I anđelu crkve u Laodiceji napiši: Ovako govori Amen, svjedok vjerni i istiniti početak stvorenja Božjega: 'Znam tvoja djela, da nisi ni studen ni vruć, O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, i nisi ni studen ni vruć, ispljuvat ću te iz usta svojih'. (Otk 3, 15-16)
Gospodin Isus Krist zna djela naša i od njega je nemoguće sakriti duhovno stanje i duhovnu temperaturu, zaista to je posve nemoguće jer On zna i vidi sva djela naša. Ljudi vide samo ono što je vanjsko, a Duh Sveti proniče i u vanjsko i unutrašnje jer za Njega ne postoje ni prepreke ni rastojanja, On vidi: i nebo, i zemlju, i pakao, i to kako vani u svemiru tako i u srcu čovjeka koji je u stvari živa minijatura svemira. On sve vidi nekako iznutra i istovremeno boravi izvan svega i iznad svega, odnosno od Njega se ništa ne može sakriti.
Mlakost je poseban vid duhovnog odstupanja kada čovjek izvana poštuje zapovijedi i obrede svete Crkve ali u isto vrijeme je daleko od Boga. Takav čovjek posti, čini milostinju, odlazi u crkvu i istovremeno se predaje stihiji ovoga svijeta i ne brine o očišćenju uma od oholosti i srca od strasti.
Mlakost je kršćanstvo bez živog Krista, želja da se pred Bogom iskupimo nekakvim vanjskim djelima, npr. vršenjem određenih pravila i rituala, prilozima u korist siromaha pa čak i gradnjom crkava. To je pokušaj da se u srcu Krist pomiri sa svijetom koji ga mrzi, odnosno savez ili unija između Kristove vjere i učenja kneza pakla ili sotone.
Mlakost je pokušaj da se stvori komforno kršćanstvo ili kršćanstvo bez obaveza a opet si kršćanin, i da se sama vjera učini garancijom zemaljskog blagostanja.
Riječ 'laodiceja' u prijevodu znači sud naroda. Sud mase nije u stanju da razlikuje duhovnost od njene imitacije, lice od maske, pobožnost od igre, pa čak ni oltar od scene. Taj svijet je ubijao proroke i slavio lažne proroke. Taj svijet voli one koji opravdavaju njegove strasti i mrzi one koji govore istinu pred njegovim kraljevima i vladarima. Mlakost je stalno činjenje kompromisa i usuglašavanje sa svim i svačim. To je permanentna ili postojana izdaja Krista u srcu.
''O da si studen ili vruć.'' - Biti studen znači biti duhovno nemaran i daleko od Boga. U tom stanju ljudi ne poznaju Boga i čak imaju neprijateljski odnos prema njemu, ali iz takvog stanja se lakše prelazi u vjeru nego kad je čovjek mlak. Na križu se obratio ili pokajao razbojnik, a ne mlaki farizej. Onaj koji je studen može da osjeti i da shvati težinu svoga stanja i da krene prema Bogu isto kao što promrzli čovjek krene prema vatri. S druge strane, onaj koji je mlak ništa ne traži, zadovoljan je sobom i smatra sebe razumnim kršćaninom bez fanatizma, odnosno ispravnu pobožnost smatra za fanatizam.
''Ispljuvat ću te iz usta svojih.'' tj. ispljunuti ću te na zemlju kao pljuvačku. Ono što se ispljune ne može se ponovno uzeti u usta zato je to znak odbacivanja. Mlaki kršćani su obično ravnodušni prema učenju svete Crkve i pitanjima kršćanske vjere. Kod njih duhovna intuicija otupi do te mjere da nisu u stanju da razlikuju laž od istine kao što se npr. hrana može prepoznati po ukusu.
Mlakost je poseban vid duhovnog odstupanja kada čovjek izvana poštuje zapovijedi i obrede svete Crkve ali u isto vrijeme je daleko od Boga. Takav čovjek posti, čini milostinju, odlazi u crkvu i istovremeno se predaje stihiji ovoga svijeta i ne brine o očišćenju uma od oholosti i srca od strasti.
Mlakost je kršćanstvo bez živog Krista, želja da se pred Bogom iskupimo nekakvim vanjskim djelima, npr. vršenjem određenih pravila i rituala, prilozima u korist siromaha pa čak i gradnjom crkava. To je pokušaj da se u srcu Krist pomiri sa svijetom koji ga mrzi, odnosno savez ili unija između Kristove vjere i učenja kneza pakla ili sotone.
Mlakost je pokušaj da se stvori komforno kršćanstvo ili kršćanstvo bez obaveza a opet si kršćanin, i da se sama vjera učini garancijom zemaljskog blagostanja.
Riječ 'laodiceja' u prijevodu znači sud naroda. Sud mase nije u stanju da razlikuje duhovnost od njene imitacije, lice od maske, pobožnost od igre, pa čak ni oltar od scene. Taj svijet je ubijao proroke i slavio lažne proroke. Taj svijet voli one koji opravdavaju njegove strasti i mrzi one koji govore istinu pred njegovim kraljevima i vladarima. Mlakost je stalno činjenje kompromisa i usuglašavanje sa svim i svačim. To je permanentna ili postojana izdaja Krista u srcu.
''O da si studen ili vruć.'' - Biti studen znači biti duhovno nemaran i daleko od Boga. U tom stanju ljudi ne poznaju Boga i čak imaju neprijateljski odnos prema njemu, ali iz takvog stanja se lakše prelazi u vjeru nego kad je čovjek mlak. Na križu se obratio ili pokajao razbojnik, a ne mlaki farizej. Onaj koji je studen može da osjeti i da shvati težinu svoga stanja i da krene prema Bogu isto kao što promrzli čovjek krene prema vatri. S druge strane, onaj koji je mlak ništa ne traži, zadovoljan je sobom i smatra sebe razumnim kršćaninom bez fanatizma, odnosno ispravnu pobožnost smatra za fanatizam.
''Ispljuvat ću te iz usta svojih.'' tj. ispljunuti ću te na zemlju kao pljuvačku. Ono što se ispljune ne može se ponovno uzeti u usta zato je to znak odbacivanja. Mlaki kršćani su obično ravnodušni prema učenju svete Crkve i pitanjima kršćanske vjere. Kod njih duhovna intuicija otupi do te mjere da nisu u stanju da razlikuju laž od istine kao što se npr. hrana može prepoznati po ukusu.
Mlakog kršćanina ne zanima dogmatska čistoća vjere, ne uznemiravaju ga hereze, srcem ne teži k budućem životu o kojem i ne razmišlja puno. Za njega je religija zemaljsko blagostanje čiji su elementi moral i estetika. Čak i kad je sam nemoralan takav kršćanin će, izvana gledano, podržavati moral jer smatra da bez njega ne mogu da postoje ni Crkva, ni obitelj, ni država. Takvog kršćanina rijetko tko kritizira jer nikome ne smeta i uklapa se u sve kombinacije. Mlak kršćanin može da se bavi dobrotvornim radom, da gradi crkve i ukrašava ih i da u isto to vrijeme, ono najvažnije, svoje srce skriva od Boga. Slično kao što je sluga iz evanđeoske priče dobiveni talent zakopao u zemlju.
Mlakost je postala osobina mnogih današnjih pravoslavnih kršćana. Oni svoje srce umrtvljuju strastima protiv kojih ne žele da se bore i opravdavaju se time da je to njihova osobna stvar i da nikome ne nanose štetu. Duša im je ispunjena neugodnim mirisom gnjusnih slika i prizora s kojima ne mogu da se rastanu kao što riba ne može da se odvoji od udice na koju se je uhvatila. U duši im kraljuje razvrat ali oni to ne shvaćaju, ne samo da to ne shvaćaju nego čak smatraju da je takav način života u skladu s manirima suvremenog čovjeka pa zato hoće da budu ili da se bar čini da jesu na nivou suvremene civilizacije i kulture, i pri tom ih uopće ne zanima kakva je ta, nazovi, kultura i kuda ide.
Mlaki kršćani u svetim tajnama svete Pravoslavne crkve učestvuju više zato što je to narodna tradicija. Pristupaju tajnama po navikama tradicije, nisu odlučni da se mijenjaju nakon ispovijedi, pričešćuju se a da pri tom uopće ne razmišljaju o tome da primaju vatru koja životvori one koji se iz srca kaju, a spaljuje ohole i samouvjerene. Kršćanstvo je za njih religija tijela a ne duše.
Suvremeni ili današnji mlaki kršćani teže k sitosti i komforu. Sve ono što svijet nudi, svi oni nametnuti standardi sujetnog života su uveliko prihvaćeni od njih. Njihova najveća mašta je da kamenje pretvaraju u kruh i nadaju se da će to nauka i progres kad tad učiniti. Oni u religiji traže nekakve zapanjujuće fenomene koji ne čine boljom čovječju dušu već samo zadivljuju njihovu maštu kao trikovi mađioničara. Oni hoće da im zakoni i društvene strukture garantiraju blagostanje i zaboravljaju da se korijen svakog dobra i svakog zla nalazi u čovječjem srcu.
Duh Sveti ukazuje na religijski minimalizam mlakih pravoslavnih kršćana s njihovim stalnim neskladom između svete vjere i života, neskladom koji se brižljivo skriva kozmetikom vanjske čestitosti i lažne pobožnosti.
Mlakost je postala osobina mnogih današnjih pravoslavnih kršćana. Oni svoje srce umrtvljuju strastima protiv kojih ne žele da se bore i opravdavaju se time da je to njihova osobna stvar i da nikome ne nanose štetu. Duša im je ispunjena neugodnim mirisom gnjusnih slika i prizora s kojima ne mogu da se rastanu kao što riba ne može da se odvoji od udice na koju se je uhvatila. U duši im kraljuje razvrat ali oni to ne shvaćaju, ne samo da to ne shvaćaju nego čak smatraju da je takav način života u skladu s manirima suvremenog čovjeka pa zato hoće da budu ili da se bar čini da jesu na nivou suvremene civilizacije i kulture, i pri tom ih uopće ne zanima kakva je ta, nazovi, kultura i kuda ide.
Mlaki kršćani u svetim tajnama svete Pravoslavne crkve učestvuju više zato što je to narodna tradicija. Pristupaju tajnama po navikama tradicije, nisu odlučni da se mijenjaju nakon ispovijedi, pričešćuju se a da pri tom uopće ne razmišljaju o tome da primaju vatru koja životvori one koji se iz srca kaju, a spaljuje ohole i samouvjerene. Kršćanstvo je za njih religija tijela a ne duše.
Suvremeni ili današnji mlaki kršćani teže k sitosti i komforu. Sve ono što svijet nudi, svi oni nametnuti standardi sujetnog života su uveliko prihvaćeni od njih. Njihova najveća mašta je da kamenje pretvaraju u kruh i nadaju se da će to nauka i progres kad tad učiniti. Oni u religiji traže nekakve zapanjujuće fenomene koji ne čine boljom čovječju dušu već samo zadivljuju njihovu maštu kao trikovi mađioničara. Oni hoće da im zakoni i društvene strukture garantiraju blagostanje i zaboravljaju da se korijen svakog dobra i svakog zla nalazi u čovječjem srcu.
Duh Sveti ukazuje na religijski minimalizam mlakih pravoslavnih kršćana s njihovim stalnim neskladom između svete vjere i života, neskladom koji se brižljivo skriva kozmetikom vanjske čestitosti i lažne pobožnosti.
Na žalost i gorki plač onih koji to jasno vide, takvih je kršćana danas puno sveto Pravoslavlje i sve dok je tako njegovog prosperiteta nema i ne može biti.
Ovdje je posve nužno ukazati i naglasiti da su za ovako pogubno stanje pravoslavnih kršćana prije svega odgovorni pastiri svete Pravoslavne crkve, jer da su oni sol zemlje i svjetlost svijeta onda bi ovo trenutno stanje bilo posve drukčije tj. spasonosno kako za njih same tako i za stado o kome su dužni brižno voditi duhovnu brigu.
Rješenje, odnosno izlaz iz sadašnjeg stanja je u ovim Gospodinovim riječima: Kažeš: 'Bogat sam. Sve imam i ništa mi ne treba!' A ne znaš da si jadan i bijedan, da si ubog, i slijep, i gol. Savjetujem ti da od mene kupiš zlata pročišćenog u vatri. Tako ćeš se obogatiti. Kupi od mene bijele haljine da se odjeneš i skriješ svoju sramotnu golotinju. Kupi i pomast za oči, da ih pomažeš pa da progledaš. Ja korim i odgajam sve koje volim. Budi revan i obrati se od ravnodušnosti. Stojim, evo, na vratima i kucam. Posluša li tko moj glas i otvori li vrata, ući ću k njemu i skupa ćemo blagovati. Svakoga tko pobijedi posjest ću na svoje prijestolje kao što sam i ja, kad sam pobijedio, sjeo na Očevo prijestolje. (Otk 3, 17-21).
Nema komentara:
Objavi komentar