Na svoju veliku žalost, današnji pravoslavni vjernici su gotovo pa zaboravili što znači duhovnik tj. što znači duhovni život, jer u današnje vrijeme pravih duhovnika gotovo pa i nema. Kod njih se u najboljem slučaju zadržao pojam "ispovjednik" koji najčešće označava nadležnog župnika tj. svećenika, kod kojega pojedinci povremeno odlaze ispovjediti svoje grijehe, najčešće prije svete pričesti. Ali, pojam duhovnika puno je širi od pojma ispovjednika. Ispovjednik može biti svaki svećenik koji za vrijeme ispovijedi sluša grijehe i čita molitvu odrješenja. I tu prestaje njegova aktivnost. A, duhovnik je nešto sasvim drugo. Po riječima apostola Pavla, duhovnik često u porođajnim mukama, rađa svoju duhovnu djecu, njeguje ih i odgaja, vodi i usmjerava dok u njima ne oblikuje lik Kristov: Dječice moja, koju ponovno u trudovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama (Gal 4,19).
Obzirom da je takvo stanje u pogledu duhovnika današnji pravoslavni kršćani su posve obezglavljeni i ne služe svojoj svrsi tj. nisu sol zemlje (Mt 5,13) ni svjetlost svijeta (Mt 5,14). Zbog nedostatka duhovnika i duhovne izobrazbe oni nisu pravilno poučeni i dovoljno ne poznaju svoju pravoslavnu vjeru tj. nisu adekvatno formirani kao vjernici i stoga je nisu u stanju živjeti i pred ljudima svjedočiti. Oni su mlaki vjernici i kao takvi Gospodinu posve neprihvatljivi jer o njima govori: Znam tvoja djela, nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta (Otk 3,15-16).
Ovdje se odmah nameće pitanje tko je kriv za takvo stanje današnjih pravoslavnih kršćana?! Odgovor je posve jasan, prije svega krivi su pastiri tj. klerici svete Pravoslavne crkve kojima su povjereni vjernici jer ih nedovoljno tj. dobro ne poučavaju i ne vode brigu o njihovom kršćanskom usavršavanju. Odmah poslije pastira, naravno da su krivi i vjernici jer se sami ne poučavaju i usavršavaju u istinama svete vjere pravoslavne. Ostajući tako nedovoljno poučeni u svetim istinama spasenja oni postaju mlaki vjernici i kao takvi ne služe svojoj svrsi tj. nisu sol zemlje ni svjetlost svijeta.
U pravoslavnoj duhovnoj literaturi duhovnik je riječ koja se vrlo često susreće, zapravo pod raznim sinonimima: "Geronda" (grčki), "Starac" (ruski), "Avva" (staroarapski), "Svećenik", "Duhovni otac", itd. No, svi ovi pojmovi znače više-manje samu bit riječi duhovnik. A, duhovnik je upravo ona osoba, uglavnom u redovničkom činu (najčešće redovnik-svećenik), koja je duhovno vrlo jaka, koja je utemeljena na Gospodinu Isusu Kristu, na svetim Ocima i u predaji (tradiciji) pravoslavne duhovnosti, i kao takav sposoban je pomoći drugim ljudima, duhovno regenerira ili rađa druge osobe. Zato je on "duhovni otac", a svi oni koje vodi na put spasenja njegova su duhovna djeca.
Dakle, duhovnik ne samo da rađa svoju duhovnu djecu, nego ih stalno vodi na putu duhovnog života i rasta. Duhovnik ne bira svoju duhovnu djecu, on nije taj od kojega potječe inicijativa, nego koji svojom osobnošću, svojom duhovnom snagom zrači duhovnim svjetlom, kojim privlači k sebi duše žedne i željne Boga i uzvišenog duhovnog života. Upravo kao što žarulja, svijetleći u noćnoj tami, privlači na sebe razne kukce koji se viju (lete) oko nje.
Duhovnik, iako uglavnom živi na jednom mjestu, često u pustinji, kao što je bio sveti Antun Veliki (Pustinjak) ili kao što su i danas mnogi duhovnici na Svetoj Gori, živi u svom pustinjaštvu i askezi, u molitvi i postu, u duhovnoj kontemplaciji i uvidu dubina božanskih, ali ne može ostati skriven očima svijeta, kao onaj grad "na gori koji stoji", o kojemu govori Sveto pismo.
Dakle, duhovnik se ne može sakriti ni kad bi htio. Pronalaze ga svi oni koji žele napredak u duhovnom životu i koji nastoje postići i ostvariti cilj i svrhu svoga postojanja. Stoga se duhovnik nikome ne nameće. On je kao bistro gorsko vrelo. On se nudi svima, svima je otvoren i svatko tko želi može mu prići da se napije i utaži svoju duhovnu žeđ.
Duhovnik je prije svega čovjek molitve i pun razuma tj. ima moć rasuđivanja. Zato on nikada ne pokušava silom ući u našu dušu. Strpljivo čeka da mu se otvori duša njegovog duhovnog djeteta u iskrenosti, ispovijedi i povjerenju, jer samo tako može djelovati i pomoći. Upravo onako kako su često poučavali, a i u praksi djelovali veliki duhovnici, koji su izuzetno cijenili i poštovali svaku osobnost, svakog čovjeka, i govorili "da svakoj ljudskoj duši treba pristupiti nježno", da je se ne povrijedi, da joj se ne pokušava nasilno pomoći, tj. samo onoliko koliko duša traži.
Dakle, duhovnik ne trči po svijetu i narodu da sebi "traži" i "skuplja" duhovnu djecu, da "spašava svijet", kako su danas mnogi skloni to tražiti od duhovnih ljudi. Duhovnik živi svojim duhovnim životom i čeka da ga pronađu oni koji ga trebaju, a koje mu Bog upućuje. Takvima on postaje duhovni otac, a oni njegova duhovna djeca.
Nema komentara:
Objavi komentar