Nebrojeni pravoslavni kršćani se posve voljno bacaju u bezmjerne ponore Pakla zato što su prezirali
ispovijed, ili što su se loše, odnosno nepravilno ispovijedali, počinivši tako
svetogrđe. Te jadne i nesretne duše padaju u Pakao, tako brojne, da je to
zastrašujuće. Nepravilna ispovijed je najbolja zamka kojom
Sotona neoprezne duše dovodi k sebi. Nepravilne ili nepotpune ispovijedi naseljavaju Pakao, a najveći dio pravoslavnih kršćana koji se vječno osuđuju svoju propast duguju slabo
obavljenim ispovijedima. Za života ne ispovjede mnoge grijehe koje su učinili, a posebno zaborave ispovjediti razne grijehe učinjene u mladosti pogotovo bludne grijehe. U tom strašnom i pogubnom stanju smrt ih zatekne, ali tada je već kasno jer više ništa ne mogu promijeniti. Isto tako, očekivati čudo obraćenja u času smrti također je nerazborito i posve
nesigurno i također je razlog propasti mnogih pravoslavnih kršćana.
Čuda su uvijek moguća, ali ona su rijetka. Ona su uvijek izuzeci. Jedan red ili sklad mora počivati na pravilima, a ne na izuzecima, jer bi u protivnom red prestao da bude red i izopačio bi se u kaos.
Pokajanja ili obraćenja se uvijek shvaćaju i kao čuda, bilo da se zbivaju za čovjekova života i još više u trenutku njegove smrti.
Nužno je znati da se čuda događaju zaslugom tajanstvene molitve i žrtve tko zna kojih ljudi. Čak i kada vidimo da netko rđavo umire, nismo posve sigurni u njegovo prokletstvo. To je tajna koju sam Bog zna, osim kada nam čudesno dozvoli da zavirimo iza zavjese drugog života. Tajanstven je odnos duše i Boga i misterija vremena je možda najveća na tom graničnom prijelazu između vremenitog i vječnog, u času smrti.
Jedino što je sigurno i u što vjerujemo je to da van svetog Pravoslavlja nema spasenja. O tome tko je sve završio u Paklu na nama nije da sudimo jer je za nas nerazrješiva misterija odnosa Božjeg milosrđa i Božje pravde. O tome se ne smijemo izjašnjavati, uzurpirajući pravo Vrhovnog Suca.
Čuda su uvijek moguća, ali ona su rijetka. Ona su uvijek izuzeci. Jedan red ili sklad mora počivati na pravilima, a ne na izuzecima, jer bi u protivnom red prestao da bude red i izopačio bi se u kaos.
Pokajanja ili obraćenja se uvijek shvaćaju i kao čuda, bilo da se zbivaju za čovjekova života i još više u trenutku njegove smrti.
Nužno je znati da se čuda događaju zaslugom tajanstvene molitve i žrtve tko zna kojih ljudi. Čak i kada vidimo da netko rđavo umire, nismo posve sigurni u njegovo prokletstvo. To je tajna koju sam Bog zna, osim kada nam čudesno dozvoli da zavirimo iza zavjese drugog života. Tajanstven je odnos duše i Boga i misterija vremena je možda najveća na tom graničnom prijelazu između vremenitog i vječnog, u času smrti.
Jedino što je sigurno i u što vjerujemo je to da van svetog Pravoslavlja nema spasenja. O tome tko je sve završio u Paklu na nama nije da sudimo jer je za nas nerazrješiva misterija odnosa Božjeg milosrđa i Božje pravde. O tome se ne smijemo izjašnjavati, uzurpirajući pravo Vrhovnog Suca.
Čuda
su rijetka kako u naravnom tako i u nadnaravnom svijetu pa je posve jasno da je
prosvjetljenje duše u času smrti izuzetak, a ne sveopća pojava. Ne treba
računati, osim u rijetkim slučajevima, na neko čudo božanske milosti jer je opće pravilo da čovjek ustraje do posljednjeg trenutka tj. sve do smrti, u grijehu. Što
se tiče otpora prema milosti, on dostiže stupanj monstruoznog razvoja, otud proizlazi grijeh protiv Duha Svetoga, i više se ne može govoriti o pokajanju ili obraćenju.
To bi značilo nadati se protiv svih naravnih i nadnaravnih zakona.
Izvanredni slučajevi, koji se susreću, vrlo su rijetka čuda milosti. Mogućnost takvih čuda proizlazi bez sumnje zahvaljujući spasonosnoj volji Božjoj, beskrajno milosrdnoj, ali je ta mogućnost više teorijska jer je čovjek svojom greškom čini sterilnom. Čovjek dolazi do cilja, putem koji je izabrao; za čitavu vječnost stablo ostaje ondje gdje je palo. Eto što je htio kazati naš božanski Spasitelj kad je učio da grijeh protiv Duha Svetoga neće biti oprošten. On je neoprostiv ne po sebi, kao da bi Bog nekoga osudio za njegova života; neoprostiv je jer se čovjek sam isključuje i lišava božanskog milosrđa i ustrajava u svom neizlječivom stanju. On traži prokletstvo i ono će mu se dati. To je učenje Svetog pisma o dva puta: Uđite kroz uska vrata, jer široka vrata i prostran put vode u propast, i mnogo ih je koji idu njih. Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život, i malo ih je koji ga nalaze (Mt 7, 13-14)!
Jednog je dana Gospodin prolazio sa svojim učenicima, pored kuće čiji temelji i danas stoje u Jeruzalemu; pripadala je mladom i bogatom farizeju Nicenciju, koji je umro nekoliko dana prije nego što će Isus ispričati povijest o škrtom bogatašu i siromašnom Lazaru, ne spominjući njegovo ime: Bijaše neki bogataš koji se oblačio u grimiz i skupocjeni lan, a iz dana se u dan sjajno gostio. neki siromah imenom Lazar ležao je sav u čirevima do njegovih vrata, čeznući da se nasiti onim što je padalo sa bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. I umrije siromah i anđeli ga odnesoše u Abrahamovo krilo. Umrije i bogataš i bijaše pokopan. Kad je bio u paklu, usred strašnih muka, podiže svoje oči te nadaleko opazi Abrahama i Lazara u njegovu krilu pa povika: ''Oče Abrahame, smiluj mi se, te pošalji Lazara neka namoči vrh svoga prsta vodom da mi rashladi jezik, jer se strašno mučim u ovom plamenu!'' Abraham mu reče: ''Sjeti se, sine, da si ti primio svoje dobro za svoga života, a Lazar zlo! On je sad ovdje utješen, a ti se mučiš. Osim toga, između nas i vas uspostavljen je veliki bezdan, te ni oni koji bi htjeli ne mogu odavde prijeći k vama, niti odatle prijeći k nama.'' ''Onda, molim te, oče'' – reče bogataš – ''pošalji ga u kuću mog oca; imam petoro braće, neka ih ozbiljno opomene da ne bi i oni došli u ovo mjesto muka!'' A, Abraham reče: ''Imaju Mojsija i Proroke. Neka njih slušaju!'' Onaj nastavi: ''Neće, oče Abrahame! Ali ako im tko dođe od mrtvih, obratiti će se.'' Tada mu Abraham reče: ''Ako zaista ne slušaju Mojsija i Proroka, neće vjerovati ni ako tko od mrtvih uskrsne'' (Lk 16, 19-31).
Dakle, čuda nisu nužni uvjet, da se ljudi pokaju ili obrate, ili da povjeruju u postojanje Pakla. Kad je Isus uskrsnuo Lazara u Betaniji, Židovi zaključiše da Lazara treba ubiti! A, kad su Petar i Apostoli činili svakodnevno čuda, rekoše: Ti ljudi čine čuda, koja se ne mogu zanijekati. Uhapsimo ih!
O, kad bi pravoslavni kršćani znali da je malena povorka onih koji čiste savjesti poslije smrti odlaze pravo u Raj i da je beskrajno duga povorka nesretnih grešnika koji idu u Pakao iz temelja bi promijenili svoje živote u nastojanju da idu uskom stazom spasenja a ne širokim putem koji vodi u vječnu propast. Amen!
Izvanredni slučajevi, koji se susreću, vrlo su rijetka čuda milosti. Mogućnost takvih čuda proizlazi bez sumnje zahvaljujući spasonosnoj volji Božjoj, beskrajno milosrdnoj, ali je ta mogućnost više teorijska jer je čovjek svojom greškom čini sterilnom. Čovjek dolazi do cilja, putem koji je izabrao; za čitavu vječnost stablo ostaje ondje gdje je palo. Eto što je htio kazati naš božanski Spasitelj kad je učio da grijeh protiv Duha Svetoga neće biti oprošten. On je neoprostiv ne po sebi, kao da bi Bog nekoga osudio za njegova života; neoprostiv je jer se čovjek sam isključuje i lišava božanskog milosrđa i ustrajava u svom neizlječivom stanju. On traži prokletstvo i ono će mu se dati. To je učenje Svetog pisma o dva puta: Uđite kroz uska vrata, jer široka vrata i prostran put vode u propast, i mnogo ih je koji idu njih. Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život, i malo ih je koji ga nalaze (Mt 7, 13-14)!
Jednog je dana Gospodin prolazio sa svojim učenicima, pored kuće čiji temelji i danas stoje u Jeruzalemu; pripadala je mladom i bogatom farizeju Nicenciju, koji je umro nekoliko dana prije nego što će Isus ispričati povijest o škrtom bogatašu i siromašnom Lazaru, ne spominjući njegovo ime: Bijaše neki bogataš koji se oblačio u grimiz i skupocjeni lan, a iz dana se u dan sjajno gostio. neki siromah imenom Lazar ležao je sav u čirevima do njegovih vrata, čeznući da se nasiti onim što je padalo sa bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. I umrije siromah i anđeli ga odnesoše u Abrahamovo krilo. Umrije i bogataš i bijaše pokopan. Kad je bio u paklu, usred strašnih muka, podiže svoje oči te nadaleko opazi Abrahama i Lazara u njegovu krilu pa povika: ''Oče Abrahame, smiluj mi se, te pošalji Lazara neka namoči vrh svoga prsta vodom da mi rashladi jezik, jer se strašno mučim u ovom plamenu!'' Abraham mu reče: ''Sjeti se, sine, da si ti primio svoje dobro za svoga života, a Lazar zlo! On je sad ovdje utješen, a ti se mučiš. Osim toga, između nas i vas uspostavljen je veliki bezdan, te ni oni koji bi htjeli ne mogu odavde prijeći k vama, niti odatle prijeći k nama.'' ''Onda, molim te, oče'' – reče bogataš – ''pošalji ga u kuću mog oca; imam petoro braće, neka ih ozbiljno opomene da ne bi i oni došli u ovo mjesto muka!'' A, Abraham reče: ''Imaju Mojsija i Proroke. Neka njih slušaju!'' Onaj nastavi: ''Neće, oče Abrahame! Ali ako im tko dođe od mrtvih, obratiti će se.'' Tada mu Abraham reče: ''Ako zaista ne slušaju Mojsija i Proroka, neće vjerovati ni ako tko od mrtvih uskrsne'' (Lk 16, 19-31).
Dakle, čuda nisu nužni uvjet, da se ljudi pokaju ili obrate, ili da povjeruju u postojanje Pakla. Kad je Isus uskrsnuo Lazara u Betaniji, Židovi zaključiše da Lazara treba ubiti! A, kad su Petar i Apostoli činili svakodnevno čuda, rekoše: Ti ljudi čine čuda, koja se ne mogu zanijekati. Uhapsimo ih!
O, kad bi pravoslavni kršćani znali da je malena povorka onih koji čiste savjesti poslije smrti odlaze pravo u Raj i da je beskrajno duga povorka nesretnih grešnika koji idu u Pakao iz temelja bi promijenili svoje živote u nastojanju da idu uskom stazom spasenja a ne širokim putem koji vodi u vječnu propast. Amen!
Nema komentara:
Objavi komentar