''DJELOMIČNA MILOST''
Učenje o ''djelomičnoj milosti'' sliči na učenje o relativnoj istini u filozofiji, koje u svome logičkom slijedu dovodi čovjeka do agnosticizma i skepticizma. Znači, ''djelomična milost'' je nepotpuna, nesavršena milost, tj. zabluda ili obmana Sotone.
Milost je vječna božanska snaga i energija, koja istječe iz grudi Božjeg bića. To je netvarna svjetlost s Tabora u kojoj je Krist pokazao svoje božanstvo.
Pravoslavna crkva, slijedeći učenje svetoga Grigorija Palame i isihasta s Atona, potvrđeno na čitavom nizu mjesnih (regionalnih) carigradskih sabora (koji su sazvani ovim povodom u 14. stoljeću), nazvala je milost Božjom snagom. Može li Bog biti osakaćen, ograničen i djelomičan? Druga je stvar što se milost može pojavljivati u različitim djelovanjima i svojstvima, ali u svojoj prirodnoj nedjeljivosti ona je apsolutna. Prema rimokatoličkom učenju, milost je stvorena i primjerena Božjem djelovanju. Prema tome, ona je službena snaga, a nije obraćena, okrenuta prema svijetu stavom ili željom Božjom. Milost je nazvana božanskom i ako je, uz to, ograničena i nesavršena, ograničen je i nesavršen sami Bog, a to je već lažni bog. Zato priznavati nepravoslavnim konfesijama milost, ali ne Božju i ne apsolutnu, već neku drugu – znači pripisati njihovim kultovima pseudo-božansku snagu.
Govoriti o djelovanju jedne te iste milosti u različitim konfesijama znači izjednačavati pravoslavlje s krivovjerjem ili herezom, (vidi: Krivovjerje ili hereza - sv. Ignjacije Brjančaninov) i rušiti sam pojam svete Pravoslavne crkve Kristove. Postoji još jedna varijanta liberalne teologije: dopustiti da u različitim konfesijama djeluje Božja apsolutna milost, ali hereza pravi prepreke ljudima da usvoje ovu milost, i oni joj se pridružuju samo djelomično, u onoj mjeri u kojoj je njihova vjeroispovijest približena pravoslavlju. Ali ovdje nastaje pitanje: je li u ovakvom slučaju za njih milost spasonosna? Ako je, zašto se onda sveta Kristova crkva brižno ograđivala od krivovjerja ili hereza?
Govoriti o djelovanju jedne te iste milosti u različitim konfesijama znači izjednačavati pravoslavlje s krivovjerjem ili herezom, (vidi: Krivovjerje ili hereza - sv. Ignjacije Brjančaninov) i rušiti sam pojam svete Pravoslavne crkve Kristove. Postoji još jedna varijanta liberalne teologije: dopustiti da u različitim konfesijama djeluje Božja apsolutna milost, ali hereza pravi prepreke ljudima da usvoje ovu milost, i oni joj se pridružuju samo djelomično, u onoj mjeri u kojoj je njihova vjeroispovijest približena pravoslavlju. Ali ovdje nastaje pitanje: je li u ovakvom slučaju za njih milost spasonosna? Ako je, zašto se onda sveta Kristova crkva brižno ograđivala od krivovjerja ili hereza?
Jer tada proizlazi, da riječi ''hereza'' uopće gubi svoj zlokobni značaj, pa postaje nešto što se naziva nekom ''istinom drugog reda'' (kako govore trgovci, proizvodi drugorazredne svježine, koji ne mirišu upravo lijepo, ali se ipak mogu jesti).
Ipak sveta Pravoslavna crkva Kristova uči da je Duh Sveti, Duh Istine koji ne može da djeluje na polju duhovne laži. A, hereza je metafizička laž. Navest ćemo primjer: heretik Apolinarije je učio da je Krist primio čovječje tijelo i dušu, s izuzetkom čovječjeg uma, koji je zamijenio njegov božanski um. Na račun ovoga učenja sveti Grgur Niski kaže: ''Ako kod Krista nije ljudski um, onda ni moj um nije izliječen, ako Krist nije savršeni čovjek, onda, znači, da ja nisam spašen.''
Hereza je intelektualni i dogmatski grijeh, misaona trulež, laž rasuđivanja kod koje je blagoslov uma i duše Božjom milošću nemoguć. Um koji vjeruje u laž kao u istinu, protivi se djelovanju milosti. Samo spasenje je sinergija milosti i čovječje volje koja je pokorna milosti. Blagoslov uma je moguć kod sinergije teološke istine, u kojoj su uključeni um i milost Božja, a ova sinergija je moguća samo kod postojanja dogmatske istine ako se uključi mali um čovjeka u veliki um svete Crkve Kristove: A mi imamo misao Kristovu (1 Kor 2,16). Vjera u laž izjednačava um s laži stoga isključuje sinergiju spoznaje i milosti. Dakle, um heretika ostaje bez prave spoznaje, tj. bezuman. Na što onda djeluje milost, što ona blagoslivlja?
Ako je duša bezumna tj. bez Istine u sebi, onda takva duša nema svoju funkciju.
Ipak sveta Pravoslavna crkva Kristova uči da je Duh Sveti, Duh Istine koji ne može da djeluje na polju duhovne laži. A, hereza je metafizička laž. Navest ćemo primjer: heretik Apolinarije je učio da je Krist primio čovječje tijelo i dušu, s izuzetkom čovječjeg uma, koji je zamijenio njegov božanski um. Na račun ovoga učenja sveti Grgur Niski kaže: ''Ako kod Krista nije ljudski um, onda ni moj um nije izliječen, ako Krist nije savršeni čovjek, onda, znači, da ja nisam spašen.''
Hereza je intelektualni i dogmatski grijeh, misaona trulež, laž rasuđivanja kod koje je blagoslov uma i duše Božjom milošću nemoguć. Um koji vjeruje u laž kao u istinu, protivi se djelovanju milosti. Samo spasenje je sinergija milosti i čovječje volje koja je pokorna milosti. Blagoslov uma je moguć kod sinergije teološke istine, u kojoj su uključeni um i milost Božja, a ova sinergija je moguća samo kod postojanja dogmatske istine ako se uključi mali um čovjeka u veliki um svete Crkve Kristove: A mi imamo misao Kristovu (1 Kor 2,16). Vjera u laž izjednačava um s laži stoga isključuje sinergiju spoznaje i milosti. Dakle, um heretika ostaje bez prave spoznaje, tj. bezuman. Na što onda djeluje milost, što ona blagoslivlja?
Ako je duša bezumna tj. bez Istine u sebi, onda takva duša nema svoju funkciju.
Razgovor o tome da u herezi postoji milost, a heretik ne može da je primi, više sliči na priču o lisici i rodi: hrana stoji na stolu, a gost ostaje gladan.
I uopće, učenje o djelomičnoj i nepotpunoj milosti izaziva nedoumicu. Na dan Pedesetnice sveta Pravoslavna crkva (u licu apostola i učenika Kristovih) dobila je onu punoću milosti koja ju je učinila jedinstvenom s Crkvom nebeskom i dala pravo da se naziva Tijelom Krista spasitelja. Nepotpunim može biti, i u suštini uvijek biva, i čovjekovo približavanje milosti, zbog njegove ograničenosti, nesavršenosti i grešnosti. Ali ovdje nije nesavršena milost, već čovjek. Sam vječni život je vječno punjenje milošću, bez obzira na nesavršenost i ograničenost čovjekovu.
Ako je milost djelomična, zakržljala i oskudna, onda ona može i spašavati samo djelomično, ali takvo djelomično spasenje Pravoslavna crkva ne poznaje, i trećeg stanja posle smrti, osim Raja i Pakla ne priznaje. Ako je suditi o djelovanju milosti prema vanjskoj fragmentarnoj sličnosti nepravoslavnih konfesija s pravoslavljem, onda će se dobiti slika milosti kao o nekoj materijalnoj, ali prefinjenoj energiji, poput nekakve struje. Ispunjeni su određeni uvjeti – proradio je stroj, i kroz žicu je protekla struja. Što je konfesija i sekta dalje od pravoslavlja, time je lošija kvaliteta provodnika i manje je jak napon struje. Ovdje se isključuje Bog kao glava Crkve, ovdje se Crkva iz živog jedinstvenog organizma pretvara u isihazam, možda bolji od ostalih, ali ne jedini. Priznavanje efikasnosti tajni koje se vrše u različitim konfesijama prema njihovim ''sličnostima'' s Crkvom pretvara mistiku u magiju, a magija je podčinjavanje suštine formi.
I uopće, učenje o djelomičnoj i nepotpunoj milosti izaziva nedoumicu. Na dan Pedesetnice sveta Pravoslavna crkva (u licu apostola i učenika Kristovih) dobila je onu punoću milosti koja ju je učinila jedinstvenom s Crkvom nebeskom i dala pravo da se naziva Tijelom Krista spasitelja. Nepotpunim može biti, i u suštini uvijek biva, i čovjekovo približavanje milosti, zbog njegove ograničenosti, nesavršenosti i grešnosti. Ali ovdje nije nesavršena milost, već čovjek. Sam vječni život je vječno punjenje milošću, bez obzira na nesavršenost i ograničenost čovjekovu.
Ako je milost djelomična, zakržljala i oskudna, onda ona može i spašavati samo djelomično, ali takvo djelomično spasenje Pravoslavna crkva ne poznaje, i trećeg stanja posle smrti, osim Raja i Pakla ne priznaje. Ako je suditi o djelovanju milosti prema vanjskoj fragmentarnoj sličnosti nepravoslavnih konfesija s pravoslavljem, onda će se dobiti slika milosti kao o nekoj materijalnoj, ali prefinjenoj energiji, poput nekakve struje. Ispunjeni su određeni uvjeti – proradio je stroj, i kroz žicu je protekla struja. Što je konfesija i sekta dalje od pravoslavlja, time je lošija kvaliteta provodnika i manje je jak napon struje. Ovdje se isključuje Bog kao glava Crkve, ovdje se Crkva iz živog jedinstvenog organizma pretvara u isihazam, možda bolji od ostalih, ali ne jedini. Priznavanje efikasnosti tajni koje se vrše u različitim konfesijama prema njihovim ''sličnostima'' s Crkvom pretvara mistiku u magiju, a magija je podčinjavanje suštine formi.
Teozofija govori o tome da nijedna religija nema punoću istine, već samo relativnu istinu – prema tome, izravnava religije u nekakvom ne savršenstvu. I Ekumenizam, budući djelomični slučaj teozofije, u svom radikalnom obliku govori o tome da ni jedna religija nije savršena, pa konfesije treba da uče jedna od druge, a u ''liberalno-polovičnom'' obliku dopušta da određene konfesije imaju neke prednosti (među njima pravoslavne, koje učestvuju u Ekumenskom pokretu, smatraju, naravno, da je pravoslavlje najveći oblik kršćanstva). Ako se pretpostavi da je to zaista tako, i razlika između pravoslavlja i nepravoslavlja se ogleda u većem ili manjem stupnju djelovanja milosti, onda sva povijest Crkve Kristove do 20. stoljeća predstavlja ili nerazumijevanje ili vapijući grijeh protiv ljubavi. Zar treba bacati anatemu na heretike zbog toga što u njima manje djeluje milost? Ipak dopustiti takvo shvaćanje – znači odreći se samog pojma Crkve kao mističnog Tijela Isusa Krista spasitelja i pretvarati je u ljudsko društvo, poput kluba, stranke ili udruženja.
Ako je moguće spasenje u drugim konfesijama, onda anatema koju izgovara Crkva hereticima, i koja se ponavlja svake godine na nedjelju pravoslavlja, više sliči na bratoubojstvo. Zašto je drevna Crkva odsijecala heretike od svoga tijela kao posve bolesne članove? Zar je ona imala manje ljubavi od suvremenih ekumenista? Apostol ljubavi sv. Ivan evanđelist zabranjivao je kršćanima da uvode heretike u svoj dom i da ih čak pozdravljaju: Ako tko dolazi k vama i ne donosi tog nauka, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga (2 Iv 1,10), a eto, on je bio najomiljeniji učenik Krista spasitelja. Znači, pravoslavna kršćanska ljubav je nešto drugo, a ne liberalna indiferentnost prema vjeri, koja pod plaštem ljubavi krije svoju ravnodušnost prema Istini.
Najveći među bogougodnima, sveti Antonije Veliki, izašao je iz pustinje da bi razotkrio arijevsku herezu. Sveti Nikola je pokazao posebnu revnost za sveto pravoslavlje na Prvom saboru Crkve. Možete li zamisliti sabor Crkve Kristove na kojemu sveti Nikola i Arije, držeći se za ruke uzvikuju parole ekumenista i izjavljuju da treba više obraćati pažnju na ono što sjedinjuje, a manje na ono što razjedinjuje?
Prvo-vrhovni apostol Petar je svojom molitvom na smrt zaprepastio gnostika Šimuna Maga. Kako prenijeti takav postupak prvo-vrhovnog apostola na ''nježne'' duše ekumenista – liberala koji s divljenjem prate rituale plesača bezbožnika – šamana za vrijeme sabora ekumenista?!
Ako je u Pravoslavnoj crkvi Kristovoj punoća milosti, a kod hereza djelomična milost, onda dolazi do toga da se milost razdijelila i da veća milost baca anatemu na manju. A, crkvena anatema je slika i prilika Strašnog suda. Zatim se pred nama javlja još jedno zagonetno pitanje: zašto je nepravoslavnim konfesijama dana ''nepotpuna, djelomična milost'', ako ne za spasenje – znači, za veliku osudu? Tada se ona pretvara u kaznu Božju, tada će bezbožnicima biti bolje nego nepravoslavnima koji ginu s takvom ''milošću''. Sveta Crkva jednako poštuje mučenike, koji su uzeli na sebe smrt, kako zbog odbijanja, da prinesu žrtvu idolima, tako i zbog odbijanja da postanu nepravoslavni, tj. da uđu u uniju. Uz to, Crkva ne računa kakvu će religiju primiti onaj koji je odstupio, jer grijeh samoubojice je jednako strašan nezavisno od toga je li se otrovao, objesio ili bacio s litice.
Pitanje se može postaviti i ovako: jesu li nepravoslavni uopće kršćani? Ako kršćanstvo označava vjeru u Krista spasitelja, onda su oni kršćani. A, ako se pod kršćanstvom shvaća mistički odraz Kristovog lika u čovjekovoj duši i općenje s Duhom Svetim, onda je to moguće samo u Pravoslavnoj crkvi. Neki tvrde da je monofizitstvo hereza, pošto je bilo osuđeno na Četvrtom saboru Crkve, a rimokatolicizam se ne može nazvati herezom pošto se otpadanje Rimskog patrijarhata dogodilo poslije crkvenih sabora, pa navedeno pitanje ostaje otvoreno. Ovaj dokaz nam se čini zaprepašćujući, jer protestantizam se pojavio još kasnije, pa po toj logici protestanti nisu heretici. A takve sektaške organizacije kao ''Jehovini svjedoci'', ''Vojska spasa'', u čijim je metrikama prikazano 19. stoljeće, znači, također nisu hereze jer crkveni sabori nisu mogli podvrći njihova učenja anatemi?! Što se tiče konkretno rimokatolicizma, to se u saborskim zaključcima često ponavljalo zabranjivanje Simbola vjere (Vjerovanja) kao osnove dogmatskog jedinstva. Već je u tome rimokatolicizam suprotstavio sebi Sabornu Crkvu. Na pravoslavnim saborima i savjetovanjima Istočnih patrijarha rimokatolicizam je nazvan latinskom herezom i papizmom. (Vidi: ''Okružna Poslanica Jedinstvene Svete Saborne Apostolske Crkve svim kršćanima'', 1848. god. koju su potpisali istočni patrijarsi i njihovi Sinodi - Okružna poslanica pravoslavnih istočnih patrijarha protiv poslanice pape Pija IX)
Ako je moguće spasenje u drugim konfesijama, onda anatema koju izgovara Crkva hereticima, i koja se ponavlja svake godine na nedjelju pravoslavlja, više sliči na bratoubojstvo. Zašto je drevna Crkva odsijecala heretike od svoga tijela kao posve bolesne članove? Zar je ona imala manje ljubavi od suvremenih ekumenista? Apostol ljubavi sv. Ivan evanđelist zabranjivao je kršćanima da uvode heretike u svoj dom i da ih čak pozdravljaju: Ako tko dolazi k vama i ne donosi tog nauka, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga (2 Iv 1,10), a eto, on je bio najomiljeniji učenik Krista spasitelja. Znači, pravoslavna kršćanska ljubav je nešto drugo, a ne liberalna indiferentnost prema vjeri, koja pod plaštem ljubavi krije svoju ravnodušnost prema Istini.
Najveći među bogougodnima, sveti Antonije Veliki, izašao je iz pustinje da bi razotkrio arijevsku herezu. Sveti Nikola je pokazao posebnu revnost za sveto pravoslavlje na Prvom saboru Crkve. Možete li zamisliti sabor Crkve Kristove na kojemu sveti Nikola i Arije, držeći se za ruke uzvikuju parole ekumenista i izjavljuju da treba više obraćati pažnju na ono što sjedinjuje, a manje na ono što razjedinjuje?
Prvo-vrhovni apostol Petar je svojom molitvom na smrt zaprepastio gnostika Šimuna Maga. Kako prenijeti takav postupak prvo-vrhovnog apostola na ''nježne'' duše ekumenista – liberala koji s divljenjem prate rituale plesača bezbožnika – šamana za vrijeme sabora ekumenista?!
Ako je u Pravoslavnoj crkvi Kristovoj punoća milosti, a kod hereza djelomična milost, onda dolazi do toga da se milost razdijelila i da veća milost baca anatemu na manju. A, crkvena anatema je slika i prilika Strašnog suda. Zatim se pred nama javlja još jedno zagonetno pitanje: zašto je nepravoslavnim konfesijama dana ''nepotpuna, djelomična milost'', ako ne za spasenje – znači, za veliku osudu? Tada se ona pretvara u kaznu Božju, tada će bezbožnicima biti bolje nego nepravoslavnima koji ginu s takvom ''milošću''. Sveta Crkva jednako poštuje mučenike, koji su uzeli na sebe smrt, kako zbog odbijanja, da prinesu žrtvu idolima, tako i zbog odbijanja da postanu nepravoslavni, tj. da uđu u uniju. Uz to, Crkva ne računa kakvu će religiju primiti onaj koji je odstupio, jer grijeh samoubojice je jednako strašan nezavisno od toga je li se otrovao, objesio ili bacio s litice.
Pitanje se može postaviti i ovako: jesu li nepravoslavni uopće kršćani? Ako kršćanstvo označava vjeru u Krista spasitelja, onda su oni kršćani. A, ako se pod kršćanstvom shvaća mistički odraz Kristovog lika u čovjekovoj duši i općenje s Duhom Svetim, onda je to moguće samo u Pravoslavnoj crkvi. Neki tvrde da je monofizitstvo hereza, pošto je bilo osuđeno na Četvrtom saboru Crkve, a rimokatolicizam se ne može nazvati herezom pošto se otpadanje Rimskog patrijarhata dogodilo poslije crkvenih sabora, pa navedeno pitanje ostaje otvoreno. Ovaj dokaz nam se čini zaprepašćujući, jer protestantizam se pojavio još kasnije, pa po toj logici protestanti nisu heretici. A takve sektaške organizacije kao ''Jehovini svjedoci'', ''Vojska spasa'', u čijim je metrikama prikazano 19. stoljeće, znači, također nisu hereze jer crkveni sabori nisu mogli podvrći njihova učenja anatemi?! Što se tiče konkretno rimokatolicizma, to se u saborskim zaključcima često ponavljalo zabranjivanje Simbola vjere (Vjerovanja) kao osnove dogmatskog jedinstva. Već je u tome rimokatolicizam suprotstavio sebi Sabornu Crkvu. Na pravoslavnim saborima i savjetovanjima Istočnih patrijarha rimokatolicizam je nazvan latinskom herezom i papizmom. (Vidi: ''Okružna Poslanica Jedinstvene Svete Saborne Apostolske Crkve svim kršćanima'', 1848. god. koju su potpisali istočni patrijarsi i njihovi Sinodi - Okružna poslanica pravoslavnih istočnih patrijarha protiv poslanice pape Pija IX)
Mi smatramo da učenje o ''relativnoj milosti'' povlači za sobom učenje o relativnom spasenju.
Obavljaju li se Tajne u nepravoslavnim konfesijama? Ako se obavljaju, onda su to čudne tajne koje ne spašavaju. Tajna koju nije usvojio čovjek, ne približava ga, već udaljuje od Boga, može služiti više kao znamenje buduće kazne.
Što onda pak djeluje u tim konfesijama, kakva snaga? Mislimo da tamo objedinjuje polje duševnog nadahnuća. Tamo mogu biti jake emocije, duboke meditacije koje dosežu do intelektualnih ekstaza i stigma: može biti duševna ljubav koja se manifestira u podvigu samopožrtvovanja. Ali tamo nema života Duha – sve je progutala duša. Zašto su sveti Oci zabranjivali kršćanima da se mole u neznabožačkim kapelama i u heretičkim objektima ne praveći razliku između uključivanja u neznabožačke i heretičke rituale i određujući iste kazne? Zato što neznaboštvo ili poganstvo znači odsustvo istine Krista spasitelja, a hereza je imitacija istine, a svaka imitacija je duhovna laž.
Odlučnost s kojom je sveta Crkva zabranjivala moliti se zajedno s neznabošcima, hereticima, raskolnicima i svima uopće koji su odlučeni od nje, svjedoči o tome da to nije prosto ''pedagoško'' načelo, već realno gledište da van Crkve nema i ne može biti spasenja. Molitva s hereticima je dragovoljno ulaženje u onu oblast duševnih strasti i tamnih sila koje posežu za kraljevstvom Logosa, za svjetovnom granicom Crkve. Molitva s hereticima i neznabošcima pothranjuje sumnje u postojanje jedinstvene istinske Crkve. Crkva je mističko tijelo Boga. Samo kroz svetu Pravoslavnu crkvu istinski lik Krista može se odslikati u duši čovjeka; u drugim konfesijama ovaj lik je iskvaren i promijenjen, iako nosi to isto ime.
Vjera u spasonosnost drugih vjeroispovijesti ili samo u mogućnosti djelomičnog posvećenja u njima čini poseban eklisiološki politeizam.
Preko svećenika djeluje milost koja je prisutna u Crkvi. Sama milost se može nazvati duhovnom supstancom Crkve. Sabornim pravilima je zabranjeno blagoslov uzimati kod heretika, pošto je ''blagoslivljanje heretika – blebetanje''. Već su Oci stare Crkve rekli: ''Kome Crkva nije majka – tome Bog nije Otac.''
Vječni život je vječno pribježište milosti, koje počinje ovdje na zemlji i nema kraja. Bogu Ocu se može prići samo kroz Isusa Krista u milosti Duha Svetoga.
VIŠE SLUŽENJE ČOVJEČANSTVU
Osnova kršćanskog morala je ljubav, sjedinjenja s pravdom. Sveti Dionizije Areopagit piše da su za spasenje potrebni pravilan cilj, dostojan predmet i čista sredstva, tj. – jedinstvo cilja i sredstva.
Pravda – to je svojstvo ljubavi kao njen vanjski omot. Ljubav – to je sadržaj pravde, njen život. Bez pravde se ljubav pretvara u slijepu strast, bez ljubavi pravda postaje stroga kazna.
Teolozi, otkrivajući simboličko značenje Križa, govorili su, da mi ovdje vidimo sjedinjenje pravosuđa i milosrđa.
Nama mogu prigovarati da evanđeoske zapovijedi ljubavi i pravde prihvaćaju sve konfesije i sekte. Zašto pravoslavlje smatra da ovo učenje u čistom i nepovrijeđenom obliku čuva samo ono? Zar rimokatolicizam i protestantizam nemaju razgranatu mrežu dobrotvornih organizacija na svim kontinentima? Zar oni nisu pokazali svijetu samoprijegorne misionare? Ovo pitanje je vrlo važno, te ga je potrebno razmotriti ne na planu socijalnog odraza, već u njegovoj mističnoj dubini.
Počet ćemo od toga da rimokatolicizam drukčije nego pravoslavlje razmatra tragediju čovjekovog pada u grijeh i njegove posljedice.
Prema rimokatoličkom učenju, grijeh je lišio čovjeka natprirodne milosti i time sasvim unio određeni nesklad u njegov psihički život, ali prirodne sile duše ostale su nepovrijeđene. Na taj način na strasti se gleda ne kao na bolest duše, već kao pretjeranost i zloupotrebu. Takvo učenje prikriva katastrofalne posljedice grijeha, lišava duhovnu borbu s grijehom i demonskom silom one napregnutosti, stalnih podviga i budnosti, koji su karakteristični za Istočni asketizam.
Učenje o stalnoj unutrašnjoj molitvi, o iskorjenjivanju strasti, o pokajanju ili obraćenju kao osnovi duhovnog života, istiskuje se vanjskim podvigom i društvenim služenjem. To postaje posebno očigledno kroz uspoređivanje pravoslavnog i rimokatoličkog redovništva kao glavnih pokazatelja crkvenog duha.
Redovništvo na Istoku je, prije svega, unutrašnji život, odricanje od svijeta, težnja k stalnom općenju s Bogom. Rimokatoličko redovništvo je izraz društvenog služenja Crkvi, a pošto su njegovi načini raznoliki, onda je redovništvo (jedinstveno na Istoku), na Zapadu stvorilo mnoštvo redova tj. redovničkih ustanova s različitim pravilima. U Rimokatoličkoj crkvi redovnički asketizam je odmah primio oblik reda i rada, to jest organizacije. Rimokatolicizam smatra prirodne duševne sile nepovredivim, te svoju propovijed počinje prizivanjem na ljubav. Ali na ljubav bez prethodnog očišćenja uma od oholosti i srca od strasti, što je ljubav duše a ne duha. Ona može biti vatrena i snažna, lijepa i emocionalna; ona može nositi u sebi mnogo brige o patnjama drugih i nježnosti, ali to je zemaljska ljubav, zasnovana na solidarnosti i dugu, ona je razblažena osjećajnošću i sklona je afektiranju.
Pravoslavlje započinje propovijed pozivanjem na pokajanje ili obraćenje. Samo dugim putem očišćenja duše od grijeha budi se čovječji duh i srce osjeća ljubav i patnju kao novi život, kao osjećaj ni s čim usporediv, kao djelovanje samog Boga u srcu čovjeka. Ta ljubav je lišena potresnih emocija, ona je tiha i duboka, njena osobina je ljubiti Boga svim srcem svojim, a ljude kao sliku i priliku Božju. Duhovna ljubav je djelovanje milosti jer nosi u sebi Božju svjetlost preobraženja i obasjava svijet odbljescima te svjetlosti.
Želimo reći da se pod riječ ''ljubav'' mogu svrstati razna stanja. Ljubav zavisi od čovjekovog pogleda na svijet, od podviga njegove vjere, od mjere očišćena njegova srca, od prebivanja u Crkvi tj. uključenosti u njenu mistiku i asketiku. Sveti apostol Ivan evanđelist nazvao je Boga ljubavlju: Bog je ljubav (1 Iv 4,8); Krist je rekao da Bog jest Duh: Bog je duh (Iv 4,24). Najviši oblik ljubavi je duhovna ljubav sačuvana u životu Crkve. Pravoslavlje uči da Kraljevstvo Božje nije od ovog svijeta, dok je zemaljski put – samo put, pa je ono ''Kraljevstvo …'', slobodno od svjetskih predstava i predrasuda, od njegovih sklonosti i običaja.
Rimokatolička crkva hoće da izgradi Kraljevstvo Božje na zemlji. Ona je široko otvorila svoja vrata za svjetsku kulturu, za svjetsku umjetnost; ona nastoji da iskoristi dostignuća nauke i filozofije, da proširi utjecaj na politiku, da razradi socijalna pitanja. Zato pojmovi istine i pravde dobivaju strateški karakter, težeći da Crkvi pruže svjetsku kulturu; rimokatolicizam pada samo pod utjecaj te kulture, gdje je umjesto pravde – nešto slično pravdi, gdje je istina povezana s evolucijom Crkve, tj. nosi relativan karakter postupnog procesa. Za pravoslavlje su istina, Krist i Crkva živo mistično Tijelo Krista. Prema pravoslavnom učenju, Crkva je uvijek imala i ima punoću Duha Svetoga, te su kriteriji istine u pravoslavlju čvrsti i nepromjenljivi.
Što se pak tiče protestantskog svijeta, on se odrekao asketizma drevne Crkve, i zato su ljubav, istina i drugi dojmovi za njega postali subjektivni psihološki ogledi i osobne predstave. Udaljivši se od jedinstvene Crkve još dalje od rimokatolicizma, on je izgubio sve subjektivne kriterije. Njegova mistika se zatvorila u krugu individualnih ogleda. A, treba znati da mistika bez askeze lako prelazi u vizionarstvo ili magiju.
Rimokatolicizam i protestantizam dali su svijetu što su oni imali. Pokušali su i pokušavaju da patnja i nesreća na zemlji bude što malje. Ali siromašnih, gladnih i bolesnih nije manje; a ako se govori o duševnim bolesnicima, onda ih je više – pate i bogati i siromašni, čitav svijet sliči na obnaženi nerv, koji se skuplja u grozničavom bolu. Divno je djelo utješiti čovjeka koji je izgubio nadu, nahraniti gladnoga, ukazati pomoć bolesnom, a to neće pomoći da se izvede čovječanstvo iz ćorsokaka u koji je upalo – da se zaustavi proces moralne i duhovne atrofije, da se odstrani katastrofa prema kojoj vuče, izgleda, čitav tok ovozemaljske povijesti.
Pravoslavlje nosi u sebi snagu koja može da se suprotstavi svjetskom zlu, svjetlost koju nije shvatio i odbacio je zapadni svijet, označivši je nazivom ''hereza palamita''. Ova svjetlost askeze i sagledavanja čini čovjeka sretnijim usred svih patnji, slično Kristu kad je sišao u pakao i ispunio radošću duše umrlih.
Drevni kršćanski pisci, a među njima i oni koji su pripadali zapadnom svijetu govorili su da je jedino dobro Bog, jedino zlo – grijeh, sve ostalo su međuprostori stanja i situacija. Zato pravoslavlje sa svojim promatračkim karakterom, učenjem o unutrašnjoj molitvi i samoći, vrši najveće služenje čovječanstvu, ono čuva Taborsku svjetlost, otkriva put za stjecanje te svjetlosti.
NA ŠTO TREBA PRAVOSLAVNI OBRATITI PAŽNJU U RAZGOVORU S KATOLIKOM?
Apostolska Crkva je, prema svojoj strukturi i samo-izražavanju, saborna Crkva. Sabor kao najviše predstavništvo svih članova Crkve ostvaruje načelo njenog jedinstva. Već u apostolska vremena različitost u nekim pitanjima koja su se ticala misionarstva među poganima nije bila riješena jednim glasom apostola Petra, već je odlučio sabor. Karakteristično je da je na prvom Apostolskom saboru u Jeruzalemu predsjedavao episkop Jakov, a ne apostol Petar, i Jakov je u završnom govoru izveo zaključke Sabora. Sam karakter Apostolskog sabora svjedoči o tome da je u drevnoj Crkvi saborna odluka stajala iznad autoriteta bilo kojega apostola. Da je u drevnoj crkvi postojalo načelo eklisiološkog monarhizma – primat bezgrješnog po djelima vođe, onda bi ideja sabora kao takvog bila nepotrebna i besmislena: za sva pitanja dogmatskog i moralnog karaktera bilo bi dovoljno obratiti se rimskom papi – ''biskupu biskupa'', namjesniku Krista na zemlji. Okitivši rimskog papu nadčovjekovim osobinama bezgrešnosti u djelima vjere i morala, rimokatolici ne mogu da objasne proturječnosti u papskim bulama i pojave, kao što su odricanje od Krista jednog od papa (kasnije se pokajao i postao mučenik) i kako je papa Honorije primio monofizitsku herezu (zbog čega je bio osuđen na Šestom saboru Crkve). Crkva ne poznaje ''intelektualnu bezgrješnost'' koja bi zavisila od čina i mjesta življenja. Duh Sveti svjedoči kroz usta proroka Davida, da je svaki čovjek laž (Ps 115, 2). U svoj punoći istinu je izrazila sveta Kristova crkva u njenom sabornom jedinstvu. Drugim riječima, čistoća vjere je u jedinstvu ljubavi.
Filiokve je s dogmatske točke gledišta hereza (dva izlaska tj. ishođenja Duha Svetog), a s eklisiološke – to je narušavanje sabornog jedinstva; s moralne - manifestiranje duha oholosti. Simbol vjere ili Vjerovanje je bilo utvrđen na Prvom i Drugom saboru Crkve kao čvrsta osnova kršćanskog vjeroučenja.
Crkveni sabori su zabranili da se mijenja, skraćuje Vjerovanje ili unosi u njega neki dodatak. Rimska crkva je napravila grijeh protiv jedinstva Crkve izmijenivši Vjerovanje i samim tim sebe suprotstavila Sabornoj Crkvi.
Provincijalizam se vidi u tome da dio stavlja sebe iznad cjeline, na primjer: provincija istupa u ime čitave države. Rimski patrijarhat je jednostranim aktom dogmatskog diktata stavio svoje odluke iznad odluka crkvenih sabora i od načela ljubavi prešao na načelo vodstva.
U svom povijesnom biću rimokatolicizam vrši stalnu modernizaciju same Rimokatoličke crkve, prilagođavajući je svijetu koji se stalno mijenja, njegovoj kulturi i ideologijama, idejama i ukusima. Zato Rimokatolička crkva sve više i više dobiva karakter korisne (utilitarne) organizacije. Mistika se ovdje izrodi u estetizam, a asketika se zamjenjuje dobročinstvom i sociologijom.
Obavljaju li se Tajne u nepravoslavnim konfesijama? Ako se obavljaju, onda su to čudne tajne koje ne spašavaju. Tajna koju nije usvojio čovjek, ne približava ga, već udaljuje od Boga, može služiti više kao znamenje buduće kazne.
Što onda pak djeluje u tim konfesijama, kakva snaga? Mislimo da tamo objedinjuje polje duševnog nadahnuća. Tamo mogu biti jake emocije, duboke meditacije koje dosežu do intelektualnih ekstaza i stigma: može biti duševna ljubav koja se manifestira u podvigu samopožrtvovanja. Ali tamo nema života Duha – sve je progutala duša. Zašto su sveti Oci zabranjivali kršćanima da se mole u neznabožačkim kapelama i u heretičkim objektima ne praveći razliku između uključivanja u neznabožačke i heretičke rituale i određujući iste kazne? Zato što neznaboštvo ili poganstvo znači odsustvo istine Krista spasitelja, a hereza je imitacija istine, a svaka imitacija je duhovna laž.
Odlučnost s kojom je sveta Crkva zabranjivala moliti se zajedno s neznabošcima, hereticima, raskolnicima i svima uopće koji su odlučeni od nje, svjedoči o tome da to nije prosto ''pedagoško'' načelo, već realno gledište da van Crkve nema i ne može biti spasenja. Molitva s hereticima je dragovoljno ulaženje u onu oblast duševnih strasti i tamnih sila koje posežu za kraljevstvom Logosa, za svjetovnom granicom Crkve. Molitva s hereticima i neznabošcima pothranjuje sumnje u postojanje jedinstvene istinske Crkve. Crkva je mističko tijelo Boga. Samo kroz svetu Pravoslavnu crkvu istinski lik Krista može se odslikati u duši čovjeka; u drugim konfesijama ovaj lik je iskvaren i promijenjen, iako nosi to isto ime.
Vjera u spasonosnost drugih vjeroispovijesti ili samo u mogućnosti djelomičnog posvećenja u njima čini poseban eklisiološki politeizam.
Preko svećenika djeluje milost koja je prisutna u Crkvi. Sama milost se može nazvati duhovnom supstancom Crkve. Sabornim pravilima je zabranjeno blagoslov uzimati kod heretika, pošto je ''blagoslivljanje heretika – blebetanje''. Već su Oci stare Crkve rekli: ''Kome Crkva nije majka – tome Bog nije Otac.''
Vječni život je vječno pribježište milosti, koje počinje ovdje na zemlji i nema kraja. Bogu Ocu se može prići samo kroz Isusa Krista u milosti Duha Svetoga.
VIŠE SLUŽENJE ČOVJEČANSTVU
Osnova kršćanskog morala je ljubav, sjedinjenja s pravdom. Sveti Dionizije Areopagit piše da su za spasenje potrebni pravilan cilj, dostojan predmet i čista sredstva, tj. – jedinstvo cilja i sredstva.
Pravda – to je svojstvo ljubavi kao njen vanjski omot. Ljubav – to je sadržaj pravde, njen život. Bez pravde se ljubav pretvara u slijepu strast, bez ljubavi pravda postaje stroga kazna.
Teolozi, otkrivajući simboličko značenje Križa, govorili su, da mi ovdje vidimo sjedinjenje pravosuđa i milosrđa.
Nama mogu prigovarati da evanđeoske zapovijedi ljubavi i pravde prihvaćaju sve konfesije i sekte. Zašto pravoslavlje smatra da ovo učenje u čistom i nepovrijeđenom obliku čuva samo ono? Zar rimokatolicizam i protestantizam nemaju razgranatu mrežu dobrotvornih organizacija na svim kontinentima? Zar oni nisu pokazali svijetu samoprijegorne misionare? Ovo pitanje je vrlo važno, te ga je potrebno razmotriti ne na planu socijalnog odraza, već u njegovoj mističnoj dubini.
Počet ćemo od toga da rimokatolicizam drukčije nego pravoslavlje razmatra tragediju čovjekovog pada u grijeh i njegove posljedice.
Prema rimokatoličkom učenju, grijeh je lišio čovjeka natprirodne milosti i time sasvim unio određeni nesklad u njegov psihički život, ali prirodne sile duše ostale su nepovrijeđene. Na taj način na strasti se gleda ne kao na bolest duše, već kao pretjeranost i zloupotrebu. Takvo učenje prikriva katastrofalne posljedice grijeha, lišava duhovnu borbu s grijehom i demonskom silom one napregnutosti, stalnih podviga i budnosti, koji su karakteristični za Istočni asketizam.
Učenje o stalnoj unutrašnjoj molitvi, o iskorjenjivanju strasti, o pokajanju ili obraćenju kao osnovi duhovnog života, istiskuje se vanjskim podvigom i društvenim služenjem. To postaje posebno očigledno kroz uspoređivanje pravoslavnog i rimokatoličkog redovništva kao glavnih pokazatelja crkvenog duha.
Redovništvo na Istoku je, prije svega, unutrašnji život, odricanje od svijeta, težnja k stalnom općenju s Bogom. Rimokatoličko redovništvo je izraz društvenog služenja Crkvi, a pošto su njegovi načini raznoliki, onda je redovništvo (jedinstveno na Istoku), na Zapadu stvorilo mnoštvo redova tj. redovničkih ustanova s različitim pravilima. U Rimokatoličkoj crkvi redovnički asketizam je odmah primio oblik reda i rada, to jest organizacije. Rimokatolicizam smatra prirodne duševne sile nepovredivim, te svoju propovijed počinje prizivanjem na ljubav. Ali na ljubav bez prethodnog očišćenja uma od oholosti i srca od strasti, što je ljubav duše a ne duha. Ona može biti vatrena i snažna, lijepa i emocionalna; ona može nositi u sebi mnogo brige o patnjama drugih i nježnosti, ali to je zemaljska ljubav, zasnovana na solidarnosti i dugu, ona je razblažena osjećajnošću i sklona je afektiranju.
Pravoslavlje započinje propovijed pozivanjem na pokajanje ili obraćenje. Samo dugim putem očišćenja duše od grijeha budi se čovječji duh i srce osjeća ljubav i patnju kao novi život, kao osjećaj ni s čim usporediv, kao djelovanje samog Boga u srcu čovjeka. Ta ljubav je lišena potresnih emocija, ona je tiha i duboka, njena osobina je ljubiti Boga svim srcem svojim, a ljude kao sliku i priliku Božju. Duhovna ljubav je djelovanje milosti jer nosi u sebi Božju svjetlost preobraženja i obasjava svijet odbljescima te svjetlosti.
Želimo reći da se pod riječ ''ljubav'' mogu svrstati razna stanja. Ljubav zavisi od čovjekovog pogleda na svijet, od podviga njegove vjere, od mjere očišćena njegova srca, od prebivanja u Crkvi tj. uključenosti u njenu mistiku i asketiku. Sveti apostol Ivan evanđelist nazvao je Boga ljubavlju: Bog je ljubav (1 Iv 4,8); Krist je rekao da Bog jest Duh: Bog je duh (Iv 4,24). Najviši oblik ljubavi je duhovna ljubav sačuvana u životu Crkve. Pravoslavlje uči da Kraljevstvo Božje nije od ovog svijeta, dok je zemaljski put – samo put, pa je ono ''Kraljevstvo …'', slobodno od svjetskih predstava i predrasuda, od njegovih sklonosti i običaja.
Rimokatolička crkva hoće da izgradi Kraljevstvo Božje na zemlji. Ona je široko otvorila svoja vrata za svjetsku kulturu, za svjetsku umjetnost; ona nastoji da iskoristi dostignuća nauke i filozofije, da proširi utjecaj na politiku, da razradi socijalna pitanja. Zato pojmovi istine i pravde dobivaju strateški karakter, težeći da Crkvi pruže svjetsku kulturu; rimokatolicizam pada samo pod utjecaj te kulture, gdje je umjesto pravde – nešto slično pravdi, gdje je istina povezana s evolucijom Crkve, tj. nosi relativan karakter postupnog procesa. Za pravoslavlje su istina, Krist i Crkva živo mistično Tijelo Krista. Prema pravoslavnom učenju, Crkva je uvijek imala i ima punoću Duha Svetoga, te su kriteriji istine u pravoslavlju čvrsti i nepromjenljivi.
Što se pak tiče protestantskog svijeta, on se odrekao asketizma drevne Crkve, i zato su ljubav, istina i drugi dojmovi za njega postali subjektivni psihološki ogledi i osobne predstave. Udaljivši se od jedinstvene Crkve još dalje od rimokatolicizma, on je izgubio sve subjektivne kriterije. Njegova mistika se zatvorila u krugu individualnih ogleda. A, treba znati da mistika bez askeze lako prelazi u vizionarstvo ili magiju.
Rimokatolicizam i protestantizam dali su svijetu što su oni imali. Pokušali su i pokušavaju da patnja i nesreća na zemlji bude što malje. Ali siromašnih, gladnih i bolesnih nije manje; a ako se govori o duševnim bolesnicima, onda ih je više – pate i bogati i siromašni, čitav svijet sliči na obnaženi nerv, koji se skuplja u grozničavom bolu. Divno je djelo utješiti čovjeka koji je izgubio nadu, nahraniti gladnoga, ukazati pomoć bolesnom, a to neće pomoći da se izvede čovječanstvo iz ćorsokaka u koji je upalo – da se zaustavi proces moralne i duhovne atrofije, da se odstrani katastrofa prema kojoj vuče, izgleda, čitav tok ovozemaljske povijesti.
Pravoslavlje nosi u sebi snagu koja može da se suprotstavi svjetskom zlu, svjetlost koju nije shvatio i odbacio je zapadni svijet, označivši je nazivom ''hereza palamita''. Ova svjetlost askeze i sagledavanja čini čovjeka sretnijim usred svih patnji, slično Kristu kad je sišao u pakao i ispunio radošću duše umrlih.
Drevni kršćanski pisci, a među njima i oni koji su pripadali zapadnom svijetu govorili su da je jedino dobro Bog, jedino zlo – grijeh, sve ostalo su međuprostori stanja i situacija. Zato pravoslavlje sa svojim promatračkim karakterom, učenjem o unutrašnjoj molitvi i samoći, vrši najveće služenje čovječanstvu, ono čuva Taborsku svjetlost, otkriva put za stjecanje te svjetlosti.
NA ŠTO TREBA PRAVOSLAVNI OBRATITI PAŽNJU U RAZGOVORU S KATOLIKOM?
Apostolska Crkva je, prema svojoj strukturi i samo-izražavanju, saborna Crkva. Sabor kao najviše predstavništvo svih članova Crkve ostvaruje načelo njenog jedinstva. Već u apostolska vremena različitost u nekim pitanjima koja su se ticala misionarstva među poganima nije bila riješena jednim glasom apostola Petra, već je odlučio sabor. Karakteristično je da je na prvom Apostolskom saboru u Jeruzalemu predsjedavao episkop Jakov, a ne apostol Petar, i Jakov je u završnom govoru izveo zaključke Sabora. Sam karakter Apostolskog sabora svjedoči o tome da je u drevnoj Crkvi saborna odluka stajala iznad autoriteta bilo kojega apostola. Da je u drevnoj crkvi postojalo načelo eklisiološkog monarhizma – primat bezgrješnog po djelima vođe, onda bi ideja sabora kao takvog bila nepotrebna i besmislena: za sva pitanja dogmatskog i moralnog karaktera bilo bi dovoljno obratiti se rimskom papi – ''biskupu biskupa'', namjesniku Krista na zemlji. Okitivši rimskog papu nadčovjekovim osobinama bezgrešnosti u djelima vjere i morala, rimokatolici ne mogu da objasne proturječnosti u papskim bulama i pojave, kao što su odricanje od Krista jednog od papa (kasnije se pokajao i postao mučenik) i kako je papa Honorije primio monofizitsku herezu (zbog čega je bio osuđen na Šestom saboru Crkve). Crkva ne poznaje ''intelektualnu bezgrješnost'' koja bi zavisila od čina i mjesta življenja. Duh Sveti svjedoči kroz usta proroka Davida, da je svaki čovjek laž (Ps 115, 2). U svoj punoći istinu je izrazila sveta Kristova crkva u njenom sabornom jedinstvu. Drugim riječima, čistoća vjere je u jedinstvu ljubavi.
Filiokve je s dogmatske točke gledišta hereza (dva izlaska tj. ishođenja Duha Svetog), a s eklisiološke – to je narušavanje sabornog jedinstva; s moralne - manifestiranje duha oholosti. Simbol vjere ili Vjerovanje je bilo utvrđen na Prvom i Drugom saboru Crkve kao čvrsta osnova kršćanskog vjeroučenja.
Crkveni sabori su zabranili da se mijenja, skraćuje Vjerovanje ili unosi u njega neki dodatak. Rimska crkva je napravila grijeh protiv jedinstva Crkve izmijenivši Vjerovanje i samim tim sebe suprotstavila Sabornoj Crkvi.
Provincijalizam se vidi u tome da dio stavlja sebe iznad cjeline, na primjer: provincija istupa u ime čitave države. Rimski patrijarhat je jednostranim aktom dogmatskog diktata stavio svoje odluke iznad odluka crkvenih sabora i od načela ljubavi prešao na načelo vodstva.
U svom povijesnom biću rimokatolicizam vrši stalnu modernizaciju same Rimokatoličke crkve, prilagođavajući je svijetu koji se stalno mijenja, njegovoj kulturi i ideologijama, idejama i ukusima. Zato Rimokatolička crkva sve više i više dobiva karakter korisne (utilitarne) organizacije. Mistika se ovdje izrodi u estetizam, a asketika se zamjenjuje dobročinstvom i sociologijom.
Iz knjige: Tajna spasenja - arhimandrit Rafael Karelin
Nema komentara:
Objavi komentar