O budnosti (čuvanju) uma i Isusovoj molitvi - sveti Isihije, prezbiter jeruzalemski

 

PRVIH STOTINU POUKA

1. Budnost (čuvanje, pažnja ili trijeznost) uma je duhovna umjetnost. Ukoliko je dugo i s postojanom marljivošću vrši, čovjek će se, uz pomoć Božju, potpuno osloboditi od strasnih misli, riječi i zlih djela. Onome tko je tako prođe ona daruje vjernu spoznaju nepojmljivog Boga, koliko je to nama moguće, kao i tajno razrješenje skrivenih Božjih tajni. Budnošću uma se izvršava svaka zapovijed Starog i Novog Zavjeta i ona daje svo blago budućeg života. Budnost uma je čistoća srca koja je zbog svoje veličine i svoje ljepote visokih vrijednosti ili točnije govoreći, zbog naše nepažnje i nemarnosti, sad vrlo rijetka kod redovnika. Ali, upravo nju, Gospodin veliča i naziva blaženstvom: Blaženi čisti srcem, jer će Boga vidjeti (Mt 5,8). Obzirom da je takva, budnost uma se zadobiva po vrlo visokoj cijeni. Ukoliko postojano boravi u čovjeku, ona za njega postaje vođa puta u pravi i Bogu ugodni život. Ona je i ljestvica za sagledavanje. Ona nas uči kako da upravljamo pokretima trodijelne duše tj. s tri snage duše: misaonom ili razumnom, voljnom ili razdražujućom i željnom ili osjećajnom (požudnom), i kako da brižno čuvamo osjećaje. Budnost uma u svome sudioniku svakodnevno umnožava četiri osnovne kreposti: mudrost, hrabrost, uzdržljivost (neporočnost ili čednost) i pravednost.

2. Pokazujući koliko je ova krepost neporočna, čista, sveobuhvatna i djelotvorna, i učeći nas kako treba da je započnemo i obavljamo, veliki zakonodavac Mojsije, ili prije Duh Sveti govori: Pazi na sebe da u srcu tvome ne bude tajna riječ bezakonja (Pnz 15,9). Tajnom riječi on naziva misaonu izobrazbu neke grešne i Bogu neugodne stvari. To sveti Oci nazivaju prilogom koji u srce ubacuje đavao. Po njegovom pojavljivanju u umu slijede naše misli i s njim strasno razgovaraju.

3. Budnost uma je put svakoj kreposti i zapovijedi Božjoj. Ona se još naziva tišinom i mirom srca i isto je što i čuvanje srca koje se drži slobodno od maštanja.

4. Čovjek koji se rodi slijep ne vidi sunčevu svjetlost, dok onaj koji ne živi u budnosti uma ne vidi svjetlost obilne milosti koja silazi s visine. On se neće osloboditi od grešnih i Bogu mrskih djela, riječi i misli. Po svome odlasku, odnosno smrti, on neće slobodno proći pored knezova pakla u zraku, odnosno kroz zračne postaje ili mitarstva.

5. Pažnja ili budnost je stalna tišina i mir srca u odnosu na sve vrste misli. Srce u miru i tišini (bezbrižnosti) uvijek, neprekidno odnosno stalno diše jedinim Kristom Isusom, Sinom Božjim i Bogom, Njega priziva, s Njim se hrabro bori protiv neprijatelja, i Njemu, koji ima vlast da otpušta grijehe ispovijeda svoje grijehe. Takva duša prizivanjem često obuhvaća Krista, jedinog znalca tajni srca. Ona se na svaki način brine da od ljudi sakrije svoju slast i svoj unutrašnji podvig da lukavi neprijatelj nekako ne nađe načina da u nju unese zlo i uništi njeno dobro djelovanje.

6. Budnost uma je neustrašivo smještanje i stajanje misli uma na vratima srca. Tu ona lako primijeti da joj se prikradaju strane misli, odnosno kradljivci i čuje što govore i što čine te ubojice. Također, ona razaznaje kakve izobrazbe ili prikazivanja izazivaju demoni, pokušavajući da je uvuku u maštanje i da je prevare. Ukoliko se budemo trudili na ovom djelu, steći ćemo potrebno iskustvo u misaonoj borbi.

7. Učestalost obazrive pažnje u umu čovjeka koji se brine da zagradi izvor loših misli i djela obično rađa dvostruki strah: s jedne strane od ostavljenosti Bogom, a s druge od učenog dopuštenja izvanjskih iskušenja. Naime, Bog ponekad ostavlja čovjeka i šalje neočekivana iskušenja radi ispravljanja života, posebno onima koji su okusili slast spokoja od tog dobra odnosno pažnje i budnosti uma, i postali nemarni. Od te učestalosti u nama se rađa navika, a od nje određena prirodna neprekidnost budnosti uma. Opet, od nje se malo po malo, rađa spoznaja borbe, koju slijedi stalna Isusova molitva, i slatka tišina i mir uma bez maštanja, te neko divno stanje koje proizlazi od sjedinjenja s Isusom.

8. Um koji stoji i priziva Krista protiv neprijatelja i koji se Kristu priklanja radi pomoći sliči na životinju koja je okružena mnoštvom pasa kojima se hrabro suprotstavlja iz svog skrovišta. Izdaleka misaono providjevši zamke misaonih neprijatelja, on se stalno moli mirotvorcu Isusu i ostaje neranjiv.

9. Ukoliko umiješ, i ukoliko ti je dano da izjutra staneš pred Gospodina, i ne samo da te On gleda, nego da i ti gledaš (Ps 5,4), razumjet ćeš o čemu govorim. A, ako ne razumiješ drži se budnosti uma, pa ćeš razumjeti.

10. Sustav mora je mnoštvo voda. Sustav i uporište budnosti uma, hrabrosti, mira i tišine (bezbrižnosti) duše, kao i bezdan divnih i neizrecivih sagledavanja i razumne poniznosti, ispravnosti i ljubavi je krajnja budnost uma i stalna, puna truda (napora) molitva Isusu Kristu, praćena uzdasima ali bez misli, malodušja i tjeskobe.

11. Gospodin je rekao: Neće svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine, ući u Kraljevstvo nebesko; već koji tvori volju Oca moga koji je na nebesima (Mt 7,21). A, volja Njegovog Oca je: Koji ljubite Gospodina, mrzite zlo (Ps 96,10). Dakle, pri molitvi Isusu Kristu zamrzimo zle misli i volja Božja će biti izvršena.

12. Utjelovivši se, naš Gospodin i Bog je predložio izgled svake kreposti radi primjera ljudskom rodu i opozivanja drevnog pada, ispisujući sav kreposni život svoj u tijelu. Pokazujući jedan od puno dobrih primjera, On je po krštenju otišao u pustinju i stupio u misaonu borbu s đavlom koji mu je pristupio kao običnom čovjeku. Načinom na koji ga je pobijedio, odnosno poniznošću, postom, molitvom i budnim umom kojeg se držao, iako, kao Bog i Bog bogova, za njim nije imao potrebu, On je i nas, nekorisne sluge, naučio kako da se ispravno borimo protiv duhova zla.

13. Neću biti lijen da ti neukrašenom i nekićenom riječju izložim, po meni, sve načine budnosti uma koji, malo po malo, mogu očistiti um od strasnih misli. Jer, ja ne smatram razumnim da se u ovoj pouci, kao inače u povijestima o izvanjskim ratovima, korisni sadržaj sakrije kićenim riječima, osobito pošto se piše za obične ljude. Reći ću ti apostolovim riječima: A ti, dijete Timoteju, pazi na čitanje (1 Tim 4,13).

14. I tako, jedan način budnosti uma je budno paziti na maštanje ili prilog. Jer, bez maštanja Sotona ne može da priprema misli, niti da ih predstavlja umu da ga obmani.

15. Drugi način je imati srce uvijek u dubokoj tišini i miru (bezbrižno) u odnosu na svaku misao i u molitvi.

16. I, opet, drugi način je stalno u poniznosti prizivati u pomoć Gospodina Isusa Krista.

17. I, opet, drugi način je u duši imati stalno sjećanje na smrtni čas.

18. Ljubljeni, sve ove djelatnosti slično vratarima brane ulaz lošim mislima. O tome da uvijek treba gledati na nebo, zanimajući um sagledavanjem nebeskih stvari, ni u što ne računajući zemlju i sve zemaljsko, što je također, jedan od snažnih načina budnosti uma, ja ću uz pomoć Boga koji daje riječ, detaljnije pogovoriti na drugom mjestu.

19. Ukoliko presiječemo uzroke strasti odnosno povode koji ih bude, i uhvatimo se duhovnih djela samo na kratko vrijeme, ali nam bavljenje njima ne postane jedino zanimanje za cijeli život, opet ćemo se lako vratiti tjelesnim strastima. I, od toga dobrog podviga nećemo imati nikakve koristi, osim što će nam se um samo još više potamniti i što ćemo još dublje potonuti u materijalno, odnosno tjelesno.

20. Onaj koji čini podvig u svojoj unutrašnjosti, svakog trena treba da posjeduje četiri djelovanja: poniznost, krajnju pažnju, protivljenje mislima i molitvu. Poniznost treba da ima, budući da se bori protiv oholih demona, a njemu je uvijek pri srcu potrebna pomoć Kristova, koji mrzi ohole (Izr 3,34); pažnju, jer srce treba da mu je slobodno od svake misli, pa čak i one koja izgleda dobra; protivljenje mislima, jer sa srdžbom treba da se suprotstavi lukavome demonu čim oštrim umom prepozna da mu prilazi, kao što je rečeno: I odgovorit ću onima koji me vrijeđaju. Zar se moja duša neće povinovati Gospodinu (Ps 119,42; 62,1); molitvu, jer poslije protivljenja treba iz dubine srca neizrecivim uzdasima da zavapi Kristu. Tada će sam nositelj podviga vidjeti kako se obožavanim imenom Isusovim razbija neprijatelj i njegova maštanja, slično prahu ili dimu pred vjetrom.

21. Onaj koji nije stekao molitvu čistu od misli, nema oružje za bitku. To oružje je molitva koja stalno djeluje u najskrivenijem mjestu duše. Prizivanjem Gospodina Isusa Krista ona nevidljivo bičuje i spaljuje neprijatelja koji skriveno napada.

22. Ti treba da oštrim, opreznim i napregnutim pogledom uma gledaš unutra da saznaš tko ulazi. Čim raspoznaš o kome se radi, protivljenjem satri glavu zmiji, i istovremeno s uzdisanjem zavapi Kristu. Tako ćeš iskusiti nevidljivu Božju zaštitu. Također, tada ćeš jasno uvidjeti ispravnost srca, odnosno djeluje li ispravno, ili u čemu se sastoji ispravno djelovanje srca.

23. Onaj koji stoji pred ogledalom i gleda u njega, stojeći s drugima, vidi kako izgleda njegovo lice kao i lica onih koji stoje pokraj njega. Tako i onaj koji sa svom pažnjom promatra svoje srce u njemu vidi svoje vlastito stanje, kao i tamna lica misaonih crnaca odnosno demona.

24. Um sam od sebe ne može pobijediti demonska maštanja. Neka se i ne usuđuje na tako nešto bilo kad! Jer, kao lukavi, naši neprijatelji se pretvaraju da su pobijeđeni, pokušavajući da borca obore s druge strane putem sujete. Međutim, pri prizivanju Isusovog imena oni neće izdržati ni minutu u spremanju zamki protiv tebe.

25. Pazi da ne maštaš puno o sebi niti da izmišljaš svoje načine borbe kao nekad drevni Izrael, inače ćeš biti predan u ruke misaonim neprijateljima. Jer, Izrael je, obzirom da ga je Bog bio izbavio od Egipćana, izmislio sebi svog pomoćnika odnosno izlivenog idola.

26. Pod izlivenim idolom treba razumjeti naš slabi razum. Sve dok protiv zlih duhova priziva Isusa Krista, on ih lako tjera, a čim nerazumno počne da se uzda u sebe, pada i razbija se. Evo što ispovijeda onaj koji se uzda u Gospodina: Gospodin je krepost moja i zaštitnik moj: u Njega se uzda srce moje, i on mi pomože. I tko će, osim Gospodina, ustati za mene nasuprot zlima? Ili tko će stati za mene nasuprot onima koji čine bezakonja, odnosno na bezbrojne misli? Onaj koji se uzda u sebe, a ne u Boga, past će strašnim padom.

27. Ljubljeni, neka ti ukoliko hoćeš dolično da vodiš borbu, kao primjer načina i oblika tišine i mira (bezbrižnosti) srca posluži mala životinja pauk. On hvata i ubija male muhe. I ti kao i on koji sjedi u svojoj mreži, nepovjerljivo bdij u svojoj duši i ne prestaj da ubijaš babilonsku djecu, budući da će te za takvo odstranjenje misli Duh Sveti preko Davida nazvati blaženim.

28. Kao što se Crveno more ne može vidjeti među zvijezdama na nebeskom svodu, i kao što čovjek koji ide po zemlji ne može da ne diše ovim zrakom, tako ni mi ne možemo očistiti svoje srce od strasnih misli i iz njega istjerati misaone neprijatelje bez čestog prizivanja imena Isusa Krista.

29. Ukoliko s poniznim umovanjem, sjećanjem na smrt, ukorom samog sebe, protivljenjem mislima i prizivanjem Isusa Krista uvijek budeš boravio u svome srcu, svakodnevno budnim umom prolazeći misaoni i uski, ali i radosni i slatki put, dospjet ćeš do svetih sagledavanja i Krist će te prosvijetliti spoznajom dubokih tajni, budući da su u Njemu skrivena sva blaga premudrosti i znanja (Kol 2,3), i da u Njemu živi sva punoća Božja tjelesno (Kol 2,9). Jer, u Kristu Isusu ćeš osjetiti da je u tvoju dušu sišao Duh Sveti. Prosvijetlivši se Njime, um čovjeka otkrivenim licem odražava slavu Gospodinovu (2 Kor 2,18). Jer, apostol Pavao govori da nitko ne može reći: Isus je Gospodin, osim Duhom Svetim (1 Kor 12,3) koji onoga koji ga moli tajno utvrđuje u istini o Njemu.

30. Oni koji vole pouku treba da znaju da zli demoni često utišavaju duhovnu borbu i skrivaju je od nas, znajući koliko je ona ponekad korisna za nas, koliko nas uvodi u mudrost i koliko uznosi Bogu. Pri tome, oni imaju namjeru da, pošto zaboravimo na opasnost s njihove strane i postanemo bezbrižni, iznenada zarobe naš um kroz maštanja, te da nas opet načine nemarnim i nepažljivim u srcu. Jer, oni imaju samo jedan cilj i njih zaokuplja samo jedan podvig da našem srcu nikako ne daju da bude pažljivo, budući da znaju kakvo bogatstvo duša tom budnošću stječe. Stoga, mi za vrijeme zatišja treba posebno da se sjećamo Gospodina našeg Isusa Krista i da se uranjamo u duhovna sagledavanja. Tada će borba opet navaliti na um. Jedino, mi sve treba da činimo po savjetu samog Gospodina i s velikom poniznošću.

31. Živeći u samostanu treba da se rado i s velikom spremnošću odričemo svake svoje volje pred nadstojnikom i da, uz Božju pomoć, budemo neka vrsta dragovoljaca bez svoje volje. Pri tome, na svaki način treba da se potrudimo da se ne smućujemo razdražljivošću i da ne dopustimo nerazumne i neprirodne izljeve srdžbe. U suprotnom ćemo u vrijeme borbe biti bez smjelosti odnosno lišeni hrabrosti. Jer, naša volja se, ukoliko je sami dragovoljno ne odsijecamo, obično rasrdi protiv onih koji pokušavaju da je odsijeku prisilno odnosno bez naše suglasnosti. Srdžba koja se tad podiže, zlobno lajući, uništava spoznaju borbe odnosno umijeća njenog vođenja koje se s velikim trudom steklo. Srdžba je obično rušilac. Ako se podigne protiv demonskih misli, srdžba ih razbija i iskorjenjuje, a ako uskipi protiv ljudi, iskorjenjuje naše dobre misli o njima. Na taj način, srdžba je rušilac svih vrsta misli, bilo loših, bilo ispravnih. Ona nam je dana od Boga kao štit i kao luk. I ona ostaje to sve dok se ne ukloni od svoje bitnosti ili svrhe. A, ukoliko počne da djeluje nesuglasno sa svojom svrhom, ona postaje razorna. Imao sam priliku vidjeti da pas, koji se nekad smjelo borio s vucima, napada i trga ovce.

32. Od drskosti odnosno od nepažljive pretjerane smjelosti u općenju s drugima treba bježati kao od zmijskog otrova, i od pojedinačnih razgovora kao od zmija i poroda otrovnica. Jer, oni vrlo brzo mogu dovesti do potpunog zaborava na unutrašnju borbu i dušu svesti dolje s radosne visine koja se stječe čistoćom srca. Prokletstva dostojan zli zaborav se, kao voda vatri, protivi pažnji. On mu se svakog trena pokazuje kao snažan protivnik. Od zlog zaborava padamo u nemarnost, od nemara u zanemarivanje poredaka duhovnog života, u malodušje i u neumjesnu pohotu. Tako se opet vraćamo na ono staro, kao pas na svoju bljuvotinu (2 Pt 2,22). Klonimo se te vrste smjelosti kao smrtonosnog otrova, a zao poriv zaborava liječimo strogim čuvanjem uma i stalnim prizivanjem Gospodina našeg Isusa Krista. Jer, bez Njega ne možemo činiti ništa (Iv 15,5).

33. Nije uobičajeno, niti je moguće družiti se s zmijom i nositi je u grudima svojim. Isto tako je nemoguće maziti svoje tijelo, voljeti ga i ugađati mu preko mjere ili preko potrebnog, i ujedno se brinuti o nebeskoj kreposti. Jer, zmija se po prirodi svojoj neće moći uzdržati da ne ugrize onoga tko ju je prigrlio, i tijelo se neće uzdržati da pokretima pohotne slasti ne oskrnavi onoga koji mu ugađa. Kad pogriješi u nečemu, tijelo treba strogo kazniti kao odbjeglog roba, da zna da nad njim postoji gospodar odnosno um, spreman da ga kazni, da zna da ne traži opijanje pohotom kao vinom u gostionici, i da, kao noćna sluškinja tj. tijelo, zna svoju ne truležnu gospodaricu odnosno dušu. Do same smrti ne vjeruj svome tijelu. Apostol Pavao govori: Tjelesna želja je neprijateljstvo Bogu, jer se ne pokorava zakonu Božjem (Rim 8,7). Jer tijelo želi protiv duha (Gal 5,17). A, koji su po tijelu ne mogu ugoditi Bogu. A, vi niste po tijelu nego po Duhu (Rim 8,8-9).

34. Djelo razboritosti je da voljnu ili razdražujuću snagu duše uvijek podižemo na sukob u unutrašnjoj borbi i na ukor samog sebe; djelo mudrosti je da našu razumnu ili misaonu snagu duše podstičemo na napregnutu (oštru) i neprekidnu budnost uma; djelo hrabrosti je da željnu (osjećajnu ili požudnu) snagu duše upravljamo kreposti i Bogu; a djelo pravednosti je da upravljamo s pet čula i da ih uzdržavamo da ne oskvrnu našeg unutrašnjeg čovjeka, odnosno srce, ni izvanjskog, odnosno tijelo.

35. Ljepota je Njegova na Izraelu, odnosno na umu koji, koliko je moguće, gleda ljepotu samog Boga, i snaga je Njegova na oblacima (Iz 67,35), odnosno na svjetlosnim dušama koje izjutra upiru svoj pogled u Onoga koji sjedi s desne strane Oca, i koji ih čini milim i osvjetljava kao što sunce osvjetljava čiste oblake.

36. Jedan grešnik kvari puno dobra, veli Sveto pismo (Sir 9,18). I, um koji griješi kvari sve ono što je spomenuto malo prije odnosno nebesko piće i hranu.

37. Mi nismo jači od Samsona, ni mudriji od Salomona, ni razumniji od blaženog Davida, niti volimo Boga više od apostola Petra. Stoga ne treba da se uzdamo u sebe. Jer, Sveto pismo kaže da će onaj koji se uzda u sebe pasti strašnim padom.

38. Naučimo se od Krista poniznosti uma, od Davida smjernosti, od Petra plaču za padove, ali nemojmo očajavati kao Samson, Juda i premudri Salomon.

39. Đavao kao lav ričući ide sa svojom vojskom i traži koga da pojede (1 Pt 5,8). Stoga kod nas nikada ne treba da prestane pažnja srca, budnost uma, suprotstavljanje mislima i molitva Kristu Isusu, Bogu našem. Jer, boljeg pomoćnika od Isusa nećeš naći u cijelom svom životu. Jedino je On Gospodin i kao Bog poznaje demonska lukavstva, spletke i obmane.

40. Dakle, neka se duša smjelo uzda u Krista i neka ga priziva. Neprijatelja neka se uopće ne straši, budući da se ne bori sama, nego sa strašnim Kraljem Isusom Kristom, tvorcem svega što postoji, bestjelesnog i tjelesnog, vidljivog i nevidljivog.

41. Što kiša duže pada, to više smekšava zemlju. Tako i često, bez misli prizivano sveto ime Kristovo sve više smekšava zemlju srca našeg, puneći ga radošću i veseljem.

42. Neiskusni bi trebali da znaju da smo tjelesni i da puzimo po zemlji i tijelom i umovanjem, te da svoje neprijatelje, koji su bestjelesni i nevidljivi, zlonamjerni i mudri na zlo, brzi i laki, iskusni u borbi koju vode od Adama do sada, ne možemo drukčije pobijediti osim kroz stalnu budnost uma i prizivanje Isusa Krista, našeg Boga i tvorca. Za neiskusne će Isusova molitva biti pobuda i rukovodstvo za iskustvo i spoznaju dobra. A, za iskusne najbolji nastavnik u dobru je djelovanje, ispitivanje djelom i kušanje dobra.

43. Vidjevši nekog da izvodi određene vještine, malo i nevino dijete pokazuje znatiželju, i po svojoj naivnosti, ide za izvoditeljem vještine. Tako se i duša naša, koju je blagi Gospodin naš stvorio kao prostu i blagu, naslađuje prilozima mašte od đavla i obmanjuje se njima. Ona im, zlobnim, trči u susret kao što golubica trči onome koji postavlja zamke za njene mlade, te svoje misli miješa s maštanjima. Ukoliko se radi o licu lijepe žene ili o nečem drugom što zapovijedi Kristove potpuno zabranjuju, ona se dovija kako da u djelo sprovede ono što joj je ponudila ljepota koja joj je predočena. Došavši, potom, do suglasnosti s mišlju, ona već posredstvom tijela privodi u djelo bezakonje koje joj se predstavilo u misli, na svoju osudu.

44. Takva je podmuklost lukavog i takvim strijelama on truje svaki plijen. Stoga, prije nego što um zadobije veliko iskustvo u borbi, nije bezopasno puštati da misli ulaze u naše srce, naročito u početku, dok duša još suosjeća s demonskim prilozima, naslađuje se njima i rado ide za njima. Njih treba odsijecati čim se primijete i u trenutku kada se pojave i približe. Pošto se, dugo vrijeme provodeći u divnom djelu, nauči podvigu, um će već sve raspoznavati i steći naviku u borbi tako da će točno prepoznavati misli, te će, kao što govori prorok, biti u stanju da lako lovi male lisice (Pj 2,15). Tada će on već iskusno moći da ih pusti da uđu unutra, te da se, uz pomoć Krista, s njima sukobi, da ih razotkrije i izbaci napolje.

45. Kao što jednim istim kanalom ne mogu da prolaze zajedno vatra i voda, tako ni grijeh ne može da uđe u srce, dok prethodno ne pokuca na vrata srca maštanjem lukavog priloga.

46. Najprije se javlja prilog, zatim dolazi do spajanja u kome se naše misli miješaju s mislima lukavih demona, onda dolazi do slaganja u kojem se obje vrste misli slažu na zlo i rješavaju kako da ga izvedu, i na kraju dolazi do čulnog djela ili grijeha. Međutim, ako je um budan, ako pazi na sebe, te ako posredstvom protivljenja i prizivanja Gospodina Isusa progoni prilog od samog njegovog pojavljivanja, ništa se od onog što obično slijedi za njim neće dogoditi. Jer, kao bestjelesan, lukavi demon može da obmanjuje duše samo preko maštanja i misli. O prilozima prorok David govori: Izjutra ubijam sve što je grešno na zemlji (Ps 100,8), dok o slaganju veliki Mojsije govori: Nemoj se miješati s njima (Izl 23,32).

47. Um s umom nevidljivo vodi borbu tj. demonski um s našim umom. Stoga, svakog trenutka iz dubine duše treba prizivati Gospodina Isusa da otjera demonski um, i da nam, kao ljubitelj čovjeka, daruje pobjedu.

48. Neka ti kao obrazac tišine i mira (bezbrižnosti) srca posluži onaj koji u rukama drži ogledalo i pažljivo gleda u njega. Kad budeš počeo da ga oponašaš uvidjet ćeš da se misaono u tvome srcu prikazuje i dobro i zlo.

49. Uvijek pazi da uopće nemaš nikakvu misao u srcu, ni neprikladnu, ni dobronamjernu, da lakše razaznaješ tuđince, odnosno prvorođene egipatske sinove odnosno priloge.

50. Kako je blaga, ugodna, svijetla, dobra i vedra krepost budnosti uma Kriste Bože, koju ti upravljaš i koju ljudski um s velikom poniznošću odlučno prolazi! Jer, ona do mora i dubine sagledavanja rasprostire svoje grane, i do rijeka slatkih božanskih tajni svoje izdanke (Ps 79,12). Ona um osvježava kojeg od davnina spaljuje nečasnost slanosti lukavih demonskih pomisli i bijesnog mudrovanja tijela, u kojem je smrt.

51. Budnost uma je slična Jakovljevoj ljestvici na čijem vrhu sjedi Bog i po kojoj idu anđeli. Ona iz nas uklanja svako zlo, odsijeca puno-pričljivost, ogovaranje, klevete i sav spisak čulnih strasti, ne želeći da se ni na kratko vrijeme liši vlastite slasti.

52. Braćo moja, stoga je posve marljivo prođimo. Čistom mišlju u Kristu Isusu se uzdižući u viđenjima, držimo se i gledanja svojih sagrješenja i ranijeg života da bi, skrušenošću i ponizujući se sjećanjem na svoje grijehe, u svojoj misaonoj borbi imali stalnu pomoć Isusa Krista, Boga našeg. Jer, čim se uslijed oholosti, sujete ili samoljublja lišimo Isusove pomoći, mi se ujedno lišavamo i čistoće srca putem koje Bog čovjeku omogućava spoznaju Boga, kao što je obećano (Mt 5,8), budući da je prvo uzrok drugoga.

53. Um koji se brine o svom skrivenom djelovanju i koji se stalno upražnjava u čuvanju sebe od onog što ga susreće, pored drugih blaga stječe i osobinu da njegovih pet tjelesnih čula više nisu pomoćnici grešnih iskušenja koja dolaze izvana. Pazeći stalno na svoju krepost, tj. na budnost uma i uvijek želeći da se sladi dobrim mislima, on ne dopušta da ga potkradaju pet čula putem materijalnih i sujetnih misli koje preko njih dolaze. A, znajući kakve obmane preko njih dolaze, on ih snažnim naporom kroti iznutra.

54. Boravi u pažnji uma i nećeš biti pretovaren iskušenjima. A, ako, odstupiš od nje, trpi ono što naiđe.

55. Kao što je za one koji su izgubili apetit i koji osjećaju odvratnost prema hrani koristan gorki pelin, tako je za ljude zle ćudi korisno da pate od zla.

56. Ako nećeš da patiš od zla, nemoj činiti zlo, budući da prvo ne odstupno ide za drugim. Što tko sije, to će i požnjeti. Kad dragovoljno sijući zlo i protiv svoje volje žanjemo, treba da se divimo Božjem pravosuđu i pravednosti.

57. Um zasljepljuju tri strasti: srebroljublje, sujeta (slavoljublje) i slastoljublje.

58. Te tri strasti su utjecale da otupe znanje i vjera, odnosno učitelji naše prirode.

59. Kroz te tri strasti u ljudima su se ukorijenili bijes, srdžba, borbe i ubojstva i čitav niz drugih strasti.

60. Onaj koji ne zna istinu, ne može istinski ni vjerovati, budući da znanje po prirodi prethodi vjeri. Ono što je rečeno u Pismu, rečeno je ne samo da mi znamo, nego i da tvorimo.

61. Započnimo s djelovanjem. Postupno idući naprijed, mi ćemo naći da nada u Boga, tvrda vjera, unutrašnja spoznaja, izbavljenje od iskušenja, milosni darovi, ispovijedanje iz srca i obilne suze vjernima dolaze od molitve. I, ne samo to, nego i trpljenje nailazećih nevolja, i iskreno praštanje bližnjemu, i razumijevanje duhovnog zakona, i nailazak Svetoga Duha, i primanje duhovnih skrivnica i svega što je Bog obećao onima koji vjeruju i u ovome i u budućem životu. Jednom riječju, duša ne može biti lice Božje bez milosti Božje i vjere čovjeka koji s dubokom poniznošću i nerasijanom molitvom boravi u srcu.

62. Mi smo iz iskustva primili veliko blago, odnosno da stalno prizivamo Gospodina Isusa protiv misaonih neprijatelja da očistimo srce. I pogledaj kako je ono što ti govorim iz iskustva suglasno sa svjedočanstvom Pisma koje govori: Pripremi se Izraele, da prizivaš Gospodina Boga svoga (Amos 4,12). I, apostol Pavao također veli: Molite se bez prestanka (1 Sol 5,17). I Gospodin nas upozorava: Bez mene ne možete činiti ništa. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogi plod. Tko u meni ne ostane, izbacit će se napolje kao loza, i osušit će se (Iv 15,5-6). Molitva je veliko blago koje u sebi sadrži sva blaga, budući da čisti srce u kojemu vjerujući vide Boga.

63. Riznica poniznosti uma je nešto vrlo visoko i Bogu ugodno, i ima snagu da istrijebi svako zlo i sve što Bog ne voli. Stoga se poniznost vrlo teško stječe. U mnogim ljudima ćeš naći pojedinačna djela mnogih kreposti, dok je miomiris poniznosti teško susresti. Da se stekne ta riznica, potreban je veliki trud i nastojanje. Sveto pismo đavla naziva nečistim stoga što je od samog početka odbacio blagu riznicu poniznosti uma i zavolio oholost. Samo zbog toga se on uvijek u Pismu naziva nečistim duhom. Jer, kakvu bi tjelesnu nečistoću moglo učiniti potpuno nematerijalno, bestjelesno i bez udova biće da se nazove nečistim? Jasno je da je samo zbog oholosti nazvan nečistim, i da je od čistog i svijetlog anđela postao nečist. Nečist je pred Bogom svatko tko se nadima (Izr 16,5). Po Svetom Pismu prvi grijeh je oholost (Sir 10,15). Faraon je kao ohol govorio: Ne znam tvoga Boga i neću pustiti Izraela (Izl 5,2).

64. Mnoga djelovanja uma mogu nam pomoći da steknemo blagi dar poniznosti uma, samo ako nismo nemarni za svoje spasenje: sjećanje na grijehe riječju, djelom i mišlju, te misaono razmatranje. I neprekidno razmišljanje o krepostima drugih raspolaže istinskoj poniznosti. Vidjevši na taj način svoju bijedu i koliko daleko stoji od drugih, čovjek prirodno počinje da sebe smatra zemljom i pepelom, čak ne čovjekom nego nekim psom, budući da u svemu zaostaje za svim razumnim tvarima i budući da je oskudniji i ubogiji od svih.

65. Usta Kristova, stup Crkve, veliki otac naš Bazilije Veliki govori: ''Velika pomoć u izbjegavanju grijeha i udaljavanju od svakodnevnog padanja u isti grijeh predstavlja večernje podvrgavanje samoga sebe sudu savjesti kojim se utvrđuje u čemu se sagriješilo, i u čemu se pravilno postupilo. Tako je postupao Job u odnosu na sebe i na svoju djecu.'' To svakodnevno razgledavanje obasjava ono što se u nama događa svakog trena.

66. Netko drugi od onih koji su mudri u Božjim stvarima je govorio: ''Začetak ploda je cvijet, a početak djelatnog života je uzdržavanje.'' Dakle, držimo se uzdržavanja i to s mjerom, kako uče Oci. Cijeli dan prođimo u čuvanju uma. Čineći tako i prisiljavajući sebe mi ćemo, uz Božju pomoć, u sebi ugasiti i smanjiti zlo. Jer, prisiljavanjem sebe stječe se kreposni život za koji se dobiva Kraljevstvo nebesko.

67. Bestrašće i poniznost vode spoznaji. Bez njih nitko neće vidjeti Gospodina.

68. Onaj koji stalno boravi u svojoj unutrašnjosti održava neporočnost, i pri tome sagledava, svjedoči i moli se. To je ono o čemu apostol Pavao govori: Po duhu idite, i pohotu tjelesnu nećete činiti (Gal 5,16).

69. Onaj koji ne umije da ide duhovnim putem neće se pobrinuti o strasnim mislima odnosno neće ih tjerati od sebe, već će stalno biti zauzet samo tijelom. On ugađa trbuhu, pada u raspusnost, tuguje, srdi se, zlopamti i kroz sve to pomračuje um, ili se pak, upušta u prekomjerne podvige i rastroji srce.

70. Onaj koji se odrekao od svjetskog, odnosno od žene, imanja i ostalog, samo je izvanjskog čovjeka načinio redovnikom, a ne i unutrašnjeg. Onaj koji se odrekao strasnih misli o svemu tome, načinio je redovnikom i unutrašnjeg čovjeka, odnosno um. I to je istinski redovnik. Izvanjskog čovjeka je lako načiniti redovnikom, ali je veliki trud načiniti redovnikom unutrašnjeg čovjeka.

71. Tko je taj koji se u ovome rodu potpuno oslobodio od strasnih misli i koji se udostojao stalne, čiste i nematerijalne tj. duhovne molitve, a što i je odlična crta unutrašnjeg čovjeka.

72. Puno se strasti krije u našim dušama. Međutim, one se pojavljuju tek kad se pred očima pokaže njihov uzrok.

73. Nemoj se zanimati samo tjelesnim obučavanjem. Naprotiv, odredivši za tijelo podvig po snazi, sav um obrati na unutrašnjost: Jer tjelesno vježbanje za malo je korisno, a pobožnost je korisna u svemu (1 Tim 4,8).

74. Pri mirovanju strasti, do čega je došlo ili uklanjanjem njihovih uzroka, ili uslijed lukavog odstupanja demona, rađa se oholost.

75. Poniznost i podnošenje zla, odnosno podvižnička tjelesna lišavanja, čovjeka oslobađaju od svakog grijeha. Poniznost odsijeca duševne, a podnošenje zla tjelesne strasti. Stoga Gospodin govori: Blaženi čisti srcem, jer će Boga vidjeti (Mt 5,8). Oni će vidjeti i Njega samog i blaga koja se u Njemu nalaze ukoliko ljubavlju i uzdržavanjem očiste sebe. I, oni će vidjeti utoliko više, ukoliko više budu sebe očistili.

76. Osmatračnica uzroka svake kreposti je čuvanje uma, kao što je nekad Davidov stražar označavao obrezanje srca (2 Kralj 18,24).

77. Kad čulima gledamo štetno, ranjavamo se. Isto tako bude i s umom.

78. Cijela biljka se suši kad joj se povrijedi korijen. Isto shvati i o ljudskom srcu. Stoga treba stalno da pazimo, budući da grabljivci ne spavaju.

79. U želji da pokaže da je svaka zapovijed obavezna i da je postati sin dar koji je ljudima osigurao svojom krvlju, Gospodin govori: Kad izvršite sve što vam je zapovjeđeno, govorite: 'Mi smo nepotrebne sluge, jer smo učinili što smo bili dužni učiniti' (Lk 17,10). Stoga, Kraljevstvo nebesko nije nagrada za djela nego milostivi dar Gospodina pripremljen vjernim slugama. Sluga ne moli slobodu kao nagradu, a dobivši je on zahvaljuje kao dužnik, a ne dobivši je on je očekuje kao milost.

80. Krist je, po Pismu, umro za naše grijehe i slugama koji mu vjerno služe daje slobodu, budući da govori: Dobro, slugo dobri i vjerni, u malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti; uđi u radost gospodara svoga (Mt 25,21). Međutim, vjerni sluga nije onaj koji samo zna svoju dužnost, nego onaj koji poslušnošću pokazuje vjernost Kristu koji je dao zapovijed. Onaj koji poštuje svog gospodara izvršava ono što mu je zapovjeđeno. Kad pogriješi u nečemu ili kad ne posluša, kao kaznu on podnosi ono što se s njim dogodi. Budući znatiželjan, budi i požrtvovan (razumije se u izvršavanju zapovijedi), jer, golo znanje nadima čovjeka.

81. Neočekivana iskušenja nas po naumu ili promislu Božjem uče da budemo brižni i marljivi.

82. Kao što zvijezdi priliči svjetlost, tako čovjeku pobožnom i koji se straši Boga priliči siromaštvo i poniznost. Jer, Kristovi učenici treba da se raspoznaju i odlikuju baš poniznim umom i uniženim izgledom. O tome uvijek uzvikuju sva četiri Evanđelja. Onaj koji ne živi ponizno lišava se udjela s Onim koji je ponizio sebe do križa i smrti i koji je djelatni zakonodavac Božjih zapovijedi koje su obavezne za nas i koje je djelom i životom prikazao u Evanđelju.

83. Koji ste žedni, dođite na vodu, veli prorok (Iz 55,1). Koji ste god žedni Boga, idite u čistoći uma i srca. Uostalom, onaj koji njome uzlazi visoko treba pogled da obraća i na zemlju svoje beskorisnosti? Nitko nije viši od poniznog. Kao što je ondje gdje nema svjetlosti sve tamno i mračno, tako su i svi naši marljivi trudovi po Bogu uzaludni i besplodni ukoliko nemamo poniznost uma.

84. Glavno je u svemu što si čuo: Boga se boj, i zapovijedi Njegove drži (Prop 12,13), i misaono i tjelesno. Ako se misaono budeš primoravao da ih sačuvaš, rijetko ćeš imati potrebe da se čulno radi njih potrudiš. David veli: Zaželjeh činiti volju tvoju, Bože moj i zakon je tvoj meni u utrobi (Ps 39,9). Čovjek koji ne vrši volju Božju i zakon Njegov u svojoj utrobi, odnosno u srcu, ni izvana ga neće moći lako izvršavati. Onaj koji nije budan umom i koji je ravnodušan kao da govori Bogu: Neću da vidim puteve tvoje (Job 21,14). Naravno, on to čini zbog lišenosti Božjeg prosvjetljenja. Za onog koji je dostojan tom prosvjetljenju zakon Božji nije samo uvjerenje u srcu, već i snaga da živi po volji Božjoj.

85. Sol daje ukus kruhu i svakoj hrani i meso dugo čuva od kvarenja. Isto to važi i za umno čuvanje misaonih slasti i čudesnog djelovanja u srcu. Jer, i ono na Božji način zaslađuje i unutarnjeg i izvanjskog čovjeka, progoni neugodan miris loših misli i omogućava da ostanemo postojani u dobru.

86. Od priloga ili podstreka dolazi mnoštvo misli, a od njih loše čulno djelo. Onaj koji s Isusom odmah gasi prvo, izbjegava i ostalo. On će se obogatiti slatkim Božjim viđenjem kojim će Boga vidjeti kao svuda prisutnog. On će pred Njim postaviti ogledalo uma i prosvjetljivati se Njime, kao što se prosvjetljuje čisto staklo postavljeno pred čulno sunce. Dostigavši posljednju granicu svojih želja, um će napokon počinuti od svakog drugog sagledavanja.

87. Svaka misao u srce ulazi preko prikazivanja nečeg čulnog, a čulno smeta umnom. Stoga Božja svjetlost počinje da obasjava um koji se ispraznio od svega i postao savršeno slijep izbjegavajući svaki izgled i lice. Jer, ta svjetlost se javlja tek u čistom umu, odnosno pod uvjetom da osiromaši od svih misli.
88. Ukoliko više budeš pazio na svoj um, utoliko će tvoja molitva Isusu biti s većom čežnjom. I opet, ukoliko više budeš zanemarivao svoj um, utoliko ćeš se više udaljiti od Isusa. I, kao što prvo duboko prosvjetljuje zrak uma, tako ga drugo, odnosno udaljavanje od budnosti uma i slatkog prizivanja Isusa, obično potpuno potamnjuje. Sasvim je prirodno da bude kao što smo rekli i drukčije ne bude. To ćeš saznati iz iskustva, kad probaš na djelu. Jer, krepost se, a osobito takvo svjetlonosno slatko djelovanje, obično izučava jedino iskustvom.

89. Stalno prizivanje Isusa, praćeno toplom čežnjom punom slasti i radosti čini da se zrak srca, uslijed krajnje pažnje, ispunjava utješnom tišinom i mirom. A, uzročnik punog očišćenja srca je Isus Krist, Sin Božji i Bog, koji je vinovnik i tvorac svega dobrog. Jer, on sam kaže: Ja sam Bog koji gradi mir (Iz 45,7).

90. Duša kojoj je učinjeno dobro i koju sladi Isus, s nekom radošću i ljubavlju Dobročinitelju uzvraća ispovijedanje. Ona zahvaljuje i s veseljem priziva Onog koji ju je umirio. Ona iznutra misaono vidi kako On raspršuje sva maštanja zlih duhova.

91. David veli: I pogleda umno oko moje na misaone neprijatelje moje, i o lukavim koji ustaju na mene slušaju uši moje (Ps 12-13). I vidjeh uzdarje grešnicima od Boga koje se preko mene ostvarivaše (Ps 90,8).

92. Kad u srcu nema nikakvih maštanja, um je u svom prirodnom stanju. Tada je on spreman da se prostre na svako slatko, duhovno i bogoljubivo sagledavanje.

93. Na taj način, kao što sam rekao, budnost uma i Isusova molitva se uzajamno upotpunjuju, jer krajnja budnost uma ulazi u sastav stalne molitve, a molitva, opet, u sastav krajnje budnosti uma i pažnje.

94. I za tijelo i za dušu dobar učitelj je stalno sjećanje na smrt. Osim toga, korisno je da se smrt, pošto se mimoiđe sve postojeće, između sadašnjeg trenutka i smrtnog časa, stalno drži pred očima, kao sam odar na kojemu ćemo ležati kad se budemo rastajali s tijelom.

95. Braćo, tko ne želi da bude ranjen ne smije da se predaje snu. Jedno od dvojega je neizbježno: ili pasti i poginuti zanemarivši kreposti, ili uvijek stajati na straži s naoružanim umom, budući da i neprijatelj stalno stoji spreman sa svojom vojskom.

96. Od stalnog sjećanja i prizivanja Gospodina našeg Isusa Krista u našem umu se rađa neko Božje stanje, naravno, ukoliko ne zanemarimo stalnu umnu molitvu Njemu upućenu, neprekidna budnost uma koja obuhvaća zapisničko i stražarsko djelo, tj. propuštanje svojih i tjeranje tuđih misli, i ukoliko kao jedino istinsko djelo koje vršimo na uvijek isti način budemo imali samo prizivanje Isusa Krista, Gospodina našeg. S gorućim srcem mi treba da vapimo Njemu, ne bi li nas udostojao da se pričestimo Njegovim svetim imenom. Jer, stalno ponavljanje je majka navike, bilo da se radi o kreposti ili o poroku. Navika, zatim, već postaje kao druga priroda. Došavši u takvo stanje, um već sam traži neprijatelje svoje, kao što lovački pas traži zeca u šumi. Razlika je samo u tome što pas traži da pojede, a um da porazi i protjera.

97. Prema tome, svaki put kad u nama počnu da se roje lukave misli, prihvatimo se prizivanja Gospodina našeg Isusa Krista. I odmah ćemo uvidjeti kako će one početi da se raspršuju kao dim, kao što nas je naučilo iskustvo. Kad poslije toga um ostane sam tj. bez misli koje ga smućuju opet se prihvatimo stalne pažnje i prizivanja. Tako postupajmo uvijek kad nas spopadne takvo iskušenje.

98. Nemoguće je da netko stupi u rat s golim tijelom, ili da u odijelu prepliva veliko more ili da živi bez disanja. Tako se ni bez poniznosti i stalne molitve Kristu ne možemo naučiti misaonoj i skrivenoj borbi, niti je iskusno pratiti i presijecati.

99. Iskusni u djelima, veliki David kaže Gospodinu: Snagu moju u tebi ću sačuvati (Ps 58,10). Isto tako očuvanje u nama snage tišine i mira (bezbrižnosti) srca, od koje se rađaju sve kreposti, zavisi od suradnje Gospodinove, koji nam je dao zapovijedi i koji, ukoliko ga stalno prizivamo, od nas tjera podmuklu zlu zaboravnost koja više od svega drugog, kao voda vatru gasi tišinu i mir (bezbrižnost) srca. Redovniče, stoga se nemoj predavati snu nemara, na svoju smrt, već imenom Isusovim udaraj neprijatelja. To najslađe ime neka se, kao što je rekao jedan mudrac, zalijepi za tvoje disanje, pa ćeš spoznati korist od tišine i mira (bezbrižnosti) srca.

100. Kad se mi nedostojni udostojimo da se sa strahom i trepetom pričestimo Božjim i prečistim tajnama Krista, Boga i Kralja našeg, treba da pokažemo veliku brigu za budnost ili čuvanje uma i strogu pažnju da Božja vatra, odnosno tijelo i krv Gospodina našeg Isusa Krista, uništi naše grijehe i sve što je nečisto, bilo malo ili veliko. Jer, ulazeći u nas, Krist odmah iz srca progoni lukave duhove zla i otpušta nam prijašnje grijehe. Naš um tada postaje slobodan od uznemirujućeg napada lukavih misli. Ukoliko poslije toga, stojeći na vratima srca, budemo marljivo čuvali svoj um, Božje tijelo će, kad ga se ponovo budemo udostojali, sve više i više prosvjetljivati naš um, čineći ga sjajnim poput zvijezde.

DRUGA STOTINA POUKA

1. Kao što voda gasi vatru, tako zli zaborav gasi čuvanje uma. Ali, stalna Isusova molitva sa snažnom budnošću uma izgoni zli zaborav iz srca. Molitva ima potrebu za budnošću uma kao što svijećnjak ima potrebu za svjetlošću svijeće.

2. Treba svesrdno da se brinemo oko čuvanja onog što je dragocjeno. A, za nas je istinski i posve dragocjeno upravo ono što nas čuva od svakog zla, kako čulnog tako i misaonog. To upravo predstavlja čuvanje uma s prizivanjem Isusa Krista, odnosno svakidašnje gledanje u dubinu srca i stalna tišina i mir (bezbrižnost) u mislima, čak i u odnosu na misli koje izgledaju da dolaze s ''desne'' strane, i briga da budemo slobodni od svake misli, da se ispod izgleda dobrih ne prikradu lopovi. I, iako se naprežemo, s trpljenjem boraveći u srcu, utjeha je vrlo blizu nas.

3. Srce koje se stalno čuva i kojemu ne dozvoljavaju da prima izglede, likove i maštanja tamnih i lukavih duhova iz sebe rađa svijetle misli. Jer, kao što ugalj rađa plamen, tako i Bog, koji od svetog krštenja živi u našem srcu, zapaljuje našu misaonu moć za sagledavanje, kao plamen voštanu svijeću, ukoliko nađe da je zrak našeg srca čist od vjetrova zla i zaštićen budnošću uma.

4. Ime Isusa Krista treba uvijek da se nalazi u prostorima našega srca, kao što se munja kreće u zračnom prostoru prije kiše. To je dobro poznato onima koji imaju duhovno iskustvo u unutrašnjoj borbi. Tu borbu treba voditi slijedećim redom: prvo djelo je pažnja; zatim, pošto opazimo dolazak neprijateljske misli treba da sa srdžbom iz srca na nju bacimo riječi kletve; treće djelo je da se molimo protiv nje obraćajući srce prizivanju Isusa Krista da se u tren oka rasprši demonski privid i da um ne krene za maštanjem kao dijete prevareno iskusnim prevarantom.

5. Prisilimo se da, slično Davidu, uzvikujemo Gospodine Isuse Kriste, tako da iznemogne grlo naše. Umne oči ne smiju da prestanu da se usmjeravaju gore u nadi na Gospodina Boga našeg (Ps 68,4). Sjećaj se uvijek priče o nepravednom sudcu koju nam je za pouku ispričao Gospodin, odnosno da treba uvijek da se molimo i da nam ne dosadi. Tako ćemo steći i korist i osvetu.

6. Nije moguće da lice čovjeka koji stoji na suncu ne bude osvjetljeno. Isto tako je nemoguće da se ne prosvijetli onaj koji uvijek proniče u zrak srca.

7. U ovom životu se ne može živjeti bez hrane i pića. Isto tako ni duša ne može da postigne ništa duhovno i Bogu ugodno, ili da se izbavi od misaonog grijeha bez čuvanja uma i čistoće srca (što se i naziva budnošću uma), pa čak i ako se strahom od muka prisilno uzdržava od grijeha na djelu.

8. Uostalom, i oni koji se prisilom uzdržavaju od grijeha na djelu blaženi su pred Bogom, anđelima i ljudima. Jer, nosioci podviga zadobivaju Kraljevstvo nebesko (Mt 11,12).

9. Evo divnog ploda za um od slobode (bezbrižnosti), jer svi grijesi koji najprije na um nailaze samo u vidu misli, postajući grubi čulni grijesi ukoliko ih srce prihvati, djelovanjem i zastupništvom Gospodina našeg Isusa Krista, u našem unutrašnjem čovjeku budu odsječeni misaonom krepošću budnosti uma koja im ne dozvoljava da uđu unutra i da se iskažu u lošim djelima.

10. Slika izvanjskih, čulno-tjelesnih podviga je Stari zavjet, dok je sveto Evanđelje, odnosno Novi zavjet slika pažnje i čistoće srca. Stari zavjet nije dovodio do savršenstva, i nije zadovoljavao i ispunjavao unutrašnjeg čovjeka u djelu ugađanja Bogu, jer Zakon ništa nije doveo do savršenstva, govori apostol Pavao (Heb 7,19), nego je samo donekle zaustavljao grube grijehe, jer odsijecati od srca loše misli i želje radi očuvanja čistoće srca, što je evanđeoska zapovijed, je nešto više od, na primjer, zabrane da se izbije oko ili zub bližnjem. Isto shvati i o tjelesnoj pravednosti i o tjelesnim podvizima, odnosno o postu, uzdržavanju, spavanju na goloj zemlji, stajanju, bdijenju i ostalom. Sve to se obično poduzima radi tijela, odnosno da se strasni dio tijela umiri u odnosu na grešne pokrete. Naravno, i sve to je dobro, kao što se i o Starom zavjetu kaže odnosno da je Zakon dobar, budući da se i tim putem obučava naš izvanjski čovjek i čuva od strasnih djela. Međutim, ti podvizi nas ne čuvaju od misaonih grijeha. Oni nas ne mogu izbaviti od zavisti, srdžbe i ostaloga.

11. Čistoća srca, odnosno čuvanje uma, čija slika je Novi zavjet, ukoliko se samo ostvaruje na pravi način, odsijeca i iskorjenjuje sve strasti i useljava radost, nadu, sjećanje na smrt, istinsku poniznost, bezmjernu ljubav prema Bogu i ljudima, i božansku ljubav srca.

12. Onaj koji hoda po zemlji ne može da ne rasijeca zrak. Tako ni ljudsko srce ne može izbjeći stalnu borbu s demonima, ili njihovo skriveno djelovanje, bez obzira kakve stroge tjelesne podvige da prolazi.

13. Ako želiš da u Gospodinu budeš redovnik ne samo po vanjštini nego u stvarnosti, odnosno blag, krotak, milostiv i uvijek s Bogom sjedinjen, svim snagama se pobrini da usvojiš krepost pažnje koja se sastoji u čuvanju uma i u uspostavljanju slatke slobode (bezbrižnosti) srca, te blaženog stanja duše koje je slobodno od maštanja. To je djelo koje se ne nalazi kod mnogih.

14. Krepost pažnje se naziva duhovnom ljubavi prema mudrosti. Ti je prolazi s velikom budnošću uma i toplom marljivošću, s molitvom Isusovom, s poniznošću i neprekidnošću, sa šutnjom čulnih i misaonih usta, s uzdržavanjem u jelu i piću i s udaljavanjem od svega grešnoga. Prođi je iskusno i s rasuđivanjem, idući po misaonom putu, i ona će ti uz pomoć Božju, otkriti ono što nisi očekivao. Ona će ti pružiti znanje, prosvijetliti te, učiniti mudrim, i naučiti onome što ranije, dok si išao po tami strasti i mračnih djela, i budući uronjen u bezdan zaborava i smetenosti misli, nisi ni mogao u um primiti.

15. Kao što doline obilno rađaju pšenicu, tako Isusova molitva obilno oplodi srce tvoje svakim dobrom. Bolje rečeno, to ti daruje sam Gospodin naš Isus Krist, bez kojega ne možemo ništa činiti (Iv 15,5). Ona će ti prvo izgledati kao ljestvica, zatim kao knjiga za čitanje, i napokon, kad budeš uznapredovao, kao nebeski grad Jeruzalem. I zaista ćeš umom ugledati Krista, Kralja sila, zajedno s istovjetnim Njegovim Ocem i Duhom Svetim, kojemu se klanjamo.

16. Demoni nas uvijek navode na grijeh lažljivim maštanjem. Tako su maštanjem o bogatstvu i koristi zaveli nečasnog Judu da izda Gospodina i Boga svih. Lažljivim maštanjima o tjelesnom izobilju, koje je samo po sebi beskorisno, o časti, bogatstvu, slavi, uvukli su ga oni u ubojstvo Boga, a zatim ga svrgli u samoubojstvo vješanjem, pripremivši mu vječnu smrt. Tako mu se dogodilo sve savršeno suprotno od onog što su mu lukavi demoni u maštanju ili prilogu predstavljali.

17. Tako nas lažljivim maštanjima i pustim obećanjima neprijatelji našeg spasenja uvlače u pad. I, sam sotona je na isti način, maštajući o jednakosti s Bogom, spao s nebeskih visina. Tako je on kasnije i Adama udaljio od Boga podmetnuvši mu maštanje o nekom božanskom dostojanstvu odnosno sveznanju. Tako lažljivi i lukavi neprijatelj obično vara i sve druge koji griješe.

18. Kad se, postavši nemarni uslijed zaboravnosti, na duže vrijeme odvojimo od pažnje i Isusove molitve, naše srce se puni gorčinom od otrova loših misli. Međutim, kad iz ljubavi prema božanskom s krepkom marljivošću predano počnemo da se u našoj misaonoj radionici bavimo njima tj. pažnjom i molitvom, ono se opet ponovo puni slašću, obradovano u čulima nekom božanskom radošću. Tada mi polažemo tvrdu namjeru da uvijek idemo u slobodi (bezbrižnosti) srca i to upravo radi ugodne slasti i utjehe koju od nje osjećamo.

19. Nauka nad naukama i vještina nad vještinama je umijeće da se upravlja zlotvornim mislima. Najbolje sredstvo protiv njih je, uz Božju pomoć, paziti na pojavu njihovog priloga i svoju misao čuvati čistom kao što čuvamo tjelesno oko. Zapravo, njime samim oštro promatramo sve što ga može slučajno povrijediti i na svaki način se brinemo da ne dozvolimo da mu se približi čak ni trunčica.

20. Kao što snijeg neće poroditi plamen, ni voda vatru, ni trnje smokvu, tako se ni srce ni jednog čovjeka ne može osloboditi demonskih misli, riječi i djela ukoliko ne očisti svoju unutrašnjost, ukoliko ne spoji budnost uma s Isusovom molitvom, ukoliko ne stekne poniznost i slobodu (bezbrižnost) duše i ukoliko ne bude sa svom marljivošću kročio naprijed. Duša koja ne pazi na sebe neizbježno postaje besplodna za dobre i savršene misli, slično besplodnoj muli. U njoj nema poimanja duhovne mudrosti. I zaista, prizivanje Isusovog imena i zatiranje strasnih misli je slatko djelo koje donosi mir duše.

21. Suglasivši se u zlu, duša i tijelo zajedno zidaju grad sujete i stup oholosti i naseljavaju ga nečistim mislima. Međutim, Gospodin strahom od pakla razbija njihovu suglasnost i razdvaja ih, te podstiče gospođu dušu da misli i govori suprotno tijelu (robu). Od tog straha i proizlazi dioba među njima: Jer je tjelesno mudrovanje neprijateljstvo Bogu, pošto se ne pokorava zakonu Božjem (Rim 8,7).

22. Mi svakoga časa treba da odmjeravamo svoja svakodnevna djela, dok svake večeri treba da olakšavamo njihovo breme pokajanjem po svojim snagama, ukoliko želimo da, s Kristovom pomoći, pobijedimo zlo u sebi. Isto tako treba da promatramo da li sva svoja čulna i vidljiva djela vršimo po Bogu, pred Njegovim licem i jedino radi Njega, da zbog nerazumnosti ne budemo pokradeni nekim lošim osjećajima.

23. Ukoliko, uz pomoć Božju, svakog dana steknemo ponešto budnošću uma, ne slijedi da nerazumno smijemo da stupamo u odnose s drugima, obzirom da možemo pretrpjeti štetu od sablažnjivih razgovora. Naprotiv, prije treba prezreti sve sujetne ljepote i dobrobiti radi te predivne i slatke kreposti tj. budnosti uma.

24. Trima snagama duše mi treba da dajemo pravilno kretanje, sukladno s njihovom prirodom i s namjerom Boga koji ih je stvorio. Naime, voljnu ili razdražujuću snagu treba da podižemo protiv našeg izvanjskog čovjeka i protiv zmije tj. sotone. Rečeno je: Srdeći se ne griješite (Ps 4,5). To znači srditi se na grijeh, odnosno na same sebe i na đavla, da ne griješimo protiv Boga. Željnu ili požudnu (osjećajnu) snagu treba usmjeravati k Bogu i kreposti. A, misaonu ili razumnu snagu treba da postavimo za gospodaricu nad druge dvije da ih s mudrošću i razumnošću usmjerava, urazumljuje, kažnjava i rukovodi, kao što kralj vlada nad podčinjenima. I tada će razum po Bogu, koji postoji u nama, upravljati njima, odnosno kad bude njima upravljao, a ne kad im se bude podčinjavao. Iako strasti i ustaju na razum, nemojmo prestati da zapovijedamo, da razum ipak upravlja njima. Jer, apostol Jakov, brat Gospodinov govori: Ako netko u riječi ne griješi, taj je savršen čovjek, moćan je zauzdati i svo tijelo (Jak 3,2). Istinu govoreći, svako bezakonje i grijeh se vrši uz pomoć te tri snage, i svaka krepost i pravda se njima ostvaruje.

25. Um se potamnjuje i postaje besplodan kad redovnik počne s nekim da razgovara o svjetskim stvarima, ili kad misaono sam sa sobom porazgovara o njima, ili kad mu se tijelo zajedno s umom zanese nečim čulnim, ili kad se uopće preda sujeti. U svim tim slučajevima on odmah gubi toplinu, skrušenost i smjelost pred Bogom i spoznaju, odnosno zaboravlja na Boga i na Njegov poredak. Stoga, ukoliko više pazimo umom, utoliko se više prosvjetljujemo, i ukoliko manje pazimo, utoliko više postajemo tamni.

26. Onaj koji svakodnevno teži miru i slobodi (bezbrižnosti) uma i tko ga brižno čuva, lako prezire sve čulno, da se uzaludno ne trudi. A, ukoliko on nekim lažnim mudrovanjem obmani svoju savjest, a uopće nije teško biti obuzet nečim čulnim, usnut će gorkom smrću zaborava, protiv koje se molio božanski David: Prosvijetli oči moje da ne zaspim na smrt (Ps 12,4). A, apostol Jakov govori: Jer, koji zna dobro činiti i ne čini, grijeh mu je (Jak 4,17).

27. Iz nemarnosti se um ponovo vraća u njemu svojstveno stanje i budnost uma, ukoliko se, čim primijeti ohladnjelost, odmah razgori revnošću i ukoliko s toplom marljivošću opet uspostavi svoje obično djelovanje, odnosno budnost uma i molitvu.

28. Mlinski magarac ne može da izađe iz kruga u kojemu je vezan. Ni um se ne može uzdići visoko u savršenoj kreposti tj. u budnosti uma koja vodi savršenstvu ukoliko ne dovede u red svoju unutrašnjost, odnosno zaustavi lutanje misli. Jer, takav je uvijek slijep unutrašnjim očima, nemajući mogućnosti da vidi krepost i Isusa koji svijetli.

29. Dobar i jak konj veselo skače kad prihvati jahača. I um se veseli svjetlosti Gospodinovoj kad izjutra stane pred Njega slobodan od svih misli. Sam sebe razgorijevajući, on će poći iz snage djelatne ljubavi prema mudrosti uma u divnu snagu sagledavanja i neizrecivih tajni i kreposti. A, kad napokon u srce svoje primi dubinu uzvišenih Božjih misli, njemu će se javiti Bog bogova po mjeri njegove sklonosti. Dirnut time, um s ljubavlju slavi Boga kojeg vidi i koji ga vidi i koji radi toga spašava onoga koji tako prema Njemu usmjerava svoj umni pogled.

30. Razumno održavana sloboda (bezbrižnost) srca će ugledati visoku dubinu, a uho uma koji je u slobodi (bezbrižnosti) će čuti divne stvari.

31. Krenuvši na dalek, neprohodan i težak put, putnik postavlja oznake koje mu služe kao putokazi koji će mu pomoći da ne zaluta na povratku i da se lako vrati u svoje mjesto. Tako i čovjek koji ide putem budnosti uma neka u svojstvu putokaza postavi riječi koje je čuo od Otaca, čuvajući se istog tj. da ne zaluta ili da se ne uputi nazad.

32. Za putnika povratak na mjesto odakle je pošao predstavlja radost, dok za onoga koji je budan umom povratak nazad je pogibelj razumne duše i znak odstupanja od Bogu ugodnih djela, riječi i misli. U vrijeme smrtonosnog duševnog sna njemu će se javljati misli koje će ga, slično bockalu, buditi iz obamrlosti, napominjući mu o dubini potamnjenosti i rastrojstva u koje je upao uslijed svog nemara.

33. Ukoliko upadnemo u nevolju, očajanje i beznađe tj. u krajnje bezizlazno stanje iz kojega je nemoguće izvući se treba da činimo ono što je činio David, tj. da izlijevamo srce svoje i molitvu svoju pred Bogom, i da nevolju svoju pred Njim kazujemo (Ps 141,3). Jer, mi se ispovijedamo Bogu koji može premudro da uredi sve što se tiče nas, da nevolju našu učini lakom tj. podnošljivom i prolaznom, i da nas izbavi od pogubne i rušilačke tuge.

34. Srdžba na ljude koja se ne pokreće po prirodi, tuga koja nije po Bogu i malodušje su podjednako štetni za dobre i razumne misli. Međutim, Gospodin u nas useljava radost, pošto ih istjera radi našeg ispovijedanja.

35. Misli koje nam se protiv naše volje naturaju i stoje u srcu obično odstranjuje Isusova molitva s budnošću uma iz dubine misli iz srca.

36. Olakšanje i radost u nevolji od mnoštva nerazumnih misli mi ćemo naći ukoliko se iskreno i ne pristrano ukorimo, ili ukoliko sve saopćimo Gospodinu kao čovjeku koji je pred nama. Svakako ćemo na ta dva načina naći spokoj od svega što nas smućuje.

37. Sveti Oci donositelja Zakona odnosno Mojsija smatraju slikom uma koji Boga vidi u kupini, čije se lice proslavlja i kojeg Bog bogova postavlja za boga faraonu. On zatim kaznama poražava Egipat, iz njega izvodi Izrael i daje Zakon. Sve to, shvaćeno prijenosno, prikazuje djelovanje i povlastice uma.

38. A, slika izvanjskog čovjeka je Aaron, brat donosioca Zakona. Sa srdžbom ga okrivljujući, i mi mu, kao Mojsije po njegovom sagrješenju, prigovorimo: ''Čime ti je učinio nepravdu Izrael (um koji gleda Boga) te si požurio da ga učiniš odstupnim od Gospodina Boga živog svedržitelja (svojim mislima ga odvukavši od sagledavanja Boga u budnosti uma)'' (Izl 32,21).
39. Između mnogih drugih dobrih primjera Gospodin je, pristupajući da uskrsne Lazara iz mrtvih, time što je zaprijetio duhu, pokazao da strogom prijetnjom treba da krotimo dušu kad se ona kao žena predaje rastrojavajućoj čulnosti, i uopće, kad pokušava da ustanovi žensku narav. Jer, jedino i samo on, odnosno ukor samog sebe, može dušu izbaviti od samo-ugađanja, sujete i oholosti.

40. Kao što se bez velike lađe ne može preploviti morska pučina, tako se bez prizivanja Gospodina Isusa ne može otjerati prilog lukave misli.

41. Suprotstavljanje obično zaustavlja nadiranje misli, dok ih prizivanje imena Gospodina Isusa Krista izgoni iz srca. Čim se u duši obrazuje prilog predstavom nekog čulnog predmeta (čovjeka koji nas je uvrijedio, ženske ljepote, srebra i zlata) ili kad sve jedno za drugim pohrli u naše misli, jasno je da su naše srce do maštanja doveli duhovi zlopamćenja, bluda i srebroljublja. Ukoliko je iskusan i naviknut da se čuva od napada i da jasno, kao danju, vidi varljiva maštanja i obmanu lukavih demona, naš um će odmah otporom, suprotstavljanjem i Isusovom molitvom lako da ugasi raspaljene strijele đavla. On neće dozvoliti da naše pomisli krenu za strasnim maštanjem da se slažu s prizrakom priloga, da prijateljski s njim razgovaraju, da se upuštaju u pričljivost, niti da se slažu s njim. U suprotnom bi za svim tim s nekom nužnošću, kao noć za danom, slijedila loša djela.

42. A, ukoliko je neiskusan u djelu hrabre budnosti uma, naš um se odmah pristrasno povodi za prilogom koji mu se predstavlja, ma kakav bio, i počinje s njim da razgovara, primajući neprilična pitanja i pružajući slične odgovore. Tada se naše misli miješaju s demonskim maštanjima, koja se zbog toga još više plode i umnožavaju da prevarenom i ulovljenom umu izgledaju još draža, ljepša i privlačnija. Naš um tada trpi nešto slično janjcima koji psu, koji im se približi na poljani gdje pasu, prilaze kao majci. Od tog približavanja oni neće imati nikakve koristi, osim što će od njega pozajmiti nečistoću i neugodan miris. Na isti način i naše misli u umu iz neiskustva trče u susret svim demonskim maštanjima, te se, kao što rekoh, miješaju s njima. Tada oni kao da se međusobno savjetuju što treba uraditi da se posredstvom tijela sprovede u djelo ono što se pod djelovanjem demonske obmane učinilo tako lijepim i slatkim. Tako na kraju nastaju unutrašnji padovi u duši. Poslije toga se, već kao po nekoj nužnosti, i vani iznosi ono što je sazrelo u unutrašnjosti srca.

43. Naš je um nešto lako pokretljivo i ne zlonamjerno. On se lako predaje maštanjima i lako pada u grešne misli, ukoliko u sebi nema misao koja ga, kao neki kralj nad strastima, stalno zadržava i kroti.

44. Sagledavanje i spoznaja obično postaju vođe puta i vinovnici strogog života zbog toga što srce koje su podigli gore, počinje da prezire zemaljska zadovoljstva i svaku čulnu životnu slast kao nešto beskorisno.

45. I obrnuto, pažljivi život u Isusu Kristu postaje otac sagledavanja i spoznaje i roditelj božanskih uzlazaka i mudrih pomisli kada se sjedini sa suprugom odnosno poniznošću, kao što kaže božanski prorok Izaija: Oni koji žive u Gospodinu dobivaju novu snagu, i okrilatit će kao orlovi (Iz 40,31).
46. Ljudima se čini da je jako strogo i teško doći u stanje u kojem je duša slobodna (bezbrižna) od svake misli. Zaista je to teško i naporno. Jer, zaključavati i zadržavati bestjelesno u tjelesnom domu je do boli teško ne samo onima koji nisu upoznati u tajne duhovne borbe, već i onima koji su se iskusili u unutrašnjoj netjelesnoj borbi. Međutim, onaj koji stalnom molitvom u grudima drži Gospodina Isusa, po prorokovim riječima se neće umoriti idući za Njim, niti će poželjeti dana ljudskog (Jer 17,16) zbog ljepote, ugodnosti i slasti Isusa. On se od svojih neprijatelja odnosno nečistih duhova, koji idu oko njega, neće postidjeti, već će progovoriti s njima na vratima srca (Ps 126,5) Isusom ih progoneći nazad.

47. Vinuvši se poslije smrti po zraku k nebeskim vratima, duša se neće postidjeti pred svojim neprijateljima, imajući Krista sa sobom. I tada će, kao i sada, smjelo s njima na vratima progovoriti. Međutim, nužno je da do svog izlaska iz tijela danonoćno ustraje u molitvi Gospodinu Isusu Kristu, Sinu Božjem. On će tada biti njen brzi osvetnik, po istinitom i Božjem Njegovom obećanju, izrečenom u priči o nepravednom sudcu: Kažem vam da će ih ubrzo obraniti, i u sadašnjem životu i po izlasku iz tijela (Lk 18,1-8).

48. Ploveći po misaonom moru, uzdaj se u Isusa, budući da je On sam u tebi, u srcu tvome, i tajanstveno ti govori: Ne boj se Jakove, mali Izraele, ja sam Bog tvoj koji drži tvoju desnicu (Iz 41,13-14). Ako je Bog s nama, tko će protiv nas (Rim 8,31). S nama je Bog koji je nazvao blaženima one koji su čistog srca i koji je ustanovio da najslađi Isus, jedini čisti, božanski silazi na čista srca i živi u njima. Nemojmo prestati da, po apostolu Pavlu, svoj um vježbamo u pobožnosti (1 Tim 4,7).

49. Po Davidu će se mnoštvom mira nasladiti (Ps 36,11) onaj koji ne gleda na lice ljudsko sudeći nepravdu u srcu svome, odnosno koji ne prima likove lukavih duhova i kroz njih predstave grijeha, već strogo sudeći i donoseći strogu presudu na zemlji srca svoga, grijehu daje ono što mu pripada. Veliki i mudri Oci u nekim svojim spisima i demone nazivaju ljudima zbog njihove razumnosti. I, u Evanđelju Gospodin govori: Neprijatelj čovjek to učini (Mt 13,28), tj. posija kukolj po pšenici, misleći na đavla, budući da je zatim rekao: Neprijatelj koji ga je posijao je đavao. Nas savladavaju misli upravo stoga što tim djelatnicima zla ne proturječimo istog trena.

50. Ukoliko, započevši život umne pažnje, budnosti uma pripojimo poniznost i protivljenju mislima prisjedinimo molitvu, započet ćemo s dobrim hodom misaonim putem, držeći se svetog imena Isusa Krista kao sjajne svjetiljke. A, ukoliko se pouzdamo samo u svoju budnost uma ili pažnju, brzo ćemo pasti i srušiti se pred napadima neprijatelja. Tad će početi u svemu da nas savladavaju najlukaviji zlobnici, a mi ćemo se sve više i više zaplitati u zle želje kao u zamke, sve dok nas u potpunosti ne ubiju, budući da pri sebi nemamo pobjedonosni mač odnosno ime Isusa Krista. Jer, samo je ovaj posvećeni mač u stanju da ih odbija i sasijeca, spaljuje i uništava, kao vatra slamu, ukoliko je, naravno, stalno prisutan u srcu koje je slobodno od svih slika ili izraza.

51. Za dušu korisno i puno plodonosno djelo stalne budnosti uma sastoji se u brzom razaznavanju misli od mašte a koje se oblikuju u umu. Djelo protivljenja se sastoji u razotkrivanju i posramljivanju misli koja pokušava da uđe u prostor našega uma preko predstave nekog čulnog predmeta. Ono pak, što odmah gasi i raspršuje svaku neprijateljsku zamisao, svaku riječ, svaki privid, svaki idol, svako utvrđenje zla je prizivanje Gospodina. I mi sami u umu vidimo da ih snažno poražava Isus, veliki Bog naš, i da štiti nas ponizne, bijedne i nekorisne.

52. Mnogi ne znaju da naše misli nisu ništa drugo nego izrazi ili slike mašte čulnih i svjetskih stvari. Proboravivši duže u budnosti uma i molitvi naš um će se osloboditi od svakog tjelesnog izraza lukavih misli. Molitva će mu dati da prepoznaje riječi neprijatelja odnosno značenje misli uopće, ili planove i vidove neprijatelja pri sijanju misli, te da osjeti korist budnosti uma. Nego ćeš svojima očima gledati, i odmazdu nad misaonim grešnicima misaono i sam gledati i shvatiti, kako kaže pisac psalama David (Ps 90,8).

53. Ako možemo onda mislimo stalno na smrt, budući da se od tog sjećanja rađa napuštanje svih briga i sujeta, čuvanje uma i stalna molitva, ne pristrasnost prema tijelu, mržnja prema grijehu. Iz tog sjećanja se, ako hoćemo reći istinu, rađa svaka živa i djelatna krepost. Stoga, ukoliko smo u mogućnosti, mislimo na smrt stalno, kao što neprekidno dišemo.

54. Srce koje se potpuno oslobodi maštanja počinje da rađa božanske i tajanstvene misli, koje u njemu igraju kao što u mirnome moru igraju ribe i skaču delfini. More se pokreće blagim vjetrom, a bezdan srca Duhom Svetim. A pošto ste sinovi, posla Bog Duha Sina svoga u srca vaša, koji viče: ''Aba - Oče'' (Gal 4,6).

55. Posumnjat će i pokolebat će se u namjeri da se prihvati duhovnog djelovanja prije otrježnjenja uma svaki redovnik koji još nije upoznao njegovu ljepotu ili koji je spoznao, ali nema snage da se odluči na njega uslijed nedostatka revnosti. Međutim, to kolebanje će nesumnjivo nestati čim on stupi na djelo čuvanja uma, koje jest i naziva se misaonom ljubavlju prema mudrosti, ili djelatnom ljubavlju uma prema mudrosti. Jer, tada će on sresti Put koji kaže: Ja sam put i istina i život (Iv 14,6).

56. On će se opet pokolebati kad ugleda bezdan misli i gomilu babilonskih mladića. Međutim, i to kolebanje će raspršiti Krist ukoliko se osnovom uma stalno utvrđujemo u Njemu i ukoliko babilonske mladiće odbacujemo, razbijajući ih o taj kamen (Ps 136,9), izvršavajući na njima, kako je rečeno, svoju želju tj. svoje protivljenje. Jer, kako govori Premudri, onaj koji čuva zapovijed neće upoznati lukave riječi (Sir 8,5). I, Gospodin govori: Bez mene ne možete činiti ništa (Iv 15,5).

57. Istinski redovnik je onaj koji drži budnost uma, a istinski budan umom je onaj tko je redovnik u srcu odnosno kojemu je u srcu samo Bog i on sam.

58. Čovjekov život je usmjeren unaprijed putem protoka godina, mjeseci, nedjelja, dana i noći, sati i minuta. Zajedno s tim treba da se do same smrti prostiremo naprijed k savršenstvu kreposnih djela, odnosno budnosti uma, molitve, slasti u srcu, pri snažnoj slobodi (bezbrižnosti) srca.

59. Napokon, doći će i nama smrtni čas. Doći će jer ga je nemoguće izbjeći. O, kad bi pri svom dolasku knez ovog svijeta našao da su naša bezakonja mala i ništavna i da nema za što da nas pravedno optuži! U suprotnom, zaplakat ćemo tada, iako će biti beskorisno. Jer, Gospodin je rekao: A, onaj sluga koji je znao volju gospodara svoga i nije pripravio niti učinio po njegovoj volji, bit će mnogo bijen (Lk 12,47).

60. Teško onima koji pogube srce svoje! Što će raditi kad dođe Gospodin (Sir 2,14). Zauzmimo se, braćo, revnije za djelo srca.

61. Iza prostih i bestrasnih misli slijede strasne, kao što smo saznali iz dugotrajnog iskustva i promatranja. I prve služe kao ulaz za druge, bestrasne za strasne.

62. Čovjek zaista treba da se slobodnom voljom presječe na dvoje. On treba da se razdijeli najmudrijom mišlju i da postane nepomirljivi neprijatelj sam sebi. Ukoliko hoćemo da ostvarimo prvu i najveću zapovijed, odnosno blaženu poniznost, Kristov život i utjelovljeni život Boga, treba da prema sebi budemo raspoloženi onako kako smo raspoloženi prema nekome koji nas je krajnje ožalostio i uvrijedio. Stoga apostol Pavao govori: Tko će me izbaviti od tijela smrti ove (Rim 7,24). Jer, tjelesno mudrovanje se ne pokorava zakonu Božjem (Rim 8,7). A, pokazujući da je pokoravanje tijela volji Božjoj jedna od naših dužnosti, on je rekao: Jer da smo sami sebe ispitivali, ne bi bili osuđeni. A kad nam sudi Gospodin, kori nas (1 Kor 11,31-32).

63. Začetak ploda je cvijet, a početak budnosti uma je uzdržavanje u hrani i piću, odbacivanje i odsijecanje svih misli i slobode (bezbrižnost) srca.

64. Kad, osnaženi u Kristu Isusu, počnemo da se trudimo u tvrdo zasnovanoj budnosti uma, u našem umu se pojavljuje kao neka svjetiljka koju mi držimo rukom uma i koja nas vodi k misaonim stazama. Zatim, kao da nam se javlja mjesec u punoj svjetlosti, koji kruži po svodu srca, a zatim i sunce odnosno Isus, koji slično suncu sija pravdom, odnosno koji pokazuje sebe samog i svoje posve svijetle svjetlosti sagledavanja.

65. Sve to Gospodin tajanstveno otkriva umu koji s neprekidnom revnošću čuva Njegovu zapovijed koja glasi: Obrežite ogorčenost svoju (Pnz 10,16). Da, divnim istinama, kao što je već rečeno, čovjeka uči marljiva budnost uma. Božanstvo ne zna što je licemjerstvo. Stoga Gospodin govori: Tko ima dat će mu se, i preteći će mu; a tko nema, uzet će mu se i ono što ima (Mt 13,12-13). I još je rečeno: Onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro (Rim 8,28). Zar im utoliko prije u tome neće pomoći te kreposti, tj. budnost uma i molitva?

66. Brod se bez vode neće pokrenuti, ni čuvanje uma neće nikako uspjeti bez budnosti uma s poniznošću i Isusovom molitvom.

67. Temelj kuće je kamen, a temelj te kreposti odnosno budnosti ili čuvanja uma, i osnova i krov je sveto ime Gospodina našeg Isusa Krista. Brzo i lako će pretrpjeti brodolom nerazumni kormilar koji za vrijeme bure raspusti mornare, baci jedra i vesla u more i legne da spava. Još lakše će demoni potopiti dušu koja pri pojavi priloga bude nemarna u odnosu na budnost ili čuvanje uma i prizivanje imena Isusa Krista.

68. Ono što znamo mi predajemo preko spisa i ono što smo vidjeli idući putem svjedočimo onima koji žele da prihvate ono što govorimo. Eto, i sam Gospodin je rekao: Tko u meni ne ostane, izbacit će se napolje kao loza, i osušit će se, i skupit će je, i u vatru baciti, i spaliti … Tko ostane u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo ploda (Iv 15,5-6). Kao što nije moguće da sunce sija bez svjetlosti, tako se srce ne može očistiti od sramnih pogubnih misli bez molitve Isusovim imenom. Ako je to istina, kao što vidim, iz iskustva, prizivajmo to ime često kao što dišemo. Jer, ono je svjetlost, a one tj. nečiste misli su tama; On tj. prizivani Isus je Bog i Gospodin, a one su demonske sluge.

69. Budnost tj. čuvanje uma može prilično i dostojno da se nazove svjetlonosnim, svjetlorodnim i vatrenim. Jer, istinu govoreći, ono samo prelazi sve najveće tjelesne kreposti, bez obzira koliko ih tko imao. Tu krepost i nazivamo najpoštovanijim imenima stoga što se iz nje rađa svjetleća svjetlost. Snagom Isusa Krista oni koji je zavole od nepotrebnih, nečistih, nerazumnih, nepravednih postaju pravedni, poželjni, čisti, sveti, i razumni. I ne samo to, nego počinju da sagledavaju tajne i da svjedoče Boga. Postavši sagledatelji, oni se približavaju prečistoj i beskonačnoj Svjetlosti, dodiruju je neizrecivim dodirom i s Njom žive i djeluju, budući da su okusili da je blag Gospodin. Na tim prvoanđelima se očigledno izvršava riječ svetog Davida: Pravedni će ispovijedati ime tvoje, i pravi će se naseliti s licem tvojim (Ps 139,14).
I stvarno, jedino oni istinski prizivaju Boga, i ispovijedaju mu se, i uvijek vole da s Njim razgovaraju obzirom da ga ljube.

70. Teško unutrašnjosti od vanjštine. Jer, unutrašnji čovjek puno trpi od izvanjskih čula. Ukoliko nešto pretrpi, on treba da upotrijebi bič protiv izvanjskih čula. Onaj tko je učinio ono što slijedi po pisanome, već je razumio i ono što slijedi po sagledavanju i shvaćanju.

71. Sveti Oci tvrde da će naš unutrašnji čovjek, ukoliko je budnog uma, biti u stanju da sačuva i izvanjskog čovjeka. Po njihovim riječima, mi i zločinci odnosno demoni se udružujemo kad činimo grijehe: oni nam kroz misli ili prikazivanja kroz maštu pred umom slikaju grijehe koje hoće, a mi griješimo mislima unutra i djelima izvana. Obzirom da nemaju tijela, demoni sebi i nama pripremaju muku samo mislima, lukavstvima i prevarama. Da nisu lišeni tijela, oni najnekorisniji bi stalno griješili i djelima, uvijek u sebi imajući zlu slobodnu volju, spremnu na nečasna djela.

72. Međutim, molitva iz srca Gospodinu ih razbija i njihove prevare preobraća u prah. Jer, Isus, Bog i Sin Božji, kojeg stalno i revno prizivamo, ne dopušta da demoni u nas ubace grijeh, odnosno takozvani prilog, ne dopušta ni da nam u ogledalu uma pokažu bilo kakvu sliku, niti da progovore bilo kakve riječi srcu. Ukoliko se nikakva slika ne prikrade u srce, ni misli ga neće uznemiravati. Jer, demoni obično kroz misli skriveno pričaju s dušom i uče je zlu.

73. Stalna molitva čisti misaoni zrak uma od tamnih oblaka i vjetrova duhova zla. Kad je zrak srca čist, više ništa ne može spriječiti da zasja Isusova božanska svjetlost. Potrebno je samo da se ne bahatimo sujetom, umišljenošću i samodopadljivim isticanjem, da ne težimo k nedostižnom, i da ne budemo lišeni Isusove pomoći. Jer, kao obrazac poniznosti, Krist posrami sve takvo.

74. Dakle, držimo se molitve i poniznosti. S ta dva oružja, udružena s budnošću uma kao s vatrenim mačem, naoružavaju se misaoni vojnici protiv demona. Ukoliko tako budemo vodili svoj život, svakog dana i trenutka ćemo tajanstveno imati radosni praznik u srcu.

75. Postoji osam glavnih grešnih misli koje obuhvaćaju svu grešnu oblast i od kojih se rađaju sve ostale. Sve one prilaze vratima srca i, kad vide da ih um ne čuva, ulaze jedna za drugom, svaka u svoje vrijeme. Ukoliko se neka od tih osam misli približi srcu i uđe u njega, sa sobom će uvesti čitav roj nečistih misli. Potamnivši um i srce, ona razdražuje tijelo i vuče ga na sramna djela.

76. Međutim, tko pazi na glavu zmije odnosno prilog i srditim protivljenjem i srditim riječima udara u lice neprijatelja, odmah presijeca borbu. Jer, razbivši glavu, on izbjegava i poročne misli i poročna djela. Poslije toga njegova misao već ostaje nepomućena, budući da Bog prima njegovo bdijenje nad mislima i kao nagradu mu daje spoznaju kako da pobjedi neprijatelje i kako da čisti srce od misli koje skrnave unutrašnjeg čovjeka. O tome Gospodin Isus kaže: Iz srca izlaze zle misli, ubojstva, preljube, blud … I ovo je što opogani čovjeka (Mt 15,19-20).

77. Na taj način duša u Gospodinu može da povrati svoju dobronamjernost, ljepotu i ispravnost koju je imala na početku, kad ju je stvorio Bog. Sveti Antonije Veliki kaže: ''Kad um postane onakav kakav treba da je po prirodi, sva duša postaje krepost.'' Na drugom mjestu on veli: ''Da duša postane ispravna, um treba da je u prirodnom stanju, u kojem je i stvoren.'' I na trećem mjestu on kaže: ''Očistimo um. Jer, ja vjerujem da svestrano očišćen um koji je došao u svoje prirodno stanje može postati vidovit i vidjeti bolje i dalje od demona, imajući u sebi Gospodina koji daje otkrivenja.''

78. Svaka misao u umu proizvodi izgled nekog čulnog predmeta. Jer, neprijatelj, kao umna sila, ljude može da zavodi samo ako koristi nešto čulno što je privlačno za nas.

79. Mi ljudi ne možemo tjerati ptice po zraku, niti letjeti kao one zato što to nije svojstveno našoj prirodi. Isto tako se mi ne možemo osloboditi od netjelesnih demonskih misli i slobodno usmjeriti pažljivo oko uma Bogu bez stalne budnoumne molitve. Ako kod tebe nema toga, ti puziš po zemlji.

80. Ako stvarno hoćeš da stidom pokriješ misli, da doličan budeš u bezbrižnosti i da bez truda budeš budno uman srcem, neka se uz tvoje disanje prilijepi Isusova molitva. I za malo dana ćeš to uvidjeti na djelu.

81. Slova se ne mogu pisati po zraku, već ih, da budu dugotrajna, treba urezivati na neki čvrsti predmet. Isto tako s napornom budnošću uma treba čvrsto spojiti Isusovu molitvu. Tako će predivna budnost uma s Njim moći da opstane cjelovita i kroz Njega u vjekove da ostane neodvojiva od nas.

82. Položi, kao što je kazano, na Gospodina djela svoja i zadobit ćeš milost. Nemoj da se i na tebe odnose prorokove riječi: Ti si im, Gospodine, blizu usta, ali daleko od utrobe (Jer 12,2). Nitko ne može trajno da umiri tvoje srce od strasti osim Isusa Krista, koji je u sebi sjedinio ono što je daleko razdvojeno, odnosno božanstvo i čovještvo.

83. Dušu podjednako potamnjuju i unutrašnji misaoni razgovori s mislima i izvanjski razgovori i mudrovanje. Stoga oni koji se brinu da od svog uma udalje sve štetno treba bez žalosti da progone i jedne i druge ljubitelje mudrovanja, i misli, i ljude, iz vrlo važnog razloga po Bogu, odnosno da um ne bi oslabio u budnosti uma. Jer, ukoliko se potamnimo zaboravom zbog razgovora, mi ćemo izgubiti um odnosno postati takvi kao da uopće nemamo um.

84. Onaj koji revno bude čuvao čistoću srca, steći će Gospodina Krista za učitelja. I on će mu tajanstveno izricati svoju volju. Poslušat ću što će o meni reći Gospodin Bog (Ps 84,9), veli David, ukazujući na to. Prikazujući razgovor uma sa samim sobom o misaonoj borbi i o zastupničkom pokroviteljstvu Božjem, on je govorio: I reče čovjek: 'Ima li ploda pravednik' (Ps 57,12)? Iznoseći zatim posljedicu dvostrukog razmatranja on govori: Pristupit će čovjek i srce duboko i uznijet će se Bog. I tada će njihove rane nastati od strijela nejakih (Ps 63,7-8).

85. Uvijek se ponašajmo kao oni koji su srcem poučeni u mudrosti (Ps 89,12), stalno dišući Isusom Kristom, snagom Boga Oca i Božjom premudrosti. Ukoliko se, slučajno opustimo i zanemarimo umno djelovanje, slijedeće jutro opet dobro opašimo bedra uma svoga i snažnije se prihvatimo svoga djela, znajući da nemamo nikakvog opravdanja ako ne činimo dobro mi koji znamo dobro činiti (Jak 4,17).

86. Onaj koji pojede nešto otrovno, čim osjeti teškoću žuri da iz sebe izbaci sve i ostaje nepovrijeđen. Tako će i um, koji proguta poročne misli i osjeti za dušu štetnu gorčinu, te odmah požuri da ih Isusovom molitvom, koju vrši iz dubine srca, izbaci napolje i odbaci iz sebe, izbjeći svaku štetu. Tako su, po milosti Božjoj, onima koji se trude da budnošću uma shvate naše djelo predali drugi Oci i naše vlastito iskustvo.

87. Sa svojim disanjem sjedini budnost uma i prizivanje imena Isusovog, ili misao o smrti i poniznost. I jedno i drugo donosi veliku korist.

88. Gospodin je rekao: Naučite se od mene, jer sam ja krotak i ponizan srcem (Mt 11,29).

89. Gospodin je još rekao: Koji se, dakle, ponizi kao dijete ovo, onaj je najveći u Kraljevstvu nebeskom (Mt 18,4), jer svaki koji sebe uzvisuje, ponizit će se (Lk 18,14). Naučite se, govori On, od mene. Vidiš li čemu? Pa poniznosti! Njegova je zapovijed život vječni. I, ta je zapovijed poniznost. Znači, koji nije ponizan, otpao je od života i naći će se u onome što je suprotno tome.

90. Svaka krepost se vrši dušom i tijelom, a duša i tijelo su tvorevina Božja. Ne činimo li onda nešto krajnje ludo kad se veličamo i kitimo (sujetimo) tuđim ukrasima duše i tijela? I nije li još veća ludost kad se oslanjamo na oholost kao na trsku i protiv sebe izazivamo Boga koji je beskrajan po veličanstvu? Svojim krajnjim bezakonjem mi, naime, na svoju glavu privlačimo Njegovo strašno negodovanje. Jer, Gospodin se protivi oholima (Jak 4,6). Umjesto da poniznošću nasljedujemo Gospodina, mi ohološću stupamo u družbu s Njegovim najvećim neprijateljem, oholim đavlom. Zbog toga apostol Pavao govori: Što li imaš, što nisi primio (1 Kor 4,7). Zar si ti sam sebe stvorio? Ako si i dušu i tijelo, u kojima se i preko kojih se vrši svaka krepost, primio od Boga, zašto se hvališ kao da nisi primio? Jer, Gospodin ti je sve to darovao.

91. Očišćenje srca, kojim stječemo poniznost i svako drugo blago koje dolazi odozgo, nije ništa drugo nego nedopuštanje da u dušu ulaze misli koje joj se približavaju.

92. Čuvanje uma uz Božju pomoć, koje se obavlja radi samog Boga, ustalivši se u duši, umu priopćava mudrost za spoznaju podviga po Bogu. Svome pričesniku ono pruža i veliku sposobnost da, s besprijekornim rasuđivanjem, po Bogu ustroji svoja izvanjska djela i riječi.

93. Poseban prvosvećenički ukras u Starom zavjetu (čista zlatna pločica na grudima s natpisom; svetinja Gospodinova – Izl 28,36) bio je praizgled čistoće srca. Ona nas podstiče da pazimo na pločicu našeg srca, odnosno da gledamo je li crna od grijeha, i ako jest da požurimo da je očistimo suzama, pokajanjem i molitvom. Naš je um nešto lako pokretljivo i teško ga je zadržavati od grešnih sjećanja. Uostalom, može se reći da on s istom lakoćom ide i za lošim i za dobrim misaonim maštanjima.

94. Zaista je blažen onaj tko je svoju misao sjedinio Isusovoj molitvi stalno ga prizivajući u srcu kao što se zrak sjedinjuje s našim tijelom, ili plamen sa svijećom. Prolazeći iznad zemlje, sunce proizvodi dan, a sveto i prečasno ime Gospodina Isusa, stalno sijajući u duši, rađa bezbrojne suncolike misli.

95. Kad se raziđu oblaci, zrak postaje čist, a kad Sunce pravde, Gospodin Isus, rastjera strasna maštanja, u srcu se obično rađaju svjetleće i zvjezdolike misli. To je stoga što je zrak srca prosvijetlio Isus. Jer, Mudrost govori: Koji se uzdaju u Gospodina upoznat će istinu i ostat će mu vjerni u ljubavi (Mudr 3,9). Njemu pripada slava u vjekove. Amen!

96. U prethodnim glavama koje sačinjavaju prvu i drugu stotinu pouka opisali smo trud svete čistoće uma i naveli ne samo svoje iskustvo, nego i ono čemu nas o čistoći uma uče božanske riječi od Boga mudrih Otaca. Kazavši još nešto malo o koristi čuvanja ili budnosti uma, mi ćemo završiti pouku.

97. I tako, pođi za mnom, i slijedi me da bi dostigao blaženo čuvanje ili budnost uma, ma tko bio, ukoliko želiš da u duhu vidiš blage dane (Ps 33,12). I, ja ću te u Gospodinu naučiti vidljivom djelovanju i životu bestjelesnih sila.

98. Anđeli se neće nasititi da pjevaju Tvorcu. Ni um se neće nasititi, surevnujući im u čistoći. Netjelesni anđeli na nebu se ne brinu o hrani. Tako se o njoj ne brinu ni tjelesni netjelesnici odnosno budni umom ili čuvari uma na zemlji kad uzađu na nebo budnosti ili čuvanja uma.

99. Kao što se gornje sile ne brinu o bogatstvu i stjecanju, tako se ni očišćeno oko, koje je steklo naviku u kreposti budnosti ili čuvanja uma, ne brine o spletkama zlih duhova. I kao što one odlikuje bogatstvo uspijevanja u usavršavanju u Bogu, tako ove odlikuje čežnja i ljubav prema Bogu, te nastojanje i uzdizanje k božanskom. Prostirući se k uzdizanju gore po stupnjevima duhovnog savršenstva s neutješnom čežnjom koja nastaje od kušanja božanske ljubavi, koja dovodi do ushićenja, oni se ne zaustavljaju sve dok se ne upriliče serafinima. Oni neće prestati s budnošću ili čuvanjem uma i čežnjivim uzvišavanjem sve dok ne postanu anđeli u Kristu Isusu, Gospodinu našem.

100. Nema otrova jačeg od otrova zmije aspide i nema većeg zla od zla samoljublja. Porod samoljublja su krilate zmije, odnosno samopohvala u srcu, ugađanje sebi, ugađanje trbuhu, blud, sujeta, zavist i kruna svih zala tj. oholost, koja svrgava ne samo ljude, nego je i anđele svrgla s neba, i umjesto svjetlošću, pokriva tamom.

Ovo ti je Teodule napisao imenjak slobode (bezbrižnosti) odnosno Isihije, koji, doduše, nije slobodan (bezbrižan) i na djelu. Možda nisam napisao sve što se odnosi na predmet o kojem je riječ, ali sam ipak napisao sve što mi je dao Bog, kojeg u Ocu, Sinu i Duhu Svetom hvali i slavi sva razumna priroda, anđeli i ljudi i sva tvar koju ju stvorilo neizrecivo Trojstvo, jedini Bog, čijeg svijetlog Kraljevstva da se i mi udostojimo, po molitvama Presvete Bogorodice i Bogu ugodnih otaca naših. Njemu, Bogu našemu, neka je vječna hvala i slava. Amen!