Čovjek sam sebe vječno osuđuje

Poznato je da se čovjek vrlo teško rješava navike i ne želi je promijeniti. Što više prolaze godine zemaljskog života, promjena navike postaje mu sve teža i rjeđa. Tjeran silom navike, čovjek dopusti da ga ona nosi. Što više stari, sve više voli svoju naviku, teško prihvaća da je ostavi i oslonjen na nju čeka sigurnu smrt. Istina, sve do same smrti čovjek se može riješiti navike i vratiti k Bogu, ili se okrenuti od Njega. Međutim, ukorijenjen u navici, čovjek se pred smrt posljednjim mlakim ostacima volje ponaša onako kako se navikao ponašati u životu. Navika mu postaje druga priroda i dopušta da ga nadvlada. 
  To što u svome životu često sagriješi nije presudno već je presudno što, ukorijenjen u svoju zlu naviku, čovjek uporno odbija da se ponovo uzdigne, odnosno popravi i vrati Bogu. Odlagati ili ostaviti obraćenje ili pokajanje za smrtnu postelju je najveća glupost koju čovjek može za života učiniti jer nema garancije da će u tome uspjeti. Zbog toga što godinama živi daleko od Boga, na posljednji poziv Božje milosti prije same smrti, u velikoj većini slučajeva čovjek se okreće protiv Boga i u svojoj zloj ustrajnosti, bacajući se u ponor Pakla, sam sebe vječno osuđuje. Posve su rijetki slučajevi pokajanja ili obraćenja prije same smrti i tu vrijedi pravilo u kakvom je stanju za života čovjek bio na zemlji u takvom stanju u trenutku smrti prelazi u vječnost. Drukčije rečeno, stablo pada na onu stranu na koju je bilo nagnuto. Amen!