O pokajanju

Pokajte se i vjerujte u Evanđelje! Pokajte se, jer se približilo Kraljevstvo nebesko (Mk 1,15, slično s Mt4,17). 

To su bile prve riječi propovijedi Bogočovjeka. Iste te riječi On nam govori i sada, posredstvom Evanđelja.

Kad je grijeh najviše ojačao u svijetu, u svijet je sišao posve snažni Liječnik. On je sišao u zemlju progonstva, u zemlju naše patnje i stradanja, koja prethode vječnim mukama u paklu, da navijesti izbavljenje, radost, izlječenje svim ljudima bez izuzetka. Pokajte se!

Sila pokajanja zasniva se na sili Božjoj: Liječnik je svemoguć, i lijek koji On daje je svemoguć. Tada, u vrijeme svoje propovijedi na zemlji, Gospodin je pozivao na izlječenje sve koji su oboljeli od grijeha, i nikakav grijeh nije smatrao neizlječivim. I sada On nastavlja da poziva sve, da obećava i daruje oproštaj svakog grijeha, izliječenje svake duhovne nemoći.

O, skitnice zemaljske! O, svi vi, koji jurite ili se vučete po širokom putu, uz neprekidni šum zemaljskih briga, zabava i veselja, po cvijeću, pomiješanom s bodljikavim trnjem, vi koji žurite tim putem prema kraju, koji je svima poznat i koji svi zaboravljate odnosno mračnom grobu, i još mračnijoj i strašnoj vječnosti, zaustavite se! Otrgnite se iz zagrljaja svijeta, koji vas neprekidno drži u zarobljeništvu! Poslušajte ono što vam objavljuje Spasitelj, obratite potrebnu pažnju na Njegove riječi! Pokajte se i vjerujte u Evanđelje, kaže vam On, pokajte se, jer se približilo Kraljevstvo nebesko.

Krajnje vam je potrebno, zemaljske lutalice, da punu pažnju obratite na to suštinski korisno, spasonosno savjetovanje: inače ćete stići do groba, stići do praga i vrata vječnosti, ne stekavši nikakvo pravilno shvaćanje ni o vječnosti ni o dužnostima onoga koji stupa u nju, pripremivši za sebe u njoj jedino pravedne kazne za vaše grijehe.

Najteži od grijeha je nepažnja prema riječima Spasitelja, odnosno zanemarivanje Spasitelja. Pokajte se!

Lažljivi, zavedeni put zemaljskog života: za one koji ga počinju, on predstavlja beskonačno poprište, ispunjeno stvarnošću; za one koji ga završavaju – najkraći put, ukrašen pustim viđenjima u snu. Pokajte se!

I slavu, i bogatstvo i sva druga raspadajuća stjecanja i nadmoći, za čije stjecanje oslijepljeni grješnik upotrebi sav svoj zemaljski život i sve snage duše i tijela, on mora ostaviti u onim minutama u kojima se s duše nasilno skida njena odjeća odnosno tijelo, i kad nevidljivi anđeli vode dušu na sud pravednog Boga, kojeg ona ne poznaje, kojeg je zanemarivala. Pokajte se!

Ljudi se trude, žure da se obogate saznanjima, ali samo nevažnim saznanjima, pogodnim samo za privremeno, koja osposobljavaju za zadovoljavanje potreba, udobnosti i prohtjeva zemaljskog života. Spoznaju i djelo, koji su nam suštinski potrebni, radi kojih nam je jedino i darovan naš zemaljski život – spoznaju Boga i pomirenje s Njim, posredstvom Otkupitelja, mi potpuno preziremo. Pokajte se!

Braćo, zagledajmo se, bez pristranosti, pri svjetlosti Evanđelja, u naš zemaljski život. On je beskoristan ili ništavan! Sva njegova dobra oduzimaju mu se smrću, a često i puno prije smrti, raznim neočekivanim okolnostima. Te truleži su nedostojne, kao dobra koja tako brzo nestaju, da se nazivaju dobrima! One su prije – obmane i mreže. Oni koji se zapetljaju u te mreže, i koji se njima sputaju, lišavaju se istinitih, vječnih, nebeskih, duhovnih dobara, koja se dostižu vjerom u Krista i praćenjem Njega na tajanstvenom putu evanđeoskog života. Pokajte se!

U kakvom smo mi strašnom sljepilu! Kako to sljepilo očigledno dokazuje naš pad! Mi vidimo smrt naše braće; znamo da i nama neizostavno, i možda vrlo brzo ona slijedi, zato što nitko od ljudi nije ostao zauvijek na zemlji; mi vidimo kod mnogih, i prije smrti, da ih izda zemaljska sreća, da se ona često preokrene u nesreću, sličnu svakodnevnom kušanju smrti. Ne obazirući se na to, toliko jasno svjedočanstvo samog iskustva, mi jurimo prolazna blaga, kao da su postojana, da su vječna. Sva naša pažnja je okrenuta njima! Zaboravljen je Bog! Zaboravljena je veličanstvena i ujedno grozna vječnost! Pokajte se!

Izdat će, braćo, neizostavno će nas izdati sva raspadljiva blaga: bogate će izdati njihovo bogatstvo, slavne njihova slava, mlade njihova mladost, mudrace njihova mudrost. Samo jedno vječno, suštinsko blago čovjek može stjecati u vrijeme zemaljskog putovanja: istinska spoznaja Boga, pomirenje i sjedinjenje s Bogom, koje je darovao Krist. Ali radi dobivanja tih najviših dobara potrebno je ostaviti grješni život, potrebno ga je zamrziti. Pokajte se!

Pokajte se! Što znači pokajati se? ''Znači: priznati, raskajati se za svoje grijehe, ostaviti svoje grijehe'' – odgovorio je neki sveti otac na to pitanje – ''i više se ne vraćati njima''.[1] Na taj način su se mnogi grješnici pretvorili u svece, mnogi bezakonici u pravednike.

Pokajte se! Odbacite od sebe ne samo očigledne grijehe: ubojstvo, razbojništvo, blud, klevetu, laž, već i pogubne razonode, i tjelesne naslade, zločinačka maštanja i bezakone pomisli – sve, sve što je zabranjeno Evanđeljem. Raniji grješni život umijte suzama iskrenog pokajanja.

Ne govori sam sebi, u duhovnoj tromosti ili lijenosti i duševnoj rastrojenosti: ''Ja sam upao u teške grijehe: ja sam dugotrajnim grješnim životom stekao grješne navike: one su vremenom postale kao prirodna svojstva, učinili su pokajanje nemogućim za mene.''[2] Te mračne misli ti sugerira tvoj neprijatelj, kojeg još ne primjećuješ i ne poimaš[3]: on zna za mogućnost pokajanja, on se boji da te pokajanje ne istrgne iz njegove vlasti, i trudi se da te odvuče od pokajanja, pripisujući Božjem svemogućem lijeku nemoć.

Ustanovitelj pokajanja je tvoj Tvorac, koji te je stvorio ni iz čega. Još lakše, On te može presložiti, promijeniti tvoje srce: načiniti srce koje ljubi Boga od srca koje ljubi grijeh, načiniti srce čisto, duhovno, sveto, od srca čulnog, tjelesnog, zlonamjernog, sladostrasnog.

Braćo, spoznajmo neizrecivu ljubav Božju prema palom ljudskom rodu. Gospodin se očovječio, da bi kroz očovječenje omogućio sebi da primi na sebe kaznu, koju su ljudi zaslužili, i da kaznom otkupi krivce od kazne. Što ga je privuklo nama, ovdje, u zemlju našeg izgnanstva? Naša pravednost? Ne! Njega je privuklo nama ono jadno stanje u koje nas je doveo naš pad u grijeh.

Grešnici, ohrabrimo se. Za nas, upravo za nas, Gospodin je izvršio veliko djelo svog očovječenja; On je pogledao na naše bolesti s nepojmljivom milošću. Prestanimo se kolebati! Prestanimo padati duhom i sumnjati! Ispunjeni vjerom, usrdnošću i zahvalnošću, pristupimo pokajanju: posredstvom njega ćemo se pomiriti s Bogom. Ako li bi se bezbožnik obratio od svih grijeha svojih koje učini, i držao bi sve uredbe moje i tvorio sud i pravdu, doista će živjeti, neće poginuti. Bezakonja njegova što ih je god učinio neće mu se više spominjati, u pravdi svojoj koju čini živjet će. Takvo obećanje daje Bog grješniku, ustima svog velikog proroka (Ez 18,21-22).

Odgovorimo, prema našim slabim snagama, na veliku ljubav Gospodina prema nama, onako kako na ljubav Stvoritelja mogu odgovoriti Njegova stvorenja, i to pala stvorenja: pokajmo se! Pokajmo se, ne samo ustima; posvjedočimo naše pokajanje ne samo malobrojnim, kratkoročnim suzama, ne samo izvanjskim učešćem na crkvenom bogoslužju, vršenjem crkvenih obreda, čime su se zadovoljavali farizeji. Prinesimo, pored suza i izvanjske pobožnosti, i plod dostojan pokajanja: zamijenimo grješni život evanđeoskim životom.

Zašto da umrete, dome Izraelov! (Ez 18,31) Zašto vi kršćani ginete, od vaših grijeha, vječnom smrću? Zašto se vama puni pakao, kao da već u Crkvi nije ustanovljeno svemoguće pokajanje? Taj beskonačno dobri dar dat je domu Izraelovu  – kršćanima – i u bilo koje vrijeme života, kakvi god da su grijesi, on djeluje s istovjetnom silom: očišćava svaki grijeh, spašava svakoga koji pribjegne Bogu, iako to bilo u posljednjim, predsmrtnim minutama.

Zašto da umrete, dome Izraelov! Kršćani konačno umiru vječnom smrću, zato što se sve vrijeme zemaljskog života bave samo narušavanjem zavjeta krštenja, služenjem grijehu; oni ginu zato što ni najmanje pažnje ne udostoje Riječ Božju, koja im objavljuje pokajanje. U samim predsmrtnim minutama, oni ne umiju da iskoriste svemoguću silu pokajanja! Ne umiju da iskoriste, zato što nisu dobili nikakvo saznanje o kršćanstvu, ili su dobili saznanje krajnje nedovoljno i nejasno, koje se mora nazvati prije potpunim neznanjem, nego nekakvim saznanjem.

Tako bio ja živ, govori Gospodin – kao da je prisiljen da pojača uvjeravanje pred nevjernicima, i da pobudi zanimanje kod nezainteresiranih. Tako bio ja živ, govori Gospodin, nije mi milo da umre bezbožnik, već da se vrati bezbožnik sa svoga puta i bude živ… (Ez 33,11) Zašto da umrete, dome Izraelov?

Znao je Bog ljudsku slabost, znao je da će oni i poslije krštenja upadati u sagrješenja: iz tog razloga On je u svojoj Crkvi ustanovio tajnu pokajanja, kojom se očišćuju grijesi učinjeni poslije krštenja. Pokajanje treba pratiti vjeru u Krista, prethoditi krštenju u Krista; a poslije krštenja ono ispravlja narušavanje dužnosti onoga koji je povjerovao u Krista i krstio se u Krista.

Kad su mnogi iz Jeruzalema i čitave Judeje silazili kod Ivana, propovjednika pokajanja, na Jordan radi krštenja, oni su mu ispovijedali svoje grijehe – ispovijedali su ne zato, kako primjećuje jedan sveti pisac,[4] što je sveti Krstitelj imao potrebu da zna sagrješenja onih koji mu dolaze, već zato što je za snagu njihovog pokajanja bilo nužno da se s osjećajem žaljenja zbog upadanja u grijehe poveže ispovijedanje grijeha.

''Duša koja zna da je dužna da ispovijeda svoje grijehe'' – kaže isti taj sveti otac – ''samom tom mišlju, kao uzdom, uzdržava se od ponavljanja ranijih sagrješenja; nasuprot tome, neispovjeđeni grijesi, kao da su izvršeni u mraku, lako se ponavljaju''.

Ispovijedanjem grijeha raskida se druženje s grijesima. Mržnja prema grijehu – znak istinskog pokajanja – je riješenost da se vodi vrlinski ili krepostan život.

Ako si stekao naviku prema grijesima, češće ih ispovijedaj, i ubrzo ćeš se osloboditi grješnog ropstva, lako i radosno ćeš slijediti Gospodina Isusa Krista.

Onaj koji neprestano izdaje svoje prijatelje, njemu prijatelji postaju neprijatelji, udaljuju se od njega, kao od izdajnika, koji želi njihovu vječnu pogibelj: onaj koji ispovijeda svoje grijehe, oni od njega odlaze, zato što se grijesi zasnivaju i snaže ohološću pale prirode, ne trpeći razotkrivanje i upozorenje.Koji u nadi na pokajanje dozvoljava sebi da sagriješi dragovoljno i namjerno: taj lukavo postupa u odnosu prema Bogu. Onoga koji griješi dragovoljno i namjerno, u nadi na pokajanje, neočekivano pogađa smrt, i njemu se ne daje vrijeme koje je on planirao da posveti vrlini ili kreposti.[5]

Tajnom ispovijedi odlučno se očišćuju svi grijesi, učinjeni riječju, djelom i pomišlju. Da se iz srca izbrišu grješne navike, koje su se u njemu ukorijenile, u toku dugo vremena, nužno je vrijeme, nužno je postojano prebivanje u pokajanju. Postojano pokajanje sačinjava postojana skrušenost duha, borba s pomislima i osjećajima u kojima se razotkriva grješna strast skrivena u srcu, kroćenje tjelesnih osjećaja i trbuha, ponizna molitva, česta ispovijed.

Braćo, mi smo dragovoljnim grijehom izgubili svetu neporočnost ili čednost, koja je neusporediva ne samo s grješnim djelom već čak i za spoznajom zla – neporočnost koja je u duhovnom bljesku u kojem smo mi dovedeni u postojanje, iz ruke Spasitelja. Mi smo izgubili i tu neporočnost ili svetost koju smo dobili pri novom stvaranju krštenjem; mi smo na putu života ukaljali svoje haljine, koje je izbijelio Otkupitelj. Ostala nam je još jedna voda za umivanje – voda pokajanja. Što će biti s nama kad zanemarimo i to umivanje? Dogodit će nam se da stanemo pred Boga s dušama unakaženim od grijeha, i On će strašno pogledati na oskvrnutu dušu, osudit će je na vječnu muku.

Umijte se, kaže Bog grješnicima, očistite se, uklonite zloću djela svojih ispred očiju mojih, prestanite zlo činiti. Tada dođite, pa ćemo se suditi. Čime se završava taj sud Božji, sud pokajanja, na koji Bog neprestano poziva grješnika, u vrijeme njegovog zemaljskog života? Kad čovjek uvidi svoje grijehe, odluči se na iskreno pokajanje i popravljanje: to Bog rješava svoj sud s čovjekom, slijedećom odlukom: Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna (Iz 1,16,18).

Ako kršćanin, pak, pokaže nemar prema tom milostivom, posljednjem pozivu Božjem: njemu Bog objavljuje vječnu pogibelj. Dobrota Božja, govori apostol Pavao, na pokajanje te vodi (Rim 2,4). Bog vidi tvoja sagrješenja: On dugo-trpljivo gleda na sagrješenja koja ti činiš pred Njegovim očima, na niz sagrješenja koja su oblikovala sav tvoj život; On čeka tvoje pokajanje, i ujedno ostavlja tvojoj slobodnoj volji da izabere tvoje spasenje ili pogibelj. I dobrotu i dugo-trpljenje ti zloupotrebljavaš! Kod tebe nema popravke! Tvoj nemar je sve jači! Kod tebe jača i zanemarivanje Boga i tvoje vlastite, vječne sudbine! Ti se brineš samo o umnožavanju svojih grijeha, ranijim sagrješenjima dodaješ nova i dvostruko veća sagrješenja! Svojom upornošću i ne pokajanim srcem sabireš sebi gnjev za dan gnjeva i otkrivanja pravednoga suda Boga, na kojem će se dati svakome po djelima njegovim: život vječni onima koji istrajnošću u dobrim djelima traže slavu i čast i besmrtnost; a bijes i gnjev onima koji se uporno protive istini a pokoravaju nepravdi. Nevolja i tuga na svaku dušu čovjeka koji čini zlo (Rim 2,59). Amen!

NAPOMENE:

1. Pimen Veliki, vidi: Skitski paterik.

2. Bogu ugodni Makarije Veliki, Pouka 7, gl. 2.

3. Bogu ugodni Makarije Veliki, Pouka 7, gl. 2.

4. Sv. Ivan Ljestvičar, Pouka 4.

5. Sv. Izak Sirijski, Pouka 90.

Iz knnjige: ASKETSKI OGLEDI – sv. Ignjacije Brjančaninov

O POKAJANJU - nastavak

Mi nećemo biti osuđeni zbog mnoštva zla, već zato što nismo htjeli da se pokajemo i da spoznamo čuda Kristova, o čemu svjedoči sama Istina: Mislite li, kaže Istina, da su ti Galilejci, čiju krv pomiješa Pilat sa žrtvama njihovim, bili grešniji od sviju Galilejaca (od svih ljudi na zemlji), kad su tako postradali? Nisu, kažem vam, već ako se ne pokajete, svi ćete tako izginuti. Ili onih osamnaest što na njih pade kula u Siloamu i pobi ih, mislite li da su oni krivlji bili od sviju ljudi što žive u Jeruzalemu? Nisu, kažem vam, već ako se ne pokajete, svi ćete tako izginuti (Lk 13,15). Uviđaš li da bivamo osuđeni zbog ne pokajanja?''
Smatram da pokajanje čine slijedeće tri kreposti ili vrline: očišćenje misli (budnost uma), stalna molitva i trpljenje nevolja koje nam se dogode. Ove kreposti ne treba tvoriti samo javno, već i umnim djelovanjem. Tim krepostima je predodređeno da one, koji se njihovim dugotrajnim prakticiranjem naviknu na njih, učine bestrasnima.
Uzmi križ svoj i hajde za mnom, rekao je Gospodin (Mk 10,21). Križ je trpljenje nevolja koje nam se dogode.
Bez ove tri gore spomenute kreposti, ne može se izvršiti djelo pokajanja. Smatram da pokajanje dolikuje svima i uvijek, i grešnima i pravednima, koji žele da zadobiju spasenje, zato što samo stanje savršenosti nema granicu na kojoj ove tri kreposti ne bi više bile potrebne. One početnike privode pobožnosti, srednje napretku, a savršene utvrđuju u savršenosti. Te kreposti ne mogu biti dovoljno ispunjene niti njihovim dugotrajnim prakticiranjem, niti pak spoznajom vlastite pravednosti.
Tko prezire malo, zbog maloga će pasti (Sir). Nikad ne reci: kako duhovan čovjek može da padne? Ako ostane takav, on neće pasti. Međutim, ukoliko u sebe primi i nešto malo od onoga što pripada grijehu i ako to malo ne izbaci pokajanjem, onda će ono, ukorijenivši se i razvijajući se i ne podnoseći više da bude usamljeno, nasilno i kao lancem, koji se oblikovao uslijed dugotrajne popustljivosti prema svojevoljno prihvaćenom prvobitnom vidu grijeha, početi da ga privlači k drugom, što je njemu slično. Ako duhovan čovjek stupi u borbu s iskazanim zlom i ako ga odbije molitvom, zadržat će svoju mjeru napredovanja izgubivši donekle svoju bestrasnost, i to u onom stupnju, u kojem je sebi dopustio pristranost prema zlu što mu se prikralo. Ako pak duhovan čovjek bude konačno unižen narastajućim nasiljem slabosti koja je ovladala nad njim i ako odbaci trud borbe i molitve, neizbježno će ga obmanuti i druge strasti. Na taj način će ga jedna strast predavati drugoj. Obzirom da će ga svaka od njih postupno privlačiti, lišit će se Božje milosti, a tada će ga već, uslijed nasilja onih vidova grijeha nad kojima je ranije gospodario, i protiv njegove volje privući veće zlo.
Ti ćeš mi nužno na ovo prigovoriti: ''Zar duhovan čovjek nije mogao da u ono vrijeme, kad je zlo tek počinjalo da djeluje u njemu, preklinje Boga da ne padne u tako nesretne posljedice?'' I ja kažem da je mogao. On je, međutim, prezreo malo i svojevoljno ga prihvatio kao da je ništavno, ne potrudivši se, da se pomoli za njega, i ne znajući da malo biva uzrok većeg, kako u dobru, tako i u zlu. Kad strast naraste i kad je on svojevoljno pusti, ona se gnijezdi u njemu, a tada ona i protivno njegovoj volji počinje da uporno djeluje u njemu. Razumjevši suštinu djela, trebamo priteći Bogu molitvom, usprotiviti se i suprotstaviti neprijatelju, kojeg smo prethodno štitili, prepirući se s ljudima. Događa se čak i to da nas Gospodin usliši, ali da mi ne osjetimo pomoć koju smo od Njega dobili, jer ona ne dolazi onako, kako to čovjek pretpostavlja, već onako kako to na našu korist ustroji Bog. Znajući da se lako spotaknemo na grijeh i da smo nemarni prema sagrješenjima, Bog nam puno pomaže nevoljama, jer bi nas, ukoliko se izbavimo bez stradanja, ponovo privukla ta ista sagrješenja, u koja bi nesmotreno pali. Temeljeći se na tome, tvrdimo da je nužno da pretrpimo ono što nam se dogodi, i da je življenje u pokajanju ono stanje, koje nam u potpunosti odgovara.
Svi smo mi Adamovi potomci, i svi se rađamo u njegovom grijehu. Iz tog razloga smo, prema odluci Božjoj, svi mi osuđeni na vječnu smrt, i nemamo mogućnosti da se spasimo bez Krista. Svi, pa čak i najpravedniji među ljudima, od vječne smrti izbavljaju se jedino posredstvom Krista, koji je raspet za sve nas i koji nas je otkupio svojom krvlju. Iz tog razloga nam i sam Otkupitelj predlaže jedno djelovanje, koje sobom obuhvaća sva ostala (djelovanja), zapovijedajući apostolima da svima govore isto: Pokajte se, jer se približilo Kraljevstvo nebesko (Mt 4,5). Usporedo s ovom, Spasitelj nam je predao i mnoge posebne zapovijedi, čijim se izvršenjem dostiže savršenost u pokajanju i čije nam je izvršenje navijestio do same smrti, govoreći: Tko izgubi život svoj mene radi i Evanđelja onaj će ga sačuvati (Mk 8,35;i Iv 12,25). I opet, zapovijedajući nam da se svega odreknemo, dodaje: Pa i duše svoje (život svoj) (Lk 14,26). Podvlačeći veliki značaj zapovijedi, On kaže: Ako, dakle, netko ukine jednu od ovih najmanjih zapovijedi i nauči tako ljude, nazvat će se najmanji u Kraljevstvu nebeskome (Mt 5,19). Ako nam je Krist, kao što je ovdje rastumačeno, odredio da do smrti živimo u pokajanju, slijedi da onaj, koji tvrdi da se i pred samu smrt možemo pokajati, odbacuje zapovijed i odriče se gubljenja duše (života) do smrti, odnosno da je prestupio sve Kristove zapovijedi. Ni za male, ni za velike, sve do same smrti nema kraja pokajanju! Nitko nije u stanju da i na djelu dostigne savršenost pokajanja, savršenost kojoj ništa ne bi trebalo dodati ili kojoj se više ništa ne bi moglo dodati. Zbog toga ćemo se mi, čak i ako ga ne budemo ispunili kako dolikuje, svojevoljno činiti podvig u pokajanju, da ne bi bili pribrojani onima, što su namjerno odbacili zapovijed i zbog toga bili osuđeni. Razmotri životopise svih onih, koji su od početka svijeta pobožno okončali ovozemaljski život i vidjet ćeš da se u svim Božjim ugodnicima tajna pobožnosti izvršila kroz pokajanje. Je li netko osuđen? Osuđen je zbog toga što je zanemario pokajanje. Je li netko opravdan? Opravdan je zbog toga, što se privezao za pokajanje.
Sama priroda poučava nas da do smrti živimo u pokajanju. Um ne može biti prazan. Ako je um značajan i po svom obimu i po prirođenim i stečenim silama, on onda, nalazeći se u stanju zdravlja, djeluje u oblasti dobra. Ako se, pak, pouzda u svoju nadmoć, i napusti tvorenje dobra, onda se neminovno priklanja oblasti zla, da bi opet, udaljivši se od zla, bio privučen dobrom i ispravnom djelovanju. Takvo djelovanje se za početnike, srednje i savršene sastoji u molitvi, očišćenju misli (budnosti uma) i trpljenju nevolja koje nam se događaju po Božjem dopuštenju, bez čega se ne mogu tvoriti ni ostale kreposti ili vrline, koje pokajanje čine Bogu ugodnim.
Ako je pokajanje traženje (moljenje) milosti, onda onaj, koji čini podvig u pokajanju, treba da se pobrine za to, da ne začuje: Već ste se nasitili (1Kor 4,8); on neumorno treba da nastavi svoje traženje, kao onaj, koji nema dovoljno, jer: Svaki koji moli, prima. (Mt 7,8)
Ako će biti pomilovan samo onaj, koji je i sam milostiv, onda se, kako ja mislim, pokajanjem održava cijeli svijet, jer, prema ustrojstvu nauma Božjeg, ljudi jedan drugome pomažu u pokajanju.
Čak i ako se sve do same smrti budemo činili podvig u pokajanju, ni u tom slučaju nećemo izvršiti ono što smo dužni, jer ni tada nećemo moći da prinesemo ništa, što bi bilo podjednako vrijedno kao Kraljevstvo nebesko.
Kao što je prirodno da jedemo, pijemo, govorimo ili slušamo, tako je prirodno i da se kajemo.
Prema odluci zakona, onaj koji je jednom zaslužio smrt biva ubijen. Ako i poslije toga nastavi da živi, on živi po vjeri i radi pokajanja, ako ne zbog svog vlastitog, onda zbog praroditeljskog grijeha, koji je zajednički čitavom čovječanstvu.
Mi smo se očistili krštenjem; kad smo se očistili, dobili smo zapovijedi. Onaj pak, koji prekrši zapovijedi, skrnavi i samo krštenje, zaboravivši svoje očišćenje od starih grijeha (2 Pt 1,9), u kojima nitko ne oskudijeva, budući svakodnevno izložen nevoljnim sagrješenjima, čak i ako teži da izvrši sve zapovijedi.
Pokajanje je svima potrebno; ono nam pokazuje naše grijehe, koje smo ranije činili svojevoljno a koji nam sada, kad smo zamrzili strasti i kad smo počeli da se udaljujemo od njih, služe kao uzrok nevoljnih sagrješenja.
Onaj, koji smatra da je okončao svoje pokajanje, obazire se nazad (Lk 9,61) i u njemu se obnavljaju utisci koje su ostavila prijašnja sagrješenja.
Onaj, koji je uistinu razuman, razumije i to da mu je potrebno pokajanje: razumijevanje istine daruje se pokajanjem, a pokajanje razumijevanjem istine.
Krist jamči za nas uz uvjet pokajanja; onaj, koji odbacuje pokajanje, odbacuje i Spasitelja.
Dobrim djelima prirode, a bez pokajanja, ne možemo da učinimo ništa, što bi bilo dostojno Božjeg pomilovanja. Gospodin nam daruje veliko pomilovanje zbog raspoloženja duše sklone pokajanju. Onaj koji sebe primorava i do kraja života živi u raspoloženju kakvo daje pokajanje, spasit će se i zbog tog primoravanja (sebe) i zbog pokajanja, čak i ako bi u nečemu sagriješio. To je Gospodin obećao u Evanđelju.

Onaj, koji za sebe tvrdi da mu nije potrebno pokajanje proglašava sebe za pravednika, a Pismo ga naziva porodom aspidinim (Mt 3,7; Lk 3,7). Onaj, koji na osnovu dojma o svojoj pravednosti smatra da je već završio pokajanje, sjedinjuje se sa slastima strasti i ne znajući za to, jer i dojam i razmetljivost pripadaju takvim slastima.

Onaj, koji je zaražen uznositošću, ne može da se spasi. Uznosit i nepravedan čovjek i oholica ništavno okončava, kaže Sveto pismo.
Ako poniznost uma ne nanosi nikakvu štetu savršenome, onda neka ni savršeni ne napušta prvobitni uzrok poniznosti uma, a to je pokajanje.
Onaj koji se zasitio pokajanja, ne može biti poniznog uma.
Ukoliko bi se temeljno pobrinuli o poniznosti uma, onda nam kazne ne bi bile potrebne. Svako zlo i gorčina koji nas sustižu, sustižu nas zbog uznositosti. Palom anđelu, sotoni, bilo je dopušteno da muči apostola Pavla, da se apostol ne uzoholi (vidi 2 Kor 12,7). Bog će utoliko prije dopustiti da sotona iskušava nas, koji smo skloni uznositosti. On (pali anđeo) će nas gaziti sve do tada, dok ne postanemo ponizni.

Iz knjige: Pouke o pokajanju - sv. Marko Podvižnik