Molite se bez prestanka (1 Sol 5,17)
Kao svoj posve glavni cilj i vrhunac savršenosti treba da postavimo stalnu molitvu, koja se oslanja na duševni mir i čistoću srca. Radi njih treba da podnesemo zlopaćenje tijela i da se držimo skrušenosti u srcu. Veza između svih tih trudova i molitve je nerazdjeljiva i uzajamna. Jer, kao što skup tih kreposti dovodi do savršenosti u molitvi, tako i molitva, kao njihov završetak i vijenac, njih čini čvrstim i postojanim. Kao što bez kreposti ne može da se stekne i usavrši stalna, čista i nepomućena molitva, tako ni kreposti, koje u uređenju života po Bogu idu ispred, ne mogu dostići savršenost bez stalne molitve. Zbog toga se mi ne možemo odmah upustiti u rasuđivanje o snazi molitve (koja završava građevinu svih kreposti), ukoliko najprije po redu ne označimo i razmotrimo sve što treba biti odsječeno ili pripremljeno radi njenog stjecanja, ili ukoliko, po smislu evanđeoske priče (Lk 14,28-30), najprije ne proračunamo i saberemo sve što je potrebno za podizanje tog najuzvišenijeg duhovnog stupa. Međutim, ni ono što je pripremljeno mi nećemo moći kako treba upotrijebiti niti na njemu pravilno nazidati posljednje vrhove savršenstva, ukoliko najprije, po iznošenju svake nečistoće poroka i izbacivanju ruševina i mrtvog đubriva strasti, na živoj i tvrdoj zemlji srca našega, kao na onome evanđeoskom kamenu (Lk 6,48), ne položimo najčvršći temelj jednostavnosti i poniznosti. Tek na njemu može da se podigne taj stup putem polaganja duhovnih kreposti. I, on će neustrašivo stajati i svoj vrh uzdizati do najviših visina neba, nadajući se na svoju čvrstinu. Utvrdivši se na takvom temelju, on će izdržati pljusak strasti i rijeke gonjenja koje, slično strojevima za lomljenje kamenja, snažno napadaju, tu svirepu buru neprijateljskih duhova. I, on ne samo da se neće razoriti rušenjem, već neće ni osjetiti njihove napade.
Zbog toga, da molitva može biti uznesena s potrebnom vatrenošću i čistoćom, nužno je pobrinuti se o slijedećem: prvo, svaku brigu o tjelesnim stvarima treba potpuno odsjeći; drugo, ne treba dopustiti ne samo brigu o nekom djelu ili slučaju, već čak ni sjećanje o njima; treće, treba presjeći rasijanost, isprazne riječi, pričljivost i šale; četvrto, više od svega treba sasvim savladati zbunjenost od srdžbe ili žalosti; peto, s korijenom treba odstraniti pogubne pobude tjelesne požude i izazov srebroljublja. Po savršenom izbacivanju i odsijecanju tih i sličnih poroka, vidljivih i za čovjekov pogled, i poslije preventivnog očišćenja od svega, koje svoj završetak nalazi u čistoći i neporočnosti, treba, dalje, položiti neustrašivu osnovu duboke poniznosti, koja bi bila snažna da održi stup koji treba da prodre do samog neba. Zatim, na toj osnovi treba da se podigne građevina duhovnih kreposti, dok duh treba uzdržavati od svakog lutanja i nepostojanog oklijevanja da se duhovni pogled, malo po malo, započne približavati sagledavanju Boga. Jer, za vrijeme molitve će nam, unošeno rukom sjećanja, po nužnosti na misao dolaziti ono što je naša duša primila u sebe prije vremena molitve. Zbog toga, mi prije vremena molitve treba da se pripremimo da budemo onakvi kakvi želimo da budemo za vrijeme molitve. Osim toga, požurimo da prije molitve iz skrovišta našeg srca istjeramo ono što ne želimo da vidimo da nas tlači za vrijeme molitve. Tako ćemo moći izvršiti apostolovu zapovijed: Molite se bez prestanka (1 Sol 5,17).
Um naš ne bez razloga uspoređuju s krajnje lakim perom, ili paperjem koje, slobodno od vlage strane tekućine, pri najslabijem puhanju vjetra obično, zbog svoje lakoće, uzlijeće na veliku visinu. Ukoliko je opterećeno nekom tekućinom ono će, umjesto da se penje po zraku, zbog težine od vlage padati dolje i priljubiti se uz zemlju. I, naš um će, ukoliko ne bude opterećen pridošlim strastima, svjetskim brigama i ukoliko ne bude povrijeđen vlagom pogubne požude, kao lak i po prirodi čist, pri najmanjem vijanju duhovnog razmišljanja uzlaziti gore, i ostavljajući ono što je dolje i zemaljsko, uznositi se k nebeskom i nevidljivom. To nam upravo i savjetuje zapovijed Gospodinova: Ali pazite na sebe da srca vaša ne otežaju prejedanjem i pijanstvom i brigama ovoga života (Lk 21,34). Prema tome, ako hoćemo da naše molitve prodru ne samo do neba, nego i iznad neba, pobrinimo se da svoj um usmjerimo k njegovoj prirodnoj lakoći, očistivši ga od svih zemaljskih poroka i od svake vlage svjetovnih strasti. Na taj način, ne opterećujući se nikakvim stranim teretom, njegova molitva će lako letjeti k Bogu.
Obratite pažnju na uzroke koji opterećuju naš um po Gospodinovom riječima. On nije ukazao na preljub, ni na blud, ni na ubojstvo, ni na bogohulstvo, ni na otimanje (što se sve smatra smrtnim grijehom i dostojnim osude), nego na prejedanje, opijanje vinom i brige ovoga života, kojih se nitko od svjetskih ljudi ne čuva i koje ne smatra sramnim. Naprotiv, sramno je i reći, čak i neki od onih koji su se odrekli svijeta dopuštaju sebi ista popuštanja, ne vidjevši u njima za sebe niti štetu, niti bijedu. Uostalom, te tri nepravilnosti koje pritišću dušu i koje je od Boga odvajaju i uz zemlju lijepe, uopće nije teško izbjeći, naročito nama koji smo tako daleko udaljeni od svake veze sa svijetom i koji nemamo savršeno nikakve prilike da se uplićemo u vidljive brige, pijanstva i prejedanja. Ipak, postoji jedno drugo duhovno prejedanje i pijanstvo, koje se teže izbjegava, i postoji neka briga i tuga ovoga svijeta, koji i nas obuzimaju poslije našeg savršenog odricanja od svih stjecanja, pri svoj našoj uzdržljivosti od vina i svakog prejedanja i pri našem boravku u pustinjskoj usamljenosti. Ja mislim na popuštanja tijelu, na privezanosti i strasti. I ukoliko se ne očistimo od njih, naše srce će i bez opijanja vinom i bez obilja hrane biti opterećeno još štetnijim pijanstvom i prejedanjem. Jer, samo onaj čiji se um, oslobodivši se od svih strasti, duboko umiri i čije se srce najjačim nastojanjem priljubi uz Boga, kao uz najviše dobro, može u potpunosti ispuniti zapovijed apostola Pavla: Molite se bez prestanka (1 Sol 5,17).
Mislim da bez iskrene skrušenosti srca, čistoće duše i prosvjetljenja Duhom Svetim nije moguće obuhvatiti sve oblike molitve. Njih je onoliko koliko u jednoj duši, ili svim dušama može da nastane raznih stanja i raspoloženja. Molitva se svačija transformira s obzirom na mjeru napretka uma u čistoći i osobini stanja u koje se uvodi ili slučajno, ili zbog svojih unutrašnjih radnji. Zato je očigledno da nitko ne može uznositi uvijek iste molitve. Čovjek se drukčije moli kad je veseo, drukčije kad je opterećen tugom ili očajem, drukčije kad cvjeta u duhovnim uspjesima, drukčije kad je potlačen mnoštvom neprijateljskih napada, drukčije kad moli oproštaj grijeha, drukčije kad moli porast milosti ili stjecanje neke kreposti ili gašenje neke strasti, drukčije kad je poražen strahom pri razmišljanju o paklu i budućem Sudu, drukčije kad se razgorijeva nadom i željom za budućim blagima, drukčije kad je u nevoljama i opasnostima, drukčije kad se naslađuje sigurnošću i mirom, drukčije kad se posveti otkrivanju nebeskih tajni, drukčije kad se žalosti zbog besplodnosti u krepostima i suhoće u osjećajima.
S obzirom na predmet, apostol Pavao razlikuje četiri oblika molitve: Dakle, molim prije svega da se čine moljenja, molitve, prozbe, zahvalnosti (1 Tim 2,1). Moljenje je preklinjanje ili umoljavanje za grijehe. Njime čovjek, došavši u skrušenost zbog učinjenih grijeha, bilo sadašnjih ili prošlih, izmoli oproštaj; molitva se uznosi kad nešto prinosimo ili obećavamo Bogu govoreći: ''Učinit ću to i to, samo se smiluj, Gospodine''; prozba se vrši kad, nalazeći se u toplini duha, uznosimo molitve za druge, za one koje volimo, ili za mir cijeloga svijeta; zahvaljivanje se obavlja kad um Bogu prinosi zahvalnost i pohvalu, sjećajući se prošlih blagih djela Njegovih, ili vidjevši sadašnja, ili saznajući ona koja je u budućnosti pripremio onima koji ga ljube.
Iza ova četiri oblika molitve slijedi neko najuzvišenije molitveno stanje koje se sastoji u sagledavanju jedinoga Boga, i u žarkoj ljubavi prema Njemu. U njemu um naš, obuzet i prožet ovom ljubavlju, razgovara s Bogom na najprisniji način i s naročitom iskrenošću. Molitva Gospodinova: Oče naš (Mt 6,9-13) nam priopćava da s revnošću treba da molimo to stanje.
Mi govorimo: ''Oče naš'', ispovijedajući Boga, vladara svemira svojim Ocem. U isto vrijeme ispovijedamo da smo izbavljeni iz stanja ropstva i prisvojeni Bogu u svojstvu usinovljene djece. Dodajući: ''Koji si na nebesima'', mi izjavljujemo spremnost da se potpuno odvratimo od privezanosti za sadašnji zemaljski život, koji je nešto strano, što nas daleko udaljuje od našeg Oca, te da sa najvećom željom težimo prema oblasti u kojoj živi Otac naš, ne dozvoljavajući sebi ništa što bi nas činilo nedostojnim visokog usinovljenja, i što bi nas, kao nezakonitu djecu, lišilo naslijeđa Otaca i podvrglo svoj strogosti pravednog suda Božjeg.
Dostigavši tako visoki stupanj sinova Božjih, mi treba da gorimo sinovskom ljubavlju prema Bogu. Mi više ne tražimo svoju korist, nego svim srcem želimo slavu Oca našega, govoreći: ''Sveti se ime tvoje''. Mi time svjedočimo da je sva naša želja i sva radost slava Oca našega, odnosno da se slavi, pobožno poštuje i obožava preslavno ime Njegovo.
Drugo moljenje očišćenoga uma je molba: ''Dođi Kraljevstvo tvoje'', ili Kraljevstvo u kojemu Krist kraljuje u svetima. U njemu, po oduzimanju od đavla vlasti nad nama i po izgonu iz naših srca strasti, Bog počinje da vlada kroz miomiris kreposti. Ono je u određeno vrijeme obećano uopće svima savršenima i djeci Božjoj, kojima Krist kaže: Dođite blagoslovljeni Oca moga, primite Kraljevstvo koje vam je pripremljeno od postanka svijeta (Mt 25,34).
Treća molba je svojstvena sinovima: ''Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji.'' To znači: neka ljudi budu slični anđelima. Kao što anđeli izvršavaju volju Božju na nebu, tako i svi koji žive na zemlji neka tvore Njegovu volju, a ne svoju. To još znači: neka bude s nama u životu sve po volji tvojoj. Tebi predajemo udio naš, vjerujući da ti sve, i ugodno i neugodno, ustrojavaš na naše dobro, i da se više brineš o našem spasenju, nego mi sami.
Zatim: ''Kruh naš svagdašnji daj nam danas.'' Svagdašnji, kruh je nadnaravni, iznad svih suština ili esencija, (kakav samo može biti kruh koji je sišao s neba). Kad se kaže: danas, naglašava se da jučerašnje kušanje nije dovoljno. On treba da nam se dadne i sada. I obzirom da nema dana u koji ne bi trebalo nahraniti srce našeg unutrašnjeg čovjeka primanjem i kušanjem ovoga kruha, nužno je da u svako vrijeme izlijevamo molitvu za njega.
''I oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo dužnicima našim.'' Milostivi Gospodin nam obećava oproštaj grijeha ukoliko sami pokažemo primjer praštanja svojoj braći: ''Oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo.'' Očigledno je da, u nadi na ovu molitvu, sa smjelošću može sebi moliti oproštaj grijeha samo onaj koji je sam oprostio svojim dužnicima. Onaj koji od sveg srca nije oprostio bratu koji mu je sagriješio ovu molitvu će izgovarati na svoju osudu, a ne na smilovanje. Jer, ako njegova molitva bude uslišena, što se drugo može očekivati osim, suglasno s njegovim primjerom, nemilosrdne srdžbe i bezuvjetnog određivanja kazne. Jer će onome biti sud bez milosti koji ne čini milosti (Jak 2,13).
''I ne uvedi nas u napast.'' Privodeći u sjećanje riječi apostola Jakova: ''Blažen je čovjek koji pretrpi iskušenje'' (Jak 1,12), mi riječi molitve ne treba da razumijemo u značenju: ''Ne dopusti da ikada budemo iskušani'', nego: ''Ne dopusti da budemo savladani iskušenjem.'' Iskušavan je bio i Job, ali nije uveden u iskušenje. Jer, uz pomoć Božju, on ne reče bezumlja na Boga (Job 1,22). On nije oskrnavio usta svoja bogohulnim mrmljanjem, na što ga je htio navući njegov kušač odnosno đavao. Iskušavan je bio i Abraham, iskušavan je bio i Josip, ali ni jedan ni drugi nisu bili uvedeni u iskušenje. Jer, ni jedan nije ispunio volju kušača.
''Nego izbavi nas od zloga'', odnosno ne dopusti da budemo iskušani od đavla preko naših snaga, nego učini s iskušenjima i kraj, da možemo podnijeti (1 Kor 10,13).
Iako navedena molitva, koju je izrekao sam Gospodin, sadrži u sebi svu punoću molitvenog savršenstva, ipak Gospodin svoje prisne vodi još dalje prema nekom najuzvišenijem stanju, k onoj vatrenoj, čak reći ću, neizrecivoj molitvi, koju su vrlo rijetki shvatili i ispitali. Nadilazeći svako ljudsko razumijevanje, ona se ne označava ni zvukom glasa, ni pokretom jezika, ni izgovaranjem nekih riječi. Osvijetljen izlijevanjem one nebeske svjetlosti, nju um ne izražava slabom ljudskom riječju, već je, sabravši osjećaje, kao iz nekog najobilnijeg izvora, nezadrživo izlijeva, i nekako neizrecivo uznosi upravno Gospodinu. U tom najkraćem trenutku vremena on iskazuje ono što, povukavši se u samoga sebe, nije u stanju ni riječju da iskaže, ni mišlju da obuhvati.
Taj oblik molitvenog stanja je dar Božji. Obično, s druge strane, milosno molitveno raspoloženje karakterizira naklonost. Um zahvaćen njegovim posjetom biva potaknut na čistu i vatrenu molitvu. Ta se naklonost javlja u raznim slučajevima, kako je iskustvo pokazalo. Ponekad su, za vrijeme pjevanje Psalama, riječi nekog stiha davale povod za vatrenu molitvu, a ponekad je blagozvučna melodija bratovljevog glasa pokretala duše zadivljenih na posve ozbiljnu molitvu. Također, znamo da je ponekad pažljivo i pobožno pjevanje ulijevalo puno vatrenosti u one koji su slušali, a često je savjet savršenog muža (starca) i duhovni razgovor u prisutnima, u vrijeme njihovog klečanja, pokretao osjećaje na obilno izlijevanje molitve. Događalo se da smo snažno bili pokrenuti na potpunu naklonost smrću brata ili nekog dragog nam čovjeka. Također je i sjećanje na našu hladnoću i lijenost ponekad na nas navodila spasonosni duhovni žar. I uopće, bezbrojni su, slučajevi u kojima je milost Božja naše duše budila iz bezosjećajnosti i sanjivosti.
Naklonost nailazi pri raznim slučajevima. Ona se, isto tako, iskazuje na razne načine. Ponekad se ona pokazuje u nekoj neizrecivoj duhovnoj radosti, ponekad uranja u duboku šutnju sve snage i pokrete duše, ponekad donosi više ili manje obilne suze. Suze ili nekakvo suzno raspoloženje je njen posve uobičajeni izraz. One se javljaju ili zbog ranjavanja srca sviješću o vlastitim grijesima, ili zbog sagledavanja vječnih dobara, ili zbog želje vječne slave, ili zbog spoznaje velikih dobročinstava Božjih prema nama, pri osjećaju vlastite bezvrijednosti i nedostojnosti, ili zbog osjećaja našeg bolnog života na zemlji.
Kakav je znak da je molitva uslišana? Mi ne sumnjamo da nam je molitva zaista uslišana kad nas ne zbunjuje nikakva sumnja, kad nadu naše molbe ništa ne baca u očaj, kad u samom izlijevanju molitve osjećamo da smo dobili ono za što se molimo. Jer, molitelj će biti dostojan uslišanja i dobiti ono što traži sukladno sa svojom vjerom da ga Bog gleda i da može ispuniti njegovu molbu. Naime, izreka našeg Gospodina je nepromjenljiva: Sve što molite u svojoj molitvi, vjerujte da ćete primiti; i bit će vam (Mk 11,24). Pri tome, Riječ Božja ukazuje na dovoljno sredstava koja pomažu da molitva bude uslišana. Molitva biva uslišana kad se dvoje slože u molitvi (Mt 18,19), ili kad je prati vjera, iako bila i kao zrno gorušičino (Mt 17,20), ili kad je stalna (Lk 11,8), ili kad se sjedinjuje s milostinjom (Sir 29,15), i drugim djelima milosrđa (Iz 58,6-9). Vidite na koliko načina se stječe milost uslišanja molitve. Zato nitko ne treba da pada u očaj pri moljenju za sebe spasonosnih dobara. Jer, pretpostavimo da ti nedostaje ono zbog čega se uslišava molitva. Ipak, zar ti ne možeš da budeš postojan u molitvi? To je u rukama svakoga koji želi. Samo radi toga Gospodin je obećao da će dati sve za što se budemo molili. Zato ne trebamo se sputavati nevjerom. Budimo uporni i dobit ćemo ono što tražimo. Tako je obećao Gospodin: Molite i dat će vam se; tražite i naći ćete; kucajte i otvorit će vam se (Lk 11,9-10). Međutim, svaki koji se moli treba da zna da sigurno neće biti uslišan ukoliko bude sumnjao u uslišanje.
Više od svega, u vezi s molitvom treba da ispunimo evanđeosku zapovijed, odnosno da se, ušavši u svoju klijet i zatvorivši vrata, molimo Ocu nebeskome. To treba izvršavati i doslovno, a još više duhovno. U unutrašnjoj klijeti svojoj se molimo onda kad svoje srce savršeno udaljujemo od svih misli i briga i kad molitve svoje prinosimo Gospodinu na neki tajni način i sa smjelošću. Sa zatvorenim vratima se molimo onda kad se sa zatvorenim ustima i šuteći molimo Onome koji ispituje srce, a ne riječi. Na skrivenom mjestu se molimo onda kad samo srcem i pažljivim umom prinosimo svoje molbe jedinome Bogu, tako da ni same protivne sile ne znaju o čemu se molimo. Stoga treba da se molimo s dubokom šutnjom ne samo radi toga da prisutnu braću svojim šapatom ili govorom ne odvlačimo od molitve i uznemiravamo u molitvenim osjećajima, nego i radi toga da predmet naše molitve sakrijemo i od samih neprijatelja, koji nas napadaju naročito kad se molimo.
Naša molitva će doći do savršenosti koja joj je svojstvena kad se u nama dogodi ono o čemu se molio Gospodin svome Ocu: Da ljubav kojom me ljubiš u njima bude i ja u njima (Iv 17,26), i još: Kao ti, Oče, što si u meni i ja u tebi, da i oni u nama jedno budu (Iv 17,21). To će se dogoditi kad cjelokupna naša ljubav, sve želje, sva revnost, svo nastojanje, sve naše misli, sve što vidimo, sve o čemu govorimo, sve čemu se nadamo bude Bog, te kad se jedinstvo koje je kod Oca sa Sinom, i kod Sina s Ocem izlije u naša srca i umove. Tada ćemo i mi biti sjedinjeni s Njim čistom i ne razdijeljenom ljubavlju, kao što nas On iskreno voli čistom i neraskidivom ljubavlju. Onaj tko je to postigao stupa u stanje u kojem mu se u srcu razgorijeva stalna molitva. Tada će svaki pokret njegovog života, i svako nastojanje njegovog srca biti jedna stalna molitva, pred-okus i zalog vječno blaženog života.
Da se postigne krajnja savršenost u molitvi nužno je da se utvrdimo u stalnom sjećanju na Boga. Kao najbolje sredstvo za to služi kratka, često ponavljana molitva. Naši Oci su pronašli da onaj koji teži stalnom sjećanju na Boga treba da stekne naviku u stalnom ponavljanju molitve: Bože, u pomoć mi priteci, Gospodine, pohiti da mi pomogneš (Ps 69,2). Taj stih nije bez razloga izabran iz cjelokupnog Svetog pisma jer on izražava sva raspoloženja koja se zahtijevaju u molitvi, i odgovara svim potrebama molitelja. On sadrži ponizno ispovijedanje vlastite nemoći, ispovijedanje Boga jedinim pomoćnikom koji je uvijek spreman da pomogne, te vjeru i nadu da će nam pomoći i izbaviti nas od svake bijede. Onaj koji stalno priziva Boga tim riječima, umno vidi i srcem osjeća Boga prisutnim u sebi. On mu se obraća kao Ocu sa sinovskom ljubavlju u srcu, i time na sebe privlači Božji pokrov, zaštitu i ogradu. Na taj način, ova kratka molitva postaje neoboriva stijena protiv napada demona, progoniteljica nemira pomisli, odgoniteljica loših pomisli, ukrotiteljica strasnih pokreta, i učiteljica svih dobrih pokreta u srcu. Oci su nam zapovjedili da u slučaju napada strasti ugađanja trbuhu u njenim različitim pokazateljima molimo: Bože, u pomoć mi priteci, Gospodine, pohiti da mi pomogneš; da se u slučaju osjećaja potrebe za strogim postom radi kroćenja tijela i nedostatka nade da ćemo sami uspjeti, molimo: Bože, u pomoć mi priteci … itd.; da u slučaju da nas muči duh malodušja ili duhovne lijenosti i mori tuga, odvajajući nas od svakog potrebnog djela, govorimo: Bože, u pomoć mi priteci, Gospodine, pohiti da mi pomogneš; da u slučaju da našu dušu posjeti neka duhovna radost i želimo da je sačuvamo i uvećamo, također kažemo riječi: Bože, u pomoć mi priteci, Gospodine, pohiti da mi pomogneš; da u slučaju da se na nas podigne golicanje tijela sa svojom obmanjujućom slašću, i da se strašimo da ta vatra ne sprži miomirisni cvijet neporočnosti odnosno čednosti, također molimo: Bože, u pomoć mi priteci … itd.; da u slučaju da je u naše udove ušlo spokojstvo i svježina, i da želimo da se dobro stanje produži, ili da uvijek boravi u nama, stalno govorimo: Bože, u pomoć mi priteci ... itd. Tako i pri svakoj duhovnoj potrebi stalno govori tu kratku molitvu. I, bit će ti ona izbavljenje od svega lošeg i čuvar svega dobrog. Zbog toga neka se ona stalno okreće u tvojim grudima. Pri svakom djelu i služenju, na putu i za stolom, pri odlasku na spavanje i poslije ustajanja od sna stalno pjevaj ovaj stih i poučavaj se u njemu sve dok, kroz postojano vježbanje, ne navikneš da ga pjevaš i u snu.
Prvi plod toga će biti odbacivanje sveg mnoštva misli i zadržavanje na jednom stihu. Sve više ćeš stjecati naviku da sabireš um mišlju o jedinom Pomoćniku. Ti ćeš primijetiti da je On uvijek prisutan u tebi, da sve vidi i da sve održava. Polazeći od toga, ti ćeš uzići k najživljem općenju s Bogom, te ćeš početi da se nasićuješ sve uzvišenijim tajnama, uranjajući se u Boga, s Njim jedinim boraveći, i jedino s Njime se ispunjavajući. Tako ćeš, na kraju, dostići i spomenutu čistu molitvu. Ona više ne uzima u obzir nikakav lik, niti se pokazuje u zvuku glasa, ili u izgovaranju bilo kakvih riječi. Naprotiv, ona s nezadrživom snagom izbija iz srca. U neizrecivo ushićenoj vatrenoj usmjerenosti uma Bogu ona se izlijeva u neobjašnjivim uzdasima i oplakivanju. Amen!
