Ovdje nisu u pitanju politički potresi i neočekivane opake teškoće (zemljotresi, vremenske nepogode, epidemije, ratovi) već neko osjećanje metafizičke (duhovne) tragedije u koju je uvučena sva zemlja.
Postoji li izlaz iz ovoga stanja? Postoji li sposobnost duhovne reanimacije? Može li se, ako ne vratiti, a ono bar, u krajnjoj liniji, zaustaviti, usporiti taj proces eskalacije zla? Gdje je izlaz, i ima li ga, odnosno gdje se nalazi nada, taj glavni životni stimulans čovjeka?
Odgovor možemo naći samo u jednom čistom izvoru, a to je Sveto pismo, koje ne laže, koje ne griješi i ne dovodi u zabludu, odnosno u ovim Gospodinovim riječima: Obratite se i vjerujte Evanđelju (Mk 1,15), i Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt 6,33).
Ne može se reći da je u ovo sadašnje vrijeme nestalo dobro, to bi bilo netočno. Još na sreću, ima puno primjera dobrote, suosjećanja, služenja ljudima, ali je najveća i posve pogubna tragedija u tome što su ljudi zaboravili na svoje obraćenje ili pokajanje a samim time i na ispovijedanje svojih grijeha pred službenicima svete Kristove crkve što je od izuzetne važnosti jer bez priznavanja svojih grijeha pred ovlaštenim Gospodinovim ispovjednikom nema valjanog ispovijedanja i oproštenja grijeha. Izgleda da je nekakva mračna sila danas ukrala od nas ovaj veliki Božji dar, ovo spasonosno uskrsnuće prije tjelesne smrti.
Potrebno je znati da se milost Božja povraća onim istim putem kojim i odlazi. Milost nas ostavlja poslije naših grijeha. A, nepriznati ili neispovjeđeni grijesi postaju sjemenje onih trnja i bodlji od kojih zarastaju naša ranije procvjetala polja. Neispovjeđeni grijesi postaju predvorje onih katastrofa čije približavanje osjećaju čak i duše ljudi koji su daleko od svete vjere Kristove.
Naša greška je u tome što opravdavamo sebe, tražimo van nas uzroke naših nesreća, te Gospodinov evanđeoski priziv na obraćenje ili pokajanje te priznavanje ili ispovijedanje grijeha ne nalazi živog odjeka u našem srcu, a ako se i kajemo, onda je to ritualno i formalno, kao da zaboravljamo na tragične posljedice neispovjeđenih grijeha. To pitanje je vrlo važno, jedno od najbitnijih pitanja kršćanskog morala. Stoga nam Gospodin i zapovijeda: Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt 6,33).
Svjetski moral je zasnovan na oholosti kako osobnoj tako i društvenoj tj. na onome što pogrešno nazivaju čovječjim dostojanstvom. Ponekad se smatra čak korisnim vještački razvijati ovu oholost, kao da se računa s tim da će čovjek postati onakav kakvim ga predstavljaju, hvaleći ga. Ali rezultati su gotovo uvijek jadni: čovjek koji se uvjerio u svoje "dobročinstvo", obično se umiruje time, smatra da je kod njega sve u redu, nema zbog čega da se popravlja, nego mu preostaje samo da se raduje što je takav, odnosno dobar. Ali život nikoga ne mazi, i onaj koji je stekao kompleks svoje pravice nalazi se u teškom sukobu sa onima koji se s njim ne slažu i koji mu proturječe. Takvom se čovjeku čini da je on utjelovljenje dobra i nepogrešivosti, a da su drugi nosioci zla. Ne umijeće uvidjeti svoje greške, ne htjenje osuditi sebe dovodi do toga da se hladi prijateljstvo, raspadaju se porodice, ljudi se otuđuju jedni od drugih. Kompleks vlastite pravednosti je najteži jaram koji čovjek može nositi. A, takvom se čovjeku čini da ga nepravedno ponižavaju i vrijeđaju. Misli da može istupati samo u ulozi okrivljenog. Ovo je uvijek rizično i besperspektivno, odnosno zlo.
Ne sagledavši duboko svoje grijehe, svoje krivice, svoju unutrašnju izopačenost, čovjek se ne može promijeniti, ne može se obratiti ili pokajati i primiti Božju milost, ne može stupiti u nove odnose sa ljudima i s Bogom. On sliči na nekakvoga čudnog bezumnika koji je zbog oholosti sam sebe strpao u brlog. A, obraćenje ili pokajanje te valjano ispovijedanje svojih grijeha je sud nad samim sobom prije Božjeg suda stoga je nužno potrebno pojedincu i svijetu u cjelini.
U teškim vremenima povijesti Božji proroci su prizivali čovjeka na sveopće obraćenje ili pokajanje. Prizivali su svakoga čovjeka da uvidi svoje grijehe i osjeti svoju odgovornost za njih. Prizivali su čovjeka da ostavi idole i vrati se Bogu svojih otaca. Samo obraćenjem ili pokajanjem te valjanim ispovijedanjem svojih grijeha otpočinje ponovno rođenje. Samo kroz bol teško oboljeli se vraća u život. Čovjek koji ne osjeća bol mrtav je, a duša koja ne osjeća svoje grijehe, pretvara se u truplo ili mrtvaca. Drugoga puta nema: ili obraćenje kao jedini put prema Bogu, ili gubitak Boga i beznađe. Samo čaša pokajničkih suza može na Božjem sudu prevagnuti more čovječjeg grijeha.
Oholi čovjek ne može voljeti, on ne umije biti zahvalan. Samo ponizni je sposoban da vidi privlačnost i dobrotu drugoga. Poniznost se stiče obraćenjem ili pokajanjem i samo obraćenje raste i produbljuje se prema mjeri poniznosti.
Milost Božja je skrivala od svetih otaca Crkve Pravoslavne Kristove njihovu moralnost i duhovnu visinu, zato su se oni do same smrti smatrali grešnicima. Tko se divi svojim krepostima i priča o njima, taj time svjedoči da je lišen milosti i duhovno je posve gol. Samo poniznost daje ljudima sposobnost da iskreno poštuju jedan drugoga. Tražiti od sebe više nego od bližnjih, biti zahvalan za učinjeno dobro, za ukazanu pažnju, praštati tuđe greške - eto temelja na kome se može graditi kršćanska porodica, a također i društvo u cjelini. Čovjek koji umije da okrivljuje sebe neće gubiti unutarnji mir, neće proklinjati ljude i životne okolnosti i udarati glavom u zid. Razmišljati će o tome kako je on napravio greške, kako je trebao postupiti da bi ih po mogućnosti ispravio, i čak će čašu najtežih iskušenja primiti kao spasonosni lijek za očišćenje svoje duše.
Govoriti smo o obraćenju ili pokajanju i poniznosti kao o osnovi kršćanskog morala i ljubavi, kao načelu ljudskih uzajamnih odnosa, kao pokazatelju društvenog preporoda je jedna strana a druga je metafizička strana. Grijeh, koji nije opran pokajanjem i ispovijedanjem, ne nestaje jer kao što kapljice kiše obrazuju potoke, tako i grijesi ljudi, sjedinivši se, obrazuju rušilačku snagu koja se pojavljuje na fizičkom planu u vidu ratova, društvenih nemira, gladi, epidemija, depopulacije naroda i prirodnih kataklizmi. Ova sila, ova moralna energija naših grijeha otvara demonima široko polje djelatnosti na zemlji. Zato od obraćenja ili pokajanja te valjanog priznavanja ili ispovijedi svojih grijeha pred ovlaštenim službenicima svete Crkve Gospodinove zavisi sudbina naroda, zemalja i čitavog čovječanstva. Stoga, glavno ili osnovno pitanje, odnosno glavni problem i to od životne važnosti u svijetu je obraćenje ili pokajanje svih ljudi pred Bogom, dok su sva druga pitanja posve sporedna. Zato nam Gospodin Isus Krist i zapovijeda: Obratite se i vjerujte Evanđelju (Mk 1,15)!
Ove Gospodinove riječi, dobitna su kombinacija za ljude u cijelom svijetu. Druge dobitne kombinacije nema, sve druge kombinacije vode pojedinca i cijeli svijet u zabludu i vječnu propast.
Odgovor možemo naći samo u jednom čistom izvoru, a to je Sveto pismo, koje ne laže, koje ne griješi i ne dovodi u zabludu, odnosno u ovim Gospodinovim riječima: Obratite se i vjerujte Evanđelju (Mk 1,15), i Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt 6,33).
Ne može se reći da je u ovo sadašnje vrijeme nestalo dobro, to bi bilo netočno. Još na sreću, ima puno primjera dobrote, suosjećanja, služenja ljudima, ali je najveća i posve pogubna tragedija u tome što su ljudi zaboravili na svoje obraćenje ili pokajanje a samim time i na ispovijedanje svojih grijeha pred službenicima svete Kristove crkve što je od izuzetne važnosti jer bez priznavanja svojih grijeha pred ovlaštenim Gospodinovim ispovjednikom nema valjanog ispovijedanja i oproštenja grijeha. Izgleda da je nekakva mračna sila danas ukrala od nas ovaj veliki Božji dar, ovo spasonosno uskrsnuće prije tjelesne smrti.
Potrebno je znati da se milost Božja povraća onim istim putem kojim i odlazi. Milost nas ostavlja poslije naših grijeha. A, nepriznati ili neispovjeđeni grijesi postaju sjemenje onih trnja i bodlji od kojih zarastaju naša ranije procvjetala polja. Neispovjeđeni grijesi postaju predvorje onih katastrofa čije približavanje osjećaju čak i duše ljudi koji su daleko od svete vjere Kristove.
Naša greška je u tome što opravdavamo sebe, tražimo van nas uzroke naših nesreća, te Gospodinov evanđeoski priziv na obraćenje ili pokajanje te priznavanje ili ispovijedanje grijeha ne nalazi živog odjeka u našem srcu, a ako se i kajemo, onda je to ritualno i formalno, kao da zaboravljamo na tragične posljedice neispovjeđenih grijeha. To pitanje je vrlo važno, jedno od najbitnijih pitanja kršćanskog morala. Stoga nam Gospodin i zapovijeda: Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt 6,33).
Svjetski moral je zasnovan na oholosti kako osobnoj tako i društvenoj tj. na onome što pogrešno nazivaju čovječjim dostojanstvom. Ponekad se smatra čak korisnim vještački razvijati ovu oholost, kao da se računa s tim da će čovjek postati onakav kakvim ga predstavljaju, hvaleći ga. Ali rezultati su gotovo uvijek jadni: čovjek koji se uvjerio u svoje "dobročinstvo", obično se umiruje time, smatra da je kod njega sve u redu, nema zbog čega da se popravlja, nego mu preostaje samo da se raduje što je takav, odnosno dobar. Ali život nikoga ne mazi, i onaj koji je stekao kompleks svoje pravice nalazi se u teškom sukobu sa onima koji se s njim ne slažu i koji mu proturječe. Takvom se čovjeku čini da je on utjelovljenje dobra i nepogrešivosti, a da su drugi nosioci zla. Ne umijeće uvidjeti svoje greške, ne htjenje osuditi sebe dovodi do toga da se hladi prijateljstvo, raspadaju se porodice, ljudi se otuđuju jedni od drugih. Kompleks vlastite pravednosti je najteži jaram koji čovjek može nositi. A, takvom se čovjeku čini da ga nepravedno ponižavaju i vrijeđaju. Misli da može istupati samo u ulozi okrivljenog. Ovo je uvijek rizično i besperspektivno, odnosno zlo.
Ne sagledavši duboko svoje grijehe, svoje krivice, svoju unutrašnju izopačenost, čovjek se ne može promijeniti, ne može se obratiti ili pokajati i primiti Božju milost, ne može stupiti u nove odnose sa ljudima i s Bogom. On sliči na nekakvoga čudnog bezumnika koji je zbog oholosti sam sebe strpao u brlog. A, obraćenje ili pokajanje te valjano ispovijedanje svojih grijeha je sud nad samim sobom prije Božjeg suda stoga je nužno potrebno pojedincu i svijetu u cjelini.
U teškim vremenima povijesti Božji proroci su prizivali čovjeka na sveopće obraćenje ili pokajanje. Prizivali su svakoga čovjeka da uvidi svoje grijehe i osjeti svoju odgovornost za njih. Prizivali su čovjeka da ostavi idole i vrati se Bogu svojih otaca. Samo obraćenjem ili pokajanjem te valjanim ispovijedanjem svojih grijeha otpočinje ponovno rođenje. Samo kroz bol teško oboljeli se vraća u život. Čovjek koji ne osjeća bol mrtav je, a duša koja ne osjeća svoje grijehe, pretvara se u truplo ili mrtvaca. Drugoga puta nema: ili obraćenje kao jedini put prema Bogu, ili gubitak Boga i beznađe. Samo čaša pokajničkih suza može na Božjem sudu prevagnuti more čovječjeg grijeha.
Oholi čovjek ne može voljeti, on ne umije biti zahvalan. Samo ponizni je sposoban da vidi privlačnost i dobrotu drugoga. Poniznost se stiče obraćenjem ili pokajanjem i samo obraćenje raste i produbljuje se prema mjeri poniznosti.
Milost Božja je skrivala od svetih otaca Crkve Pravoslavne Kristove njihovu moralnost i duhovnu visinu, zato su se oni do same smrti smatrali grešnicima. Tko se divi svojim krepostima i priča o njima, taj time svjedoči da je lišen milosti i duhovno je posve gol. Samo poniznost daje ljudima sposobnost da iskreno poštuju jedan drugoga. Tražiti od sebe više nego od bližnjih, biti zahvalan za učinjeno dobro, za ukazanu pažnju, praštati tuđe greške - eto temelja na kome se može graditi kršćanska porodica, a također i društvo u cjelini. Čovjek koji umije da okrivljuje sebe neće gubiti unutarnji mir, neće proklinjati ljude i životne okolnosti i udarati glavom u zid. Razmišljati će o tome kako je on napravio greške, kako je trebao postupiti da bi ih po mogućnosti ispravio, i čak će čašu najtežih iskušenja primiti kao spasonosni lijek za očišćenje svoje duše.
Govoriti smo o obraćenju ili pokajanju i poniznosti kao o osnovi kršćanskog morala i ljubavi, kao načelu ljudskih uzajamnih odnosa, kao pokazatelju društvenog preporoda je jedna strana a druga je metafizička strana. Grijeh, koji nije opran pokajanjem i ispovijedanjem, ne nestaje jer kao što kapljice kiše obrazuju potoke, tako i grijesi ljudi, sjedinivši se, obrazuju rušilačku snagu koja se pojavljuje na fizičkom planu u vidu ratova, društvenih nemira, gladi, epidemija, depopulacije naroda i prirodnih kataklizmi. Ova sila, ova moralna energija naših grijeha otvara demonima široko polje djelatnosti na zemlji. Zato od obraćenja ili pokajanja te valjanog priznavanja ili ispovijedi svojih grijeha pred ovlaštenim službenicima svete Crkve Gospodinove zavisi sudbina naroda, zemalja i čitavog čovječanstva. Stoga, glavno ili osnovno pitanje, odnosno glavni problem i to od životne važnosti u svijetu je obraćenje ili pokajanje svih ljudi pred Bogom, dok su sva druga pitanja posve sporedna. Zato nam Gospodin Isus Krist i zapovijeda: Obratite se i vjerujte Evanđelju (Mk 1,15)!
Ove Gospodinove riječi, dobitna su kombinacija za ljude u cijelom svijetu. Druge dobitne kombinacije nema, sve druge kombinacije vode pojedinca i cijeli svijet u zabludu i vječnu propast.
Međutim, sada se postavlja jedno pitanje od životne važnosti, a ono glasi: Gdje se danas nalaze ti ovlašteni službenici koji mogu valjano ispovjediti naše grijehe obzirom da u današnje vrijeme imamo Pravoslavnu, Katoličku i Protestantsku crkvu a koje svaka za sebe tvrdi da su upravo one jedino ispravne i spasonosne dok su druge neispravne i nekorisne za spasenje?
Onome tko traži odgovor na to posve važno pitanje vjerodostojni putokazi pokazuju da se ti ispravni službenici trenutno nalaze jedino u okviru svetog Pravoslavlja koje je kao takvo ostalo jedini čuvar svete vjere Kristove! Amen!
Nema komentara:
Objavi komentar