoji snažniji poredak borbe. Jer, na njega, pobjedonosnog vojnika Kristovog, koji je pobijedio i pokorio svoje tijelo, ustaje gomila protivnika, vojska neprijatelja, budući razdražena njegovim pobjedama. To se događa da Kristov vojnik, raznježujući se spokojem mira, ne bi počeo da zaboravlja slavne borbe svoga ratovanja, te da, opustivši se od nerada, u osjećaju sigurnosti od neprijatelja, ne izgubi spremnost i hrabrost da iskazuje pobjedničko junaštvo koje je dostojno najviših nagrada. Prema tome, ukoliko ne slabimo, već uzrastamo u snazi i hrabrosti, i želimo da postignemo najviše pobjedničke trijumfe, treba u istom tom poretku da prođemo borbe podvižništva: najprije da izvršimo ono zbog čega bi zajedno s apostolom Pavlom mogli da kažemo: Tako se borim, ne kao onaj koji bije vjetar; nego iscrpljujem tijelo svoje i savladavam ga, a zatim, kad dobijemo taj boj, da stupimo i u onaj poslije kojeg opet s apostolom Pavlom možemo govoriti: Jer ne ratujemo protiv krvi i tijela, nego protiv poglavarstava, i vlasti, i gospodara tame ovoga svijeta, protiv duhova zla u podnebesju. Jer, s njima mi nikako ne možemo stupiti u borbu ukoliko nismo odnijeli pobjedu nad tijelom. Mi se nikada nećemo udostojati da isprobamo borbu s duhovima ukoliko jednako bivamo savladavani u borbi s tijelom i poraženi u sukobu s trbuhom. I, tada će nas apostol Pavao pravedno ukoriti: Drugo vas iskušenje nije snašlo osim čovječjeg (1 Kor 10,13).
Redovnik koji želi da dostigne podvig unutrašnje borbe prethodno treba sebi odrediti da, prije ustavom određenog i za sve zajedničkog vremena uzimanja hrane, odnosno izvan objeda nipošto ne uzima nešto od hrane ili pića, bez obzira kakva ga ugodnost i slast inače mamila. Također, i poslije završetka trpeze neka se ne usudi na nešto slično, pa čak ni u najmanjoj mjeri. Isto tako, on treba da se drži vremena i mjere sna koji su ustavom utvrđeni. I, strasti te vrste treba da odsijecamo s istom revnošću s kojom odsijecamo bludnu strast. Jer, kako će ugasiti raspaljenost tjelesne želje onaj koji ne može da savlada obilne želje trbuha? I, kako će moći da pobijedi tajne strasti, koje niču bez ikakvog svjedoka, onaj koji ne može da ukroti vidljive i male strasti?
Mi treba da se strašimo neprijatelja koji se nalazi u nama samima, a ne izvanjskog protivnika. Jer, u nama se vodi stalna unutrašnja borba. Ukoliko tu odnesemo pobjedu, sve izvanjske borbe će postati ništavne. Za Kristovog vojnika će sve postati mirno i sve će mu se pokoravati. Mi uopće nećemo imati potrebu da se strašimo neprijatelja izvana ukoliko se ono što je unutra u nama, budući pobijeđeno, pokorava duhu. Mi ne treba da vjerujemo da je nama, za postizanje savršenstva srca i čistoće tijela, dovoljan samo post koji se sastoji u uzdržavanju od vidljivih jela. Ne, njemu treba pridodati još i post duše. Jer, i ona ima svoja štetna jela. Udebljavši se od njih, ona može da upadne u ponor sladostrašća i bez obilja tjelesne hrane. Njena hrana je osuđivanje, i to vrlo ugodna hrana. Srdžba je također njena hrana, iako ne tako laka, već povremeno štetna, čak i smrtonosna. Zavist je hrana duše, koja otrovno ranjava njene sokove i koja je stalno muči žalošću zbog sretnih uspjeha drugih. Sujeta je također njena hrana koja je privremeno naslađuje ugodnim ukusom, a poslije je čini pustom, obnaženom i lišenom svake kreposti, ostavljajući je besplodnom i nesposobnom da donosi duhovne plodove. Ona ne samo da je lišava nagrade za velike trudove, nego i privlači veliku kaznu. Svaka požuda i blud nepostojanog srca je neka paša duše na svojevrsnom pasištu koje je hrani štetnim jelima, i koja je čine da nije pričesnica nebeskog kruha i tvrde hrane. Uzdržavajući se od svega toga u našem svetom postu, sukladno svojim snagama, učinit ćemo svrsishodnim i dobro plodnim i držanje tjelesnog posta. Jer, naprezanje tijela koje je sjedinjeno sa skrušenošću duha predstavlja najugodniju žrtvu Bogu jer će ono u čistim i lijepo ukrašenim skrivnicama srca izgraditi hram dostojan Njegove svetosti. Međutim, ako mi, posteći tjelesno, budemo uhvaćeni u mrežu najpogubnijih duševnih strasti, iscrpljivanje tijela nam neće donijeti nikakve koristi jer ćemo tada ostati oskvrnjeni u našem dragocjenijem dijelu, odnosno ostati neispravni onim dijelom naše prirode koji u pravom smislu može da postane stanište Svetoga Duha. Jer, obitavalište Boga i hram Duha Svetoga nije truležno tijelo, nego čisto srce. Prema tome, kad posti naš izvanjski čovjek, treba i unutrašnjeg uzdržavati od štetne hrane. Njega naročito treba da predstavljamo čistim Bogu da se udostojimo u sebe primiti Krista kao posjetioca, kao što savjetuje apostol Pavao: Da se Krist vjerom useli u srca vaša (Ef 3,16-17).
Hranu treba birati koja stišava i ne budi žar tjelesne požude, koja se lako nabavlja i koja je sukladna s općim običajem i upotrebom braće. Ugađanje trbuhu se pokazuje na tri načina: jedan podstiče da primamo hranu prije vremena koji je ustavom utvrđen; drugi podstiče da se prejedamo i punimo trbuh hranom bez obzira na kvalitetu; treći podstiče da se zadovoljimo jedino posve ukusnim i probirljivim jelima. Stoga, protiv ugađanja trbuhu redovnik treba da drži trojno pravilo: prvo, da čeka ustavom utvrđena vremena za početak objeda; zatim, da ne popušta želji za prejedanjem; i treće, da se zadovoljava prostom i jeftinom hranom. I, ono što u vezi s hranom nije sukladno s općim običajem i upotrebom, najdrevnija predaja Otaca ne odobrava, budući da je oskvrnjeno sujetom i hvalisanjem. Nikoga od onih koji su se odlikovali darom znanja i rasuđivanja i od onih koje je milost Božja isturila naprijed kao najblistavija svjetla za nasljedovanje mi nismo vidjeli da su se uzdržavali od jedenja kruha, koji se smatra prostim i jeftinim. I obratno, mi nikada nismo vidjeli da je netko od onih koji su koristili zelje, povrće i plodove s drveća bio među najiskusnijim muževima, ili da se udostojao milosti rasuđivanja i znanja.
Djela ljubavi treba pretpostaviti postu. Tome smo se naučili kod egipatskih Otaca. Jer, kad smo mi, u želji da saznamo pravila ovih staraca, došli iz Sirije u Egipat, oni su nas primili s neobično živom toplinom u srcu. Bez obzira kuda smo prolazili, radi našeg spokoja se nisu ograničavali držanjem vremena za primanje hrane koji je određen ustavom, kao što smo navikli da vidimo u palestinskim samostanima. Naprotiv, oni su uvijek dopuštali upotrebu hrane prije naznačenog vremena, izuzev srijedom i petkom. Kad smo pitali zašto se kod njih tako slobodno zaobilazi pravilo svakodnevnog posta, jedan od staraca nam je odgovorio: ''Post je uvijek sa mnom, a vas ne mogu imati uvijek sa sobom. Osim toga, post predstavlja samovoljnu žrtvu, koja je vrlo korisna i uvijek potrebna, ali izvršavanje djela ljubavi je neodložan zahtjev zapovijedi. Prema tome, primajući Krista u vama, ja sam dužan da ga nahranim. A, kad vas ispratim, ja ću radi Njega učinjeno odstupanje moći da nadoknadim strogim postom. Jer, ne mogu svatovi postiti, dok je ženik s njima. Nego će doći dani kad će se oteti ženik od njih, i onda će postiti u one dane'' (Lk 5,34-35).
Kao što govore sveti Oci, krajnosti su podjednako štetne, odnosno i pretjerivanje u postu i prejedanje trbuha. Mi znamo neke koji nisu bili pobijeđeni ugađanjem trbuhu, ali su bili oboreni zbog prekomjernog posta. Oni su upali u istu strast ugađanja trbuhu zbog slabosti koja je proizašla od prekomjernog posta.
Mi treba da se pobrinemo i o tome da ne primamo hranu prije određenog vremena ili preko mjere, i pored želje tjelesnog zadovoljstva, i o tome da je koristimo u određeno vrijeme, čak i ako nam se ne jede. Jer, i prekomjernu želju tjelesnog zadovoljstva i odvraćanje od hrane pokreće naš neprijatelj. Osim toga, neumjereno uzdržavanje je štetnije od prejedanja. Jer, od posljednjeg je, zbog pokajanja, moguće preći na pravilno djelovanje, a od prvoga nije.
O tome kako da se prođe između dvije krajnosti, držeći razumnu umjerenost, naši drevni Oci su često rasuđivali. Svim vrstama hrane oni su pretpostavljali kruh. Kao mjeru njegove upotrebe oni su odredili dva ne velika kruha, teška oko 400 grama.
Opće pravilo umjerenog uzdržavanja sastoji se u tome da svatko prema snazi, stanju tijela i uzrastu jede onoliko hrane koliko je potrebno za održavanje tjelesnog zdravlja, a ne koliko zahtijeva želja za prejedanjem. Onaj koji ne drži podjednaku mjeru, nego čas prekomjerno posti, čas se prejeda, šteti kako molitvi, tako i neporočnosti: molitvi zato što od nejedenja ne može da bude krepak, zbog nemoći naginjući snu, a neporočnosti zato što vatra tjelesne požude, koja se rasplamsava od prekomjerne upotrebe hrane, produžava da djeluje i u vrijeme strogog posta.
Umjereno koristiti hranu, po mišljenju Otaca, znači svakodnevno koristiti samo onoliko jela koliko je potrebno da se, i po završetku objeda, još uvijek osjeća glad. Takva mjera će čuvati dušu i tijelo u jednakom stanju, i neće čovjeku dopustiti da upada ni u prekomjerni post koji rastroji tijelo, ni u prejedanje koje opterećuje duh.
Predlažemo još jednu spasonosnu pouku blaženog Makarija, da našu knjigu o uzdržavanju i postovima korisno završimo mišljenjem velikog oca. On kaže da redovnik treba razumno da se drži djela posta kao da će u tijelu boraviti sto godina i da kroti duševne pokrete odnosno da zaboravlja uvrede, da izbjegava tugu, da patnje i lišavanja ne smatra ni u što kao da će umrijeti sljedećeg dana. Time se u odnosu na prvo, odnosno post, savjetuje za dušu korisna razboritost koja redovnika podstiče da uvijek ide putem podjednake strogosti u uzdržavanju, koja mu, čak u slučaju nemoći tijela, ne dozvoljava da od uzdržanosti pređe k suvišnosti, a u odnosu na drugo, odnosno kroćenje duševnih pokreta spasonosna velikodušnost, kojom je u stanju da prezire ne samo ono što u ovome svijetu izgleda poželjno, nego i nesreće i žalosti, držeći ih za bezopasne, ostajući neustrašiv i postojano usmjeravajući pogled uma k onome na što svaki dan i svaki tren očekuje da bude pozvan.
BORBA S DUHOM BLUDA
Po predaji Otaca, druga borba kod nas je borba s duhom bluda. Ona je svakodnevna, ljuta i duža od drugih. Vrlo su rijetki oni koji je u potpunosti savladaju. Ona počinje da se javlja od prvog uzrasta zrelosti i ne prestaje prije pobjede nad ostalim strastima. Obzirom da je način napada dvojan i da je oružje za borbu dvostruko stoga i oružje odbrane treba da je dvojno. Za ostvarivanje savršene čistoće odnosno neporočnosti nije dovoljan samo tjelesni post, važnija od njega treba da bude pokajnička skrušenost duha i stalna molitva protiv posve nečistog duha. Njih treba da prate stalno poučavanje u Svetom pismu sjedinjeno s umnim djelovanjem, tjelesni trud i rad ruku koji srce uzdržava od lutanja i vraća ga u sebe, i više od svega istinska i duboka poniznost bez koje se ni jedna strast nikada ne može pobijediti.
Pretvorba ove strasti uvjetovana je savršenim očišćenjem srca, iz kojeg se, po riječi Gospodina, ispušta otrov te bolesti: Jer iz srca izlaze zle pomisli, preljub, blud (Mt 15,19). Prema tome, najprije treba očistiti ono otkuda izlazi izvor života i smrti, kao što govori Salomon: Povrh svega što se čuva čuvaj srce svoje, jer iz njega izlazi život (Izr 4,23). Jer, tijelo se pokorava njegovoj volji i vlasti. Naravno, zakon isposničke oskudnosti u hrani treba slijediti sa svom brižnošću da tijelo, presićeno obiljem jela i protiveći se zapovijedima duše, u svome ludilu ne bi oborilo svog rukovodioca odnosno duha. Međutim, ukoliko svu suštinu svoga djelovanja stavimo samo na iscrpljivanje tijela, ne posteći istovremeno dušom od drugih strasti, i ne zanimamo se poukom u božanskom ili drugim duhovnim djelovanjima, mi nećemo moći da stignemo na vrh istinske čistoće. Jer, u tom slučaju će ono što je vladalačko oskvrnuti naše tijelo, koje može biti i čisto. Prema tome, po uputama Gospodina, mi treba najprije da iznutra očistimo čašu i zdjelu da bi i izvana bile čiste (Mt 23,26).
Ostale strasti se, pored ostalog, obično čiste u općenju s ljudima i svakodnevnim poslovima odnosno djelima. One se nekako liječe i samom neugodnošću i dosadom zbog padanja u njih. Tako, na primjer, porivi srdžbe, poniženja i ne trpljivosti se, osim poukom iz srca i krepkom pažnjom, liječe i posjetom braći i čestim izazivanjem samih strasti. Jer, budući izazivane i češće iskazivane, one se češće i razotkrivaju i stoga brže i liječe. Ova bolest pored iscrpljivanja tijela i skrušenosti srca ima potrebu i za usamljenošću i udaljavanjem od ljudi da se, pošto povodi za njeno pogubno grozničavo raspaljivanje budu uklonjeni, brže dođe do stanja savršenog ozdravljenja. Kao što je za one koji boluju od neke bolesti korisno da im se štetna jela ne iznose pred oči, da se pri pogledu na njih ne bi pojavila smrtonosna želja, tako i za progon ove bolesti odnosno požude vrlo mnogo pomaže tišina i usamljenost. Budući udaljena od vanjskog izazivanja raznim osobama i stvarima, bolesna duša slobodnije uzlazi prema najčišćim umnom sagledavanju, čime lakše s korijenom može odstraniti zarazno uzbuđivanje požude.
Jedna je stvar biti uzdržljiv, a druga biti čedan, i postići nepomućeno stanje razumne neporočnosti i djevičanske nevinosti. Ova krepost pripisuje se samo neporočnima dušom i tijelom, kakvi su, na primjer, u Novom zavjetu oba Ivana (Preteča i Evanđelist), a u Starom: Ilija, Jeremija i Danijel. Pravedno se može smatrati da na njihovom stupnju stoje i oni koji su, poslije pada, dugotrajnim podvižničkim trudovima i revnim moljenjem izgubljenoga, dostigli do stanja čistoće i neporočnosti duševne i tjelesne, i koji žalac tijela ne osjećaju toliko uslijed napada sramne požude koliko zbog pokreta prirode. Takvo stanje je krajnje teško postići među mnogim ljudima, a možda čak i nemoguće! To neka svatko sam sazna kroz ispitivanje svoje savjesti i neka ne očekuje da ga obavijesti naše rasuđivanje. Mi ne sumnjamo da postoje mnogi koji se uzdržavaju, koji rijetke ili svakodnevne napade tijela progone i savladaju čas strahom od vječne vatre, čas željom Kraljevstva nebeskog. Starci odnosno duhovni Oci smatraju da može da se dogodi da oni ne budu sasvim rastrojeni i pobijeđeni strasnim razdraženjima, ali da još uvijek nisu osigurani od napada i ranjavanja. Jer, onaj koji se bori neizbježno ponekad doživljava uznemirenost i ranjavanje, iako često i pobjedi i savlada protivnika.
Ako s apostolom Pavlom treba da se zakonito činimo duhovni podvig (2 Tim 2,5), potrudimo se da sa svom revnošću pobijedimo tog posve nečistog duha, i to ne svojim snagama, budući da je čovjekovo nastojanje nemoćno, nego nadajući se na pomoć od Gospodina. Jer, duša se neće osloboditi ove strasti koja ne odustaje od pokušaja da je pobjedi sve dok ne postane svjesna da je uspješno vođenje borbe iznad njenih moći, te da, ukoliko ne bude podupirana pomoći i zastupništvom Gospodina, svojom snagom i revnošću nikako ne može održati pobjedu.
Svaki uspjeh u kreposti je djelo milosti Gospodinove. I savladavanje svake strasti je Njegova pobjeda. Utoliko prije je ovo djelo odnosno ostvarenje čistoće i savladavanje požudne strasti, naročita milost i dar, kao što potvrđuje mišljenje svetih Otaca i iskustvo čišćenja od strasti, po svjedočenju onih koji su se udostojali da ga steknu. Jer, ne osjećati žalac tijela je, na neki način, isto što i boraviti u tijelu i izaći iz tijela, i biti odjeven u tijelo i biti izvan prirode. Zbog toga čovjek ne može na svojim krilima da uzleti na takvu nebesku visinu savršenstva, ukoliko ga milost Gospodinova iz zemaljskog blata ne izvuče darom čistoće. Jer, ljudi u tijelu ni jednom krepošću tako uspješno nisu slični anđelima, nasljedujući njihov život, kao darivanjem milosti čistoće. Njome oni, iako žive na zemlji, po apostolu Pavlu, imaju življenje na nebesima (Fil 3,20). Njome oni u smrtnom tijelu već posjeduju ono što se obećava svetima u budućem životu po odlaganju tijela truležnog.
Čuj što kaže apostol Pavao: Svaki koji se bori od svega se uzdržava (1 Kor 9,25).
U našem duhovnom podvigu, apostol kao obrazac nama postavlja trkača koji se bori na trkalištima. Radi uspjeha u borbi, on se uzdržava ne samo od zabranjene hrane, pijanstva i ostalih nerazboritosti, nego i od nerada, besposlice i lijenosti. Postojanim treniranjem i pronicanjem u djelo, on se brine da razvije svoje snage i zadobije vještinu. On ostavlja svaku brigu i žalost zbog životnih i ostalih djela, mučeći se samo brigom o uspjehu i pobjedničkom vijencu. On se naročito brine da se sačuva čist od tjelesnog oskvrnjenja, da se čak ni u snu ne zavara nekakvim sramnim maštanjima da ne umanji snagu zadobivenu poslije dugog vremena i velike brige. Iz toga možeš vidjeti sve što treba da radi i duhovni nositelj podviga. Možeš vidjeti i to da je za uspjeh u duhovnom djelovanju i tebi potrebno da prvenstveno čuvaš čistoću i neporočnost. Prema tome, čistoća je potrebna i u svjetskim izvanjskim natjecanjima za truležne vijence. Koliko je tek ona beskrajno nužnija u našem duhovnom unutrašnjem nastojanju prema nebeskim vijencima? Kod nas se zahtijeva ne samo vanjska čistoća od tjelesnog grijeha, ili nevoljnog oskvrnjenja, nego naročito unutrašnja čistoća misli i osjećaja. Mi na svaki način treba da sačuvamo čiste same skrivnice srca. Ono što oni odnosno trkači na trkalištu žele da imaju samo tjelesno, mi treba da posjedujemo u dubinama savjesti, u kojoj naš Gospodin promatra sve, pa i najmanje pokrete naše slobodne volje. Prema tome, ono što ne smijemo da učinimo javno, ne treba da dozvolimo da iznikne ni u unutrašnjosti kroz neoprezne misli, i onim što je sramota pred ljudima ne treba da oskrnavimo srce kroz tajno suglasje. Jer, od ljudi se to i može sakriti, ali ne i od anđela i od samog svemogućeg Boga, od kojeg se nikakva tajna ne može utajiti.
Znak i mjera savršenstva stečene čistoće je odsustvo svakog maštajućeg lika (slike) čak i kad se odmaramo ili spavamo dubokim snom. Ako se on i javi, pri takvom stanju, ipak ostaje nemoćan da pokrene bilo kakve pokrete požude. Jer, takvi pokreti služe kao vjeran znak da duša još nije dostigla savršenstvo, iako se i ne uračunavaju u krivicu i grijeh. Čim maštajući likovi (slike) uspijevaju da proizvedu takvu neugodnost, očigledno je da strast još nije u potpunosti iskorijenjena.
Svojstvo misli koje se za vrijeme trajanja dana ne čuvaju sasvim revno, iskazuje se za vrijeme noćnog spokoja. Stoga, kad nam se dogodi navedena neugodnost, ne treba da krivimo san, nego nepažnju u prethodnom vremenu. U tome treba da vidimo iskazivanje bolesti koja se skriva u unutrašnjosti i koju nije prvi porodio noćni sat. On ju je samo izveo na površinu kože, u vrijeme okrepe tijela snom, dok se ona, u stvari, nalazila u unutrašnjim nitima duše. Unutrašnji plamen strasti smo mi sami zapalili, hraneći se u toku cijeloga dana lošim mislima. I tjelesne bolesti se ne rađaju onda kad se vidljivo pokazuju, nego se obrazuju ranije i to od hrane koja je štetna za zdravlje i od koje se sabiru loši sokovi.
Znajući bolje od svih prirodu svoga stvorenja, i sam Bog, tvorac cjelokupnog ljudskog roda, liječenje usmjerava k uzrocima nastanka ove strasne bolesti i kaže: Svaki koji pogleda na ženu s željom za njom, već je učinio preljub s njom u srcu svome (Mt 5,28). Napominjući o sladostrašću očiju, On ipak više razotkriva unutrašnji osjećaj koji se loše koristi njihovom uslugom gledanja. U stvari, srce koje je bolesno i ranjeno strijelom požude gleda sa željom, te dar gledanja koji mu je Tvorac pružio na dobro, po svojoj strasnosti, obraća na služenje lošim djelima, čulom vida iznoseći na vidjelo bolest sladostrašća skrivenu u njemu. Zbog toga se spasonosna zapovijed i upućuje onome čijom strasnošću proizlazi zlo ranjavanje kroz gledanje. Jer, ne kaže se: ''Na svaki način čuvaj oči svoje'', nego: Povrh svega što se čuva čuvaj srce svoje (Izr 4,23).
Neka nam prvo i glavno djelo čuvanja čistoće srca bude da što je moguće brže iz naših misli istjeramo sjećanje na lice ženskog spola, čak i majke, sestre, srodnice ili svete žene, koje nam se po tananom djelovanju đavlove pakosti prokrada u um. Inače, ako se dugo zadržimo na takvim mislima, neprijatelj naš i obmanjivač može naš um od ovih žena neprimjetno da prevede na one preko kojih bi mogao posijati misli koje su štetne za dušu. Stoga, brinući se da izvršimo zapovijed: Povrh svega što se čuva čuvaj srce svoje, mi smo dužni da, po prvobitnoj zapovijedi Božjoj, pažljivo pazimo na smrtonosnu glavu zmije (Post 2), odnosno začetke zlih misli preko kojih đavao pokušava da uđe u našu dušu. Ukoliko se dogodi da, zbog našeg nemara, njegova glava prodre u naše srce treba da pazimo da za njom ne pođe i cjelokupno njegovo tijelo, odnosno da se od nečistih misli ne porodi i suglasnost na grešno naslađivanje. Ukoliko bude pušten u unutrašnjost, neprijatelj će zaplijeniti dušu i konačno je ubiti svojim smrtonosnim ugrizom. Sve bezbožnike na zemlji koji niču, odnosno tjelesne osjećaje, mi smo dužni da zatiremo od jutra njihovog rađanja (Ps 100,8), i da razbijamo o kamen sinove Babilona, dok su još djeca (Ps 136,9). Jer, ako ne budu razbijeni dok su još nježni i slabi, oni će, uzrastavši zbog naše nemarnosti, s velikom snagom ustati na nas, te će nas ili pogubiti, ili će biti pobijeđeni, iako ne bez velikih uzdaha i napora. Jer, kad se jaki, odnosno duh naš, naoruža i čuva svoj dvor, odnosno čuva mir našeg srca strahom Božjim, imanje je njegovo na miru (Lk 11,21), odnosno plodovi njegovih trudova i kreposti, stečeni nakon dugog vremena. A, kad dođe jači od njega i nadvlada ga, odnosno đavao kroz suglasnost s mislima koje ubacuje, uzme svo oružje njegovo u koje se uzdao, odnosno sjećanje na Pisma, ili strah Božji, i razdijeli što je zaplijenio od njega (Lk 11,22), odnosno navike u krepostima rasije porocima koji su im suprotni.
Ovo je, kaže sveti Pavao, volja Božja je svetost vaša (1 Sol 4,3). I, da u nama ne ostavi sumnju ili tamu nerazumijevanja oko toga što upravo naziva svetošću, da li pravdu, ili ljubav, ili poniznost, ili trpljenje budući da se svim tim krepostima dobiva svetost, on dalje otvoreno ističe: Da se čuvate od bluda, i svaki od vas da zna držati svoje tijelo u svetosti i časti, a ne u strasnoj želji, kao i neznabošci koji ne poznaju Boga (1 Sol 4,3-5). Pogledaj kakvim pohvalama on uzvisuje neporočnost, nazivajući je čašću posude, odnosno tijela našega i svetinjom. Prema tome, onaj koji boravi u strasti požude, nalazi se u stanju beščašća i nečistoće i njegov život je tuđ svetosti. Nešto dalje, opet nazivajući neporočnost svetošću, apostol Pavao dodaje: Jer nas ne prizva Bog na nečistoću, nego u svetost. Dakle, koji odbacuje čistoću ne odbacuje čovjeka nego Boga, koji je i dao Svetoga Duha svojega vama (1 Sol 4,7-8).
Apostol je svojoj zapovijedi dao najveću snagu i važnost govoreći da onaj koji je odbacuje ne prezire čovjeka, odnosno njega koji je zapovjedio, nego Boga koji kroz njega govori, koji je naše srce označio za hram Duha Svetoga. Vidiš li kakvim pohvalama, iako i prostim riječima, on hvali ovu krepost! On, najprije, njoj pripisuje svetost; zatim utvrđuje da se njome posuda našega tijela oslobađa od svake nečistoće; potom, da će boraviti u časti kao svetinja kad izbaci sramnu nečistoću; i na kraju, da preko nje Sveti Duh postaje stanovnik našeg srca, što i jest njena najviša povlastica.
Navest ću i drugo slično svjedočanstvo istog apostola. Pišući Židovima, on kaže: Brinite se da imate mir sa svima i svetost, bez koje nitko neće vidjeti Gospodina (Heb 12,14). I, ovdje on jasno potvrđuje da bez svetosti, koju on obično naziva neporočnošću i čistoćom duše i tijela, nikako nije moguće vidjeti Gospodina.
Što je uzvišenije i dostojnije neba dostojanstvo neporočnosti, tim izaziva jače napade neprijatelja. Stoga smo dužni da se pojačano pridržavamo, ne samo tjelesnog uzdržavanja, nego i skrušenosti srca, sa stalnim molitvenim uzdasima, da peć naše tjelesnosti, koju kralj babilonski stalno potpaljuje žarom tjelesnih želja, stalno gasimo i hladimo rosom Duha Svetoga koja silazi u naša srca.
Takvo raspoloženje ćemo uspjeti da zadržimo ukoliko se uvijek budemo sjećali da Bog i noću i danju gleda i zna ne samo naša tajna djela, nego i sve pomisli, i ukoliko budemo vjerovali da ćemo morati da mu damo odgovor za sve što se nalazi u srcu našem, kao i za sva naša djela i postupke.
Mi uvijek treba da držimo ravnomjerno umjereni post da nas čak ni za vrijeme sna nečista maštanja ne oskvrnu. Jer, tko naruši razumnu mjeru strogosti u uzdržavanju od hrane, neizostavno će kasnije na isti način narušiti i mjeru popustljivosti. A, s izmjenom mjere uzimanja hrane, neizbježno će se izmijeniti i svojstvo naše čistoće. Pri tome je nužno imati postojanu poniznost srca i trpljenje, kao i pažljivo udaljavanje od srdžbe i drugih strasti u toku dana. Jer, čim se u nama razgori vatra srdžbe, u nas će lako prodrijeti i žar požude. Više od svega je nužna krepka pažnja noću. Jer, kao što čistoća i pažnja tokom dana priprema noćnu čistoću, tako i noćno bdijenje srcu i pažnji pruža snagu i krepost da ustane protiv svake nečistoće tokom dana.
Je li moguće sasvim ugasiti vatru požude, čiji žar naše tijelo osjeća kao sebi prirođen? Prethodno pogledajmo što o tome misli apostol Pavao: Umrtvite udove svoje koji su na zemlji (Kol 3,5). Kakve to udove on zapovijeda da umrtvimo? Naravno, ne ruke i noge ili neke druge udove da odsijecamo, već da odstranimo tijelo grešno, o kojemu govori na drugom mjestu: Da bi se uništilo tijelo grešno (Rim 6,6), koje, kao i svako drugo tijelo, ima svoje udove. Upravo njih zapovijeda da umrtvimo. Na istom mjestu on i nabraja koji su to udovi. Jer, rekavši: Dakle, umrtvite udove svoje, koji su na zemlji, on produžava: blud, nečistoću, strast, zlu požudu, i lakomost, što je idolopoklonstvo. Prvi ud je blud, odnosno grijeh nezakonitog tjelesnog spajanja; drugi blud je nečistoća, koja se bez ikakvog dodira sa ženom događa za vrijeme sna, ili za vrijeme bdijenja; treći ud je strast, koja, nalazeći se u skrivnicama duše, može da se razgori i bez djelovanja tjelesne požude; četvrti ud je zla požuda, koja može da se odnosi ne samo na navedenu nečistu strast, nego i uopće na sve pogubne želje, i koja je bolest razvratne volje; i posljednji ud tijela grešnog za apostola Pavla je lakomost. Apostol savjetuje da treba da se uzdržavamo ne samo od tuđih stvari, nego da i svoje velikodušno preziremo, kao što je zaista i postupala prva zajednica vjernih koja se spominje u knjizi Djela apostolskih (Dj 4,32-35). Iz svega rečenoga može se izvesti zaključak: ako su mnogi Krista radi odbacili svoje imanje, pri čemu su ne samo posjedovanje novca, nego i samu želju za njim, odsjekli od svojih srdaca, slijedi da je na isti način moguće ugasiti i raspaljivanje požude. Jer, apostol ne bi sjedinio nemoguće djelo s mogućim. Priznajući i jedno i drugo mogućim, on je zapovjedio da i jedno i drugo umrtvimo. Apostol je do te mjere bio uvjeren u mogućnost da se iskorijeni bludna strast iz udova naših da je zapovjedio ne samo da je umrtvimo, nego da se čak ni ime njeno ne izgovara među nama: A, blud i svaka nečistoća i lakomost da se i ne spominje među vama, kao što i dolikuje svetima; ni sramotne ni lude riječi ili šale, što god je nepristojno (Ef 5,3-4). Stoga i ne može biti sumnje da strast bluda može biti odstranjena iz udova naših. Jer, apostol je zapovjedio da je odsijecamo kao i pohlepu, isprazne riječi, tvorenje smijeha, koje je lakše odsjeći.
63. Uostalom, treba da znamo da i pored sve strogosti uzdržavanja, odnosno gladi, žeđi, bdijenja, postojanog truda, marljivog čitanja za dušu korisnih knjiga, mi ne možemo zadobiti neprekidnu čistoću neporočnosti, ukoliko nam ne dođe u pomoć naročita milost Božja. Neka svatko zna da je dužan da se neumorno upražnjava u navedenim podvizima samo radi toga da se, trpljivo podnoseći žalosti od njih i privukavši k sebi milosrđe Božje, udostoji Božjeg dara oslobođenja od borbe tijela i od gospodarenja nadmoćnih strasti, a ne s nadom da će sam po sebi, posredstvom njih, postići neuništivu čistoću tjelesne neporočnosti, koju toliko želi i traži.
Želje sadašnjih stvari ne mogu biti savladane ili odbačene, ukoliko umjesto njih ne budu prihvaćene druge, spasonosne. Stoga, ako želimo da odstranimo tjelesne želje iz naših srdaca, na njihovo mjesto treba da posadimo duhovne želje da naš duh, nastojeći uvijek k njihovim predmetima, nema niti želju, niti vremena da obraća pažnju na obmane prolaznih zemaljskih radosti. Kad se naš duh svakodnevnim prakticiranjem u duhovnom djelovanju utvrdi u raspoloženju odricanja od svega, iskustveno će razumjeti snagu stiha koji svi mi često ponavljamo, iako ga samo malobrojni, odnosno iskusni shvaćaju: Uvijek vidim pred sobom Gospodina. On mi je s desne strane da ne posrnem (Ps 15,8). Dakle, snagu i smisao ovog stiha razumije samo onaj koji, dostigavši do čistoće tijela i duha o kojoj govorimo, postane svjestan da ga Gospodin čuva svakoga trena da ne skrene na prijašnje, i da desnicu njegovu, odnosno da njegova sveta djela On ograđuje. Jer, Gospodin je uvijek prisutan pored Svetih svojih i to ne s lijeve, budući da sveti muž nema ništa lijevo, odnosno zlo, nego s desne strane. A, za grešnike i nečiste On biva nevidljiv, zato što oni nemaju desnu stranu, na kojoj je On obično prisutan.
Puno je stupnjeva neporočnosti, po kojima se uzlazi do savršene čistoće. Ljestvicu takvog usavršavanja neporočnosti ja dijelim na šest stupnjeva, koji se zapravo neprimjetno prolaze, kao što i naše tijelo svaki dan neosjetno raste, i bez našeg znanja izrasta do svog savršenog oblika.
Prvi stupanj neporočnosti je prisutan tamo gdje se redovnik ne podvrgava smutnji od tjelesne požude u budnom stanju; drugi, tamo gdje se um ne zadržava na sladostrasnim pomislima; treći, tamo gdje se pri viđenju žene ni malo ne uznemiri željom; četvrti, tamo gdje u budnom stanju ne dopušta ni proste tjelesne pokrete; peti, tamo gdje i sama tanana suglasnost na tjelesno djelovanje ne ranjava um u slučaju kad rasuđivanje ili čitanje privodi na sjećanje čovjekovo rođenje; šesti, tamo gdje ni za vrijeme sna ne biva smućen sablažnjivim maštanjima o ženama.
Potpuna neporočna čistoća se od početaka uzdržavanja od požudnih misli i pokreta razlikuje savršenim umirivanjem tjelesnih uzbuđenja i spokojem. Savršeno sazrela neporočnost uvijek čuva nepomućenom i savršenom čistoću tijela i duše. Ona nije drugo do svetost. To se događa kad tijelo, prestavši da žudi protiv duha, počne da se suglasi s njegovim željama i krepošću, i kad se oboje međusobno sjedine čvrstim mirom, i po izreci pisca Psalama, kao braća stanu da žive zajedno (Ps 132,1). Tada i Bog boravi s njima, budući da se kaže da je u miru mjesto Njegovo (Ps 75,3), odnosno ne u buci rata i borbe sa strastima, nego u miru neporočnosti i u postojanom spokoju srca. Stoga onaj koji se, kroz gašenje tjelesnih strasti, udostoji da stekne ovo mjesto mira u isto vrijeme postaje i hram Božji.
BORBA S DUHOM SREBROLJUBLJA
Treća borba koja nam predstoji je borba s duhom srebroljublja, odnosno sa strašću koja je tuđa i nesvojstvena našoj prirodi. Ona se u redovnicima rađa zbog malodušnosti slabo energične duše koja nije ustrojena kako treba, i najvećim dijelom od loše položenog odricanja od svijeta, u čijoj osnovi nije ležala vatrena ljubav prema Bogu. Pokreti ostalih strasti kao da u nama samima imaju početak, kao da su usađeni u čovjekovu prirodu i nekako usidreni u tijelo. Budući da su istovremene s našim rođenjem, strasti svojim pokretima predviđaju pokazatelja sposobnosti da se razlikuje dobro i zlo. One se pobjeđuju jedino dugotrajnim trudom. Ta bolest odnosno srebroljublje, dolazi kasnije i izvana prilazi duši. Zbog toga ona i može da se lakše otkloni i istjera. Međutim, ukoliko zbog nemara bude zanemarena i jednom puštena u srce, ona biva pogubnija od svih. Ona se tada teže izgoni od svih, budući da postaje korijen svih zala (1 Tim 6,10), služeći kao izvor buđenja raznih strasti.
Ukoliko ugrabi vlast nad malodušnom i hladnom dušom redovnika, ova strast ga najprije pobuđuje k malom prihodu, s upečatljivim slikama mu opisujući neke, navodno pravedne i razumne razloge zbog kojih mu je nužno ili da sačuva nešto novca prilikom odricanja od svijeta, ili da ga stekne nakon odricanja. ''Ono što se daje u samostanu'', žali se ona, ''nije dovoljno za zdravo i krepko tijelo. Što ćeš činiti ako se dogodi tjelesna bolest, a kod tebe ne bude ništa da sebi pomogneš u nemoći? Samostanska sredstva za izdržavanje su previše oskudna, a nebriga o bolesnima prevelika. Morat ćeš da umreš na bijedan način ukoliko ne budeš imao nešto vlastito što bi mogao da upotrijebiš na popravku tjelesnog zdravlja. Ni odjeća koju ti je dao samostan nije dovoljna. Zbog toga treba da imaš nešto čime bi mogao sebi da nabaviš drugu. Na kraju, ne može se sve vrijeme života provesti u istom samostanu. Prema tome, ukoliko ne pripremiš sebi novce za putne troškove i prijevoz preko mora, nećeš moći da se preseliš kad budeš htio, te ćeš, stiješnjen krajnjom bijedom, bez ikakvog uspjeha postojano provoditi radnički i bijedan život.''
Kad takvim pomislima zaplete svoj um, redovnik počinje da misli kako da stekne makar jedan novčić. S tim ciljem on traži neki posao, koji i izvršava sa svom marljivošću, bez znanja svoga duhovnog oca. Zatim, prodavši tajno ono što je rukama napravio i dobivši željeni novac, on se, u strahu za njega premišlja gdje da ga stavi, ili kome da ga povjeri na čuvanje. Istovremeno, njega je već počela da nagriza još ljuća briga o tome kako da udvostruči novac, i on grčevito stvara važne planove o tome što bi kupio za njega, i kakvu bi novu korist stekao od kupljenog. A, kad mu se i ta želja ostvari, pojavit će se posve nezasitna pohlepa za zlatom, koja se zatim sve jače i jače razgorijeva, sukladno s količinom prihoda, jer s umnožavanjem novca, uvećava se i bjesnilo strasti prema njemu. Kao žar na žar, dolaze i druge brižljive pomisli: obećava mu se dug život, predočava starost i razne duge bolesti koje u starosti nije moguće podnijeti ukoliko se u mlade godine ne pripremi dovoljno novca. Tako se nesretna duša, budući svezana uzama ove zmije ili srebroljublja, sve više i više razgorijeva u želji da umnoži loše započeto sabiranje imetka, sama u sebi rađajući zarazu koja je, slično vatri, sve jače i jače proždire. Budući sva prožeta koristoljubivom pomisli, ona ni na što ne obraća pogled srca osim na izvor iz kojeg bi mogla da nabavi novac kojim bi se što brže oslobodila od bremena samostanske strogosti. Ukoliko se pojavi neka nada za dobivanje novca, ona se već ničega ne ustručava: ni laži, ni kleveta, ni krađe, ni narušavanja vjernosti. Jednom riječju, zlato i očekivanje koristi u svemu za nju postaje bog, kao što je za druge trbuh. Providjevši poguban otrov ove bolesti, apostol Pavao je nazvao ne samo korijenom svih zala, nego i služenje idolima, govoreći: Umrtvite i lakomost, koja je idolopoklonstvo (Kol 3,5).
Postoje tri vrste te bolesti koje svi Oci s jednakim gađenjem osuđuju. Prva, čiju smo pogubnost već opisali, vara neke nesretnike i uvjerava ih da sabiru ono što nisu imali ni ranije, kad su živjeli u svijetu; druga ih podstiče da opet žele i da povrate ono što su ostavili na početku svoga odricanja od svijeta; treća se rađa pri lošem postavljanju početka redovništva odnosno pri nesavršenom odricanju od svega, i onima koje uspijeva da zarazi duševnom hladnoćom ne dopušta da se savršeno oslobode od svih svjetskih imanja, uplašivši ih budućom oskudicom i rastrojivši ih nevjerom: ona im zatim, uslijed zadržavanja novca i drugog imanja, koja su bili dužni da ostave, odričući se od svijeta, nikako ne dopušta da dostignu evanđeosko savršenstvo. I, u Svetom pismu možemo naći primjere osude te tri vrste pada, s teškim kaznama koje ih prate. U želji da dobije ono što prije nije imao, Gijezije ne samo da se nije udostojao da zadobije milost proročke službe koju je trebalo da dobije od svoga učitelja po nasljednom prvenstvu, nego je bio i poražen gubom zbog Elizejevog prokletstva (4 Kr 5,21-27). U želji da povrati novac koji je, pošavši za Kristom, odbacio, Juda je upao u izdaju Gospodina i izgubio apostolski čin. Osim toga, on ni svoj život nije okončao na opći način, već samo-nasilnom smrću (Mt 27,5). Zadržavši jedan dio od onoga što su posjedovali, Ananija i Safira su riječima apostola kažnjeni smrću (Dj 5,1-11).
O, onima koji su se odrekli svijeta, ali su zatim bili pobijeđeni nevjerom, strašeći se da ostanu bez svakog zemaljskog imanja, tajanstveno je zapisano u knjizi Ponovljenog zakona: Tko je plašljiv i slab srcem neka ne ide u rat, već neka ide i vrati se kući svojoj, da ne bi srce brata svoga uplašio kao svoje (Pnz 20,8). Što je očiglednije od tog proroštva? Nije li očigledno da Sveto pismo želi da oni bolje i da ne postavljaju temelj takvom zvanju, niti da ime njegovo primaju na sebe kako i druge svojim riječima, lošim primjerom i nevjernim strahom svojim ne bi rastrojili i udaljili od evanđeoskog savršenstva. Dakle, njima se zapovijeda da odlaze iz borbe i da se vraćaju domu svome, budući da s podijeljenim srcem nitko ne može da se bori u Gospodinovoj borbi. Jer, dvoličan čovjek je nepostojan u svim putevima svojim (Jak 1,8). U evanđeoskoj priči se govori o kralju koji je s deset tisuća krenuo protiv drugoga, koji je imao dvadeset tisuća vojnika. Ne nadajući se da će imati uspjeha u sukobu s njim on je, dok je još bio daleko od njega, poslao da traži mir ne želeći očigledno niti da počinje borbu. Proničući u smisao te priče dolazimo do zaključka da je bolje da gore navedene osobe uopće i ne započinju s odricanjem od svijeta, nego da, započevši, kasnije ne mogu da ga podnose marljivo i s potpunom točnošću, te tako sebe izlože velikoj opasnosti. Jer, kao što govori Premudri, bolje je ne obećati, nego li obećati pa ne ispuniti (Prop 5,4). Dobro je tu rečeno da jedan ide s deset tisuća, a drugi s dvadeset. Jer, broj strasti, koje nas napadaju, veći je od broja dobrih raspoloženja koja se bore za nas. Ali nitko ne može služiti Bogu i mamonu (Mt 6,24), i niti jedan tko je stavio ruku svoju na plug pa se obazire nazad, nije pripravan za Kraljevstvo Božje (Lk 9,62).
Sklonost pohlepi sličnu ranijoj takvi pokušavaju da opravdaju autoritetom Svetog pisma. Tumačeći ga nepravilno, oni su s radošću spremni da izokrenu i po svojoj želji izmjene misao apostola, pa čak i samog Gospodina, ne prilagođavajući svoj život ili razum prema smislu Pisma, nego čineći nasilje nad Pismom po želji vlastitog ugađanja sebi. U želji da i u sadašnjem slučaju pokažu da je Pismo suglasno s njihovim mišljenjem, oni govore: ''Napisano je: Blaženije je davati, nego primati'' (Dj 20,35). Shvaćajući ove riječi na krivi način, oni smatraju da se njima savršeno poništava snaga izreke u kojoj se govori: Ako hoćeš savršen da budeš, idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima, i imat ćeš blago na nebu, pa hajde za mnom (Mt 19,21). Oni misle da pod takvim izgovorom ne moraju da ostavljaju svoje bogatstvo. Oni se proglašavaju blaženijim od onih koji su ga ostavili jer su u stanju da, kao osigurani ranijim imanjem, od suviška i drugima udijele. Oni se, u stvari, stide da s apostolom Pavlom prime slavno siromaštvo Krista radi, i ne žele da se zadovolje trudovima svojih ruku i samostanskim oskudnim izdržavanjem. Njima preostaje jedno od dvoje: ili da postanu svjesni svoje samoobmane i toga da se nikada nisu odrekli od svijeta, budući da su pristrani prema ranijem bogatstvu, ili da, ukoliko žele da na djelu i kroz trud ispitaju redovničko zvanje, sve odbace i razdaju da bi se, ne zadržavajući kod sebe ništa od onoga od čega su se odrekli, zajedno s apostolom Pavlom hvalili glađu i žeđu i trpljenjem hladnoće i golotinje (2 Kor 11,27).
Kruži jedna izreka svetog Bazilija, biskupa cezarijskog, upućena jednom senatoru, koji je bio savladan hladnoćom o kojoj je riječ, odnosno koji je, govoreći da se odrekao od svijeta, kod sebe zadržao nešto od imovine, ne želeći da se izdržava trudom svojih ruku, niti da se obučava istinskoj poniznosti kroz oskudicu u svemu i mukotrpni napor u samostanskom podčinjavanju. ''I čin senatora si izgubio'', rekao je on njemu, ''i redovnik nisi postao.''
Prema tome, ako želimo da zakonito činimo podvig duhovnim podvigom, istjerajmo iz srca naših i tog pogubnog neprijatelja. Pobjeda nad njim nije toliko velika, ali je vrlo nečasno i ružno biti pobijeđen od njega. Jer, biti poražen od snažnijeg je bolno zbog obaranja dolje i žalosno zbog izgubljene pobjede, iako poraženi na neki način nalazi utjehu u tome što je svjestan snage protivnika. Međutim, ako se poraz pretrpi od slabog protivnika i pri borbi koja nije teška, ponižavajući stid će izazvati puno veći bol od bola zbog pada, i sram će biti puno teži od nastale štete.
Konačna pobjeda i savršeno slavlje nad ovim neprijateljem može se očekivati tek kad savjest redovnika ne bude uprljana posjedovanjem čak ni najmanjeg novčića. Stoga je nemoguće da se onaj koji se zanio makar i najmanjim novčanim darom i koji je jednom u srce svoje primio korijen požude pohlepe, odmah ne razgori vatrom čežnje za većim. I, vojnik Kristov će biti pobjednik, van svake opasnosti i nedostupan napadu strasti, sve dok ovaj najnezgodniji duh u njegovom srcu ne posije začetke svoje požude. Kod svih vrsta strasti najvažnije je paziti na glavu zmije. Međutim, naročito u odnosu na ovu strast treba biti posve brižljivo oprezan i ne dozvoliti da njena glava prodre u unutrašnjost. Jer, ukoliko bude puštena unutra ona će, hraneći se svojom materijom i jačajući, sama od sebe razgorjeti veliki požar. Stoga, ne treba strahovati samo od posjedovanja novca, nego i samu želju treba sasvim odstraniti iz duše. I ne treba toliko izbjegavati djela srebroljublja, koliko s korijenom odsijecati strast njegovu. Jer, nikakvu korist nam neće donijeti oskudica u novcu, ukoliko u nama ostane želja da ga posjedujemo.
Moguće je da i onaj koji nema novca bude porobljen bolešću srebroljublja. Nikakvu korist neće donijeti djelo lišavanja od svega onome koji ne bude mogao da odsječe strast pohlepe. Jer, on se naslađuje djelom osiromašenja, ali ne i samom krepošću siromaštva, te se sa žalošću u srcu miri s teškom nužnošću. Jer, kao što neke neoskvrnjene tijelom evanđeoska riječ proglašava nečistima srcem (Mt 5,28), tako i oni koji nimalo nisu opterećeni težinom novca mogu, po srcu i umu, biti osuđeni zajedno sa srebroljupcima. Oni jednostavno nisu imali priliku za stjecanje, ali su imali volju za stjecanjem, koje u očima Božjim uvijek ima veću važnost od nužnosti. Stoga, mi treba na sve načine da se pobrinemo da plodovi naših trudova ne propadnu uzalud. Jer, dostojno je sažaljenja da se trpe posljedice lišavanja od svega i osiromašenja, a da se plodovi gube uslijed besplodne grešne želje volje.
Hoćeš li da saznaš kakve pogubne plodove donosi ova strast i kakve ogranke drugih strasti pušta iz sebe, na pogibao onog koji je prima i koji je brižljivo ne odstrani? Pogledaj na Judu koji je bio pribrojan apostolskom činu! Kako ga je samo pogubila otrovom svojim budući da nije htio da zgazi smrtonosnu glavu zmije uhvativši ga u zamku svoje požude! U kakvu ga je samo duboku propast prijestupa bacila, naučivši ga da za trideset srebrnjaka proda Otkupitelja svijeta i Spasitelja ljudskog roda! On nikada ne bi bio doveden do tako bezbožnog djela izdaje da nije bio zaražen bolešću srebroljublja. On ne bi postao vinovnik ubojstva Gospodina da se nije navikao da potkrada povjereni mu kovčežić.
Eto najsnažnijeg primjera tiranstva ove strasti. Jednom zaplijenjenoj duši ona, kao što smo rekli, više ne dopušta da vrši bilo kakvo pravilo poštenja, niti da se nasiti bilo kakvim prihodima. Jer, kraj njenog bjesnila se ne postiže kad se stekne bogatstvo, nego ogoljenjem od svega. I sam Juda je dobio na raspolaganje kovčežić namijenjen za razdavanje bijednima da bi, nasitivši se obiljem novca, u krajnjoj mjeri, umirio svoju strast. Međutim, on se raspalio pretjeranim razgorijevanjem strasti, te je ne samo tajno potkradao kovčežić, nego i samog Gospodina htio da proda. Jer, bjesnilo ove strasti se ne zasićuje nikakvom veličinom bogatstva.
Znajući da onaj koji ima nešto po strasti nije u stanju da pohlepu zadrži u pristojnim granicama, i da kraj strasti nije mala ili velika suma, nego savršeno odricanje od svega, sveti apostol Petar kažnjava smrću Ananiju i Safiru, koji su za sebe zadržali nešto od svog imanja. I oni su poginuli za laž zbog pohlepe, kao što je Juda sam sebe pogubio zbog krivice izdaje Gospodina. Kakva je samo među njima sličnost u prijestupu i u kazni!? Tamo je srebroljublje dovelo do izdaje, a ovdje do laži. Onamo se izdaje istina, a ovdje se vrši grijeh laži. Djelovanje grijeha tamo i ovdje naočigled nije slično, ali mu je cilj istovjetan. On je, da se izbavi od bijede, opet poželio da ima ono čega se bio odrekao, a oni su, da ne bi postali bijedni, pokušali da za sebe zadrže nešto od svoga imanja, koje je trebalo da se apostolima vjerno prinese, ili potpuno razda braći. I, u prvom i drugom slučaju je slijedila jednaka kazna smrću zbog toga što su oba grijeha izrasla iz istog korijena srebroljublja. Ako je (nastavit ćemo da razmatramo) onima koji nisu željeli da steknu tuđe, nego samo da sačuvaju svoje vlastito i koji nisu imali želju za stjecanjem, nego samo želju da sačuvaju, izrečena tako stroga presuda, što da se kaže za one koji žele da sabiru bogatstvo koje nikada nisu imali, i koji se pred ljudima pokazuju siromašni, dok pred Bogom ostaju bogati zbog strasti pohlepe.
Pohlepne treba smatrati gubavima duhom i dušom, slično Gijeziju koji je, poželjevši truležni novac ovoga svijeta, bio pogođen zaraznom nečistoćom gube. Njome je on i nama ostavio očigledan primjer da duša, koja se oskrnavi prijestupnom strašću pohlepe, bude poražena duhovnom zarazom strasti, i da u očima Gospodina ima nečistoću koja vodi vječnom prokletstvu.
Prema tome, ako si, nastojeći savršenstvu, ostavio sve i pošao za Kristom, slušajući riječ Njegovu: Idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima, i imat ćeš blago na nebu, pa hajde za mnom (Mt 19,21), zašto se, položivši ruke na plug, osvrćeš nazad, te po riječima istog Gospodina, postaješ nepripravan za Kraljevstvo nebesko (Lk 9,62)? Kad si već postavljen na krov, na visinu evanđeoskog savršenstva, zbog čega opet silaziš u kuću svoju da uzmeš nešto od onoga što si ranije tako radosno prezreo (Lk 17,31)? Kad si već postavljen na polje djelovanja kreposti, zašto se opet trudiš da se obučeš u breme svjetskog stjecanja, od kojeg si se oslobodio pri odricanju od svijeta? Ako tada, preduhitren siromaštvom, nisi imao što da ostaviš, utoliko prije sada ne treba da stječeš ono što ranije nisi posjedovao. Ti si, po osobitoj Božjoj slobodnoj volji, siromaštvom bio pripremljen za odricanje od svijeta da bi, neometan nikakvim lancima stjecanja, brže pritekao k Njemu. Uostalom, nitko od siromašnih ne treba da se ponižava stoga što nema što da ostavi. Jer, nema nikoga koji ne bi imao što da ostavi. Od svih imanja svijeta odrekao se onaj koji je s korijenom odsjekao samu strast za stjecanjem.
Ovu krepost ne pohlepe ili ne stjecanja mi ne možemo sačuvati cijelom i nepovrijeđenom ukoliko ne živimo u samostanu, i ukoliko, po apostolu Pavlu, nismo zadovoljni kad imamo hranu i odjeću (1 Tim 6,8).
Prema tome, sjećajući se osude Ananije i Safire, ustručavajmo se da zadržimo nešto od onoga što smo po zavjetu dužni da savršeno ostavimo, namjeravajući da se odreknemo od svijeta. Plašeći se također primjera Gijezija, koji je za grijeh srebroljublja bio kažnjen ne izlječivom gubom, strašimo se da steknemo ono što ni prije nismo imali. Također, užasavajući se kako zlodjela Judinog, tako i njegovog kraja, izbjegavat ćemo svim snagama ponovno stjecanje novca, od kojeg smo se odrekli jednom zauvijek. Osim toga, pomišljajući na smrtnost naše prirode i neizvjesnost smrtnog časa, strašimo se da Dan Gospodinov, koji nastupa kao lopov u noći, našu savjest ne zatekne uprljanu stjecanjem makar i jednog novčića. Jer, i on jedan će uništiti sve plodove našeg odricanja od svijeta i učiniti da se ono što je Gospodin u Evanđelju rekao bogatašu odnosi i na nas: Bezumniče, ove noći tražit ću dušu tvoju od tebe; a ono što si pripremio čije će biti (Lk 12,20)!
Nimalo ne misleći o sutrašnjem danu, nikako nemojmo sebi dozvoliti da se udaljimo od ustava samostana. Mi to, bez sumnje, nikako nećemo moći izvršiti, niti ćemo moći da mirno proživimo po pravilima samostanskog ustava, ukoliko u nama prethodno ne bude na čvrstom temelju utvrđena krepost trpljenja, čiji izvor nije ništa drugo nego poniznost.
BORBA S DUHOM SRDŽBE
U četvrtoj borbi predstoji nam da iz dubine naše duše s korijenom izvadimo smrtonosni otrov srdžbe. Jer, sve dok se srdžba gnijezdi u našim srcima, i osljepljuje oko našega uma pogubnim mrakom, mi ne možemo steći ni pravilno razlikovanje dobra i zla, ni oštrinu časnog sagledavanja, ni zrelost savjeta; niti možemo biti pričesnici života, niti se neustrašivo držati pravde; niti primati istinsku duhovnu svjetlost, budući da je rečeno: Uznemiri se od bijesa oko moje (Ps 6,8); niti postati pričesnici mudrosti, čak i da nas svi smatraju premudrim, budući da srdžba počiva u njedrima bezumnih (Prop 7,10); niti postići dugovječni život, čak i ako nas drugi ljudi smatraju razumnim, budući da srdžba pogubljuje i razumne (Izr 15,1); niti uzmoći da uvijek dobro držimo mjeru pravde po ukazanju srca, budući da srdit čovjek ne tvori pravdu Božju (Jak 1,20); niti uzmoći da posjedujemo važno uvažavanje, tako obično i među ljudima ovoga života, makar i po prednosti rođenja bili smatrani znatnima i poštovanima, budući da srdit čovjek nije dobre ćudi (Izr 11,25); niti uzmoći da posjedujemo zrelost savjeta, makar izgledali kao oni koji su stekli puno spoznaje, budući da bijesan čovjek sve čini bez savjeta (Izr 14,17); niti biti spokojni od nemira i smutnje, ni slobodni od grijeha, makar nimalo od drugih ne bili uznemiravani, budući da srdit čovjek zameće svađu, i bijesan otkriva grijehe (Izr 29,22).
Trudeći se da opravdaju ovu pogubnu bolest duše,
poneki pokušavaju da umanje njenu nepriličnost pogrešno tumačeći
Pismo, te govore: ''Nije strašno ako se srdimo na braću koja
griješe, budući da se i sam Gospodin srdio na one koji ili neće da
ga spoznaju, ili neće da ga poštuju kao što treba, i ako ga i
znaju, kao na primjer: I
planu srdžba Gospodinova na narod Njegov (Ps
105,40), ili, kao na drugom mjestu, gdje se prorok moli, govoreći:
Gospodine, nemoj me koriti
u bijesu svome, niti u srdžbi svojoj kazniti''
(Ps 6,2). Oni ne razumiju da time ne samo što ljudima daju slobodu
da djeluju po strasti na svoju propast, već i bezgraničnome Bogu,
izvoru svake čistoće, nečastivo pripisuju nečistu tjelesnu
strast.
Ukoliko se ova i slična mjesta u Svetom pismu shvate
bukvalno, u grubom tjelesnom značenju, ispast će da Bog spava i da
se budi, da sjedi i hoda, da je blagonaklon prema jednima i da se
odvraća od drugih, da se približava i udaljuje, da ima tjelesne
udove: glavu, oči, ruke, noge i slično. Ne može izbjeći krajnju
pogrešku onaj koji sve ovo bukvalno razumije o Onome koji je, po
svjedočanstvu Svetog pisma: nevidljiv, neopisiv i svuda prisutan.
Isto tako se Njemu bez bogohulstva ne može pripisati smutnju srdžbom i bijesom. Pod imenom tjelesnih udova i pokreta označavaju
se Božja svojstva i Njegova umna djelovanja o nama, koja mi lakše
možemo da shvatimo kroz usporedbu: oči označavaju da Bog sve vidi
i sve zna; ruke i noge Njegovo stvaralaštvo i promišljanje, mišice
silu i svemoć itd. Tako isto, kada čitamo o srdžbi ili bijesu Božjem, treba da se čuvamo da ne pomišljamo na nešto što
se susreće kod čovjeka. Pod tim treba Bogu dolično da shvatimo
nešto što je tuđe svakoj ljutnji, zapravo da je On sudac i
pravedno uzvraća za sve što u ovome svijetu nije ispravno
učinjeno. Pri čitanju izreka takve vrste mi treba da se plašimo
pravedne kazne Božje, te da se na svaki način čuvamo od svega što
je protivno Njegovoj volji.
Stoga, redovniku koji teži
savršenstvu i koji želi da zakonito čini duhovni podvig treba da
je tuđ svaki pokret srdžbe i bijesa. On treba da sluša što mu
zapovijeda apostol Pavao: Svaka
gorčina i srdžba i ljutina i vika i hula sa svakim zlom, neka su
daleko od vas (Ef 4,31).
Govoreći: Svaka srdžba da je daleko od vas, on ne izuzima nikakav
pokret srdžbe, čak ni onaj koji izgleda kao nužan ili koristan.
Redovnik koji žuri, ako se pokaže kao nužno, da liječi brata koji
je sagriješio neka pazi da se ne rasrdi da ne bi, brinući se da
izliječi onog koji strada lakom groznicom, upao u još goru bolest
slijepila. Jer, onaj koji hoće da zaliječi ranu drugoga treba da je
zdrav i slobodan od svake bolesti, da mu se ne bi rekla ona
evanđeoska riječ: Liječniče,
izliječi se sam (Lk
4,23), a također i: A,
zašto vidiš trun u oku brata svoga, a brvno u oku svome ne osjećaš?
Ili, kako ćeš reći bratu svome: stani da ti izvadim trun iz oka
tvoga; a eto brvno u oku tvome (Mt
7,3-4).
Bez obzira iz kojeg razloga se u nama razgorio, pokret
srdžbe osljepljuje oči srca. Nalažući pokrov na oštrinu umnog
vida on ne daje da vidimo Sunce pravde. Svejedno je da li je na oči
postavljen zlatni ili olovni list, ili od nekog drugog metala:
vrijednost metala ne utječe na razliku u oslijepljenosti. Uostalom,
srdžba nam čini i vrlo korisnu uslugu ukoliko se srdimo na
sladostrasne pokrete našeg srca i ukoliko se bunimo što se u
skrivnicama naših grudi javlja naklonost onome što je stid činiti,
pa čak i govoriti pred ljudima i zbog čega strepimo od straha pri
misli na prisustvo anđela i samoga Boga, koji je svuda i sve
ispunjava, kao i o Božjem oku koje sve vidi, od kojeg se ne mogu
sakriti nikakve tajne naše savjesti. Korisno je i kad se ljutimo
protiv same srdžbe, odnosno zbog toga što se ona uvukla u nas,
pobuđujući nas protiv brata. Jer, tada sa srdžbom odbacujemo njene
pogubne prijedloge, ne dajući joj da se na zlo naše skriva u
skrivnicama naših grudi. Da se tako srdimo uči nas i prorok koji je
odlučno od svojih osjećaja odbacivao ovu strast. On čak ni svojim
javnim neprijateljima koje je Bog predao u njegove ruke nije htio da
se osveti. Kad ga je Semej na glas psovao pred svima, bacajući kamen
na njega, i kad je Abisej, sin Sarujin, za kaznu zbog takve uvrede
kralja htio da mu odrubi glavu, blaženi kralj David se pobožno
pobunio protiv takve namjere, sačuvavši neustrašivo svoju
krotkost, i pokazavši obrazac poniznosti i tvrdog trpljenja,
govoreći: Što je vama do
mene, sinovi Sarujini, neka psuje; jer mu je Gospodin rekao: psuj
Davida. Pa tko smije kazati: zašto tako činiš? Još reče David
Abisaju i svim slugama svojim: eto, moj sin koji je izašao od bedara
mojih, traži dušu moju, a kako neće ovaj Benjaminov? Ostavite ga
neka psuje, jer mu je Gospodin zapovjedio. Da ako Gospodin pogleda
na nevolju moju, i vrati mi Gospodin dobro za psovku njegovu današnju
(2 Sam 16,10-12).
Na taj način, nama se dopušta da se srdimo,
ali za spasenje, odnosno na same sebe i na loše misli koje nam
dolaze. Dakle, možemo da se srdimo na njih, i da ne griješimo,
odnosno da ih ne sprovodimo u djelo na vlastitu pogibelj. Isti smisao
još jasnije izražava i slijedeći stih: Govorite
u srcima svojim i na posteljama svojim se rastužite
(Ps 4,5). Naime, ono što mislite u srcima svojim kad vas iznenada
spopadnu misli smutnje ispravljajte i zagladite spasonosnom
skrušenošću, pošto prethodno mirnim rasuđivanjem uspijete da
utišate svaki šum i nemir srdžbe, što će biti slično lijeganju
na udobnu postelju. Iskoristivši pouku ovoga stiha i apostol Pavao
je rekao: Srdite se ali ne
griješite, i zatim
dodao: Sunce da ne zađe u
srdžbi vašoj: niti dajte mjesta đavlu
(Ef 4,26-27). Ako je pogubno dopuštati da Sunce pravde zađe u
srdžbi našoj, i ako mi, rasrdivši se, odmah dajemo mjesto đavlu u
srcu svome, zbog čega onda ranije zapovijeda da se srdimo, govoreći:
Srdite se ali ne
griješite! Ne kaže li
on slijedeće: srdite se na svoje strasti i na samu srdžbu vašu, da
pri vašoj popustljivosti u srdžbom pomračenim umovima vašim ne bi
počelo da zalazi Sunce pravde ili Krist. Jer, Njegovim odlaskom vi
bi u vašim srcima dali mjesto đavlu.
U prenesenom značenju pod
suncem možemo da shvatimo razum. On se pravedno naziva suncem zbog
toga što prosvjetljuje sve pomisli i nastojanja našeg srca. S druge
strane, pod zabranom srdžbe treba shvatiti zapovijed da strašću
srdžbe ne gasimo to svjetlo kako, s njegovim zalaskom, svo naše
srce ne bi obuzeo mrak burnog nemira zajedno s njegovim vinovnikom
odnosno đavlom. Jer, tada bi, obuhvaćeni tamom srdžbe kao u tamnoj
noći, ostali u neznanju što da radimo. Takvo shvaćanje ovog mjesta
kod apostola Pavla predano nam je u poukama staraca. Oni ne
dozvoljavaju čak ni za trenutak da dopustimo srdžbi da se uvuče u
naše srce. Oni nas savjetuju da na sve načine pazimo da ne dođemo
pod osudu izrečenu u Evanđelju: Svaki
koji se srdi na brata svoga nizašto bit će kriv sudu
(Mt 5,22). Pri tome, kad bi bilo dozvoljeno da se srdimo do zalaska
sunca, strast srdžbe bi se uvijek žurila da se, navodno opravdano,
zadovolji svojom osvetom prije nego što sunce zađe na zapadu.
A,
što reći za one čija neumoljivost ne prestaje ni po zalasku sunca,
i koji puno dana drže zloću na one protiv kojih su se rasrdili? Oni
ponekad govore da se ne srde, iako njihova djela često otvoreno
razotkrivaju silno negodovanje kad se, na primjer, prema nekome ne
obraćaju s pristojnom riječju ili kad ne razgovaraju s uobičajenom
ljubaznošću. Njima se čini da oni pri tom ne griješe, budući da
ne traže osvetu za svoju razdražljivost. Međutim, oni samo ne
smiju, ili ne mogu da je iskažu, dok im u srcu kipi. Šuteći, oni
je preživljavaju, čime otrov srdžbe obraćaju na svoju propast.
Oni gorčinu srdžbe ne izgone odmah snagom duše, nego je kuhaju
tokom mnogih dana, da bi je tek tijekom vremena donekle ukrotili.
Zar
ne zadovoljava svoju osvetu i srdžbu onaj koji od onoga na što ga
pobuđuje srdžba izvršava samo ono što može? Tako čine i oni
koji zadržavaju pokrete srdžbe ne zbog želje da su miroljubivi,
nego zbog nemoći da se osvete, iako je i iskaljuju čime mogu.
Nemajući mogućnosti da onima na koje su se rasrdili učine nešto
više, oni svoj bijes iskaljuju time što s njima ne govore s običnom
ljubaznošću. Dakle, nije, dovoljno samo da se ukroti iskazivanje
grijeha na djelu. Srdžba treba da se izbaci iz skrivnica srca, inače
će se, uslijed pomračenja tamom, izgubiti zdravo rasuđivanje i
svjetlost znanja, čime čovjek prestaje da bude hram Duha Svetoga.
Jer, iako i ne žalosti ljude iz okoline, pritajena srdžba u srcu
izgoni najsvjetlije sijanje Duha Svetoga, isto kao i iskazana
srdžba.
Zar se može misliti da nam Bog dopušta da makar jednu
minutu držimo srdžbu, ukoliko se zna da ne dozvoljava da prinosimo
žrtve naših duhovnih molitava kad smo svjesni ne samo da se srdimo
na drugoga, nego i kad drugi ima nešto protiv nas: Dakle,
ako prineseš dar svoj žrtveniku, i ondje se sjetiš, da brat tvoj
ima nešto protiv tebe; ostavi ondje dar svoj pred žrtvenikom, i idi
te se najprije pomiri s bratom svojim, pa onda dođi i prinesi dar
svoj (Mt 5,23-24)? I,
kako možemo misliti da nam se dozvoljava da držimo ogorčenost na
brata makar do zalaska sunca (da ne kažem puno dana), ukoliko nam se
ne dozvoljava da molitve svoje prinosimo Bogu čak ni kad on ima
nešto na nas, i kada nam apostol Pavao zapovijeda: Stalno
se molite (1 Sol 5,7), i:
Dakle, hoću da se muževi
mole na svakom mjestu, podižući svete ruke bez srdžbe i
dvoumljenja (1 Tim 2,8)?
Prema tome, ukoliko budemo zadržavali takav otrov u srcima svojim
preostaje nam ili da se nikada ne molimo te da smo krivi pred
apostolskom i evanđeoskom zapoviješću, kojom nam se zapovijeda da
se stalno i na svakom mjestu molimo, ili da smo svjesni da,
izlijevajući svoju molitvu bez obzira na zabranu, u stvari
pokazujemo svoju oholu nepokornost u duhu bunta, a ne da prinosimo
molitvu Gospodinu.
Ne moramo da se duže zadržavamo na
evanđeoskim i apostolskim zapovijedima kad i Stari zavjet koji, čini
se, donekle podilazi našim nemoćima upozorava na isto, govoreći:
Nemoj mrziti brata svog u
umu svom (Lev 19,17), i
opet: Putevi onih koji
pamte zlo vode u smrt
(Izr 12,28), i još: Ne
budi osvetoljubiv, i ne nosi srdžbe na sinove naroda svoga (Lev
19,18). Vidiš li da se i tu loše raspoloženje prema braći
odsijeca ne samo na djelu, nego i u tajnim pomislima, budući da se
zapovijeda da se iz korijena iz srca izbaci mržnja da, ne samo ne bi
uzvraćali za uvredu, nego da se je čak ne bi ni
spominjali.
Osjetivši naročitu unutrašnju pobudu da ispravimo
svoju nesređenu i nemarnu narav, i pobijeđeni ohološću ili ne
trpljenjem, mi se u sebi žalimo da nam nedostaje pustinja. Time kao
da podrazumijevamo da bi tamo, ni od koga ne uznemiravani, odmah
stekli krepost trpljenja, očigledno pravdajući svoj nerad oko
kroćenja poriva srdžbe, i razlog njenog nastajanja prebacujući na
braću, a ne na svoje ne trpljenje. Međutim, ukoliko mi, na taj
način, budemo uzroke naše neispravnosti pripisivali drugima, nikada
nećemo doći do nužne mjere trpljenja i savršenstva. Djelo
ispravljanja i umirivanja svoga srca nemoj smještati u ruke slobodne
volje drugoga, koje uopće ne stoji u našoj vlasti, već ga drži u
dobrom raspoloženju svoje volje. Naše ne upadanje u srdžbu ne
treba da zavisi od savršenstva drugoga, nego od naše kreposti, koja
se ne stječe tuđim trpljenjem, nego vlastitom velikodušnošću.
Prema
tome, traženje pustinje priliči savršenima i očišćenima od
svake strasti, koji su u zajednici s braćom istrijebili sve strasti.
U pustinju ne treba stupati zbog malodušnog bjekstva, nego iz želje
da se dostigne visina Božjeg sagledavanja, budući da nju ni
savršeni ne mogu steći bez pustinje. Jer, neizliječene strasti
koje prenesemo u pustinju ostat će skrivene u nama, ali ne i
iskorijenjene. Onima koji su čisti srcem pustinja osigurava
najčistije sagledavanje, te u najvjernijim viđenjima otkriva
spoznaju duhovnih tajni, dok onima koji se još nisu očistili obično
ne samo da gaji strasti, nego ih još i pojačava. U takvom slučaju
čovjek sebi može da izgleda trpljiv i ponizan sve dok se ne vidi
ili ne stupi u dodir s nekim čovjekom. Međutim, čim ga neki slučaj
izazove na pokret, on se odmah vraća svojoj ranijoj naravi, odnosno
tada odmah u njemu niču strasti koje su se skrivale, i kao
neukroćeni konji koji su ugojeni dugim odmorom, s najvećim
nastojanjem i bjesnilom izlaze iz svojih zatvora na propast svog
jahača. Jer, ukoliko nisu prethodno očišćene, strasti s većim
bjesnilom djeluju u nama poslije prekida slučajeva njihovog
iskazivanja i kroćenja među ljudima. I samu sjenku trpljenja, kojom
smo, kako se uobražavalo, živeći zajedno s braćom, naizgled
ovladali, i koje smo pokazivali, u najmanju ruku, iz uvažavanja
prema njima i iz stida da se pred svima pokažemo malodušnim, mi
gubimo u pustinjskoj bezbrižnosti.
Slično je i s otrovnim
zmijama i zvjerima jer dok se sakrivaju u pustinji, u svojim leglima
i skrovištima, one ne ujedaju, iako ne zbog toga što su bezopasne
ili što su stekle dobre osobine, nego stoga što ih na to prisiljava
pustinja. Međutim, čim ugrabe mogućnost da ugrizu, one odmah
iznose i iskazuju otrov i zvjerstvo koje se u njima skriva. Isto tako
i onima koji žele savršenstvo nije dovoljno da se ne srde na ljude
kad s njima nisu u općenju i sukobu, budući da je srdžba pri tome
živa: ona se samo pritajila i spremna je da se odmah obruši na bilo
što. Sjećam se kako sam se, živeći u pustinji, ponekad rasrdio na
pero za pisanje ukoliko mi se ne bi svidjela njegova debljina ili
tankost, ponekad na nožić ukoliko se pri rezanju zatupi te ne
siječe brzo, a ponekad i na kremen ukoliko iz njega nije brzo
izletjela iskra vatre kada sam žurio na čitanje. Pokret negodovanja
je ponekad navaljivao s takvom snagom da se iz usta nevoljno čulo
prokletstvo na bezdušnu stvar, ili već neizostavno na đavla, time
bi i smutnje nestajalo i duša se činila spokojnom. Prema tome, u djelu
usavršavanja će malu korist donijeti udaljavanje od ljudi na koje
bi se podizala srdžba, ukoliko prethodno ne zadobijemo trpljenje.
Jer, strast srdžbe se može iskazivati i na nijemim stvarima i na
sitnicama. Ostajući u našem srcu ona nam neće dati da postignemo
mirno raspoloženje, niti da se oslobodimo od drugih strasti.
Stoga,
ako želimo da postignemo najviše Božje blago o kojem se govori:
Blaženi čisti srcem, jer
će Boga vidjeti (Mt
5,8), dužni smo da ovu strast izbacimo ne samo iz naših djela, nego
i da je s korijenom odstranimo iz dubine duše. Jer, neće nam suviše
koristiti da krotimo bjesnilo srdžbe u riječi i da je ne izkazujemo
na djelu, ukoliko je Bog, od kojeg se ne mogu sakriti tajne srca,
bude vidio u skrivnicama srca. Evanđeoska riječ nam zapovijeda da
prije odsjecamo korijene strasti, nego li njihove plodove koji se po
odstranjivanju korijena više neće rađati. Time će duša dobiti
mogućnost da postojano boravi u svakom trpljenju i svetosti, budući
da srdžba neće biti odstranjena samo s površine naših postupaka i
djelovanja, nego i iz skrivnica pomisli. Stoga treba umrtviti srdžbu
i mržnju, da ne upadnemo u grijeh ubojstva čovjeka, koji bez njih
ne može da se dogodi. Jer,
svaki koji se srdi na brata svoga ni za što, bit će kriv sudu (Mt
5,22), i: Svaki koji mrzi
brata svojega je ubojica čovjeka
(1 Iv 2,15). Naime, takav u srcu želi da pogine onaj na kojeg se
srdi. I, iako ljudi ne smatraju da je prolio krv vlastitom rukom ili
mačem, Gospodin ga zbog strasti srdžbe proglašava ubojicom. Naime,
on će svakom uzvratiti ili nagradom, ili kaznom ne samo za ostvarena
djela, nego i za namjere volje, kako sam govori preko proroka: A,
ja znam djela njihova i misli njihove, i doći će vrijeme, te ću
sabrati sve narode (Iz
66,18). I apostol Pavao kaže: Obzirom
da se misli njihove među sobom optužuju ili opravdavaju na dan kada
Bog bude sudio tajne ljudske (Rim
2,15-16).
Prema tome, Kristov nositelj podviga, koji zakonito čini
podvig, treba s korijenjem da iz sebe izbaci strast srdžbe. Za
savršeno izlječenje od ove bolesti nužno je slijedeće liječenje:
prije svega, treba vjerovati da ne dolikuje srditi se ni pod kojim
izgovorom, ni zbog opravdanih, ni zbog neopravdanih razloga, znajući
da ćemo, po potamnjenosti srdžbom izvorne svjetlosti koja je u
nama, po potamnjenosti svjetlosti našeg srca, odmah izgubiti i
svjetlost razlikovanja stvari, i čvrstinu razboritosti i
pristojnosti, i mjerilo pravde; zatim, treba da se držimo uvjerenja
da će se, ukoliko se duh srdžbe zadrži u nama, neizbježno
pomutiti i čistoća našega duha, te on već neće moći postati
hram Duha Svetoga; i napokon treba da pomišljamo i na to da sve dok
boravimo u srdžbi mi se nikako ne smijemo moliti i da pred
Gospodinom izlijevamo svoje molbe. I, iznad svega, imajući pred
očima neizvjesnost granice čovjekovog života, mi postojano treba
da smo svjesni da se svakog dana možemo preseliti iz tijela. Tamo
nam nimalo neće pomoći ni držanje čistoće neporočnosti, ni
odricanje od cijelog imanja, ni preziranje bogatstva, ni trud posta i
bdijenja, budući da već zbog srdžbe i mržnje Sudac svemira
prijeti vječnim mukama.
BORBA S DUHOM TUGE
U petoj borbi treba da izbjegnemo žalac sve-proždiruće tuge. Ukoliko zadobije mogućnost da ovlada našim srcem, ona onemogućava Božje sagledavanje. Sunovrativši dušu s visine svetog raspoloženja, ona je oslabljuje do kraja i guši, ne dajući joj ni da molitve vrši s običnom živošću srca, ni da pritječe čitanju svetih knjiga kao duhovnom oruđu i lijeku, ni da bude mirna i krotka s braćom, dok je prema obaveznim djelima poslušnosti čini ne trpljivom i mrmljivom. Lišivši je svakog zdravog rasuđivanja i pomutivši joj srce, ona je čini izbezumljenom i opijenom, te je skruši i davi pogubnim očajem.
Stoga smo, ukoliko želimo da se zakonito trudimo u podvizima duhovne borbe, dužni da s podjednakom pažnjom liječimo i ovu bolest. Kao što moljac nagriza odjeću, i crv drvo, tako i tuga čovjeku izjeda srce (Izr 25,21): tako jasno i određeno Božji Duh izražava snagu opasne i pogubne strasti. Kao što odjeća koju su izjeli moljci više nema nikakvu vrijednost, niti je prikladna za časnu upotrebu, i kao što drvo koje su izgrizli crvi više nije za građu ili za ukras ma koje građevine, makar i osrednje, već zaslužuje da bude odloženo radi spaljivanja vatrom, tako i duša koju proždiru ugrizi sve-uništavajuće tuge više nije prikladna za prvo-svećeničku odjeću, odnosno miro Duha Svetog, koje silazi s neba najprije na bradu Aaronovu, a zatim na skute njegove, kao što je rečeno u proroštvu svetog Davida: Kao na glavi ulje dragocjeno što silazi na bradu, bradu Aronovu, što silazi na skute haljina njegovih (Ps 132,2), niti za građenje i ukrašavanje duhovnog hrama čiji je temelj postavio Pavao, premudri arhitekt, govoreći: Jer ste vi hram Božji i Duh Božji živi u vama (1 Kor 2,16), za čiju izgradnju se koriste drva koja opisuje zaručnica u Pjesmi nad Pjesmama, govoreći: Grede su nam u kućama cedrove, daske su nam od kiparisa (Pj 1,17). Eto kakve vrste drveća se izabiru za hram Božji: one su i ugodnog mirisa i ne trule, da ne podlegnu kvarenju uslijed starosti, niti gnjilosti od crva.
Ponekad ta bolest ima običaj da se rađa od prethodnih
strasti, od srdžbe, požude, ili pohlepe, odnosno kad netko u umu
izgubi nadu da će ih zadovoljiti djelima ili stvarima po njihovim
vrstama; ponekad se rađa bez ikakvih vidljivih razloga koji bi mogli
da nas bace u tu propast, odnosno po djelovanju lukavog neprijatelja,
pri čemu nas iznenada zahvaća takva žalost da s uobičajenom
ljubaznošću nismo sposobni da primimo čak ni osobe koje su nam
najdraže i najpotrebnije, i sve što nam one tada budu rekle mi ćemo
smatrati neumjesnim i nepotrebnim, te im nećemo dati nikakav
ljubazan odgovor, budući da su sve pore našeg srca ispunjene
gorčinom žući.
Time se najjasnije pokazuje da se žalci žalosti
u nama ne podižu uvijek zbog krivice drugih, nego više zbog naše
vlastite krivice jer mi sami u sebi nosimo uzroke svih žalosti,
odnosno u sjemenima strasti koja, čim našu dušu orosi kiša
iskušenja, odmah izbijaju u svojim mladicama i plodovima. Nitko se
nikad ne prisiljava na grijeh, čak i ako loš primjer drugih
pobuđuje na grijeh, već čovjek u svome srcu ima skrivenu građu
određenog grijeha. I, nikako ne treba vjerovati da čovjek, na
primjer, iznenada prima strast sramne požude ne posjedujući je
ranije, odnosno kada pogleda na lijepu ženu i kada bude poražen
njenom ljepotom. Naprotiv, treba smatrati da ju je on poželio stoga
što je gledanje na nju samo iznijelo na vidjelo bolest koja se
skrivala u unutrašnjosti. Zbog toga mi prvenstveno treba da se
pobrinemo oko očišćenja svojih strasti i ispravke svojih osjećaja
i raspoloženja.
Postoji još jedna vrsta tuge, i to najlošija,
koja u dušu koja je sagriješila ne polaže namjeru da ispravi život
i da se očisti od strasti nego najpogubniji očaj. Ona Kainu nije
dopustila da se pokaje poslije ubojstva brata, ni Judi da poslije
izdaje potraži sredstva ispravljanja. Naprotiv, ona ga je kroz očaj
koji je savjetovala navela na samoubojstvo.
Tuga za nas može biti
korisna samo u slučaju kada je primamo budući pokretani ili
pokajanjem zbog grijeha, ili žarkom željom za savršenstvom, ili
sagledavanjem budućeg blaženstva. O njoj i apostol Pavao govori:
Jer žalost koja je po Bogu donosi pokajanje za spasenje, za koje
se ne kaje; a žalost ovoga svijeta donosi smrt (2 Kor
7,10).
Međutim, ta tuga, koja donosi pokajanje za nesumnjivo
spasenje, je poslušna, srčana, ponizna, krotka, ugodna i trpljiva,
budući da proizlazi iz ljubavi prema Bogu. Iz želje za savršenstvom
ona se neumorno prostire prema tjelesnom samo-zlopaćenju i
skrušenosti duha, ali istovremeno nekako ostaje radosna i živa zbog
nade na napredak, uslijed čega zadržava svu ugodnost srdačnosti i
ljubaznosti, noseći u sebi sve plodove Duha Svetoga koje nabraja
apostol Pavao: A, plod Duha je: ljubav, radost, mir,
dugotrpljenje, blagost, dobrota, vjera, krotkost i uzdržavanje (Gal
5,22). Tuga ovog svijeta je krajnje mrmljajuća, ne trpljiva, gruba,
puna odbojne svadljivosti, besplodne žalosti i pogubnog očaja. Onog
kojeg obuzme, ona rasijava i odvlači od svakog zanimanja i
spasonosne brige o samom sebi. Ona ne samo da presijeca djelovanje
molitve, nego i pustoši sve navedene duhovne plodove koje obično
omogućuje žalost koja je po Bogu.
Zbog toga svaku tugu koja se
ne prima ili radi spasonosnog pokajanja, ili zbog revnosti za
savršenstvom, ili zbog želje za budućim dobrima treba kao svjetsku
i smrtonosnu odsijecati i sasvim izbacivati, zajedno sa duhom bluda,
srebroljublja i srdžbe.
Ovu najpogubniju strast moći ćemo da
istjeramo iz sebe ukoliko svoju dušu stalno budemo zanimali duhovnim
poukama, oživljavajući je i podižući je nadom i sagledavanjem
budućeg blaženstva. Na taj način mi možemo da savladamo sve vrste
tuge: i onu koje proizlazi iz prethodne srdžbe, i onu koja dolazi od
gubitka prihoda i podnošenja štete, i onu koja se rađa od
nanesenih nam uvreda, i onu koja proizlazi iz nerazumnog duševnog
rastrojstva, i onu koja nas baca u smrtni očaj. Uvijek se radujući
zbog sagledavanja vječnih budućih dobara i boraveći nepokretno u
takvom raspoloženju, mi nećemo padati duhom u neugodnim
okolnostima, niti uznositi u ugodnim, gledajući i na jedne i na
druge kao na ništavne i brzo prolazeće.
(Radi smirivanja duha
tuge čitaj još u 7. odjeljku izbor iz svetog Kasijana – O borbi s
nevoljama i napastima).
BORBA S DUHOM MALODUŠJA
Kao šesta, predstoji nam borba sa strašću koju mi možemo nazvati malodušjem ili sjetom u srcu. Ona je srodna tuzi i nju osobito trpe redovnici koji vrše podvig po pustinjama. Ona je najneugodniji neprijatelj onih koji borave u usamljenosti. Ona svakog redovnika uznemirava naročito oko šestog sata (u dvanaest sati po našem računanju vremena, odnosno u podne) kao neka groznica koja u određene sate napada bolesnu dušu sa svojim destruktivnim djelovanjima. Neki starci (Evagrije I tom, str. 631), nazivaju je podnevnim demonom, o kome se govori u 90. Psalmu.
Napavši na
bijednu dušu redovnika, malodušje rađa užas prema mjestu na kojem
boravi, odvratnost prema ćeliji i prezir prema braći koja žive s
njim, ili na manjoj udaljenosti od njega, predstavljajući ih lijenim
i sasvim neduhovnim, dok njega samog sasvim čini lijenim i odvraća
od djela kojima se obično zanima u svom obitavalištu. Ono u njemu
slabi volju da sjedi u ćeliji, ne dopušta mu da pristupa čitanju,
nagoni ga da uzdiše i da se žalosti što je toliko vremena proživio
bez imalo napretka i što nije stekao nikakav duhovni plod, te mu
savjetuje da tuguje zbog toga što ostaje u pustom mjestu iako bi
mogao da upravlja drugima i da mnogima donosi korist, i stoga što
nikoga nije podučio i što nikoga svojim poukama i učenjem nije
duhovno rodio. Zatim mu ono hvali samostane koji se nalaze daleko od
njega, predstavljajući mjesta na kojima se oni nalaze kao puno
korisnija za duhovno napredovanje, budući da mogu više da
potpomognu spasenje, dok općenje s tamošnjom braćom prikazuje kao
najugodnije i duhovno savršenije. Nasuprot tome, mjesto na kojem se
on nalazi predstavlja kao nepodnošljivo, napominjući mu da od braće
koja tu borave nema nikakve pouke, dok sve nužno za održavanje
tijela dobiva s ogromnim trudom. Na kraju, ono usamljeniku
nagovještava da neće moći da se spasi ukoliko ostane na tom
mjestu, te da će uskoro poginuti ukoliko ne ostavi ćeliju i ukoliko
se odmah ne preseli na neko drugo mjesto. Poslije toga, oko petog i
šestog sata ono njegovo tijelo dovodi do takve nemoći i do takve
izgladnjelosti da mu se čini kao da je iscrpljen i izmoren od dugog
putovanja i najtežeg truda, ili kao da je podnio dvodnevni ili
trodnevni post bez ikakvog uzimanja hrane. I, eto, on se u nemiru
obazire na sve strane, uzdiše zbog toga što mu nitko od braće ne
dolazi, često ulazi i izlazi iz ćelije, i promatrajući sunce ima
utisak da sporo teče k zalasku. U takvoj nerazumnoj smetenosti uma
on kao da je obavijen mrakom, te postaje nesposoban za bilo kakvo
duhovno djelovanje. On počinje da misli da se od takve napasti ne
može izbaviti ukoliko ne posjeti nekog od braće, ili ukoliko se ne
utješi snom. Tu taj razorni duh počinje da mu iznosi da treba da
učini nužne posjete braći, ili da posjećuje bolesne koji se
nalaze u blizini ili daleko. Također, on mu ubacuje pomisao da je
dužan da pronađe neke rođake ili rođakinje i da ih češće
posjećuje, te da bi bilo veliko djelo pobožnosti ukoliko bi neku
pobožnu ženu, koja je se posvetila Bogu i koja je lišena svake
pomoći od rodbine, češće posjećivao i donosio joj sve što joj
je potrebno, budući da se njeni srodnici ne brinu o njoj. On mu
podmeće zaključak da se treba više truditi u djelima pobožnosti
te vrste, dok je sjedenje u ćeliji bez ploda i ne donosi nikakav
napredak.
Tako se bijedna duša uznemiravana zapliće u
neprijateljske zamke sve dok se redovnik, izmoren duhom malodušja,
ili baci u postelju, ili napusti zatvorenost u ćeliji tražeći
izbavljenje od napasti u posjeti nekoga od braće. Međutim, ta
posjeta, koju on u sadašnje vrijeme koristi kao lijek, u rukama
njegovog protivnika ubrzo postaje sredstvo koje izaziva još veće
rastrojstvo. Jer, neprijatelj će još češće i snažnije napadati
onoga koji mu, kao što je na djelu doznao, odmah čim započne
borba, okreće leđa, te svoje spasenje ne očekuje ni od pobjede ni
od suprotstavljanja, nego od bjekstva. Naime, on će malo po malo
napuštajući ćeliju, početi da zaboravlja na glavno djelo svoga
zvanja koje se sastoji u nastojanju prema Božjoj čistoći, koja se
može postići jedino u svakidašnjem boravljenju u miru i tišini
ćelije, i u stalnom Božjem poučavanju. Tako, na kraju, vojnik
Kristov bježi od svoje borbe, zapliće se u svjetska djela i više
nije ugodan Kralju (2 Tim 2,4), kojemu je obećao služenje.
Blaženi
David je vrlo prekrasno izrazio sve štetne posljedice te bolesti u
slijedećem stihu: Zadrijema duša moja od malodušja (Ps
118,28). I zaista, u to vrijeme spava duša, a ne tijelo. Jer,
ranjena strijelom ove razorne strasti, duša zaista postaje pospana
za sva nastojanja prema kreposti i za praćenje svojih duhovnih
osjećaja.
Prema tome, istinski vojnik Kristov, koji želi da
zakonito čini podvig u borbi za savršenstvo, treba da se brine da i
ovu bolest istjera iz skrivnica svoje duše. On i protiv tog posve
neumjesnog duha malodušja treba da se smjelo naoruža protivljenjem,
da ne padne ni od ranjavanja strijelom sna, niti kao bjegunac da
istupi iz zatvorenosti svoje ćelije, čak ni pod opravdanim
izgovorom pobožnosti.
Jer, onoga kojeg počne da savladava s bilo
koje strane, malodušje ostavlja da boravi u ćeliji bez ikakvog
uspjeha, načinivši ga lijenim i bezbrižnim, izgoni ga napolje i
čini skitnicom i lijenim za svako dobro djelo, prisiljavajući ga da
postojano obilazi ćelije braće i samostane, i da ni o čemu drugom
ne pomišlja osim o tome gdje i pod kojim izgovorom da nađe sebi
priliku da objeduje slijedeći put. Jer, um lijenog ni o čemu drugom
ne misli osim o hrani i o trbuhu. Srevši negdje prijatelja u nekom
muškarcu ili ženi, koji obamiru u istoj hladnoći, on se upliće u
njihova djela i potrebe. Malo po malo uhvativši se u zamku takvim
zanimanjima koja su štetna za njegovu dušu, i kao obavijen
zagrljajem zmije, on se već više nikada neće moći odvojiti od
njih, niti se obratiti k napuštenim djelima ranijeg zvanja.
Duh
malodušja u nama, prije svega, izaziva lijenost, odvraća nas od
djelovanja i uči besposlici. Stoga je glavno djelovanje protiv
njega, ne popuštati i sjediti za trudom ruku. U tom pogledu mi, kao
liječnički recept protiv malodušja možemo primiti ono što je
apostol Pavao Solunjanima pisao o trudu: Ali vas molimo, braćo da
se marljivo brinete da živite mirno, i da gledate svoja posla, i da
radite svojim vlastitim rukama (1 Sol 4,10-11). On kaže: živite
mirno, odnosno boravite u tišini u svojim ćelijama da od raznih
priča, od kojih ne može da se sačuva onaj koji prazno okolo luta,
ne izgubite svoj unutrašnji mir te počeli i drugima da pričinjavate
nemir. On zatim kaže: gledajte svoja posla, odnosno nemojte se,
zanoseći se radoznalošću, brinuti da saznate djela svijeta i da
ispitujete ponašanje druge braće da se umjesto brige o vlastitom
ispravljanju i revnosti za stjecanje kreposti ne naviknete da svoje
vrijeme provodite u osuđivanju i klevetanju braće. I, još on kaže:
radite svojim vlastitim rukama, odnosno sjedeći u ćeliji, prionite
na ručni rad. Time je on odsjekao samu mogućnost onog što je
ranije odbacivao. Onaj koji voli da sjedi za poslom nema kad da šeta
tamo-ovamo, da istražuje tuđa djela, da se upliće u njih i sudi o
njima. U drugoj poslanici istim Solunjanima on ovome dodaje:
Zapovijedam vam pak, braćo, u ime Gospodina našega Isusa Krista,
da se klonite od svakoga brata koji živi neuredno, a ne po predaji
koje primiše od nas (2 Sol 2,6). Ovdje on više ne moli, nego
zapovijeda, i to ne prostim riječima, nego imenom Gospodina našeg
Isusa Krista. On time daje da razumijemo da je ta zapovijed obavezna.
Iz daljih riječi se vidi da je to zapovijed o trudu. Onog koji ga
izbjegava ne treba primati u kršćansku zajednicu. Prema tome, on
zapovijeda da se udaljimo od onih koji ne žele da se trude. Njih
treba da odsijecamo kao udove koji su povrijeđeni pokvarenom
lijenošću, da bolest nerada, kao smrtonosna zaraza, ne pređe i na
zdrave udove tijela. I, u rečenome već postoji snažna pobuda na
ljubav prema trudu. Međutim, nju on još više pojačava pružajući
im sebe kao primjer koji treba da nasljeduju (2 Sol 2,7). On kaže:
Živeći kod vas, mi nismo zabadava jeli kruh (2 Sol 2,8), iako i
Gospodin zapovijeda da oni koji Evanđelje propovijedaju od Evanđelja
žive (1 Kor 9,14). Kad ni onaj koji je propovijedao Evanđelje i
izvršavao tako visoko duhovno djelo nije primao hranu na dar, što
ćemo reći u opravdanje svoje lijenosti mi kojima nije naložena
nikakva propovijed riječi i koji nemaju nikakvu drugu brigu osim
brige o vlastitoj duši? S kakvom nadom se mi osmjeljujemo da u
lijenosti na dar jedemo kruh, kojeg apostol Pavao, zadužen brigama o
propovijedi Evanđelja, sebi nije dozvoljavao da jede bez truda
svojih ruku? Uostalom, da se ne pokaže kao da je njegov vlastiti
primjer jedini, te da se ne predlaže kao obrazac za nasljedovanje
svima, apostol navodi da su tako postupali i svi koji su bili s njim.
Naime, Sila i Timotej, koji su to pisali s njim, bavili su se istim
trudovima. Da netko ne pomisli da se ukloni od nasljedovanja njegovog
primjera predstavljajući da su oni svi radili šuteći, nemajući
namjeru da daju primjer koji i nas obavezuje na trud on kaže da su,
imajući vlast da ne rade, radili da sebe daju njima za primjer:
Da se ugledate na nas (2 Sol 2,9). On kao da kaže: ''Ako
zaboravite razumno učenje, koje često ulazi u vaše uši, barem
zadržite u sjećanju naše primjere, koji su predstavljeni vašim
očima.'' Napokon, poslije tolikih uvjeravanja, apostol Pavao u
odnosu na njih više ne koristi savjet učitelja ili liječnika, nego
autoritet apostolske vlasti, govoreći: Ako netko neće da radi,
neka i ne jede (2 Sol 2,10)! To je presuda protiv mogućih i
predvidljivih onih koji preziru ove zapovijedi, izrečena sa sjedišta
apostolskog suda.
I, u Poslanici Efežanima apostol Pavao je o
istom trudu pisao, govoreći: Kradljivac neka više ne krade, nego
bolje neka se trudi da radi svojim rukama ono što je dobro da bi
imao davati onome kome je potrebno (Ef 4,28). I, u Djelima
apostolskim nalazimo da on ne samo uči, već i radi. Došavši u
Korint, on nije želio da se zadrži nigdje drugdje osim kod Akile i
Prišile, koji su bili majstori zanata kojim se i on obično zanimao,
s očiglednom namjerom da radi zajedno s njima (Dj 18,1-3). Osim
toga, kad se, ploveći u Jeruzalem, zaustavio u Miletu, on je poslao
u Efes da dozovu prezbitere crkve u Efezu. Dajući im pouke kako da u
njegovom odsustvu upravljaju crkvom Božjom, on je rekao da ni novca,
ni odjeće od njih nije tražio. Naprotiv, njegovim potrebama i
potrebama onih što su bili s njim poslužile su njegove vlastite
ruke. I, on je to činio radi toga da pokaže da se tako treba
truditi, pomažući onima koji nemaju i sjećajući se zapovijedi
samog Gospodina, odnosno da je blaženije davati, nego primati (Dj
20,33-35). Dajući primjer ljubavi prema trudu, on ujedno poučava da
je bolje pomagati potrebitima od onoga što je stečeno znojnim
trudom, nego od onoga što je nekim drugim putem došlo u naše ruke.
Redovnik koji tako djeluje bit će ukrašen dvostrukom krepošću:
odbacivanjem svih stvari steći će savršeno siromaštvo Kristovo, a
svojim trudom i raspoloženjem pokazat će darežljivost bogatog,
poštujući Boga svojim pravednim trudom, i prinoseći mu na žrtvu
od plodova svoje pravde.
Egipatski oci nikako ne dozvoljavaju
redovnicima, a naročito mladima, da budu bez posla. Naprotiv,
revnošću prema trudu oni mjere stanje srca i brzinu napretka u
trpljenju i poniznosti. Oni ništa ne primaju od ishrane za svoju
upotrebu, nego od svojih trudova hrane braću koja dolazi i strance,
i šalju u mjesta Livije koja su siromašna zbog neplodnosti i gladi.
Oni čak i u gradovima onima koji stradaju u prljavim tamnicama
dostavljaju velike količine hrane svake vrste, vjerujući da takvim
požrtvovanjem od plodova svojih ruku prinose ugodnu žrtvu
Gospodinu. O tom predmetu drevni egipatski oci su stvorili izreku:
''Redovnika koji radi iskušava jedan demon, a onog koji boravi u
lijenosti napada bezbrojno mnoštvo.''
Počevši da živim u
pustinji, ja sam ocu Mojsiju (Livijskom, kome pripadaju 1. i 2.
Knjiga razgovora) rekao da sam jučer bio potpuno rastrojen porivom
malodušja i da sam ga se oslobodio tek kad sam otišao ocu Pavlu.
''Ne, ti se nisi oslobodio od njega'', rekao mi je on, ''nego si mu
se predao i pokorio. Jer, on će te još snažnije napadati kao
kukavicu i bjegunca, vidjevši da si u prvoj borbi dopustio da budeš
pobijeđen i da si odmah pobjegao s bojnog polja. Stoga treba da
riješiš da drugi put stupiš u borbu s neprijateljem i da odbijaš
njegove vatrene napade, pobjeđujući ga trpljenjem i protivljenjem,
a ne napuštanjem ćelije ili uranjanjem u san.'' Tako se na iskustvu
pokazalo da ne treba bježati od napada malodušja, izbjegavajući
borbu s njim, već da ga treba pobjeđivati hrabro mu se protiveći.
BORBA S DUHOM SUJETE ILI SLAVOLJUBLJA
Kao sedma, predstoji nam borba s duhom sujete ili slavoljublja. On je raznovrstan, promjenljiv i tanan. Njega i najoštrovidnije oči teško mogu razmotriti i prepoznati. Stoga je utoliko teže od njega se zaštiti. Ostale strasti su proste i jednolike, a sujeta je složena i raznolika. Ona odasvud i sa svih strana susreće vojnika za vrijeme borbe, i kada se već pojavljuje kao pobjednik. Jer, ona pokušava da rani vojnika Kristova i odjećom, i stasom, i hodom, i glasom, i poslom, i bdijenjima, i postovima, i molitvom, i usamljenošću, i čitanjem, i znanjem, i šutljivošću, i poslušnošću, i poniznošću, i dobrodušnošću. Kao neki najopasniji podvodni kamen, sakriven ispod valova koji se dižu, ona iznenadno dovodi do strašnog brodoloma one koji plove pri blago-ugodnom vjetru i u vrijeme u koje se najmanje nadaju.
Prema tome, onaj koji želi da
ide kraljevskim putem s oružjem pravednosti desnim i lijevim treba,
po apostolskom učenju, podjednako da kroči i u slavi i sramoti, u
grdnji i pohvali (2 Kor 6,7-8), te da s krajnjom opreznošću
upravlja svoj korak putem kreposti, posred uzburkanih valova
iskušenja, pod rukovodstvom rasuđivanja i nadahnućem Duha
Gospodinova. On treba da zna da će se odmah razbiti o pogubne
podvodne grebene čim makar malo skrene na desno ili na lijevo. Zbog
toga od premudrog Salomona i slušamo savjet: Ne skreći ni na
desno, ni na lijevo (Izr 4,27), odnosno ne obmanjuj sebe zbog
kreposti i ne uznosi se svojim duhovnim uspjesima, niti skreći na
lijevu stazu strasti tražeći, kao što je apostol Pavao rekao,
slavu u sramoti njihovoj (Fil 3,19). Onoga u kojemu ne može
da izazove sujetu ljepotom stasite i raskošne odjeće, đavao
iskušava njegovom nezgrapnom, neurednom i ništavnom odjećom; onoga
kojeg nije uspio da baci u tu strast pomoću časti, on sputava ponižavanjem; onoga kojeg nije uspio nagovoriti da se previše uznosi
mnogim znanjem i sposobnošću lijepog govora, on lovi šutnjom. Onaj
koji javno posti biva uznemiravan sujetnom slavom, a onaj koji iz
prezira takve slave počne da skriva post trpi napade od
samo-uznositosti. Da se ne uprlja sujetom netko izbjegava da vrši
duge molitve pred braćom. Međutim, počevši da ih upražnjava u
tajnosti i nemajući nikoga za svjedoka svog djelovanja, on ne
izbjegava da trubi o tome. Naši starci (oci) prekrasno opisuju
svojstvo te bolesti, uspoređujući je s lukom i češnjem, jer ma
koliko mi skidali jedan sloj omotača, opet se pokazuje drugi
sloj.
Ona ne prestaje da tjera čak ni onog koji se, bježeći od
slave, skriva po pustinji izbjegavajući svako općenje sa
smrtnicima. I, što čovjek bježi dalje od svijeta, to ga više
napada. Neke od onih koji žive u samostanima ona pokušava da baci u
preuznositost trpljenjem u radu i trudu, druge spremnošću na
poslušnost, treće poniznošću koja sve nadvisuje. Jednoga ona
iskušava mnogim znanjima, drugog dugim sjedenjem za čitanjem,
trećeg dužinom bdijenja. Ta bolest se trudi da svakoga rani
njegovim vlastitim krepostima. Tako ona priređuje spoticanje u
propast upravo onim čime se stječu plodovi života. Onima koji žele
da prođu put pobožnosti i savršenstva neprijatelji odnosno
klevetnici postavljaju mreže obmane upravo na putu po kojem
koračaju, po izreci blaženog Davida: Na putu kojim hodim sakriše
mi zamku (Ps 141,4). Dakle, ukoliko se mi idući putem kreposti i
nastojeći k počasti višnjeg zvanja, uzdignemo svojim uspjesima,
saplest ćemo se i zaplest u mreže sujete, imajući svezane noge
svoje duše. Na taj način se događa da nas ne savlada protivnik,
ali nas pobjeđuje veličina naše pobjede nad njim.
Budući
nadvladavane, sve druge strasti venu i svakim danom postaju sve
slabije. Također, pod utjecajem mjesta ili vremena, one venu i
stišavaju se. Uopće, uslijed borbe s krepostima koje su im
suprotne, njih je lakše izbjeći i odbiti. Međutim, ova i kada je
poražena još žešće ustaje na borbu. I, kada se misli da je
ispustila duh, ona kroz svoju smrt postaje još življa, zdravija i
jača. Druge strasti tiranski vladaju samo nad onima koje su
pobijedili u borbi. Sujeta svoje pobjednike još žešće pritišće.
I što je jače pobijeđena, snažnije se bori pomislima
prevelike uznositosti zbog pobjede nad sobom. Tanana lukavost neprijatelja
se upravo vidi u tome što zbog njegovih smicalica vojnik Kristov
pada od vlastitih strijela, iako nije mogao biti pobijeđen
neprijateljskim oružjem.
Ostale strasti se, kao što smo rekli,
umiruju pod utjecajem drugog mjesta. Također, one se stišavaju i
slabe uslijed udaljavanja od predmeta grijeha, ili prilika i povoda
za grijeh. Ali, sujeta ide i u pustinju s onim koji bježi od nje.
Ona se ne straši nikakvog mjesta, niti slabi zbog udaljavanja
predmeta od očiju. Ona crpi hrabrost upravo iz uspjeha u kreposti
onog kojeg napada. Ostale strasti, kao što smo naprijed rekli, s
vremenom ponekad slabe i iščezavaju. A, njoj vrijeme ne samo da ne
šteti, već još više sabire hranu za njenu sujetu.
Napokon,
nalazeći se u ratu s krepostima koje su im suprotne i otvoreno
istupajući, kao po danu, ostale strasti je lakše pobijediti i lakše
držati na odstojanju. Proguravši se među kreposti i pomiješavši
se s našom vojskom, sujeta kao da stupa u borbu po tamnoj noći. Ona
utoliko žešće obmanjuje, ukoliko je manje očekuju i ukoliko se
manje čuvaju od njenih napada.
Čitamo da je Ezekija, židovski
kralj, muž savršeno pravedan u svemu, zbog jedne strijele
prevelike uznositosti bio oboren; da je onaj tko je jednom molitvom mogao da
izmoli izbavljenje od 185 tisuća asirskih vojnika bio pobijeđen
sujetnim slavoljubljem; da je onaj koji je molitvom bio dostojan
produžetka života za 15 godina (iako je poslije već postojalo
Božje određenje granica njegovog života i dana smrti) i kojemu je
sunce, vraćajući se unazad za deset stupnjeva, potvrdilo čudo, za
jednu preveliku uznositost i maštanje o sebi sve izgubio. I, poslije
svjedočanstva o kreposti i takvog znamenja Božje volje prema njemu,
on je ne samo sebe, nego i sav narod svoj podvrgao srdžbi Božjoj.
I, ta srdžba je bila tolika da je, i poslije ponižavanja i
umoljavanja Boga sa svim svojim narodom, jedino mogao izmoliti
odlaganje srdžbe, odnosno da ne dođe u njegove dane (4 Kr 20,2).
Tako je poguban i težak grijeh strasti prevelike uznositosti!
Osija,
pradjed spomenutog kralja, koji je također pohvaljen svjedočanstvom
Svetog pisma, imao je puno kreposti i mnoga vrlo pohvala djela i
uredbe za dobro naroda. Međutim, ponijevši se sujetnim visokoumljem
on je uvrijedio Gospodina Boga svoga djelom koje mu nije bilo ugodno.
I, odmah je pao s visine svoje slave i bio kažnjen gubom. Eto i
drugog primjera teškog pada!
Dakle, vidite da sretni uspjesi
mogu biti pogubni, ukoliko se čovjek ne čuva od sujete i
preuznositosti. Oni koji se ne paze i ne čuvaju i koji izbjegavaju
skrušenost u teškim okolnostima, trpe jači poraz zbog svojih
pobjeda. Izbjegavši opasnost smrti u vrijeme borbe, oni padaju zbog
pobjede i slavlja.
Zbog toga apostol Pavao i opominje: Nemojmo
biti sujetni (Gal 5,26). Razotkrivajući farizeje, i Gospodin
govori: Kako vi možete vjerovati kada primate slavu jedan od
drugoga, a slavu koja je od jedinoga Boga ne tražite (Iv 5,44).
O takvima i blaženi David govori s prijetnjom: Bog rasipa kosti
čovjekougodnika (Ps 52,6).
Početnike i one koji su malo
napredovali u krepostima i u duhovnom znanju, sujeta obično nadima
zbog glasa, odnosno što pjevaju ljepše od drugih, ili zbog mršavog
tijela, ili zbog ljepote tijela, ili zbog bogatih i gospodskih
roditelja, ili zbog toga što su prezreli vojnu službu i počasti.
Drugoga ona uvjerava da bi, da je ostao u svijetu, lako stekao i
počast i bogatstvo, iako ih nikada ne bi mogao postići. Na taj
način, ona ga nadima prinošenjem na žrtvu neizvjesnih nada,
nagovarajući ga da se previše uznosi zbog ostavljanja onoga što nikada
nije imao.
Na nekoga ona pusti želju za svećenstvom ili
đakonstvom, predstavljajući mu u mislima da bi on sa svetošću i
strogošću izvršavao svoje djelo, te bi i drugim svećenicima bio
primjer svetosti, a mnogima koristan svojim ponašanjem i izrečenim
poukama. Ponekad i onog koji živi u pustinji, ili samuje u ćeliji,
ona navodi da u umu svome mašta kako obilazi domove raznih lica i
samostane i djelovanjem svojih uobraženih uvjerenja mnoge obraća na
put ispravnog života. I, bijedna duša bude okolo vođena takvom
sujetom, maštajući kao u dubokom snu. I, zanesena slašću tih
misli i ispunjena takvim maštanjima, ona najvećim djelom nije u
stanju da primijeti niti svoja djela, niti prisustvo braće koji su
stvarno prisutni. Naprotiv, ona je slasno uronjena u ono što mašta
u budnom stanju, lutajući svojim mislima.
Sjećam se da je, dok
sam živio u Skitskoj pustinji, jedan starac prišao ćeliji jednog
brata radi posjete i začuo da se unutra nešto govori. On se
zaustavio, želeći da sazna što on čita iz Svetog pisma ili što
izgovara napamet, kao što je bio običaj da se čini prilikom ručnog
rada. Prignuvši uho bliže, revni slušalac je čuo da brat daje
pouku narodu kao da je u crkvi. To je značilo da je on, prevaren
duhom sujete, sebe zamišljao svećenikom i vršio svoje zamišljeno
djelo. Počekavši još malo, starac je čuo da je brat završio
svoju pouku. Zatim je zamijenio dužnost i već bio u činu đakona,
započevši da oglašava: ''Oglašeni izađite.'' Starac je pokucao
na vrata. Izašavši, brat ga je susreo s uobičajenim poštovanjem.
Uvodeći ga unutra, on je upitao je li davno došao, pretvarajući se
da je zabrinut što je, možda, dugo morao da stoji napolju i da
možda pretrpi nešto neugodno. U stvari, njega je razotkrivala
savjest zbog maštanja i zbog onog što je činio pokretan njima.
Starac je umiljato odgovorio: ''Stigao sam u trenutku kada si
oglašavao: Oglašeni izađite.''
Ovaj primjer sam naveo da,
imajući pred očima potpunu izobrazbu snage i poretka napada strasti
na bijednu dušu, bolje pazimo na sebe, i da lakše izbjegnemo zamke
i klopke neprijatelja. Tako postupaju i egipatski oci. Ne
oklijevajući uopće, oni sve slično iznose na vidjelo i svojim
pričama o drugima i o sebi raskrivaju i otkrivaju pred mladim
redovnicima borbe sa svim strastima, i s onima koje već trpe mladi,
i s onima koje im tek predstoje. Kroz takvo iznošenje iskušenja od
svih strasti, početnici koji gore duhom spoznaju tajne svojih
trenutnih borbi. Vidjevši ih kao u ogledalu, oni shvaćaju uzroke
strasti koje se bore s njima, kao i sredstva protiv njih. Isto tako,
oni unaprijed saznaju i za borbe koje im tek predstoje, pripremajući
se da se zaštite od njih, da stupaju u borbu protiv njih i da se
sukobljavaju s njima. Najiskusniji liječnici imaju običaj ne samo
da liječe sadašnje bolesti, nego i da se, po svom vidovitom
iskustvu, suprotstavljaju budućim, unaprijed ih otklanjajući
poukama ili korisnim napitcima. Tako i ovi posve istinski liječnici
duša svojim duhovnim poukama, kao nekim protuotrovom, unaprijed
ubijaju bolesti srca koje bi mogle doći. Oni ne daju da one niknu u
dušama mladih redovnika, otkrivajući im i uzroke napada strasti, i
korisna sredstva protiv njih. U želji da po zakonu čini istinski
duhovni podvigom, Kristov vojnik treba na svaki način da se brine da
pobijedi ovu raznovrsnu i raznoliku zvijer. Najprije, mi možemo
izbjeći sam susret s ovom složenom nepotrebnošću koja je sa svih
strana spremna da istrči protiv nas. Da to postignemo ne treba da,
zadržavajući u misli Davidovu izreku: Gospodin rasipa kosti
čovjekougodnika (Ps 52,4), sebi zabranimo da bilo što činimo
ili poduzimamo sa sujetnom namjerom da steknemo sujetnu slavu. Zatim,
ono što je učinjeno s dobrim početkom treba da sačuvamo sa
sličnom ili dobrom pažnjom, da se ne potkrade bolest sujete i
opustošila plodove svih naših trudova. Osim toga, ono što braća
nisu prihvatila kao opći običaj, i što ne čine svi, svim snagama
treba da odbacujemo kao djelo hvalisanja. Na sve načine treba
izbjegavati i ono što nas može učiniti istaknutim među drugima i
što nam, zbog toga što je samo nama svojstveno, može donijeti
slavu kod ljudi. Tim samo-isticanjem se prvenstveno i objelodanjuje da
smo oboljeli od smrtonosne zaraze sujete, iako smo mogli da je
izbjegnemo da smo u mislima držali opomenu da ćemo, ne samo sasvim
izgubiti plodove trudova koje poduzimamo sa sujetnom namjerom, već
postati i krivci za veliki prijestup. Jer, kao kradljivci svetinje mi
ćemo morati da ponesemo vječne muke. Žalosteći Boga, mi smo
poželjeli da djelo činimo radi ljudi, a ne radi Njega kao što smo
bili dužni. Time smo mi ljude pretpostavili Bogu, i slavu svijeta
slavi Božjoj. U tome će nas tada i razotkriti Bog koji zna ono što
je sakriveno.
BORBA S DUHOM OHOLOSTI
Osma i posljednja borba predstoji nam s duhom oholosti. Iako se po poretku opisivanja borbe sa strastima smatra posljednjom, ona je po početku i vremenu zapravo prva. Ovo je najsvirepija i posve neukrotiva zvijer, koja osobito napada savršene. Ona ih s ljutim ugrizom proguta u trenutku kada oni gotovo dostižu sam vrh kreposti.
Postoje dva
oblika oholosti: prvi je onaj koji, kao što smo rekli, napada muževe
visokog duhovnog života, a drugi obuzima početnike i tjelesne
ljude. I, iako oba oblika oholosti podiže pogubnu uznositost kako
pred Bogom, tako i pred ljudima, ipak se prvi upravno odnosi na Boga,
a drugi na ljude. Načelo drugog i sredstva protiv njega mi ćemo
istražiti, ako Bog da, u posljednjim poglavljima ove knjige, a sada
bi donekle razmotrili prvi, kojim se, kao što smo rekli, iskušavaju
prvenstveno savršeni.
Zla oholost je strast koja uništava sve
kreposti, te ogoli i lišava čovjeka svake pravednosti i svetosti.
Kao neka sveobuhvatna zaraza, ona se ne zadovoljava oslabljenošću
samo jednog uda, ili jednog dijela, nego cijelo tijelo ranjava
smrtonosnim rastrojstvom. Ona i one koji već stoje na vrhuncu
kreposti pokušava da obori krajnje teškim padom i posve upropasti.
Svaka druga strast se zadovoljava svojim granicama i svojim ciljem.
I, iako remeti i druge, ona je usmjerena uglavnom protiv jedne
kreposti, te prvenstveno nju pritišće i na nju napada. Tako,
ugađanje trbuhu, odnosno strast prema prejedanju i slasti ukusa
upropašćuje uzdržavanje, požuda oskrnavljuje čistoću, srdžba
progoni trpljenje. Ponekad onaj koji pati od neke strasti nije sasvim
tuđ ostalim krepostima. Gubitkom jedne kreposti, koju je savladala
revnosno naoružana strast koja joj je suprotna, čovjek može
donekle zadržati ostale. Međutim, kad ovlada bijednom dušom i
zauzme najvišu tvrđavu kreposti odnosno poniznost, oholost kao neki
najsvirepiji tiranin ruši i razara do temelja cijeli njen grad.
Izravnavši nekada visoke stijene svetosti i pomiješavši ih s
zemljom poroka, ona više ne dopušta da ni jedan znak slobode u
porobljenoj duši bude sačuvan. Što je bogatija duša koju porobi,
to je teži jaram ropstva kojemu je podvrgava, najsurovijim grabežom
je ogolivši od svega imanja kreposti.
Ako želiš da točnije
saznaš mjeru snage tog najsurovijeg tiranina, prisjeti se da je kao
anđeo, kojeg su zbog prekomjernog sjaja i ljepote nazivali jutarnjom
zvijezdom (Luciferom), zbačen s neba upravo zbog te strasti. Ranjen
strijelom oholosti, on je iz najvišeg čina blaženih anđela pao u
najgore mjesto ili pakao. Takav bestjelesni anđeo, ukrašen tako
značajnim prvenstvima, za jedno uznošenje srca bio je zbačen s
neba na zemlju. Koliko tek mi, koji smo obučeni u smrtno tijelo,
treba da sa svakom budnošću izbjegavamo oholost. To samo pokazuje
veličinu pogubnog pada. A, kako treba da izbjegavamo najštetniju
zarazu ovom strašću, naučit ćemo se ako ispitamo načelo i uzroke
navedenog pada. Jer, nemoć se ne može izliječiti, niti se može
odrediti lijek protiv bilo koje bolesti, ukoliko se najprije
pažljivim istraživanjem ne ispitaju njihova načela i uzroci.
Odjeven Božjom svjetlošću i sijajući više od drugih višnjih
sila po darežljivosti Stvoritelja, ovaj (arkanđeo) je umislio da
sjaj premudrosti i ljepotu kreposti, kojima je bio ukrašen po
milosti Tvorca, posjeduje po svojim prirodnim snagama, a ne po daru
Božjem. Nadimajući se zbog toga, on je počeo da sebe smatra ravnim
Bogu. Pomislio je da ni u čemu nema nužde, slično Bogu, i da radi
boravka u takvoj čistoći nema potrebe za Božjom pomoći. Tako se
on potpuno pouzdao u snagu svoje slobodne volje, vjerujući da će mu
po njoj biti dostavljeno u izobilju sve što je potrebno za potpuno
savršenstvo u kreposti i za neprekidnost najvišeg blaženstva. Ova
jedna pomisao postala je za njega prvi uzrok pogubnog pada.
Smatrajući da nema potrebe za Bogom, on je bio i ostavljen od Boga,
te je odmah postao nepostojan i kolebljiv. Tako je odmah osjetio i
nemoć svoje vlastite prirode i izgubio blaženstvo kojim se, po daru
Božjem, sladio. Naime, on je zavolio pogubne riječi, kojima se
veličao i govorio: Uzići
ću na nebo
(Iz 14,13), i jezik lažljiv, kojim je, obmanjujući sebe, govorio: I
izjednačit ću se sa Svevišnjim.
Njima je zatim obmanuo Adama i Evu, nagovarajući ih: Bit ćete kao
bogovi. Stoga je i čuo presudu: Toga
radi, Bog će te poraziti do kraja: iščupat će te i preseliti iz
tvoga naselja, i korijen tvoj iz zemlje živih. Vidjet će pravednici
i pobojat će se, i podsmjehivat će mu se, govoreći: Gle čovjeka
koji nije imao Boga za pomoćnika, nego se uzdao u veličinu
bogatstva svoga. On uzraste u sujeti svojoj (Ps
51,6-9). Posljednje riječi gle čovjeka vrlo pravedno mogu da se
primjene i na one koji se nadaju da postignu najviša blaga bez Božje
zaštite i pomoći.
Eto uzroka prvog pada i načela glavne
strasti. Zatim, ona se preko onog koji je njome prvi bio ranjen,
prokrala u prvo-stvorenog i proizvela svo mnoštvo strasti. I,
prvo-stvoreni je povjerovao da jedino snagom svoje slobodne volje i
svojim trudovima može da dostigne slavu Božju. Time je on izgubio i
onu snagu koju je dobio po blagosti Tvorca.
Takvim primjerima i
svjedočanstvima Svetog pisma posve jasno se dokazuje da je strast
oholosti po nastanku prva i da je izvor svih grijeha i prijestupa,
iako je po redoslijedu borbe posljednja. Ona ne uništava samo jednu,
sebi suprotnu krepost, kao ostale strasti, odnosno poniznost, već
ujedno satire sve kreposti. I, ona ne iskušava neke osrednje i
beskorisne, nego naročito one koji stoje na visini savršenstva.
Jer, tako o tome duhu govori prorok: Hrana
mu je izabrana
(Av 1,16). Blaženi David je s velikom pažnjom čuvao skrivnice
svoga srca. To pokazuje smjelost s kojom je Onome od kojeg nisu bile
sakrivene tajne njegove savjesti, uzvikivao: Gospodine,
ne nadima se srce moje, niti se uznose oči moje, niti idem na
veliko, ni na ono što je više od mene (Ps
130,1), i još: Ne
živi u domu mome onaj tko se drži oholosti
(Ps 100,7). Pa ipak, znajući koliko je čak i savršenima teško da
se sačuvaju od svakog pokreta ove strasti, on se nije uzdao samo u
svoj trud, već je u molitvi tražio pomoć od Gospodina. On je
tražio da izbjegne rane od strijela ovoga neprijatelja, govoreći:
Ne
daj da stane na mene noga ohola (Ps
35,12), odnosno: ''Ne daj mi, Gospodine, da učinim kakav korak po
nagovoru oholosti.'' Naime, on se strašio da ne bude podvrgnut onome
što se govori za ohole: Bog
se protivi oholima
(Jak 4,6), i još: Nečist
je pred Gospodinom tko je god uznosita srca
(Izr 16,5).
Koliko je samo veliko zlo oholost. Njoj ne mogu da se
suprotstave ni anđeli ni druge protivne sile, već mora da se
usprotivi sam Bog. Treba primijetiti da apostol Pavao nije rekao da
oni koji su sputani ostalim strastima imaju Boga za protivnika. On
nije rekao: ''Bog se protivi ugodnicima trbuha, bludnicima, onima koji se srde, ili srebroljupcima'', nego jedino oholima. Jer, te
strasti su okrenute ili samo protiv onih koji griješe, ili protiv
njihovih suučesnika, odnosno drugih ljudi, a oholost je naročito
usmjerena protiv Boga. Zbog toga ga i ima za protivnika.
Mreže
ovog posve nepotrebnog duha možemo da izbjegnemo ukoliko o svakoj
kreposti u kojoj smo napredovali budemo govorili: Ali
ne ja, nego milost Božja koja je sa mnom,
i: Milošću
Božjom jesam, što jesam
(1 Kor 15,10), i:
Jer Bog je Onaj koji čini u vama i da hoćete i da tvorite po
Njegovoj slobodnoj volji (Fil
2,13). I, sam Spasitelj našeg spasenja govori:
Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogi plod, jer bez mene
ne možete činiti ništa (Iv
15,5), a i pisac Psalama pjeva: Ako
Gospodin ne sazida dom, uzalud se muče koji ga grade; ako Gospodin
ne sačuva grad, uzalud ne spava stražar
(Ps 126,1). Jer, volja onih koji žele i koji se trude i koji su
obučeni u tijelo koje se bori protiv duha nije dovoljna da se, bez
naročitog pokrova Božjeg milosrđa, postigne savršena čistoća i
neporočnost, niti da se zadobije ono što se tako silno želi i k
čemu se teži. Jer,
svaki dar dobri i svaki poklon savršeni odozgor je, silazi od Oca
svjetlosti
(Jak 1,17). Što
li imaš što nisi primio? A, ako si primio, što se hvališ kao da
nisi primio
(1 Kor 4,7).
Ja ovo govorim ne zbog toga što bih, ponižavajući
čovjekov trud, nekoga htio da odvojim od brižljivog i napornog
truda. Naprotiv, ja odlučno tvrdim, i to ne na osnovu vlastitog
mišljenja, nego na osnovu mišljenja otaca (staraca), da se bez njih
nikako ne može zadobiti savršenstvo. Međutim, ono ne može biti
dovedeno do odgovarajućeg stupnja samo na osnovu njih, odnosno bez
milosti Božje. Prema tome, kao što kažemo da ga samo čovjekovi
trudovi bez pomoći Božje ne mogu postići, tako tvrdimo da se
milost Božja daje samo onima koji se trude u znoju lica, ili
govoreći riječima apostola Pavla, samo onima koji hoće i koji se
trude. U 88. Psalmu se u ime Božje kaže: Poslah
pomoć junaku, uzvisih izabranoga svoga iz naroda
(st. 20). Mi po riječi Gospodinovoj govorimo da svatko tko moli
prima, da se svakome koji kuca otvara i da svatko tko traži nalazi.
Međutim, moljenje, kucanje i traženje sami po sebi nisu dovoljni
bez milosrđa Božjeg koje daruje ono što molimo, koje otvara ono u
što kucamo, i koje daje da nađemo ono što tražimo. Ono je spremno
da nam sve to daruje, čim mu mi pružimo priliku i prinesemo svoju
dobru volju. Jer, ono puno više nego mi sami želi i očekuje naše
savršenstvo i spasenje. I, blaženi David je duboko postao svjestan
nemoći da postigne uspjeh u svome djelovanju i trudu samo vlastitim
naporima. Stoga je dvostrukom molitvom tražio da se udostoji da
Gospodin sam ispravi njegova djela, govoreći: I
djelo ruku naših dovrši nam, i djela ruku naših dovrši
(Ps 89,17), i opet: Utvrdi
Bože ono što si učinio među nama (Ps
67,29).
Prema tome, mi treba da težimo savršenstvu, revnujući u
postovima, bdijenjima, molitvama i skrušenosti srca i tijela da ne
bi, nadimajući se ohološću, sve učinili uzaludnim. Mi treba da
vjerujemo da vlastitim naporima i trudovima, odnosno bez pomoći
milosti Božje, ne možemo postići ne samo savršenstvo, nego ni ono
u čemu se vježbamo radi njegovog postizanja, odnosno podvige i
razna duhovna djelovanja.
Mi uvijek treba da uznosimo zahvalnost
Bogu, ne samo stoga što nas je stvorio razumnima i obdario
sposobnošću slobodne volje, što nam je poklonio milost krštenja i
kao pomoć pružio poznavanje zakona, nego i stoga što nas svojim
svakodnevnim promislom oslobađa od neprijateljskih napada, što nam
pomaže da savladamo tjelesne strasti, što nas bez našeg znanja
pokriva od opasnosti, što nas štiti od padanja u grijeh, što nam
pomaže, što nas prosvjetljuje u spoznaji i razumijevanju zahtjeva
Njegovog zakona, što tajno u nama pobuđuje skrušenost zbog nerada
i grijeha naših, što nas spasonosno ispravlja, što nas udostoji
naročite posjete i što nas ponekad i protiv naše volje privlači
spasenju. Napokon, On samu našu slobodnu volju koja je više
naklonjena strastima, usmjerava k boljem za dušu korisnom
djelovanju, i obraća je na put kreposti, posjećujući je svojim
djelovanjima.
Eto u čemu se zapravo sastoji poniznost pred Bogom,
eto u čemu se sastoji vjera najdrevnijih Otaca, koja čak do sada
boravi čista i kod njihovih nasljednika. O toj njihovoj vjeri daju
nesumnjivo svjedočanstvo apostolske snage, koje su pokazane ne samo
među nama, nego i među nevjernima i maloviernima.
Joasaf, kralj
Judejski najprije je bio pohvalna života. Međutim, uzoholivši se,
on je bio predan beščasnim i nečistim strastima, po apostolovoj
riječi: Predade
ih Bog u pokvaren um, da čine što je neprilično (Rim
1,26-28). Takav je zakon pravde Božje. Onaj koji se nepokajano
nadima oholom uznositošću srca, predaje se na posramljenje
najodvratnijoj tjelesnoj sramoti da, ponižen, osjeti da je
oskrnavljen zbog toga što ranije nije htio da bude svjestan
najdublje i najvažnije nečistoće od ohole preuznositosti, te da,
spoznavši nesreću, revnuje da se očisti i od drugih strasti.
Prema
tome, očigledno je da nitko ne može da postigne krajnji stupanj
savršenstva i čistoće bez istinske poniznosti. Nju svatko treba da
javno svjedoči pred braćom, a također i pred Bogom u skrivnicama
svoga srca, te da vjeruje da bez Njegove zaštite i pomoći, koji ga
posjećuju svakog trena, nikako ne može da postigne savršenstvo
koje želi i prema kojemu s naporom teži.
Do sada smo, koliko je
dozvolila oskudnost našeg dara, uz Božju pomoć dovoljno rekli o
duhovnoj oholosti koja, kao što je rečeno, iskušava savršene. Taj
oblik oholosti nije mnogima poznat, i ne ispituju ga mnogi, budući
da su malobrojni oni koji se brinu da steknu savršenu čistoću
srca. Malobrojni dostižu do takvih borbi. Oholost se obično bori
samo s onima koji se, pobijedivši sve druge strasti, nalaze gotovo
na samom vrhuncu kreposti. Obzirom da nije mogao da ih savlada
navodeći ih na tjelesni pad u grijeh, najlukaviji naš neprijatelj
pokušava da ih uprlja i pogubi duhovnim padom. On namjerava da ih
kroz njega liši svih prijašnjih plodova, stečenih velikim trudom.
Uostalom nas, koji smo sputani tjelesnim strastima, on ni najmanje ne
iskušava na taj način, već nas spotiče grubom, tjelesnom
nadutošću. Zbog toga smatram nužnim da, po našem obećanju, nešto
kažem o opasnosti koja prvenstveno prijeti nama, ljudima naše
mjere, i naročito dušama mladih i početnih redovnika.
Ako
poslije lošeg i nedovoljno revno postavljenog početka odricanja od
svijeta ostane u duši redovnika, tjelesna oholost mu neće dopustiti
da od ranije svjetske oholosti siđe do istinske poniznosti Kristove.
Ona će ga najprije činiti nepokornim i tvrdoglavim, ne
dozvoljavajući mu da bude krotak i ljubazan. Ona mu neće dozvoliti
da ide u korak sa svom braćom, da živi kao i ostali i da izbjegava
samo-isticanje. Ona mu naročito neće dopustiti da se, po zapovijedi
Boga i Spasitelja našega, oslobodi od svakog zemaljskog stjecanja.
Odricanje od svijeta nije ništa drugo nego iskazivanje umrtvljenosti
prema svemu i križ. Ono se istinski može započeti i izgraditi samo
na temelju svijesti o duhovnoj umrlosti za sva djela ovoga svijeta, i
na vjeri da i tjelesno treba da umiremo svaki dan. Ona, nasuprot
tome, čovjeka uči da ga očekuje dugovječan život,
predstavljajući mu unaprijed razne dugotrajne bolesti. Kolebajući
ga stidom i smutnjom zbog mogućnosti da ostane bez ičega i da se
izdržava iz tuđih, a ne iz svojih izvora, ona mu savjetuje da je
puno bolje da hranu i odjeću osigurava od svojih, a ne tuđih
sredstava. Kao potvrdu, ona navodi izreku: Blaženije
je davati nego primati
(Dj 20,35). Međutim, oni koji su odebljali i postali hladni srcem
nikada neće moći da razumiju smisao s kojim je ona rečena.
Prema
tome, redovnik koji nije dobro započeo svoj podvig nikada neće moći
da primi istinski prostu Kristovu poniznost. On neće prestati da se
hvali ili znatnošću porijekla, ili da se nadima ranijim svjetovnim
činom koji je napustio samo tijelom, a ne i srcem, ili da se uznosi
novcem koji je zadržao kod sebe na svoju pogibelj, budući da zbog
njega ne može niti spokojno da nosi breme samostanskog poretka, niti
da se podčini poukama bilo kojeg starca (duhovnog oca). Onaj kime je
ovladala oholost smatra ponižavajućim da drži bilo kakvo pravilo
podčinjavanja ili poslušnosti. On čak nerado sluša i opće učenje
o savršenstvu duhovnog života. Ponekad se on i u potpunosti odvraća
od njega, naročito kada ga razotkrije savjest ili kada primi
spoznaju da je namjerno usmjereno protiv njega. U tom slučaju se
njegovo srce još više ogorči i raspali srdžbom. Poslije toga se
kod njega javlja glasan govor, gruba riječ, tvrdoglav odgovor s
gorčinom, ohol i brzi hod, nezadrživ govor. Tako se događa da mu
duhovni razgovor ne donosi nikakvu korist. Naprotiv, za njega on
postaje štetan, postajući povod za veći grijeh.
Slušao sam
kako je jedan starac ukorio mladog redovnika: ''Zašto si ostavio
poniznost koju si pokazivao neko vrijeme po odricanju od svijeta, i
počeo da se nadimaš
đavlovom ohološću.'' S krajnjom ohološću on mu je odgovorio:
''Zar sam ja neko vrijeme bio u poniznosti da zauvijek budem
podčinjen.'' Pri tako neukroćenom i uvredljivom odgovoru, starac se
zaprepastio od iznenađenja. Njemu se prekinuo govor. On kao da je
čuo riječi od samog drevnog lucifera, a ne od čovjeka. On nije
mogao da izusti ni jednu riječ iz usta svojih protiv takve drskosti,
nego je samo iz srca ispuštao uzdahe i stenjanje. Šuteći, on je u
umu ponavljao ono što je rečeno o Spasitelju našem: Budući
u obličju Božjem ponizio je sebe i bio poslušan i to ne na neko
vrijeme, kao što govori obuzeti đavlovim duhom nadutosti, nego čak
do smrti
(Fil 2,6-8).
Tjelesna oholost se iskazuje u sljedećim djelima:
njen govor prati buka, njenu šutnju dosada, njenu veselost gromki
smijeh, njenu tugu besmislena potištenost, njeno odgovaranje
zajedljivost, njenu riječ lakomislenost. Njene riječi kao da se
izgovaraju bez ikakvog učešća srca. Ona ne poznaje trpljenje, i
ostaje tuđa ljubavi, smjela u nanošenju žalosti, malodušna u
njihovom podnošenju, teško pokretna na poslušnost ukoliko joj ne
prethodi njena vlastita želja i volja, nepokorna savjetima,
nesposobna za odricanje od svoje volje i za podčinjavanje drugima,
uporna pri svome rješenju, nesuglasna da popusti drugome. Postavši
nesposobna da prima spasonosne savjete, ona više vjeruje svome
mišljenju, nego rasuđivanju staraca (otaca).
Spustivši se dolje
po takvim stupnjevima onaj kime je jednom ovladala oholost s užasom
se već odvraća od strogog samostanskog poretka. Smatrajući da se
sporo kreće na putu savršenstva zbog općenja s braćom, i da
neznatno uspijeva u stjecanju trpljenja i poniznosti uslijed krivice
drugih i prepreka s njihove strane, njemu dolazi želja da živi u
usamljenoj ćeliji ili čak da osnuje vlastiti samostan s ciljem
privlačenja mnogih k strogom životu. I, on se žuri da sabere
pristalice svog učenja i pouka, te od neuspjelog učenika postaje
posve neuspjeli učitelj.
Prema tome, ako hoćemo da se naša
građevina ili zdanje podigne do samoga vrha i da bude ugodna Bogu,
pobrinimo se da joj postavimo temelj po točnom evanđeoskom učenju,
a ne po našoj samougađajućoj volji. Po njemu, takav temelj ne može
biti ništa drugo osim straha Božjeg i poniznosti, koja se rađa od
krotkosti u jednostavnosti srca. Poniznost se ne može steći bez
odricanja od svega. Bez odricanja se nećemo moći utvrditi ni u
dobroj poslušnosti, ni u tvrdom trpljenju, ni u nepomućenoj
krotkosti, ni u savršenoj ljubavi. Bez svih njih naše srce nikako
ne može postati stanište Duha Svetoga. O tome Gospodin govori kroz
proroka: Na
koga ću pogledati, ako ne na krotkog i skrušenog srcem, koji drhti
od riječi mojih
(Ps 66,2).
Zbog toga vojnik Kristov, koji se zakonito čini podvig
duhovnim podvigom i koji želi da bude ovjenčan vijencem od
Gospodina, treba na svaki način da se pobrine da iskorijeni i ovu
najljuću zvijer odnosno oholost kao pogubitelja svih kreposti. On
treba da je uvjeren da se neće osloboditi od strasti sve dok oholost
bude u njegovom srcu. Naprotiv, čak će i ono nešto kreposti kojih
bude stekao propasti od njenog otrova. Jer, u našoj duši nikako ne
može biti podignuta građevina kreposti ukoliko najprije u našem
srcu ne budu postavljeni temelji istinske poniznosti. Naime, jedino
poniznost, kao najtvrđe složena, može da izdrži zdanje
savršenstva i ljubavi koje se diže do vrha. Radi toga je, najprije
potrebno da pred našom braćom s iskrenim raspoloženjem pokazujemo
istinsku poniznost, ne dozvoljavajući sebi da ih bilo čime
ožalostimo, ili rastužimo. Mi to nećemo nikako biti u stanju da
izvršimo ukoliko u nama ne bude duboko ukorijenjeno istinsko
odricanje od svega zbog ljubavi prema Kristu. To odricanje se sastoji
u potpunom lišavanju od bilo kakvog stjecanja. Osim toga, potrebno
je da u jednostavnosti srca i bez ikakve dvoličnosti primimo jaram
poslušnosti i podčinjavanja tako da, osim zapovijedi oca ili
starca, u nama nipošto ne živi nikakva druga volja. To će moći da
izvrši samo onoj koji je sebe umrtvio za ovaj svijet i koji se
smatra nerazumnim i glupim bez ikakvog razmišljanja izvršavajući
sve što zapovijede starci (duhovni oci) s vjerom da je sve sveto i
objavljeno samim Bogom.
Ako se budemo držali u takvom
raspoloženju, bez ikakve sumnje ćemo steći nepomućeno i
neizmjenjivo stanje poniznosti. Njime ćemo se smatrati najmanjim od
svih i strpljivo podnositi sve što nam se događa, bilo da se radi o
klevetama, mukama ili štetama. I, to ćemo primati kao da se na nas
nalaže od strane naših nadstojnika kao poslušnost ili ispitivanje.
I, ne samo da ćemo to s lakoćom podnositi, nego ćemo sve smatrati
neznatnim i beskorisnim, postojano se sjećajući i osjećajući
stradanja Gospodina našega i svih Svetih. Jer, tada će nam se
klevete koje nam se pričinjavaju izgledati utoliko lakše, ukoliko
smo dalje od njihovih velikih djela i vrlo plodnog života.
Oduševljenje prema trpljenju, koje otud proizlazi, bit će još
snažnije ukoliko budemo pomišljali da ćemo se ubrzo i mi preseliti
iz ovoga svijeta i da ćemo po brzom završetku našega života odmah
postati suučesnici njihovog blaženstva i slave. Takva misao je
pogubna ne samo za oholost, nego i za sve strasti. Poslije toga
slijedi da vrlo strogo održavamo takvu poniznost i pred Bogom. To
ćemo i postići ukoliko se budemo držali uvjerenja da sami od sebe
odnosno bez Njegove pomoći i milosti ne možemo učiniti ništa što
bi doprinijelo savršenstvu kreposti, i ukoliko budemo iskreno
vjerovali da je i ono što smo uspjeli da razumijemo dar Božji.
BORBA S POMISLIMA I PREKO NJIH SA ZLIM DUSIMA, KOJA PRATI SVE DRUGE BORBE I SVE IH NADŽIVLJUJE
Pitanje: I, pored sve brige ne vidim nikakvog uspjeha u utvrđivanju pažnje. Um nikako ne može da se sačuva od lutanja. Čak i kad osjetiš da se srce suosjećajno usmjerava određenom sagledavanju, um se neprimjetno spušta i s velikom brzinom upada u svoja uobičajena skitanja. Nebrojeno puno puta svaki dan um bude plijenjen svojih lutanja. Osim toga, njega hvata očajanje da nikada neće postići željeno ispravljanje nemoći. On stječe misao da je naprezanje pažnje radi tog djela beskoristan trud, budući da duša svaki tren brzim poletima žuri rasijanosti. Strahom Božjim privučena duhovnom sagledavanju, duša ipak, prije nego se učvrsti, opet trenutno sve gubi iz vida. Ukoliko čak i preduhitriš njenu namjeru za lutanjem i uhvatiš je na samom početku, povukavši je sagledavanju od kojega je počela da odstupa, namjeravajući da je, kao nekim lancima, svežeš s najvećom napregnutošću pažnje srca, ona ipak, za vrijeme samog truda nad njom, uspijeva da isklizne iz unutrašnjeg svetišta brže nego jegulja iz ruku ribolovca. Trudeći se na taj način svaki dan sa svom marljivošću nad čuvanjem misli, i ne vidjevši nikakvog uspjeha, i nevoljno dolaziš do zaključka da lutanja misli ne potiču od nas, nego od same prirode.
Odgovor:
Nije
bezopasno tako brzo izvoditi zaključke, odnosno prije nego što se
djelo ispita kako treba. Zbog svoje nemoći ili nesposobnosti da
uspijemo u nečemu, ne treba da smatramo da ni drugi ne mogu postići
uspjeh. To bi bilo isto kao kad bi netko, ne umijući da pliva i da
se održava na vodi, zaključio da ničije tijelo ne može da se
održava na vodi i da, prema tome, nitko ne može da pliva. Obzirom
da njegovo tijelo zbog svoje težine ne može da se održava na vodi,
i obzirom da su tijela svih kao i njegovo, on zaključuje da sama
priroda tijela nije u stanju da pliva. Ma kako mu izgledao ispravan
takav zaključak, iskustvo ga ne opravdava. Takav je i naš sud. Naš
um po svojoj prirodi ne može da bude prazan. Ukoliko u sebi ne bude
imao unaprijed brižljivo pripremljene predmete u kojima prakticira
svoja kretanja i kojima se postojano zanima, on će zbog svoje
pokretnosti neizbježno letjeti posvuda, sve dok dugim prakticiranjem
i postojanom navikom (što vi nazivate uzaludnim trudom) iz iskustva
ne sazna da u svome sjećanju treba da pripremi materijal oko kojega
bi se okretao u svojim neumornim poletima, i da će kroz stalni
boravak u trudu steći snagu da odbija suprotne nagovore neprijatelja
kojima se ranije rasijavao, neustrašivo boraveći u stanju željenog
nepomućenog i unutrašnjeg spokoja. Prema tome, nepostojanost
nesređenog lutanja misli ne treba pripisivati čovjekovoj prirodi,
ili Bogu, njenom Tvorcu. Jer, istinita je riječ Pisma: Bog
je čovjeka stvorio dobrim, a oni (odnosno ljudi) traže svakojake
pomisli
(Prop 7,30). Prema tome, kakvoća pomisli zavisi od nas. I, pisac
Psalma govori: Blago
čovjeku kome si ti zastupnik, on je u svom srcu položio da ide gore
(Ps 83,6). Vidite da je u našoj vlasti da polažemo u srca svoja ili
uzlazak, odnosno misli koje dostižu do Boga, ili silazak, odnosno
misli, koje nas spuštaju dolje, k zemaljskim i tjelesnim stvarima.
Kad se misli ne bi nalazile u našoj vlasti, Gospodin ne bi prekorio
farizeje: Zašto
vi zlo mislite u srcima svojim
(Mt 9,4). I preko proroka On ne bi zapovijedio: Udaljite
zle misli vaše od očiju mojih (Iz
1,16), i: Dokle
će se u tebi zadržavati poročne misli (Jer
4,14).
Istina je, da nas mnoge sujetne misli i protiv naše volje
uznemiravaju i gotovo bez našeg znanja zavaravaju. One u nas ulaze
neprimjetno i lukavo. I, mi ne samo da ne možemo da ih spriječimo,
nego ih i s velikim trudom primjećujemo. Ipak, svatko može da ih
prima, ili odbacuje ukoliko, uz Božju pomoć, uloži brigu i trud.
Njihovo nastajanje ne zavisi od nas, ali njihovo odbacivanje ili
primanje stoji u našoj volji. Uostalom, i u samom razvijanju misli
ne treba sve pripisivati njihovom napadu, ili duhovima koji se brinu
da ih posiju. Naprotiv, i od nas, ako ne uvijek a ono najvećim
dijelom, zavisi hoćemo li ispraviti kakvoću misli, i hoćemo li se
pobrinuti da u našim srcima niču duhovno-svete umjesto tjelesno
zemnih misli. Loše misli se umanjuju i rjeđe pojavljuju u onome
koji se razumno i marljivo poučava u Svetom pismu, prakticira u
Psalmima i pjevanju crkvenih pjesama, čini podvig u postu i
bdijenju, sjeća na buduće odnosno na Kraljevstvo nebesko i vatru
pakla, i na sva djela Božja. Naprotiv, zle misli se umnožavaju u
onome koji se zanima svjetovnim brigama i tjelesnim djelima, i upušta
u sujetne i isprazne razgovore.
Djelatnost našega uma se može
usporediti s mlinskim kamenom koji se od silovitog vodenog toka brzo
okreće u krug. Pokretan vodom, on nikako ne može da prestane da se
okreće. Međutim, u vlasti mlinara stoji hoće li mljeti pšenicu,
žitarice ili kukolj. Tako ni naš um u sadašnjem životu ne može
biti prazan od toka misli, budući stalno pokretan potocima utisaka
koji se na njega usmjeravaju sa svih strana. Međutim, od naše volje
i odluke zavisi koje će od njih da prihvati. Ukoliko se mi, kao što
je rečeno, budemo postojano zanimali poučavanjem u Svetom pismu,
ukoliko sjećanje budemo ispunjavali duhovnim predmetima i ukoliko
budemo imali želju za savršenstvom i nadu za zadobivanje budućeg
blaženstva, u nama će nicati duhovne misli, i naš um će se
kretati u stalnim mislima o predmetima u koje smo se udubili.
Međutim, ukoliko se mi, uslijed bezbrižnosti i nerada, budemo
zanimali predmetima strasti i praznim razgovorima, ili svjetovnim i
sujetnim brigama, u nama će se, po njihovim rodovima, kao pljeva
rađati i misli, i našem srcu dostavljati vrlo štetan posao, po
riječima Spasitelja: Jer
gdje je blago djela vaših i vaše pažnje, nužno će biti i srce
vaše
(Mt 6,21).
Treba znati da postoje tri izvora naših misli odnosno
Bog, đavao i mi sami. Bog nas udostoji posjete prosvjetljenjem
Svetog Duha, pobuđuje u nama ili revnost prema većem napretku, ili
skrušenost zbog sporog napretka i popuštanja lijenosti i
bezbrižnosti, otkriva nam nebeske tajne, i naše namjere obraća
boljim djelima. Tako je Gospodin nadahnuo Artakserksa da traži
knjigu dnevnika iz koje je saznao za dobra djela Mardoheja, te odmah
izmijenio svoju raniju surovu odluku o uništavanju židovskog naroda
(Est 6). Tako je i apostolima obećano: Jer
nećete vi govoriti, nego će Duh Oca vašega govoriti iz vas
(Mt 10,20).
Od đavla su misli koje pokušavaju da nas spotaknu,
budeći u nama strasnu nasladu, ili s posve lukavom prepredenošću
predstavljajući zlo pod vidom dobra. Jer, on se pred nama pretvara
u anđela svjetlosti (2
Kor 11,14). Tako je on stavio u srce Judi Iškariotskome da izda
Gospodina (Iv 13,2), i Ananiji da slaže Duhu Svetome (Dj 5,3).
Od
nas samih rađaju se misli kada se prirodno sjećamo onoga što smo
vidjeli, slušali, ili činili.
Taj trostruki uzrok nastanka misli
treba uvijek da imamo na umu i da prema njemu prosuđujemo o mislima
koje nastaju u srcu. U skladu s tim treba i da se odnosimo prema
njima. U ovom smislu mi treba da nasljedujemo iskusne mjenjače novca
koji točno znaju da prepoznaju radi li se o zlatu, je li moneta od
čistog zlata, ili od bakra koji sliči na zlato, je li na njoj
kraljev lik i je li zakonito predstavljen, te ima li moneta zakonitu
težinu. Nešto slično u duhovnom smislu mi treba da činimo u
odnosu na misli. Prvo, treba svestrano da ispitamo je li istinito ili
nije ono što je ušlo u naše srce. Na primjer, ako nam je
predloženo neko učenje, mi treba da ispitamo je li očišćeno
božanskom vatrom Svetog Duha, ili pripada židovskom sujevjerju, ili
proizlazi iz nadute svjetske filozofije i samo nosi masku pobožnosti.
Postupivši tako, mi ćemo ispuniti apostolsku pouku: Ne
vjerujte svakome duhu, nego ispitujte duhove jesu li od Boga
(1 Iv 4,1), i bit ćemo izvan opasnosti da se udaljimo od Istine. Oni
koji se nisu pobrinuli da ispune ovu predostrožnost, podvrgavali su
se bijednom otpadanju od vjere. Slatkorječivi sablaznitelji su ih
najprije privukli sebi nekim pobožnim osjećajima i umovanjima,
suglasnim sa svetom vjerom, kao sa sjajem zlata. Zatim su ih naučili
mudrovanjima protivnim vjeri. Obmanuti prvobitnim izgledom, oni ih
nisu podvrgnuli svestranom ispitivanju. Primivši na taj način lažni
bakarni novac za zlatni, oni su upali u heretičke zablude. Drugo,
treba da brižljivo razmotrimo čujemo li lažno tumačenje Svetog
Pisma. Jer, može se dogoditi da ono, oponašajući čisto zlato
istinitog razumijevanja Božjih riječi, pokušava da nas obmane
izgledom dragocjenog metala da ga primimo s mješavinom bakra lažno
pridavanog smisla. Tako je sotana pokušao da iskuša samog
Spasitelja Krista. Tako on i sve nas iskušava, iako ne bezuspješno
kao kod našeg Gospodina. Treće, na sve načine treba da budemo
oprezni da neprijatelj, izvrćući dragocjene pouke Svetoga pisma
lukavim tumačenjima, ne uspije da nas navede na nepravilnu primjenu
i upotrebu. Prikrivajući obmanu pozivanjem na predaju koja navodno
potječe od staraca on kao da nezakonito stavlja kraljevski pečat na
lažni novac. On u tome uspijeva kada nas obmanjuje na neumorni trud
koji je iznad naših snaga, na prekomjerna bdijenja, na molitve bez
ikakvog reda, na neumjesno čitanje. Zavodeći nas navodnim dobrom,
on nas privodi kraju koji je štetan po dušu. On nas nagovara da
činimo nepotrebne posjete da nas istjera iz usamljenosti i lišio
blaženog usamljeništva ili života u tišini i miru. On nam
savjetuje da preuzmemo na sebe brigu o pobožnim bespomoćnim ženama
da nas uhvati u zamku pogubnim brigama. On nas podstiče da želimo
svećenički čin pod izgovorom poučavanja mnogih i odvlači od
našeg poniznog zvanja. Svi takvi savjeti, prikriveni pokrovom
milosrđa, pobožnosti i višeg napretka, neiskusne odvode u obmanu.
Izvana oni sliče na novac istinitog kralja, iako su ih iskovali
lažni duhovni kovači, a ne istinski pravoslavni iskusni Oci. Njih
su podmukli demoni iskovali na štetu i propast. Na njih se savršeno
može primijeniti izreka Propovjednika: Postoje
putevi koji čovjeku izgledaju pravi, iako im kraj gleda u dno pakla
(Izr 16,25). Posljednje (četvrto) opažanje iskusnog mjenjača se
odnosi na ispitivanje težine monete. Mi ćemo ga u našem duhovnom
djelovanju izvršiti kada djelo koje nam savjetuje misao položimo na
vagu (tezgu) savjesti, te sa svom strogošću ispitamo ima li stvarnu
težinu, odnosno je li teško strahom Božjim, je li sve u njemu po
njegovom smislu i značenju, ne čini li ga lakim vanjština i
novina, nije li mu težinu umanjila sujeta i nije li ga uništila
ljudska slava. Izvagavši i ispitavši ga svjedočanstvima apostola i
proroka, mi smo dužni da ga prihvatimo kao suglasno s njima, ili da
ga sa svom strogošću odbacimo kao njima protivno i za nas
pogubno.
Prema tome, treba stalno da osmatramo sve skrivnice našeg
srca, i da sa budnom pažnjom pratimo tragove onih koji ulaze da se
ne prokrade i neka mislena zvjer, ili sam lav ili zmaj te, potajno
zapečativši pogubne stope pri našoj nepažnji, i drugima prokrčio
put u skrivnice našeg srca. Obrađujući na taj način svakoga trena
i svake minute zemlju našeg srca evanđeoskim plugom, odnosno
stalnim sjećanjem na križ Gospodinov, mi ćemo moći da uništimo
legla pogubnih zvijeri i skrovišta otrovnih zmija, i da ih istjeramo
iz sebe.
Slika savršenog uma (koji ima vlast nad svojim mislima)
prekrasno je predstavljen u licu evanđeoskog satnika. Moralna snaga
koja ne dozvoljava da nas sve misli obmanjuju, već po svom
rasuđivanju dobre prima, a suprotne bez ikakvog napora progoni, u
priči o njemu je opisana njegovim riječima (koje, naravno, treba
shvatiti u prenesenom značenju): Jer
i ja sam čovjek pod vlašću, i imam pod sobom vojnike, pa reknem
jednome: idi, i ide: i drugome: dođi, i dođe; i slugi svome: učini
to, i učini
(Mt 8,9). Kad bi se hrabro borili protiv neurednih unutrašnjih
pokreta i strasti, kada bi ih podčinili svojoj vlasti i svome
rasuđivanju, kada bi požudu koja ustaje u našem tijelu ugasili,
kada bi neurednu gomilu misli držali pod jarmom vlasti razuma, kada
bi spasonosnim znamenjem križa Gospodinova od granica našeg srca
progonili gomile zlih neprijateljskih sila, mi bi bili uzvedeni u čin
satnika u duhovnom smislu. Zbog takvih trijumfa i pobjeda i mi ćemo
se podići na visinu njegovog dostojanstva i imati zapovjedničku
vlast i snagu. Pri njoj više nećemo biti privučeni mislima koje ne
želimo, nego samo onima kojima se duhovno naslađujemo. Tada ćemo
dobiti mogućnost da boravimo u njima i da im se priljubimo. Zlim
nagovaranjima ćemo s vlašću zapovijedati: ''Odlazite'', i odlazit
će. Tako ćemo i dobre misli prizivati: ''Dođite'' i one će
dolaziti. I, sluzi našem odnosno tijelu ćemo pokazivati što mu je
potrebno za neporočnost i uzdržavanje, i on će, izjavljujući
potpunu pokornost, bez ikakvog protivljenja sve izvršiti, ne
izazivajući više poročne želje protivne duhu.
Ali, kako to
postići? To će doći samo od sebe ukoliko se tijesno sjedinimo s
Bogom. Tada će već On djelovati u nama. U to nas uvjerava apostol
Pavao, govoreći: Jer
oružje naše borbe nije tjelesno nego silno Bogom za rušenje
utvrđenja, obarajući misli (2
Kor 10,4). Bez obzira što mi poduzimali u cilju savladavanja misli,
nećemo imati uspjeha, sve dok ne počne da djeluje sam Bog poslije
sjedinjenja s nama. Tada će i naša nemoćna sredstva postati snažna
i svepobjedna, razarajući neprijateljske tvrđave i poražavajući i
izgoneći sve misli. I, ispunit će se na nama proročka riječ:
Nemoćni
neka govori: ''Mogu ja'' (imam snage), i krotak neka bude hrabar
(Joel
3,10-11), i ono što o sebi govori apostol Pavao: Jer
kad sam slab onda sam jak (2
Kor 12,10). Jer, tada
će se snaga Božja pokazati u nemoći našoj
(2 Kor 12,9). Prema tome, svim htijenjem srca treba da se usmjerimo
sjedinjenju s Gospodinom da se i u nama izvrši ono što je ispitao
blaženi David: Duša
se moja prilijepila za tebe. I primi me desnica tvoja
(Ps 62,8). I, svatko od nas će početi da pjeva zajedno s njim: A,
meni je dobro biti blizu Boga
(Ps 72,28). Naravno, to zahtijeva postojani napor i trud. Ali, bez
njih nema uspjeha ni u kakvom djelu. Tim više ga bez njih ne treba
očekivati u tako važnom djelu. Savršenstvo nijedne kreposti se ne
može postići bez truda, i mir pomisli nitko ne može postići bez
krajnjeg napora srca. Na to se upravno odnosi riječ Gospodinova:
Kraljevstvo
nebesko s naporom se osvaja, i podvižnici ga zadobivaju
(Mt 11,12). Da bi duh naš dostigao u čovjeka savršena, u mjeru
rasta punoće Kristove (Ef 4,13), i postao jedan duh s Gospodinom (1
Kor 6,17), nužno je da s velikim naporom uvijek bdije i da bude
neumoran u revnosti. Došavši do toga, on već s apostolom Pavlom
može svečano da likuje:
Sve mogu u Kristu koji mi daje snagu (Fil
4,13).
Stoga, sva naša pažnja treba uvijek da bude usmjerena na
brzo vraćanje misli od njihovog lutanja i kruženja k sjećanju na
Boga. Onaj koji hoće točno da podigne i sagradi krov u obliku
kupole, trakom iz centra postojano pravi krug, postižući na taj
način svuda podjednaku okruglost. Tko, pokuša da bez ove pomoći
završi djelo neće moći nepogrešivo da ostvari pravilnu okruglost,
čak i ako posjeduje veliku vještinu, budući da jedinim pogledom
neće moći odrediti koliko je odstupio od kružnice. Isto tako ni
naš duh, ukoliko u sebi, kao neki nepokretan centar, ne utvrdi
ljubljeno sjećanje na Boga, da njime osiguran, svakog trenutka
obilazi sva svoja djela i trudove, da njime, kao provjerom, određuje
kakvoću svojih misli i podviga (te jedne prima, a druge odbacuje), i
da njime, kao istinskim šestarom, daje pravac svemu što radi,
nikako neće moći kao što treba da sagradi duhovnu građevinu čiji
je arhitekta apostol Pavao (1 Kor 2,10). On tada neće moći da kući
dadne ljepotu o kojoj blaženi David, želeći da je u svom srcu
predstavi Gospodinu, govori: Gospodine, zavoljeh ljepotu doma tvoga,
i mjesto obitavanja slave tvoje (Ps 25,8), nego će nerazumno u srcu
svome podići ružan dom, koji je nedostojan Duha Svetoga i koji je
uvijek sklon rušenju. I, on se neće proslaviti useljavanjem
blaženog stanara odnosno Duha Svetoga, već se podvrgnuti žalosnom
rušenju.
Tamne sile djeluju na nas prvenstveno kroz misli.
Naravno, nama bi bilo lakše da izađemo na kraj s njima kad nas ne
bi stalno i u velikom broju okruživali neprijatelji koji nam ne žele
dobro. Ipak, toga se ne treba užasavati. Istina je da nas
neprijatelji stalno opsjedaju. Međutim, oni samo siju i pobuđuju
zlo u nama, nemajući snage da nas prisile na njega. Jer, kad bi im
bila dana vlast da nas nasilno uvlače u zlo, a ne samo da nas
nagovaraju na njega, ni jedan čovjek ne bi mogao da izbjegne grijeh
koji bi odgovarao grešnoj želji koju bi zapalili u našim srcima.
Međutim, mi vidimo da je njima dana mogućnost da nas pobuđuju, kao
što je i nama darovana snaga da ih odbijamo i sloboda da se s njima
suglasimo. I zašto se strašiti? Uostalom, onome koji se straši
njihovih nasilja i napada, s druge strane predlažemo Božji pokrov i
Božju pomoć, koja je snažnija od njih, kao što se govori: Jer
je veći Onaj koji je u vama nego li koji je u svijetu
(1 Iv 4,4). Njegovo zastupništvo se bori za nas sa snagom koja je
nesukladno veća od one s kojom na nas ustaje neprijateljska strana.
Jer, Bog ne samo da nadahnjuje na dobra djela, nego ih i podupire i
privodi kraju. On nas ponekad i bez naše volje i našega znanja
privlači spasenju. Prema tome, očigledno je da đavao može da
obmani jedino onoga tko mu sam svojom voljom da suglasnost. To je
Sirah jasno izrazio riječima: Sud
nad zlim djelima nije brz. Zbog toga se srce sinova ljudskih ne
straši da čini zlo (Sir
8,11). Očigledno je da svatko griješi stoga što odmah, kada na
njega napadnu zle misli, ne pruža otpor protivljenjem. Jer, rečeno
je: Usprotivite
se đavlu, i pobjeći će od vas
(Jak 4,7).
Kod nekoga može da se javi pitanje o načinu na koji
zli duhovi ulaze u općenje s dušom. Oni neosjetno razgovaraju s
njom, siju u nju što zažele, vide njene misli i pokrete i koriste
se njima na njenu štetu. Međutim, nema ničega neobičnog u tome.
Duh može da ulazi u općenje s duhom i da prikriveno utječe na
njega, potstičući ga na ono što želi. Jer, među njima, kao i
među ljudima, postoji neka sličnost i srodnost po prirodi. Ali,
savršeno je nemoguće da oni ulaze jedan u drugog i da jedan
ovladava drugim. To može istinski da se pripisuje samo
Bogu.
Naprijed rečenom nimalo ne proturječi ono što se događa
mučenima od demona, odnosno što oni, opsjednuti nečistim duhovima,
govore i čine ono što neće, ili bivaju prisiljeni da izgovaraju
riječi koje ne razumiju. Međutim, sigurno je da se ne podvrgavaju
svi na isti način utjecaju duhova. Nekima oni ovladaju do te mjere
da nimalo nisu svjesni što rade ili govore, dok su drugi svjesni i
poslije se sjećaju onog što se događalo. I jedno i drugo bude od
utjecaja nečistog duha. Ipak, ne treba misliti da on, izgovarajući
riječi i govoreći ustima onoga koji strada, prožima samu suštinu
duše ili da srasta s njom i da se oblači njome. Oni to nikako ne
mogu da učine. To se, zapravo događa na slijedeći način:
zasjedajući na organe kroz koje djeluje duša, i nalažući na njih
nepodnošljivu težinu, nečisti duh strašnim potamnjenošću pokriva
razumne osjećaje duše i presijeca njihovu djelatnost. To se, doduše,
kao što vidimo, ponekad događa i od vina, i od groznice, i od
pretjerane hladnoće, i drugih bolesti koje dolaze izvana. Da đavao
ne bi pomislio da isto učini i s blaženim Jobom, dobivši vlast nad
njegovim tijelom, Gospodin mu je naročitom zapoviješću zaprijetio,
govoreći: Eto,
predajem ti ga u ruke, ali mu samo dušu sačuvaj
(Job 2,6). On kao da kaže: ''Samo ga nemoj činiti bezumnim, nemoj
mu rastrojiti sjedište duše, ne napadaj mu razum i ne povrijedi mu
organ razuma jer njime treba da ti se suprotstavi.''
Na taj način,
duh se nekako miješa s grubom i tvrdom materijom, odnosno s tijelom,
i to vrlo lako. Međutim, iz toga ne slijedi da se on i s dušom,
koja je također duh, može sjediniti tako da i nju, slično tijelu,
učiniti sjedištem svoga bića. To je moguće jedino Svetoj Trojici,
koji ne samo da obuhvaćaju svaku razumnu prirodu, nego je i
prožimaju. Samo je Bog svugdje i u svemu, tako da vidi i sve misli
naše, i sve unutrašnje pokrete, i sve duševne tajne. I nema tvari
sakrivene pred Njim, nego je sve obnaženo i otkriveno pred očima
Onoga kojemu ćemo odgovarati (Heb 4,13). On pravedno ispituje srca i
utrobe (Ps 7,10).
Ali, na koji način nečisti dusi znaju naše
misli? Oni ih ne čitaju upravno u duši, nego ih prepoznaju po
njihovom iskazivanju u izvanjskim čulnim izrazima, odnosno iz naših
riječi i djela. Međutim, oni nikako ne mogu proniknuti u misli koje
još nisu izišle iz unutrašnjosti duše. Čak i to jesu li i kako
su primljene misli koje nam oni sami podmeću, oni saznaju ne iz same
duše, i ne iz posve nutrašnjih pokreta koji se u njoj tajno
događaju zbog njih, nego po njihovom iskazivanju van duše. Tako,
npr. oni znaju da je redovnik, u kojeg su posijali misao ugađanja
trbuhu, primio požudu ugađanja trbuhu ukoliko vide da je počeo da
promatra kroz prozor na sunce, ili da se zanima koliko je sati. I
nije čudno što zračne sile (demoni) stječu takvo znanje, kada
vidimo da i umnim ljudima uspijeva da po očima, licu i drugim
izvanjskim znacima saznaju stanje unutrašnjeg čovjeka. Naravno,
utoliko točnije znanje mogu da imaju oni koji su, kao duhovi, bez
sumnje puno tananiji i pronicljiviji od ljudi.
Treba znati da svi
demoni ne raspaljuju sve strasti u ljudima, već da se o svakoj brine
određeni duh. Jer, jedni od njih se naslađuju nečistim i sramnim
požudama, drugi vole hulu na Boga, treći srdžbu i jarost, četvrti
se tješe tugom, peti sujetom i ohološću. I svaki u srcu čovjekovom
sije strast kojom se naročito naslađuje. Međutim, ne pobuđuju oni
svi zajedno svoje strasti, nego naizmjenično, suglasno s vremenom,
mjestom i prikladnošću onoga koji se iskušava.
Osim toga, treba
znati da oni nisu svi u jednakoj mjeri zli i jednako snažni. Na
početnike i nemoćne se puštaju slabiji duhovi. Ukoliko se oni
savladaju, šalju se snažniji. Na taj način, Kristov vojnik, po
mjeri svog napretka i umnožavanja duhovnih snaga, treba da podnosi
sve veću i veću borbu. I nitko od svetih nikako ne bi mogao
podnijeti zloću takvih i tolikih neprijatelja, ili izdržati njihove
napade i svirepu jarost, ukoliko pri našoj borbi ne bi uvijek bio
prisutan naš najmilostiviji zastupnik Krist, ujednačavajući snagu
onih koji se bore, odbijajući i kroteći iznenadne napade
neprijatelja i čineći s iskušenjem i kraj, da se može podnijeti
(1 Kor 10,13).
Demoni nemaju vlasti da štete svakom čovjeku. To
na posve jasan način dokazuje primjer blaženog Joba kojeg
neprijatelj nije smio da iskuša više nego što mu je bilo dopušteno
voljom Božjom. O tome svjedoči i ispovijedanje zlih duhova koje je
uneseno u evanđeoske priče:
Ako nas izgoniš, dozvoli nam da idemo u krdo svinja (Mt
8,31). Dakle, oni bez Božje dozvole nisu imali vlast da uđu čak ni
u nečiste i nerazumne životinje. Utoliko više treba vjerovati da
po svojoj volji oni ne mogu ući ni u jednog čovjeka, stvorenog po
licu Božjem. Jer, kad bi im bila dana vlast da iskušavaju i
ogorčavaju svakoga čovjeka po svojoj volji, nitko ne samo od mladih
redovnika, nego ni od savršenih staraca ne bi mogao da izdrži život
u pustinji, budući okružen gomilama zlih neprijatelja.
Također,
poznato je da nečisti dusi u tijela opsjednutih ulaze tek pošto
zavladaju njihovim umovima i mislima. Lišivši ih najprije straha
Božjeg, sjećanja na Boga i duhovne pouke, oni ih smjelo napadaju.
I, budući da su razoružani i lišeni Božje pomoći i Božje
ograde, oni ih lako pobjede. Na kraju, oni u njima, kao u mjestu koje
je prepušteno njihovoj vlasti, ustrojavaju sebi stanište. Uostalom,
točno je i to da oni teže, prekomjernije i pogubnije muče one koje
nisu savladali tjelesno, nego duševno. To su upravo oni koji su se
uhvatili u mrežu njihovim strastima i požudama. Jer, po riječi
apostola Petra, od koga je tko pobijeđen tome i robuje (2 Pet
2,19).
Sveto pismo svjedoči da su uz svakog od nas nerazdvojno
prisutna dva anđela odnosno dobar i zao. O dobrima govori Spasitelj:
Gledajte
da ne prezrete jednoga od malih ovih; jer vam kažem da anđeli
njihovi na nebesima stalno gledaju lice Oca moga nebeskoga (Mt
18,10), i blaženi David: Anđeli
Gospodinovi stoje oko onih koji ga se straše, i izbavljaju ih
(Ps 33,8). O njima svjedoči i ono što se u knjizi Djela apostolskih
govori o svetom Petru: To
je anđeo njegov
(Dj 12,15). O obadva anđela naširoko se govori u knjizi Pastir. Ako
razmislimo o onome koji je tražio pristup blaženom Jobu, jasno ćemo
razumjeti da se radilo o onome koji ga je uvijek napadao, iako ga
nikada nije mogao pokrenuti na grijeh. Zbog toga je i tražio od
Gospodina vlast nad njim, ispovijedajući da je do tada bio
pobjeđivan zastupanjem Gospodina (koji ga je uvijek ograđivao
svojim pokrovom), a ne njegovom krepošću. I, o Judi se također
govori:
I, đavao neka mu stane s desne strane (Ps
108,6).
BORBA SA SVIM VRSTAMA TUGE KOJA DOLAZI OD NEVOLJA I NAPASTI
U Palestini, u pustinjama između Jeruzalema i Mrtvog mora, barbari su iznenada napali redovnike, i mnoge poubijali. Kako je Bog dopustio da se nad Njegovim slugama izvrši takvo zlo djelo? To pitanje obično smućuje duše onih koji nemaju puno vjere i znanja i koji misle da se kreposti i podvizi Svetih nagrađuju u ovom vremenskom životu. A, mi koji se ne samo u ovome životu nadamo u Krista da, po apostolu Pavlu, ne budemo jadniji od sviju ljudi (1 Kor 15,19), ne treba da padamo u zabludu takvih mišljenja. Inače se može dogoditi da, zbog netočnog određivanja istine u odnosu na takve događaje, dođemo u užas i smutnju od iskušenja koja i nas susreću, da svojim nogama skrenemo s puta pravde (Ps 72,2), ili, što je i reći strašno, da Bogu pripišemo nepravdu i nebrigu o djelima ljudskim, odnosno kao da On svete ljude koji žive pravedno ne izbavlja od iskušenja, te da dobrima dobrom, a zlima zlom ne uzvraća u sadašnjem životu. Time bi zaslužili osudu s onima kojima prorok Sofonija prijeti u ime Gospodina, govoreći: Osvetit ću se onima koji u srcima svojima govore: ''Gospodin ne čini ni dobro ni zlo'' (Sof 1,12), ili bi se podvrgli jednakom udjelu s onima koji žalbama izriču hulu na Boga: Onaj tko čini zlo je dobar pred Bogom i on mu ugađa. I gdje je Bog pravde, dodajući i drugu hulu na Boga koju prorok opisuje: Uzalud služimo Bogu. I kakva je korist od držanja onoga što je zapovijedio, i što hodismo kao molitvenici pred Gospodinom Svedržiteljem? Jer, mi hvalimo tuđe, napreduju koji čine bezakonje, i spašavaju se oni koji se protive Bogu (Mal 3,14-15). Prema tome, da izbjegnemo neznanje koje je uzrok i korijen najlošije odnosno svake zablude, unaprijed treba da točno saznamo što je zaista dobro, a što zlo. Zatim, držeći se istinskog određenja Pisma, a ne lažnog mišljenja gomile, mi se više nikako nećemo obmanuti zabludom ne vjernih ljudi.
Sve što postoji i što se
događa u svijetu može biti jedno od troje: dobro, zlo ili nešto
srednje. Prema tome, mi treba da saznamo što je zapravo dobro, što
zlo, a što srednje da bi naša vjera, budući ograđena točnim
znanjem, u svim iskušenjima ostala nepokolebljiva. U ljudskim
djelima ništa ne treba smatrati suštinskim dobrom, izuzev duševne
kreposti koja nas iskrenom vjerom privodi Bogu i podstiče da se
stalno prilijepimo uz nepromjenljivo dobro. I, nasuprot tome, ništa
ne treba smatrati zlom osim grijeha, koji nas odvaja od blagog Boga i
veže za zlog đavla. Srednje je, pak, ono što može pripadati i
jednoj i drugoj strani, sudeći po osobinama i raspoloženju onoga
koji se njime koristi. Tu spadaju: bogatstvo, vlast, počast,
tjelesna snaga, zdravlje, ljepota, sam život ili smrt, bijeda, nemoć
tijela, klevete i drugo tome slično. Dakle, ono prema svojstvu i
raspoloženju onoga koji se njime koristi može da služi i na dobro
i na zlo. Jer, bogatstvo, prema apostolu Pavlu, često može da služi
na dobro. On bogatima ovoga svijeta zapovijeda da se ne preuznose,
niti da se uzdaju u bogatstvo nesigurno, nego u Boga živoga, koji
nam daje sve izobilno na upotrebu, da dobro čine, da se bogate u
dobrim djelima, da budu darežljivi, društveni, spremajući sebi
dobar temelj za budućnost, da dobiju život vječni (1 Tim 6,17-19).
Međutim, ono se obraća u zlo kada ga sabiru da bi ga gomilali i
zakopavali u zemlju, kao što čine tvrdice, ili da ga rasipaju na
raskoš i utjehe, a ne na korist potrebitih. Isto tako su vlast i
počast i tjelesna snaga i zdravlje nešto srednje i mogu se
upotrijebiti i na dobro i na zlo. Time se lako objašnjava činjenica
da su mnogi od svetih u Starom zavjetu, vladajući svime time, bili
vrlo ugodni Bogu, i što su naprotiv, oni koji su ih loše koristili
i obraćali na služenje svojim lošim sklonostima, pravedno bili
kažnjavani ili predavani smrti, kao što često pripovijedaju knjige
Kraljevstva. Na isti način shvati i o drugim srednjim stvarima,
odnosno da nisu istinsko dobro (koje se sastoji u krepostima), nego
nešto neodređeno. Jer, one su korisne i blagotvorne za pravednike
koji ih koriste na pravedna i potrebna djela, dajući im mogućnost
da urizniče dobre plodove za život vječni, dok su za one koji se
njima loše koriste nekorisne i pogubne, dovodeći ih samo do grijeha
i smrti.
Čvrsto držeći u sjećanju takvu razliku stvari i
djela, znajući da nema istinskog dobra izuzev kreposti (koja
proizlazi iz straha Božjeg i ljubavi prema Bogu), i da ništa nije
pravo zlo osim grijeha i udaljavanja od Boga, sada ćemo sa svom
pažnjom pogledati je li ikada Bog, bilo sam bilo kroz nekog drugog,
pričinio zlo nekome od svojih Svetih? Bez sumnje, tako nešto nigdje
nećeš naći. Jer, nikada se nije dogodilo da čovjeka netko drugi
navede na grijeh ukoliko on neće zlo i protivi mu se. A, ukoliko je
upadao u grijeh, znači da ga je sam u sebi već začeo uslijed
nepažnje srca i razvratne volje. Želeći da u to zlo, odnosno u
grijeh baci pravednog Joba, đavao je upotrijebio sve zamke svoje
zloće: lišio ga je cjelokupnog bogatstva, djecu mu porazio smrću,
i njega samoga od glave do nogu pokrio ranama, koje su pričinjavale
nepodnošljiv bol. Ipak, on nikako nije mogao da ga uprlja grijehom.
Job je uza sve to ostao nepokolebljiv i nije izrekao bezumlje na Boga
(Job 1,22), odnosno nije upao u bogohulstvo.
Međutim, kako sam
Bog o sebi govori: Ja
sam onaj koji gradi mir i stvara zlo (Iz
45,7)? I, prorok o Njemu svjedoči: Može
li biti nesreća u gradu, a da je Gospodin ne učini
(Am 3,6)?
Sveto pismo riječju zlo ponekad označava mučne
slučajeve ne zbog toga što su zaista zli po prirodi, nego zbog toga
što ih kao zle osjećaju oni kojima se šalju na korist. Jer,
govoreći s ljudima, Riječ Božja po nužnosti govori čovječjim
riječima i s čovječjim osjećajima. Tako i spasonosno rezanje i
spaljivanje, koje liječnik dobronamjerno vrši na tijelu koje strada
od opasnih povreda, bolesnik smatra za zlo koje mora da trpi. Konju
mamuze i onome koji griješi ispravljanje nisu slatki. I sve
disciplinske strogosti onima koji prolaze tečaj izobrazbe izgledaju
gorke, kao što govori apostol Pavao: Jer
svaki ukor, dok traje, ne čini se da je radost, nego žalost, ali
poslije daje mirni plod pravednosti onima koji su kroz njega
izvježbani.
On još kaže: Jer
kojeg ljubi Gospodin onoga i kori; i bije svakoga sina kojeg prima.
Jer koji je to sin kojeg otac ne kori (Heb
12,6-7;11)? Na taj način, riječ zlo se ponekad koristi u značenju
žalosnih slučajeva, po rečenome: I
raskaja se Bog zbog zla koje reče da im učini, i ne učini
(Jon 3,10). I još: Jer
znah da si ti Bog milostiv i žalostiv, spor na srdžbu i obilan
milosrđem, i koji se žalosti zbog zla
(Jon 4,2), odnosno zbog žalosnih lišavanja i bijeda koje je
prisiljen da navede na nas zbog grijeha naših. Znajući da su one za
neke korisne, drugi prorok se zbog želje njihovog spasenja, a ne
zbog neprijateljskog osjećaja prema njima, molio: Dodaj
im zla Gospodine, dodaj zla slavnim zemlji (Iz
26,15). I, sam Gospodin govori: Evo,
ja ću na tebe navesti zlo
(Jer 11,11), odnosno tuge i razaranja. Spasonosno kažnjen njima u
sadašnje vrijeme, bit ćeš prisiljen da se na kraju obratiš i
požuriš meni, kojeg si u dane svoje sreće zaboravljao. Mi ih zbog
toga ne možemo smatrati suštinskim zlom, budući da mnogima služe
na dobro i vode primanju vječnih radosti. Ali, vratimo se,
postavljenom pitanju. Sve što obično smatramo zlom, što nam
pričinjavaju neprijatelji, ili što nas poražava na neki drugi
način, ne treba da smatramo zlom, nego nečim srednjim. I tada ono
više neće biti onakvo kakvim ga smatra onaj koji ga je nanio u duhu
srdžbe, nego onakvo, kakvim ga osjeća onaj koji ga je pretrpio.
Stoga, kada se svetom mužu dogodi smrt, ne treba misliti da mu je
učinjeno zlo, nego nešto srednje. Jer, ona je za grešnika zlo, a
za pravednika spokoj i oslobođenje od zla. Smrt je za pravednog
čovjeka pokoj, čiji je put sakriven (Job 3,23). Pravedan čovjek od
takve smrti neće pretrpjeti nikakvu štetu. Jer, s njim se nije
dogodilo ništa neobično. Ono što je imalo da se dogodi s njim po
prirodnoj nužnosti, on je primio po zloći neprijatelja, i to ne bez
koristi za vječni život. Dug čovječje smrti, koji je morao da
plati po neizbježnom zakonu sadašnjeg našeg postojanja, on je
otplatio s bogatim plodom stradanja, stječući zalog za veliku
nagradu.
Međutim, to ne oslobađa krivice onoga koji čini zlo.
Nečastivi bezakonik neće ostati bez kazne zbog toga što zlodjelom
svojim pravedniku nije mogao da pričini suštinsku štetu. Jer,
trpljenje je krepost pravednika. Ono donosi nagradu ne onome koji je
nanio smrt ili stradanje, nego onome koji ih je strpljivo podnio.
Jedan će zasluženo podnijeti kaznu za zvjersku surovost, dok drugi
neće pretrpjeti nikakvo suštinsko zlo. Hrabrošću svoga duha
strpljivo podnoseći iskušenja i stradanja, on je sve što mu je
naneseno sa zlim namjerama, obratio sebi na dobro i na umnoženje
svoga blaženstva u budućem životu.
Jobovo trpljenje nije steklo
dobru nagradu đavlu, koji ga je učinio slavnim svojim iskušenjima,
nego njemu samom koji ih je hrabro podnio. I, Judi neće biti
darovano oslobođenje od vječnih muka zbog toga što je njegovo
izdajstvo poslužilo na spasenje čovječjeg roda. Jer, ne treba
gledati na plod djela, nego na raspoloženje onoga koji ga čini.
Zbog toga mi treba da smo čvrsto uvjereni u to da čovjeku nitko ne
može nanijeti zlo ukoliko ga sam ne privuče slabošću svoga srca i
malodušnošću. Jer, i apostol Pavao u jednom stihu potvrđuje: A,
znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro (Rim
8,28). Jer, govoreći: Sve pomaže na dobro, on obuhvaća zajedno
sve, ne samo ono što se smatra srećom, nego i ono što se smatra
nesrećom. I, na drugom mjestu isti apostol govori da je prošao i
kroz jedno i kroz drugo: S
oružjem pravednosti desnim i lijevim, tj. u slavi i sramoti, u
grdnji i pohvali, kao varalice i istiniti, kao neznani i poznati, kao
oni koji umiru a evo živimo, kao kažnjavani ali ne ubijani, kao
žalošćeni a uvijek radosni, kao siromašni a mnoge bogateći (2
Kor 6,7-10). Prema tome, i ono što se smatra srećom i što apostol
svrstava na desnu stranu, označavajući ga riječima slave i
pohvale, i ono što se smatra nesrećom i što svrstava na lijevu
stranu, obilježavajući ga riječima sramote i grdnje, za savršenog
muža postaje oružje pravednosti. On nanesene mu žalosti
velikodušno podnosi, koristeći ih kao oružje protiv onih koji ga
napadaju. On se njima, kao lukom, mačem i najčvršćim štitom
naoružava protiv onih koji mu ih nanose, savršeno pokazujući svoje
trpljenje i hrabrost. Najslavnije stanje svoje neustrašivosti on
pokazuje kroz same neprijateljske strijele koje ga smrtno pogađaju.
On se, na taj način, ni srećom ne uznosi, niti zbog nesreće pada
duhom, već korača pravom stazom i kraljevskim putem. S takvog
mirnog stanja srca on se ni nailaskom radosti neće skrenuti na
desno, ni napadom nesreće i dolaskom žalosti okrenuti na lijevo.
Velik mir imaju oni koji ljube zakon tvoj, Gospodine, i oni se ne
sablažnjavaju, svjedoči sveti David (Ps 118,165). O onima koji se
pri nailasku svake slučajnosti mijenjaju, suglasno njihovim
svojstvima i razlikama, kaže se: Bezumnik
se mijenja kao mjesec
(Sir 27,11). O savršenima i premudrima se govori: A,
znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro.
O slabima i nerazumnima se, opet, objavljuje: Idi
od čovjeka bezumna, jer nećeš čuti pametne riječi (Izr
14,7), budući da se on ni ugodnošću ne koristi na svoje dobro,
niti se zbog neugodnosti ispravlja. Moralna snaga koja je potrebna da
se hrabro podnose žalosti, potrebna je i radi očuvanja umjerenosti
u radosti. Onaj kojeg iz kolosijeka izbaci jedna od tih slučajnosti,
nesumnjivo neće moći odoljeti ni jednoj od njih. Uostalom, sreća
više ranjava čovjeka, nego li nesreća. Jer, nesreća ponekad i
protiv volje kroti i ponižava. Privodeći nas u spasonosnu
skrušenost, ona nas ili pobuđuje da manje griješimo, ili nas
primorava da se sasvim ispravimo. Sreća, nadima dušu pogubnim, iako
ugodnim laskanjima, te strašnim opustošenjem obara u prah one koji
se, zbog sretnih uspjeha, smatraju sigurnima.
Takvi savršeni
muževi se u Svetom pismu preneseno nazivaju dvostrukim dešnjacima.
Takav je bio, kao što piše u knjizi Sudaca, Aod, koji se objema
rukama koristio kao desnom (Knj Sud 3,15). Takvim savršenstvom u
duhovnom smislu ćemo i mi ovladati, ukoliko i sreću, koja se smatra
desnom stranom i nesreću, koja se naziva lijevom stranom, dobrom i
pravilnom upotrebom budemo obraćali na desnu stranu. Time bi sve što
god se s nama dogodi, za nas, po apostolu Pavlu, bilo oružje
pravednosti. U našem unutrašnjem čovjeku mi opažamo dvije strane,
i tako reći, dvije ruke. I, ni jedan od svetih ne može da nema kako
onu koju nazivamo desnom, tako i onu koju zovemo lijevom rukom.
Savršenstvo, njegove kreposti se poznaje iz toga što on obje obraća
u desnicu, dobro se koristeći objema. Da jasnije možemo razumijeti
o čemu se radi, reći ću: sveti muž ima desnicu kad pokazuje
duhovne uspjehe; kad, goreći duhom, gospodari nad svim svojim
željama i pohotama; kad, budući slobodan od svakog đavlova napada,
bez imalo truda i nelagodnosti odbacuje i odsijeca tjelesne strasti;
kad, uznijevši se sa zemlje prema gore, na sve sadašnje i zemaljsko
gleda kao na nepostojan dim i pustu sjenku, prezirući ga kao brzo
prolazno; kad u ushićenju uma ne samo vatreno želi buduće, nego ga
i jasno vidi; kad se najstvarnije hrani duhovnim sagledavanjima; kad
jasno, kao otvorena vrata, opaža nebeske tajne; kad čisto i vatreno
uznosi molitve Gospodinu; kad se, razgorjevši vatrom duha, svim
nastojanjima duše preseljava u nevidljivo i vječno, pri čemu misli
da se već ne nalazi u tijelu. On ima također i lijevu ruku kad je
okružen burama iskušenja; kad se raspaljuje nastupima pohotnih
pobuda prema tjelesnim željama; kad prema neukroćenoj srdžbi bude
podstaknut vatrom razdražujućeg smućenja; kad samopreuznositošću
bude podstican na oholost ili sujetu; kad bude pritješnjen žalošću
koja donosi smrt (2 Kor 7,10); kad se rastužuje napadima podmuklog
malodušja; kad, po odlasku cjelokupnog duhovnog žara, obamire zbog
ohladnjelosti i neke neobjašnjive sjete, pri čemu od njega odlaze
ne samo dobre pomisli, koje razgorijevaju unutrašnju revnost, nego
mu i Psalmi i molitva, i čitanje, i usamljenost ćelije postaju
užasno tjeskobni i sva oruđa kreposti susreće s nekim
neizdržljivim odvraćanjem i odbojnošću. Kad ga sve ovo bude
napadalo, redovnik treba da zna da ga pritiska lijeva strana.
Prema
tome, onaj koji ni zbog onoga, kao što smo rekli, što pripada
desnoj strani ne bude obuzet sujetom koja nailazi, i koji ni zbog
onoga što pripada lijevoj strani, hrabro ratujući, ne pada u
očajanje, koristit će obje ruke kao desnu. U obadva djelovanja
pokazavši se pobjednikom, on će dobiti pobjednički vijenac, kako
sa svog lijevog, tako i sa svog desnog stanja. Takav vijenac, kako
čitamo, zaslužio je blaženi Job koji se za desno djelovanje
ovjenčao vijencem: budući bogat i znatan otac sedam sinova, on je
svakodnevno prinosio žrtvu Gospodinu za njihovo očišćenje, želeći
da ih učini blagougodnim i srodnim ne toliko sebi, koliko Bogu;
njegova vrata su bila otvorena za svakoga dolaznika; on je bio noga
hromih i oko slijepih; ovčjim krznom od njegovih ovaca su bila
zagrijavana ramena nemoćnih; on je bio otac sirotama i udovicama; on
se čak u srcu svome nije radovao zbog pogibije svoga neprijatelja.
Isti Job je, djelujući ljevicom, s ne usporedivo visokom hrabrošću
odnio pobjedu nad nevoljama; u jednom trenutku lišivši se sedam
sinova, on se kao otac nije žalostio velikom žalošću, nego se kao
sluga Božji umirio voljom svoga Tvorca; od najbogatijeg postavši
posve siromašan, od preobilnog posve gol, od zdravog gubav, od
poznatog i slavnog ponižen i prezren on je sačuvao hrabrost duha
neporočnim; lišivši se na kraju cjelokupnog svog imanja i imetka,
on je postao mjesto gnoja, i kao neki najsuroviji mučitelj svoga
tijela, crijepom strugao iscijeđeni gnoj, te uranjao prste u dubinu
rana koje su pokrile sve dijelove njegovog tijela i izvlačio crve.
Pri svemu tome ni najmanje nije pohulio na Boga, i ni u čemu nije
uzmrmljao na svoga Tvorca. Što više, nimalo se ne strašeći
bremena najtežih iskušenja, on je i samu odjeću koja je pokrivala
njegovo tijelo, i koja je jedina mogla biti sačuvana od đavlove
otimačine stoga što je bila na njemu, razderao i odbacio od sebe,
pridodavši svojevoljnu golotinju onoj kojom ga je porazio njegov
najljući otimač. On je čak i kosu sa svoje glave, koja je ostala
kao jedino netaknut znak ranije slave, odsjekao i bacio svome
mučitelju. On je tako odsjekao ono što mu je ostavio najsvirepiji
neprijatelj, i nebeskim glasom izjavio radost svoje slavne pobjede
nad njim: Dobro
smo primali od Boga, a zla zar nećemo primati? Gol sam izašao iz
utrobe majke svoje, gol ću se i vratiti. Gospodin dao, Gospodin uze.
Kako je bilo ugodno Gospodinu, tako se i zbilo. Neka je
blagoslovljeno ime Gospodinovo
(Job 2,10; 1,21). U dvostruke dešnjake pravedno ću ubrojati i
Josipa koji je u sreći bio ugodan ocu, pun poštovanja prema braći,
blagougodan Bogu, a u neugodnosti neporočan, vjeran svome gospodaru,
najkrotkiji u tamničkom zatvoru, nezlopamtiv prema uvredama,
dobročinitelj prema neprijateljima, prema zavidnoj braći koji su
gotovo postali njegove ubojice ne samo nježno raspoložen, nego i
bogato milosrdan. On i njemu slični se pravedno nazivaju dvostrukim
dešnjacima, budući da se sa obje ruke koriste kao s desnicom.
Prolazeći kroz iskušenja koja je nabrojao apostol Pavao, oni slično
njemu mogu govoriti: S
oružjem pravednosti, lijevim i desnim, u slavi i sramoti, u grdnji i
pohvali.
I mi ćemo biti dvostruki dešnjaci ukoliko i nas ne budu mijenjali
ni obilje, ni oskudica u prolaznim dobrima, odnosno ukoliko nas ni
obilje ne bude odvlačilo zadovoljstvima štetne raspuštenosti, niti
oskudica u očajanje i mrmljanje, već ukoliko u oba slučaja,
odajući zahvalnost Bogu, budemo izvlačili jednak plod i iz
ugodnosti i iz neugodnosti. Tada ćemo postati istinski dvostruki
dešnjaci, kao što je bio učitelj neznabožaca apostol Pavao, koji
je posvjedočio o sebi: Govorim
to ne zbog oskudice, jer ja sam se naučio da budem zadovoljan onim
što imam. Znam i poniziti se, znam i obilovati; u svemu i svačemu
navikoh: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu
u Kristu koji mi daje moć
(Fil 4,11-13).
Iskušenje, kao što smo rekli, biva dvostruko,
odnosno kroz ugodnost i neugodnost. Uzrok zbog kojeg se iskušavaju
ljudi je trostruk: najvećim djelom radi ispitivanja, ponekad radi
ispravljanja, a ne rijetko i radi kažnjavanja zbog grijeha.
Tako
su radi ispitivanja, kako čitamo, slično Jobu, bezbrojne žalosti
podnijeli Abraham i mnogi Sveti. Radi njega je i narod židovski bio
podvrgnut iskušenjima u pustinji, kao što u knjizi Ponovljenog
zakona govori Mojsije: I
spominji se svega puta kojim te je vodio Gospodin Bog tvoj četrdeset
godina po pustinji, da bi te namučio i iskušao, da se zna što ti
je u srcu, odnosno hoćeš li držati zapovijedi Njegove ili nećeš
(Pnz
8,2). I, u Psalmu se napominje: Na
vodi Merivi iskušah te (Ps
80,8). Da se Job upravo radi toga podvrgao svemu što je podnio,
upravno svjedoči sam Bog, govoreći: Zar
misliš da sam ti radi čega drugog učinio sve to, osim da se javiš
prav
(Job 40,3)?
Radi ispravljanja se to događa kada Gospodin,
ponizujući svoje pravedne zbog nekih malih i lakih grijeha, ili zbog
uznošenja osobnom pravednošću, dopušta razna iskušenja. Njima se
oni u sadašnje vrijeme čiste od svake nečistoće pomisli i njima
se spaljuje svaka nečistoća koja se vidi u njihovoj unutrašnjosti
(Iz 1,25), da se na budućem ispitivanju pokažu slični čistom
zlatu, i da u njima ne ostane ništa što bi, poslije ispitivanja
vatrom Suda, trebalo da se očisti kaznenim spaljivanjem. U tome
smislu je rečeno: Mnoge
nevolje ima pravednik
(Ps 33,20), i također: I
zaboravili ste savjet koji vam govori kao sinovima: Sine moj, ne
zanemaruj ukor Gospodinov, niti kloni kad te On ukori. Jer kojeg
ljubi Gospodin onoga i kori; i bije svakoga sina kojeg prima. Ako
podnosite ukor, Bog postupa s vama kao sa sinovima. Jer koji je to
sin kojeg otac ne kori. Ako li ste bez ukora, kojeg su svi iskusili,
onda ste kopilad a ne sinovi (Heb
12,5-9). I, u Otkrivenju je rečeno: Ja
one koje ljubim korim i popravljam
(Otk 3,19). Takvima je, pod vidom Jeruzalema, od lica Božjeg preko
proroka Jeremije upućena riječ: I, učinit ću kraj svim narodima,
među koje sam te rasijao, a tebi neću učiniti kraja, nego ću te
ukoriti na sudu (Jer 30,11). Za takvo spasonosno ispravljanje David
se molio: Ispitaj
me, Gospodine, i iskušaj me. Prekali utrobu moju i srce moje
(Ps 25,2). Razumijevajući spasonosnost takvog iskušenja, i prorok
Jeremija vapi: Kazni
nas Gospodine, ali s mjerom, a ne u srdžbi svojoj
(Jer 10,24). Isto i Izaija govori: Blagoslivljam
te, Gospodine, jer si se rasrdio na mene, ali si odvratio jarost
tvoju, i pomilovao me (Iz
12,1).
Udarci iskušenja se šalju i zbog grijeha. Tako Gospodin
prijeti da pošalje udarce narodu izraelskom, govoreći: Zube
zvjerske poslat ću na njih sa srdžbom onih koji gmižu po zemlji
(Pnz 32,24). I, u Psalmima se o njima govori: Puno
rana ima grešnik
(Ps 31,10). I, u Evanđelju se spominje: Eto
postao si zdrav, više ne griješi, da ti se što gore ne dogodi
(Iv 5,14).
Postoji još i četvrti razlog zbog kojega se nekima
šalju stradanja, poznat iz Svetog pisma, a to je javljanje slave i
djela Božjih. Tako se u Evanđelju govori o slijepcu od rođenja: Ne
sagriješi ni on ni roditelji njegovi, nego da se jave djela Božja
na njemu (Iv
9,3). I, o bolesti Lazara se kaže: Ova
bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se Sin Božji proslavi
kroz nju (Iv
11,4).
Postoje i druge vrste Božjih kazni, kojima bivaju poraženi
oni koji su prevršili najviši stupanj zla, i kojima su bili
osuđeni, kao što čitamo, Datan, Aviron i Korej, i prvenstveno oni
o kojima govori apostol Pavao: Predade
ih Bog u pokvaren um da čine što je neprilično
(Rim 1,26-28). To treba smatrati najtežom od svih kazni. O njima i
govori Psalmist: Na
poslovima čovječjim nema ih, i ne muče se s drugim ljudima
(Ps 72,5), budući da ne zaslužuju da budu spašeni posjetom
Gospodina i da dobiju izlječenje posredstvom vremenskih kazni. Jer,
oni otupivši predadoše sebe razuzdanosti pa čine svaku nečistoću
s pohlepom (Ef 4,19) uslijed grubosti srca svoga od dugotrajnog
boravka u stalnom grijehu koji prelazi sve mjere čišćenja i osvete
u vrlo kratkom roku života u ovome životu. Takve Riječ Božja kori
i preko proroka Amosa: Zatirah
vas kao što Gospodin zatre Sodomu i Gomoru, i bili ste kao glavnja
istrgnuta iz vatre. Pa ipak se ne obratiste k meni, govori Gospodin
(Am 4,11). On govori i kroz proroka Jeremiju: Zatrt
ću narod svoj, jer se ne vraćaju s puteva svojih
(Jer 15,7), i na drugom mjestu: Biješ
ih, ali ih ne boli; satireš ih, ali neće da prime pouke. Tvrđe im
je lice od kamena, i neće da se obrate
(Jer 5,3). Ipak, davši sve spasonosne lijekove kao najiskusniji
Liječnik, i vidjevši da više nije ostalo nijedno sredstvo za
izlječenje koje bi bilo moguće priložiti na njihove rane, Gospodin
kao da na neki način bude pobijeđen veličinom njihove nepravde.
Budući prisiljen da odstupi od milostivog kažnjavanja, On im
objavljuje, govoreći: I
revnost će se moja ukloniti od tebe, i počinut ću, i više se neću
pobrinuti (Ezk
16,42). O drugima čije srce nije ogrubjelo čestim grijesima, koji
još nisu zaslužili najžešću i iskorijenjujuću kaznu, već su
sposobni da prime kaznu za urazumljenje radi spasenja, govori se:
Ukorit
ću ih i čut će o mukama svojim, odnosno urazumit ću ih, davši im
da čuju o nevoljama koje im prijete (Os
7,12).
Kako zadobiti i sačuvati trpljenje i ljubaznost? Istinsko
trpljenje i ljubaznost se ne mogu ni zadobiti ni sačuvati bez
poniznosti srca. Kad trpljenje bude istjecalo iz tog izvora, radi
izbjegavanja žalosti od neugodnosti neće biti potrebno niti
zatvarati se u ćeliju, niti sakrivati se u pustinju. Utvrđujući se
u dubini duše u kreposti poniznosti, svojoj roditeljici i čuvarici,
trpljenje više neće imati potrebu za izvanjskom pomoći. Zbog toga,
ukoliko se mi zbog neke uvrede uznemirimo, očigledno je da u nama
nije čvrsto utvrđen temelj poniznosti. Stoga se naša unutrašnja
građevina, pri naletu čak najmanje bure, podvrgava razarajućem
potresu. Trpljenje nije pohvalno i dostojno divljenja u slučaju kada
je unutrašnje spokojstvo sačuvano uslijed nedostatka strijela
neprijatelja. Naprotiv, ono je veličanstveno i slavno kada boravi
neustrašivo i pored bure iskušenja koja je na njega usmjerena. I,
kada se, naizgled, ruši i potresa, ono se više učvršćuje. I,
onim se više usavršava, čime naizgled slabi. Jer, nikome nije
nepoznato da je trpljenje dobilo svoje ime od podnošenja žalosti.
Stoga, onaj koji s tugom podnosi sve što mu se čini ne može biti
proglašen trpljivim. Zato Salomon trpljivog zasluženo pohvaljuje:
Bolji
je dugotrpljiv čovjek nego junak. I gospodar od svoga srca je bolji
nego onaj koji zauzme grad (Izr
16,32). On još kaže: Tko
je dugotrpljiv velika je razuma, a tko je malodušan pokazuje ludost
(Izr 14,29). Dakle, događa se da netko doživi klevetu i da se
zapali vatrom srdžbe. Tada uzrokom njegovog grijeha ne treba
smatrati uvredu koja mu je nanesena, budući da je ona isključivo
povod za iskazivanje u njemu skrivene bolesti odnosno srdžbe. Takav
je smisao Spasiteljeve priče o dvije kuće, jednoj utemeljenoj na
kamenu, i drugoj utemeljenoj na pijesku. Na njih se s jednakom snagom
usmjerio napad vode i bure vjetrova. Međutim, posljedice su bile
različite. Jer, dom koji je bio utemeljen na tvrdom kamenu nije
pretrpio nikakve štete od silnog udara, dok se onaj koji je bio
utemeljen na rastresitom pijesku odmah srušio. I, on se očigledno
srušio, ne stoga što je bio podvrgnut izvanjskom udaru, odnosno od
voda koje su se usmjerile na njega, nego stoga što je bio nerazumno
utvrđen na pijesku. Isto tako se i sveti čovjek od grešnika ne
razlikuje time što nije podvrgnut snažnim iskušenjima, nego time
što ga ni velika iskušenja ne pobjeđuju, dok grešnik pada i od
malih. I, kao što smo rekli, hrabrost pravednika ne bi bila pohvalna
ukoliko bi on bio pobjednik bez iskušenja. Uostalom, ni pobjede ne
bi bilo ukoliko ne bi bilo neprijateljskih napada. Jer, blažen je
čovjek koji pretrpi iskušenje, jer kad bude oproban primit će
vijenac života, koji Gospodin obećava onima koji ga ljube (Jak
1,12). I, apostol Pavao kaže da se snaga Božja ne pokazuje u miru i
utjehama, nego u nemoći (2 Kor 12,9). Jer, tako govori Gospodin
Jeremiji: Jer,
evo ja te postavljam danas kao tvrd grad i kao stup željezni i kao
zidove bakarne svoj ovoj zemlji, kraljevima Judinim i knezovima
njegovim i svećenicima njegovim i narodu zemaljskom. Oni će udariti
na tebe, ali te neće nadvladati, jer sam ja s tobom, veli Gospodin,
da te izbavljam
(Jer 1,18-19).
Htio bih da vam predočim bar dva primjera takvog
trpljenja. Jedan je pokazala jedna pobožna žena. Želeći da se
usavrši u kreposti trpljenja, ona ne samo da nije bježala od
iskušenja, nego je čak i tražila da je ogorče. Bez obzira koliko
često bila ožalošćena, ona nije padala u iskušenjima. Ta žena
je živjela u Aleksandriji i potjecala iz poznate porodice. U kući
koju su joj ostavili roditelji, ona je pobožno služila Bogu.
Došavši jednom nadbiskupu Atanaziju, ona je zamolila da joj dadne
na izdržavanje i spokoj neku od onih udovica koje se izdržavahu o
crkvenom trošku: ''Daj mi jednu od sestara, koju bih uspokojila.''
Pohvalivši ženinu dobru namjeru i njenu marljivost prema djelu
milosrđa, svetac je zapovjedio da od svih izaberu udovicu koja bi
sve nadilazila časnom naravi, ozbiljnošću i ljubaznošću, da
želja one koja pokazuje milosrđe ne bude potisnuta lošom navikom
one koja ga koristi, i da ona koja pokazuje milosrđe, budući
ožalošćena zlom naravi udovice, ne pretrpi štetu u vjeri. Dakle,
primivši izabranicu, ona ju je dovela u svoju kuću i počela da joj
služi u svemu. Međutim, vidjevši njenu skromnost i tihost, i
dobijajući od nje svake minute poštovanje radi zahvalnosti za djelo
svoga čovjekoljublja, ona je kroz nekoliko dana opet došla k
spomenutom svecu i rekla: ''Ja sam molila da zapovjediš da mi daju
neku koju bih uspokojila, i kojoj bih služila s punom poslušnosti.''
On u početku nije razumio radi čega tako govori i što zapravo
želi. Pomislivši da je njeno moljenje zbog nebrige nadzornika nad
udovicama bilo zanemareno, on je s određenom duševnim smutnjom
pitao za razlog takvog propusta. Međutim, njemu su rekli, da joj je
poslana najčasnija udovica. Tada je on, shvativši što je tražila
ta mudra žena, zapovjedio da joj daju najlošiju od svih udovica,
koja je sve nadilazila srditošću, svadljivošću, glupošću,
brbljivošću i sujetom. Kad su našli i dali joj takvu, ona je,
uzevši je u svoju kuću, s istom ili još većom marljivošću
počela da joj služi. Kao zahvalnost za te usluge ona je od nje
dobivala samo ožalošćivanja ponižavajućim grdnjama, zlim
riječima, vrijeđanjem. Koreći je, udovica je s pakosnim ruganjem
mrmljala što ju je zatražila od biskupa, budući da je ne
uspokojava, nego muči. Ona ju je, navodno, uzela iz spokojnog života
i uvela u težak, a ne iz teškog u spokojni. Takva ožalošćenja je
ta žena ponekad širila i do udaraca rukom. Međutim, ona gospođa
joj je s još većom poniznošću služila, učeći se da pobjeđuje
njenu srdžbu ne suprotstavljanjem, nego prije poniznim
podčinjavanjem sebe. Ona je njen bijes krotila čovjekoljubivom
krotkošću. Takvim iskustvima u potpunosti se utvrdivši u trpljenju
i postigavši savršenstvo u željenoj kreposti, ona je otišla
spomenutom svecu i zahvalila mu za njegov mudri izbor i za obučavanje
u dobročinstvu u pravom smislu, te za to što joj je, savršeno
suglasno njenoj želji, naznačio najdostojniju učiteljicu, čijim
se stalnim ožalošćenjima svakodnevno krijepila u trpljenju i
postigla sam vrhunac kreposti. ''Oče, radi spokoja ti si mi
napokon dao onakvu kakvu sam upravo željela da imam. Ona prva je
svojim poštovanjem prema meni prije mene spokojila i tješila,
nego li ja nju.'' To je dovoljno reći o ženskom spolu, da se
uspomenom na takvo djelo ne samo nazidamo, nego i postidimo sebe.
Jer, mi ne možemo sačuvati trpljenje ukoliko se ne zatvorimo u
ćeliju.
Iznijet ćemo i drugi primjer o ocu Pafnutiju, koji je
živio u savršenoj usamljenosti u znamenitoj Skitskoj pustinji, u
kojoj je i sada prezbiter. Budući još mlad redovnik, on je zasijao
milosnom svetošću tako da su se najveći starci tog vremena divili
njegovom napretku. I, bez obzira na to što je bio mlađi od svih,
njega su uspoređivali sa starcima. Tako su odlučili da i njega
ubroje u lik staraca. Kada se to pročulo, zavist, koja je nekada
pobudila duše braće protiv Josipa, svojim otrovnom vatrom razgorje
protiv njega jednoga od skitske braće. On je naumio da njegovu slavu
uprlja nekom mrljom sramote. Sačekavši vrijeme u koje je Pafnutije
odlazio u nedjeljni dan u crkvu, on potajno uđe u njegovu ćeliju i
među korpe, koje tamo obično pletu od palminog pruća, sakri svoju
knjigu. Zatim i sam ode u crkvu, zadovoljan svojom lukavošću.
Poslije završetka nedjeljne službe on pred svom braćom svetom
Izidoru, koji je tada bio prezbiter, iznese žalbu da je iz njegove
ćelije ukradena knjiga. Ta žalba je sve smutila, a osobito
prezbitera, i oni nisu znali što da misle, niti što da poduzmu,
budući poraženi novim i nečuvenim prijestupom. Tada je tužilac
zahtijevao da se sva braća zadrže u crkvi, i da pošalju nekolicinu
izabranih da pretresu sve ćelije. Kada su tri starca, koje je
odabrao prezbiter, pretražili sve druge ćelije, došli su i do
Pafnutijeve ćelije. I, u njoj su našli knjigu skrivenu među
palminim korpama, gdje ju je skrio zavisnik. Uzevši je, oni su je
odmah donijeli u crkvu i stavili pred sve. Iako je zbog čistoće
savjesti bio uvjeren da nema nikakvog udjela u grijehu Pafnutije je,
kao da je kriv zbog krađe, sebe predao sudu staraca, izjavljujući
spremnost da podnese što mu bude dosuđeno kao kazna i moleći da mu
odrede mjesto pokajanja. On ništa nije govorio u svoju obranu zbog
stidljive skromnosti strahujući da, trudeći se da riječima spere
mrlju krađe, povrh toga ne podnese još i osudu za laž, budući da
nitko nije smatrao ništa drugo osim onoga što je otkriveno. Po
završetku ispitivanja i donošenja presude, on je izašao iz crkve,
ne pavši duhom, već povjeravajući sebe sudu samog Boga. On je
počeo da prinosi pokajanje, pojačavši molitve s obilnim suzama,
utrostručivši post, pokazujući se pred licem ljudi s najvećom
poniznošću duha. Pošto je tokom isteka gotovo dvije nedjelje na
taj način sebe podvrgao svakoj skrušenosti tijela i duha, on je u
subotnji ili nedjeljni dan rano ujutro došao u crkvu, ne radi
primanja svete Pričesti, nego da bi se ispružio kod vrata crkve i
ponizno molio oproštaj. Međutim, ne trpeći da on i dalje sam sebe
skruši i da bude ponižavan od drugih, Bog, svjedok i znalac svega
skrivenoga, primora đavla da objavi ono što je pronalazač zla,
nečasni kradljivac svoje stvari, slavi tuđ lukavi klevetnik, učinio
bez ikakvih svjedoka. Jer, obuzet najljućim demonom, on je sam
otkrio svu lukavost svoje tajne podvale. I tako je onaj koji je bio
savjetodavac zlog djela i spletke, ujedno postao i izdajnički
razglašivač. Zatim je taj nečisti duh silno i dugo mučio bijednog
brata, tako da ga nisu mogle istjerati, ne samo molitve ostalih
svetih koji su tamo boravili i koji su imali Božji dar vlasti nad
demonima, nego ni naročita milost Izidora prezbitera. Ni on nije
mogao da istjera tog najljućeg mučitelja, iako mu je, po milosti
Gospodinovoj, bila darovana snaga nad njima, budući da su bjesomučni
dobivali izliječenje još prije nego što bi bili dovedeni do
njegovih vrata. I to je bilo stoga što je Krist Gospodin tu slavu
sačuvao za Pafnutija, da klevetnik bude izliječen molitvama onoga
protiv kojeg je učinio spletku, i dobio oproštaj grijeha i
oslobođenje od sadašnje kazne, objavljujući ime onoga čiju slavu
je htio da, kao zavidni neprijatelj potamni.
Dva su me razloga
navela da vam ispričam ovaj događaj: prvi, da pomišljajući o
neustrašivoj čvrstini tog čovjeka, utoliko više pokazujemo
neustrašivost i trpljenje ukoliko se manjim napadima neprijatelja
podvrgavamo; i drugi, da na osnovu njih dođemo do čvrstog uvjerenja
da ne možemo biti sigurni od bura iskušenja i napada đavla ukoliko
cjelokupnu zaštitu našeg trpljenja i svu nadu ne budemo polagali na
snage našeg unutrašnjeg čovjeka a ne na ćelijski zatvor, na
pustinjsku usamljenost, na zajednicu svetih, ili uopće na bilo što
što postoji izvan nas. Jer, ako Gospodin, koji je u Evanđelju
rekao: Kraljevstvo
Božje unutra je u vama,
(Lk 17,21), ne ukrijepi naš duh snagom svoga zastupništva, uzalud
se nadamo da ćemo napade neprijatelja (koji je u zraku) pobijediti
ili pomoću ljudi koji s nama žive, ili udaljavanjem u udaljena
mjesta odnosno udaljivši se u pustinju, ili skrivanjem iza kamenja i
krova odnosno zaključavši se u ćeliju. Jer, sve je to imao i
Pafnutije, pa ipak kušač je pronašao način da ga napadne. Tog
posve zlobnog duha od njega nisu odbili ni zaštita stijena, ni
usamljenost pustinje, ni zastupništvo tolikih svetih u toj
zajednici. Međutim, obzirom da nije polagao nadu svoga srca ni na
što izvanjsko, nego na samog Sudca svega skrivenoga, ovaj sveti
sluga Božji nikako nije mogao biti uzdrman podvalama takvog napada.
Isto tako, zar se i onaj kojeg je zavist bacila u takav prijestup, nije koristio blagotvornošću pustinje, ogradom udaljenog staništa i zajednicom blaženog Izidora, oca i prezbitera, i drugih svetih? Pa ipak, kada ga je našla utvrđenog na pijesku, đavlova bura ne samo da je njegovom domu (unutrašnjoj izgrađenosti) nanijela snažan udarac, nego ga i sasvim razrušila. Stoga, prestanimo da osnovu svoga nepomućenog unutrašnjeg mira tražimo van sebe, te da očekujemo da nemoć našeg trpljenja može pomoći tuđe trpljenje. Jer, kao što je Kraljevstvo Božje unutra u nama, tako su i neprijatelji čovjeku domaći njegovi (Mt 10,36). I nitko mi se ne suprotstavlja više od moga osjećaja, koji je moj najbliži domaći. Pazimo više na sebe, da nas naši domaći ne povrijede. Jer, kada naši domaći ne ustaju na nas, tada i Kraljevstvo Božje boravi u nama u nepomućenom duševnom miru. I ako revno razmotrimo uzroke onoga što se događa u nama, naći ćemo da mi ne možemo biti ranjeni nikakvim, čak ni posve pakosnim čovjekom, ukoliko sami ne ustanemo protiv sebe nemirom svoga srca. I ukoliko smo ranjeni, uzrok ne treba tražiti u napadu izvana, nego u našem ne trpljenju. Tako je tvrda hrana korisna za zdravog, a za bolesnog štetna. Ona ne može povrijediti onoga tko je prima, ukoliko joj za nanošenje povrede njegova nemoć ne doda snagu.
O BOŽJOJ MILOSTI I SLOBODNOJ VOLJI KAO ČINIOCIMA DUHOVNOG ŽIVOTA
Mi uvijek treba da smo čvrsto
uvjereni u to da nikako ne možemo postići savršenstvo svojim
trudovima i podvizima, makar se i sa svom neumornošću prakticirali
u svakoj kreposti. Čovjekovi
napori nemaju dovoljnu vrijednost i
snagu da nas uzdignu na visinu svetosti i blaženstva. Nužno je da
nam Gospodin pripomogne i usmjeri naše srce prema onome što je za
nas korisno. Zbog toga smo dužni da svakoga trenutka, zajedno s
Davidom, vapimo Gospodinu: Utvrdi
stope moje na stazama tvojim da se ne bi pokolebale
(Ps 16,5). Nužno je da nevidljivi Rukovoditelj čovjekovog duha
prema kreposti obraća našu slobodnu volju, koja je, što zbog
neznanja dobra, što zbog iskušenja strasti, sklonija poroku. To je
vrlo jasno izrazio prorok u jednom stihu pjesme: Odbačen,
nagnuh se da padnem, ali me Gospodin prihvati (Ps
117,13). Prva polovina stiha označava slabost naše volje, a druga
uvijek spremnu pomoć od Gospodina. Svaki put kada počnemo da se
dvoumimo, On k nama pruža svoje ruke, podržava nas i utvrđuje. U
protivnom bi, prepušteni svojoj slobodnoj volji, pali savršenim
padom. Zapravo, ni jedan pravednik nema u sebi dovoljno snage da
stekne pravednost. On se stalno dvoumi i svakog trenutka je spreman
da padne. Stoga ga milost Gospodinova podržava svojom rukom. U
suprotnom bi, izloživši se padu zbog slabosti volje, u potpunosti
poginuo. Zar će netko biti toliko samopouzdan i slijep da misli da
nema potrebe u stalnoj pomoći Božjoj, kad sam Gospodin u Evanđelju
jasno uči: Kao
što loza ne može roda roditi sama od sebe ako ne ostane na čokotu,
tako ni vi ako u meni ne ostanete. Jer bez mene ne možete činiti
ništa
(Iv 15,4-5)? Zapravo, kako je nerazumno i čak bogohulno, dobra djela
pripisivati svojim naporima, a ne milosti i pomoći Božjoj! I izreka
Gospodinova svjedoči da bez Njegove pomoći nitko ne može da donosi
duhovne plodove!
Zbog toga vjerujemo da se osobitim nadahnućem
Božjim u nas polaže kako početak dobrog raspoloženja, tako i
prakticiranje u krepostima. Naš trud se sastoji u tome da se s većom
ili manjom spremnošću pokoravamo nadahnućima Božjim i da primamo
Njegovu pomoć. Mi zaslužujemo nagradu, ili dostojnu kaznu, s
obzirom na to jesmo li nemarni, ili se s pobožnom pokornošću
brinemo o prilagođavanju zapovijedima i promislu Božjem, koje se
prostire na nas Njegovom slobodnom voljom. To se jasno pokazalo pri
izlječenju jerihonskih slijepaca. Slučaj Gospodinova prolaska pored
njih je predstavljao milost Božjeg promisla i odstupanja. Njihovo
uzvikivanje: Smiluj
nam se Gospodine, Sine Davidov
(Mt 20,31) bilo je djelo njihove vjere i nade. I opet, samo vraćanje
vida predstavlja izraz Božjeg milosrđa.
Čak i ako se puno trudi
oko obrađivanja zemlje, zemljoradnik ne može da očekuje obilan
rod, ukoliko na obrađenu zemlju blagovremeno ne padne kiša i ne
bude povoljno vrijeme. Prema tome, kao što lijenim zemljoradnicima,
koji se ne brinu oko obrade svoje zemlje, Bog ne daje ploda, tako i
požrtvovanima neće biti koristi od svakodnevne brige, ukoliko im ne
pomogne Božje milosrđe. I, u djelu života po Bogu je isto:
potreban je i naš trud, iako bez pomoći milosti Božje mi ni u čemu
nećemo uspjeti. Treba da ispovijedamo da je Bog početni vinovnik ne
samo djela, nego i dobrih pomisli, jer On nam nadahnjuje i svoju
svetu volju, i daje nam snagu i zgodnu priliku da izvršimo ono što
ispravno želimo. Jer,
svaki dar dobri i svaki poklon savršeni odozgor je, silazi od Oca
svjetlosti
(Jak 1,17).
Volja Božja uvijek želi da čovjek kojega je Bog
stvorio ne pogine, nego da uvijek živi. Ukoliko u našem srcu
primijeti makar iskru raspoloženja k dobru Bog joj, po blagosti
svojoj, ne dopušta da se ugasi. U želji da svi budu spašeni i dođu
u spoznaju istine, On na sve načine potpomaže da se ona obrati u
plamen. Milost Božja je blizu svih. Ona sve bez izuzetka priziva
spasenju i spoznaji istine, jer govori: Dođite
k meni svi koji ste umorni i natovareni i ja ću vas odmoriti (Mt
11,28).
Um čovječji ne može da shvati kako spasenje pripada i
našoj volji, budući da se kaže:
Ako hoćete i poslušate me, jest ćete dobra zemaljska
(Iz 1,19), i istovremeno nije djelo ni onoga koji hoće, ni onoga
koji trči, nego
Boga koji miluje
(Rim 9,16). Njemu nije jasno kako Bog ima da svakome vrati po djelima
njegovim, a istovremeno je onaj koji čini u nama i da hoćemo i da
tvorimo po Njegovoj slobodnoj volji (Fil 2,13). On hoće da shvati
zašto nam se zapovijeda da načinimo sebi novo srce i nov duh (Ez
18,31), kad nam se istovremeno kaže:
I dat ću vam srce novo i duh nov
(Ez 11,19). Ove sumnje neće biti teško da riješimo ukoliko budemo
razumjeli da u djelu našeg spasenja učestvuju i milost Božja i
naša slobodna volja. Naime, iako ponekad može da želi krepost,
čovjek neće biti u stanju da je stekne bez Božje pomoći. Ni
bolesniku nije dovoljna samo želja da bude zdrav, već i Darovatelj
života, Bog treba dati snagu za ponovo uspostavljanje zdravlja. Da
se savršeno uvjerimo u to da i dobre želje, koje nastaju od
prirodne sposobnosti koja nam je dana milosrđem Tvorca, možemo
ispuniti samo uz pomoć Božju, treba da se sjetimo riječi apostola
Pavla: Jer
htjeti imam u sebi, ali učiniti dobro ne nalazim (Rim
7,18).
Mnogi pitaju o tome kad u nama djeluje milost, da li onda
kad se u nama iskazuju dobre želje, ili se dobre želje u nama
iskazuju onda kad nas posjeti milost Božja? Iskustvo opravdava i
jedno i drugo, jer Savao i carinik Matej nisu sami poželjeli Krista,
nego tek poslije poziva. Zakej i razbojnik na križu su svojom željom
preduhitrili djelo milosti. Tako i treba smatrati jer kada vidi da
želimo da činimo dobro, Bog usmjerava i učvršćuje našu
spremnost. Ako ne želimo dobro, ili smo ohladnjeli prema njemu, On
nam daje spasonosna nadahnuća, kroz koja se obrazuju ili obnavljaju
dobra raspoloženja.
193. Ne treba misliti da je čovjekova
priroda sposobna samo za zlo. Tvorac je u duše naše posijao sjemena
svih kreposti. Međutim, da ona uzrastu, nužna je pomoć Božja.
Isto tako, i u čovjeku uvijek postoji slobodna volja da primi ili ne
primi djelovanja milosti. Kad gradnja našeg spasenja uopće ne bi
zavisila od nas, apostol Pavao ne bi rekao: Gradite
spasenje svoje sa strahom i trepetom.
Međutim, kad bi zavisilo samo od nas, on ne bi dodao:
Jer Bog je onaj koji čini u vama i da hoćete i da tvorite po
Njegovoj slobodnoj volji (Fil
2,12-13). Milost Božja nas i pretječe, jer prorok govori: Bog
moj, i Njegova milost me pretječe
(Ps 58,11), i ide za našom voljom, zbog čega i kaže: I
jutrom te molitva moja pretječe (Ps
87,14).
Milost Božja uvijek usmjerava našu volju na dobru
stranu, iako i od nas zahtijeva ili očekuje odgovarajuće napore. Da
ne bi svoje darove davala nemarnima, ona traži slučaj kojim bi nas
probudila iz hladne bezbrižnosti. I da se darežljivo izjavljivanje
njenih darova ne bi vršilo bez razloga, ona ih izjavljuje prema
našoj želji i trudu. Ipak, pri svemu tome, milost se uvijek daje na
dar, budući da se naši mali trudovi nagrađuju neizmjernom
darežljivošću. Zbog toga, ma koliko bili veliki, svi ljudski
trudovi ne mogu učiniti da se milost ipak ne daje na dar. Iako je
govorio da se potrudio više od svih apostola, apostol Pavao ipak
dodaje da trudovi ne pripadaju njemu, nego milosti Božjoj koja je s
njim (1 Kor 15,10). Prema tome, riječju: Potrudih
se,
on izražava napor svoje volje, riječima: Ne
ja, nego milost Božja pomoć Božju,
a riječima: Koja
je sa mnom
da mu je milost pomagala onda kad se on trudio, a ne kad je boravio u
nemaru i bezbrižnosti.
Bog raznovrsnim i nedostižnim načinima
ustrojava naše spasenje, u onima koji žele i traže spasenje On
pojačava želju, a u onima koji nemaju želju On izaziva namjeru. On
pomaže izvršavanje naših spasonosnih želja, udahnjuje svete želje
i utvrđuje ih. Zbog toga ga mi u svojim molitvama zovemo i
zaštitnikom i spasiteljem i pomoćnikom. On, slično posve nježnom
Ocu i sustradalnom Liječniku, čini sve u svima: u jednima pokreće
početak spasenja i razgorijeva marljivost k Njemu, a kod drugih
privodi djelo završetku, i kreposti savršenstvu; jedne zadržava od
bliskog pada, a drugima pruža prilike za spasenje; onima koji žele
i koji se trude, pomaže, a druge, koji ne žele i koji se protive,
privlači i skreće prema dobrom raspoloženju. On uvijek sve čini
pokrećući, pomažući i utvrđujući, iako bez narušavanja slobode
koju nam je dao.
O MOLITVI
Kao svoj najglavniji cilj i
vrhunac savršenstva treba da postavimo stalnu molitvu, koja se
oslanja na duševni mir i čistoću srca. Radi njih treba da
podnesemo zlopaćenje tijela i da se držimo skrušenosti u srcu.
Veza između svih tih trudova i molitve je nerazdjeljiva i uzajamna.
Jer, kao što skup tih kreposti dovodi do savršenstva u molitvi,
tako i molitva, kao njihov završetak i vijenac, njih čini čvrstim
i postojanim. Kao što bez njih ne može da se stekne i usavrši
stalna, čista i nepomućena molitva, tako ni one, koje u uređenju
života po Bogu idu ispred, ne mogu dostići savršenstvo bez stalne
molitve. Zbog toga se mi ne možemo odmah upustiti u rasuđivanje o
sili molitve (koja završava građevinu svih kreposti), ukoliko
najprije po redu ne označimo i razmotrimo sve što treba biti
odsječeno ili pripremljeno radi njenog stjecanja, ili ukoliko, po
smislu evanđeoske priče (Lk 14,28-30), najprije ne proračunamo i
saberemo sve što je potrebno za podizanje tog najuzvišenijeg
duhovnog stupa. Međutim, ni ono što je pripremljeno mi nećemo moći
kako treba upotrijebiti niti na njemu pravilno nazidati posljednje
vrhove savršenstva, ukoliko najprije, po iznošenju svake nečistoće
poroka i izbacivanju ruševina i mrtvog đubriva strasti, na živoj i
tvrdoj zemlji srca našega, kao na onome evanđeoskom kamenu (Lk
6,48), ne položimo najčvršći temelj jednostavnosti i poniznosti.
Tek na njemu bi mogao da se podigne taj stup putem polaganja duhovnih
kreposti. I, on će neustrašivo stajati i svoj vrh uzdizati do
najviših visina neba, nadajući se na svoju čvrstinu. Utvrdivši se
na takvom temelju, on će izdržati pljusak strasti i rijeke gonjenja
koje, slično strojevima za lomljenje kamenja, silno napadaju, tu
svirepu buru neprijateljskih duhova. I, on ne samo da se neće
razoriti rušenjem, nego neće ni osjetiti njihove napade.
Zbog
toga, da molitva može biti uznesena s potrebnom vatrenošću i
čistoćom, nužno je pobrinuti se o slijedećem: prvo, svaka briga o
tjelesnim stvarima treba da se potpuno odsiječe; drugo, ne treba
dopustiti ne samo brigu o nekom djelu ili slučaju, nego čak ni
sjećanje o njima; treće, treba presjeći raspršivanje, isprazne
riječi, pričljivost i šale; četvrto, više od svega treba sasvim
savladati zbunjenost od srdžbe ili žalosti; peto, s korijenom treba
odstraniti pogubne pobude tjelesne požude i izazov srebroljublja. Po
savršenom izbacivanju i odsijecanju tih i sličnih poroka, vidljivih
i za čovjekov pogled, i poslije preventivnog očišćenja od svega,
koje svoj završetak nalazi u čistoći i neporočnosti, treba,
dalje, položiti neustrašivu osnovu duboke poniznosti, koja bi bila
snažna da održi stup koji treba da prodre do samog neba. Zatim, na
toj osnovi treba da se podigne građevina duhovnih kreposti, dok duh
treba uzdržavati od svakog lutanja i nepostojanog oklijevanja da se
duhovni pogled, malo po malo, počme približavati sagledavanju Boga.
Jer, za vrijeme molitve će nam, unošeno rukom sjećanja, po
nužnosti na misao dolaziti ono što je naša duša primila u sebe
prije vremena molitve. Zbog toga, mi prije vremena molitve treba da
se pripremimo da budemo onakvi kakvi želimo da budemo za vrijeme
molitve. Osim toga, požurimo da prije molitve iz skrivnica našeg
srca istjeramo ono što ne želimo da vidimo da nas tlači za vrijeme
molitve. Tako ćemo moći izvršiti apostolovu zapovijed: Molite
se bez prestanka
(1 Sol 5,17).
Um naš ne bez razloga uspoređuju s krajnje lakim
perom, ili paperjem koje, slobodno od vlage strane tekućine, pri
najslabijem puhanju vjetra obično, zbog svoje lakoće, uzlijeće na
veliku visinu. Ukoliko je opterećeno nekom tekućinom ono će,
umjesto da se penje po zraku, zbog težine od vlage padati dolje i
priljubiti se uz zemlju. I, naš um će, ukoliko ne bude opterećen
pridošlim strastima, svjetskim brigama i ukoliko ne bude povrijeđen
vlagom pogubne požude, kao lak i po prirodi čist, pri najmanjem
vijanju duhovnog razmišljanja uzlaziti gore, i ostavljajući ono što
je dolje i zemaljsko, uznositi se k nebeskom i nevidljivom. To nam
upravo i savjetuje zapovijed Gospodinova:
Ali pazite na sebe da srca vaša ne otežaju prejedanjem i pijanstvom
i brigama ovoga života (Lk
21,34). Prema tome, ako hoćemo da naše molitve prodru ne samo do
neba, nego i iznad neba, pobrinimo se da svoj um usmjerimo k njegovoj
prirodnoj lakoći, očistivši ga od svih zemaljskih poroka i od
svake vlage svjetovnih strasti. Na taj način, ne opterećujući se
nikakvim stranim teretom, njegova molitva će lako letjeti k
Bogu.
Obratite pažnju na uzroke koji opterećuju naš um po
Gospodinovom riječima. On nije ukazao na preljub, ni na blud, ni na
ubojstvo, ni na bogohulstvo, ni na otimanje (što se sve smatra
smrtnim grijehom i dostojnim osude), nego na prejedanje, opijanje
vinom i brige ovoga života, kojih se nitko od svjetskih ljudi ne
čuva i koje ne smatra sramnim. Naprotiv, sramno je i reći, čak i
neki od onih koji su se odrekli svijeta dopuštaju sebi ista
popuštanja, ne vidjevši u njima za sebe niti štetu, niti bijedu.
Uostalom, te tri nepravilnosti koje pritišću dušu i koje je od
Boga odvajaju i uz zemlju lijepe, uopće nije teško izbjeći,
naročito nama koji smo tako daleko udaljeni od svake veze sa
svijetom i koji nemamo savršeno nikakve prilike da se uplićemo u
vidljive brige, pijanstva i prejedanja. Ipak, postoji jedno drugo
duhovno prejedanje i pijanstvo, koje se teže izbjegava, i postoji
neka briga i tuga ovoga svijeta, koji i nas obuzimaju poslije našeg
savršenog odricanja od svih stjecanja, pri svoj našoj uzdržljivosti
od vina i svakog prejedanja i pri našem boravku u pustinjskoj
usamljenosti. Ja mislim na popuštanja tijelu, na privezanosti i
strasti. I ukoliko se ne očistimo od njih, naše srce će i bez
opijanja vinom i bez obilja hrane biti opterećeno još štetnijim
pijanstvom i prejedanjem. Jer, samo onaj čiji se um, oslobodivši se
od svih strasti, duboko umiri i čije se srce najjačim nastojanjem
priljubi uz Boga, kao uz najviše dobro, može u potpunosti ispuniti
zapovijed apostola Pavla: Molite
se bez prestanka
(1 Sol 5,17).
Mislim da bez iskrene skrušenosti srca, čistoće
duše i prosvjetljenja Duhom Svetim nije moguće obuhvatiti sve
oblike molitve. Njih je onoliko koliko u jednoj duši, ili svim
dušama može da nastane raznih stanja i raspoloženja. Molitva se
svačija transformira s obzirom na mjeru napretka uma u čistoći i
osobini stanja u koje se uvodi ili slučajno, ili zbog svojih
unutrašnjih radnji. Stoga je očigledno da nitko ne može uznositi
uvijek iste molitve. Čovjek se drukčije moli kad je veseo, drukčije
kad je opterećen tugom ili očajem, drukčije kad cvjeta u duhovnim
uspjesima, drukčije kad je potlačen mnoštvom neprijateljskih
napada, drukčije kad moli oproštaj grijeha, drukčije kad moli
porast milosti ili stjecanje neke kreposti ili gašenje neke strasti,
drukčije kad je poražen strahom pri razmišljanju o paklu i budućem
Sudu, drukčije kad se razgorijeva nadom i željom za budućim
blagima, drukčije kad je u nevoljama i opasnostima, drukčije kad se
naslađuje sigurnošću i mirom, drukčije kad se posveti otkrivanju
nebeskih tajni, drukčije kad se žalosti zbog besplodnosti u
krepostima i suhoće u osjećajima.
S obzirom na predmet, apostol
Pavao razlikuje četiri oblika molitve: Dakle,
molim prije svega da se čine moljenja, molitve, prozbe, zahvalnosti
(1
Tim 2,1). Moljenje je preklinjanje ili umoljavanje za grijehe. Njime
čovjek, došavši u skrušenost zbog učinjenih grijeha, bilo
sadašnjih ili prošlih, izmoli oproštaj; molitva se uznosi kad
nešto prinosimo ili obećavamo Bogu govoreći: ''Učinit ću to i
to, samo se smiluj, Gospodine''; prozba se vrši kad, nalazeći se u
toplini duha, uznosimo molitve za druge, za one koje volimo, ili za
mir cijeloga svijeta; zahvaljivanje se obavlja kad um Bogu prinosi
zahvalnost i pohvalu, sjećajući se prošlih blagih djela Njegovih,
ili vidjevši sadašnja, ili saznajući ona koja je u budućnosti
pripremio onima koji ga ljube.
Iza ova četiri oblika molitve
slijedi neko najuzvišenije molitveno stanje koje se sastoji u
sagledavanju jedinoga Boga, i u žarkoj ljubavi prema Njemu. U njemu
um naš, obuzet i prožet ovom ljubavlju, razgovara s Bogom na
najprisniji način i s naročitom iskrenošću. Molitva Gospodinova:
Oče
naš (Mt
6,9-13) nam priopćava da s revnošću treba da molimo to stanje.
Mi
govorimo: Oče
naš,
ispovijedajući Boga, vladara svemira svojim Ocem. U isto vrijeme
ispovijedamo da smo izbavljeni iz stanja ropstva i prisvojeni Bogu u
svojstvu usinovljene djece. Dodajući: Koji
si na nebesima,
mi izjavljujemo spremnost da se potpuno odvratimo od privezanosti za
sadašnji zemaljski život, koji je nešto strano, što nas daleko
udaljuje od našeg Oca, te da sa najvećom željom težimo prema
oblasti u kojoj živi Otac naš, ne dozvoljavajući sebi ništa što
bi nas činilo nedostojnim visokog usinovljenja, i što bi nas, kao
nezakonitu djecu, lišilo naslijeđa Otaca i podvrglo svoj strogosti
pravednog suda Božjeg.
Dostigavši tako visoki stupanj sinova
Božjih, mi treba da gorimo sinovskom ljubavlju prema Bogu. Mi više
ne tražimo svoju korist, nego svim srcem želimo slavu Oca našega,
govoreći: Da
se sveti ime tvoje.
Mi time svjedočimo da je sva naša želja i sva radost slava Oca
našega, odnosno da se slavi, pobožno poštuje i obožava preslavno
ime Njegovo.
Drugo moljenje očišćenoga uma je molba: Da
dođe Kraljevstvo Oca
našeg, ili Kraljevstvo u kojemu Krist kraljuje u svetima. U njemu,
po oduzimanju od đavla vlasti nad nama i po izgonu iz naših srca
strasti, Bog počinje da vlada kroz miomiris kreposti. Ono je u
određeno vrijeme obećano uopće svima savršenima i djeci Božjoj,
kojima Krist kaže: Dođite
blagoslovljeni Oca moga, primite Kraljevstvo koje vam je pripremljeno
od postanka svijeta (Mt
25,34).
Treća molba je svojstvena sinovima: Da
bude volja tvoja i na zemlji kao na nebu.
To znači: neka ljudi budu slični anđelima. Kao što anđeli
izvršavaju volju Božju na nebu, tako i svi koji žive na zemlji
neka tvore Njegovu volju, a ne svoju. To još znači: neka bude s
nama u životu sve po volji tvojoj. Tebi predajemo udio naš,
vjerujući da ti sve, i ugodno i neugodno, ustrojavaš na naše
dobro, i da se više brineš o našem spasenju, nego mi sami.
Zatim:
Kruh naš svagdašnji daj nam danas.
Svagdašnji, kruh je nadnaravni, iznad svih suština ili esencija,
(kakav samo može biti kruh koji je sišao s neba). Kada se kaže:
danas, naglašava se da jučerašnje kušanje nije dovoljno. On treba
da nam se dadne i sada. I obzirom da nema dana u koji ne bi trebalo
nahraniti srce našeg unutrašnjeg čovjeka primanjem i kušanjem
ovoga kruha, nužno je da u svako vrijeme izlijevamo molitvu za
njega.
I
oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo dužnicima svojim.
Milostivi Gospodin nam obećava oproštaj grijeha ukoliko sami
pokažemo primjer praštanja svojoj braći: Oprosti nam dugove naše
kao što i mi opraštamo. Očigledno je da, u nadi na ovu molitvu, sa
smjelošću može sebi moliti oproštaj grijeha samo onaj koji je sam
oprostio svojim dužnicima. Onaj koji od sveg srca nije oprostio
bratu koji mu je sagriješio ovu molitvu će izgovarati na svoju
osudu, a ne na smilovanje. Jer, ako njegova molitva bude uslišena,
što se drugo može očekivati osim, suglasno s njegovim primjerom,
nemilosrdne srdžbe i bezuvjetnog određivanja kazne. Jer
će onome biti sud bez milosti koji ne čini milosti (Jak
2,13).
I
ne uvedi nas u napast.
Privodeći u sjećanje riječi apostola Jakova: Blažen
je čovjek koji pretrpi iskušenje (Jak
1,12), mi riječi molitve ne treba da razumijemo u značenju: ''Ne
dopusti da ikada budemo iskušani'', nego: ''Ne dopusti da budemo
savladani iskušenjem.'' Iskušavan je bio i Job, ali nije uveden u
iskušenje. Jer, uz pomoć Božju, on ne reče bezumlja na Boga (Job
1,22). On nije oskrnavio usta svoja bogohulnim mrmljanjem, na što ga
je htio navući njegov kušač odnosno đavao. Iskušavan je bio i
Abraham, iskušavan je bio i Josip, ali ni jedan ni drugi nisu bili
uvedeni u iskušenje. Jer, ni jedan nije ispunio volju kušača.
Nego
izbavi nas od zloga,
odnosno ne dopusti da budemo iskušani od đavla preko naših snaga,
nego učini s iskušenjima i kraj, da možemo podnijeti (1 Kor
10,13).
Iako navedena molitva, koju je izrekao sam Gospodin,
sadrži u sebi svu punoću molitvenog savršenstva, ipak Gospodin
svoje prisne vodi još dalje prema nekom najuzvišenijem stanju, k
onoj vatrenoj, čak reći ću, neizrecivoj molitvi, koju su vrlo
rijetki shvatili i ispitali. Nadilazeći svako ljudsko razumijevanje,
ona se ne označava ni zvukom glasa, ni pokretom jezika, ni
izgovaranjem nekih riječi. Osvijetljen izlijevanjem one nebeske
svjetlosti, nju um ne izražava slabom ljudskom riječju, nego je,
sabravši osjećaje, kao iz nekog najobilnijeg izvora, nezadrživo
izlijeva, i nekako neizrecivo uznosi upravno Gospodinu. U tom
najkraćem trenutku vremena on iskazuje ono što, povukavši se u
samoga sebe, nije u stanju ni riječju da iskaže, ni mišlju da
obuhvati.
Taj oblik molitvenog stanja je dar Božji. Obično, s
druge strane, milosno molitveno raspoloženje karakterizira
naklonost. Um zahvaćen njegovim posjetom biva potaknut na čistu i
vatrenu molitvu. Ta se naklonost javlja u raznim slučajevima, kako
je iskustvo pokazalo. Ponekad su, za vrijeme pjevanje Psalama, riječi
nekog stiha davale povod za vatrenu molitvu, a ponekad je blagozvučna
melodija bratovljevog glasa pokretala duše zadivljenih na posve
ozbiljnu molitvu. Također, znamo da je ponekad pažljivo i pobožno
pjevanje ulijevalo puno vatrenosti u one koji su slušali, a često
je savjet savršenog muža (starca) i duhovni razgovor u prisutnima,
u vrijeme njihovog klečanja, pokretao osjećaje na obilno
izlijevanje molitve. Događalo se da smo snažno bili pokrenuti na
potpunu naklonost smrću brata ili nekog dragog nam čovjeka. Također
je i sjećanje na našu hladnoću i lijenost ponekad na nas navodila
spasonosni duhovni žar. I uopće, bezbrojni su, slučajevi u kojima
je milost Božja naše duše budila iz bezosjećajnosti i
sanjivosti.
Naklonost nailazi pri raznim slučajevima. Ona se,
isto tako, iskazuje na razne načine. Ponekad se ona pokazuje u nekoj
neizrecivoj duhovnoj radosti, ponekad uranja u duboku šutnju sve
snage i pokrete duše, ponekad donosi više ili manje obilne suze.
Suze ili nekakvo suzno raspoloženje je njen posve uobičajeni izraz.
One se javljaju ili zbog ranjavanja srca sviješću o vlastitim
grijesima, ili zbog sagledavanja vječnih dobara, ili zbog želje
vječne slave, ili zbog spoznaje velikih dobročinstava Božjih prema
nama, pri osjećaju vlastite bezvrijednosti i nedostojnosti, ili zbog
osjećaja našeg bolnog života na zemlji.
Kakav je znak da je
molitva uslišana? Mi ne sumnjamo da nam je molitva zaista uslišana
kad nas ne zbunjuje nikakva sumnja, kad nadu naše molbe ništa ne
baca u očaj, kad u samom izlijevanju molitve osjećamo da smo dobili
ono za što se molimo. Jer, molitelj će biti dostojan uslišanja i
dobiti ono što traži sukladno sa svojom vjerom da ga Bog gleda i da
može ispuniti njegovu molbu. Naime, izreka našeg Gospodina je
nepromjenljiva: Sve
što molite u svojoj molitvi, vjerujte da ćete primiti; i bit će
vam (Mk
11,24). Pri tome, Riječ Božja ukazuje na dovoljno sredstava koja
pomažu da molitva bude uslišana. Molitva biva uslišana kad se
dvoje slože u molitvi (Mt 18,19), ili kad je prati vjera, iako bila
i kao zrno gorušičino (Mt 17,20), ili kad je stalna (Lk 11,8), ili
kad se sjedinjuje s milostinjom (Sir 29,15), i drugim djelima
milosrđa (Iz 58,6-9). Vidite na koliko načina se stječe milost
uslišanja molitve. Stoga nitko ne treba da pada u očaj pri moljenju
za sebe spasonosnih dobara. Jer, pretpostavimo da ti nedostaje ono
zbog čega se uslišava molitva. Ipak, zar ti ne možeš da budeš
postojan u molitvi? To je u rukama svakoga koji želi. Samo radi toga
Gospodin je obećao da će dati sve za što se budemo molili. Stoga
ne treba da se saplićemo nevjerom. Budimo uporni i dobit ćemo ono
što tražimo. Tako je obećao Gospodin:
Molite i dat će vam se; tražite i naći ćete; kucajte i otvorit će
vam se
(Lk 11,9-10). Međutim, svaki koji se moli treba da zna da sigurno
neće biti uslišan ukoliko bude sumnjao u uslišanje.
Više od
svega, u vezi s molitvom treba da ispunimo evanđeosku zapovijed,
odnosno da se, ušavši u svoju klijet i zatvorivši vrata, molimo
Ocu nebeskome. To treba izvršavati i doslovno, a još više duhovno.
U unutrašnjoj klijeti svojoj se molimo onda kad svoje srce savršeno
udaljujemo od svih misli i briga i kad molitve svoje prinosimo
Gospodinu na neki tajni način i sa smjelošću. Sa zatvorenim
vratima se molimo onda kad se sa zatvorenim ustima i šuteći molimo
Onome koji ispituje srce, a ne riječi. Na skrivenom mjestu se molimo
onda kad samo srcem i pažljivim umom prinosimo svoje molbe jedinome
Bogu, tako da ni same protivne sile ne znaju o čemu se molimo. Stoga
treba da se molimo s dubokom šutnjom ne samo radi toga da prisutnu
braću svojim šapatom ili govorom ne odvlačimo od molitve i
uznemiravamo u molitvenim osjećajima, nego i radi toga da predmet
naše molitve sakrijemo i od samih neprijatelja, koji nas napadaju
naročito kad se molimo.
Naša molitva će doći do savršenstva
koje joj je svojstveno kad se u nama dogodi ono o čemu se molio
Gospodin svome Ocu: Da
ljubav kojom me ljubiš u njima bude i ja u njima
(Iv 17,26), i još: Kao
ti, Oče, što si u meni i ja u tebi, da i oni u nama jedno budu (Iv
17,21). To će se dogoditi kada cjelokupna naša ljubav, sve želje,
sva revnost, svo nastojanje, sve naše misli, sve što vidimo, sve o
čemu govorimo, sve čemu se nadamo bude Bog, te kad se jedinstvo
koje je kod Oca sa Sinom, i kod Sina s Ocem izlije u naša srca i
umove. Tada ćemo i mi biti sjedinjeni s Njim čistom i ne
razdijeljenom ljubavlju, kao što nas On iskreno voli čistom i
neraskidivom ljubavlju. Onaj tko je to postigao stupa u stanje u
kojem mu se u srcu razgorijeva stalna molitva. Tada će svaki pokret
njegovog života, i svako nastojanje njegovog srca biti jedna stalna
molitva, pred-okus i zalog vječno blaženog života.
Da se
postigne krajnje savršenstvo u molitvi nužno je da se utvrdimo u
stalnom sjećanju na Boga. Kao najbolje sredstvo za to služi kratka,
često ponavljana molitva. Naši Oci su pronašli da onaj koji teži
stalnom sjećanju na Boga treba da stekne naviku u stalnom
ponavljanju molitve: Bože, u pomoć mi priteci, Gospodine, pohiti da
mi pomogneš (Ps 69,2). Taj stih nije bez razloga izabran iz
cjelokupnog Svetog pisma jer on izražava sva raspoloženja koja se
zahtijevaju u molitvi, i odgovara svim potrebama molitelja. On sadrži
ponizno ispovijedanje vlastite nemoći, ispovijedanje Boga jedinim
pomoćnikom koji je uvijek spreman da pomogne, te vjeru i nadu da će
nam pomoći i izbaviti nas od svake bijede. Onaj koji stalno priziva
Boga tim riječima, umno vidi i srcem osjeća Boga prisutnim u sebi.
On mu se obraća kao Ocu sa sinovskom ljubavlju u srcu, i time na
sebe privlači Božji pokrov, zaštitu i ogradu. Na taj način, ova
kratka molitva postaje neoboriva stijena protiv napada demona,
progoniteljica nemira pomisli, odgoniteljica loših pomisli,
ukrotiteljica strasnih pokreta, i učiteljica svih dobrih pokreta u
srcu. Oci su nam zapovjedili da u slučaju napada strasti ugađanja
trbuhu u njenim različitim pokazateljima molimo: Bože,
u pomoć mi priteci, Gospodine, pohiti da mi pomogneš;
da se u slučaju osjećanja potrebe za strogim postom radi kroćenja
tijela i nedostatka nade da ćemo sami uspjeti, molimo: Bože,
u pomoć mi priteci …
itd.; da u slučaju da nas muči duh malodušja ili duhovne lijenosti
i mori tuga, odvajajući nas od svakog potrebnog djela, govorimo:
Bože,
u pomoć mi priteci, Gospodine, pohiti da mi pomogneš;
da u slučaju da našu dušu posjeti neka duhovna radost i želimo da
je sačuvamo i uvećamo, također kažemo riječi: Bože,
u pomoć mi priteci, Gospodine, pohiti da mi pomogneš;
da u slučaju da se na nas podigne golicanje tijela sa svojom
obmanjujućom slašću, i da se strašimo da ta vatra ne sprži
miomirisni cvijet neporočnosti odnosno čednosti, također molimo:
Bože,
u pomoć mi priteci
… itd.; da u slučaju da je u naše udove ušlo spokojstvo i
svježina, i da želimo da se dobro stanje produži, ili da uvijek
boravi u nama, stalno govorimo: Bože,
u pomoć mi priteci
... itd. Tako i pri svakoj duhovnoj potrebi stalno govori tu kratku
molitvu. I, bit će ti ona izbavljenje od svega lošeg i čuvar svega
dobrog. Zbog toga neka se ona stalno okreće u tvojim grudima. Pri
svakom djelu i služenju, na putu i za stolom, pri odlasku na
spavanje i poslije ustajanja od sna stalno pjevaj ovaj stih i
poučavaj se u njemu sve dok, kroz postojano vježbanje, ne navikneš
da ga pjevaš i u snu.
Prvi plod toga će biti odbacivanje sveg
mnoštva misli i zadržavanje na jednom stihu. Sve više ćeš
stjecati naviku da sabireš um mišlju o jedinom Pomoćniku. Ti ćeš
primijetiti da je On uvijek prisutan u tebi, da sve vidi i da sve
održava. Polazeći od toga, ti ćeš uzići k najživljem općenju s
Bogom, te ćeš početi da se nasićuješ sve uzvišenijim tajnama,
uranjajući se u Boga, s Njim jedinim boraveći, i jedino s Njime se
ispunjavajući. Tako ćeš, na kraju, dostići i spomenutu čistu
molitvu. Ona više ne uzima u obzir nikakav lik, niti se pokazuje u
zvuku glasa, ili u izgovaranju bilo kakvih riječi. Naprotiv, ona s
nezadrživom snagom izbija iz srca. U neizrecivo ushićenoj vatrenoj
usmjerenosti uma Bogu ona se izlijeva u neobjašnjivim uzdasima i
oplakivanju.
O RUKOVOĐENJU U DUHOVNOM ŽIVOTU
(O
RASUĐIVANJU SA SAVJETOVANJEM KOD ISKUSNIH)
Jednom su se
starci skupili kod svetog Antuna Velikog i od večeri do jutra
razgovarali o raznim duhovnim predmetima. Naročito se priča povela
o tome koja je najveća krepost, odnosno koja krepost nas može
sačuvati da ne budemo ulovljeni u zamke đavlove obmane, i pravim
putem voditi najvišem savršenstvu. Predlagana su razna mišljenja:
jedni su isticali post i bdijenje, drugi ne pohlepu i preziranje svih
stvari, jedni usamljenost ili udaljavanje u pustinju, drugi
čovjekoljublje. Pošto su se svi izjasnili, sveti Antun je počeo da
govori. ''Sve što ste rekli je spasonosno i nužno za one koji traže
Boga i koji žele da mu priđu. Međutim, iskustvo pada onih koji su
napredovali u njima ne dozvoljava da im se dadne prvenstvo. Jer, u
zamke neprijatelja su upadali i oni koji su se odlikovali strogim
postovima i bdijenjima, i oni koji su boravili bezizlazno u
pustinjskoj usamljenosti, i oni koji su došli do najvećeg stupnja
nepohlepnosti, i oni koji su obilno davali milostinju. Mislim da je
razlog toga bio nedostatak rasuđivanja (razmatranja odnosno
razboritosti). Jer, rasuđivanje uči čovjeka da ide kraljevskim
putem, izbjegavajući opasne krajnosti. U odnosu na post, na primjer,
ono ne dopušta ni bezmjerno iscrpljivanje tijela, niti ugađanje
tijelu. U Evanđelju se ono naziva okom i svjetiljkom duše:
Svjetiljka tijelu je oko, kaže Gospodin. Dakle,
ako oko tvoje zdravo bude, sve će tijelo tvoje svijetlo biti. Ako li
oko tvoje kvarno bude, sve će tijelo tvoje tamno biti (Mt
6,22-23). Kad svjetlost sve osvjetljava i oko sve vidi. Tako i
rasuđivanje sve misli i djela čovjekova razmatra, prosuđuje i
objašnjava. Ono određuje što treba činiti, te kako i od čega se
treba uzdržavati. Kod onoga koji nema takvo rasuđivanje, djela i
misli idu tek tako, bez strogog razmatranja. Tu neprijatelj uspijeva
da podmetne prividno dobro umjesto istinskog dobra. Prikrivajući
njime svoju zamku, on čovjeka baca u rov i pogubi ga.''
Rješenje
svetog Antuna je potvrđeno bezbrojnim primjerima. Prisjetimo se
žalosnog pada starca Irona. On se koristio krajnje strogim postom i
dubokom usamljenošću. I, da ih nikako ne narušava, po nagovoru
neprijatelja, on je prestao da dolazi na uobičajena euharistijska
(liturgijska) subotnja i nedjeljna okupljanja pustinjaka, poslije
kojih su se u razgovoru razjašnjavali razni načini i bespuća
strogog života. Obmanuvši se tim, navodno dobrim, savjetom
neprijatelja on se je predao još većoj obmani te je primio đavla
koji mu se javio u obliku anđela i po njegovoj riječi skočio u
najdublji bunar. Razbivši se, on je treći dan umro. Evo još jednog
primjera! U namjeri da odu u najdublju pustinju dva brata su odlučili
da primaju jedino hranu koju im pošalje sam Gospodin. Lutajući po
pustinji oni su toliko iznemogli da se više nisu mogli ni kretati. U
tom času su ih napali Maziki, divlji i surov narod. Međutim,
vidjevši ih u tako žalosnom stanju, oni su se sažalili na njih i
predložili im kruh. Jedan je razmislio, i pristao da primi kruh kao
od ljudi koje je Gospodin poslao. On se okrijepio i ostao živ. Drugi
je uporno ostao pri svojoj odluci i umro od gladi. Evo još jednog
primjera! Jedan od strogih isposnika i usamljenika je pomislio da je
dostojan općenja s nebeskim silama. I, neprijatelj nije zakasnio da
se time okoristi. Počeo je da mu se javlja kao anđeo, da mu daje
otkrivenja o ljudskim djelima i mislima, da u ćeliji tvori svjetlost
bez svjetiljke. Zadobivši na taj način njegovo povjerenje u
potpunosti, on mu je na kraju zapovjedio da, slično Abrahamu, svoga
sina prinese na žrtvu Bogu. To bi se svakako i dogodilo da sin,
vidjevši neobične pripreme, nije pobjegao. I još jedan primjer!
Đavao je u Mezopotamiji jednog isposnika i usamljenika doveo do
bezpogovornog povjerenja u snove. On mu je u snoviđenju predočio
dva naroda: kršćanski s apostolima i mučenicima u mraku, bez
časti, tuzi i plaču, i židovski s Mojsijem, patrijarsima i
prorocima u svjetlosnom sijanju, u slavi i radosti. I time ga je
naveo da pređe u židovstvo i primi obrezanje. I ovi primjeri su
dovoljni da se uvjerite da nedostatak rasuđivanja predstavlja
otvorena vrata za pad i pogibelj.
Rasuđivanje (razmatranje
odnosno razboritost) je dar Božji koji treba razvijati i obrazovati.
Kako to učiniti? Pa, jednostavno predajući svo svoje rasuđivanju
najiskusnijih Otaca. To je najmudrija škola rasuđivanja u kojoj se
uče da dobro rasuđuju o doličnom čak i oni koji nemaju posebnu
sposobnost. Tako se rješava pitanje kako steći rasuđivanje.
Istinsko rasuđivanje se stječe istinskom poniznošću. Prvi njen
pokazatelj je otkrivanje ocima ne samo onog što radimo, nego i onog
o čemu mislimo, bez imalo povjerenja u svoje misli. Poniznost je da
se u svemu slijede pouke staraca, i da se dobrim ili lošim smatra
samo ono što oni takvim priznaju. Takvo djelovanje potpomaže da bez
opasnosti boravimo na pravom putu i čuva nas od svih đavlovih
zamki. Onaj koji svoj život raspoređuje po savjetu onih koji su
napredovali, a ne po svome sudu, ne može da padne od đavlove
obmane. Predavanje svojih misli rasuđivanju otaca zamjenjuje
vlastito rasuđivanje i uči istinskom rasuđivanju. Neprijatelji ne
vole svjetlost. Zbog toga otkrivanje zlih misli njih odmah razgoni i
odstranjuje. Izvučena iz tamne rupe na svjetlost, zmija se brine da
pobjegne i skrije. Tako se i zle misli, budući otkrivene otvorenim
priznanjem i ispoviješću, brinu da pobjegnu od čovjeka. To se
potvrđuje mnogim primjerima i iskustvima.
Otac Serapion priča o
sebi: ''Kad sam bio početnik od oca sam tajno uzimao suvarke i jeo.
To sam činio vrlo dugo vrijeme. I strast je ovladala sa mnom tako da
nisam mogao da je savladam. Savjest me je osuđivala, međutim, ja
sam se stidio da ocu priznam svoju strast. Ipak, po promislu
čovjekoljubivog Boga se dogodilo da kod starca svrate neka braća,
koja su počela da mu otkrivaju svoje misli i da mole rješenja za
njih. Starac im je odgovorio ono što je bilo potrebno. Pri tome je
došlo na red da govori i o uzdržavanju u hrani. Zatim je dodao:
''Ništa toliko redovnicima ne nanosi štetu i ništa toliko ne
raduje demone kao utajiti misli od duhovnih otaca.'' Ove riječi su
me snažno porazile. Meni se činilo da je Bog otkrio starcu moja
sagrješenja. Došavši u skrušenost, ja sam počeo da plačem.
Zatim sam ispod pazuha izvukao kruh koji sam obično krao. Pruživši
se na zemlju, ja sam molio da mi oprosti prošlo i da se moli za mene
da se sačuvam ubuduće. Tada reče starac: ''Tvoje priznanje te je
oslobodilo od ropstva. Otkrivši svoj grijeh ti si pobijedio demona
koji te je ranjavao u tvojoj šutnji. Dosada si mu dopuštao da vlada
tobom, ne proturječeći mu, i ne razotkrivajući ga. Budući izveden
iz srca i otkriven, on više neće imati mjesta u tebi.'' Starac još
nije ni završio svoju riječ a iz mojih grudi je izašlo nešto što
je sličilo na goreću baklju i svu ćeliju napunilo smradom, tako da
su prisutni mislili da gori sumpor. Starac je dodao: ''Eto, Gospodin
je vidljivo potvrdio istinu mojih riječi i tvoga oslobođenja.''
Tako je djelovanjem ispovijedi odstupila od mene strast ugađanja
trbuhu. Od tada mi čak ni na misao nije dolazila ranija želja.
Što
vidimo kod Samuela? Od djetinjstva budući posvećen Bogu i dostojan
razgovora s Njim, on nije vjerovao svojoj misli. Budući dvaput
pozvan od Boga, on žuri starcu Iliju i od njega dobiva pouku kako da
odgovori Bogu. Na taj način je sam Bog i onog kojeg je udostojao
razgovora sa sobom htio da rukovodi poukom starca, da ga privede
poniznosti. Ne vidimo li isto to i kod svetog Pavla? Sam Gospodin ga
je prizvao, ali ga ujedno šalje Ananiji da bi se naučio putu
istine. I, sam sveti Pavao, poslije velikog iskustva evanđeoske
propovijedi, ide u Jeruzalem da provjeri svoju blagovijest, da kako
ne bi trčao uzalud (Gal 1,13-2,2), iako ga je osjetno pratila milost
Svetoga Duha. Prema tome, Gospodin otkriva put k savršenstvu samo
onima koje rukovode duhovni Oci, kao što i govori preko proroka:
Pitaj
oca svoga i saopćit će ti, starce tvoje i kazat će ti
(Pnz 32,7).
O STUPNJEVIMA SAVRŠENSTVA DUHOVNOG ŽIVOTA S OBZIROM NA POBUDE ZA NJEGA
Tri pobude podstiču ljude da
prigušuju strasti: strah od paklenog mučenja u budućnosti ili
strah od strogosti zakona u sadašnjosti; nada i želja da se dobije
Kraljevstvo nebesko; i napokon, ljubav prema kreposti ili ljubav
prema dobru. O tome da strah navodi da mrzimo nečista zla govori se
u Mudrim izrekama: Strah
Gospodinov mrzi nepravdu
(Izr 8,13). Da nas i nada zadržava od predavanja strastima vidi se
iz rečenog: Neće
se prevariti svi koji se uzdaju u Njega (Ps
33,23). O ljubavi je, rečeno da se čak ne straši grešnog pada:
Ljubav
nikad ne prestaje
(1 Kor 13,8). Zbog toga apostol Pavao cjelokupno djelo spasenja
smješta u stjecanje te tri kreposti, govoreći: A
sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje
(1 Kor 13,13).
Ulijevajući nam strah od budućeg Suda i mučenja,
vjera nas odvlači od prljavih strasti; istržući naš um od
sadašnjeg očekivanjem nebeskih nagrada, nada nas navodi da
preziremo sva tjelesna zadovoljstva; svojom vatrom rasplamsavajući u
nama ljubav prema Kristu i prema napretku u duhovnim krepostima,
ljubav nas pokreće da se sa savršenom mržnjom odvraćamo od svega
što im je protivno. Iako nas vode k jednom cilju, odnosno pokreću
da se uzdržavamo od svega nedozvoljenog, sve tri kreposti se po
stupnju svog dostojanstva puno razlikuju među sobom. Prve dvije su
svojstvene ljudima koji teže napretku, ali još nisu stekli ljubav u
srcu, dok treća isključivo pripada Bogu i ljudima koji su u sebi
obnovili lice i sličnost Bogu. Jer, samo Bog čini sve dobro po
svojoj ljubavi, a ne zaradi straha ili nagrade. Gospodin
je sve stvorio za sebe,
kaže Salomon (Izr 16,4). Naime, po blagosti svojoj On obilno
izlijeva svako dobro na dostojne i nedostojne, budući da, kao vječno
savršena i po svojoj prirodi nepromjenjiva blagost, ne može biti ni
ogorčen uvredama, niti razdražen ljudskim bezakonjem.
Stoga onaj
koji žudi savršenstvu treba od prvog stupnja straha, koji se
zapravo naziva ropskim, da uzlazi na stazu nade. Tu čovjek već
postaje sličan najamniku, a ne više slugi, budući da djeluje u
očekivanju buduće nagrade. Iako se više ne straši kazne za
grijehe, budući da je uvjeren u oproštaj, i iako očekuje da će
primiti dobru nagradu, budući svjestan svojih dobrih djela, on još
nije došao do raspoloženja koje je svojstveno sinu. Naime, Sin se,
ni malo ne dvoumi u uvjerenosti da je sve što pripada Ocu ujedno i
njegovo, budući potpuno uvjeren u Očevu velikodušnu blagonaklonost
prema njemu.
Prema tome, mi treba da ubrzamo svoj napredak da se,
posredstvom ljubavi koja nikad ne prestaje stupivši na treću
stepenicu sinova koji smatraju svojim sve što pripada Ocu,
udostojali da primimo lice i sličnost nebeskoga Oca i da, slijedeći
primjer Njegovog istinskog Sina, govorimo: Sve
što ima Otac moje je (Iv
16,15). To i apostol Pavao ispovijeda o nama, govoreći: Jer
sve je vaše, bio Pavle, ili Apolos, ili Kefa, ili svijet, ili život,
ili smrt, ili sadašnje, ili buduće, sve je vaše (1
Kor 3,21-22). K takvoj sličnosti Bogu priziva nas i zapovijed
Spasitelja: Budite
savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski
(Mt 5,48). Kod onih koji se još nalaze u stanju sluge i najamnika
raspoloženje prema dobru ponekad biva prekinuto, naime, kad duša
uslijed ohladnjelosti njenih osjećaja, ili uslijed obuzetosti
svjetskim zadovoljstvima i radostima, prestane da se nadahnjuje
strahom od pakla ili željom budućih dobara. Prema tome, mi ne
možemo dostići istinsko savršenstvo ukoliko Boga ne zavolimo
pokretani jedino ljubavnom čežnjom prema Njemu. Jer, i On nas je
najprije zavolio jedino radi našeg spasenja. Zbog toga treba da se
brinemo da s vatrenom revnošću uzlazimo od straha k nadi, i od nade
k stupnju ljubavi prema Bogu, ili ljubavi prema samim krepostima, s
punom duševnom vatrenošću. Stekavši takvu privrženost prema
dobru mi ćemo moći, koliko je samo dostupno ljudskoj prirodi,
čvrsto boraviti u Njemu.
Velika je razlika između onog koji
strahom od pakla ili nadom na buduću nagradu u sebi gasi plamen
strasti, i onog koji se zbog osjećaja Božje ljubavi s mržnjom
odvraća od same poročnosti i nečistoće, koji u srcu čuva dobro
čistoće zbog ljubavi i privrženosti prema čistoći, koji sve čini
iz ljubavi prema kreposti, a ne iz straha od muka, i koji ne gleda na
ono što nam je obećano u budućnosti, nego se hrani svjesnim
kušanjem istinskog dobra. U takvom stanju čovjek neće sebi
dopustiti da iskoristi slučaj za grijeh, čak i da ga nitko ne vidi.
On neće htjeti ni da se tajno u mislima oskrnavi grešnom nasladom.
Jer, on u srcu hrani istinsku ljubav prema kreposti i u osjećaje ne
prima ništa što joj je protivno, već se s mržnjom odvraća od
svega sličnog. Onaj koji se uz pomoć straha uzdržava od predavanja
obmani strasti, po otklanjanju pregrade straha opet prilazi onome što
voli. Zbog toga on neće uvijek biti postojan u svojoj kreposti, i
nikada neće biti miran od borbe sa strastima. On nikako neće moći
da stekne tvrd i stalan unutrašnji mir koji pruža prisustvo
čistoće. Gdje nema mira od borbe ne može se povremeno izbjeći ni
ranjavanje. Bez obzira koliko je iskusan u borbi, bez obzira koliko
se hrabro sukobljava, makar i često nanosio neprijateljima
smrtonosne rane, čovjek ponekad ne može izbjeći neprijateljsku
oštricu. Nasuprot tome, onaj koji je savladao svaku pobunu strasti,
već se naslađuje tvrdim mirom, postavši privržen samoj kreposti.
On će postojano čuvati stanje dobrog ustroja kojim je sav obuzet i
kojemu je u potpunosti predan, budući uvjeren da nema ništa
pogubnije od gubitka čistoće. Uvažavanje prema prisutnim ljudima
neće nimalo uvećati njegovu časnost, niti će je umanjiti njegova
usamljenost. Naime, on uvijek i svuda sa sobom nosi suca ne samo
svojih djela, nego i misli, odnosno savjest. On se prvenstveno brine
da ugodi Onome koji se, kako je uvjeren, ne može ni zaobići, ni
obmanuti, i od kojeg se čovjek ne može sakriti.
Onaj koji se,
nadajući se na Božju pomoć, a ne na svoj revni trud, udostoji da
dostigne stupanj savršenstva, iz stanja sluge u kojemu djeluje
strah, i iz stanja najamnika u kojemu pokretač služenja nije
unutrašnja dobrota onog koji djeluje, nego očekivanje nagrade
prelazi u stanje usinovljenja u kojemu ne postoji ni strah, ni želja
za nagradom, već samo ljubav koja nikad ne prestaje. Onaj koji kroz
takvu ljubav u sebi obnovi lik i sličnost Bogu, naslađivat će se
dobrom već po raspoloženju iz srca prema njemu samom. Stekavši
trpljenje i krotkost, koji su donekle slični Božjim, više se neće
srditi ni na kakve poroke onih koji griješe. Naprotiv, on će se,
sažalijevajući ih i sustradavajući im u nemoćima, moliti za
njihovo pomilovanje, sjećajući se da je i sam bio porobljavan
sličnim strastima sve dok ga milosrđe Gospodinovo nije spasilo. On
zna da se iz veza tjelesnog života nije odstranio svojim naporima,
već milošću Božjom. Zbog toga on shvaća da prema onima koji su
sagriješili ne treba pokazivati srdžbu, nego sustradanje koje
omogućava da se u mirnom raspoloženju srca pjeva Bogu: Raskinuo
si okove moje: tebi ću prinijeti žrtvu hvale
(Ps 115,7), i još: Kad
mi Gospodin ne bi bio pomoćnik, brzo bi se u pakao preselila duša
moja
(Ps 93,17). Nalazeći se u takvom poniznom ustroju duha, on je u
stanju da izvrši i slijedeću zapovijed evanđeoskog savršenstva:
Ljubite
neprijatelje svoje, činite dobro onima koji vas mrze i molite se za
one koji vas vrijeđaju i gone (Mt
5,44). Na taj način on se je udostojao da dobije nagradu koja je
obećana za izvršenje te zapovijedi, odnosno da se udostoji ne samo
da nosi lik i sličnost Božju, nego i da se nazove sinom Božjim: Da
budete sinovi Oca svojega, koji je na nebesima; jer On svojim suncem
obasjava i zle i dobre; i daje kišu pravednima i nepravednima
(Mt 5,45). Postavši svjestan kakvu je ljubav dostigao, blaženi Ivan
kaže: Da
bi imali smjelosti na Dan suda; jer kao što je On, i mi smo u ovome
svijetu
(1 Iv 4,17). Jer, čime drugim bi čovjek, koji je po prirodi nemoćan
i slab, mogao biti kao što je On, ako ne prostiranjem dobronamjerne
ljubavi svoga srca na dobre i zle, pravedne i nepravedne? Prema tome,
onaj koji hoće da dostigne istinsko posinovljenje, Bogu treba da
čini dobro iz privrženosti prema samome dobru. O tome apostol Pavao
blagovijesti: Svaki
koji je rođen od Boga ne čini grijeh, jer sjeme Njegovo ostaje u
njemu, i ne može griješiti, jer je od Boga rođen
(1 Iv 3,9), i još: Znamo
da svaki rođeni od Boga ne griješi, nego koji je rođen od Boga
čuva sebe, i nečastivi ga se ne dotiče
(1 Iv 5,18). To uostalom treba razumjeti samo za smrtne grijehe, a ne
za svaku vrstu grijeha. Zaista, ni sami sveci ne mogu izbjeći mala
sagrješenja koja se događaju u riječima, mislima, u željama
uslijed neznanja, zaborava, neke krajnosti, ili neočekivanog
slučaja. Iako se oni razlikuju od grijeha koji se naziva smrtnim,
ipak nisu bez ikakve krivice i prijekora. Prema tome, onaj koji
stekne ljubav prema dobru i postane nasljednik Boga, poprima milosrđe
i dugotrpljenje Gospodinovo (Kol 3,12) i moli se i za same
progonitelje svoje, govoreći slično svome Gospodinu: Oče,
oprosti im, jer ne znaju što čine
(Lk 23,34). A, očigledni znak duše koja se još nije očistila od
prljavih strasti je nedostatak osjećaja sustradanja prema tuđim
sagrješenjima, kao i izricanje strogog suda o njima.
O KRAJU POKAJNIČKIH TRUDOVA
Savršeno pokajanje sastoji se u tome da
više ne činimo grijehe zbog kojih se kajemo, i zbog kojih nas
savjest osuđuje. Kao dokaz da smo se potrudili oko njih i da su nam
oprošteni služi izgon iz našeg srca i samog suosjećanja prema
njima. Neka svatko zna da još nije razriješen od ranijih grijeha
ukoliko za vrijeme trudova i uzdaha, koje poduzima radi njihovog
izglađivanja, pred očima njegovog uma igraju scene grešnih djela,
bilo onih koje je sam učinio bilo sličnih njima, i ukoliko se preko
naslađivanja sjećanjem na njih (da i ne spominjem same nepristojne
predmete) razara dobro unutrašnje raspoloženje duše. Prema tome,
onaj koji se smjelo trudi nad takvim izglađivanjem neka smatra da je
razriješen od svojih grijeha, te da je za sve što je ranije učinio
dobio oproštaj, tek kad osjeti da se njegovo srce ni malo ne
uznemirava ne samo maštom, nego ni njihovim mamcima. Prema tome,
ispitivač pokajanja i oproštaja zasjeda u našoj savjesti i još
prije Sudnjeg dana i dok se još odugovlači naš boravak u ovom
tijelu otkriva otpuštanje naše krivice i objavljuje o završetku
izglađivanja javljanjem oproštaja. I, da uvjerljivije izrazim ono
što sam rekao, dodajem: možemo povjerovati da su nam oproštene sve
nečistoće ranijih grijeha tek kad iz našeg srca budu istjerane i
slastoljubive želje i same strasti.
Pitanje:
Kako
se u nama poslije toga može roditi ona sveta i spasonosna skrušenost
i poniznost koju opisuje pokajnik: Grijeh
svoj kazah tebi i krivice svoje ne zatajih.
Rekoh:
''Ispovijedam Gospodinu prijestupe svoje'', da
nam se istinski i zasluženo može pridodati i ono što slijedi:
I ti skinu s mene krivicu grijeha mojega (Ps
31,5). Ili, kako ćemo, raširivši ruke na molitvi, moći da u sebi
probudimo pokajničke suze koje bi bile snažne da nam privuku
oproštaj grijeha, slično svetom Davidu: Svaku
noć kvasim odar svoj. Suzama svojim natapam postelju svoju
(Ps 6,7), ukoliko iz srca naših izgonimo svako sjećanje o našim
grijesima, iako nam se, nasuprot tome, riječju samog Gospodina,
čvrsto zapovijeda da ga čuvamo u sebi: Ja
sam onaj koji izglađuje tvoje prijestupe i grijehe tvoje. I neću ih
spomenuti, a ti ih spominji
(Iz 43,25)? Zbog toga se ja ne samo kad radim rukama, nego i na
molitvi naročito brinem da u duši izazovem sjećanje na ranije
grijehe. Time se ja uspješnije oraspoložim za istinsku poniznost i
skrušenost srca, i s prorokom mogu smjelo da kažem: Vidi
poniznost moju i trud moj, i oprosti mi sve grijehe
(Ps 24,18).
Odgovor:
Ono što je rečeno, rečeno je o svršetku pokajanja i o znacima
izglađivanja savjesti i pravde. Spominjanje grijeha je vrlo korisno
i potrebno, iako samo za one koji još prolaze podvig pokajanja.
Tukući se u prsa, oni treba stalno da govore: Jer
ja znam bezakonje moje, i grijeh je moj stalno preda mnom (Ps
50,5), i još: Saopćit
ću krivicu svoju, i pobrinut ću se o grijehu svome (Ps
37,19). Prema tome, sve dok se kajemo i dok nas sjećanje na ranija
grešna djela još ranjava, nužno je da kiša suza, koja se rađa
zbog saznanja krivice, gasi mučnu vatru pečenja savjesti. U čovjeku
djelovanjem duboke poniznosti srca i skrušenosti duha, pri neumornom
pokajničkom trudu i uzdasima, sjećanje na grijehe može da bude
uspavano i žalac savjesti da se, milošću milosrdnog Boga, povuče
iz dubine duše. Tada postaje očigledno da je on dostigao svršetak
izglađivanja, da je zasluženo dobio oproštaj za sve i očistio se
od nečistoće svih svojih grijeha. Međutim, do takvog zaborava
dolazi se jedino zaglađivanjem ranijih grijeha i strasnih zanosa, te
savršenim, odnosno potpunim očišćenjem srca. Do njega, bez
sumnje, ne može dostići nitko od onih koji zbog nerada ili
preziranja ne brinu o očišćenju od strasti, već samo onaj koji
gorkim plačem i stalnim uzdasima umiva svu prljavštinu ranijih
nečistoća. Poslije svojih trudova on može svom čvrstinom duše da
govori Bogu: Grijeh
svoj kazah tebi i krivice svoje ne zatajih (Ps
31,5), i: Suze
su mi kruh dan i noć
(Ps 41,4), da zasluženo čuje od samog Gospodina: Oduzeh
kao oblak prijestupe tvoje, i kao suton grijehe tvoje (Iz
44,22).
Ti si naprijed rekao da naročito izazivaš sjećanje na
ranije grijehe. To ne treba činiti. Čak i ako se ono protiv volje
pojavi, treba ga odmah izgoniti, budući da odvlači um od čistog
sagledavanja, osobito kod onog koji boravi u usamljenosti, zaplićući
ga u nečistoće ovoga svijeta i gušeći ga nečistoćom strasti.
Jer, obnavljanje sjećanja na ono što si iz neznanja ili požude
ranije činio po Knezu ovoga svijeta, čak i pod pretpostavkom da se
pri takvoj pomisli ne potkrade nikakvo naslađivanje, može pokvariti
zrak uma odvratnim neugodnim mirisom. Naime, samo misleno doticanje s
ranijim truležom može prognati duhovni miris ili slast miomirisa
kreposti. Prema tome, od sjećanja na ranija strasna djela, koje
dotiče naše osjećaje, treba bježati kao što častan i ozbiljan
muž bježi od priče i zagrljaja bestidne i drske žene. Jer,
ukoliko se odmah ne udalji od njenih prijedloga i ukoliko dopusti
makar najkraće zadržavanje u nečasnom razgovoru s njom (čak i ako
odbaci suglasnost na sramno zadovoljstvo), on nikako neće izbjeći
osudu svih prolaznika zbog dopuštenja nečeg nečasnog i
prijekornog. Zbog toga i mi, kad zaraznim prisjećanjem budemo
uvedeni u pomisli takve vrste, ne treba ni malo da se zadržavamo na
nečistoći, već odmah da odstupimo od njihovih uobraženja. Jer,
vidjevši da se zanimamo nečistim i sramnim pomislima, anđeli koji
prolaze pored nas neće biti voljni da o nama kažu: Blagoslov
Gospodinov na vama! Blagoslivljamo vas imenom Gospodinovim
(Ps 128,8). Događa se često da neiskusni, dok s osjećanjem
skrušenosti istražuje svoje padove, ili padove drugih ljudi, sam
neprimjetno bude ranjen tananom strijelom požude i suglasi se s
njom. Na taj način se ono što je započeto pod vidom pobožnosti
završava sramnim pogubnim završetkom. Postoje
putevi koji čovjeku izgledaju pravi, iako im kraj gleda u dno pakla
(Izr 16,25).
Sveti IVAN KASIJAN RIMLJANIN
Kratki životopis
Sv. Ivan Kasijan je rođen negdje između 350 - 360. g. zasigurno u Galiji, u okolini Marseja, od uglednih i bogatih roditelja gdje je stekao dobro naučno obrazovanje. Od djetinjstva je zavolio život ugodan Bogu, a u želji da postigne savršenstvo u njemu, otišao je na Istok gdje je stupio u Betlehemski samostan i primio redovništvo. U samostanu je čuo o slavnom podvižničkom životu egipatskih otaca te je zaželio da ih vidi i pouči se od njih. Poslije dvogodišnjeg boravka u Betlehemskom samostanu, sa svojim prijateljem Germanom, uputio se u Egipat oko 390. godine.
Živeći u skitovima, ćelijama, samostanima, među pustinjacima, u usamljenosti, oni su punih sedam godina proveli tamo. Sve su zapažali, izučavali i na samom djelu izvršavali, detaljno se upoznavši s tamošnjim podvižničkim životom u svim njegovim oblicima. U svoj samostan su se vratili 397. godine da bi tijekom godine opet otišli u iste egipatske pustinjske oblasti gdje su boravili sve do 400. godine.
Ponovo napustivši Egipat, sv. Ivan Kasijan se je s prijateljem Germanom uputio u Konstantinopolj, gdje su bili posve dobro primljeni od strane sv. Ivana Zlatoustog, koji je sv. Ivana Kasijana posvetio za đakona, a njegovog prijatelja, koji je bio stariji, za svećenika 400. godine. Kada je sv. Ivan Zlatousti bio osuđen na progonstvo 405. godine, prijatelji koji su mu bili odani poslaše u Rim papi Inocentiju određen broj zastupnika koji su zastupali progonjenog ugodnika Božjeg, među kojima su bili i sv. Ivan Kasijan i njegov prijatelj. Nažalost, njihov poduhvat nije imao nikakvog uspjeha.
Sv. Ivan Kasijan se poslije toga više nije vratio na Istok, već se je uputio u domovinu gdje je, po egipatskim uzorima, nastavio sa svojim podvižničkim životom. Nakon što se proslavo svetim životom i učiteljskom mudrošću, bio je posvećen za svećenika.
Oko njega su se, jedan za drugim, počeli sabirati učenici i ubrzo se od njih ustanovio čitav samostan. Po uzoru na njih, nedaleko je bio ustrojen i ženski samostan. I, u jednom i u drugom samostanu bio je uveden ustav po kojemu su živjeli i spašavali se redovnici u istočnim, a naročito u egipatskim samostanima.
Dobro uređivanje tih samostana u novom duhu i po novim pravilima i očigledni uspjesi tamošnjih podvižnika privukli su na sebe pažnju mnogih biskupa i nadstojnika samostana Galske oblasti. U želji da i kod sebe zavedu takav poredak, oni su zamolili sv. Kasijana da im napiše istočne redovničke ustave i da iznese i sam duh podvižništva. On je rado ispunio njihovu molbu, opisavši sve u 12 knjiga pravila i u 24 knjige razgovora. Sv. Kasijan je umro 435. godine. Njegov spomen se vrši 29. veljače.