Pokajanje i plač iz srca

O pokajanju i plaču

Kad smo započeli da ljubljenoj braći izlažemo svoje skromne savjete, rekli smo da monaštvo nije ništa drugo već obaveza da se točno izvršavaju evanđeoske zapovijedi i da monaški život nije ništa drugo već život utemeljen na evanđeoskim zapovijedima, bez obzira na to živimo li među mnoštvom ljudi ili u najdubljoj pustinji. Naša je usamljenost u Bogu. Naš um i srce mogu u našem Bogu da nađu ono sigurno i mirno pristanište na koje ne djeluju ni valovi, ni vjetrovi ovozemaljskog mora. Ukoliko toga nema, onda će nas svijet, koji je neprijatelj Bogu, pratiti i u najdubljim šumama, i u planinskim klancima, i u pećinama, i tamo će nas učiniti svojim slugama. Monaški život koji nije zasnovan na evanđeoskim zapovijedima sličan je zgradi bez temelja, i on će se srušiti. Monaški život, koji nije oživljen evanđeoskim zapovijedima, sličan je tijelu bez duše; on će se otrovati farizejskim otrovom, i otrovat će se utoliko više ukoliko izvana bude odjeven u tjelesni podvig ili ako se pretvara da posjeduje taj podvig. Razuman čitatelj će potvrdu za tu istinu naći u svim savjetima koje smo do sada izložili.
Završavajući ove skromne savjete, smatramo se obaveznim da pred ljubljenom braćom izložimo i najvažnije duhovno djelovanje, koje treba obuhvatiti cjelokupan život monaha, koje treba biti duša njegovog života i duša njegovog duševnog i tjelesnog podviga. Razumije se da su oni, koji su pažljivo pročitali prethodne savjete, na osnovu njih već uočili to djelovanje. Međutim, mi smatramo da je naša dužnost da posebno, i što je moguće iscrpnije, izvijestimo o njemu. Monaški život nije ništa drugo već djelatno i stalno pokajanje. Ukoliko želimo da monaško ime ne nosimo uzalud i na svoju osudu, neminovno je da se posve uronimo u pokajanje. Monah ide pravim putem tek onda, kad je posve ispunjen i rukovođen osjećajem pokajanja. Kad se osjećaj pokajanja udalji od srca, to je pouzdan znak da su monaha privukle lažne misli, na koje ga je nagovorio sotona ili su ponikle iz pale prirode. Postojano odsustvo pokajanja služi kao znak potpuno nepravilnog raspoloženja. Tijekom svake molitve, rukotvoreni hram Božji se kadi tamjanom; iz tog razloga je zrak u hramu stalno ispunjen miomirisima koji potiču od upaljenog tamjana, tako da se taj miris osjeća i u odjećama i u ostalim predmetima u hramu. Taj zrak svakako udišu svi koji dođu u hram radi molitve i bogoslužja. Tako i ne rukotvoreni hram Božji, od Boga izgrađen i preuređen, odnosno kršćanin, a posebno monah, stalno treba biti ispunjen osjećajem pokajanja. Trebalo bi da se osjećaj pokajanja pobudi pri svakoj molitvi monaha: trebalo bi da je on prati, da joj pomaže, da je podržava, da je uznosi k Bogu, jer se ona drukčije ne može uznijeti sa zemlje i otrgnuti od rasijanosti. Osjećajem pokajanja treba biti prožeto cjelokupno ponašanje monaha, pa i samo njegovo izvršavanje evanđeoskih zapovijedi. On je dužan da ih izvršava kao dužnik, kao nekorisni sluga (vidi Lk 17,10), i dužan je da ih uznosi u riznicu nebeskog Kralja kao ništavnu otplatu svog neotplativa duga, koji može biti isplaćen jedino milošću Kralja nebeskog. Bogu ugodni Marko Podvižnik je rekao: ''Oni, koji sebe ne smatraju dužnima da izvršavaju svaku zapovijed Kristovu, poštuju zakon Božji samo tjelesno, ne shvaćajući ni što govori, ni na čemu se temelji.''[1] Bog od palog ljudskog duha prihvaća samo jednu žrtvu a to je pokajanje. Ostali osjećaji, pa čak i najnaporniji podvig koji se može nazvati žrtvom paljenicom, odbacuju se, kao da su oskrnavljeni grijehom i da im je, prije nego što budu prinijeti na žrtvu, potrebno da budu očišćeni pokajanjem. To je jedina žrtva palog čovjeka koju Gospodin ne ponižava njenim odbacivanjem (vidi Ps 50,19); kad se posredstvom pokajanja obnovi Sion i preslože zidine našeg duhovnog Jeruzalema, tada će se odvažno na oltaru srca prinijeti žrtve pravde, naši osjećaji, obnovljeni milošću Božjom. Tada će čovjek postati sposoban za Bogu ugodnu žrtvu paljenicu (vidi Ps 50,21). Sveti mučenik Sadok je rekao: ''Onaj, koji je duhovan, s radošću, željom i velikom ljubavlju očekuje mučeničku smrt i ne plaši se nje, jer je spreman. Međutim, tjelesnom čovjeku je smrtni čas strašan.''[2]

Pokajanje je evanđeoska zapovijed. Prema ukazivanju Evanđelja, neposredna posljedica pokajanja treba biti naše stupanje u nebesko Kraljevstvo. Zbog toga cijeli vremenski period od trenutka kad nas Krist usvoji pa do trenutka stupanja u vječnost, odnosno, cjelokupan naš zemaljski život, treba da predstavlja poprište pokajanja. Očigledno je da Kraljevstvo nebesko postaje neotuđiva svojina onih, koji su se pokajali. Prva propovijed i zapovijed koju je utjelovljeni Bog izgovorio palom čovječanstvu radi čijeg je spasenja došao, odnosila se na pokajanje: Od tada poče Isus propovijedati i govoriti: ''Pokajte se, jer se približilo Kraljevstvo nebesko'' (Mt 4,5). Nakon svog uskrsa, a pred uznesenje na nebo, Gospodin je apostolima otvorio um i oni su razumjeli Pisma. On im je tada rekao da je, suglasno Svetim Pismima, Krist trebao da postrada i da uskrsne iz mrtvih u treći dan, i da se u Njegovo ime propovijeda pokajanje i oproštenje grijeha po svim narodima, počevši od Jeruzalema (Lk 24,45-47). Da netko povjeruje u Krista i primi kršćanstvo, nužni su svijest o vlastitoj grješnosti i pokajanje. Kad su Židovi naklonjeni vjeri upitali svetog apostola Petra što treba da učine, on im je odgovorio: Pokajte se, i da se krsti svaki od vas u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha (Dj 2,38). Tako je i apostol Pavao svuda propovijedao pokajanje pred Bogom i vjeru u Gospodina našega Isusa Krista (Dj 20,21). Nemoguće je da čovjeka, dok živi u grijehu i ljubi grijeh, usvoji Krist: Svaki koji čini zlo mrzi svjetlost i ne ide k svjetlosti, da se ne razotkriju djela njegova jer su zla(Iv 3,20), i Što ima pravednost s bezakonjem; ili kakvu zajednicu ima svjetlost s tamom? A kakvu suglasnost Krist s Belijarom? (2 Kor 6,14-15). Da pristupi Kristu i sjedini se s Njim posredstvom svetog krštenja, čovjek najprije treba da se pokaje. Nakon svetog krštenja nama je ostavljena sloboda, ili da živimo u jedinstvu s Gospodinom ili da to jedinstvo narušimo općeći s grijehom. I to nije sve! Svetim krštenjem se u našoj paloj prirodi ne uništava njeno svojstvo da iz sebe rađa mješavinu zla s dobrim, kako bi se stalno iskušavala naša slobodna volja, kako bi naše odabiranje božanskog dobra i njegovo pretpostavljanje zlu i našem ranjenom dobru bilo slobodno, potvrdno dokazano podčinjavanje svim patnjama križnog puta. Svetim krštenjem briše se prvorođeni grijeh i grijesi učinjeni prije krštenja, grijehu se oduzima nasilna vlast nad nama koju je on imao do našeg preporoda, daruje nam se milost Svetoga Duha kojom se sjedinjujemo s Bogom u Kristu i dobivamo silu da rušimo i pobjeđujemo grijeh. I upravo zbog toga što nismo izbavljeni od borbe s grijehom, u vrijeme svog zemaljskog života ne možemo biti potpuno slobodni od sagrješenja, tako da i sam pravednik sedam puta (odnosno često) pada i ustaje, kaže Sveto Pismo (Izr 24,16). On pada uslijed svoje nemoći i ograničenosti, ali uvijek uočava grijeh koji je lagano i neprimjetno ponikao iz pale prirode, koji su lagano i neprimjetno prinijeli i položili pali duhovi; pokajanje postaje njegovo neotuđivo naslijeđe, njegovo stalno oružje, njegovo neprocjenjivo blago. Pravednik pokajanjem podupire svoje općenje s Kristom; on se pokajanjem liječi od rana koje mu je nanio grijeh. Ako reknemo da grijeha nemamo, kaže sveti Ivan Evanđelist, sebe varamo, i istine nema u nama. Ako ispovijedamo grijehe svoje, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe, i očisti nas od svake nepravde. Ako reknemo da nismo sagriješili, pravimo Ga lažovom i riječ Njegova nije u nama (1 Iv 1,8-10). Ovo sveti Ivan Evanđelist govori o nevoljnim grijesima, koji potiču od slabosti i ograničenosti, o malo važnim grijesima koje čak ni sveti ne mogu da izbjegnu. Međutim, o grješnom životu izabranom po slobodnoj volji on kaže slijedeće: Svaki koji u Njemu (u Gospodinu Isusu Kristu) prebiva ne griješi; svaki koji griješi nije ga vidio niti ga je poznao. Dječice, nitko da vas ne vara: koji tvori pravdu pravedan je, kao što je On pravedan; onaj koji tvori grijeh od đavla je, jer đavao griješi od početka. Radi toga se javi Sin Božji da razori djela đavlova. Svaki, koji je rođen od Boga ne čini grijeh (odnosno ne vodi grješan život, ne pada u smrtne i svojevoljne grijehe) jer sjeme Njegovo ostaje u njemu, i ne može griješiti, jer je od Boga rođen. Po ovome se poznaju djeca Božja i djeca đavlova (1 Iv 3,6-10). Djeca Božja vode život suglasan s evanđeoskim zapovijedima, i kaju se za svoja posrnuća. Ako se uslijed nekog nesretnog stjecaja okolnosti slugi Božjem dogodi da padne u smrtni grijeh, on se od grješne rane liječi pokajanjem i ispoviješću i zbog toga ne prestaje da bude dijete Božje. Oni, koji grješan život vode svojevoljno i uslijed ljubavi prema njemu, rado padajući u svaki grijeh kad god im se ukaže prilika, smatrajući za naslađivanje životom blud u svim njegovim vidovima i svako drugo prestupanje evanđeoskih zapovijedi, su djeca đavla, čak i ako se nazivaju kršćanima, čak i ako učestvuju u nekim crkvenim molitvama i obredima, čak i ako prilaze svetim Tajnama, njima na izrugivanje a sebi na osudu.

Takav je odnos pokajanja prema svakom kršćaninu. Ono utoliko prije čini suštinu monaškog života. Stupanje u taj način života znači svijest o svojoj grješnosti, a sam taj život je poprište pokajanja koje se ničim ne prekida. Onaj, koji stupa u monaštvo i želi da pred Bogom položi monaške zavjete, pred početak tog svetog obreda na slijedeći način izlaže ispovijedanje zaloga svoga srca: ''Pohitaj da mi otvoriš očinsko naručje, razvratno sam istrošio život svoj, Spasitelju, ne prezri sada osiromašeno srce moje, koje upire pogled na nepotrošivo bogatstvo milosrđa Tvojega! Jer, Tebi, Gospodine, u plaču iz srca vapim: 'Sagriješih, Oče, nebu i Tebi'!''[3] Najveći sveti Oci smatrali su pokajanje za svoje jedino djelovanje ili rad. Posvetivši se tom djelovanju, oni su ga sve više i više rasprostirali na sebe. Naime, pokajanje ne samo da čisti grijehe, već i izoštrava čovjekovo gledanje na samoga sebe. Kad se s haljine duše pokajanjem očiste neke mrlje, tada se na njoj neočekivano pokazuje postojanje drugih mrlja, manje grubih ali ne manje važnih, koje su do tog vremena, uslijed neizoštrenosti uvida, ostale neprimijećene. Napokon, pokajanje uznosi svog nositelja podviga k najširim vidicima duše. Pred njim se razotkriva kako njegov vlastiti pad, tako i pad čitavog čovječanstva, njegovo stradanje i stradanje čitavog čovječanstva pod jarmom kneza ovoga svijeta, čudesno djelo iskupljenja i ostale tajne, i neka čitatelja s njima upozna osobno iskustvo, jer riječi nisu dovoljne da ih opišu. Bogu ugodni Arsenije Veliki je stalno bio obuzet pokajanjem i plačem, koji je sjedinjen s njim i koji ga izražava. Na Arsenijevim koljenima stalno se nalazila maramica na koju su padale suze. U vrijeme dok su se ruke Bogu ugodnog bavile radom ruku, njegov um se bavio molitvom pokajanja.[4]

Kad su anđeli došli da njegovu dušu odvoje od tijela i da je uznesu na nebo, Bogu ugodni Sisoje Veliki ih je preklinjao da je ostave u tijelu i da mu daju vrijeme za pokajanje. Svojim učenicima, koji su bili svjedoci njegove savršenosti, Bogu ugodni je rekao da ne zna je li postavio početak pokajanja. Toliko je uzvišenu predstavu o pokajanju imao, i pridavao mu je tako uzvišen značaj! Očigledno da je Bogu ugodni ovdje cijeli monaški život nazvao pokajanjem: rekavši da još nije ni započeo s pokajanjem, on je izrazio svoje ponizno mišljenje o svom monaškom životu uopće. Zadobivši istinsku, duhovnu predstavu o pokajanju, oni (Bogu ugodni Oci) su mu prisjedinili sve svoje podvige, smatrajući izgubljenim onaj dan, u kojem nisu plakali nad sobom, čak i ako su toga dana izvršili neka dobra djela.[5] Nesumnjivo da je Bogu ugodni Sisoje bio uronjen u podvig pokajanja i plača; među ostalim svojstvima tog podviga je i činjenica da on ne može da nasiti svog nositelja podviga: ukoliko ga više nasićuje, u njemu se utoliko više budi želja za njim; ukoliko mu više daruje čistoću, on utoliko više žudi za još potpunijom čistoćom. Oni, koji su očišćeni plačem, i dalje sebe smatraju nečistima. Već smo spomenuli savjet koji je Bogu ugodni dao onom bratu što je od njega tražio za dušu spasonosni savjet: ''Ako hoćeš da ugodiš Bogu, izađi iz svijeta, udalji se od zemlje, napusti tvar i pristupi Tvorcu, sjedini se s Bogom molitvom i plačem, i naći ćeš spokoj i u ovom i u budućem vijeku.'' Drugom bratu je rekao: ''Razumno živi u svojoj keliji, stani pred Boga s mnogim suzama i u skrušenosti srca, i zadobit ćeš spokoj.'' Očigledno da je Bogu ugodni savjetovao braću na osnovu svoga svetog iskustva. Prvome je savjetovao da napusti sve što je svjetovno i zemaljsko, odnosno sve pristranosti dok je drugoga savjetovao da boravi u keliji, jer su uz pristranost i često izlaženje iz kelije takvo pokajanje i molitveni plač nemogući. Potrebno je da se srce svega oslobodi i da ga ništa ne rasijava. Tek tada ono može da zaplače pred Bogom, da se uroni u plač kao u bezdan, kao u život. Kad je jedan brat upitao Pimena Velikog kako bi trebalo da onaj, koji razumno usamljenički, živi u keliji, Veliki je odgovorio: ''Slično čovjeku čiji je vrat uronjen u smradno blato i koji, imajući breme na vratu, vapi k Bogu: 'Smiluj mi se'!'' U tim riječima su svi monaški podvizi sabrani u plač i molitvu pokajanja. Drugom bratu, koji ga je pitao kakvo djelovanje da prihvati, ovaj isti Bogu ugodni je odgovorio: ''Što nas zabrinjava onda, kad dođe vrijeme da stanemo pred Boga?'' ''Naši grijesi'', odgovorio je brat. A, Pimen: ''Dakle, ući ćemo u naše kolibe (kelije) i, s pokajanjem ćemo se sjećati naših grijeha, i Gospodin će nas uslišati.'' I drugi brat je upitao tog istog starca, kakvo djelovanje da prihvati. Starac mu je tada rekao: ''Kad je Abraham došao u obećanu zemlju, kupio je sebi grob. Tako je vladavinu nad njom započeo grobom.'' Brat je upitao: ''Kakvo značenje ima grob?''. ''To je mjesto plača i jecanja'', odgovorio je Pimen. ''Što da činim sa svojim grijesima'', opet je brat upitao Bogu ugodnog. ''Onaj, koji želi da se izbavi od svojih grijeha, izbavlja se od njih plačem, a onaj, koji želi da se sačuva da ih (grijehe) ne zadobije, čuva se plačem. To je put pokajanja, i njega su nam predali Pismo i Oci, koji kažu: 'Plačite, jer drugog puta k spasenju (osim plača) nema','' odgovorio je veliki Pimen. Ovaj svetac je rekao i slijedeće: ''Plač je dvostruk, jer on i djeluje i čuva.'' Jednom su Pimen i otac Anuv prolazili okolinom Diolka i tamo su na nekom grobu vidjeli ženu koja se udarala i gorko plakala. Zaustavili su se i oslušnuli je. Kad su se donekle udaljili, susreo ih je jedan od tamošnjih žitelja, i otac Pimen ga je upitao: ''Što se dogodilo s tom ženom. Zašto ona tako gorko plače?'' ''Umrli su joj muž, sin i brat'', odgovorio je on. Tada se otac Pimen obratio ocu Anuvu i rekao mu: ''Kažem ti, ako čovjek ne umrtvi sve tjelesne požude i ne zadobije sličan plač, ne može da bude monah, jer se cijeli život monaha sastoji u plaču.'' Pimena Velikog su obavijestili o smrti Arsenija Velikog. On je zaplakao i rekao: ''Blažen si, oče Arsenije! Ti si tijekom ovoga života plakao nad sobom. Oni, koji ne budu ovdje oplakivali sebe, plakat će vječno. Nemoguće je da ne plačemo: ili svojevoljno ovdje ili nevoljno tamo, u mukama.''[6]

Neki, koji se ne bave duševnim podvigom ili se njime bave vrlo malo i čine podvig jedino u tjelesnom, i to ne bez primjesa farizejstva, jer niti jedan isključivo tjelesni podvig ne može proći bez farizejstva, ni najmanje ne osjećaju žalac savjesti i njeno razotkrivanje njihove grješnosti. Iz tog razloga svoje stanje spokojstva smatraju dostojnim odobrenja. To svoje mišljenje oni podupiru svojim puno-brojnim, vidljivim dobrim djelima i ljudskim pohvalama. Polazeći od te osnove, oni takvo stanje spokojstva smatraju neposrednom posljedicom Bogu ugodnog djelovanja i besprijekornog kreposnog života. To spokojstvo se povremeno pretvara u neukroćenu radost, i oni se ne ustručavaju da tu radost smatraju za milosnu. Žalosno samoobmanjivanje i za dušu pogubno sljepilo! Samoobmanjivanje je ovdje zasnovano na uznositosti a uznositost je ranjavanje oka duše, koje je rođeno iz nepravilnog djelovanja i rađa još nepravilnije djelovanje. Ljubljeni brate, spokojstvo koje te uvjerava u ispravnost tvog puta nije ništa drugo već nesvjesnost i ne osjećanje vlastite grješnosti, koje je poteklo i potiče od nemarnog života. Radost, koja se u tebi rađa uslijed izvanjskog napretka i ljudskih pohvala, nipošto nije duhovna i sveta radost. Ona je plod uznositosti, samozadovoljstva i slavoljublja. To stanje prividnog spokojstva sveti Oci nazivaju neosjetljivošću, umrtvljenjem duše i smrću uma i prije smrti tijela.[7] Neosjetljivost ili umrtvljenje duše sastoji se u oduzimanju i udaljavanju osjećaja pokajanja i plača od našeg duha, u odstupanju spasonosnog stradanja, koje se naziva skrušenošću, od našeg srca. Neosjetljivost srca ili prividno spokojstvo predstavlja pouzdan znak nepravilnog načina razmišljanja, nepravilnog podviga i samoobmanjivanja. ''Koliko god velike podvige činili mi u životu svom'', kaže sveti Ivan Ljestvičar, ''ako nemamo osjetljivo (sustradalno) srce, svi su ti podvizi lažni i uzaludni.''[8] Neosjetljivost potiče od nemarnog života, od nepravovremenih izlazaka iz kelije, od šala i smijeha, od mudrovanja i puno-pričljivosti, od zasićenosti i prezasićenosti, od pristranosti, od prihvaćanja i usvajanja slavoljubivih pomisli, od uznositosti i oholosti.[9] ''Ako nemaš plač iz srca'', kažu sveti Oci, ''znaj da imaš slavoljublje, jer upravo ono ne dopušta duši da dospije u plač iz srca.''[10] Put k dostizanju plača iz srca je pažljiv život. Početak pokajanja potiče od straha Božjeg i pažnje, kao što kaže sveti mučenik Bonifacije: ''Strah Božji je otac pažnje, a pažnja majka unutrašnjeg spokojstva koje pak rađa savjest a ona, opet čini da duša, kao u nekoj čistoj i neuzburkanoj vodi, vidi svoju ružnoću. Tada se rađaju začeci i korijeni pokajanja.''[11] Iako služi kao početni uzrok pokajanja, pažljiv i pravilan život po evanđeoskim zapovijedima se sve do tada smatra ne osjenjenim božanskom milošću i neplodnim, dok iz njega ne poniknu skrušenost srca, plač srca, plač i suze, a što čini istinsko monaško pokajanje. Kao potvrdu tog najvažnijeg iskustvenog učenja, navest ćemo svjedočanstva svetih Otaca. Sveti Ivan Klimak ili Ljestvičar kaže: ''Tko napusti svijet da zbaci sa sebe breme grijeha, neka se ugleda na one što sjede na groblju van grada. I neka ne zaustavlja vrele i gorke svoje suze, ni nečujni jecaj srca, dok i on sam ne ugleda Isusa gdje dolazi da odvali stijenu okorjelosti sa srca i oslobodi naš um od veza grijeha, kao što je Lazara oslobodio (vidi Iv 11,44) zapovijedajući svojim poslušnim anđelima: 'Razdriješite ga od strasti i pustite ga da ide k blaženom bestrasnosti!' Inače nema nikakve koristi od napuštanja svijeta.''[12]
Sveti Izak Sirijski: Pitanje: ''Što su pouzdani pokazatelji i znakovi prema kojima nositelj podviga može osjetiti da je počeo da u sebi, u svojoj duši, zapaža skriven plod?'' Odgovor: ''Kad se udostoji milosti obilja suza, koje se izlijevaju bez prisile. Suze su umu određene kao neka vrsta granice između tjelesnog i duhovnog, između strasnog stanja i čistoće. Sve dok čovjek ne primijeti taj dar, do tada djela njegovih podviga još ostaju u izvanjskom čovjeku, i on još nije osjetio tajanstvena djelovanja unutrašnjeg čovjeka. Kad počne da napušta tjelesno sadašnjeg vijeka, kad se pokaže da je prekoračio granicu i da je stupio u unutrašnjost onoga, što se skriva u unutrašnjosti prirode, odmah će dostići i milost suza. Ove suze počinju od prve obitelji skrivenog života (odnosno od dolaska u manastir) i uznose nositelja podviga u savršenstvo ljubavi Božje. Koliko napreduje u tom životu, toliko se obogaćuje suzama sve dok, uslijed stalnog boravljenja u njima, ne počne da ih pije i u hrani i u piću. To je pouzdan znak da je um izašao iz ovog svijeta i da je osjetio duhovni svijet. Ukoliko se čovjek svojim umom približava ovom (materijalnom) svijetu, utoliko se umanjuju ove suze. Kad se um u potpunosti uroni u ovaj svijet, tada se potpuno lišava ovih suza. To služi kao znak da je čovjek ukopan u strasti.''[13] Sveti Simeon Novi Teolog: ''Neka nas prije plača i suza nitko ne obmanjuje uzaludnim riječima, pa ne obmanjujmo ni sami sebe: u nama nema pokajanja, u nama nema istinskog kajanja, nema straha Božjeg u našim srcima; još ne prekorijevamo sebe, naša duša još nije došla do osjećanja budućeg suda i vječnih muka. Ako bi prekorijevali sebe, ako bi to zadobili i ako bi to dostigli, to bi istog časa izazvalo i suze. Bez njih ne može omekšati naše kameno srce, kao što ni duša ne može zadobiti duhovnu poniznost; mi ne možemo biti ponizni. Onaj pak koji nije postao takav, ne može da se sjedini sa Svetim Duhom, a tko se nije prisjedinio Njemu, ne može doći do viđenja i razuma Božjeg, i nije dostojan da se tajanstveno nauči kreposti poniznosti.''[14]

Pažljiv život dovodi do plača iz srca, a plač iz srca, osobito kad ga prate i suze, omogućava udvostručenu, milosnu pažnju. Plač i suze su dar Božji i zbog toga, vodeći pažljiv život, izmoli taj dar usrdnom molitvom: 

Molite, i dat će vam se; tražite, i naći ćete; kucajte, i otvorit će vam se … Otac vaš nebeski dat će (duhovna)

dobra onima koji ga mole (Mt 7,7,11), dat će vrata i ključ k svim duhovnim dobrima odnosno plač i suze. ''Razmišljajući pak o samom svojstvu plača iz srca, ja se čudim, kako to plač i takozvana tuga sadrže u sebi, kao i saće med, radost i veselje! Čemu nas to uči? Tome, da je takav plač iz srca zaista Gospodinov dar'', kaže sveti Ivan Ljestvičar.[15] Sveti Simeon Novi Teolog je sasvim osnovano rekao da je početni uzrok plača i suza naša slobodna volja.[16] Od nas zavisi hoćemo li se odreći rasijanosti, lutanja po kelijama braće i odlaska kod poznanika izvan manastira, hoćemo li se odreći šala, mudrovanja i puno-pričljivosti, hoćemo li postaviti početak pažljivom životu u molitvi i čitanju riječi Božje, prihvatiti uzdržljivost utrobe od neumjerenosti i slasti. Uslijed takvog pažljivog života neminovno će se pojaviti plač iz srca i suze, a osobito ako usrdnim molitvama umolimo Boga da nam podari ovaj spasonosni dar. Kad taj dar dobijemo, trebamo ga čuvati kao najskupocjenije blago. Upravo tako! On i je neprocjenjivo duhovno blago i bogatstvo. I kad ga zadobijemo, lako se može dogoditi da ga izgubimo, ako se prepustimo rasijanosti, razvučenosti, služenju našim pristranostima i prohtjevima, ugađanju čovjeku, ljubavlju prema svijetu, ugađanju trbuhu, spletkarenju, klevetanju pa čak i puno-pričljivosti. Tako se može dogoditi da iz stanja plača iz srca neprimjetno pređemo u stanje neosjetljivosti. Stanje neosjetljivosti je toliko važno za našeg neprijatelja da se on svim silama trudi da nas u njemu zadrži i učvrsti. On nas u tom slučaju ne zbunjuje drugim strastima i iskušenjima, jer su preuzetnost i samozadovoljstvo, što obično prati neosjetljivost, samoobmanjivanje i oholost, koji su uobičajene posljedice ukorijenjene neosjetljivosti, dovoljni za oduzimanje svih duhovnih darova, dovoljni za propast. Neosjetljivost je utoliko strašnija što onaj, kojim je ovladala, ne osjeća svoj nesretni položaj: on je obmanut i zaslijepljen preuzetnošću i samozadovoljstvom.

Bogu ugodni Simeon Novi Teolog kaže: ''Plač iz srca je plod tvorenja zapovijedi i uzročnik svih duhovnih plodova. Plač je tvorac i kreator svih kreposti, o čemu svjedoči cijelo od Boga nadahnuto Pismo. Zbog toga onaj, koji želi da odsječe strasti i da zadobije kreposti, prije svih kreposti i skupa sa svim krepostima treba usrdno tražiti plač iz srca. Bez tog plača, njegova duša nikad neće moći da bude čista, a ako ne zadobije čistu dušu, nikako neće zadobiti ni čisto tijelo. Zaprljana odjeća ne može se oprati bez vode; tako se ni bez suza duša ne može očistiti od bezakonja i nečistoće. Nećemo iznositi opravdanja koja su štetna za dušu i isprazna ili, točnije, potpuno lažna, jer služe kao uzrok propasti duše, već ćemo usrdno tražiti kraljicu kreposti. Tko ovu kraljicu bude tražio svom dušom, taj će je i naći. Točnije rečeno, ona će doći i pronaći onoga koji je stradalnički traži. Čak i ako je njegovo srce tvrđe od željeza i kamena, ona će ga svojim dolaskom učiniti mekšim od svakog voska. Ona je božanska vatra što ruši gore i stijene, što sve briše i preobražava, pretvarajući u vrtove one duše, u koje dođe. Ona u njedrima tih duša postaje istočnik s kojeg izvire voda života. Ta voda stalno ističe, kao iz nekog bazena, i dopire do bližih i udaljenijih mjesta u vrtu, posve ispunjavajući duše koje s vjerom prihvaćaju Riječ. Ona, kao prvo, svoje zajedničare očišćuje od bezakonja a zatim umiva strasti, otirući ih kao kraste koje prekrivaju rane i odbacuje ih, odbacuje, kažem, lukavstvo, zavist, slavoljublje i sve ostale, koje za njima slijede. I ne samo da to čini već ih, kao neki plamen koji svuda zalazi, postupno iskorjenjuje, sažiže i stalno spaljuje kao trnje. Ona u nama najprije pobuđuje želju za potpunom slobodom i očišćenjem od strasti, a zatim žudnju za onim blagom koje je od Boga odloženo i posve ugotovljeno za one koji ga ljube. Sve to čini božanska vatra plača iz srca uz suradnju suza ili, točnije rečeno, suzama. Kao što smo rekli, ako nema suza, nijednog od tih blaga nikada nije bilo niti će biti, niti u nama, niti u nekome drugom. U Svetom Pismu se ne može pronaći da se nekada netko od ljudi bez suza i svakidašnjeg plača iz srca očistio i da je postao svet, ili da je primio Duha Svetoga, ili da je vidio Boga, da je osjetio da se On uselio u njega, ili da ga je prihvatio da boravi u njegovom srcu. Ništa od toga nije se moglo dogoditi ako nisu prethodili pokajanje i plač iz srca, ako suze, izlijevajući se kao s izvora i stalno navodnjujući oči, nisu oprale duševni dom i samu dušu, roseći i rashlađujući dušu, obuhvaćenu i rasplamsanu nedostupnom vatrom. Oni, koji kažu da je nemoguće izlijevati suze i plakati svake noći i svakoga dana, svjedoče za sebe da im je tuđa svaka krepost. Ako su naši sveti Oci iznijeli takav zaključak: oni koji hoće da odsjeku strasti odsijecaju ih plačem, i oni koji hoće da zadobiju kreposti zadobivaju ih plačem, onda je očigledno da onaj, koji ne plače svakoga dana, niti odsijeca strasti, niti tvori kreposti, čak i ako, obmanut uznositošću, smatra da ih tvori. Reci mi, kakva je korist od oruđa, koja se koriste za neku umjetnost, ako nema umjetnika koji bi znao kako da upotrijebi i oruđa i materiju? Kakva je korist od vrtlara, ako on obradi čitav vrt, i u njemu zasadi i zasije raznovrsno bilje, a s neba ne padne kiša na vrt i on ne bude napojen vodom? Naravno da nema nikakve koristi. Tako i onaj, koji tvori druge kreposti i trudi se na njima nema nikakve koristi, ako nema one svete i blažene gospodarice i kreatorke svih vrlina. Kralj koji nema sebi podčinjenu vojsku je nemoćan i lako biva pobijeđen, pa se čak i ne smatra za kralja već za običnog čovjeka. Isto tako i puno-brojna vojska, koja nema kralja i vojskovođu, lako biva rastrojena i neprijatelj je uništi. Takav je i odnos između plača i ostalih kreposti. Pod obličjem vojske podrazumijevaj sve kreposti početnika, a pod obličjem kralja i vojskovođe, blaženo jecanje i plač koji cijelu vojsku dovode u red, nadahnjuju, podstiču, ukrjepljuju i uče je kako da djeluje oružjem u zavisnosti od vremena, okolnosti, neprijatelja itd. Plač svim tim upravlja i bez njega i mnoštvo ljudi odnosno ostalih kreposti lako biva poraženo. Dakle, braćo, neka prije svih djelovanja i zajedno sa svim ostalim djelovanjima, naše djelovanje bude pokajanje, plač koji je sjedinjen s pokajanjem i suze koje prate plač. Nema plača bez pokajanja, i nema suza bez plača. To troje je jedno s drugim povezano i sjedinjeno, i nemoguće je da se jedno od njih pojavi bez onih preostalih dvoje.''[17]
Misleni (duhovni) put pokajanja i plača ima tu posebnu vrijednost da je siguran od demonske obmane. Da obmani nositelja podviga, pali duh se najprije trudi da ga uvjeri u njegovu vrijednost ili vrijednosti, a što se vidi iz primjera izloženih u prethodnim savjetima. Međutim, kako da prevari onoga, koji se iz srca trudi da uvidi svoju grješnost i koji jeca nad onom (grješnošću) koja mu se otkrila, i zbog nje se rasplamsava za otkrivanje one još veće? Kako da obmane onoga, koji je svoje težnje upravio k tome da u sebi vidi jedino i isključivo grješnika, kako bi i svojim izvanjskim i svojim unutrašnjim djelovanjem prinosio Bogu spoznaju i ispovijedanje svoje grješnosti? ''Kad đavao vidi da netko živi u plaču, ne ostaje pored njega, jer se odvraća od poniznosti koja stvara plač iz srca'', kaže Bogu ugodni Grigorije Sinait.[18] Iako neprijatelj iskušava i one koji plaču, oni ga lako prepoznaju i odbijaju. Oholica, koji u sebi nalazi neku vrijednost, ne može da odbije demonsku obmanu koja dolazi izvana, obzirom da je njome obuzet i okovan iznutra.[19]
Neuki i licemjerni nositelji podviga smatraju da su dostigli svoj cilj kad sebe vide kao svete i kad ih za takve proglasi svijet. Oni se raduju samoobmanjivanju i uznositosti koja ulazi u njih, ne shvaćajući koliko je jadno samoobmanjivanje, ne shvaćajući da ljudska pohvala služi kao znak lažnog proroka. Taj znak je neobično važan, i dao ga je sam Bogočovjek:

Teško vama kad stanu svi ljudi dobro govoriti o vama, jer su tako činili lažnim prorocima očevi njihovi, rekao je Gospodin (Lk 6,26). Jad, duševni jad i nesreća, vječni jad! Istinski monah raduje se onda, kad počne da uočava svoje grijehe, kad on, prema svom mišljenju o sebi, postane niži i grješniji od svih njegovih bližnjih, kad počne da ga potresa strah od suda Božjeg i strah od vječnih muka, kad se u njemu pojavi osjećaj prijestupnika i osuđenika, kad se pri njegovim molitvama počnu izlijevati potoci suza, kad mu se iz grudi otrgnu uzdasi i vapaji, kad njegov um, očišćen suzama, stane pred Boga licem u lice i vidi Nevidljivog posredstvom najsnažnijeg osjećaja prisustva Božjeg. O, blaženo viđenje! Zahvaljujući njemu, prijestupnik može da prinese istinsko kajanje za učinjene prijestupe, da umilostivi Svemilostivog obiljem suza, poniznim riječima, razotkrivanjem svog žalosnog stanja, može da isprosi oproštaj od Boga koji ljubi čovjeka, a s njim i mnoštvo neprocjenjivih, vječnih, duhovnih darova. Najveći uspjeh monaha je da sebe vidi i smatra za grješnika! Veliki je uspjeh monaha kad cjelokupnim svojim djelovanjem dokaže da sebe iskreno i uistinu smatra za grješnika! ''Kad um počne da uviđa svoja sagrješenja, koja svojim mnoštvom podsjećaju na morski pijesak, onda to služi kao početak prosvjetljenja duše i njenog zdravlja'', rekao je sveti mučenik Petar iz Damaska.[20] Um svoje grijehe može da uvidi onda, kad ga dodirne milost Božja; obzirom da je pomračen padom, on sam po sebi nije sposoban da ih uvidi. Viđenje svojih grijeha i svoje grješnosti je dar Božji. Sveta Istinska pravoslavna crkva poučava svoju djecu da od Boga taj dar traže uz post i klanjanje ničice, posebno u dane Velike četrdesetnice. Darom viđenja svojih grijeha, svog pada i općenja palog čovjeka s palim anđelima nedostižno su obilovali veliki Bogu ugodni Oci. Bez obzira na mnoštvo duhovnih darova, koji su svjedočili o njihovoj svetosti, taj dar ih je podsticao na stalno pokajanje i plač, na stalno umivanje suzama. Izreke, koje su Oci izgovorili u tom stanju. nepojmljive su za tjelesne umove. Tako je Pimen Veliki govorio braći, koja su živjela pored njega: ''Braćo, vjerujte mi, tamo gdje bude bio bačen sotona, bit ću bačen i ja!''[21] Svaki koji sebe uzvisuje ponizit će se, a koji sebe ponizuje uzvisit će se, rekao je Gospodin (Lk 18,14). Amen!

NAPOMENE:

1. O duhovnom zakonu, 34. glava – Dobrotoljublje, 1. tom.

2. Četij Minej za 20. veljače.

3. Veliki trebnik, Čin male shime ili mandije.

4. Alfavitni Paterik.

5. Vidi Ljestvicu, 5. pouku.

6. Izreke Sisoja i Pimena Velikih, preuzeto iz Alfavitnog Paterika.

7. Ljestvica, podnaslov 18. pouke.

8. Ljestvica, 7. pouka.

9. Vidi Ljestvicu, 18. pouku, i 6. pouku Bogu ugodnog Simeona Novog Teologa.

10. 28. glava Umjetnosti i pravila svetih Kalista i Ignjacija Ksantopuli, Dobrotoljublje, 2. tom, u ruskom izdanju.

11. 15. duhovna pouka starca Serafina Sarovskog.

12. Ljestvica, 1. pouka.

13. 21. pouka.

14. 69. glava, DobrotolubLje, 1. tom, u ruskom izdanju.

15. Ljestvica, 7. pouka.

16. 6. pouka.

17. Bogu ugodni Simeon Novi Teolog, 6. pouka.

18. Za dušu vrlo korisna poglavlja, Poglavlje o obmani, Dobrotoljublje, 1. tom, u ruskom izdanju.

19. Oci Kijevo-pečerskog manastira nisu dopustili Bogu ugodnom Lavrentiju da stupi u zatvorništvo, jer su strahovali da će biti izložen demonskoj obmani, kojoj su bili izloženi Izakije i Nikita. Lavrentije je zbog zatvorničkog života prešao u manastir svetog Velikomučenika Dimitrija gdje je ''sve upaljene strijele neprijatelja pogasio suzama, tako da mu je, milošću Božjom, bilo tuđe svako demonsko djelovanje'', Pečerski Paterik.

20. Knjiga 1, gl. 2 – Dobrotoljublje, 3. tom, u ruskom izdanju.

21. Alfavitni Paterik.

Iz knjige: Prinos suvremenom monaštvu - sveti Ignjacije Brjančaninov